SADRŽAJ

1

UVOD

S obzirom na masovnost i učestalost putovanja te sve snažniji utjecaj turizma na gospodarski

razvoj, 20.stoljeće se često naziva i stoljećem turizma.

turizam izrazito kompleksna i heterogena pojava, pa su stoga i različiti pristupi i zaključci izraz njegove heterogene prirode.

Turizam obuhvaća sve aktivnosti osoba koje putuju i borave u mjestima izvan svog uobičajenog okruženja u vremenu do maksimalno godine dana u svrhu odmora, poslovnih razloga te drugih razloga za koje nisu plaćeni u mjestu koje posjećuju.“

Sociologija turizma grana je opće sociologije, kao što je to i s brojnim drugim sociološkim

disciplinama,

Ona je jedna od najmlađih specijalnih ili posebnih socioloških disciplina. glavni predmeti

interesa suvremene sociologije turizma, eksplicite ili implicite, su turist, odnos turist-domaćin,

struktura i funkcioniranje turističkoga sustava te posljedice turizma.

Pitanje koje je često predmet interesa sociologa, prema Urbain-u (1997) je razvoj i struktura

turističkoga tržišta kao suvremenoga ekonomskog, ekološkog i društvenog sustava te

posljedice (pozitivne i negativne) razvoja turizma. Osim toga, sociologija turizma bavi se

sociokulturnim učincima turizma poput njihova utjecaja na ritam društvenoga života

receptivnog tržišta, na obiteljski život lokalne zajednice, migracije, povećano nasilje i sukobe

u obitelji, jačanje individualnosti i nastajanje solidarnosti, stres i konflikte, formiranje lokalne

elite, društvenu patologiju (hazardne igre, prostitucija, krađa, prijevare i dr.).

2

1. SOCIOLOGIJA TURIZMA

Prema Geiću (2011) putovanja kojima čovjek teži od postanka, a zatim i masovni oblici

turizma s ciljem odmora, rekreacije i upoznavanja užeg i šireg okruženja, čine bitan dio

ljudskih potreba u okviru njegovih civilizacijskih tekovina. Iako su različite forme putovanja

postojala i u najstarijim poznatim razvijenim civilizacijama, posebice na Mediteranu pa i u

našim prostorima, veći interes za njih, u okviru međunarodnih ekonomskih i društvenih

odnosa, javlja se njihovim inteziviranjem i omasovljavanjem kroz turistička putovanja tek u

19. i 20. stoljeću.

Petrić (2006) ustvrđuje industrijska revolucija, koja je nastupila početkom 20 st. donijela

revolucionarne promjene u tehničko – tehnološkim dostignućima što se posebice odrazilo na

prometna sredstva što je imalo za posjednicu masovnijeg razvoja turizma. Tome je svakako i

doprinijela i sindikalna radnička borba početkom 20. stoljeća, zahvaljujući kojoj su radnici

stekli pravo na plaćeni godišnji odmor, ali i veće plaće, što je bio neposredan preduvjet većem

zamahu turističkih putovanja. S obzirom na masovnost i učestalost putovanja te sve snažniji

utjecaj turizma na gospodarski razvoj, 20.stoljeće se često naziva i stoljećem turizma.

Malo je termina danas u upotrebi tako često kao što je turist i turizam. Može se reći da postoji

toliko definicija turizma koliko ima ljudi koji se njime bave. Nedvojbeno je pak, da svi samo

potvrđuju tezu da je turizam izrazito kompleksna i heterogena pojava, pa su stoga i različiti

pristupi i zaključci izraz njegove heterogene prirode.

Prem Pirjevecu i Keseru (2002) različita su shvaćanja turizma prisutna u današnje vrijeme. Za

neke je turizam putovanje, za druge je doživljaj, treći ga poistovjećuju s privremenim

boravkom izvan mjesta stanovanja, neki pak opisuju turizam vrlo važnom gospodarskom

granom itd. Iznimno je teško stvoriti jednostavnu sliku o turizmu, jer je u strukturi previše

čimbenika koji ga determiniraju da bi ga percipirali kao npr. gospodarsku granu ili

jednostavno kao putovanje homo sapiensa. Dobri poznavatelji turizma, tu pojavu objašnjavaju

sustavno, ali suzdržano, bez velikih pretenzija da na jednom obliku te pojave objasne sve o

turizmu.

