SUTJESKI VJESNIK BROJ 29

Sutješki vjesnik, broj 29. ww

w.kraljeva-sutjeska.com

1

ISSN: 1840 - 0736SIJEČANJ - VELJAČA, 2009. BROJ 29 - GODINA VI.CIJENA 2KM / 10 kn / 2,80 Euro / 4, 30 CHF

Sutješki vjesnik Kraljeva Sutjeska online

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

2



3

Impr

esum

Nakladnik: FONDACIJA CURIA BANI KRALJEVA SUTJESKA Za nakladnika: Marijana Šapina; Glavni i odgovorni urednik: Iva Tomić; Uredničko vijeće: Iva Tomić, Vjekoslava Tomić,Tomislav Đondraš, Milo Jukić, Ana Dojčinov, fra Vjeko Tomić, Dražen Filipović; Lektura: prof. Ivan Nujić; Telefax: +387 32 552 160 Web izdanje i e-pošta: www.kraljeva-sutjeska.com / pretplata; [email protected]; Grafičko oblikovanje: Dražen Filipović Adresa uredništva: Fondacija Curia bani, Sutješki vjesnik Kraljice Katarine br 7. 72 244 Kraljeva Sutjeska, BiH Tisak: UNIONINVESTPLASTIKA Semizovac

BANKOVNI RAČUNI ZA PRETPLATU:

BiH (20,00KM): UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd, poslovnica Kakanj KM: 3385902202104156 s naznakom za Pretplatu ŠVICARSKA (35 CHF): REIFEISENBANK LÄGERN-BAREGG 5430 WETTINGEN SCHWEIZKonto-Nr.: 26728.01, 80740 Kontoinhaber: Kroat.Kath. Kulturv-erein Brunnlistrasse 53, 8155 Niederhasli CHUPLATE IZ DRUGIH ZEMALJA : Uplata za: Unicredit Bank d.d. Kardinala Stepinca bb 88 000 MostarBosna i Hercegovina SWIFT CODE UNCRBA22Beneficiary: Fondacija „Naše stolno mjesto-Curia bani“ KakanjPersonal account no: 25011770101 Personal IBAN: BA 393385904800072810(Na uplatnici je potrebno naznačiti: pretplata za Sutješki vjesnik)

Odlukom županijskog ministarstva znanosti kulture i športa od 12. srpnja 2004. godine časopis je registriran u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 42. Mišljenjem federalnog ministarstva za znanosti, kulture i športa časopis je oslobođen poreza na promet kao proizvod

kulturnog karaktera članom 18. stavom 2. toka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda.

RAZGOVOR S PROF. DR. SC. STIEPOM ANDRIJIćEM

Naše Gore list

aktualnosti

Iz našeg kraja

VELIKE ŽENE

Naša tetka Ljuba

FOTO-REPORTAŽA

Naši u tuđini

4str.

8str.

18str.

20 str.

GRADITELJ TUNELA U MOZARTOVOM GRADU

Neće kruška daleko...

12str.

v

AN DER INDUSTRIEBAHN 12-16 13088 BERLINTELEFON 1: +49 30 3673 9676 / TELEFON 2: +49 30 3673 4454

MOBIL: 0179 1277 795/ FAX: +49 30 3673 7691E-mail: [email protected]

www.mws-gmbh-berlin.com

...varenje, obrada, najam radnika...

FAX: +387 32 555 045 GSM: 061 717 811 GSM: 061 717 804E-mail: [email protected]: www.optika-bjelopoljak.com

OPTIKA BJELOPOLJAKBJELOPOLJAK AHMED optičar

ZGOŠĆANSKA S-3, KAKANJ, BiH

vrhunac svjetske tehnologijeod sada je dostupani vama...

TONOREFprvi u svijetu kombinirani klinički instrumentAUTO/REF kERATOMETARBEzkONTAkTNI TONOMETAR

Ne postoji mogućnost ljudske pogreške ali postoji neljudski odnos prema pacijentu...

LEX DRILL - LEX 1000inteligentna

3D bušilica i uređaj za

brušenje leća

LM 1200 /1000Pautomatski lensmetar

Poštovani čitatelji!

Sutješki vjesnik s ovim izdanjem ulazi u svoju šestu godinu postojanja. Iza nas je je 29 izdatih brojeva, obilje objavljenih tekstova, fotografija, mnogo truda i rada s kojim smo sebe vezali za ove naše male ali nama (a nadam se i vama) jako drage novine. U šest godina kroz novine se smijenilo nekoliko urednika a imali smo brojne suradnike. Neki su i dalje sa nama, a s vremenom smo dobili i nekoliko novih imena kao što je slučaj i s ovim brojem. Ovim putem ujedno pozivam sve one koji žele i imaju smisla za pisanje da nam se pridruže i na taj način nam pomognu u daljnjoj izgradnji naših novina.

I ovaj put smo se potrudili da vam aktualno izdanje Sutješkog vjesnika bude što zanimljivije. Pročitajte aktualnosti o kojima do sada možda niste doznali. O Prudskom dogovoru mnogo ste već do sada čuli, no nije zgorega da pročitate i osvrt našeg redovitog komentatora na tu temu. U rubrici Intervju donosimo vam i dva razgovora s istaknutim intelektualcima koji su u svojoj dugogodišnjoj uspješnoj karijeri mnogo toga već postigli. To je ujedno još jedan dokaz koliko uspješnih ljudi ima s našega kraja koji zaslužuju da se spomenu i da se čuje njihovo mišljenje jer takvi ljudi zasigurno imaju mnogo toga za reći.

U 29. izdanju nalaze se i dvije foto – reportaže, jedna od tih je o maloj koloniji naših iseljenika u Italiji. Od novih rubrika predstavit ćemo vam rubriku Velike žene. Riječ je u biti o ovdašnjim običnim seoskim ženama koje smo sretali ili možda i dalje srećemo. Najčešće su imale teške sudbine koje su ih uvijek pratile. Nikada im nitko nije negdje posvetio pažnju, a one to zaslužuju. Zaslužile su to svojim životom, podižući brojnu djecu, služeći njima i svojim muževima. Održavajući svoje domove obično nisu nikada mislile previše o sebi. To su naše majke, bake... Neke o kojima ćemo govoriti više nisu među nama, ovako će barem ostati negdje zapis o njima da su postojale i da su bile velike i vrijedne žene kojih će se netko sjećati. Naše druge rubrike ostale su iste među kojima ćete, nadam se, pronaći više zanimljivih informacija, misli i doživljaja. Hvala vam što nas čitate.

Iva TOMIĆ

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4



5

U ponedjeljak 16. veljače 2009. održana je četvrta po redu tematska sjednica

Općinskog vijeća Kaknja. Ovaj put riječ je bilo o ekološkoj situaciji u našoj općini. Razmatrano je kako poboljšati stanje okoliša na području općine, a raspravljalo se i o podacima kvalitete zraka te o pitanjima vezanim za toplinsko zagrijavanje.Na zahtjev Općinskog vijeća, Centar za ekonomski, tehnološki i okolinski razvoj – CETEOR iz Sarajeva pripremio je Akcijski plan mjera koje potrebno poduzeti za poboljšanje stanja okoliša na našoj općini. U okviru plana sažeto su predstavljene glavne smjernice ne bi li se poboljšalo sadašnje katastrofalno stanje čovjekovog okoliša kod nas. U najveće zagađivače spadaju: Tvornica Cementa, Termoelektrana te Rudnik mrkog uglja. Osim nabrojanih aktivnosti koje je potrebno poduzeti, ističemo temu o kojoj smo već prije pisali a to je - odlagalište ugljena u Čatićima. Na pitanje vijećnika Slavena Katičića (HDZBiH) zašto navedeni problem nije uvršten u plan mjera poboljšanja ekološke situacije, na Vijeću se čulo da je Termoelektrana već uložila određene napore kroz postavljanje zelenog pojasa. - Ovo nipošto nije kvalitetno niti potpuno rješenje ovog problema, kazao je Katičić u razgovoru za naš list te istaknuo potrebu da se ovo goruće pitanje za stanovnike Čatića čim prije uvrsti u planirane mjere zaštite okoliša općine Kakanj.Osim ovih mjera navedeni plan uključuje: sanaciju i tretman otpada, zaštitu voda, toplifikaciju općine, lokalne putove, javnu rasvjetu kao i nadgledanje svih mjera zaštite okoliša. Druga točka tematske sjednice bila je posvećena kvaliteti zraka u našoj općini. Prema izlaganjima koja su se čula, stanje ne zadovoljava normalne prosječne vrijednosti. Oprema za prvačenje kvalitete zraka postavljena je još u listopadu 2008. na četiri lokacije: Doboj, Povezice, Kakanj I te Slapnicu. Vijećnik Katičić je mišljenja kako je jako važno da se jedna stanica za mjerenje postavi upravo na mjestu spomenutog odlagališta ugljena u Čatićima.

Zadnja točka sjednice ticala se problematike toplifikacije kakanjske općine, te planova za proširenje mreže u budućnosti. To znači da bi cijeli naš kraj mogao uskoro imati daljinsko grijanje.

Koncem siječnja održana je 3. sjednica Općinskog vijeća Kakanj. Prethodno dogovoreni dnevni red na sjednici Kolegija nije doživio nikakve izmjene iako se oko njega vodila žučna rasprava.

Pošto je prethodno izvan snage stavljeno Rješenje Vijeća, koje je ista zakonodavna vlast jednoglasno

usvojila samo mjesec dana ranije, iznova je (sukladno važećem Poslovniku) izabrano Povjerenstvo za izbor i imenovanja, ali bez vijećnika iz redova oporbenih stranaka. Prijedlog Programa rada Općinskog vijeća za 2009. nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu, dok je Odluka o općinskim pristojbama na istaknuto poduzeće usvojena s odgodom primjene od 1. srpnja 2009, jer odluka do tada mora biti usuglašena sa zakonima na višoj razini vlasti.

Ponuđena Odluka o stimulativnom upošljavanju pripravnika te Odluka o financiranju prijevoza srednjoškolaca i redovitih studenata usvojene su u formi nacrta, jer su se u opsežnim i diskusijama pojavile nove ideje i bolja rješenja, pa je procijenjeno da ih prije konačnoga usvajanja treba maksimalno doraditi kako bi njihovi korisnici bili zadovoljniji. Iako su uprave javnih gradskih ustanova bile spremne vijećnicima dodatno tumačiti svoje programe rada za 2009. godinu, nije im to omogućeno, nego je zatraženo da te programe dopune financijskim planom kako bi se moglo pratiti njihovo ostvarivanje.Na prijedlog novoutemeljenog Povjerenstva za izbor i imenovanja, ali i voljom koalicijskih partnera, po skraćenom postupku, a uz očajničko negodovanje oporbe, imenovana su nova radna tijela Općinskog vijeća, upravni odbori i skupštine javnih poduzeća.

Tim činom parlamentarna većina je preuzela kompletnu upravu nad gradom kao i dugonajavljivanu punu odgovornost za sva naredna događanja.Znajući da je na pomolu utemeljenje nove stranke te da su već najavljene dodatne stranačke aktivnosti i borba za kadrove, ostaje da se vidi kako će narednih mjeseci funkcionirati tzv. parlamentarna većina, koja je tako koncipirana da može o svemu odlučivati ne uvažavajući stavove ni svojih koalicijskih partnera.Možda će najavljene i druge aktivnosti dodatno potvrditi istinsku čvrstinu onih koji vladaju. Izglednije je pak da će novoutemeljena koalicija krahirati, jer u svakoj koaliciji ipak postoje one snage koje pri odlučivanju žele uvijek biti glavne.



(NE)RAD OPĆINSKOG VIJEĆA

Vladajuće stranke preuzele kompletno upravljanje Kaknjem

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 21.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4

SV online

U utorak 3. veljače nepoznati su lopovi u središtu Sutjeske provalili u kuću Božane Radić i iz nje odnijeli novac i nakit. Drska provala, a nije jedina ovih dana, izvršena je u prvi mrak, dok je vlasnica bila na probi pjevanja u crkvi.

“Provala se dogodila oko 17.30 sati. Mati je malo prije 17 sati izašla iz kuće i otišla na probu pjevanja u crkvu. Susjeda koja živi preko rijeke primijetila je da se upalilo na našoj kući svjetlo koje ima senzor. Njezin pas je lajao, no ona nije ništa posumnjala”, kazao je fra Ivica Radić, Božanin sin.

