SUTJESKI VJESNIK BROJ 22

Sutješki vjesnik, broj 22. ww

w.kraljeva-sutjeska.com

1

ISSN: 1840 - 0736STUDENI - PROSINAC 2007. BROJ 22 - GODINA IV.CIJENA 2KM / 10 kn / 2,80 Euro / 4, 30 CHF

Sutješki vjesnik Kraljeva Sutjeska online

Radost Božića

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

2

FAX: +387 32 555 045 GSM: 061 717 811 GSM: 061 717 804E-mail: [email protected]: www.optika-bjelopoljak.com

OPTIKA BJELOPOLJAKBJELOPOLJAK AHMED optičarZGOŠĆANSKA S-3, KAKANJ, BiH

RADIONICA VISOKO - MUHAŠINOVIĆITEL: 032 740 201

OPRAVKA SITNE POLJOPRIVREDNE MEHANIZACIJE, MOTORNIH PILA, TRAKTORA

Sretni blagdani!

servis

POSJETITE NAS u novouređenoj Optici Bjelopoljak u Kaknju a od 25. SIJEČNJA Optički studio Bjelopoljak otvara svoja vrata u Zenici.

Sretni blagdani!

POSLOVNI SPORTSKI CENTARKAMBEROVIĆ POLJE - ZENICA

NOVO! USKORO!



3

RAZGOVOR S FRA LEOPOLDOM ROCHMESOM

Živimo od broja zapaljenih svjeća u crkvi

Impr

esum

Nakladnik: FONDACIJA CURIA BANI KRALJEVA SUTJESKA Za nakladnika: Marijana Šapina; Glavni i odgovorni urednik: Iva Tomić; Uredničko vijeće: Iva Tomić, Vjekoslava Tomić,Tomislav Đondraš, Milo Jukić, Ana Dojčinov, fra Vjeko Tomić, Dražen Filipović; Lektura: prof. Ivan Nujić; Telefax: +387 32 552 160 Web izdanje i e-pošta: www.kraljeva-sutjeska.com / pretplata; [email protected]; Grafi čko oblikovanje: Dražen Filipović Adresa uredništva: Fondacija Curia bani, Sutješki vjesnik Kraljice Katarine br 7. 72 244 Kraljeva Sutjeska, BiH Tisak: UNIONINVESTPLASTIKA Semizovac

BANKOVNI RAČUNI ZA PRETPLATU:

BiH (20,00KM): UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd, poslovnica Kakanj KM: 3385902202104156 s naznakom za Pretplatu ŠVICARSKA (35 CHF): REIFEISENBANK LÄGERN-BAREGG 5430 WETTINGEN SCHWEIZKonto-Nr.: 26728.01, 80740 Kontoinhaber: Kroat.Kath. Kulturv-erein Brunnlistrasse 53, 8155 Niederhasli CHUPLATE IZ DRUGIH ZEMALJA : UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd MOSTAR, Kardinala Stepinca b.b. Mostar, BiH SWIFT CODE ZABABA 22 (Potrebno je upisati korespodentnu za određenu zemlju - više o tome na www.kraljeva-sutjeska.com/pretplata.php)

Odlukom županijskog ministarstva znanosti kulture i športa od 12. srpnja 2004. godine časopis je registriran u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 42. Mišljenjem federalnog ministarstva za znanosti, kulture i športa časopis je oslobođen poreza na promet kao proizvod

kulturnog karaktera članom 18. stavom 2. toka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda.

KOMENTAR BROJA

Bobovac baš nema sreće

REPORTAŽA IZ SLOVENIJE

Cij mi je olimpijada 2012.

KOMENTAR

Dijaspora - sačuvaj, Bože!?

PRIČA

Slikar

6str.

8str.

16str.

18str.

20str.

SRETNE IBLAGOSLOVLJENE

BLAGDANE, OBILJE MIRA I VESELJA U NOVOJ 2008. GODINI

ŽELI VAM

UREDNIŠTVO SUTJEŠKOG VJESNIKA

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4

SUTJEŠKI KRAJ

Nova rasvjeta u našem kraju

Nedavno je u rad puštena javna rasvjeta uz cestu između Crkvenjaka i Aljinića, tako da je

sada osvijetljena gotova čitava dionica između Čatića i Kraljeve Sutjeske, nepokrivena je ostala još samo dionica između skretanja za Ričicu i škole u Podbjelavićima, kao i onih stotinjak metara uz Gvardijanovu luku između posljednjih aljinskih kuća i prvih na Kruškama. Ne treba ni podsjećati što to znači za sigurnost kretanja pješaka i vozila u noćnim satima na ovom pravcu.Treba istaknuti da su ovih dana postavljani i dodatni stupovi za rasvjetu u Čatićima kroz dosad neosvijetljene ulice: Rudarsku i Željezničku, koja vodi k mjesnom groblju.

Zasvijetlilo je u zadnje vrijeme i na Seocu u zaseoku Begići. Nadamo se da će javnu rasvjetu, kao i okolna mjesta, uskoro dobiti i ostatak Seoca, kako preostali mještani ne bi ostali u mraku.

Neka ovo bude samo početak organiziranije brige da se barem neke od blagodati modernog i urbanog života omoguće i ovim mjestima.

U četvrtak 6. prosinca, sv. Nikola biskup s darovima pohodio je mališane u našoj župi. Stotine

i stotine najmlađih stanovnika župe Kraljeva Sutjeska, četvrtak je čekalo ga je sa silnim nestrpljenjem. Bio je to dan kada sveti Nikola dijeli svoje darove.Najprije smo jedva dočekali jutro i znatiželjno provirivali u svoje očišćene i uredno složene čizmice na hodniku i blizu ulaznih vrata. Je li se pojavio taj sveti Nikola koji, barem tako kažu mama i tata, treba donijeti darove u ove čizme?U čizmicama se u četvrtak ujutro našla poneka čokolada, igračka, kutija keksa, medo ili lutka. No to nije bilo sve. Danas sveti Nikola stiže u Kraljevu Sutjesku.Tako je stvarno i bilo. Popodne smo sjeli u naše auto i odvezli se u Kraljevu Sutjesku. Tamo nas je čekala gužva koju su stvorile stotine i stotine mališana iz našeg kraja. Stigao je sveti Nikola i donio darove! Našoj sreći nije bilo kraja. Tko je taj sveti Nikola? Otkuda dolazi? Navodno neki dobri biskup koji voli djecu i nagrađuje ih jer su bili dobri. Dolazi… dolazi… hm, valjda s neba. Nebo je… taamo goorre…U crkvi u Kraljevoj Sutjesci bilo nam je jako lijepo. Pjesma, radost… Bilo je i malo straha kad su se iz dna crkve pojavili ovi neki mali crni – šta li su? Preživjeli smo. Mame i tate čvrsto su nas tada držali za ruke. Ako su uz nas oni koje volimo, ne bojimo se.

Sveti Nikola nam je podijelio darove. Svatko je dobio ponešto. Čokolade, to najviše volimo. Igračke. Dječaci uvijek vole lopte, tenkove, puške, automobile. Ja i moja drugarica Tea najviše smo voljele da nam sveti Niko donese lutke da se s njima igramo.

Bilo nam je zbilja nezaboravno u četvrtak. Sveti Nikola je svakomu kazao lijepu riječ i svakome se nasmijao. Svi su nešto dobili. Nitko nije iz naše crkve otišao tužan. Ako si dobar, uvijek ti se nešto lijepo dogodi. Nismo znali da će nam sveti Niko ovako učiniti ovaj dan posebnim.Haalo, šalili smo se za ono stotine i stotine mališana!

RADOST ZA NAJMLAĐE

Sveti Nikola donio darove u Kraljevu Sutjesku

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 21.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4

SV online

SV online



5

Početkom prosinca održana je 33. sjednica Općinskog vijeća Kaknja. Ovoga puta je vijećnike na stolovima

dočekala jedna „očekivana” Odluka te Nacrt Strategije razvoja općine Kakanj od 2007. - 2017. godine koja je predstavljena na prethodnoj tematskoj sjednici. Ista je zaključkom OV upućena u javnu raspravu. Donošenjem Odluke o nazivu novoga mosta na rijeci Bosni, grad uglja i cementa od 6. prosinca 2007. godine pored Mosta šehida i Ulice Alije Izetbegovića ima i “Most zlatnih ljiljana”. Ovu Odluku su legalno i legitimno izglasali vijećnici ali nisu željeli podržati prijedlog da susjedni most nosi naziv “Most civilnih žrtava rata” niti da cesta od Doboja do Kraljeve Sutjeske nosi naziv “ Put Bosne Srebrene”. Očito, hrvatski prijedlozi u Kaknju moraju čekati bolja vremena.I ovoga puta su vijećnici i kakanjska javnost su bili uskraćeni za Izviješće o zastupljenosti konstitutivnih naroda u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, kao i za dugo najavljivano Izvješće o radu općinskog Načelnika. Ipak, najviše pozornosti je izazvao prijedlog zaključaka s 30. tematske sjednice OV. Čudno, vijećnici su ponovno vodili žučnu raspravu o onečišćenju zraka, umjesto da smanje opsežne, nedorečene i neutemeljene zaključke.

Da bi tvorci zaključaka opravdali svoj rad, znalački su ih branili, premda i sami svjesni da se nikada neće moći njihove zamisli i zamisli njihovih istomišljenika ostvariti.

Proračun za 2008. težak 21 milijun maraka!

U nastavku sjednice, bez glasova SDA usvojen je Nacrt proračuna za 2008. godinu u iznosu od 21.045.000, 00 KM i upućen u javnu raspravu po žurnom postupku kako bi Prijedlog proračuna mogao biti usvojen do Nove godine. Kako vijećnici SDA nisu podržali Nacrt proračuna niti

Odl

Odluku o njegovom izvršenju, Načelnik općine je povukao svoju udluku o osnivanju Javnog poduzeća Kakanj Sport d.o.o. i Elaborat o opravdanosti samoga osnivanja, ne želeći da tako značajne Odluke postanu valjane bez vijećnika Stranke demokratske akcije.

Uvažavajući i poštujući stavove i razmišljanja većine vijećnika, kao i sve ono sto se čulo za govornicom Općinskog vijeća, zakonodavnu i izvršnu vlast naše općine očekuju mnogi izazovi u narednoj izbornoj godini, posebice što se zna da je preko 21. 000. 000,00 KM u igri a apetita za “proračunski kolač“ mnogo, mnogo, mnogo…

5

(NE) RAD OPĆINSKOG VIJEĆA KAKANJ

Most zlatnih ljiljana može – Put Bosne Srebrene i Most civilnih žrtava rata ne mogu?!

Piše Tomislav Đondraš

Postalo je već uobičajeno da značajna kulturna događanja u središnjoj Bosni svojom pojavom

i izvornom pjesmom sutješkog kraja ukrase naše prege iz Hrvatske folklorne skupine Bobovac iz Čatića. Tako je bilo u petak navečer u Kiseljaku na izložbi slika fojničke slikarice Vjekoslave Čondrić i predstavljanju knjige Katarina Kosača Kotromanić, autora Mladena-Ante Molinara. Oba ova vrijedna događaja svojim skladnim nastupom obilježile su prege koje već dugi niz godina pod vodstvom Ane Dojčinov-Mijatović u našoj folklornoj skupini čuvaju od zaborava tradicionalnu nošnju našeg kraja i njeguju stare naše popijevke i druge običaje.

O knjizi Mladena-Ante Molinara govorili su novinar Sutješkog vjesnika Milo Jukić i Ivo Miro Jović, zastupnik u Skupštini Bosne i Hercegovine, koji je i recenzent ove najnovije knjige o kraljici Katarini.Jukić je naglasio da je ova knjiga – iako osim hipoteze o mjestu iz kojeg je posljednje bosanske kraljice otišla u izbjeglištvu ne donosi neke nove činjenice njezinu životu i sudbini – ipak plod dugogodišnjeg autorova proučavanja obilne povijesne građe te ju je preporučio svima koji žele upoznati ovaj važni lik naše prošlosti.Knjiga se može nabaviti kod autora, a izložba razgledati u galeriji Gimnazije u Kiseljaku.

HFS BOBOVAC

Naše prege na predstavljanju knjige o kraljici Katarini u Kiseljaku

Put prema Sutjesci - put Bosne Srebrene

Nastup u Kiseljaku

SV online

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

6

komentar broja

U normalnom svijetu ne događa se da okolno stanovništvo sjekirama provaljuje u grobnu kapelu koja

čuva uspomenu na svoje velikane. Mi svakako nismo normalna zemlja, ali sjekirama se obračunavati s nacionalnim spomenicima u svakom je slučaju nedopustivo i sramotno.

Obje činjenice koje se mogu uočiti u ovom slučaju vrlo su poražavajuće i za kulturu ove zemlje i za Bobovac.

Odbacimo li kao naivan izgovor vareških balavaca o pokušaju stjecanja imovinske koristi, jer u kapeli se nije zaista imalo ništa ukrasti nego samo sjekirom razbijati, mora se doći do zaključka da imamo ljude koji ne samo da su necivilizirani pa nasrću na svoje spomenike, nego su spremni i sjekirom pokazati da im se Bobovac ne sviđa i da ga ne žele. Dok bi u normalnom svijetu netko napisao knjigu ili članak, pripremio kakvo predavanje, video-prezentaciju, konferenciju za tisak, otvorio web stranicu ili blog pa iskazao svoje mišljenje i neslaganje o nečemu, kod nas se to čini sjekirom, pa po nacionalnom spomeniku.

Drugo što je uočljivo jest da ova država, frankensteinovska kakva jest, nema volje, a možda ni znanja, da nešto učini s Bobovcem.

Ne zna se što je gore od toga dvoga. Nije tu Bobovac njoj nikakva iznimka. Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika može doduše neko vrijedno mjesto proglasiti od opće važnosti, može propisati mjere zaštite, no to u ovoj državi ne mora nikoga obvezivati. Na komisijinim web stranicama www.aneks8komisija.com.ba nalazi se nevjerojatan popis od 49 ugroženih spomenika kulture u našoj zemlji! Među njima su i stari gradovi i mostovi i vijećnice i stećci, crkve i džamije pa čak i neolitska naselja…

Sve ugroženo nebrigom i javašlukom, ali i jalovošću države. Briga za kulturnu baštinu, valjda je to posve jasno, mora biti upravo njen posao, onako kako to čine u zemljama kulturnijima od naše, gdje su spomenici poput naših prvorazredne kulturno-povijesne i turističke atrakcije.

Bobovcu se ne bi dogodile vareške sjekire, to je sigurno, da je gore sjedio makar i najobičniji plaćeni noćni čuvar kao što je bivalo prije rata. Bez barem – za početak i takvih – znakova državne brige, neće ići. Država BiH ne smije prepuštati Bobovac na milost i nemilost drvosječama iz Vareša, kojima se Bobovac očito ne sviđa. Barem ne ovakav. S kapelom vrhu.