3

Postoje različite te mnogobrojne definicije turizma. Petrić (2006) iznosi da na konferenciji

statističara u Vancouveru 2001. godine potvrđena je finalna verzija definicije turizma, koja

kaže da: „Turizam obuhvaća sve aktivnosti osoba koje putuju i borave u mjestima izvan svog

uobičajenog okruženja u vremenu do maksimalno godine dana u svrhu odmora, poslovnih

razloga te drugih razloga za koje nisu plaćeni u mjestu koje posjećuju.“ (Petrić, 2006, str. 21 i

26. )

Komitet statističkih eksperata Lige naroda dao je 1937. godine definiciju prema kojoj se

inozemnih turistom smatra „svaka osoba koja putuje u zemlju gdje nema svojega prebivališta,

i to u trajanju od najmanje 24 sata“. Prema toj definiciji izletnici, tj. oni koji u zemlji borave

kraće od 24 sata ne smatraju se turistima. (Geić, 2002, str. 20)

Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske također koristi nomenklaturu WTO-a koja

ukazuje na to da je: „Turist svaka osoba koja u mjestu izvan svog prebivališta provede

najmanje jednu noć u ugostiteljskom ili drugom objektu za smještaj gostiju, radi odmora ili

rekreacije, zdravlja, studija, sporta, religije, obitelji, poslova, javnih misija i skupova“.

Službena statistika je dakle, za potrebe praćenja turističkih kretanja na području Republike

Hrvatske, „strogo“ odredila koje osobe možemo nazvati turistima, a koje ne zadovoljavaju

navedene kriterije. (Pirjevec, 2002, str. 9)

Sociologija turizma grana je opće sociologije, kao što je to i s brojnim drugim sociološkim

disciplinama, poput sociologije zdravlja, kulture, politike, ekonomije, prava, športa, religije,

filma, rata, industrije i dr. Ona je jedna od najmlađih specijalnih ili posebnih socioloških

disciplina. Kao takva, ima svoje pretpovijesno (marginalnoznanstveno) razdoblje (do

šezdesetih godina dvadesetog stoljeća) i povijesno-znanstveno razdoblje (nakon 1960.).

Prema Dumazedieru-u (1976) sociologija turizma, kao mlada znanost, je otkrila početke

vlastita podrijetla i razvoja u daljnjoj i bližoj prošlosti (pristup, naziv, teorijska tradicija,

predmet i teme interesa i sl.). Pretpoviješću sociologije turizma smatra se ono razdoblje

razvoja u kojem ova znanost ima evidentne korijene, ali kao samostalna znanost još nije bila

razvijena. U šesnaestom stoljeću, putnik, odnosno turist postaje društveni oblik ponašanja

jednog broja ljudi, a određen broj istraživača bavi se time bilo putopisnim kazivanjima,

turističkim brošurama ili vodičima, što uvjetuje prve sustavnije korake opisivanja i pokušaja

objašnjenja društvenih i drugih obilježja slobodnoga vremena.

4

Comenius, francuski znanstvenik i pedagog koji se zauzimao za ograničavanje i smanjivanje

količine učioničkoga i kabinetskoga učenja u korist putovanja kao neodvojivoga dijela

izobrazbe, šireći mišljenje da će samo onaj tko putuje biti doista naobražen. U tom i sljedećim

stoljećima, sve do danas prakticiraju se i drugi oblici putovanja, posebice rekreativno i

zdravstveno te religijsko i druga. Trebalo je proći jedno stoljeće da bi se, krajem

devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća, u Italiji i Njemačkoj, osim članaka i rasprava,

pojavile i prve studije o turizmu.

Sve navedeno je omogućilo razvijanje analitičkih metoda za što su zaslužni autori: Tabacchi,

Thies, von Wiese, Dietel, Trosi, Gebert, Gide, Morgenroth, Norval i drugi, a za razvoj

sveobuhvatnoga istraživanja turizma Ogilvie, Glueksman, Simkowski, Shmidt, Oppenheimer,

Hunziker, Kraft, Mitford (Savelli, 1993.). Početkom dvadesetog stoljeća Simmel objašnjava

društveno značenje pojma stranac. U odnosu na određene socijalne skupine stranac je viđen

kao onaj tko u sebi ostvaruje sklad između udaljenosti i blizine. Prema Doxey-u (1976)

pokušava se razumjeti razvoj turizma u kojem elementi kao što su udaljenost i odbojnost u

odnosu na stranca postaju primjer uzajamnoga djelovanja i trajnog te složenog usklađivanja

modela odnosa u kraćem ili dužem procesu. Zbog toga u analizi stranca podupire tri načela:

pokretnost, objektivnost te općenitost i zadržava se na pojmu stalne razlike između zajednice i

stranca kao nositelja određenoga modela ponašanja, predstavljajući ga kao subjekt koji

sudjeluje s različitim intenzitetom na svim razinama socijalne organizacije, a biva procijenjen

na temelju svojega stava prema skupini. S obzirom na to da strancu nedostaje uloga i status

unutar nove zajednice, on je kolebljiv i nesiguran u vlastitu ponašanju, u rasponu od euforije

do sukoba. Prema namjerama i težnjama koje postavlja pred sebe u odnosu na društvo koje ga

ugošćuje i prema reakcijama koje pokazuje, on dobiva različite etikete: stranac koji se želi

uključiti u društvo, gost koji se bavi nekim aktivnostima u zemlji koja ga prima, privremen

gost, turist.

