UVOD U EKONOMIJU 2

Prof. dr Ibrahim Jusufranić

NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA(odstupanje od tržišne efikasnosti)

Osnovni pojmovi Nepotpuna konkurencija Prirodno monopol Monopol Oligopol Oligopson Duopson Tržišna moć Javna dobra ‘’Slobodni jahač’’ Eksterne ekonomije Eksterne disekonomije Nepotpuna tržišta Netržišna rješenja

U stvarnosti, tržište je daleko od svog idealnog stanja – savršene konkurencije. Zapravo, tržište je sklono ispoljavanju određenih grešaka upravo zbog tendencija u stalnom remećenju potpune ravnoteže, pa se javlja kao dinamičan ali nedovoljno stabilan sistem. Posljedice ovakvog stanja su: nestabilan tempo privrednog rasta i cikličan karakter privrednog razvoja, nedovoljno iskorištenje resursa, nestabilnost cijena, odnosno pojava inflacije i nezaposlenosti.

Svaka odstupanja od modela potpune konkurencije istovremeno znače i stanje suboptimalne efikasnosti u alokaciji resursa, shvaćene u Paretovom smislu. Postoji šest važnih slučajeva tržišnih nedostataka koja ukazuju na nesavršenosti tržišta i neostvarivanje Pareto- efikasnosti:

1. Nepotpuna (nesavršena) konkurencija2. Eksterni efekti3. Javna dobra4. Nesavršene informacije5. Nepotpuna tržišta6. Nezaposlenost i drugi makroekonomski

poremećaji

NEPOTPUNA KONKURENCIJA I NEPOTPUNO TRŽIŠTE

Pojam i izvori nepotpune konkurencije

Nepotpuna (nesavršena) konkurencija je znatno odstupanje od savršene konkurencije i dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola) čija tržišna moć (najveće povećani tržišni udjeli) rezultiraju cijenama koje su veće od onih koje bi se formirale u uslovima savršene konkurencije.

Međutim, unutra svakog tržišnog mehanizma postoje procesi koji bitno slabe moć konkurencije.

Radi se o izvorima nesavršene konkurencije, koje klasifikujemo u dvije grupe:

postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova,

‘’prepreke ulasku’’ novih konkurenata.

1. Postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova najčešće je karakteristika velikih industrijskih preduzeća, koja povećavanjem proizvodnje smanjuju svoje prosječne troškove (ispod graničnih troškova) i time ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na mala preduzeća. Ovo stvara nesavršenu konkurenciju jer omogućava opstanak samo jednog (monopol) ili nekoliko preduzeća (oligopol) na tržištu. Primjer nesavršene konkurencije je i postojanje prirodnog monopola koji odražava situaciju ‘’kada je jeftinije da jedno preduzeće obezbjeđuje cjelokupnu proizvodnju, nego da se obavlja parcijalno od stane nekoliko preduzeća’’ (npr. pošta, električna energija i sl.).

2. ‘’Prepreke ulasku’’ novih konkurenata su ‘’faktori koji novim preduzećima otežavaju da uđu u neku industriju’’. Nastaju onda kada (a) pravna ograničenja ili (b) ekonomske prepreke (diferencijacija proizvoda) smanjuju broj mogućih konkurenata.

(a) Najačešća pravna ograničenja su:patenti, ulazna ograničenja, te carine i kvote u vanjskoj trgovini.

Patenti se dodjeljuju pronalazaču kao isključivo pravo na neki pronalazak (inovaciju),

Ulazna ograničenja u neke privredne sektore najčešće podrazumijevaju monopolske koncesije preduzećima. Ove koncesije predstavljaju ugovore kojima država dodjeljuje nekom preduzeću isključivo pravo pružanja neke usluge. Država sklapa ovakve ugovore sa sektorima sa prirodnim monopolima koji pružaju važne usluge (npr. isporuke el. energije, plina i vode, koji se omogućavaju potrošačima bez razlike) ili za korištenje i eksploataciju prirodnih resursa (turističke atrakcije, rudnici i sl.)

Uvozna ograničenja uvodi država da bi zaštitila domaću proizvodnju (postoji izreka ‘’carina je majka monopola’’), čime se domaća preduzeća stavljaju u konkurentniju poziciju od stanih (pri ulasku strana preduzeća moraju računati sa dodatnim troškovima – carinama ili ograničenjima – uvoznim kvotama.

(b) Ekonomske prepreke ulasku na tržište odnose se na prošireno prisustvo diferencijacije proizvoda, što je i karakteristično za stanje nesavršene konkurencije (u modelu savršene konkurencije proizvodi su istovjetni). Izvori diferencijacije proizvoda mogu proizilaziti iz lokacije ili kvaliteta proizvoda/ usluga. Primjer za to je automobilska industrija koja prodaje diferencijane proizvode (iako nisu istovjetni automobili npr. Mercedes i BMW međusobno konkurišu na tržištu luksuznih automobila).

Vrste nepotpune konkurencije Osnovne vrste nesavršene

konkurencije su: monopol (monopson), oligopol (oligopson) i monopolistička konkurencija.

(1) Monopol je tržišno stanje u kome jedan prodavac ima potpunu kontrolu nad cijelim tržištem. Monopolist je jedini proizvođač u svom sektoru i nijedan drugi sektor ne proizvodi čak ni adekvatni supstitut (izraz monopolist dolazi od grč. mono = jedan i polist = prodavac).

Postojanje samo jednog kupca naziva se monopson. U svom čistom obliku, monopson se javlja kod prometa nekih sirovina (npr. otkupna stanica ljekovitih bilja), u vrijeme ratova i većih ekonomskih poremećaja. Monopson se još naziva ‘’monopolom kupca’’. Monopoli nastaju kao rezultat visokog stepena koncentracije i centralizacije proizvodnje i kapitala, a često djeluju kao sporazumi i svezi velikih proizvođača i trgovaca.

Svojom tržišnom snagom, monopoli su u stanju da u potpunosti određuju cijene na tržištu (za razliku od potpune konkurencije gdje niko ne može uticati na cijenu). Tako formirana cijena je monopolska cijena, a ona u pravilu premašuje normalne cijene koje se formiraju u odnosima potpune konkurencije. Osim naknade troškova i uobičajane zarade, monopolska cijena obuhvata još i monopolski ekstraprofit.

Treba napomenuti da su potpuni monopoli danas rijetki. Pojavljuju se najčešće u obliku prirodnih monopola (telefonska mreža, plin, električna energija).

(2) Mnogo češći oblik nesavršene konkurencije je tržišno stanje sa dva (ili nekoliko) učesnika. Nekoliko preduzeća na strani ponude, koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopoli (grč. oligopol = malo prodavaca), dok je konkurentima pristup otežan. U stanju nepotpune konkurencije može ih biti najmanje dva, kada se nazivaju duopoli.

Tipičan primjer oligopolskih tržišta su tržišta automobila i tržišta prerađivačke industrije, a najprisutniji su u američkoj privredi.

Oligopolisti često sklapaju tajne dogovore o cijenama, proizvodnim kvotama ili podjeli tržišta (tzv. džentlmenski sporazum), a mogući su i prešutni dogovori.

Kao oligopolski oblici pojavljuju se:- korner,- pul,- kartel,- trust i - koncern.

Najpoznatiji kartel je OPEC (Organisation of Exporting Countries), kojeg su formirale zemlje izvoznice nafte.

Korner je oblik povezivanja trgovaca kako bi ovladali tržištem i povisili cijene.

Kartel predstavlja oblik horizontalnog povezivanja preduzeća koja proizvode iste ili slične proizvode.

Pul (eng. pool) je interesna zajednica nezavisnih preduzeća koja međusobno sarađuju na različitim projektima proizvodnje i trgovine.

Koncern predstavlja oblik povezivanja preduzeća ili grupa preduzeća, sa zadržanim pravnim statusom, povezanih tako da jedno preduzeće ima kontrolni paket dionica.

Trust čini preduzeća koja su potčinjena jedinstvenoj upravi.

Više kupaca koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopsoni. Njih također može biti najmanje dva, u tržišnom stanju nepotpune konkurencije, kada se nazivaju duopsoni.

(3) U monopolističkoj konkurenciji, koja je od svih oblika nepotpune konkurencije najbliža potpunoj konkurenciji, učestvuje veliki broj preduzeća različite veličine, a ulazak novih konkurenata je relativno lak (nema ekonomskih i pravnih prepreka).

Kvalifikacija tržišnih stanja prema Weintraub- u

Tržišno stanje Broj učesnika Elastičnost supstitucije ili tražnje (Es)

Unakrsna elastičnost tražnje (cxEy)

Potpuna konkurencija

Veliki - 0

Monopol Jedan Određeni mali 0Oligopol Mali - Određeni brojOgraničena konkurencija

Veliki Određeni (veliki) broj

Određeni broj

Kako nesavršena konkurencija vodi ka neefikasnosti privrede

Privreda je efikasna kada ostvaruje Pareto efikasnost. U konkurentnim uslovima u kojima se ostvaruje potpuna konkurencija, granične koristi su jedanake graničnim troškovima. Nesavršena konkurencija vodi ka neefikasnosti privrede. U uslovima nesavršene konkurencije, preduzeća ostvaruju dodatne prihode koje preuzimaju od prodaje dodatne jedinice – granični prihod jednak graničnim troškovima.

U slučaju prirodnog monopola, zbog smanjenja prosječnih troškova, kao i zbog graničnih troškova manjih od prosječnih troškova, konkurencija, naravno nije održiva; iako je utvrdila cijenu koja je jednaka graničnim troškovima (što bi bio uslov u uslovima konkurencije), preduzeće bi poslovalo sa gubitkom, pošto su graanični troškovi niži od prosječnih troškova. Jednostavno rečeno, monopolska moć rezultira maksimiziranju profita sa obimom proizvodnje ispod optimalnog nivoa i cijenama koje su iznad okoje se ostvaruju u uslovima potpune konkutrencije.

Postojanje malog broja preduzeća na nekom tržištu (ili čak samo jednog) ne znači nužno da se ta preduzeća mogu monopolski ponašati. Ključno je da li postoji mogućnost lakog (pravnog i ekonomskog) ulaska na to tržište od strane drugih potencijalnih učesnika (drugih firmi iz zemlje ili inostranstva). Ako takva mogućnost postoji, postojeća firma neće dugo da ostvaruje monopolski profit već će ubrzo morati da se ponaša konkurentski, tj. da obara cijenu i poveća obim konkurencije kako ne bi bila ugrožena novim konkurentima.