Ova zemlja i njeni ljudi imaju sigurno stotine

važnijih problema s kojima se svakodnevno suočavaju, međutim na

Bobovcu se dogodila zaista ružna stvar vrijedna

pozornosti. Naime, Bobovac JEST jedan

od nacionalnih simbola Bosne i Hercegovine i

pravi pravcati spomenik državnosti ove zemlje

Piše Srečko Bratić

Bobovac baš nema sreće

SV online

Unutrašnjost kapele nakon vandalske provale

Kako je nekada to izgledalo

Potpisivanje protokola u travnju 2006.koji bi trebao obnoviti Bobovac



7

Mjesto ubojstva sestre Danke

S jedne strane su HDZ i Sanader, koji nam s plakata poručuje kako se naš glas treba i dalje čuti! Čovjek se

proteklih godina pravio da ne postojimo i, ako ga je baš netko natjerao da nas primijeti, upućivao u Sarajevo, da tamo rješavamo probleme. To što je svakoj budali jasno da se u Sarajevu – pored visokih predstavnika i njihovih unitarističkih stremljenja te bošnjačkih i srpskih političara koji se, kad bi mogli – ne bi libili uzeti nam sva prava, a i dalje tvrditi da nas vole, Sanadera nikad nije posebno zanimalo. Licemjernija parola od spomenute Sanaderove teško se, prema tome, mogla i zamisliti.S druge strane je Milanović, koji je najjasniji bio u stavu da Hrvati iz BiH ne bi trebali imati pravo glasa jer nisu dijaspora. U drugom dijelu ove tvrdnje čovjek je potpuno u pravu, jer, prije bi se moglo reći da mi, Hrvati u BiH, imamo dijasporu u Hrvatskoj, no Milanović očito nikad nije želio shvatiti da pravo glasa ne proizlazi iz toga je li neka narodnosna skupina na određenom prostoru dijaspora ili nije, nego iz formalne pripadnosti nekom narodu, u našem slučaju iz naših domovnica.Što, dakle, uopće imamo od tog famoznog prava glasa za hrvatske institucije? Ništa ili gotovo ništa dobrog! Po Milanoviću, a i po mnogim drugima, o izborima odlučuju ljudi koji ne žive i ne plaćaju porez u Hrvatskoj, pa se – mada je jasno da to nije točno – o nama stvara ružna slika kao o parazitima koji žive na tuđoj

grbači, što nema nikakve veze s istinom. Drugi segment iz kojeg je bjelodano da je šteta mnogo veća od koristi već je opisan u Sanaderovom poimanju bh. Hrvata: sjeti se da postoje tek kad treba izborne glasove. Čim izbori prođu, a to je već više puta viđeno, zaboravit će da postojimo. Sve dok mu opet ne zatrebamo.Koliko hrvatske stranke drže do nas, vidljivo je već po izbornim listama i adresama kandidata: mahom su to zagrebačke adrese, rjeđe splitske i osiječke i, uglavnom, ljudi koji nemaju nikakve veze sa bh. Hrvatima ni ostalim Hrvatima iz dijaspore. Da je u izborni zakon ugrađeno barem to da na listama za dijasporu mogu biti jedino ljudi koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj, teorijski bi nam to bilo od neke koristi. No, kako ovih dana sve novine pišu o kupovini glasova u režiji braće Lijanovića, opet bi ispalo naopako: u Sabor bi prošli oni koji najbolje znaju organizirali trgovačke poslove.

Kad je u pitanju Srednja Bosna, tu je stvar još kritičnija: izuzev nekog apsolutnog outsidera iz Travnika, čini mi se, na listi neke apsolutno outsiderske stranke, na listama – nigdje nikog! I to poprilično govori o tome kolika je briga hrvatskih institucija za nas.Što nam je, dakle, preostalo? Živimo u državi koja se zove Bosna i Hercegovina i to je naša domovina, mada je mnogi od nas više ne doživljavaju svojom. No, još smješnija od priče o BiH kao našoj domovini jest priča o našoj domovini Hrvatskoj, barem nama koji smo – svojom voljom i izborom – odlučili ostati ovdje. Zato se trebamo potruditi, mada je manevarski prostor znatno skučen, da od BiH pravimo i svoju domovinu, a Sanader i Milanović bi – umjesto prazne priče – također mogli poraditi na tome. Jest da moj glas nije bogzna što u tolikim hiljadama, ali bih tada doista – na koju god stranu se okrenem – imao za koga i za što glasovati. Pa bih išao na sve moguće izbore!

IZBORI ZA HRVATSKI SABOR

Ni kad ovaj broj naše novine bude gotov, vjerojatno se

neće znati tko će – Sanader ili Milanović/Jurčić – sastavljati

novu hrvatsku Vladu. A nije ni bitno: bili prvi ili drugi, nama, Hrvatima u Bosni, isto se piše

ZAŠTO OPET NISAM

IŠAO NA IZBORE

Piše Milo Jukić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

8

1. Možete li nam ukratko predstaviti povijest župe sv. Ante u Beogradu?

Župa svetog Ante postoji još od prosinca 1926. zajedno sa samostanom koji je poslužio kao smještaj za naše svećenike koji su studirali na raznim svjetovnim fakultetima u Beogradu. Franjevci se na ovim prostorima pojavljuju još od 16. stoljeća s kratkim prekidom u 19. st. zbog turskih progona, da bi se ponovno vratili početkom 20. st., točnije 1926.Od nekadašnjih 4.200 župljana, naša je župa pala na 450 vjernika katolika, ali svakako treba naglasiti da ih ima više, jer su neki zbog komunizma postali i ostali distancirani kršćani.

2. Kakva je situacija bila za vrijeme rata u Beogradu? Kako je ondje bilo biti Hrvat i katolik za vrijeme rata u RH i BiH?

Najprije da istaknem: mi nismo bili progonjeni, a ni mučenici za razliku od mnogih naših mjesta diljem Bosne. Župu su za vrijeme rata napustile samo dvije obitelji koje po narodnosti i nisu bile hrvatske. Svakako je bilo neugodno biti drugačiji u Beogradu, pa je naš nadbiskup savjetovao da ostanemo anonimni kako bismo zbjegli moguće provokacije i napade.

Međutim, prvi napad na našu župnu crkvu dogodio se u noći 25. na 26. svibnja 1993, kada je bačena dinamitna bomba, ali nasreću nije bilo veće štete. Drugi, stravični napad dogodio se kada su izbjeglice iz Hrvatske zapalile ulazna vrata župne crkve, a isti incident ponovio se o Božiću iste te 2004.

Ovdje nije bilo velikih incidenata za razliku od nekih mjesta u Srbiji gdje su napadi bili češći i opasniji, a jedan od razloga zašto smo izvukli tanji kraj zasigurno je i činjenica da većina naših župljana živi u tzv. miješanim brakovima. Ono što je ostalo do nedavno su telefonske provokacije anonimnih osoba na broj naše župne kuće.

Crkva sv. Ante - jedina neosvjetljena u Beogradu

3. Kako danas država Srbija brine za svoje nacionalne i vjerske manjine? Postoji li kakav interes u tom smislu?

Nikad nismo bili omalovaženi od strane države, ali nije nas ni pomagala. Držanje prema nama je bilo više ignorantsko.

Razgovor sfra Leopoldom Rochmesom iz Vareša, župnikom i gvardijanomžupe sv. Ante u Beogradu (Srbija)

Živimo od broja zapaljenih svijeća u crkvi

Razgovarao Dražen Filipović

Katoličke župe u Srbiji postoje u Boru, Zaječaru, Kraljevu,

Kragujevcu, Ravnoj Rijeci, Nišu, Smederevu, Šapcu i Valjevu. U

glavnom srbijanskom gradu postoji pet katoličkih župa, a župu sv. Ante

već više od dvadeset godina vodi franjevac iz našeg kraja, Varešak

fra Leopold Rochmes. S njim smo porazgovarali o položaju katolika

u Beogradu i u ovoj većinski pravoslavnoj zemlji

Župna crkva sv. Ante u Beogradu



9

Doduše, mi nismo od države ništa ni tražili znajući dosadašnje stanje i odnos prema nama. Ipak treba reći nam je tadašnji režim pomogao u jednom slučaju za koji smo već mislili da je izgubljen, a radi se o podstanaru koji je na temelju tadašnjeg zakona imao pravo na udio u vlasništvu u našoj župnoj kući.

Danas Srbija ima zakon o nacionalnim manjinama, ali po nepoštivanju toga zakona može se reći da je to mrtvo slovo na papiru.Očit dokaz za to jest to što je naša župna crkva jedina neosvijetljena u ovom velikom gradu iako mnogi stručnjaci, čak i srbijanski, tvrde da je ona vrijedno arhitektonsko-umjetničko djelo na ovim prostorima.

Drugi naš gorući problem su elektrifi cirana zvona koja bi omogućila da se ovo velebno djelo može i oglasiti. Na tom pitanju trenutno i radimo, a svakako treba napomenuti i zahvaliti sarajevskoj općini Stari Grad koja nam je pružila i konkretnu pomoć.

4. Jeste li osjetili razliku odlaskom Miloševićeva režima? Je li Srbija prodisala demokratskijim plućima?

Svakako se moglo osjetili olakšanje nakon brojnih demonstracija koje su doprinijele svrgavanju Miloševića s vlasti. Polako je nestajala barem jedna vrsta straha i nelagode od toga da vas netko nadzire i prati svaki vaš pokret.

Nakon svega kroz što ste prošli, što mislite kakve su šanse Srbiji na njenom putu prema integraciji u Europu?

Ne poznajem politička nastojanja zemlje u tom smjeru, ali svakako će taj put biti vrlo dug ako se nastavi nasilje, kriminal i korupcija koja ovdje ne jenjava od početka devedesetih.

Pritisci svećenikâ da vjernici prijeđu na pravoslavlje

5. Vratimo se malo vama bližim temama i za vaš rad svakako značajnim. Kakva je današnja situacija u Vašoj župi i u Beogradskoj nadbiskupiji? Vi ste uz to i vikar nadbiskupa Stanislava Hočevara?

Naša župa je biološki starija župa od većine drugih. Razlog tomu možemo tražiti u pitanju porijekla beogradskih katolika: malo je njih koji izravno podrijetlo vuku iz ovog grada.

U Beograd su nakon proglašenja prve Jugoslavije dolazile brojne katoličke činovničke obitelji, no s dolaskom komunizma umjetno je stvoreno loše ozračje prema beogradskim katolicima, što je pogodovalo njihovu opadanju, tj. odsutnosti s misnih slavlja, a time i sudjelovanja u životu župe.

Drugi su dolazili iz miješanih brakova u kojima se i danas od strane pojedinih svećenika Pravoslavne crkve traži da se pokrste i pređu na pravoslavlje. Nažalost, ta je praksa prisutna sve ove godine, a jedino svjedočanstvo pripadnosti našoj župi su želje da se pokopaju po katoličkom obredu.

Ove godine imali smo 32 sahrane, a samo 8 krštenja, dok je situacija prošle godine bila dosta gora, tako da nismo imali nijedno krštenje.

6. Tko sve pomaže beogradske katolike?

Ovdje se živi dosta skromno, ako mislite na fi nancije naše župe, tako da svećenici žive od misnih intencija i broja zapaljenih svijeća u crkvi. Svakako, dobro nam dođe pomoć naše subraće iz Bosne.

Nama čak ne može pomoći ni hrvatska Vlada jer nemamo nikakav nacionalni savez koji bi imao pravo primati takve vrste donacija. Situacija u drugim dijelovima zemlje je dosta drugačija. Svakako, u korist nam ne ide biološka starost župe, pa je često teško naći i pomoć na nekim poslovima oko crkve.

7. Vaša nadanja i želje za budućnost: čemu se mogu beogradski katolici nadati?

Moja velika želja je ujedinjenje naših hrvatskih katoličkih društava u jedinstveni Savez Hrvata Srbije, koji bi poslužio kao krovna institucija na društvenom i političkom životu naših ljudi ovdje.

Druga stvar koja bi nam mnogo pomogla je Europska unija, tj. početak integracije Srbije u europsku obitelj, čime bi i sama država morala ispuniti određene uvjete na poboljšanju životu svojih građana ma tko oni bili.

Za takvo što potrebno je dosta hrabrosti i snage da se nadiđe surova realnost koja nam već dugi niz godina svjedoči da je ovdje teško biti ono što jesi.

Sveta misa fra Leopolda i fra Vjeke Tomića bila je pred skromnim brojem beogradskih vjernika.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

10

Pomalo prašnjavo, nađe mi se nedavno u rukama kolegino pismo. Pisano davno, u jednom drugom, ali ne tako davno prošlom vremenu. Pisano meni kao kolegi, a sve mi se čini da poštar ne bi bio pogriješio i da ga je dostavio nekome od onih koji su ostali živjeti u sutješkom kraju. Zato ga i polažem vama na stol. Sad kad je pismo postalo i vaše, akobogaznate, eto, nemojte zamjerit što svoj nos zabadam u vašu privatnu poštu. Nije slučajno, zdravlja mi!

Kolega je, inače, živio i radio u Kr. Sutjesci, u sutješkoj župi. Pa, kako to kod njih biva, nakon nekoliko godina premjestilo ga na drugo radno mjesto. Kolega otišao, a sutješki kraj ponio sa sobom. U srcu. I prvi godišnji odmor iskoristio da se vrati onamo gdje mu je bilo lijepo, da obiđe kraj i ponovno susretne drage ljude. A onda mi, nakon nekoliko mjeseci, piše...

Dragi kolega,evo, maloprije sam ti poslao fotografi ju na kojoj je Bill Gates, da vidiš kakav je bio prije 20-tak godina, a danas milijarder. Tada čovjek ne bi u njega uložio ni centa, a danas je jači od privrede pedesetak zemalja zajedno.U svakom slučaju, da ti se ponovno javim. Kod mene je jutro (kod tebe već popodne) pa nastojim ujagmiti koji trenutak na computeru dok ne počne buka po kući. Ovo je kancelarija, tu se stalno vrzma i fra Leonard jer mu je soba u produžetku kancelarije. A tako i treba: pravi župnik i

treba spavati u župnom uredu.

Šalu na stranu, malo nam je ovdje i skučeno. U neka doba stiže i sestra Hijacinta, koja je ovdje pastoral associate; zaposlili smo je kod nas tako da je ovo njezino radno mjesto. Uskoro će stići i žene radi čišćenja crkve i kuće. Prije podne bih još mogao malo raditi i okolo kuće.

Proljeće je pa se čisti i posprema. Mi smo usred ledine, ima se što raditi. Pokušavamo pomalo pošumljavati ovaj prostor ispred kuće ne bi li se zaklonili s ceste, od pretjerano radoznalih pogleda, prašine i buke. Ovdje nema ograda sprijeda, ne smiješ pružiti žicu niti podići ljesu prema cesti. Ne daju. Smiješ samo ograditi dvorište iza kuće, prema cesti nikako.

Ne znam jesi li gledao naš web site, poslao sam ti ga nekom zgodom. Tamo možeš vidjeti gdje smo i kako to izgleda.