Bernardi (1990) ustvrđuje da u trenutku kada se između zajednica i unutar zajednica stvara

zajednički identitet na kulturnoj paradigmi te kada planetarna kultura, koja nas ipak neće

učiniti istima, ublažava razlike, razgovori pripadnika različitih kulturnih pripadnosti postaju

razumljiviji, odnosno mogući i poželjni. Na taj način razlike u odnosu na „stranca“ polako

nestaju. One nisu više apsolutne i neprebrodive, nego relativne, opisive u stvarnosti turizma u

kojoj raznolikost poprima značenje nijanse i na taj način biva razlogom za kulturnu

komunikaciju zbog toga što razlike u prilagođavanju i uzajamnom djelovanju mogu biti

5

poštovane bez dovođenja u pitanje kulturnoga identiteta osobe, a upoznavanje drugih kultura

poprima značenje pomagala koje služi za razvoj vlastite kulture i mira u svijetu.

Prema Cohen-u (1984) glavni predmeti interesa suvremene sociologije turizma, eksplicite ili

implicite, su turist, odnos turist-domaćin, struktura i funkcioniranje turističkoga sustava te

posljedice turizma.

MacCannell (1976) u svom radu navodi da se sociolozi danas bave socioekonomskim,

sociokulturnim i demografskim obilježjima turista, sociopsihološkim aspektima (motivacije,

odnos s javnošću i dr.) u sklopu kulturnih simbola modernoga društva.

Pitanje koje je često predmet interesa sociologa, prema Urbain-u (1997) je razvoj i struktura

turističkoga tržišta kao suvremenoga ekonomskog, ekološkog i društvenog sustava te

posljedice (pozitivne i negativne) razvoja turizma. Osim toga, sociologija turizma bavi se

sociokulturnim učincima turizma poput njihova utjecaja na ritam društvenoga života

receptivnog tržišta, na obiteljski život lokalne zajednice, migracije, povećano nasilje i sukobe

u obitelji, jačanje individualnosti i nastajanje solidarnosti, stres i konflikte, formiranje lokalne

elite, društvenu patologiju (hazardne igre, prostitucija, krađa, prijevare i dr.).

6

2. TURIZAM KAO SOCIOLOŠKA KATEGORIJA

Istražujući suvremeni turizam kao sociološki fenomen koji je dosegnuo neslućene masovne

razmjere, s izrazitim sociološkim učincima u receptivnim i emitivnim zemljama i regijama,

javlja se i potreba za posebnom znanstvenom disciplinom – sociologijom turizma. Ona

inkorporira brojna istraživanja socijalnih psihologa i socijalnih antropologa koji turizam

promatraju i izvan njegovih ekonomskih dimenzija. Pritom se uključuju discipline kao što su

socijalna psihologija, socijalna antropologija, sociologija slobodnog vremena, sociologija

putovanja, sociologija naselja, sociologija kulture i sl. (Geić, 2007, str. 86)

Prema Cohenu (1984) turizam se u sklopu intenzivnijeg predmeta istraživanja pojavljuje tek u

drugoj polovici 20. st., zbog velikoga ekonomskog značenja masovnih turističkih putovanja te

zbog posljedica koje ostavlja na prostor, pojedinca, obitelj, lokalnu zajednicu i društvo. Među

sociolozima turizma postoje razlike u oročivanju predmeta sociologije turizma.

Odnos između turista i mještana je također predmet interesa gotovo svih. 1976. godine

napravljen je opći razvojni model promjena u stajalištima turista prema mještanima, u rasponu

od euforije, ravnodušnosti, dosade, do otpora, odnosno sukoba. (Štifanić, 2002, str. 859 – 877)

Odnos turista i lokalnoga stanovništva obilježen je sljedećim značajkama:

Privremenost, jer je dužina boravka turista u odredištu obično kratka. Stoga turisti

doživljavaju boravak jedinstvenim i fascinantnim, a domaće stanovništvo, naprotiv,

doživljava ga kao običan te isključivo sezonski događaj.

Nedostatak spontanosti, jer turisti sudjeluju samo u turistički prikladnim aktivnostima,

što svakako podrazumijeva negaciju spontanijih odnosa s domaćim stanovništvom.

Nejednakost, koja često postoji i može se uočavati u načinu potrošnje i mode, što

domaće stanovništvo dovodi u inferiorniji položaj.

Utjecaji turizma na društvo ispituju se analizom promjena u određenima državama i regijama

koje su izložene masovnim dolascima turista, poput Španjolske, Grčke, pa i Hrvatske. Prag

tolerancije domaćega stanovništva prema turistima ovisi o različitim činiteljima, od kojih se

najviše ističu gospodarski jaz izmeću turista i domaćega stanovništva, sposobnost lokalnoga

stanovništva i turističkog mjesta da fizički prihvate dolaske turista te brzina i intenzitet

turističkoga razvoja.

