qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmrtyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqw

Socijalno pravo

Medina Mumić Edina Potoković

1

OPĆA PITANJA I OSNOVNI POJMOVI PROUČAVANJA

Pojam i predmet socijalnog prava

U pravnoj teoriji definira se u objektivnom i subjektivnom smislu.

U objektivnom smislu socijalno pravo se označava kao "skup pravnih normi i pravnih principa koji reguliraju odnose socijalne zaštite kao jednu posebnu vrstu društvenih odnosa", odnosno kao "skup pravnih pravila i normi kojima se regulira socijalno obezbjeđenje ljudi".

U subjektivnom smislu socijalno pravo se razmatra kroz ovlašćenje fizičkog lica – titulara prava da od nadležnog organa, odnosno drugog subjekta zahtijeva da mu pruži određene socijalne prestacije, odnosno davanja ili činjenja kako bi otklonio ili ublažio socijalni slučaj, odnosno zadovoljio stanje socijalne potrebe.

Teoretičari koji razmatraju socijalno pravo u subjektivnom smislu ističu da je to pravo sui generis i da kao takvo ima sljedeća obilježja:

da je vezano za ličnost i da je neprenosivo; da nema definitivan karakter i da traje dok postoje stanje socijalne potrebe koje ga je

izazvalo; da ima zadatak da stvori i održi uslove života i napredovanja u životu onim licima koja se

nalaze u stanju socijalne potrebe; da za svoj objekt ima i mješovite prestacije socijalne naravi.

Kao najprihvatljivije mišljenje čini se ono koje razvrstava socijalno pravo na opća i posebna socijalna prava. Prema ovom mišljenju opće socijalno pravo, karakterizira njegov predmet, a to su socijalne potrebe koje radnici, građani i članovi njihovih porodica zadovoljavaju i jedino rnogu zadovoijiti putem sticanja i ostvarivanja određenih socijalnih prava.

Karakteristike općeg socijalnog prava su:

1. normativni socijalno-politički ciljevi društva i njihova razrada u načelima općeg socijalnog prava;

2. izvori prava - međunarodni i unutrašnji;3. socijalno-pravni odnosi;4. organizacija i izvori finansiranja socijalnih prava;5. organizacija i postupak sticanja, ostvarivanja i zaštita prava;6. specifična obilježja pojedinih oblasti posebnih socijalnih prava.

Posebna prava predstavljaju razradu i konkretizaciju zajedničkih obilježja općeg socijalnog prava, pa se kao takva međusobno diferenciraju po svom predmetu.

2

Socijalno osiguranje se definira kao nastojanje da se načelo solidarnosti primijeni kao skup mjera koje imaju za cilj da svakom pojedincu omogući postizanje slijedećih ciljeva:

1. da se održi u povoljnom zdravlju, ili da stanje svog zdravlja poboljša na najblaži način kad je ono loše ili postoji opasnost da se pogorša,

2. da prebrodi oskudicu koju trpi on ili članovi njegove obitelji – kad je njegova sposobnost za zarađivanje umanjena ili čak uništena uslijed događaja neovisnih od njegove volje, kao što je nesposobnost, nesretan slučaj i sl.

3. da uzme na sebe odgovornost zasnivanja obitelji, da izrodi djecu, da od njih stvori tjelesno i normalno zdrave ljude, kao i da im pruži obrazovanje koje su sposobni da prihvate.

Evidentno je postojanje mnogobrojnih pravnih odnosa iz kojih nastaju socijalna prava, odnosno prava na raznovrsne socijalne prestacije, a to je i predmet reguliranja posebne oblasti prava - socijalnog prava. U pitanju su raznovrsni socijalnopravni odnosi.

Općenito, socijalnopravne odnose možemo shvatiti kao pravni odnos između određenog fizičkog lica, kao subjekta pravnog odnosa, odnosno titulara prava, s jedne, i određenog organa, fonda ili druge institucije, s druge strane. Pretpostavka za postojanje, odnosno samo nastajanje ovog odnosa je da se titular prava nalazi u stanju socijalne potrebe i da ima pravo na osnovu zakona ili ugovora da zahtijeva od određenog subjekta određenu socijalnu prestaciju, odnosno davanje ili činjenje.

Pojava i razvoj socijalnog prava

U historiji socijalnog prava njegova pojava smješta se u 19 st., i to u uvjetima kada se aktualizira sukob dviju sfera: političke i ekonomske sfere. Socijalno pravo se javlja kao način da se situacija ispravi pomoću kolektivnih pravnih zahvata, pregovoranja. Cijeni se da je u pitanju sama zaštita društva od shvatanja da je svaki akt – čin građanina isključivo stvar „pojedinačne odgovornosti i inicijative“ bez obzira na stvarnu nejednakost i odnose snaga u društvu.Socijalno pravo je nastalo kao rezultat realnih društvenih potreba. Nastanak i razvoj socijalnog prava neraskidivo je vezan za nastanak socijalne države.

Osnovano se ukazuje da historija socijalnog prava počinje sa uspostavom javne pomoći, kojoj prethodi dobročinstvo kao oblik zaštite siromašnih i drugih „slabijih“ (ranjivih) kategorija građanstva. To dobročinstvo uvrštava se u predhistoriju socijalnog prava. U historiju ovog prava uvrštava se javna pomoć, posebni oblici zaštite, u prvom redu radnika, uzajamna pomoć, uzajamno osiguranje, ugovorno osiguranje i prve faze razvitka socijalnog osiguranja.

SOCIJALNA DRŽAVA I NJENA KRIZA

Socijalna država može se označiti kao svojevrsna institucija koja je vremenom preuzela odgovornost za osnovnu materijalnu dobrobit i materijalnu sigurnost svojih građana. Radi se o

3

novom „ugovoru“ između države i građana kojim prihavtaju legitimitet državne vlasti, a za uzvrat garantuje im socijalnu sigurnost.

Nastanak socijalne države

Smatra se da su razvijene zemlje bile suočene u 19.i 20.st.sa razvitkom socijalne države čemu prethode raznovrsni ideološki elementi usmjereni na mijenjanje društva, kao i praktični elementi koji su usmjereni na traženje racionalnih rješenja na narasle socijalne probleme.

Redoslijed uvođenja pojedinih programa, odnosno grana socijalnog osiguranja je sljedeći:

1. starosno, penzijsko osiguranje;2. porodično osiguranje, odnosno porodična penzija;3. bolesničko, odnosno zdravstveno osiguranje;4. porodiljsko osiguranje;5. osiguranje za slučaj nesreće na poslu;6. zaštita nezaposlenih;7. zaštita materinstva i dječija zaštita.

Interesantno je da su Njemačkoj i Austriji inicijative sa ovog područja dolazile iz krugova vladajućih elita, dok u drugim državama (npr.Francuska i Engleska) te inicijative su rezultat političke borbe skupina interesantana sa vladajućim društevnim snagama.

Razvoj socijalne države

U Evropi toko 20.st.veći dio stanovništva postaju proizvođači, odnosno zaposleni kao ljudi koji rade kod „drugih“ za valstiti račun.Nesputano djeluju tržišne zakonitosti koje uzrokuju velike socijalne i druge razlike među građanima. To povlači za sobom pritisak koji državu objektivno stavlja u poziciju korektora djelovanja tražišnih zakonitosti.Javlja se socijalno osiguranje, odnosno socijalna sigurnost. Dolazi do preraspodjele nacionalnog dohotka što je pretpostavka za garantiranje od države egzistencijalnih potreba građana, što se označava kao suština socijalne države.Uspon socijalnih prava u periodu od 1945.-1975.godine označava se kao „zlatno doba“ socijalne države. U ovom periodu dolazi do visoke stope zaposlenosti, javlja se kao čvrsta konjugalna porodica, natalitet je visok.

Kriza i perspektive socijalne države

Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća socijalna država u razvijenim državama je pod stalnim pritiskom. To je posljedica tehonološke i informatičke revolucije koja znatno utiče na privredni razvoj, zaposlenost i na sam način života.

Razvijene zemlje imaju pred sobom zadatak prilagođavanja privrede novim tehnološkim izazovima. Da bi se pomoglo sve većem broju poduzetnika, nametnula se potreba njihovog oslobađanja ili smanjivanja poreza i doprinosa, koji služe za finansiranje socijalne države.

4

Istovremeno, automatizacija, kompijuterizacija, robotizacija radnih procesa u privredi prouzrokuje znatno smanjivanje radnih mjesta na kojima se obavljaju poslovi s niskim sadržajem informacija.Dugotrajna i raširena nezaposlenost kao posljedica privredna krize je dugotrajne prirode i kao takva neminovno zaoštrava sve aspekte socijalne problematike.

Na socijalnu državu znatno utiče globalizacija,koja slabi suverenost države, povećava utjecaj, međunarodnih organizacija. Globalizacija i sve utjecajnije svjetsko tržište dovodi do snižavanja troškova rada, poreza i doprinosa, kao i do povećanja raspona plata.

Sve više podstiče privremeni rad, djelomično zapošljavanje, rad na distancu, što ima za posljedicu nesigurnost zaposlenja. Sve to dovodi do gubitka kolektivnog zaštite, odnosno do redukcije socijalnih troškova. „Rezanje socijalnih troškova“ prebacuje se na leđa građana, populariziraju se neki oblici samopomoći, kao i privatno osiguranje.

PORIJEKLO I RAZVOJ SOCIJALNOG OSIGURANJA

Socijalno osiguranje kao svjetska pojava ima dosta dugu historiju.Bez obzira na osnovanu opasku da se u izvjesnim starim civilizacijama ne mogu naći tragovi srodni onome sto se danas označava kao socijalno osiguranje s obzirom na razlike koje postoje između privrednog i društvenog stepena razvoja tih civilizacija i industrijskog društva, ipak se moramo podsjetiti na razvoj određenih oblika lične i porodične sigurnosti koji postoje još od prvih dana ljudske historije.

Naime, sa određenim oblicima zaštite čovjeka, odnosno obezbjeđenja lične i porodičnesigurnosti susrećemo se još kod rodovskih zajednica i kod starih kultura.U jednom broju rodovskih zajednica, još na početku civilizacije, nalazimo tragove o staranju o bolesnom članu zajednice. Smatra se da se već u ovoj uzajamnoj pomoci nalazi izvor prve ideje o osiguranju.I u zakonodavstvima starih kultura (indijske, budističke, starohebrejske, grčke i rimske) postojale su određene odredbe o oblicima zaštite čovjeka, odnosno o socijalnim slučajevima.

U feudalizmu, bogatiji slojevi društva pružaju pomoć starim, bolesnim ili iznemoglim koji nemaju sredstava za život. To se čini neposredno ili uplatom doprinosa za održavanje tzv. karitativnih udruženja, odnosno raznih ustanova koje se brinu o socijalno ugroženim licima.

Svakako, određenu ulogu u pružanju pomoći ugroženim licima imaju vjerske zajednice, koje, u pravilu, imaju svoja razna dobrotvorna udruženja, kao i razne ustanove za liječenje, smještaj i brigu o starim, iznemoglim licima i siročadi.

Lokalna zajednica ima posebno ulogu i značaj u osiguranju socijalno ugroženih lica. To se prvenstveno odnosi na najrasprostranjeniji i najteži socijalni rizik - bolest. Zabilježeno je da su općine kao najniže lokalne zajednice u nekim zemljama imale pravo da u tu svrhu raspisuju i naplaćuju i posebne doprinose.

5

S pojavom udruženja zanatlija, odnosno esnafa pojavili su se i novi oblici socijalnih slučajeva. Po pravilima esnafa, majstor se brinuo o svojim radnicima za slučaj bolesti, a esnaf, odnosno udruženje za slučaj iznemoglosti. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća ova humanitarna obaveza postepeno nestaje, jer cjelokupna aktivnost udruženja zanatlija biva usmjerena ka jačanju ekonomske moći majstora.

U razdoblju ekonomskog liberalizma u kojem je država bila nezainteresirana za reguliranje uslova rada i socijalne zaštite, radnici pocinju osnivati društva za međusobnu uzajamnu pomoć i tako samo sebe osiguravaju u slučaju nastupa nekog od socijalnih rizika.

Obuhvaćeni su: rizici za slučaj bolesti, svoje ili članova porodice; rizici za slučajeve nesreca na poslu, pa do iznemoglosti i smrti.

Ova društva su prva uvela zaštitu od socijalnih rizika za svoje članove kao garantirana prava.Izvori sredstava bili su:1) doprinos članova i2) doprinos ili pomoć poslodavca i države.

Socijalističke ideje, solidarizam Leona Bruzoa i uticaj kršćanskih socijalista doprinjeli su da se pojavi tzv. sistem prenošenja društvenih dohodaka, i to kao:

socijalna osiguranja, nastala u Njemačkoj od 1883. do 1889. godine; osiguranje protiv nesreće na poslu, ostvareno u Engleskoj (1897), Francuskoj (1889) i

Danskoj (1898); osiguranje protiv nezaposlenosti, ustanovljeno u Velikoj Britaniji 1911, porodična davanja, koja su se pojavila u Francuskoj početkom druge polovine XIX

stoljeća i bila predviđena belgijskim zakonodavstvom (1930), a zatim i francuskim (1932).

Ruzvelt i Čerčil u Atlantskoj povelji od 1941. godine proklamiraju kao jedan od svojih ciljeva potrebu "najpotpunije saradnje između svih naroda u oblasti privrede, kako bi se svima njima obezbijedili bolji uslovi rada, povoljniji privredni položaj, i socijalno osiguranje".

Tako socijalno osiguranje u svom novom obliku postaje jedno od značajnih sredstava sveobuhvatne ekonomske politike naprednih zemalja. Pomoću ovakve politike vlade nastoje da privredna ekspanzija obezbijedi svojevrsni pravolinijski ritam istovremeno odstupajući ili znatno ublažujući pojavu privredne krize.

U Njemačkoj za vrijeme vladavine "željeznog" kancelara Bizmarka donesen je prvi Zakon o obaveznom osiguranju za slučaj bolesti 1883. godine, nakon kojeg slijedi donošenje Zakona o obaveznom osiguranju za slučaj nesreće na poslu (1884. godine) i Zakon o obaveznom osiguranju za slučaj iznemoglosti, starosti i smrti (1883. godine). Primjer Njemačke slijedi Austrija, Italija i druge zemlje.

SOCIJALNO OSIGURANJE U ZEMLJAMA KOJE SU UŠLE U SASTAV STARE

6

JUGOSLAVIJE

1. Područje Slovenije i Dalmacije bilo je u sastavu Austrije, zbog čega je na tim područjima vrijedilo austrijsko zakonodavstvo. Prve oblike osiguranja socijalnih rizika provode radnička društva, a potom i pojedini poslodavci i preduzeća osnivanjem fondova. Do uvođenja obaveznog osiguranja za slučaj nesreće na poslu (1887) i slučaj bolesti (1889) u Austriji, postojale su rudarske bratovštine radi osiguranja od rizika bolesti, iznemoglosti, starosti i smrti. Ovo osiguranje provode glavne i okružne bratinske blagajne. Sudska zaštita osigurana je putem posebnih sudova rudarskog osiguranja. Željezničari su predstavljali drugu grupaciju osiguranika koja je bila osigurana za određene socijalne rizike prije uvođenja obaveznog socijalnog osiguranja. Bolesničke i okružne blagajne, koje su bile organizirane na samoupravnom principu (2/3 predstavnika radnika i 1/3 predstavnika poslodavaca u upravnim organima) provode obavezno osiguranje za slučaj bolesti za ostale grupacije radnika. U omjeru u kojem učestvuju radnici i poslodavci u organima blagajni plaćaju i doprinose u fondove ovog osiguranja. Zavodi organizirani na teritorijalnom principu provode obavezno osiguranje za slučaj nesreće na poslu. U upravnim organima zavoda sudjeluju sa 1/3 predstavnici radnika, poslodavaca i vlade. Troškove ovog organiziranja snose poslodavci, jer se polazi od pretpostavljene krivnje poslodavca koju radnik pretrpi na radu.

2. Na području Hrvatske, Slovenije i Vojvodine prateće osiguranje nalazimo u rudarskim bratovstinama. Zabilježeni su i slučajevi osiguranja nekih socijalnih rizika, koje provode društvo tipografa, metalaca i građevinskih radnika. Općim rudarskim zakonom iz 1854. i u ovom području provodi se obavezno osiguranje. Za radnike zaposlene u preduzećima obavezno osiguranje za slučaj bolesti uvodi se 1891. godine. Već 1907. godine prošireno je osiguranje za slučaj bolesti na širi krug zaposlenih radnika, a uvedeno je i osiguranje i za slučaj nesreće na poslu. Na području Vojvodine uvedeno je prvo osiguranje poljoprivrednika za određene rizike.

3. Na području Bosne i Hercegovine također uvedeni su prvi oblici obaveznog socijalnog osiguranja za slučaj bolesti, nesreće na poslu, starosti i smrti na osnovu Rudarskog zakona (1881). Osiguranje provodi Zemaljska bratinska blagajna sa sjedištem u Sarajevu kao državna institucija. Već godinu dana kasnije obavezno penzijsko osiguranje uvodi se za zaposlena lica na željeznici. Zavodom za ovo osiguranje upravlja Direkcija bosansko-hercegovačkih željeznica protiv čijih rješenja se moglo uložiti pravno sredstvo Ministarstvu finansija Bosne i Hercegovine. Obavezno bolesničko osiguranje uvedeno je 1909. godine. I članovi porodica osiguranika mogli su ostvariti pravo po osnovu ovog osiguranja pod uslovom da ispunjavaju imovinski cenzus. U troškovima osiguranja učestvuju radnici sa 2/3, a poslodavci sa 1/3, a u ovom dijelu učestvuju i u upravljanju osiguranjem. Uvođenju obaveznog osiguranja za slučaj bolesti prethodi osnivanje bolesničkih fondova za određene kategorije radnika (npr. za šumarske, građevinske, duhanske radnike).

4. Na području Srbije uvedeno je osiguranje za rudare i osoblje državnih željeznica, kao i za vojna lica i državne činovnike. Ostale kategorije zaposlenih osiguravale su se na bazi uzajamne pomoći što se ogleda u osnivanju društava i fondova iz kojih se njihovim

7

članovima, u pravilu, isplaćuje pomoć u slučaju nastupa rizika bolesti. Zakonom o radnjama iz 1910. godine bilo je uvedeno obavezno osiguranje za slučaj bolesti i nesreće na poslu, ali nije provedeno zbog ratova koji su neposredno uslijedili poslije donošenja ovog zakona.

5. U Crnoj Gori tragove o osiguranju raznih socijalnih slučajeva nalazimo u Općem imovinskom zakonu iz 1888. godine i u Zakonu o koncesijama iz 1911. godine.

SOCIJALNO OSIGURANJE STARE JUGOSLAVIJE

Nakon perioda u kojem se preduzimaju mjere za održavanje dostignutog nivoa osiguranja i njegovog prilagođavanja novim prilikama, kao i proširivanja na krajeve u kojima to nije ni postojalo, uslijedilo je donošenje Zakona o socijalnom osiguranju radnika 1922. godine.

Smatra se da je Zakon o socijalnom osiguranju koncipiran na principima modernog socijalnog osiguranja, što proističe iz njegovih glavnih karakteristika:

predviđeno je obavezno osiguranje za sva lica čim stupe u radni odnos; zakon počiva na načelu obaveznosti, a u nekim slučajevima i na načelu dobrovoljnosti; regulirani su svi rizici socijalnog osiguranja, osim rizika nezaposlenosti; nosilac osiguranja bio je tadašnji ured za osiguranje radnika, koji je imao svoje ispostave -

mjesne organe (okružne urede za osiguranje radnika i privatno-društvene bolesničke blagajne);

sporove iz oblasti socijalnog osiguranja rješavali su posebni sudovi radničkog osiguranja; osnovica za doprinose za sve grane socijalnog osiguranja bila je ista; u upravljanju samoupravnim organizacijama socijalnog osiguranja sudjeluju radnici i

poslodavci na principu pariteta.

lako je Zakon iz 1922. godine bio utemeljen na progresivnim principima tadašnjeg socijalnog osiguranja, ipak je imao i nedostatke, koji se svode na:

na izostavljanje rizika nezaposlenosti i na predviđanje dosta strogih uslova za sticanje pojedinih prava, kao i na odgodu primjene propisa za dugoročna osiguranja do 1. jula 1925. godine.

Međutim, provođenje Zakona, kao i zakona iz oblasti radnih odnosa, predstavljalo je poseban problem. Zapravo, jedan dobar dio osiguranih slučajeva (za slučaj iznemoglosti, starosti i smrti) počeo se provoditi tek 1937. godine, iako je bio predviđen kao krajnji rok 1.jula 1925. godine.

Osim toga, iz općeg sistema socijalnog osiguranja izdvojile su se određene kategorije radnika (napr. rudari, radnici zaposleni u preduzećima javnih ustanova, neke grupacije državnih službenika).

Ovakvom rascjepkanošću i šarolikošću u organiziranju i funkcioniranju socijalnog osiguranja izigran je jedan od važnih osnovnih principa zakona - jedinstvenost.Također, i princip samoupravljanja nije proveden na odgovarajući način, jer je način upravljanja u stvarnosti bitno odudarao od njega. Stvarni uticaj radnika i radničkih organizacija postepeno se i svjesno suzbijao, sto je krunisano uvođenjem monarhofašističke diktature.

8

Država je izbjegavala svoje finansijske obaveze, tako što je svoje subvencije, kao zakonsku obavezu, smanjivala iz godine u godinu, a ona je potpuno izostala 1933/34. godine. Isto tako država je odustala od plaćanja naknade bolničkih troškova za razne bolesti već nakon nekoliko godina.

Poslodavci izigravaju odredbe Zakona na vrlo popularne načine za to doba, a naročito se to ogleda u neprijavljivanju radnika na angažiranju, prikrivanju stvarnih zarada osiguranika, te u odbijanju plaćanja doprinosa za osiguranike.

RAZVOJ SOCIJALNOG OSIGURANJA NA PODRUČJU JUGOSLAVIJE POSLIJE 2SVJETSKOG RATA

Započeti proces raspadanja organizacije socijalnog osiguranja na brojne veće i manje nosioce, koji je započet u staroj Jugoslaviji nastavile su i okupatorske vlasti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U takvoj situaciji nova Jugoslavija nastojala je da sanira zatečeno stanje, pa je već početkom 1945. godine posebnom odlukom uvela jedinstveni državni nadzor nad ustanovama socijalnog osiguranja, a u maju iste godine donesen je prvi zakon iz ove oblasti - Zakon o sprovođenju socijalnog osiguranja, kojim je osnovan jedinstven nosilac socijalnog osiguranja - Središnji zavod za socijalno osiguranje. Potom je uslijedilo donošenje više podzakonskih akata u cilju i funkcionalnog ujedinjavanja, a ne samo organizacionog, što je bio prvi zadatak navedenog zakona.

Socijalno osiguranje nove Jugoslavije možemo razmatrati kroz tri perioda, odnosno faze, koje su omeđene značajnim dogadajima. Te faze su:

do 30. juna 1952. godine (državno socijalno osiguranje), od 1952. do 1974. godine i od 1974. godine do disolucije SFRJ.

Prva razvojna faza

Prvoj razvojnoj fazi prethodi unifikacija organizacije i pokusšaj unifikacije materijalnopravnih propisa iz oblasti socijalnog osiguranja. Nastavljajući tu aktivnost, a u skladu sa izmjenama u društveno-političkom sistemu i Ustavom od 31. januara 1946. godine, prišlo se donošenju Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika (26. jula 1946. godine je donesen, a sprovođenje je otpočelo 1. januara 1947. god). Ovim zakonom socijalno osiguranje postaje državno i država obezbjeđuje osiguranicima prava iz socijalnog osiguranja. Zapravo, socijalno osiguranje postaje služba općedržavnog značaja, koje kao takvo postaje jedinstveno kako u pogledu provođenja, tako i u pogledu prava osiguranika, obuhvatajući sve tadašnje grane osiguranja. Za provođenje osiguranja osnovan je Državni zavod za socijalno osiguranje, što on obezbjeđuje preko svojih filijala, ekspozitura i povjereništava. Funkcionalno rukovođenje, uključujući i nadzor, u nadležnosti je ministra rada FNRJ.

9

U pogledu finansiranja socijalnog osiguranja, naveden je prvi put princip jedinstva od strane države, a doprinose i dalje plaćaju osiguranici i poslodavci.

Kao pozitivne karakteristike zakona iz 1946. godine navodi se: proširivanje ranga osiguranika na neka lica koja nisu u radnom odnosu (npr. Članovi

ribarsko-proizvođačkih i zanatskih zadruga), i ovisnost prava i davanja iz socijalnog osiguranja o osiguranom vremenu i stvarnoj zaradi,

a na osnovu načela: za više rada i za teži posao - više prava iz socijalnog osiguranja.

U nedostatke ovog Zakona uvrštava se:

zahtjev za izvjesno vrijeme osiguranje predstavlja uslov za ostvarivanje prava i izdvojeni su državni službenici iz ovog sistema.

U međuvremenu, stvoreni su uslovi za dalji razvoj sistema socijalnog osiguranja. Kao rezultat tog procesa javlja se novi zakon, koji je donijet 16. februara 1950. godine – Zakon o socijalnom osiguranju radnika i službenika i njihovih porodica.

Novi zakon znatno prosiruje zastitu kako u pogledu broja osiguranika, tako i u pogledu obima prava iz socijalnog osiguranja. Sada su osiguranjem obuhvaćena ne samo lica u radnom odnosu, nego je osiguranje prošireno i na lica van radnog odnosa (npr. na lica birana u predstavničke organe i određene društvene organizacije, ako primaju platu za svoj rad, članove proizvođačkih zadruga, studente i učenike stručnih škola). Bila je predviđena mogućnost i osiguranja lica koja obavljaju samostalnu poljoprivrednu djelatnost.

Staž se javlja kao osnovni uslov za ostvarivanje prava, umjesto ranijeg vremena osiguranja. Staž osiguranja se svodi na vrijeme provedeno u tzv. faktičkom radnom odnosu, što znači da je bilo dovoljno da se lice nalazi u nekom radnom odnosu ili odnosu koji je s njim izjednačen bez obzira da li je uplaćen doprinos za socijalno osiguranje. Sa ovim stažom izjednačeno je vrijeme provedeno izvan radnog odnosa (npr. vrijeme provedeno u ratovima, zarobljeništvu, internaciji, na revolucionarnom radu).

Znatno su proširena prava u obimu prava iz kratkoročnog (zdravstvenog) osiguranja, kao i iz dugoročnog (penzijskog i invalidskog) osiguranja.Još više je istaknut državni karakter socijalnog osiguranja, što se ogleda u napuštanju sistema posebnih ustanova socijalnog osiguranja. Osiguranje provode državni organi uprave, odnosno resor socijalnog stanja, a za priznavanje raznih prava ovlašćena su bila i preduzeća i ustanove.

Zaštita prava osiguranika sada se obezbjeđuje u upravnom postupku, a protiv rješenja drugostepenog organa dopuštena je tužba redovnom sudu. Ovaj sistem zaštite čini izvjesnu cjelinu sa administrativno-krivičnim i krivičnim odredbama.

Sindikalne organizacije prvi put dobijaju pravo kontroliranja ostvarivanja prava iz socijalnog osiguranja. Najviši organ ima pravo sudjelovanja u obavljanju općeg nadzora nad provođenjem socijalnog osiguranja.

10

U pogledu finansiranja bilo je predviđeno da se svi rashodi socijalnog osiguranja namiruju iz budžeta, što znači da je ukinuto opterećenje plata osiguranika doprinosom za socijalno osiguranje.Osnovni nedostatak Zakona iz 1950. je bio što se pri njegovom donošenju i sprovođenju nije vodilo računa o stupnju ekonomskog razvoja.

Druga razvojna faza

Ova, samoupravna faza u socijalnom osiguranju zapocinje 1952. godine i to donošenjem Uredbe o osnivanju Zavoda za socijalno osiguranje i o promjenama u upravljanju sredstvima socijalnog osiguranja. Republičkim i sreškim zavodima socijalnog osiguranja povjerava se provođenje socijalnog osiguranja u cjelini, odnosno svi zavodi odlučuju po svim pravima iz zdravstvenog, penzijsko-invalidskog osiguranja i dječijeg doplatka.

Zavodima kao samostalnim društvenim ustanovama, zapravo, povjereno je da obezbijede preko skupština zavoda i upravaljanje samih osiguranika.U dugoročnom osiguranju značajne izmjene odnose se na novi način utvrđivanja penzijske osnovice, obustavljanje penzije u slučaju novog zaposlenja, uvođenje zaštitnog dodatka i instituta revizije, kao i na širenje socijalnog osiguranja na veći broj lica koja obavljaju samostalnu djelatnost.

U zdravstvenom, odnosno kratkoročnom osiguranju posebnim zakonom 1954. godine na federalnom nivou uvode se i preventivne mjere zdravstvene zaštite. Sama zdravstvena zaštita dijeli se na osnovnu, koja obuhvata pravo na liječenje, pravo na lijekove i sl i proširenu, koja obuhvata pravo na zubnu protetiku, ortopedska pomagala i si. Bile su predviđene razne naknade (npr. naknada za opremu novorođenog djeteta, naknade u slučaju smrti osiguranika, naknade za privremenu spriječenost za rad).

Slijedi proces razdvajanja ranije objedinjenih oblika socijalnog osiguranja (zdravstvenog, penzijsko-invalidskog i djecijeg dodatka), koji se završava 1957. godine.Organizacija i finansiranje socijalnog osiguranja prilagođava se 1962. godine novim uslovima. Osnivaju se zajednice socijalnog osiguranja kao samoupravne organizacije, pored zavoda za socijalno osiguranje. Ovaj izvjesni paralelizam je uočen i zavodi su se preobrazili u stručne službe zajednica, koje su postale subjekti usmjeravanja i odlučivanja na svorn području.

U penzijsko-invalidskom osiguranju ugrađuju se načela uzajamnosti, samoupravljanja, nezastarivosti i neotuđivosti prava, načelo jedinstvenosti, itd.

Proširen je krug osiguranih lica, ali su ona podijeljena na: osiguranike, članove njihovih porodica i lica osigurana za određene slučajeve pod određenim okolnostima.

Značajno je istaći da se razdoblje od 6. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine ne računa u staž osiguranicima koji su bili aktivni članovi kvislinskih organizacija ili su sudjelovali u borbi na strani okupatora. Osiguranicima koji su pravomoćno osuđeni na kaznu zatvora više od 5 godina

11

za krivična djela protiv naroda i države, izvršena u razdoblju II svjetskog rata, to razdoblje ne priznaje se u penzijski staž.

Za borce NOR-a od prije 9. septembra 1943. godine uvode se posebni uslovi za priznavanje prava na starosnu penziju, ukoliko su bili borci do kraja rata, kao i za sudionike španjolskog građanskog rata. Savezno izvršno vijeće dobija pravo da iznimno odlučuje o tzv. izuzetnim, odnosno nacionalnim penzijama i to licima koja su posebno zaslužna na području revolucionarnog, naučnog, kulturnog rada i si.

Posebnim odredbama regulira se dugoročno osiguranje vojnih osiguranika i radnika organa unutrašnjih poslova. U invalidskom osiguranju osnovi za sticanja prava postaju invalidnost, (uvode se kategorije invalidnosti: I, II, i III), tjelesno oštečenje i neposredna opasnost od invalidnosti.

U ostvarivanju prava primjenjuju se pravila općeg upravnog postupka, što znači da se od njih može odstupiti u zakonima o socijalnom osiguranju. Odredbe o ovim specifičnim procesnim situacijama predstavljaju pravila posebnog upravnog postupka u ovoj oblasti. Tako npr. pravomoćno rješenje po Zakonu o penzijskorn osiguranju moglo se izmijeniti bez obzira jesu li ispunjeni uslovi za obnovu upravnog postupka po Zakonu o općem upravnom postupku i bez obzira na rokove, ako je njime bio povrijeđen zakon na štetu stranke ili je kasnije izmijenjeno pravno stanovište koje je za stranku bilo povoljnije.

Postojala su i dva fonda pri zajednicama i to:

fond za kratkoročno osiguranje (posebno za radnike i posebno za poljoprivrednike), i fond za dugoročna osiguranja pri republičkim zajednicama.

Doprinose su plaćale i organizacije, odnosno privatni poslodavci i radnici.Donošenjem Ustava 1963. godine, kao i usavršavanje sistema raspodjele dohotka i ličnih dohodaka prouzrokovali su potrebu usklađivanja postojećih zakona i drugih propisa kojim je bio uređen sistem socijalnog osiguranja.

Za dvije godine (1963-1965) donose se novi zakoni o penzijskorn, invalidskom, zdravstvenom osiguranju, kao i o organizaciji i funkcioniranju socijalnog osiguranja. U pitanju su osnovni zakoni, jer po novom Ustavu u nadležnost Federacije spada samo osnovno zakonodavstvo iz socijalnog osiguranja.

U sistemu dugoročnog osiguranja ugradeno je i razrađeno novo načelo da pravo na penziju i visina penzije ovisi od dužine i visine ulaganja u penzijske fondove, odnosno od doprinosa osiguranika. To je praktično značilo utvrđivanje osnovice na bazi ostvarenog ličnog dohotka u određenom vremenskom periodu. Uvodi se institut maksimalne penzijske osnovice, a visina penzije može iznositi najviše 85% od osnovice.