Mjerenje tržine moći Učešće preduzeća na tržištu mjeri se

pokazateljima tržišne moći. Pod pojmom tržišne moći podrazumijevamo stepen uticaja ponuđača ili kupaca na odvijanje tržišnih transakcija, prije svega na oblikovanje cijena.

Za mjerenje ove moći koriste se dva pokazatelja:- koeficijent koncentracije i- Herfindahl –Hirschmanov index.

(1) Koeficijent koncentracije pokazuje udio prvih 4 od 8 najvećih preduzeća u ponudi nekog sektora. U slučaju čistog monopola, koeficijent koncentracije iznosi 100%, a sa svakim povećavanjem broja tržišnih učesnika se smanjuje.

Analiza savremene tržišne strukture razvijenih zemalja pokazuje da se povećava stepen konkurentnosti u većini privrednih graba, npr. u SAD je krajem 1950- ih godina samo oko 56% industrijskih sektora bilo potpuno konkurentno dok je 1980- ih godina konkurentnost povećana na 77%.

(2) Herfinddahl – Hirschmanov index (HHI) obuhvata sva preduzeća na tržištu. Izračunava se kvadriranjem tržišnih udjela svakog preduzeća i zbrajanjem tako dobivenih kvadrata. U slučaju monopola, HHI ima maksimalnu visinu koja iznosi 10,000, dok je u uslovima potpune konkurencije vrijednost HHv veća od 0, u zavisnosti od broja tržišnih učesnika.

EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE) Pojam eksternih efekata i

njihove posljedice Tržišne transakcije uključuju

dobrovoljne razmjene u kojima ljudi razmjenjuju dobra za novac. Međutim, mnoga međudjelovanja, kao što su eksternalije, se odvijaju izvan tržišta. Ovakvi efekti postoje onda kada akcije pojedinaca ili grupa utiču na blagostanje ili štetu drugih, bez njihove volje ili saglasnosti.

Eksternalije se sastoje od troškova i koristi koji se nagomilavaju, ne onome ko ih proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba pojedinačnog i javnog interesa, odnosno odstupanje od optimalne alokacije resursa u Paretovom smislu.

Eksternalije se pojavljuju kao: (1) negativne, pa se zovu eksterne disekonomije (negativan uticaj na druge, tj. povećavanje njegovih troškova) i (2) pozitivne, i tada se nazivaju eksternim ekonomijama (koristi drugima bez naknade).

(1) Negativni eksterni efekti se najčešće vežu za zagađivanje okoliša, odnosno troškove ugrožavanje prirodne okoline i normalnog biološkog i socijalnog ambijenta života ljudi. Klasični primjeri negativnih eksternalija su npr. zagađivanje okoline od strane bazne hemijske industrije Tuzle ili efekti tonjenja grada od posljedica eksploatacije soli.

(2) Eksterni efekti nisu isključivo negativne prirode. Pozitivne eksternalije se najčešće povezuju sa inovacijama. Mnoge razvijene zemlje, naprosto, ‘’preuzmu’’ stručnjake i specijaliste iz nerazvijenih zemalja bez ulaganja u njihovo školovanje.

Posljedice eksternih efekata se odnose na nedovoljnu ponudu dobara koja stvaraju pozitivne eksterne efekte te na prekomjernu proizvodnju dobara koja stvaraju negativne eksterne efekte.

Ekonomski subjekti nisu u stanju da eksterne efekte unesu u tržišne cijene robe, a to može učiniti samo država propisivanjem:

a) korektivnog poreza, kojim se otvara mogućnost naknade štete licima koja su oštećena dejstvom negativnih eksternih efekata,

b) zabranom ili ograničenjem djelatnosti koje proizvode negativne eksterne efekte (npr. u slučaju zagađivanja okoline).

JAVNA DOBRA Dobra ili usluge koja tržište ne može ili neće

obezbijediti, a koriste svim građanima su javna dobra. Preciznije, javna dobra predstavljaju dobra/ usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti. Tri osnovna obilježja (čistih) javnih dobara, kaja ih razlikuju od tržišnih dobara su:

1. Istovremena i besplatna raspoloživost za više korisnika,

2. Nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe javnog dobra,

3. Jednakost potrošnje za sve korisnike.

Za javna dobra se kaže da omogućavaju nerivalnu potrošnju, nasuprot tržišnih dobara koja predstavljaju rivalnu potrošnju. Naime, tržišna dobra/ usluge su dostupni onim potrošačima koji za njih plate, a njihova prisutnost na tržištu isključivo zavisi od interesa i zarada ponuđača (proizvođača i trgovaca). Za razliku od tržišnih dobara, čista javna dobra se ne mogu kupiti na tržištu, a javljaju se kao izraz opštih potreba savremenog čovjeka. Primjeri javnih dobara su: parkovi, javna škola ili bolnica, gradsko osvjetljenje, odbrana zemljei zaštita građana, putevi i sl.

Primjer Pretpostavimo primjer izgradnje

(asfaltirana) puta kroz jedno naselje. Ovaj projekat košta 1.000.000 €. Ako bi postojao tržišni motiv za izvođača radova tada bi postojećih 10.000 domaćinstava ovog naselja morali platiti po 100 €. Ali ne postoji način da se domaćinstva prisile da plate pristojbu, a kamoli da stvorimo sistem u kojem domaćinstva koja imaju najviše koristi od puta ili ga najviše žele doplate i najvišu pristojbu.

Korištenje puta je neisključivo i neekskluzivno: ako se put izgradi svi će imati koristi od toga. Stoga domaćinstva neće imati motiva platiti onoliko koliko im je put koristan. Pojedinci se ponačaju kao slobodni jahači (free riders) i ne plaćaju onoliko koliko im je put zaista koristan.

Zbog prisustva slobodnih jahača, tržištima je gotovo nemoguće efikasno pružati javna dobra. U ovim slučajevima, tržište nhe može biti isključivi instrument efikasne alokacije, već su potrebna netržišna rješenja. Zbog toga, ako želimo da se javna dobra proizvode efikasno nužno je da ih subvencionira ili u cjelini plaća država.

OSTALE NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA1. Kad privatna tržišta nisu u stanju da

pruže neki proizvod ili uslugu, čak i kad su troškovi njihovog obezbjeđenja niži nego što su pojedinci spremni da plate, postoji nesavršenost, a takva tržišta zovu se nepotpuna tržišta. U ova tržišta spadaju: tržište osiguranja, tržište kapitala, kao i komplementarna tržišta.

2. Konkurentska (savršena) tržišta obezbjeđuju potpune informacije za učesnike u razmjeni (o svim cijenama roba/ usluga, njihovom kvalitetu, o mogućim opasnostima koja su povezana sa kupovinom i prodajom roba/ usluga itd.).

Efikasnost zahtijeva da se informacije besplatno šire ili tačnije, da jedino mogu da se naplaćuju stvarni troškovi njihovog prenošenja. U stvarnosti, međutim to nije slučaj. Kupci obično nemaju sve tržišne informacije (ne znaju da na drugom mjestu postoje niže cijene, bolji kvalitet; ili im se neke informacije čine nevažnim ili preskupim), kao što ni prodavci ne znaju uvijek preferencije kupaca, što govori o stanju nesavršenog tržišta. U tom slučaju imamo asimetrične informacije, budući da učesnici u razmjeni nisu jednako obaviješteni o cijenama i robama/ uslugama na tržištu.

Zato država interveniše donošenjem propisa, nastojeći da kupcima i prodavcima omogući jednake tržišne informacije. Najčešće to čini:

a) propisivanjem odgovarajućih standarda i

b) propisivanjem higijenskih, tehničkih i zaštitnih uslova pod kojima se robe proizvode ili prodaju (npr. kvalitet namirnica; sigurnost automobila, higijenskih proizvoda; nametanje obaveze da proizvođači pruže informacije o načinu upotrebe proizvoda, garancije kvaliteta i sl.)

3. I na kraju možda najprepoznatljiviji simptom nesavršenosti tržišta je nezaposlenost, inflacija i makroekonomska neravnoteža. Ove tri institucije su usko povezane, te jedna povlači drugu, a većina ekonomista smatra da je nivo nezaposlenosti nesumnjiv dokaz nesavršenosti tržišta.

EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE: DOPUNA I KOREKCIJA TRŽIŠNOG MEHANIZMA

Osnovni pojmovi Velika ekonomska kriza Kejnsijanska revolucija Mješovita privreda Javni radovi Antimonopolsko zakonodavstvo Regulisanje cijena Nacionalizacija Stabiliziranje ekonomije Fiskalna politika Monetarna politika Ekonomija javnog izbora Funkcija političke ponude

DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM

Slika savremene ekonomske aktivnosti države (sistem mješovite privrede na kapitalističkoj osnovi) pokazuje na njeno.

a) stvaranje i nametanje primjene pravila,

b) promjena pravila,c) učešće kao ekonomskog aktera.

U prva dva slučaja, država stvara i nameće primjenu pravila funkcionisanja privrede i pravila demokratske vladavine, čime na jednoj strani, vrši zaštitu građansih prava, vlasničkih prava i prisiljavanje na izvršavanje ugovora, a na drugoj, postavlja pravila igre za ekonomske aktivnsoti i pravni okvir za tržišnu utakmicu.

Država, također, mijenja pravila, donoseći nova ili korigujući stara. Najčešće je riječ o pravilima za funkcionisanje tržišta i privatnog vlasništva.

Učešće države kao ekonomskog aktera podrazumijeva ulogu države kao: proizvođača, mikroekonomskog regulatora, distributera i makroekonomskog regulatora.

Kao mikroekonomski regulator, država utiče na ono što će privatna preduzeća rpizvoditi, na način na koji će se dobra i usluge proizvoditi i na mjesto gdje će se proizvoditi.

Kao distributer, država utiče na raspodjelu dohotka među pojedincima i grupama.

Kao makroekonomski regulator, država koristi različite metode kojima utiče na poslovni ciklus i kontroliše nestabilnost cijena, profite izaposlenost koji proizilaze iz njegovog naizmjeničnog ritma ekspanzije i recesije.

