Uskrsni ciklus liturgijske godine

Uskrsni ciklus

liturgijske godine

KORIZMA – VELIKI TJEDAN – USKRS

– UZAŠAŠĆE - DUHOVI

2021.

Portal katoličkih teologa

Vjera i djela

E-mail:

[email protected]

Web stranica:

vjeraidjela.com

Uvodno slovo Ova e-knjiga sadrži tekstove koji su ob-

javljeni na Portalu katoličkih teologa

Vjera i djela, a vezani su uz svetkovine,

blagdane i sveta vremena uskrsnog cik-

lusa liturgijske godine. U njoj se nalaze

pojašnjenja korizmenog vremena, Veli-

kog tjedna, Uskrsa, vazmenog vre-

mena, Uzašašća i Duhova. Ovdje ih uje-

dinjujemo kako bi zainteresiranima bili

dostupniji.

Uredništvo

https://www.vjeraidjela.com/

KORIZMA – HOD PREMA USKRSU ................................ 4

KORIZMA ................................................... 7

PEPELNICA I OBRED PEPELJENJA ............................. 12

PEPELNICA ................................................ 16

NEDJELJA MUKE - CVJETNICA ................................ 19

VELIKI TJEDAN ............................................ 35

VELIKI ČETVRTAK .......................................... 44

VELIKI PETAK ............................................. 47

VELIKA SUBOTA ............................................ 53

VAZMENO BDJENJE .......................................... 54

USKRS .................................................... 57

USKRSNI PONEDJELJAK ...................................... 62

POUSKRSNO VRIJEME ........................................ 64

UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO ..................................... 70

PEDESETNICA - DUHOVI ..................................... 73

4

SVETA VREMENA

ZVONKO PAŽIN

1. Korizma u povijesti

Preduskrsni post

skrs se u Crkvi slavi od sredine II. st. Toga dana kršćani slave vazmeno otajstvo

muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove, slave Kristov prijelaz iz smrti u život,

iz poniženja u proslavu. Slavljenje Uskrsa (Vazma) izvorno se sastojalo od jed-

nodnevnog (ili dvodnevnog) posta, nakon kojeg je slijedilo molitveno bdjenje

koje se zaključivalo radosnim euharistijskim slavljem, jer je Gospodin uskrs-

nuo. U tome su slavlju i sami kršćani na otajstven način prelazili iz smrti (žalost

izražena postom i pokorom) u život (radosno euharistijsko slavlje) i tako otaj-

stveno uzimali udjela na vazmenom otajstvu muke, smrti, uskrsnuća i proslave

Kristove. Post i pokora, su, dakle, bitni dio proslave vazmenog otajstva.

U

5

SVETA VREMENA ČETRDESETNICA

Korizma – četrdeset pokorničkih dana

Post, koji je neposredno prethodio vazmenom bdjenju, u III. se stoljeću proši-

ruje na čitavi tjedan. Tijekom IV. st. u Rimu se ovaj post proširuje na tri tjedna,

a uskoro zatim na 40 dana. Zašto baš 40? Poznata je simbolika biblijskog broja

40, a kršćani su k tome posebno htjeli obilježiti Kristov četrdesetodnevni post.

Tako je nastala korizma (quadragesima = 40). Napomenimo da je korizma u

počecima imala trostruki značaj. Ona je bila vrijeme:

– priprave vjernika na proslavu vazmenog otajstva;

– bliže priprave katekumena na krštenje (u vazmenoj noći);

– bliže priprave javnih pokornika na pomirenje (na Veliki četvrtak).

Čista srijeda – Pepelnica

Na početku je korizma, dakle, trajala točno 40 dana: od Prve nedjelje Korizme

do Velikog četvrtka (kao što je to i danas u milanskoj liturgiji). U Rimu su me-

đutim javni pokornici svoju bližu pripravu na sakrament pomirenja započinjali

srijedom prije Prve korizmene nedjelje. Oni su se toga dana u znak pokore po-

sipali pepelom (taj se obred i obavljao izvan nedjelje jer ona nije mogla imati

pokorničko obilježje). od VI. st. je i za ostale vjernike korizma započinjala toga

dana, tako da je ona sada imala više od 40 dana. Međutim, ubrzo se našlo o-

pravdanje: kada se odbiju sve nedjelje (kada se nije smjelo postiti), od Čiste

srijede do Uskrsa ima točno 40 dana posta. U vrijeme reforme kalendara

(1969.) liturgičari su htjeli dokinuti Čistu srijedu, pa bi tako korizma počinjala

Prve korizmene nedjelje i imala bi tako svojih izvornih 40 dana. Međutim, na

izričitu želju pape Pavla VI. u Čistu se srijedu nije diralo.

Pretkorizmene nedjelje

Tri pretkorizmene nedjelje vuku svoje podrijetlo iz monaške pobožnosti: oko

520. javlja se Pedesetnica, 541. Šezdesetnica, a Sedamdesetnica na prijelazu iz

VI. u VII. st. Budući da su ove nedjelje nepotrebno opterećivale samu Korizmu,

one su reformom kalendara dokinute 1969.

Veliki tjedan. Veliki tjedan započinje Nedjeljom Muke – Cvjetnicom, a završava

Vazmenim bdjenjem. Zanimljivo je da Veliki tjedan ne predstavlja zapravo je-

dnu cjelinu. Do Velikog četvrtka uključivo je korizmeno vrijeme, a onda slijedi

Sveto trodnevlje.

Cvjetnica. Te je nedjelje u Jeruzalemu već koncem IV st. bila procesija koja je

obilježavala Kristov svečani ulazak u Jeruzalem. Odavde se ta procesija proši-

rila po čitavom kršćanskom Istoku. U Rimu je, međutim, u V. st. ova nedjelja

6

SVETA VREMENA

bila jednostavno “Nedjelja Muke” (kada se čitala Muka po Mateju). U Španjol-

skoj i Galiji čitalo se evanđelje pomazanja Isusova u Betaniji i njegova slavodo-

bitnog ulaska u Jeruzalem. Pučka je pobožnost od VII. st. nadalje sve više nag-

lašavala upravo taj Kristov ulazak u Jeruzalem, tako da već Gelazijev sakramen-

tar (rimski) iz toga vremena ima dvostruki naziv za tu nedjelju: Dominica in pal-

mis de passione Domini. U papinskoj se liturgiji ova procesija javlja tek u IX. st.

Veliki Četvrtak. Ovaj dan, kada se zaključivao korizmeni posti, imao je tri litur-

gijska slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i misa večere Gospodnje.

2. Korizma u obnovljenoj liturgiji

Korizma traje od Čiste srijede do Velikog Četvrtka. Da bi se sačuvali jedinstvo i

osobiti značaj Korizme, neki su blagdani apostola prebačeni u neko drugo vri-

jeme, a svi spomendani postaju neobaveznima, dočim postoji obaveza slaviti

blagdane i svetkovine koje padnu u ovome vremenu.

Nedjeljna su čitanja raspoređena u trogodišnjem ciklusu (ABC). Čitanja godine

A imaju tradiciju stariju od VI. st. i nose izrazito krsno obilježje. Ta se čitanja po

želji mogu uzeti svake godine, a moraju uzeti kada ima katekumena koji tih

nedjelja prolaze svoju bližu pripravu na krštenje. Slijedeći trogodišnji ciklus na

Cvjetnicu se čita muka po jednome od sinoptika, a na Veliki petak uvijek Muka

po Ivanu. Obični dani kroz Korizmu su uvijek imali vlastita čitanja i vlastite mo-

litve.

Korizmena duhovnost. Vazmeno otajstvo je središte našega spasenja, a Va-

zmeni blagdani središte kršćanskog bogoslužja. Potrebno je, dakle, dostojno

se pripraviti na te blagdane. Ta se priprava prvenstveno sastoji u obraćenju.

To ne vrijedi samo za katekumene i za one drevne pokornike, nego i za sve

kršćane koji su po krstu zadobili nov božanski život. Taj život treba u njima rasti

i razvijati se do punine, Kristovo se vazmeno otajstvo treba u njima do kraja

ostvariti. Korizma znači upravo taj hod kršćanina prema Vazmenom otajstvu

Krista i njegove Crkve. Tako obraćenje znači zapravo neprestano životno pro-

dubljivanje i usavršavanje Kristovog vazmenog otajstva u nama.

Crkveni su Oci naglašavali molitvu, post i milostinju. Doista, molitva znači pro-

dubljivanje spoznaje spasenja i Kristove spasenjske prisutnosti, a post (pokora)

i milostinja na izvanjski način očituju riješenost duha. Konačno, korizma znači

nasljedovanje Krista u njegovoj muci, da bismo bili vrijedni i njegove proslave,

kako to skladno povezuje predslovlje Prve korizmene nedjelje: “On (Krist) je

četrdeset dana postio i tako posvetio našu korizmenu pokoru; nadvladao je

đavolske napasti i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga, da dostojno sla-

vimo uskrsna otajstva te jednom prispijemo k vječnom Vazmu.”

7


SNJEŽANA M. GLADIĆ

orizma je vrijeme bliže priprave za Uskrs, a karakterizira ju ozbiljnost, pojačana

pobožnost, djela milosrđa i djela pokore. Kroz takva djela vjernik katolik nastoji

što više uranjati u Kristovu muku, razmišljati o vazmenom otajstvu i pripremiti

se i duhovno i tjelesno na slavlje Kristova uskrsnuća, te u tom smislu zahvalji-

vati Bogu na daru otkupljenja.

Povijesno gledano, korizmeno je vrijeme od 40 dana nastajalo postupno, a ve-

zano je uz općenitu pobožnost vjernika, uz katekumenalnu praksu, te uz

praksu pomirenja pokornika. Otprilike od sredine 2. st. počinje se slaviti Uskrs,

a nekakva duža pokornička priprava za njega nije bila, nego bi tek vjernici pret-

hodno postili jedan ili dva dana. Ipak, za katekumene, odnosno one odrasle

osobe koje su se pripremale na krštenje, kao i za one koji su bili u stanju

K

https://www.vjeraidjela.com/tag/korizma/

https://www.vjeraidjela.com/tag/uskrs/

8

SVETA VREMENA

izvršavanja pokore nakon sakramenta ispovijedi, razvila se stroža praksa, koja

je postupno dovela do današnjega oblika korizme.

Katekumeni su tako prolazili kroz svoje provjere, da bi se moglo vidjeti jesu li

se doista obratili i jesu li spremni primiti otajstva, a kroz to vrijeme su postili i

obdržavali neke druge pokorničke oblike. Konačno bi se, ako su uspješno pro-

šli sve provjere, krstili u noći Vazmenoga bdjenja. Kao znak potpore takvom

njihovu hodu u sazrijevanju u vjeri, i drugi su im se vjernici znali pridružiti.

Jednako su se tako drugi vjernici svojom potporom pridružili i javnim pokorni-

cima, a koji su provodili teške pokore. Naime, u ta je prva vremena sakrament

ispovijedi bio neusporedivo stroži nego danas, odnosno onaj tko se htio ispo-

vjediti učinio je to javno pred biskupom, a za svoje je grijehe dobio strogu više-

godišnju pokoru, dok je odrješenje dobivao tek nakon što je tu pokoru i izvršio.

Posebno intenzivno vršio je pokoru pred obred javnoga pomirenja, a koji se

slavio na Veliki četvrtak. Dakle, da bi i njima pokazali svoju potporu, ostali bi im

se vjernici pridružili u vršenju pokore i posta.

S vremenom se preduskrsna pokora proširila na tjedan dana, pa na tri tjedna,

da bi konačno prerasla u današnjih 40 dana. Ta je praksa poznata već u 4. st.,

a post od 40 dana usko je vezan uz Kristov četrdesetodnevni post u pustinji,

pa je razumljivo da je i cijelo korizmeno vrijeme shvaćeno kao vrijeme odrica-

nja od grijeha i spremnosti postajati što sličniji Kristu.

Nekada korizma nije počinjala na Pepelnicu, nego Prvom korizmenom nedje-

ljom i trajala je do Velikoga četvrtka, što je iznosilo točno 40 dana. Međutim,

dok je to tako bilo za ostale vjernike, javni su pokornici već u srijedu prije Prve

korizmene nedjelje imali određeni obred bliže priprave, a u kojemu su se u

znak pokore posipali pepelom. S obzirom da je nedjelja dan Kristova uskrsnuća

i ne smije biti pokorničkoga karaktera, bilo je nezamislivo da se posipanje pe-

pelom vrši u taj dan, pa je razumljivo zašto su to činili srijedom. Uskoro su ta-

kvu praksu prihvatili i drugi, o čemu postoje svjedočanstva već u 6. st.

S obzirom da se prebacivanjem početka korizme na srijedu izgubila simbolika

broja 40 i vezanost u Kristov post, jer je sada korizma trajala 44 dana, došlo se

do novoga tumačenja, takvoga da se ne trebaju računati nedjelje, s obzirom

da nedjelja ne da na sebe posta, te da korizma traje do samoga Uskrsa, a ne

do Velikoga četvrtka, pa se opet došlo do četrdesetnice, što korizma i znači u

prijevodu (quadragesima). U novije je vrijeme bilo pokušaja da se dokine Pe-

pelnica i da korizma započne Prve korizmene nedjelje, ali taj prijedlog nije pri-

hvaćen, a čini se da je u tomu odlučujuću ulogu imao papa Pavao VI.

https://www.vjeraidjela.com/tag/pepelnica/

https://www.vjeraidjela.com/tag/veliki-cetvrtak/

9


U ranijim se vremenima (u 6./7. st.) bilo razvilo i predkorizmeno vrijeme, a koje

se sastojalo od tri nedjelje prije Prve korizmene nedjelje (ona se još nazivala

Četrdesetnica), i koje su nazvane Pedesetnica, Šezdesetnica i Sedamdesetnica.

To se vrijeme shvaćalo kao određeni prijelaz iz božićnoga u uskrsno vrijeme, a

iako se nije tražio post, bilo je više elemenata koji su upućivali na pokornički

karakter i u tom smislu umanjivali značenje same korizme i njezine simbolike

broja 40. Zbog toga je razumljivo da su one u novije vrijeme, tj. reformom ka-

lendara 1969. god., dokinute.

Danas, dakle, korizma ili Četrdesetnica započinje Pepelnicom ili Čistom srije-

dom i traje do Velikoga četvrtka, a na isti dan započinje Veliko ili Sveto trodnev-

lje. Pepelnici je svrha uvesti nas u ozbiljnost korizmenoga vremena, što se po-

sebno vidi u obredu pepeljenja u okviru misnoga slavlja, a koji se vrši nakon

homilije. Tada svećenik pepelom pravi znak križa na čelu ili pepeo posipa po

glavi svakomu vjerniku, uz riječi “Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Simbolika

pepela u Starom i Novom zavjetu ima višestruko značenje, ali uvijek upućuje

na prolaznost, potrebu čišćenja, obraćenje, pokoru, pomirenje… Na to upućuje

i formula pepeljenja ranijega vremena, kada je svećenik govorio: “Spomeni se,

čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”

Da bi se još više istaknuo pokornički karakter i važnost obraćenja, Crkva propi-

suje da se na Pepelnicu, uz Veliki petak, treba obdržavati post i nemrs. Postiti

znači jednom se do sita najesti, a ne mrsiti znači uzdržati se od mesa i mesnih

prerađevina. Osim toga, Pepelnica, kao vrata korizme, poziva vjernike na us-

trajnu molitvu, milosrđe i post kroz cijelo korizmeno vrijeme. Molitvom tako

https://www.vjeraidjela.com/predkorizma-i-poklade/

https://www.vjeraidjela.com/veliki-tjedan/


https://www.vjeraidjela.com/post-i-nemrs/

10

SVETA VREMENA

vjernik usavršuje ljubav prema Bogu, djelima milosrđa otvara se potrebama

bližnjih, dok je post usmjeren na njegovo dobro, ali takvo, ako je post iskrena i

čista srca, koje će ga nužno voditi osnaženju vjere i ljubavi i prema Bogu i

prema bližnjima.

Pet korizmenih nedjelja koje slijede nakon Pepelnice, a nose naziv Prva kori-

zmena nedjelja, Druga korizmena nedjelje i redom do Pete, imaju ulogu vjer-

nike sve snažnije uvoditi u Kristovo vazmeno otajstvo, a to se vidi kako iz pose-

bno biranih misnih čitanja, tako i iz naziva tih nedjelja. Prva se korizmena ne-

djelja tako naziva Čista, Druga Pačista, Treća Bezimena, Četvrta Sredoposna, a

Peta Gluha.

Da bi se još više naglasio pokornički karakter i poziv na očišćenje srca, Crkva

nakon Prve korizmene nedjelje propisuje dane posta i pokore, a koji se nazi-

vaju kvatre. Riječ je o četiri tjedna koja nisu uzastopna, nego su vezana uz go-

dišnja doba, pa tako postoje zimske, proljetne, ljetne i jesenske kvatre, a unu-

tar njih je poseban naglasak na onim danima u tjednu koji su od davnine bili

vezani uz post: srijeda, petak i nešto poslije subota. Ti dani posta i pokore koji

su određeni nakon Prve korizmene nedjelje nazivaju se proljetne kvatre.

Peta korizmena nedjelja ili Gluha nedjelja, naziva se ponekad i Nedjelja prve

muke, jer je riječ o posebnom uvođenju u žalost i ozbiljnost onoga što će slije-

diti. Zato je ranije bio propis, a sada je to ostavljeno na volju, da se u cr-

kvi zastiru križevi i slike ljubičastim platnom. Tako zastrti križevi ostaju do za-

vršetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, dok slike i dalje ostaju pokri-

vene sve do početka Vazmenoga bdjenja, a smisao je da se još dublje skrene

pozornost na Muku Gospodnju, koja će slijediti..

Nakon navedenih pet korizmenih nedjelja slijedi Veliki tjedan, a koji započi-

nje Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom, i završava Vazmenim bdjenjem.

To je ono sržno vrijeme koje ima zadaću na vrlo intenzivan način uvesti vjernike

u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Ipak, treba primijetiti da Veliki tje-

dan u biti ne predstavlja jednu cjelinu, jer ga presijeca završetak korizme na

Veliki četvrtak i početak Svetoga trodnevlja na isti taj Veliki četvrtak.

Smisao Cvjetnice je dvostruk, što je jasno uočljivo u misnom slavlju. Tako prvi

dio priziva u pamet vjernicima spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i

budi radost, a na spomen na to, ako je zgodno, upriličuje se ophod s granči-

cama u rukama. Drugi dio misnoga slavlja, koji počinje čitanjem ili pjevanjem

Muke umjesto evanđelja, uvodi vjernike u otajstva Kristove patnje i smrti. Ta

dva dijela Cvjetnice imaju svoju povijesnu pozadinu u davnim vremenima, u

smislu da je ophod s grančicama, kao spomen na Kristov svečani ulazak u Je-

ruzalem, poznat u Jeruzalemu još krajem 4. st., a odande se u naredno vrijeme

proširio po cijelom Istoku, kasnije i na Zapadu, dok se u Rimu u 5. st. na

https://www.vjeraidjela.com/kvatre/

https://www.vjeraidjela.com/zastiranje-krizeva-i-slika/


https://www.vjeraidjela.com/tag/cvjetnica/

https://www.vjeraidjela.com/tag/vazmeno-bdjenje/

https://www.vjeraidjela.com/nekadasnji-ophod-na-cvjetnu-nedjelju/

11


Cvjetnicu slavila samo Muka Kristova, bez ophoda, da bi se kasnije oba dijela

ujedinila.

Ponedjeljak, utorak i srijeda, koji slijede nakon Cvjetnice, u narodu se nazivaju

veliki, ali u liturgijskom smislu nemaju bitno značenje. Završetak korizme je na

Veliki četvrtak, koji se u davnim vremenima sastojao od trostrukoga obreda:

pomirenje javnih pokornika, posveta ulja i misa Posljednje večere. S nestan-

kom stroge pokorničke prakse vezane uz sakrament ispovijedi, nestalo je i ta-

kvo javno pomirenje pokornika, dok su se do danas zadržali posveta ulja i Misa

Večere Gospodnje. No, dok posveta ulja, koja se slavi prije podne, još spada u

korizmu, navečer, odnosno Misom Večere Gospodnje započinje Vazmeno tro-

dnevlje.

U svakoj biskupiji biskup u zajedništvu sa svojim svećenstvom slavi Misu pos-

vete ulja, a tada posvećuje krizmu, ulje koje će se koristiti za podjeljivanje sak-

ramenta krsta i sakramenta potvrde, kao i kod svećeničkog i biskupskoga re-

đenja, katekumensko ulje te bolesničko ulje, koje će se koristiti za podjeljivanje

sakramenta bolesničkoga pomazanja.

Smisao cijeloga korizmenoga vremena – od Pepelnice do Velikoga četvrtka –

svojevrstan je pokornički i ozbiljan hod koji nas preko molitve, posta i djela

milosrđa, kao i kroz bogata liturgijska slavlja, želi uvesti u dublje iskustvo zah-

valnosti Bogu za dar otkupljenja, a u tom je smislu posebno uvod u Sveto tro-

dnovlje i uskrsnu radost djece Božje.

https://www.vjeraidjela.com/cvjetnica-nedjelja-muke/

Gospa

12

ČISTA SRIJEDA

ZVONKO PAŽIN

ogoslužje po definiciji uključuje simboličan govor i simbolične geste. Tako je to

bilo u Starom zavjetu, tako je činio Isus, a tako se od samih početaka čini i u

Crkvi. Što je – barem u svom temeljnom smislu – značilo obredno pranje? Pot-

rebu pripadnika židovskog naroda da bude čista srca pred Bogom. Slično je

Isus polagao ruke, premazivao oči blatom, dao se krstiti.