Penzijski staž dijeli se na staž osiguranja i na poseban staž. Staž osiguranja razvrstava se na staž osiguranja koji se računa u efektivnom trajanju i na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem. Poseban staž dijeli se na staž koji se računa u jednostrukom trajanju i na staž u dvostrukom trajanju.

12

Pooštravaju se uslovi za ostvarivanje prava na penziju - povećanjem za pet godina (pravo na tzv. punu penziju osiguranik - muškarac može ostvariti sa 40, a žena sa 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života).

U invalidskom osiguranju izmijenjeni su uslovi za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Prvi put utvrđena je obaveza radnih organizacija prema radnicima koji su profesionalnom rehabilitacijom osposobljeni ponovo za rad, ako je rizik invalidnosti bio nastupio kao posljedica nesreće na poslu ili profesionalne bolesti.

U skladu sa osnovnim odredbama Ustava, u zdravstvenom osiguranju uvedeni su novi principi, koji se mogu svesti na:

načelo slobodnog izbora zdravstvene ustanove i ljekara; participaciju od strane osiguranog lica u troškovima pri ostvarivanju određenih prava.

Još više je istaknuto da prava iz socijalnog osiguranja počivaju na načelima obaveznosti i solidarnosti i samoupravljanju osiguranika.

Treća razvojna faza

Ustavni amandmani iz 1971. godine bili su neobično značajni za dalji razvoj društveno -ekonomskog sistema, pa time i za razvoj pravnog sistema. Značajno je da iz postavki ustavnih amandmana, koje su kasnije ugrađene i proširene u Ustav SFRJ iz 1974. godine proizlazi:

Proširenje prava i dužnosti republika i pokrajina, sto je u skladu sa njihovom samostalnošću i odgovornošću za vlastiti razvitak. Na nivou Federacije reguliraju se samo osnovna prava radnih ljudi radi osiguranja njihove socijalne sigurnosti i solidarnosti, te ureduju i osiguravaju osnovna prava boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca;

Radnici i radni ljudi udruženi u samoupravne interesne zajednice penzijsko-invalidskog osiguranja na osnovu načela uzajamnosti i solidarnosti na samoupravnim osnovama uređuju svoje zajedničke i pojedinačne obaveze prema tim zajednicama i prava koja u njima ostvaruju u skladu sa zakonom;

Jača uloga samoupravnog sporazumijevanja i društvenog dogovaranja kao oblika uređivanja položaja radnih ljudi, njihovih prava i obaveza;

Materijalni položaj radnih ljudi stavljen je u ovisnost kako njihovog tekućeg rada, tako i od njihovog minulog rada;

Potvrđuje se da materija kraktoročnih osiguranja spada u materiju republičkog i pokrajinskog zakonodavstva.

13

S obzirom da je penzijsko-invalidsko osiguranje jedan od značajnih elemenata socijalne sigurnosti, ova materija se uređuje posebnim zakonom o osnovnim pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja, kao i republičkim i pokrajinskim zakonima, samoupravnim sporazumima i društvenim dogovorima, statutima zajednica penzijsko-invalidskog osiguranja i drugim općim aktima.

Federalnim zakonom o osnovnim pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja regulirana su bila sljedeća pitanja:

uslovi za ostvarivanje prava; način na koji mogu nastati neki od utvrđenih rizika; osnovna načela osiguranja; krug osiguranih lica; osnovni način finansiranja; osnovne odredbe o penzijskom stažu; odnosi između zajednica; prava boraca NOR-a i španjolskog oslobodilačkog rata, kao i druga pitanja koja je

federalni zakonodavac uvrstio u krug "osnovnih prava, odnosno pitanja".

Republike i pokrajine mogle su širiti krug osiguranih lica, kao i rizike, prava i detaljnije regulirati niz pitanja iz oblasti dugoročnog osiguranja. Ovo se odnosi prvenstveno na pitanje organizacije, finansiranja i postupke u dugoročnom osiguranju.

Bez obzira na izloženi domen republičke i pokrajinske regulative, ipak se može zapaziti da su njihovi zakoni dopunskog, i kao takvi ograničenog karaktera. To se odnosi na penzijsko-invalidsko osiguranje. Za razliku od dugoročnog osiguranja, kratkoročna osiguranja su bila, u pravilu, materija republičke i pokrajinske regulative.

SOCIJALNA POLITIKA

Socijalna politika je u svakom društvu u procesu stalne izgradnje. Ona se sadržajno određuje kao onaj dio svjesne i slobodne djelatnosti ljudi u društvu koji obuhvata skup društveno-političkih i društveno-ekonomskih mjera, normi i institucija predviđenih za obezbjeđenje i pružanje društvene zaštite svim građanima koji su "pogođeni" socijalnom nezgodom, odnosno socijalnim rizikom, ili se nalaze u stanju socijalnog slučaja.

Socijalna politika se označava kao svjesna i organizirana djelatnost države, drugih subjekata političke moći i društvenih institucija u određivanju ciljeva, načela, prioriteta, sredstava i nosilaca socijalne sigurnosti.

Kao začetak savremene socijalne politike smatra se uvođenje općeg socijalnog osiguranja, koje je danas u uskoj vezi sa sve većom afirmacijom sigurnosti i blagostanja kao posebnih društvenih i političikih vrijednosti. Sigurnost naročito podrazumijeva zaštitu ljudskog života i poretka političke zajednice od nasilnog ugrožavanja, dok se blagostanje odnosi na dostupnost materijalnih sredstava za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba.

14

U savremenim zemljama došlo je do supstitucije pojma socijalna zaštita u širem smislu pojmom sigurnost i blagostanje. To ima za posljedicu da se u drugoj polovini 20. stoljeća u razvijenim zemljama nastoji uspostaviti država blagostanja, odnosno socijalna drzava.

Socijalna politika teži da ostvari:

1. ljudske potrebe;2. radne i životne uvjete;3. osiguranje prilikom različitih rizika i teškoća;4. osmišljavanje socijalnih promjena i ublažavanje protuslovlja;5. socijalne inovacije;6. poticanje i usmjeravanje socijalnog razvoja.

Ciljevi socijalne politike svode se na:

stvaranje i reprodukciju radne snage; povećanje produktivnosti rada.

FAKTORI SOCIJALNE POLITIKE

U faktore socijalne politike uvrštavaju se:

ekonomski faktor socijalne politike, demografski faktor socijalne politike, socijalpolitička doktrina.

1. Politika socijalnih davanja mora biti odraz dostignutog nivoa društveno-ekonomskog razvoja. Povratno, ispravna socijalna politika povratno utiče na opći trend ukupnog razvoja. U svakoj državi, koja proklamira da bude i država blagostanja, odnosno socijalna drzava nastoji se uspostaviti adekvatan odnos tom cilju makroekonomske i razvojne politike i socijalne politike radi stvaranja uslova za rješavanje osnovnih socijalnih pitanja društva.

2. Stanovništvo jedne države sve više se posmatra, ne samo u pogledu broja stanovnika, veličine i smrtnosti, nego i u pogledu raspodjele stanovništva prema različitim kriterijima (npr. prema starosti, spolu, vrsti i stepenu obrazovanja, bračnom stanju), što ima za posljedicu proučavanje strukture stanovništva sa raznih aspekata: socijalnog, ekonomskog, sociološkog, politološkog, itd.). Za socijalnu politiku posebno je značajna struktura stanovništva po starosti. Savremena politika socijalnog osiguranja, odnosno politika socijalnog obezbjeđenja i socijalnog staranja ograničene su i ovisne prvenstveno odnosom između aktivnog i izdržavanog dijela stanovništva. Logično se uočava da što je broj aktivnog stanovništva veći, veće su i mogućnosti za izdavanje sredstava za socijalno obezbjeđenje i socijalno staranje.

15

3. Savremena socijalna politika ima za cilj da svojim odgovarajućim metodama i sredstvima osigura uvjete za život i napredovanje u životu onim članovima društva koji, bez svoje krivnje, stalno ili privremeno nisu u mogućnosti da svojim sredstvima ili svojim radom sebi ostvare te uvjete. Socijalpolitička doktrina, koja ne obuhvata samo čista naučna shvatanja, sadrži u sebi:

filozofsko učenje kao svoju bazu; ciljeve koji se žele postići; sredstva kojima se ovi ciljevi postižu.

MODELI SOCIJALNE POLITIKE

Klasični modeli socijalne politike

Iz različitih koncepcija i prakse socijalne izdvajaju se dva modela koji se najčešće obrađuju:

Rezidualni model (liberalistički i neoliberalistički) -zasniva se na ideji da jedinac treba sam brinuti o zadovoljavanju vlastitih potreba. Država samo garantuje ravnopravnost svim subjektima u socijalnim odnosima, u okviru datog političkog i ekonomskog sistema, kao i u okviru djelovanja tržišnih zakonitosti. Zato se država u socijalnoj sferi javlja tek kad zataje prethodni mehanizmi: ekonomski mehanizam i porodična solidarnost.

Redistributivni model socijalne politike svojstven je savremenoj "državi blagostanja", u kojoj pojedinac-građanin, kada se nađe u nevolji, može da računa na javnu pomoć. Država je dužna, pod uslovom očuvanja suštine ekonomskih i političkih odnosa, da preraspodjelom nacionalnog dohotka svim građanima garantuje osnovnu socijalnu sigurnost, jednaku mogućnost zadovoljenja ličnih i zajedničkih egzistencijalnih potreba, zaštiti od nevolje dijelove stanovništva ili cijeli narod. Ovaj model je ima osnov Bizmarkovog modela socijalne politike i obaveznog i općeg socijalnog osiguranja iz devedesetih godina predprošlog stoljeća. Redistributivni model počiva na konzervativnoj političkoj ekonomiji sa ekspanzivnom privredom i moćnom državom.

Savremeni modeli socijalne politike

U teoriji socijalnog prava obrađuju se tri savremena modela socijalne politike:

Moderni liberalni model (SAD) . Ovaj model ne poznaje sistem pomoći u slučaju bolesti, nema programa pomoći za djecu. Također nema nacionalnog plana zdravstvene zaštite cjelokupnog stanovništva. U pitanju je jedan vrlo ograničeni sistem socijalne sigurnosti, bez programa zdravstvene zaštite i programa u slučaju bolesti, bez porodičnih programa i sa podržavanjem beneficija koje se mogu dobiti na osnovu ispitivanja imovinskih prilika. "Socijalno osiguranje u SAD malo pruža, ali rnalo i košta. Posljedica ovakvog sistema je ogroman broj beskućnika.

16

Socijalno-demokratski model (Švedska) počiva na savremenoj ideji o iskorjenjivanju siromaštva i obezbjeđivanju socijalne sigurnosti za sve građane, koja je osnovna ideja i u teorijama o savremenoj državi blagostanja. Cilj ovog modela je postizanje socijalne solidarnosti putem socijalne politike uvažavajući ljudski faktor kao najveću vrijednost za razvoj jednog društva. Kao takav, ovaj model se u usporedbi sa modelom SAD ocjenjuje kao najrazvijeniji i najhumaniji model socijalne politike, odnosno socijalnog osiguranja u suvremenom svijetu. Radi se o praktičnoj primjeni doktrine i razvojne strategije UN u oblasti zaštite porodice i djece, zaštite starih, društvenog položaja žene, likvidacije siromaštva i tretmana ulaganja u ljudski faktor kao najvažnijeg ulaganja za ukupan ekonomski i socijalni napredak zemlje.

Moderni konzervativni model (SR Njemacka) nalazi se i prema izdvajanjima i GDP i prema obimu zaštite negdje na sredini između prethodna dva modela. Osnovu ovog modela socijalne politike postavlja Demohrišćanska unija (CDU). Oživotvoren je princip osnovnog minimuma, koji se ostavruje putem socijalne pomoći. Ovaj model obezbjeđuje zaštitu plate, ali to nije slučaj sa onima koji su van zaposlenja.

Osvrt na glavne karakteristike savremenih modela socijalne politike

Model SAD-a ima ograničeno dejstvo socijalne sigurnosti, država se uzdržava od pune zaposlenosti, a kriterij za dobijanje socijalne pomoći može biti i potreba i sposobnost da se plati.

Kod njemačkog modela u pitanju je nadgradnja obaveznog sistema socijalnog osiguranja, transfer radne snage, kao i politika koja smanjuje efektivnu zaposlenost.

Primjenjivost inozemnih iskustava i ograničenost socijalne politike

Naša zemlja ima problem sa pitanjem izgradnje adekvatne politike. Nailazi na mnoge teškoće, sve je to posljedica startne pozicije prije uključivanja u nemilosrdne kriterije laissier faire, odnosno slobodne konkurencije u uvjetima djelovanja tržišnih zakonitosti, koji nemilice ukidaju jedan po jedan osjećaj sigurnosti.

Razvijene zemlje sa tržišnom privredom nemaju jedinstven model socijalne politike, odnosno socijalne sigurnosti.

Iz isticanja historijske dimenzije, odnosno uvažavanja historijskog vlastitog iskustva socijalne politike i socijalnog osiguranja ne znači zanemrivanje iskustva drugih. Ipak, ta druga iskustva treba da posluže za korigiranje „vlastitog“ modela.

Osnovni problemi socijalnog osiguranja ne mogu se svoditi na izbor između opcija privatnog ili državnog osiguranja, kao dominantnog modela. Oba ona egzistiraju i u zemljama koje već odavno imaju tržišnu ekonomiju.

Bilo kakva transformacija socijalnog osiguranja, odnosno pojedinih grana socijalnog osiguranja nije provodiva bez svojinske transformacije privrede.

17

Cijeli sistem socijalne politike treba prethodno uspostaviti, pa tek onda se može prići temeljnim revizijama pojedinih njegovih dijelova, odnosno podsistema.

Redistributivni model socijalne politike svojstven je suvremenoj državi blagostanja, što treba da postane i naša država. Država je dužna da, bez zadiranja u bit ekonomskih i političkih odnosa, preraspodjelom nacionalnog dohotka svim građanima garantuje osnovnu socijalnu sigurnost, jednaku mogućnost zadovoljavanja ličnih i zajedničkih potreba i osiguranjem specijalnih prava pruži.

SREDSTVA SOCIJALNE POLITIKE

Kao glavna sredstva ostvarivanja socijalne politike se navode:

ustanove i druge organizacije socijalne zaštite; kadrovi socijalne zaštite; administrativno organiziranje i funkcioniranje socijalne zaštite; finansiranje socijalne zaštite; zakonodavstvo socijalne zaštite - socijalno pravo.

VIDOVI SOCIJALNE POLITIKE

Vidovi socijalne politike, u koje, u širem smislu, ulazi i oblast radnih odnosa, su:

Socijalno osiguranje - sigurnost koja treba da predstavlja opći sistem društva za obezbjeđenje građana;

Socijalna zaštita - obuhvata: socijalno staranje, razne socijalne organizacije, socijalne pomoći.

SOCIJALNA POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI

U razmatranju položaja i uloge socijalne politike i socijalnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini treba poći od ustavno-pravne činjenice da je BiH složena državna zajednica koja se sastoji od dva entiteta.

U skladu s tom činjenicom, utvrđivanje socijalne politike i donošenje zakona iz ove oblasti nužno je sagledavati u okviru izvršene podjele nadležnosti između Bosne i Hercegovine i njenih entiteta. Kada se pođe od isključive nadleznosti institucija BiH, moglo bi se zaključiti da su entiteti isključivo nadležni za oblast socijalne politike, osim pitanja imigracije i izbjeglica.

Međutim, ovakvom restriktivnom prilazu može se osnovano prigovoriti s aspekta međunarodnog prava, jer Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine, sa unutrašnjom strukturom koja je utvrdena Ustavom BiH. Kao takva, ona ostaje članica Ujedinjenih naroda i može kao BiH zadržati ili se

18

prijaviti za članstvo u organizacijama UN sistema i drugih međunarodnih organizacija. Na ovaj način obezbijeđen je međunarodnopravni kontinuitet BiH.

Znači, Bosna i Hercegovina bi iz oblasti socijalne politike bila dužna da se stara o sprovođenju međunarodnih obaveza, a to ne može bez jasno definiranih prava i obaveza u odnosu na svoje entitete.

Istina, svaki entitet može zaključivati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama, ali samo uz pristanak Parlamentarne skupstine Bosne i Hercegovine. Ova skupština omogućava zakonom da određeni tipovi, odnosno vrste sporazuma, ne zahtijevaju takav pristanak. Ovo je način da se i entitetima omogući da i u oblasti socijalne politike preuzimaju obaveze i prava na osnovu zaključenih sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama.

Razmatranju ustavnih odredbi o nadležnosti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta u oblasti socijalne politike treba dodati i mogućnost tzv. dodatne nadležnosti. Naime, BiH će "preuzeti" nadležnosti za takva pitanja o kojima se entiteti slože, što se prvenstveno odnosi na arbitražu, ljudska prava, izbjeglice i raseljena lica i nacionalne spomenike, kao i na one nadležnosti koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH.

Sve navedeno o nadležnostima Bosne i Hercegovine i njenih entiteta u razmatranoj oblasti predstavlja osnovu za uspostavljanje adekvatnih odnosa između BiH i entiteta, kao i za odnose između entiteta. Izvjesno je da u svakoj složenoj državnoj zajednici, pored postojanja vertikalnih odnosa, postoji i jedan horizontalni odnos. U ovom slučaju radi se o međuentitetskom ili inter entitetskom odnosu.

I ovaj odnos treba da bude stavljen u funkciju stvarne zaštite ljudskih prava i sloboda građana u najširem smislu, što bi predstavljalo značajan faktor za stvaranje opće klime za očuvanje ideje BiH kao jedinstvene i složene drzavne zajednice. Zapravo, i vertikalni odnos - odnos između BiH i entiteta, i horizontalni odnos - odnos između samih entiteta, treba da budu u funkciji jačanja BiH, što se ne treba shvatiti kao posljedica jačanja centripetalnih sila, već kao u svim savremenim složenim državama, rezultat evidentnih društvenih potreba s jedne, i pojave funkcija koje se nisu mogle sagledati dovoljno ili u cjelini u vrijeme donošenja Ustava BiH s druge strane.

U Republici Srpskoj situacija je "jednostavnija", jer se radi o unutrašnjem organiziranju vlasti na unitarnom principu, pa u skladu s tim i oblast socijalne politike se može razmatrati samo u odnosu na tri nivoa organizacije vlasti, i to:

nivo BiH, nivo Republike Srpske i nivo općine, odnosno lokalne samouprave.

Kada je u pitanju teritorij Bosne i Hercegovine na kojem je organizirana Federacija Bosne i Hercegovine, na torn dijelu državne teritorije BiH postoj četiri nivoa organiziranja vlasti, i to:

nivo BiH,

19

nivo FBiH, nivo kantona i nivo lokalne samouprave, odnosno općine.

Socijalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine

Ukoliko se pođe od ustavnih odredbi o nadležnostima Federacije Bosne i Hercegovine, može se uočiti da u isključivu nadležnost FBiH ne spada socijalna politika i socijalno zakonodavstvo, kao ni sprovođenje socijalne politike i uspostava službi socijalne zaštite.

Socijalna politika izričito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je predviđena zajednička nadležnost federalne vlasti i kantona. To upućuje na zaključak da se socijalna politika, i socijalno zakonodavstvo kao njen sastavni dio, mogu ostvariti, odnosno uređivati zajednički ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti. U skladu s ovakvim ustavnim načelom, kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi.

Kantoni, dakle, kao treći nivo organiziranja vlasti, u oblasti socijalne politike i socijalnog zakonodavstva imaju:

pravo utvrđivati politiku, kao i Federacija Bosne i Hercegovine i provoditi zakone iz ove oblasti, sto nije u nadležnosti FBiH.

Općenito, može se reći da su u ovoj oblasti u smislu ustavnih odredbi kantoni u poziciji izvršnih organa Federacije Bosne i Hercegovine, što se odnosi i na druge oblasti koje su uvrštene u zajedničku nadležnost FBiH i kantona, ali se ne može odnositi na oblasti koje spadaju u isključivu nadležnost FBiH, iako takvih tendencija ima prilikom donošenja federalnih zakona, što je posljedica ranijih ustavnih rješenja.

Četvrti nivo, odnosno općinski nivo organiziranja i funkcioniranja vlasti, nužno je sagledati u okviru federalnog i kantonalnog zakonodavstva o lokalnoj samoupravi. Lokalne zajednice imaju posebnu ulogu i značaj u osiguranju socijalno ugroženih lica. To se posebno odnosi na općine kao najniže lokalne zajednice, koje su kao takve u nekim zemljama imale u oblasti socijalne zaštite i pravo raspisivanja i naplaćivanja posebnih doprinosa.

Odnos normativnih akata u oblasti socijalne politike

Budući da samo federalna vlast ima pravo utvrđivati socijalnu politiku i donositi federalne zakone iz ove oblasti , a kantoni imaju pravo samo utvrđivati kantonalnu socijalnu politiku, ne može se pitanje odnosa pravne snage odnositi na utvrđivanje pravne snage odnosa federalnog i kantonalnog propisa iz ove oblasti, jer u skladu sa ustavnim principima, kantoni ne bi mogli ni donositi materijalno-pravne propise iz ove oblasti.

20

Nasuprot tome, federalna vlast ne bi mogla donositi podzakosnke, odnosno sprovedbene propise iz ove oblasti, jer je provođenje socijalne politike i zakona iz ove oblasti u nadležnosti kantona.Socijalno zakonodavstvo je u većini složenih država u nadležnosti države.

Iznalaženje modela socijalne politike u BiH

Naša zemlja, kao jedna od zemalja u tranziciji, nakon postepenog uvođenja novih privrednih odnosa, neminovno se suočava sa pitanjem izgradnje adekvatne socijalne politike i modela te politike.

Međutim, na sceni je ekonomski liberalizam koji ima sasvim korektne razvojne i duge posljedice. Novi razvojni koncept počiva na motu razvijanja individualizacije, što podrazumijeva znatno smanjivanje uloge države u reguliranju ekonomskd i socijalne sfere i istovremeno razvijanje slobodnog tražišta i poduzetništva. Na sceni je privatizacija javnih službi, atak na socijalno partnerstvo. Nedvojbeno neoliberalni model povlači sa sobom povećanje društvene nejednakosti, smanjivanje socijalne kohezije društva, odnosno ukidanje jedog po jednog elementa društvene solidarnosti, jer je ona njemu „strano tijelo“ koje kao takvo nastoji odbaciti.

Također, treba imati u vidu da se dosljednoj primjeni neoliberalnog modela društvenog i ekonomskog razvoja jedino može odgovoriti izggradnjom razvojnog koncepta, odnosno novog modela društvenog i ekomomskog razvoja koji će biti adekvatan „maloj ekonomiji“ i to u uvjetima ekonomske globalizacije.

POJAM SOCIJALNOG OSIGURANJA

Socijalno osiguranje se definira kao opći sistem, koji je zakonom ustanovljen u vidu obavezne materijalne zaštite i obezbjeđenja radnika i drugih osiguranih lica i članova njihovih porodica u slucajevima utvrđenim propisima. Iz pojma socijalnog osiguranja "izvlači" se više karakteristika socijalnog osiguranja:

1. Socijalno osiguranje je obavezno osiguranje. O tim pravima ne mogu se praviti nikakve nagodbe između osiguranih lica i službi socijalnog osiguranja. Ona pripadaju osiguranim licima po zakonu za razliku od osiguranja kod osiguravajućih organizacija kod kojih se osiguranje sprovodi na osnovu polise - ugovora.

2. Socijalno osiguranje karakterizira usmjerenost zaštite i obezbjeđenja prvenstveno prema radnicima i članovima njihovih porodica. Zapravo, lični rad javlja se kao temelj i uslov za sticanje i za uživanje prava iz socijalnog osiguranja. Iz tog rada, posredno, porodica osiguranika stiče, odnosno izvodi prava iz socijalnog osiguranja.

SOCIJALNA SIGURNOST

Socijalna sigurnost se promatra kao opća životna sigurnost sa gledišta stjecanja, ostvarivanja, korištenja i zaštite prirodnih prava ljudi, kao i njihovih građanskih, političkih, socijalno ekonomskih i kulturnih prava saglasno univerzalnim međunarodnim dokumentima. Socijalna sigurnost podrazumijeva sistem organiziranih pravno-ekonomskih, normativnih i

21

institucionaliziranih socijalnih mjera i aktivnosti u područjima uspostavljanja i ostvarivanja socijalnih potreba čovjeka i njegove obitelji, u kojem se osigurava:

Stabilni i povoljni uslovi života i rada pojedinaca, porodica i drugih društvenih grupa (djeca, invalidi, stari i hronični bolesnici, žene, radno aktivno stanovništvo);

Mogućnost napredovanja u životu i radu saglasno ispoljenim sposobnostima i dinamici društvenog razvoja;

Preventivno otklanjanje ili ublažavanje različitih uzroka i odnosa čovječijih otuđenosti, ugnjetavanja i ugroženosti.

Socijalna sigurnost kao subjektivno pravo

U zemljama kontinentalne Evrope prisutna je rasprava o samom pojmu, pa i značenju socijalne sigurnosti. U cilju bližeg određenjivanja značenja ovog pojma potrebno je navesti neka razmišljanja o tom.

Posebno se navodi da je socijalna sigurnost subjektivno pravo pojedinca. Socijalna sigurnost se se shvata kao sloboda od nezaposlenosti i sloboda od potreba pojedinca i udruženih pojedinaca.

Također se ukazuje da više ustava sadrži odredbe o socijalnoj sigurnosti. Tako u Ustavu R.Slovenije izričito je navedeno da državljani imaju pravo na socijalnu sigurnost.

Socijalna sigurnost i socijalno osiguranje

Odnos socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja razmatra se s više aspekata.

Po ugledu na jedan od prvih značajnijih zakona SAD-a kojima je regulisana materija socijalnog osiguranja (Zakona o socijalnoj sigurnosti), u zemljama anglo-saksonskog pravnog područja zakoni koji regulišu materiju socijalnog osiguranja nazivaju se zakonima o socijalnoj sigurnosti. Po sadržini, to su zakoni o socijalnom osiguranju.

Drugo stanovište polazi od stava da je socijalna sigurnost složen sistem koji obuhvata kako sistem socijalnog osiguranja, tako i sistem socijalne zaštite. U pitanju je razvijeni sistem, odnosno njegovi podsistemi koji se kao takvi ujedinjuju i čine sistem socijalne sigurnosti.

U literaturi se navodi i treće mišljenje prema kojem je socijalna sigurnost još obuhvatnija, jer osim cjelokupnog socijalnog soiguranja i osnovne – neposredne socijalne zaštite, obuhvata i pomoć pri stanovanju, pomoć u vezi sa stručnim ospoobljavanjem, porodične pomoći i sl.

Zaključno, treba prihhvatiti stav da se u sadržajnom smislu subjektivno pravo svakog pojedinca ili državljanina socijalna sigurnost svodi na obezbjeđenje osnovnih životnih potreba. Kao takva, ona obuhvata ne samo socijalne sisteme zasnovane na socijalnim slučajevima – rizicima, već i socijalne potrebe i druge socijalne opasnosti.

OSIGURANI RIZICI

22

Za svaka prava, pa tako i za prava iz socijalnog osiguranja bitno je utvrditi na temelju čega se ostvaruje.Socijalni rizici, odnosno slučaj nije samo "budući neizvjestan događaj", čije nastupanje ne zavisi u potpunosti od volje korisnika, već je to i već realizirani događaj koji umanjuje sredstva za egzistenciju i standard života lica, odnosno tom licu nameće nesrazmjerne terete u odnosu i u poređenju sa ostalim građanima.

Izvjesno je da je teško odrediti sve te događaje. U literaturi se ove situacije označavaju kao: socijalne nezgode, socijalni rizici, socijalni slučaj, osigurani slučaj, socijalne potrebe.

Socijalni slučaj i socijalni rizik

Socijalni slučaj je uvijek individualni slučaj pojedinca koji ga dovodi u situaciju u kojoj je došlo do pogoršanja njegovih životnih i radnih uslova ili pak postoji opasnost da će doći do takvih uslova.

U literaturi socijalnog prava socijalni slučajevi se razvrstavaju na:

1. Socijalne slučajeve materijalne prirode (bolest, invalidnost, starost, nezaposlenost).2. Socijalne slučajeve koji nisu obuhvaćeni socijalnim zakonodavstvom, već se rješavaju

davanjem tradicionalnih oblika socijalne pomoći (finansijska i materijalna pomoć, besplatno liječenje, zbrinjavanje u socijalnim ustanovama, starateljstvo - maloljetnih, starih, ugroženih i nemoćnih);

3. Socijalni slučajevi nematerijalnog značaja, koji se ne mogu podvesti slučajeve su navedeni pod 1.i 2., jer se radi o specifičnim slučajevima, odnosno ličnim krizama svih vrsta;

4. Kombinirani socijalni slučajevi u kojima se stiču elementi i materijalnog i nematerijalnog značaja.

Ukoliko su pravni slučajevi pravno "pokriveni", tada su u pitanju osigurani rizici. Rizici su buduća ili sadašnja stanja, koja su više ili manje negativna u smislu zadovoljavanja životnih potreba.

Od klasičnih rizika socijalni rizici se razlikuju u pogledu budućnosti i eventualnosti. Naime,socijalno pravo osigurava i postojeći rizik, a ne samo budući. Uz klasični rizik "vezana" jerenta, a uz socijalni rizik "vezan" je doprinos. Kod klasičnih rizika vrijedi pravilo do ut des (isplati odštetu, premiju osiguranja).

Socijalni rizik u socijalnom pravu se označava i kao nepovoljni i kao željeni događaj (invalidnost, rođenje djeteta, materinstvo), ali uvijek i jedni i drugi događaji doprinose gubitku ili smanjivanju zarade, povećanju izdataka i sl.

Tendencija je da socijalno osiguranje obuhvati sto više rizika i da ono bude sto više podudarno sa socijalnom sigurnošću ljudi kako bi se na taj način što više realiziralo načelo sveobuhvatnosti.

Vrste socijalnih rizika

23

U teoriji socijalnog prava i socijalne politike, rizici koji su zaštićeni u sistemu socijalnog obezbjeđenja razvrstavaju se po raznim obavezama:

1. Fizioloski rizici, odnosno slučajevi koji su nastali zbog: bolesti, materinstva, invalidnosti, starosti, smrti;

2. Profesionalni rizici, odnosno slučajevi koji su nastali zbog vršenja određenih profesija, a javljaju se u vidu: zaposlenosti, invaliditeta u vezi sa radorn na određenom radnom mjestu;

3. Socijalni slučajevi, odnosno rizici koji nastaju zbog porodičnih uslova i okolnosti;4. Socijalni rizici, odnosno slučajevi nastali i zbog društvene sredine (npr. kao što je rat,

promjena političkog režima i si.);5. Socijalni rizici nastali zbog fizičke sredine (npr. socijalni slučajevi izazvani geofizičkim i

meteorološkim pojavama, kao što su: zemljotresi, veće erozije i klizanje terena, poplave, jaki mrazevi, grad).

Slijedi da su socijalni rizici one situacije, odnosno socijalni slučajevi - potrebe u kojima osigurana lica mogu ostvariti u određenim slučajevima utvrđena prava iz socijalnog osiguranja.

Postoji i podjela koja treba da posluži kao uporedni i pregledni prikaz socijalnih rizika. Prema navedenom prikazu, socijalni rizici mogu se razvrstati na:

1) Bio-psihofiziološke (začeće, trudnoća, porođaj, ometenost u psihofizičkom razvoju djeteta, bolest - tjelesna i duševna, tjelesno oštećenje - trajni gubitak ili smanjenje opće sposobnosti, starost, smrt);

2) Porodične (promjene u porodici - ženidba - udaja, rađanje djeteta, preuzimanje izdržavanja, smrt hranitelja, spriječenost za druge njege u porodici);

3) Razni rizici (nezaposlenost i materijalna neobezbjeđenost nezaposlenih, neadekvatna zaposlenost s obzirom na psihofizičku i zdravstvenu sposobnost za rad, spriječenost za rad iz ličnih, odnosno društvenih razloga);

4) Učešće u značajnim društvenim događajima (ratovi, revolucionarna djelatnost, organizirana obavezna i dobrovoljna društveno-korisna djelatnost - samo za rizike bolesti, tjelesnog oštećenja, invalidnosti smrti);

5) Socijalno-ekonomski (nedovoljno sredstvo za izdržavanje, nepostojanje odgovarajućeg stana, nemogućnost oporavka iz vlastitih sredstava);

6) Elementarne nepogode s posljedicama bolesti, tjelesnog oštećenja i smrti;7) Asocijativne pojave (alkoholizam, narkomanija, delinkvencija, prostitucija, skitničenje s

posljedicama bolesti).

SOCIJALNA ISKLJUČIVOST

Umjesto neposredne socijalne zaštite, kao posljednjeg oblika socijalne kakve-takve sigurnosti građana, aktuelizira se sve više novi pojam pod nazivom socijalna isključivost.

Slijedi da se socijalna isključivost najčešće veže za siromaštvo i nezaposlenost, ali to nisu jedina obilježja i uzroci socijalne isključivosti. Istina, lica mogu biti isključena iz korištenja dobara i usluga, tržište rada i iz ljudskih prava.