Akteri ove u Sutjesci nečuvene provale su, po svemu sudeći, ušli u kuću kroz prozor koji su odvalili. Kada se vlasnica nakon tri sata vratila iz crkve, našla je sve prevrnuto i izrovano. Da nesreća bude veća, upravo toga dana stigla joj je mirovina, koju su nepoznati lopovi odnijeli zajedno s obiteljskim nakitom i svim osobnim dokumentima koje su u kući zatekli. Sreća u nesreći: dokumente su ipak odbacili na magistralnoj cesti u mjestu Tičići (kode tople vode) pa je za vlasnicu barem ta šteta izbjegnuta.

Od fra Ivice smo saznali i to da ovo nije jedini pokušaj provale u kuće na području Kraljeve Sutjeske zadnjih dana. Iste večeri slična sudbina zaprijetila je kući Željka Kolakovića. Na vratima ove kuće u naselju Rodići u ranim večernjim satima pozvonila su trojica nepoznatih muškaraca, a kada im je vrata otvorila baka Marica, uljezi su upitali za nepostojeću osobu te su se brzo udaljili. Iste je večeri, nešto kasnije, opljačkana je nenastanjena kuća na području Krušaka.

Kako pričaju mještani, a potvrdili su i lokalni policijski izvori, lopovi u kuće ulaze tako što prvo pozvone, a ako nitko ne odgovara, tada provaljuju. Iziđe li tko na vrata, izmisle nepostojeće ime i prezime koje traže te se udalje u potrazi za sljedećom žrtvom.Ovi su događaji unijeli dodatnu nesigurnost među mještane koji se pred provalnicima osjećaju manje zaštićeni.Drskosti razbojnika zasigurno je pridonijelo i to je što je jesenas u Kraljevoj Sutjesci dokinuta policijska postaja. Time je po prvi puta ovo mjesto ostalo bez stalne policije. Povremene ophodnje iz Kaknja očito nisu dovoljne pa će, želi li se povećati sigurnost mještana, čim prije trebati vratiti policijsku postaju u Sutjesku.

KRALJEVA SUTJESKA

Kuća opljačkana dok je vlasnica bila u crkvi

Zavičajna udruga Hrvata Kraljeva Sutjeska iz Sydneya, koju predvode Anto Jurić i Franjo Stjepić, a

okuplja Hrvate podrijetlom iz sutješkog kraja koji žive i rade u australskoj saveznoj državi New South Wales, i ove je godine, u subotu 24. siječnja, uspješno organizirala godišnju humanitarnu sutješku zabavu. Prema običaju koji se među našim iseljenicima na petom kontinentu ustalio prije 6-7 godina, prikupljena je već tradicionalna jesenina, koja će zajedno s ostalim prihodima od zabave biti upućena za potrebe Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci.Više od 150 gostiju umješno je zabavljao popularni sidnejski glazbeni sastav Non stop, a gostima su se u ime organizatora

obratili Franjo Stjepić, koji je ujedno i vodio program, i fra Andrej Matoc, bivši sutješki vikar, sada na službi u obližnjem Wollongongu. Fra Andrej je prenio pozdrave sutjeških fratara te predstavio sadašnje projekte samostana, posebno projekt sanacije temelja sutješke crkve. Anto Jurić je upoznao prisutne s dosadašnjim, petogodišnjim radom i postignućima sutješke zavičajne udruge Kraljeva Sutjeska u Sydneyu.A rezultati su uistinu pohvalni: od 2005. do 2009. kao potpora samostanu, uključujući i ostvareni prihod od prošlosubotnje zabave od 7.350 dolara, prikupljeno je i poslano ukupno 43.390 dolara, a za liječenje Danije Ljoljić 8.220 dolara.

AUSTRALIJA

Održana godišnja sutješka večer

SV online SV online

Tomislav Đondraš

OV KAKANJ

Katastrofalno stanje okoliša i zraka u Kaknju

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

6



7

Koncem protekle godine završena je prva faza projekta Tragovima

bosanskog kraljevstva u Kraljevoj Sutjesci, što je obuhvaćalo kompletnu obnovu krova Doma kulture te skoru izgradnju javne česme na lokalitetu zvanom Partizansko groblje.Po završetku prve faze krenulo se u ostvarenje plana obuke lokalnih turističkih vodiča i djelatnika u turističkim uredima.Odabrani kandidati iz 10 mjesta (područja srednjovjekovne Bosne) za rad u turističkim uredima pohađali su od 15. do 21. prosinca 2008. obuku Basic Command Use, koju je organizirao Amadeus BH d.o.o. Sarajevo. Uspješno su je završili te su im dodijeljene međunarodno priznate diplome. Druga vrsta obuke, IATA/

UFTAA Foundation, za njih je počela 12. siječnja i traje do 10. ožujka 2009. također u organizaciji Amadeusa BH. Obuka za 20 odabranih turističkih vodiča iz 10 zajednica počinje u veljači 2009. u organizaciji BSB Knowledge Center Sarajevo. Nakon toga za njih slijedi i obuka u Ministarstvu turizma i okoliša FBiH.

“Ovaj dio projekta vrlo je važan za daljnje aktivnosti oko razvijanja turističkih kapaciteta i dovođenja turista u deset zajednica koje su uključene u projekt Tragovima bosanskog kraljevstva”, istakli su predstavnici Fondacije Mozaik.Projekt financiraju Europska komisija i lokalne općinske vlasti u deset zajednica, a lokalni partner u Kraljevoj Sutjesci je Fondacija Curia bani.

U jednom od posljednjih brojeva Kakanjskih novina objavljen je članak autora Eldina Omeragića kojim je predstavio našu stranicu www.kraljeva-sutjeska.com. U detaljnoj obradi Omeragić se dotakao dizajna, informativnosti, dostupnosti i statistike web-stranice te na nam kraju nam dodijelio visoku ocjenu 4 i proglasio nas za najbolju web stranicu u općini Kakanj. Uzimajući u obzir činjenicu da je sadržaj ovih stranica većim dijelom orijentiran k zbivanjima na području župe Kraljeva Sutjeska, možemo biti posve zadovoljni na ovakvom predstavljanju. Sigurni smo da se većina onih koji posjećuju našu web-stranicu slažu s autorom ovog članka.

U Hrvatskom katoličkom centru u Wollongongu, u subotu 31. siječnja 2009, svečano su proslavili pedesetu obljetnicu zajedničkog bračnog i obiteljskog života Jozo Šola iz

Pavlovića i njegova supruga Ana rođ. Jurić iz Bijelog Polja. Proslavi zlatnog pira prethodilo je sveto misno slavlje koje je u crkvi Marije Kraljica Hrvata predvodio fra Andrej Matoc, bivši sutješki vikar, a sadašnji voditelj HKM u ovom gradu blizu Sydneya.Tijekom mise Jozo i Ana Šola obnovili su bračne zavjete koje su prvi puta dali 4. veljače 1959. godine u sutješkoj crkvi. Vjenčao ih je sutješki franjevac fra Mato Bonić, koji je kasnije nastavio svećeničku službu u Australiji, gdje je 1995. umro i pokopan.

Koncem prošle godine 11 je obitelji iz Vukanovića kao potporu iz

općinskog proračuna dobilo po 1.000 maraka na ime djelomične sanacije obiteljskih domova koji su oštećeni pojavom razornog klizišta u ovoj mjesnoj zajednici prije osam godina.

Predsjednik Savjeta mjesne zajednice Vukanovići Jozo Jaković prethodno je dostavio Službi civilne zaštite općine Kakanj popis najugroženijih obitelji. Po prijemu popisa djelatnici općinske Službe za civilnu zaštitu žurno su posjetili Vukanoviće, obišli najugroženije domove i tom prigodom se uvjerili u činjenično stanje. Desetak dana nakon toga je uslijedio prijem Vukanjaca kod općinskog načelnika i dodjela ranije odobrenih novčanih sredstava.

Obrativši se nazočnima na prijemu načelnik je između ostaloga kazao kako Vukanjci nisu zaboravljeni te da Općina uvijek čini što može, ali da valja imati na umu da općina ima 37 mjesnih zajednica i da pomoći treba svima.

VUKANOVIćI

11 obitelji primilo po tisuću

maraka pomoći

AUSTRALIJA

50 godina braka Joze i Ane Šola

KRALJEVA SUTJESKA

U tijeku obuka zaposlenika turističkih ureda i turističkih vodiča

Internetska stranica Sutješkog vjesnika

najbolja u kakanjskoj općini

jednim klikomdo najnovijih vijesti

www.kraljeva-sutjeska.com

WWW.KRALJEVA-SUTJESKA.COM

T. Đ.

SV online

SV onlineKada je u pitanju posjećenost naše stranice www.kraljeva-sutjeska.com spomenut ćemo nekoliko statističkih podataka. Naime, za protekle godinu bilo je čak 268.299 ukupnih posjeta. Pojedinačnih posjeta za 2008. našim internetskim stranicama je bilo 126.677. Trend dobre posjećenosti se nastavio i u prvom mjesecu tekuće 2009. Pojedinačnih posjeta za mjesec siječanj na sutješkom portalu bilo je 13.697. Prosječna dnevna posjećenost u prvom mjesecu brojila je 929 osoba. Podaci nam govore kako nas putem interneta najviše prate iz susjedne Hrvatske, a potom iz

Amerike, Njemačke, Švicarske i BiH. Najmanje nas pratite ponedjeljkom, a najviše tijekom vikenda, osobito nedjeljom kada je najviše posjetitelja na internetskim stranicama Sutješkog vjesnika.Ove brojke svjedoče o velikom napretku www.kraljeva-sutjeska.com tijekom gotovo osmogodišnjeg postojanja te su ujedno i priznanje svima koji su na bilo koji način sudjelovali u radu portala a i dalje se nesebično zalažu za opstanak i kvalitetu elektroničkog izdanja Sutješkog vjesnika. I. T.

Statistika www.kraljeva-sutjeska.com

U ponedjeljak 16. veljače u Čatićima je preminuo Mijo Benić, najstariji

stanovnik ovog sela. Dedo Mijo, kako su ga svi zvali, umro je u 91. godini života.Nizak, pognutih leđa i bijele kose, sa staračkim borama na licu, najkraći je opis ovoga umiljatog starca iz Čatića. Unatoč svojih devet desetljeća – do prije samo pola godine i dalje se kretao i brinuo sam o sebi, barem onoliko koliko je mogao. Dedu Miju su svi poznavali i rado

susretali - i staro i mlado pa je stoga uživao status uvjerljivo najomiljenijeg starca u Čatićima. Do prije samo koju godinu vozio se na svome starom, crnom biciklu s kojim je stizao na sve strane. No, poslije nekoliko težih padova i lomova, dedo Mijo je napokon, teška srca, ipak prestao voziti bicikl.To ga ipak nije spriječilo da se nastavi kretati pješice. Koračao je sasvim polako, starački dostojanstveno i oprezno, čuvajući se padova. Tako hodajući uspjevao je doći tijekom dana u obližnji kafić u koji bi, nakon što bi ušao, odmah s vrata izgovorio svoje već kultno pitanje: “Može l’ dedi jedna kava?”. Rođen je 1918. a po zanimanju je bio trgovac. Oženio se Janjom, Lipničkom

- kako su je svi zvali prema selu Lipnica odakle je bila rodom. S njom je imao petoricu sinova, od kojih je nažalost, čak trojicu pokopao poslije njihovih tragičnih pogibija. U svojoj 91 godini zasigurno je mnogo toga doživio, lijepoga i ružnoga. Bilo je loših dana i godina, mnogo tuge i boli ali zasigurno bilo je u njegovom dugom vijeku i radosnih trenutaka. Od rođenja brojnih unuka i njihovih slavlja i odrastanja pa do praunuka koje je dočekao. Poslije nekoliko mjeseci težeg bolovanja, dedo Mijo je umro u svome domu, u svojim Čatićima gdje su ga na vječni počinak 18. veljače ispratili obitelj, brojna rodbina, mještani i prijatelji.Neka počiva u miru Božjem. Zaslužio je dedo Mijo.

IN MEMORIAM

Mijo Benić (1918. – 2009.)

SV online

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

8



9

Tri nova života – najvažnije i najvrjednije u mom životu

SV: Kako ste sve ovo uspjeli? Imate rijetko nakrcan životopis. Pola prostora za intervju ode samo dok Vas predstavim.

Životopis ipak nije potpun. Njemu treba dodati, a što je za mene osobno najvažnije i najvrjednije u mom životu. To su tri nova života, troje djece, tri elektroinžinjera telekomunikacija i već sada dva magistra znanosti.