U Crkvi je slično bilo od samih početaka. I apostoli su polagali ruke, pomazivali

uljem. Pustimo li po strani sakramentalne znakove (polijevanje vodom kod krš-

tenja, kruh i vino u euharistiji) u prvoj je Crkvi bilo i drugih znakova u bogoslu-

žju. U bogoslužjima s katekumenima se veoma rano smatralo i važnim i zna-

kovitim davanje soli, mazanje uljem, duhanje u lice…

B

13

ČISTA SRIJEDA POČETAK KORIZME

1. Obred pepeljenja u povijesti

Tako je i posipanje pepelom bio još starozavjetni obred, kojim se, kao što je

poznato, označilo duboku žalost i ulazak u pokoru. Ninivljani poste zbog svojih

grijeha, a proroci često navode posipanje pepelom kao znak pokore i obraće-

nja. Konačno i sam Isus navodi kostrijet i pepeo kao očit znak kajanja i obraće-

nja: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa

koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obra-

tili” (Mt 11,21). Nije, dakle, čudo da je i prva Crkva od 4. stoljeća nadalje uzela

pepeljenje kao znak ulaska u dublju pokoru. Naime, Crkva je tada imala pose-

ban “program” za pokornike. To su bili kršćani koji su osobito teško bili sagri-

ješili, pa su morali proći dulje vrijeme pokore i odijeljenosti od liturgijske zaje-

dnice, da bi nakon nekoliko godina – na Veliki četvrtak – bili sakramentalno po-

mireni i uključeni u zajednicu. Oni su te godine na Čistu srijedu primali pepeo

kao znak pokore i neposredne priprave za pomirenje koje je slijedilo na

koncu korizme – dakle, na Veliki četvrtak. Uskoro su i ostali vjernici toga istoga

dana primali pepeo kao znak njihove korizmene pokore i priprave na vazmene

blagdane, pa je i za njih korizma praktički počinjala na Čistu srijedu. Naime,

korizma, da bi trajala točno četrdeset dana, u počecima je započinjala na Prvu

nedjelju korizme i završavala na Veliki četvrtak. I onda, budući da su se uskoro

svi vjernici – zajedno s pokornicima koji su to morali – pepelili na Čistu srijedu

(jer se nedjeljom, pa bila to i Prva nedjelja korizme nisu mogli vršiti pokornički

čini), od petoga je stoljeća u rimskom obredu korizma započinjala već na Čistu

srijedu i tako sve do naših dana korizma traje točno 44 dana, a ne četrdeset

kako obično kažemo i na što samo ime upućuje.[1] Toliko je bilo važno pepe-

ljenje!


https://www.vjeraidjela.com/tag/cista-srijeda/


https://www.vjeraidjela.com/wp-admin/post-new.php#_ftn1

Gospa

14

ČISTA SRIJEDA

2. Pepeljenje danas

Obred pepeljenja na Čistu srijedu ostao je značajan sve do naših dana. Rubrike

kažu da se pepeo spravlja od grančica koje su ostale od prethodne Cvjetnice.

U misi se ispušta pokajnički čin kojeg zamjenjuje pepeljenje. Poslije homilije

slijedi blagoslov pepela i pepeljenje vjernika uz riječi: “Obratite se i vjerujete

evanđelju!” ili “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!”

Važnost pepeljenja. Pastoralni djelatnici znaju koliko je vjernicima ovaj obred

važan. Što god neki pesimističniji glasovi govorili, velika većina vjernika itekako

pokušava na poseban način doživjeti i proživjeti korizmu. Zato im je ovaj obred

veoma važan. Upravo zbog toga, nasuprot drevnim odredbama, u našim crk-

vama se obred pepeljenja obavlja i na Prvu korizmenu nedjelju, jednostavno

zato što velika većina ljudi na Čistu srijedu ne može doći u crkvu.[2]

Važnost znakova. Ljudima je važan individualni pristup, a psiholozi će reći da

je od posebne važnosti doticaj, vidljivi znak. Tako npr. kod slavlja sakramenta

potvrde svima je upečatljiv čin pomazivanja, a većina i ne zapazi posvetnu mo-

litvu koja se kazuje dok krizmatelj ima ispružene ruke nad svim krizmanicima.

Uvijek je dojmljivije ono što je osobno od onoga što je opće. Slično je i s pepe-

ljenjem. Vidi se to i po tome što roditelji donose i sasvim malenu djecu da

prime pepeo, iako je svima jasno da to njima stvarno nije potrebno. Možemo

samo ponoviti kako su znakovi konstitutivni dio liturgije. Zato je važno pravilno

se njima služiti. U tome smislu važno je da sve liturgijske geste i čini budu do-

stojanstveni i odmjereni, da svaki znak zadrži svoje dostojanstvo. Tako će onda

– kako i dolikuje – sam znak govoriti bez našeg suvišnog tumačenja. Npr. po-

ljubac oltaru ili evanđelistaru bremenit je značenjem i važno je kako se čini.

Slično tome polaganje ruku kod sakramenta pomirenja i bolesničkog pomaza-

nja. A što reći o ophodima za vrijeme euharistije? Ako se skladno i pravilno

vrše, oni su doista u službi otajstva koje se odvija i ostvaruje. Možemo dalje

nabrajati i blagoslov grančica i blagoslov svijeća, kao i popularni blagoslov grla,

tj. molitve za zdravlje. A kada su u pitanju znakovi, misionari iz Afrike bi nam

mogli puno toga ispričati koliko su oni tim ljudima važni i koliko su oni u njiho-

vim slavljima lijepi.

Kršćanski liturgijski znakovi – ustuk magiji. Neće biti nevažno spomenuti kako

su liturgijski znakovi važni i za one koji su “slabi” u vjeri pa se znaju utjecati

vidovnjacima, vračarima i nazovi-vjerskim službenicima koji im nude različite

predmete, obrede, magične čine. Ako se nekome čini da smo se u povijesti

isuviše služili blagoslovima i nekim blagoslovljenim predmetima (dovoljno je

pogledati Obrednik iz 1929. i vidjeti što se sve u ono vrijeme blagoslivljalo i ka-

kvih je sve obreda bilo), možda smo danas skloniji nekom čistunstvu pa da

samo naglašavamo striktno misu i Božju riječ. Znakovi su nam va-

žni.[3] Liturgija ih nudi u velikom broju. Potrebno je samo dobro razumjeti nji-

hovo značenje, pravilno ih slaviti i tako dopustiti da svi zajedno slavimo


https://www.vjeraidjela.com/tag/potvrda/

https://www.vjeraidjela.com/tag/potvrda/

https://www.vjeraidjela.com/tag/pomirenje/

https://www.vjeraidjela.com/tag/bolesnicko-pomazanje/

https://www.vjeraidjela.com/tag/bolesnicko-pomazanje/

http://bibijana-majglad.blogspot.com/2009/03/rimski-obrednik-iz-1929.html


15


bogoslužje svim svojim bićem. Tako onda možemo imati prekrasna bogoslužja

isprepletena ophodima, gestama, pokretima, simboličnom činima, baš kao što

je i ovo primanje pepela koje je ovih dana aktualno.

Zaključimo. Možda su u starini budući svećenici temeljito učili rubrike, a mladi

svećenici skrupulozno obdržavali “svaki potezić”. Možda. Međutim, trebamo

paziti da ne pristupamo znakovima u liturgiji olako, kao da nam je sve unapri-

jed poznato i da ne minimaliziramo znakove, nego se potrudimo da nam zna-

kovi – znače.

[1] Kao što je poznato, za razliku od rimskog obreda, u milanskoj liturgiji korizma je oduvijek, pa i danas,

započinjala na Prvu nedjelju korizme.

[2] I ovdje možemo primijeniti onu Isusovu da je “subota radi čovjeka”. Naime, u starini je bilo lako zahtijevati

od vjernika da pepeo prime na Čistu srijedu, jer su svi bili ili seljaci ili samostalni obrtnici pa su si to mogli

priuštiti, što danas nije slučaj. Kada bismo inzistirali da se pepeo ne smije primati na Prvu korizmenu nedje-

lju, onda bismo većini uskratili obred pepeljenja, a onda bismo, dosljedno, sve pokorničke elemente trebali

izbaciti iz nedjeljne mise: klečanje, pokajnički čin (udaranje u prsa) itd.

[3] Sa simpatijom se sjećam pokojnoga biskupa Ćirila Kosa koji je kod krštenja odraslih zahtijevao dovoljno

vode. Kad bi on krštavao, voda je doista tekla i sam je čin bio nalik pranju, upravo tako kako bi taj obred i

trebao izgledati.

https://www.vjeraidjela.com/wp-admin/post-new.php#_ftnref1



Gospa

16

ČISTA SRIJEDA


Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odno-

sno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke

priprave za proslavu Kristova vazmenoga otajstva. Pepelnica tako svojom sim-

bolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i ekleziološki i so-

cijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponaša-

nja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvor-

nom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet

svakog kršćanina i cijele Crkve.

sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva

na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče

iz obreda pepeljenja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi

ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome

I

https://www.vjeraidjela.com/tag/pepelnica/

https://www.vjeraidjela.com/liturgijska-duhovnost-pepelnice-obred-pepeljenja/

17


izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”. Ponegdje se mogu čuti i riječi

iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”.

Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spa-

ljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice, a na takav su način svečani Kristov u-

lazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo

na Cvjetnicu, posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kri-

stovu patnju i vjernikovu spremnost sudjelovati svojim odricanjima i drugim

oblicima pobožnosti u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji

označava pokoru i spremnost na novi život, a upravo nas na to podsjećaju

riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, dok nas formula starijih obrednika

(“Sjeti se, čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu

da se u punoj poniznosti podložimo Bogu, svome Stvoritelju.

Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čiš-

ćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda. Da bi se naglasio pokornički ka-

rakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, Crkva proglasila zapovijeda-

nim postom i nemrsom. Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, a ne

mrsiti znači ne jesti meso (obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni

proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom

gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje

iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine

života, dok nemrs obvezuje sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve


https://www.vjeraidjela.com/veliki-petak/

https://www.vjeraidjela.com/post-i-nemrs/

Gospa

18

ČISTA SRIJEDA

petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Post

i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što

su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih o-

kolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima

preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim dru-

gim djelom pokore.

Čista srijeda je dan koji nas svojom simbolikom poziva postajati sve više i više

Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito

ponašanje, i to posebno kroz ova dva vida: s jedne strane zauzetijim nastoja-

njem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje

itekako osjećamo da nas čine manje ljudima, a s druge strane u nastojanju oko

opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj

prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni

drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega i opredijeliti se za nešto.

Uz post, pokoru i brigu za bližnjega, Crkva će zato posebno naglašavati i važ-

nost ustrajne molitve, kako osobne, tako i zajedničke, a u tom će smislu na-

ročito poticati na pobožnost križnoga puta. Takvo izgrađivanje i pojedinaca i

zajednice kroz navedene oblike odricanja i molitvenog predanja, ima za cilj vo-

diti nas u sve dublje proživljavanje i razumijevanje Kristova vazmenoga otajs-

tva, te konačno do duboke zahvalnosti Presvetome Trojstvu na daru otkuplje-

nja.

https://www.vjeraidjela.com/tag/krizni-put/

19

NEDJELJA MUKE GOSPODINOVE POČETAK VELIKOG TJEDNA

ZVONKO PAŽIN

Uvod

edjelji, koja se u latinskom Misalu naziva Dominica in Palmis de Passione Do-

mini (Nedjelja palmi o Muci Gospodnjoj), hrvatski je naziv Cvjetnica – Nedjelja

muke. Iz samog se imena može, dakle, uočiti dvostruki značaj ove nedjelje koju

kraće nazivamo jednostavno Cvjetnica.[1] Još od sredine 2. stoljeća kada je u E-

pistola apostolorum prvi put izrijekom spomenut godišnji spomen Kristova va-

zma i vazmeno bdjenje,[2] spomenut je i dvodnevni post (na Veliki petak i Ve-

liku subota) koji je činio dio slavljenja Vazmenog otajstva Kristove smrti i uskr-

snuća. Međutim, uskoro se taj predvazmeni post produžio. Crkveni su Oci, kao

npr. Dionizije Aleksandrijski sredinom 3. st., određivali da valja postiti ne samo

na Veliki petak i Veliku subotu, nego da treba strogo postiti cijeli tjedan koji

prethodi Uskrsu.[3] Ovaj tjedni predvazmeni post zasvjedočen je, dakle, u A-

leksandriji, ali gotovo sigurno i u Rimu, gdje su se nedjelja koja prethodi Uskrsu,

N

https://www.vjeraidjela.com/cvjetnica-nedjelja-muke/#_ftn1



Gospa

20

NEDJELJA MUKE GOSPODINOVE

kao i cijeli tjedan nazivali De Passione Domini. U trećem je stoljeću u Rimu pre-

dvazmena pokora trajala tri tjedna, a ubrzo nakon toga u cijeloj Crkvi uobiča-

jenih četrdeset dana. Za nas je važno naglasiti da je Cvjetnica u Rimu u poče-

cima bila isključivo Nedjelja muke (De Passione). Još u vremenu Leona Velikog

(5. st.) u Rimu je 6. korizmena nedjelja bila jednostavno Nedjelja muke, kada

se čitala Muka po Mateju. Tek puno kasnije, kako ćemo vidjeti, i u rimsku litur-

giju ulazi i drugi element – Dominica in palmis, ili Dominica palma-

rum.[4] Današnja je liturgija Cvjetnice povijesno i sadržajno, dakle, slavi dva

Gospodnja otajstva: njegov svečani, mesijanski ulazak u Jeruzalem i njegovu

muku. U ovom ćemo članku prvo prikazati povijesni pregled nastanka i razvoja

ovoga blagdana, a zatim ćemo prikazati teologiju i liturgiju Cvjetnice – Nedjelje

muke prema tipskom izdanju Rimskog misala iz 2002. Teologiju ove nedjelje

iščitavat ćemo prvenstveno iz njezinih molitava. Spomenimo samo da se bo-

goslužje Cvjetnice prema ovom Misalu tek neznatno razlikuje od tipskog Rim-

skog misala iz 1975., kako ćemo to kasnije i pokazati.

1. Podrijetlo i povijesni razvoj

U povijesnom pregledu razlikujemo četiri razdoblja. Prvo je do Tridentskoga

sabora. U tome se razdoblju taj blagdan s Istoka, preko Španjolske i Galije pro-

širio u Rimu i na cijelom Zapadu, a obredi su se razlikovali ovisno o području i

o razdoblju. Drugo je razdoblje obilježeno Tridentskim Misalom Pija V. iz 1570.

kada je rimska liturgija bila propisana u cijeloj Zapadnoj Crkvi.[5] Treće je raz-

doblje trajalo veoma kratko kada je liturgijskom reformom Pija XII. iz 1955. re-

formiran cijeli Veliki tjedan. Četvrto je razdoblje nastupilo izdanjem Rimskog

misala nakon Drugog vatikanskog sabora 1970., što ćemo podrobnije proučiti

u zasebnoj točci.

a) Podrijetlo

Za stare crkvene pisce bilo je važno pokazati da su se na Isusu ispunila sva

proroštva, pa tako i ono iz Zah 9,9: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od

radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedo-

nosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Evanđe-

listi Matej (21,4-5) i Ivan (12,14-15) upravo u događaju Kristova svečanog ulaska

u Jeruzalem vide ispunjenje Zaharijina proroštva, jednako kao i najstariji crk-

veni pisci. U tome smislu spominje taj događaj i Justin oko 150 g.[6]

Prvi opis liturgije Cvjetnice u Jeruzalemu nalazimo kod Egerije u 4. st.[7] Ona

opisuje kako se te nedjelje u Jeruzalemu oko 13 sati (sedma ura) sav puk s bis-

kupom sabire na Maslinskom brdu kod bazilike zvane Eleona. Tamo se govore

se himni i antifone i čitaju čitanja. U 15 sati svi idu do bazilike Uzašašća (Imbo-

mon) na istome brdu, gdje se ponovno čitaju himni, antifone i čitanja te govore

molitve. Oko 17 sati pročita se evanđeoski odlomak koji govori o Isusovu sveča-

nom ulasku u Jeruzalem i onda svi kreću prema gradu. Pjeva se “Blagoslovljen





21


koji dolazi u ime Gospodnje”. Sva djeca, pa i ona na rukama svojih majki, imaju

u rukama grane palmi ili maslina i prate biskupa. Dolaze do bazilike Uskrsnuća

(Anastasis). Tamo bude još služba svjetla. Nakon molitve križu, puk se otpušta.

Nigdje se ne spominje blagoslov palminih i maslinovih grana. Ovaj se obred u

Jeruzalemu sve više razvijao, tako da je u 6. st. zabilježeno sedam postaja u

ovome ophodu.

b) Povijesni razvoj

(1) Od početaka do reforme Tridentskog sabora

Nije posve jasno kada i kako je ovaj obred s Istoka prešao na Zapad. Prve tra-

gove nalazimo izvan Rima: kod Izidora Seviljskog, odnosno u mozarapskoj[8] i

galskoj[9] liturgiji. U ovim se izvorima osjeti bizantski utjecaj. U 8. st. je u Galiji

i Španjolskoj zabilježen obred Cvjetnice. U vrijeme Amalarija (sredina 9. st.) si-

gurno je zasvjedočen ophod s granama na Cvjetnicu. Gelazijev[10] i Grgu-

rov[11] sakramentar ne donose molitve blagoslova grana, nego samo tu ne-

djelju nazivaju Dominica in palmas de Passione Domini (GeV), odnosno Die

Dom. in Palmas (GrH). Pretpostavlja se da je ipak postojao i blagoslov grana.

Tek Rimsko-Germanski pontifikal iz 10. st. donosi podrobno opisano bogoslu-

žje Cvjetnice.[12] Ophod na Cvjetnicu bio je tijekom srednjeg vijeka izrazito po-

pularan. Redovito se puk zajedno s biskupom okupljao u nekoj crkvi izvan

grada ili na nekom uzvišenom mjestu izvan grada (u spomen na Maslinsko

brdo). Čitao se odlomak iz Izl 15,27-16,1-7 gdje se spominje kako su Izraelci






Gospa

22


nakon prelaska Crvenoga mora došli do mjesta gdje je bilo dvanaest izvora i

sedamdeset palmi, a zatim su se blagoslivljale grane mnogobrojnim molit-

vama. Nakon toga bi ophod krenuo prema gradu, pri čemu je Krista predstav-

ljao evanđelistar umotan u platno purpurne boje i položen na nosiljku koju bi

nosila četvorica đakona. Umjesto evanđelistara neki su jednako tako svečano

u ophodu nosili križ okićen vijencima cvijeća. Na vratima grada odavala se

počast Gospodinu. Djeca su pred križ sterala svoju odjeću i grane, a kad su na

gradskim vratima svi kleknuli, pjevalo se Židovska su djeca; Slava, čast i hvala

ti…Na koncu se ispred gradskih vrata prostro biskup. Jedan ga je klerik nato

lagano udario po leđima dok se pjevala antifona Udarit ću pastira. Nakon toga

su išli do crkve gdje bi biskup završio ophod jednom molitvom. U Rimu je pro-

cesija išla od bazilike Svete Marije Velike do bazilike Svetoga Ivana Lateranskog.

U Engleskoj je u 11. sto. uveden ophod s Presvetim. U Njemačkoj je od 10. st.

u ophodnu bio drveni magarac na kotačima (Palmesel) na koji bi se stavljao

Kristov kip.[13]

(2) Tridentski misal Pija V. (1570.)

Bogoslužje Cvjetnice prema ovom Misalu bilo je na snazi sve do reforme Veli-

kog tjedna Pija XII. godine 1955. Blagoslov (palminih) grana je bio u crkvi. Na-

kon uobičajenog škropljenja vodom, svećenik u ljubičastom plaštu ili jednosta-

vno u albi sa štolom stane pred oltar.[14] Pjeva se antifona Hosana Davidovu

Sinu (Mt 21,9), svećenik govori molitvu Deus, quem diligere, a zatim se čita Izl

15,27-16,7 koji govori o Izraelcima koji su u pustinji došli do mjesta gdje je bilo

sedamdeset palmi. Slijedi gradual, kao i inače, a onda se čita evanđeoski odlo-

mak Mt 21,1-9 koji govori o Kristovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Slijedi

blagoslov grančica. Svećenik kazuje blagoslovnu molitvu Auge fidem in te spe-

rantium, a onda pjeva predslovlje nakon kojeg se, kao i inače, pjeva Svet. Slijedi

šest molitava blagoslova zajedno sa škropljenjem i kađenjem. Zapjeva se anti-

fona Židovska su djeca. Nakon još jedne molitve ophod kreće iz crkve. Dok se

izlazi iz crkve, pjevaju se redci iz Mt 21,1-9 i druge antifone. Kad ophod stigne

ponovno pred crkvu, svi stanu pred zatvorenim vratima. Pjeva se Slava, čast i

hvala ti. Subđakon tada vrhom križa dotakne vrata koja se onda otvore, a na-

kon toga se slavi misa De Passione. Na njoj se čita Fil 2,5-11 i Muka po Mateju

(26,1-27-66). Kada promotrimo ustroj bogoslužja Cvjetnice prema ovom Mi-

salu, očito je, da je blagoslov grančica zapravo missa sicca, što se jasno vidi iz

predslovlja i Svet.[15] Sam obred blagoslova grančica trajao je dosta dugo, jer

se, računamo li i predslovlje, govorilo čak devet različitih molitava blagoslova.

(3) Cvjetnica nakon reforme Pija XII.

Pio XII. je u velikoj tajnosti 28. ožujka 1948. imenovao komisiju za liturgijsku

reformu koja je trebala pripraviti obnovu vazmenog bdjenja, a onda i cijelog

Velikog tjedna.[16] Tako je godine 1951. ad experimentum reformirao va-

zmeno bdjenje, a uskoro je, 16. studenoga 1955., reformirana liturgija cijelog





23


Velikog tjedna, pa tako i Cvjetnica.[17] Prema obnovljenoj liturgiji obred blago-

slova grančica na Cvjetnicu bio je puno jednostavniji i više nije bio ustrojen

kao missa sicca, nego kao jednostavan i skladan obred blagoslova grana. Bla-

goslov započinje u crkvi, bez uobičajenog škropljenja puka vodom, a ovaj je put

liturgijska boja crvena.[18] Nakon antifone Hosana Davidovu Sinu slijedi samo

jedna molitva blagoslova grana. Dok se grančice dijele, pjeva se antifona Židov-

ska su djeca i psalam 24 Gospodnja je zemlje i sve na njoj i 47 Narodi svi plješ-

ćite rukama. Čita se evanđelje Mt 21,1-9 o Kristovu svečanom ulasku u Jeruza-

lem. Ophod kreće iz crkve van. Valja naglasiti kako rubrika preporučuje dulji

put i napominje kako se blagoslov grana, ako je zgodno, može obaviti u nekoj

drugoj crkvi ili kapelici, pa se onda ophod uputi u crkvu gdje slijedi misa, što je,

naravno, puno prikladnije, jer je tada očitiji smisao ophoda koji ide u jednom

smjeru i ne vraća se na mjesto odakle je započeo. U ophodu se pjevaju anti-

fone, himan Slava čast i hvala ti i psalam 147 Slavi Jeruzaleme, Gospodina. Kad

ophod uđe u crkvu svećenik kazuje završnu molitvu ophoda. Slijedi uobičajena

misa Cvjetnice. Međutim, da bi se naglasio dvostruki značaj ovoga bogoslužja,

nakon ophoda svećenik i poslužitelji skidaju ruho crvene boje i oblače se u lju-

bičasto i onda započinje misa De Passione. Rubrike također vele da se ispuš-

taju pristupne molitve za misu, ako joj je prethodio ophod.