24

U Evropskoj uniji nema standradne definicije socijalne isključivosti, ali se može prihvatiti mišljenje da taj pojma pokriva veoma različite socijalne probleme s kojima se zemlje suočavaju na isti način i u istom obimu.

Treba razgraničiti pojam siromaštva od pojma socijalne isključivosti. U takvom pristupu početno se naglašava da je siromaštvo jednodimenzionalni, a isključivost višedimenzionalni koncept. Ovo iz razloga što se siromaštvo svodi na finansijsku (materijalnu) dimenziju življenja (tzv.dohodno siromaštvo), dok isključivost podrazumijeva osim nedostatka sredstava za život i depriviranost u drugim područjima života (tržište rada, obrazovanje). Kad je borba protiv siromaštva usmjerena na preraspodjelu nacionalnog dohotka putem socijalne isključivosti želi se postići što veći stupanj socijalne integracije. Zato se u politici sprečavanja ili smanjivanja isključivosti kombiniraju raznovrsne mjere ekonomskog i socijalnog karaktera.

OSIGURANA LICA

Osigurana lica mogu se podijeliti na:

1. Osiguranici su lica koja su osigurana po osnovu svog ličnog svojstva, odnosno statusa po načelu obveznosti ili po načelu dobrovoljnosti.To su sva lica u radnom odnosu, kao i lica koja su u pogledu prava iz socijalnog osiguranja izjednačena sa licima u radnom odnosu.

2. Članovi obitelji osiguranika su lica koja su osigurana po osnovu rodbinskog svojstva s osiguranikom od kojeg izvode određena prava iz socijalnog osiguranja.

3. Lica koja su osigurana za određene slučajeve pod određenim okolnostima su lica koja su osigurana za neke rizike, a samo ostvarivanje prava uvjetovano je posebnim okolnostima.

PRAVA IZ SOCIJALNOG OSIGURANJA

Da bi doŠlo do socijalnog davanja (prestacije) ili Činjenja osiguranim licima kada to zatraže prethodno treba utvrditi vrstu prava iz socijalnog osiguranja. Prava iz socijalnog osiguranja razvrstavaju se na:

1. Osnovna prava su ona koja u kao takva utvrđena temeljnim zakonom a koja se priznaju na osnoyu nekog osiguranog slučaja, odnosno rizika osiguranom licu ukoliko ispunjava i propisane uslove (npr. prava za zdravstvenu zaštitu i druga prava za slučaj bolesti, prava za slučaj porođaja). U penzijsko-invalidskom osiguranju osnovna prava predviđena su:

profesionalna rehabilitacija, zaposlenje na osnovu rizika invalidnosti ili neposredne opasnosti od invalidnosti, invalidska penzija na osnovu rizika invalidnosti;

novčana naknada za tjelesno oštećenje na osnovu rizika tjelesnog oštećenja; starosna penzija na osnovu rizika starosti; porodična penzija na osnovu rizika smrti osiguranika.

25

2. Provizorna prava su sva prava koja se priznaju kao alternativa - zamjena za neko pravo i to sve dok se to osnovno pravo ne ostvari. To su, u pravilu, jednokratna socijalna davanja (npr. otpremnina udovice, novčane naknade razne vrste).

3. Supsidijarna prava su ona prava koja se samostalno nikada ne mogu priznati (npr. u zdravstvenom osiguranju pravo osiguranika na naknadu troškova prevoza u vezi je sa ostvarivanjem nekog osnovnog prava; u penzijsko-invalidskom osiguranju to je pravo na zaštitni dodatak koji se uvijek isplaćuje uz penziju).

4. Ostala prava mogu se zakonima, kao i općim aktima organizacija socijalnog osiguranja predvidjeti, pa se ona u odnosu na navedena prava mogu posmatrati kao dodatna, odnosno proširena prava socijalnog osiguranja.

GRANE OPĆEG SISTEMA SOCIJALNOG OSIGURANJA

Socijalnim osiguranjem obezbjeđena je:

1. Zdravstvena zaštita i to kako preventivne prirode, tako i kurativne do koje dolazi ukoliko se zdravlje ošteti (npr. to su slučajevi bolesti i povrede);

2. Naknada umjesto plate u slučaju bolesti, trudnoće i porođaja;3. Invalidnina - u slučaju djelimičnog gubitka radne sposobnosti;4. Invalidska penzija - u slučaju potpunog gubitka radne sposobnosti;5. Upućivanje na drugi posao i prekvalifikaciju;6. Lična penzija - u slučaju ispunjavanja određenog vremena provedenog na radu, a za neke

vrste penzija traži se i dodatni uslov - određeni broj godina života;7. Porodična penzija - u slučaju smrti osiguranika.

Navedeni osigurani slučajevi, po svojoj prirodi, spajaju se u određene grane socijalnog osiguranja, a kao najvažnije navode se sljedeće grane socijalnog osiguranja:

1) Zdravstveno osiguranje je vremenom prošireno i ono u sebi sadrži i preventivno, pored kurativnog djelovanja društva. Ono se sve više proučava kao ona grana socijalnog osiguranja koja omogućuje podmirenje socijalnih potreba za zaštitu zdravlja ljudi (preventivno djelovanje), a ukoliko se zdravlje ošteti, dolazi do kurativne zaštite pod određenim uslovima.Ova grana osiguranja označava se i kao kratkotrajno osiguranje.

2) Penzijsko osiguranje koje zajedno sa invalidskim osiguranjem, spada u grupu dugoročnih osiguranja. U pitanju je grana socijalnog osiguranja kojom se određuje materijalni položaj radnika kad oni prestanu aktivno raditi, a u slučaju njihove smrti, položaj njihovih porodica.

3) Invalidsko osiguranje je takva grana prava socijalnog osiguranja, kojom se pod određenim uslovima, radnicima priznaju socijama davanja (prestacije) u slučaju nastupa rizika invalidnosti, tjelesnog oštećenja i neposredne opasnosti od invalidnosti.

26

Osim toga, prema obuhvatnosti rizika osiguranja, osiguranje se moze posmatrati kao:

a) Potpunim osiguranjem obuhvaćeni su osiguranici rizične zajednice, jer su osigurana lica za sve rizike, osim rizika smrti. Slijedi da za sve socijalne potrebe, osigurana lica mogu koristiti i određena socijalna davanja za određeni rizik pod utvrđenim uvjetima.

b) Nepotpuno osiguranje odnosi se na članove obitelji osiguranog lica i lica koja su osigurana za određene slučajeve pod utvrđenim okolnostima. Radi se o osiguranju za točno određene rizike i bez obzira na određene potrebe, prava iz ovog osiguranja mogu se ostvariti ako su ispunjeni uvjeti za neke rizike. Članovi obitelji mogu ostvariti prava u nastupu rizika smrti osiguranika i izuzetno neka druga prava.

c) Prošireno osiguranje bazira se na načelu dobrovoljnosti, za razliku od potpunog i nepotpunog, koje se sprovodi po načelu obveznosti.

Lica koja nisu obuhvaćena obveznim socijalnim osiguranjem mogu osigurati sebe i članove svoje porodice.

IZVORI SOCIJALNOG PRAVA

U teoriji socijalnog prava razvrstavanje pravnih izvora vrši se na više načina i prema načinu razvrstavanja autori ih tako obrađuju.

Izvori socijalnog prava razvrstavaju se na normativne akte koje donosi država, normativne akte organizacija i drugih poslodavačkih subjekata i međunarodne sporazume iz oblasti ocijalnog prava.

Drugi način razvrstavanja je odvojeno posmatranje državnih općih pravnih akata od općih akata međunarodnog porijekla.

Treći način klasifikacije i obrade izvora socijalnih prava vrši se prema donosiocu akta (npr. parlamenta, predsjednika, vlade i si.).

Interesantna je dioba na: heteronomne i autonomne izvore socijalnog prava.

U heteronomne spadaju heteronomni izvori državnog porijekla i heteronomni izvori međunarodnog porijekla.

Izvori socijalnog prava mogu se najprikladnije podijeliti u sljedeće grupe: državni propisi, opći akti fondova i drugih subjekata socijalnog osiguranja, odnosno izvori autonomnog

prava,

27

međunarodni izvori i sudska praksa.

Hijerarhija izvora prava pretpostavlja i uključuje:

međuzavisnost pravila u konkurenciji, sto zahtijeva podvrgavanje osnovnim ustavnim načelima i pravilima, a to je temelj u svakoj zemlji za uspostavljanje i opstojanje pravnog sistema i

da svako pravno pravilo dobija svoju važnost od "višeg" pravnog pravila, pa iz toga razloga mora biti s njim u skladu, jer dolazi, ako to nije ostvareno, do derogiranja pravnog pravila "nižega" ranga od pravnog pravila "višeg" ranga.

Međutim, u određenim situacijama dopustena je izmjena na "dolje", što znači da je zabranjena izmjena na "gore". To su situacije kada pravna pravila "nižeg" ranga sadrže odredbe koje su povoljnije za subjekte na koje se odnose od odredbi sadržanih u pravnom pravilu "višega" ranga. U ovakvim slučajevima primjenjuju se povoljnije odredbe.

U pogledu egzistiranja paralelnih izvora prava socijalnog osiguranja mogu nastati problemi:

1) u pogledu subjektivnih učinaka tih izvora,2) u pogledu vremenskih učinaka i3) u pogledu prostornih granica učinaka.

1. U pogledu subjektivnih granica učinaka problemi se javljaju zbog toga što se određena pravila primjenjuju na sva osigurana lica (opća pravna pravila), a neka samo za određuje grupe osiguranika (posebna pravna pravila). Polazi se od principa da posebno pravno pravilo derogira, odnosno eliminira opće pravno pravilo. Ovo tim prije što je posebno pravilo, u pravilu, povoljnije za određena osigurana lica, (npr. način utvrdivanja penzija za borce, pripadnike resora unutrašnjih poslova). Općenito se može reći da u primjeni pravne norme na konkretan odnos, odnosno situaciju uvijek treba poći od istraživanja da li postoji specijalna, posebna norma, pa kada se sa sigurnošću utvrdi da takve norme nema, tek tada se može prići primjeni opće norme.

2. Problemi u vezi sa vremenskim učincima izvora prava ogledaju se u:

obavezi njihovog objavljivanja prije nego što stupe na snagu; obaveznom proteku određenog minimalnog razdoblja od dana objavljivanja do dana

stupanja na snagu, kako bi svi zainteresirani mogli biti upoznati s izvorom (rok vocatio legis, koji u pravilu, iznosi osam dana);

postepenosti sprovođenja određenih zakonskih odredbi; utvrđivanja tzv. prijelaznog razdoblja, odnosno prijelaznog režima. To je razdoblje u

kojem, u pravilu, osiguranici mogu birati da li će određena prava ostvariti po propisima koji su stupili na snagu ili po ranije važećim propisima;

kojem roku se prava mogu ostvariti od dana dospjelosti, odnosno u kojem roku zastarjevaju.

28

3. Problemi koji se javljaju u vezi s prostorima - granicama učinaka prava socijalnog osiguranja mogu biti aktuelni iz više razloga.

to može biti situacija u kojoj dolazi do primjene prava na temelju bilateralnih (dvostranih) međunarodnih ugovora, kao i

u slučaju kad se pojavi problem utvrđivanja stvarne i mjesne nadležnosti fondova iz oblasti socijalnog osiguranja o rješavanju o pojedinim pravima. Radi se, zapravo, o kolizionim normama koje treba rješavati na adekvatan način problem primjene mjerodavnog prava.

Državni propisi kao izvori socijalnog prava

Normativni državni akti, odnosno državni propisi su jedini pravni akti koji su snabdjeveni klasičnom sankcijom. Iz ustavnog sistema većine država, pa tako i naše proizlazi da se državni propisi mogu razvrstavati u tri glavne grupe:

ustav, zakoni i podzakonski propisi.

Ustav

Ustavom se i u nasoj zemlji uređuju osnove njenog društvenog, pravnog i državnog uređenja, pa zbog toga se ovaj temeljni ustavno-pravni dokument javlja kao izvor svih grana našeg pravnog sistema.

U pravilu, za sve grane prava, ustav je posredni izvor, jer to proističe iz njegovog položaja u pravnom sistemu. S obzirom na pravnu prirodu, ustavne norme su i za socijalno pravo najčešće izvor posrednog karaktera, jer se mogu primijeniti tek kroz zakonodavnu razradu, a ne neposredno.

Ustavne odredbe, kao izvor socijalnog prava imaju:

teorijska vrijednost sastoji se u pružanju "putokaza" za reguliranje prava iz ove oblasti putem drugih izvora.

praktična vrijednost sastoji se u zakonskoj i izuzetnoj podzakonskoj razradi osnovnih pravila koje već sadrže ustavne odredbe.

Zakoni

Zakon je pravni akt koji sadrzi opća pravna pravila najveće pravne snage poslije ustava. To je materijalno shvatanje zakona bez obzira ko ga je i kako donio. Za razliku od šireg shvatanja zakona, u užem smislu, to su samo ona pravila pravnog karaktera, koja su donesena od strane zakonodavnog organa po zakonodavnom postupku, odnosno proceduri.

29

U odnosu na naš pravni sistem zakon je izvor socijalnog prava samo ako je donesen od strane zakonodavne vlasti po postupku predviđenom za takve akte i ako sadrži opće norme. To znači da su to zakonodavni akti i po materijalnim i po formalnim obilježjima. S političkog aspekta, zakon je najvažniji i primarni izvor socijalnog prava.

Podzakonski propisi

Podzakonski propisi su opći pravni akti koje, po pravilu, donose izvrsni, odnosno političko-izvršni i upravni organi. Podzakonskim propisima kao općim imperativnim aktima "približavaju" se i prilagođavaju apstraktna i općenitija pravila sadržana u zakonima radi njihove pravilnije primjene. Kao takvi, podzakonski propisi su sekundarne i derivatne naravi u odnosu na zakonodavne akte, koji su inicijalni i originerni.

Najvažnije svojstvo ovih normativnih akata je sto se njima ne mogu zasnivati ovlašćenja i obaveze subjekata mimo onih određenih zakonima.

Kao podzakonski akti izvršnih drzavnih organa najčešće se javljaju: uredbe, odluke, uputstva i zaključci odnosno smjernice. Izvršni organi lokalnih zajednica mogu donositi: pravilnike, naredbe, uputstva i smjernice.

U cilju izvršavanja zakona, drugih propisa i općih akata predstavničkih tijela, kao i općih akata izvršno-političkog organa, organi uprave mogu donositi sljedeće podzakonske akte: pravilnike, naredbe i uputstva.

Izvori autonomnog prava

Pored državnog prava, odnosno pravnih izvora državnog porijekla, koje nameću i stvaraju državni organi, postoji i autonomno pravo. Ovo pravo čini jedno ili više sistema ili predsistema normi, koje ne stvaraju i ne nameću, barem ne isključivo, državni organi, već drugi društveni subjekti. U torn smislu i autonomni opći akti nosilaca socijalne sigurnosti i socijalnog prava javljaju se kao poseban sistem prava, odnosno kao posebni pravni izvori socijalnog prava.

Mogućnost da pojedini subjekti, odnosno fizičko lice, pravna lica i građansko-pravna lica, slobodno uređuju svoje međusobne odnose raznovrsne naravi, pa time i odnose u oblasti socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja prema načelima autonomije volje i u okvirima dispozitivnih normi. U teoriji prava se naglašava da je i to jedno od oblika (istina - većim ili manjim dijelom zavisan od države) autonomnog prava.

Osnovni opći akt dioničkog društva je statut. Statutom dioničkog društva utvrđuje se konkretno koji se drugi opći akti donose. Javna preduzeća također imaju statut, s tim što ga donosi upravni odbor uz saglasnost nadležnog organa teritorijame zajednice koja je osnivač javnog preduzeća. Za ustanove, koje spadaju javne službe predviđeno je da je osnovni opći akt ustanove pravila ustanove.

U okviru normativne djelatnosti nedržavnih subjekata potrebno je navesti da je za socijalno pravo posebno značajna djelatnost onih subjekata koji sprovode socijalno osiguranje. Radi se o raznim kasama, zavodima, fondovima i sličnim institucijama.

30

Međunarodni izvori socijalnog prava

Medunarodni ugovori kao izvori socijalnog prava javljaju se u slucajevima kada naša zemlja zakljucuje ugovore sa drugim zemljama ili medunarodnim organizacijama. Da bi međunarodni ugovori predstavljali izvor prava pa time i izvor socijalnog prava, treba da budu donijeti u formi zakona i da ih ratificira nadležni organ.

Međunarodni ugovori

Međunarodni ugovori mogu biti višestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni). S obzirom da predmet ugovaranja može biti različit, razumljivo je što oni obuhvataju i radnopravno i socijalnopravna pitanja počev od zaposlenja, socijalnog osiguranja, pa do migracije radne snage.

Ratifikacijom ovi ugovori postaju izvori radnopravnog, odnosno socijalnopravnog karaktera. Ratifikaciju medunarodnih ugovora vrši Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pod uslovom da na to pristane Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Nadležni organ entiteta BiH, odnosno Federacije BiH i Republike Srpske vrse ratifikaciju samo onih međunarodnih ugovora na koje je prethodno dala svoj pristanak individualnim aktom ili zakonom Parlamentarna skupstina BiH.

Kao međunarodni izvori socijalnog prava javljaju se dvostrani međunarodni ugovori ili dvostrane konvencije koje zaključuju dvije države u cilju reguliranja pojedinih pitanja iz oblasti socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja i međunarodni ugovori multilateralnog karaktera koje donose Ujedinjene nacije, međunarodne organizacije rada i druge međunarodne organizacije.

Multilateralni medunarodni ugovori

U skladu sa zakonima koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora, Bosna i Hercegovina je vezana, nakon izvršene notifikacije o sukcesiji, na prihvatanje ili pristupanje, kao članica brojnih međunarodnih organizacija odnosno poveljama, konvencijama, protokolima.

Samo po osnovu sukcesije, BiH je prihvatila da je na snazi 66 konvencija Međunarodne organizacije rada među koima se nalaze se i sljedeće:

Konvencija br. 88 o službi zapošljavanja, 1948; Konvencija br. 102 o minimalnoj normi socijalnog obezbjeđenja, 1952; Konvencija br. 103 o zaštiti materinstva, 1952. (revidirana 1962); Konvencija br. 121 o davanjima za slucaj nesreće na poslu i profesionalnih oboljenja,

1964. (dopunjena 1980); Konvencija br. 122 o politici zapošljavanja, 1964; Konvencija br. 142 o profesionalnoj orijentaciji i stručnom osposobljavanju u razvoju

ljudskih resursa, 1975; Konvencija br. 155 o zaštiti na radu, zdravstvenoj zaštiti i radnoj sredini 1981; Konvencija br. 156 o jednakim mogućnostima i tretmanu na radnike i radnice (radnici sa

porodičnim obavezama), 1981; Konvencija br. 159 o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida, 1963; Konvencija br. 161 o službama medicine rada, 1965.

31

Bosna i Hercegovina se obavezala Dejtonskim ustavom da će ostati ili postati potpisnica međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I ovog Ustava u kojem je navedeno 15 sporazuma o ljudskim pravima i dva koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

Dejtonskim ustavom BIH se posebno obavezala da će odredbe o pravima i slobodama iz Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao međunarodne standarde promjenjivati direktno u BIH i da će imati prioritet nad svakim drugim zakonom.

Konvencija broj 102. o minimalnoj normi socijalnog obezbjeđenja

Usvojena je od strane Opće konferencije MOR-a na tridesetpetom zasjedanju, koje je održano juna 1952. u Zenevi. Ova konvencija je preuzeta i primjenjuje se kao zakon Bosne i Hercegovine.Konvencija predstavlja nov pristup na području međunarodnih normi o socijalnoj sigurnosti, što se očituje u nastojanju ostvarivanja ideje o općem nivou socijalne sigurnosti, ali s uvažavanjem ekonomskog i društvenog razvoja pojedinih država-članica MOR-a.

Da bi se ilustrirala sveobuhvatnost i obimnost sadržaja Konvencije, koja ima 87 članova, dovoljno je navesti samo nazive dijelova, koji su uslijedili poslije općih odredbi:

zdravstvena zaštita, naknada za slučaj bolesti, davanja za slučaj nezaposlenosti, davanja za starost, davanja za slučaj nesreće na poslu i profesionalnog oboljenja, porodične potpore, davanja za slučaj materinstva, davanja za slučaj invalidnosti, davanja članovima porodice za slučaj smrti hranitelja porodice.

Evropska socijalna povelja

Evropska socijalna povelja iz 1965. godine zamišljena je kao pandan Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama za područja socijalne sigurnosti. Osnovni cilj Povelje je da progresivno unaprijedi standarde života u Evropi i da podstiče socijalno blagostanje ljudi.

U prvom dijelu Evropske socijalne povelje navedena su prava i principi, koje stranke ugovornice prihvataju kao svoje tekovine i koje će posmatrati kao ciljeve svoje politike. Među tih 19 prava i principa nalaze se i prava sa područja socijalnog prava, kao što su: pravo na socijalno osiguranje, pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, pravo na korištenje socijalnim službama, pravo na odgovarajuću pravnu, socijalnu i ekonomsku zaštitu porodica, pravo nejake djece na odgovarajuću socijalnu i ekonomsku zaštitu.

32

Razrada taksativno navedenih prava iz prvog dijela razrađuje se u drugom dijelu Povelje s akcentom na dužnosti i obaveze država ugovornica. Bliža razrada obuhvata 19 raznovrsnih prava, počev od prava na rad, prava na pravilne uslove rada, pa do prava na zdravstvenu zaštitu, prava na socijalno osiguranje, prava na socijalnu i zdravstvenu pomoć, prava na naknadu iz službi socijalnog staranja.

Običajno pravo

Obicajno pravo čine društvene norme - običaji koji su nedržavnog karaktera i koji nastaju spontano. Da bi jedan običaj bio društvena norma smatra se da treba ispuniti tri uslova:

dugotrajna primjena običaja, ponavljanje više puta i postojanje opće saglasnosti da je pravilo ispravno i da odgovara shvatanjima većine u

društvu, koja mu se zbog toga dobrovoljno podvrgava.

Običajno pravo nastaje kada država počne da primjenjuje sankcije za neizvršavanje običajnog pravila ponašanja. Kada se država u svom propisu obaveze na primjenu za rješavanje pojednih pitanja u konkretnim slučajevima, tada običaj postaje običajno pravo.

U tom smislu običajno pravo može biti i izvor socijalnog prava. U pravilu, naši teoretičari priznaju običajnom pravu supsidijarni, dopunski karakter izvora prava. To znači da njegova primjena dolazi u obzir kada ne postoje propisi koje su donijeli državni organi, odnosno kada je evidentno da postoji pravna praznina u propisinia.

I u tom slučaju do primjene običajnog prava dolazi samo ako državni pravni propisi izričito ne zabranjuju takvu primjenu i ako običajna pravila nisu protivna i načelima od države propisanih pravnih pravila.

Sudska praksa

Posebnu pažnju sudska praksa zavređuje kao "rezervni" izvor socijalnog prava. Sudska presuda može postati izvor prava ako se pojedinačna norma kojom se rješava slučaj smatra obaveznom za buduće slučajeve istog karaktera. U ovakvim slučajevima presuda postaje precedentom, odnosno na osnovu precedenta stvara se precedentno pravo, što je karakteristično za anglosaksonski pravni sistem.

U kontinentalnoj Evropi preovlađuje sistem kodificiranog zakonskog prava i pravilo da sudske presude nemaju karakter izvora prava, jer sudovi sude na osnovu zakona, a ne na osnovu sudskih presuda. Ali i u ovim sistemima dolazi do stvaranja općih pravila koja se nazivaju sudska praksa.

Ovu praksu karakterzira postojanje čitavog niza sudskih presuda za istovjetne slučajeve, a ne jedna, kao u precedentnom pravu. Formalno posmatrano, sudska praksa nije izvor prava, jer nema formalno obaveznu pravnu snagu, ali je faktički veoma slična izvoru prava, s obzirom da se sudovi u pravilu, nje drže "kao da je ona zaista izvor prava“.

Djelatnost UN i njenih organa na području socijalnog zakonodavstva

33

Ujedinjene nacije imaju značajnu ulogu u razvijanju socijalnog i radnog prava na međunarodnom planu. To proističe iz same Povelje Ujedinjenih nacija (Glava IX i X) prema kojoj UN rade na podizanju životnog standarda i ostvarenju pune zaposlenosti, kao i na rješavanju krupnih međunarodnih problema u oblasti ekonomskog i socijalnog života u svijetu, poštivanju i zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike na rasu, spol, jezik i religiju.

To je razrađeno u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka, koju je proglasila Skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine. A u njoj se ističe da su osnovna prava čovjeka i ona koja su od neposrednog značaja za radnike, kao što su:

pravo na jednakost pred zakonom, pravo na upotrebu pravnih sredstava, pravo na nepristrasno suđenje, pravo na učestvovanje u javnim poslovima i na vršenju javnih funkcija, pravo na socijalno obezbjeđenje, pravo na zadovoljavajuće uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti, pravo na pravičnu naknadu na odmor i razonodu, pravo na životni nivo dovoljan da obezbijedi blagostanje čovjeka i njegove porodice, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu učestvovanja u kulturnom životu.

NAČELA SOCIJALNOG PRAVA

Sistem socijalnog osiguranja zasniva se na određenim principima odnosno načelima koji proističu iz našeg ustavno-pravnog sistema.

U osnovna načela socijalnog prava mogu uvrstiti sljedeća:

načelo obaveznosti i dobrovoljnosti, načelo uzajamnosti i solidarnosti, načelo jedinstvenosti, načelo demokratičnosti i participacija osiguranika u upravljanju, načelo zakonitosti načelo neotuđivosti i nezastarjelosti prava.

Opća načela socijalnog prava

Načelo obaveznosti i dobrovoljnosti

Socijalno osiguranje je vremenom sve više ustanovljavano zakonskim aktima i kao takvo postojalo sve obaveznije za sva lica obuhvaćena tim osiguranjem.

Prema tome socijalno osiguranje postaje obavezno za sva lica koja su zakonom ili drugim propisima donesenim u skladu s njim, označena kao osiguranici. Tako osiguranik postaje, u

34

pravilu, i obveznik uplate doprinosa za određeno osiguranje i to neovisno od njegove volje. Osnovano se ističe tendencija da obavezno socijalno osiguranje postane sveobuhvatno.

Načelo dobrovoljnosti nije u suprotnosti sa načelom obaveznosti, već u uskoj korelaciji sa njim. Ono se javlja u dva vida:

Lica koja su već obuhvaćena obaveznim socijalnim osiguranjem, mogu na osnovu načela dobrovoljnosti, sama odlučiti da plaćanjem posebnih doprinosa osiguraju sebi i članovima svoje porodice veća prava ili veći obim tih prava od onih koja su im već garantirana po načelu obaveznosti.

Lica koja nisu obuhvaćena obaveznim osiguranjem u određenim granama osiguranja mogu se, na osnovu načela dobrovoljnosti, osigurati za sve ili određene rizike na osnovu plaćanja posebnih doprinosa.

Načelo uzajamnosti i solidarnosti

Načelo uzajamnosti i solidarnosti svodi se na mogućnost utvrđivanja visine potrebnih sredstava za ostvarivanje pojedinih prava, s tim što unaprijed svi osiguranici, na osnovu zakona ill na samoupravnoj osnovi "pristaju" da pod određenim uslovima ta prava mogu koristiti bez obzira na svoje ulaganje (npr. korišćenja prava iz osiguranja neposredno po zasnivanju radnog odnosa), odnosno po proteku dužeg ili kraćeg vremena (npr. ostvarivanja prava na starosnu penziju).

Načelo jedinstvenosti

Prava iz socijalnog osiguranja jedinstvena su za sve osiguranike iste kategorije. Prema načelu jedinstvenosti osnovna prava iz socijalnog osiguranja regulirana su zakonima, koja se dalje razraduju općim aktima u okviru rizičnih zajednica, koja su, u pravilu, obavezna za cijelo područje države ili za pojedina područja.

Načelo demokratičnosti i participacije osiguranika u upravljanju

Prema ranijem pravu, socijalno osiguranje se sprovodilo po načelu samoupravljanja. U principu samoupravljanje socijalnim osiguranjem osiguranici su ostvarivali u okviru odgovarajućih fondova, zajednica i drugih oblika organiziranja obrazovanih po teritorijalnom principu.

Međutim, ovaj princip i dalje treba zadržati, ali sa određenim modifikacijama. Ukupno organiziranje i funkcioniranje socijalnog osiguranja sa svim uvažavanjem pozitivnih elemenata u sprovođenju načela samoupravnosti odnosno demokratičnosti i participacije kod nas i u svijetu, neophodno je više nego do sada podvrgnuti starateljstvu i nadzoru javne vlasti. Osnovni subjekt sistema starateljstva i nadzora treba da bude nadležno ministarstvo, koje se, u skladu s ovim zadatkom treba drukčije organizaciono i funkcionalno postaviti, uzimajući u obzir i potrebu obrazovanja posebnog inspektorata za ovu oblast, kao i detasiranih jedinica na raznim područjima države.

35

Načelo zakonitosti

Načelo zakonitosti ne treba svoditi na zakonitost i pravnu sigurnost radnika i građana, kaoi na nadzor nad zakonitošću i zastiti ustavnosti i zakonitosti zašto se brine država, odnosnoposeban organ institucije, već ga je nužno i šire shvatiti.

Ovo iz razloga što postoje:

objektivna i pravna zakonitost na koju utječe nauka, zakonitost u radu subjekata, koji treba da primjenjuju pravna pravila i da poštuju

hijerarhiju pravnih izvora.

Što se tiče nauke osnovano se ukazuje na nužnost većeg njenog angažiranja zašto je pretpostavka ostvarivanje širih istraživačkih projekata iz socijalnog prava. Zakonitost u radu subjekata koji treba da primjenjuju pravna pravila iz ove oblasti nužno je postizati istim mjerilima, odnosno sredstvima kao i u državnoj upravi - traženjem nivoa stručnosti lica koja rade u provođenju i izvršavanju pravnih pravila, polaganjem stručnih ispita, permanentnim stručnim uzdizanjem i sl., jer je u pitanju u pravilu, ostvarivanje značajnih javnih ovlašćenja.

Načelo neotuđivosti i nezastarjelosti

Prava iz socijalnog osiguranja karakterizira:

nemogućnost otuđivanja, jer su to strogo lična prava (što se ne odnosi na dospjele, a ne isplaćene iznose);

nezastarjelosti koja je određena pravnim propisima.

Osigurano lice moze jedino svojom voljom odlučiti da ne koristi stečeno pravo, jer se ona ostvaruju po privatnoj maksimi tj. na osnovu zahtjeva osiguranog lica, a ne po socijalnoj maksimi, tj. po službenoj dužnosti.

Posebna načela socijalnog prava

Osnovna načela socijalnog prava povezuju sve grane socijalnog osiguranja u jedan cjelovit i uskladen sistem socijalne zaštite i obezbjeđenja radnika i članova njihovih porodica. Svaka grana socijalnog osiguranja ima neke posebne i specifične principe, koje zajedno sa osnovnim načelima, izrazavaju sve one osobenosti koje odgovaraju prirodi, suštini i sadržini pojedinih grana osiguranja.

Posebna načela socijalnog osiguranja su:

načelo meduovisnosti prava o radnom doprinosu osiguranika, koje najviše dolazi do izražaja u penzijskom osiguranju;

načelo prevencije koje je karakteristično za zdravstveno i invalidsko oslguranje.

Načelo međuzavisnosti prava o radnom doprinosu osiguranika

36

Primjenom ovog načela, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaru ju se, ako je ispunjen uslov propisanog penzijskog staža. Visina primanja po osnovu ostvarenog prava određuje se u procentu od osnovice koja se, u pravilu, utvrđuje na osnovu plate ostvarene u određenom razdoblju. Sam procent ovisi, između ostalog, i o duzini penzijskog staža.

Primjena ovog načela dolazi do izražaja i po periodičnom usaglašavanju penzije. Cijeni se da je ovo načelo u skladu sa društvenim principima o određivanju plata. Naime, dužina penzijskog staža, s jedne i visina ostvarene plate, s druge strane, ukazuje na stvarni doprinos jednog radnika.

Načelo prevencije

Načelo prevencije pociva na općem principu da radnik ima pravo na uslove rada, koji osiguravaju njegov fizički i moralni integritet i sigurnost, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu, i drugu zaštitu i ličnu sigurnost na radu. Ovo načelo treba da dođe do izražaja kako u zdravstvenom, tako i u invalidskom osiguranju.

U zdravstvenom osiguranju, ovo načelo se provodi mjerama zdravstvenog prosvjećivanja i raznim snimanjima, cjepljenjima stanovništva, sistematskim liječničkim pregledima i sl. Posebno su određene mjere prevencije invalidskom osiguranju.

Načelo prevencije posebno se ogleda u pravu liječnika da utvrdi potrebu premještanja radnika na drugo radno mjesto poslije dužeg zaposlenja na teškim i po zdravlje štetnim poslovima kao i u institutu povećanog staža osiguranja.