DRŽAVNI ODGOVOR NA NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA:GENEZA

KRITIKE Ova koncepcija, u kojoj država igra samo

ulogu „noćnog čuvara sistema“, međutim, u potpunosti je dovedena u pitanje u vremenu između dva svjetska rata i to u tri tačke:

Prvo, osporeno je da će tržište, prepušteno samom sebi, nužno stvoriti punu zaposlenost svih raspoloživih proizvodnih resursa;

Drugo, alokacija resursa uslovljena nesavršenom konkurencijom, monopolom i oligopolom, daleko je od optimuma i

Treće, monopolistički oblici uslovljavaju da raspodjela dohotka ima tendenciju d apostane sve neravnomjernija i, kao takva, neprihvatljiva za društvo.

Spoznaje da se ekonomski liberalizam, zasnovan na nemiješanju države u ekonomske poslove, pokazao nemoćnim da zapadne ekonomije izvuče iz ekonomske depresije u uslovima snaženja monopolskih struktura, primorao je državu, da po uputama Kejnsove teorije, koncipira mjere anticiklične politike. Ove mjere, zasnovane na kejnsijanskom konceptu podrazumijevale su monetarnu i fiskalnu politiku.

U ove mjere za stimulisanje zaposlenosti i potrošnje dolazi i organizovanje javnih radova (izgradnja puteva, hidrosistema i sl.) koji zahtijevaju zapošljavanje većeg broja ljudi djeluju na porast tražnje i na proširivanje potrošnje u sektorima koji proizvode potrošna dobra. U istom pravcu djeluje i povećanje pomoći nezaposlenima, kreditiranje stambene izgradnje i povećavanje izdataka za naoružanje.

EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE Koristeći se instrumentima državne

politike, država realizuje svoje četiri ekonomske funkcije:

1. unapređivanje ekonomske efikasnosti,

2. ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka,

3. stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih politika i

4. međunarodno predstavljanje zemlje

Unapređivanje ekonomske efikasnosti

Nesavršena konkurencija (znatno odstupanje od savršene konkurencije) dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija monopolska moć „rezultira u cijenama koje su veće od troškova i potražnji potrošača koja je ispod nivoa efikasnosti. Oblik previsoke cijene i preniske proizvodnje je siguran znak da se radi o neefikasnostima povezanim s monopolskom moći“.

Obuzdavanje monopolske moći država vrši uvođenjem:- anonopolskog zakonodavstva (propisi koj i zabranjuju monopoliziranje proizvodnje, odnosno javne i tajne dogovore o visini cijena, geografskoj podjeli tržišta, sklapanje kartelnih sporazuma o objedinjavanju preduzeća u gigante sa monopolskim položajem na tržištu),- regulisanja cijena i profita monopola

Sprečavanje štetnih eksternalija, koje može proizvesti neregulisano tržište, država vrši tako što s jedne strane, kontroliše i zabranjuje npr. „zagađivanje zraka, vode, ogolijevanje pejzaža vađenjem ruda, štetnih otpadaka, ložih lijekova i hrane, te radioaktivnog otpada“, a s druge, uvodi poreze na djelatnosti koje nameću eksterne javne troškove (kao što je pušenje cigareta) ili subvencionira djelatnosti koje su društveno korisne (npr. istraživanje i razvoj).

Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka

Da kojim slučajem, tržište ostvaruje ideal savršene konkurencije i ostvaruje efikasnu alokaciju resursa, ili da država svojim intervencijama potpuno „ispravlja tržišne promašaje“ i unapređuje ekonosku efikasnost, još uvijek je moguće krivo djelovanje tržišta ostvarivanje socijalno neprihvatljive nejednake raspodjele dohotka i potrošnje.

Preraspodjelu dohotka države najčešće ostvaruju na sljedeće načine:

1. oporezivanjem (uvođenjem progresivnih poreskih stopa – što je dohodak veći i porezi su veći o obratno, sa smanjivanjem dohotka, smanjuju se poreske stope),

2. politikama trošenja ( transferni programi, „socijalno-sigurnosne mreže“) putem novčanih pomoći najsiromašnijim i nemoćnim ljudima (starijim osobama, slijepima, invalidima, nezaposlenima, porodicama sa preniskim dohocima), subvencioniranjem neophodne zdravstvene njege i socijalnog osiguranja,

3. politikama regulisanja jednakih uslova za zapošljavanje, stanovanje i jednake obrazovne mogućnosti za sve članove društva, uključujući besplatno osnovno školovanje.

Stabiliziacija ekonomije pomoću makroekonomskih politika

Opći zadatak stabilizacione politike je da ostvari stabilnost cijena održavanjem agregatne tražnje na nivou agregatne ponude kod pune zaposlenosti. Ovu politiku država vodi odgovarajućom ekonomskom politikom i to mjerama fiskalne i monetarne politike, ili, pak, kombinacijom instrumenata fiskalne i monetarne politike.

Fiskalna politika (doslovno značenje izraza fiskalna politia, prema engl.Fiscal policy, je „politika javnih prihoda/poreza), predstavlja skup mjera usmjerenih na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih rashoda radi ostvarivanja ravnomjernog ekonomskog rasta i stabilnosti cijena.

Monetarna (novčana) politika određuje količinu novca u opticaju, visinu kamatnih stopa i obim kredita, čime država, utičući na kamate i investicije, može osiguravati: visoku stopu zaposlenosti, nisku ifnlaciju, platnobilansnu ravnotežu i rast društvenog proizvoda. Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka.

Osim toga, država iznalazi ekonomske politike koje pospješuju ekonomski rast pod kojim podrazumijevamo rast bruto nacionalnog proizvoda.

Međunarodno predstavljanje zemlje Smanjenje trgovačkih prepreka država

provodi sa drugim zemljama putem usklađivanja zakona i smanjenja trgovačkih prepreka, kao i poticanjem međunarodne specijalizacije i podjele rada.

Programe pomoći donose visoko razvijene zemlje radi poboljšanja ekonomskog stanja u siromašnim zemljama. Ovi programi se realizuju bilateralno (pomoć jedne zemlje drugoj), ili multilateralno, npr.preko institucija Svjetske banke koja siromašnim zemljama dodjeljuje kredite s niskim kamatama.

Današnja povećana ekonomska međuzavisnost zemalja upućuje na usklađivanje njihovih makroekonomskih politika. Cilj je usklađivanje njihovih fiskalnih i monetarnih politika, kako inflacija ili nezaposlenost ne bi, iz jedne, prešli u drugu zemlju. Najčešće se koriste koordinacije trgovinsih i valutnih politika, ali se s integracijskim procesima širi popis ekonomskih politika koje su predmet koordinacije. Npr. EU koordinira monetarne politike, a IMF, na globalnom nivou, koordinira politike valutnih kurseva.

JAVNI IZBOR U političkom životu su osnovni subjekti

odlučivanja: glasači, političari i državna administracija. Svaa akcija i kolektivna odluka državnog (javnog sektora) proizilazi iz međuodnosa ovih subjekata.

Dakle, ovi učesnici učestvuju u demokratkom političkom odlučivanju o pitanjima javnog interesa, odnosno učestvuju u javnom izboru. Javni interes (nacionalni ili opći interes), označava koristi ili prednosti društvene zajednice za razliku od privatnih interesa.

Ekonomija javnog izbora daje odgovore na pitanja, koliki treba da iznose rashodi države, odnosno koji je to najefikasniji nivo potrošnje države. To znači da će se, i u slučaju ekonomije izbora, optimalni nivo rashoda utvrđivati na osnovu marginalnih troškova i marginalnih koristi.

Razlika je u tome:a) što su političari zainteresovani za

poboljšanje svog položaja, koji se osigurava pobjedom na izborima, a preduzeća, kao glavni igrači na tržištu, nastoje maksimizirati profit i

b) b) što za razliku od privatnih odluka ekonomskih učesnika na tržištu, kolektivna (politička) odluka sadrži bitnu nedjeljivost sa samo jednim ishodom (npr. da se gradi ili ne autoput i sl.), pa se radi o zajedničkoj marginalnoj koristi kao ukupnoj korisnosti koju ostvaruju svi članovi zajednice.

Sva tri subjekta političkog odlučivanja teže maksimalizaciji svojih interesa i nastoje ih pretvoriti u odgovarajuće državne zakone i propise.

U stvarnosti, političari konkurišu drugim političkim opcijama (strankama) i bore se za pravilo većine prema kome je odluka donesena ako ju je prihvatilo najmanje 50% + 1 glasova biračkog tijela. Krajnji rezultat ovakvih pokušaja je dobijanje podrške većine glasača, pa će se, na kraju, programi političkih stanaka veoma malo razlikovati, a do sličnosti u programima dovodi i činjenica da se one bore za prosječnog (medijalnog) glasača, jer je najveći dio populacije blizak takvim političkim opcijama. Političke stranke se, upravo, i bore da privuku više od 50% glasača, obećanjem da će njihov položaj biti bolji, ako im daju političku podršku.

NOVAC I INFALACIJAOsnovni pojmovi

Trampa Robni novac Papirni novac Elektronski novac Nominalna vrijednost novca Realna vrijednost novca Deflacija

Osnovni pojmovi (nastavak) Sistem ‘’vezane vrijednosti’’ Sistem ‘’slobodne vrijednosti’’ Apresijacija novca Depresijacija novca Brzina novčanog opticaja Inflacija Inflacija tražnje Inflacija troškova Stagflacija Tržišnu ekonomiju karakteriše proces

razmjene koji se obavlja pomoću novca, pa je razumijevanje tržišne ekonomije uslovljeno razumijevanjem novca.

POJAM I EVOLUCIJA NOVCA

Novac je sredstvo koje javnost prihvata kao sredstvo plaćanja, medij za razmjenu i mjerilo vrijednosti svih drugih roba i usluga.

Razmjenjivost za sve robe i usluge, čini novac posebnom ili rijetkom robom („roba na robama“), koja u sebi sadrži „u prikrivenom stanju“ sve druge robe.