A ono što me u zadnjem pismu pitaš, kako mi izgleda Bosna nakon toliko vremena, šta da ti kažem? Bosna mi nakon petnaest mjeseci izbivanja izgleda mi jako jadno i siromašno. Vidiš kako je razvaljena tek kad iz nje odeš pa se vratiš.

Kad si na Zapadu, gdje je svaka taraba ofarbana, svaka travka ošišana, posebno ovdje u Chicagu, zaprepastiš se kako je kod nas. S te strane gledano, čovjek shvati gdje smo i što smo. Zbilja nam je loše, ako nas uspoređuješ s ovim bogatim zemljama. To je ta materijalna strana. Oko ne može ne primijetiti to naše siromaštvo, javašluk, peksinluk, gurbetluk i sve drugo.

Ne skitaj se po tuđini kad ne moraš

Ne znam jesmo li o tome rezgovarali, ovdje je zbilja sve nagodno, uz osmijeh, na dugme, karticu – šta da ti pričam! Na bolje se lako navikneš. Ipak je ovo bussines civilizacija, relativno kulturna, uglađenog ponašanja i tako redom. Kad bih ja ovo mogao zavoljeti a ono tamo alaliti, bilo bi mi, možda lakše, u životu ugodnije. Vidim i ovo, dok sam bio tamo na godišnjem odmoru, stalno sam gledao i uspoređivao s Amerikom. I stalno sam sebe zapitkivao zašto mora biti ovako ako može biti bolje, ljepše, kulturnije, čišće, urednije i sl.Kvaka je, zapravo, u ovome: nakon više godina provedenih ovdje, vjerujem da bih se odvikao od onoga što je bosansko u meni i da bi me ovo ovdje, hoćeš-nećeš, više privlačilo. Zato mislim: tko vani ostane duže od nekoliko godina i prođe onaj prvi period aklimatizacije, taj je ostao stalno. Povratka nema jer mu je gotovo nemoguć.

DAVNO FRATARSKO PISMO IZ CHICAGA

Piše F. B.

Dobro je, dapače poželjno, ponekad napraviti generalku u magazi, među vlastitim stvarima. Makar će se, kao i uvijek, naći puno toga što će vam biti žao baciti.

Ali, osvježit ćete sjećanja, obnoviti uspomene. A to je svojevrstan eliksir. Ako ništa drugo, vrijeme tako provedeno nećete smatrati izgubljenim



11

SV online

Te sitne male ugodnosti koje ti ispune dan!

Pokupiš ovdje navike i onda ih uzalud tražiš u Bosni.

Zaključak za mene: ne skitaj se po tuđini kad ne moraš! A iskreno da ti kažem, iduća godina mi je vrlo važna: želim se vratiti da ovo kojim slučajem ne bih više zavolio i na bolje se navikao.

Jedna je strana to što je tamo siromaštvo i zlo gotovo svake vrste (a gdje ga nema, reci mi!). Ali, to je sve izvanjsko. Drugo je, i važnije, ono kad, na primjer, bereš šljive u Sjenokosu i znaš da ćeš za dva mjeseca peći rakiju. Ili kad dole u Čatićima, u trgovini, nakon nedjeljne utakmice, sjediš s momcima i pijuckaš drugu-treću pivu. I niz, niz drugih, malih, sitnih stvari i susreta s ljudima zbog kojih ti ne fali ni Woolworths, ni CBS, ni NBC, ni ABC ni ova ili ona trgovina ili pogodnost na koju se na Zapadu navikneš. Znaš, ja sam ti defi nitivno takav, ne padam na koljena pred punim frižiderom niti me zanima sva ona božićna frtutma po shopping centrima, sav ovaj potrošački zapadnjački šušur.

Imamo što nitko drugi nema

Mi u Bosni imamo što nitko drugi nigdje nema. Imamo te jednostavne ljude sa svojim manama i vrlinama, u prosjeku naklonjene moralu i vjeri, imamo crkve, fratre..., što sve zajedno stvara čudesno jedinstvo kakvo ćeš u svijetu teško naći. Pa te to onda zapljusne, zaogrne, tako da ti ništa nije teško. Znaš da te zauzvrat čeka razgovor, pjesma, šala, veselje... Ovdje ti je sve nešto grčevito, u stresu, ispeglano, a opet naborano, a svega imaju! Pa ipak, čini mi se da je ona Jaga u samostanu sretnija od cijelog Chicaga i da je u životu više postigla nego svi Ameri sa svim svojim kućetinama i bankovnim računima.

Velim ti, tako mi je bilo lijepo u Sutjesci, da mi je baš drago što sam tamo otišao na godišnji. Nije mi se dalo da se tamo rodim, ali sam se osjećao baš nekako domaće, sigurno, kao kod kuće. Meni su i drugi dijelovi Bosne, gdje sam živio i radio, dragi, ali Sutjeska je, opet, nešto posebno. I ono što naši trube, gdje ko niko tu i obiko, cvjetaj gdje si posijan, nismo ni mi repa bez korijena...to

ti je stvarno tako i to čovjeku itekako znači. Tamo, u Bosni, osjećaš se ukorijenjen, stojiš čvrsto na zemlji, na svome, sve ti je ravno i nije tijesno. Letiš! U tuđini si kao bačena prazna kutija od cigareta na parkiralištu, što je vjetar razbucava okolo.

Što se tiče Bosne, ti ćeš se jednom zaprepastiti kako je ogoljena i iznakažena. S druge strane ćeš se i obradovati jer ti se tamo, usprkos svemu, oko ispuni nepatvorenom, iskonskom ljepotom, prostruje sjećanja i duša se zaraduje. A i sama Sutjeska će za tebe biti iznenađenje jer se u ovih nekoliko godina osjetno izmijenila. Manje je svijeta, tišina veća nego ikad.

Previše smo čitali Andrića da bismo dugo u tuđini bili!

Samostan djelomično u novom ruhu. Orasi posječeni, Grgurevo uređeno, sva ona šuma iznad samostana već davno uklonjena, stare bukve izrezane, a nove sadnice zasađene. Kvadrat popločan, ozidan i posve preuređen, s novom fontanom. Hodnici popođeni, stepenice obnovljene, zidovi umjetničkim slikama ukrašeni. Na trećem katu, gdje su nekada bili muzejski eksponati i stolni tenis se igrao, u tijeku je uređivanje muzejsko-galerijskog prostora. Ugrađeni su novi prozori na dijelu kuće, a i tavani, gdje je nekada vrag mogao nogu slomiti, očišćeni i posloženi kao vojnička spavaonica. Podrum također već davno ožbukan, popločan i uređen. Ne znam što je nekad bilo u onom najvećem podrumu do izlaza iz kripte: ondje smo devedeset i druge dijelili narodu Caritasovu pomoć, a sad je to sad vrlo lijepo uređen izložbeni prostor, slikama ukrašen.

U crkvi nije bilo bitnijih zahvata osim oltara i ambona koje je u drvetu izradio umjetnik iz Vinkovaca, Lađarević. Svijet jednako dolazi na svaku misu pomalo, nije kao nekad, naravno.

Ali, ja ću ti reći, više ih je tamo na pučkoj misi nego meni ovdje u Chicagu na dvjema. Ovdje je, međutim, Hrvata sedam tisuća, a tamo ih je tisuću i po. Pa ti sad kontaj!

Kad u Sutjesci imaš pučku misu, znaš zašto i komu, znaš s kime je slaviš. A to nije isto kao ovdje gdje se sve radi po sistemu predstava, aplauz, uloženi napor, zadovoljan klijent: hvala za posjet, dođite opet... Ovo je za mene servis i ja se iz dana u dan uvjeravam da me ovakav način rada ne čini sretnijim.Nadam se da ćeš me pravilno razumjeti. Osjećam da tamo pripadam i da je ovo ovdje za mene samo jedna prolazna stanica. Produženje roka, tako sam nazvao vrijeme koje ovdje provodim. Uradit ću i odraditi sve pošteno, sve korektno, ali, vjeruj mi: jedva čekam da se sve završi. Stoga te molim, učini mi jednu uslugu: slijedeće godine, nekako s proljeća, podsjeti me na ovo što sam ti u ovom pismu pisao, da mi slučajno, AMA NI SLUČAJNO! ne bi palo na pamet ostati ovdje još jedan mandat i produžiti agoniju.

Šta ćeš, nisam ti ja baš neki kozmopolit. Jesam, ali kad sjedim tamo, na Grgurevu, recimo. Znaš, kolega dragi, previše smo čitali Andrića da bismo dugo u tuđini bili!Pozdravljam tebe i sve tvoje. Svako dobro tebi i obitelji od Boga i srca svoga (ovako su nekada, u starini, završavana pisma!) želi tvoj, kako ti kažeš.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

12

Uhvaćeni njih trojica!

Dva Nijemca i jedan Turčin. Nijemci prešli na islam, postali radikalni, s kolegom s Bospora smjestili se u jednu kućicu za turiste, u mjestancu s 900 stanovnika, kupili 730 kg vodikova peroksida i počeli praviti plan za napad na franfurtsku zračnu luku i američku vojnu bazu u Ramsteinu.S 125 kg gore spomenutog peroksida u Madridu je prije nekoliko ubijeno 180 ljudi. Što bi se ovdje dogodilo sa 730 kg, možemo samo pretpostavljati?

– Ovo je posve nova pojava – kažu njemački stručnjaci za terorizam. Kobiva, to da su dva čovjeka, dva Nijemca, rođeni u Njemačkoj, odrasli u Njemačkoj, odgojeni u Njemačkoj, prešli na islam, postali radikalni i okrenuli se protiv svog naroda i države te poželjeli sve dići u zrak – to je za stručnjake, eto, nova pojava. Valjda hoće reći da, ajde de, kad ti dođe terorist iz Arabije, Maroka, Tunisa, Sirije…, neki Mussa bin Sadek i slični tipovi, to je stara pojava, nemaš se tu što iznenađivati – od njih smo to i tako i tako očekivali. Ali rođeni Nijemac, naše gore list…! I to u jednoj ovako, bogatoj, demokratskoj i čovjekoljubivoj zemlji!?

Za ne vjerovati!

To da su nedavno osmorica Indijaca jedva izbjegli linčovanje (doslovno, da doslovnije ne može biti!) u maniri Divljeg Zapada iz njegovih najslavnijih dana, upravo u ovoj bogatoj, demokratskoj i čovjekoljubivoj zemlji, nije okarakterizirano kao nekakva nova pojava – jer toga nije ni moglo biti. Davno, vrlo davno, prije petnaestak godina gorjele su u Njemačkoj kompletne turske obitelji u namjerno zapaljenoj kući. Svi su ovdje već navikli i na neonaciste, i na povike Ausländer, raus!, i na nemoć policije (više glumljenu nego stvarnu) kad su u pitanju neonacisti koji, za svoje svinjarije dobivaju blesavo smiješne kazne. Možda je u slučaju Indijaca novost pojave jedino u tome što su ljudi uistinu uspjeli ostati živi.

Devet godina, dugih devet godinica, jedan je mlađi novinar (koji i danas želi ostati anoniman) bio sudionikom svih mogućih i nemogućih neonacističkih okupljanja.– Morao sam sve znati bolje od njih, svaku njihovu pjesmu od početka do kraja, sve strofe, morao sam znati njihove pozdrave, njihov način komuniciranja, razmišljanja, izražavanja, sve, apsolutno sve, jer da su i na jednoj jedinoj sitnici primijetili da nisam njihov, ne bi mi bilo spasa. Ako te napadne 10, 20 ili 50 neonacista, budi neizmjerno sretan ukoliko uspiješ stići do bolnice – kaže on. Snimao skrivenom kamerom, pamtio, bilježio…

I na kraju digao ruke od svega! Nakon devet godina!– Ne zato što se bojim – kaže novinar – nego zato što sam vidio da to u ovoj zemlji više nikoga ne interesira. – Ni politiku, ni sudstvo, ni policiju…A to bi, ipak, mogla biti jedna nova pojava. Ili, možda, stara?!

Nove prijetnje terorizmom i stalno prisutna opasnost od neonacističkih skupina ozbiljno dovode u pitanje

općenito rašireno uvjerenje o Njemačkoj kao demokratskom raju i obećanoj zemlji

S NAŠIM ISELJENICIMA PO SVIJETU I IZ SVIJETA: NJEMAČKA

Njemačka opasnija od BiH

Piše F. B.



13

S NAŠIM ISELJENICIMA PO SVIJETU I IZ SVIJETA: NJEMAČKA Fondacija Mozaik je bh. fondacija osnovana 2002. godine, a pomaže članovima zajednice da se organiziraju i pokrenu inicijative za rješavanje konkretnih, njima značajnih problema. U prethodnih 5 godina podržali su preko 250 projekata u BiH, koji su se odnosili na zaštitu životne okoline, očuvanje i promociju kulturno-historijskog naslijeđa, integraciju socijalno ugroženih grupa, jačanje odnosa između predstavnika lokalnih vlasti i zajednica, a svi su za cilj imali jačanje kapaciteta lokalnih zajednica i samim tim izgradnju zdravijih i produktivnijih zajednica.Razgovarali smo s ravnateljem Fondacije Mozaik g. Zoranom Puljićem o njihovom radu na našoj općini.

Ulaganja i projekti u našoj općini

Fondacija Mozaik dosad je na području općine Kakanj fi nancijski podržala više projekata s preko 100.000 KM. Pored fi nancijske podrške zajednicama smo pružali razne vrste treninga i edukacija koji su ovisili o prirodi samih projekata. Kroz projekt Živo naslijeđe, koji smo provodili od 2003. do2005, vratili smo u funkciju šetalište u Maloj ulici i sufi nancirali različite društvene sadržaje. Svrha projekta je bila aktivno uključivanje i povezivanje građana Kaknja kroz razvoj zajedničkog duha i jačanja svijesti o kulturi življenja. Zatim, projektom Tradicionalne rukotvorine od 2005. do 2006. podržali smo projekt Rukotvorine iz Kraljeve Sutjeske, čiji je cilj bio očuvanje klasičnih i autentičnih rukotvorina iz okoline Kraljeve Sutjeske. Kroz projekt je formirana mreža kućnih radionica, a 10 žena je dobilo mogućnost plasmana rukotvorina u suvenirnici postavljenoj u turističkom info-centru u Kraljevoj Sutjesci. Zatim projekt Tragovima naslijeđa, koji je Fondacija Mozaik provodila od 2004. do 2006., podržali smo projekt Upoznaj srednjevjekovnu Bosnu. Svrha je bila turistički razvoj Kraljeve Sutjeske kroz oživljavanje i njegovanje tradicionalnih i kulturno-povijesnih vrijednosti srednjovjekovnog

kraljevskog grada Bobovca. Lokalne vlasti su osigurale prostor na godinu dana te je uređen, opremljen i u rad pušten info-centar. Postavljene su klupe, stolovi, putni znakovi i table. Volonteri su dali doprinos u uređenju prostora za info-centar, čišćenje rijeke i puta prema Bobovcu, kao i kroz čišćenje ostataka dvorca Grgurevo. Ovdje zaista sa zadovoljstvom moram spomenuti da je Mozaik samo pomogao, a da je Fondacija Curia Bani fantastično zamislila i provela navedene aktivnosti.