ORGANIZACIJA I FINANSIRANJE SOCIJALNOG OSIGURANJA

Sistem organiziranja i finansiranja u pojedinim zemljama je sastavni dio ukuonog sistema socijalnog osiguranja u svakoj zemlji. S obzirom na razlike koje postoje u sistemu prava socijalnog osiguranja u pojedinim zemljama, one se očituju i na području organiziranja i finansiranja socijalnog osiguranja, odnosno pojeidnih grana osiguranja.

Organizacijska načela socijalnog prava

Smatra se da socijalno osiguranje prilikom pružanja svojih usluga ravna prema sljedećim organizacijskim načelima:

1. načelo supsidijarnosti,2. finalno i kauzalno načelo i3. načelo osiguranja i socijalne zaštite.

1. Načelo supsidijarnosti odnosi se na one situacije kada socijalna pomoć, kao posljednji oblik materijalne zaštite građana, ne može se ostvariti u slučaju kada jedna osoba ne može sama sebi pomoći ili pomoć dobiti na drugi način, odnosno od nekih dobrotvornih institucija ili drugih dobročinitelja. Ono se svodi na zahtjev da svaki pojedinac treba da shvati kao svoju obavezu da sam sebi pomogne (princip samopomoći). Znači, uvijek

37

neposredna socijalna pomoć slijedi samo u onim slučajevima kada su iscpljene sve ostale mogućnosti za rješavanje socijalnog slučaja.

2. Finalno i kauzalno načelo oslanja se na one slučajeve kada su neophodne mjere da se ti slučajevi riješe, odnosno u pitanju je korelacija konkretne socijalne usluge sa ciljem koji se svodi na otklanjanje neke štete neovisno od uzroka koji su je proizveli. Kada je u pitanju kauzalno načelo, tada se obavezno ispituju uzroci koji su doveli do određenog socijalnog problema. Kauzalno načelo proizilazi iz načela ekvivalencije – načela činidbe za protiv činidbu (do ut des). Ako osiguranik plaća doprinos, ima i pravo na odgovarajuću socijalnu prestaciju u slučaju nastupanja socijalnog osiguranom rizika.

3. Načelo osiguranja upoređuje se brigom za slučaj oskudice. Osobe koje se susreću sa individualnim rizikom zaključuju osiguranje radi njegovog „pokrivanja“, jer se radi o relativno čestim rizicima, pa se kao takvi mogu osigurati. Kada nastupi osigurani slučaj, osiguranici mogu dobiti ugovorene socijalne prestacije.

Načelo zbrinjavanja povezuje sa brigom za slučaj nastupanja osiguranog rizika i želejom da se taj rizik otkloni. Zahtjev za ostvarivanje prava nije uvjetovan uplatom doprinosa. Osnovica socijalnog transfera nije visina uplaćenog doprinosa, već veličina posljedice rizika i potreba države da se te posljedice otklone.

Načelo neposredne socijalne zaštite je supsidijarne naravi, jer dolazi do njegove primjene tek kad se rizik, najčešće je u pitanju oskudica, ne može spriječiti drugim mjerama. Kao i slučaju zbrinjavanja, tako i u primjeni ovog načela zahjtev za socijalnim slučajevima ostvaruje se bez obaveze uplaćivanja doprinosa.

Organiziranje socijalnog osiguranja

Postoje dva osnovna oblika organiziranja socijalnog osiguranja, i to:

Upravljanje i sprovođenje socijalnog prava vrši se preko organa državne uprave, odnosno posebnog organa - najčešće je to ministarstvo za poslove socijalnog osiguranja ili socijalnog staranje.

Upravljanje i sprovođenje socijalnog osiguranja vrši se preko posebno organiziranih institucija na bazi veće ili manje autonomije, koje se nalaze pod kontrolom države.

U oblasti socijalnog osiguranja na području SFRJ bile su osnovane dvije grupe samoupravnih interesnih zajednica:

- Samoupravne interesne zajednice iz oblasti zdravstvenog osiguranja i- Samoupravne interesne zajednice iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja.

38

Za vrijeme ratnog stanja, fondovi i zavodi osnovani zakonom, odnosno odlukom na osnovu zakona, prestali su sa radom 31.decembra 1993.godine. Među tim fondovima i zavodima, nalaze i fondovi socijalnog osiguranja i jedan zavod i to:

1. Republički javni fond za socijalnu i dječiju zaštitu;2. Republički fond za zdravstvenu zaštitu;3. Društveni fond penzijskog i invladiskog osiguranja BiH;4. Općinski, odnosno gradski fondovi za socijalnu zaštitu;5. Zavoda za zapošljavanje BiH.

Poslove i zadatke fondova i Zavoda za zapošljavanje BiH od 1. januara 1994.godine obavljaju odgovarajuća ministarstva i nadležni općinski organi uprave, i to:

Ministarstvo za izbjeglice i socijalnu politiku, - Republičkog fonda za socijalnu i dječiju zaštitu, Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH i Zavoda za zapošljavanje BiH;

Ministarstvo zdravlja - Republičkog fonda za zdravstvenu zaštitu; Općinski organ nadležan za poslove socijalne i dječije zaštite - općinskog fonda za

socijalnu i dječiju zaštitu.

Iz dejtonskog Ustava BiH može se zaključiti da su FBiH i RS, kao njeni entiteti isključivo nadležni za oblast socijalne politike, osim pitanja imigracije i izbjeglica i staranja o provođenju međunarodnih obaveza iz ove oblasti.

S obzirom da je RS ukupnu organizaciju vlasti i javnih službi ustanovila na unitarnom principu, pa u skladu s tim i u oblasti socijalne politike, organizacija socijalnog osiguranja uspostavljena je centralistički putem fondova, odnosno zavoda koji „pokrivaju“ cijelo područje RS sa svojim detaširanim raznovrsnim organizacijskim jedinicama.

U FBiH situacija je bitno drukčija, jer u njenu isključivu nadležnost ne spada socijalna politika i socijalno zakonodavstvo, kao ni provođenje socijalne politike i uspostavljanje, odnosno organiziranje službi socijalne zaštite. Dakle, socijalna politika u cjelini sa svih aspekata spada u zajedničku nadležnost FbiH i njenih kantona.

Finansiranje socijalnog osiguranja

Finansiranje socijalnog osiguranja rnože vršiti pomoću tri osnovna oblika: budžetnim načinom, sistemom kapitalnog pokrića i samofinansiranjem.

1. Budžet je u svakoj državi najvažniji instrument javnih rashoda, a instrumenti ostvarivanja javnih prihoda su porezi, carine, takse, doprinosi, javni zajmovi i dr. Pored poreza kao najznačajnijih javno-pravnih prihoda (smatra se da u savremenim državama učestvuju s više od 90%) takse se javljaju kao naknade za nematerijalne, intelektualne usluge koje država preko svojih organa čini obvezniku, u pravilu, na njegov zahtjev. Za socijalno osiguranje najznačajniji je treći instrument javnih prihoda - doprinosa koji se plaća državi, drugom javno-pravnom tijelu, nedrzžvnim organima i organizacijama.

39

2. U slučaju kada se sredstva potrebna za socijalno osiguranje osiguravaju iz uplaćenih doprinosa i ostvarenih kamata u iznosu koji je dovoljan za uspostavljanje ravnoteže između tako akomuliranih sredstava i preuzetih obaveza po osnovi uspostavljenih prava osiguranih lica ovakvo finansiranje socijalnog osiguranja označava se kao sistem kapitalnog pokrića. Ovaj sistem po svojoj prirodi, ostvaruje se preko vanbudžetskih institucija, odnosno preko neovisnih, odnosno samostalnih fondova, kasa, udruzenja i sl.

3. Samofinansiranje socijalnog osiguranja javlja se u slučaju kada se prava osiguranih lica isključivo ostvaruju na osnovu uplate doprinosa iz plaće osiguranika i iz dohotka, odnosno sredstava iz preduzeća, ustanova i drugih. Ovaj sistem ostvaruje se preko institucija kao sistem kapitalnog pokrića, s tom razlikom sto u ostvarenju sistema samofinansiranjem više dolazi do izrazaja načelo samoupravnosti iz kojeg proizlazi pravo na samoorganiziranje.

U savremenim državama, bez obzira kako su organizirane i kako se finansiraju pojedine grane socijalnog osiguranja, nadležna resorna ministarstva, kao i Ministarstvo finansija ostvaruje stanoviti nadzor nad funkcioniranjem i organiziranjem socijalnog osiguranja. Zapravo, u praksi, čistih modela nema, jer je priroda socijalnog osiguranja takva da zahtijeva stalnu brigu najviših institucija države.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Definiranje zdravlja i zdravstvenog osiguranja

Općenito se smatra da su ciljevi zdravstvene politike:1. Produženje trajanja života stanovništva;2. Jačanje zdravlja stanovništva;3. Smanjivanje razlike u zdravstvenom stanju stanovništva i4. Osiguranje od finansijskog rizika odnosno krize.

Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog (psihhičkog) i socijalnog blagostanja koje se može ostvariti postizanjem ravoteže između procesa koji se odigravaju unutar čovjekovog organizma, njegove ličnosti i odnosa čovjeka sa okolinom (a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti).

Na zdravstveno stanje stanovništva, pored razvijenosti zdravtsvenog sistema, utiče veliki broj faktora koji se dijele na:

1. Unutrašnje (nasljednje osobine, stil života, način ishrane);2. Spoljašnje (razvijenost ekonomije, nivo kulture itd.).

Kada je u pitanju pojedinac, faktori se mogu grupisati na:

1. Faktore na koje pojedinac ne može uticati (nrpr.spol, genetske osobine i dr.);

40

2. Faktore na koje pojedinac može uticati (npr.fizička aktivnost, način ihrane i dr.) i3. Faktore na koje može teško uticati (npr.socijalno-ekonomsko stanje društva, zdrava hrana

i dr.).

Zdravstveno osiguranje, kao dio prava socijalnog osiguranja građana, čini jedinstven sistem u okviru koga građani ulaganjem sredstava, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno osiguravaju ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i druge oblike osiguranja na način koji je utvrđen zakonom i drugim propisima donesenim na osnovu zakona. Pravo zdravstvenog osiguranja uređeno je brojnim heteronomnim (državnim i univerzalnim) i autonomnim pravnim pravilima. I ovo pravo se razvrstava na materijalno i procesno.

Materijalno zdravstveno osiguranje je skup pravnih pravila kojima se utvrđuju prava, obaveze i odgovornqsti (rizici-slučajevi, uslovi, socijalne prestacije, odnosno davanja i dr.) u zdravstvenom osiguranju kao posebnoj grani socijalnog osiguranja.

Procesno zdravstveno osiguranje je dio prava zdravstvenog osiguranja kojim se uređuje postupak, rokovi i organi za reguliranje, realizaciju i zaštitu prava, obaveza i odgovornosti subjekata koji uspostavljaju pravne odnose u ovoj grani socijalnog osiguranja.

Kao grana socijalnog osiguranja, zdravstveno osiguranje obuhvata preventivno i kurativno djelovanje raznovrsnih socijalnopravnih subjekata jer omogućava zadovoljavanje socijalnih potreba za zaštitu zdravlja građana sa ciljem da ne dođe do narušavanja zdravlja pojedinaca, grupa, s jedne strane i da, u slučaju nastupanja socijalno-zdravstvenog rizika koji je posljedica već narušenog zdravlja, djeluje kurativno pod propisanim uslovima.

Zdravstveno osiguranje u preventivnoj zaštiti je trajnog karaktera, jer je kao takvo, kontinuiranog i dugoročnog karaktera, dok je u kurativnoj zaštiti, u pravilu, kratkotrajnog karaktera. Osim socijalnog osiguranja za slučaj bolesti, zdravstvenim socijalnim osiguranjem "pokriveni" su i slučajevi: povrede, trudnoća i poradanja, spriječenosti za rad, preventvne zdravstvene zaštite i smrti. Također je socijalno osiguranje regulirano i drugim pravnim aktima socijalnog osiguranja.

Zdravstvena zaštita građana je skup mjera, aktivnosti i postupaka na unapređenju prava na život, očuvanje i poboljšanje zdravlja ljudi koje poduzima BiH, njeni entiteti, u oviru FBiH kantoni, općine, zdravstvene institucije, zdravstveni radnici, dionička društva, odnosno preduzeća, ustanove i druga pravna lica i građani.

PRINCIPI ZDRAVSTVENOG SOCIJALNOG OSIGURANJA

Osnovni principi zdravstvenog socijalnog osiguranja jesu: načelo obaveznosti, načelo solidarnosti, načelo uzajamnosti.

1. Načelo obaveznosti dolazi do izražaja u obaveznom zdravstvenom osiguranju za razliku od dobrovoljnog, dopunskog i privatnog osiguranja koji funkcioniraju prema načelima tržišta, odnosno prema načelu ugovorne slobode i načelu imovinskog cenzusa, a izuzetno

41

prema načelu obaveznosti. Načelo obaveznosti odnosi se kako na osiguranika, tako i na članove njegove porodice, ali i na druga lica osigurana u određenim okolnostima.

2. Načelo solidarnosti manifestira se, na osnovu ulaganja u odgovarajući fond zdravstvenog osiguranja, u pristajanju svih ulagača (osiguranika) na obezbjeđenje potrebne zdravstvene zaštite koja je predviđena osiguranjem pod jednakim uslovima (zdravstvena zaštita, razne vrste pomćci, naknade idr.).

3. Načelo uzajamnosti očituje se u pravima na naknade i pomoć (naknade, plate osiguranicima i dr.).

Decidno je propisano da se sredstva federalnog fonda solidarnosti koriste namjenski, i to:

1. za osiguranje jednakih uvjeta za provođenje obveznog zdravstvenog osiguranja u svim kantonima,

2. za prioritetne federalne programe zdravstvene zaštite, 3. za prioritetne najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih

djelatnost koje se pružaju osiguranim licima na teritoriji F BiH.

Ova sredstva se ne mogu koristiti za druge namjene. Ako se sredstva federalnog fonda ne iskoriste u cijelosti do kraja tekuće godine, neutrošeni dio vraća se kantonalnim zavodima zdravstvenog osiguranja razmjerno njihovom učešću u formiranju tih sredstava. Značajno je što se FBiH obvezala da će osigurati u svom budžetu svake godine isti iznos za federalni fond solidarnosti koji se prethodno osigura iz jedinstvene stope doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

VRSTE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

Osiguranje vuče svoje korijene jos od antičkog doba. Od tog vremena, osiguranje je kao institucija prošlo kroz više faza svog razvoja: od esnafskog, karitativnog, klasnog, pa do socijalnog i poslovnog odnosa.

Određene grupacije ljudi udružuju se obavezno ili dobrovoljno u svrhu i na osnovu sukcesivnog i kontinuiranog uplaćivanja određene sume novca u zajedničku kasu, obezbijede kako sebi, tako i članovima svoje porodice pokriće plaćanja zdravstvenih troškova za zdravstvene rizike.

Najčešće se zdravstveno osiguranje razvrstava na:

Obavezno zdravstveno osiguranje (gransko, klasno ili građansko uz veće ili manje asistiranje države);

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje (gransko, klasno ili građansko);

42

Privatno zdravstveno osiguranje.

Obavezno zdravstveno osiguranje

Država može zakonom predvidjeti obavezno zdravstveno osiguranje, propisujući osiguravajuće iznose, doprinose, vrste zdravstvenih rizika i osnove zdravstvene organizacije i finasijskih institucija koje "pokrivaju" ovo osiguranje. Kao kriteriji od kojih se polazi pri uspostavljanju ovog osiguranja najčeće:

Zdravstveni rizici vezani za cjelokupnu populaciju (zarazne bolesti, endemske bolesti i si);

Uslovi rada vezani za pojedine djelatnosti, grane privrede (šumarstvo,rudarstvo, pojedine vrste saobraćaja);

Uslovi životne sredine (visoka zagađenost tla, voda, rudarski bazeni, prljava industrija i sl.);

Materijalne sposobnosti pojedinaca da sami zaštite svoje zdravlje (utvrđivanje donje granice zarada, ispod koje je određena vrsta obaveznog osiguranja).

U obaveznom osiguranju zakonom se utvrđuje učešće poslodavca, radnika, kao i pojedinca-korisnika usluga zdravstvene zaštite. Također se propisuju vrste rizika, obim "pokrića". U pravilu, država nadzire i subvencionira rad zdravstvenih institucija.

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje

Zakonom se omogućuje osnivanje osiguravajućih društava (kase uzajamne pomoći, agencije i si.), koja se na nacelu dobrovoljnosti uspostavljaju na nekom od principa zajedništva (npr. teritorijalne zajednice, vjerske zajednice, strukovna udruženja, studenti, administrativni radnici). U pravilu, kod ovog osiguranja vrijede ona načela koja prate dopunsko, odnosno privatno osiguranje.

Za organiziranje i funkcioniranje institucija ovog osiguranja vrijedi načelo sloboonog uređivanja, ali ne i protivno ustavnu i zakonu. Nadležno ministarstvo, kao organ uprave vrši upravni nadzor nad njihovim radom. Što se tiče samih osiguranika, za njih vrijedi načelo ravnopravnosti prilikom uspostavljanja specifičnih socijalnopravnih odnosa u ovom osiguranju.

Privatno zdravstveno osiguranje

I u domenu zdravstvenog osiguranja kao i u drugim oblastima društvenog života moguće je na istim načelima na kojima počiva osiguranje, uspostavljati odgovarajuće privatne institucije. Naime, pojedinci, grupa lica, polazeći od načela ugovorne slobode i načela obligacionog prava, ulažu vlastiti kapital u osnivanje institucija osiguranja (zavod, biro, agencija i sl.).

Nadležni organi privatnih osiguravajucih institucija utvrđuju programe osiguranja, posebno vrstu i obim zdravstvenog rizika koji se osigurava, pravila osiguranja i unutrašnje organiziranje institucija, u skladu sa zakonom.

OBLICI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U BIH

43

Zakonima o zdravstvenom osiguranju u oba entiteta Bosne i Hercegovine predviđeno je više oblika ovog osiguranja.

1. Građani u Federaciji Bosne i Hercegovine, pod uslovima utvrđenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju i drugim zakonima, kao i propisima donesenim na osnovu zakona, imaju pravo na zdravstveno osiguranje, koje obuhvata:

obavezno zdravstveno osiguranje; prošireno zdravstveno osiguranje; dobrovoljno zdravstveno osiguranje.

Pravo na obavezno zdravstveno osiguranje imaju lica u radnom odnosu i druga lica koja vrše određene djelatnosti ili imaju određena svojstva, a obuhvacćne su Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Ovo pravo imaju i članovi porodice osiguranika pod uslovima utvrđenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju.

Sva ova lica tretiraju se kao osigurana lica i imaju pravo, u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja, na:

korišćenje zdravstvene zaštite; novčane naknade i razne pomoći.

Izricito je predviđeno da sva prava koja pripadaju osiguranim licima ne mogu biti predmet ugovora, niti se mogu prenositi, kao ni nasljeđivati. Jedino novčana primanja iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koja su dospjela, a ostala su neisplaćena zbog smrti osiguranog lica, mogu biti predmet nasljeđivanja.

Prošireno zdravstveno osiguranje je fakultativne prirode, koje može uvesti zakonodavno tijelo kantona radi osiguranja prava iz zdravstvenog osiguranja, odnosno obima prava koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjern.Dobrovoljno zdravstveno osiguranje je također fakultativno, koje se kao takvo može uvrditi od strane gradana za one vidove zdravstvene zaštite i ona prava koja se ne osiguravaju obaveznim i proširenim zdravstvenim osiguranjem.

2. U Republici Srpskoj predviđena su takoder tri oblika zdravstvenog osiguranja, i to: obavezno zdravstveno osiguranje; prošireno zdravstveno osiguranje; privatno zdravstveno osiguranje.

Znači, na nivou ovog entiteta Fond zdravstvenog osiguranja obezbjeđuje uslove za ostvarivanje obaveznog zdravstvenog osiguranja, a Zakonom je ovlašten da uvodi i prošireno osiguranje.Građani RS i druga lica imaju zakonsku mogućnost da se osiguraju kod privatnih agencija za zdravstveno osiguranje za prava iz zdravstvenog osiguranja i prava koja nisu obuhvaćena obaveznim i proširenim zdravstvenim osiguranjem.

44

Pravni odnosi zdravstvenog socijalnog osiguranja

Za predmet prava zdravstvenog socijalnog osiguranja smatraju se oni društveni odnosi koji ta prava reguliraju. Ti društveni odnosi koje prava zdravstvenog osiguranja reguliraju jesu odnosi socijalne sigurnosti. Samom regulacijom ovih odnosa u okviru prava zdravstvenog osiguranja oni postaju i pravni odnosi, odnosno pravni odnosi socijalnog osiguranja.

Da bi nastao socijalnopravni odnos, pa time i pravni odnos socijalnog zdravstvenog osiguranja, kao jedne najopsežnije i najvažnije grupe socijalno-pravnih odnosa, treba da budu ispunjeni sljedeći uslovi:

postojanje pravnog osnova socijalnog zdravstvenog prava i postojanje stanja socijalne potrebe, odnosno nastupanje socijalnog slučaja (rizika)

pokrivenog pravnim osnovom zdravstvenog socijalnog prava; izjava lica, odnosno njegov zahtjev kojim se trazi određena socijalna prestacija od

određenog, nadležnog društvenog subjekta.

Pored ovih općih uslova za nastanak pravnih odnosa, koji su kumulativne prirode, postoje i posebni uslovi koje također treba da ispuni jedno lice - lično da bi se ono moglo uvrstiti u krug osiguranih lica, odnosno da bi moglo steći svojstvo osiguranog lica (ispunjenje određenog imovinskog cenzusa, navršetak određenog broja godina života ili radnog staža).

Postojanje pravnog osnova zdravstvenog socijalnog osiguranja kao uslova zasticanje prava

Zakonom je izričito predviđeno da prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja mogu ostvariti samo ona lica za koja se utvrdi da imaju svojstvo osiguranih lica. Samo svojstvo osiguranog lica utvrđuju kantonalni zavod osiguranja, odnosno nadležna služba Fonda zdravstvenog osiguranja, a zainteresirano lice to dokazuje posjedovanjem posebne isprave, odnosno zdravstvene legitimacije. Za sticanje bilo kakvog prava iz socijalnog osiguranja potrebno je ispuniti i druge uvjete: postojanje stanja socijalne potrebe i podnošenje zahtjeva za ostvarivanjem konkretnog prava.

Nastupanje osiguranog slučaja kao uslova postanka prava iz zdravstvenogsocijalnog prava

Drugi uslov općeg karaktera - nastupanje socijalnog slučaja (rizika) koji je pokriven pravnim osnovom zdravstvenog socijalnog prava, tj. da postoji stanje socijalne potrebe. Zakonom o zdravstvenom osiguranju određeni su slučajevi, koji su pokriveni obaveznim zdravstvenim

45

osiguranjem zbog kojih se smatra da nastaje stanje socijalne potrebe, odnosno koji su pokriveni pravnim osnovom. Ti slučajevi su za osiguranike i članove njihove porodice:

zdravstvene zaštite i naknade putnih troskova u vezi sa koriscenjem zdravstvene zastite. Osiguranici još imaju i pravo na naknadu plate.

Zahtjev pogođenog lica osiguranim slučajem

Ispunjenje prethodna dva uslova - postojanje pravnog uslova i zastupanje osiguranog slučaja predstavlja pravnu situaciju koja se može označiti kao dospjelost prava. Tek podnošenjem zahtjeva, odnosno izjave upotpunjuje se ispunjavanje uslova za sticanje nekog subjektivnog socijalnog prava iz zdravstvenog socijalnog osiguranja, odnosno prava na određenu socijalnu prestaciju.

Pravilo je da prava iz zdravstvenog osiguranja, sto je slučaj i sa drugim pravima iz socijalnopravnih odnosa, nastaju sa momentom podnošenja izjave, odnosno zahtjeva – od prvog dana sljedećeg mjeseca.

ELEMENTI PRAVNIH ODNOSA ZDRAVSTVENOG SOCIJALNOG OSIGURANJA

Elementi socijalnopravnih odnosa, pa time i pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja su:

subjekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja; prava i obaveze iz pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja; objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog

osiguranja.Subjekti pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja

Subjekti pravnog odnosa zdravstvenog osiguranja:

osigurana lica (osiguranici, članovi njihovih obitelji i druga lica osigurana u određenim okolnostima),

zavodi, odnosno službe fonda zdravstvenog osiguranja, kao i drugi subjekti.

1. Osigurana lica su lica koja su osigurana po osnovu svog ličnog svojstva obveznim zdravstvenim osiguranjem, u pravilu, a iznimno proširenim i dobrovoljnim osiguranjem. Osiguranici su:

1) lica koja su u radnom odnosu kod pravnog i fizičkog lica koji samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom, sredstvima u svojstvu građana, samostalno u vidu zanimanja, obavljaju profesionalnu djelatnost na teritoriju BiH,

2) lica u radnom odnosu kod pravnog i fizičkog lica sa sjedištem na teritoriji Federacije, upućena na rad i stručno usavršavanje u inozemstvo, te lica na radu u domaćinstvima osiguranika koji se nalaze na radu u inozemstvu, ako su državljani FBiH,

46

3) lica koja su izabrana ili imenovana na stalne dužnosti u institucijama vlasti BiH, ako za taj rad primaju plaću, odnosno naknadu plate,

4) državljani entiteta BiH, zaposleni u stranim ili međunarodnim organizacijama i ustanovama, stranim konzulatima i diplomatskim predstavništvima sa sjedištem na teritoriju FBiH,

5) lica s prebivalištem na teritoriji BiH zaposlena u inozemstvu kod inozemnog poslodavca koja nemaju zdravstveno osiguranje inozemne ustanove, odnosno dijela u čijoj je nadležnosti provođenje zdravstvenog osiguranja,

6) lica koja se nakon završenog osiguranja nalaze u obveznom praktičnom radu, ako rade s punim radnim vremenom,

7) lica koja na teritoriji entiteta obavljaju privrednu ili neprivrednu djelatnost ličnim radom,

8) lica koja su vlasnici privatnih poduzeća sa sjedištem na teritoriji entiteta BiH, ako nisu zdravstveno osigurani po drugom osnovu,

9) zemljoradnici koji se na teritoriji entiteta BiH bave zemljoradnjom kao jedinim ili glavnim zanimanjem, zemljoradnici koji su svoje poljoprivredno zemljište dali u zakup i lica koja su uzela poljoprivredno zemljište u zakup, ako nisu zdravstveno osigurana po drugom osnovu,

10) korisnici mirovina i korisnici prava na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje po propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju entiteta BiH,

11) korisnici mirovina i invalidnina s prebivalištem na teritoriji entiteta BiH koji to pravo ostvaruju isključivo od inozemnog nositelja mirovinskog ili invalidskog osiguranja, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno,

12) nezaposlena lica koja su prijavljena zavodu, odnosno službi za zapošljavanje ako su se prijavila u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, služenja vojnog roka, otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija, iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove, lice koje je bilo na stručnom osposobljavanju ili prekvalifikaciji koje organizira zavod, osoba koja se prijavila u roku od 30 dana po povratku iz inozemstva prijave i ako su prije odlaska u inozemstvo bila zdravstveno osigurana, lica koja su se prijavila u roku od 90 dana nakon završetka školske godine u kojoj su završila redovito školovanje, odnosno od dana položenog ispita ako su prije toga izgubila pravo na zdravstvenu zaštitu, lica koja su se prijavila u roku od 90 dana nakon služenja vojnog roka odnosno od dana prestanka nesposobnosti zbog bolesti radi koje su otpuštena iz te vojne službe, ako su na služenju vojnog roka stupila u roku od 60 dana od dana završenog školovanja u odgovarajućoj ustanovi,

13) lica koja su navršila 15 godina života, a nisu završila osnovno školovanje ili se po završetku osnovnog školovanja nisu zaposlila, ako se u roku od 30 dana od dana navršenih 15 godina života, odnosno od dna završetka školske godine, prijave zavodu, odnosno službi za zapošljavanje,

14) lica koja prema propisima o školovanju izgubila status učenika, odnosno redovitog studenta , ili su prekinula redovito školovanje, zadržavaju pravo na zdravstvenu zaštitu u trajanju od jedne godine od dana prekida školovanja ako su se prijavila zavodu za zapošljavanje u roku od 30 dana od dana prekida školovanja i ako pravo na zdravstvenu zaštitu ne mogu ostvariti po drugom osnovu,

47

15) lica s prebivalištem na teritoriji FBiH kojima je priznato svojstvo ratnog, mirnodopskog i civilnog invalida rata, odnosno status korisnika obiteljske invalidnine suglasno pozitivnim propisima, ako nisu zdravstveno osigurana po drugom osnovu,

16) pripadnici vojske uključujući lica na redovitom odsluženju vojnog roka i pripadnici federalnog MUP,

17) pripadnici policije, 18) lica koja su prekinula rad zbog toga što ih je pravno lice uputilo na stručno

obrazovanje ili postdiplomski studij, 19) lica koja je pravno lice prije stupanja u radni odnos uputilo kao svoje stipendiste na

praktičan rad ili u drugo pravno lice radi stručnog osposobljavanja ili usavršavanja, 20) lica upućena u inozemstvo u sklopu međunarodne prosvjetne, tehničke i kulturne

suradnje, 21) vrhunski sportisti, ako nisu osigurani po drugom osnovu.

2. Prema zakonskim odredbama članovima obitelji osiguranika smatraju se. 1) supružnik, odnosno supruga ili suprug (bračni i vanbračni) ,2) djeca (rođena u braku, van braka, usvojena i pastorčad) i djeca bez roditelja ako ih je

osiguranik izdržavao,3) roditelji (otac, očuh, maćeha,usvojitelji osiguranika) ako ih je osiguranik izdržvao,4) unuci, braća, djed i baka, ako su nesposobni za samostalan ţivot i rad i ako nemaju

sredstava za izdržavanje, pa ih osiguranik izdrţava. Navedeni članovi obitelji osiguranika stječu pravo na obvezno zdravstveno osiguranje pod uvjetom da isto pravo ne ostvaruju po osnovu radnog odnosa ili obavljanje privredne ili neprivredne djelatnosti ličnim radom odnosno poljoprivrednom djelatnošću.

Bračni drug koji nije stekao pravo na obiteljsku imovinu zato što nije navršio određene godine života, ako je u času smrti svoga bračnog druga bio stariji od 40 godina, odnosno 55 godina ispunjava uvjete za obvezno zdravstveno osiguranje. Ukoliko se radi o bračnom drugu mlađem od 40 godina, odnosno 55, tada je osiguran dok je prijavljen zavodu za zapošljavanje i da je prijava uslijedila u roku od 90 dana nakon smrti bračnog druga. Pod zakonom određenim uvjetima i razvedeni bračni drugovi imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje. Djeca osiguranika su zdravstveno osigurana do navršene 15 godine, a ako su na redovitom školovanju, do njegovog kraja, a najduže do navršene 26 godine života. U slučaju da djeca osiguranika zbog bolesti ili povrede prekinu redovito školovanje, imaju pravo na zdravstveno osiguranje i za vrijeme trajanja bolesti odnosno povrede. Ukoliko dođe do prekida redovitog školovanja zbog služenja vojnog roka, korištenje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja produžava se na onoliko vremena koliko je trajao prekid po ovom osnovu. Djeca koja postanu nesposobna potpuno i trajno za rad prije navršene 15 godine života, odnosno za vrijeme trajanja redovitog školovanja, imaju pravo na zdravstveno osiguranje tijekom trajanja te nesposobnosti. Državljani entiteta BiH zaposleni u inozemstvu kod inozemnog poslodavca čiji članovi obitelji, bračni drug i djeca nisu zdravstveno osigurani kod inozemnog nositelja zdravstvenog osiguranja, a prije odlaska bili su zdravstveno osigurani, obvezni su zdravstveno osigurati svoje članove obitelji.

3. Druga lica osigurana u određenim okolnostima razvrstana su u više grupa.:

Prva grupa ovih lica koja imaju pravo čine:

48

1) lica koja učestvuju u organiziranim javnim radovima na teritoriji FBiH,2) lica koja ispunjavaju obveze učestvovanja u civilnoj zaštiti ili obvezu učestvovanja u

sluţbi osmatranja i obavještavanja, 3) lica koja kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih jedinica vrše dužnosti

po propisima o zaštiti od požara.

Drugu grupu čine učenici srednjih škola i redoviti studenti koji su državljani FBiH i imaju na njenoj teritoriji prebivalište, također su zdravstveno osigurani, ako nisu već osigurani kao članovi obitelji osiguranika.To vrijedi i za članove njihove obitelji.

Treća grupa obuhvata lica sa prebivalištem na teritoriji entiteta BiH, koja su osigurana pod određenim zakonskim uvjetima.

Posebnu grupu čine lica koja imaju pravo na zdravstvenu zaštitu zbog povrede na radu i oboljenja od profesionalne bolesti. U ovu grupu spadaju.

1) učenici i studenti na praktičnoj nastavi, praktičnom radu i sl., 2) hendikepirana djeca,3) lica koja pomažu policijskim službama, 4) lica koja učestvuju u organiziranim akcijama spašavanja,5) lica koja na poziv državnih i drugih ovlaštenih organizacija obavljaju dužnosti, 6) sportisti, treneri, organizatori sportskih djelatnosti,7) lica koja su kao članovi gorske službe spašavanja i, 8) lica koja kao članovi raznih terenskih sastava učestvuju spašavanju i zdravstvenoj zaštiti u

prirodnim i drugim nesrećama.