Prihvaćenost općim sredstvom razmjene uslovljena je sljedećim osobinama novca u savremenoj ekonomiji:

1. Prenosivost – novac mora biti pogodan za nošenje i prenos radi transakcija na različitim lokacijama;

2. Trajnost – novac mor aimati fizičku trajnost;

3. Djeljivost – mora postojati mogućnost djeljivosti novca na jednake dijelove (npr.1 US dolar=100 centi);

4. Standardizovanost – novčanice se ne smiju razlikovati po obliku ili kvalitetu što je preduslov njihove prihvaćenosti;

5. Prepoznatljivost – novac mora biti poznat i prepoznatljiv, čime se olakšava njegova primjena i zaštita od falsifikata.

Historijski pregled pokazuje da je novac prešao nekoliko faza dok nije dobio osobine i funkcije kakve ima u savremenoj ekonomiji. Novac je, zapravo, stariji od države.

Društvena podjela rada i pojava privatnog vlasništva su najzaslužniji za dalju evoluciju novca.

Problem se rješava nastankom robnog novca – robe koja počinje vršiti funkciju općeg ekvivalenta, tj. za koju se u razmjeni može dobiti bilo koja druga roba.

Dok je u slučaju kovanica nominalna vrijednost novca jednaka materijalnoj vrijednosti njegovog sadržaja (zlata), papirni novac nema unutrašnju vrijednost, već samo čini novčani znak, a njegova stvarna vrijednost jednaka je štampanju i vrijednosti papira od kojeg je novčanica izrađena. Zato što nema nikakvu unutrašnju materijalnu vrijednost, papirni novac i ne može cirkulisati u opticaju prema svojoj vlastitoj vrijednosti, već mu država zakonskim propisom daje tečaj (otkuda i naziv fiat money – fiducijarni novac).

Štampanje novca je ekskluzivno pravo država, pa je papirni novac društvena konvencija s precizno definisanim pravnim normama, a ne prirodno svojstvo neke robe (kao u slučaju roba iz trampe, robnog novca i plemenitih metala) koja služi kao mjera vrijednosti drugih roba. Troškovi razmjene se pojavom papirnog novca svode na minimum.

Današnji sistem plaćanja papirnim novcem dijelimo na gotovinski (kao papirni novac i metalni sitni novac) i bezgotovinski (gdje se plaćanja obavljaju upotrebom čekova preko računa u bankama), dok se već započeta budućnost novca vidi u potpunom prebacivanju novca iz fizičkog koncepta u koncept elektronskog novca, čime novac postaje informacija (virtualni novac).

Elektronski (digitalni) novac definišemo kao: „novac koji se kreće kroz elektronske medije, tj. van uobičajenih kanala plaćanja koje tradicionalno podržavaju banke“. Njegova upotreba je inicirana znatnim prednostima u odnosu na klasični novac: umjesto da ga smjestimo na papir, novac se „upakuje“ u niz cifara; iako je pokretan i prenosiv kroz mrežu; ima visok nivo inteligencije; elektronski novac ne poznaje granice; može se programirati, pratiti i ograničavati, ako se izgubi može da se zamijeni (kontrola dupliciranja).

Na osnovu iznijetog, zaključujemo da se osnovne faze u razvoju novca vežu za postojanje:

monetarne ekonomije u kojoj se razmjena roba vrši po principu trampe robe za robu, ili robe koja kao materijalna vrijednost služi za iskazivanje općeg ekvivalenta za koju se razmjenjuju ostale robe i

monetarne ekonomije u kojoj se razmjena vrši po osnovu opće usvojenog robnog standarda (papirnog novca) koji nema unutrašnju materijalnu vrijednost a u razmjeni služi po osnovu novčanog znaka.

FUNKCIJE NOVCA Opća prihvatljivost novca proizašla je iz

njegove četiri funkcije u savremenoj ekonomiji.

Prva funkcija novca je univerzalno sredstvo razmjene (ili prometno sredstvo), što proizilazi iz osobine univerzalne i jednostavne razmjenjivosti novca za sve druge robe.

Druga funkcija novca je sredstvo očuvanja vrijednosti, jer novac držanjem i vremenom ne smije gubiti nominalnu vrijednost (zanemarujemo moguće efekte inflacije). Druge robe kao opći ekvivalenti (krzono, stoka, žito...) vremenom gube vrijednosti ili se upotrebom habaju (npr. zlato).

U trećoj funkciji kao obračunska jedinica i mjera vrijednosti novac iskazuje vrijednost svih drugih roba i vrši njihovo upoređivanje, odnosno, njihov međusobni obračun.

Novac funkcionira i kao sredstvo odgođenih plaćanja, što je četvrta funkcija novca u kojoj se povezuju funkcije novca kao univerzalno sredstva razmjene i obračunske jedinice. U ovoj funkciji novac, zapravo, funkcioniiše kao kreditni novac (plaćanje putem kreditnih kartica, mjenica, čekova i sl.). Savremena ekonomija je karakteristična po kupovinama na kredit (od domaćinstva, preduzeća do same države, pa razlikujemo potrošačke kredite, investicione kredite, međudržavne kredite itd.). Bez novca kao sredstva razmjene i obračunske jedinice, sa konstantnom nominalnom vrijednošću, institut kredita bi bio znatno manje primjenjiv.

ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NOVCA I INFLACIJE

1. U sistemu vezane vrijednosti količina emisije novca odgovara odgovarajućoj količini zlata, kao vrijednog i oskudnog dobra. Novac, u ovom slučaju, ima pokriće u zlatu, tako što država propisuje kurs u odnosu na zlato, odnosno količinu zlata (u gramima) koju predstavlja novčana jedinica. Ovaj sistem određivanja vrijednosti novca funkcionisao je od 1800. godine, kada se pojavio u Americi, pa sve do prve polovine XX stoljeća.

2. Predhodni nedostatak određivanja vrijednosti novca (problem likvidnosti) ispravlja se sistemom slobodne vrijednosti. U ovom slučaju novac nema zlatno pokriće, već ga država proglašava sredstvom prometa i plaćanja. Vrijednost novca se tada određuje robama koje mu stoje nasuprot. Veća količina robe na tržištu povećava broj i vrijednost tržišnih transakcija, pa je potrebna i veća količina novca.

Nominalna vrijednost novca je izražena (otisnuta) na novčanicama, a realna, u količini roba i usluga, koje se mogu kupiti za nominalnu količinu novca. Razlika realne i nominalne vrijednosti novca proizilazi iz (ne)stabilnosti ekonomskog sistema, zbog čega, između njih, može doći do odstupanja. To znači da za istu nominalnu vrijednost novca u različitim vremenima možemo kupiti manje ili više roba. Realnu vrijednost određuje kupovna moć koja stoji iz njega.

Količinu novca u opticaju (M) smo izrazili klasičnom kvantitativnom jednačinom razmjene. Može se zaključiti da je masa novca potrebna za promet srazjerna zbiru cijena dobara, a obrnuto srazmjerna broju opticaja istoimenih komada novca.

Brzina novčanog opticaja je posebna okolnost koja utiče na novčanu masu i čije se povećavanje manifestuje isto kao i povećanje sume novca u opticaju. Ukoliko u određenom periodu ista količina novca posluži za više transakcija roba i usluga nego u predhodnom periodu, to će povećati ekonomske efekte date količine novca.

Količina novca je, kako vidimo, određena prema potrebama privrede. Za ravnotežu između ponude i tražnje novca odgovara država sa svojim mjerama ekonomske politike.

Inflacija se obično shvata kao opći rast cijena, ili rast općeg nivoa cijena. Riječ inflacija je latinskog porijekla i izvorno znači naduhavati (innflare), nadimanje (inflatio), a ekonomski, ona predstavlja „naduhavanje“ cijena i novčanih dohodaka, troškova proizvodnje i drugih novčanih iznosa, tj. poremećaj u robno-novčanim odnosima kada količina novca u opticaju znatno prekorači veličinu robnih fondova, što dovodi do porasta cijena i pada vijednosti novca (smanjenja njegove kupovne moći). Inflacija se može posmatrati i kao oblik depresijacije novca.

Npr. rast cijena za 30% znači da su robe, čija je prosječna cijena za taj period iznosila 100 ERU-a u toku ovog perioda, poskupile na 130 EUR-a (indeks cijena na malo je 130). Dakle, nominalna vrijednost novčanice od 100 EUR-a je realno izgubila na supstanci, pa se sada za 100 EUR-a može kupiti znatno manje roba nego prije poskupljenja.

Postoji više vrsta inflacije, od kojih navodimo sljedeće:

a) prema osnovnom mehanizmu nastajanja, inflacija može biti: apsolutna (prouzrokovana povećavanjem količine novca u opticaju iznad rasta količina roba i usluga) i relativna (nastala zbog povećavanja brzine opticaja novca),

b) prema intenzitetu, inflacija može biti: puzajuća (do 4% godišnje), galopirajuća (do 50 ili 100 % godišnje) i hiperinflacija (iznad 100% godišnje koja može toliko da „podivlja“ da dostigne 1000%, pa i više, u nekim slučajevima iznosi milione procenata godišnje ili čak mjesečno). Najpoznatije hiperinflacije u historiji nastale su tokom i nakon Prvog svjetskog rata: npr. u Njemačkoj 1923. godine, cijene su toliko porasle, da je za kupovinu običnih namirnica bila potrebna vreća novčanica,

c)prema dužini trajanja, inflacija može biti: sekularna, jednokratna, hronična,

d) prema dejstvu, inflacija može biti: aktivna i neaktivna, odnosno, slobodna i prigušena (kontrolisana).

Kao uzroci inflacije postoje:a) Inflacija tražnje, (dolazi usljed

prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim ratom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje),

b) Inflacija troškova, (dolazi usljed povećavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene inputa, npr. cijene energenata),

c) Strukturna inflacija, uvezena inflacia, tzv. psihološka inflacija, a govori se i o političkoj inflaciji.

Deflacija je suprotna pojava od inflacije, u kojoj dolazi do smanjivanja količine novca u opticaju, praćenog općim padom cijena i povećavanjem kupovne snage novca. Neminovna posljedica deflacije je smanjivanje tražnje, pad investicione i druge ekonomske aktivnosti, besposlica i smanjivanje obima proizvodnje. Danas je deflacija rijetka pojava i uglavnom je rezultat vladine monetarne politike. Za cilj može imati povećanje izvoza (domaća roba postaje jeftinija za uvoznike), uravnoteženje platne ilanse i sl. Pogoduje vjerovnicima koi su posudili novac, dok je za dužnike nepovoljna, (vraćaju više novca nego su posudili).