Planovi za budućnost

Trenutno s Općinom Kakanj i Fondacijom Curia Bani radimo na razvoju projekta Tragovima Bosanskog Kraljevstva. Taj projekt nastao je kao rezultat 4-godišnjeg rada i novih saznanja. Osim pet ranije sufi nanciranih zajednica (Travnik, Vranduk, Kraljeva Sutjeska, Visoki i Prusac), program danas uključuje i pet novih, tematski povezanih zajednica – srednjevjekovnih bosanskih gradova: Maglaj, Tešanj, Fojnica, Vareš i Jajce. Trajanje projekta je 30 mjeseci, a provedba je službeno počela 1. listopada 2007. ugovorom između Fondacije Mozaik i Europske komisije. Projektom je planirano poboljšanje atraktivnosti odabranih lokacija kao i podizanje kvaliteta usluga u turizmu.

Projektom Tragovima Bosanskog Kraljevstva ujediniti će se sadržaji i atraktivnost svih odabranih lokacija i omogućit će se njihovo spajanje u jedinstven turistički proizvod koji ćemo moći ponuditi domaćoj i stranoj klijenteli. Na taj način će se kroz tematiku srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva poboljšati konkurentnost BiH na području kulturnog turizma te privući domaći i strani turisti. Smatramo da bi će to dati znatan doprinos ekonomskom i socijalnom razvoju svake od ovih odabranih zajednica.

Bolje sutra za Kraljevu Sutjesku

TKO ŠTO RADI?!

Plod jednog od projekata Fondaicje Mozaik u Kraljevoj Sutjesci

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

14

PO SVETOJ ZEMLJI - NA IZVORIMA KRŠĆANSTVA

Brdo Tabor – strop bazilike od slavonske hrastovine

reportaža Fra Bono Tomić, svećenik rodom iz Čatića, boravio je kao hodočasnik u rujnu

u Svetoj Zemlji. Tako se uvrstio među nekolicinu hodočasnika iz našeg kraja koji su imali sreću vidjeti Isusovu zemaljsku domovinu i pomoliti se na svetim mjestima iz povijesti spasenja. Fra Bono je za čitatelje Sutješkog vjesnika perom i kamerom bilježio dojmove sa svog hodočašća. U ovom nastavku pohodite s njim brdo Tabor, Galilejsko jezero, rijeku Jordan, Brdo blaženstava i Kafarnaum

Te srijede 19. rujna 2007, nakon prospavane noći i doručka putujemo iz Nazareta na brdo Tabor. Put nije

dalek, tek nekih 35 kilometara. Tabor se uzdiže iznad Ezdrelonske (Jezreelske) ravnice, a vidi se iz cijele Galileje. Kamo god po Galileji putovali, brdo Tabor (588 m) prati vas svojim čarobnim izgledom.Po svome neobično lijepom obliku ovaj je masiv jedinstven u Palestini. Odatle se pruža se prekrasan pogled, jedinstven u svijetu. Tabor je u važno mjesto za izraelsku povijest. Ondje je sudac Barak, uz pomoć proročice Debore, koja ga je savjetovala, pobijedio nadmoćnu vojsku koju je predvodio kanaanski vođe Sisera (Suci 4,6). Put nas vodi kroz plodnu i prekrasnu Ezdrelonsku ravnicu, žitnicu današnjeg Izraela i voćnjak svijeta. Prolazimo kroz same plantaže južnog voća i zelene livade, uz jezerca u kojima Izraelci uzgajaju ribe. U mjestima kroz koja prolazimo na stupovima i zgradama istaknute su zastave države Izrael.

U podnožju Tabora napuštamo autobus. Kraće vrijeme čekamo kombije koji stalno voze hodočasnike do vrha brda i nazad. Neki koriste tu pauzu za osvježenje, razgledanje ili kupnju suvenira, ili jednostavno za odmor u hladovini. Potpun doživljaj svetog brda bio bi uspon pješice na Tabor (četrdesetak minuta), ali od toga se odustalo zbog velike vrućine, nepoznavanja terena i opasnosti od zmija. Do vrha brda vozimo se otprilike 10-15 minuta.

Stigavši na vrh, idemo ravno prema bazilici. U planu nam je najprije slaviti sv. misu, ali zbog ostalih hodočasnika to ne možemo u crkvi nego u dvorištu. Potom odlazimo u samu baziliku i tu od naših vodiča slušamo o povijesti ovoga mjesta.

Iako evanđelisti u opisu preobraženja ne spominju brdo Tabor, kršćani od davnina na nj smještaju prizor Isusova preobraženja (Lk 9,28-36; Mt 17,1-8; Mk 9,2-8). U 4. stoljeću postojale su ovdje tri bazilike, a križari su u 12. stoljeću tu sagradili samostan za benediktince te utvrdili brdo zidinama, no Arapi su ga u 13. stoljeću ipak osvojili. Franjevci su od 1921. do 1924. na tom mjestu sagradili prekrasnu baziliku po uzoru na sirijske crkve iz 5. stoljeća. U crkvu ulazi jako puno svjetla, a ima vrlo lijepe mozaike. Njezina dva zvonika simboliziraju Iliju i Mojsija. Bazilika je važna i za Hrvate: strop joj je sagrađen od slavonske hrastovine. S jedne terase bočno od bazilike pruža se prekrasan pogled na Ezdrelonsku ravnicu, Galilejsko gorje, Hermonski masiv, na Moapsko gorje i Gilead, tj. Golan.

Poznati bibličar prof. Rebić tvrdi da nema na svijetu mjesta s kojega bi pogled bio ljepši nego s Tabora (Vodič po Svetoj zemlji, str. 126). No, iako nam za to ne bi dostajao čitav dan, u pogledu s Tabora mogli smo samo kratko uživati: napuštamo ga brzo jer moramo ispuniti dnevni plan hodočašćenja.

Kriste, u tvoje ime sa zavrnutim

nogavicama u Jordanu

Odlazimo potom do Galilejskog jezera koje ima još tri naziva: Kineretsko,

Tiberijadsko i Genezaretsko. Dugo je 21 km, široko 13 km, a duboko 45 m, nalazi se čak 208 m ispod morske razine i obiluje ribom. Vozimo se barkom (oko 45 minuta), a pogled nam seže do Golanske visoravni i galilejskih brda. Godine 1998. u mulju na dnu Galilejskog jezera – to se smatra ravnim čudu – pronađena je jedna barka. Arheolozi su otkrili da je njezino drvo staro 2000 godina, a čini se da je upravo zbog mulja mogla tako dugo ostala neraspadnuta pod vodom. Talijanski stručnjaci su ubrizgavanjem kemikalija otvrdnuli drvo i tako je barka neraspadnuta izvučena. Ta originalno plovilo može vidjeti se u muzeju, a kopija se nalazi u predvorju. Mnogi vjeruju da je to Isusova barka koja se spominje u Novom zavjetu.

Dok uživamo u kratkoj vožnji Galilejskim jezerom, sjećamo se kako se Isusov život kretao oko ovog jezera i ljudi. Tu je neke između njih pozvao za svoje učenike, činio čudesa, propovijedao… Njegovi su učenici ovdje ribarili (Mt 4,18; 14,32-34; 17,27), iz lađe na jezeru propovijedao je ljudima koji su stajali na obali (Mt 4,1-2), hodao po jezeru prema učenicima (Mt 14,24-33), ovdje je utišao oluju (Mk 4,35-41) itd.

Barka u kojoj se Isus vozio po Galilejskom

jezeru?



15

PO SVETOJ ZEMLJI - NA IZVORIMA KRŠĆANSTVA

Pravoslavna crkva Navještenja u Nazaretu

Nakon vožnje Galilejskim jezerom i spoznaje o njegovoj važnosti za Isusov život i

oblikovanje njegove poruke, odlazimo do još jednog važnog mjesta na Genezaretskom jezeru: to je mjesto čudesnog umnažanja kruha (Mk 6,34-44). Tradicionalno se ovaj događaj umnoženja smješta u Tabghu (grčki naziv je hepta pegon – sedam izvora). Dugo se nije znalo gdje je to mjesto. Jelena, majka cara Konstantina, prva je identifi cirala ovo mjesto. Hodočasnica Eterija, nakon što je 383. posjetila ovaj kraj, u svome putopisu spominje travnato polje i crkvu koja je sagrađena sredinom 4. stoljeća, a spominje i kamen na koji je Gospodin položio kruhove i ribe, blagoslovio i naredio učenicima da ih podijele narodu. Na tom istom mjestu su u 5. stoljeću kršćani sagradili veću baziliku. Godine 614, za provale Perzijanaca, crkva je srušena i zapaljena

te joj se gubi svaki trag. Gotovo 1300 godina ovo je mjesto zatrpano pod zemljom – sve do 1932, kada su ovu bizantsku crkvu arheolozi iskopali i konzervirali. Darovima njemačkih katolika (1981-1983) opet je sagrađena nova bazilika Čudesnog umnoženja kruha, i to kao kopija crkve iz 5. stoljeća. Na podu se vide prekrasni mozaici, najljepši u Palestini. Ispred glavnog oltara je mozaik koji predstavlja četiri kruha u košari (peti je kruh sam Isus, nazočan u euharistiji) i kamen o kojem govori Eterija. Zanimljivo je da je ovdje više od pedeset godina boravio i radio hrvatski benediktinac o. Jeronim Brizić. I ovdje se kratko zadržavamo, uz tumačenje povijesti ovog mjesta, pokušavamo napraviti poneku fotografi ju za svoju dušu, kupujemo poneki suvenir i ukrcavamo se u autobus – prema idućem odredištu

Nastavljamo put do rijeke Jordan. Želimo oživjeti uspomenu na Isusovo krštenje. Stižemo do mjesta za koje kršćanska predaja smatra mjestom na kojem je Ivan

Krstitelj krstio našeg Gospodina (usp. Mk 1, 9-11). Hodočasnici rado silaze u vodu, doživljavajući to kao čin duhovnog pročišćenja. Po prvi put ovdje se svečano krste baptisti. I mi zavrnutih nogavica silazimo u rijeku, obnavljamo krsna obećanja uz polijevanje vodom po glavi. Svi smo se trudili da svoj kratki boravak ovdje zabilježimo fotoaparatima. Uz druge hodočasničke grupe, svatko na svom jeziku, zapjevali smo Kriste, u tvoje ime. Svakako, ne zaboravljamo uzeti u bočice nešto jordanske vode, koju ćemo ponijeti sa sobom u domovinu. Odlazeći s mjesta Isusova krštenja, vozimo se natrag do Nazareta, gdje ćemo još tu večer prenoćiti i gdje nas čeka zasluženi odmor. Tri kilometra od rijeke Jordana, na zapadnoj obali Galilejskog jezera, prolazimo kroz Tiberijadu (212 m ispod morske razine), grad star oko 2000 godina. Naime, 20. godine poslije Krista podigao ga je Herod Antipa i dao mu ime po rimskom caru Tiberiju, ponovno je procvao u 20. stoljeću, kad su Židovi iz Europe tu doselili i podigli novi grad. To je turističko mjesto s otprilike 60.000 do 70.000 stanovnika. Tiberijada je za Židove jedan od četiri sveta grada.

Kamen na kojem je Isus umnožio kruhove i ribu

Obnova krsnih obećanja na mjestu Isusovog krštenja

Sutradan 20. rujna poslije doručka opraštamo se od naših domaćina u Nazaretu. Žurimo

ponovno do Tabghe, do mjesta koje čuva spomen na zgode iz 21. poglavlja Ivanova Evanđelja: ukazanje Uskrsloga na obali Genezaretskog jezera, doručak s prženom ribom i kruhom te nalog Petru da pase stado Gospodnje. Zato se to mjesto obično naziva Petrovim prvenstvom.

Današnja crkvica je sagrađena 1933. Malo je čudno ali istinito da je Crkva prvenstva jedna od najsiromašnijih i najskromnijih crkvenih građevina u Palestini. U nju nismo mogli ući jer se slavila sv. misa. Samo smo s vrata pogledali što je unutra: kamen koji se zove mensa Domini – stol Gospodnji, za koji predaja kaže da je na njemu Isus položio ribe za jelo prilikom doručka s apostolima. Na žalost, ni ovdje se nismo dugo zadržali: moramo dalje, do Kafarnauma, mjesta na zapadnoj obali Galilejskog jezera.

Na mjestu gdje Uskrsli Isusapostolima pripremio doručak

Obnova krsnih obećanja u rijeci Jordan

Crkva sedam izvora Vjernici na rijeci Jordan

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

16

Djevojka s puškom…Streljaštvom se započela baviti s 14 godina (2001) i od tada postiže brojne zapažene uspjehe. U gađanju zračnom puškom, pojedinačno, dosad je pet puta bila juniorska prvakinja Slovenije, a triput ukupna prvakinja juniorske državne lige.

Kao juniorka, dvije godine natjecala se u Drugoj, a posljednje dvije godine u Prvoj slovenskoj državnoj ligi. Na ukupnoj ljestvici, u apsolutnoj konkurenciji je među šest najuspješnijih. Koncem 2006. izjednačila je državni rekord sa 396 od mogućih 400 krugova. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim natjecanjima i već četiri godine je stalna članica slovenske juniorske reprezentacije. Za najbolju juniorku u Sloveniji proglašena je dvije godine zaredom: 2005. i 2006. Na međunarodnim natjecanjima osvojila je osmo mjesto na EP u Estoniji 2005, deseto mjesto na najvećem svjetskom natjecanju za juniore u Münchenu 2006, trideset treće mjesto na EP u Rusiji 2006. te trideset treće mjesto na EP u Francuskoj ove godine.

… i samostrelomU disciplini gađanja samostrelom, koji trenira samo tri godine, triput zaredom bila je juniorska prvakinja Slovenije i vlasnica državnog rekorda sve tri godine. Sadašnji joj je rekord 387/400 krugova. Prve godine treniranja osvojila je deseto mjesto na EP u Francuskoj 2005. te peto mjesto na europskom kupu u Švicarskoj 2006. Iste godine je na Svjetskom prvenstvu za juniore u Austriji osvojila deveto mjesto. O sebi kratko i skromno kaže da je dosad

nastupila na brojnim velikim natjecanjima (državnim, međunarodnim, europskim i svjetskim), a dodaje da svake godine dolazi kući u rodne Bjelaviće i odakle ide na natjecanja u Sarajevo i Zenicu, gdje redovito osvaja neko od prva tri mjesta.– Nastupiti na Olimpijskim igrama po mogućnosti 2012. Na Peking sam već zakasnila jer kao juniorka nisam imala šanse osvojiti kvotu za olimpijadu. Ove sezone prelazim među seniorke, gdje mi se pružaju prve šanse i nadam se da ću ih iskoristiti.Bude li Jelica ovako uspješna kao dosad, mogla bi biti prva sportašica iz našeg kraja koja će nastupiti na Olimpijskim igrama. Poželimo joj da se to i ostvari. Sretno, Jelice!