SV: Kako sam ostvario ovakav životopis?

Jednostavno, radom. Ostao sam 1944. godine bez oca s tri mjeseca života, s trojicom braće. Imao sam sreću s otvaranjem četverogodišnje osnovne škole na Gori 1950, kada je učiteljica Đuzida Sokolović zamijenila Sarajevo Gorom, na kojoj je ostala do mirovine. Zatim sam bio đak-pješak od Gore do Zgošće četiri godine, vozar od Čatića do Sarajeva četiri godine srednjoškolskog obrazovanja, a kao student u Sarajevu dvije godine dostavljač novina u stanove na Bjelavama u jutarnjim satima prije nastave, vodio demonstratorske vježbe na fakultetu tri godine, voditelj računovodstva u Akademskom auto-moto klubu tri godine, održavao instrukcije, radio u studenskom servisu.

SV: Je li podatak o godini rođenja (1944) na stranicama Vašeg sveučilišta točan? I dalje ste na njegovom čelu, a redoviti ste profesor. Pomišljate li na mirovinu?

U ožujku navršavam 65 godina života i 42 godine radnog staža. Time će biti ispunjena oba uvjeta za mirovinu. Planiram ostati obavljati svoje poslove još tri godine.

SV: Što je zadaća rektora sveučilišta?

Rektor je nastavnik sveučilišta koji obnaša dužnost čelne osobe sveučilišta. Tu dužnost možemo usporediti s dužnosti svećenika gvardijana i provincijala. Dakle, rektor obavlja sve nastavne obveze i dodatno vodi sveučilište.

SV: Kako sveučilište ostvaruje ciljeve: „izgradnju mira, tolerancije, međunarodnog razumijevanja, razvijanje suradnje među narodima i državama putem obrazovanja, znanosti, kulture, promocije ljudskih prava i sloboda“, koje je odredila kao svoje zadaće Liga humanista, utemeljitelj sveučilišta.?

- Navedeni ciljevi najbolje se mogu ostvariti obrazovanjem. Temeljni čimbenik izgradnje i stvaranja nutrine gospodarskog, političkog i društvenog sustava i razvitka je ljudsko biće sa svim svojim sadržajima. Djelotvornost ljudskog čimbenika ovisi o njegovoj kakvoći, o razini obrazovanja i ljudskim osobitostima što čini čvrste preduvjete za izvršenje svih zadaća u društvu. Dakle, znanje, vještina i ljudske osobitosti su temeljem razvitka svih sadržaja ljudskog života. Demokratski ustroj ljudske djelatnosti i života je moguć samo ako znanje ima opći i temeljni značaj, a to znači postojanje slobodnog i obaviještenog ljudskog društva kojem modu se obratiti učeni i stručni ljudi. Tomu je preduvjet obrazovano pučanstvo koje mi danas nemamo. Sveučilište je djelatno sredstvo za izgradnju i stvaranje takvog društva. Ostvarenje danih ciljeva se može postići učinkovitim radnim sadržajima. Utemeljenje sveučilišta je najbolje rješenje za stvaranje obrazovane mlade osobe koja će biti nositelj ostvarenja utvrđenih ciljeva.

SV: Koliko je studenata i otkuda dolaze? Kakva su iskustva nakon tri godine?

Na našem sveučilištu se obrazuje oko dvije stotine studenata. Dolaze iz BiH i okruženja. Postupno razvijamo razmjenu

studenata i nastavnika s sveučilištima europskih država.

SV: Možete li nam jednostavnim riječima približiti što se to trenutno događa sa svjetskim gospodarstvom, a što s našim u BiH?

Gospodarstvo čini skup povezanih dijelova, sektora, koji funkcioniraju kao isprepletana povezana cjelina s međusobnim ovisnostima i utjecajima. Temeljna dva dijela su: a) realno gospodarstvo, a to znači stvaranje novih proizvoda i proizvodnih usluga i b) monetarni i financijska sastavnica gospodarstva. Realno gospodarstvo je kost i meso, a financije krv gospodarstva kao cjelovitog organizma. Očito nešto nije uredu s krvlju; prestala je opsluživati organizam.

Bit djelovanja MMF i Svjetske banke je zaštita

bogatih i pljačka siromašnih

SV: Zbog čega se događaju slomovi burza, pad indeksa, otkuda kriza o kojoj svi govore i koja su Vaša predviđanja?

Monetarna i financijska sastavnica gospodarstva počela je funkcionirati samostalno, neovisno o realnoj sastavnici gospodarstva. Burze su postale pijace špekulativne trgovine. Na njima se trgovalo vrijednosnim papirima koji nemaju podlogu u realnom gospodarstvu. Stručnim izrijekom kazano to su derivati vrijednosnih papira sekundarne generacije koji ne predstavljaju stvarna dobra, robu; iza njih ne stoji pšenica, krumpir, plug, proizvodni strojevi ..., nego samo „goli“ papir. Na globalnom svjetskom tržištu kapitala i novca pojavile su se ogromne količine bezvrijednih vrijednosnih papira, bezvrijednog novca. Uzrok tomu je ustroj i djelovanje Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ove dvije financijske institucije su isključivo u funkciji bogatih država i pojedinaca. Bit njihovog djelovanja je zaštita bogatih i pljačka siromašnih. Osobni znanstveni zaključak je: one su legalizirani međunarodni gospodarski teroristi. Ovaj zaključak je napisan i objavljen u listopadu 2001. godine u tekstu Legalizirani gospodarski terorizam.

Razgovarao Fra Vjeko Tomić

„Demokratski monstrum“tražio je od menei mojih suradnika da budemo podstanari u vlastitoj kući

USPJEŠNI, A NAŠI:PROF. DR. SC. STIEPO ANDRIJIć, SVEUČILIŠNI REKTOR, NAŠE GORE LIST

Gora, selo iznad Elektrane – do kojega se dolazi ili uskom cestom uz brdo od Visokog ili iz Čatića preko kamara, odnedavno asfaltiranom cestom preko brda šljake i pepela iz Termoelektrane – može se kao

nijedno drugo naše pohvaliti da ima svoga rektora sveučilišta. Riječ je o Stiepi Andrijiću, doktoru ekonomskih znanosti, redovitom profesoru i rektoru Međunarodnog sveučilišta Philip Noel-Baker u

Sarajevu. Životopis našeg rektora Andrijića (1944) koji se može naći na internetskim stranicama ovog sveučilišta doista je zadivljujući.

Osnovna i srednja škola: Gora, Kakanj i Sarajevo. Ekonomski fakultet u Sarajevu završio s

23 godine. Magistar ekonomije s 29. Doktor ekonomije u 31. godini. Potom profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu sve do rata. Od 1995. profesor ekonomije i na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Predložen je u međuvremenu i za člana Akademije znanosti BiH (ANUBiH). Na fakultetu i sveučilištu obnašao je dužnosti prodekana, dekana, pročelnika katedre, predsjednika vijeća i voditelja poslijediplomskih studija te niza drugih. Bio je i nositelj i predavač više kolegija, kvantitativne naravi, u diplomskom i poslijediplomskom studiju na ekonomskim fakultetima u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Banjoj Luci, Mostaru i Splitu i Strojarskom fakultetu u Mostaru.

Objavio je značajan broj znanstvenih i stručnih radova iz područja ekonomije.Bio je utemeljitelj, voditelj i redaktor više znanstvenoistraživačkih projekata iz područja ekonomije te vlasničkog utemeljenja društvene imovine (privatizacije). Bio je voditelj Ekspertnog

tima Vlade FBiH za izradu sustavnih zakona i pratećih propisa za područja vlasničkog utemeljenja društvene imovine, tržišta kapitala i novca, stranih ulaganja i koncesija te sudjelovao na više međunarodnih znanstvenih skupova.

Izvan sveučilišta obnašao je dužnosti člana Upravnog odbora Fonda za znanstvenoistraživački rad BiH, guvernera Narodne banke BiH, ministra u Vladi FBiH, člana UO Agencije za bankarstvo FBiH, predsjednika Agencije za privatizaciju FBiH, savjetnika za gospodarstvo člana Predsjedništva BiH, člana Središnje uprave HKD Napredak (tri mandata), člana NO Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, urednika i člana redakcije više znanstvenih časopisa, predsjednika stručnih udruga te člana Odbora za gospodarstvo ANUBiH. Godine 1989. bio je dobitnikom Nagrade grada Sarajeva, 1986. dobitnikom Međunarodne povelje humanista i 1985. Ordena rada sa zlatnim vijencem.

Objavio je niz djela s područja ekonomije: Kvantitativne metode u istraživanju tržišta. (Sarajevo, 1977), Matematičke

metode programiranja u organizacijama udruženog rada (Sarajevo, 1979, 1982), Matematički modeli i metode programiranja u gospodarskom društvu (Sarajevo-Zagreb, 2002), Konverzija zajma: matematičko-financijska analiza (Sarajevo, 1978), Vlast vlasništva (Mostar-Zagreb-Sarajevo, 2000), Tranzicija samo¬upravnog socijalizma u parlamentarnu diktaturu i gospodarski protektorat (Sarajevo, 2000). Osmislio je, bio je koautor, redaktor i urednik djela: Ekonomski razvoj SR Bosne i Hercegovine: kvantitativni model, analiza, projekcija (Sarajevo, 1984) Vlasničko utemeljenje društvene imovine, Privatizacija (Split-Mostar, 1996), Tranzicija gospodarstva (Mostar-Split, 1996), Gospodarski sustav složene države (Mostar, 2000), Tranzicija u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 2000).

Od prvog je dana rektor međunarodnog sveučilišta u Sarajevu koji je 2006. osnovala Međunarodna liga humanista i na kojemu djeluju četiri fakulteta (turizam i hotelijerstvo, menadžment, diplomacija i informatika) te jedan znanstveni institut.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

10



11

Mnogo je vode proteklo ispod njenih zidina, mnogo je vremena prošlo – i dobrog i

lošeg. Pored nje su prohujali ratovi, pa i ovaj posljednji, a ona stoji tu kao svjetionik mnogim naraštajima Sutješčana ma gdje bili.Gledajući Plehan i neke druge bogomolje porušene u ovom zadnjem ratu, zahvaljivala sam Bogu što i našu sutješku crkvu nije zadesila takva sudbina. Tada sam još vjerovala da bismo je mi, koliko nas ima i koliko je volimo, ponovo podigli. Danas više nisam sigurna u to. Crkva nije srušena u ratu, ali zub vremena je učinio svoje. Temelji su popustili, javile su se pukotine i mora se raditi sanacija.Malo nas se odazvalo pozivu da pomognemo i spasimo je. Znam ja vrlo dobro koliko nas ovdje ima, ali gdje god bili, Sutjeska je naša i odakle god se vraćali, dolazimo kući, ali dolazimo i njoj kao svojoj kući. Skupimo se tu pod njenim svodovima da se pomolimo, ali i da se sretnemo i sjetimo nekih drugih vremena, često s tugom što nas nema, ali s radošću pri svakom susretu s dragim ljudima. Razmišljamo li ikada kako je sagrađena u onom vremenu.

Čega su se sve naši stari odricali da bi nam ostalo nešto ovako lijepo i vrijedno. A zamislite samo u kakvim su kućama i kakvim tegobnim životom živjeli prije više od sto godina! Pa valjda i mi imamo neku obvezu da to sačuvamo i svojim unucima ostavimo nešto čime će se i oni moći ponositi. Ne brinem se ja da se neće naći dobrih ljudi koji znaju kakva je to vrijednost pa će pomoći i neće dozvoliti da se sutješka crkva sruši. Ali zar to ne bismo trebali mi uraditi? Bit ćemo svi sretniji i još će više biti naša budemo li znali da je u nju ugrađen jedan naš kamenčić, da je u toj ljepoti i jedna naša kap. Možda je to često bila i suza za našom Sutjeskom, ali i suza je kap.Treba nam naša sutješka crkva, treba za nova krštenja, za neka nova vjenčanja. Na kraju i kada nas ne bude, kad se naše ime spomene u misi zadušnici, neka to bude pod ovim lijepim i dragim svodovima.

SlapTeče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić

SV: Zbog čega BiH gospodarski gledano tapka u mjestu ili nazaduje? Temeljni uzrok je nesređeno vlasništvo. Nemamo vlasničke knjige. Bez uređenog vlasništva i vlasničkih knjiga nije moguće uspostaviti učinkovito upravljanje razvojem. Upravljanje razvojem je odlučujući subjektivni čimbenik razvoja. Potpunije objašnjenje ove tvrdnje se može pročitati u knjizi Vlast vlasništva.

