ADVENTISTIČKO TEOLOŠKO VISOKO UČILIŠTE

Povijest razvoja teologije Od apostolskih otaca do konca srednjega vijeka

Željko Porobija

Prosinac 2011.

Pregled najvažnijih teologa i sustava koji su obilježili povijest kršdanstva od konca I. do XIV. stoljeda

2

Uvod

Ova skripta povijesti razvoja teologije obuhvaća period od apostolskih otaca do završetka

srednjevjekovne teologije. Ideja skripte nije bila da se ide u širinu i obuhvate svi kršćanski

mislioci navedenog perioda, kako se to inaĉe najĉešće i obraĊuje u udţbenicima dostupnim na

našem govornom podruĉju, nego je ne namjera bila da se ide u dubinu i zadrţi se prije svega na

onim misliocima koji su svojim mislima najviše utjecali na razvoj teologije tog, a i kasnijeg,

vremena, što podrazumijeva i odreĊenu subjektivnost izbora. Kljuĉno je, meĊutim, da se

pokušalo što je moguće više sustavno, objektivno i kritiĉki izloţiti misao teologa (i heretika)

razliĉitih tradicija, kako bi se na taj naĉin stekao i dublji uvid u sistematsku teologiju kao takvu.

Stoga ovo nije skripta iz crkvene povijesti, jer se ne usredotoĉuje na dogaĊaje i biografije, nego

prvenstveno na misaone sustave. Skripta je za zadaću sebi postavila i da ukaţe na neke mraĉne

strane razvoja teološke misli, a to se prije svega odnosi na razvoj askteizma (osobito po pitanju

spolnosti), te još zlokobnijih ideja poput antisemitizma i neravnopravnosti ţena, koje su kao

ideje već zarana ušle u kršćanstvo. Iako je vrlo anakrono u tim mraĉnim stranama traţiti

korijene nekih puno kasnijih politiĉkih pojava (poput nacizma), ipak je bitno da se pokaţe kako

su se odreĊene misli krajnje neopravdano ukorijenile u kršćansku teologiju, iako tamo izvorno

ne spadaju.

Skripta u sadašnjem stanju zasigurno vrvi nedostatcima i stoga je nedovršen projekt, ĉije

upotpunjavanje i poboljšavanje predstavlja stalnu zadaću. Ipak, i u ovakvom obliku ona

studentima dodiplomskog studija teologije daje dovoljno materijala za razumijevanje glavnih

teoloških tokova u dugoj povijesti kršćanstva. Ona moţe posluţiti i svakoj drugoj osobi koja je

zainteresirana za ovu tematiku i pruţiti joj neke uvide kakvih moţda nema u drugim sliĉnim

materijalima. Svaka kritiĉko zapaţanje je više nego dobrodošlo.

Maruševec, prosinac 2011. godine

3

Podjela epoha

U osnovi, period kojim se bavimo u ovoj knjizi dijeli se na ranokršćansku i srednjevjekovnu

epohu. Detaljnija pak podjela izgleda ovako:

1. Apostolski oci (kraj I./poĉetak II. st.)

2. Oci apologeti (II. stoljeće)

3. Klasiĉna patristika (III-VI. stoljeće)

4. Rana skolastika (VIII-IX. stoljeće)

5. Razvijena skolastika (XI-XIII. stoljeće)

6. Kasna skolastika (XIV. stoljeće)

Kao i svaka podjela, i ova je pribliţna – vidjet ćemo već u prouĉavanju perioda apostolskih

otaca kako neki od njih moţda ipak spadaju u vrijeme oca apologeta. No, ova nam podjela ipak

daje neophodni okvir našem izlaganju.

Apostolski oci

Period ranokršćanske Crkve kojim dominiraju osobe za koje se tvrdi (katkad pogrešno) da su

imale osobna poznanstva s apostolima, te se stoga implicira i da su bili vjerni prenositelji

apostolskog nauka. Od njih su ostala uglavnom kraća djela, koja su bila više moralno-

poticajnog karaktera, a o njima su ostale i odreĊene zabilješke, ĉija se povijesna istinitost

zasigurno ne moţe uzeti zdravo za gotovo. Nauk koji apostolski oci iznose nije utemeljen samo

na Novom zavjetu, te je sigurno da je jedan od izvora njihovog nauĉavanja bila već raširena

usmena predaja unutar rane crkve (na tu ćemo se predaju donekle osvrnuti i u izlaganju

novozavjetnih apokrifa).

Polikarp (69-156)

Polikarp je bio biskup Smirne, navodno je osobno poznavao apostole, osobito Ivana, angaţirao

se u borbi protiv heretika (ebionita, marcionita, itd.); umro je muĉeniĉki 155/156. g. u Smirni, o

ĉemu, s puno fantastiĉnih detalja, govori Mučeništvo Polikarpovo. Napisao je Poslanicu

Filipljanima, uglavnom etiĉkog sadrţaja. Crkva njegovog vremena ima prije svega prezbitere i

Ċakone (što znaĉi da još nemamo biskupe); nastavlja Ivanovo uĉenje da svaki koji ne priznaje

Krista u tijelu jest antikrist; isto tako je antikrist i onaj koji ne priznaje uskrsnuće i sud (7).

4

Poziva na oponašanje Kristovog muĉeništva (8), i općenito na to da se slijedi Kristov primjer

(10) kao što su to uĉinili apostoli, te Ignacije (koji je još ţiv u vrijeme pisanja poslanice), i

nama nepoznati Zosima i Ruf, koji su sada tamo gdje i spadaju, u prisutnosti Gospodnjoj (9).

Polikarpovo mučeništvo

Anonimni spis nastaje u vrijeme kada se martiriji ili muĉeništva razvijaju kao zasebna

knjiţevna vrsta. Polikarpovo je muĉeništvo pisano u obliku pisma crkve iz Smirne crkvi u

Filomeliju. Vrijeme nastanka je vjerojatno negdje tijekom trećeg stoljeća , što se da zakljuĉiti iz

podataka o nastanku knjige danih u 21. poglavlju (vidi dolje). Zanimljivi su sljedeći detalji:

5. Polikarp u viĊenju promatra jastuk kako gori i shvaća da će ga spaliti na lomaĉi.

9. Od njega se zahtijeva da prisegne genijem Cezarovim, pokaje se i kaţe, „Dolje ateisti“

(kršćane se smatra ateistima jer nijeĉu rimske bogove).

11. Polikapr hrabro uzvraća muĉitelju: „Ti prijetiš vatrom koja gori za vrijeme i malo potom se

ugasi: jer ne znaš za vatru budućega suda i vjeĉne kazne, koja se ĉuva za bezboţne.“

12. Mnoštvo pogana i Ţidova na stadionu smatraju Polikarpa krivim što ruši njihove bogove i

poduĉava mnoge da ih ne štuju i ne ţrtvuju im. Zanimljivo je ovo spominjanje Ţidova koje

oduzima na povijesnoj uvjerljivosti izvještaja (zašto bi se Ţidovi bunili protiv negiranja rimskih

bogova). Prisutni gledatelji zahtijevaju da se Polikarp baci zvijerima, a kad se to odbilo (iz

tehniĉkih razloga), traţi se da ga se ţivog spali.

13. Masa skuplja granje za potpalu, a pisac napominje da su u tome su osobito revni Ţidovi.

Pojavljuje se i kult svetaĉkog tijela: „… svi vjernici u sva vremena revno su se utrkivali u tome

tko će prije dotaknuti njegovo [Polikarpovo] tijelo.“

14. Molitva Polikarpova spada u najljepše zapisane kršćanske molitve.

15. Potpaljena vatra se oblikovala u zid oko tijela i ne dodiruje tijelo, a sasvim u skladu s

novonastalim kultom tijela svetaca, osjeća se ugodan miris tamjana.

16. Polikarpa onda bodu noţem, prolijeva se ogromna koliĉina krvi koja gasi vatru (implicira

se Polikarpova smrt). Ovaj dio tekstualni kritiĉari smatraju kasnijom interpolacijom-

17. Masa zahtijeva da se tijelo ne preda kršćanima, iako su mnogi htjeli dodirnuti ovo sveto

tijelo, „da ne bi odbacili raspetoga i poĉeli oboţavati ovoga ĉovjeka“. Osobito snaţno to

zahtijevaju upravo Ţidovi. Pisac pravi razliku izmeĊu oboţavanja Krista i štovanja svetaca:

5

„Jer Njega, koji je Sin Boţji, oboţavamo, ali muĉenike, uĉenike i oponašatelje Kristove mi

volimo….“

18. Kad je stotnik vidio protivljenje Ţidova, odluĉio je spaliti tijelo po njihovom obiĉaju.

Pisac dalje napominje:

I tako smo mi potom uzeli njegove kosti koje su vrednije od dragog kamenja i ĉistije od ĉistoga

zlata, i stavili ih na pogodno mjesto; gdje će nam Gospod dopustiti, kako nam se moţe, da se

sakupimo u radosti i veselju i slavimo roĊendan njegova muĉeništva u sjećanju na one koji su već

završili svoju bitku…

19. Pošto Polikarp svojom postojanošću nadvladao nepravednog vladara u sukobu i tako primio

krunu besmrtnosti, radovao se u društvu s apostolima i svim pravednicima, napominje pisac

kojemu je nauk o besmrtnoj duši već potpuno nedvojben.

21. Daje se precizan datum Polikarpove smrti (mjesec Xanthicus, itd.), što takoĊer upućuje na

komemoriranje tog sveca u Crkvi drugog stoljeća.

22. Napokon se daje i kratka povijest pisanja i prepisivanja spisa: Gaj je ovaj izvještaj prepisao

od Ireneja (Lionskog, o kojemu će kasnije biti rijeĉi), uĉenika Polikarpovog, Sokrat od Gaja,

Pionije od Sokrata. Pionije je napisao i Život Polikarpov; ubijen je 250. g. u vrijeme Decijeva

progonstva, dok je slavio Polikarpov roĊendan. Pioniju je Polikarp osobno u viziji otkrio gdje

se nalazi spis o njemu. Spis Život Polikarpov (za razliku od Mučeništva) je krivotvorina iz 6.

stoljeća.

Ignacije, „koji se zove i Teofor“ (cca. 50 – 107)

Ignacije je biskup Antiohije u Siriji, grada koji će odigrati znaĉajnu ulogu u razvoju kršćanske

misli. Na biskupskoj je stolici naslijedio Petra, poznavao je Ivana i (što je kudikamo

vjerojatnije) prijatelj je Polikarpa, Ivanovog uĉenika. Uhićen je i voĊen u Rim za vrijeme cara

Trajana, zastaje na dva mjesta, odakle piše poslanice (iz Smirne, gdje je Polikarp bio biskup, su

poslanice Efeţanima, Magneţanima, Tralanima i Rimljanima; iz Troade su poslanice

Filadelfljanima, Smirnjanima i Polikarpu).

Poslanice su oĉuvane u grĉkim (dva rukopisa), latinskim (pronašao anglikanski biskup Usher

1644.), sirijskim i koptskim rukopisima (te Rimljanima u armenskom i Metafrastovim Djelima

Ignacijevim).

Uobiĉajen poredak ovih poslanica prema kronološkom redu nalaska bio bi: Efeţanima,

Magneţanima, Tralanima, Rimljanima, Filadelfljanima, Polikarpu, Smirnjanima; grĉki rukopis

6

znatno mijenja poredak (Smirnjanima, Polikarpu, Efeţanima, Magneţanima, Filadelfljanima,

Tralanima, Rimljanima).