Uz inflacije se pojavljuje i fenomen stagflacije, pod kojom se podrzaumijeva istovremeno pojavljivanje visoke inflacije i visoke stope nezaposlenosti.

MJERENJE UKUPNE EKONOMSKE MOĆI, KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA

Osnovni pojmovi Prirodna dobra Proizvodna dobra Bruto nacionalni proizvod (GNP) Neto nacionalni proizvod (NNP) Bruto domaći proizvod (GDP) Dvosektorski model ekonomije Nacionalno računovodstvo Integralni tržišni mehanizam Intermedijalna dobra Dodatna vrijednost Opšta ravnoteža

DRUŠTVENO BOGATSTVO Vidjeli smo da je stvaranje društvenog

bogatstva u uslovima oskudnosti resursa u biti ekonomske nauke. Mjerenje ukupne ekonomske moći omogućava:- označavanje nivoa koji je neka zemlja dostigla u svom rastu (domaći ili nacionalni proizvodi),- usporedbe sa drugim zemljama i u odnosu na prethodne periode.

Društveno bogatstvo jedne zemlje čine ukupna materijalna dobra koja obuhvataju:

1. prirodno bogatstvo i 2. proizvedeno društveno bogatstvo

1. U prirodno bogatstvo (prirodne izvore) ubrajamo:- prirodne uslove (uslovi za odvijanje života i proizvodnje – tlo, voda, klima i - raspoložive prirodne izvore: poljoprivredno zemljište, vode s ribom u njima, šume (drvna masa) s divljači i drugim sadržajima u njim,a rudno i mineralno blago, klimatske prilike, geografski položaj, koje čovjek koristi u proizvodnji.

2. Proizvodna dobra (proizvedeno društveno bogatstvo), su izraz kumuliranih investicija u dužem vremenskom intervalu, u čijem su stvaranju učestvovale generacije naraštaja. Ovdje spadaju dobra u koja je uložen ljudski rad i čiji je vijek trajanja preko jedne godine. U nacionalnim statistikama uobičajeno je iskazivanje fiksnih fondova i obrtnih fondova (zaliha) u sektoru privrede (preduzeća).

Fiksne ili osnovne fondove čine: građevine, oprema, osnovno stado, višegodišnji zasadi, patenti, licence i sl., te trajna potrošna dobra u domaćinstvima ako čine materijalnu bazu proizvodnje, (aparati za pranje rublja u javnim praonicama, automobili u preduzećima).

U obrtne fondove ili zalihe ubrajamo: obrtna sredstva u preduzećima, trajna i polutrajna potrošna dobra u domaćinstvima, stočni fond, drvnu masu u šumi. Ovaj dio društvenog bogatstva zavisi od tekućih ekonomskih aktivnosti u zemlji, odnosno raspodjele efekata proizvodnje na finalnu potrošnju i investicije. Investicije služe stvaranju i povećavanju fonda proizvedenog bogatstva.

DRUŠTVEN ORAČUNOVODSTVO-RAČUNI UKUPNOG PROIZVODA I DOHOTKA

Ekonomska oblast s kojom se sagledava i mjeri ukupna (makroekonomska), ekonomska aktivnost (izražena makroekonomskim agregatima) jedne zemlje, naziva se društveno računovodstvo ili računovodstvo nacionalnog dohotka (ili još: nacionalno računovodstvo). Na osnovu tih podataka, makroekonomska analiza utvrđuje međuzavisnost makroekonomskih agregata radi njihovog objašnjavanja, predviđanja i usmjeravanja.

Makroekonomski agregati su ekonomske veličine u kojima su zbirno (agregatno) izraženi rezultati i resursi privrede jedne zemlje.

Društveno računovodstvo, dakle, daje ukupnu sliku ekonomskih aktivnsoti nacionalne privrede u određenom periodu kroz sistemski pregled strukture i tokov adruštvene reprodukcije u obliku povezanog sistema računa.

Ekonomske aktivnosti mogu biti stvarne i finansijske. Stvarne ili realne aktivnosti sadrže proizvodnju, razmjenu i potrošnju dobara i usluga (agregatni izraz ovih veličina čini nacionalni proizvod). U finansijske aktivnosti spadaju tokovi novčanih dohodaka, odnosno novčane, kreditne i druge finansijske transakcije između ekonomskih subjekata (agregatni izraz ovih veličina čini nacionalni dohodak).

Cilj društvenog računovodstva je prikazivanje formiranja nacionalnog proizvoda i nacionalnog dohotka, i praćenje relacija između ekonomskih subjekata. U tom smislu, ukupna ekonomska aktivnost se prati preko računa preduzeća, domaćinstava, države i inostranstva. Preduzeća su proizvođači nacionalnog proizvoda, a dohoci faktora proizvodnje (rada, kapitala, zemlje), čine nacionalni dohodak.

Prema metodologiji UN, Svjetske banke i IMF-a vrijednost ukupnog proizvoda obuhvata vrijednost proizvodnje svih materijalnih dobara i usluga koje se realizuju na tržištu tokom godine dana izraženo u US dolarima.

Ukupni proizvod se izražava kao: Bruto nacionalni proizvod (Gross

National Product – GNP) koji izražava ukupnu vrijednost finalnih proizvoda i usluga proizvedena tokom godinu dana.

Neto nacionalni proizvod (Netto National Product – NNP) koga dobivamo umanjenjem GNP, a za iznos amrotizacije.

Postoje dva načina mjerenja GNP-a:1. metod proizvodnje ili metod izdataka (product

approach),2. metod prihoda.1) Po metodu proizvodnje ili izdataka, GNP se

dobija sabiranjem komponenti, u vremenskom intervalu od jedne godine, po slijedećem obrascu:

GNP = C + 1 + G + NX pri čemu su:

- C (consumtion) = lična potrošnja pojeidnaca i domaćinstva,- I (investment) = potrošnja preduzeća, tj. domaće investicije,- G (government spending) = potrošnja države, tj. državni rashodi,- NX (net export) = neto izvoz tj. vrijednost izvoza umanjenog za vrijednost uvoza (potrošnja stranaca)

2) Po metodi prihoda, odnosno dohodaka GNP se dobija sabiranjem nadnica (W=wage), kamata (i=interest), renti (R=rent), profita (Pf=profit), amortizacije (Dp=depreciation) i posrednih poreza (T=taxes), tj. kao:

GNP = W + i + R + Pf +Dp + T Po oba metoda uvijek se dobija isti

iznos GNP-a (eventualno neslaganje – statitička greška – iznosi do 1%).

Vrijednost ukupnog proizvoda, proizvedenog unutar jedne zemlje u toku godine dana, označavamo kao bruto domaći proizvod (GDP= Gross Domestic Product) i u njega ne ulaze vrijednosti dobara i uslug aproizvedenih domaćim kapitalom u inostranstvu. Inostrani faktor uključen je u veličinu GNP. Dakle, GNP se dobija dodavanjem GDP-u – prihoda od ulaganja u inostranstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja. Npr. japanski GNP je veći od GDP zazvaljujući postojanju obimne „druge“ japanske ekonomije nastale obimom ulaganjima japanskog apitala u inostranstvu, a skromnosti stranih ulaganja u Japanu.

U obračunu GNP-a se isključuju intermedijarna dobra – dobra koja se upotrebljavaju u izradi nekog dobra u cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim sabiranjem bi se vještački povećao GNP.

Pri mjerenju GNP-a koristimo realne (stalne), a ne nominalne (tekuće) cijene dobara i usluga kako bismo isključili uticaj (tekućih) cijena na visinu GNP-a (normalni GNP raste brže od realnog GNP-a zbog inflacije cijena). Realni GNP dobijamo tako što nominalni GNP podijelimo indeksom cijena (deflator GNP).

Najvažnija koponenta GNP je potrošnja stanovništva (pojedinaca i domaćinstava), koja se izražava kao raspoloživi dohodak domaćinstava. Do ove veličine se dolazi slijedećim računanjem:1. Bruto nacionalni proizvod (GNP)2. Amortizacija3. Neto nacionalni proizvod (1. minus 2.)4. Indirektni porezi

5. Nacionalni dohodak (3.minus 4.)6. Dio ND koji pripada ali se ne isplaćuje domaćinstvima (npr. doprinosi za socijalnu sigurnost)7. Transferna plaćanja domaćinstvima (npr. socijalna pomoć)8. Dohodak domaćinstava (5.minus 6.plus7.)9. Direktni porezi10. Raspoloživi dohodak domaćinstava (8.minus 9.)

KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA U tržišnoj privredi, svaki intup ili faktor

proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital, preduzetništvo), ima svoju cijenu upotrebe, što direktno utiče na cijenu proizvedene robe/usluge (output), bilo da se oni troše ili korist za daljnju upotrebu.

Na tržištu finalnih dobara (tržište roba/usluga) domaćinstva kupuju robe/usluge, koje preduzeće proizvede. Na strani tražnje su, dakle, domaćinstva a na strani ponude, preduzeća.

Tržišta inputa i outputa međusobno su povezana ponašanjem i preduzeća i domaćinstava. Preduzeća određuju količine i vrste proizvoida, vrste i količinu inputa, koje će koristiti u proizvodnji, kao i tehnologiju koju će koristiti. Domaćinstva određuju tipove i količine proizvoda koje će tražiti na tržištu proizvoda i količine i tipove koje će ponuditi na tržištu inputa.

Tržište faktora proizvodnje u ekonomskom sistemu vrši dvije bitne funkcije:1. određuje kako se robe proizvode2. za koga se robe proizvode

Ciklični tok tražnje, proizvodnje, odhodaka i ponovo, tražnje, predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Kružni tok dohotka i proizvodnje iskazuje tok robe i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora od domaćinstava prema preduzećima.

Zbir svih vrijednosti proizvedene robe i usluga, koji je jednak toku novca od tržišta roba prema preduzećima, čini nacionalni proizvod i, ujedno, predstavlja protutežu toku roba/usluga od preduzeća prema tržištu robe.