Kuća se počinje graditi od temelja

SV: Koji je Vaš recept da BiH gospodarski krene naprijed? Kuća se počinje graditi od temelja, podruma. Za učinkovito gospodarstvo temelji su sređeno vlasništvo. Bez toga nema mogućnosti napretka gospodarstva. To je zakonomjernost koja se mora poštivati. Svako silovanje, bilo koje zakonomjernosti, ne može dati pozitivne rezultate. Naprotiv. Pitate za recept. Recept postoji, ali je upitnost njegova ispisivanja i ostvarenja. Prošlo je više od deset godina kada sam pokušavao „proturiti“ jednostavan recept. Njegova bit je u sljedećem. Treba zadužiti domaće znanstvenike i istraživače makroekonomiste koji imaju istraživačke reference iz područja strategije, projiciranja, planiranja i programiranja gospodarskog razvoja da izrade studiju strategije i projekcije gospodarskog razvoja Bosne i Hercegovine. Na temelju te studije treba uraditi planove i programe za četverogodišnja razdoblja. Ovakvim načinom utvrđivanja programa razvoja izbjegavaju se parcijalni stranački interesi; oni iskazuju interese ljudi, građana. Takva dokumenta treba za parlamentarne izbore dati kao zadaću političkim strankama. To znači da za izbore ne trebaju programi političkih stranaka, nego one trebaju prihvatiti i ostvariti program razvoja države. Programi trebaju biti državni, a ne stranački.

SV: Hoćemo li to dočekati? Kad će biti bolje? Teško ćemo to dočekati ukoliko ne prihvatimo i ostvarimo prijedlog iz odgovora na prethodno pitanje.

SV: Kako povećati zaposlenost i proizvodnju?

Izradom strategije i projekcije dugoročnog razvoja gospodarstva kojim bismo racionalno iskoristili naše prirodne i društvene resurse i komparativne prednosti našeg prostora.

Naša vlast ne zna što je bit i značaj strategije gospodarskog razvoja

SV: Imaju li naše vlasti ikakvu strategiju gospodarskog razvoja?Nisam siguran u kojoj mjeri naša vlast zna što je bit i značaj strategije gospodarskog razvoja. Najlošija vlast je ona koja je uvjerena da sve zna. Takva je naša sadašnja vlast. Njoj čini veliki teret istinski neposlušni znanstvenici, istraživači, stručnjaci; znalci bilo kojeg područja. Njihova je sreća što njih, istinskih znanstvenika, ima zanemariv broj i postotak u skupini formalno priznatih znanstvenika.

SV: Kakvi su kod nas tokovi na djelu? Improvizacija u svim dijelovima društva. Osobni je zaključak da političari i dužnosnici u razmišljanjima i djelovanju rabe samo jednu poruku iz jedne molitve: Daj nam ga danas i otpusti duge naše!

SV: Koje su glavne kočnice gospodarskog oporavka ovakve BiH kakvu danas imamo? Kočnica je upravljanje razvojem. Odluke upravljanja razvojem donosi vlast, preciznije vlada. Bosna i Hercegovina ima dostatne prirodne i društvene resurse za ubrzani razvitak, ali nema doraslog upravitelja razvoja.

Bio sam bijela vrana u Vladi Federacije

SV: Kako bi BiH trebala biti uređena da se dogodi gospodarski napredak zemlje?

Ako mislite na politički i teritorijalni ustroj, to je nebitno za gospodarski napredak. Prisjetimo se da je srednjovjekovna Bosna, Tvrtkova Bosna, imala županije: Vrhbosnu, Soli, Podrinje, Donje kraje, Zapadni kraje i Hum, ali je istodobno bila gospodarski najnaprednija država Balkana i europska država toga vremena.

SV: Što biste kao ekonomist savjetovali danas članu Predsjedništva ili predsjedniku Vlade, Federacije, kantona?Odgovor je sadržan u preporuci o receptu za dobivanje i utemeljenje vlasti, učinkovitog upravljanja razvoja.

SV: Imate li političkih ambicija?-Uvijek sam spreman obnašati stručnu dužnost i služiti ljudima. Dužnost nije politika, još manje vlast, nego služenje narodu. Na žalost u praksi se dužnost pretvorila u vladanje.

SV: Kako to da niste član ni jedne političke stranke?

Stranke su nastale kada se vlast prestala ostvarivati krvnim nasljedstvom. Stranka služi isključivo za osvajanje vlasti. Znanstveniku je ovakav vid vlasti teret, a ne potreba; ograničava ga u njegovom radu i društvenom poslanju. Znanstvenik treba ostvariti stvarnu, a ne formalnu vlast, u svome znanstvenom području.

SV: Kakva iskustva nosite kao ministar u Vladi Federacije?

Bio sam ministar bez lisnice zadužen za gospodarstvo. Zastupao sam stručne stavove i na neki način bio sam bijela vrana. Nisam mogao nikada glasovati protiv svojih stručnih uvjerenja i ljudskog morala. Stoga sam nekoliko puta bio usamljen u raspravi i suzdržan na glasovanju. Ipak sam iskamčio utemeljenje stručnih (ekspertnih) timova za glavna područja gospodarstva: makroekonomski sustav, monetarni sustav, financijski sustav, privatizaciju i slično. Nastavak na str. 17.str.

Na što prvo pomislite kada čujete: Kraljeva Sutjeska? Sigurno je to naša povijest, Bobovac, a posebno crkva i franjevački samostan u Sutjesci. Još ako ste

rođeni u ovom kraju, onda sigurno s ponosom govorite o našoj sutješkoj crkvi. Mnogo toga nas je za nju vezalo: od krštenja i primanja drugih sakramenata u djetinjstvu te momkovanja i curovanja do vjenčanja.Tu su nam se vjenčavali pradjedovi, djedovi, očevi, mi, naša djeca… Svaki put iznova, kada je ugledam, tu pod brdom, na obali Trstionice, nekako zastanem pred njenom ljepotom. Čini mi se da ona tom mjestu

odgovara, da joj nigdje na svijetu ne bi bilo ljepše.

SUTJEŠČANI, GDJE STE DA STE...Povodi: Sanacija crkve Sv. ive u kraljevoj SutjeSci

Napisala Vjekoslava Tomić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

12



13

Europski prvak u gradnji tunela za 2007. je naš čovjek porijeklom s Lukovog Brda – inž. Branko Petričević, koji već petnaestak godina živi u Austriji, u Salzburgu, gradu čuvenog skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ing. Petričević ne bavi se glazbom nego – i to veoma uspješno – gradnjom tunela. Aktivan je i u hrvatskoj zajednici u ovome prelijepom gradu.

Potkraj prošlog ljeta, na već uobičajenom proputovanju Europom, prema Münchenu,

najčešćem odredištu za let preko Velike Bare, nakon gotovo 30 godina, svratim na jedan dan u Mozartov Grad, kontam – na kriglu dobra piva! Kad tamo – staro društvo: Anto i Branko Petričević, i moj Brada s njima – brat im je, bezbeli – u tom ambijentu neodvojiv od netjaka Kristijana, našeg službenog vodiča po živopisnom Amadeusovu carstvu.

Salzburg i Mozart su (pre)velika priča za ovu priliku, potisnuta u drugi plan susretom s dragim ljudima... nakon puno godina! Antina žena nam napravila – pitu, za dobrodošlicu (planula k’o nanula, usred hotela u kojem smo odsjeli!), a Anto u žurbi za poslom! O Bradi se manje-više sve zna (a i viđamo se redovito po Germaniji), pa se dolje potpisani, zapriča s Brankom… Odavno se nismo sreli!

Salzburg je grad glazbenoga genija Wolfganga Amadeusa Mozarta, turizma i umjetnosti! Što tu čini jedan rudarski inženjer, kojeg sam upoznao kao najmlađeg diplomanta Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli na samom početku prošlostoljetnih ‘80-ih? Okončao je studij u 22-oj godini! Puno je vode proteklo Trstionicom od tada… Supruga mu je, istina, bliska slikarstvu, ali nema ovdje rudnika, ni rudara…

Nakon (dvije!) kave, kakve se samo mogu dobiti u zoni Keizera Franza, odmah preko puta impresivne hrvatske katoličke crkve, bezmalo u strogom centru Salzburga – gdje se riječ hrvatska može čuti gotovo na svakom koraku! – odvrnu se priča…Nadasve duhoviti Kristijan daje šlagvort:Neće ti on kazat’, ja ću… Branko ti je voditelj projektiranja i geotehnike u Inženjerskom uredu Intergeo, ovdje u Salzburgu… To ti je ugledni krug geomehaničara i graditelja tunela, poznat i priznat u Europi, osobito u tehničkoj sferi. Eto, dosta od mene…

Naš projektant živi s obitelji u Salzburgu već 15 godina, a isto je toliko do ‘90-ih proveo na različitim rudarsko-tehničkim poslovima u kakanjskom Rudniku. Danas je prisutan u gotovo svim (većim!) projektima na planiranju i stručnom nadzoru gradnje zahtjevnih podzemnih objekata, od cestovnih i željezničkih, do metroa, pa geotehničkih vještačenja i zaštite okoliša u prometu i tzv. project managementa.

SV: Otkud Branko u gradu glazbe?– U Salzburgu živi oko 150.000 ljudi. To je jedna od europskih prijestolnica glazbenika, umjetnika i sportaša, ali i priznatih tunelograditelja, koji su iznjedrili Svjetsku udrugu geomehanike tla i stijena te Novu austrijsku tunelsku metodu (NATM) kao najpriznatiju suvremenu metodu gradnje tunela u svijetu.Radio sam na mnogim kapitalnim objektima u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, pa u Hrvatskoj, Litvi, Južnoj Koreji, Tajvanu… na projektiranju i građenju najmodernijih cestovnih i željezničkih prometnica. Svakako, jedan od najuspješnijih projekata je izgradnja tunela Brinje u Hrvatskoj, gdje sam vodio stručni nadzor po tzv. FIDIC pravilima. Tunel Brinje je – s aspekta izvedbe, funkcionalnosti i sigurnosti, u 2007. godini, između 50 ispitanih tunela diljem Europe – službeni pobjednik Euro-TAP testiranja (European Tunnel Assessment Program).

To je jedan od ukupno osam istraživačkih projekata o sigurnosti tunela, u koji je uključeno i 11 najvećih automobilskih klubova iz 10 europskih zemalja.Ocjenjivanje sigurnosti tunela, usklađivanje s europskim standardima i normama pri gradnji i prometovanju kroz tunele, poput lanjskog sjajnog rezultata tunela Brinje – sve to doprinosi povećanju sigurnosti te je velik poticaj turizmu. Od kakvog je to značaja za Hrvatsku, nije potrebno naglašavati.

SV: Znači, i ti si, na izvjestan način – europski prvak u gradnji tunela! – Možda za 2007. godinu (smije se), a 2005. osvojili smo (Intergeo, prim.a) drugo mjesto s projektom tunela Plasina, prema više od 80 vrlo strogih kriterija sigurnosti njemačkog ADAC-a i austrijskog OMTC-a.Na probojima tunelskih cijevi radilo se prema novoj austrijskoj tunelskoj metodi (NATM) u vrlo otežanim uvjetima razvijenog krša i jako rastrošnim materijalima vapnenaca, kao i na brojnim rasjednim, glinovitim i kavernoznim zonama. Tu smo prošli kroz 72 problematične kaverne (v. sliku).

Svih 99 željezničkih tunela od Sarajeva do Ploča građeni prema (staroj) austrijskoj tunelskoj metodi, i nakon posljednjeg rata, bez većih sanacijskih teškoća osposobljeni su za promet, što samo potvrđuje ispravnost i tradiciju ovakve izgradnje.

Prema narodnoj poslovici, po kojoj kruška ne pada daleko od stabla, Branko nam priča da je njegov djed Marko Petričević, prije i tijekom Drugog svjetskog rata, vodio gradnju trolučnog mosta preko rijeke Fojnice u Visokom, jedinstvenog u mostogradnji BiH.

SV: Što te osobito zanima u posljednje vrijeme i kojim se projektima baviš?– Trenutačno radim na projektu gradnje brze 4-kolosiječne željeznice u Tirolu, koja će preko Austrije povezivati München i Veronu, kao voditelj projekta i utjecaja gradnje na podzemne vode i okoliš. U nastavku će se graditi Brennerbasistunel, koji će biti najdulji tunel u svijetu (65 km!).