Osnovne teološke ideje:

Kristologija

Ignacije se na nekoliko mjesta bavi pitanjem Kristove boţanske (i boţansko-ljudske) naravi, te

postavlja temelje kristološke ortodoksije:

Jer je jedan Lijeĉnik koji ima i tijelo i dušu; oboje saĉinjeno i nesaĉinjeno; Bog koji postoji u

tijelu; istinski ţivot u smrti; i od Marije i od Boga; prvo moguć, pa onda nemoguć, Isus Krist naš

Gospodin. (Efeţ. 7)

Jer, naš Bog, Isus Krist, bio je po volji Boţjoj, zaĉet u utrobi Marije, sjemena Davidova, ali

Svetim Duhom. Rodio se i bio kršten, da bi svojim stradanjem proĉistio vodu. (Ef. 18)

… jer se Sam Bog oĉitovao u ljudskom obliku, da obnovi vjeĉni ţivot. (Ef. 19)

… U Isusu Kristu, koji je bio sjeme Davidovo po tijelu, i Sin ĉovjeĉji i Sin Boţji… (Ef. 20)

… sluţba Isusa Krista, koji je bio s Ocem prije poĉetka svijeta, i oĉitovao se na kraju (Mag. 6)

Ĉak i citati koji govore o poloţaju biskupa i o oponašanju Krista poĉivaju na upravo izloţenoj

Kristologiji:

… da budete u prisnoj zajednici s Isusom Kristom, našim Bogom, i biskupom i onima koji su

postavili apostoli. (Tra. 6)

Dopustite mi da oponašam stradanje mog Boga. (Rim. 6)

Traţi Onoga koji je iznad svakog vremena, vjeĉan i nevidljiv, a koji je ipak postao vidljiv radi

nas; koji je neopipljiv i neprolazan, a koji je ipak postao prolazan radi nas; i koji je na svaki naĉin

stradao radi nas. (Plk. 3)

Protiv lažnih učitelja (docetista)

Kristološko uĉenje koje izlaţe Ignacije u oĉitoj je protimbi s uĉenjima (neimenovanih)

docetista, koji su nijekali Kristovu stvarnu tjelesnost. Jedan od razloga Ignacijeve kritike jest i

etiĉki: negiranjem stvarnosti Kristova tijela, negira se i stvarnost njegovih muka, pa time i

smisao onih muka koje upravo predstoje Ignaciju:

Takav ĉovjek, oskvrnjujući se tako, otići će u vjeĉnu vatru, kao i onaj koji ga sluša. (Ef. 16)

Ali ako, kao što neki koji su bez Boga, to jest nevjerni, kaţu da je on samo naizgled stradao (kao

što oni samo naizgled postoje), zašto sam ja u okovima? (Tra. 10)

… da ne padnete u zamke ispraznosti, već da budete sasvim uvjereni u roĊenje, stradanje, i

uskrsnuće … što je istinski i sigurno uradio Isus Krist, naša nada… (Mag. 11)

Ne slušajte, dakle, kad vam netko priĉa nesuglasno Isusu Kristu, koji je potekao od Davida, i od

Marije; koji je bio stvarno roĊen, i jeo i pio. On je zaista bio progonjen pod Poncijem Pilatom;

zaista je razapet, i umro, na oĉigled bića na nebu, i na zemlji, i pod zemljo. Zaista je bio dignut iz

mrtvih, jer ga je oţivio Njegov Otac, kao što će na isti naĉin podići i nas koji vjerujemo u Njega

Kristom Isusom… (Tra. 9)

I trpio je stvarno, kao što se zaista i uzdigao, nije, što neki nevjernici tvrde, samo izgledalo da

trpi, kao što i oni sami samo izgledaju. (Smi. 2)

7

Jer znam da je poslije svog uskrsnuća On i dalje imao tijelo, i vjerujem da je tako i sad. (Smi. 3)

Ako je te stvari naš Gospod uĉinio samo naizgled, onda sam i ja vezan samo naizgled. (Smi. 4)

Kako mi koristi ako me tko hvali, a huli na mog Gospoda, ne priznajući da je On imao tijelo?

Onaj tko to ne priznaje, u stvari Ga se sasvim odriĉe, umotan u smrt. Nisam ipak smatrao da

trebam napisati imena tih ljudi, jer su nevjernici. (Smi. 5)

Euharistija

Nauk o Euharistiji, kao ni ostali dijelovi nauka, nije obraĊen detaljno, no moţe se priliĉno jasno

nazrijeti da su kruh i vino tijelo i krv Kristova, da Euharistija ima spasonosno djelovanje, kao i

da Euharistiju udjeljuje biskup.

… lomeći jedan isti kruh, koji je lijek besmrtnosti i protuotrov smrti, i kojim ćemo ţivjeti vjeĉno

u Isusu Kristu. (Ef. 20)

Ţelim kruh Boţji, nebeski kruh, kruh ţivota, koji je tijelo Isusa Krista, Sina Boţjeg, koji je potom

postao sjeme Davidovo i Abrahamovo; i ţelim piće Boţje, naime Njegovu krv, koja je

nekvarljiva ljubav i vjeĉni ţivot. (Rim. 7)

Pazite, dakle, da imate samo jednu priĉest. Jer je jedno tijelo našeg Gospodina Isusa Krista, i

jedna ĉaša jedinstva Njegove krvi; jedan oltar, kao što je i jedan biskup… (Fld. 4)

Napokon nam ostaje i svjedoĉanstvo (ili samo optuţba) o tome da docetisti – u skladu sa

svojim nijekanjem Kristove tjelesne naravi – nemaju Euharistiju.

Oni [docetisti] ne priĉešćuju i ne mole se, jer ne priznaju da je priĉest tijelo našega Spasitelja

Isusa Krista… (Smi. 7)

Ekleziologija

Ignacijeva Crkva, za razliku od Polikarpove, već ima trostruku podjelu na biskupe, prezbitere

(svećenike) i Ċakone. U slaganju s njima Crkva postiţe jedinstvo, koje je bilo itekako

neophodno u vrijeme progonstva:

Osobito se stavlja naglasak na ulogu i znaĉenje biskupa, koji je postavljen od apostola i ĉiji

autoritet poĉiva na Gospodnjem autoritetu. Nepoštovanje biskupa ujedno je i nepoštivanje

Boga i otpad od Crkve:

Oĉito je, dakle, da trebamo gledati na biskupa, isto kao što bismo gledali na Samog Gospodina.

(Efeţ. 6)

… da biste slušali biskupa i prezbitere, nepodijeljenim umom… (Ef. 20)

Sliĉno tome, da svi poštuju Ċakone, kao one koje je postavio Isus Krist, biskupa kao Isusa Krista,

koji je Sin Oca, a prezbitere kao sinedrij Boţji i skup apostola. Osim njih, nema crkve. (Tra. 3)

… već su mu [biskupu] poslušni – ustvari, ne njemu, već Ocu Isusa Krista, koji je biskup svega –

ispravno je da se pokoravamo … jer ĉovjek ne vara samo vidljivog biskupa, već nipodaštava

onog nevidljivog. (Mag. 3)

Zato se ne treba samo zvati kršćaninom, već to i biti, i ne biti kao netko ko priznaje biskupa, ali

sve ĉini po strani od njega (Mag. 4)

8

Podĉinite se svom biskupu i jedan drugom, kao Isus Krist svom Ocu po tijelu, i apostoli Kristu i

Duhu… (Mag. 13)

… onaj koji ĉini što po strani od biskupa, i svećenstva i Ċakona, takav ĉovjek nije ĉist u svojoj

savjesti. (Tra. 7)

Jer oni koji su Boţji i Isusa Krista, s biskupom su. (Fld. 3)

Ali, priliĉi i muškarcima i ţenama koji se vjenĉavaju, da svoju zajednicu zasnuju s odobrenjem

biskupa, da bi im brak mogao biti u skladu s Bogom, a ne po njihovoj ţudnji. (Plk. 5)

Neka nitko ne radi ništa u vezi s Crkvom bez biskupa. Neka se obavlja ispravna priĉest, koju

treba obavljati ili biskup ili netko kome on to povjeri. Kad god se biskup pojavi, neka se pojavi

mnoštvo ljudi; kao što, gdje god je Isus Krist, tu i opća crkva. Nije zakonito bez biskupa ni

krštavati, ni slaviti gozbu ljubavi; ali što god on odobri, to je ugodno i Bogu, tako da se sve ĉini

sigurno i valjano. (Smi. 8)

Dobro je poštovati i Boga i biskupa. Onome tko odaje ĉast biskupu, ĉast odaje Bog; tko ĉini što

bez biskupovog znanja, sluţi Ċavolu. (Smi. 9)

Stari i novi zakon

Ignacije pooštrava novozavjetnu temu o starom i novom zakonu, pritom ostavljajući

svjedoĉanstvo da je bilo kršćana koji su zadrţali neke oblike judaistiĉke religije, pri ĉemu

izriĉito spominje i da je prijelaz sa svetkovanja subote na nedjelju znak prijelaza iz starog u

novi zakon (implicira se, vjerojatno, i to da je bilo kršćana koji su drţali subotu).

Jer, ako ţivimo po religiji Ţidova, priznajemo da nismo primili milost. (Mag. 8)

Ako su, dakle, oni koji su bili pod starijim zakonom, ušli u novu nadu, ne drţeći više subotu, već

poštujući Gospodnji dan… (Mag. 9)

Nedosljedno je zvati se imenom Krista Isusa, a ţivjeti na naĉin Ţidova. Jer, kršćanstvo nije

vjerovalo u judaizam, već judaizam u kršćanstvo… (Mag. 11)

Ali, ako vam propovijeda tko judaizam, ne slušajte ga: jer je bolje ĉuti EvanĊelje od obrezanoga,

nego judaizam od neobrezanoga. (Fld. 6)

Svećenici su tako bili dobri, ali je Prvosvećenik bolji, jer mu je povjerena Svetinja nad

svetinjama. … Ali EvanĊelje ima posebnu prednost u dolasku Spasitelja… Jer su voljeni proroci

u svojem naviještanju upućivali na Njega; ali je EvanĊelje dovršetak besmrtnosti. (Fld. 9)

Etika

Ignacijeva etika mogla bi se izloţiti jednim izrazom – „ostajanje u Kristu“ – što znaĉi slijediti

njegov primjer blagosti spram neprijatelja (Ef. 10). Etika je dana s naglaskom na posljednjim

vremenima (Ef. 11), odnosno, išĉekivanju skorog Kristovog dolaska.

Etika stradanja

No, najveća osobitost Ignacijeve etike slijeĊenja Krista jest veliĉanje stradanja kao posebnog

dokaza neĉije posvećenosti Bogu. U skladu s time, Ignacije radosno pristaje na muĉeniĉku

smrt, moleći subraću u Rimu da ga ni na koji naĉin ne pokušavaju spasiti:

9

… a vjerujućima otisak Boga Oca kroz Isusa Krista, ĉiji ţivot, ako ne postignemo kroz njega da

voljno umremo njegovom stradanju, nije u nama. (Mag. 5)

Zaista ţelim da stradam, ali ne znam jesam li toga dostojan. Jer ta ĉeţnja, premda nije oĉita

mnogima, sve me silnije obuzima. (Tra. 4)

Zašto ĉeznem biti predat divljim zvijerima? (Tra. 10)

… kao onaj koji ugaĊa Bogu … Jer, niti ću ja ikada imati takvu priliku da stignem Bogu … ne

teţite da mi ukaţete ikakvu veću ĉast od toga da budem ţrtvovan Bogu … Dobro je krenuti iz

svijeta k Bogu, da bih se mogao dići k njemu. (Rim. 2)

Osobito su slikovite rijeĉi u kojima se Ignacijeva spremnost na smrt opasno graniĉi s

mazohizmom:

Podnesite da postanem hrana zvijerima, ĉime će mi biti dano stići do Boga. Ja sam pšenica Boţja,

i melju me zubi zvijeri, kako bih bio ĉisti kruh Boţji. (Rim. 4)

O, da mogu uţivati u divljim zvijerima pripremljenim za mene; i molim se da budu spremne

jurnuti na mene, a i ja ću ih poticati da me brzo poţderu, a ne da postupaju sa mnom kao s

nekima koje, iz straha, i ne dotaknu. I ako ne budu voljne da me napadnu, natjerat ću ih da to

uĉine. … I neka mi nitko, od vidljivih ili nevidljivih, ne zavidi, što ću stići do Isusa Krista. Neka

vatra i kriţ; gomile divljih zvijeri; trganje, lomljenje, išĉašenje kostiju; neka odsijecanje udova;

neka lomljenje cijeloga tijela; i neka sve strašne muke Ċavola doĊu na mene: samo me pustite da

stignem Isusu Kristu. (Rim. 5)

… ne prijeĉite mi da ţivim, nemojte ţeljeti saĉuvati me u stanju smrti; i dok ja ţelim pripadati

Bogu, ne predajte me svijetu. Podnesite da steknem ĉistu svjetlost; kad odem tamo, bit ću zaista

ĉovjek Boţji. Dopustite mi da oponašam stradanje mog Boga. (Rim. 6)

A tko je blizu maĉa, blizu je Boga; onaj tko je meĊu divljim zvijerima, u društvu je Boţjem;

(Smi. 4)

Duša

Ignacije, sasvim u skladu s uĉenjem o besmrtnosti duše, oĉekuje nagradu za svoje muĉeništvo

neposredno nakon smrti, ne pokušavajući da to nekako dovede u sklad s novozavjetnim

uĉenjem o uskrsnuću tijela:

… Pavao, sveti muĉenik, zasluţeno najsretniji, do ĉijih nogu bih se našao kad stignem Bogu. (Ef.

12)

Podnesite da steknem ĉistu svjetlost; kad odem tamo, bit ću zaista ĉovjek Boţji. (Rim. 6)

Zato si sastavljen od tijela i duše, da bi mogao blago se baviti onime što se pred tobom oĉituje.