7

Prema Štifaniću (2005) domaće stanovništvo može osjetiti ekonomsku superiornost turista i

nastojati je oponašati. Taj je utjecaj pozitivan kada ohrabruje radni zanos i sposobnost

prilagodbe, ali ima negativne posljedice kada rezultira nezadovoljstvom i apatijom ili

nesuradnjom, pa i sukobima s turistima.

Turizam može dovesti i do neokolonijalističkih pojava, što je potvrđeno u zemljama Trećega

svijeta koje su naglo postale turistički atraktivne, potpuno se oslanjajući na turizam kao

sredstvo razvoja. Druga činjenica leži u većinskom vlasništvu stranaca koji su investitori, pa

se novac zarađen u turističkom odredištu vraća u domicilnu zemlju. Osim toga, osoblje na

svim višim položajima često je iz razvijenih zemalja, tako da se lokalno stanovništvo uspijeva

tek neznatno okoristiti najtežim poslovima.

Turizmu se pripisuju i promjene moralnih normi lokalnoga stanovništva, jezika, religije i

slično. Upravo su takve kulturne promjene koje turizam provocira najteži elementi za

kvantifikaciju, osobito stoga što je kultura sama po sebi podložna kontinuiranoj evoluciji.

(Štifanić, 2005, str. 2005, str. 807)

Pitanje koje je često predmet interesa sociologa je razvoj i struktura turističkoga tržišta kao

suvremenoga ekonomskog, ekološkog i društvenog sustava te posljedice (pozitivne i

negativne) razvoja turizma. Osim toga, sociologija turizma bavi se sociokulturnim učincima

turizma poput njihova utjecaja na ritam društvenoga života receptivnog tržišta, na obiteljski

život lokalne zajednice, migracije, povećano nasilje i sukobe u obitelji, jačanje individualnosti

i nestajanje solidarnosti, stres i konflikte, formiranje lokalne elite, društvenu patologiju

(hazardne igre, prostitucija, krađa, prijevare i dr.). Dalje, predmet interesa je kvaliteta

nacionalne, regionalne i

lokalne turističke strategije i politike, posebice društva u tranziciji. (Štifanić, 2005, str. 807)

Međutim, suvremena sociologija turizma, nije više ograničena samo na analizu utjecaja

turizma na čovjeka i njegove posljedice. Danas ona istražuje i učinke turizma na naseljena

područja i krajolike, koji su podložni promjenama što ih izazivaju turističke djelatnosti.

(Štifanić, 2005, str. 807-825)

Za istraživanje se rabe teorije i metode opće sociologije čime se proširuju njezini vidici. Osim

ekonomskih funkcija, turizam ima i neekonomske (društvene) funkcije turizma.

8

Društvene funkcije turizma su prema Jurić (1975):

Zdravstveno-rekreativna

Zabavna

Kulturna

Znanstvena

Odgojna

Sportska

Tehnička

Socijalna

Politička

Negativne funkcije

Alfier (1994) ističe da niti u teoriji niti u praksi ne posvećuje se odgovarajuća pažnja čovjeku,

premda ljudi sa svojim potrebama, tegobama, aspiracijama, motivima i pravima tvore turizam

i daju turističkim migracijama obilježje specifičnog društvenog fenomena.

Nažalost, još uvijek se na turizam više gleda kroz prometnu nego kroz upotrebnu vrijednost.

Koristi turizma ne smiju se mjeriti samo ekonomskim učincima, već se turizam mora vratiti

čovjeku i početi mjeriti ljudskim terminima. U okviru čimbenika turističke ponude

sociologija, u sprezi s ekonomskim znanostima te ekologijom, geografijom te povijesnim

disciplinama: arheologijom, povijesti umjetnosti i sl., mora dati relevantne odgovore u svezi

optimalnog korištenja prirodnih i društvenih resursa te mogućnosti valorizacije i revitalizacije

kulturne baštine. Stoga ona u središte pažnje mora postaviti i međuodnose: turizam-kulturno-

povijesno naslijeđe, tj. sociokulturološku dimenziju turizma. (Geić, 2997, str. 86)

Sociolozi se općenito slažu da razvoj turizma neizbježno dovodi do raznih posljedica u

turističkim odredištima. Prava priroda turizma i njegovih posljedica takva je da dovodi do

konflikta vezanih za iskorištavanje zemlje te do promjene ekonomskih i socijalnih

karakteristika tih područja. Zato bi se svaka turistička politika morala temeljiti na principima

održivoga razvoja, što podrazumijeva i ekološki aspekt turizma te nameće brigu za generacije

koje dolaze, a koje imaju pravo na iste resurse i prirodne ljepote.