Zbir vrijednosti rente, nadnica, kamata i dobiti čini nacionalni dohodak, koji je jednak tou novca od tržišta faktora prema domaćinstvima, kao protuteža toku faktora od tržišta faktora prema preduzećima.

U modelu dvosektorske ekonomije (jednostavni model u kome je ekonomska aktivnost svedena na odnos preduzeća i domaćinstva), nacionalni dohodak i nacionalni proizvod su, po definiciji, identični. To proizilazi iz:1) identičnosti izdataka domaćinstava za kupovinu roba/usluga njihovom ukupnom dohotku, kao i činjenice da preduzeća svu proizvedenu robu/usluge prodaju direktno domaćinstvima, što znači da nacionalni proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku i

2) činjenice da preduzeća prihode od prodaje roba/usluga (nacionalni proizvod), koriste za plaćanje faktora proizvodnje (renta, nadnica, kamata), a razlika predstavlja dobit, koja pripada domaćinstvima. Plaćanje faktora, uključujući i dobit, jednako je ukupnim primanjima domaćinstava (nacionalni dohodak), što ponovo znači da nacionalni proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku).

Međutim kružni tok dohotka i proizvodnje ne odvija se uvijek u

1. direktnom odnosu između preduzeća i domaćinstava (dvosektorski, jednostavni model ekonomije), već veliim dijelom i preko:

2. institucionalnih posrednika (finansijsko tržište),

3. posredstvom javnog sektora (države) i

4. inostranog sektora (međunarodne razmjene plaćanja).

UPOTREBA NACIONALNOG DOHOTKA Potrošnja Struktura potrošnje tijesno je korelirana s

visinom dohotka, što je uočio još u prošlom stoljeću pruski statističar Engel. Na nižim nivoima dohotka, on se sav ili pretežno troši, troši na osnovne životne potrepštine, kao što su hrana i stan. Povećavanjem dohotka, izdaci na hranu rastu, jer se kvalitetnije jede, ali se u relativnom izrazu ti izdaci smanjuju. Daljnjim porastom dohotka povećavaju se izdaci za odjeću, rekreaciju i luksuzna dobra.

Kao komponente raspoloživog dohotka (Yd) potrošnja (C=Consumption) i štednja (=Saving) se mogu predstaviti kao:

Yd=CC + S Povećanje dohotka je, ne samo

pretpostavka veće potrošnje, nego i veće štednje.

Štednja se definiše kao neutrošeni dio raspoloživog dohotka, a izračunava se tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje.

Zbrajanjem individualnih funkcija potrošnje, dobija se nacionalna funkcija štednje. Ona je određena:- tekućim raspoloživim dohotkom,- permanentnim dohotkom- imetkom

Permanentni dohodak je onaj koji je lišen kratkoročnih i sezonskih uticaja. Veličina

imetka, također djeluje na veličinu potrošnje. Ona je tim veća što je imetak veći i obrnuto. Za razliku od tekućeg dohotka, promjena imetka, u pravilu, rijetko uzrokuje nagle promjene potrošnje.

Investicije U okviru komponenti GNP najnestabilnije su

investicije, koje determinišu dinamiku ekonomskog rasta. Investicijama (investment) nazivamo ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog potencijala, pretvaranje finansijskih sredstava u elemente realnog kapitala. U najširem smislu investicija (lat. In = u, vestire =obući, odjenuti), je svako ulaganje s ciljem ostvarivanja dobiti.

Za ekonomiste investicije uvijek znače „proizvodnju trajnih kapitalnih dobara“, to jest investicije „postoje samo onda kada se stvara realni kapital“.

“. U svakodnevnom govoru, međutim, investicije čine prostran naziv još i za kupovinu vrijednosnih papira, zemlje, otvaranje štednih računa i sl.

Iako, prema ekonomskom tumačenju, investicie podrazumijevaju isključivo proizvodnju fizičkog kapitalnog dobra. Investiranje, označava ulaganje u materijalna dobra, novca i znanja (know how, licence, patenti) u investicijske objekte radi ostvarenja neke zarade (profita, dohotka, dividende) ili postizanje nekog drugog interesa ili cilja. Investiranje, pritom, uvijek podrazumijeva žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećala buduća potrošnja.

Kapital se, dakle, može ulagati u:- aktivne (realne) investicije, odnosno trajna ulaganja novčanih sredstava u nabavku i izgradnju realnih dobara radi stvaranja uslova za trajno poslovanje, što ekonomisti preciziraju kao ulaganja u stalna sredstva (oprema, građevine) i trajna (obrtna sredstva);- pasivne (portfolio) investicije, što se odnosi na ulaganja u vrijednosne papire.

Brojne su vrste investicija, od kojih su najvažnije slijedeće:

1. Prema svrsi investiranja, razlikujemo nove investicije, investicije u proširenja, investicije u rekonstrukcije i modernizacije, te investicije u zaštitu životne sredine (ekološke investicije).

2. S obzirom na vrstu ulaganja, postoje investicije u fiksne fondove (osnovna sredstva, kao što su građevinski objekti, oprema, saobraćajna i druga infrastruktura i sl.) i investicije u obrtne fondove (ulaganja u obrtna sredstva: sirovine, razne materiale i sl);

3. Prema kriterijumima obuhvatnosti, investicije mogu biti:

bruto investicije, koje se finansiraju iz amortizacije i akumulacije, te namjenjuju zamjeni istrošenog fizičkog kapitala i proširenja postojećeg);

neto investicije, koje čine izdvojeni dio dohotka u vidu akumulacije (dobiju se kada se od bruto investicija oduzme amortizacija), a namjenjuje se za proširenja proizvodnje i to, uglavnom u fizičko proširenje kapaciteta i

nove investicije, kao nova ulaganja, (novi fiksni fondovi i povećanje obrtnih fondova), koja premašuju sumu izdvajanja za proširenje kapaciteta i rashodovanje fiksnih fondova, kao što je slučaj kod neto investicija.

4. Prema donosiocima odluke, investicije dijelimo na individualne, investicije korporacija i javne investicije.

Investicije su uslov ekonomskog razvoja. Faktori koji opredjeljuju ekonomski razvoj

izražavaju se upravo kroz investicije. Efekat investicija se najdirektnije odražava na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka, jer investicije podižu proizvodnju i zaposlenost. Dodavanje fondu građevina i opreme povećava potencijalnu proizvodnju i pomiče dugoročni ekonomski rast. Dakle, onovn oobilježje investicija, počiva na tome da promjena njihove veličine ima snažne reperkusije na kretanje veličine agregatne tražnje i, analogno tome, ima uticaja na promjenu proizvodnje i zaposlenosti na nivou ukupne privrede. Druga važna karakteristika investicija upućuje na to da porast investicija u obliku kapitalnih tokova (objekti, oprema), utiče na rast potencijalne proizvodnje, što u dugom roku djeluje na akceleraciju razvojne dinamike.

Izvor investicija je štednja. Ukupnu štednju čine: lična štednja, bruto štednja preduzeća i štednja države, pa investicije i štednja moraju biti u ravnoteženi. Ukupna štednja je jednaka nacionalnim investicijama (domaće bruto investicije i neto izvoz).

Veličina investicija zavisi od profitabilnosti investiranja. Do onvestiranja će doći samo ako je očekivana profitna stopa visoka, odnosno veća od kamatne stope. U suprotnom, za investitora (ulagača), je bolje d akapital uloži u banku. Otuda se kapital aktivir au vidu investicija onog momenta kada visina očekivane stope profita premašuje kamatnu stopu.

EKONOMSKI RAZVOJ I GLOBALIZACIJA

Osnovni pojmovi Ekonomski rast Ekonomski razvoj Održivi razvoj Produktivnost Ekonomska globalizacija Nova ekonmija Informatička ekonomija Ekonomika tranzicije Privatizacija

EKONOMSKI RAST I RAZVOJ Pojam i izvori ekonomskog rasta i

razvoja Ekonomski rast je dugoročno

povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavkla je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju.

U dugom roku (10-20 godina), ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne eknomije, odnosno ‘’ekonomski rast, dugoročno, najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije’’. Ekonomski rast se ostvaruje kada se granice proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao izraz povećanja kapaciteta za proizvodnju u nekoj nacionalnoj privredi. Stopa rasta proizvodnje određuje stopu kojom raste standard stanovništva jedne zemlje.

Godišnje povećanje GNP u odnosu na baznu godinu pokazuje stopu ekonomskog rasta.

Prve analize ekonomskog rasta u ’40- im i ’50- im godinama dvadesetog vijeka imale su za predmet isključivo kvantitativan rast nacionalne privrede (proizvodnje i GDP- a). Nakon toga je u ekonomsku teoriju uveden pojam ekonomskog razvoja, pod kojim podrazumijevamo ‘’ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvalitetu i sastavu finalnog proizvoda’’. Dakle, ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta.

U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. Održivi razvoj se definiše kao onaj razvoj u kome svaka generacija sljedećoj predaje stok ‘’neto resursa’’ (tj. prirodni resursi), okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila.

Među osnovnim karakteristikama ekonomskog rasta su sporost i dugotrajnost, s jedne strane i razlike od zemlje do zemlje, s druge strane.

U prvom slučaju, kako slijedi u narednoj tabeli, uzeli smo period od oko 100 godina. Prosječna stopa ekonomskog rasta u tom periodu (posljednja kolona tabele), npr., za Japan je 2,8% a za Pakistan 1,2%. To znači da je realni GDP Japana sa 1.256 USD u 1870- oj godini po datoj stopi ekonomskog rasta porastao na 26.460 USD 2000- te godine, a Pakistana sa 616 na 1.960 USD. Tabela također pokazuje da je GDP per capita u USA, npr., čak 17 puta veći od onog u Pakistanu. Realni GDP prosječnog Kineza u 2000- oj godini ravaj je GDP prosječnog Britanca od prije 130 godina, a GDP prosječnog Pakistanca je 2000. godine iznosio polovinu realnog dohotka prosječnog Amerikanca.