(Plk. 2)

Pneumatologija

Puno manje od Kristologije, Ignacije razvija i zametak uĉenja o Svetome Duhu. Duh je oĉito

shvaćen kao osoba, koja dolazi od Boga:

Jer, premda su me neki htjeli prevariti po tijelu, ipak Duh, jer je od Boga, nije prevaren. Jer, on

zna i odakle dolazi i kuda ide, i otkriva ono skriveno.

10

Angelologija

Još je skromnija njegova angelogolija – ustvari, Igncije je spreman priznati kako o tome on ne

moţe govoriti, iako implicitno izlaţe odreĊene ideje za koje nam nije jasno njihovo podrijetlo

(ali su oĉito već postojale u ranoj Crkvi):

… još nisam sposoban razumjeti nebeske stvari, i mjesta anĊela i njihove skupove pod njihovim

odnosnim knezovima. (Tra. 5)

Društvena pravila

Poput apostola, i Ignacije vidi odreĊenu društvenu ulogu kršćanstva, te se bavi pitanjem odnosa

prema udovicama i robovima

Neka se udovice ne zanemare. Nakon Gospoda, ti budi njihovim zaštitnikom.

…

Ne preziri robove, bilo muške ili ţenske. Ali neka se oni ne nadimaju, nego neka sluţe vjernije

slavi Boţjoj, kako bi mogli pribaviti bolju slobodu od Boga. Neka ne ţele osloboĊenje o javnom

trošku, kako ne bi postali robovima poţude. (Plk. 4)

Posljednja reĉenica odaje ne samo Ignacijevu spremnost zadrţavanja društvenog statusa quo,

nego implicira i da robovi imaju izraţeniju sklonost robovanju poţudi.

Po pitanju braka, Ignacije se zalaţe za uzajamnu ljubav supruţnika, ali bezbraĉni ţivot hvali

kao stanje ĉistoće, kojim se nitko ne bi trebao hvalisati (te se implicira da brak i nije nešto

ĉisto).

Priĉaj mojim sestrama da vole Gospoda, i budu zadovoljne svojim muţevima – i u tijelu i u duhu.

Sliĉno tome, potiĉi i moju braću, u ime Isusa Krista, da vole svoje ţene kao što Gospod voli

Crkvu. Ako netko moţe nastaviti da bude u stanju ĉistoće, na ĉast onome tko je Gospodar tijela,

neka ostane takav bez hvalisanja. (Plk. 5)

Hermin Pastir

Nesigurno je datiranje ovog spisa, pa se predlaţe jedan priliĉno dugi vremenski raspon u

kojemu je on najvjerojatnije nastao (od oko 90. g. do 155. g.) Autor je anoniman, „Herma“ je

pseudonim, vjerojatno dan po tada relativno poznatom suvremeniku Klementa Rimskog. Djelo

je apokaliptiĉkog karaktera, kompleksne knjiţevne strukture koja se sastoji od 5 viĊenja

(visiones), 12 zapovijedi (mandata) i 10 priĉa (similitudines), pa se dijelovi oznaĉavaju s npr.

V.3.viii (viĊenje treće, osmi paragraf).

Lik pripovjedaĉa Herme ima iza sebe buran ţivot – prodaju u ropstvo u Rimu, osloboĊenje od

strane njegove robovlasnice, Rode, stjecanje nepoštenog bogatstva, gubitak bogatstva,

obraćenje, zanemarivanje obitelji i otpad njegove djece, te njegov rad na zemlji u okolici Rima.

11

Upravo se njegova bivša robovlasnica Roda prva i pojavljuje u njegovu viĊenju, gdje ga kori

zbog njegove neĉasne (iako kratke i potajne) ţelje prema njoj. Potom ima viĊenje Crkve, koja

je prikazana kao jedna stara gospoĊa (ĉiji se izgleda stalno mijenja), a zatim mu zapovijedi i

priĉe govori anĊeo koji se pojavljuje u obliĉju pastira (po ĉemu je djelo i nazvano „Pastir“)

Glavna problematika je ekleziološka, a to su prije svega znaĉaj crkve i oproštenje grijeha.

Crkva je prikazana kao stara gospoĊa zato što je svijet stvoren zbog nje:

Dakle, braćo, otkrivenje mi je bilo dano u mom snu od strane mladića prelijepoga izgleda, koji

mi je rekao: „Što misliš, tko je stara ţena iz koje si primio knjigu?“. „Sibila“, rekoh. „U krivu si“,

reĉe on, nije. „Tko je onda“, rekoh. „Crkva“, reĉe. Rekoh mu: „Zašto je onda stara“. „Zato“, reĉe

on, „što je stvorena prije svega i nje je radi svijet oblikovan“. V.2, iv (p. 169)

Herma je potaknut da tu staru gospoĊu pita o tome hoće li skoro dići do svršetka svijeta i

dobiva odgovor da će se kraj dogoditi tek kada se crkva (prikazana simbolom kule) dovrši.

Time ovo djelo prvo iznosi ideju da je dovršetak Crkve neraskidivo povezano s dovršetkom

povijesti – drugim rijeĉima, prava povijest postaje povijest Crkve, što će kasnije u svojoj

teologiji razviti Augustin.

Etika Herminog Pastira je zasnovana na kritici morala „dvostrukog srca“ (V.3, vii). No, najviše

se raspravlja o pitanjima oprosta i pokajanja, te u osnovi zastupa stav da se nakon krštenja (kao

i nakon stupanja u brak) moţe oprostiti teţi grijeh, no samo jednom:

Ako muţ sazna za ţenin preljub, onda je treba otpustiti, ali ostati sam, kako bi je mogao primiti

natrag ako se ţeli vratiti. „Radi pokajanja, dakle, muţ ne treba da se ţeni. Ovaj postupak vaţi i za

ţenu i za muţa. “… Da, tko je zgriješio i pokajao se mora se primiti, ali ne ĉesto; jer je samo

jedno pokajanja za sluge Boţje (M 29.i)

Iako ovo suvremenom uhu moţe djelovati priliĉno nemilosrdno, Herma zapravo raspravlja s

onima koji su mislili da nema pokajanja nakon krštenja. Hermi takav stav nije sasvim

neprihvatilv:

„Ĉuo sam“, rekoh, „od izvjesnih uĉitelja kako nema drugog pokajanja osim onoga što se zbiva

kad siĊemo u vodi i pribavimo otpust naših prijašnjim grijeha. Reĉe mi: „Dobro si ĉuo, jer tako

jest. M 29.3 (p. 185)

Ipak se nalaţe stroga pokora i post za one koji se prekrše zapovijed nakon krštenja:

U onaj dan u koji postiš ne okusi ništa osim kruha i vode, a od jela koja si imao jesti zbroj trošak

tog dana kad si to imao ĉiniti, i odvojivši na stranu, podaj to udovici i siroti i onome koji nema. S.

V. iii

12

Problem grijeha vidi se prije svega u zloj ţelji, koju treba ukloniti „odijevanjem u dobru i svetu

ţelju“. Loše su one ţelje koje nas vuku materijalnim dobrima, nepotrebnom luksuzu i tuĊim

supruţnicima, napominje Pastir koji nagovještava Augustinovu teoriju grijeha.

Uglavnom, onaj tko zgriješi prolazi muke koje se raĉunaju po naĉelu dan (grijeha) za godinu

(ovozemaljskog) muĉenja. „Grijesi pokajnika ne otpuštaju se odmah, nego on treba da muĉi

dušu svoju i da se ţalosti mnogim ţalostima. S. 7.“

Na koncu imamo ĉak i misao koja nikada nije dublje uhvatila korijena u kršćanstvu da su

apostoli nakon smrti propovijedali onima koji su ranije umrli:

Jer su to, veli, apostoli i uĉitelji koji su propovijedali ime sina Boţjega i usnuvši u sili i u vjeri

Sina Boţjega, propovijedali su i onima koji su ranije usnuli, i oni im dadoše peĉat propovijedi. S.

9

Didahe – Upute apostola

Didahe je još jedno djelo koje nam dolazi anonimno, a prema nekim tumaĉenjima (i

rukopisima) puni je naslov ovoga djela Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici

apostola. Za neke je rane kršćane ovo djelo imalo status kanonskog novozavjetnog spisa. Po

unutarnjim pokazateljima ono je vrlo stari spis, nastao negdje koncem I. ili poĉetkom II. st.

Iako kršćanski spis, ima poveznica sa ţidovskom teologijom tog vremena („Ime“ kao

poosobljeno; milostinja kao otkupljivanje grijeha).

Prvi dio spisa je usporedba dvaju putova, jednog ţivota, a jednog smrti. Etika je zasnovana na

zapovijedima ljubavi i izbjegavanju zla (od kojih je jedna i protiv pobaĉaja i ubijanja

novoroĊenĉadi; 2). Poziva se na poštivanje onih koji govore u ime Boţje, na poštivanje svetih i

na izbjegavanje šizme (3). Etika ima i socijalni karakter – zabranjuje se ogorĉenost i ljutnja

prema slugama, a utemeljena je –kao i drugi spisi apostolskih otaca – na blizini dolaska: „ [...]

jer On dolazi, ne da pozove ljude poštovane od ljudi, nego On dolazi onima koje je Duh

pripremio“ (4). U putu k smrti nabrajaju se brojni grijesi, izmeĊu ostalog i jedenje mesa

ţrtvovanog idolima – „jer je to štovanje mrtvih bogova“ (6). Inaĉe se dopušta da se jede što se

ima, što predstavlja jasan prekid s judaizmom.

Drugi dio spisa bavi se ekleziološkim pitanjima. Preporuĉuje se krštenje u tekućoj vodi,

hladnoj, ali moguće je i u drugim vodama: toploj, ili ĉak polijevanjem vode (triput) na glavu,

„u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ (7). Raspravlja se i o danima posta, razlikuju se „licemjeri“

13

(najvjerojatnije se to odnosi na Ţidove), koji poste „drugi i peti dan tjedna“ (ponedjeljak i

ĉetvrtak), preporuĉa se post „ĉetvrtog i dana priprave“ (srijeda i petak) (8). Daju se detaljne

upute o Euharistiji, izlaţu se molitve uz uzimanje ĉaše i kruha. Zadnja se molitva završava s

„maran atha“. (9). Naglašavaju se razlike izmeĊu apostola i laţnih proroka – apostol ostaje dan-

dva u gostima, laţni prorok ostaje duţe; apostol ţivi po svom uĉenju, ne traţi darova, dok je

kod laţnih proroka suprotno (11), itd. Oĉito da crkva i dalje nije ĉvrsto strukturirana, uz stalne,

lokalne svećenike, postoje i putujući apostoli (to nisu 12 apostola), što liĉi na apostolsko

vrijeme.

Potiĉe se okupljanje na „Dan Gospodnji“, s lomljenjem kruha, zahvaljivanjem, priznavanjem

grijeha, „kako bi vaša ţrtva bila potpuna“. Ukoliko se rijeĉ „ţrtva“ odnosi na Euharistiju, onda

imamo prvo povezivanje Euharistije i ţrtve u povijesti kršćanske teologije. Moraju se svi

pomiriti kako bi ţrtva bila neukaljana. Izgleda da je gozba ljubavi (agape veĉera) i dalje dio

Euharistije (14). Biskupe i Ċakone treba paţljivo odabrati, ostaje nejasnim tko ih toĉno

postavlja i da se naslutiti da izbore u jednoj gotovo demokratskoj maniri vrši cjelokupna

zajednica. Izabrani crkveni duţnosnici obavljaju posao proroka i uĉitelja, a Crkva, sliĉno kao i

u Polikarpa, još nije podijeljena na biskupe, prezbitere i Ċakone.

Spis završava pozivom na spremnost i kratkom apokalipsom: Ustat će laţni proroci i kvaritelji,

ovce će se pretvoriti u vukove; ljubav će postati mrţnjom, bezakonje se umnoţiti i poĉet će

progoni.

I varalica svijeta će se pojaviti kao sin Boţji; i ĉinit će neĉiste stvari, kakve se nikada nisu ĉinile

od poĉetka svijeta. Tada će sve stvoreno ĉovjeĉanstvo doći k vatri kušnje, i mnogi će se sablazniti

i propasti; ali oni koji ustraju u svojoj vjeri bit će spašeni od Prokletstva. I onda će se znaci istine

pojaviti: prvo, procijep na nebu, onda znak glasa i zvuka trube, i treće, uskrsnuće mrtvih; ali ne

svih, nego kako je reĉeno: „Gospod će doći i svi sveti s Njime.“ Onda će svijet vidjeti Gospoda

kako dolazi na oblacima nebeskim. (16)

Poslanica Diognetu (ili Matetova [učenikova] poslanica Diognetu)

Ni ovdje nije poznat pisac, predstavlja se kao mathetes, što nije osobno ime, nego naprosto

rijeĉ „uĉenik“. On uz to dodaje da je „uĉenik apostola“ koji postaje uĉitelj neznaboţaca (11).