Zavodi zdravstvenog osiguranja su drugi subjekti pravnih odnosa zdravstvenog osiguranja. Za dobrovoljno zdravstveno osiguranje može se od strane građana organizirati jedan ili više zavoda dobrovoljnog osiguranja ili drugih oblika organiziranja u skladu sa zakonom.

Na nivou FBiH osnovan je Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja u čiji djelokrug spada obavljanje poslova i ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja koja su od interesa za sve kantone, kao i za provođenje određenih prava po osnovu konvencija, drugih međunarodnih ugovor ali zakona i obavljanje poslova obveznog zdravstvenog osiguranja građana.

Kantonalni zavod osiguranja, pored toga što provodi politiku razvoja i unapređenja zdravstvene zaštite, koja se osigurava obveznim zdravstvenim osiguranjem, planira i prikuplja novčana sredstva ovog osiguranja, obavlja i poslove u vezi s ostvarivanjem prava osiguranih lica, brine se o zakonima i blagovremenom ostvarivanju ovih prava te im pruža stručnu pomoć u ostvarivanju prava o zaštiti njihovih interesa.

Prava i obveze iz pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja

Prema zakonskim odredbama, pravo iz obveznog zdravstvenog osiguranja: 1. osiguranici, i to: a) pravo na zdravstvenu zaštitu, b) pravo na naknadu plaće,

49

c) pravo na naknadu putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite.

2. članovi obitelji osiguranika, i to:a) pravo na zdravstvenu zaštitu, b) pravo na naknadu putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite.

Pravo na zdravstvenu zaštitu

Prava iz zdravstvenog osiguranja svode se na određena socijalna davanja. Zdravstvena zaštita koja se osigurava entitetskim zakonima o zdravstvenom osiguranju obuhvata:

- hitnu medicinsku pomoć;- liječenje zaraznih bolesti, akutnih, kroničnih bolesti u slučajevima i stanjima kada

ugrožavaju život;- zdravstvenu zaštitu djece do navršene 15 godine života i redovnih učenika i studenata; - otkrivanje i liječenje endemske nefropatije;- liječenje malignih oboljenja i inzulnog ovisnog dijabetesa; - zdravstvena zaštita u trudnoći i materinstvu;- zdravstvena zaštita duševnih bolesti koji zbog prirode i stanja bolesti mogu da ugroze svoj

život u život drugih lica, ili oštete materijalna dobra;- zdravstvena zaštita oboljelih od progresivnih neurotičnih oboljenja, paraplegije,

kvadriplegije, cerebralne paralize i multipleks skleroze;- liječenje povreda na radu i profesionalnih oboljenja;- zdravstvena zaštita građana iznad 65 godina života, pod uvjetom da po članu domaćinstva

nemaju prihode veće od prosječne plaće na području entiteta BiH, ostvarene u prethodnom mjesecu;

- liječenje narkomanije;- služba prikupljanja krvi.

Zdravstvena zaštita provodi se kao:1. primarna,2. specijalističko-konzultativna i3. bolnička.

Provodi se po standardima i normativima zdravstvene zaštite i prema pravilniku o načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koje donosi ministar nadležan za oblast zdravstva. Zdravstvene ustanove sa kojima nije zaključen ugovor o pružanju zdravstvene zaštite mogu naplatiti od kantonalnog zavoda samo troškove medicinske pomoći pružene osiguranim licima u hitnim slučajevima i druge troškove u vezi sa pružanjem pomoći.

Pored navedenih prava, osigurana lica imaju pravu i na:

- korištenje ortopedskih i drugih pomagala;- stomatološku-protetičku pomoć; - stomatološko-protetičke nadomjestke;- korištenje lijekova čije je stavljanje u promet odobrio federalni ministar zdravstva, a

nalaze se na listi lijekova koji se osiguranicima mogu propisati na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

50

Posebne propise o liječenju u inozemstvu osiguranih lica dužan je donijeti federalni ministar zdravstva.

Pravo na naknadu plaće

Osiguranici u radnom odnosu, lica izabrana ili imenovana na stalne dužnosti u određenim organima vlasti u BiH ili kantona, ako za taj rad primaju plaću, državljani BiH, zaposleni u stranim ili međunarodnim organizacijama i ustanovama, stranim konzularnim i diplomatskim predstavništvima, lica s prebivalištem na teritoriji Bih zaposlena u inozemstvu, ako nemaju inozemno zdravstveno osiguranje, lica koja su na teritoriji BiH pripadnici vojske, uključujući i lica na redovitom odsluženju vojnog roka i pripadnici federalnog MUP-a, kao i pripadnici policije, imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme spriječenosti, ako su:

1. Privremeno spriječeni da rade zbog bolesti ili povrede, odnosno radi liječenja i medicinskog ispitivanja smješteni u zdravstvenoj ustanovi,

2. Privremeno spriječeni da rade zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika;

3. Izolirani kao kliconoše ili zbog pojave zaraza u njihovoj okolini, 4. Određeni za pratioca bolesti upućenog na liječenje ili ljekarski pregled u najbliže mjesto, 5. Određeni da njeguju oboljelog supružnika ili dijete pod uvjetima propisanim zakonom o

zdravstvenom osiguranju.

Pravo na naknadu plaća imaju lica koja se, nakon završenog obrazovanja, nalaze na praktičnom radu, ako rade s punim radnim vremenom. Naknada plaće pripada samo za dane koje bi pripadala plaća ili naknada u smislu propisa o radnim odnosima.

Osiguranicima kod kojih spriječenost za rad nastupi dok se nalaze na neplaćenom odsustvu, pripada naknada plaće samo po isteku neplaćenog odsustva, ako u to vrijeme još postoji privremena spriječenost za rad. Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku od prvog dana privremene spriječenosti za rad i dok ta spriječenost traje.

Spriječenost za rad zbog privremene nesposobnosti za rad traje dok izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi ili ljekarska komisija, ne utvrdi da je uspostavljanje radne sposobnosti, ili dok se pravosnažnim rješenjem nadležnost organa po propisima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne utvrdi da postoji invalidnost.

U slučaju da osiguranika za vrijeme privremene spriječenosti za rad prestane radni odnos, odnosno obavljanje djelatnosti ličnim radom, pripada mu naknada plaće najviše 30 dana nakon prestanka odnosa.

Izuzetno, osiguraniku pripada naknada plaće i nakon prestanka radnog odnosa, sve do ponovnog uspostavljanja radne sposobnosti, odnosno konačne ocjene radne sposobnosti ili invalidnosti ne duže od 12 mjeseci. Osiguraniku ne pripada, odnosno obustavlja se isplata naknade na plaću za vrijeme privremene nesposobnosti za rad:

51

1. ako svjesno prouzrokuje privremenu nesposobnost, 2. ako namjerno sprječava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje, 3. ako prima plaću ili obavlja drugu djelatnost, 4. ako se bez opravdanog razloga ne odaziva na poziv na ljekarski pregled izabranog doktora

medicine primarne zdravstvene zaštite, 5. ako izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite utvrdi da se ne pridržava uputa

za liječenje, 6. ako se u roku od tri dana od početka bolesti ne javi izabranom doktoru medicine primarne

zdravstvene zaštite da je obolio.

Osnovica za utvrđivanje naknade plaća je plaća isplaćena osiguraniku za mjesec dana koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Ako osiguranik nije ostvario plaću u prethodnom mjesecu, tada je osnovica prosječna plaća na nivou kantona.

Pravo na naknadu putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite

Ovo pravo obuhvata: 1. naknadu za troškove prijevoza, 2. naknadu za troškove ishrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu.

Naknada putnih troškova pripada ovim osiguranim licima: a) ako su upućeni doktoru medicine ili u zdravstvenu ustanovu u najbliže mjesto, ako u

mjestu u kojem rade ili u kojem imaju prebivalište nema doktora medicine odgovarajuće specijalnosti,

b) ako ih izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite uputi ili pozove u mjesto izvan mjesta rada ili prebivališta.

Posebno je predviđeno da osiguranici imaju pravo na naknadu za pogrebne troškove.

Objekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja

Objekt pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja su socijalne prestacije iz zdravstvenog socijalnog osiguranja. Kao posebna karakteristika zdravstvenog socijalnog osiguranja jeste (predviđanje visokog stepena socijalnih prestacija u uslugama.

Prestacije u davanjima sastoje se u isplatama naknade na platu i naknade putnih troškova u vezi sa korišćenjem zdravstvene zaštite. U nekim slučajevima objekt pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja je i davanje i činjenje. U ovim slučajevima umjesto ovih socijalnih prestacija ne rnoze se tražiti, odnosno ostvarivati pravo na neki ekvivalent (npr. u novcu, drugoj stvari ili usluzi).

FINANSIRANJE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJE

52

Modeli finansiranja zdravstvenog osiguranja

Kao tri načina, odnosno izvora financiranja, smatraju se oni sistemi u kojima se javljaju, kao dominantna, slijedeća sredstva:

1. Sredstva koja izdvaja država za zaštitu zdravlja stanovništva u svrhu da se osigura financiranje zajedničkih zdravstvenih potreba za cjelokupno stanovništvo ili bar u većem stupnju,

2. Sredstva koja samo građani namjenski izdvajaju za zaštitu zdravlja putem udruživanja u sistem zdravstvenog osiguranja, u svrhu zaštite svog zdravlja i zdravlja članova obitelji od raznovrsnih rizika,

3. Gotovinska sredstva koje pojedinac neposredno, u vrijeme nastanka zdravstvenog rizika, pa time i zdravstvenog troška, lično uplaćuje za svoje liječenje i liječenje članova svoje obitelji.

Modeli finnasiranja zdravstvenog osiguranja Svjetske zdravstvene organizaceije

Svjetska zdravstvena organizacija u svojoj svestranoj aktivnosti na području zdravstva potencira sljedeća tri modela finansiranja zdravstvenog osiguranja:

1. Bizmarkov model koji se naziva još i „klasičnim“ (obaveznim) modelom zdravstvenog osiguranja ili tzv.socijalnim zdravstvenim osiguranjem;

2. Beveridžov model koji je poznat kao model „budžetskog zdravstvenog osiguranja“ ili kao model „nacionalne zdravstvene službe“;

3. Semaškov model.

Bizmarkov model zasniva se na obaveznom univerzalnom zdravstvenom osiguranju u kojem prevladava finansiranje zdravstevne zaštite iz fondova obaveznog zdravstvenog osiguranja u kojem doprinose solidarno uplaćuju i zaposlenici i poslodavci. Ovi doprinosi su oblik javnih državnih prihoda sa unaprijed definiranom namjenom.

Principi na kojima funkcionira ovaj model:

a) Neprofitabilnost;b) Solidarnost izmešu svih osiguranika koji su udruženi u određene organizacije (fondove,

bolesničke kase, agencije i dr.);c) Sigurnost koja se „oslonja“ na univerzalnost obezbjeđenja sistema zdravstvene zaštite;d) Odgovornost, koja počiva na cjelokupnoj društevnoj zaštiti.

Beveridžov model finansiranja zdravstvenog osiguranja počiva na ideji da je nosilac osiguranja država. Kao takav, on počiva na porezima, što znači da se finansiranje zdravstva vrši iz državnog budžeta.

Zdravstvene ustanove su vlasništvo države. I ovaj sistem bazira se na principu solidarnosti, s tim da u upravljanju nisu uključeni ni osiguranici ni poslodavci.

53

Semaškov model finansiranja zdravstvenog osiguranja primjenjivan je u socijalističkom Sovjetskom savezu dvadesetih godina prošlog stoljeća i uporediv je sa Beveridžovim modelom, jer i u ovom mnodelu država je ogovorna za zdravstvenu zaštitu cjelokupnog stanovništva.

Savremeni modeli finansiranja zdravstvenog osiguranja

U literaturi socijalnog prava navodi se novije shvatanje koje se odnosi na modele finansiranja zdravstvenog osiguranja. To su slijedeći modeli:

1. Potpuno (česti) državni/javni model, odnosno državno-etatistički finansiranja zdravstvenog osiguranja. Naglašava se da ovaj model koristi relativno mali broj zemalja;

2. Preovladujući (dominantno) javni model prema kojem se zdravstvo finansira iz javnih izvora, s tim što je provođenje prepušteno javnoj zdravstvenoj ustanovi;

3. Mješoviti model svodi se na kombinaciju javnog i privatnog modela finansiranja zdravstvenog osiguranja;

4. Preovladujući privatni model u okviru kojeg pretežnim dijelom je na sceni privatno finansiranje zdravstvenog osiguranja i privatno pružanje zdravstvenih usluga;

5. Potpuni privatni model finansiranja zdravstvenog osiguranja.

Ipak najnovija klasifikacija ovih modela svodi se na sljedeće modele:

1. Model obaveznog osiguranja;2. Model nacionalnog zdravstvene službe;3. Model privatnog zdravstvenog osiguranja.

Ipak, treba podsjetiti da su u savremenim zemljama sve više prisutna sljedeća tri nivoa finansiranja zdravstvenog osiguranja:

1. Nivo obaveznog zdravstvenog osiguranja;2. Nivo dopunskog zdravstvenog osiguranja;3. Nivo privatnog zdravstvenog osiguranja.

FINANSIRANJE OBAVEZNOG ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U BIH

U Bosni i Hercegovini je entitetskim zakonima, odnosno zakonima FBiH, RS i Brčko DistriktaBiH predviđen specifičan sistem finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja.

U okviru zakonskih odredbi o osiguranju sredstava, odnosno finansiranja obveznog zdravstvenog osiguranja nalaze se odredbe:

1. o izvorima i načinu osiguranja sredstava obveznog osiguranja,2. osnovici i načinu obračunavanja doprinosa,3. obveznicima uplate doprinosa,4. sredstvima budžeta, i5. ličnom učešću osiguranih lica.

54

Izvori i načini osiguranja sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja

Sredstva za financiranje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja su iz:

1. doprinosa iz plaća radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica, 2. doprinosa na prihod lica koja obavljaju privrednu ili neprivrednu djelatnost ličnim radom, 3. doprinosa iz mirovina i invalidnina i drugih naknada mirovinskog i invalidskog

osiguranja,4. doprinosa za neuposlene građane, 5. doprinosa koji se plaća na stalnu novčanu pomoć i za lica smještena u ustanovama

socijalne zaštite 6. doprinosa iz prihoda samostalne estradne djelatnosti, izdavanja ploča, audio i video kazeta

i sl., 7. doprinosa za prihod od autorskih prava, patenata i tehničkih unapređenja,8. dodatnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, 9. doprinosa iz dohotka od poljoprivredne djelatnosti, 10. doprinosa lica koja sama plaćaju doprinos, 11. naknade za zdravstvenu zaštitu članova obitelji radnika zaposlenih u inozemstvu

inozemnih umirovljenika i članova njihovih obitelji, 12. sredstva budžeta političko-teritorijalnih zajednica, 13. sredstva ličnog učešća osiguranih lica u pokriću troškova zdravstvene zaštite, 14. prihoda od donacija, pomoći, taksi, kamata, dividendi i drugih prihoda.

Prema tome, finansiranje obveznog zdravstvenog osiguranja vrši se iz pet izvora: 1. doprinosa,2. naknade za zdravstvenu zaštitu radnika zaposlenih u inozemstvu, inozemnih

umirovljenika i članova njihovih obitelji,3. sredstava budžeta, 4. sredstava ličnog učešća osiguranih lica u pokriću troškova zdravstvene zaštite i5. prihoda od donacija, pomoći, taksi, kamata, dividendi i drugih prihoda.

Posebno je predviđeno da za povredu na radu i oboljenja od profesionalne bolesti pravno ili fizičko lice, odnosno poslodavac osigurava u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava osiguranika na:

1. zdravstvenu zaštitu i provođenje mjera otkrivanja i sprječavanja povreda na radu i oboljenja od profesionalne bolesti,

2. odgovarajuću medicinsku pomoć i pravo na ortopedska pomagala radi liječenja i medicinsku rehabilitaciju od posljedica povreda na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti radi uspostavljanja radne sposobnosti.

3. naknadu putnih troškova u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite i rehabilitacije prouzrokovane povredom na radu,

4. naknada plaća za svo vrijeme trajanja bolovanja prouzrokovanog povredom na radu.

Osnovica i način obračunavanja doprinosa

55

Pravilo je da se kod utvrđivanja osnovice, načina obračunavanja i uplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje iz plata radnika, odnosno zaposlenika i sa njima izjednačeni osiguranici primjenjuju propisi o porezima građana.

Osnovicu, način obračunavanja i uplate doprinosa, naknada i sredstava utvrđuju svojim propisima nadležni organ, odnosno fondovi i zavodi osiguranja osim za doprinose iz plata radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica i doprinosa na prihod lica koje obavlja privrednu ili neprivrednu djelatnost ličnim radom.

Stopu za utvrđivanje visine doprinosa utvrđuje odlukom nadležno zakonodavno tijelo na prijedlog fondova, odnosno zavoda za osiguranje.

Obaveznici uplate doprinosa

Zakonom je predviđen veoma širok krug subjekata koji su obvezni da obračunavaju i uplaćuju doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje. To su:

1. Poduzeća, druga pravna i fizička lica koja obavljaju privrednu i neprivrednu djelatnost – za radnike u radnom odnosu i s njima izjednačene osiguranike,

2. Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje – za korisnike mirovina i korisnike drugih prava po osnovu mirovinskog invalidskog osiguranja,

3. Zavod za zapošljavanje – za lica koja su privremeno neuposlena i kod kojih su ta lica prijavljena,

4. Institucija za socijalnu zaštitu - za lica koja primaju stalnu novčanu pomoć i za lica smještena u ustanovama socijalne zaštite,

5. Poduzeća i druga pravna lica odnosno nositelji investicija u okviru kojih se izvode radovi – za lica na javnim i drugim radovima,

6. Lica zaposlena u inozemstvu – za članove svojih obitelji čije je prebivalište na teritoriji BiH ako nisu osigurana po drugom osnovu,

7. Nadležni organ uprave – za pripadnike vojske, pripadnike MUP-a i pripadnike kantonalne policije,

8. Nadležni organ uprave kantona- za učenike, studente koji nisu osigurani po drugom osnovu, kao i za one koji vrše praktičan rad u vezi s nastavom,

9. Nadležni organ uprave – za socijalno ugrožena lica koja nisu osigurana po drugom osnovu, i za ratne, mirnodopske i civilne invalide rata, odnosno korisnike obiteljske invalidnine,

10. Za strane državljane i lica bez državljanstva koja se školuju ili stručno usavršavaju, 11. Osiguranik – zemljoradnik koji je starješina poljoprivrednog domaćinstva, 12. Autorske agencije, udruženja građana, druga profesionalna udruženja i sportski savezi - za

učesnike u tim priredbama odnosno za članove svojih udruženja koji se bave profesionalnom i drugom djelatnošću.

Zakonodavac izričito zahtijeva da se obvezniku doprinosa obustavlja dalje korištenje zdravstvene zaštite, izuzev hitne medicinske pomoći u slučaju kada se utvrdi da nije uplatio doprinos. Do uspostavljanja prava korištenja dolazi tek onda kada se utvrdi da je obveznik doprinosa izvršio dospjele obveze.

56

Sredstva budžeta

Sredstva budžeta odgovarajuće političko-teritorijalne zajednice, za finansiranje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja odobrava zakonodavno tijelo tih zajednica i to na osnovu zahtjeva koji utvrđuje i podnosi nadležna institucija osiguranja.

Budžetskim sredstvima obezbjeđuju se sredstva za:

pokriće povećanih troškova zdravstvene zaštite, izazvanih većim odstupanjem u odnosu na planirana sredstva zdravstvenog osiguranja zbog vanrednih prilika ili drugih vanrednih uslova sprovođenja zdravstvene zaštite;

pokriće troškova zdravstvene zaštite lica starijih od 65 godina izvan nivoa obaveznog zdravstvenog osiguranja zbog određenih vanrednih ili drugih izvanrednih sprovođenja zdravstvene zaštite;

pokriće troškova naknade plaća licima koja su izolirana kao kliconoše ili zbog pojave zaraze u njihovoj okolini, odnosno koji su određeni za pratioce ili za njegu oboljelog supružnika ili djeteta;

pokriće troškova zdravstvene zaštite lica čije je prebivalište nepoznato; razvoj naučno istraživačke djelatnosti, statistička istraživanja u oblasti zdravstva koja su

od šireg interesa.

Lično učešće osiguranih lica u pokriću troškova zdravstvene zaštite

Parlament FbiH može i u osnovnom paketu zdravstvenih prava utvrditi maksimalni iznos neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima pojedinih vidova zdravstvene zašptite, uzimajući u obzir socijalne prilike osiguranih lica i njihov doprinos obaveznom zdravstvenom osiguranju, kao i iznos raspoloživih sredstava za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja.U noveli Zakona o zdravstvenom osiguranju od plaćanja sredstava ličnog učešća oslobođena su djeca od rođenja do navršenih 15 godina života i lica nakon navršenih 65 godina života koja nisu zdravstveno osigurana po drugom osnovu.

Ex lege, ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite u RS oslobođene su sljedeće kategorije osiguranih lica:

1. žene u toku trudnoće i do godinu dana starosti rođenog djeteta;2. djce do navršenih 15 godina života;3. oboljeli od određenih zaraznih oblasti i4. stara lica.

U slučajevima provođenja zakonom određenih mjera:1. unaprijeđenje zdravlja kod pojedinih grupa osiguranih stanovništva i pojedinaca;2. sprečavanje i suzbijanje bolesti i povreda prema posebnom programu;3. otklanjanje i suzbijanje faktora rizika određenih bolesti prema posebnom programu.

57

Programe na koje se odnosi ovo oslobođenje od ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite u RS donosi ministar nadležan za poslove zdravstva.

Načelo solidarnosti i reosiguranja u sistemu finansiranja zdravstvenog osiguranja

Parlament FBiH odlukom utvrđuje rizike koji se obvezno reosiguravaju i uvjete pod kojima se priznaje da je nastupio slučaj koji predstavlja uvjet za naknadu, iznos premije reosiguranja, naknade koje se osiguravaju u slučaju nastupanja rizika reosiguranja i postupak ostvarivanja ovih naknada.

U Zakonu su kao rizici koji se obvezno reosiguravaju određeni rizici koji nastaju uslijed:

1. elementarnih nepogoda i2. epidemije širih razmjera.

Zdravstvena zaštita

Uvodno se u teoriji socijalnog prava zdravstvena djelatnost označava kao posebna djelatnost koju karakterizira specifičan odnos davaoca i korisnika zdravstvenih usluga.

Zdravstvena zaštita je skup mjera, aktivnosti i postupaka na unapređenju prava na život, očuvanje i poboljšanje zdravlja ljudi, koje poduzimaju odgovarajuće političko-teritorijalne zajednice, zdravstvene ustanove, zdravstveni radnici, poduzeća i druga pravna lica i građani.

Precizirano je u osnovnim zakonskim odredbama da je zdravstvena zaštita građana skup mjera, aktivnosti i postupaka na unapređenju prava na život, očuvanje i poboljšanje zdravlja ljudi, koje poduzimaju odgovarajuće političko-teritorijalne zajednice, zdravstvene ustanove, zdravstveni radnici, preduzeća, odnosno dionička društva, druga pravna lica i građani.

Zdravstvena djelatnost je djelatnost od posebnog interesa za sve političko-teritorijalne zajednice u BiH. Kao takva, ona se uvrštava u javne službe jer ispunjava dvije osnovne pretpostavke za to-u pitanju je:

1. djelatnost koja je prema svojoj prirodi takva da je prijeko potrebna za zadovoljavanje općih društvenih potreba

2. koja je kao takva regulisana pravnon normom.

Značajno je da se pri izrdai novih zakonodavnih rješenja iz ove oblasti posebno vodilo računa o našim obavezama koje proizilaze iz ratificiranih međunarodnih multilateralnih konvencija i drugih dokumenata koje se odnose na raznovrsne aspekte s ovog područja, kao što su:

- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine;

- Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njeni protokoli;- Konvencija o pravima djeteta;- Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom;- Deklaracija o pravima pacijenata u Evropi;

58

- Deklaracija o zdravlju za sve Svjetske skupštine zdravstva.

Načela zdravstvene zaštite

Zdravstvena zaštita građana BiH zasniva se na više načela:

1. Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite treba da se ostvari putem osiguranja odgovarajuće zdravstvene zaštite svim građanima, koja je fizički, geografski i ekonomski dostupna

2. Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite svodi se na zabranu diskriminacije prilikom pružanja zdravstene zaštite po osnovu rase, spola, starosti, nacionale pripadnosti, socijalnog porijekla, vjeroispovjesti, političkog ili drugog ubjeđenja, seksualne orjentacije, imovnog stanja, kulture, jezika, vrste bolesti, psihičkog ili tjelesnog invaliditeta.

3. Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti treba da se ostvari putem sistema zdravstvenog osiguranja u kojem su svi građani obuhvaćeni zdravstvenom zaštitom i u kome se bogati solidarišu sa siromašnim, mladi sa starim, zdravi s bolesnim i pojedinci s porodicama.

4. Načelo solidarnosti zdravstvene zaštite treba da obezbijedi uključivanje svih građana u sistem zdravstvene zaštite.

5. Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite ostvaruje se ukupnom organizacijom ove djeltanosti koja mora biti funkcionalno povezana i usklađena sa svim nivoima.

6. Načelo specijaliziranog pristupa treba da se ostvari organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javno-zdravstvenih dostignuća.

7. Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite ostvaruje se adekvatnim mjerama i aktivnostima u skladu sa savremenim dostignućima medicinske nauke i prakse.

8. Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite treba da se ostvari postizanjem najboljih mogućih rezultata u odnosu na raspoložive resurse u zdravstvu, odnosno postizanje najvećeg nivoa zdravstvene zaštite uz racionalno korištenje raspoloživih resursa.

Tipovi organizacije zdravstva u svijetu

Kao tipovi, odnosno sistemi organizacije zdravstva u svijetu navode se:

Poduzetničko-permisivni sistem (SAD); Sistem univerzalne zaštite (V. Britanija, Novi Zeland, Norveška) Sistemi koji su orijentirani prema blagostanju (SR Njemačka, Japan, Kanada).

59

U savremenim zemljama sistem zdravstvene zaštite determinira: broj stanovnika, broj zdravstvenih radnika, tržišna orijentacija, sistem višestranačke demokratije, tržišna ekonomija, privatna praksa, savezi u domeni zdravstva, stacionarna lječilišta, bolnice, reizbor liječnika.

Težnja je da niko u savremenoj državi ne ostane bez osnovne zdravstvene. Zbog toga se smatra da osnovna jamstva nalaze svoju garanciju u obaveznom zdravstvenom osiguranju, a oni koji žele viši standard u liječenju osiguravaju se dodatno. To dodatno osiguranje provode osiguravajuće organizacije na tržišnim načelima.

Sadržaj i organizacisjki oblici zdravstvene djelatnosti

U zakonima o zdravstvenoj djelatnosti izričito je navedeno da tu djelatnost obavljaju:

1. Zdravstvene ustanove,2. Zdravstveni radnicii zdravstveni saradnici i3. Privatni zdravstveni radnici.

FBiH se, u pravilu, javlja kao osnivač zavoda, a dva ili više kantona mogu biti osnivači bolnica i zavoda.

Kanotn može biti osnivač: bolnice, lječilišta, zavoda za javno zdravstvo, zavoda za medicinu rada, zavoda za specijalizirane ustanove, doma zdravlja, apoteke, ustanove za hitnu medicinsku pomoć i ustanove za zdravstvenu njegu u kući.

Domaća i strana fizička, odnosno pravna lica mogu biti osnivači: poliklinike, opće bolnice, specijalne bolnice, lječilišta, apoteke, ustanove za zdravstvenu njegu u kući, ustanove za palijativnu njegu, centra za hemodijalizu i zavoda kao specijalizirane zdravstvene ustanove u svim oblicima svojine.

Vrste zdravsvenih ustanova

Zdravstvene ustanove razvrstavaju se na:

1. Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite;2. Sekundarne zdravstvene zaštite;3. Tercijarne zdravstvene ustanove;4. Specijalizovane zdravstvene ustanove i5. Ostale zdravstvene ustanove.

1) Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite su:

- Dom zdravlja,- Ambulanta porodične medicine;- Centar za mentalnu rehabilitaciju;- Centar za fizikalnu rehabilitaciju;- Ustanove za hitnu medicinsku pomoć;

60

- Ustanova za zdravstvenu njegu u kući;- Apoteka i - Ustanova za palijativnu njegu.

2) Zdravstvene ustanove sekundarne zdravstvene zaštite su:

- Poliklinika;- Centar za hemodijalizu;- Bolnica i- Lječilište.

3) Zdravstvene ustaniove tercijarne zdravstvene zaštite su one ustanove koje ispunjavaju uvjete u poglesu prostora, opreme i kadra što se bliže uređuje posebnim pravilnikom nadležnog ministarstva zdravlja.

Na nivou FBiH predviđeni su sljedeći zavodi:

1. Zavod za javno zdravstvo FBiH,2. Zavod za kontrolu lijekova FBiH i3. Zavod za transfuzijsku medicinu FBiH.

Kantonalni zdravstveni zavodi su:

1. Zavod za javno zdravstvo kantona,2. Zavod za medicinu rada kantona i3. Zavod za sportsku medicinu kantona.

Provodenje zdravstvene zaštite

Slijedi da se zdravstvena zaštita stanovnistva provodi u jedinstvenom sistemu zdravstvene djelatnosti primjenom mjera primarne, specijalističko-konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite.

Podjela poslova između primarne, specijalističko-konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite obavlja se ovisno od obima poslova i zadataka, same složenosti medicinskih postupaka, specijaliziranosti samih medicinskih zaposlenika i opreme, a sve u skladu s planom i programom mjera zdravstvene zaštite na odgovarajućem teritorijalnom nivou.

Zakonskim i podzakonskim propisima bliže se određuje šta obuhvata primarna, šta specijalističko-konzilijarna, a šta bolnička zdravstvena zaštita.

Prava i dužnosti građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite

Prava i dužnosti građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite su:

61

1. pravo na pristupačnu zdravstvenu uslugu standardnog kvaliteta i jednakog sadržaja utvrđenog pravilima zdravstvenog osiguranja;

2. pravo na naknadu štete koja mu se nanese pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite, u slučaju dokazane stručne greške;

3. pravo na slobodan izbor porodičnog liječnika, doktora medicine i doktora stomatologije u skladu sa odredbama zakona i pravilima zdravstvenog osiguranja;

4. pravo na hitnu i neodložnu medicinsku pomoć u trenutku kad mu je ona potrebna;5. pravo na tačno obavještavanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja;6. pravo odbijanja da bude predmet naučnog istraživanja ili bilo kojeg drugog pregleda ili

medicinskog tretmana bez svoje saglasnosti;7. pravo izbora između više mogućih oblika medicinskih intervencija koje mu ponudi doktor

medicine, odnosno doktor stomatologije, osim u slučaju neodložne intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje građana i izazvalo trajna oštećenja;

8. pravo na povjerljivost svih podataka koji se odnose na stanje njegovog zdravlja;9. pravo odbijanja pregleda i liječenja od strane doktora medicine, odnosno doktora

stomatologije zbog gubljenja povjerenja;10. pravo na odbijanje hirurške i druge intervencije, ako je pri svijesti i sposoban za

rasuđivanje, ukoliko mu je liječnik ukazao na štetne posljedice za njegov život i zdravlje u slučaju odbijanja takve intervencije. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu sposobne za rasuđivanje, ovu saglasnost daju roditelji, staratelj, supružnik ili drugi bliži rođaci, osim u slučaju da postoji opasnost po život oboljelog ili povrijeđenog, a zbog hitnosti nije mogćce blagovremeno pribaviti saglasnost;

11. pravo na ishranu u skladu sa svjetonazorom za vrijeme boravka u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi, koja nije u suprotnosti sa propisanom medicinskom dijetom;

12. pravo na obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenom prostoru, uključujući i pravo opremanja u mrtvačnici u slučaju smrti, uz primjenu vjerskih obreda - odvojeno po konfesijama;

13. svi građani su dužni da se brinu o svom zdravlju;14. niko ne smije ugrožavati zdravlje drugih;15. građani su dužni da svoja prava na zdravstvenu zaštitu koriste u skladu sa zakonom i

uputama o liječenju, koje irn daju porodični liječnik, odnosno doktor medicine i doktor stomatologije, a lično su odgovorni zbog nepridržavanja ovih uputa;

16. svaki građanin dužan je ukazati prvu pomoć stradaloj ili bolesnoj osobi u skladu sa svojim znanjem te joj omogućiti pristup do hitne medicinske pomoći;

17. građani su dužni pridrzavati se kućnog reda zdravstvenih ustanova;18. zakonom su utvrđene posebne obaveze oboljelih od duševnih bolesti.

Zdravstveni radnici dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu sve sto znaju o zdravstvenom stanju pacijenta. I drugi radnici u zdravstvu također su obavezni na čuvanje ove tajne za koju su saznali u obavljanju svojih dužnosti, kao i studenti i učenici srednjih škola zdravstvenog usmjerenja.