Turizam je danas sve kompleksniji i raznovrsniji te ga je nemoguće odrediti sasvim detaljno i

nedvojbeno. To je megatrend koji iza sebe ostavlja posljedice na sve. Stoga rezultati

socioloških analiza imaju veliko značenje za definiranje strategije turističke politike, jer će

9

kakvoća procesa turistifikacije tranzicijskog društva izravno utjecati na pojedinačne i opće

društvene dosege.

10

3. SOCIO-KULTUROLOŠKI TRENDOVI RAZVOJA TURIZMA

Za lokalno stanovništvo turista predstavlja istovremeno neku vrstu čari i bojaznosti, zbog

promjene koje donosi prisutnost iste, bilo da je razorna ili razvojna (u rasponu od poželjnog i

traženog, do suvišnog i nepoželjnog turista). (Štifanić, 2002, str. 17)

Sociologija predstavlja polaznu tezu za razvoj sociološkog razmišljanja povezanog s

kretanjem turista, opisujući društvene crte i ponašanja gradskog čovjeka kojeg ona definira

kao skeptičnog, bezbrižnog i slobodnog. Sociolozi danas ističu da je turist u odnosu na

domaćina i blizu i daleko istovremeno. On dolazi izvana, ali je i dio zajednice. S obzirom na

zajednicu, on je istovremeno isključen i uključen u nju. Isključen je jer je drugačiji, ali je

uključen zahvaljujući nekim društveno-ekonomskih funkcijama. Turist se osjeća kao dio

zajednice, i koristi je da bi postigao svoje ciljeve. U odnosu na zajednicu on je u različitim

društvima smatran sporednim ili glavnim, tj. pozitivnim ili negativnim činiteljem.

O brojnim socio-kulturološkim posljedicama turizma vrlo autoritativno govore brojni

turistički znanstvenici. A.S. Travis te L. Paerce ističu da društvene implikacije turizma

variraju zavisno o razlikama između posjetitelja i domaćina s obzirom na broj, rasu, kulturni i

socijalni status i sl. (Štifanić, 2002, str. 15-17)

U tom smislu masovnost, mobilnost, heterogenost (složenost) i teritorijalna ekspanzija

turističkih tijekova u suvremenom turizmu na gotovo sve dijelove svijeta danas su njegove

najočiglednije društvene karakteristike s brojnim pozitivnim i negativnim posljedicama na

prostor i društvenu sredinu u kojoj se manifestiraju. Ova obilježja izravno utječu na

ekonomske karakteristike i funkcije turizma, ali i sprektar društvenih (socijalnih) funkcija

koje su izuzetno brojne (zdravstveno-rekreativne, zabavne, kulturne, znanstvene, odgojne,

sportske, tehničke, političke, socijalne i sl., te kompleks negativnih funkcija).

Turizam je fenomen u kojem se izučavaju mikro i makroekonomski aspekti. Budući da

turističku privredu čine različite grane i područja, to se riješenja nalazi u svođenju različitih

grana na zajednički nazivnik što ga daje turistička potrošnja. Turizam je, dakle, postao

ekonomska kategorija onoga trenutka kada se pojavio dohodak kao izvor sredstava za

namirenje turističkih potreba i kada je taj dohodak u obliku turističke potrošnje počeo kolati

krvotocima turističkog tržišta. (Geić, 2007, str. 54)

11

Rast turizma je utjecao na značajne promjene u načinu u kojem je upravljano destinacijama.

Ne tako davno, destinacije (zemlje, države, gradovi ili regije) su prigrlile turiste, ali su

napravile malo kako bi intervenirale u procesima posjeta, odnosno sadržaju kojima se privlače

posjetitelji i zapravo ostvaruju razlozi njihova dolaska u neku zemlju. Destinacije više nemaju

tako pasivan pristup. Natjecanje za dio turističkog tržišta se povećalo kako su destinacije

počele usvajati tržišnu orijentaciju. Destinacije se na tržištu predstavljaju kao i bilo koji drugi

proizvod kako bi privukli industriju, investicije i stanovnike.

12

4. UTJECAJ TURIZMA NA KULTURU I SOCIJALNE

NEJEDNAKOSTI

Turizam može imati pozitivne i negativne utjecaje na međuodnos društvenog i kulturnog

djelovanja. Najčešći negativni učinci su:

štete učinjene na kulturno-povijesnim spomenicima,

slabljenje kulturnog identiteta sredine u koju gosti dolaze,

nekritičko prihvaćanje stranih vrijednosti i uzora,

sukobi između lokalnog stanovništva i posjetitelja te

porast kriminala.