Neki ga smatraju Ivanovim uĉenikom zbog toga što ne koristi ime Isus Krist, nego Rijeĉ.

Nije jasno ni o kojemu se Diognetu radi – postojao je Diognet, tutor Marka Aurelija, koji se

ovome divio zbog obrazovanosti i neprihvaćanja praznovjerica, ali ne moţemo biti sigurni da

14

se radi baš o njemu. Nije jasno ni vrijeme pisanja – postoje dva prijedloga (oko 130.g. ili oko

200.g.), no za sad o tome nije postignut konsenzus.

Spis je u osnovi apologija u kojoj se prije svega ţeli naznaĉiti razlika i prednost kršćana u

odnosu na pogane i Ţidove. U tom smislu, spis je moţda uputnije uvrstiti u epohu oca

apologeta, nego u vrijeme apostolskih otaca. Pogani svojim štovanjem idola zapravo vrijeĊaju

svoje bogove, jer više cijene idole od srebra i zlata, dok uopće ne ĉuvaju one od kamena i

zemlje. Oni svojim prinošenjem krvi i dima ţrtava proglašavaju svoje bogove nerazumnima.

„Vi sigurno ne pokazujete svojim ponašanjem da vaš bog posjeduje razum“ (2). Pisac se još

oštrije obrušava na Ţidove:

Ţidovi su praznovjerni jer vjeruju – sliĉno poganima – da Bogu nešto treba. Osobito je kritiĉan

prema ţidovskim propisima o hrani, praznovjerju o subotama, obrezanju, postu i mlaĊacima. Jer

prihvaćati neke od onih stvari koje je uobliĉio Bog za upotrebu ljudima kao ispravne, a odbaciti

druge kao beskorisne i izlišne – kako to moţe biti zakonito? I govoriti laţno o Bogu, kao da nam

je zabranio da ĉinimo dobro u subotnje dane – zar to nije bezboţno? (4).

Kršćani se od drugih ljudi ne razlikuju po jeziku, zemlji ili obiĉajima, nego po tome što „ţive u

svojim zemljama, ali prosto kao privremeno ... Poštuju propisane zakone, ali ih svojim

ţivotima i nadmašuju“ (5). Kršćani su duša svijeta, raspršeni posvuda – duša obitava u tijelu,

ali nije tijelo; kršćani borave u svijetu, ali nisu svijet. Duša je zatoĉena u tijelu (što je misao iz

Platonovog Fedona), ali ipak ĉuva to isto tijelo. Tako je i s kršćanima u svijetu.

Besmrtna duša boravi u smrtnom prebivalištu; i kršćani ţive kao privremeno u kvarljivim

tijelima, traţeći nekvarljivo boravište na nebu (6).

Znanje kršćana nije zasnovano na zemaljskom pronalasku, nego na Boţjem poslanju Isusa

Krista, „Stvoritelja i Uobliĉitelja svijeta, kojim je napravio nebo...“, i koji je došao u blagosti, a

ne u sili, „jer u Boţjem karakteru nema mjesta nasilju“ (7). Svi dotadašnji pokušaji shvaćanja

Boga (kroz grĉku filozofiju) bili su bezvrijedni, tek kroz Krista dolazi istina (8). Dotadašnja

povijest bila je povijest grijeha, ali i formiranja uma svjesnog pravednosti, „tako da nam, kad

smo se uvjerili u to da smo nedostojni postići ţivot kroz vlastita djela, sad, Boţjom ljubaznosti,

ţivot bude osiguran.“ Bog šalje Sina kad je naša poroĉnost bila na vrhuncu, da oĉituje svoju

blagost i moć. Objašnjenje znaĉenje Kristove smrti je metaforiĉko – ali će se u okviru toga po

prvi puta pojaviti i misli o otkupnini i razmjeni, koje će se kasnije ponavljati kod brojnih

kršćanskih teologa:

15

On sam je uzeo na sebe breme naših nepravdi, dao je svog jedinog Sina kao otkupninu za nas,

Svetog za prijestupnike, Besprijekornog za poroĉne, Pravednog za nepravedne, Nekvarljivog za

kvarljive, Besmrtnog za smrtne. Što je drugo moglo pokriti naše grijehe, osim Njegove

pravednosti? Ĉime bismo se mogli mi, poroĉni i bezboţni, opravdati, osim jedinim Sinom

Boţjim? O, slatka razmjeno! (9).

Kristova spremnost da na sebi ponese tuĊe grijehe (što u suštini znaĉi oprost) ujedno je i

temeljnim naĉelom kršćanske etike. Isusa se ne oponaša mukama (kao kod Ignacija), nego

pomaganjem potrebitima:

Onaj koji na sebe uzima breme svog bliţnjeg; onaj ko ţeli pomoći onome tko je u ĉemu slabiji od

njega; onaj koji, kakve god stvari da je primio od Boga, dijeleći to onima koji su u nuţdi, postaje

Bog onima koji primaju – on je oponašatelj Boga. (10)

Kristologija

Poslanica Diognetu Krista promatra kao Onoga koji je od poĉetka, koji se pojavio kao nov, i

našlo se da je star, a ipak se iznova raĊa u srcima svetih. On je Onaj koji se, iako vjeĉan, danas

zove Sin (11). Kristologija je, dakako, još nerazvijena ali u njoj nema niĉega što kasnija

ortodoksija ne bi prihvatila.

Barnabina poslanica

Autor nigdje sebe ne naziva Barnabom, te ostaje priliĉnim misterijem kako je poslanica dobila

svoje ime. Nastala je u Aleksandriji, negdje izmeĊu 70. (rušenje Hrama) i 132. godine (dakle,

izmeĊu dvije ţidovske pobune). Imamo saĉuvane grĉke rukopise iz IV. st., kao i latinske

prijevode. Barnabina poslanica je uţivala priliĉno visoki status kod ranih kršćana, pa je u

Codexu Sinaiticusu bila svrstana meĊu novozavjetne spise.

Tema poslanice je protivljenje judaizmu, ali „Barnaba“ ne zastupa stav (kojega će negdje u to

vrijeme zastupati heretik Marcion, o ĉemu ćemo kasnije detaljnije raspravljati) da su dva

zavjeta suprotna jedan drugome, nego da su Ţidovi pogriješili u svom doslovnom

razumijevanju Starog zavjeta. Od svih apostolskih otaca, upravo je „Barnaba“ taj koji najviše

inzistira na strogom razlikovanju izmeĊu Ţidova i kršćana. Stoga on pribjegava priliĉno

alegorijskom tumaĉenju Starog zavjeta, što je manira kakva se razvila u Aleksandriji kod

ţidovskog mislioca Filona, kao i kod nekih ranijih grĉkih filozofa (o ĉemu ćemo već govoriti

kasnije).

16

Taj je ţidovski sustav poništen i namjesto toga, uvodi se „novi zakon našeg Gospoda Isusa

Krista, slobodan od jarma ograniĉenja“. Ţrtva nije bila doslovna zapovijed, nego poziv na

pokajanje, protiv zla u srcu i laţne zakletve (2). I post je bio „razvezivanje poroka“, a ne

doslovni post (3).

Ţidovi su izgubili zavjet idolopoklonstvom, a kršćani se – pouĉeni negativnim primjerom

Ţidova – moraju ĉuvati kako „u dobu bezakonja i uvreda koje će doći“, ne bi „onaj Crni“

sprijeĉio njihov ulazak u raj (4).

Naglašava se da je Isus bio u tijelu, kako bi pripremio novi narod za sebe i sabrao sve grijehe

onih koji su progonili i ubijali njegove proroke (5).

Mojsijeve rijeĉi o ulasku u zemlju gdje teku med i mlijeko tumaĉe se kao proroštvo o

kršćanima koji će biti poput djece koja se napajaju prvo medom, pa onda mlijekom. Oni će

rasti i mnoţiti se i vladati ribama, ali na drugome svijetu, „gdje ćemo biti uĉinjeni savršenim“

(6). I protjerani jarac iz Jom Kipura je praslika Isusova; „Barnaba“ citira uglavnom apokrife

poput Henokove knjige i Četvrte Ezdrine: „I pljujte na njega i tucite ga, i omotajte mu skerletnu

vunu oko glave i otjeratje ga u pustinju. I taj koji ga otjera u pustinju, neka uzme tu vunu i stavi

je na granu trna zvanog Rahela, ono istog ĉije izdanke jedete kad je naĊete. Samo je od tog trna

plod tako sladak.“ (7). Sliĉno se tumaĉi i crvena junica koja se prinosi za veliki grijeh – djeca

koja prskaju su „ona koja su nam propovijedala oproštaj grijeha“, to jest, apostoli. Troje je

djece koja prskaju – i ona su slika Abrahama, Izaka i Jakova; itd. (8). I obrezanje ima duhovno

znaĉenje, koje se otkriva u tumaĉenju broja 318 (koliko je svojih slugu Abraham obrezao) – a u

objašnjenu ove simbolike „Barnaba“ se koristi nekakvom gematrijom (pretvaranja slova u

brojke), koja je, zanimljivo, bila omiljenom metodom upravo ţidovskih rabina (9). Duhovno se

tumaĉe i zapovijedi o neĉistim ţivotinjama – zeĉevi su simboli kvaritelja djeĉaka, svinje su

simbol ljudi koji zaboravljaju na Boga kad ţive luksuzno, lasice su simbol laţova, itd. Naravno,

teško je sa suvremenim znanjem biologije shvatiti što se time toĉno htjelo reći. I kriţ je

unaprijed naviješten (11-12), premda pisac koristi vrlo ĉudne prijevode i već spomenute

apokrife da bi to opravdao („Kad se drvo savije i opet uspravi i kad krv poteĉe iz drveta“).

Jakovljevo blagoslivljanje Efraima i Manašea upućuje na to da će biti blagoslovljen narod koji

dolazi kasnije. „Uĉinio sam te, Abrahame, ocem narodima koji vjeruju u Boga, a neobrezani

17

su“. (13) Prava subota je zapravo tisuću godina nakon šest tisuća godina vremena poroĉnog

ĉovjeka:

[…] za šest dana, to jest, za šest tisuća godina, sve će se dovršiti... i onda će on zaista otpoĉinuti u

sedmi dan.

[…]

Dalje, on im kaţe: 'Ne podnosim vaše mlaĊake i vaše subote'. Vidite kako On kaţe: Vaše

sadašnje subote mi sad nisu prihvatljive, već ona koju ja uĉinim, kad napravim, dajući odmor

svemu, poĉetak osmoga dana, to jest, poĉetak novoga svijeta. Zato, takoĊer, drţimo osmi dan

radosno, dan kad se Isus digao iz mrtvih.“ (15).

Ţidovi su nazvani bijednicima; oni i gradnju Hrama shvaćaju doslovce (nakon rušenja 70.g.

Rimljani su izdali edikt o obnovi hrama), ali radi se o dolasku Gospoda u ĉovjekovo srce. Tu

Barnaba zastupa teologiju duhovnog hrama, odnosno, kršćana ispunjenih Kristom – „to je

duhovni hram izgraĊen za Gospoda“ (16).

Poglavlja od 18-21 su dio poslanice o putu svjetlosti i putu tame (ili put Crnoga); sliĉe

Uputama apostola, isto tako su zabranjeni abortus i ubijanje novoroĊenĉadi (19). I ovdje je

etika zasnovana na eshatologiji: „Dan je blizu, kad će se sve uništiti, zajedno sa Zlim. Gospod

je blizu i njegova nagrada.“

18

Pregled novozavjetnih apokrifa

Rekli smo da se uĉenja apostolskih otaca ne mogu opravdati samo njihovim tumaĉenjem

Novoga zavjeta. Ustvari, i pitanje je koliko oni poznaju sve one spise koji će kasnije ući u

kanon Novoga zavjeta (iako nema neke dvojbe o tome da su ti spisi već bili napisani). MeĊu

ranim kršćanima sluţe razni spisi koji sebe predstavljaju proisteklim iz pera samih apostola.

Ovi se spisi danas opravdano smatraju apokrifima i to u smislu da nemaju stvarne veze s

apostolima. Njihova uĉenja pokazuju jasne elemente grĉkog naĉina razmišljanja, gotovo lišenih

svih veza sa semitskim korijenima kakvih smo imali u djelima apostola (koji su svi od reda –

moţda s jedinim izuzetkom Luke – bili semiti). Novozavjetni nam apokrifi daju dobar uvid u to

kako su se neke predaje ukorijenile u kršćanstvu. Ove apokrife dijelimo na apokrifna

EvanĊelja, zatim Djela, poslanice i apokrifna Otkrivenja. Svojim brojem znatno premašuju broj

kanonskih spisa novoga zavjeta. Prvo ćemo dati neki njihov opći pregled, da bi smo u drugome

dijelu detaljnije izloţili tri apokrifna EvanĊelja.