S ovom reformom Velikog tjedna u našim se krajevima za ove obrede uvodio

hrvatski jezik.[19] Tako je Vjesnik đakovačke biskupije objavljivao hrvatske tek-

stove obreda Velikoga tjedna. Vjesnik prenosi odredbe Kongregacije ob-

reda,[20] donosi izvrstan povijesno-teološki pregled bogoslužja Velikoga tje-

dna.[21] Autor pokazuje veliku liturgijsku kulturu, navodi više autora, te veli da






Gospa

24


u tumačenju Svetog tjedna slijedi ponajviše dvojicu.[22] Uskoro se pojavio i po-

sebni separat[23] i službena izdanja, pogotovo nakon 2. Vatikanskog sa-

bora.[24] Zanimljivo je razmišljanje tadašnjih svećenika: ako se bez ikakvih po-

teškoća dopuštao narodni jezik u bogoslužju Velikog tjedna, zar se ne bi mogao

narodni jezik dopustiti i u misama tijekom ostatka liturgijske godine. Vidjeli

smo da se to u potpunosti i ostvarilo svega dvanaest godina kasnije – 1967.

2. Bogoslužje Cvjetnice danas

Kao što je poznato, nakon Drugog vatikanskog sabora pojavila su se tri tipska

izdanja Rimskog misala (1970., 1975. i 2002.).[25] Na hrvatskom su objavljeni

prijevodi prva dva izdanja, a prijevod trećeg tipskog izdanja je u pripremi.[26] U

prvom izdanju prvo se pojavljuje Red mise,[27] a ostatak Misala tri godine ka-

snije.[28] Međutim, u tomu izdanju uopće nema Velikoga tjedna, nego se upu-

ćuje na zasebno izdanje Velikoga tjedna.[29] Drugo izdanje misala na hrvat-

skom donosi sve što se tiče Velikog tjedna,[30] no, unatoč toga, pojavljuje se i

posebno pastoralno izdanje Velikog tjedna.[31] Što se tiče nedjelje Cvjetnice,

prvo i drugo izdanje su identični, a treće se izdanje iz 2002. tek neznatno razli-

kuje dodatnim objašnjenjima u rubrikama. U Misalu iz 2002. uočili smo šest

manje važnih novosti. Prvo, predviđa mogućnost službe riječi o svečanom Kri-

stovu ulasku u Jeruzalem bez mise i to u subotu navečer ili u nedjelju u zgodan

čas, ukoliko se iz nekih razloga pokaže neprikladnim da bogoslužje svečanog

Kristova ulaska u Jeruzalem bude u sklopu svečane mise.[32] Drugo, izrijekom

je rečeno da služba započinje znakom križa.[33] Treće, dodana je opaska da se

evanđelistar može na uobičajen način okaditi prije naviještanja evanđelja u bo-

goslužju blagoslova grančica.[34] Četvrto, sugerira se da u ophodu đakon

svečano nosi evanđelje.[35] Peto, ostavljeno je kao mogućost da nakon op-

hoda misa započne s Kyrie.[36] Konačno, na koncu cjelokupnog bogoslužja do-

dana je molitva nad narodom koja je inače u prethodnim izdanjima (1970. i

1975.) ponuđena kao 17. molitva nad narodom.[37] Sve ostalo se poklapa u

sva tri izdanja misala nakon Drugog vatikanskog sabora.

a) Blagoslov grančica i ophod

Liturgijska je boja crvena za cijelo bogoslužje, tj. za ophod i za misu. Za ophod

svećenik umjesto misnice može imati plašt. Misal donosi tri moguća načina za-

počinjanja slavlja Cvjetnice. Prvi je svečani ophod. Drugi je način svečani ulaz u

kojem svećenik na prikladnom mjestu u crkvi – izvan svetišta – blagoslovi gran-

čice i navijesti evanđelje o Kristovom svečanom ulasku u Jeruzalem te se u

svečanom ulazu uputi prema oltaru i svetištu, gdje nastavlja s misom. Treća je

mogućnost da se slavi misa bez blagoslova grančica, ali s jednostavnim ula-

zom. U tome se slučaju na početku pjeva ulazna antifona prema Iv 12,1.12-

13 (Šest dana pred svečani Vazam…) i Ps 24,9-10 (Podignite, vrata, nadvratnike

svoje…). Mi ćemo predstaviti prvu mogućnost: Ophod.

















25


Puk se sabere u nekoj manjoj crkvi ili na kakvu zgodnu mjestu izvan crkve.

Pjeva se antifona Hosana Davidovu sinu. Svećenik i puk se znamenuju znakom

križa. Svećenik govori ili čita predloženi uvod a zatim raširenih ruku govori je-

dnu od dvije predložene molitve, nakon čega poškropi grančice blagoslovlje-

nom vodom. Slijedi navještaj evanđelja o Kristovom svečanom ulasku u Jeru-

zalem. Evanđelje se uzima u skladu s ABC ciklusom.[38] Nakon navještaja e-

vanđelja može se održati kratka homilija. Svećenik ili đakon pozove narod da

se uputi u ophodu crkvu. Pjeva se antifona Židovska su djeca i psalmi 23. Gos-

podnja je zemlja i sve na njoj i 46. Narodi svi plješćite rukama. Slijedi hi-

man Slava, čast i hvala ti. Pri ulasku u crkvu pjeva se ulazna pjesma. Ako je i-

mao plašt, svećenik ga skine i odjene misnicu. Nastavlja se misa.

b) Misa

Po volji se može uzeti Kyrie, a misa se nastavlja zbornom molitvom. Tri su čita-

nja:

Iz 50,4-7 (Treća pjesma o sluzi Gospodnjem)

Ps 22 (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?)

Fil 2,6-11 (Ponizi samoga sebe)

Muka

– U godini “A”: Mt 26,14-27,66;

– U godini “B”: Mk 14,1-15,47;

– U godini “C”: Lk 22,14-23,56.

Glede čitanja Muke, zadržani su stari običaji: nema svijeća ni kađenja, ne poz-

dravlja se i ne znamenuje se knjiga. Muka se može čitati po ulogama, a uloga

se Kristova, ako je moguće, ostavlja svećeniku. Zanimljivo je da se o tome da

se Muka pjeva izrijekom govori tek u rubrici koja objašnjava da đakon, ako

pjeva Muku, treba tražiti blagoslov. U svakom slučaju veoma je prikladno da se

Muka pjeva, kao što je u nas redovito običaj.

Ako je zgodno (pro opportunitate), može se održati homilija.[39] Govori se Vje-

rovanje. U misi se uzima vlastito predslovlje. Poslije popričesne molitve slijedi

molitva nad narodom koja se, kao i inače kad se uzima, zaključuje blagoslo-

vom.[40]

c) Molitve




Gospa

26


Molitve su identične u sva tri tipska izdanja (1970., 1975. i 2002.), s tim da je,

kako je već bilo spomenuto, u najnovijem izdanju dodana molitva nad naro-

dom na koncu mise. Možemo reći da su, u odnosu na Misal Pija V., molitve

temeljito revidirane. Naime, iz Misala Pija V. preuzeta je samo zborna molitva.

Ostale su ili novosastavljene, ili preuzete iz drevnih liturgijskih izvora. Za bla-

goslov grana uzima se jedna od dviju ponuđenih molitava. Obje su molitve no-

vosastavljene, ali nadahnute testom iz Ordines Romani.[41] Zborna molitva (i-

dentična onoj iz Misala Pija V.) preuzeta je iz Gelazijeva i Grgurova sakramen-

tara. Darovna je iz Veronskog sakramentara. Predslovlje je preuzeto iz Supple-

mentuma Grgurovog sakramentara.[42] Popričesna je novosastavljena. Moli-

tva nad narodom preuzeta je iz Grgurovog sakramentara.

3. Teologija molitava Cvjetnice

a) Molitve s izvorima

Donosimo najprije sve molitvene tekstove: dvije molitve blagoslova grančica,

zbornu, darovnu i popričesnu molitvu, te predslovlje i završnu molitvu nad na-

rodom. Naznačit ćemo izvore svake pojedine molitve.[43]

(1) Blagoslov grana – Benedictio ramorum (= B 1; B2)




27


Omnipotens sempiterne Deus, hos palmites tua benedictione santifica, ut nos,

qui Christum Regem exsultando prosequimur, per ipsum valeamus ad aeter-

nam Ierusalem pervenire. Qui.

Izvor: Molitva je novosastavljena, ali dijelom nadahnuta formularom iz Ordines

Romani.[44]

Vel:

Auge fidem in te sperantium, Deus, et supplicum preces clementer exaudi, ut,

qui hodie Christo triumphanti palmites exhibemus, in ipso fructus tibi bono-

rum operum afferamus. Qui.

Izvor: Molitva je novosastavljena, ali dijelom nadahnuta formularom iz Ordines

Romani.[45]

(2) Zborna – Collecta (= C)

Omnipotens sempiterne Deus, qui humano generi, ad imitandum humilitatis

exemplum, Salvatorem nostrum carnem sumere, et crucem subire fecisti, con-

cede propitius, ut et patientiae ipsius habere documenta et rersurrectionis

consortia mereamur. Qui tecum.

Izvori: GeV 329; GrH 312; M 783. Molitva je u cijelosti vjerna svome izvoru.

(3) Nad prinosima – Super oblata (= SO)

Per Unigeniti tui Passionem placatio tua nobis, Domine, sit propinqua, quam,

etsi nostris operibus non meremur, interveniente sacrificio singulari, tua per-

cipiamus miseratione praeventi. Per.

Izvor: Ve 628. U odnosu na izvor, u SO je samo na početku dodano: Per Unige-

niti tui Passionem.

(4) Predslovlje – Praefatio: (= P)

Vere dignum…Qui pati pro impiis dignatus est innocens, et pro sceleratis inde-

bite condemnari. Cuius mors delicta nostra detersit, et iustificationem nobis

resurrectio comparavit. Unde et nos cum omnibus Angelis te laudamus, iu-

cunda celebratione clamantes.

Izvor: GrA 1585; LMS 568; Ber 480. U odnosu na izvor, u P je malo izmijenjen

redoslijed riječi, a umjesto comparavit u GrA stoji exhibuit.

(5) Popričesna – Post communionem (= PC)



Gospa

28


Sacro munere satiati, supplices te, Domine, deprecamur, ut, qui fecisti nos

morte Filii tui sperare quod credimus, facias nos, eodem resurgente, pervenire

quo tendimus. Per.

Izvori: Molitva je novosastavljena. Za prvio dio: Sacro muinere satiati, supplices

te, Domine, deprecamur, usp. GeV 332; 330; GrH 113, M 243; 1022

(6) Oratio super populum (= SP)

Respice, quaesumus, Domine, super hanc familiam tuam, pro qua Dominus

noster Iesus Christus non dubitavit manibus tradi nocentium, et crucis subire

tormentum. Qui.

Izvor: GrH 327; M 987. Molitva u cijelosti slijedi svoj izvor

b) Teologija

(1) Slavljeničko obilježje

U dvije molitve blagoslova grančica sačuvano je isključivo slavljeničko i radosno

obilježje ove nedjelje. Te se dvije molitve razlikuju od ostalih i odgovaraju na-

zivu prvoga dijela slavlja ove nedjelje: Dominica in palmis.

U B1 Krist se naziva kraljem kojemu se kliče, baš kao onaj puta prigodom Kris-

tova slavnog ulaska u Jeruzalem (qui Christum Regem exsultando prosequi-

mur). Koliko god to u očima suvremenika izgledalo nevjerojatno, Krist sam

sebe pred Pilatom naziva kraljem i precizira da njegovo kraljevstvo nije od o-

voga svijeta (Iv 18,36-37).

Molitva naglašava otajstvenost slavlja Cvjetnice: prvi Isusov svečani ulazak u

Jeruzalem i sveto spominjanje vjernika toga istog svečanog Kristovog ulaska

otajstvena je slika onog konačnog spasenja u Kristu. To je prikazano slikom

vječnog Novog Jeruzalema u kojem Krist slavan vlada, a u koji se onda i vjernici

nadaju dospjeti, naravno, milošću istoga Gospodina Isusa. (per ipsum valea-

mus ad aeternam Ierusalem pervenire). Zanimljivo je da se u Otkrivenju zbor

spašenika prikazuje upravo s palmama u rukama.[46]

I u drugoj molitvi blagoslova (B2) nazrijeva se otajstvenost bogoslužja Cvjet-

nice: vjernici slijede Krista u njegovoj slavi (qui hodie Christo thriumphanti pal-

mites exhibeamus), očekujući da sami po plodovima dobrih djela dospiju u

njemu do iste slave. Sam Krist također govori o svojoj konačnoj slavi na koncu

vremena: on je onaj slavni kralj koji će suditi svijetu.[47] Zato je još u apostol-

skoj Crkvi Krist imao naslov Kyrios – Gospodin.[48]

(2) Kristovo vazmeno otajstvo utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća.




29


Zborna molitva (C) prikazuje svekoliko Kristovo otajstvo po kojem smo spašeni.

Vječni Božji Sin uzeo je našu ljudsku narav (carnem sumere),[49] i podnio mu-

čilo Križa (crucem subire), a sve je to učinio, da bi nama dao primjer poniznio-

sti. Ovaj je dio molitve očigledno nadahnut Fil 2,8: “Ponizi sam sebe, poslušan

do smrti, smrti na križu”. Na koncu se moli za vjernike da uzmognu nasljedovati

Kristovu strpljivost, da bi mogli imati udjela u njegovu uskrsnuću.[50]

U svih pet misnih molitava spominje se Kristova smrt. Tako C i SP spominju

termin crux, P i PC termin mors, a SO termin passio. U predslovlju (P) najbolje

se razvija nauk o našem spasenju po Kristovu vazmenom otajstvu. Krist je, pra-

vedan, trpio za nepravedne: Qui pati pro impiis dignatus est innocens. Ovo

drevno predslovlje obilno je nadahnuto Božjom riječi: Krist je umro “pravedan

za nepravedne “(1 Pt 3,18). On je radi našega spasenje ubrojen među

zločince: pro sceleratis indebite condemnari, baš kako stoji u Iz 53,12: “i među

zlikovce bio ubrojen.”[51] Slično govori i molitva nad narodom (SP): Krist nije

oklijevao predati se za nas u ruke grešnika: (non dubitavit manibus tradi no-

centium, et crucis subire tormentum). Predslovlje dalje naučava da je Krist svo-

jom smrću izbrisao našu smrt: Cuius mors delicta nostra detersit, a svojim nam

uskrsnućem pribavio opravdanje (et iustificationem nobis resurrectio compa-

ravit). Tako ova molitva u Kristovo vazmeno otajstvo ubraja, naravno, Kristovu

smrt, ali i njegovo uskrsnuće. I ovaj se izričaj, jasno, temelji na svetopisamskom

nauku. Tako se veli u Kol 2,14 da je Krist izbrisao zadužnicu naših grijeha svo-

jim križem.[52] Krist nas je opravdao svojom smrću (i uskrsnućem) i to bespla-

tno, bez ikakvih naših zasluga: “Opravdani su besplatno, njegovom milošću po

otkupljenju u Kristu Isusu (Rim 3,24).[53] I popričesna molitva (PC) prikazuje

cjelovitost Kristovog vazmenog otajstava po kojem smo spašeni: smrti i uskrs-

nuća: “morte Filii tui sperare – eodem rersurgente, pervenire.” Ono čemu se

nadamo po Kristovoj smrti zadobivamo njegovim uskrsnućem.

U Pavlovoj se teologiji višestruko naglašava upravo Kristov križ, odnosno nje-

govu smrt kao sredstvo našega spasenja. Krist raspeti je osnovni sadržaj Pav-

lova propovijedanja.[54] Temeljni je tekst svakako himan iz Fil 2,6-11: Krist se

ponizio sve do smrti, smrti na križu, ali je zato proslavljen i preuzvišen iznad

svakog stvorenja.[55]

Iako se radi o Nedjelji Muke, vidimo kako naše molitve ne propuštaju naglasiti

cjelovitost Kristovog vazmenog otajstva po kojem smo spašeni. Uz Kristovu

smrt, tri puta se izrijekom spominje i njegovo uskrsnuće,[56] upravo kako se

to naglašava i u novozavjetnom nauku. Krist je umro, ali je i uskrsnuo, a naše

se spasenje ostvaruje upravo po tome što zajedno s njime mi umiremo i bi-

vamo pokopani (u krštenju), da bismo s njime suuskrsli i bili proslavljeni.[57]

(3) Naše spasenje po Kristovom vazmenom otajstvu










Gospa

30


Krist je “radi nas ljudi i radi našega spasenja” ostvario svoje Vazmeno otajstvo.

Upravo to naglašavaju i naše molitve: sva tri puta kada se spominje Kristovo

uskrsnuće, ono se stavlja u funkciju naše proslave zajedno s njime. Po Kristu

zavrjeđujemo prispjeti do Vječnog Jeruzalema,[58] njegovom milošću posta-

jemo dionici njegova uskrsnuća.[59] Krist nas je svojim uskrsnućem oprav-

dao,[60] odnosno, njegovo je uskrsnuće naša “ulaznica” u

vječnost.[61] Konačno, samo slavljenje ovoga blagdana otvara vjernicima vrata

Kristova spasenja i daje predokus Kristove proslave.

Sažimajući osnovne teološke odrednice molitava ovoga blagdana vidimo jasno

razvijen nauk o Kristovom vazmenom otajstvu: njegovu smrt i uskrsnuće, ali i

životnu povezanost s njegovim umiranjem, ali i s njegovim uskrsnućem. Slavlje

Cvjetnice – Nedjelje Muke specifično je u liturgiji Crkve. Otajstvo ovoga blag-

dana objedinjuje i Kristovu proslavu i njegovu smrt.[62] Naime, ulazak Kristov

u Jeruzalem, slika je njegove proslave nakon smrti. Molitve snažno naglašavaju

životnu povezanost i nerazdjeljivost triju vidika Kristova Vazmenog otajstva:

Krist je podnio strašnu muku i smrt na križu, ali je slavno uskrsnuo i dospio do

slave Nebeskog Jeruzalema. Mi vjernici ovdje na zemlji dionici smo njegove

muke i njegove smrti, ali zato i dionici njegova uskrsnuća i njegove proslave.

Sve to otajstveno se ostvaruje u slavljenju Cvjetnice – Nedjelje Muke.

Zaključak

Cvjetnica – Nedjelja Muke u sebi je dvostruki blagdan, jer tjedan dana prije U-

skrsa slavi Kristov svečani ulazak u Jeruzalem, ali i njegovu muku i smrt. Na

Zapadu je to u početku bila samo Nedjelja Muke, a kasnije je toj nedjelji pod






31


utjecajem kršćanskog Istoka dodan i blagoslov grančica i ophod u spomen na

Kristov svečani ulazak u Jeruzalem. Tijekom povijesti slavio se ophod na razli-

čite načine, a u 20. st. dva puta je doživio reformu. Međutim, ova je nedjelja

uvijek u sebi sačuvala to dvostruko značenje.

Današnja liturgija poznaje blagoslov grančica i ophod do crkve, nakon čega se

slavi misa ili jednostavni blagoslov u crkvi (izvan svetišta). Moguće je slaviti

misu bez blagoslova grančica, ali je po najnovijim odredbama moguće u su-

botu uoči Cvjetnice slaviti samo blagoslov i ophod, izvan mise.

Dvije molitve blagoslova grančica i misne molitve koje pored zborne, darovne

i popričesne uključuju još i vlastito predslovlje i molitvu nad narodom donose

cjelovit nauk o spasenju po Kristovu vazmenom otajstvu. Uz slavljeničko obi-

lježje Kristova trijumfa, naglašava se da je Krist podnio gorku muku i smrt na

križu, da bi i nas učinio dionicima svoje nebeske proslave u Novom Jeruzalemu.

Naglasimo na koncu osobitu vrijednost ophoda na ovaj dan. Zasigurno je u

cijeloj crkvenoj godini i u cijelom bogoslužju Crkve ovo najprikladniji dan za

ophod, kada kličući slijedimo Krista, našega Kralja, našega Gospodina i našega

Spasitelja. Tijekom povijesti drugi su nam ophodi nekako postali važniji. Među-

tim, bilo bi važno upravo blagoslov grana i ophod na Cvjetnicu promicati, nje-

govati i tako slaviti da doista i ostvaruju otajstvo koje naznačuje.

[1] I mi ćemo, jednostavnosti radi, redovito uzimati kraći naziv – Cvjetnica.

[2] Za povijest ove nedjelje osobito je dragocjeno djelo: M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2. L’anno

liturgico, Ancora, Milano, 31969., 184-195. Mi smo na raspolaganju imali prvo izdanje iz 1946., str. 130-140,

koje navodimo u daljnjim bilješkama. Za pregled povijesti ove nedjelje usp. još: A. NOCENT, Il triduo pasqu-

ale e la settimana santa, u: AA.VV. Anamnesis 6. L’anno liturgico: storia, teologia e celebrazione, Genova,

1988, 117-121; V. ZAGORAC, Krist, Posvetitelj vremena, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., 166-169. D.

KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., 161-162.

[3] Pismo Bazilidi, PG 55,519.

[4] Izraz Dominica palmarum na Zapadu je prvi puta upotrijebio tek Izidor Seviljski (7. st.), v. M.

RIGHETTI, Nav. dj., 132-133.

[5] Izuzetak su bile milanska i lionska liturgija.

[6] Apologija XXXV,7. Navodimo prema: SAN GIUSTINO, Le due apologie, Edizioni Paoline, Roma 1983., str.

82. I spis Didahe daje naslutiti otajstveni značaj toga događaja kada u himnu navodi “Hosana Davidovu

sinu!”. Navodimo prema: Didaché, Edizioni Paoline, Roma 1980, str.117.

[7] Usp. EGERIJA, Putopis (preveo, napisao uvod i bilješke M. MANDAC), Služba Božja, Makarska, 1999., str.

215- 215.

[8] FEROTIN, M., Le Liber Ordinum en usage dans l’église wisigiothique et mozarabe d’Espagne du Veau

XIe siècle (= Monumenta ecclesiae liturgica, Vol. V, Paris 1904), str.178-183.

[9] Prema M. RIGHETTI, Nav. dj., 134. Usp. E. A. LOWE, The Bobbio Missal, A Gallican Mass-book, London,

1920.

[10] Usp. MOHLBERG, L. C. (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramen-

tarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981 (= GeV), br. 329-333.

https://www.vjeraidjela.com/cvjetnica-nedjelja-muke/#_ftnref1










Gospa

32


[11] Usp. DESHUSSES, J. (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Ani-

ane, Fribourg, 1979. (= GrH), br. 312-314.