Zemlja Period GDP p.c (na početku perioda

GDP p.c (na kraju perioda)

Stopa rasta (godišnja u %)

Japan 1890-2000 1.256 26.460 2,8Brazil 1900-2000 650 7.320 2,5Meksiko 1900-2000 968 8.810 2,2Kanada 1870-2000 1.984 27.330 2,0Njemačka 1870-2000 1.825 25.010 2,0Kina 1900-2000 598 3.940 1,9USA 1870-2000 3.347 34.260 1,8Indija 1900-2000 564 3.390 1,5V. Britanija 1870-2000 4.107 23.550 1,4Pakistan 1900-2000 616 1.950 1,2

FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA

Prethodne razlike u životnom standardu (ostvarenim stopama ekonomskog rasta, odnosno visini GDP) različitih zemalja objašnjavaju se razlikama u dostignutom nivou produktivnosti, a time i konkurentnosti ekonomije jedne zemlje.

Produktivnost izražava sposobnost da se određena količina dobara i usluga proizvede u određenom vremenu.

Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora, koje čine: - ljudski kapital, - prirodna bogatstva, - fizički kapital i - tehnologija.

(1) Ljudski kapital je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost, znanje i motivaciju radne snage); obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta.

(2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopšte svi prirodni resursi) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. Danas prirodna bogatstva ne određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga, koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogatstva, svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više zavise od rada i kapitala. Za bogate zemlje naftom (kao S. Arabija, koja na osnovu toga ostvarujem visoke dohotke) su, pri tome, izuzetak a ne pravila.

(3) Fizički kapital (ili samo kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i dr.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara. Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga).

(4) Tehnologija (tehničko- tehnološki progres, inovacije) podrazumijeva najbolje/ nejbrže tehnološke načine proizvodnje dobara i usluga).

OTVORENA PRIVREDA- PREDNOSTI MEĐUNARODNE TRGOVINE

Otvorena privreda i tokovi međunarodne trgovine

Zemlje sa razvijenom vanjskom trgovinom imaju tzv. otvorenu privredu, koja omogućava da se svaka zemlja specijalizira (i time poveća svoju produktivnost) za onu proizvodnju za koju ima najpovoljnije uslove što će u krajnjem ishodu povećati životni standard stanovništva u tim zemljama. Dakle, otvorena privreda je ona koja slobodno uspostavlja odnose sa drugim ekonomijama širom svijeta, dok je suprotna koncepcija- zatvorena privreda ona koja ne sarađuje sa drugim ekonomijama u svijetu.

Globalizacija ekonomije u drugoj polovini 20. vijeka označava podjelu koncepcije otvorene privrede. Otada se ekonomsko jedinstvo svijeta (označeno kao ekonomska globalizacija) iskazuje kao proces pretvaranja posebnih nacionalnih privreda u integrisanu svjetsku privredu, a ispoljava kao proces rasta međunarodnih tokova roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije.

Osnovne tokove dobara u međunarodnoj ekonomiji čine: izvoz, uvoz i neto izvoz.

Izvoz predstavlja dobra i usluge koja se proizvode u zemlji, a prodaju drugim zemljama.

Uvoz čine ona dobra i usluge koje se proizvode u inostranstvu, a prodaju u zemlji. Razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza je neto izvoz (ili trgovinski bilans).

Ako neka zemlja više izvozi, nego što uvozi (izvoz je veći od uvoza), tada je neto izvoz pozitivan i zemlja ostvaruje trgovinski suficit (ili pozitivan trgovinski bilans). Kada zemlja ima višak uvoza u odnosu na izvoz (izvoz je manji od uvoza) ona ostvaruje trgovinski deficit (negativan trgovinski bilans). Ako su, pak, izvoz i uvoz jednaki zemlja ima uravnoteženi trgovinski bilans.

KONCEPT I IZVORI KOMPARATIVNIH PREDNOSTI

Odgovor na pitanje zašto uopšte dolazi do spoljnotrgovinske razmjene daje koncept komparativnih prednosti D. Rikarda (1817)

Rikardova teorija komparativnih prednosti pokazuje da dvije zemlje mogu imati koristi od specijalizacija i međunarodne trgovine, što je pokazano na primjeru trgovine Engleske i portugala, koje proizvode vino i platno.

Uzmimo da Engleska proizvodi određenu količinu platna sa 100 radnih dana i vina sa 120 dana, dok Portugal proizvodi istu količinu platna za 90 radnih dana a vina za 80 dana. Portugal, prema tome, ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda. S istim radom Portugal proizvede više vina i platna od Engleske. To što Portugal ima apsolutnu prednost u troškovima za oba dobra, ne znači i pozitivan bilans u trgovini sa Engleskom, zato što su komparativni oportunitetni troškovi različiti između zemalja. Ipak se objema zemljama isplati proizvoditi samo onaj proizvod kod kojeg imaju relativnu prednost, a zatim i međusobno trgovati.

Portugal ima relativnu prednost u proizvodnji vina a Engleska u proizvodnji platna. Ovo bi trebao biti razlog da proizvode date proizvode i izvoze ih jedna drugoj. Razlog je, zapravo jednostavan: Engleska će za 100 jedinica rada opredmećenog u platnu dobiti istu količinu vina za koju ni inače morala utrošiti 120 radnih jedinica, dok će Portugal za 80 jedinica rada sadržanog u vinu razmjenom dobiti istu količinu platna za koju bi inače, kada bi ga sam proizvodio, morao utrošiti 90 radnih dana.

Zaključujemo da postoje obostrane koristi, odnosno komparativne razlike u troškovima, iako Portugal oba proizvoda može proizvesti jeftinije. Zbog toga se i uspostavlja sistem međunarodne trgovine. Svaka zemlja učestvujući u međunarodnoj razmjeni povećava svoj GNP.

Iako je Rikardova teorija komparativnih prednosti doprinijela razumijevanju međunarodne trgovine, ona ima i svoj nedostatak: važi samo u slučaju u kome se zemlje nalaze na jednakom nivou ekonomske razvijenosti.

Teorija koja dalje elaborira teoriju komparativnih prednosti D. Rikarda je Hakšer- Olinova teorija. Osnova teorije veže se za raspravu o uticaju međunarodne ekonomije na cijena faktora proizvodnje. Hakšer je u svojoj studiji zaključio da se izvozom smanjuje raspoloživost proizvodnih faktora za proizvodnju na domaćem tržištu, a uvoz povećava njihovu raspoloživost.

Prema Hakšer- Olinovoj teoremi preduslov rizika u komparativnoj prednosti i troškovima je razlika u relativnoj raspoloživosti proizvodnih faktora. Zemlje koje su relativno dobro obezbijeđene proizvodnim faktorima imaju komparativnu prednost.

INSTRUMENTI SPOLJNOTRGOVINSKE POLITIKE

Ako zemlje svojom ekonomskom politikom ograničavaju kretanje osnovnih tokova u međunarodnoj ekonomiji na sceni je zaštitna politika ili protekcionizam. Protekcionizam predstavlja tajkvu ekonomsku doktrinu, odnosno ekonomsku politiku koja ograničavanjem slobodne razmjene između zemalja nastoji zaštititi domaću ekonomiju, a provodi se tzv. trgovinskim restrikcijama ili barijerama.

Najčešći oblik zaštitne politike je carina (tarifa) koja predstavlja porez (ili taksu) koja se naplaćuje prilikom uvoza dobara. Carine poskupljuju uvezenu robu (favorizuje se domaća roba).

Kvota predstavlja ograničenje količina ili vrijednosti uvoza dobara (uvozna kvota) ili izvoza roba (izvozne kvote). Efekat kvota je sličan efektu uvođenju carina. Međutim, razlika je u tome što u slučaju uvođenja kvota, veća cijena donosi veće prihode preduzeću, dok u slučaju carina ta razlika ide u državni budžet.

Izvozne olakšice predstavljaju mjere stimulacije izvoza, ali mogu biti i barijere u razmjeni, jer se domaćim preduzećima daju, često velike, subvencije i povlastice, pa oni mogu na svjetskom tržištu prodavati po nižim cijenama, ustvari, po damping cijenama. U tom slučaju cijene su niže od cijene koštanja proizvodnje.

Embargo je restrikcija izvoza i uvoza za sva dobra. Obično nije povezan s ekonomskim, već međunarodnim političkim razlozima. Primjer je posljednji embargo uveden na uvoz i izvoz Iraka.

Tarife, kvote i embargo su direktne metode restrikcije međunarodne trgovine. Pored ovih barijera na međunarodnu trgovina imaju uticaja i indirektne metode restrikcije koje se mogu nazvati regulativne trgovinske restrikcije, jer su povezane sa regulativom i pravilima postavljenim od vlade. Jedan tip tih barijera je restrikcija uvoza povrća koja je tretirana pesticidima. Ili, na primjer, uvoz mesa iz Velike Britanije zbog kravljeg ludila i sl.

EKONOMSKA GLOBALIZACIJA Globalizacija je posljednji stadij u

neprestanom procesu društvene promjene. Izraz globalizacija počeo se upotrebljavati prije dvije i pol decenije za objašnjenje promjena u privredi, tehnologiji i društvu. Mnogi autori smatraju da globalizacija nije ništa novo i da je posrijedi proces koji nije počeo prije nekoliko stotina, a po nekima, i prije nekoliko hiljada godina.

Na globalizaciju svjetske privrede, naročito poslije 60- ih godina 20. vijeka, uticalo je niz faktora, i to:

(1) Stvaranje međunarodnih finansijskih i trgovinskih institucija 1944. godine kao što su GATT, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, koji su bitno uticali na razvoj svjetske trgovine i finansiranje zemalja u razvoju;

(2) Razvoj svjetske trgovine u cijelom 20. vijeku, naročito poslije 1950- ih;

(3) Stvaranje multinacionalnih korporacija koje su po svojoj ekonomskoj snazi snažnije i bogatije od privreda mnogih zemalja u svijetu;

(4) Razvoj svjetskih tržišta kapitala, naročito tržišta finansijskog kapitala;

(5) Stvaranje regionalnih trgovačkih blokova u svijetu, naročito:- stvaranje Evropske zajednice 1958. godine i njeno prerastanje u EU,- stvaranje Sjevernoameričke zone slobodne trgovine (NAFTA) 1992.,- stvaranje regionalne trgovinske zajednice srednje Azije i Pacifika (ASEAN) 1990.