Apokrifna EvanĎelja

Obiĉno se dijele na :

1. EvanĊelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu, kojima se ţeli nadomjestiti šturi

opis ovih tema u EvanĊeljima, osobito u Mateju i Luki. Najpoznatija su ProtoevanĎelje

Jakovljevo, Pseudo-Matejevo evanĎelje, Uznesenje Marijino, Povijest Josipa tesara ,1 Tomino

evanĎelje djetinjstva, i Arapsko-armenijska evanĎelja o Isusovom djetinjstvu.

EvanĎelje Marijinog roĎenja i Tomino evanĎelje djetinjstva2 s nekim manjim inaĉicama

donose prikaze Isusovog roĊenja i djetinjstva dane sliĉne s drugim apokrifima.

U drugim evanĊeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedoĉanstvo babice s Isusovog

roĊenja da Isus nije imao teţinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus

susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriĉe da će za trideset godina biti

razapeti s njim, i to koji na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). 2. EvanĊelja

Isusove muke i uskrsnuća

1 O prva ĉetiri navedena djela vidi kasniji detaljniji prikaz.

2Postoji i gnostiĉko Tomino evanĎelje, naĊeno u Nag Hammadiju 1946., o ĉemu ćemo govoriti nešto

kasnije.

19

Najvaţnije je Petrovo evanĎelje, koje je bilo u širokoj uporabi kod ranih kršćana koncem II.

stoljeća. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakve boli prilikom raspeća. Straţari na

grobu ujedno su svjedocima uskrsnuća: dvojica ĉije glave seţu do neba vode jednoga ĉija glava

nadrasta nebesa. EvanĎelje Nikodemevo govori da je Veliko vijeće nakon uskrsnuća priznalo da

je Isus uskrsnuo; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku kod Pilata; Isusu u prilog

svjedoĉe Nikodem i Berenika (Veronika), koju je Isus izlijeĉio od teĉenja krvi; razbojnici

razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa jest Longin. Isus

silazi u donji svijet, strašeći Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, ukljuĉujući Adama i

pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog evanĊelja doveli su do kanonizacije Pilatove

ţene Prokle u Grĉkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj

pravoslavnoj crkvi.

3. Ţidovsko-kršćanska evanĊelja

Najpoznatija su EvanĎelje Nazarena, EvanĎelje Ebionita i EvanĎelje Hebreja. Prva dva

predstavljaju preraĊene verzije Matejeva evanĎelja. Prema EvanĎelju Nazarena ĉovjek sa

suhom rukom (Matej 12.10) je bio klesar; Isus nalaţe uĉenicima da praštaju 70 puta 7, dodajući

da je i u spisima Starog zavjeta bilo grešnih tekstova; bila su dva bogata mladića kojima je Isus

rekao da sve što imaju podaju siromasima (usporedi Matej 19,16-22), a od tri sluge s talentima

(usporedi Matj 25,14-25) jedan je umnoţio bogatstvo, drugi je sakrio talenat a treći ga potrošio

s bludnicama i sviraĉicama.

4. Heretiĉka evanĊelja

Radi se uglavnom od gnostiĉkim evanĊeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24

prikupljena evanĊelja. O gnostiĉkim ćemo evanĊeljima i uĉenjima reći nešto više u odsjeku o

gnostiĉkom uĉenju.

5. „Tajno evanĊelje“

Popisu apokrifnih evanĊelja obiĉno se dodaje i takozvano „tajno evanĊelje“. Radi se o rukopisu

koji spominje tajno EvanĊelje po Marku, koje je ovaj navodno napisao u Aleksandriji nakon

Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog, te se

oĉito radi samo o još jednom apokrifnom – i to najvjerojatnije gnostiĉkom – evanĊelju.

20

Apokrifna Djela

Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Ivanu, a kadšto i Filipu, Tadeju i

Matiji.

Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko

oĉarana Pavlovim propovijedanjem djeviĉanstva da se odbija udati za svog zaruĉnika, te potom

Pavla privode prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuĊena je na spaljivanje, no vatra se

ĉudesno gasi. Ona postaje Pavlovom pratiljom i unatoĉ mnogim kušnjama ostaje doţivotnom

djevicom. U drugom dijelu imamo Treću Korinćanima. Korinćani šalju pismo Pavlu,

zatoĉenom u Filipima (zbog utjecaja na neku Stratoniku) u kojemu se pod utjecajem laţnih

uĉitelja odriĉu proroĉkog autoriteta, Boţje svemoći, uskrsnuća tijela, stvorenosti ĉovjeka i

svijeta od Boga (svijet su stvorili anĊeli) i Kristovog roĊenja u tijelu. Oţalošćeni Pavao na te

hereze pruţa oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovu muĉeništvu pod

Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom namjesto krvlju. Pavao

se u viziji pojavljuje Neronu i njegovim ĉasnicima, proriĉući im sud; prefekta i stotnika

zaduţene za Pavla krštavaju Luka i Tit.

Djela Petrova govore o tome da je Petar izlijeĉio svoju paralitiĉnu kćer da bi pokazao

nevjernom promatraĉu kako je to kadar uĉiniti, a potom joj opet vratio paralizu, da bi je

saĉuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Šimuna Maga u Rimu, gdje se

Petar ĉak sluţi jednim psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Šimun mag. Završetak

latinske verzije ovih Djela donosi priĉu o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovu

ţivotu. On susreće Krista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ukoliko se

Petar ne vrati u Rim (što je inspiriralo Henrika Sienkiewiza za svoj roma Quo vadis, Domine?).

Petar se vraća u Rim, biva osuĊen na smrt raspećem, i na vlastiti zahtjev (objašnjen mraĉnim

simbolizmom) razapet naglavce. Marcel sahranjuje Petra, koji mu se potom ukazuje u viziji.

Neron ţeli opće progonstvo, ali ga vizija spreĉava u tome.

U Djelima Ivanovim imamo prvo spominjanje slikanja svete slike (s Ivanovim likom) koju

štuje efeški pretor Likomed, kojega je Ivan uskrsnuo. Istini za volju, Ivan se tom slikanju

protivi. Inaĉe se ova Djela smatraju najheretiĉnijim od svih drugih apokrifnih Djela, jer su

opterećena gnostiĉkim zabludama.

21

Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovu zatoĉeništvu zbog nagovaranja izvjesne

gospoĊe Maksimilije da se odvoji od svoga supruga, kako bi se oslobodila zemaljskih stvari.

Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s kriţa, odbivši ponuĊenu aboliciju.

Apokrifne poslanice

Najistaknutije su Poslanice Krista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih),

Laodicejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica, itd. Treba istaći Poslanice Pavla i

Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoiĉki rimski filozof Seneka (ĉiji je

roĊeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov uĉenik. Nedjeljnu poslanicu (iz

VI. st.) je navodno osobno Isus s neba bacio na mnoge oltare, optuţujući kršćane zbog kršenja

nedjelje.

Apokrifna Otkrivenja

Najpoznatija Otkrivenja (Apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi,

Djevici, Sibili, Izaiji i Ivanu. Pavlovo Otkrivenje nastavlja se na Druga Korinćanima 12,1-4

gdje Pavao spominje svoje nebeske vizije. Pavao promatra blaţenstva pravednika i muke

grešnika, osobno sudjelujući na suĊenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici

prebivaju u gradu, u ĉijem središtu David pjeva psalme, osobito tijekom mise na zemlji. Na

kraju grada nalazi se oblast tame, s ognjenim jezerom u kojemu se prţe izvjesni biskup koji je

zanemario sluţbu siromašnima, te svećenik i Ċakon koji su prekinuli post. Grešnici mole

Gabriela da posreduje za njih kod Isusa, te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo je

Otkrivenje inaĉe vrijedan dokument koji prikazuje popularne kršćanske ideje IV. st.

Sibilina proročanstva (bilo je više osoba u povijesti koje su se zvale Sibilom i prorokovale)

jesu kršćanske knjige u kojima Sibila navodno daje proroštva o Kristu. Oĉito se radi o

kršćanskim interpolacijama, a prije kršćana sliĉne su interpolacije u ova proroĉanstva unosili i

Ţidovi.

22

Apokrifi novoga zavjeta3 Ovdje donosimo najavljeni detaljniji pregled triju apokrifnih EvanĊelja: ProtoevanĎelje

Jakovljevo, Pseudo-Matejevo EvanĎelje i EvanĎelje Marijina roĎenja, kao i Povijest Josipa

tesara.

ProtoevanĎelje Jakovljevo

Uvod

Naziv Protoevangelium dao je prevoditelj na latinski, Postel 1522. Radi se o Jakovu, Isusovu

bratu. Izgleda da to djelo spominje već Origen; a Justin govori o špilji u kojoj se Isus rodio

(iako to ne znaĉi da je tradiciju o tome preuzeo baš iz tog apokrifa). U 4. st. već imamo dosta

aluzija na ovo evanĊelje. Tischendorf je imao 17 rukopisa ovog spisa; jedan iz 9. st. Grĉki je

dobar, slobodan od grešaka i kvarenja.

Sadržaj

Joakim, vrlo bogat, donosi dvostruku ţrtvu za umilostivljenje, oĉekujući veliki dan Gospodnji.

Rubim mu brani da prvi donese ţrtvu, jer nema potomka. Zbog toga se Joakim ţalosti i nalazi

da su svi pravednici imali potomka u Izraelu, npr. Abraham. Odlazi od svoje ţene u pustinju i

posti 40 dana i noći u šatoru. Njegova ţena Ana oplakuje svoju dvostruku nesreću. Njezina

sluškinja Judita joj nudi skupocjenu vrpcu za glavu, što Ana odbija. Ana se odijeva u svoje

vjenĉano ruho. Silazi u vrt, moli se pod lovorom da dobije dijete kao i Sara. Tuţi se da je gora

od ptica, zvijeri, vode i zemlje, jer oni raĊaju. Dolazi anĊeo i kaţe da joj je molitva uslišana i da

će dobiti dijete o kojemu će govoriti sav svijet. Ona obećava da će ga podariti Bogu. Dolaze još

dva anĊela, koji joj govore da se Joakim vraća sa stadom. Sljedećeg dana promatrajući metalnu

ploĉu svećenika (naprsnik) Joakim vidi da nema grijeha u sebi. U devetom mjesecu Ana raĊa

djevojĉicu Mariju. Sa šest mjeseci Marija već moţe malo hodati. Ana priseţe da Marija neće

hodati dok je ne dovede u hram. Ana pravi Mariji svetište u djeĉjoj sobi; s njom su (ĉuvaju je?

kupaju?) nepokvarene kćeri hebrejske. Kad je Marija navršila godinu, Joakim pravi gozbu,

dolaze svećenici koji blagoslivljaju Mariju. Ana doji dijete i pjeva psalam sliĉan Marijinom.

Kada dijete napuni tri godine, uz pratnju neokaljanih djevojaka hebrejskih odvode je u hram.

Svećenik proriĉe da će kroz nju Gospod pokazati svoju otkupljenje. Mariju stavlja na treću

stepenicu oltara; ona pleše i voli je sav Izrael. Marija se ne vraća doma i nju hrani anĊeo do

dvanaeste godine. Svećenik Zaharija se moli u Svetinji nad svetinjama što da uĉini s Marijom.

Dobija odgovor od anĊela da pozove sve udovce, i svako od njih da donese svoj štap. Dolazi i

Josip, moli se, ali nema znaka. Predaje svoj štap i potom iz njega izlazi golubica i slijeće na

Josipovu glavu. Josip se nećka uzeti Mariju, jer je star ĉovjek i ima djecu. Svećenik mu prijeti

da će proći kao Datan, Abiram i Korah, koje je zemlja progutala zbog pobune protiv Boga.

Josip onda uzima Mariju, ostavlja je u svojoj kući i odlazi na gradnju. Svećenici odluĉuju

napraviti veo za hram i dovode sedam djevica, a potom i Mariju. Ona dobiva za zadaću ispresti

skerlet i ljubiĉasto platno. Svećenik Zaharija je nijem, Samuel ga mijenja dok ne progovori.

3 Alexander, Roberts and Donaldson, James, ed. The Ante-Nicene Fathers. Translations of the

Writings of the Fathers down to AD. 325. Vol. VIII. Grand Rapids, Michigan: Wm. B.

Eerdmans Publishing Company, 1951.