Privatna zdravstvena djelatnost

Privatnu praksu moze samostalno obavljati zdravstveni radnik s visokom stručnom spremom ako ispuni zakonom utvrđene uslove.

62

Doktor medicine i doktor stomatologije obavljaju privatnu praksu u privatnim ordinacijama i privatnim laboratorijama, a diplomirani magistar farmacije u privatnim apotekama.

Nadležni organ za zdravstvo odobrava privatnu zdravstvenu praksu.

Nadzor nad zdravstvenim ustanovama

Predviđeni su posebni oblici nadzora nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika i zdravstvenim ustanovama, privatnih zdravstvenih radnika. Oblici tog nadzora su:

unutrašnji nadzor i zdravstveno-inspekcijski nadzor.

1. Unutrašnji nadzor je zapravo raniji stručni nadzor, jer se obavezno provodi kao unutrašnji nadzor nad stručnim radom pojedinih organizacijskih jedinica i zdravstvenih radnika. Za stručni rad zdravstvenih radnika odgovorni su šefovi organizacijskih jedinica, a za stručni rad zdravstvene ustanove odgovoran je direktor.

2. Zdravstveno inspekcijski nadzor je zapravo jedan poseban vid upravnog nadzora, jer se svodi na nadzor nad primjenom i izvršavanjem zakona, drugih propisa i općih akata u djelatnosti zdravstva, kao i na nadzor nad stručnim radom zdravstvenih ustanova zdravstvenih radnika, te privatne prakse. Zdravstveno-inspekcijski nadzor obavlja zdravstvena inspekcija odnosno federalni ili kantonalni zdravstveni inspektor. Poslove i zadatke zdravstvene inspekcije obavljaju kantonalni inspektori u zdravstvenim ustanovama koje su se osnovale za potrebe kantona, a federalni zdravstveni inspektori u zdravstvenim ustanovama koje se osnivaju za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA I MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA

1. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) osnovana je 1946. godine sa ciljem da radi na zaštiti zdravlja i unaprjedenju zdravstvenog stanja svih ljudi u svijetu. SZO ima status ustanova Ujednjenih nacija. Svjetska zdravstvena organizacija prati i proučava zdravstveno stanje u zemljama članicama kako bi doprinjela iznalaženju boljih i savremenijih metoda i organizacije zdravstva u borbi protiv bolesti i pružanja materijalne i stručne pomoći u sprovođenju borbe protiv oboljenja i rješavanja zdravstvenih problema. Zadaci, rad i organizacija SZO određeni su i sadržani u Ustavu SZO iz 1948. godine.

2. Međunarodna organizacija rada donijela je više konvencija iz oblasti zdravstvenog osiguranja, koje predstavljaju značajne izvore međunarodnog prava iz ove oblasti. U oblasti općeg društvenog osiguranja značajne su sljedeće konvencije MOR:

63

Konvencija broj 24 - o osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkih radnika i domaće posluge - usvojena je 1927. godine;

Konvencija broj 102 - o minimalnim normama socijalnog obezbjeđenja - usvojena 1952. godine.

Značajne su konvencije u oblasti osiguranja za slučaj nesreće na poslu i profesionalnim bolestima:

Konvencija broj 12 - o obezbjeđivanju nesrećnih slučajeva na poslu u poljoprivredi - usvojena 1921. godine;

Konvencija broj 17 - o obeštećenjima nesretnih slučajeva pri radu - usvojena 1925. godine;

Konvencija broj 18 - o obeštećenju usljed profesionalnih oboljenja – usvojena 1925.godine;

Konvencija broj 102 – o minimalnim normama socijalnog obezbjeđenja.

POJAM I PREDMET PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Današnji sistem penzijskog i invalidskog osiguranja je predmet pažnje i posebnog interesa čitave društvene zajednice, te se kao takav, ovaj sistem ne može svoditi na samo neke oblike socijalne sigurnosti ljudi, koja, kao takva, pretežno, ako ne i isključivo, interesira osiguranike i odgovarajuće službe i institucije.U većini savremenih zemalja zapaženo je da se broj uživalaca penzijskog i invalidskog osiguranja stalno povećava. Iz podataka o demografskim promjenama vidljivo je da se prosječan ljudski vijek stalno produžava, što ima za posljedicu sve veći broj lica koja uživaju prednosti koje savremeni sistem ovog osiguranja pruža. Ovome doprinosi i smanjenje trajanja radnog vremena i povećanje slobodnog vremena.U objektivnom smislu, penzijsko i invalidsko osiguranje se definira kao skup pravnih pravila kojima se određuju prava, obaveze i odnosi osiguranih lica kojim obuhvaćeni torn granom socijalnog osiguranja.Pod predmetom prava penzijskog i invalidskog osiguranja podrazumijevaju se oni društveni odnosi koji to pravo normiraju, uređuju, odnosno reguliraju. Društveni odnosi koje pravo penzijskog i invalidskog osiguranja reguliraju jesu odnosi socijalne zaštite za slučaj starosti, smrti i invalidnosti, kao i drugi slučajevi koji su pokriveni u smislu važećih zakona.

MODELI PENZIJSKO-INVALIDSKOG OSIGURANJA

Osnovna im je karakteristika da je predviđeno opće obavezno penzijsko-invalidsko osiguranje različitog domena. U teoriji socijalnog prava navodi se da u državama Zapada postoje dva tipa penzijsko-invalidskog osiguranja, i to:

Evropski - kontinentalni tip javnog sistema; Anglosaksonski tip penzijskog osiguranja.

64

Evropski - kontinentalni tip penzijskog sistema je tip osiguranja koji je karakterističan kako po organizaciji koja je, u pravilu, odvojena od državne vlasti, tako i po većem ili manjem stepenu autonomije u pogledu untrašnjeg organiziranja i upravljanja. Bliže karakteristike ovog sistema su:

Finansira se doprinosom zaposlenih i poslodavaca po načelu 50 - 50% i zajednički s njima upravljaju;

Kao organi upravljanja javljaju se skupštine, razni odbori i druga tijela po načelu samouprave;

Organizacione jedinice za provođenje osiguranja su zavodi ili posebno blagajna na čelu sa direktorom;

Osiguranje se provodi za cijelu državnu teritoriju odnosno po užim teritorijalnim jedinicama.

Anglosaksonski tip, kao posebna karakteristika ovog sistema se navodi da njime upravljaju državni službenici. Penzije su niske i jednake ali postoji i mogućnost dopunskih penzija. Organizacijski mogu biti uspostavljene na centralnom ili lokalnom nivou ili pak kao integralni dio jedinica centralne ili lokalne uprave.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE REFORMI PENZIJSKO-INVALIDSKOG OSIGURANJA

U literaturi socijalnog prava evropske države se razvrstavaju u četiri grupe:

1. Skandinavske zemlje (Švedska, Finska, Danska i Norveška), čije penzijske sisteme karakterizira kasna dob za penzionisanje, ranije penzionisanje "povlači" za sobom znatno manje penzije;

2. Zemlje kontinentalne Evrope (SR Njemačka, Francuska, Austrija, Belgija, Holandija, Švicarska i Luksemburg) s izrazito visokim doprinosima i visokim nivoom primanja - prisutna je tendencija reformi;

3. Zemlje Južne Evrope (Italija, Grčka, Španija, Portugal) u kojima se godine za odlazak u penziju povisuju, ali istovremeno dolazi i do pooštravanja uslova za sticanje prava na penziju;

4. Velika Britanija - karakteriziraju je relativno niske i jednake penzije, s tim da se u penzionom sistemu razvija i dodatni stepen u vidu dopunskih penzija.

U glavna obilježja reformi u navedenim državama uvrštava se: starija dob za penzionisanje, veća fleksibilnost za godine penzionisanja i protežiranje postupnog penzionisanja, veće razdoblje plaćanja doprinosa i slobodnije kombiniranje penzije s dohotkom od rada, strožiji uslovi za ranije penzionisanje.

S obzirom da je na sceni kod nas u BIH još uvijek jednostepeni sistem penzijsko-invalidskog osiguranja može se zaključiti da nam predstoji dalje reformiranje penzijskog-ivalidskog osiguranja. U BIH i dalje je na sceni javno, odnosno obavezno penzijsko-invalidskog osiguranje ,

65

koje je detaljno uređeno entitetskom zakonskom regulativom. U RS predviđeno je i dobrovoljno osiguranje. Naime, lica koja se bave poljloprivrednom djelatnošću kao jedinim ili glavnim zanimanjem mogu se dobrovoljno osigurati na PIO, pod uslovom da su:

a) Na dan podnošenja zahtjeva za prijem na osiguranje imala navršenih najmanje 15 godina;b) Zdravstveno sposobna;c) Sa prebivalištem na teritoriji RS.

Dobrovoljno osiguranje obezbjeđuje se počev od dana podnošenja zahtjeva za prijem u ovo osiguranje. Međutim, u RS početkom 2009.godine donesen je poseban zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima kojim su uređena sljedeća pitanja:

Organiziranje i upravljanje penzijskim fondovima; Osnivanje i djelatnost poslovanja društava za upravljanje penzijskim fondovima; Poslovi i obavezen kastodi banke; Nadležnost Agencije za osiguranje u RS u vršenju nadzora nad društvenim upravljanjem

dobrovoljnim penzijskim fondovima; Organiziranje penzijskih planova; Druga pitanje od značaja.

Početno je istaknuto da su načela na kojima se zasniva organizacija i funkcionisanje dobrovoljnih penzijskih fondova:

a) Dobrovoljnost članstva;b) Ravnopravnost članova;c) Javnost rada;d) Raspodjela rizika ulaganja,e) Akumulacija i investiranje sredstava.

OSVRT NA STRATEGIJU REFORME PENZIJSKOG SISTEMA U FBIH

Reforma penzijskog sistema poduzima se u cilju rješavanja uočenih problema, a njeni rezultati se učekuju u srednjoročnom i dugoročnom periodu. Smatra se da su značajni reformi koraci započeli prihvatanjem Projekta tehničke pomoći za socijalno osiguranje – SITAR.

Eksperti smatraju da su specifični ciljevi reforme penzijskog sistema u FBIH sljedeći:

1. Vraćanje povjerenja u penzijski sistem kako od strane aktivnih osiguranika tako i od strane korisnika.

2. Stvaranje snažnog penzijskog fonda je pretpostavka za zadovoljavanje potreba klijenata i to otvaranjem tržišne utakmice u drugom i trećem stepenu osiguranja.

3. Harmonizirano funkcionisanje sistema socijalnog osiguranja i to: a) racioniliziranjem svih institucija socijalnog sektora i b) harmoniziranjem funkcioniranja institucija socijalnog sektora.

4. Poboljšavanje uvjeta za razvoj privatnog sektora i poslovnog okruženja, smanjivanje troškova rada.

66

Predloženi modeli penzijskog sistema

Prijedlog novog penzijskog modela svodi se na uvođenje tri stuba osiguranja:

Prvi stub svodi se na obavezno penzijsko osiguranje, koji se finansira iz tekućih javnih prihoda. Obavezno penzijsko osiguranje imalo bi dvije komponente i to :

a) Socijalne, odnosno minimalne penzije;b) Penzije koje bi bile ovisne od visine zarade, odnosno plata u aktivnom periodu osiguranja.

Značajnu novinu predstavlja prijedlog što bi pravo na minilanu penziju mogli ostvariti i građani koji su bili osigurani manje od 20 godia, druga koja nisu uplaćivala doprinose, pa čak i osobe koje nisu nikako bile osigurane po kojem osnovu. Dio penzija iznad minimalne ovisio bi od rasta prosječnih plata, koji bi se korigovao koeficijentom odnosa između rasta broja penzionera i rasta broja aktivnih osiguranika.

Drugi stub penzijskog osiguranja obuhvatio bi sljedeće grupacije:

a) Osobe za koje bi njihovi poslodavci, kroz kolektivne ugovore, uplaćivali premije za dodatno osiguranje na obaveznoj osnovi nakon nakon dogovora poslodavca i zaposlenika;

b) Osobe kojima se prema sadašnjem uređenju staž osiguranja računa sa povećanim trajanjem (beneficirani penzioneri) a za koje poslodavac uplaćuje dodatni doprinos;

c) Osobe koje su penzionisane pod povoljnijim uvjetima po različitim propisima.

Nosioci drugog stuba bili bi penzijski fondovi, ali i finansijski i drugi posrednici, pa i posebni fondovi, osiguravajuća društva, banke.

Treći stub penzijskog osiguranja počiva na dobrovoljnoj počiva na dobrovoljnoj osnovi, pa zbog toga spada u individualno penzijsko osiguranje.

U slučaju uvođenja predloženog modela prava iz penzijskog sistema mogla bi se podijeliti na:

1) Prava iz javnog sektora,2) Prava iz dodatnog i privatno finansiranog osiguranja,3) Prava iz privatnog, dobrovoljnog osiguranja.

PRINCIPI PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Opštii principi PIO iz Konvencije broj 102 treba da budu ugrađeni u osnove svakog sistema socijalnog osiguranja.

Princip solidarnosti

Polazi od stava da solidarno obezbjeđenje socijalnog osiguranja treba da obezbijedi predviđena davanja i administrativne troškove vezane za ta davanja kolektivnim putem doprinosa ili poreza.

67

Iz principa solidarnosti slijedi i obaveza zaštite lica sa najnižim primanjima ali sa ogradom da istovremeno treba voditi računa o ekonomskoj situaciji zemlje i kategoriji zaštićenih lica.

Princip solidarnosti proizlazi iz važećih ustavnih dokumenata naše zemlje prema kojima se pravo na socijalno osiguranje, utvrđeno ustavom i zakonom obezbjeđuje obaveznim osiguranjem na načelima uzajamnosti i solidarnosti.

Doprinos za osiguranje koji plaćaju zaštićena lica u radnom odnosu ne može biti veći od 50% ukupnog iznosa sredstava namijenjenih za zaštitu lica iz radnog odnosa i članova njihovih porodica.

Opšta odgovornost države u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja

Konvencija 102 obavezuje države u pogledu organiziranja i funkcioniranja službe davanja i u pogledu potrebe ispitivanja i ekonomskog proračuna, odnosno utvrđivanja finansijskih obaveza matematičkim putem, kao i u odnosu na utvrđivanje stopa namijenjih osiguranim slučajevima.

Upravljanje socijalnim osiguranjem treba da se odvija preko državnih organa, dok se autonomiji subjekata osiguranja daje supsidijarni i ograničeni značaj.

U slučaju kada se poslovi upravljanja ne vrše od strane ustanova, odnosno organizacija ili status regulira vlast ili organ uprave odgovoran pred parlamentom, u upravljanju treba da učestvuju predstavnici zaštićenih lica. I u ovom slučaju država ima opštu odgovornost za obezbjeđenje dobre administracije, koja će odlucčvati o garantiranim pravima.

Obuhvaćenost kruga zaštićenih lica

Krug zaštićenih lica treba da obuhvati propisane kategorije radnika ili članova njihovih porodica (supruge i djecu), s tim da ta obuhvatnost čini najmanje 50% ukupnog broja zaposlenih lica ili propisane kategorije aktivnog stanovništva koje predstavlja najmanje 20% cjelokupnog stanovnistva.

U našem sistemu socijalnog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem obuhvaćena su za vrijeme koje su u radnom odnosu, odnosu koji je izjednačen sa radnim odnosom, naši građani zaposleni kod stranih poslodavaca, lica bez državljanstva, kao i lica koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost.

Odredeni kvalifikacioni period uplate doprinos

Određena dužina staža osiguranja, odnosno određeni kvalifikacioni period uplate doprinosa predstavlja uslov za ostvarivanje prava na starosnu, invalidsku i porodičnu penziju. Određena dužina staža osiguranja u našem sistemu predstavlja uslov ostvarivanja prava penzijskog i invalidskog osiguranja.

Zavisno od vrste prava koja se ostvarujuj (pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju, pravo osiguranika sa promjenjenom radnom sposobnošću ) potrebna dužina staža osiguranja različito se zakonski uređuju za ostvarivanje pojedinih prava.

68

Obezbjeđenje prava žalbe

U nacionalnom zakonodavstvu treba obezbijediti pravo žalbe u slučaju odbijanja ili osporavanja njegove vrste i visine. Zaštita prava osiguranih lica i korisnika penzije u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obezbjeđena su na način predviđen propisima o upravnom postupku i zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao lex specialis propisima.

Obustava davanja

Do obustave davanja može doći u više slučajeva. Prvo je predviđena potpuna obustava u slučaju kada uživalac prava "obavlja izvjesnu djelatnost uz naknadu". Do djelimične obustave može doći ako zarada uživaoca prava, ili njegova druga imovina, ili obje zajedno prelaze propisani iznos.

Obustava davanja, odnosno ograničenja stečenih prava u našem sistemu može se vršiti i ta prava mogu prestati samo u slučajevima i pod uslovom predviđenim zakonom. Ako su u pitanju penzije stranih državljana, koji su se iselili s ciljem stalnog boravka u inozemstvu, penzije se isplaćuju pod uslovom:

da postoji sa državom u koju se iselio strani državljanin međunarodni ugovor, da postoji sporazum o plaćanju ovih primanja ili da ta država priznaje takvo pravo našim

državljanima.

Našim državljanima penzije se isplaćuju u inozemstvu, ako takva obaveza postoji po međunarodnom ugovoru. Ukoliko nema takve obaveze, nosilac osiguranja može odrediti isplatu, ako iz porodičnih i zdravstvenih razloga naš državčljanin odlazi na stalni boravak u inozemstvo.

PRAVNI ODNOSI PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Nastajanje odnosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja pretpostavalja prethodno ispunjavanje sljedeća tri opšta uslova:

1) postojanje pravnog osnova penzijskog, odnosno invalidskog osiguranja;2) postojanje stanja socijalne potrebe, odnosno nastupanje socijalnog osiguranog slučaja

(rizika) pokrivenog pravnim osnovom socijalnog osiguranja;3) izjava, odnosno zahtjev lica koje se nalazi u stanju socijalne potrebe, odnosno lica

pogođenog osiguranim socijalnim slučajem.

Pored ovih opštih uslova koji moraju biti ispunjeni za nastavak bilo kojeg pravnog odnosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja istovremeno i kumulativno, i posebni uslovi koje jedno lice treba da ispuni i to ono lično kako bi steklo svojstvo osiguranika, što je pretpostavka da se u konkretnom slučaju ispuni opšti uslov - postojanje pravnog osnova. U pitanju je uvrštavanje jednog lica u određenu kategoriju osiguranih lica.

Postojanje pravnog osnova penzijskog, odnosno invalidskog osiguranja

69

Pravo iz penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja ne može da nastane ako prethodno ne bude utvrđeno da za to ima pravni osnov socijalnog osiguranja. Zapravo, u pitanju je utvrđivanje postojanja svojstva - statusa osiguranog lica. Osim utvrđivanja svojstva-statusa osiguranog lica potrebo je da budu ispunjena i ostala dva opšta uslova : a) nastupanje osiguranog slučaja, b) postojanje zahtjeva osiguranog lica.

Nastupanje osiguranog slučaja (rizika) kao uslova postanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja

U pitanju je utvrđivanje postojanja socijalne potrebe koja je kao takva predviđena zakonom. Izricčto je predviđeno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču za slučaj:

starosti, invalidnosti, smrti.

Rizici starosti i smrti su rizici penzijskog i invalidskog osiguranja, a rizik invalidnosti je rizikinvalidskog osiguranja.

Starost i smrt

Osiguranici nakon određenih godina penzijskog staza, odnosno nakon utvrđenih godina života i godina penzijskog staža mogu ostvariti pravo na starosnu penziju. Ukazuje se na povećanje trajanja životnog vijeka čovjeka, pa se time produžava i sposobnost čovjeka da sve duže bude radno produktivan. Istovremeno smo u jednom broju zemalja suočeni sa problemom nezaposlenosti, pa se mora voditi računa o pravu na rad i u domenu penzijskog i invalidskog osiguranja. Slijedi da granice starosti kao osigurani rizik ovisi o raznim elementima. Poslije smrti osiguranika i lica koje je osigurano za određene slučajeve, odnosno rizike, članovi njegove porodice mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju, kao osnovno pravo, ako ispune propisane uslove.

Invalidnost

Invalidnost, postoji kad osiguranik na bilo koji način postane potupno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti, a ista je posljedica takve promjene u zdravstvenom stanju koja se ne može otkloniti liječenjem ili mjerama rehabilitacije.

Kod osiguranika postoji promjena radne sposobnosti kada može da radi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije. Prema navedenoj definiciji, bitni elementi invalidnosti su:

1. da postoji potpuna nesposobnost ili promjena sposobnosti;2. da je do potpune nesposobnosti ili promjene radne sposobnosti došlo usljed trajnih

promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom

70

bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije;

3. da zbog takve promjene u zdravstvenom stanju osiguranik ne može da obavlja poslove svoga radnog mjesta.

Uzrok invalidnosti je značajan kod utvrđivanja uslova za sticanje pojedinih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i za određivanje visine novčanih davanja po osnovu tih prava.

Invalid rada jeste onaj osiguranik koji po osnovu invalidnosti ostvaruje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Invalidi rada razvrstavaju se na dvije kategorije invalidnosti: I i II kategorija. O stepenu kategorije invalidnosti ovise i prava koja se mogu ostvariti po osnovu invalidnosti| (zaposlenje, profesionalna rehabilitacija, invalidska penzija) čemu prethodi i ispunjavanje drugih uslova.

Prema zakonskim odredbama, u I kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici kod kojih nastane gubitak radne sposobnosti, a u drugu kategoriju invalidnosti razvrstavaju osiguranici sa promjenjenom radnom sposobnošću.

Fizička onesposobljenost

Uvjeti za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za fizičku unesposobljenost su :

a) da je fizička onesposobljenost nastala kao posljedica povrede na radu ili bolesti uzrokovane radom,

b) da ta onesposobljenost nije manja od 30%.

Izjava lica pogodenog osiguranim slucajem kao uslov postanka pravnih odnosa i prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja

Ovisno od predmeta zahtjeva zahtjevom se inicira pokretanje postupka radi utvrđivanja nastupanja osiguranog slučaja, a u nekim slučajevima radi se samo o zahtjevu za pokretanje postupka radi utvrđivanja prava na isplatu konkretne socijalne prestacije iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Osigurano lice pokreće postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja svojim zahtjevom kada ocijeni da su ispunjena sva tri opšta uslova za zasnivanje socijalnopravnog odnosa.

ELEMENTI PRAVNIH ODNOSA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG SOCIJALNOG OSIGURANJA

Elementi pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i u drugim granama socijalnog osiguranja, su:

subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja; prava i obaveze iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja; objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog

socijalnog osiguranja.

71

Subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja

Subjekti pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja su:

A) osigurana lica;B) nosioci, odnosno zavodi, i druge organizacije, i preduzeca, odnosno poslodavci

predviđeni zakonom.

Osigurana lica

Subjekti pravnih odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja su ona lica koja imaju status osiguranih lica, koja su pogođena osiguranim slučajem-odnosno rizikom i koja su u tom svojstvu podnijela zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog, odnosno invalidskog osiguranja. Osigurana lica razvrstana su u dvije velike grupe, i to na:

1. osiguranike i2. osigurana lica u užem smislu.

Osiguranici se razvrstavaju na više podgrupa:

a) Prvu podgrupu osiguranika koji su obuhvaćeni obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem i kojima se po tom osnovu osiguravaju prava iz ovog osiguranja, kao i njihovo ostvarivanje, čine:

zaposlenici na teritoriji entiteta Bosne i Hercegovine; profesionalna vojna lica koja imaju svojstvo vojnog lica prema propisima o vojnoj službi; zaposlenici organa unutrašnjih poslova; zaposlenici u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama; izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge društvene funkcije na teritoriji entiteta koji

za taj rad primaju platu, odnosno ostvaruju naknadu plate za obavljanje te funkcije; zaposlenici koji su u radnom odnosu na teritoriji entiteta koji su upućeni na rad u

inozemstvo, ako nisu obavezno osigurani po propisima države u koju su upućeni ill ako međunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju nije drugačije određeno;

državljani Bosne i Hercegovine, koji su zasnovali radni odnos kod organizacije koja obavlja djelatnost u inozemstvu;

izbrani ili imenovani nosioci javne ill druge društvene funkcije u organima Bosne i Hercegovine, ako zakonom Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno.

b) Drugu podgrupu osiguranika koji su obuhvaćeni obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem čine državljani entiteta Bosne i Hercegovine koji su:

na teritoriji entiteta zaposleni kod stranih ili medunarodnih organizacija i ustanova, konzularnih i diplomatskih predstavništava ili su u ličnoj službi stranih državljana ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno;

72

zaposleni u inozemstvu, ako su bili neposredno pred odlazak u inozemstvo osigurani na teritoriji BiH, odnosno ako su imali pred odlazak u inozemstvo prebivalište na teritoriji BiH i nisu obavezno osigurani kod inozemnog nosioca socijalnog osiguranja;

zaposleni kod stranog poslodavca u državi u kojoj su obavezno osigurani ali u kojoj prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu da ostvaruju ili ih ne mogu koristiti van te države, pod uslovom da su neposredno pred odlazak u inozemstvo imali prebivaliste na teritoriji BiH i ako su državljani BiH.

c) Treću podgrupu osiguranika koji su obuhvaćeni obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem čine strani državljani i lica bez državljanstva koji su na teritoriji Bosne i Hercegovine:

zaposleni kod stranog poslodavca, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije utvrđeno; zaposleni kod međunarodnih organizacija i ustanova, stranih diplomatskih i konzularnih

predstavništava, ako je takvo osiguranje predviđeno međunarodnim ugovorom.

d) Četvrtu podgrupu osiguranika koji su obavezno osigurani ovom vrstom osiguranja čine lica koja obavljaju samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno lica na teritoriji Bosne i Hercegovine:

koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost, a upisana su u odgovarajući registar; koja u skladu sa posebnim propisima samostalno u vidu zanimanja obavljaju

profesionalnu djelatnost, te vjerski službenici; korisnici prava na odgovarajuće zapošljavanje za vrijeme prekvalifikacije odnosno

dokvalifikacije; vrhunski sportisti, ako nisu osigurani po drugom osnovu.

Posebnu podgrupu osiguranika cčne zemljoradnici i članovi njihovog domaćinstva i druga lica koja se bave poljoprivrednom djelatnošću kao jedinim ili glavnim zanimanjem, koji su navršili 15 godina života.

Osigurana lica u užem smislu su ona lica koja su bila osiguranici prve, druge i treće podgrupe. Ona sada ostvaruju pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja kao osigurana lica i to u slucaju starosti i gubitka radne sposobnosti, po prestanku radnog odnosa:

a) dok primaju novčanu naknadu u vezi sa korištenjem prava na odgovarajuće zapošljavanje za vrijeme čekanja na zapošljavanje i za vrijeme čekanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;

b) privremeno nezaposlena lica koja su prijavljena nadležnoj ustanovi za zapošljavanje entiteta BiH ako je odluka o prestanku njihovog radnog odnosa donesena u slučaju kada je proveden postupak za prestanak preduzeća i drugog pravnog lica, pod uslovom sa su prije prestanka radnog odnosa bili osigurani neprekidno najmanje deset mjeseci ili sa prekidima 12 mjeseci u posljednjih 18 mjeseci. Ovo osiguranje traje najviše jednu godinu u svakom pojedinom slučaju prestanka radnog odnosa, ali najviše tri godine u toku radnog vijeka zaposlenika.

73

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se svakom građaninu u slučaju gubitka radne sposobnosti, a u slučaju smrti članovima njegove porodice pravo na porodičnu penziju, ako je gubitak radne sposobnosti, odnosno smrti, posljedica povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti nastale za vrijeme:

1. rada u drugom preduzeću i u drugom pravnom licu, u smislu propisa o radnim odnosima;2. obavljanju obaveznog praktičnog rada učenika i studenata u toku sticanja obrazovanja i

odgoja;3. obavljanju poslova bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad);4. prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije koju organizira ustanova za zapošljavanje;5. društveno organiziranog omladinskog radnog angažiranja (oblici zadrugarstva učenika,

studenata i nezaposlene omladine);6. obavljanju javnih radova;7. učestvovanja na organiziranim sportskim takmičenjima;8. obavljanju privremenih i povremenih poslova u smislu propisa o radu;9. stručnog osposobljavanja za rad djece sa teškoćama u razvoju;10. izdržavanje kazne zatvora.

Posebnu grupaciju čine državljani Bosne i Hercegovine koji nisu obuhvaćeni obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem. Ova lica mogu sebi i članovima svoje porodice dobrovoljnim osiguranjem osigurati prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dobrovoljno se može osigurati ono lice koje je:

a) navršilo 15 godina života ib) koje ima opštu zdravstvenu sposobnost.

Nosioci penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja

Kao drugi subjekt pravnog odnosa penzijsko-ivalidskog osiguranja u oba entiteta javljaju se fondovi penzijsko-invalidskog osiguranja.

Prava i obaveze iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog socijalnog osiguranja

Osnovna prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:

1. pravo na starosnu penziju - za slučaj starosti,2. pravo na invalidsku penziju - za slučaj invalidnosti,3. pravo na porodičnu penziju - za slučaj smrti osiguranika,4. pravo osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću, odnosno prava invalida i

kategorije invalidnosti, na profesionalnu rehabilitaciju, odnosno naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

Pravo na starosnu penziju

74

Penzija je dugo vremena tretirana kao privilegija koja se teško sticala i ostvarivala i to, po pravilu, pri kraju životnog vijeka. U savremenim uslovima, penzija postaje pravo osiguranika, koje on ostvaruje po osnovu svoga rada, odnosno cijele svoje radne karijere, odnosno profesije.

Starosna penzija predstavlja trajnu socijalnu prestaciju u novcu koju osiguranici ostvaruju kao osnovno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja po osnovu rizika starosti. Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, osiguranik stiče pravo na starosnu penziju:

a) kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža (prijevremena starosna penzija) ili

b) kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života (puna starosna penzija).

Međutim, u RS, iako su opšti uslovi za sticanje prava na starosnu penziju istovjetni uslovima u FBiH, predviđena je izuzetna mogućnost za povoljnije sticanje starosne penzije. Zakonom je izričito predviđeno da osiguranik-žena ako to zahtijeva, može steći pravo na starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života.

Pravo na invalidsku penziju

Pravo na invalidsku penziju imaju oni osiguranici kod kojih je utvrđena I kategorija invalidnosti pod uslovima:

a) da je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža;

b) da je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje trećinu razdoblja od navršenih 20 godina života do dana nastanka invalidnosti, računajuci taj radni vijek na pune godine.

Pravo na porodičnu penziju

Za priznavanje prava na porodičnu penziju potrebno je da budu ispunjeni: opšti i posebni uslovi.

1) Opšti uslovi odnose se na osiguranika, koje on mora ispuniti do svoje smrti, tj. on mora da navrši određen staž osiguranja, odnosno penzijski staž ili da je umrli osiguranik već bio uživalac nekog od prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Zapravo, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju, ako je umrli osiguranik ispunjavao jedan od sljedećih uslova:

a) ispunio uslove za starosnu penziju;b) po osnovu ostvarenog staža stekao uslove za invalidsku penziju;c) bio korisnik starosne ili invalidske penzije.

75

U slučaju kada je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika.

2) Posebni uslovi su oni uslovi koje treba da ispunjava član porodice pokojnog osiguranika.

Pravo na porodičnu penziju mogu, pod utvrđenim uslovima ostvariti:a) bračni drug;b) djeca osiguranika rođena u braku i van braka;c) usvojena djeca, pastorčad koju je osiguranik izdržavao;d) druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.e) prema novim zakonodavnim rješenjima više nemaju pravo na porodičnu penziju roditelji,

braća i sestre.

Udova stiče pravo na porodičnu penziju ako je:

a) do smrti bračnog druga navršila 45 godina života;b) do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga, postala

potpuno nesposobna za privređivanje;c) poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu

penziju po torn bračnom drugu, a udova vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci.

Udova koja u toku trajanja prava po torn osnovu postane potpuno nesposobna za privređivanje, zadržava pravo na porodičnu penziju, dok postoji takva nesposobnost. Udova koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju navrši 45 godina života, zadržava po torn osnovu pravo na porodičnu penziju trajno.

Udovac stiče pravo na porodičnu penziju ako je:

a) do smrti bračnog druga navršio 60 godina života;b) do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postao

potpuno nesposoban za privređivanje;c) poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu

penziju po torn bračnom drugu, a udovac vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci.

Udovac koji u toku trajanja prava na porodičnu penziju po ovom osnovu postane potpuno nesposoban za privređivanje, zadržava pravo na porodičnu penziju dok postoji takva nesposobnost. Udovac koji u toku trajanja prava na porodičnu penziju navrši 60 godina života zadržava trajno to pravo.