Jelica Majstorović (20), kći Stjepana i Mire Majstorović iz Bjelavića, reprezentativka je Slovenije u disciplini gađanja zračnom puškom i samostrelom. Studentica je Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, gdje živi od 1991.

Cilj mi je olimpijada 2012.

SPORTSKE ZVIJEZDE IZ NAŠEG KRAJA: JELICA MAJSTOROVIĆ

Piše Slaven Katičić

Prvakinja Slovenije 2006.

Svjetski kup u Milanu 2006.



17



17

Cilj mi je olimpijada 2012. Kako je već najavljeno, susret župljana Kraljeve Sutjeske i Kaknja održan je 24. studenog ove godine u Zürichu u organizaciji Zavičajnog

društva Kraljeva Sutjeska iz Švicarske.

Susret naših iseljenika počeo je u jutarnjim satima nogometnim turnirom koji je potrajao cio dan. Šesnaest momčadi mladih i četiri ekipe seniora nadmetalo se fair-play igrom za prvo mjesto, koje je na koncu osvojila momčad Adonis Bar. Tri prvoplasirana tima nagrađeni su peharima i novčanim nagradama.

U 19 sati održana je sveta misa koju su služili fra Zoran Jaković, vikar franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, i fra Željko Brkić, vikar u Varešu. Slavlju svete mise nazočilo je više stotina vjernika. Poruka koja je našim iseljenicima upućena u propovijedi sastojala se u tome da se ne bi trebali mjeriti po drugima niti težiti za tuđim uspjesima, nego u sebi izgrađivati one darove kojima nas je Bog obdario i po kojima smo prepoznatljivi i različiti od drugih. U propovijedi je također naglašeno da ono što je naše oduvijek bilo, to i ostaje, kao i poziv da se imovina u rodnom zavičaju ne prodaje u bescjenje.

Nešto poslije 20 sati dvorana je već bila ispunjena do posljednjeg mjesta tako da su organizatori morali prionuti postavljanju dodatnih stolova i stolica. Potom je uslijedio zabavni dio programa.

Izvorna grupa Braća Vidovići i zabavna grupa Matrix izmjenjivale su se na bini i neobičnom mješavinom melosa stvarali prijatno ozračje te, kako doznajemo, najvećim dijelom ispunili očekivanja okupljenih.

Kratko prije ponoći pogasila su se svjetla u dvorani i zatvorile zavjese na pozornici. Uslijedilo je iznenađenje večeri. Najprije su Rolly i Karin izveli dvije plesne točke zbog kojih su bili nagrađeni burnim pljeskom. Slijedile

su Sutješke kajde s tradicionalnim pjesmama župa Kraljeve Sutjeske i Kaknja. Vrativši mnoge nazočne u ranu mladost i stara vremena, zvuci ovih pjesama uistinu su bili dojmljivi te su kod nazočnih izazvali bujicu emocija. Na sutješko-kakanjskoj večeri nastupila je i folklorna skupina Kraljica Katarina – Kraljeva Sutjeska s nekoliko kola i plesova iz naše župe.

Na večer posvećenu zavičaju došli su i mnogi naši iseljenici iz Njemačke, Austrije, Francuske kao i iz Hrvatske i Bosne. Svakako zavrjeđuje pozornost i to da su dvoranom dominirala mlada lica, mahom ispod trideset godina, što govori da susreti ovakve vrste pored svega svog tradicionalnog, humanog i korisnog karaktera imaju i veliki značaj za budući opstanak naše tradicije i običaja.

Naposljetku, sve pohvale organizatorima i suradnicima za nesebično zalaganje i napor, bez čega ovo druženje ne bi ovako uspjelo.

DIJASPORA

Održana tradicionalna sutješko-kakanjska večer u Zürichu

Piše Klaus Markić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

18

Donedavno se iseljene Hrvate zvalo emigracijom, a one u susjednim republikama nije se ni spominjalo. Od emigranata je trebalo bježati k’o đavo od tamjana, jer su za vlast bivše države bili izvor svega zla. Na njima je bilo neprijateljsko zvono koje bi i danas neki rado objesili oko vrata našoj dijaspori, koja diljem svijeta hrabro zastupa svoje nacionalne, vjerske i kulturne boje, bez obzira što se o njima mislilo. Oni se ne stide javno svjedočiti da su katolici i Hrvati.

Riječ dijaspora označava raspršenost jednog dijela naroda izvan vlastite domovine uz zadržavanje vlastite kulture, vjere, jezika i običaja… Ovaj se naziv prvo koristio za raspršene Židove, a kasnije i

za druge narode koji su zbog političkih ili gospodarskih razloga napustili vlastitu domovinu te u novoj sredini sačuvali svoj identitet i povezanost s domovinom. Kod Hrvata se riječ dijaspora koristila prvo za Hrvate koji su iz zapadne Bosne, Like, Krbave i dijela Slavonije pred turskim progonima u 16. i 17. st. našli utočište u Gradišću (Burgenlandu), pokrajini između Graza i Beča prema mađarskoj granici. Također se mislilo i na male hrvatske enklave u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji i Rumunjskoj. Od devedesetih godina taj se naziv rabi za hrvatske političke i ekonomske iseljenike u Europi, Amerikama, Australiji i Novom Zelandu. Neki u Zagrebu i Hrvate u BiH broje dijaspori prilikom, primjerice, izbora. Broj Hrvata izvan Hrvatske računa se na oko dva milijuna, što je gotovo polovica stanovništva Republike Hrvatske.To je velika snaga i silan kapital u političkom, kulturnom i gospodarskom smislu, koji samo nerazumni u Hrvatskoj mogu omalovažavati. Za vrijeme prošlog rata ovo je toliko došlo do izražaja da mnogi stručnjaci tvrde kako bez te pomoći ne bi danas bilo države Hrvatske. U hrvatskoj dijaspori, u vrlo teškim uvjetima života od nule, samo uz Božju pomoć, odrasli su sposobni gospodarstvenici, ugledni znanstvenici i sportaši velikog

hrvatskog srca koji svoje kockaste majice ponosno nose diljem svijeta. Oni to svoje bogatstvo i ljubav nude nama u domovini. Dovoljno je nedjeljom u velikim gradovima Europe i svijeta doći na mise u hrvatskim katoličkim misijama ili crkvama gdje se Hrvati okupljaju te osjetiti moć i vrijednost sačuvanoga hrvatskog identiteta. Na to se samo može biti ponosan i zahvalan. Hrvatske bez dijaspore ne bi ni bilo, a bez nje će i u budućnosti teško opstati. Materijalna pomoć dijaspore Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja još traje, mjeri se milijardama dolara, bez kamata i povrata.Vratimo li se do gospođe s početka priče, vidimo u kakvoj zabludi živi dio Hrvata u Hrvatskoj. Za njih je dijaspora prezirno – Sačuvaj, Bože! Nažalost, takvo razmišljanje susrećemo kod dijela hrvatskih političara, novinara i građana Hrvatske koji nisu osjetili granate i razaranja kao što jesu npr. Zadar, Šibenik, Dubrovnik… Ti koji nisu i dalje žive u svojim starim boljševičkim zabludama u kojima je za sve kriva emigracija ili dijaspora; kad bi mogli, otimali bi im putovnice i opet ih zatvarali. Ti mudraci i prodane duše ne šute, hodaju i nezahvalno govore protiv svoga naroda, često i preko državnih i javnih medija.

DIJASPORA – SAČUVAJ, BOŽE!?

komentar Piše Fra Drago Perković

Za prošlih izbora u Hrvatskoj čuli smo svakakvih izjava koje se uglavnom brzo zaboravljaju. Jedna mi je ipak stalno pred očima i njome otvaram temu za ovaj broj Sutješkog vjesnika.Na Jelačićevu trgu u Zagrebu novinar zaustavlja jednu dotjeranu damu, s ruskom kapom i lisicom oko vrata, pedesetih godina, pita je za mišljenje o glasovanju dijaspore za Hrvatski sabor. Ona iskolačila oči i oštro prezirno odreza: – Dijaspora?! Sačuvaj Bože!Ta je gospođa u tri riječi rekla ono što mnogi u Hrvatskoj misle o Hrvatima izvan Hrvatske, naravno i o nama u BiH, tj.: Sačuvaj nas, Bože, od dijaspore!



19

U ovoj knjizi, objavljenoj u lipnju ove godine na preko 500 stranica A4 formata, osim nekoliko

uvodnih napomena Praljak zapravo ne govori ni riječi, nego pušta da o udruženom zločinačkom pothvatu govore originalni dokumenti iz toga vremena. Njih tek nekoliko stotina od više tisuća koje su Praljkovom uredu obrane očito na raspolaganju ili za koje zna da postoje. A ti su originalni dokumenti zaista zapanjujući. Ne samo da nema govora o zločinačkom pothvatu, nego su Hrvatska i HVO sve vrijeme od početka velikosrpske agresije na BiH pa i u vrijeme najžešćih hrvatsko-muslimanskih sukoba u srednjoj Bosni propuštali naoružanje, streljivo, hranu i lijekove te zbrinjavali ranjenike i izbjeglice muslimansko-bošnjačkog naroda i Armije BiH. Nikada u povijest ratovanja, piše Praljak u Predgovoru knjige koja s može naći i na www.slobodanpraljak.com, jedan narod – Hrvati – nije tako i toliko pomogao drugi narod – Bošnjake-Muslimane – i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku (ABiH) protiv Hrvata (HVO-a) u BiH. [...] I onda kada su protjerivani Hrvati iz općina navedenih u prilogu 1, ABiH je dobivala skoro svu logistiku iz Hrvatske ili preko Hrvatske i preko HZHB. I onda kada su neke postrojbe ABiH i pripadnici te vojske ubijali Hrvate, civile i zarobljene pripadnike HVO-a, ta je vojska (ABiH) dobivala skoro svu logistiku iz Hrvatske i preko HZHB, zaključuje Praljak.

Nacionalno pranje mozga Iako smo svi pamtili i humanitarne konvoje pomoći BiH koji su išli podjednako i Hrvatima i Muslimanima pa i Srbima, a sjećamo se i prijema stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj, kao i Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbetegović prije Oluje i Maestrala te pozdravljanja generala Marekovića i Dudakovića na mostu na Uni poslije deblokade Bihaća 1995. (gdje se to general zločinačkog pothvata tako srdačno pozdravlja s napadnutim generalom?), narod smo koji pod utjecajem medija i nametnutih laži brzo zaboravlja i još brže prihvaća istine koje mu nameću ta sluganska pera, kako pjeva Thompson. Uporno ponavljane Iz dana u dan, fabricirane laži jednostavno na koncu počnu donositi rezultate. Da je na djelu neviđeno pranje mozga, štoviše kirurška operacija mozga nacionalnih razmjera, čemu smo se nekim automatizmom kolektivno izložili od Daytona naovamo, potvrđuje i zaboravljena svježina koja nas zapljuskuje iz Praljkove knjige. I poslije deset godina uporne medijske sotonizacije Praljka i čitave garniture generala HV-a i HVO-a te općenito Domovinskog rata. Uranjajući u originalne dokumente iz Domovinskog rata, ne možete se ne upitati: Bože, pa kako smo to mogli sve tako brzo zaboraviti? Kako smo mogli nasjesti i dopustiti da

nas tako uspješno već duže od desetljeća uvjeravaju u laž?” U Praljkovoj knjizi nismo zapazili dokumenata koji se tiču izravno Kaknja ili Kraljeve Sutjeske, no ne znači da se naša općina ne spominje. Nažalost, uglavnom u kontekstu zločina. Npr., na 2. stranici, na karti koja prikazuje zločine koje su počinili neki pripadnici ABiH nad Hrvatima u BiH 1991-1995, gdje se za Kakanj navodi 55 žrtava. Sličan primjer je karta izbjegličkog vala Hrvata u lipnju 1993, kada je s teritorija pod nadzorom ABiH, a poslije pada Kaknja u ruke ABiH,

iz naše općine izbjeglo 15.000 Hrvata.

Svi mi u BiH trebali bismo dobro prolistati Praljkovu knjigu i reći Hrvatskoj iskreno hvala za njezinu ulogu u spašavanju Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije, humanitarne katastrofe i potpune propasti. Dokumenti objavljeni u ovoj knjizi vjerojatno Haaškom sudu neće biti dovoljni jer se on ni jednog dana do sada nije ravnao po moralnim načelima pravde i istine – to mu nikada nije ni bio cilj – ali zato već sada prokazuju lažnom svaku buduću možebitnu presudu toga suda za bilo kakav hrvatski zločinački pothvat, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Očekivati od suda u Haagu poslije svega da skoči na glavu, proglasi ove dokumente vjerodostojnima i isti dan završi suđenje za zločinački pothvat oslobađajućom presudom Praljku i suoptuženicima nažalost je nerealno pa stoga previše za očekivati, no bilo bi jedino u skladu s načelima zdrave pameti, istine i pravde.

Koliko je izopačena haaška optužnica o udruženom

zločinačkom pothvatu Republike Hrvatske, Herceg-Bosne i

HVO-a na Bosnu i Hercegovinu, najbolje može potvrditi knjiga

dokumenata haškog optuženika u Haagu generala HVO-a,

Slobodana Praljka

HRVATSKA POMAGALA I KAPOM I ŠAKOM

Piše Srećko Bratić

nas tako uspješno već duže od desetljeća

KAPOM I ŠAKOMKAPOM I ŠAKOM

Nacionalno pranje mozga

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

20

Tako sam i ovaj put, nemajući pametnijeg posla, nazvao njegov kućni broj, jer Slikar nikad nije kupio

mobitel kao ostali normalan svijet. Javila mi se njegova supruga Ana, dobroćudna baka čiji je posao cijelog života bio, kao i kod drugih žena, biti svom čovjeku pri ruci; tako je bilo i dok je kao poštar – a trajalo je to gotovo četrdeset godina – zarađivao za život, a i onda kad su ga otpremili u mirovinu. Malo joj je bilo i čudno, a malo i nepravo kad je sedam-osam godina prije mirovine počeo slikati i sve više vremena provoditi na terasi ispred kuće, s koje je pucao pogled na čitavu dolinu, ali se vremenom naviknula, a kasnije čak bila ponosna zbog hobija svog muža. A kad su još – iznenada i za nju, a, izgleda, i za njega – počele stizati i nagrade, i to još međunarodne, činila je sve da njezinom Slikaru ne zafali baš ništa. – Ne znam šta bi ti rekla – vragolasto mi je odgovarala Ana na pitanje je li Slikar u kući. – Na balkonu je, pa sad…– Eto mene, da vas vidim – rekoh i gledajući u neki predizborni plakat, zalijepljen na metalnoj gredi koja je držala semafore, dodah: – Ma gdje bili! Mogao sam se i nasmijati, pomislih dok sam stavljao mobitel u džep; jest da je to s balkonom stara šala, ali…– Ajde, sinko, pa ćemo kavenati. Taman,

evo, i nemamo s kim!Ovaj put sam Slikara želio posjetiti iz sasvim konkretnog razloga: radio sam neki prilog o podrijetlu rodova i prezimena u našem kraju, a on je, mislio sam, o tome mogao štošta znati. Em ima godina, em je raznosio poštu, em ga je svašta u životu zanimalo, em… Planirao sam već više puta trknuti do njega, ali uvijek iskrsne nešto preče.