23

Marija odlazi zahvatiti vode i objavljuje joj se anĊeo, naviješta roĊenje djeteta (poruka sliĉna

kao u Luci). Marija odnosi svećenicima predivo, oni je blagoslivljaju. Potom odlazi kod

roĊakinje Elizabete (opet kao u Luci). Zaboravlja anĊeosku objavu, ostaje tri mjeseca, raste iz

dana u dan, što nju straši, vraća se u svoj dom i krije se (ima 16 godina). Josip se vraća s

gradnje, Marija je u šestom mjesecu. Moli se ogorĉeno što ga je to zadesilo i što je prevaren.

Marija govori da nije kriva i da ne zna otkuda joj dijete u utrobi. Josip dvoji što napraviti:

prikriti trudnoću i prekršiti zakon; ili je izvesti pred sinove Izraelove i moţda predati smrti

nevinu krv (ako je dijete od anĊela). Odluĉuje je potajno pustiti, ali mu se u snu objavljuje

anĊeo (kao u Mateju). Ana pismoznananac otkriva da je Marija trudna i optuţuje Josipa za

potajno vjenĉanje. Oboje tvrde pred svećenicima da su nevini. I Marija i Josip piju vodu kušnje

(Broj.5,11) i odlaze u brdoviti kraj (svaki zasebno) i vraćaju se nepozlijeĊeni. Izlazi naredba od

Augusta da se svi popišu u Betlehemu. Josip ne zna kako da upiše Mariju – kao ţenu ili kao

kćer (Josip ima sinove). Mariju spopadaju trudovi nekih pet km pred Betlehemom. Josip nalazi

špilju, ostavlja svoja dva sina pored nje i odlazi pronaći babicu. Josip vidi u jednom trenutku

(govor u 1. licu) da je sve zamrlo. Josip nalazi babicu, kojoj objašnjava svoj sluĉaj. Nad

špiljom se pojavljuje blještavi oblak. Potom velika svjetlost u špilji, koje se postupno smanjuje

kako izlazi dijete, koje odmah poĉinje sisati. Babica odlazi i susreće Salomu i prenosi joj da je

djevica rodila. Saloma ne vjeruje i palpacijom provjerava da je Marija djevica. Zbog toga joj

ruka odumire, kaje se i kleĉi pred Marijom.. AnĊeo joj govori da drţi dijete i biva iscjeljena.

Dobiva zapovijed da ne govori ništa dok dijete ne ode u Jeruzalem. U Jeruzalemu zbrka zbog

dolaska Maga. Herod šalje ĉasnike po njih i raspituje se kod svećenika gdje se ima roditi Krist.

Magi govore Herodu o velikoj zvijezdi, od ĉijega se sjaja druge zvijezde i ne vide. Herod ih

pušta (isto kao i u Mateju). Kada se magi ne vraćaju Herodu, ovaj ubija djecu od dvije godine

naniţe. Marija umata dijete i stavlja ga u štalicu s volovima. Elizabeta odlazi s Ivanom u

brdovite predjele, ne moţe naći utoĉište. Ona se moli, planina se raskoljuje i pruţa utoĉište,

anĊeo joj osvjetljuje put. Herod šalje ĉasnike po Zahariju da kaţe gdje je dijete. Zaharija kaţe

da ne zna i Herod ga ubija u predvorju hrama u zoru. Svećenici ne znaju da je Zaharija ubijen,

ĉekaju da se u redovito vrijeme pojavi na blagoslivljanju. Jedan ulazi u hram i kod oltara ĉuje

da je Zaharija ubijen i da se krv neće izbrisati dok ne doĊe osvetnik. Ulaze potom i drugi

svećenici, rezbarije/rešetke kao da kukaju; nalaze samo krv pretvorenu u kamen, ali ne i tijelo.

Obznanjuju Zaharijino ubojstvo i namjesto njega izabiru Simona, kojemu je Duh Sveti rekao da

neće vidjeti smrti dok ne ugleda Krista u tijelu. Na kraju pisac, Jakov, govori da se nakon

Herodove smrti povukao u pustinju dok se nije stišala strka u Jeruzalemu, slaveći Boga koji mu

je dao dar i mudrost (sic!) da napiše ovu povijest.

Pseudo-Matejevo EvanĎelje

Uvod

Knjiga tvrdi da ju je pisao Matej na hebrejskom, a preveo Jeronim na latinski, premda uopće

nije pisano njegovim stilom. Jeronim ima brojne aluzije na ovo djelo. Saĉuvano na latinskom,

nije sasvim jasno radi li se moţda o prijevodu s grĉkog.

Sadržaj

Prolog

24

Biskupi Kromatije i Heliodor pišu Jeronimu Starješini. Govore da o roĊenju Marijinom i

roĊenju i djetinjstvu Isusovom pišu apokrifni spisi, koji su protivni našoj vjeri.4 Njih treba

odbaciti da se ne bi vjerovalo u Antikrista namjesto Krista. Ĉuli su od Parmenija i Varina da je

Jeronim pronašao Matejev spis u kojemu se piše o roĊenju i djetinjstvu, te ga mole da ga

prevede s hebrejskog na latinski. Slijede dva Jeronimova pisma kao odgovor: u prvom govori

da je ovo doista Matejev spis, ali koji apostol nije htio objaviti, nego se potajno ĉitao u uskim

krugovima. Ali zato što ju je objavio manihejski heretik Leucije, Jeronim je odluĉuje prevesti,

budući da je Crkva zbog Leucija odbacila ovaj spis. U drugo pismu Jeronim dvoji o Matejevu

autorstvu, ali se slaţe da su Marijino roĊenje i ţivot pratila ĉuda; stoga smatra da knjiga nije

štetna.

Radnja

Joakim je iz plemena Judinog, stoĉar. Daje dvostruke darove onima koji se bave nauĉavanjem i

sluţbom Bogu. Trećinu svega daje siromašnima i udovicama; drugu trećinu klanjaocima

Boţjim; tek treću trećinu ostavlja za sebe. Zbog toga ga Bog blagoslivlja i postaje najbogatijim

u Izraelu. Tako radi od 15 godine ţivota, a s 20 godina ţeni Anu, kćer Aharovu, iz Judinog

plemena, Davidove obitelji. Dvadeset godina nemaju djece.

Potom slijedi niz dogaĊaja gotovo identiĉan Jakovljevu protoevanĊelju: Joakim ide prinijeti

ţrtvu u hram i suproti mu se svećenik Ruben, zato što Joakim nije blagoslovljen potomstvom.

Stoga Joakim odlazi sa svojim stadom u daleke planine punih pet mjeseci. Ana se moli i

obećava potomka posvetiti Bogu u hram, dolazi anĊeo i obećava joj potomka kojemu će se

diviti svi naraštaji sve do konca svijeta. Ana odlazi zapanjena i cijeli dan i noć drhti na molitvi.

Zove sluškinju u pomoć, a ova joj se ruga što joj je Bog zatvorio utrobu i oduzeo muţa. Mladi

se ĉovjek istodobno pojavljuje i Joakimu, pitajući ga što se ne vraća ţeni. Objavljuje mu da je

Ana zaĉela kćer iz Joakimova sjemena. Ona će biti blagoslovljenija od svih ţena. AnĊeo odbija

hranu i da se ljudi zovu njegovim slugama. Joakim prinosi paljenicu, u ĉijem dimu odlazi

anĊeo (sliĉno Suci 13,16). Joakim se moli od podneva do veĉeri, obznanjuje svojim slugama

viziju, a kada se poĉne premišljati hoće li se vratiti, u san mu dolazi isti anĊeo. Vraća se punih

trideset dana, a Ani anĊeo objavljuje da ide ĉekati muţa kod zlatnih vrata. RaĊa se Marija, koju

u trećoj godini, nakon što je odbila od prsiju, Ana donosi u Hram, u zajednicu djevica koje

danonoćno slave Boga. Kad su je ostavili pred vratima Hrama ona hitro prelazi petnaest stuba i

uopće ne traţi roditelje. Marija s tri godine zrelo hoda i govori savršeno, provodi vrijeme u

hvaljenju Boga, tako da je nitko ne drţi djetetom nego odraslom osobom. Plete vunu bolje od

odraslih ţena, ima strogi raspored dana – tri sata molitve, šest pletenja, pa opet molitva. U

svemu dostiţe savršenstvo; ne govori ljutito ili zlo; moli se i prouĉava zakon. Stalni joj je

pozdrav Hvala nek’ je Bogu; hrani je anĊeo, a hranu koju dobija od svećenika dijeli

siromasima. AnĊeli s njome razgovaraju i slušaju je; svaki bolesnik koji je sluĉajno dodirne,

ozdravlja. Svećenik je Abijatar ţeli uzeti za ţenu, ali ona odbija jer je Bogu drago djeviĉanstvo.

Kad je napunila ĉetrnaest godina, farizeji odluĉuju udati Mariju. Abijatar govori da su se

dosadašnje hramske djevice udavale i stoga izvlaĉe kockom Judino pleme. Pozivaju sve

neoţenjene da doĊu i donesu svoje štapove. Bog nareĊuje prvosvećeniku da sve štapove ostavi

u Svetinju nad svetinjama i da će Marija pripasti onome iz ĉijega štapa izleti golubica.

4 Uvod je oĉito kasnijeg datuma.

25

Svećenik vraća izjutra štapove, nehotice zaboravlja Josipov, koji se i ne ţeli oţeniti, jer ima

djecu, a Marija je mlaĊa od njegovih unuka. MeĊutim, iz njegova štapa izlijeće golubica, koja

odlijeće u nebo. Svećenici Josipa opominju da se na buni protiv Boţje odluke, kao Datan,

Abiraim i Korah. Josip dobija Mariju i još pet djevica koje trebaju tješiti Mariju do udaje i koje

dobijaju materijale za izradu zavjesa u Hramu; Mariju zapada ljubiĉasti za zavjesu Hrama.

Djevice se šale da je ona kraljica djevica, ali ih anĊeo opominje da je to istinito proroĉanstvo.

AnĊeo se objavljuje Mariji na izvoru, a potom, trećeg dana, dok radi s tkaninom, ulazi kod nje

krasan mladić i objavljuje joj roĊenje Isusovo (poput anĊela u Luki). Josip kao stolar radi na

kućama u priobalju. Kad se nakon devet mjeseci vratio i našao Mariju trudnu, vapi Bogu.

Djevice svjedoĉe da ona nije imala nikakvog muškarca, ali im on vjeruje, misli da se neki

pretvarao da je anĊeo. Namjerava otpustiti Mariju, ali mu se objavljuje anĊeo (kao u Mateju) i

govori mu o roĊenju Isusovu. Josipa i Mariju dovode svećenici u hram i oni piju vodu

oĉišćenja i hodaju sedam puta oko oltara, ali nema znakova grijeha na licu. Marija jasno

svjedoĉi da je zaĉela od Boga, na što je svi poĉinju ljubiti u noge i traţiti da im oprosti zbog

njihovih sumnji.

Izlazi Kvirinov dekret o popisu, te Marija i Josip odlaze u Betlehem. Marija ima viziju dva

naroda: Judejaca koji plaĉu zbog svojih grijeha i pogana koji se raduju što su pridodani

Gospodu. AnĊeo nareĊuje ţivotinji da stane i Marija odlazi u mraĉnu špilju roditi Isusa, a špilja

poĉinje jako svjetliti. Mali Isus odmah staje na noge, a anĊeli mu pjevaju Slava Bogu na visini.

Josip je u meĊuvremenu pronašao primalje Zelomi i Salomu, koje stoje na ulazu u špilju zbog

velike svjetlosti. Zelomi utvrĊuje da je Marija djevica i da je rodila dijete bez krvarenja i boli.

Saloma traţi da to provjeri, uvlaĉi ruku, koja se potom suši. Ona se moli, anĊeo joj kaţe da ide

djetetu ukazati ĉast i biva iscijeljenom. Pastiri govore da su im se ukazali anĊeli (kao u Luki);

zvijezda sija nad špiljom i proroci u Jeruzalemu tumaĉe da ona ukazuje na roĊenje Krista.

Trećega dana Marija odnosi dijete u štalicu i klanjaju mu se vo i magare (Iza. 1,3). Šestog dana

ulaze u Betlehem, osmoga dana obrezuju dijete. U hramu ih susreće Simeon, star 112 godina

(ostalo kao u Luki); susreće ih i Ana, proroĉica (isto kao u Luki). Kad je prošla druga godina,

dolaze magi s istoka, raspitijući se gdje se rodio izraelski kralj. Glasovi dolaze do Heroda, koji

od svećenika saznaje da se Krist trebao roditi u Betlehemu. Razgovara s Magima (kao u Matej

2,1-12). Jedan daje Isusu zlato, drugi tamjan, treći miro (neki rukopisi: Gašpar daje miro,

Melkior tamjan, a Baltazar zlato). Magi odlaze drugim putem, a Herod ubija djecu.