Dijete stiče pravo na porodičnu penziju od smrti osiguranika i može to pravo koristiti do navršenih 15 godina života. Starije dijete zadržava, odnosno stiče pravo na porodčnu penziju, ako je na redovnom školovanju, a najkasnije do navršenih 25 godina života. Dijete koje postane potpuno nesposobno za samostalan zivot i rad do navršene godine života od kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju ima pravo na porodičnu penziju za sve vrijeme dok traje takva nesposobnost. Dijete kod koga nastane potpuna i trajna nesposobnost za samostalni život i rad poslije navršenih godina života do kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju, a

76

prije smrti osiguranika, stiče pravo na porodičnu penziju, ako ga je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

Pravo invalida II kategorije invalidnosti

Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na:

a) raspored na drugo odgovarajuće radno mjesto; (osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti)

b) odgovarajuće zaposlenje; c) prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu u

vezi s korištenjem tih prava.

Invalid rada II kategorije, odnosno osiguranici kod kojih je utvrđena II kategorija invalidnosti imaju pravo na naknadu:

1. plate od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom radnom odgovarajućem mjestu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;

2. plate od dana završetka prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;

3. zbog manje plact na drugom odgovarajućem poslu.

Pravo na novčanu naknadu za fizičku onesposobljenost

Zakonodavac je predvidio da fizička onesposobljenost postoji kada je osiguranik pretrpio povredu ili značajnu onesposobljenost organa ili dio tijela što pogoršava prirodnu aktivnost organizma i zahtijeva i veći napor za zadovoljavanje životnih potreba, bez obzira da li je na taj način prouzrokovana invalidnost ili ne. Ovakva fizička onesposobljenost kod osiguranika predstavlja osnov za sticanje prava na naknadu za fizičku onesposobljenost. Sticanje prava na naknadu za fizičku onesposobljenost uslovljeno je time da fizička onesposobljenost treba da bude od najmanje 30% i da je nastala kao rezultat povrede na radu ili bolesti uzrokovane radom.

Objekti, odnosno socijalne prestacije iz pravnih odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja

Objekti pravnih odnosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja su pretežno socijalne prestacije u davanju, odnosno davanje u novcu, a isključivo u novcu kada se radi o penzijskom osiguranju za slučaj starosti i za slučaj smrti. Socijalne prestacije invalidskog socijalnog osiguranja su raznovrsnije, jer se sastoje u raznovrsnijim i cjelishodnijim davanjima i uslugama.

ZAJAMČENA I NAJNIŽA PENZIJA

U novom penzijsko-invalidskom sistemu uveden je sistem zajamčene i najniže penzije. I zajamčena i najniža penzija su u funkciji socijalne sigurnosti osiguranika. Pravo na zajamčenu penziju imaju oni osiguranici koji su ostvarili:

a) Penziju u visini od 75% penzijskog osnova;

77

b) Starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža;c) Invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža;d) Invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili

profesionalnom bolešću.

Zajamcena penzija određuje se za svaku godinu, s tim što ne može biti manja od 80% prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, uskladđene sa porastom procenta porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje zajamčena penzija.

Pravo na najnižu penziju imaju ostali osiguranici, kao i korisnici porodičnih penzija ovih osiguranika. Najniži iznos ove penzije ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene sa procentom povećanja penzija u godini u kojoj se isplaćuje najniži iznos penzija. U RS nije predviđena zajamčena penzija, nego samo najniža penzija, koja ne može biti niža od 80 KM.

POSEBNI USLOVI ZA STICANJE I OSTVARIVANJE PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG SOCIJALNOG OSIGURANJA

Pored opštihh uslova za ostvarivanje prava po osnovu rizika starosti, invalidnosti i smrti, potrebno je da osiguranik ispunjava, u pravilu, i uslov koji se odnosi na dužinu penzijskog staža, odnosno njegovog dijela. U slučaju rizika invalidnosti, smrti koji su nastupili kao posljedica nesreće na poslu ili profesionalne bolesti, utvrđuje se samo ta činjenica, jer nije bitno koliki je penzijski staz osiguranika.

Penzijski staž

Penzijski staž je vrijeme koje se osiguraniku priznaje u postupku ostvarivanja prava iz penzijsko invalidskog osiguranja. Penzijski staž obuhvata:

1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje se raćuna u staz osiguranja po odredbama ovog Zakona i poseban staž u smislu ovog zakona;

2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koje se računa u penzijski staž po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog Zakona, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. Marta 1992. godine bit će uzet u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se određivati prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.

U postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja pripadaju na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja uračunava se samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.

78

Slijedi da se penzijski staz dijeli na:

a) Staž osiguranja i nab) poseban staž.

Staž osiguranika dijeli se na staž osiguranja u efektivnom trajanju i na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem.

Staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu, odnosno rada po osnovu kojeg je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje. Razdoblja koja se računaju u penzijski staž kao staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

1. U staž osiguranja računa se svo vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu s punim radnim vremenom. Vrijeme provedeno u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom i to u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog rada ostvarenog za pojedinu godinu obračunatog na puno vrijeme.

2. Razdoblja provedena izvan rada u toku trajanja, odnosno postojanja radnog odnosa, kao što su: odsustvo bez naknade plate najviše do 30 dana u jednoj kalendarskoj godini, vrijeme udaljenja, odnosno suspenzije najviše do 30 dana, ako je zbog izrečene disciplinske kazne prestao radni odnos, vrijeme provedeno u pritvoru najviše do 30 dana, ako je krivični postupak bio pravosnažnom odlukom obustavljen ili ako je osiguranik bio osloboden optužbe ili je optužba bila odbijena, ali ne zbog nenadležnosti suda, izdržavanje kazne zatvora najviše do 30 dana, takođe se računa u staž osiguranja.

3. Osiguraniku sa promjenjenom radnom sposobnošću u staž osiguranja računa se vrijeme čekanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i vrijeme čekanja na odgovarajuće zaposlenje, dok prima odgovarajuću naknadu.

4. U staž osiguranja računa se i vrijeme za koje je osiguranik bio prijavljen na dobrovoljno osiguranje i za koje je vrijeme uplaćen doprinos.

Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem

Kao oblik zaštite osiguranika koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, predviđeno je računanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem.

Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%. Zaposlenicima, odnosno radnicima staž osiguranja se može uvećati po dva kriterija, i to:

1. zbog obavljanja poslova koji su posebno teški i štetni po zdravlje i2. zbog toga što vijek obavljanja profesionalnih djelatnosti je ograničen navršavanjem

određenih godina života.

79

Da bi se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem po kriteriju obavljanja poslova koji su naročito teški i po zdravlje štetni, potrebno je, kumulativno, ispuniti sljedeće uvjete:

a) da u vezi s obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, odnosno radnika, iako su primijenjene sve opšte i posebne mjere zaštite) na radu, u skladu sa propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje štetnih uticaja;

b) da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uslovima obavljaju neposredno pored izvora štetnih uticaja neprekidno u toku procesa rada;

c) da poslove obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajući u obzir i radno vrijeme kraće od 42 sata sedmično koje se izjednačava sa punim radnim vremenom, u skladu sa propisima i opštim aktima poslodavaca, odnosno preduzeća i drugog pravnog lica. To su poslovi zaposlenika, odnosno radnika u jamama, livaca, puhača stakla, pilota i drugi slični poslovi.

Staž osiguranja s povecanim trajanjem po kriteriju nemogućnosti obavljanja određene profesionalne djelatnosti nakon određenih godina života računa se onim osiguranicima za koje je vijek profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života. U pitanju su ona radna mjesta na kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u takvoj mjeri da zaposleniku, odnosno radniku de facto se onemogućava dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti. U red ovakvih poslova spadaju prvenstveno poslovi u umjetničkoj djelatnosti (poslovi baletanskih igrača, operskih pjevača i igrača narodnih igara u profesionalnim ansamblima itd).

Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem i stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada FBiH, na prijedlog: federalnog ministra odbrane za vojne osiguranike, federalnog ministra unutrašnjih poslova za zaposlene u federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova i federalnog ministra pravde za zaposlene u sudskoj policiji i kazneno popravnim ustanovama. Ova radna mjesta za zaposlene u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, utvrđuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutrašnjih poslova.

Druga radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stepen uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nosilac osiguranja. Zakonom je predviđena obavezna revizija radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, koje se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta.

Poseban staž

U poseban staž, pod određenim uslovima, kao staž u dvostrukom trajanju, računa se razdoblje koja su lica provela:

1. u vidu učešća u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine;2. u vidu ucešća u odbrani Bosne i Hercegovine, kao pripadnici Armije BiH, Hrvatskog

vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

80

Priznavanje posebnog staža odnosi se na period od 30. aprila 1991. godine do 22. Decembra 1995. godine.Licima koja su pravosnžznom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina ne može se priznati poseban staž.

U Republici Srpskoj u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

1. pripadniku u oružanim snagama SFRJ - vrijeme učešća u oružanim sukobima na teritoriji Hrvatske poslije 17. augusta 1990. godine;

2. pripadniku Vojske RS i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova RS- vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji BiH poslije 4. Augusta 1991.;

3. pripadniku Vojske RS i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova RS bivše Republike Srpske Krajine - vrijeme učešća u oružanim sukobima na teritoriji bivše SFRJ poslije 4. augusta 1991., pod uslovom da imaju prebivalište na teritoriji RS;

4. građaninu RS - vrijeme učešća u antifašističkoj i oslobodilačkoj borbi tokom 20. vijeka kao pripadniku srpske, crnogorske, Vojske u otadžbini i Jugoslavenske vojske.

Licima navedenim pod 1. I 2. računa se u poseban staž u dvostrukom trajanju i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji zbog posljedica bolesti ill povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.

Dokup staza

U penzijsko-invalidskom sistemu RS predviđen je institut dokup staža. Dokup staža može izvršiti bilo poslodavac, bilo sam osiguranik pod uslovom da je osiguranik navršio godine života propisane za sticanje prava na starosnu penziju, ali ne ispunjava uslove penzijskog staža. U takvim slučajevima se može dokupiti staž do ispunjenja uslova za sticanje prava na penziju, ali najviše tri godine.

Ipak, i u FBIH postoji ovaj institut jer je u okviru osiguranja za slučaj nezaposlenosti i socijalne sigurnosti nezaposlenih osoba da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava onim nezaposlenim licima kojima nedostoje tri godine penzijskog staža do sticanja uslova uz starosnu penziju.

Povreda na radu i profesionalna bolest

Osigurani rizici - invalidnost i smrt mogu nastupiti kao posljedica:

a) povreda na radu ib) profesionalne bolesti

Povreda na radu

Po zakonskom definiranju pojma povrede na radu to je svaka povreda osiguranika prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ill hemijskim djelovanjem, kao i povrede prouzrokovane naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ill drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, pod uslovom da je takva povreda uzročno povezana sa vršenjem poslova svog radnog mjesta.

81

Povredom na radu smatra se i povreda prouzrokovana na opisani način koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada ili obratno, na putu poduzetom radi izvršavanja poslova i na putu preduzetom radi stupanja na rad. Osim toga, povredom na radu smatra se i bolest osiguranika koja je nastala neposredno i kao isključivo posljedica nekog nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme obavljanja poslova svog radnog mjesta ili u vezi s njima.

Povredom na radu smatraju se i povrede koje osiguranici pretrpe na radu na opisani način i to:

1. U vezi sa korištenjem prava iz zdravstvenog osiguranja, odnosno iz zdravstvene zaštite,2. U vezi sa korištenjem prava na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;3. Na radu, odnosno drugom radnom mjestu – poslu koji vrši u interesu preduzeća i drugog

pravnog lica, odnosno poslodavca kod kojeg se nalazi u radnom odnosu,4. Prilikom učestvovanja u organiziranim sportskim takmičenjima koje organizira nadležni

organ;5. Na putu od mjesta rada do mjesta stanovanja-.

Posebno je predviđeno da se povredom na radu smatra i povreda na radu zemljoradnika koja je prouzrokovana neposrednim kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili hemijskim djelovanjem, kao i ona povreda na radu koja je prouzrokovana naglim promjenama fiziološkog stanja organizma ako je takva povreda uzročno vezana za obavljanje poslova u poljoprivrednoj djelatnosti.

Profesionalna bolest

Postoje profesionalne bolesti i radna mjesta na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se te bolesti smatraju profesionalnim bolestima. Uslove pod kojima se podrazumijevaju profesionalne bolesti i radna mjesta na kojima se te bolesti pojavljuju utvrđuju nosioci osiguranja, po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija i uz saglasnost Federalnog ministarstva za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice.

Profesionalna bolest javlja se kao uzrok, a osigurani slučajevi koje ona prouzrokuje su:

a) invalidnost osiguranika,b) smrt osiguranika, kao i prava na profesionalnu rehabilitaciju,c) invalidsku penziju i porodičnu penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika.

OSNOVICA ZA ODREĐIVANJE PENZIJA I NAČIN ODREĐIVANJA VISINE PENZIJE

Jedno je od osnovnih načela penzijskog i invalidskog osiguranja da se prava iz ovog osiguranja ostvaruju od "radnog doprinosa" kojeg je osiguranik dao svojim ukupnim radom kao dijela ukupnog društvenog rada. U skladu s tim osnovica za utvrđivanje visine penzije, u pravilu, utvrđuje se na osnovu prosjeka ostvarene plate u određenom razdoblju.

Dva su bitna elementa o kojima ovisi visina starosne penzije:

82

penzijska osnovica, odnosno ostvarena plata u određenom razdoblju i postotak od te osnovice kojim se određuje visina penzija ovisno o dužini navršenog

penzijskog staža.

Dakle, osnovica za određivanje penzije, uvijek se svodi na novčanu naknadu, koja se može prema vrstama penzije razvrstati na:

a) osnovicu za određivanje starosne penzije,b) osnovica za određivanje visine invalidske penzije ic) osnovica za određivanje porodične penzije.

Penzijski osnov, odnosno osnovica za određivanje starosne penzije

Penzijski osnov je mjesečni prosjek plaća koja je osiguranik ostvario na osnovu svog ukupnog rada u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, počev od 1. januara 1966. Ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1. januara 1970. godine. Međutim, ovakvo utvrđivanje penzijske osnovice važi do 2005. godine, jer je ovo rješenje o penzijskom osnovu dopunjeno 2001. godine.

Prema torn novom zakonskom rješenju penzijski osnov utvrđuje se na osnovu mjesečnih prosječnih plata koje je osiguranik ostvario u:

a) 2005. godini za 17 godina osiguranja;b) 2006. godini za 19 godina osiguranja;c) 2007. godini za 21 godinu osiguranja;d) 2008. godini za 23 godine osiguranja;e) 2009. godini za 25 godina osiguranja;f) 2010. godini za 27 godina osiguranja;g) 2011. godini za 29 godina osiguranja;h) 2012. godini za 31 godinu osiguranja;i) 2013. godini za 32 godina osiguranja;j) 2014. godini za 35 godina osiguranja;k) 2015. godini za 37 godina osiguranja.

Dakle, postepeno je zakonski vršeno povećanje obračunskog perioda za utvrđivanje penzijskog osnova (1. sa deset - na petnaest godina i 2. od 2005. do 2015. periodi se postepeno povećavaju počev od 17. do 40. godine osiguranja -2015. godine). Na ovaj način dolazi do dosljednije primjene načela uzajamnosti, jer je više naglašena međuovisnost visine penzije s dužinom penzijskog staža i s visinom plaća. Povećavanjem obračunskog perioda postepeno će se snižavati nivoi penzija budućih generacija penzionera. U slučaju ostvarivanja starosne penzije sa stažom kraćim od broja godina koje su predviđene za utvrđivanje osnovice, tada se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosječne plate ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja.

Prilikom utvrđivanja penzijskog osnova ne uzimaju se u obzir sljedeća primanja:

1. Nagrade po osnovu posebnog priznanja ili bilo kakve jednokratne nagrade, naknade;2. Primanja koja predstavljaju naknadu troškova (dnevnica, terenski dodatak);

83

3. Primanja iz zajedničke potrošnje koju koriste zaposlenici preduzeća i drugog pravnog lica (za godišnji odmor i rekreaciju, za ishran, otpremnine).

Valorizacija plata, odnosno penzijskog osnova

U cilju zadržavanja realne vrijednosti ranije ostvarenih plata u cijelom razdoblju, plate se prema kretanju plata svih zaposlenih na teritoriji FBiH valoriziraju. Valorizacija plata se vrši prema nivou plata iz godine koja prethodi godini osiguranja iz koje su plate uračunate u penzijski osnov što znači da se penzijska osnovica utvrđuje na osnovu prosjeka plata osiguranika ostvarenih u posljednjih petnaest godina osiguranja, prije osiguranog rizika. Ukupan zbir valoriziranih i nevaloriziranih plata dijeli se sa 15, i tako dobijeni iznos predstavlja penzijsku osnovicu.

Od 2005. do 2015. godine postepeno se povećava razdoblje za utvđivanje penzijske osnovice - sa 17 na 40 godina. Cilj valorizacije plata je njihovo dovođenje na realnu vrijednost plata u č času ostvarivanja prava na penziju. U slučaju da nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plati za utvđivanje penzijskog osnova, za godine za koje ne raspolaže podacima i plati osiguranika kao plata uzima se iznos prosječne plate u FBiH za te godine uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata osiguranika bila prosječno veća, odnosno manja od prosječne plate u FBiH u godinama za koje se raspolaže podacima o plati osiguranika.

Utvrđivanje visine starosne penzije

Visina starosne penzije određuje se u procentu penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Starosna penzija iznosi za 20 godina 45% penzijskog osnova. Za 2005. i svaku daljnju navršenu godinu 1,50%. Od 2005. godine starosna penzija ne može iznositi više od 75% penzijskog osnova.

Starosna penzija u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju prethodno se usklađuje od 1. januara, a prema kretanju plata u decembru prethodne godine u odnosu na cijelu prethodnu godinu. U godinama u kojima nije izvršeno usklađivanje penzija sa punim rastom plata usklađivanje se vrši procentom koji se dobije kada se prosječna penzija iz decembra prethodne godine stavi u odnos sa prosječnom penzijom iz cijele prethodne godine.

Starosna penzija za mjesec koji se isplaćuje ne može biti veća od iznosa od četiri prosječne penzije isplaćene u decembru 2007.godine i usklađene sa isplatnim keoficijentom za taj mjesec.

U RS starosna penzija za 20 godina iznosi 45% od penzijskog osnova i za svaku narednu godinu penzijskog staža procenat za određivanje penzije povećava se za 0.80% u 2003.godini i 1.50% u 2004.i narednim godinama. Penzije određene na ovakav način ne mogu za puni penzijski staž iznositi više od 77% od osnova, odnosno 75% 2004.i narednih godina.

Osnovica za određivanje invalidskih penzija i utvrđivanje invalidskih penzija

Penzijski osnov, odnosno penzijska osnovica za određivanje invalidske penzije utvrđuje se, u pravilu, na isti način na koji se određuje penzijski osnov za određivanje starosne penzije. Kada se invalidska penzija stiče sa stažom osiguranja kraćim od broja godina predviđenih za starosnu penziju penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plate ostvarene za vrijeme ukupnog

84

trajanja osiguranja. Izuzetak predstavlja situacija u kojoj se invalidska penzija ostvaruje u godini u kojoj se za utvrđivanje penzijskog osnova uzima u obzir samo ta godina.

Kada se invalidska penzija ostvaruje sa stažom osiguranja ostvarenim u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava i u godini ostvarivanja prava, za utvrđivanje penzijskog osnova uzima se plata ostvarena u godini koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo, bez obzira na to da li je osiguranik u toj godini ostvario platu, odnosno naknadu plate za najmanje šest mjeseci staža osiguranja.

Izuzetno, plata ostvarena u godini u kojoj se ostvaruje pravo na invalidsku penziju uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova kada se invalidska penzija stiče samo na osnovu staža osiguranja ostvarenog u toj godini.

Visina invalidske penzije, osim elemenata o kojima ovisi visina starosne penzije, ovisi još i od:

a) načina na koji je nastupio rizik invalidnosti ib) pokrivenosti radnog vijeka penzijskog staža.

Ako je rizik invalidnosti nastupio kao posljedica nesreće na poslu ill profesionalne bolesti, visina invalidske penzije ne može biti manja od iznosa starosne penzije za 40 godina penzijskog staža.

Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada određuje se od penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža i pokrivenosti radnog vijeka penzijskim stažom.

Invalidska penzija ne moze biti veca od 75% pd penzijskog osnova.

Određivanje porodične penzije

Osnovica za određivanje porodične penzije jeste penzija koja je pripadala ili bi pripadala pokojnom osiguraniku u času njegove smrti. Visina porodične penzije određuje se u procentu od iznosa starosne, odnosno invalidske penzije, zavisno od broja članova porodice koji imaju pravo na tu penziju.

Porodična penzija određuje se u sljedećoj visini, i to:

1. jednog člana porodice 70% od penzijskog osnova;2. dva člana porodice 80% od penzijskog osnova;3. tri člana porodice 90% od penzijskog osnova;4. četiri člana porodice 100% od penzijskog osnova.

Ako pravo na porodičnu penziju imaju razvedeni bračni drug i bračni drug iz novog braka osiguranika, odnosno korisnika penzije, određuje se jedna porodična penzija u visini koja pripada jednom članu porodice. Ta penzija dijeli se na jednake dijelove.

85

Ukoliko nekom od korisnika porodične penzije prestane pravo na penziju ili mu bude obustavljena isplata porodične penzije, preostalim korisnicima penzije određuje se nov iznos porodične penzije.

OSNOVICA ZA NOVČANU NAKNADU ZA FIZIČKU ONESPOSOBLJENOST I UTVRĐIVANJE NJENE VISINE

Osnovica za utvrđivanje visine naknade za fizičku onesposobljenost je najniži iznos penzije, odnosno najniža penzija. Najniži iznos penzije ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene sa procentom porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje najniži iznos penzije.

Novčana naknada za fizičku onesposobljenost se utvrđuje prema procentu fizičke onesposobljenosti i izvršava se u odgovarajućem procentu od osnova te iznosi:

Zafizičku onesposobljenost od Stepen Novčana naknada izražena kao procenat od osnove

100% 1 60%90% 2 54%80% 3 48%70% 4 42%60% 5 36%50% 6 30%40% 7 24%30% 8 18%

Osiguranik ima pravo na novčanu naknadu od momenta nastupanja fizičke onesposobljenosti ukoliko je zahtjev za naknadu podnesen u roku od 6 mjeseci od dana nastupanja fizicke onesposobljenosti. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka predviđenog perioda, osiguranik ima pravo na novčanu naknadu od prvog dana u mjesecu nakon podnosenja zahtjeva kao i retroaktivno za šest mjeseci.

USKLAĐIVANJE PENZIJA

U svim savremenim zemljama kada se zbog kretanja u društveno-ekonomskom razvoju, posebno u kreditno-monetarnom sektoru jave inflacioni procesi, postavlja se kao urgentno pitanje zaštita onih kategorija stanovništva čija su primanja fiksne naravi. To se naročito odnosi na uživaoce prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

U skladu sa ovakvim savremenim pristupom jedno od osnovnih polazišta sistema penzijskog i invalidskog osiguranja je da plate koje radnici ostvare svojim ukupnim radom čine osnovu i za uspostavljanje odgovarajućih odnosa i prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Iz ovakvog polazišta proistekli su:

86

a) pravo na usklađivanje penzija s kretanjem nominalnih plata svih zaposlenih radnika na teritoriji entiteta BiH

b) pravo na konačno usklađivanje penzija koje se vrši početkom kalendarske godine za cijelu prethodnu godinu.

Ukoliko penzijska sredstva koja posjeduje nosilac osiguranja nisu jednaka troskovima, vrši se ponovni obračun penzija tako što se iznosi penzija za taj mjesec množi sam utvrđenim koeficijentom.

U slučaju da su raspoloživa sredstva manja od troškova, koeficijent se utvrđuje tako što se sredstva potrebna za administrativne troškove i sredstva potrebna za isplatu svih penzija do minimalnog iznosa za taj mjesec oduzimaju od raspoloživih sredstava.

Iznos potreban za isplatu minimalnog iznosa penzija svim penzionerima utvrđuje se množenjem broja korisnika penzijskog osiguranja sa minimalnom penzijom. Iznos koji se dobije kada se administrativni troškovi i penzije do minimalong iznosa oduzrnu od raspoloživih sredstava za taj mjesec dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u torn mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu se Zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova i iznosa potrebnog za isplatu minimalnih penzija svim penzionerima.

Kada su raspoloživa sredstva manja od troškova, sve penzije osim minimalne penzije množe se koeficijentom.

U slučaju da su raspoloživa sredstva veća od troškova, koeficijent se utvrđuje oduzimanjem sredstava potrebnih za administrativne troškove od raspoloživih sredstava. Iznos koji se dobije oduzimanjem administrativnih troškova od raspoloživih sredstava, dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u torn mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa Zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova.

Kada su raspoloživa sredstva veća od troškova, koeficijent se odnosi na sve penzije. Svaka pojedina penzija utvrđena u skladu sa Zakonom množi se koeficijentom.

KORIŠTENJE I PRESTANAK PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Korištenje prava

Penzija se isplaćuje uživaocu od dana ispunjavanja uslova propisanih za sticanje tih prava, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjavanja tih uslova. Ukoliko je zahtjev podnijet po isteku tog roka, isplaćuje se pripadajući iznos od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

Osiguraniku koji se u času podnošenja zahtjeva za penziju nalazi u radnom odnosu ili obavlja drugu djelatnost po osnovi koje je osiguran, starosna penzija se isplaćuje od prvog dana po prestanku radnog odnosa.

87

Prava po osnovi invalidnosti, odnosno tjelesnog ostećenja, pripadaju od dana nastupa rizika. Dan nastanka rizika uzima se dan utvrđivanja invalidnosti od strane stručnog organa. Ukoliko se prava iz invalidskog osiguranja ostvaruju poslije prestanka radnog odnosa, odnosno djelatnosti po osnovi koje je lice bilo osigurano, a rizik ili rizici nastupili kasnije, prava se mogu priznati unatrag, ali najviše za šest mjeseci od podnošenja zahtjeva.

Ograničavanje, obustavljanje i prestanak prava

Osiguranik sa promjenjenom radnom sposobnošću koji je stekao pravo na odgovarajuće zaposlenje sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije gubi pravo na odgovarajuću novčanu naknadu, ako bez opravdanog razloga:

a) stupi na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju ili prekine već započetu dokvalifikaciju, odnosno prekvalifikaciju;

b) odbije da radi na odgovarajućem radnom mjestu.

Korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, kao i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno privrednu ili uslužnu djelatnost penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do 40 godine penzijskog staža, odnosno 65 godina.

Korisniku porodične penzije koji zasnuje radni odnos, odnosno započne da obavlja samostalnu djelatnost, penzija se ne isplaćuje za to vrijeme.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju smrću korisnika. Prije toga mogu prestati samo ako se, u odgovarajućem postupku, naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za sticanje tih prava.

Udova koja je mlađa od 45 godina života, odnosno udovac mlađi od 60 godina života, stupanjem u brak gubi pravo na porodičnu penziju osim ako je to pravo stečeno ili zadržano zbog potpune nesposobnosti za privređivanje. Uspostavljenje prava na raniju porodičnu penziju udova, odnosno udovac može ostvariti ako ispune sljedeće uvjete:

1. Da nisu po bračnom drugu iz novog braka stekliu prava na porodičnu penziju,2. Da u času prestanka novog braka imaju još djece iz prvog braka, koja imaju pravo na

porodičnu penziju,3. Da se ispune uslovi pod kojima udova, odnosno udovac, s obzirom na godine života imaju

pravo na porodičnu penziju.

Prava stečena po osnovu invalidnosti uslovljena su postojanjem takvog stanja. Zbog toga, ako nastupe promjene usljed kojih se utvđteno pravo gubi ili mijenja, odnosno stiče neko drugo pravo, pravo se gubi ili mijenja, odnosno stiče, od dana nastale promjene. Ovo se ne odnosi na stečeno pravo na invalidsku penziju, osim kada korisnik penzije sam to traži. U slučaju da osiguranik, odnosno korisnik penzije stekne pravo na dvije ili više penzija, može koristiti samo jednu penziju i to po vlastitom izboru, jer je zabranjena kumulacija penzija bez obzira na njihovu vrstu.

88

OSIGURANJE SREDSTAVA ZA PENZIJSKO-INVALIDSKO OSIGURANJE

Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijsko-invalidskog osiguranja osiguravaju se iz:

1. Doprinosa,2. Budžeta FBIH,3. Dobrovoljnog osiguranja,4. Budžeta BIH,5. Prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja,6. Sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji regulira oblast

privatizacije preduzeća;7. Drugih prihoda.

Ovisno od grupe osiguranika, zakonodavac je obveznike obračuna i uplate doprinosa razvrstao na:

a) Isplatioce plate, odnosno naknada,b) Obrazovno-odgojne ustanove,c) Poslodavce kod kojih osiguranici rade,d) Omladinske zadruge,e) Investitore radova,f) Organizatore sportskih takmičenja,g) Preduzeća i druga pravna lica kod kojih se nalaze osiguranici na stručnom obrazovanju,h) Kazneno-popravne ustanove,i) Preduzeća i druga pravna lica koja su ih pozvala,j) Sami osiguranici.

Posebno je predviđeno da u slučaju nestanka pravnog lica kao obveznika uplate doprinosa, utvrđene zaostale obaveze izmiriće pravni sljednik ili osnivač obveznika ili njegov vlasnik. Međutim, u slučaju da se ne može pronaći osoba koja će izmiriti zaostale obaveze, njih može izmiriti i sam osiguranik ili kupac imovine obveznika uplate doprinosa. Takođe, zaostale doprinose može uplatiti i opštinski, kantonalni organ uprave.

Zbog specifičnosti materije koju reguliše Zakon o PIO predviđeno je d anadzor nad njegovim provođenjem vrši više subjekata i to:

1. Minisatrstvo nadležno za rad i socijalnu porlitiku,2. Federalna inspekcija rada,3. Upravna inspekcija.

OSTVARIVANJE PRAVA NA STAROSNE PENZIJE ODREĐENIH KATEGORIJA I NA IZUZETNU PENZIJU

89

Ostvarivanje prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika pod povoljnijim uvjetima

Na nivou FBIH donesena je Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika FBIH. Na nivou RS ovo pitanje je uređeno Zakonom o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika. Ovi zakonski akti odnose se na profesionalna vojna lica koja su to svojstvo imala prema propisima koji su regulirali vojnu službu u FBIH, odnosno na pripadnike Vojske RS i uposlenike bivšeg Ministarstva odbrane RS. Ovi osiguranici stiču pravo na starosnu penziju ako imaju najmanje 50 godina života i 20 godina penzijskog staža u FBIH, odnosno 45 godina života i 20 godina penzijskog staža u RS.

Izuzetak se odnosi u FNIH na one vojne osiguranike koji po odluci bivšeg Vrhovnog komadanta OS FBIH imaju najmanje 20 godina penzijskog staža i čin brigadira ili viši čin. U RS izuzetak se odnosi na ratnog komadanta koji je komandovao jedinicom ranga samostalnog bataljona, i to najmanje 12 mjeseci s tim da je u vrijeme važenja Zakona navršio 40 godina života i 20 godina penzijskog staža, kao i ratni vojni invalid od I do IV kategorije koji je za vrijeme važenja Zakona navršio najmanje 20 godina penzijskog staža.

U Zakonu RS predviđene su smetnje za ostvarivanje prava na ovu starosnu penziju:

1. Ako im je radni odnos prestao na osobni zahtjev,2. Ako im je radni odnos prestao po sili zakona,3. Ako do dana stupanja na snagu Zakona steknu uvjete za starosnu penziju po opštim

propisima,4. Ako je već ostvario pravo na penziju u državama koje su nastale raspadom SFRJ,5. Ako su poslije 1.januara 2006.godine zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme izvan

sistema odbrane BIH ili su počeli obavljati zanatsko-preduzetničku djelatnost na osnovu odobrenja nadležnog organa.

U Uredbi nisu predviđene posebne smetnje za ostavrivanje prava na ovu starosnu penziju vojnih osiguranika. Međutim, ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima moguće je ako osiguranik ima:

a) Neprekidno najmanje 10 godina staža osiguranja u svojstvu vojnog osiguranika,b) Ako ima svojstvo vojnog osiguranika u vrijeme sticanja prava na ovu penziju.

Ova dva dodatna uvjeta nisu predviđena u Zakonu RS.

Izuzetna penzija

U novom PI sistemu FBIH nije predviđena izuzetna penzija. U RS je Vladi dato diskrecioni ovlaštenje prema kojem ona može izuzetno priznati:

a) Pravo na starosnu penziju jednom licu,b) Odrediti veći iznos penzije od iznosa koji bi pripadao po opštim propisima.

Radi se o licima koja po ocjeni Vlade RS imaju posebne zasluge za :

90

a) Društveni, politički, privredni i kulturni razvoj RS,b) Odbranu RS.

Takođe omogućeno je da se izuzetno članovima porodice lica koje je ostvarilo pravo na izutenu penziju prizna pravo na porodičnu penziju. Pod članovima porodice podrazumijevaju se bračni drug, djeca i roditelj. Izuzetna penzioja ne može iznositi više od trostrukog iznosa prosječne plate ostvarene u RS u mjesecu koji prethodi mjesecu za koji se isplaćuje penzija.

Posebne penzije po Zakonu o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica

Dobrovoljac u organiziranom otporu kojem je priznato učestvovanje u odbrani BIH u trajanju od najmanje 2 godine stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o PIO.