Društveni i kulturni identitet prostora čini splet kulturnih i duhovnih vrijednosti materijalne i

nematerijalne prirode. Posebnu važnost za turizam imaju djela domaćih umjetnika (slikara,

kipara, pisaca i znanstvenika), a važne su i duhovne vrijednosti, kao što su običaji, folklor,

jezik i slično. Korištenje tih dobara u turističke svrhe može imati pozitivne, ali i negativne

učinke. Kulturne se vrijednosti mogu oštetiti ili ukrasti (npr. krađa amfora iz naših

podmorskih nalazišta).

Nekontrolirani razvoj masovnog turizma snažno djeluje na prirodni okoliš, ali i na razvoj

sredine. To se odnosi na slabljenje izvornog identiteta turističke sredine koja nekritički

prihvaća strane utjecaje, zanemarujući pri tome izvorne vrijednosti. Primjerice, umjesto

domaćeg ugođaja sve se više nudi različita brza hrana koja je obilježje modernog „zapad“ a ne

lokalne autohtone kuhinje.

Jedan od negativnih utjecaja turizma je i problem prenapučenosti, zbog prevelikog priljeva

stanovništva u priobalno. Litoralizacija predstavlja okupljanje prevelikog broja ili

koncentraciju ljudi, dobara i aktivnosti na obalama. Donedavno je to bio tipičan proces na

jadranskoj obali, što se u posljednje vrijeme mijenja osmišljavanjem novih turističkih

atrakcija na kontinentu.

Zbog mogućnosti zapošljavanja u turizmu, napuštaju se tradicionalna zanimanja (obrti,

pomorstvo, ribarstvo i poljoprivreda), a turizam poprima monokulturno obilježje (postaje

jedina djelatnost kojom se ljudi bave).

13

Prema Jelinčić (2006) kulturni kontakt kao sastavni dio turizma, izuzetna je prigoda za

upoznavanje kultura različitih od vlastite. Rezultati tog kontakta, odnosno identiteti koji se pri

tom susretu ističu ili stvaraju, su problemi kojima se u posljednjih dvadesetak godina, točnije

od sustavnijeg akademskog pristupa kulturnom turizmu, a zbog sve snažnijeg utjecaja

globalizacije, pridaje osobita pažnja.

Kulturni identitet odgovara na pitanje o čovjekovom mjestu u svijetu. I lokalni stanovnik i

turist svjesni su vlastitog identiteta, a iz njihovog susreta, potencijalno se stvaraju novi

identiteti. Taj susret može obnoviti veze s tradicijskim korijenima, dakle s prošlošću, ali i

uvesti nova znanja o drugim kulturama i izraz je moderniteta. (Jelinčić, 2006, str. 162)

U stručnim radovi mnogobrojnih autora postoji mišljenje da turizam stvara harmoniju kultura,

ali ipak za to postoji vrlo malo dokaza. No, sve je više i tekstova koji turizam sagledavaju

kroz prizmu kulturnih konflikata. Prema (Boissevain, 1997; Robinson, 1999). tipologija tih

konflikata je sljedeća:

konflikt turist - domaćin;

konflikt međunarodni operatori u turizmu - receptivna zemlja;

konflikt koji proizlazi iz loše reklame; i

konflikt između različitih sektora receptivne zemlje.

Najočitiji konflikt prema Jelinčić (2006) proizlazi iz odnosa ‘turist-domaćin, a razlog tome

djelomično leži u osnovnoj razlici u ciljevima tih dviju strana. Dok je turist na odmoru,

domaćin radi. Dok turist dolazi s velikim očekivanjima, mnogi domaćini ne znaju što mogu

očekivati. Idući izvor konflikta proizlazi iz odnosa ekonomski jakih ulagača i operatora

međunarodne turističke industrije i zemlje domaćina. Turizam može lokalnu kulturu pretvoriti

u predmete potrošnje, tako da se broj religioznih rituala, etničkih rituala i festivala

smanjuje/povećava ili prilagođava ukusima odnosno očekivanjima turista, rezultirajući tako ili

rekonstruiranim etnicitetom (iako to nije nužno) ili, drastično, odbacivanjem turizma kao

mogućnosti privređivanja lokalne zajednice.

Dio konflikata potječe iz činjenice da ‘pakiranje’ kulture počinje mnogo prije same posjete

kulturnom lokalitetu. Kulture se reduciraju na dvodimenzionalni svijet predstavljen u sjajnim

brošurama koje prikazuju idilične lokalitete i općenito reduciraju distinktivne kulture na

14

površne i zamjenjive naracije. Također, vidljiv je i konflikt između različitih sektora

receptivne zemlje.

Primjerice, lokalno stanovništvo koje je zaposleno u turističkoj industriji može imati drugačije

ciljeve od stanovništva koje se bavi poljoprivredom u toj istoj zajednici. Iako su često

privredni sektori povezani, odnosno u službi su turizma te često imaju koristi od njega,

konflikt ipak može postojati. Naime, zaposlenici u turizmu u zemljama u razvoju načelno

imaju više plaće od ostalih članova zajednice, a pristup tom zaposlenju mogu imati pojedine

društvene ili etničke grupe (Robinson, 1999, str. 22).