SV: Kako gledaš na gradnju autoceste kroz BiH, tzv. Koridor 5c ?– Infrastrukturni objekti su, bez dileme, prioritet u državama tranzicije kakve su Hrvatska i BiH. Najbolji primjer je izgradnja autoceste Zagreb – Split i njezina daljnja gradnja prema Dubrovniku. Autocesta Zagreb – Split dio je međunarodnog cestovnog pravca Passau – Wels – Graz – Maribor – Zagreb – Split, koji se svrstava u europsku cestovnu mrežu (Pyhrnski pravac), a povezuje središnju Europu s njezinim jugoistočnim dijelom i Sredozemljem.

Koridor 5c, buduća autocesta Svilaj – Doboj – Sarajevo – Mostar – Republika

Hrvatska, prioritet je infrastrukturne gradnje u ovom dijelu Europe iz niza razloga: prometnih, gospodarskih, turističkih i mnogih drugih. Izgradnjom ovog puta najviše će profitirati okolne općine, uposlenici i na kraju – cijelo ovo podneblje.U jesen 2004. godine vodio sam u Sarajevo jednu austrijsku stručnu delegaciju na

razgovore o Koridoru 5c. Tada smo procijenili troškove izgradnje na oko 6 milijardi KM, a danas taj projekt nije moguće privesti kraju ispod 10 milijardi KM. Smatram da se mora požuriti…

SV: Dobro, tko sve gradi te tunele?U središnjoj Europi (Austrija, Njemačka, Švicarska, Mađarska, Hrvatska...) uvijek je prisutan sličan krug graditelja, a na mnogim gradilištima susrećem tzv. sveprisutne graditelje, koji su prije rata u Hrvatskoj i BiH uglavnom radili po rudnicima, posebno u Kaknju, Varešu i Zenici.

SV: Kako nalaziš vrijeme za koordiniranje svojih profesionalnih i privatnih aktivnosti? – Angažiran sam u radu Hrvatskog centra Salzburg, čiji sam predsjednik od osnutka, a u čijem je okrilju Hrvatska dopunska škola s oko 100 učenika, koju vode tri učitelja, prema programu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH.

Također, imamo više folklornih skupina koje čine HKUD Vilim Cecelja s više od 80 aktivnih članova.Podsjećam da Hrvatski centar Salzburg nije usmjeren ostvarivanju bilo kakve dobiti, nego općega dobra te njegovanju hrvatskog jezika i hrvatske kulturne tradicije.

Riječju, činimo sve što je u našoj moći da nam djeca rastu u ozračju hrvatske kulture i neka znadu gdje su im korijeni.

INŽENJER BRANKO PETRIČEVIĆ,Graditelj tunela

u MOZARTOVOM GRADU

Neće kruška daleko...

Razgovarao Franci Župančić Branko Petričević s kolegama na poslu

Branko Petričević

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

14



15

– Znaš… godinama poslije, kad sam otkrio da sam joj, zapravo, rekao: Miš dolaziti, miš htjeti ubiti, shvatio sam da je, vjerojatno, i onaj posljednji Indijanac u Americi bolje govorio engleski nego što smo mi u to vrijeme govorili njemaćki. Ali, fala Bogu, preživjelo se!

Sad, eto, kad bi mogao da se u miru, pod stare dane, nauživa rodnog kraja i narodnih običaja, da mirno živi u kući koju je davno sagradio, a koju su mu u prošlom ratu bili zapalili pa ju on opet obnovio – ne da mu se!– Šta ću – kaže – žena mi je umrla evo već treća godina, a djeca mi i unuci ovdje. Kome ću se dole vraćat? Osim toga, ćovjek je svakim danom sve stariji i bolesniji. U mojim godinama najbolje ti je stanovati blizu kakve bolnice.– Zašto – provociram opet – da bi na kraju umro što zdraviji?

Tvrdo ć i meko ć

– Eh… daj, molim te, poštedi me tih svojih ujedanja – kaže Antun kobajagi ljutito. – Ti i tvoje pametovanje! A šta bih ja to drugo trebao radit’? Jućer te zaboli ono, danas ovo. Sutra otkaže jedno, prekosutra drugo, nek te strefi šlag, ja l’ srćani, ja l’ moždani, kud ćeš, sinji kukavće? Šta ćeš drugo nego tražiti doktora i bolnicu? Osim toga, ovi su ovdje i bolje opremljeni nego oni naši, dole.

– Zbiljam, Antune, ja tebe nikad ne upitah – odakle si ti?– Ja sam iz viteškog kraja.– A odakle točno?– Iz Gaćica.– Odakle, odakle…?!– Iz Gaćica.– Eeee, paaa, ha-ha-ha-hantune, svi smo mi iz… viteškog kraja!– Imaš pokvarenu maštu i prljave strasti – kaže mi Antun mrtav hladan. – Nije to to što ti misliš nego je to ovo. Selo se ne zove Gaćice nego Gaćice.– A u čemu je razlika?– Pa, da znaš, razlike ima al’ kad malo bolje razmislim, ti to ni ne mereš razumjeti. Jer mi ti iz lašvanske doline, uglavnom, u govoru ne razlikujemo ć i ć. Napisat znamo, al’ kad govorimo, to se ne vidi. Ako ne kontaš, ja ti tu nisam kriv. Ko tufi, tufi! Možda sam gora budala ja što tebi, takvom kakav si, pokušavam objasniti.– Kakav sam?– Sav nikakav.– A da, ipak, pokušaš? Da mi nacrtaš?– E, to ne bi bilo loše – i tu se Antunovo lice stvarno ozari nekakvim blagim, jedva primjetnim osmijehom. Uze olovku i servijetu i…– Pazi ‘vamo! Evo, kad odavde kreneš prema starom bazenu na Lanišću, moraš naići na Radovu. U toj Radovi bila je bara, a u bari i oko bare uvijek je bilo ptica koje su gakale. Tako je mjesto dobilo ime, prema pticama koje gaču, tj. Gačice. I ne izgovara se tako kratko i s užitkom, kao sto to radiš ti i svi sumnjivi, tebi slični tipovi, nego se izgovara dugo i hladnokrvno: Gaaaaaaaačice, jer ime potječe od riječi gaaaaaaaakati.

Kao… kao… kao… Kraaačići.– A zašto ga niste nazvali Gaaaačnice, Gaaaaakalići ili Gacko? – pitam Antuna.– Reko sam ti da ti to ne mereš razumjeti, to je već pitanje inteligencije, a to je za tebe dosta sklisko podrućje.

Tako smo se moj prijatelj Antun i ja nadbijali mudrujući, jednog prekrasnog nedjeljnog popodneva, u minhenskom Hirsch-Gartenu, u hladovini stoljetnih kestenova, dok su na desetak metara od nas, odvojeni samo mrežastom ogradom, pasli srne i jeleni, kao da se ama baš ništa pod kapom nebeskom ne događa i kao da je to najnormalnija stvar na svijetu da u blizini nekoliko stotina ljudi, uz žamor i stalnu škripu šljunka pod nogama, uz ne baš naročito ugodan miris dimljene ribe, srne i jeleni pasu travu.

A kad se počelo mračiti i sve više stolova u Biergartenu bivalo praznim, krenuli smo i nas dvojica. Svatko u svoj nespokoj. Nešto nesigurnijeg koraka, doduše, no kad smo dolazili, ali ipak… Do sljedećeg susreta!Živio mi, Antune!

Šuti, danas je dobro – tješi me kad smo počeli pričati o vremenu, cijenama, problemima, skupoći,

politici, lopovluku na sve strane… – Kad se samo sjetim svojih poćetaka ovdje u Švabiji, dođe mi da vrisnem. Dobro je da smo ostali u pameti.

– Što, asli je bilo grbavo? – priupitujem ja, praveći se da sam pao s Marsa.

– Teško i preteško, moj prijatelju! Nas ti je u toj turi, šesetisedme, u martu mjesecu, samo iz lašvanske doline došlo ćetrdesetidevet. Sve mladi ljudi, k’o od brda odvaljeni. Ja kod kuće ostavio ženu i dvoje nejaćadi, mlađi mi bio još u povoju, a onaj stariji u dupku. Kad sam kretao, došli ljudi da me isprate, skupilo se svijeta, a žena se privila uza me i plaće k’o godina, a ja je tješim: „Dobro je, bona, samo par godina, da nešto kućice napravimo, da se skućimo, neće ni to vjećno trajat’. Ako mogu drugi, moremo i mi, izdržat ćemo da je na velikim koljenima. Pazi na sebe i na djecu, evo mene već za Božić…“ „Ma, oću, oću, pazit ću, ne brini se“, jeca ona, a suza suzu goni, ne mereš je utješit. A ja stisko zube, a oni škripe, suncetipoljubim… Kad ih tada nisam zdrobio, neću nikad, ćini mi se. Stislo me u grlu, a ne mereš plakat’ pred tolikim svijetom. Muško! Elem, dođemo ti mi ovdje u München, na banovu nas doćeko jedan Švabo pa s njim u njeke drvene barake. A sutra odmah na bauštelu. Udri! Po ćitav dan, od jutra do

mraka. Jest da se dirinćilo i radilo, al’ se, brate, i zaradilo. I bilo bolje nego danas, pravo da ti rećem. Firma nam je tada plaćala i vodu, i struju, i telefon…, samo što ti mi tada nismo na to puno trošili; ko ti je od nas tada imo telefon kod kuće, bolan? Jedino šta smo morali od sebe plaćati bilo je hrana i piva. To smo morali iz svog džepa. Priveži kanapom za krevet onaj otvarać za pivske boce, petkom il’ subotom kupi gajbu pive pa je turi pod krevet, kupi sebi štruce, salame, paradajza – i ćitavu nedilju se odmaraš i izležavaš ko ćojek; pomalo jedeš, otvaraš sebi bocu za bocom, prićaš, igraš karti, zafrkaješ druge, drugi zafrkaju tebe… Tako smo ti mi, dragoviću moj, u poćetku, a mnogi i godinama poslije, provodili svoje vikende.

Miš dolaziti – miš htjeti ubiti!

– E, al’ nije prošlo ni petnest dana nakon našeg dolaska, pojaviše se u barakama štakori. Valjda, kako ljudi poćeli donositi hranu, ono nanjušilo i, da vidiš: ne mereš ih se otarasiti da si mila majka! Te ti mi, šta ćemo i kako ćemo – vidimo, nema druge nego kupit’ otrova pa ih potrovat’. Gdje ćeš kupit’ otrova? – U apoteci! Ko će ići u apoteku? – Neće niko! Niko ne zna njemaćki ni beeeknit! Oćemo izvlaćit šibice? – Oćemo! I naravno, da ih je bilo stoijedna – kakve sam, da izviniš, sreće – ja bih izvuko onu najkraću. Šta ću, pokupim se sutra pa u apoteku.

Uđem unutra, a niza me cijedi, ćovjeće, ispod pazuha potok teće tok, tok, tok… Nemam pojma kako ću objasniti pošto sam došo. Kad, evo ti apotekarke: mlada, našminkana, zgodna, a lijepa ko slika, znaš. Meni samo što se nije zanebesalo, mislim se: Zemljo, otvori se poda mnom, nek me nema, da se džabe ne sramotim!

– Bitte schön – veli ona. – Ma… Maus… – kažem ja, a ne znam kud ću s oćima, s rukama; koljena još njekako drže, al’ vidim, neće ni ona dugo. – Was ist los mit Maus? – pita ona i smijulji se ko kakva fitmija, a ja onda, ni danas ne znam šta mi bi, ko da mi je anđeo nebeski šapnuo, provali iz mene odjednom: – Maus kommen, Maus wollen töten!!!

Tu moj prijatelj Antun odjednom zastade, duboko uzdahnu, otpi priličan gutljaj točenog Augustinera i zagleda se negdje u daljinu.

MOJ PRIJATELJ I JA PRIJATELJA

SMO DVAMoj prijatelj Antun je dobar i zanimljiv čovjek. Gromada od čovjeka, i tjelesno i karakterno. Čitav život je proveo u bavarskoj metropoli,

pod zemljom, kao krtica. Rovio zemlju ondje gdje će proći podzemna željeznica, minhenski U-Bahn. Tu je i penziju zaradio. Već tri godine

udovac, ne svojom krivnjom, single, bez obveza. Katolik, nepušač, nije antialkoholičar, pivo smatra prehrambenim proizvodom, a vino

konzumira isključivo zato što se smatra ljubiteljem istine.