Dan ranije Josip dobija anĊelovu poruku u snu da bjeţi u Egipat. Dolaze do neke špilje da bi se

odmorili, s njima su tri djeĉaka i djevojĉica. Iz špilje izlaze zmajevi, djeca bjeţe, a Isus staje na

svoje noge pred zmajevima, koji mu se klanjaju (Ps. 118,7). Potom govori Josipu i Mariji da ga

ne smatraju djetetom, jer je on uvijek savršen. Njima sluţe i druge zvijeri: lavovi i panteri.

Odmaraju se pod palmom, Marija bi htjela njezina ploda, ali su grane previsoke; Josip se brine

zbog nedostatka vode. Isus nareĊuje palmi da spusti svoje grane i Marija bere plodove; potom

svojim korijenem na Isusovu naredbu otvara izvor svjeţe vode. Zbog toga Isus poziva anĊela

da uzme jednu granu ove palme i presadi je u raj. Josip moli Isusa da dopusti putovanje kroz

priobalje; Isus kaţe da će im skratiti put od trideset dana na jedan dan i oni odmah stiţu u

Egipat, u oblast Hermopolis, grad Sotinen. Nemaju prebivališta pa odlaze u Glavni hram. Tamo

je 355 idola i kad su Marija i dijete ušli u hram ovi idoli padaju nice pred njima i razbijaju se u

komade (Iza. 19,4). Afrodosius, upravitelj grada, na tu vijest dolazi u hram sa svojom vojskom.

26

Priznaje Isusa kao Boga, opominjući se da ne smije biti nevjeran kao faraon koji se udavio s

vojskom u Crvenom moru. Sav grad povjeruje u Boga kroz Isusa Krista.

Isus se vraća iz Egipta i onda se prelazi na njegove dogaĊaje u 4. godini ţivota. U subotu se

igra s nekom djecom u koritu rijeke Jordan. Pravi sedam glinenih jezeraca, s kanalićima, itd.

Tada je jedno dijete, sin sotonin, pokvario Isusovo djelo i Isus ga proklinje: “Jao tebi, sine

smrti, ti sine Sotonin!“, te djeĉak odmah umire. Roditelji djeĉaka se bune, Josip ne smije

izravno prigovoriti Isusu nego traţi od Marije da posreduje. Ona ga umoljava a mali Isus udara

mrtvog djeĉaka u straţnje dijelove tijela i kaţe mu „Ustani, sine krivnje; jer nisi dostojan ući u

poĉinak mojega Oca, zato što si uništio djelo koje sam naĉinio“ , te djeĉak ustaje ţiv. Jedne

subote Isus pravi 12 glinenih vrabaca. Jedan ţidov prigovara Josipu što Isus to radi subotom.

Josip prigovara Isusu, a on jednim pljeskom oţivljuje vrapce. Glas o ovom ĉudu dolazi do

glavnih svećenika i farizeja, te se ĉuje po cijelom Izraelu. Potom sin Anin, svećenik hrama,

štapom ruši Isusova jezerca i kanaliće. Isus mu se obraća oštrim rijeĉima: „Najgori sine grijeha,

sine smrti, djelo Sotonino!“, itd. te se ovaj naoĉigled sviju suši i umire. Josip vodi Isusa doma,

a jedan ga djeĉak udara s leĊa, te odmah nakon Isusova prokletstva umire. Roditelji mrtvog

djeĉaka traţe da Josip i Isus odu; ili da barem poĉne blagoslivljati a ne proklinjati. Josip kori

Isusa, Isus odgovora da prokletstvo trpe samo zli. Ipak na kraju hvata mrtvog djeĉaka za uši,

diţe ga i govori mu kao otac sinu, te ovaj oţivi. Potom ţidovski pismoznanac Zakaja traţi da

Isusa poduĉava zakonu, na što mali Isus odgovara kako je on prije zakona i kako on zna za sve

njih kad su se rodili i koliko će ţivjeti. On je vidio i Abrahama, te govorio s njim. Drugi put

Zakaja traţi da Isusa daju rabi Leviju na uĉenje pisanja. MeĊutim Isus pokazuje kako zna

mnogo više od ovog Levija, koji ĉak kaţe da Isusa treba objesiti na neki veliki kriţ. Isus drţi

jedan vrlo opskurni govor, pomiješan nekim simbolima magijskih knjiga. Isus uz to izvodi i

ĉudo da na njegovu rijeĉ ozdrave svi bolesni od smrtnih bolesti.

Tek tada Marija, Josip i Isus odlaze u Nazaret. Tamo se igra s nekom djecom na krovu i jedan

djeĉak je gurnuo drugoga tako da je ovaj poginuo. Roditelji mrtvog dolaze Josipu i Mariji,

optuţuju Isusa. Isus šuti, a onda zove mrtvog djeĉaka po imenu i pita ga je li ga on gurnuo, a

ovaj kaţe da nije. Onda odlaze u Jerihon. Isus skuplja vodu u krĉag, a neki mu ga djeĉak

razbija. Isus onda raširi svoju tuniku i skupi svu ovu vodu u nju. Potom uzima malo pšenice iz

majĉine ţitnice i sadi ga. Dobija obilan urod, koji vlastoruĉno ţanje i dijeli poznanicima.

Osmogodišnji Isus ulazi u špilju na putu iz Jerihona prema Jordanu, gdje prebiva lavica s

mladima i oni mu se klanjaju. Zapanjenim promatraĉima govori da ga ţivotinje poznaju, a ljudi

ne. Potom s lavovima prelazi Jordan, koji se dijeli nadvoje, i šalje ih tamo odakle su došli. Tako

taj put postaje ponovno sigurnim. Potom Josip dobija narudţbu napraviti krevet od šest stopa,

ali njegov sluga reţe dva nejednaka komada drva, jedan kraći od potrebnog. Isus produţuje

kraći dio. Potom opet Isusa šalju u školu. Uĉitelj ga uĉi alefu, a Isus govori da mu prvo kaţe

bet, pa će mu on reći alef. Uĉitelj udara Isusa šibom i odmah pada mrtav. Isusa po treći put

šalju u školu, a on uzima knjigu Zakona i tako je tumaĉi da mu se i uĉitelj klanja i priznaje ga

svojim uĉiteljem.

Potom zbog neprijatelja odlaze u Kapernaum. Tamo je umro neki bogati ĉovjek Josip. Isus

svom pooĉimu Josipu kaţe da moţe imati korist od toga što se zove istim imenom. Nalaţe mu

da ode i stavi maramicu na glavu mrtvoga ĉovjeka i kaţe mu „Isus te iscijelio“, što je Josip i

uĉinio te oţivio mrtvaca. Nakon toga odlaze u Betlehem. Josip šalje svog prvijenca Jakova u

27

vrt da uzbere povrća. Isus slijedi Jakova kojega ujeda otrovnica. Isus iscjeljuje Jakova, a

otrovnica umire.

Na kraju se spominju imena Josipovih sinova – Jakov, Josip, Juda i Simeon, te dvije kćeri. Isus

Josipa i njegove sinove na gozbi upoznaje s Marijom Kleofom, koja je kći Isusove bake Ane iz

njezina druga braka s Kleofom (neki rukopisi dodaju cijelu genealogiju po kojoj su Isusovi

srodnici i Jakov i Ivan Zebedejevi, te Jakov i Filip Alfejevi. Spominje se i treći Anin brak sa

Salomom). Josipova djeca nazivaju se Isusovom braćom, koja ne poĉinju niti jedan objed dok

ga Isus ne zapoĉne. Kada bi Isus spavao, na njemu je poĉivala svjetlost Boţja.

EvanĎelje Marijinog roĎenja

Uvod

Izvorno napisano na latinskom, u brojnim ulomcima blisko Vulgatinom prijevodu. Oslanja se

na prethodna dva evanĊelja, ali se od njih i razlikuje u nekim detaljima. Steklo je slavu time što

je gotovo potpuno prenijeto u Historia Lombardica ili Legenda Aurea koncem 13. st.

Nadahnulo je srednjevjekovnu poeziju i umjetnost.

Sadržaj

Obuhvaća period od objave Ani i Joakimu (kao i prethodna evanĊelja), a završava Isusovim

roĊenjem. Marija se odmah na poĉetku naziva blaţenom i slavnom vazda-djevicom i

napominje se da je Joakim iz Nazareta, a Ana iz Betlehema. Blagdan na koji Joakim prinosi

ţrtvu jest blagdan posvećenja, a svećenik koji se ruga Joakimu jest Jisakar. Joakim odlazi sa

stadom, a anĊeo koji mu se objavljuje govori mu da Bog zatvara ţensku utrobu kako bi je

kasnije ĉudesno otvorio, kao u sluĉaju Sare, Rahele i majki Samsona i Samuela. Još jedna

razlika jest ta što Josip uopće ne predaje svoj štap u hram (iako se odazvao pozivu) i tek nakon

Boţje objave prvosvećeniku pristaje dati svoj štap. Nakon zaruka Josip odlazi u Betlehem

urediti kuću i pripremiti vjenĉanje, a Marija ostaje kod roditelja u Galileji. AnĊeo se objavljuje

Mariji tijekom njezina prva dolaska u Galileju, kao i u Luki, s tim što se ide u detalje i

komentare, poput „Marija nije sumnjala u anĊeoske rijeĉi, ali je ţeljela saznati naĉin na koji će

se to (zaĉeće) dogoditi.“ itd. EvanĊelje završava rijeĉima da je Marija rodila svog prvoroĊenca,

“kao što su sveti evanĊelisti pokazali, našeg Gospodina Isusa Krista, koji s Ocem, Sinom (sic!)

i Duhom svetim ţivi i vlada.

Povijest Josipa tesara

Uvod

Izvorno pisano na koptskom, kasnije prevedeno na arapski. Objavljeno 1722. na latinskom

(Wallin). Tischednorf zastupa IV. st. kao vrijeme nastanka, zbog hereza i doktrina koje se

pojavljuju tek nakon 3. st.

Sadržaj

Zapoĉinje s rijeĉima „U ime Boga, jedne biti i tri osobe“ i uglavnom se usredotoĉuje na

izvješće o Josipovoj smrti. Priĉu iznosi osobno Isus svojim apostolima na Maslinskoj gori, iako

ima povremenih prijelaza na govor u trećem licu. Prema toj priĉi, Josip je bio svećenik iz

Betlehema, koji je sa svojom ţenom dobio ĉetiri sina – Judu, Justa, Jakova i Simona te dvije

kćeri, Assiu i Lidiju. Ostao je udovac u vrijeme kada je Marija imala 12 godina, a koja je od

treće godine ţivjela u hramu. Oni ţdrijebom biraju Josipa da Marija ţivi kod njega do svoje

udaje (inaĉe Josip je već priliĉno star, jer će umrijeti u dobi od 111 godina). Josip odvodi

28

Mariju svojoj kući, a ona tješi Jakova mlaĊeg, kojeg onda Luka 24,10 naziva sinom Marije

(ovdje pisac apokrifa pogrešno izjednaĉuje dvije razliĉite Marije). Isus biva zaĉet na naĉin koji

to ljudski um ne moţe pojmiti, Josip je kani potajno otpustiti, ali je ostavlja kod sebe nakon

anĊeoske objave. Odlaze na popis puĉanstva i Marija raĊa Isusa u špilji blizu Rahelinog groba.

Sotona o tome obavješćuje Heroda, Arhelajevog oca, koji je ubio i Ivana Krstitelja (što je opet

pišĉeva pogreška). Upozoren u snu Josip odvodi Mariju i malog Isusa u Egipat, zajedno sa

Salomom (ovo je muškarac, treći muţ Marijine majke Ane) i ostaju tamo punih godinu dana.