Dok sam vozio vijugavim i prilično usporitim putom k Slikarevoj kući, prolazile su mi kroz glavu slike, ne njegove nego one koje su se mogle napraviti od naših zajedničkih događaja. Iako je bio mnogo desetljeća stariji od mene, Slikar je volio moje društvo, kao uostalom i ja njegovo, pa me je vodio da mi pokaže meni dotad nepoznate pećine, arheološke lokalitete koje u knjigama nikad nisu ni spomenuti, ili smo prosto hodali bez posebnog cilja, a nerijetko sam ga, iako mnogo mlađi, morao zamoliti da uspori ili da odmorimo. Gledao je okolna brda i dolove, potoke, usjeke i srtove, gledao ih na nekakav poseban način, a onda se i to desilo: nastavio je praviti slike prirode, ali su se na njima, s kraja na kraj, protezala gola ženska tijela – dva brda su znala biti dojke, šumske kose ruke ili noge, a usjeci i potoci… Ma, ionako je o tome uzalud pričati, to treba vidjeti!

– Pa, đe si, prijatelju, šta bi, ko nas to posvađa?! – dočeka me Slikar raširenih ruku. – Prije bi čovjek na vrh Tmora ugledo kip slobode, nego tebe…– A znaš – pokušao sam se snaći – poslovi, trka, nikad kraja, mora se živjet…– Ma, šalim se ja, ništa se ti ne pravdaj – povlađivao je Slikar, tapšući me po ramenu. Stvarno nisam došao nekoliko mjeseci, pa mi sad bilo malo i neugodno, pogotovo doći i reći: Evo, došo sam jer mi treba to i to! Popit ćemo kavu, kontao sam, pa ćemo onda o rodovima i prezimenima. Zasjeli smo na terasu. Dan prekrasan, pa je Slikar bio u starim poštanskim hlačama koje su, kao i majica, tko zna koje boje, bile umrljane temperama i Bog zna kakvim još farbama. Ana nam je skuhala kavu, pa smo sve troje srkali i pričali o ovome i onome. Na štafelaju je stajala slika u nastajanju na kojoj ja i nisam uspio baš puno razumjeti i shvatiti.– A, eto, kad je Bog dao vakog vremena, bit će još jedna ona goluždrava – smiješeći je odgovorio Sekula na moj upit o onom što je stajalo na štafelaju. Palo mi je pamet da ga nikad ne upitah zašto je počeo praviti slike golih žena od brda i dolova, a Ana, kao da je naslutila, kikoćući se, ubaci:

S L I K A R

Starom sam slikaru volio otići iz tako mnogo razloga da bi bilo prilično glupo nabrajati ih, a neke bih od njih, nesumnjivo, uvijek zaboravio! Kad kažem ovo stari – nije slikar izgledao staro, držao se dobro, samo je imao prilično godina, negdje oko 73, čini mi se

umjetničko pero

Piše Milo Jukić



21

– Ma, moj si ti dragi, to ti je on počeo slikat tu golotinju otkad je ostario! E, prije se odma znalo: te rakijski kazan, te kupljačina sijena, moba, komušanje, a od neke godine – ko da, Bože mi prosti, nikad nije vidio golo žensko, samo navalio na to, ko da će zaboravit, eto! – smijala se i dalje Ana.– Eh, baba, ostario, pa ostario! Pa i ti si ostarila! Šta se tu sad ima pametit, k’o da ćeš reć Bog zna šta? – blago je odgovorio Slikar, a ja se nikako nisam mogao dosjetiti koja li je to granica kad čovjek ostari. Uostalom, slike su mi i dalje prolijetale kroz glavu, ove što ih je Ana spominjala. Ušli smo malo potom u atelje u kojem je zimi slikao; tu je bilo mnogo slika, sasvim malih i onih baš velikih. Većinu sam znao do u prilično sitne detalje, a poneku noviju onako, bar u osnovnim crtama. Goluždrave su bile na najboljem mjestu, a primijetio sam jednu sasvim novu, koju prije nisam vidio ni na izložbama, ni u ateljeu, pa sam upitno pogledao Slikara. Na prijašnjim je tamo, na onom najosljetljivijem mjestu, znao biti neki izvor, nekad je to mjesto, kao slučajno, prekrivao plast sijena, a sad je žena bila postavljena kao da radi neku gimnastičku vježbu, zabačenih ruku i zategnutih nogu. A ondje, e, tu je ovog puta – sjalo sunce!– E, ta je, moj prijatelju, junferica – kazao je, gledajući me prodorno, a Ana se opet smijala. – Ova još nije izlagana – zaključio je slavodobitno, upirući kažiprstom u okvir slike.Smijao sam se, ne reda radi, nego što takvo što nisam niti čuo, ni pročitao. Imao je Slikar duha da isprve baci ovakve moćne šale, vidio sam to puno puta. Naiđosmo jednom pored seoskih momaka koji su igrali nogomet, pa zovu i nas. Ja se ne dosjetih što bih im odgovorio, a Slikar se lupi po čelu i, kao ljutito, opsova na svoju Anu:– Fino sam joj reko da ću igrat nogometa, a ona mi oprala patike! Eno, sad, kad sam kreno, vidim ih na parmacima, tek se suše!Dosjetka je izazvala poplavu smijeha: svi su simpatizirali Slikara jer je sa svakim bio nagodan i prijatan, i za šalu, i za ozbiljne poslove. – Nego te ja došao nešto priupitati – kažem ja dok smo izlazili iz ateljea pričajući u o mome radu o rodovima i prezimenima koji pišem godinama, ali sam tek došao do faze u kojoj bih trebao nastaviti započeto

terenskim istraživanjima. Ipak, neugodno mi da mu kažem kako želim od njega prikupiti podatke, nego pričam kako bih, eto, trebao popričati s kim od starijih ljudi u njegovom selu, kako oni sigurno znaju mnogo toga što nema u samostanskim i općinskim matičnim knjigama…– A, ne znam, prijatelju moj, kad si to započeo, trebo bi i dovršit! Svakog će to zanimat, svak voli znat svoje korijene. Evo, moji su ovdje došli negdje iz Hercegovine, ja mislim od Posušja. A sad, oklen baš-baš, ne znam ni ja – dodaje, češkajući se po čelu, zamišljen kao da se sjeća lica svojih predaka stoljećima unatrag. Nažalost, pamtimo tek oca i djeda, a poneko ni toliko.– Mislim, ja ti to kažem da treba, a to ti i sam znaš, inače ne bi ni započinjao – nastavlja Slikar, dok nam Ana toči sok od ružice. – Ama, ne znam baš kako ćeš i koga… Nema više starih ljudi, uglavnom je to pomrlo – zaključuje Slikar. Šutimo i pijemo sok. Svatko gleda na svoju stranu. Ja razmišljam o pojmu starosti: relativno je to, kad se prisjetim Anine priče o tome kako je slikar ostario i onog što mi on malo prije reče. A i njegovih 73 godine. Einstein je bio u pravu – sve je relativno!Slikar gleda brda i dolinu raspolućenu plavičastom rijekom i vjerojatno mu se ispred očiju vrzmaju potezi kista koji će uslijediti nakon što me isprati, a Ana gleda u sok od ružice i u jednoličnoj svijetlocrvenoj smjesi nalazi nešto slično tonu boje koji slikaru možda nikad nije pao na um niti ga je vidio, osim onog jutra kad se, u brvnari u kojoj je živjela njihova zadruga, probudio s mladom koju je sinoć doveo uz ciku svatova i konja kojima su u usta silom utočili pomalo rakije, pa su rzali i kad je trebalo i kad nije. Da, iako je izgledalo da takvi dani nikad neće doći, zajedno ostare…

U nadzoru gradnje više od dvadeset kuća koje se trenutno hrvatskim donacijama grade na području

Kaknja i Kraljeve Sutjeske boravili su ovih dana predstavnici projektantskog ureda Brod Projekt iz Slavonskog Broda, koji po nalogu Vlade RH nadzire ovu akciju u BiH, pa tako i u našem kraju. To je Sutješkom vjesniku potvrdio g. Mario Zeko, dužnosnik Uprave za prognanike, izbjeglice i povratnike hrvatskoga Ministarstva turizma, mora, prometa i razvitka. Cilj je nadzora ustvrditi kako napreduju radovi na ugradnji doniranog materijala jer su se korisnici ugovorom obavezali da će donirani materijal ugraditi čim prije.

– Prema onome što u su inženjeri Brod Projekta direktnim uvidom na terenu uvjerili, osim izuzetaka, većina korisnika presporo ugrađuje materijale, a to nikako ne ide u prilog ni nama u Vladi RH, a ni samim korisnicima. Oni moraju znatno ubrzati tempo ugradnje materijala. Od uspjeha ugradnje ovogodišnjih donacija u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci ovisit će naravno i rješavanje novih zahtjeva u vašem kraju za narednu godinu, a takvih nije malo – kazao je za Sutješki vjesnik g. Mario Zeko.Preostaje nadati se da će ovogodišnji korisnici – zbog sebe, a i zbog budućih kandidata za dobivanje hrvatske donacije – ozbiljno shvatiti ovo upozorenje te uložiti dodatne napore kako bi narednih dana ugradili darovani građevinski materijal. Vremenske prilike u mjesecu studenom za sada su išle na ruku.

OBNOVA

Ugradnja doniranog materijala

mora biti brža

SV online

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

22

Nedaleko od kuće braće Filipa i Joze Aždajića, na samom ulazu u sutješki kvart Varoš,

s desne strane nalazila se kuća na kat, vlasništvo Joze Janjića zvanog Jozuka. U prizemlju je bio podrum, tzv. magaza, sagrađen od obrađenog kamena, a popločan riječnim oblucima. S lijeve strane kuće iz prizemlja su na kat kuće vodile drvene stepenice. Kuća je imala tri prostorije za stanovanje, a zidovi su joj bili od šepera s malim prozorima. Bila je šindrom pokrivena, a oko kuće je bio manji vrto.U ranom djetinjstvu ostao je bez majke, pa ga je othranila Marija Kajičina. Djetinjstvo je proveo, kao i svi mu vršnjaci, čuvajući stoku i obrađujući zemlju. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je već bio odrastao, zaposlio se kao rudar u Rudniku Kakanj. Po prirodi je bio malo boležljiv, pa je umirovljen nešto ranije nego njegovi vršnjaci.

JOZO JANJIĆ JOZUKA

Čovjekkojeg su krasile najbolje vrline

SJEĆANJA NA KRALJEVU SUTJESKU I NJEZINE VRIJEDNE LJUDE 20. STOLJEĆA

Piše Mijo Šain

niz sutješku varoš

Djeca Filipa i Ane Aždajićs lijeva na desno:Jerko, Ana, Emica i Slavica

Jozuka se ženi udovicom s Aljinića

Oženio se 14 godina starijom Mandom Mijatović rođ. Maričević iz Aljinića, udovicom pok. Ante

Maričevića. Manda je u to vrijeme živjela u Kraljevoj Sutjesci sa svojih troje djece – Katom, Stjepanom i Filomenom. Njenu djecu je prihvatio kao svoju rođenu. Iz obiteljske kuće djeca su se razišla još prije Drugog svjetskog rata.

Stjepan se prvi put oženio mještankom Katom Rodić. Poslije njezine smrti, oženio se Marijom Šimičević iz sela Pogar kod Vareša.Filomena s 13 godina odlazi iz roditeljske kuće u Kakanj, gdje radi kao sluškinja kod imućnijih kakanjskih obitelji. Prvi put se udala za Jozu Čabrića zvanog Jozica iz Kaknja, koji je 1945. nestao na Križnom putu kod Zidanog mosta, u Sloveniji. Drugi put se udala za Willyja Naundorfa, bivšeg njemačkog vojnika iz Westhafena, Njemačka, koji je koncem rata zarobljen u okolici Kaknja.

Jozo Janjić i njegova druga žena Anica

Skupna fotografi ja na kojoj se nalaze Jelka zvana Štefa te Franjo zvani Cano djeca Joze Janjića



23

Dvije godine nakon smrti svoje žene Mande Dragovkine, Jozuka se 1957. oženio i drugi put, i

to 25 godina mlađom udovicom Anom Crepuljom rođ. Knežević iz Kraljeve Sutjeske, ranije udatom u selo Ratanj. Njezin muž umro je prije pet godina, a s njim je imala troje djece – Ružu, Jozu i Tomu – na koje nije imala nikakvih primanja.

Da bi u Ratnju djecu prehranila, morala je Anica kod imućnijih susjeda raditi na zemlji: žeti žito, okopavati i brati kukuruze, kupiti sijeno, krečiti kuće – sve što je bilo moguće da se izbije dinar i djeca spase od gladi. U braku sa Anicom, Jozuka je imao kćer Janju.

Jozo Janjić, kojeg su mještani i okolina poznavali kao Jozuku, nosio je uvijek građansko odijelo, a krasile su ga najbolje ljudske vrline. Djecu iz prvih brakova svojih supruga volio je kao svoju rođenu, o njima se zaista roditeljski brinuo i školovao ih.Umro je u zimu1964. u 67. godini života, a tijelo mu je pokopano na groblju Trgovišće u Kraljevoj Sutjesci.

Poslije nekoliko godina Aničina djeca iz prvog i drugog braka razišla su se svatko za svojom srećom: Ruža se udala za Ivu Filipovića iz Čatića, Jozo je prije 25 godina otišao u Australiju, Tomo se oženio Katom Marković zvanom Kaja iz Šćitara kod Kraljeve Sutjeske, a Janja se udala se za Jozu Marčića iz Miljačića kod Kraljeve Sutjeske.

Baba Jozukinca živa i danas

Još i dan danas na ulazu u Varoš postoji kuća Joze Janjića Jozuke s malom izmjenom u izgledu: pokrivena je

pločama od lesonita, umjesto šindrom, za koju ni Anto zvani Tunjica, Jozukin otac, nije znao kada je postavljena – vjerojatno

sredinom XIX. stoljeća.Poslije toliko prohujalih godina kuća je još uvijek nastanjena. U njoj sama stanuje Jozukina žena Ana, poznata po nadimcima Anica i Jozukinica, koja je ušla u devetu deceniju života. Vrlo vitalna i komunikativna starica dobro se sjeća događaja i doživljaja iz svog života. Sama se o sebi brine, a živi od skromne muževe mirovine.O svom životu kaže:

– Po prvi puta sam se udala iz ljubavi, s mužem Mijom Crepuljom, vjenčali se u crkvi u Kraljevoj Sutjesci. Bilo nas je 120 parova na vjenčanju. Drugi put sam se udala iz krajnje nužde…

Život s Jozom Janjićem Jozukom bio je lijep i kratko je trajao, samo osam godina. Naslijedila je mirovinu i što je života vidjela, vidjela je s njime, jer je bio razuman i čestit čovjek. U početku je psovao, ali ga je kritkovala pa je prestao.