19-21hwww.kraljeva-sutjeska.com

Via P. C. Pais n. 11AURONZO DI CADORE (BL)

TEL: 0435. 939TEL: 333. 4246103

FARBANJE zGRADALAkIRANJE kROVA (kROVNE GRAĐE)

I DRVETA Napisao F. B.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

16



17

Dogovor o ustavnom preuređenju Bosne i Hercegovine, koji su nedavno u posavskom selu Prud potpisala trojica političkih lidera, Milorad Dodik, Dragan Čović i Sulejman Tihić, već danima je glavna politička tema u našoj državi. Jedni su za, drugi su protiv, mada nitko osim trojice lidera – a to se vidi po njihovim različitim interpretacijama – i ne zna što je ustvari dogovoreno.

Dok Dodik tvrdi da je Republika Srpska neupitna u svakom, pa i u teritorijalnom pogledu, Čović i

Tihić spominju nove regije u kojima će Bijeljina ponovno pripasti Tuzli, Trebinje Mostaru, Istočna Bosna Sarajevu… Na sličan način razilaze se i stavovi koje trojica, svaki za sebe, iznose u svezi sa državnom imovinom i drugim točkama iz famoznog Prudskog sporazuma. E, sad, kako će „obični čovjek“ kod ovolikih razlika uopće doznati što je stvarno dogovoreno?!

U barem jednom segmentu stvari su potpuno jasne: SNSD, SDA i HDZ BiH apsolutno podržavaju sporazum, a sve ostale stranke mu, manje ili više, nalaze mane. Da čovjek ne zna naše političare, pomislio bi da su stvarno proučili točku po točku sporazuma i sada argumentima dokazuju zašto su za ili protiv. Ali, nije to! Tri stranke su za, zato što su njihovi čelnici postigli dogovor, a lideri ostalih stranaka su protiv zato što njihovi lideri

nisu sudjelovali u postizanju dogovora i tu je kraj objašnjenja. Mogao bi Dodik od Tihića i Čovića dobiti potpisanu suglasnost da se RS izdvoji iz Bosne, opozicija u RS bi opet prosvjedovala! Mogao bi Čović od Dodika i Tihića dobiti treći entitet i to da sam na karti označi dokle i kako, svejedno bi onaj drugi HDZ prosvjedovao, a tako i druge stranke s hrvatskim predznakom. Mogli bi Čović i Dodik potpisati Tihiću da pristaju na povratak Republike BiH, bošnjačke stranke bi opet bile protiv, posebno Haris Silajdžić, koji je za BiH samo u naslovu svoje stranke, u ostalom je protiv. Mada, da je bio malo pošteniji, po onome što radi i kako radi, trebao je i svoju stranku nazvati Stranka za ne bih ili Stranka za pih umjesto Stranka za BiH!

U svemu su najzanimljiviji stavovi međunarodnih čimbenika: svi oni podržavaju sporazum, iako i sami vide i čuju različite interpretacije Tihića, Dodika i Čovića. Tako predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, Lluis Maria de Puig, kaže kako je promjena Ustava veoma bitna za bolje funkcioniranje BiH, kao i za njen napredak na putu ka članstvu u Evropskoj uniji (EU). De Puig ističe kako je uvjeren da bh političari mogu postići dogovor o budućem ustavu BiH, te da je u BiH tokom proteklih godina ostvaren veliki napredak. Dodaje da je Prudski sporazum dobar, te da se nada kako će moći biti primijenjen, za što je, kaže, također, potrebna politička volja.Slično su se suglasili odlazeći visoki predstavnik u BiH, Miroslav Lajčak, i zamjenik glavnog tajnika NATO-a

Claudio Bisognier. Oni su pozdravili dogovor trojice lidera u Prudu, naglašavajući da je sada još značajnija konkretna provedba dogovora. „Mislimo da je to korak u dobrom pravcu i sada očekujemo njegovu implementaciju“, kazali su Bisognier i Lajčak. Primjetno je da se nitko od međunarodnih dužnosnika ne trudi pojasniti kako je to sporazum dobar ako trojica koji su ga dogovorili o njemu pričaju sasvim različito. Ili ima neka „tajna veza“ za koju javnost ne zna, ili se stranci po tko zna koji put kite perjem koje će opasti kao ono Ikarovo, čim se situacija malo više zagrije?! Ili će, pak, još jednom izblamirati domaće političare i pokazati im da bez njihove pomoći nisu u stanju ništa napraviti, što je, s obzirom na činjenice, najvjerojatnija opcija.

Vratimo se malo i domaćim političarima. Čudno je, primjerice, kako su se i zašto sukobili PDP i SNSD: koalicija je pukla, iako stvarni razlozi i razlike gotovo nisu ni spomenuti! Prije će biti da je PDP tražila štošta i za sebe, jer sporazum iz Pruda ne može u parlamentarnoj proceduri proći samo glasovima triju stranaka čiji su lideri potpisali dogovor, a Dodik opet smatra da će i eventualno neizglasavanje dogovora biti barem dobar alibi za njega u stilu: Evo, ja sam pokušao, a vi niste htjeli! Misli se, dakako, na bošnjačke stranke (u koje spada i SDP). A ako sporazum prođe, onda će Dodik samo sebi pripisati pozitivne efekte, dok će PDP – umjesto korisne koalicije s Dodikom – postati ono što i jest bez PDP-a: mala stranka kakvih u RS ima na desetine.

Slično je i kod Hrvata: Zvonko Jurišić, predsjednik HSP Đapić - Jurišić, tvrdi da je predsjednik HDZ BiH Dragan Čović potpisao dogovor iz Pruda iako je, kaže, svjestan da je štetan za bh. Hrvate. Čović je to potpisao, tvrdi Jurišić, zbog toga što je ucijenjen od međunarodne zajednice velikim brojem krivičnih prijava. No, gdje su dokazi za to i gdje su argumenti da je sporazum loš? Toga u Jurišićevim istupima nema!

Najgore je Tihiću: Silajdžić & co sve čine da ga do kraja kompromitiraju u bošnjačkoj i bh javnosti! Dr. Nijaz Duraković, zastupnik SDU u Parlamentu Federacije BiH, Tihićevo je sudjelovanje u Prudskom dogovoru nazvao, ni manje, ni više, nego – veleizdajom BiH a sporazum – lopovskim! Duraković odjednom se otrijeznio i za Tihića tvrdi da je „jedan diletant, pravno nepismen, politički neupućen, da ne zna šta je državna imovina i šta je teritorijalna ili entitetska podjela BiH…“ Zanimljivo, Tihić je po struci diplomirani pravnik sa puno iskustva, dok Duraković nikad nije imao veze s tim! Kad se čuje što se sve kalemi Tihiću, čovjek bi rekao da su Silajdžić, Zlatko Lagumdžija, Željko Komšić (koji u posljednjem broju „BH Dana“, valjda štiteći interese Hrvata, što li, predlaže povratak na Republiku BiH, a za Tihića kaže da je „katastrofa“!!!) i ostali bošnjački lideri, a ne Tihić, bili zarobljeni i premlaćivani u srpskim logorima!

Bez obzira što će na kraju biti od svega, Prudski dogovor je pokazao da se najjači predstavnici triju naroda oko važnih stvari ipak mogu i znaju, barem načelno, dogovoriti i bez međunarodne zajednice i njenog zavrtanja ruku, pa to, već samim tim, predstavlja krupan i veoma značajan događaj. Ne za neku normalnu državu, ali za ovakvu, kao što je naša, bez sumnje – da!

PRUDSKI DOGOVOR

Nastavak s 10. str...

Zapad je tražio nezakonitu prodaju društvene imovine

SV: Zašto Vas je Visoki predstavnik smijenio s čelnog mjesta Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH 2000. godine?

- Treba znati da sam jedina osoba smijenjena sa stručne, a ne političke, dužnosti, jer sam bio na čelu uprave državne stručne institucije. To znači da nisu bili, u užem smislu. politički razlozi za smjenu, ako društvena imovina nije bitna sastavnica politike. Bit razloga za smjenu su ispisani u knjizi Tranzicija samoupravnog socijalizama u parlamentarnu diktaturu i gospodarski protektorat i pripremljenoj knjizi za tisak Globalizacija – suvremeni gospodarski imperijalizam. Sažeto u jednoj rečenici može se reći da je demokratski monstrum kako sam ocijenio vladavinu i vladara u Bosni i Hercegovini koji pristigne iz demokratskog zapada, tražio od mene i mojih suradnika da budemo podstanari u vlastitoj kući. Tražio je donošenje odluka o prodaji društvene imovine, to jest vlasništva naših građana, izvan zakona koje je prihvatio Parlament, njegovim kupcima i po cijeni koju on odredi. Naravno da su izbjegavane zapovjedi u pisanom obliku koje sam zahtijevao za sjednice Uprave. Naravno da sam ocijenjen kao balkanski drznik, neposlušnik i neprijatelj demokracije.

SV: Kako ste to Vi predstavljali „prijetnju za implementaciju mira, institucionalnu cjelovitost odnosno demokraciju u BiH“, kako je pisalo u odluci o Vašoj smjeni?

U odgovoru na ovo pitanje bilo bi najbolje zašutjeti. Ali ako je red da nešto kažem, izrečem istinu na što me obvezuje moje poslanje znanstvenika, morat ću izreći vrlo ružne riječi: nisam nikad u životu pročitao veću laž, veću glupost i očitovani bezobrazluk jedne osobe. Za takve osobe uvijek zagovaram moralnu i duhovnu obnovu.

Država koja se temelji na otetoj imovini mora propasti

SV: Zbog čega još nema Zakona o restituciji? Kad će se ispraviti nepravde vlasnicima nacionalizirane imovine?

- Kao prvo što će vam u ovom pitanju strana riječ nacionalizacija kada imamo našu razumljivu narodnu riječ oteta imovina. Zakon o restituciji je sastavnica stručne studije Vlasničko utemeljenja društvene imovine (privatizacije) i paketa rukopisa zakona (njih šest) o privatizaciji koji proističu i utemeljeni su na spomenutoj studiji. Rukopise zakona je izradio Ekspertni tim za privatizaciju Vlade Federacije. Rukopisi su prošli zakonsku proceduru, od nacrta do prijedloga, ali Zakon o restituciji u vidu prijedloga je zaustavljen na Domu naroda Skupštine Federacije. Nije izglasan zahvaljujući zastupnicima Stranke demokratske akcije. Iz objavljenih u tisku i knjigama osobnih pisanija ovdje ću citirati samo jedan zaključak: državi koja se temelji na otetoj imovini, povijest je izrekla budućnost, zakonomjerno mora propasti.

SV: S Gore ste otišli prije 40-ak godina. U kakvom Vam je sjećanju rodno selo i rodni kraj?

Rodno mjesto se uvuče u biološko biće čovjeka; postaje i biološka sastavnica ljudske osobe. Stoga mogu reći da s Gore nisam nikada niti otišao.

SV: Kako ste s njim povezani danas?

Pored ostalog i sredstva nagrade grada Sarajeva su u cijelosti iskorištena za školsku knjižnicu moje osnovne škole na Gori. SV: Koliko često navraćate na Goru? U prosjeku dvomjesečno.

SV: Kad ste zadnji put bili na Gori?Ove godine.

SV: Hoće li biti Andrijića na Gori i ubuduće, što prognozirate?Odgovor ne može biti pozitivan.

Napisao Milo Jukić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

18



19

Rodila se za vrijeme Drugog svjetskog rata i mogu samo zamisliti u kakvom je vremenu rata i poraća odgajana. Ja je se sjećam kad je bila već prava djevojka. Nosila je naše bijele aljine. Zasukanih rukava i okruge povezane natrag, uvijek se mogla vidjeti u nekom poslu. Tada su se još ribali podovi dvaput u tjednu, haljine se prale na rijeci, a uz to se radilo i na zemlji. A žensko dijete nije smjelo biti besposleno. Ako nije bilo kućnih poslova, radilo se u rukama – plelo, šilo, tkalo,vezlo… Sjećam se i kad je počela ašikovati s crnomanjastim Fabijanom iz susjednog sela. Ubrzo su se spremili i svatovi i Ljuba je otišla u drugo selo, tu, preko Bosne.