[12] Usp. C. VOGEL – R. ELZE, Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le texte II (NN. XCIX-

CCLVIII), Città del Vaticano, Biblioteca apostolica vaticana, 1963, XCIX,162-206, str. 40-54.

[13] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 136-137. U njemačkim se muzejima danas mogu vidjeti takvi drveni kipovi

magarca i Isusa.

[14] Usp. Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, s. Pii V. Pontificis Maximi

jussu editum aliorum pontificium cura recognitum, a Pio X reformatum et Benedicti XV auctoritate vulga-

tum. XIV Editio taurinensis juxta typicam, Marietti, Taurini – Romae, 1949. Za molitvene obrasce usp. ta-

kođer: P. BRUYLANTS, Les oraisons du Missel Romain. Texte et Histoire, 2. Orationum textus et usus juxta

fontes, Centre de Documentation et d’Information liturgiques Abbaye du Mont César, Louvain, 1952.

[15] Tzv. missa sicca (“suha misa”) bilo je bogoslužje u kojoj bi svećenik sve činio kao na misi, jedino bi ispu-

stio kanon (pa umjesto podizanja hostije primjerice podizao neke moći i tome slično). Ovim oponašanjem

mise svećenik je poštovao odredbe da ne smije služiti više od određenog broja misa u jednome danu. Missa

sicca bio je način da se zadovolji potreba za služenjem “mise” po nakani darovatelja, u situaciji kad svećenik

više nije smio služiti još jednu misu.

[16] Za povijest liturgijske reforme od 1948. do 1975. osobito je dragocjeno svjedočanstvo A. Bugninija, koji

je bio tajnik različitih liturgijskih komisija i na koncu tajnik Kongregacije za Bogoslužje. Vidi: A. BUGNINI, La

riforma liturgica (1948-1975), CLV – Edizioni liturgiche – Roma,1983., 21-23.

[17] Usp. Z. PAŽIN, Obnova vazmenog bdjenja u “Vjesniku biskupije đakovačke” u: Diacovensia 2(1994)1,

328-333.

[18] Za hrvatski tekst koristio sam: Obnovljeni obred Svete sedmice, Vatikanska tiskara Polyglotta, 1967., 3-

16., a za latinski: Missale Romanum ex decreto sacrosancti Concili Tridentini restitutum, summorum Ponti-

ficium cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae – Turonibus – Parisiis, sumptimus et typis Mame,

1962.

[19] Naime, i prije su postojali hrvatski prijevodi ovih obreda, ali se oni nisu mogli službeno upotrebljavati.

Usp. P. VLAŠIĆ, Obredi Velike Sedmice po novom Misalu i Brevijaru, Dubrovnik 1921.; D. KNIEWALD

(prir.), Rimski Misal, Marulić, Zagreb 1944.5, 214-227.

[20] Opća odredba o preuređenju liturgijskog obreda Velikog tjedna; Naputak za praktičnu primjenu Obreda

velikog tjedna, VĐB 9(1956)23-27. Napomenimo da se časopis tada zvao Vjesnik đakovačke biskupije, a da-

nas Vjesnik đakovačke i srijemske biskupije.

[21] Pripravimo se na Sveti tjedan (Nekoliko dogmatskih i historijskih napomena), VBĐ 9(1956)41-45.

[22] SCHUSTER, Liber sacramentorum, referat održan u Luganu 1953; zatim predavanje P. ANTONELLIJA u

Asizu, objavljeno u: L’Osservatore Romano, 16. studenoga 1955. Autor se služi i 41. sveskom časopisa La

Maison-Dieu. Svi su navodi prema članku citiranom u prethodnoj bilješci.

[23] R. ŠILIĆ (prir.), Uskrsno bdjenje i ostali obredi Velikog tjedna. Tumač liturgijskog sadržaja i uputa izvođa-

čima, Sarajevo, 1956.

[24] Obnovljeni obred Svete sedmice, Vatikanska tiskara Polyglotta 1967. Evo još dva hrvatska prijevoda iz

toga vremena: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska, 1967., 172-185; F. VERAJA (prir.), Ne-

djeljni i blagdanski Misal, Rim, 1966., 170-188.

[25] Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli

PP. VI promulgatum, Editio typica, Libreria Editrice Vaticana, 1970; Missale Romanum ex decreto sacrosancti

oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Editio typica altera, Libre-

ria Editrice Vaticana, 1975.

Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP.

VI promulgatum, Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio typica tertia, Typis Vaticanis 2002.

[26] Prevedena i objavljena je samo: Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

2004.

[27] Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vla-

šću pape Pavla VI. Red mise. Nalogom i odobrenjem sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sada-

šnjost, Zagreb, 1969. Ovo je izdanje, inače, odobrila Biskupska konferencija na zasjedanju u Đakovu 28. lis-

topada 1969., a potvrdila Sveta kongregacija za bogoštovlje 10. studenoga 1969 pod: Prot. n. 1565/69.


















33


[28] Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vla-

šću pape Pavla VI. Misni obrasci. Nalogom i odobrenjem sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska

sadašnjost, Zagreb, 1973. Ovo je izdanje odobrila Biskupska konferencija na zasjedanju u Zagrebu 20. trav-

nja 1972., a potvrdio Sveti Zbor za bogoštovlje pod Prot. n. 647/72.

[29] Rimski misal. Sveti tjedan. Pastoralno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.

[30] Rimki misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću

pape Pavla VI., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.

[31] Rimki misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću

pape Pavla VI. Veliki tjedan. Drugo dorađeno pastoralno izdanje. Nalogom biskupske konferencije i odobre-

njem Zbora za bogoslužje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.

[32] Missale Romanum…Editio typica tertia, Typis Vaticanis 2002., str. 271, br. 1. Stranice i brojevi u sljedećim

bilješkama odnose se na ovo izdanje misala.

[33] Str. 271, br. 5.

[34] Str. 272, br. 7.

[35] Str. 276, br. 9.

[36] Str. 279, br. 11.

[37] Str. 284, br. 27.

[38] U godini “A”: Mt 21,1-11; u godini “B”: Mk 11,1-10 ili Iv 12,12-16; u godini “C” Lk 19,-28-40.

[39] Netko bi se mogao zapitati, kako to da nije propisana homilija, koju inače nedjeljom i blagdanom treba

uvijek održati. Ne radi se ovdje samo o tome da bogoslužje Cvjetnice malo dulje traje, pa se zato ne želi ljude

opterećivati homilijom. Razlog je puno dublji. Naime, “živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od

svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli

srca” (Heb 4,12). Bog progovara svome puku i u naviještenoj riječi i u slavljenju otajstava. Prema tome, ovoga

dana, možda, Božja riječ odzvanja u srcima vjernika više, nego drugih nedjelja kada se redovito održava

homilija.

[40] U tipskom Rimskom Misalu iz 1975. molitva nad narodom bila je propisana samo na koncu bogoslužja

Velikog petka, a inače je ostavljena kao mogućnost.

[41] Molitve u izvorniku kao i preciznije naznake o izvorima donosimo u sljedećem naslovu.

[42] Spomenimo da je Misal Pija V. za ovu misu uzimao predslovlje svetoga Križa.

[43] Za izvore usp. A. DUMAS, Les sources du nouveau Missel Romain, u: Notitiae 69(1970)40; C.

JOHNSON, The sources of the Roman Missal (1975). Proprium de tempore. Proprium de sanctis, Rome 1996,

57.167

[44] Molitva je novosastavljena, ali se nadahnjuje formularom iz: M. ANDRIEU (prir.), Les Ordines Romani du

haut moyen age, 1-10, Louvain, 1971., Ordo Romanus I., cap. XXIII,16-20. Usp. C. JOHNSON, Nav. dj., br. 244.

[45] Usp. Ordo Romanus I., cap. XXIII,16-20. Usp. C. JOHNSON, Nav. dj., br. 245. Za izraz Auge fidem v. Ve

539;774; GeV 221; 1580.

[46] “Eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!

Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama” (Otk 7,9).

[47] “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje” (Mt 25,31)

[48] Najupečatljivije svjedočanstvo nalazimo u Fil 2,11. Isus je upravo po svome poniženju uzvišen i postav-

ljen iznad svega i iznad sviju: “I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca”

[49] Prema Novoj Vulgati: “Et Verbum caro factum est” (Iv 1,14). Usp. Nova Vulgata Bibliorum Sacrorum edi-

tio, Sacros. oecum. Concilii Vaticani II ratione habita, ussu Pauli PP. VI recognita, auctoritate Iohannis Pauli

PP. II promulgata, Libreria Ediitrice Vaticana, 1979. Usp. ta-

kođer: www.vatican.va/archive/bible/nova_vulgata/documents/nova-vulgata_index_lt.html

[50] Podsjećamo da se ovoga dana od davnine u misi čita upravo Fil 2,6-11.

[51] Prema Novoj Vulgati: et cum sceleratis reputatus est.























http://www.vatican.va/archive/bible/nova_vulgata/documents/nova-vulgata_index_lt.html



Gospa

34


[52] Nova Vulgata: Delens, quod adversum nos erat, chirographum decretis, quod erat contrarium nobis, et

ipsum tulit de medio affigens illud cruci.

[53] Nova Vulgata: Iustificati gratis per gratiam ipsius per redemptionem, quae est in Christo Iesu.

[54] Usp. 1 Kor 1,22-24: “Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga:

Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju

mudrost.”

[55] Usp. E. BRANDENBURGER, Croce, albero, u: L. COENEN – E. BEYREUTHER – H. BIETENHARD (prir.), Dizi-

onario dei concetti biblici del nuovo testamento, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1986., 416-428. Poslanice o-

petovano naglašavaju da smo spašeni po Kristovoj smrti i uskrsnuću: 1 Kor 15,13ss; Rim 4,24; 5,6ss; 1 Sol

5,10; Heb 2,9; 2 Kor 5,14; 1 Pt 3,18.

[56] C: ut et patientiae ipsius habere documenta et rersurrectionis consortia mereamur; P: et iustificatio-

nem nobis resurrectio comparavit; PC: facias nos, eodem rersurgente, pervenire quo tendimus.

[57] Usp. L. COENEN, Risurrezione, u: L. COENEN – E. BEYREUTHER – H. BIETENHARD (prir.), Diziona-

rio… 1579-1586.

[58] B1: per ipsum valeamus ad aeternam Ierusalem pervenire.

[59] C. rersurrectionis consortia mereamur.

[60] P: et iustificationem nobis resurrectio comparavit.

[61] PC: facias nos, eodem rersurgente, pervenire quo tendimus.

[62] Valja napomenuti da svako euharistijsko slavlje uključuje uvijek cjelovito Kristovo vazmeno otajstvo:

smrt i uskrsnuće, samo što je ove nedjelje u samom liturgijskom slavlju to osobito vidljivo.












35

SVETA VREMENA OD CVJETNICE DO USKRSA


Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a

označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje nje-

govog vazmenog otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskr-

som.

Liturgijska godina i njezini ciklusi

rkvena ili liturgijska godina započinje prvom nedjeljom došašća, a dijeli se na

tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Kako sami nazivi ciklusa naz-

načuju, u središtu božićnoga ciklusa nalazi se božićno otajstvo, odnosno otaj-

stvo utjelovljenja Sina Božjega, a sastoji se od vremena priprave za Božić koje

nazivamo došašće ili advent, zatim od samoga slavlja Božića te pobožićnoga

vremena, koje traje do Krštenja Gospodinova; u središtu uskrsnoga ciklusa

C

https://www.vjeraidjela.com/liturgijska-godina/

Gospa

36

SVETA VREMENA

otajstvo je Kristova otkupiteljskoga djela, a sastoji se od četrdesetodnevne pri-

prave za Uskrs, zatim od Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa te pouskrsnoga

vremena koje traje do blagdana Duhova; vrijeme kroz godinu vrijeme je kada

nema velikih blagdana, a s obzirom da se dijeli na dva dijela – između bo-

žićnoga i uskrsnoga ciklusa te između uskrsnoga i božićnoga ciklusa – smisao

mu je ponajviše u povezivanju otajstava

Božića i Uskrsa, kao i u svojevrsnoj duho-

vnoj predpripremi za onaj ciklus koji sli-

jedi.

Korizma i Veliki tjedan

Korizma je vrijeme prije Uskrsa koje traje

40 dana, ali ne uzastopnih, jer se ne raču-

naju nedjelje (svaka je nedjelja slavlje Kri-

stova uskrsnuća i u tom smislu ne može

imati pokornički karakter), a uz to, prema

današnjem računanju, ima pomalo neo-

bičan završetak, odnosno traje do Veli-

koga četvrtka uvečer, kada – s Misom

Večere Gospodnje – započinje Veliko tro-

dnevlje. Isto se tako čini neobičnim i slijed

Velikoga tjedna, koji započinje Cvjetni-

com ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a za-

vršava Uskrsom, jer se usred njega nalazi

još uvijek korizmeno vrijeme, ali i Veliko

trodnevlje i samo slavlje Uskrsa. Štoviše,

ukoliko se tako podijeli korizma – do Mise

Večere Gospodnje na Veliki četvrtak,

onda se time i gubi broj od 40 korizmenih

dana, pa je nedorečenost još veća.

Cvjetnica

Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a

ujedno predstavlja i početak Kristove Muke. To je i vidljivo u dvostrukom nazivu

toga dana: Cvjetnica i Nedjelja Muke Gospodnje, kao i u dvostrukom otajstvu

koje je jasno uočljivo u misnom slavlju: najprije se spominjemo kako je Krist na

magaretu ušao u Jeruzalem, a narod mu oduševljeno klicao “Hosana! Hosana!”,

a zatim se spominjemo Kristove muke, kada je taj isti narod vikao “Raspni ga!

Raspni!”

Povijesno gledano, ophod na Cvjetnicu ima svoje podrijetlo u prvim stoljećima

Crkve (4. st.), kada bi se okupio vjernički puk na Maslinskoj gori i postupno ho-

dio od jedne do druge bazilike, idući prema gradu, pjevajući himne, antifone,

https://www.vjeraidjela.com/korizmeno-vrijeme/

https://www.vjeraidjela.com/tag/cvjetnica/

37


čitajući čitanja i moleći, a za vrijeme hoda bi nosili u rukama maslinove ili pal-

mine grančice. Kasnije se ta praksa proširila i na Zapad, a posebno je bila

svečana u srednjem vijeku, kada se u ophodu na nosiljci nosio evanđelistar

umotan u purpurno platno ili bi se na isti način nosio križ bogato okružen cvi-

jećem, ili su pak postojali neki drugi običaji, ovisno o kraju. Za vrijeme pape Pija

XII. (1955. god.) liturgija Cvjetnice, kao i liturgija cijeloga Velikoga tjedna, doži-

vjela je značajnu reformu, ali ona nije potrajala s obzirom da je uskoro – s od-

redbama Drugoga vatikanskoga sabora – propisan i novi oblik slavlja.

Tako današnji Misal određuje da se, ako je zgodno, prije jedne svete mise upri-

liči ophod, odnosno da se narod okupi na odgovarajućem mjestu izvan crkve

ili u nekoj manjoj crkvi, noseći u rukama palmine, maslinove ili neke druge

grančice, koje svećenik najprije blagoslovi, potom navijesti evanđelje o ulasku

Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici se, pjevajući određene pok-

like (Židovska su djeca…, Psalam 23, Psalam 46, Slava, čast i hvala ti…), upute u

crkvu, gdje će se nastaviti misno slavlje. Blagoslovljene grančice se obično nose

kući i zataknu za križ ili se nose u staje.

Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, i to

po Mateju, Marku ili Luki, što će ovisiti o liturgijskoj godini. Tako se u liturgijskoj

godini A čita Muka po Mateju, u liturgijskoj godini B po Marku, a u godini C po

Luki. Može se upriličiti čitanje po ulogama, s tim da se preporuča da svećenik

čita ono što govori Krist.

Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego

je crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.

Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda

Nekada su svi dani Velikoga tjedna bili naglašeniji u svjetlu pokore, pa je tako

bio običaj da se cijeli tjedan posti, da se bdije, posebno moleći Jeremijine la-

mentacije (psalmi iz Knjige Tužaljki), da se ostave po strani svi težački poslovi

koji nisu nužni te da se na takav način i tijelo i duša vjernika skrušenije suživi s

Kristovom patnjom, oplakujući vlastite grijehe i grijehe svih ljudi. Danas su u

tom svjetlu svoje značenje izgubili Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika sri-

jeda, iako je naravno njihov smisao i dalje takav da nas vode kroz snažno pro-

življavanje Kristova vazmenoga otajstva te nas pozivaju na intenzivniju i pokoru

i molitvu.

Veliki četvrtak

Kao što je već rečeno, Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj

dan navečer započinje Vazmeno trodnevlje. S obzirom na navedenu nedoreče-

nost u podjeli korizmenoga vremena i u rasporedbi Velikoga tjedna, možemo

reći da je ona na Veliki četvrtak još uočljivija, jer proizlazi da u istom danu

https://www.vjeraidjela.com/nekadasnji-ophod-na-cvjetnu-nedjelju/


Gospa

38

SVETA VREMENA

prestaje korizma i započinje Veliko trodnevlje. No, trenutačno je tako i za even-

tualno novo računanje trebat će pričekati neku novu reformu, ali ipak valja na-

glasiti i da je ovakvo rješenje zapravo određeni kompromis. Naime, neki će i

danas, a ranije je to bilo tako, u Sveto trodnevlje računati Veliki četvrtak, Veliki

petak i Veliku subota, dok će drugi naglašavati da tu treba ubrojiti Veliki petak,

Veliku subotu i (Veliku) nedjelju (posebno Vazmeno bdjenje), pa se u ovom dru-

gom računanju nekako logičnije može priključiti i Veliki četvrtak, ukoliko to slav-

lje započne tek navečer. Ipak, kakvo god bilo računanje, opet ostaje određena

odvojenost samoga Uskrsa, što sa svoje strane opterećuje i liturgijsku smisle-

nost prijelaznosti iz smrti u život, odnosno cjelokupnoga slijeda vazmenoga o-

tajstva.

S obzirom na onaj prijepodnevni dio Velikoga četvrtka koji pripada korizme-

nom vremenu valja naglasiti da se tada slavi samo jedna sveta misa u cijeloj

biskupiji, a slavi ju biskup u koncelebraciji sa svojim svećenicima. Ukoliko nisu

ozbiljno spriječeni, svi bi svećenici trebali biti na toj misi. Ta se misa naziva Misa

posvete ulja, jer tada biskup blagoslivlja ulja koja će se tijekom godine koristiti

za krštenje, potvrdu, bolesničko pomazanje, sveti red i za katekumene. Ta-

kođer, tada svi svećenici obnavljaju svoje svećeničke zavjete, što je vrlo znako-

vito s obzirom da je Krist na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i sveti red.

Navečer se u svakoj župi slavi Misa Gospodnje večere, kojom, ponavljamo, za-

počinje Sveto trodnevlje. Riječ je o spomenu na Kristovu Posljednju večeru,

kada je ustanovio euharistiju i darovao nam se pod prilikama Kruha i Vina.

Stoga je liturgijska boja bijela, a ne ljubičasta, a opći ton je slavljenički. Takav je

39


ton nekada bio još izraženiji, a potvrđivao se na način da se toga dana slavila

Misa završetka korizmenoga posta. Ipak, uočljiv je i pokornički karakter, a vid-

ljiv je između ostaloga i tako što će, dok se pjeva Slava, zazvoniti zvona i više

ne će zvoniti do Vazmenoga bdjenja. Zvona će, kako se to kaže u narodu, zave-

zati.

Današnje liturgijske odredbe propisuju da se nakon čitanja evanđelja može iz-

vršiti obred pranja nogu, a kao spomen na Kristov čin ljubavi i poniznosti izvr-

šen na Posljednjoj večeri, odnosno na to da je Krist apostolima oprao noge i

time im pokazao kako ga treba nasljedovati. Lijepo je i hvalevrijedno da se ob-

red pranja nogu u većini župa i izvršuje, a možda u ovom slučaju ne bi bilo

naodmet i da je to propis, a ne samo preporuka, jer je riječ o vrlo znakovitom

i bogatom obredu koji je okupljenom narodu vrlo rječit, a svećenika potiče na

još snažnije promišljanje o svojoj ulozi kao pastira, ali i kao onoga tko je odab-

ran od Boga za služenje drugima.

Nakon mise se Svetootajstvo prenese u pokrajnju kapelu ili na drugo prikladno

pripremljeno mjesto, a svi se ukrasi s oltara odnesu. Simbolički to pokazuje

kako započinje vrlo ozbiljno vrijeme Kristove muke, a u tom se smislu upriličuje

barem jednosatno klanjanje pred Svetootajstvom, kao spomen na Kristovu

molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali, dok se Otku-

pitelj svijeta znojio krvavim znojem. U tom je smislu Kristov prijekor upućen

Petru: Zar nisi mogao probdjeti barem jednu uru sa mnom? istovremeno u-

pućen i svima nama, a kao takav poticaj da se makar kroz tih sat vremena in-

tenzivnije suživimo s njegovom patnjom, promišljajući o svemu onome što se

zbivalo nakon Posljednje večere.

Veliki petak

Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt, pa stoga toga dana nema i ne

može biti mise, nego se slave obredi Velikoga petka. S obzirom da je Krist umro

u 15 sati, preporučljivo je da tada započne i bogoslužje, ali će češće to biti ne-

moguće jer mnogi rade. Liturgijska boja je crvena, znak mučeničke smrti.

Posebno je svečan početak, koji počinje u tišini, bez pjesme, a na način da sve-

ćenik, kada dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje te se u

sebi moli. Taj obred prostracije za mnoge je vjernike najpotresniji i najznakovi-

tiji i u tom bi ga smislu svakako valjalo njegovati, jer pokazuje kolika snaga i

rječitost može biti u tišini i u gestama.

I na Veliki petak se, kao i na Cvjetnicu, čita ili pjeva Muka, s tim da je ona uvijek

po Ivanu. Može se također rasporediti po ulogama, s jednakom preporukom

da svećenik izgovara sve one dijelove koji se pripisuju Kristu.

https://www.vjeraidjela.com/tag/veliki-petak/

Gospa

40

SVETA VREMENA

Za Veliki je petak znakovita i posebna sveopća molitva, u kojoj se moli za razne

potrebe i osobe, a prema vrijedećem Misalu (iz 2002. god.) može ju predvoditi

i laik. U njoj se tako moli za Crkvu, za papu, za biskupe, za sve kršćane, za Ži-

dove, za nevjernike, itd.