Pred kraj života živio je kršćanski, mjesečno se ispovijedao, a svake nedjelje išao na pričest. Rakiju je smanjio na samo jednu čašicu, a prema djeci je bio dobar.

Jozukin drugi brak s udovicom iz

Ratnja

U braku s Mandom Jozuka je imao četvero djece: Vladimira, Katu, Franju i Jelku. Vladimir je umro u prvoj godini svog života. Kata, zvana Kaja, udala se za Jozu Šarića iz Busovače, poznatog stolara. Franjo, zvani Cano, oženio se mještankom Katom Tomić, a Jelka zvana Štefa udala se za Milana Živkovića iz Prnjavora, koji je u to vrijeme bio milicajac u Kraljevoj Sutjesci.

Od zemljišnih parcela Jozo Janjić Jozuka od svoga je oca Ante zvanog Tunjić naslijedio parcele iznad Kraljeve Sutjeske, na desnoj obali Trstionice, iznad stijena Lazina. Ondje se nekad uzgajala pšenica, nekoliko stabala oraha i drugog voća, a tu je stajala i jedna manja štalu od kamena, šindrom pokrivena. Na suprotnoj obali Trstionice imao je parcelu zvanu Ježevica, na kojoj se također sijala pšenica, te jedan voćnjak.

Prva Jozina žena Manda, koju su svi poznavali pod nadimkom Manda Dragovkina, nosila je crne dimije, platnene košulje, a na glavi crnu maramu. Bila je vesele prirode. Da bi sa svojim mužem prehranila mnogobrojnu obitelj, Manda Dragovkina bila je među prvim žetelicama i kod okopavanja kukuruza. Imala je lijep melodičan glas i svoj težak život pratila je uvijek pjesmom.Jedna od njezinih šaljivih pjesmica, koju najstariji stanovnici Sutjeske i danas pamte, pjevala se ovako: Posijala baba tikve, pa joj tikve nisu nikle, haj, huj, haj, huj!

Manda Dragovkina je umrla 1955. u 71. godini života. Pokopana je na groblju Trgovišće u Kraljevoj Sutjesci.

Najmlađa Jozina kčerka Janja

Desno, Kata Janjić kči Jozina udata za Antu Šarića iz Busovače

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

24

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

24

KugaVelike epidemije 18. i 19. stoljeća

feljton

Teševo24. 07. 1814 - 02. 02. 1815

DELIĆ

GAŠIĆ

JOSANOVIĆ

JURIĆ

KOVAČ

KREŠIĆ

LUČIĆ

LUKENDIĆ

IŠIĆ

MIŠIĆ

TURBIĆ

VAREŠĆIĆ

JosipRuža, žena JosipaJuroAna, kći Jure Tomka, kći JureIvan, sin JurePetar, sin JureMijo, sin JureKata, žena JosipaIlija, sin JosipaMarija, kći JosipaMarica, kći JosipaAnđa, žena IvanaKlara, žena FranjeMarija, kći FranjeTadija, sin FranjeRuža, žena Tadije Franjo, sin TadijeIvanIlija, sin IvanaMatoAnđa, žena MateRuža, kći MateFilipKata, žena FilipaStjepan, sin FilipaJosip, sin FilipaJuroPetar, sin JureMarkoKata, žena MarkaAna, kći MarkaIlija, sin MarkaMarija, kći MarkaMarija, žena AndrijeMato, sin AndrijeAna, kći AndrijeIvanAnđelko, sin IvanaKata, kći IvanaIlija, sin IvanaMijo, sin IvanaJelena, žena IvanaAnđa, kći IvanaMarija, kći IvanaJanja, kći IvanaFranjka, žena Mije Kata, kći MijeAugust, sin MijeMarija, žena AugustaMarga, kći AugustaStjepanMarija, žena StjepanaFranjo, sin StjepanaAna, kći StjepanaJelena, kći StjepanaStjepanaIlija, sin StjepanaIvan, sin StjepanaIvka, žena IvanaKata, kći AnteMarija, kći AnteMijo, sin AnteAndrijaAntoJosipMijo, sin JosipaMatoPavo

60555815121064

25862

22601523202

508

45361260551512306

45401081

60301550641

15301172

602033301

55351615131041

2518152

2618331

3520

Teševo i Ričice25. 06. - 06. 10. 1815.

Epidemija 1814. -1815.

Ova je epidemija bila pogubnija od prijašnjih. Lako je to razumijeti: Narod, ionako siromašan i neuhranjen, još je zapao u veću bijedu. Mnogi za rad sposobni pomrli su. Neki su pobjegli iz naselja zbog straha od ponovne kuge, te su se potucali kojekuda. U takvu je situaciju nadošla pošast i harala nemilice.

U Matici Umrlih nije moguće pratiti razvoj, odnosno smirivanje epidemije, budući da ovaj put pokojnici nisu bilježeni prema datumima, nego prema selima i obiteljima, i to u tri skupine. Prva je skupina od 24. srpnja 1814. do 2. veljače 1815. godine; druga skupina obuhvata mjesece veljaču, ožujak i travanj 1815. godine; treća je skupina od 25. lipnja do 6. listopada 1815. godine. Pretpostavlja se da su u Maticu ubilježavani naknadno: već kako je koji od svećenika, nakon dugotrajnog boravka na terenu, dragovoljno izoliran od samostanske zajednice, konačno se vraćao i donosio svoj popis.

Piše Fra Bernardin Matić

Lučići, Lukovo Brdo25. 06. - 06. 10. 1815.



25



25

2542

5031198520

3525181

4050148

22401840502322152015

355045192512151210813

11 12064

403584

4035151385853

1534402

60

JANJIĆ

RUŽIČIĆ TURBIĆ

ANDRIJIĆ

ARAREVIĆ BRAJKOVIĆ

IVANOVIĆ MARJANOVIĆ NIKOLIĆ

STIJEPIĆ STJEPANOVIĆ ŠLJIVIĆ

ANDRIJIĆ BOJIĆ

GAMBIĆ

KNEŽEVIĆ

MARJANOVIĆ

NIKOLIĆ PAVIĆ

BATINIĆ BRKIĆ

FILIPOVIĆ

GRGIĆ

GRGIĆ

KRIŠKOVIĆ

NOSANOVIĆ

NOSANOVIĆ

PAVLOVIĆ

PAVLOVIĆ

TEŠIĆ

Marija, kći MijeAntoDominikTomka, žena IvanaNikola, sin IvanaPetar, sin NikoleNikolaJozoFranjka, žena JozePetar, sin MarjanaKata, kći MarjanaPavo, sin MarjanaIlija, sin MarjanaIvo, sin MijeAnto, sin MijeManda, kći MijeJuro, Stjepanov Klara, žena PetraJosip, sin PetraAna, kći PetraIvanLucija, žena IvanaFranjo, sin IvanaIlija, sin IvanaAnto, sin Ivana Ana, kći IvanaPetarAna, kći PetraManda, kći Franje Toma Ivka, žena Tome Lucija, žena Ante Josip, sin Ante Ilija, sin Ante Kata, kći AnteManda, žena Ivana Josip, sin IvanaMarko, sin IvanaMarkoTadija, sin MarkaMarija, žena TadijeAnto, sin TadijeNikola, sin TadijePetar, sin TadijeTomka, žena MarjanaKata, kći MarjanaIlija, sin MarjanaIlijaRuža, žena IlijeŠimo, sin IlijeMijo, sin IlijeFranjo, sin IlijeJakov, sin IlijeManda, kći IlijeKata, žena NikoleStjepan, sin NikoleMarija, kći NikoleIvan, sin TomeMarija, žena ŠimeStjepan, sin ŠimeAna, kći ŠimeLucija, žena StjepanaMarija, žena StjepanaMarija, kći StjepanaAna, kći StjepanaAndrija, sin JozeLucija, žena IlijeAnto, sin IlijeAnto, sin IvanaAndrija, sin AntePetar, sin AnteIlija, sin PetraNikola, sin PetraLucija, žena NikoleJelena, kći NikoleManda, kći NikoleIvka, kći NikoleMarija, kći NikoleUršula, žena AnteMijo, sin AnteTadija, sin AnteLucija, kći AnteIvan, sin Mije

7705550301

705040171384

271816405031

42307542

355

206355502012103532

7040401687

3023

60502018875

4010 710582520602523

1/226

1/2263

30353010252

50232010

1 mj

BAGARIĆ KREŠIĆ

MARIJIĆ

ANDRELIĆ

DEVEDLAKIĆ

KARAJICA

KREŠIĆ

LAŠTRIĆ

MATIĆ

MIOČEVIĆ MIŠIĆ

ŠIMIĆ

TOKIĆ

ZEČEVIĆ

JOZIĆ

GAMBIĆ

2553501

403815852

263

3 mj.115020702523554040381814122

4015126

204015208

40181210865

3823441

4640161310864

3060402

25

LukaAndrijaJanja, žena AndrijeAnto, sin AndrijeJuroLucija, žena Jure Marijan, sin JureManda, kći JureLuca, kći JureKata, kći Jure

Petar, sin AndrijeIvan, sin AndrijeMato, sin AndrijeIvan, sin MateStjepanAnto, sin StjepanaRuža, žena StjepanaMarija, kći StjepanaNikola, sin StjepanaAndrijaJuroMatoCecilija, žena MateIvka, kći MateJelena, kći MateMarijan, sin MateAnđelko, sin MateAnđa, žena AndrijeNatalija, kći AndrijeMarija, kći AndrijeLucija, kći AndrijeJuro, sin IlijeMatija, žena NikoleMarija, kći NikoleMarija, kći FranjeŠimo, sin FranjeMijoAna, kći MijeMarija, kći MijeJosip, sin MijePetar, sin MijeAna, kći MijeAnđa, kći Mije

IvanLucija, žena IvanaIvka, kći IvanaRuža, kći IvanaMijo, sin Ivana

MijoJanja, žena MijeAnto, sin MijeMato, sin MijeJuro, sin MijeIvan, sin MijeMarija, kći MijeIlija, sin Mije

JosipKlara, žena MijeMartinMarija, kći Martina Petar

Marija, žena MarjanaIvan, sin MarjanaMijo, sin MarjanaMarija, žena TadijeMarijan, sin TadijeIvan, sin AndrijeMatoKata, kći Ante

Ilija, IvinManda, žena IlijeMijo, sin IlijeJosip, sin IlijeIvan Mara, žena ŠimeMarija, kći ŠimeAnđa, kći MijeAnto, sin IlijeManda, žena IlijeMijo, sin JosipaKlaraMarija, žena IveKlara, kći IveMandaStjepan, sin MijeKata, kći JozeStjepan, sin Joze

Stjepan, sin IvanaJosipLucija, žena JosipaAna, žena MijeRuža, sestra Mije Ruža, kći NikoleFranjo, sin IlijeAnđa, kći IlijeIvan, sin IlijePetar, sin IlijeMijo, sin IlijeIvanJanja, kći IvanaMarija, kći IvanaAnđa, kći MarkaMijo, sin MarkaKata, kći MarkaPetarJelena, žena PetraŠimo, sin PetraAnto, sin JakovaJuroKata, žena JureAndrija, sin JureRuža, kći JureMarija, kći JurePetar, sin JureFranjo, sin PetraIvan, sin PetraIlija, sin PetraLucija, kći IvanaMarijanMatoRuža, kći MateFrancika, majka Mate

Teševo i Ričice25. 06. - 06. 10. 1815.

Zgošća24. 07. 1814 - 02. 02. 1815

Trnovci24. 07. 1814 - 02. 02. 1815.

Lučići, Lukovo Brdo25. 06. - 06. 10. 1815.

Zgošća25. 06 - 06. 12. 1815

Vukanovići25. 06 - 06. 10. 1815

Gora25. 06 - 06. 10. 1815

Loznik24. 07. 1814. - 02. 02. 1815.

Podvinje24. 07. 1814. - 02. 02. 1815.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

26

zdravlje

Bolesti srca i krvnih žila predstavljaju jedan od najvećih medicinskih problema suvremenog svijeta i glavni su uzrok smrtnosti u razvijenim zemljama. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od ovih bolesti u svijetu godišnje umire oko 17 miliona ljudi, u Europi oko 5 miliona, a u Hrvatskoj oko 27.000 ljudi. U Bosni i Hercegovini, bolesti srca i krvnih žila uzrok su smrti u više od 53 % bolesnika. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH, glavni uzrok smrtnosti u 2006. jesu bolesti srca i krvnih žila. Invalidnost, kao posljedica ovih oboljenja, najučestaliji je oblik teške invalidnosti, a gubitak svake države zbog skraćenja radnog vijeka i produktivnosti daleko premašuje cijenu pravovremene prevencije.Ljudsko srce predstavlja snažnu mišićnu pumpu približne veličine ljudske šake, a krvne žile pak mrežu elastičnih cijevi kojima struji krv noseći sa sobom kisik i hranjive tvari u sve dijelove tijela. Krvne žile koje odvode krv iz srca prema periferiji organizma zove se arterije, a one koje ovu krv, osiromašenu kisikom i hranjivim tvarima, vraćaju prema srcu i plućima po novu količinu kisika i hranjivih tvari, zove se vene. Srce se sastoji od dviju pretklijetki i dviju klijetki koje su međusobno i s velikom krvnim žilama povezane s četiri jednosmjerna ventila – srčana zaliska. Složenim kontrakcijama srce pumpa krv pod kontrolom električnih impulsa iz generatora impulsa, posebne nakupine stanica koja se naziva sinusnim čvorom. Srčana pumpa napravi oko 100.000 otkucaja dnevno, oko 35 milijuna godišnje, pumpajući oko 15-20 litara krvi u minuti.

Koronarno oboljenje srca

I srčani mišić za svoj rad treba opskrbu kisikom i hranjivim tvarima putem krvi koja u srčani mišić dolazi krvnim žilama srca koje se nazivaju koronarnim arterijama. Svaki poremećaj ove opskrbe, zbog poremećaja protoka u koronarnim arterijama, dovodi do razvoja koronarne bolesti srca. Poremećaj protoka nastaje zbog suženja promjera tih arterija koji nastaje zbog arterosklerotskih naslaga na stjenci krvne žile. Ove promjene praćene su prolaznim, često jakim bolovima u prsima. Ovakvo stanje naziva se angina pectoris (tjeskoba u prsima). U slučaju potpunog prekida protoka krvi zbog začepljenja jedne ili više koronarnih arterija dolazi do oštećenja srčanog mišića koje se naziva srčani udar ili srčani infarkt (infarkt miokarda). Najčešći uzrok začepljenja su naslage masti u krvnim žilama, pa se ovaj proces naziva arterioskleroza. Tri su dokazana uzroka oštećenja stjenke koronarnih arterija: pušenje, visok krvni tlak te povišena razina kolesterola i triglicerida u krvi. Oko trećina svih srčanih udara završava smrću u prvom satu pojave prvih simptoma.