A onda slijedi tipična priča tih šezdesetih godina prošlog stoljeća: Fabijana je rudnik poslao u nadzorničku školu u Varaždin, a Ljuba je ostala u tijesnom potkrovlju stare svekrove kuće; rađala, podizala djecu i čekala. U međuvremenu jedno je dijete umrlo, jedno je raslo, a onda se rodili blizanci: Nada i Nenad. Poslije nekoliko mjeseci umrla je Nada: dijete zaspalo i nije se probudilo. Fabijan je postao nadzornik u jami i mogla se već početi praviti kuća.Opremili su dvije prostorije i preselili,a ostalo će kad se uzmognu, kao što se tada radilo. Činilo se da je napokon sve krenulo kako treba. Starija djevojčica Mirjana je već stasala za školu, a Neno je imao nepune tri godine. A onda vijest u rano proljetno jutro: odronila se stijena u jami i zatrpala tri rudara. Među njima je bio i Fabijan. Sjećam se kako sam ušla u

kuću i ugledala je: sjedila je na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, plakala i gledala kroz prozor. Iz sobe se vidio put i most preko Bosne kojim je njen Fabijan biciklom odlazio na posao u kakanjski rudnik. Sad je čekala auto koji će dovesti njegovo tijelo u lijesu. Tada joj nije bilo ni trideset godina. Dvoje djece je već ukopala, a sad i muža, ostavši s dvoma koje treba tek podići. U godinama koje su slijedile nikad je nisam čula da se nešto žali. Uz pomoć rudnika završila je kuću, podizala djecu, strpljivo, kako naše žene znaju, s vjerom da je sve što se događa Božja volja.Iza kuće je imala poveliku njivu i tu je uvijek bilo povrća u izobilju, graha, kukuruza. Međom je tekao potok, a pored njega su rasle šljive. Uvijek smo rado odlazili našoj tetki Ljubi, kako su je zvala naša djeca pa i mi uz njih. Nekako je kod nje bio uvijek najslađi pekmez od šljiva, najžući pilav zamiješen domaćim jajima, a kad bi na njezinoj njivi prispjeli pečenjci, kuhala ih u velikom loncu napolju, tu, kraj potoka, pozvavši svu našu djecu. Nije sijala one velike hibridne, nego one naše bosanske, slatke, koji su najbolji za pečenje i kuhanje. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla. Mirjana je završila fakultet i počela raditi u kakanjskoj gimnaziji, a Neno je sa završenim zanatom tražio posao. Slijedilo je odsluženje vojske. Zadesilo ga je da ode na Kosovo, koje je tada već postalo žarište budućih sukoba u tadašnjoj nam državi. Opet su slijedili dani i noći puni brige, strepnje i čekanja da živ i zdrav dođe kući. Mati bi joj znala reći: E, moja Ljubo, jesi mi deverli glave!

Nekako su prošli ti mjeseci i Neno se sretno vratio kući. Brinuo se za sve kao pravi domaćin. Ljuba nam je ponosno pokazivala kako je popravio opalu žbuku na sjevernoj strani kuće i nabacio novu. Pomagao joj je oko drva za loženje i u svemu bio od pomoći. Posla nije bilo. Ponekad je radio u susjednoj termoelektrani i tako se desilo da je tu nesretno pao i slomio nogu. Rat je već kucao na naša vrata, Sarajevo je bilo blokirano kad Neno je prevezen u Zenicu. Nitko nije mogao ni slutiti da takva povreda može imati kobne posljedice: nakon operacije noge nastale su komplikacije i Neno je preminuo u zeničkoj bolnici. Opet je Ljuba sjedila na krevetu u svojoj spavaćoj sobi gledala cestu i most preko Bosne kojim će posljednji put doći njezin Neno. Ne može se ni ispričati kakva je to tuga bila. Sjećam se kako je sjela pored njegovog tijela, zavrnula mu nogavicu i nježno, nježno milovala mu nogu. Samo je ona znala koliko je tuge i ljubavi bilo u tim pokretima. Poslije toga više i nije sušila obraze. Neno je sahranjen na groblju iznad kuće, kraj svog oca. Opet je bilo proljeće, travanj sav zelen i lijep. Livade su se plavjele od ljubičica. Teško je bilo hodati, a ne pogaziti ih. Rat je već bio tu, a naša Ljuba sve češće je sjedila između svojih dvaju grobova na brdu iznad kuće.Ali život je išao dalje. Mirjana se te zime udala za momka iz sela. Uskoro je i dijete bilo na putu pa se Ljuba radovala i nadajući se da će unuče uskoro trčati njenom prostranom kuhinjom i unijeti novi život i radost u njenu sada pustu kuću.

NAŠA TETKA LJUBAKao i mnogo puta prije sve je ispalo drugačije. Bilo je ljeto 1993. Došlo je do izravnog sukoba Armije BiH i HVO-a tako da se Ljuba, s cijelim svojim selom, našla u izbjegličkom kampu u bazi UNPROFOR-a, u krugu termoelektrane, ni kilometar od svoje kuće, u koju su joj ubrzo uselili neznanci. Još jednom sam s njom otišla do njene kuće da uzme neke stvari. Teško je bilo meni, a kamoli njoj!

U njenoj kuhinji na podu bila je bešika, ona starinska, niska i u njoj beba. Neka nepoznata žena, i sama zbunjena, nije znala kako bi se ponašala. Ugledala sam Neninu košulju obješenu na vratima i nisam mogla dalje. Izašla sam i sjela na zid kraj kuće. Prišla mi je starica u šarenim izblijedjelim dimijama i sjela kraj mene i ona je plakala. Počela je govoriti: “Sinko, čula sam čija je ovo kuća. I mi smo ti istjerani iz svojih kuća. Ono maksumče u bešici rođeno je u šumi. Nismo ovdje od dobra“… I dalje je plakala. Bili su to izbjeglice iz Rogatice ili Vlasenice, više se ne sjećam. Ljuba se opet vratila u izbjeglički kamp. Tu je dočekala i svoje prvo unuče, plavooku Jelenu. Sljedećeg proljeća svi su zajedno prebačeni u Kiseljak, a onda dalje, u Hercegovinu. Ondje se rodilo još dvoje unučadi: Fabijana i Nenad. To su bili rijetki radosni i svijetli trenuci u tom vremenu mraka i beznađa, vremenu u kojem je bilo tuge dovoljno za nekoliko života. Ljuba je počela sve više pobolijevati. Srce je i previše izdržalo. Počela su liječenja od Mostara, Zagreba do Tuzle. Prilikom jedne posjete u mostarskoj bolnici rekla mi je samo da bi željela da joj se za ukop obuku naše bijele aljine koje je nosila sve do početka rata. Često je govorila da bi se najrađe vratila svojoj kući, da može otići na groblje kad god zaželi, ali zna da ovako bolesna više ne može sama. “A i dobro se brinu za mene“, dodala bi. Znala sam da je rado gledala unučad kako rastu, a i pomagala koliko je mogla. Uvijek se raspitivala za našu djecu, već rasutu po svijetu. Teško je bilo pred njom govoriti o bilo kakvoj muci, znajući kroza što je prošla i kako je svaka naša muka prema njenoj malena. Opet je bilo proljeće kad je Ljubino srce jednostavno prestalo kucati. Sahranjena je tu, kod svog Fabijana i svog Nene. Odavno kod nas sprovodi idu s groblja. Ovaj put je župnik razumio i pristao da je ispratimo ispred njene sad prazne i devastirane kuće odakle je ona ispraćala svoje najdraže. Mirjana se s mužem i djecom vratila u svoju novu kuću u gradu na Bregavi, ali ona stara je još tu. Tko zna, možda će nekad netko od njih opet doći i tu, kraj potoka, peći najslađi pekmez od šljiva i kuhati pečenjke u velikom loncu. One naše, slatke, bosanske.

Rodni krajupjesmom ti se vraćam...

emisiju uživosutješkog radija

slušajte

19-21hwww.kraljeva-sutjeska.com

Napisala Vjekoslava Tomić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

20



21

Pravo kapučino, pristojna “žnjapa”, prelijepa priroda i veoma ljubazni domaćini

U nekoliko gradića na sjeveru Italije, ni desetak sati vožnje

od nas, u okolici Cortine d’Ampezzo, poznate po

utrkama Svjetskog skupa u skijanju, živi mala kolonija

iseljenika iz našeg kraja. Jedni su ovamo pristigli kao ratni

izbjeglice, a drugi u potrazi za poslom i boljom zaradom.

Najprije ćemo ih predstaviti, a onda malo pokazati sjever Italije pod

snijegom. Jadranka Andrić je iz Čatića, a u Italiji je kao i ostali već desetak godina. Bili smo njeni gosti u kafe-restoranu u Cortini d’Ampezzo u kojem nas je poslužila odličnim kapučinom i kolačima. Desno na slici je njezin brat Dragan Andrić – u Italiju stigao u prvom valu izbjeglica 1994, ovdje se oženio, stekao dom, prijatelje i posao – a u sredini “fotoreporter” Sutješkog vjesnika Marko Batinić Tečo.

Ilinka Bojić iz Čatića j prošla e sličan put kao i susjeda joj Jadranka, a i restorani u kojima rade posve su blizu. Dođete li u Cortinu ili neko od brojnih obližnjih skijališta, ne propustite pravi kapučino, izvrsne talijanske slastice, vina ili travarice – iz ruku naših marljivih i lijepih Čatićanki. Možda vam ne naplate – kao nama – ili barem dobijete zemljački popust.

Foto - zapis: Fra Vjeko Tomić

Ljuban Čupin (lijevo) jedini je iz ove priče koji nije iz Čatića nego s Haljinića. Alfa i omega je domaćeg restorana koji se smjestio turističko-skijaškom području, do kojega se može cestom, ali i motornim sanjkama. U planini poviše restorana u kojem radi, izletnicima sklonima avanturama u prirodi preporučuje se krajnji oprez. Planina krije brojne opasnosti i – posebno zimi, ne oprašta. U dubokom snijegu i ledu, nekada tek jedan korak zna biti koban. Ništa manje pogibeljno je i veranje po stijenama: i ovaj izazov za mlade sklone adrenalinskim uzbuđenjima svake sezone ubere poneku žrtvu. Ljuban je sav predan poslu, gazde ga cijene, kao i ljudi u okolini, u što smo se sami i uvjerili.

On je Vito iz Doboja, a ona Luca rođ. Andrić iz Čatića. U Italiji su se upoznali, zasnovali obitelj i skrasili se u Auronzu di Cadore. Njihov mali Franco ne samo da je dobar sanjkaš nego i odličan pjevač Thompsonovih pjesama.

Od naših u Cortini još je preostalo da vam predstavimo Dejana Andrića (drugi s lijeva), marljiva građevinca, kojeg u kraju kojim smo se kretali svi poznaju

kao Gaju, kao da je u Čatićima...

... i Čedu Vukančića, također iz Čatića, najstarijeg u koloniji našijenaca i posljednjega koji je ovamo došao za poslom. Vjerojatno će se ovdje najkraće i zadržati jer mu obitelj živi u Čatićima. U siječnju, kada smo ih posjetili, Čedo je kao domar pazio na velebni hotel od stotinjak soba na obali zaleđenog jezera. Hotel je bio zatvoren jer su upravo minuli božićni blagdani, a opet će se napuniti početkom veljače, kad pristignu novi turisti kako bi uživali u blagodatima sjeverne Italije.

Pogled na Auronzo di Cadore. Iako na nadmorskim visinama i preko tisuću metara, gradići na sjeveru Italije omogućuju udoban život. Ovdje naravno nema autocesta, velikih bolnica, velik izbor srednjih škola ni fakulteta – radi toga ipak treba sići u dolinu – no ima sve drugo što je potrebno za pristojan život. Glavna gospodarska grana je uvjerljivo turizam i ugostiteljstvo, zimski i ljetni, s nebrojenim skijaškim liftovima, pansionima, hotelima, restoranima, jezerima i šetnicama, a važna je i prerada drveta, proizvodnja namještaja i slično. Prije desetak godina ovdje je cvjetala industrija kvalitetnih naočala sve dok proizvodnja nije otišla na Istok. Mjesta su povezana širokim cestama s kojih se snijeg redovito uklanja, a parkirališta se obavezno čiste.

Sve podsjeća na naš Vareš, Borovicu ili Vukanoviće, no razlika je ipak pregolema. Ovi resurse koristit znadu, zapjevao bi Miroslav Škoro. I planina i velika nadmorska visina, i dva tri-metra snijega, sve to može biti pod špagu i u službi gospodarskog razvoja, novih radnih mjesta, zarade i kvalitetna života. Ljudi znaju kako se to radi. Tko hoće učiti kako planina može hraniti, treba doći ovdje i snimati. Temeljito.