Idealni model kontakta ‘turist-domaćin’ često je narušen neravnotežom u susretu između

bogatih posjetitelja i siromašnog lokalnog stanovništva. Turizam, isto tako, može izazvati

nemir i nelagodu u svakodnevnom životu lokalne populacije kada se prioritet daje

infrastrukturama i funkcijama namijenjenim turistima. Kulturni šok pojačava se i razlikom u

životnim standardima gosta i domaćina, a može čak predstavljati i prijetnju kulturnim

identitetima. Turizam, dakle, može biti prijevozno sredstvo te prijetnje ili, naprotiv, može

pomoći zajednicama da učvrste vlastite kulturne identitete i daju priliku drugima da ih

upoznaju. (Jelinčić, 2006, str. 162)

Potrebno je uzeti u obzir sve sudionike koji se javljaju u turizmu kako bi se mogli istraživati

socio-kulturni aspekti. Pri kulturnom kontaktu važno je razlikovati određene različite

segmente.

Prvi segment je lokalno stanovništvo te njihova kulturu.

Nakon toga drugi segment predstavljaju turisti i turistička kultura (zajedničku većini turista);

rezidualnu kulturu (jedinstvenu svakom turističkom tržištu);

Treći segment su djelatnici u turizmu (koji pružaju usluge turistima i djeluju kao posrednici

između domaćinske i gostujuće populacije) te njihova menadžerska i poslovna kultura

U turizmu se miješaju ljudi i kulture, oblici i snage jedinstvene svakoj pojedinačnoj lokalnoj

zajednici, odnosno turistima. Njihovo bolje razumijevanje može dovesti do shvaćanja turizma

kao faktora promjene u samoj zajednici, ali i izvan nje.

Rasprave o lokalnoj i turističkoj kulturi često se vode oko toga koja od njih pobjeđuje ili na

koji način jedna djeluje na drugu, i obratno. Međutim, i lokalnu i turističku kulturu potrebno

je proučavati u odnosu na rezidualnu kulturu koja, u tom slučaju, može objasniti kako se

turisti iz različitih kultura ponašaju na različite načine.

15

Turizam svojim utjecajem, u vidu socijalne nejednakosti, djelovati u dva smjera, negativnim i

pozitivnim.

Pozitivni smjer ogleda se u smanjenju socijalne nejedankosti kod određene manje razvijenih

regija. Turizam je treba prepoznati kao jaku kohezijsku snagu koja će svojim integracijskim

djelovanjem barem djelomiĆno ublažiti regionalne nejednakosti

16

ZAKLJUČAK

suvremena sociologija turizma, nije više ograničena samo na analizu utjecaja turizma na

čovjeka i njegove posljedice. Danas ona istražuje i učinke turizma na naseljena područja i

krajolike, koji su podložni promjenama što ih izazivaju turističke djelatnosti.

Odnos turista i lokalnoga stanovništva obilježen je sljedećim značajkama:

Nejednakost, koja često postoji i može se uočavati u načinu potrošnje i mode, što

domaće stanovništvo dovodi u inferiorniji položaj.

Turizmu se pripisuju i promjene moralnih normi lokalnoga stanovništva, jezika, religije i

slično. Upravo su takve kulturne promjene koje turizam provocira najteži elementi za

kvantifikaciju, osobito stoga što je kultura sama po sebi podložna kontinuiranoj

evoluciji.11

Pitanje koje je često predmet interesa sociologa je razvoj i struktura turističkoga tržišta

kao suvremenoga ekonomskog, ekološkog i društvenog sustava te posljedice (pozitivne i

negativne) razvoja turizma.

Sociolozi se općenito slažu da razvoj turizma neizbježno dovodi do raznih posljedica u

turističkim odredištima. Prava priroda turizma i njegovih posljedica takva je da dovodi do

konflikta vezanih za iskorištavanje zemlje te do promjene ekonomskih i socijalnih

karakteristika tih područja. Zato bi se svaka turistička politika morala temeljiti na principima

održivoga razvoja, što podrazumijeva i ekološki aspekt turizma te nameće brigu za generacije

koje dolaze, a koje imaju pravo na iste resurse i prirodne ljepote.

Društveni i

ekonomski utjecaj turizma, a time i njegov utjecaj na kulturu, je ogroman u područjima od

masovnog turizma. Iz tog razloga, održivi turizam treba biti u mogućnosti riješiti problem

tako da zagovara da je imidž koji se prezentira u mogućnosti osigurati takvu potražnju koja će

zadovoljiti potrebe lokalne zajednice ali i izraziti kulturnu baštinu. Dakle, njegovanje

izvornosti i kulturne baštine uz kreativnu prezentaciju i oblikovanje turističke ponude koja će

osigurati razvoj i napredak svih sektora u skladu s okolišem.