Posebno emotivan trenutak je vezan uz obred ljubljenja križa, a koji započinje

tako da se donese platnom prekriveni drveni križ i u tri koraka postupno ot-

kriva, uz pjevanje svećenika, svaki put višim glasom, zazivom: Evo drvo križa na

kom Spas je svijeta visio, na što narod u šutnji poklekne te uzvraća pjeva-

jući: Dođite, poklonimo se! Nakon toga svećenik i ministranti pokleknu i po-

ljube križ, a potom to čine i svi ostali vjernici. Za to se vrijeme pjevaju tzv. pri-

jekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost

puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Kojiput se može čuti kako poneki žup-

nici, da bi skratili vrijeme, običavaju na takav način ponuditi tri križa na ljublje-

nje, no za to nema nikakvoga opravdanja, jer smo spašeni po jednom Spasite-

lju i jednom križu, a to bi svakako trebalo biti jasno svima, bez unošenja bilo

kakvih nedoumica.

Zaključni dio obreda Velikoga petka čini pričest, a s obzirom da je Krist umro,

razumljivo je da će se to učiniti s hostijama koje su posvećene na Veliki četvr-

tak. Štoviše, mnogi će istaknuti neprimjerenost pričešćivanja uopće toga dana,

a ponajviše iz razloga jer je Krist mrtav i u tom smislu zapravo ne može biti

živ pod prilikama Kruha i Vina. Također, s obzirom da je Veliki petak, uz Čistu

srijedu, zapovijedani post i nemrs, blagovanje Kristova Tijela kao najizvrsnije

hrane čini se kao ono koje takav post bitno narušava.

Na samom kraju iznese se Presveti Sakrament iz crkve, kao znak Kristove smrti

i na takav se način pripremi i na posvemašnju subotnju grobnu šutnju.

41


Velika subota

Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu, pa je sasvim ra-

zumljivo što toga dana nema ni mise ni pričešćivanja. To je dan bez liturgije, a

mogu se jedino prirediti nekakva manja liturgijska slavlja za katekumene. Smiju

se podijeliti samo sakramenti pomirenja i bolesničkog pomazanja te dati po-

pudbina umirućima.

Ako je moguće, vrata crkve bi trebala biti cijeli dan otvorena, kako bi se vjernici

mogli pomoliti na Kristovu grobu. U mnogim je župama obnovljen i običaj ču-

vara Kristova groba, što posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima sab-

ranosti, no ipak valja voditi računa o opasnosti od teatralnosti, koja bi mogla

zasjeniti pravi smisao Svetoga trodnevlja pa u tom svjetlu i Velike subote.

Iako je po sebi razumljivo da toga dana nema mise, tijekom povijesti je dolazilo

do anticipacije Vazmenoga bdjenja, pa sve do toga da se ono slavilo u subotu

ujutro, što je potpuno poremetilo značenje tišine i sabranosti, a u tom je svjetlu

onda hvalevrijedno što se današnjim propisima preporučuje da Vazmeno bdje-

nje ne bi trebalo započinjati prije 21 sat (iako češće u praksi iz razumljivih ra-

zloga ipak počinje).

Vazmeno bdjenje

Vazmeno bdjenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kri-

stovu muku i smrt te njegovo uskrsnuće, po kojima smo spašeni, odnosno riječ

je o slavlju koje na poseban način želi pokazati snagu Kristova prijelaza iz smrti

u život te pobuditi u nama nadu da ćemo i svi mi jednoga dana, snagom Kris-

tova vazmenoga otajstva, na sličan način prijeći iz ovoga u vječni život.

Liturgijsko slavlje Vazmenoga bdjenja sastoji se od četiri dijela: službe svjetla,

službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla započinje palje-

njem i blagoslovom “ognja bdjenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini cr-

kve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana

grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća

godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdjenja i s njom ulazi u

crkvu, koja je u potpunom mraku. Dok ulazi, triput pjeva, svaki put višim gla-

som: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale

svoje svijeće od uskrsne te se na takav način osvjetljava cijela crkva, a na koncu

i pali svjetlo. Uskrsna svijeća i cijeli obred tako simbolizira uskrsloga Krista –

novo Svjetlo koje rasvjetljuje narode i donosi Život.

To potvrđuje i posebno svečani hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji potom sli-

jedi. On nam između ostaloga svraća pozornost na teologiju prijelaza iz smrti

u život, iz žalosti u radost, iz raspadljivosti u neraspadljivost, te nam u tom

https://www.vjeraidjela.com/tag/velika-subota/


https://www.youtube.com/watch?v=3npP8sQn5Fc

Gospa

42

SVETA VREMENA

smislu svjedoči zašto je Vazmeno bdjenje vrhunac svega liturgijskoga slavlja

tijekom cijele crkvene godine.

Vrlo su znakovita i misna čitanja Vazmenoga bdjenja. Tako se najprije čitaju

tekstovi iz Staroga zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakoga se pjeva ili

čita psalam te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može sma-

njiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon

posljednjega starozavjetnoga čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a

potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja te slijedi evanđelje.

Ponovno počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru i zvone sva zvona. Na-

stupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt, a nama otvorio rajske

dveri.

Treći dio Vazmenoga bdjenja je krsna služba, a u njoj svećenik blagoslovi vodu

kojom će novokrštenici biti krštavani sve do Duhova. Njome tada blagoslovi i

sve okupljene vjernike. Na koncu slijedi euharistijska služba, kao vrhunac svega

slavlja.

Uskrs

Danas se uz Vazmeno bdjenje slavi i danja misa.

Iako se često koriste kao istoznačnice, dobro je razlikovati Uskrs od Vazma.

Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon du-

goga vremena posta (post se u korizmi, i to ne svuda, prekidao samo na Veliki

četvrtak) opet može uzeti meso, a u teološkom se smislu Vazam odnosi na cje-

lokupno otajstvo našega spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu,

dok se Uskrs odnosi na sam dan slavlja Kristova uskrsnuća. Naravno, i smisao

Uskrsa je uprisutnjenje vazmenoga otajstva, a može se reći da se on ponavlja

svake nedjelje, kada se na svakoj nedjeljnoj svetoj misi slavi radost i otajstve-

nost uskrsnoga jutra.

Kao blagdan, Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme, odnosno određeno

je da se on slavi u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punoga mjeseca

(uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. trav-

nja, to znači da blagdan Uskrsa u Katoličkoj Crkvi može pasti samo unutar toga

vremena.

Valja spomenuti i uvriježeni običaj da se u uskrsno jutro blagoslivlja jelo, odno-

sno riječ je o liturgijskom obredu blagoslova one hrane koju vjernici donesu od

kuće, a s ciljem da se ponajprije zahvali Bogu na svim darovima kojima nas

obasiplje, pa tako između ostaloga i što možemo obilnije blagovati nakon če-

trdesetodnevnoga posta i u tom smislu svečanije proslaviti i sami Uskrs. Tako

nas i blagoslov hrane odgaja u jednostavnosti i poniznoj zahvalnosti na

https://www.vjeraidjela.com/tag/uskrs/

https://www.vjeraidjela.com/tag/blagoslov-jela/

43


duhovnim, ali i na materijalnim darovima, kako nas to već Isus uči u molitvi

Očenaša i zazivu: Kruh naš svagdanji daj nam danas, a istovremeno nas pou-

čava kako ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih

usta.

Smisao Velikoga tjedna

Iz svega rečenoga proizlazi da je Veliki tjedan posebno i povlašteno vrijeme

najdubljega i najsnažnijega uranjanja u otajstvenu milost Božjega otkupljenja,

a koje nas uči kako nema Uskrsa bez Velikoga petka, odnosno da je radost Kri-

stova i našega uskrsnuća neodvojiva od njegove muke i smrti, nego upravo po

njima zadobiva svoje neiscrpno značenje. Sve se to, naravno, ocrtava u liturgij-

skim slavljima Velikoga tjedna, koja su, unatoč određenim navedenim nedo-

rečenostima, iznimno duboka i ona koja nas svojom snagom snažno uranjaju

u milost vazmenoga otajstva i žele nas preobraziti da i mi, slijedeći Krista, koji

nas je otkupio jednom žrtvom na Križu, svakodnevno umiremo sebi i grijehu,

a da bismo se rađali na novi život, nadajući se jednog dana onom vječnom ži-

votu u kojem više nema žalca Smrti.

Gospa

44

SVETO TRODNEVLJE

ZVONKO PAŽIN

1. Povijest

ijekom povijesti na ovaj su se dan slavila četiri različiti obreda:

• pomirenje pokornika,

• posveta ulja,

• misa večere Gospodnje,

• misa završetka korizmenog posta.[1]

U Jeruzalemu je u 4. st. toga dana u rano poslijepodne bilo bogoslužje, a zatim

bi svi požurili kući da se malo odmore, jer su cijelu slijedeću noć trebali prob-

djeti. U samim počecima misa Velikog četvrtka je bila jednostavno misa zavr-

šetka korizmenog posta. Neki su je slavili ujutro, neki oko podne, a neki na-

večer, prema Posljednjoj večeri. Sv. Augustin navodi sva tri ova običaja.

T

https://www.vjeraidjela.com/veliki-cetvrtak/#_ftn1

45

SVETO TRODNEVLJE ČETVRTAK PRIJE USKRSA

U 4. st. u Rimu uopće nije bilo mise Večere Gospodnje, nego se slavilo pomire-

nje pokornikâ. Spomenimo samo ukratko da se sakrament pokore u ono vri-

jeme mogao podijeliti samo jedanput u životu. Ispovijed grijeha je bila tajna,

ali pokora za te grijehe često puta javna i znala je potrajati više godina. Takvi

su pokornici, dakle, u Rimu na Veliki četvrtak bili svečano pomireni, tj. današ-

njim rječnikom rečeno, dobivali su odrješenje od svojih grijeha. Spomenimo

samo da su predmet te ispovijedi bili samo neki veliki grijesi: otpad od vjere,

preljub, ubojstvo… Zanimljivo je da je taj dan i nakon nestanaka javnih pokor-

nika sačuvao određeni „pomirbeni” značaj. Tako je u nekim dijelovima Francu-

ske sve do 19. st. toga dana nakon moljenja psalma vjernicima davano odrje-

šenje za koje se preciziralo da nije sakramentalno.

Već u 7. st. u Rimu susrećemo drugu praksu. Na rimskim župama svećenici bi

ujutro slavili misu završetka korizmenog posta, a navečer misu večere Gospo-

dnje, na kojoj bi se (u papinoj liturgiji) ujedno i posvetio ulje. Podsjetimo se da

korizma završava na Veliki četvrtak, a zatim slijedi Sveto trodnevlje. Zanimljivo

je da na toj misi nije bilo bogoslužja riječi, nego bi se odmah započinjalo prika-

zanjem. Toga je dana papa prao noge svojim ukućanima, a isto su to činili i

svećenici na župama.

2. Veliki četvrtak prema Misalu Pija V. 1570.

Prije reforme iz 1951-1955. misa Večere Gospodnje se slavila prije podne (to-

liko je bio važan euharistijski post!), a posveta ulja bi se slavila posebnim obre-

dom iza pričesti.[2] Pomirenje pokornika je nestalo već u 10-11. st.

Između 13. i 15. st. uvodi se nešto novo u bogoslužje Velikog četvrtka. Naime,

u staroj rimskoj liturgiji se običavalo u jednom kovčežiću (pričuvnici) spremiti

ostatke posvećenog Kruha i pohraniti ih jednostavno u sakristiju nakon mise

Velikog četvrtka. Na početku slijedeće mise taj bi se kovčežić donio pred papu

koji bi mu se kratko poklonio i onda započeo bogoslužje. Međutim, nakon 13.

st. kada je sve više rasla euharistijska pobožnost izvan mise, taj je obred postao

prigodom za osobitu euharistijsku pobožnost. K tome, kad je bogoslužje Veli-

kog četvrtka uzelo i neke znakove žalosti (npr. isključivanje zvona i orgu-

lja)[3] vjernici su ovaj provizorni tabernakul (euharistija se nije više nosila u sa-

kristiju nego na posebno mjesto u crkvi) je za vjernike postao „Isusov grob”,

iako se, liturgijski gledano, još nije moglo govoriti o smrti Kristovoj.

3. Veliki četvrtak nakon reforme 1955.

Misa večere Gospodnje je konačno dobila svoje pravo mjesto – uvečer.[4] Prije

podne u svojoj katedrali biskup slavi misu posvete ulja. Prijenos Svetotajstva

nakon večernje mise je trebala biti manje svečan, a trebalo je i izbjegavati pre-

veliko isticanje „Božjeg groba”.




Gospa

46

SVETO TRODNEVLJE

4. Veliki četvrtak prema Misalu Pavla VI. 1970.

Kao i u redu od 1955., prije podne se u katedrali slavi misa posvete ulja, ali joj

se pridaje još jedan novi značaj kojega u tradiciji uopće nema: svećenici (koji

su u koncelebraciji s biskupom) obnavljaju svoja svećenička obeća-

nja.[5] Napominjemo da je to jedina

prijepodnevna misa u cijeloj biskupiji.

Uvečer se u svim župskim crkvama

slavi misa Večere Gospodnje koja ot-

vara Sveto trodnevlje. Podsjećamo da

liturgičari stavljaju u pitanje uputnost

ove raspodjele. Tu se nekako našlo

srednje rješenje između dosadašnjeg

brojanja (četvrtak, petak, subota) i kla-

sičnog (i ispravnog) brojanja (petak,

subota, nedjelja). Osobitost mise

večere Gospodnje je (neobvezatni!)

obred pranja nogu koji vrlo znakovito

upućuje na Gospodnju zapovijed lju-

bavi.[6] Nakon mise slijedi prijenos

Svetotajstva u kapelicu, odnosno na neko dolično mjesto, a glavni oltar se o-

goli. Vjernici se pozivaju da ostanu još jedno vrijeme u molitvi i klanjanju, da se

ne bi i na nas mogao odnositi Isusov prijekor upućen Petru: “Jednu uru nisi

mogao probdjeti sa mnom?”.[7]

[1] Gelazijev sakramentar spominje samo prve tri. Misa završetka korizmenog posta uvedena je nešto kas-

nije.

[2] Međutim, znalo se događati da su biskupi imali blagoslov ulja i dan ranije, da bi oni ljudi koji bi došli sa

župa po sveto ulje, mogli stići na vrijeme.

[3] Zvona nisu zvonila, pa su se upotrebljavale različite čegrtaljke i “klepetala”. Ovi drveni instrumenti vuku

podrijetlo iz monaških običaja. Naime, kako su u počecima zvona bila rijetka i skupa, u mnogim ih samosta-

nima i nije bilo, nego su za određivanje dnevnog reda redovnici upotrebljavali takva drveno pomagalo zvano

“tabula”.

[4] Zahvaljujući tome što je 1953. godine strogi euharistijski post smanjen na tri sata prije pričesti (a prije

toga se moralo postiti od ponoći do pričesti). Zbog toga je i bogoslužje Velikog petka moglo biti prebačeno

u večernje sate.

[5] Zamisao je izvrsna: na „svećenički“ i „euharistijski“ dan okupljaju se svećenici oko svoga biskupa. No, s

druge strane (zahvaljujući našim automobilima) to je nekako dan žurbe i jurnjave. Zamislimo kako je to bilo

kad je npr. župnik iz Zemuna trebao doći u Đakovo…

[6] Prava je šteta da je obred pranja nogu neobvezatan. Trebalo bi ga svakako uzeti jer je to drevna tradicija,

a drugo, znademo da znakovi koji puta jače govore od izgovorene riječi.

[7] Ponegdje to bude jedan sat klanjanja, drugdje do ponoći, a neki se osmjele da u molitvi probdiju cijelu

noć. Međutim, u tako dugim bdjenjima valja biti razborit: kako će slijedećega dana moći raditi (i “funkcioni-

rati” u vlastitoj obitelji) onaj koji je cijelu noć bdio?




https://www.vjeraidjela.com/veliki-cetvrtak/#_ftnref1







47

SVETO TRODNEVLJE PETAK PRIJE USKRSA

ZVONKO PAŽIN

1. Povijest

rvo svjedočanstvo slavljenja Velikog petka nalazimo u Jeruzalemu sredinom 4.

st. Egerija, hodočasnica iz tog vremena, daje nam detaljan prikaz slavlja Velikog

petka u Jeruzalemu. To je bio dan „putujuće molitve”. U četvrtak navečer bi se

vjernici sastajali u dvorani posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu i tako bi

cijelu noć proveli pjevajući himne i čitajući čitanja. U petak prije podne, nakon

kraćeg odmora, puk bi se sabrao kod dvorane posljednje večere (gdje se častio

stup bičevanja) i zatim išao do Golgote. Tamo bi biskup izložio relikviju (moći)

svetoga Križa, a vjernici su se klanjali i ljubili Križ. Evo kako je taj obred izgleda.

Donosi se srebrena pozlaćena škrinja u kojoj je sveto drvo Križa. Otvori se, iz-

nese, stavi na stol i drvo križa i naslov [tj. onaj natpis ponad križa]. Kad se položi

na stol, biskup, sjedeći, svojim rukama pritisne krajeve svetoga drveta, a

P

Gospa

48

SVETO TRODNEVLJE

đakoni što okolo stoje čuvaju. To se zato čuva jer je običaj da sav puk, vjernici

i katekumeni, jedan po jedan dođu, nagnu se na stol, poljube Sveto drvo i

prođu. Budući da je, veli se, ne znam kada netko zagrizao i ukrao od Svetoga

križa, stoga sada đakoni koji su okolo čuvaju da se onaj tko pristupa ne usudi

opet onako postupiti. Tako, dakle, prođe sav narod: jedan po jedan. Svi se na-

klone, dotaknu Križ i natpis najprije čelom i potom očima i kada poljube Križ

prođu. Ali nitko ne pruži ruku da dodirne.[1]

U svakoj od tih postaja bi se čitali odgovarajući odlomci iz Biblije i pjevali

psalmi. Dakle, osnovni dijelovi bogoslužja Velikog petka bili su:

služba riječi (s obvezatnim čitanjem evanđeoskog opisa Kristove muke),

čašćenje (relikvija) svetoga Križa.

Najstarije svjedočanstvo slavlja Velikog petka u Rimu nalazimo u Grgurovom

sakramentaru i evanđelistaru iz 7. st. Čitalo se evanđelje muke Gospodnje i

molila velika molitva vjernika, a koja se sačuvala i u današnjem bogoslužju Ve-

likog petka.

Izgleda da je u to vrijeme na rimskim župama („titulima”) bogoslužje Velikog

petka bilo nešto drugačije. Na početku se izlagao križ na oltar, zatim bi, kao i u

papinskoj liturgiji slijedila čitanja. Nakon toga bi se uzimala pričest – pretekle

od bogoslužja Velikog četvrtka – i dijelila vjernicima. Napominjemo da se u pa-

pinskoj liturgiji dijelila pričest samo onima koji su to htjeli (a u to su vrijeme na

redovitim misama svi išli na pričest): sâm papa i njegova asistencija se nije

pričešćivao. Nakon pričesti slijedilo je ljubljenje križa. Pri tome su pjevali Trisa-

gion po uzoru na bizantsku liturgiju. Pod utjecajem iste bizantske liturgije je i

uvedena pričest na Veliki petak, iako je bio strogi post. U 8. st. je poklon križu

ušao i u papinsku liturgiju. Relikvija sv. Križa bi se nosila u procesiji od bazilike

sv. Ivana Lateranskog do bazilike sv. Križa, gdje je bio poklon sv. Križu, a nakon

toga je slijedilo bogoslužje riječi.

2. Veliki petak u Misalu Pija V. 1570.

Sve do reforme iz 1955. bogoslužje Velikog petka bilo je prije podne.[2] Slično

kao i danas započinjalo je u tišini. Liturgijska je boja crna. Svećenik bi s poslu-

žiteljima došao do ogoljenog oltara i pred njim prostro se jedno vrijeme u mo-

litvi. Zatim bi akoliti stavili na oltar samo jedan oltarnik (inače su trebala biti

tri), a svećenik bi zatim poljubio oltar. Slijedilo je čitanje Hoš 6,1-6, a nakon zav-

lake iz Hab 3, zborna molitva i čitanje Izl 12,1-11 (o vazmenom janjetu). Nakon

zavlake iz Ps 139 čitala bi se Muka po Ivanu. Kao i danas slijedila bi sveopća

molitva, a nakon toga otkrivanje križa i klanjanje križu. Nakon toga bi slijedila

pričest. Ono što je neobično, samoj je pričesti prethodio obred sličan prikaza-

nju u misi, tako da se u povijesti – prema istočnoj liturgiji – nazivao “liturgija

https://www.vjeraidjela.com/veliki-petak/#_ftn1


49


pretposvećenih darova”,[3] a pričest je bila posvećenim Kruhom i običnim vi-

nom! Pogledajmo kako je to izgledalo.

Svećenik i đakon odu po Presveto na mjestu gdje se bilo čuvalo, poklone se

kako je uobičajeno (okade, pomole se, itd.) i donesu do oltara. Svećenik rašiti

tjelesnik na oltaru, postavi kalež, pliticu i čestičnjak (ciborij). Velika hostija

(sačuvana od mise Velikog četvrtka) stavi se na pliticu. Zatim se ulije vino u

kalež s nešto vode kao što je uobičajeno. Svećenik onda izmoli molitve kao i

inače u prikazanju, okadi darove, opere ruke i moli: “Molite, braćo, da moja i

vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućemu”.[4] Nakon toga, naravno,

ne moli se kanon, nego se nastavi pozivom na Očenaš i Očenašem. Slijedi uo-

bičajeni obred pričesti pri čemu – kao i inače, jedan komadić hostije stavi u

kalež. Kad dođe vrijeme pričesti svećenik se pričesti hostijom kao i inače, a za-

tim popije vino (naravno, neposvećeno) iz kaleža. Nakon toga očisti kalež kao i

inače i odlazi s oltara bez blagoslova, nakon čega se oltar ogoli.[5]

Lamentacije. Radilo se o Službi čitanja i Jutarnjoj (Matutin i Laude) svetoga tro-

dnevlja, a slavile su se u Velikom tjednu u srijedu, četvrtak i petak. Međutim,

formalno su to bili časovi četvrtka, petka i subote, s tim da se u srijedu poslije

podne slavila služba od četvrtka, u četvrtak od petka, a u petak od subote i to

u 16 sati. Budući da su se u starini Matutin i zatim Laude molili u ponoć, cijela

služba Lamentacija, odnosno Matutina i Lauda zazivala se Matutina teneb-

rarum. Ova je služba bila znakovita. Evo kako je opisuje Kniewald:




Gospa

50

SVETO TRODNEVLJE

Kod Matutina tenabrarum ima da gori 15 svijeća od običnog voska na trokut-

nom; iza svakog se psalma ugasi po jedna svijeća, a posljednja ostaje zapa-

ljena, te se za vrijeme pjevanja Benedictus nosi iza žrtvenika, a onda se opet,

goruća, vrati na svoje mjesto.”[6]

Znakovito je također bilo i udaranje (šibama) po klupama na koncu lauda. To

su činili i kanonici, ali i svi prisutni, što je osobito veselilo djecu koja su prije

toga znala i svečano ukrašavati svoje šibe baš za tu prigodu. To se udaranje

tumačilo strahom zbog Isusove smrti, ali i srdžbom na Židovi koji su Isusa ne-

vinog optužili. U đakovačkoj su katedrali, slično kao i kod redovitih nedjeljnih

vespera, lamentacije slavili kanonici, ali su psalme, naravno, pjevali bogoslovi.