Ljeti hotel nudi predivan pogled na jezero i okolne alpske vrhove, a zimi, posebno kad stegnu minusi kao ovoga siječnja, zaleđeno jezero ponudit će i rijedak pogled na hotel.

Kocka leda u uglu glavnog trga poslužit će vjerojatno kao materijal za izradu neke ledene skulpture koja će privlačiti pozornost mještana i posjetitelja – prirodna atrakcija nasred glavnog trga. Treba se toga dosjetiti. A treba imati i trg.

U jednom baru u ponudi pića nas je iznenadila šljivovica Kraljica, proizvedena u Čatićima! Naša kolonija izvezla je dakle prve količine našega jedinog brenda – šljivovice. Još samo da Talijani na nju nauče umjesto svoje grape, kojoj ovdje ipak tepaju žnjapa. Probali smo ih: većinom su nejače od naše šljivovice, ali su obogaćene raznim voćnim okusima i dodacima, što u planini, na niskim temperaturama, dobro dođe.

Osobitost je kafea i restorana u talijanskim Alpama raspelo obješeno na istaknutim mjestima. Možemo o tome imati sto i jedno mišljenje, ali križ je tu, nasred kafea ili restorana. Jesu li zbog toga unutra razgovori drugačiji, ponašaju li se gosti pristojnije, je li bolja usluga, račun pošteniji, teško je otprve reći, ali križ ipak stoji. Više od simbolike. Talijani ga se ne stide, kakvi god mi mislili da jesu.

Grijanje inače prelijepe župne crkve u Auronzu di Cadore riješeno je na domišljat način. Što da ne, vjerojatno zaključe svi kojima je vrijeme nedjeljne mise u zimskim mjesecima zbog ovog originalnog rješenja prestalo biti vrijeme pokore. Monažne plinske peći veoma su se sretno uklopile u ambijent crkve.

Nađete li se u ovom dijelu sjeverne Italije, moći će te uživati u prekrasnoj prirodi. U ove krajeve koji graniče s Austrijom, a ni Švicarska nije daleko, krajeve bogate poviješću, kulturnim spomenicima i bogodanom prirodom, godinama je na ljetne praznike dolazio papa Ivan Pavao II. Tu je tradiciju nastavio i Benedikt XVI. Iskrsne li vam

prilika da ih posjetite, papu ili krajeve, svejedno – ne oklijevajte.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 29.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

22



23

Šarenka i Krilava u jarmu umjesto volova

Osim svoga glavnog, mesarskog zanimanja, Peran se na Borku i Ježevici bavio i zemljoradnjom.

U narodu je ostalo upamćeno da je orao zemlju drvenim ralom u koje su bile upregnute dvije krave – Šarenka i Krilava. Nekada ih je znao upregnuti i u kola te s njima dovoziti drva za kuću ili druge potrebe. Većinom je sijao pšenicu, ječam i kukuruz, a pomalo bavio i uzgojem šljiva, jabuka i krušaka. Uvijek je držao po dvije krave, junice, te ovce i koze, a stočni fond je stalno obnavljao jer je za potrebe svoje mesnice klao stoku i drugu kupovao.

Volio je pomagati drugima u njihovoj nevolji

Istodobno uredna i marljiva, domaćica Manda brinula za kuću i djecu kršćanski odgajala. U braku su Peran i Manda rodili šestoro djece: Luciju, Ivana, Peru zvanog Perica, Ljubu, Luciju i Anu. Prvo dvoje – Lucija i Ivan, umrli su u prvoj godini života.

Peran je volio pomagati drugima u njihovoj nevolji. Kada je nekako otvorio mesarsku radnju u Sokaku, čuo je da je u Poljanima poslije smrti roditelja ostalo nezbrinuto četvero djece iz obitelji Čokara. Uz odobrenje bliže familije, Peran je sebi uzeo malog Jozu Čokaru, koji je tada imao tri godine, i othranio ga u svojoj obitelji. Ostalo troje djece iz obitelji Čokara odhranila je njihova strina Janja. Maloga posinka u Peranovoj su kući od milja zvali Jozep i – naš Jozo. Peran ni Manda nisu pri tome pravili nikakve razlike među djecom. Kao i sva druga djeca, naš Jozo je čuvao stoku, ali i išao u školu. Krizmeni kum mu je bio poočim Peran. Od kuma je otišao i u vojsku. Poslije vojske djed je Jozepa odveo u Poljane i tu se Jozep oženio Jelkom Borovičkić zvanom Pendićka. Svadbu je opremio tko drugi nego kum-poočim sa svojom obitelji. I tako je naš Jozo ostao živjeti u Poljanima sa svojom obitelji iako je Peran želio napraviti mu kuću kod sebe, na Ježevici.

Sin Perica nestao u ratu, a Peranu se u snu ukazala

Gospa

Kada je ova obitelj počela bolje živjeti, izbio je Drugi svjetski rat. U vojsku je 1942. mobiliziran sin Perica skupa s vršnjacima Perom Šarićem i Ljupkom Šainom. Peran je zbog toga bio jako zabrinut i tužan. Još se živo sjećao strahota Prvog svjetskog rata i svoga zarobljeništva.Isprva se Perica ponekad navraćao kući na odsustvo. Krajem rata o njemu kao i o njegovim ratnim drugovima bilo je sve manje vijesti. Rat je bio završio već više od dvije godine, a u Kraljevu Sutjesku i okolicu dolazile su samo najcrnje vijesti o nestalim vojnicima.

Jednog ljetnog dana 1947. vraćao se Peran kući iz gostionice pomalo pijan od rakije i tuge za svojim sinom jedincem Pericom misleći da je negdje na frontu poginuo. I tako je ispod svoje kuće na putu sjeo i malo zaspao.Međutim, odjednom se probudio potpuno trijezan te pozvao svoju ženu Mandu da mu donese vode. Kada je malo popio vode, vratilo mu se raspoloženje pa je uzbuđenim glasom ispričao Mandi svoj san: – Odjednom me je obasjala jarka svjetlost i čuo sam ženski glas koji me je tri puta zazvao po imenu „Perane, Perane, Perane!“ Prelijepa mlada žena mi je rekla: „Tvoj sin Perica je živ i doći će kući za tri dana“ – ispričao je Peran u jednom dahu.Bio je siguran da je ženski lik koji je vidio u snu bila Majka Božja. Manda njegovom snu nije vjerovala, nego mu je odgovorila: – Budi Bog s tobom, Perane! Gdje će se Gospa ukazati tebi, grešniku i pijancu!? – Prekrstila se i Boga spomenula, pogledala u nebo i nastavila raditi svoj svakodnevni kućanski posao. Peran se pak nije dao smesti. Uvjeravao je Mandu: –Vidjet ćeš da je moj san istinit, da je naš Perica živ i da će za tri dana doći kući.

Peran - vrijedni čovjek s Ježevica

SJEćANJA NA KRALJEVU SUTJESKU I NJEZINE VRIJEDNE LJUDE 20. STOLJEćA:

Neviđena drama u Peričinom povratku kući

Kada se naš Peran pojavio u Kraljevoj Sutjesci, bio je živa senzacija.

Tako je i bilo. Nakon tri dana u Peranovu je kuću došao mještanin Vinko Rodić – Lucijin i rekao im da je u Visokom vidio, žive i zdrave, njihova sina Pericu i Ljupka Šaina kako se vraćaju kući. Za ovu dobru vijest koju u narodu zovu muštuluk, Vinka su Peran i Ljupkov ćaća Jozo Šain dobro nagradili.

Čuvši da Perica dolazi kući, njegove sestre Ljuba i Lucija su mu bose trčale u susret, čitavih sedam kilometara, sve dok ga nisu srele u Podbjelavićima, kod Delfine kuće. Dirljiv je bio susret sestara i brata poslije toliko godina. „E, moje sestre, koliko ste mi narasle“, čudio se Perica. Kad je Perica stigao u Sutjesku, u kući je nastala prava drama. Od silne sreće što je ponovno vidjela svoga sina, majka Manda je pala u nesvijest. U plač je tada briznuo i izgubljeni sin Perica, jer se činilo da će ga, umjesto sreće, u kući dočekati smrt majke. No, srećom, Manda je ubrzo došla sebi i napokon zagrlila svoga sina.S povratkom izgubljenih sinova kućama, u Sutjesci je nastalo nezapamćeno slavlje. Peran je za tu priliku otvorio rakijsko bure koje je držao kod svoga susjeda Nikice Aždajića u Varošu. Isto je tako i Jozo Šain – Ivin nazdravljao sretnom dolasku sina Ljupka. Ubrzo nakon ovoga sretnog završetka Peranova su se djeca razišla svatko svojim

životnim putem: kći Ljuba se udala za mještanina Jozu Rodića – Rodana, sin Perica se oženio Mirom Nikolić iz Potoka kod Vareša, a onamo su se udale i kćeri: Lucija za Jozu Frankovića, a Ana za Ljubu Klarića.

Peran je uvijek nosio građansko odijelo, a na glavi kapu micu, vrstu kačketa. Uvijek je važio za čestita čovjeka, bio je razborit i domišljat. Umro je u Sutjesci u svibnju 1961, kada mu je bilo 69 godina. Peranova Manda je uvijek nosila dimije crne i smeđe boje, platnenu košulju raznih boja, a na glavi vunenu maramu crne i smeđe boje. Perana je nadživjela za 15 godina. Umrla je u Sutjesci početkom listopada 1976. u 76 godini života. Oboje su pokopani u obiteljsku grobnicu na groblju Trgovišće.

Dvije ljubavi Perice Peranova: obitelj i Ježevica

Perica je nastavio očev mesarski zanat. Jedno vrijeme je radio u Varešu i tu stanovao s obitelji. 1960-ih godina u Sutjesci je sebi napravio kuću pa se s obitelji iz Vareša vratio u Sutjesku. U prizemlju svoje kuće, koja se i danas nalazi na glavnoj ulici, na desnoj obali Trstionice, Perica je držao privatnu mesarsku radnju, u kojoj je prodavao sve vrste svježeg mesa i suhomesnatih proizvoda. U poslu mu je pomagala i supruga Mira. Za vjerske i državne praznike, a nekad i po narudžbi, u svojoj krušnoj peći pekao je meso i prodavao. U prizemlju kuće s druge strane od Sokaka imao je klaonicu i sam klao stoku

sa svojim sestrićem Perom Rodićem Rodanom. Ova mesarska radnja je radila od 1963. do 1970. Perica je među prvima posjedovao auto Škodu, što je znak da je mesnica radila dobro. Poslije zatvaranja mesnice Perica se zaposlio u trgovačkom poduzeću Rudar. Sve do umirovljenja radio je u mesnici Non-stop, u Titovoj ulici u Kaknju. Perica je, kao i otac mu Peran, do zadnjeg dana života išao na svoju Ježevicu. Poslije obitelji ta im je parcela bila na drugom mjestu u njihovim srcima. Perica je umro u Sutjesci krajem rujna 2004, u 80. godini. Supruga Mira živjela je samo mjesec dana poslije njega: umrla je koncem listopada 2004, u 74. godini života. Oboje su pokopani u obiteljsku grobnicu na Trgovišću.

Poslije toliko prohujalih, burnih godina, u Kraljevoj Sutjesci danas više nema stare Peranove kuće. Poslije njegove smrti ta je kuća prodana Mati i Kaji Andrić s Teševa. Oni su na mjestu te kuće sagradili sebi novu. Ježevica je i nadalje u vlasništvu obitelji Trgovčević. Još je stoji i stara drvena štala s drvenim krovom od šindre i starom makinjom pod krovom. Još uvijek odolijevaju zubu vremena. Peranovo guvno, na kojem se nekad žito vrlo, a momci i djevojke išli na brijeg, zaraslo je travu. U gluho doba noći, na njemu još samo vile kolo igraju. Tako su barem stari običavali reći, da su ih tu vidjeli i u to se kleli. Pericina kuća još uvijek je uzgor. U nju povremenu dolaze njegova djeca Zlata, Jelena, Anto i Božana sa svojim obiteljima.

Napisao Mijo Šain nastavak iz prošlog broja

Tri ratna druga: Pero Šarić, Perica Trgovčević i Ljupko Šain, 1940.

Obitelj Ive Trgovčević i Mande Pavlić - Šain iz Sokaka

Ženidba Joze Čokare i Jelke Borovičkić, 1947. Ženidba Perice Trgovčevića i Mire Nikolić,proslava kod kuće u Kr. Sutjesci 1951.

Documents

SUTJESKI VJESNIK BROJ 29