Najočitiji konflikt prema Jelinčić (2006) proizlazi iz odnosa ‘turist-domaćin, a razlog tome

djelomično leži u osnovnoj razlici u ciljevima tih dviju strana. Dok je turist na odmoru,

17

domaćin radi. Dok turist dolazi s velikim očekivanjima, mnogi domaćini ne znaju što mogu

očekivati. Idući izvor konflikta proizlazi iz odnosa ekonomski jakih ulagača i operatora

međunarodne turističke industrije i zemlje domaćina. Turizam može lokalnu kulturu pretvoriti

u predmete potrošnje, tako da se broj religioznih rituala, etničkih rituala i festivala

smanjuje/povećava ili prilagođava ukusima odnosno očekivanjima turista, rezultirajući tako ili

rekonstruiranim etnicitetom (iako to nije nužno) ili, drastično, odbacivanjem turizma kao

mogućnosti privređivanja lokalne zajednice.

18

LITERATURA

Geić, S.: Organizacija i politika turizma, Sveučilište u Splitu, Split 2007.

Petrić, L.: Osnove turizma, Ekonomski fakultet Split, 2006.

Pirjevec, B., Keser, O.: Počela turizma, Ekonomski fakultet Zagreb, 2002.

Dumazedier, J.: Une sociologie previsionelle et diferentielle du loisir, Cahiers International de

Sociologie, Paris. 1967.

Dumazedier, J.: Une sociologie previsionelle et diferentielle du loisir, Cahiers International

de Sociologie, Paris. 1967.

Doxey, G. V.: A Causation Theory of Visitor-Resident Irritans: Methodology and Research

Inferences. The Impact of Tourism, 6th Ann. Conf. Travel Res. Assoc., San Diego,

California., 1976.

Bernardi, U.: Raccolta di documenti dell'Organizzazione Mondiale del Turismo, Scuola di

Economia del Turismo, Universita' degli studi di Venezia., 1990.

Cohen, E.: The sociology of tourism: approaches, issues, and findings, Ann. Rev. Soc. 1984.,

str. 373-92.

MacCannell, D.: The Tourist: A New Theory of the Leisure Class, Stocken, New York.

1976.

Urbain, J. D., L'idiota in viaggio, Aporie, Roma. 1997.

7 Geić, S., „Organizacija i politika turizma“, Sveuĉilište u Splitu, Split 2007., str. 86.

8 Cohen, E., „The sociology of tourism: approaches, issues, and findings“, Ann. Rev. Soc.

10., 1984.str. 376.

9 Štifanić, M.: Nastanak i razvoj sociologije turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena

istraţivanja br. 6, 2002., str. 859-

877. (izvorno od autora: Pearce, P.L., Moscardo, G., Ross, G.F. (1996.), Urbain, J.D. (1997.),

Maffesoli, M. (2000.);

Doxey, G.V. (1976.)

10 Štifanić, M.: Sociološki aspekti turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena istraţivanja br. 4-5,

2005., str. 807-825

19

11 Štifanić, M.: Sociološki aspekti turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena istraţivanja br. 4-5,

2005., str. 807-825.

12 Štifanić, M.: Nastanak i razvoj sociologije turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena

istraţivanja br. 6, 2002., str.

859-877., izvorno od autora: Forster, J. (1964.), Nichols, L.L. (1976.), Urbain, J.D. (1997.)

13 Štifanić, M.: Sociološki aspekti turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena istraţivanja br. 4-5,

2005., str. 807-825.,

izvorno od autora: Guidicini, P., Savelli, A. (1988.)

14 Štifanić, M.: Nastanak i razvoj sociologije turizma, Znanstveni ĉasopis Društvena

istraţivanja br. 6, 2002., str.

859-877., izvorno od autora: Jokić, B. (1994.), Apostolopoulos, Y., Leivadi, S., Yianakis, A.

(1996.)

15 Jurić, B., Socioekonomske karakteristike turizma, Privreda Dalmacije, broj 3.-4., 1975.,

Split

16 Alfier, D., Turizam – izbor radova, Institut za turizam Zagreb, Zagreb 1994.

17 Geić, S., Organizacija i politika turizma, Sveuĉilište u Splitu, Split 2007., str. 86.

18 Štifanić, M.: op.cit. 2002. str 15-17

19 Geić, S.: Organizacija i politika turizma, Sveučilište u Splitu, Split 2007., str 54, 56, 65 20

Prema J.R. Brent, R., Crouch, G.I.: The Competitive Destination: A Sustainable Tourism

Perspective, CAB

International, London 2003. str 10

21 Ibidem. str 10

22 Ibidem. str 9-11

20