Prema svjedočenju starijih, Lamentacije u su među bogoslovima bile osobito

omiljene.[7]

3. Veliki petak prema reformi Pija XII. (1955.)

Prema redu iz 1955. služba riječi na početku identična je obredu prije reforme,

jedino se oltarnik prostre po oltaru tek nakon Službe riječi. Sveopća molitva je

uglavnom ista.[8] Klanjanje križu je uobičajeno. Najvažnija i velika promjena je

bila u tome da je dokinuta “liturgija predposvećenih darova” nalik prikazanju.

Nakon klanjanja križu svećenik i đakon oblače ruho ljubičaste boje, odlaze po

Presveto, donesu ga do oltara i stave na prostrt tjelesnik. Slijedi odmah poziv

na Očenaš i Očenaš. Nema lomljenja hostije, nema kaleže s vinom, nego

pričest. Jedina razlika od današnjeg obreda je u tome što se najprije svećenik

pričesti, a vjernici prvo mole “Ispovijedam se”, “Gospodine, nisam dostojan” i

tek onda se pričeste.[9] Služba završava trima molitvama. Nema završnog bla-

goslova (zapravo, prva od molitava jest blagoslovna “molitva nad narodom”).

Na koncu se oltar ponovno ogoli.[10]

4. Bogoslužje Velikog petka danas (od 1970.)

Na Veliki petak prije podne nema nikakvog bogoslužja.[11] Bogoslužje Velikog

petka bi trebalo po mogućnosti započeti u 15 sati.[12] Oltar je gol, bez ikakvih

ukrasa. Veoma se preporučuje da orgulje ili neki drugi instrument koji pomaže

pjevanju budu što tiši, a najbolje bi bilo da se uopće ne čuju. Svećenik i poslu-

žitelji ulaze u tišini i poklone se oltaru, i to tako da kleknu ili, po mogućnosti, da

se prostru[13] i neko vrijeme ostanu u molitvi u posvemašnjoj tišini. Zatim us-

tanu, dođu do sjedala i svećenik kazuje molitvu bez poziva „Pomolimo se”.[14]

Prvi dio: Služba riječi: Iz 52,13-53,12; Heb 4,14-16.5,7-9; Iv 18,1-

19,42.[15] Nakon čitanja slijedi sveopća molitva. Napomenimo da je to jedina

molitva te vrste (to je praktički „molitva vjernika”) koja se sve vrijeme zadržala,

dok je u misi iščezla.[16] U toj sveopćoj molitvi moli se za Crkvu, papu, biskupe,

sve kršćane, sve one koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga, za Židove, nevjer-

nike, itd. Pri tome, prema drevnom načinu, đakon poziva na molitvu, a nakon












51


molitve u šutnji svećenik govori zbornu molitvu.[17] Prema misalu iz 1970. sve-

ćenik poziva na molitvu, prema onom iz 1975. to čini đakon, a prema (nepre-

vedenom) iz 2002. to može i službenik laik. Prema istom misalu svećenik, po

volji, može zadržati dotadašnje pozive: „Prignimo koljena“, „Ustanite“.

Drugi je dio klanjanje sv. Križu već prema mjesnom običaju. U nas je to redo-

vito ljubljenje križa. Prije toga svećenik otkriva zastrti križ pjevajući “Evo drvo

križa”.[18] Naravno, treba insistirati da ovo klanjanje križu bude kako je odre-

đeno, prije pričesti, a pogotovo treba insistirati da se dade na klanjanje jedan

križ, a ne npr. tri, kako neki čine da bude što prije gotovo. Ovaj obred ili ima

smisla ili nema. Ako ima, treba ga slaviti kako je određeno. Veliki petak je je-

danput godišnje, pa ako se slavlje produži, neka bude tako.[19]

Treći je dio pričest. Kad završi klanjanje križu, križ se postavi ispred oltara na

vidljivo mjesto, oltar se prekrije oltarnikom, zapale se svijeće. Svećenik ode po

Presveto, postavi ga na oltar i započne uvod u Očenaš, kao i u misi, s tim da,

naravno, nema kaleža. Nakon pričesti slijedi popričesna molitva i molitva nad

narodom. Nakon toga svećenik i poslužitelji u tišini odlaze, a oltar se ponovno

ogoli.

I ovaj današnji obred ima svojih slabosti i nelogičnosti. Naime, mnogi bi liturgi-

čari htjeli da uopće nema pričesti na Veliki petak, nego da, kao što je to bilo u

počecima, bogoslužje Velikog petka bude sastavljeno samo od službe riječi i

klanjanja križu. Zašto? Kao prvo, zbog posta. Naime, budući da je euharistija je

najizvrsnija hrana, ona prema tome krši post. Zato se ni pape nisu htjele priče-

šćivati toga dana. Drugi, teološko-liturgijski razlog je važniji. U ono se vrijeme

pričest izvan svete mise jednostavno nije dijelila, osim bolesnicima. Ako Crkva

smatra da nije uputno slaviti euharistiju na dan kada se posebno spominje

smrt Kristova, onda iz toga razloga ne bi bilo uputno pričešćivati se. Ako nema

euharistijskog slavlja, ne treba biti ni pričesti. Treće, nelogičnost pričesti na Ve-

liki petak se vidi još po jednoj sitnici: na početku bogoslužja oltar je gol, zatim

se prije pričesti brzo ponovo prekrije, pa onda nakon bogoslužja otkrije. Pi-

tamo se: treba li oltar biti otkriven ili prekriven? Ipak, trebamo priznati: zahva-

ljujući velikom pritisku pučke pobožnosti rimskih „titula”, pričest u bogoslužju

Velikog petka vrlo je rano ušla u liturgiju. Danas, nakon toliko duge tradicije,

pokazalo se da ipak ne bi bilo uputno dokidati tu staru praksu.

[1] EGEIJA, Putopis, 37 (prev. i prir. M. MANDAC), Služba Božja, Makarska, 1999., str. 223-224.

[2] Ponavljamo, propis o euharistijskom postu od ponoći do pričesti bio je toliko važan da su bogoslužja i

Velikog četvrtka i petka i Vazmenog bdjenja – posve nelogično – pomakli prije podne. U ovom slučaju – bo-

goslužju Velikog petka – opet se upotrebljavala “spasonosna” formula: “Nakon što se izmoli deveti čas”, a on

se, umjesto u 15 sati, molio odmah ujutro.




https://www.vjeraidjela.com/veliki-petak/#_ftnref1


Gospa

52

SVETO TRODNEVLJE

[3] Na staroslavenskom jeziku se to zove “liturgija preosveštenih darova”. U istočnoj liturgiji se euharistija

slavi tako da se priprava darova obavi prije same euharistije (to čak ne mora biti onaj isti koji predvodi eu-

haristiju), a tek onda slijedi služba riječi i euharistijska služba.

[4] Očito je da je ovdje izraz “moja i vaša žrtva” posve neprimjeren, jer se ne slavi misa, nego samo obredi

Velikog petka.

[5] Iz ovoga se vidi koliko su imali potrebu slaviti “misu” i na Veliki petak. U nekim je priručnim misalima čak

stajalo: Ad Missam praesancificatorum. Danas i obični vjernici znaju veoma dobro da na Veliki petak nema

mise, nego da se slave samo Obredi ili bogoslužje Velikog petka. Usrdno se nadamo da je to jasno i studen-

tima teologije.

[6] D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., 164.

[7] Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u Đakovačkom sjemeništu (1907.-1987.), u: Diaco-

vensia 14(2006)2, str. 533-630, ovdje: 541.

[8] Uz već rečenu promjenu u molitvi za Židove, što je došlo tek s Ivanom XXIII.

[9] Naime, prema Misalu Pija V. vjernici su se pričešćivali prema obredu pričesti bolesnika koji se umetao u

misu nakon pričesti svećenika. Tako npr. kad pogledamo Red mise u Misalu Pija V. uopće nećemo naći mje-

sto gdje se predviđa pričest vjernika. Svećenik je uzimao obred pričesti bolesnika koji je započinjao s “Ispo-

vijedam se”, da bi onda svećenik molio “Oproštenje i otpuštenje grijeha vaših podao vam svemogući i milo-

srdni Gospodin.”. Slijedio je “Evo Jaganjca Božjeg”, itd., iako je to svećenik prethodno molio prije svoje priče-

sti.

[10] Spomenimo još jedan stari običaj. “Matutinu” Velikog petaka (“noćna” službi koja se ipak molila ujutro)

nazivao se popularno “lamentacije”, prema Tužaljkama Jeremije proroka koje su se pjevale. U određenom

trenutku kad se čitalo izvješće o tome kako su Židovi nepravedno osudili Isusa, kanonici bi, kao i svi nazočni

vjernici, u znak prosvjeda udarali šibama po klupama i po crkvenim vratima. Bilo je to u ono vrijeme veliko

veselje za djecu! Naravno, tek nakon Matutina, Jutarnje i Trećeg časa slijedila je služba Velikoga petka.

[11] Redovito se na Veliki petak prije podne upriliči pobožnost križnoga puta.

[12] Naravno, valja biti razborit i promotriti mogu li vjernici zbog posla toga dana doći u to vrijeme. Jednos-

tavno govoreći, treba nastojati da to slavlje bude što bliže idealnom vremenu.

[13] I ovo prostiranje je veoma dojmljivo i znakovito. Bilo bi šteta ispustiti ga.

[14] Veoma je dojmljiva ova gluha tišina i jednostavnost gesta: Svećenik ulazi u posvemašnjoj tišini, prostre

se, dođe do sjedala, ne obraća se vjernicima čak ni pozivom “Pomolimo se”. Kako tišina može biti izražajna!

Eto zašto valja paziti na to da se ovo slavlje dobro pripravi i dostojanstveno i bez žurbe slavi! Ne smijemo

zaboraviti da u liturgiji sve progovara: i riječ i gesta i prostor i vrijeme i okolnosti…

[15] Zapažamo da su prva dva čitanja nova. Prvo čitanje je osobito sretno izabrano: to je tzv. Četvrta pjesma

o sluzi Jahvinu koja je potresno proročanstvo o trpećem Mesiji. I sadašnji red slijedi tradiciju i uzima Muku

po Ivanu.

[16] Naravno, u reformi 2. vatikanskog sabora molitva vjernika uvedena je u svako bogoslužje. Naime, bu-

dući da sada u svako bogoslužje ulazi i služba riječi, onda ulazi i molitva vjernika kao dio bogoslužja riječi.

Tako je upravo u svekolikoj liturgiji: u liturgiji sakramenata, blagoslovina, blagoslova. časoslova… Ova se

molitva naziva još: sveopća molitva, molbenica, prošnje, a u biti je to isti oblik molitve.

[17] Ovo je tipično istočnjački način molitve: đakon poziva na molitvu i općenito “vodi” slavlje.

[18] Ne govori se: “Evo križa”, nego: “Evo drva križa”, što upućuje da se u Rimskoj liturgiji doista pokazivale

relikvije Isusova križa (tj. stvarno drvo Isusovog križa, kako se vjerovalo). Vidi kasniji naslov za Blagdan uzvi-

šenje svetoga Križa.

[19] Ako bi u nekoj crkvi bilo doista veliki broj vjernika, onda se klanjanje može pojednostaviti, npr. tako da

se ispusti ljubljenje, ali svakako treba insistirati na jednome križu i na klanjanju prije pričesti, da ne bi ispalo

da samo svećenik i poslužitelji ljube križ onda kad je predviđeno, a ostali “laici” nakon svega.


















53

SVETO TRODNEVLJE SUBOTA PRIJE USKRSA

ZVONKO PAŽIN

a Veliku subotu Crkva se spominje Isusova boravka u grobu. To je dan velike

tišine i sabranosti. Euharistija se nije nikada slavila. To je aliturgijski dan (dan

bez liturgije). U prvim je stoljećima bitna oznaka ovoga dana bio potpuni post

koji je ispunjavao i prvi dio vazmenog bdjenja. Kasnije se toga dana ujutro sa-

zivalo katekumene da neposredno prije krštenja ispovjede svoju vjeru. Makar

Crkva nije nikada slavila euharistiju toga dana, Vazmeno se bdjenje slavilo sve

ranije i ranije, tako da su se stoljećima čula zvona već u subotu ujutro kad bi se

nakon „bdjenja” slavila euharistija (od 16. st. do 1951./55.).

Danas na Veliku subotu nema nikakvih liturgijskih slavlja, osim što se može

prirediti određena liturgija za katekumene (ponavljanje vjeroispovijesti, obred

“Efata”, nadijevanje kršćanskog imena, itd.). Toga dana ostaje liturgijsko slavlje

Časoslova.

N

Gospa

54

SVETO TRODNEVLJE

ZVONKO PAŽIN

Postanak i značenje

oš od apostolskih vremena otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove

slavilo se u Crkvi svake nedjelje. Godišnji spomen tog otajstva – Uskrs počeo

se slaviti tek sredinom II. st. (u nešem tekstu “Uskrs” označava uskrsnu nedje-

lju, dok je “Vazam” širi pojam i uključuje čitavo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća

Kristova). Vazmeno se bogoslužje sastojalo u bdjenju, a uskrsna misa ulazi u

rimsku liturgiju tek u VI./VII. st. U najstarijim je zapisima vazmeno slavlje pred-

stavljeno kao strogi post od jednog ili više dana, nakog kojeg slijedi molitveno

bdjenje koje se zaključuje radosnim euharistijskim slavljem. Sudjelovanje na

ovom bdjenju bilo je toliko važno da se npr. Tertulijan protivi udaji jedne kr-

šćanke za poganina, jer se nije moglo znati hoće li joj muž dopustiti da sudje-

luje u noćnom vazmenom slavlju.

J

55

SVETO TRODNEVLJE VELIKA SUBOTA NAVEČER

Kršćanska se Pasha-Vazam sastoji prvenstveno u prijelazu, u premošćivanju

onoga jaza između smrti i života, radosti i žalosti, suza i klicanja, posta i gozbe.

Krist je prešao iz smrti u život, iz poniženja u proslavu i s njim (Glavom) prelaze

i vjernici (udovi). Tu se ostvaruje otajstvo: po vazmenom otajstvu koje se upri-

sutnjuje u vazmenom bdjenju na vjernicima se događa ono isto što se dogo-

dilo Kristu: u vazmenom postu, u žalosti i u molitvi kršćani se otajstveno suob-

ličavaju Kristu u njegovoj muci i smrti, da bi mu po euharistijskoj gozbi i vazme-

nom klicanju postali slični u njegovom uskrsnuću i proslavi. Vazmeni post tako

čini prvi dio vazmenog slavlja, a drugi je dio euharistijska gozba. Didascalia a-

postolorum, sirski dokumenat iz III. st. to ovako predstavlja:

U petak i u subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdijte

čitavu noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve

do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom… Prinesite tada vaće

darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni jer je uskrsnuo Mesija,

zalog vašeg uskrsnuća. Neka vam to bude zakon sve do konca svijeta.

Osnovni elementi vazmenog bdjenja su, dakle: zbor vjernika, molitveno bdje-

nje, čitanje Svetoga pisma, euharistijsko slavlje i bratska agapa (gozba) u rado-

sti uskrsloga Krista.

Krštenje i vazmeno bdjenje. Prema Pavlovom naučavanju kršćanin se po krš-

tenju upriličuje smrti Kristovoj, da bi s njime i uskrsnuo na novi život (Rim 6,3-

5). I prva je Crkva shvatila bitnu povezanost krštenja s vazmenim otajstvom, pa

su se krštenja slavila nedjeljom (koja je spomen vazmenog otajstva). S masov-

nim obraćenjima nakon 313. krštenje se podjeljivalo u vazmenoj noći nakon

što su se katekumeni na nj pripremali kroz čitavu korizmu. To je bilo zlatno

doba kršćanske inicijacije, koja je imala svoj osobiti smisao dok su se krštavale

odrasle osobe. kada nije više bilo odraslih za krštenje ova prebogata liturgija

zamire, te u XI.st. vazmena liturgija na Zapadu gubi svako obilježje kršćanske

inicijacije.

Dekadenca i preporod vazmenog bdjenja

Upravo zbog toga što nije bilo odraslih katekumena vazmeno je bdjenje pos-

tajalo sve manje zanimljivo za vjernike. Dekadenca se sastojala u tome da se

bdjenje sve više anticipiralo. Već u VII. st. je vazmeno “bdjenje” započimalo u

14 sati, zatim se čekalo do pojave prve zvijezde da bi se započelo s misom.

Uskoro se novi oganj počeo blagoslivljati već u podne, tako da je nestala sva

simbolika Vazmenog hvalospjeva koji kliče “svetoj noći” i Kristu koji je raspršio

tmine. Razumljivo da je narod sve manje sudjelovao u ovim za njih nerazum-

ljvim obredima, nego su sve više pohađali ranu uskrsnu misu koja je za njih

imala simboliku dolaska pobožnih žena na Isusov grob. Pio V. je, konačno.

1566. zabranio slaviti poslijepodnevnu misu (euharistijski post!), pa se sve do

1951. (za stalno): vazmeno je bdjenje trebalo opet biti do duboko u noć, s



https://www.vjeraidjela.com/tag/exultet/

Gospa

56

SVETO TRODNEVLJE

mogućnošću da se anticipira u prvim satima noći. Uz službu čitanja bdjenje je

opet uključivalo i euharistijsko slavlje.

Misalom iz 1970. vazmeno se bdjenje vratilo svojim izvorima. Ono je u biti

noćno slavlje: može početi kad se smrači, a treba završiti prije zore. Obično se

bdije jedan dio noći. Dolikuje da se ono slavi samo u župskoj crkvi, tako da se

župska zajednica ne bi našla podijeljena u slavljenju vazmenog bdjenja koje je

vrhunac (culmen et fons!) čitave liturgijske godine. Struktura bdjenja je uglav-

nom poznata. Ono je izuzetno bogato i znakovito. Pomislimo samo na znako-

vitost svjetla izraženu u hvalospjevu uskrsnoj svijeći, na značenje krsne vode (i

eventualnog krštenja) po kojoj smo postali dionici Kristova vazmenog otajstva,

na bogatstvo starozavjetnih čitanja koja upućuju na Krista. Sve to običan vjer-

nik slabo poznaje. Potrebno je stoga vazmeno bdjenje brižno pripraviti, te ga

tijekom samog slavlja zgodno tumačiti, pa će ono – i bez duge propovijedi – za

vjernike biti izuzetan događaj.

57

NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA VAZAM

ZVONKO PAŽIN

Nedjelja – tjedni Uskrs

oji je najstariji najveći kršćanski blagdan? Nedjelja. Još od apostolskih vremena

kršćani su nedjeljom slavili euharistiju, po kojoj se ostvaruje vazmeno otajstvo

Kristove smrti i uskrsnuća. Tako govori i Konstitucija o liturgiji Drugog vatikan-

skog sabora Sacrosanctum concilium (SC) u br. 106:

„Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva

danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja po-

tječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati

zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-

čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa“.

K

Gospa

58

NEDJELJA USKRSNUĆA

Tako je svaka nedjelja proslava Kristova uskrsnuća i svako euharistijsko slavlje

– ponajpače ono nedjeljno – uprisutnjuje, ponazočuje i ostvaruje među vjerni-

cima vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća po kojem se spašavamo.

Zato se nedjeljom ne bi trebala činiti nikakva pokornička djela, a u starini se

toga dana nije smjelo ni klečati.

Godišnja svetkovina Uskrsa

Koliko god svaka nedjelja bila spomen Kristova uskrsnuća, ipak su vjernici (po-

gotovo pod utjecajem jeruzalemske liturgije) htjeli svečanije slaviti onu nedjelju

u godini koja kalendarski odgovara Kristovu uskrsnuću. Tako se od 150. godine

bilježi godišnja proslava Uskrsa. Kako se određuje datum slavljenja Uskrsa, jer

on, kao što znamo, varira u razdoblju većem od mjesec dana? Evo. Isus je uskr-

snuo iza židovskog blagdana Pashe koja se prema židovskom kalendaru slavila

uvečer četrnaestoga dana mjeseca nisana. Prisjetimo se da svaki židovski ka-

lendarski mjesec uvijek odgovara mjesečevim mijenama tako da je svakog 14.

u mjesecu večer punog mjeseca. Budući da je nisan bio prvi proljetni mjesec,

Pasha se redovito slavila u nedjelju poslije proljetne ravnodnevnice. Tako su

kršćani slavili Uskrs u nedjelju iza 14. nisana. Kako je vremenom bilo sve više

kršćana kojima nije bio blizak židovski kalendar, sabor u Niceji je 325. glede

datuma slavljenja Uskrsa odredio sljedeće:

• Uskrs se uvijek mora slaviti nedjeljom;

• ne može se slaviti istoga dana kad i židovska Pasha;

59


• neka se slavi u nedjelju iza 14. nisana (dakle poslije punog mjeseca),

pod uvjetom da je već nastupila proljetna ravnodnevnica (ekvinocij).

Tako dolazimo do vrijedeće definicije: Uskrs se slavi u nedjelju nakon prvog

proljetnog mjeseca (uštapa), što je teoretski moguće od 22. ožujka do 25. trav-

nja.