Simptomi srčanog udara

Većina udara počinje polako osjećajem nelagode i boli u prsima. Glavni simptom je bol ispod prsne kosti, bol u leđima i neugodan pritisak u prsima. Bolovi se mogu javiti i u drugim dijelovima tijela: rukama, leđima, vratu, čeljusti ili trbuhu. Popratni znaci su znojenje, mučnina, vrtoglavica i uznemirenost i strah od smrti.

Bolesti srca rizični faktori i njihova prevencija

Rizični faktoriAktivno i pasivno pušenje povećava rizik od koronarnog oboljenja srca za 4 puta izravnim utjecajem na stjenku koronarnih arterija izazivajući suženje arterija te smanjenje dopreme kisika u tkiva.

Visok krvni tlak izaziva opterećenja srca i oštećenje arterija, bubrega, očiju, mozga. Krvni tlak je proizvod dvaju sila: srčane pumpe koja potiskuje krv u krvne žile i njoj protivne sile arterija, koje stvaraju otpor protoku krvi. Kod povišenog krvnog tlaka srce je izloženo stalno povećanom opterećenju te vremenom slabi njegova funkcija, a zadebljanje arterija i arteriola dovodi do gubitka njihove elastičnosti i dodatnog opterećenja za srce zbog povećanog otpora.

Visoka razina kolesterola i triglicerida u krvi osnovni je faktor rizika kod svih oboljenja srca i krvnih žila. U principu, ljudsko tijelo proizvodi sav kolesterol koji mu je potreban, a najveći rizik je prekomjerno uzimanje kolesterola kroz hranu. Kolesterol i druge masnoće su nerazgradive u krvi pa se lipoproteinima prenose do jetre, gdje se razgrađuju. Međutim, na tom putu dosta masnoća završi u krvi, gdje se talože u vidu arteriosklerotskih naslaga koje izazivaju suženje krvnih žila.

Šećerna bolest (diabetes), poremećaj u razgradnji šećera, izaziva metaboličke promjene koje dovode do promjena na krvnim žilama povećavajući rizik od srčanih oboljenja za oko 3 puta.

Nepravilna prehrana, posebice korištenje životinjskih masti, može dovesti do povećanja kolesterola i triglicerida u krvi izazivajući njihovo taloženje u krvnim žilama te dovodeći do suženja njihova promjera i gubitka elastičnosti.

Prekomjerna tjelesna težina ( gojaznost) uzrokuje opterećenje srca, povišenje razine masnoća u krvi i povišen krvni tlak. Procjena tjelesne težine izražava se vrijednošću BMI (body mass index). BMI = tjelesna težina u kilogramima / (tjelesna visina u metrima)2. Normalan BMI kreće se od 20 do 25, a vrijednosti BMI-a veće od 25 ukazuju na povećanu tjelesnu težinu.

Fizička neaktivnost povećava rizik za oko 2,5 puta. Vjerojatnost nastanka metaboličkog sindroma također je povećana. Neaktivnost smanjuje protok krvi, a time i prokrvljenost srčanog mišića i snabdijevanje kisikom i hranjivim tvarima.

Stres i psihički pritisak također su važan faktor rizika. Dugotrajna izloženost stresnim situacijama zbog ubrzanog tempa života i povećanog broja obveza opterećuje živčani i kardiovaskularni sustav te povećava opasnost od razvoja koronarne bolesti.

Piše prim. dr. Željko Martinović, kirurg



27

Do 1. prosinca 2007. za obnovu kapele i grobljanske ograde u Kopjarima darovali su:

1. Viktor Subašić, 200 €2. Igor Subašić, 200 €3. Tihomir Subašić, 200 €4. Mijo Šipić (Mijat),200 €5. Ivo Šipić, 200 €6. Šimo Tomić (Ratanj) Divna, 50 CHF7. Zrinko Andrić, 100 €8. Šimo Crepulja, Kučkovići, 100 €9. Damir Crepulja, Kučkovići, 50 €10. Kata Kalfi ć, 100 €11. Zoran Crepulja, Kučkovići, 60 €12. Vinko Babić (Babići), 50 CHF13. Pero Šipić, 50 €14. Anđelko Šipić, 200 Kn15. Ivo Subašić (Bato), 200 Kn16. Ozren Subašić, 200 Kn17. Fabijan Tomić, Ratanj, 50 CHF18. Drinko Šipić (Biko), 50 €19. Marko Šipić (Sara), 100 €20. Janja Andrić (Lučićka), 50 €21. Marijan Crepulja (Bain), Ratanj, 100 CHF.22. Mirko Jozić (Machor), Haljinići, 200 CHF23. Blaško Šarić, Bištrani, 100 CHF24. Marko Ravlija, Papratno,100 CHF.

JOŠ JEDNA PLEMENITA ZAMISAO

Počela akcija za obnovu kapele u Kopjarima

Na inicijativu naših ljudi u Švicarskoj, započela je akcija prikupljanja sredstava za obnovu

kapele i grobljanske ograde u Kopjarima. Promotori ove akcije najavljuju da će ona trajati do lipnja 2008., nakon čega se planiraju radovi na grobljanskoj kapeli i ogradi.

Ukoliko se želite uključiti u ovu plemenitu akciju obnove kapele u Kopjarima, kontaktirajte g. Viktora Subašića na 0041 62 771 45 74 ili 0041 76 492 73 01, odnosno na [email protected].

Fra Velimiru je đakonski red skupa s još petnaestoricom njegovih kolega, studenata šeste godine Teologije podijelio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić na svetoj misi u katedrali u subotu 1. prosinca. Novozaređeni đakon iz župe Kraljeva Sutjeska član je Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru, a studira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.Fra Velimir je rođen 1980. u Kaknju, od roditelja † Franje i † Ruže r. Mijač. Do 1993. s obitelji je živio na Seocu, u župi Kraljeva Sutjeska, gdje je primio sakramente krštenja i svete pričesti. Od te godine s obitelji je živio u izbjeglištvu u Hercegovini. Nakon osnovne i srednje škole, koje je polazio u Kaknju, Čapljini i Dubrovniku, odlučio za redovnički i svećenički poziv. Franjevački habit obukao je 2001. u Šuici, a godinu novicijata proveo u Livnu. Svečane zavjete u Franjevačkom redu položio je 2006, a teologiju je diplomirao u Zagrebu prije nepunih mjesec dana. U lipnju 2008. fra Velimir će biti zaređen za svećenika, a zatim će u Kraljevoj Sutjesci slaviti svoju mladu misu.

NAŠA NOVA DUHOVNA ZVANJA

Franjevac sa Seoca zaređen za đakona

SV online

SV online Zagrebačka katedrala za vrijeme đakonskog ređenja

Groblje i kapela u Kopjarima

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

28

Priprema:Umutiti jaja, šećer i mlijeko te lagano dodavati ostale sastojke. Peći u okrugloj tepsiji na temperaturi od 180 C.Ohlađeno tijesto oblikovati u obliku zvijezde. Pečeno tijesto po želji premazati marmeladom.Glazuru pravite tako da sve sastojke, pjenasto dobro umutite te premažete po tijestu u obliku zvijezde.Vratite kolač u pećnicu još 5 minuta na temperaturu 100 C.Ukrasite po želji.

Tijesto: 4 jaja4 žlice šećera4 žlice mlijeka4 žlice mljevenih oraha2 žlice ulja1 žlica kakaa4 žlice brašna1 vanilin šećer1 prašak za pecivo

Glazura:2 bjelanjka200 gr mljevenog šećeraSok od pola limuna

sutješki kuhar

Za spravljanje trebate imati model u obliku janjeta. U ovom slučaju smo tijesto umijesili kao za domaći kruh: brašno, sol i voda. Božićno janje možete obložiti vatom ili posuti mljevenim šećerom.

Piše Marijana Šapina

Od ovog broja u našoj rubrici Sutješki kuhar predstavljat ćemo vam recepte jela iz domova kuharica sutješkog i zgoškog kraja. Ovaj put jela nam spravlja Božana Radić iz Kraljeve Sutjeske. Gospođa Božana vam za blagdane predlaže da napravite božićno janje kao tradicionalni motiv te ga postavite uz jelku i već ranije posijanu pšenicu. Ne samo to. Naša domaćica nam je ovom prilikom spremila i ukusnu slasticu - Božićnu zvijezdu. Probajte, jer ne samo što dobro izgleda nego je i jako ukusno. Dobar tek!

Božićna zvijeza

MI kuhamo

Božićno janje

sada

s vama

Božana Radić



29

1.navlažite cijelu površinu papira za crtanje koristeći malu spužvicu ili deblji kist za bojanje

2.na svojoj paleti ili tanjuru pomiješajte tamnoplavu i tamnosmeđu da biste dobili tamnosivu.

3. četkicom na gornjem dijelu papira nanesite krupne površine tamnosive

7. Upotrijebi crnu pastelu

Slika olujnog neba

4.isperite četkicu, a zatim na papir nanesite nijanse oker boje tako da se prelijeva s površinom tamnosive.

5.miješanjem pripremite tri ili četiri nijanse zelene boje i nanesite ih na donji rob papira

6.zelene nijanse slažite jednu na drugu tako da se stope sa sivom bojom u gornjem dijelu slike. Time ste dobili kišni efekt.7. Upotrijebi

Za sliku olujnog neba bit će Vam potrebne tri različite boje: tamnoplava, oker i tamnosmeđa. Ako ih nemate, upotrijebite bilo koje nijanse tamnoplave žute i smeđe boje.Postupak je sljedeći:drveća.

7. Kada se nebo osuši, naslikajte dvorac onom istom

bojom koju ste prethodno koristili za oblake.r

Božana Radić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

30

zanimljivosti

ROMAN G.G. MARQUESA

SREDNJO-VJEKOVNIFILOZOF,

SKOLASTIK

POREZ NAPROLAZ

KOLAIZJASNITI SEO NEČEMU

ŠAV NAŽENSKOJČARAPI

AUTO-OZNAKA

AUSTRIJE

AUTO-OZNAKA

ZA MOSTAR

VRSTAPAPIGE(množ.)

ZAVRŠITIS TRUB-LJENJEM

ANDRIĆEVJUNAK

TVMONITOR

IZVORNO(skr.)

UPIŠITEU T

SIJELO NAAMERIČKI

NAČIN

SRPSKAPATRIOTSKA

STRANKA(skr.)

VRH NASICILIJI

SUHI DOLU ŠUMI

SPRAVA ZAMJERENJE

SPORTSKENOVOSTI (skr.)

ORIJAŠ,KOLOS,

DŽIN

HRVATSKAINDUSTRIJA

NAFTEOPAKA

BOLEST

ČIN,DJELO

SLOVOPOD PRAVIM

KUTOM

LJUTOPIĆE,DŽIN

ITALIJA

NA SLICI

SNIMATELJBERAN

URAN

JUDOSAVEZ (skr.)

ZAGORSKAKUĆICA

VEZNIK

STARI INOVI ...

TRI R

GLASANJEZVIJERIGLASANJE

GOLUBA

HRV. GLAZBE-NIK DAMIR

UPIŠITEL R

OZNAKA ZAFOSFOR

PROTICAJ

DOZVO-LJENO,HALAL(turc.)

KEMIJSKAOZNAKA ZA

TRITIJIVOVAŠUMA

AUTO-OZNAKA

ZA ČAČAKAGAN

ODMILJARADIJACIJA

(množ.)

PRILOG

VRSTAŽABE

MAKE-DONSKO

KOLODIO

POKUĆSTVA

ZEMLJIŠTA,TERENI

RIMSKIJEDAN

ŠOPOVCIKLUS

PRITISAK

ČELNICIOLIGARHIJE

PRVANOGO-

METNA ...S.V.

RJEŠENJE SKANDINAVKE, vodoravno: skolastičar, točilo, vaga, oligarsi, od, gatalinka, i, oro, sto, div, tla, ina, rak, nat, akt, a, i, l, i,sps, izv, are, u, jan, mo, grgurevo, otrubiti, js, ćorkan, klet, ekran, parti.

ISKOSA

Povratak posmrtnih ostataka Kraljice Katarine

u BiH?

Zamisao o prijenosu kraljičinih zemnih ostataka dosad se uglavnom mogla čuti u

franjevačkim krugovima u našoj zemlji, a prigodno bi je aktualizirali državni dužnosnici na pohodima Svetoj Stolici, kao što je to nedavno učinio i Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.

– Postoji volja, kako doznajemo, i Rima, da se povrat zemnih ostataka Katarine Kosače dovrši. No, time povrat posmrtnih ostataka dinastije koja potvrđuje povijesni kontinuitet BiH neće biti gotov. Tražit ćemo od Istanbula i Skoplja da se vrate posmrtni ostaci drugih članova dinastije Kotromanića – tvrdi zaVečernji list Josip Pejaković, član autorske ekipe dokumentarno-povijesnog fi lma Bosna i vrijeme.

Iako se misli kako bi se najveća polemika mogla voditi o mjestu u BiH gdje bi se kraljičini posmrtni ostaci pokopali, logičan odgovor je Kraljeva Sutjeska. Ovdje je Katarina Kosača postala kraljicom, a odavde je i otišla u izbjeglištvo davne 1463, kod sloma Bosanskoga Kraljevstva. Tu je u hrvatskom puku župe Kraljeve Sutjeske još uvijek živo prisutno sjećanje na nju. Napokon, u našem stolnom mjestu kraljici Katarini je 2005. naporom HKD-a Napredak i g. Ivice Šarića, tadašnjeg ministra kulture Kantona Sarajevo, te uz potporu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH g. Ive Mire Jovića, podignut i prekrasan spomenik.

Drago uredništvo,

čitam kako Vam se mogu slati zanimljive slike

nastale na putovanjima...Ali ako se ne varam

nikad nema niti jedne cure točno iz Kraljeve

Sutjeske. Pa dragi moji ja Vam šaljem sliku nastalu

pored stare kuće. Na slici se nalaze: Zdenka Pavlović,

Mandalena Trgovcević i Marija Dugonjić.

Lijep pozdrav iz Splita!

SV online



31

Sutješki vjesnik Kraljeva Sutjeska online

POSJETITE NAŠ NEWS PORTAL

www.kraljeva-sutjeska.com

ČATIĆISAMOSTALNA TRGOVINSKA RADNJA

Telefon:032 775 301

Želimo vam sretne blagdane!

REKLAMIRAJTE SE NA NAŠEMPORTALU I VJESNIKU

POSTANITE NAŠ PRETPLATNIKMA GDJE GOD BILI,

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 22.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

32

Documents

SUTJESKI VJESNIK BROJ 22