Ekonomska globalizacija je proces pretvaranja posebnih nacionalnih privreda u integrisanu svjetsku privredu, a ispoljava se kao proces rasta međunarodnih tokova roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije. Nastupajuća ‘’opšta vladavina svjetskog tržišta’’, omogućena informatičko- tehnološkim razvojem, imigracijom svjetskih finansijskih tržišta i trgovinskom liberalizaciojom, mijenja totalitet ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa u svijetu.

Ekonomija se transnacionalizira i oblikuje prema interesima globalnih kompanija (fuzionirane multinacionalne kompanije), kao glavnih subjekata procesa globalizacije. To znači da se čitavo svjetsko tržište tretira kao jedinstveno područje sprovođenja poslovnih aktivnosti. Ekonomska globalizacija se, iako inicirana informatičkom tehnologijom, ne razvija sama po sebi. Ona predstavlja usklađivanje ekonomskih politika, jer se samo tako može osigurati interes globalnih kompanija da primjenjuju visoke tehnologije tamo gdje će prelivanjem kapitala ostvariti najveću – rentabilnost.

Globalizacija ima svoje pobornike i kritičare. Po prvima, globalni tržišni poredak će osigurati ekonomski prosperitet, demokraciju i mir u globalnim razvijenim zemljama, a u zemljama u razvoju trasirati put izlaza iz siromaštva. Ekonomski rast će se temeljiti na otvorenosti nacionalnih privreda (ekonomska liberalizacija i slobodna trgovina) kao glavnim pokazateljem ekonomske globalizacije. Što zemlja više sudjeluje u procesu globalizacije (mjereno otvorenošću njene privrede), to je uspješniji njen ekonomski razvoj.

Za kritičare je globalizacija politički projekat koji se provodi u ime interesa globalnog kapitala. Poznati kritičar globalizma, Urlih Bek označio je globalizam kao ‘’ideologiju svjetskog tržišta ili ideologiju neoliberalizma’’, a . Soroš kao ‘’tržišni fundamentalizam’’.

Kritičari smatraju da je globalizacija upravljana protiv nerazvijenih zemalja jer one nisu u stanju nositi se sa konkurencijom kompanija iz razvijenih zemalja.

Nova ekonomija Pojam nove ekonomije podrazumijeva

četiri različite stvari:(1) dio privrede koji proizvodi uređaje za

informacije i komunikacije u koje su ugrađene najnovije tehnologije;

(2) dio privrede koji proizvodi ili koji koristi nove informacione i komunikacione tehnologije;

(3) ekonomije u kojima se razvijaju i koriste informatičke i komunikacione tehnologije;

(4) čitava svjetska privreda, koja je zahvaljujući ekonomskoj tranziciji i transnacionalnim kompanijama, postala tržišna, tj. svjetska privreda u kojoj je tržišna privreda globalizirana (globalna privreda, globalno tržište), u velikoj mjeri je integrisana itijesno povezana.

Osnovne odrednice takve, nove ekonomije čine informacija i Internet, što razvija informatičku ekonomiju kao moćnu polugu svjetske ekonomije, koja mijenja sektorsku strukturu svjetske privrede i dovodi do promjena u svim oblastima poslovanja. S njenom pojavom razlikujemo četiri sektora privrede: poljoprivredu, industriju, usluge i informatiku.

Za razliku od tradicionalne (ili stare) ekonomije u kojoj se ekonomski rast izvodi iz faktora – inputa proizvodnje, u novoj ekonomiji se kao osnovni pokazatelj ekonomskog rasta pojavljuje tehnološki progres, odnosno informatičke tehnologije.

POJAM (PAKET) EKONOMSKE TRANZICIJE

Transformacija društvenog sistema, odnosno kompletnu zamjenu socijalizma kapitalističkim društvenim ustrojstvom označena je kao tranzicija, koja sadrži tranzicijske komplekse: političko- pravno ustrojstvo (demokratija), vlasništvo (privatno), tržište (free market), i nov način izlaganja svjetskom tržištu (sistem otvorenih ekonomija).

Ekonomska sadržina ovog prelaza čini prelaz iz netržišne (socijalističke) u tržišnu (kapitalističku) privredu i označava se nazivom ekonomikom tranzicije.

Standardan paket tranzicije, primijenjen manje- više u većini bivših socijalističkih zemalja, kompletiran je od strane Svjetske banke i IMF- a u skladu s principima neoklasične ekonomske ideologije. Isko postoje različiti pristupi u predstavljanju elemenata paketa, radi preglednijeg praćenja grupišemo ih na:- institucionalne reforme,- makroekonomsku stabilizaciju,- mikroekonomsku liberalizaciju,- prestruktuiranje i- privatizaciju.

(1) Institucionalne promjene uključuju promjene etičkih propisa i sudova o pravnim i ekonomskim vrijednostima zemlje, saglasno sa tržišno determinisanim institucijama sistema. Promjene počinju sa mijenjanjem ustava, zatim sistemskih i podsistemskih zakona i propisa u regulisanju funkcionisanja i organizacije preduzeća, finansijskih tržišta, bankarstva, poreskog i računovodstvenog sistema kao i tretmana ugovora, monopola, zaštite industrijske svojima itd., pa sve do osposobljavanja učesnika za tržišno poslovanje i uspostavljanja preduzetnički orjentisane vlade.

(2) Početak reformi socijalističkih privreda započinje uspostavljanjem makroekonomske stabilizacije, koja se pozicionira kao strateški preduslov za dalje reforme, obzirom da rješava problem inflacije i uvodi čitav set monetarnofinansijskih mjera – restriktivnu monetarnu politiku, konvertibilnost valuta, finansijsku disciplinu i tvrda budžetska ograničenja.

Makroekonomska stabilizacija se u većini postsocijalističkih zemalja izvodi shok- terapijskim mjerama otklanjanja fiskalnog deficita i uspostavljanja kontrole novčane mase, i u principu počiva na: suzbijanje inflacije, eliminisanju budžetskih defita i konkurentskoj i uravnoteženoj politici tečaja.

(3)Tranzicioni sadržaj ekonomske liberalizacije pokriva ‘’oslobođenje tržišta’’ i sprovodi se mjerama kao što su: deregulacija cijena, konvertibilnost (obično rješavana devalvacijom) i izlaganje domaće privrede ‘’pozitivnim uticajima svjetskog tržišta’’.

(4) Ako bi se izdvajao najkarakterističniji dio standardnog tranzicionog paketa, onda bi to svakako bila privatizacija.

Njom se postižu sljedeći primarni ciljevi:

1) politički: smanjivanje moći države,2) socijalni: podjela dionica

stanovništvu, odnosno uključivanje stanovništva u proces tranzicije privrede, i

3) ekonomski ciljevi: racionalizacija privređivanja i jačanje konkurencije.

U provođenju privatizacije prisutna su dva strategijska modela: shok- terapijski model i gradualističi model.

Shok- terapija zagovara ekspresnu promjenu vlasničkih odnosa i prava kao radikalnog reza, kako bi se s jedne strane u kratkom vremenu stvorili uslovi da se preduzećima upravlja na sličan način kao i u savremenim zapadnim kompanijama, tj. da u njima upravljaju novi vlasnici na uobičajen način preko menadžera, a s druge kako bi se onemogućilo zadržavanje države kao vlasnika preduzeća.

Gradualistički pristup polazi od toga da je vraćanje u normalni tržišni sistem težak i spor postupak, da je privatizacija samo dio procesa nastajanja tržišne ekonomije i da je, prema tome, treba preduzimati zajedno sa drugim mjerama marketizacije privrede.

Sve tipologije modela privatizacije mogu se svesti na dva modela: prodaja državnog/ društvenog kapitala i masovna (kuponska) privatizacija.

(a) Tradicionalni (zapadni) model prodaje državnih preduzeća, u kome se preferira kupac sa najvećom ponuđenom cijenom, naravno, nije bilo moguće direktno primijeniti zbog odsustva tržišnih uslova (prije svega finansijskih tržišta) i platežno sposobne tražnje. Iako se radi o najprivlačnijem modelu ove ga zemlje ne mogu izvesti, pa su izvedeni primjenjivi modeli prodaje u obliku interne i eksterne privatizacije.

(b) Model masovne privatizacije (provodi se kuponima, najčešće označenim kao vaučeri i certifikati) se razvija u dvije varijante: neposrednu i posrednu.

U prvoj se kuponi (vaučeri, certifikati) daju neposredno građanima, a u drugoj investicionim fondovima kao posrednicima između pojedinačnih dioničara i preduzeća.

Model podjele kupona (označen i kao papirna privatizacija) najviše se bazira na osnovama jednakosti i pravednosti raspodjele državnog kapitala, budući da sistemom kupona omogućava uglavnom besplatan prenos vlasničkih prava na građane (kuponi konverzijom prvo prelaze u dionice, a zatim se u sljedećoj iteraciji na otvorenom sekundarnom tržištu – kupoprodajom dionica, dolazi do izvjesne koncentracije vlasništva). Ovaj model je prva izvodila nekadašnja Čehoslovačka, a zaim i veći broj postkomunističkih zemalja.

Model institucionalnih institucija je skrojen po uzoru na uzajamne (zajedničke) fondove (mutual funds), čija je osnovna funkcija investiranje na berzi i upravljanje novcem investitora. Model, razvijen u Poljskoj 1989. godine i široko prisutan još u Češkoj, Slovačkoj i Rusiji, vrši masovni i brzi kuponski transfer vlasništva građanima, preko institucionalnih vlasnika indirektno (državnom holding kompanijom kao u slučaju bivše Istočne Njemačke) ili tako što građani sami povjeravaju svoje kupone finansijskim posrednicima ili PIF- ovima – privatizacijskim investicionim fondovima (zapravo svoje kupone zamjenjuju za dionice ovih fondova).

(5) U najširem konsenzusu prestruktuiranje predstavlja napuštanje postojeće poslovne, naročito proizvodne strukture, kako sa stanovišta razvojne politike nacionalne privrede, tako i sa stanovišta preduzeća (prestruktuiranje preduzeća uz vlasničko obuhvata još upravljačko, proizvodno i tehnološko prestruktuiranje, a provodi se u kontekstu tržišne valorizacije funkcionisanja preduzeća. Prema sadržaju paketa tranzicije (p)restruktuiranje insistira na promjeni privredne sektorske strukture i određivanju novih nosilaca privrednog razvoja.