Kada je u pitanju julijanski kalendar, koji slijede sve pravoslavne Crkve, onda je

računanje nešto zamršenije. Glede preklapanja slavlja Uskrsa u Katoličkoj i Pra-

voslavnoj Crkvi, tri su moguća slučaja. Naime, moguće je da pravoslavci slave

Uskrs istoga dana kad i katolici (i ostale zapadne crkvene zajednice koje slijede

gregorijanski kalendar), ili mjesec dana nakon katoličkog Uskrsa ili pak samo

tjedan dana kasnije. Kako je to moguće? Budući da julijanski kalendar u odnosu

na gregorijanski kasni 13 dana, onda prvi proljetni uštap po gregorijanskom ne

mora nužno biti proljetni uštap i po julijanskom kalendaru. Npr. ako je uštap

30. ožujka, onda je taj dan po julijanskom kalendaru tek 17. ožujka, što znači

da prema njihovu računanju još nije došlo proljeće, pa onda oni čekaju sljedeći

uštap. Tada pravoslavne Crkve slave Uskrs oko mjesec dana kasnije. Ako je po

gregorijanskom kalendaru Uskrs kasnije, onda se slavi istoga datuma po oba

kalendara. Međutim, onu odredbu da se Uskrs ne može slaviti kad i židovska

Pasha Pravoslavne Crkve i dalje obdržavaju, a Zapadne ne. U tome slučaju Pra-

voslavne Crkve slave Uskrs tjedan dana kasnije. Spomenimo i ovo. Neke su

Pravoslavne Crkve (Grčka, Bugarska, Rumunjska) preuzele gregorijanski kalen-

dar, pa onda Božić i ostale blagdane (npr. Petrovo, Velika Gospa, Uzvišenje sve-

toga križa…) slave istoga dana kada i Katolička Crkva. Međutim, sve pravo-

slavne crkve ipak slave Uskrs po starome, julijanskom kalendaru.

Teološko-liturgijski sadržaj Uskrsa

Ponajprije jezična napomena. U teološkom govoru pojam „vazam“ označava

Kristovu smrt i uskrsnuće, dok pojam „uskrs“ ima uže značenje, jer se odnosi

samo na otajstvo uskrsnuća. Zato se u teologiji radije govori o vazmenom ne-

goli o uskrsnom otajstvu, odnosno o vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskr-

snuća. Međutim, mi i dalje mirno možemo govoriti o blagdanu Uskrsa i o uskr-

snim školskim praznicima.

Da bismo bolje razumjeli osnovni sadržaj kršćanske proslave Uskrsa, navo-

dimo Didascalia apostolorum, kršćanski dokument iz 3. st. koji potječe iz Sirije.

Kršćani su naime u počecima Uskrs slavili isključivo Vazmenim bdjenjem u noći

između Velike subote i Uskrsa (nije bilo nedjeljne mise!):

U petak i u subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdijte

noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve do tri

sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom… Prinesite tada vaše

Gospa

60

NEDJELJA USKRSNUĆA

darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni, jer je uskrsnuo Mesija,

zalog vašeg uskrsnuća. Neka vam to bude vječan zakon, sve do konca svijeta.

Dakle, tri su osnovna elementa izvornog Vazmenog bdjenja:

• zbor vjernika koji poste,

• molitveno bdjenje uz čitanje Svetog pisma,

• post se prekida slavljenjem euharistije i bratskim agapama u radosti

uskrslog Krista.

Ovo je, dakle, kršćanska Pasha: s jedne strane post, a s druge strane slavlje,

odnosno prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći, u noći u kojoj se sati posta

završavaju u molitvi, a onda se proglašava slavlje u euharistijskoj gozbi. Va-

zmeni je post prvi dio, prvi čin Pashe, tj. prijelaz čitavog Krista: Glave (samog

Krista) i Tijela (Crkve) iz smrti (koju simbolizira post) u život (koji simbolizira, ali

i predstavlja euharistijska gozba), dakle, prijelaz iz žalosti u radost. Napome-

nimo da se židovski pojam Pasha (Pesah) tradicionalno prevodi riječju „prije-

laz“.

Razumljivo je onda da su se vjerojatno već početkom 3. stoljeća upravo u Va-

zmenom bdjenju krštavali katekumeni. Simbolika je očita: kao što su Židovi iz

egipatskog ropstva kroz vode Crvenoga mora prešli u slobodu, kao što je, na-

dalje, Krist iz smrti prešao u slavu svoga uskrsnuća, tako i novokrštenici iz smrti

grijeha kroz vode krštenja prelaze u nov i vječan život. To isto slave svi vjernici

u svakoj euharistiji, ponajpače onoj koja se slavi u Vazmenoj noći.

Kako je već u 5. st. praktički nestalo odraslih katekumena – a djeca su se kršta-

vala tijekom cijele godine – tako je u Crkvi malo-po-malo nestajalo ovo noćno

Vazmeno bdjenje. S vremenom se ono počelo slaviti na Veliku subotu poslije

podne, da bi s tridentskom reformom u 16. st. bilo određeno da se ima slaviti

na Veliku subotu prije podne, jer se poslije podne – zbog euharistijskog posta

koji je vrijedio od ponoći do pričesti – nije smjela slaviti nikakva misa, pa ni ona

Vazmenoga bdjenja. Četiri stoljeća kasnije, reformom Pija XII. 1952. (na probu)

i 1955. (konačno), Vazmeno se bdjenje ponovno počelo slaviti u noći između

Velike subote i Uskrsa s time, da je, prema tadašnjim odredbama, Vazmeno

bdjenje trebalo tako početi da euharistijsko slavlje (kao četvrti dio bdjenja) za-

počne oko ponoći. Nažalost, prema aktualnom misalu (to jest onom iz 1970.),

Vazmeno bdjenje treba biti noćno slavlje, ali nije rečeno da euharistija treba

započeti oko ponoći, tako da u najvećem broju crkava danas ono započinje oko

20 sati da bi završilo sat ili dva prije ponoći, čime se na određeni način gubi

simbolika prijelaza (iz subote u nedjelju). Obično se pravdamo da je tako vjer-

nicima zgodnije, zaboravljajući pri tome, da nitko ne stavlja u pitanje božićnu

ponoćku koja uvijek započinje – u ponoć.

61


Naš Uskrs

U Vjerovanju govorimo da je Sin Božji „radi nas i radi našega spasenja sišao s

nebesa“. Svekoliko Kristovo djelovanje, sve što je činio i radio, sve do smrti i

slavnog uskrsnuća, sve je to isključivo „radi nas je i radi našega spasenja“. Tako

Pavao u Rim 6,4-5 veli: “Krštenjem smo dakle zajedno s njime (Kristom) uko-

pani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako

hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njego-

voj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.“ Zato vjernici svim sr-

cem slave Kristovo uskrsnuće, jer ono znači pobjedu „nad oholim, starim ne-

prijateljem“ (drugo predslovlje Muke). Naime, prvi je čovjek (Adam), poslušavši

Napasnika navukao smrt na sebe i na svoje potomstvo, a drugi je Čovjek (Krist)

svojom poslušnošću Bogu sve do smrti dospio do slave uskrsnuća, da bismo i

mi bili dio njegove proslave. Veli Pavao: „Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrs-

nuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživ-

ljeni“ (1 Kor 15,21-22).

Slavljenjem Kristovog vazmenog otajstva – koje se u bogoslužju proteže od Ve-

likog četvrtka navečer do slavljenja Vazmenog bdjenja, mi vjernici slavimo te-

meljno otajstvo naše vjere. Jer, da Krist nije uskrsnuo, onda ne bismo ni mi

mogli dospjeti do uskrsnuća, onda bi bila uzaludna naša vjera (usp. 1 Kor

15,17-19). A ovako Krist je uskrsnuo i time i nas učinio dionicima svoje nebeske

proslave. To daje jedini istinski smisao našemu životu. Zato – Aleluja, hvalimo

Gospodina!

Gospa

62

VAZMENO VRIJEME


adosno iskustvo Kristova uskrsnuća i s njim povezana nada i vjera u uskrsnuće

svakoga onoga tko se priznaje Kristovim učenikom, u ranijim je vremenima bilo

snažno naglašeno ne samo u liturgijskom životu Crkve kroz narednih 50 dana

nakon Uskrsa, do blagdana Duhova, nego i u svakodnevnom životu vjernika.

Može se u tom smislu sa žaljenjem primijetiti kako se danas, pod utjecajem

komercijalizacije, otajstvo uskrsnuća vremenski bitno skratilo i gotovo se u pra-

ksi svelo na sam blagdan Uskrs i na Uskrsni ponedjeljak. Iako se, dakle, u jav-

nom životu u načelu neće, ili barem neće dostatno govoriti izvan toga okvira o

uskrsnom otajstvu, kao vjernici pozvani smo tu radost Kristova uskrsnuća i da-

lje intenzivno živjeti kroz cijeli vazmeni ciklus.

Na to nas poziva i današnji evanđeoski odlomak (Mt 28, 8-15), koji nam skreće

pozornost na temeljne razlike između onih koji su otkrili radost uskrsnoga ju-

tra i onih koji su se potpuno zatvorili mogućnosti prihvaćanja Isusa Krista kao

R

http://www.hilp.hr/liturgija-dana/?god=2019&mj=4&dan=22

63

VAZMENO VRIJEME DRUGI DAN USKRSA

Uskrsloga Gospodina po kojemu je svijet spašen. Tako nam Matej najprije spo-

minje žene koje su u nedjelju ujutro došle pogledati Isusov grob, ali tek što su

stigle, ukazao im se anđeo, odmaknuo grobni kamen i rekao im da je Krist u-

skrsnuo. Žene su potom radosne otrčale učenicima kako bi im prenijele vijest

da je Učitelj živ, a dok su išle, u susret im je došao i sam Gospodin, pozdravio

ih i uputio ih da prenesu njegovoj braći poruku da dođu u Galileju, jer će ga

ondje i oni moći vidjeti.

Isus ih je pozdravio sa: Zdravo!, kako se to obično kod nas prevodi, no zapravo

treba imati u vidu kako grč. haire, riječ koja je u izvorniku, znači raduj se, pa ih

je dosljedno Krist pozvao da zaborave tugu zbog patnje i smrti svoga Učitelja i

da se bezgranično raduju jer je On živ. Takva nada i takva radost ona je koja bi

trebala plamtjeti u svakom vjerniku, upravo iz razloga jer je naš Bog živi Bog,

Bog koji se ponizio do smrti na križu, ali i onaj koji nam je otvorio vrata vječne

radosti. Takvu radost mogu osjetiti samo oni koji su potpuno povjerovali Istini

koju su nam prenijele žene s uskrsnog jutra i takvu radost ne mogu uništiti

nikakve životne nedaće.

S druge strane, u istom nam evanđelju Matej govori o onima koji su odbacili

radost otkupljenosti, a riječ je o starješinama svećeničkim, onima koji su, da bi

zaštitili i sačuvali nekakve svoje “istine”, bez imalo razmišljanja lažima i prijeva-

rama odbacili Istinu i tako ostali zatvoreni u svoj svijet mraka i tuge. Oni su,

naime, puno novaca dali vojnicima kako bi ovi, unatoč istini kojoj su svjedočili,

pronijeli laž da su učenici noću ukrali Kristovo tijelo dok su stražari pozaspali.

Slika je to i svih onih koji ni danas, unatoč tolikim tragovima Božje ljubavi, ne

vide i ne žele vidjeti snagu i ljepotu spasenja koje nam je ostvario Krist svojom

mukom, svojom smrću i svojim uskrsnućem. Oni nisu i ne mogu biti radosni u

punom smislu riječi, jer su zatvoreni u nekakav svoj imaginarni svijet u kojemu

nema mjesta niti Kristu koji pati, niti Kristu koji se toliko ponizuje da daje svoj

život za nas, a onda niti Kristu koji nam svojim uskrsnućem otvara vrata novog

života i vlastitog uskrsnuća.

Uskrsni nam ponedjeljak tako zajedno sa svetim Matejem stavlja pred oči

snagu radosti, one radosti po kojoj spoznajemo da smo spašeni, te nas u tom

smislu potiče da tu radost pokazujemo kroz cijeli svoj život, a posebno kroz

cijelo sveto vazmeno vrijeme.

Gospa

64

SVETA VREMENA


Liturgijska godina: božićni ciklus, uskrsni ciklus i vrijeme kroz godinu

iturgijska godina se sastoji od tri temeljna ciklusa, a to su božićni, uskrsni i vri-

jeme kroz godinu. Počinje božićnim ciklusom, odnosno Prvom nedjeljom do-

šašća, a završava nedjeljom Krista Kralja. Cjelokupna rasporedba svetoga vre-

mena ima za cilj postupno nas uvoditi u otajstva vjere, a posebno u tom svjetlu

stavlja naglasak na Božje spuštanje među nas ljude i njegovu uzvišenu odluku

da nam daruje svoga Sina, kao i Sinovljevu poslušnost Očevoj volji do smrti na

Križu, po kojoj nas je otkupio i snagom svoga uskrsnuća otvorio pristup nebe-

skoj slavi. Svaki je u tom smislu blagdan pomno promišljen i pomaže nam da

bolje i snažnije razumijemo značenje tolike Božje ljubavi, a njihovo smještanje

unutar pojedinih ciklusa također ima za cilj pridonijeti takvom dubljem spoz-

nanju vrijednosti vjere.

L

https://www.vjeraidjela.com/liturgijska-godina/

65

SVETA VREMENA OD USKRSA DO DUHOVA

Božićni se ciklus sastoji od vremena priprave za Božić, koje nazivamo advent ili

došašće, a sastoji se od četiri nedjelje došašća, od samoga slavlja Božića, te od

pobožićnoga vremena koje danas traje do blagdana Krštenja Gospodinova, a

ima za cilj još nas dublje uvesti u otajstvo Kristova utjelovljenja i pobuditi du-

boku i iskrenu zahvalnost za takav neizmjerni dar.

Nakon božićnoga vremena slijedi vrijeme kroz godinu, a čija će dužina ovisiti o

tome kada se tekuće godine slavi Uskrs. To je prvi dio toga vremena, dok će

drugi dio vremena kroz godinu slijediti nakon uskrsnoga ili vazmenoga ciklusa.

Iako i u tom vremenu kroz godinu ima značajnih blagdana, oni ipak nisu toliko

naglašeni i ne tvore obuhvatnu cjelinu kao u božićnom i uskrsnom ciklusu, te

se u tom smislu može reći da je to vrijeme kada smo na putu, odnosno da je

riječ o određenoj pripremi za druga dva navedena ciklusa i njihovo značenje.

Uskrsni ili vazmeni ciklus

Nakon prvoga dijela vremena kroz godinu, odnosno nakon pet do osam nedje-

lja kroz godinu, slijedi uskrsni ili vazmeni ciklus, a koji se sastoji od četrdeseto-

dnevne pokorničke priprave za Uskrs (ne računaju se nedjelje) koju nazi-

vamo korizma, Uskrsa i pouskrsnoga ili vazmenoga vremena koje se proteže

sve do blagdana Duhova, odnosno narednih 50 dana. Srce uskrsnoga ciklusa

je Veliki tjedan, koji započinje Cvjetnicom, a završava Uskrsom. Unutar pak

njega posebno značajno mjesto zauzima Sveto ili Veliko trodnevlje, koje započi-

nje Misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a završava Vazmenim bdje-

njem, kao najvažnijim i najsvečanijim slavljem u cijeloj liturgijskoj godini, a koje

nas sadržajno upućuje u razumijevanje prijelaza iz smrti u život, koji nam je

omogućio Isus Krist. Taj se smisao naravno prelijeva i na sam blagdan Uskrs i

u tom se pogledu treba gledati neodvojivo od Vazmenoga bdjenja.

Pouskrsno vrijeme vazmenoga ciklusa

Ono što je važno naglasiti, a čini se da postaje prilično nerazumljivo današnjem

prosječnom vjerniku, to je da vazmeni ciklus nipšto ne prestaje s Uskrsom,

nego tek s njim u pravom smislu riječi počinje. Zato je itekako važno upozora-

vati kako je s korizmom, Velikim trodnevljem i Uskrsom tek završio prvi dio

vazmenoga ciklusa, te da s punom vjerničkom ozbiljnošću i jednakim intenzi-

tetom treba nastaviti uranjati u vazmeno otajstvo, kako bismo u potpunosti

vidjeli i razumjeli što je sve ono što nazivamo Kristovo otkupiteljsko djelo. U-

pravo nas tome poučavaju dani i otajstva koja Crkva pred nas stavlja u vre-

menu od Uskrsa do Duhova.

Tako nas iduća nedjelja – 2. vazmena nedjelja – koja se još naziva Bijela nedjelja

(Dominica in albis) poučava kolika je važnost sakramenta krsta, odnosno o-

noga pravoga prijelaza iz smrti i grijeha u život i slobodu djece Božje, te time

na svoj način ponavlja uskrsno otajstvo. Naziv Bijela nedjelja dolazi od obreda

https://www.vjeraidjela.com/liturgijsko-vrijeme-kroz-godinu/

https://www.vjeraidjela.com/korizmeno-vrijeme/

https://www.vjeraidjela.com/pedesetnica-pedeset-dana-i-pedeseti-dan/



https://www.vjeraidjela.com/veliki-cetvrtak/

https://www.vjeraidjela.com/vazmeno-bdjenje/

https://www.vjeraidjela.com/vazmeno-bdjenje/

Gospa

66

SVETA VREMENA

iz vremena prve Crkve, kada su oni koji su kršteni na Vazmeno bdjenje oblačili

bijelu haljinu, kao znak svoje otkupljenosti i nevinosti ostvarene po Kristovu

Križu, te su ju u znak svoga vjerničkoga svjedočanstva nosili na bogoslužju na-

rednih osam dana, do sljedeće nedjelje. U tom se smislu snaga i značenje sak-

ramenta krsta, kao novoga rođenja, izvodi iz uskrsnoga otajstva i poziva nas

da toga itekako budemo svjesni.

Ista se 2. vazmena nedjelja naziva i Tomina nedjelja, a iz razloga jer se tada čita

evanđelje koje govori o Kristovu ukazanju učenicima, najprije onda kada nije

bio nazočan sv. Toma, a potom i u njegovoj nazočnosti, kada je ponizno i skru-

šeno priznao svoju nevjeru u Kristovo uskrsnuće. Sveti je Toma kao takav slika

svakoga od nas i zapisani događaj u evanđelju poziva nas na preispitivanje

stvarne dubine naše vjere u Kristovo i naše uskrsnuće, a prema onomu što nas

sveti Pavao opominje kada kaže da je uzalud naša vjera ukoliko ne vjerujemo

u otajstvo uskrsnuća.

Crkva nas vodi u dublje razumijevanje uskrsnoga otajstva i kroz naredne ne-

djelje, a u tom se smislu može posebno istaknuti 4. vazmena nedjelja, koja se

još naziva Nedjelja Dobroga Pastira i podastire nam pred oči Kristovu ljubav

prema ljudima, a koju predstavlja u slici dobroga pastira koji se brine za svoje

ovce. I tu je, dakle, riječ o još jednoj potvrdi neizmjerene Božje ljubavi, odnosno

o Sinovljevoj poslušnosti koja ide do smrti na Križu, ovdje predstavljenoj spre-

mnošću Pastira da daruje život za ovce svoje. To je ujedno i dan svećeničkih i

redovničkih zvanja, a koji nas kao takav vodi važnosti razumijevanja značenja

Pastira nad pastirima, a ujedno i ovozemaljskih pastira koji su odabrani i po-

slani od Dobroga Pastira kako bi nastavili njegovo djelo. Sličnu poruku poveza-

nosti Otkupitelja s otkupljenicima donose i evanđeoska čitanja ostalih vazme-

nih nedjelja, a kojih ukupno ima sedam, te nas na takav način upućuju u razu-

mijevanje onoga što će slijediti u narednu nedjelju, tj. nakon punih 50 dana –

silazak Duha Svetoga i rođenje Crkve.

Uzašašće, Markovo i prosni dani

Prije toga, točnije 40 dana nakon Uskrsa, Crkva nam podastire značenje još

jednoga važnoga blagdana, a čiji smisao svakako ulazi u vazmeno otaj-

stvo: Spasova ili Uzašašća Gospodinova. Taj se blagdan ponekad u narodu na-

ziva i Križevo, a s ciljem da nas potakne kako trebamo uvijek Bogu zahvaljivati

na Kristovu Križu po kojem nas je otkupio.

Da bi se još više istaknulo značenje Kristova uzašašća na nebo i njegovo iščez-

nuće ispred ljudskih očiju, odnosno njegov odlazak Ocu nakon što se 40 dana

ukazivao učenicima i pri tome im, moglo bi se reći, ostavljao svoju oporuku,

uvodeći ih u najdublja otajstva Presvetoga Trojstva, Crkva taj blagdan rado na-

ziva i Spasovo, jer time želi naglasiti da je činom uzašašća dovršeno Kristovo

djelo otkupljenja. To je u ranijim vremenima bilo posebno istaknuto, i to na

https://www.vjeraidjela.com/isus-dobri-pastir-iv-10-1-21/

https://www.vjeraidjela.com/uzasasce-gospodinovo-spasovo/

67


način da bi se na Spasovo na Misi, nakon evanđelja, ugasila uskrsna svijeća i

prestalo pjevati poklik Aleluja, kao znak toga da Krist više nije vidljivo prisutan

na zemlji, ali je prisutan po Duhu Svetomu, što će dakako doći do izražaja u

blagdanu Duhova.

Valja i napomenuti kako u pouskrsnom vremenu vazmenoga ciklusa još uvijek

važnu ulogu imaju i Markovo (blagdan sv. Marka, slavi se 25. travnja) i prosni

dani, iako je uočljivo da je njihova važnost u ranijim vremenima bila neuspore-

divo naglašenija. Ti su dani bili posebno vezani uz zemlju, te su u tom smislu

usko povezani i s Kristovom nazočnošću u ovom svijetu prije uzašašća, odno-

sno smisao im je pobuditi duboku zahvalnost Bogu na svemu, bez obzira što

je povijest njihova nastanka vezana uz neke konkretne prilike. U oba su slučaja

bile uvriježene procesije, a koje su opet sa svoje strane pridonosile još većoj

važnosti zahvalnosti. Tako je ophod na Markovo uveo papa Grgur Veliki u 6.

st., i to zbog velikih bolesti i nevolja koje su u to vrijeme harale Rimom, a pro-

cesije na prosne dane, odnosno na tri dana koja su prethodila Spasovu, uveo

je sv. Mamerto u Vienni (Francuska) 470. god., također da molitvama i opho-

dima odvrati od naroda velike bolesti i nesreće koje su nastale, a papa Lav III.

(9. st.) propisao ih je za cijelu Crkvu.

Osim navedenoga, dobro je spomenuti i kako je unutar pouskrsnoga vazme-

noga vremena i cijeli mjesec svibanj posvećen Blaženoj Djevici Mariji, suotku-

piteljici i Majci Crkve, što nas također upućuje na važnost istinske vjere, samo-

zatajnosti, poniznosti i duboke zahvalnosti.