Vraćaju se u Nazaret i Josip radi kao tesar. Nakon više godina u kući ostaju samo Juda i Jakov

mlaĊi (ostali su se poţenili i poudavali), a Isus sluša Josipa i Mariju, ne ĉineći nikakvoga

grijeha. Uskoro Josipu anĊeo javlja da mu se pribliţuje smrt, te Josip odlazi u Jeruzalem

pomoliti se u hramu. On se moli za laganu smrt i da ga na putu do Boga prati anĊeo ĉuvar i štiti

ga od strahovitih demona i lavova, te da mu vratari rajskih vrata dopuste ulaz. Dvadeset šestog

Abiba Josip umire. Na samrti jadikuje poput Joba, ali se tješi kad mu se Isus pribliţio. Isus tjera

Smrt, Gehenu i njihovu vojsku koja dolazi do Josipa i na njegovu molbu dolaze po njega

Mihael i Gabriel. Potom Isus upućuje nebesku molitvu koji je naĉinio još prije tjelesnog

roĊenja i dolazi anĊeoska vojska od koje dva anĊela umataju Josipa u sjajnu odjeću. Isus

obećava Josipu da mu tijelo neće istrunuti, niti mu se vlas izmijeniti, nego će ostati

neraspadnutim do „gozbe tisuću godina“. Svakome koji prinese dar na dan Josipova spomena

ili dâ hranu siromašnima, ili uĉini ma koje djelo bit će mu uzvraćeno tridesetostruko,

šezdesetostruko i stostruko. Osobito će biti nagraĊen onaj tko napiše povijest Josipova ţivota –

bit će mu izbrisani grijesi i proći će bezbolno ognjeno jezero; tko ne moţe uĉiniti ništa od

ovoga, jer je siromašan, treba svog sina nazvati Josip i u toj kući više neće biti siromaštva ili

iznenadne smrti. Josipova odjeća postala je poput ţeljeza priraslo za njegovo tijelo, što izaziva

ĉuĊenje ljudi koji ga ţele umotati u pogrebnu odjeću. Isus plaĉe na Josipovu grobu (inaĉe ga

naziva svojim ocem po tijelu). Apostoli se oduševljavaju Isusovom priĉom, prihvaćaju da slave

godišnji spomen na njega i pitaju ga kako je moguće da Henok i Ilija nisu vidjeli smrti, a Josip

jest. Isus govori da je njegov Otac odredio da svi ljudi imaju umrijeti, tako i Josip. Što se tiĉe

Henoka i Ilije oni se na kraju vremena imaju vratiti na zemlju i tada će ih Antikrist ubiti,

zajedno sa Skilom (vjerojatno onom udovicom iz Naina; v. Luka 7.11-16) i Tabitom.

Zaključak

Rekosmo kako apokrifi Novoga zavjeta pokazuju kako su se neke predaje pojavile i razvile u

kršćanstvu. Ovdje se osobito istiĉu predaje o Mariji, koja je prikazana idealistiĉno, s osobitim

naglaskom na njezino vazda-djeviĉanstvo. Josip je namjerno prikazan kao starac, kako bi se

izbjegla bilo kakva ideja da je Isus imao braću (iako novozavjetna evanĊelja Isusovu braću

upravo tako i nazivaju, bez ikakvih ograda). Povijest se nesmiljeno iskrivljuje, pa se Mariju bez

ikakvog krzmanja smješta u Hram. Uzdizanje djeviĉanstva općenito stalnim je motivom ovih

spisa. Iz novozavjetnih nam apokrifa dolaze i predaje o Isusovom roĊenju u špilji, kao i

uvoĊenje kulta tijela svetaca. Crkva, naravno, nije mogla preuzeti sve iz ovih apokrifnih spisa,

koji, kako smo mogli vidjeti, Isusa prikazuju ĉesto i kao vrlo prgavo dijete, ali i s jasnim

29

uplivom docetistiĉkog negiranja Isusovog tijela kao istinskoga tijela (pa tako ni beba Isus nije

uopće prava beba, što bi impliciralo da ni Isus nije bio pravi ĉovjek). OdreĊeni dijelovi ovih

apokrifa pokazuju jake utjecaje magijskih i mistiĉkih shvaćanja, koja s novozavjetnim

kršćanstvom, najblaţe reĉeno, nemaju veze. Nije teško pretpostaviti da se Crkva odluĉila na

preuzimanje odreĊenih predaja iz ovih apokrifa samo da bi se opravdala neka već uvrijeţena

vjerovanja u ranokršćanskim zajednicama. Time su ovi apokrifi u povijesti razvoja kršćanske

teologije dobili priliĉno znaĉajno mjesto, iako oni u suštini nisu nastavljanje i razvijanje

novozavjetnog uĉenja, nego, puno ĉešće, njegovo iskrivaljavanje.

30

Oci apologeti

Apologetska kršćanska knjiţevnost nastaje u II.st., kada se kršćanstvo susreće s predrasudama i

progonstvima u Rimskom Carstvu, koji kršćane smatraju primitivnima i nemoralnima. S druge

strane, razne filozofske škole onoga vremena populariziraju svoje sustave, te je i kršćanstvo,

radi prodiranja u obrazovanije slojeve stanovništva, primorano ući u diskusiju s drugim

filozofskim školama, te pribjegava sve filozofskijem naĉinu komuniciranja svoje poruke. Isto

tako je trebalo odgovoriti na sve brojnije heretiĉke pokrete u Crkvi.

O onovremenim stavovima prema kršćanima:

Justin Muĉenik, Dijalog s Trifonom, X

I pitam ovo: jeste li vi takoĊer povjerovali o nama da jedemo ljude; i da se nakon gozbe,

ugasivši svjetla, prepuštamo promiskuitetnom ljubavnom odnosu?

Lucijan iz Samosate (cca. 125-180) u svom djelu De morte Peregrini (O Peregrinovoj smrti),

spominje kršćane na sljedeći naĉin:

Tada se on [Peregrin] susreo sa svećenicima i pisarima kršćanima, u Palestini, i prihvatio je

njihovo uvrnuto vjerovanje. Mogu ti reći, da ih je vrlo brzo uvjerio u vlastitu superiornost;

prorok, starješina, upravitelj sinagoge – sve je bio odjedanput; izlagao je njihove knjige,

komentirao ih, pisao svoje knjige. Oni su ga prihvatili kao Boga, prihvatili njegove zakone i

proglasili ga svojim predsjednikom. Kršćani, znaš, sve do danas oboţavaju čovjeka – istaknutu

liĉnost koja je uvela njihove nove obrede i bila zbog toga razapeta.

[Lucije potom opisuje kako je Peregrin dopao zatvora, pa su se kršćani danomice brinuli o

njemu].

Aktivnost ovih ljudi, kad se radi o bilo ĉemu što se tiĉe njihove zajednice, je nešto izuzetno; oni

ne štede na trudu i trošku. Peregrin je sve to vrijeme imao priliĉan dohodak na ime svog

zatoĉeništva. Vidiš, ova zabludjela stvorenja zapoĉinju s općim uvjerenjem da su zauvijek

besmrtna, što objašnjava njihov prijezir spram smrti i dragovoljno samoţrtvovanje, što je tako

uobiĉajeno meĊu njima; i nadalje, njihov im je izvorni zakonodavac utisnuo da su svi oni braća,

od trenutka kad se obrate, i nijeĉu grĉke bogove i oboţavaju razapetog mudraca, i ţive po

njegovim zakonima. Sve to oni primaju na vjeru, iz ĉega proishodi da preziru sva svjetska

dobra, smatrajući ih pukom zajedniĉkom imovinom. Tako neki snalaţljivi, beskrupulozni tip,

koji je vidio svijeta, treba se samo prikljuĉiti ovim prostim dušama i vrlo skoro steći bogatstvo;

on se igra s njima.

Justin Filozof (100-165)

Iako je bilo apologeta i prije Justina, njemu svakako pripada prvo mjesto, jer je i prvi apologeta

ĉije djelo imamo potpunije saĉuvano. Justin je svoj nadimak dobio zbog svog filozofskog

obrazovanja i plašta (pallium) kojega je nosio. U Dijalogu s Trifonom (pogl. II) on opisuje

svoja iskustva s raznim filozofskim školama, od stoika do platonista, te svoje iskustvo

31

obraćenja nakon susreta s jednim starim kršćaninom (Dijalog, III). U povijest kršćanstva Justin

je ušao i pod svojim drugim nadimkom, Muĉenik, kojega je stekao nakon što je negdje izmeĊu

163-167. g. muĉen i ubijen u Rimu s još nekoliko svoje kršćanske subraće. Justin je prvi od

kršćanskih apologeta i mislioca općenito koji u svoje tumaĉenje vjere ubacuje ne samo

filozofsku terminologiju, nego dovodi u dublju korelaciju filozofiju i teologiju, dajući, dakako,

prednost ovoj drugoj. Justin je napisao dvije Apologije upućene Antoniju Piju, te Dijalog s

Trifonom, u kojemu napada judaizam, a imamo i saĉuvane ostatke njegovog spisa O uskrsnuću.

Znaĉajno je spomenuti i ovo da postoje jasne indikacije kako Justinu nisu bili poznati svi

novozavjetni spisi (priliĉno sigurno to vrijedi za Ivanovo EvanĊelje). Stoga moţemo reći kako

se on trudi kršćansku teologiju stvoriti gotovo iz niĉega, te da u tom svjetlu treba promatrati i

neke nedoreĉenosti u njegovoj teologiji.

Bog, Logos i Sveti Duh

U tradiciji tadašnjeg (srednjeg) platonizma, Justinov je Bog transcendentan i neizreciv, i nema

imena (jer ime podrazumijeva roditelje) – sva imena koja mi koristimo u oznaĉavanju Boga,

jesu zapravo samo nazivi njegovih manifestacija (Otac, Stvoritelj, itd.). Jedini naĉin na koji taj

transcendentni Bog komunicira sa svijetom, jest preko Logosa, koji je proizašao, „rodio se“ od

Boga. U suštini je ovo ponavljanje Filonove filozofije na kršćanski naĉin.

Filon iz Aleksandrije (25. pK – 50 nK), ţidovski je mislilac koji je drţao da Biblija (odnosno, Stari

zavjet) i grĉka filozofija imaju zajedniĉko izvorište u boţanskom umu, odnosno, Logosu. Da bi to

dokazao, Filon je primijenio alegorijsko tumaĉenje na spise Starog zavjeta: tako je biblijska priĉa o

lutanju Izraela na putu u obećanu zemlju shvaćena kao priĉa o ĉovjekovom lutanju kroz ovozemaljskii

ţivot, dok tekst o egzodusu Izraelaca iz Egipta zapravo priĉa o izlasku duše iz ropstva tijela. Filon će

ovom metodom tumaĉenja utjecati na kršćanske teologe iz Aleksandrije, a ne toliko na Justina osobno.

No, Filonovo uĉenje o Bogu ostavlja dublji trag na Justina: Bog je shvaćen kao apsolutna monada

(jedinica), koja se uzdiţe iznad svakog mnoštva, ĉak i nad-monada, jer je on neusporediv s ostalim

jedinicama po svojoj potpunosti i cjelovitosti. O Bogu samo moţemo znati da postoji, ali ne i kakav je

on. Zato se Bog objavio Mojsiju (Izlazak 3.14) samo kao „ja jesam“ (), postojeći. O Bogu se

moţe govoriti samo apofatički, odnosno odricanjem onoga što on nije. Kada poreknemo sve što on nije,

ostat će neki ostatak, ono što on jest, ali to se ne moţe razumski izraziti, nego se samo nesvjesno i

mistiĉki osjetiti, u ekstazi (izlaţenju iz sebe).

IzmeĊu mistiĉnog Boga i ovoga svijeta nalazi se boţanski um i rijeĉ – Logos. On je carstvo

(platonistiĉkih) ideja, identiĉnih s Boţjim mislima, po kojima Bog stvara svijet. Bog stvara svijet iz

niĉega, po sili svoje Rijeĉi, kao što u biblijskom tekstu o stvaranju svijeta (Postanak 1) sugerira ĉesta

fraza „I reĉe Bog…“. Iako izgleda kao nekakav drugi Bog, Logos je ustvari samo slika Boga. Filon ga

još naziva prvoroĊenim sinom Boga Oca, „ĉovjekom Boga“, „nebeskim Adamom“, „arkanĊelom“ itd.

32

Uĉenje o Logosu kljuĉno je za Justina i u teološkom i u filozofskom pogledu. S teološke strane,

Justin Logosa smatra Bogom, koji se numeriĉki, ali ne i voljom razlikuje od Boga Oca. Dakle,

Logos je druga osoba u odnosu na Boga, i u Dijalogu (56) Justin se trudi na biblijski utemeljiti

razliku izmeĊu Boga Oca i „drugog Boga“, koji je podloţan Tvorcu svega i koji se u razliĉitim

starozavjetnim tekstovima naziva „anĊelom“, ali i „mudrošću“, „Gospodom“i „zapovjednikom,

i koji je zapravo govorio s Mojsijem, Jošuom i prorocima. Logos ili Sin Boţji je proistekao od

Boga prije sveg stvaranja, ali je u osnovi nerazdvojiv od Oca, kao što je svjetlost nerazdvojiva

od sunca. Izlaţenje Sina iz Oca nalik je paljenju vatre od druge vatre, pri ĉemu se one mogu

jasno razlikovati, ali su suštinski iste i ona iskonska vatra ništa ne gubi na svojoj snazi (Dijalog,

61, 128). Taj je Logos od vjeĉnosti u Bogu, ali i od vjeĉnosti „roĊen“, kao unutarnja Boţja

misao i snaga koja onda postaje izvanjska rijeĉ. RoĊenje Logosa od Boga je osobito, razliĉito

od obiĉnog roĊenja (Prva apol. 22).

Logos kao Boţji razum u Justinovoj filozofskoj misli postaje „sjemenski razum“, dakle, razum

koji je