Duhovi

Konačno, 50 dana nakon Uskrsa Crkva slavi blagdan Duha Svetoga, kojim se

zaključuje vazmeni ciklus, ali na način da se naredno vrijeme gleda upravo u

svjetlu posvetiteljske uloge Treće Božanske Osobe, odnosno na način da se

nakon uranjanja u vazmeno otajstvo i kontemplacije nad Kristovim djelom ot-

kupljenja sada i sami kršćani izravnije osvjedoče u aktivnijem zauzimanju za

Crkvu, vjeru i za spasenje svih ljudi.

Stoga je u ranijim vremenima bilo razumljivo, a šteta je što se to danas uglav-

nom izgubilo, da svim velikim blagdanima, pa tako i Duhovima, prethodi deve-

tnica molitve i posta, a uoči samoga blagdana i bdjenje. Tako je papa Lav XIII.

svojevremeno bio odredio molitve koje su se molile u devetnici koja je pretho-

dila silasku Duha Svetoga, kao i u duhovskoj osmini, a s ciljem da se uklone svi

razdori među kršćanima i svi budu privedeni istinskoj vjeri. Iako danas takvih

propisa nema, valja istaknuti da još uvijek ima onih nježnih i pobožnih duša

koje se i bez crkvenoga propisa rado intenzivno pripremaju na svečanija litur-

gijska slavlja devetnicama, moleći i posteći, te si time, milošću Božjom, zasi-

gurno omogućuju i bolje razumijevanje onih svetih otajstava koja se slave na

sam blagdan. Obično to čine privatno, pa bi u tom smislu bilo poželjno kada bi

https://www.vjeraidjela.com/blagdan-sv-marka-i-blagoslov-polja-na-markovo/

https://www.vjeraidjela.com/ophod-na-dane-moljenja/


Gospa

68

SVETA VREMENA

takvi oblici pobožnosti dobili i izravniji crkveni i liturgijski poticaj. To se posebno

odnosi barem na preporuku da se obnovi post u subotu uoči Duhova, koji je

nekada bio obvezan, kao i na uvođenje (zadržavanje ondje gdje nije izumrlo)

Duhovskoga bdjenja.

Duhovsko je, naime, bdjenje nekada bilo svečano skoro kao Vazmeno, a i tada

su se krstili katekumeni, oni koji se iz različitih razloga nisu mogli krstiti na Va-

zmenom bdjenju. U tom smislu, a vidljivo je to i pod nekim drugim vidovima,

postoji izravnija povezanost između Vazmenoga i Duhovskoga bdjenja, odno-

sno između otajstva Uskrsa i otajstva silaska Duha Svetoga. Na takvu poveza-

nost upućuje i čitanje ili pjevanje posljednice ili sekvence nakon poslanice, a na

Duhove je to Dođi, Duše, presveti… Također, nije se samo blagoslivljala krsna

voda na Vazmenom bdjenju, a kojom se polijevaju svi oni koji primaju sakra-

ment krsta do Duhova, nego i na Duhove, a jednako bi zvonila zvona na pjeva-

nje Slave, kao i na Vazmenom bdjenju.

Po svom sadržaju i smislu, Duhovi su i rođendan Crkve, odnosno spomen na

to kako je na blagdan Pedesetnice bilo pokršteno oko 3000 ljudi. Primili su tada

snagu Duha Svetoga, kao svojevrsno počelo svoga kršćanskoga poslanja za na-

viještanje Evanđelja, a s obzirom da je Duh Sveti na okupljene sišao u obliku

plamenih razdijeljenih jezika, razumljivo je da je liturgijska boja toga slavlja cr-

vena – znak neizmjerne Kristove ljubavi, koja se sada razlijeva kroz Treću Bo-

žansku Osobu.

Duhovski ciklus – drugi dio vremena kroz godinu

Može se u tom smislu reći da je od početka liturgijske godine do Duhova nag-

lasak na Isusovu životu (otajstvo utjelovljenja i otajstvo otkupljenja), na Drugoj

Božanskoj Osobi, a od Duhova naglasak je na Duhu Svetomu i ponovnom Kri-

stovu dolasku. To će biti vidljivo u narednim nedjeljama koje više ne spadaju u

vazmeni ciklus, nego u drugi dio vremena kroz godinu, a nije naodmet reći i

koju riječ o tome. Neki će to vrijeme nakon blagdana Duhova nazivati i duhov-

skim ciklusom, a kako bi time istaknuli djelovanje Duha Svetoga u životu Crkve

i životu svakoga vjernika.

Prvi najvažniji blagdan toga dijela liturgijske godine je Presveto Trojstvo, koji

nas podsjeća kako se Tri Božanske Osobe nikada ne smiju gledati odvojene

jedna od druge, nego naprotiv kao sveza neizmjerne ljubavi Boga Oca, Boga

Sina i Boga Duha Svetoga, a u to smo otajstvo pozvani neprestano uranjati.

Presveto Trojstvo slavi se u prvu nedjelju nakon Duhova.

Četvrtak pak nakon Presvetoga Trojstva slavi se Tijelovo ili Brašančevo, kada

se liturgijski časti otajstvo Presvetoga Oltarskoga Sakramenta. Krist je svoje Ti-

jelo i svoju Krv, pod prilikama Kruha i Vina, ostavio vjernima na Posljednjoj

večeri, ali s obzirom da na Veliki četvrtak započinje Muka Kristova i u tom

https://www.vjeraidjela.com/svetkovina-presvetoga-trojstva/

https://www.vjeraidjela.com/tijelovo/

69


smislu obuhvaća i neka druga otajstva koja se uprisutnjuju u istom slavlju, Cr-

kva je s vremenom odredila da se tom Otajstvu posveti poseban blagdan.

Njega je uveo papa Urban IV. 1264. god., a i danas je još uvijek zna-

čajna teoforična procesija s četiri postaje.

U ranijim je vremenima, kao što smo već naveli, bio običaj da se prije većeg

blagdana slavi devetnica, kao priprema i uvod u bolje razumijevanje slavlja koje

dolazi, a nakon njega osmina, kao još dublje poniranje u samo otajstvo, pa je

tako bilo uobičajeno i za Tijelovo. Ni danas to naravno nije zabranjeno, ali bez

izravnog crkvenoga i liturgijskoga poticaja, bitno zamire i svodi se uglavnom na

privatnu sferu, što je šteta, iako je dakako, s obzirom na suvremeni način ži-

vota, razumljivo.

Neposredno po završetku (nekadašnje) tijelovske osmine, odnosno u treći pe-

tak nakon Duhova slavi se blagdan Presvetoga Srca Isusova, kao znak posebne

Kristove ljubavi prema nama grešnicima, poradi koje je uzašao na drvo križa.

Kao štovanje, srce Isusovo je poznato još od 12. st., ali se proširilo nakon 16.

lipnja 1675. god., kada se Isus ukazao sv. Margareti Mariji Alacoque i pokazao

joj svoje Srce koje je gorjelo od ljubavi prema ljudima. Papa Pio IX. odredio je

1856. godine da se Srce Isusovo slavi u cijeloj Crkvi, a Srcu Isusovu je posvećen

i svaki prvi petak u mjesecu. U naznačenom dijelu vremena kroz godinu ima i

nekih drugih važnijih blagdana koje bi bilo dobro makar ukratko objasniti, kao

npr. Uzvišenje svetoga Križa, Preobraženje Gospodinovo, Svi sveti, Dušni dan,

neki marijanski blagdani itd., ali je možda u ovom pregledu dovoljno reći kako

ono završava blagdanom Krista Kralja, kao onoga koji posvećuje cijeli svijet i

koji je kao takav jedini istinski Kralj svakomu tko u njega vjeruje.

Važnost pouskrsnoga vremena vazmenoga ciklusa

U svjetlu svega rečenoga, dobro je zaključiti kako Crkva svojom liturgijskom

godinom doista mudro vodi vjernike u sve dublje razumijevanje otajstava

vjere, a u okviru nje nipošto nije zanemarivo ni pouskrsno vrijeme vazmenoga

ciklusa. Stoga smo pozvani kao vjernici odupirati se površnom mentalitetu su-

vremenoga čovjeka koji je vođen nestrpljivošću u iščekivanju onoga što po sebi

zahtijeva strpljivo čekanje, kao i prebrzim napuštanjem onoga što se tek tada

treba otkrivati u svojoj ljepoti. Tako je današnjem čovjeku korizma vrijeme

kada anticipira Uskrs i u tom smislu zanemaruje i odbacuje njezin istinski po-

kornički karakter i njezinu cjelovitost, dok je pouskrsno vazmeno vrijeme prak-

tički svedeno na sam Uskrs. Zato smo pozvani biti svjesni značenja cjelovitoga

uskrsnoga ciklusa, onoga koji počinje korizmenim odricanjem, nastavlja se du-

binom Svetoga trodnevlja i Uskrsa, a produbljuje se kroz sve pouskrsno vri-

jeme, kako bismo snagom Duha Svetoga razumjeli i Kristovu muku, i njegovu

smrt, i njegovo uskrsnuće, i njegovo uzašašće i proslavu, kao i to da nam je

poslao Duha Branitelja koji nas vodi kroz svakodnevni život, i kao pojedince i

kao Crkvu.

https://www.vjeraidjela.com/nekadasnji-ophod-na-tijelovo/

https://www.vjeraidjela.com/blagdan-srca-isusova/

https://www.vjeraidjela.com/uzvisenje-svetog-kriza-2/

https://www.vjeraidjela.com/preobrazenje-gospodinovo/

https://www.vjeraidjela.com/svi-sveti/

Gospa

70

SVETKOVINA

ZVONKO PAŽIN

etrdeset dana nakon Uskrsa Crkva slavi Uzašašće Kristovo, odnosno Spasovo.

Četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća Isus je, kažemo, uzašao na nebo. Evo

što o tome kaže Sveto pismo u Djelima apostolskim:

I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema,

nego da čekaju Obećanje Očevo “koje čuste od mene. Ivan je krstio vodom, a

vi ćete naskoro nakon ovih dana viti kršteni Duhom Svetim.”

Nato ga sabrani upitaše: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspo-

staviti kraljevstvo?” On im odgovori: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je

Otac podredio svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići

na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, sve do kraja

zemlje:”

Č

71

SVETKOVINA 40 DANA NAKON USKRSA

Kad to reče, podiže se njima na očigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su

netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u

bijeloj odjeći i rekoše im: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je

od vas uzet na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”

Što znači da je Isus uzašao na nebo?

Naravno, ne shvaćamo nebo u nekom prostornom smislu. Crkva zapravo slavi

Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću. Isusovi su neprijatelji mislili da će ga

ukloniti ako ga osude i dadu razapeti, ali je on iz tog prividnog poraza izišao

kao pobjednik: uskrsnuo je od mrtvih. Uskrsnuo da više nikad ne umre. Nije

više podložan nevoljama ovoga svijeta. Prelazi u nebesku slavu. I onda, četrde-

setog dana se samo naizvan pokazalo ono što je započelo uskrsnućem: Isus

ulazi u nebesku proslavu.

Što bi značilo drugo ime za taj blagdan – Spasovo?

Za kršćane bi bilo premalo slaviti samo Kristovo uzašašće, kao što bi bilo pre-

malo slaviti samo Kristovo uskrsnuće. Kršćani vjeruju da se u Kristu spašavaju

svi koji u njega povjeruju i koji su s njim povezani krštenjem. Krist je uskrsnuo

i u njemu i mi dobivamo vječni život. Krist je ušao u nebesku slavu svojega Oca

i u njemu smo i mi dionici iste slave. Zgodno u tome smislu veli stari crkveni

pisac sv. Leon iz 5. st.:

Predragi! Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće. Kamo je prethodila slava

Glave, tamo se poziva i nada tijela. Stoga kličemo dostojnim veseljem i vese-

limo se pobožnim činom zahvaljivanja. Danas smo potvrđeni kao posjednici

neba. Također smo u Kristu unišli u ono što je najviše na nebesima. Po Kristo-

voj smo milosti obilnije postigli nego što smo izgubili po đavlovoj zavisti.

Dakle, s Kristom smo i mi “spašeni”. Već smo unišli u ono nebesko.

Znači li to da se spasenje već sada događa na zemlji? I to na onoj zemlji koja se

naziva i “dolina suza”?

Isus veli: “Kraljevstvo je Boje među vama.” Isus je došao promijeniti ne zemlju

nego ljude, a po ljudima se preobražava sve stvorenje. S isusom je započelo

bitno novo razdoblje. Bez njega bismo ostali prikovani za ovu zemlju i ostav-

ljeni slikovito rečeno na milost i nemilost prirodnih sila. Ali Krist nas svojom

smrću i uskrsnućem oslobađa od grijeha i smrti. Po krštenju, po vjeri u njega

mi smo već sada bitno drugačiji. U nama struji božanski život. U nama već sada

može strujati rajski, nebeski život samo ako dopustimo. Naime, mi smo “ucije-

pljeni” u Krista. Krist nas oslobađa zla. Naša je nevolja da i dalje toliko puta više

vjerujemo svome tijelu i svojim grijesima, negoli onom božanskom životu koji

je u nama. A Bog nam je po Kristu dao sposobnost da već ovdje ćutimo radost

Gospa

72

SVETKOVINA

božanskoga života. Jer, mir savjesti, svijest da je Bog uza me, to je već sada ona

duboka i nebeska radost u nama.

Neobično zvuči da je u kršćanima već sada nebeski život. Ima li onda uopće

razlike između “neba” i “zemlje”?

Kad kažemo da je kraljevstvo nebesko među nama, onda to jednostavno znači

da je po Božjoj dobroti ključ rješenja u našim rukama. Mi surađujemo s Božjom

milošću i dajemo ovoj zemlji “nebeska” obilježja. Evo primjera: svi bismo htjeli

da naš grad bude čist i uredan. Ovisi li to samo o onima koji čiste i uređuju ulice

i parkove? To ovisi dobrim dijelom o nama. Vidjeli smo na Zapadu, npr. u Švi-

carskoj kako je svako i najmanje mjesto veoma uredno. Jer su ljudi stekli odre-

đene navike. Tako i u kršćansko-moralnom smislu: na nama je da Božjom sna-

gom ostvarujemo Božje kraljevstvo. Zato i molimo u Očenašu. “Dođi kraljev-

stvo tvoje”.

Kako to da taj blagdan ne pada svake godine na isti dan i može li se njegovo

značenje povezati sa svecima?

Kao što je Uskrs pomičan blagdan i uvijek pada nedjeljom, tako je i Spasovo

koje pada četrdeseti dan nakon Uskrsa, dakle, uvijek četvrtkom.

Blagdan sv. Leopolda Mandića se slavi 12. svibnja, odnosno vremenski je češće

bliz blagdanu Uzašašća Gospodinova, pa evo paralele. Sv. je Leopold bio doista

svet čovjek, što se vidi iz činjenice da je već pedesetak godina nakon svoje smrti

proglašen svetim i da je drag tolikim vjernicima. On je primjer prisutnosti kra-

ljevstva Božjega na zemlji i prisutnosti Božje na zemlji. Ljudi koji su k njemu

dolazili na razgovor i na ispovijed zasvjedočili su kako su u njemu prepoznali

Božju dobrotu, Božju blagost, Božje milosrđe. U njemu su mogli doživjeti dah

neba. Kad bi svi kršćani slično živjeli, itekako bi se vidjelo kako je nebesko kra-

ljevstvo duboko ukorijenjeno na zemlji.

73


ZVONKO PAŽIN

edeset dana iza Pashe Židovi su slavili Pedesetnicu, odnosno Blagdan sedmica

(usp. Lev 23,15; Iz 34,22). Bio je to dan zahvale za žetvu koja se tih dana zavr-

šavala. Kasnije je taj blagdan “teologiziran” i slavio je proglašenje Zakona na

Sinaju nakon izlaska iz Egipta.

Židovi su, dakle, slavili pedeseti dan, a kršćani su u počecima slavili 50 vazme-

nih dana. Epistola apostolorum (oko 150.), prvi dokumenat koji govori o U-

skrsu, spominje i Pedesetnicu (“Pedesetodnevlje”). Kršćanska Pedesetnica je,

dakle, razdoblje od 50 dana iza Uskrsa kroz koje se slavi vazmeno otajstvo.

Dani Pedesetnice su međusobno izjednačeni jer svaki od njih slavi čitavo otaj-

stvo našega spasenja (baš kao Vazam): starozavjetnu najavu, utjelovljenje, ja-

vni život, muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i proslavu Kristovu. Zadnji dan Pe-

desetnice, koji je uvijek padao nedjeljom, bio je jednostavno zaključni dan i nije

se slavio svečanije od ostalih. Budući da su svi ti dani – uključujući i sam Uskrs

P

Gospa

74

SVETKOVINA

– bili jednako vrijedni, kroz čitavo se vazmeno vrijeme – vrijeme Pedesetnice –

nije smjelo klečati i nije bilo dopušteno postiti. Bazilije Veliki (u spisu “Trakat o

Duhu Svetomu”) kaže:

Čitava Pedesetnica nas podsjeća Uskrsnuća koje nas očekuje na drugome svi-

jetu. Ovaj dan, jedan i prvi, umnožen sedam puta sedam ispunjava sedam tje-

dana svete pedesetnice. Ona završava istoga dana kojeg je i započela: prvi (tj.

nedjelja) koje se razvija pedeset puta u rasponu istih dana. (…) Doista, crkveni

nam zakoni kroz Pedesetnicu nalažu uspravan stav kod moljenja.

Tertulijan svjedoči da 50 dana iza Uskrsa treba provesti u velikoj radosti,

a Irenej Lionski naglašava da su dani Pedesetnice po dostojanstvu izjednačeni

nedjelji. Obnovljena liturgija (Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru, br.

22) se vraća na ovo staro načelo:

Pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i

klicanju kao jedan blagdan, dapače kao “velika nedjelja”.

Jedinstvo kršćanske Pedesetnice će uskoro biti narušeno uvođenjem Vazmene

i Duhovske osmine, Uzašašćem i Duhovima, kao i nekim pokorničkim procesi-

jama.

Vazmena osmina nastaje u IV. st. usporedo s mistagoškim katehezama za no-

vokrštenike. Ovaj prvi vazmeni tjedan je uza svoju katehesku ulogu, imao i po-

sebno liturgijsko značenje.

Zadnji dan Pedesetnice se od III. st. počeo svečanije slaviti. “Pedesetnica” ne

znači više 50 vazmenih dana, nego pedeseti, posljednji dan vazmenog vre-

mena. Tako sabor u Elviri 300. g. propisuje da svi imaju slaviti dan Pedesetnice.

Zanimljivo je da Euzebije Cezarejski uz ovaj dan vezuje spomen uzašašća Kris-

tova. Egerija (konac IV. st.) nas izvješćuje da se toga dana u Jeruzalemu prije

podne u bazilici sv. Groba slavio silazak Duha Svetoga, a poslije podne istoga

dana na Maslinskom brdu se spominjalo uzašašće Kristovo i čitao odgovarajući

odlomak iz Djela Apostolskih.

Pedesetnica postaje isključivo spomen silaska Duha Svetoga koncem IV. st.

kako to kasnije svjedoči Augustin i Leon Veliki na Zapadu, te Grgur Niški i Ivan

Zlatousti na Istoku. U isto vrijeme na Zapadu pedesetnica Duhovi postaju neka

vrsta drugog Uskrsa: toga su se dana krštavali oni koji se nisu dospjeli krstiti u

Vazmenom bdjenju. Tako su Duhovi dobili vlastito bdjenje, a i vlastitu osminu

zbog novokrštenika i njihovih mistagoških kateheza. Slijedeći istu logiku (Du-

hovi = drugi Uskrs) uveden je i predduhovski post. Tzv. “Velike litanije” (25. trav-

nja) i “Prosni dan” (tri dana prije Uzašašća) bile su pokorničke procesije koje su

kao takve posvema odudarale od značaja vazmenog vremena. Zanimljivo je da

su ove procesije nastale već u IV. odnosno V. st.!

https://www.vjeraidjela.com/tag/sv-irenej-lionski/

https://www.vjeraidjela.com/tag/uzasasce/

https://www.vjeraidjela.com/tag/duhovi/



https://www.vjeraidjela.com/tag/sv-augustin/

https://www.vjeraidjela.com/tag/sv-ivan-zlatousti/

https://www.vjeraidjela.com/tag/sv-ivan-zlatousti/

https://www.vjeraidjela.com/blagdan-sv-marka-i-blagoslov-polja-na-markovo/


75


Uzašašće

Augustin izvještava da se ovaj blagdan slavi toto orbe terrarum i tvrdi da je u-

stanovljen još od apostola. Međutim, kao što smo netom spomenuli, još kon-

cem IV. st. se Uzašašće ne slavi četrdesetog dana, nego na Pedesetnicu. Ivan

Zlatousti prvi svjedoči da se ovaj blagdan slavi četrdesetog dana slijedeći izvje-

šće Djela Apostolskih prema kojem je Isus uzašao na nebo četrdesetog dana

nakon svoga uskrsnuća.

Liturgijska je reforma htjela povratiti stari sjaj vazmenom vremenu. Stoga do-

kida Duhovsku osminu i tako vraća vazmenom vremenu izvornih 50 dana. Do-

kida duhovski post i pokorničke procesije (makar vrlo stare!) da bi ovom vre-

menu povratila radosni karakter. Do reforme su se vazmene nedjelje zvale ne-

djelje po Uskrsu, a ona nedjelja između Uzašašća i Duhova se zvala nedjelja

poslije Uzašašća. Danas su to sve nedjelje uskrsa, tj. vazmene nedjelje, od kojih

je prva nedjelja Uskrsa. Sve su vazmene nedjelje, dakle izjednačene.

U današnjoj liturgiji je jedinstvo Pedesetnice narušeno (očigledno se nije željelo

suviše zadirati u pojedine tradicije) vazmenom osminom (u kojoj se pjeva

“Slava” dok u ostale vazmene dane ne), iako je prema Redu pristupa odraslih

u kršćanstvo za mistagoške kateheze predviđeno cijelo vazmeno vrijeme. Os-

tala je također svetkovina Uzašašća četrdeseti dan nakon Uskrsa. Spomenimo

da se iz nekih čudnih razloga u Italiji ova svetkovina prebacuje na sljedeću ne-

djelju. Tako su upropašteni simbolika četrdesetog dana i sedma vazmena ne-

djelja.

Duhovski je post dokinut, ali je zadržano duhovsko bdjenje koje, međutim, želi

komemorirati i silazak Duha Svetoga i završetak vazmenog vremena kad u

zbornoj molitvi kaže:

Svemogući vječni Bože, htio si da proslava Vazma otajstveno traje pedeset

dana. Obnovi čudo prve Pedesetnice i daj da se razdijeljeni narodi, darom

Duha ujedine…

https://www.vjeraidjela.com/tag/uzasasce-gospodinovo/

Documents

Uskrsni ciklus liturgijske godine