Zatim je veteranima utvrđenu da stiču pravo na starosnu penziju kad navrše 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. To pravo imaju veterani i kdana navrše 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o PIO.

SOCIJALNA PRAVA BIVŠIH BORACA, VOJNIH INVALIDA I DRUGIH ŽRTAVA RATA

Stvaranje posebnihn sistema socijalnog obezbjeđenja bivših boraca i drugih žrtava rata ostvareno je u većini savremenih zemalja, pa i u zemljama koje su ostvarile visok stepen opšteg sistema socijalnog obezbjeđenja u skladu sa konceptom o socijalnoj državi. Briga o invalidima i drugom žrtvama rata svodi se na nastojanje društva da se svi oni dovedu u stanjekoje će im u što većem procentu omogućiti jednake šanse i uslove živote kao i ostalim građanima.

Pojam žrtava rata

Iz Ženevskih konvencija I-IV o zaštiti žrtava rata iz 1949. i Ženevskih dopuniskih protokola I-II iz 1977. mogu se uočiti koje se grupacije lica smatraju žrtvama rata. Na Prvoj haškoj konferenciji o zakonodavstvu bivših boraca i drugih žrtava rata, koja je održana u novembru 1958. kao i na Drugoj, koja je održana 1966. godine istog foruma i iz stavova Svjetske organizacije bivših boraca, pod pojmom žrtava rata podrazumijevaju se sljedeća lica:

a) bivši borci;b) učesnici pokreta otpora;c) ratni zarobljenici;d) ratni i mirnodopski vojni invalid;e) deportovana lica;f) ratne i mirnodopske vojne udovice i siročad;g) druga lica određena nacionalnim zakonodavstvom.

Kao glavne karakteristike zrtava rata javljaju se:

91

1. gubitak ili bitno smanjenje funkcionalnih opštih i radnih sposobnosti, kao i normalnih mogućnosti odgovarajućeg rasta i razvoja kod djece i omladine;

2. bitno otežane mogućnosti za normalno zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba, posebno potreba egzistencijalne prirode (stanovanje, ishrana, odjeća, obuća), koje bi omogućile uklanjanje neposredne opasnosti hroničnog oboljenja i nastupanja invalidnosti, kao posljedice nepovoljnih uslova života.

Ovo tim prije kada se ima u vidu da pod uticajem nepovoljnih uslova života invalidnost, kao pojava javlja se u vidu potencijalne mogućnosti prelaska (i transformacije) iz redova svih žrtava rata u neposredno pogođene invalide.

Prema ranijem našem pravu posebno se posmatraju vojne žrtve rata a posebno civilne žrtve rata. U vojne žrtve rata uvrštavaju se:

a) Bivši borci,b) Ratni vojni invalidi,c) Mirnodopski vojni invalidi,d) Članovi porodica lica poginulih, umrlih ili nestalih boraca,e) Članovi uže porodice, odnosno roditelji poginulih vojnih lica ili umrlih od rana, povreda

zadobljenih pod zakonom utvrđenim okolnostima,f) Članovi uže porodice, odnosno roditelji vojnih lica koji umru od bolesti zadobijenih pod

zakonskom okolnostima,g) Članovi porodica ratnih vojnih invalida I do VII grupe poslije njihove smrti.

Među civilnim žrtvama rata kao posebna kategorija ovih žrtava izdvajaju se žrtve fašističkog terora. I među ovim žrtvama razlikuju se dvije kategorije:

1. Žrtve individualnog fašističkog terora,2. Žrtve kolektivnog fašističkog terora.

Historijski osvrt na socijalna prava bivših boraca, ratnih vojnih invalida i drugih žrtava rata

Socijalna zaštita bivših boraca i ratnih vojnih invalida, poslije Drugog svjetskog rata, za razliku od stanja u staroj Jugoslaviji, predstavljaja je prioritetnu brigu države i cijelog društva. Prvi pravni akti o socijalnoj zaštiti bivših boraca i ratnij vojnih invalida doneseni su od strane Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije krajem 1944.godine.

Naredni period u razvitku socijalne zaštite bivših boraca i ratnih vojnih invalida počinje donošenjem Zakona o ratnim vojnim invalidima iz 1946.godine. Ovim zakonom uspostavlja se jedinstven sistem društvene zaštite svih kategorija ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca iz svih ratova.

Poseban sistem mirnodopske zaštite vojnih invalida uspostavljen je Zakonom i mirnodopskim vojnim invalidima koji je donesen krajem 1946.godine. U ovom novom sistemu invalidske zaštite precizirane su 3 kategorije korisnika prava: ratni vojni invalidi, mirnodopski invalidi, članovi

92

porodica poginulih, umrlih i nestalih boraca. Koristeći ustavna ovlaštenja, bivša SFRJ je 1981.godine imala 7 zakona kojima su uređena osnovna prava boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca.

BIH je u aprilu 1992.godine donijela zakonski akt o preuzimanju saveznih zakona, odnosno zakona bivše SFRJ koji će se u BIH primjenjivati kao njeni zakoni. Preuzeti su sljedeći zakoni:

a) Zakon o osnovim pravima „Nosialaca partizanske spomenice 1941“,b) Zakon o osnovnim pravima lica odlikovanih Ordenom narodnog heroja,c) Zakon o osnovnim pravima boraca španskog nacionalno-oslobodilačkog rata od 1936-

1936.godine,d) Zakon o obilježavanju i održavanju grobalja i grobova pripadnika savezničkih armija i

drugih stranih armija na teritoriji Jugoslavija,e) Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca.

Takođe, u preuzeti savezni propisi doneseni za sprovođenje i izvršavanje navedenih zakona koji se primjenjuju kao propisi BIH, ako su u saglasnosti sa Ustavom BIH.

Izvori socijalnog prava boraca i članova njihovih porodica

Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica uređena su osnovna prava i postupak za ostvarivanje tih prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, članova porodica šehida, umrlih i nestalih boraca. Druga prava pojedinih kategorija lica mogu biti predmet razrade posebnih zakona. Iz Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica proizilazi da su sistemom branilačko-invalidke zaštite obuhvaćene sljedeće kategorije lica:

1. Vojni invalidi,2. Članovi porodica vojnih invalida,3. Članovi porodica šehida,4. Članovi porodica poginulih, urmlih i nestalih branilaca,5. Članovi porodica demobiliziranih branilaca,6. Lica zaslužna u odbrambeno-oslobodilačkom ratu.

Danom stupanja na snagu navedenog Zakona za navedene kategorije lica prestaje primjena sljedećih zakona:

a) Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca,b) Zako o zaštiti pripadnika teritorijalne odbrane i drugih branilaca RBIH,c) Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih

boraca,d) Zakona o zaštiti vojnih invalida, obitelji poginulih i nestalih branitelja.

Stupanjem na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ostaju na snazi sljedeći zakoni:

a) Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca,b) Zakon o zaštiti boraca narodnooslodilačkog rata,

93

c) Zakon o osnovnim pravima španskog nacionalno-oslobodilačkog rata pd 1936-1939.godine,

d) Zakon o osnovnim pravima lica odlikovanih „Ordenom narodnog heroja“.

NASTANAK PRAVNIH ODNOSA SOCIJALNOG PRAVA RATNIH VOJNIH INVALIDA

Nastajanje ovog pravnog odnosa pretpostavlja ispunjavanje sva tri uslova:

a) Pravni osnov,b) Nastupanje zaštićenog slučaja,c) Zahtjev, izjava lica pogođenog tim slučajem.

Postojanje pravnog osnova prava ratnih vojnih invalida

U smislu zakonskih odredbi iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, ratnim vojnim invalidima i uživaocima invlidskih prava smatraju se:

1. Državljani BIH koji su vršeći svoje vojne dužnosti u periodu od 18.septembra 1991.godine do 23.decembra 1996.godine zadobili ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti pa je zbog toga nastupilo oštećenje njihovog organizma najmanje 20%,

2. Državljanin BIH koji je po naređenju ili po nalogu nadležnog vojnog organa zadobio ranu, povredu ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%,

3. Lica koja su u periodima i pod uslovima kao i prethodno navedena lica bili ratni vojni zarobljenici i koja su zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njihovog organizma najmanje za 20%,

4. Stranci kod kojih je nastupilo oštećenje njihovog organizma pod uslovima i okolnostima kao i u prethodnim slučajevima.

Drugu grupu vojnih invalida čine mirnodopski vojni invalidi, koji nakon 22. aprila 1996. godine, bez svoje krivice budu ranjeni povrijeđeni ili ozlijeđeni, pa je uslijed toga došlo do tjelesnog ostećenja za 20% i da je do toga došlo kada su imali svojstvo:

a) vojnog lica u služenju obaveznog roka u Vojsci Federacije Bosne I Hercegovine;b) pitomca u vojnoj školi ilic) učesnika na vojnoj vježbi rezervno gsastava.

Mirnodopski vojni invalidi su i lica koja pod navedenim uslovima i okolnostima usljed bolesti ili pogoršanja bolesti zadobiju ostećenje organizma najmanje za 60%.

Nastupanje zašticenog slučaja kao uslova nastanka pravnih odnosa ili socijalnih prava vojnih invalida

To se utvrđuje posebnim postupkom. Svojstvo vojnog invalida može se steći na osnovu ostećenja organizma koje je nastalo usljed rane, povrede ili ozljede zadobijene pod zakonom utvrđenim

94

okolnostima, koja je ostavila vidne tragove. Prema tome procentu invaliditeta, vojni invalidi razvrstavaju se u deset grupa invaliditeta, i to:

- I grupa - invalidi sa 100% invaliditeta kojima je za redovan život potrebna njega i pomoć od strane drugog lica;

- II grupa - invalidi sa 100% invaliditeta;- III grupa - invalidi sa 90% invaliditeta;- IV grupa - invalidi sa 80% invaliditeta;- V grupa - invalidi sa 70% invaliditeta;- VI grupa - invalidi sa 60% invaliditeta;- VII grupa - invalidi sa 50% invaliditeta;- VIII grupa - invalidi sa 40% invaliditeta;- IX grupa - invalidi sa 30% invaliditeta;- X grupa - invalidi sa 20% invaliditeta.

Nadležni federalni organ uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata donosi propis o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta prema stepenu ostećenja organizma i drugim uslovima i kriterijima za utvrđivanje vojnog invaliditeta i ortopedskog dodatka.

Kao procenat vojnog invaliditeta u navedenim slučajevima uzima se odgovarajući procenat od cjelokupnog ostećenja, s tim što po osnovu nastanka ostećenja organizma koje se pogoršalo ne može više iznositi od 80%, s obzirom na prirodu bolesti i njen razvitak, trajanje i težinu ratnih napora, odnosno napora pri vršenju vojne službe, kao i s obzirom na druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju uticale na bolest.

Ovako utvrđen procenat vojnog invaliditeta (po osnovu pogoršanja bolesti) ne može se kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma.

Zahtjev, odnosno izjava pogođenog lica zaštićenim slučajem kao uslov nastanka pravnih odnosa iz oblasti socijalnog prava vojnih invalida

Zahtjev lica pogođenog zaštićenim slučajem pokrivenim važećim zakonom je treći uslov za nastanak pravnih odnosa iz oblasti socijalnog prava vojnih invalida. U Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica posebno se regulira ostvarivanje prava i postupak za ostvarivanje prava.

Može doći do prividnog objedinjavanja navedenih postupaka, jer se osnovano pretpostavlja da lice koje podnosi zahtjev za utvrđivanje vojnog invaliditeta, istovremeno podnosi i zahtjev za ostvarivanje prava iz ove grane socijalnog osiguranja.

I u jednom i u drugom slučaju radi se zapravo o dva postupka i to o postupku za ostvarivanje prava i o postupku za utvrđivanje invaliditeta. Ova dva postupka ne mogu se poistovjećivati. Do poistovjećivanja ova dva postupka dolazi u slučaju utvrđivanja invaliditeta, jer se osnovano pretpostavlja da lice koje je podnijelo zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje invaliditeta, istovremeno podnosi i zahtjev za ostvarivanje prava po propisima o vojnim invalidima.

ELEMENTIPRAVNIH ODNOSA IZ SOCIJALNOG PRAVA VOJNIH INVALIDA

95

Elementi i ovog pravnog odnosa su:

a) subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida;b) prava i obaveze iz pravnog odnosa socijalnog prava vojnih invalida;c) objekt, odnosno socijalna prestacija iz pravnog odnosa socijalnog prava vojnih invalida.

Subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida

Subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida su:

1. zaštićena lica, odnosno subjekti pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida i2. organ uprave nadležan za poslove iz oblasti socijalnog prava ratnih vojnih invalida.

Prava i obaveze iz pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida

Osnovna prava vojnog invalida su:

1. lična invalidnina,2. dodatak na njegu i pomoć od strane drugog lica, 3. ortopedski dodatak,4. zdravstvena zaštita i novčana naknada u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite,5. naknada za ishranu i msještaj za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu.

Lična invalidnina

Pravo na ličnu invalidninu pripada bez obzira na imovno stanje, na prihod od samostalne djelatnosti, socijalnog osiguranja ili na prihod ostvaren po bilo kojem drugom osnovu. Lična invalidnina pripada vojnim invalidima, prema grupi vojnog invaliditeta, a određuje se u mjesečnim iznosima.

Visinu osnovice za određivanje mjesečnih primanja utvrđuje Vlada FBIH početkom svake godine u zavisnosti od indexa maloprodajnih cijena. Zakonom je utvrđena početna osnovica od 734 KM. Mjesečni iznos invalidnine vojnih invalida od I do X grupe određuje se u procentu od osnovice i iznose za:

I grupu 100% II grupu 73% III grupu 55% IV grupu 43% V grupu 32% VI grupu 18% VII grupu 13% VIII grupu 7% IX grupu 6% X grupu 5%

96

Dodatak za njegu i pomoć drugog lica

Pravo na dodatak za njegu i pomoć drugog lica pripada vojnim invalidima od I do IV grupepo različitim zakonskim uslovima, koji su nesposobni za vršenje osnovnih životnih potreba bez pomoći drugog lica. Radi ostvarivanja ovog prava vojni invalidi razvrstavaju se u tri stepena, i to:

a) u prvi stepen - vojni invalidi I grupe koji su potpuno nesposobni za obavljanje svih osnovnih životnih potreba i kojima je neophodna njega i pomoć drugog lica;

b) u drugi stepen - ostali invalidi I grupe, kao i vojni invalidi II, III i IV grupe, čija je nesposobnost jednaka nesposobnosti vojnih invalida I grupe razvrstanih u prvi stepen dodatka;

c) u treći stepen - vojni invalidi od II do VI grupe čija je nesposobnost jednaka nesposobnosti vojnih invalida I grupe razvrstanih u drugi stepen dodatka.

Iznos dodatak za pomoć i njegu od drugog lica utvrđuje se od osnovice kako slijedi:

1. Za prvi stepen 100% od osnovice,2. Za drugi stepen 70% od osnovice,3. Za treći stepen 50% od osnovice.

Ortopedski dodatak

Pravo na ortopedski dodatak imaju vojni invalidi kojima je vojni invaliditet utvrđen zbog težih oštećenja organizma koja su neposredno posljedica rata, odnosno zadobijene rane, povrede, ozljede ili bolesti koja je prouzrokovala amputaciju ekstremiteta ili teško oštećenje funkcije ekstremiteta, kao i zbog potpunog gubitka vida na oba oka. Navedena oštećenja organizma razvrstavaju se u četiri stepena, prema težini, vrsti i uzroku oštećenja.

Osnov za utvrđivanje visine ortopedskog dodatka je mjesečni iznos lične invalidnine vojnog invalida I grupe, pa u skladu s tim osnovom visina ortopedskog dodatka iznosi mjesečno:

1. za prvi stepen – 29% od osnova; . 2. za drugi stepen – 22% od osnova;3. za treći stepen – 17% od osnova;

U slučaju da kod vojnog invalida postoji kombinacija više oštećenja prvog stepena, ortopedski dodatak se povećava za 25%.

Objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnih odnosa socijalnog prava vojnih invalida

U novom sistemu invalidskih prava vojnih invalida predviđene su socijalne prestacije u novcu, naturi i uslugama. Samo se tako mogu ostvariti svrha i ciljevi ovog osiguranja jer ona treba vojnim invalidima da omogući osposobljavanje putem rehabilitacije kako medicinske tako i profesionalne za rad i zapošljavanje.

Socijalnu prestaciju invalidskog osiguranja karakterizira: a) diferenciranost, b) svrsishodnost.

97

OSNOVNA PRAVA ČLANA PORODICE POGINULOG, UMRLOG, NESTALOG BRANIOCA I UMRLOG RATNOG VOJNOG INVALIDA

Osnovna prava člana porodice su:

1. porodična invalidnina;2. uvećana porodična invalidnina;3. zdravstvena zaštita i novčana naknada u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite;4. naknada za ishranu i smjestaj za vrijeme putovanja iboravka u drugoni mjestu.5. pomoć u slučaju smrti.

Porodična invalidnina

Pravo na porodičnu invalidninu imaju članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca pod sljedećim uvjetima:

1. udovica - kad navrši 45 godina života ili udovac - kad navrši 60 godina života, kao i prije navršenih 45, odnosno 60 godina života, ako su nesposobni za rad, odnosno privređivanje;

2. djeca rođena u braku ili van braka, usvojenici i pastorčad do navršene 15.godine života, odnosno ako su na školovanju do kraja trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršene 25.godine života a ako su nesposobni za privređivanje, za vrijeme dok ta nesposobnost traje, pod uslovom da je ta nesposobnost nastupila prije navršene 15.godine života, odnosno 25.godine života ukoliko su bila na redovnom školovanju.

3. Roditelji i usvojioci imaju pravo na porodičnu invalidninu.4. Očuh i maćeha ukoliko nema lica iz stava 1-3 koji su sa poginulim braniocem, umrlim

ratnim vojnim invalidom živjeli u zajedničkom domaćinstvu najmanje 3 godine prije njegove smrti.

5. ,6. Maloljetna braća i sestre, kao i braća i sestre nesposobni za privređivanje, a čija je

nesposobnost nastupila prije navršene 15.godine života ako su sa njim živjeli u zajedničkom domaćinstvu do njegove smrti i ukoliko nemaju roditelje, članove uže porodice.

7. Drugi članovi porodice ostvaruju prava pod uslovima i na način utvrđen iz tačke 1.

Iznos porodične invalidnine utvrđuje se do osnovice kako slijedi:

a) Za jednog člana porodice u visini 43% od osnovice,b) Za dva člana porodice u visini 55% od osnovice,c) Za tri člana porodice u visini 60% od osnovice,d) Za četiri i više članova porodice u visini 65% od osnovice.

Uvećana porodična invalidnina

Djeca poginulog, umrlog, nestalog borca bez oba roditelja imaju pravo na porodičnu invalidninu uvećanu za 35% od osnovice za jedno dijete, 45% od osnovice za dvoje djece, 55% od osnovice za troje i više djece.

98

Članovi porodice koji ispunjavaju uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu dva ili više poginulih lica imaju pravo na jednu porodičnu invalidninu uvećanu za 20% za svako poginulo lice.

Roditeljima kojima je poginulo jedno dijete porodična invalidnina se uvećava za 30% od osnovice.

Pomoć u slučaju smrti

Članovi porodice ratnog vojnog invalida koji su ostvarili pravo na porodičnu invalidninu i koji su sa tim licem u vrijeme do njegove smrti živjeli u zajedničkom domaćinstvu imaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć u visini 100% od osnovice iz Zakona, ukoliko to pravo ne mogu ostvariti po drugom osnovu.

DRUGA PRAVA BRANILACA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA

Posebno je istaknuto da branioci, članovi njihovih porodica imaju odgovarajući tretman pri ostvarivanju i korištenju ukazivanja počasti, vodeći računa o njihovim doprinosima u odbrani BIH. Ratni vojni invalidi i članovi njihovih porodica ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Nadležni organ kantona posebnim propisom utvrđuje kriterije za ostvarivanje prava na liječenje u inostranstvu ratnih vojnih invalida, djece poginulog branioca, umrlog i nestalog branioca. Ratni vojni invalidi ostvaruju pravo na korištenje ortpoedskog pomagala u skladu sa utvrđenom medicinskom indikacijom i propisima koji reguliraju ovo pitanje.

Stambeno zbrinjavanje i pomoć u stambenom zbrinjavanju branilačke populacije vrši se po pravu prvenstva kako slijedi:

1. Djeci poginulih, umrlih, nestalih branilaca bez oba roditelja i ratnim vojnima invalidima sa oštećenjem organizma od 100% I grupe,

2. Porodicama sa dva ili više poginulih, umrlih, nestalih branilaca i ratnim vojnim invalidima sa oštećenjm organizma od 100% II grupe,

3. Porodicama poginulih, umrlih, nestalih branilaca i ratnim vojnim invalidima sa oštećenjem organizma od 90%, 80% i 70%,

4. Ostalim ratnim vojnima invalidima,5. Demobiliziranim braniocima.

DRUGA PRAVA DEMOBILIZIRANIH BRANILACA

Pod drugim pravima podrazumijevamo pravo na:

1. Novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti,2. Prednost pri zapošljavanju pod jednakim uslovima,3. Prednost pri zakupu i otkupu poslovnog prostora pod jednakim uvjetima,4. Prednost pri upisu u obrazovne ustanove pod jednakim uvjetima,

99

5. Besplatne obavezne udžbenike za redovno školovanje,6. Prednost pri dodjeli stipendija i smještaja u đačke i studentske domove,7. Zdravstvenu zaštitu,8. Prioritetno pravo za rješavanje stambenog pitanja pod jednakim uvjetima,9. Pomoć u slučaju smrti,10. Prednost pri korištenju programa nadležnih zavoda za zapošljavanje,11. Oslobađanje od plaćanja, naknada troškova korištenja građevisnkog zemljišta,12. Ostvarivanje penzije pod povoljnijim uvjetima,13. Druga prava u skladu sa posebnim propisima.

DOPUNSKA PRAVA BORACA-BRANITELJA BIH

Izričito je navedeno da opštinski načelnik ima pravo da donosi prvostepena rješenja o priznavanju sljedećih prava koja se odnose na:

1. Zdravstvenu zaštitu,2. Na preostalu radnu sposobnost,3. Uklanjanje arhitektonskih barijera za ulazak i korištenje stana u ivalidskim kolicima,4. Besplatnu i povlaštenu vožnju,5. Naknadu troškova sahrane,6. Naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

OSTVARIVANJE PRAVA IZ OBLASTI BRANILAČKO-INVALIDSKE ZAŠTITE

Licima koja ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava iz branilačko-invalidske zaštite, ona pripadaju od prvog narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ako zakonom nije drugačije određeno. Izričito je zakonom previđeno da prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ne mogu ostvariti:

1. Lica koja su samovoljno, bez odobrenja nadležne komande napustila Oružane snage,2. Lica koja su se sama ranila ili povrijedila radi izbjegavanja vojne dužnosti,3. Lica koja su osuđena zbog izvršenja težih krivičnih djela protiv ustavnog poretka BIH,4. Članovi porodice lica koja su osuđena za djela iz tačke 1-3.

Zakonski slučajevi kada prestaju prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite su:

1. Usljed smrti korisnika,2. U sluačajevima u kojima se ne mogu ostvariti prava na pravosnažnost presude nadležnog

suda, koja se odnosi na kr.djela zbog kojih se ne može ostvariti pravo iz ove oblasti,3. Djeca rođena u braku ili van braka, usvojenici i pastorčad do navršene 15.godine života,

odnosno ako su na školovanju do kraja trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do 25.godine života,

4. Bračnom drugu stupanjem u brak ili vanbračnu zajednicu,5. Brančnom drugu koji ne vrši roditeljsku dužnost prema djeci, ako je fizički i psihički

zdrav, a na osnovu odluke nadležnog organa za starteljstvo.

100

NAKNADA ŠTETE NASTALE U TOKU OSTVARIVANJA PRAVA IZ BRANILAČKO-INVALIDSKE ZAŠTITE

Prema zakonskim odredbama lice koje je primilo novčani iznos na koje nije imalo pravo, dužno je da taj iznos vrati u sljedećim slučajevima:

1. Ako je na osnovu netačnih podataka za koje se znalo ili je moralo znati da su netačni, ili na drugi protivpravan način ostvarilo novčana primanja koja mu ne pripadaju ili je ostvarilo novčana primanja u većem iznosu nego što mu pripada,

2. Ako je ostvarilo novčana primanja zbog toga što nije prijavilo nastale promjene koje utiču na gubitak, prestanak ili obim nekog prava, a znalo je li ili je moralo znati za te promjene,

3. Ako je primilo iznos veći od iznosa koji mu je određen rješenjem.

Lice na koje se odnosi konačno rješenje dužno je da vrati novčana primanja najviše u iznosu primljenom za posljednje tri godine, računajući od posljednje isplate na koju nije imalo pravo.

SOCIJALNO OBEZBJEĐENJE CIVILNIH ŽRTAVA RATA

Izvori prava socijalnog ibezbjeđenja civilnih žrtava rata

Sada je FBIH jednim federalnim i kantonalnim zakonima uređena kompletna materija socijalne zaštite porodice sa djecom, odnosno dječija zaštita kao i zaštita civilnih žrtava rata.

Pojam civilne žrtve rata

Status civilne žrtve rata priznaje se:

1. Licu kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% ili značajno narušavanje zdravlja usljed mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja,

2. Licu kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% u vezi sa ratnim događajima,

3. Licu kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% u vezi sa terorostičkim akcijama kojima se ugrožava i sigurnost i ustavni poredak BIH,

4. Članovima porodice nestalog lica, ako je nestalo lice bilo civil,5. Članovima porodice lica koje je poginulo u vezi sa ratnim događanjima.

Lica koja su preživjela seksualno zlostavljanje i silovanje smatraju se posebnom kategegorijom civilnih žrtava rata.

Osnovna prava civilnih žrtava rata

U osnovna prava civilnih žrtava rata uvrštavaju se sljedeća prava:

1. Pravo na ličnu invalidninu ili mjesečno lično primanje,2. Pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica,

101

3. Pravo na ortopedski dodatak,4. Pravo na porodičnu invalidninu,5. Pravo na pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala,6. Pravo na osposobljavanje za rad,7. Pravo na prioritetno zapošljavanje,8. Pravo na prioritetno stambeno zbrinjvanje,9. Pravo na psihološku pomoć i pravnu pomoć

Korištenje i prestanak prava civilnih žrtava rata

Socijalnoj žrtvi dodatak na njegu i pomoć od strane drugog lica i porodičnu invalidninu pripadaju od prvog dana narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za priznavanje tih prava. Članovi porodice koji su korisnikom do dana njeove smrti živjeli u zajedničkom domaćinstvu imaju pravo na isplatu dospjelih a neisplaćenih iznosa.Ukoliko se korisnik mjesečnih novčanih primanja nalazi u pritvoru članovima njegove porodice koje on izdržava isplaćuje se polovica tih primanja. Zadržana polovica primanja isplatit će se korisniku u dva slučaja:

1. Ako krivični postupak bude pravosnažnom odlukom obustavljen,2. Ako korisnik pravosnažnom presudom bude oslobođen optužbe, odnosno ako protiv njega

bude odbijena, ali ne zbog nadležnosti suda.

Ostvarena prava iz ove oblasti gube kako korisnici tako i članovi njhihove porodice ako budu osuđeni zbog ratnih zločina ili ugrožavanja ustavnog poretka BIH. Stupanjem u drugi brak, bračni drug gubi prava iz ove oblasti kao i slučaju napuštanja djece.

SOCIJALNO OBEZBJEĐENJE NEZAPOSLENIH

Socijalno obezbjđenje nezaposlenih je u stvari obezbjeđenje materijalne i socijalne sigurnosti nezaposlenih lica za vrijeme privremene nezaposlenosti. Kao takvo, ono predstavlja sistem mjera koje jedna društvena zajednica uspostavlja i to kako u cilju materijalnog obezbjeđenja za vrijeme privremene nezaposlenosti, tako i sa svrhom pronalaženja mogućnosti uvrštavanja nezaposlenih lica u proces rada.

U pitanju je socijalni rizik koji spada u grupu radnih rizika, jer se radi o riziku nezaposlenosti i materijalnih neobezbjeđenosti nezaposlenih. U užem smislu pod osiguranim rizikom podrazumijeva se gubitak zarade kako se on definira nacionalnim zakonodavstvom – zbog nemogućnosti za zaštićenu osobu, koja je sposobna i raspoloživa za posao, da dobije odgovarajuće zaposlenje.

PRAVNI IZVORI SOCIJALNOG OBEZBJEĐENJA NEZAPOSLENIH

Nadležnost za uređenje pitanja zaposlenosti i zapošljavanja proističe iz Okvira sporazuma o Federaciji Bosne i Hercegovine i Dejtonskog sporazuma. Iz tih odredbi može se izvesti zaključak

102

o nadležnosti FBiH i kantona o obavljanju nekih od tih poslova koji se dijelom odnose i na zapošljavanje.

Smatra se da se to prvenstveno odnosi na socijalnu sigurnost nezaposlenih lica, odnosno na materijalno obezbjeđenje nezaposlenih, osiguranja za te potrebe, kao organizaciju službi za obavljanje tih poslova. Prema tome, u zajedničku nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine i kantona spada socijalna politika, a u okviru te nadležnosti federalna vlast ima pravo utvrđivati politiku i donositi zakone.

Kantoni, iz domena zajedničke nadležnosti, mogu također utvrđivati "svoju" politiku i provoditi zakone koji se ticu bilo koje vrste zajedničke nadleznosti. Osim toga, kantoni su jedino nadležni za provođenje socijalne politike i uspostavljanje službi socijalne zastite.

Polazeći od navedenih stavova, Federacija Bosne i Hercegovine uredila je ovu oblast Zakonom o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenihm lica. Drugu grupu pravnih izvora iz oblasti zapošljavanja čine kantonalni zakoni. Poseban izbor iz ove oblasti predstavlja i Zakon o radu. U RS ova materija je uređena posebnim Zakonom o zapošljavanju.

Na nivou BIH osnovana je Agencija za rad i zapošljavanje. Zakonom je utvrđeno da je Agencija nadležna za:

1. Obavljanje međunarodnog predstavljanja i saradnje s međunarodnim organozacijama i izvršavanje međunarodnih obaveza BIH iz oblasti rada i zapošljavanja,

2. Koordiniranje aktivnosti s entitetskim vlastima i entiteskim zavodima za zapošljavanje u vezi sa zapošljavanjem u projektima od interesa za BIH,

3. Prikupljanje informacija o ponudi i potrebama radne snage na međunarodnom tržištu rada,

4. Iniciranje sklapanja i propisivanje međunarodnih ugovora iz oblasti rada, zapošljavanja i socijalnog osiguranja,

5. Praćenje provođenja konvencija međunarodne organizacije rada.

Principi socijalnog obezbjeđenja nezaposlenih lica

1) U teoriji socijalnog prava smatra se da je pravo na socijalno obezbjeđenje za slucaj nezaposlenosti zapravo jedan od izraza ostvarivanja prava na rad lica koja su nezaposlena. To je posljedica mišljenja da pravo na rad ima dva oblika ostvarivanja:

a) ono se može ostvariti u obliku prava na zaposlenje ib) u obliku prava na socijalno obezbjeđenje za slučaj nezaposlenosti.

2) Pravo na socijalno obezbjeđenje za slučaj nezaposlenosti ne može se svoditi samo na materijalno obezbjeđenje (razne novčane nakande, dodaci, naknade nekih troškova), jer ono obuhvata i niz drugih važnijih prava (npr. pravo na profesionalnu orijentaciju, prekvalifikaciju, stručno osposobljavanje).

3) Sredstva za zadovoljavanje potreba u oblasti zapošljavanja, kao i rad službi za zapošljavanje osiguravaju se u skladu sa entitetskim, ali i FBiH i kantonalnim zakonom.

103

4) Entitetski zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica počiva na načelu uzajamnosti i solidarnosti, kao i na načelima socijalne sigurnosti i očuvanja stečenih prava, ravnopravnosti i načela zakonitosti.

KRUG LICA OBUHVAĆENIH SOCIJALNIM OBEZBJEĐENJEM ZA SLUČAJ NEZAPOSLENOSTI I NJIHOVA PRAVA

Entitetski zakonodavci su izričito predvidjeli da se posredovanje u zapošljavanju odnosi na:

nezaposlena lica koja traže posao i na zaposlena lica koja traže promjenu zapošljavanja s poslodavcem kojem je potreban

zaposlenik radi zasnivanja radnog odnosa, odnosno zaključivanja ugovora o radu ili radnog angažmana, u skladu sa zakonom.

Krug zaštićenih lica obuhvata:

a) bilo propisane kategorije lica u radnom odnosu koje čine ukupno najmanje 50% od cjelokupnog broja lica u radnom odnosu,

b) bilo sve stanovnike čije imovno stanje za vrijeme osiguranog slučaja ne prelazi granicu propisanu Konvencijom o minimalnoj normi socijalnog obezbjeđenja,

c) bilo kada je data izjava radi primjene treće propisane kategorije lica u radnom odnosu koje čine ukupno namanje 50% od cjelokupnog broja zaposlenih u preduzećima koja zapošljavaju najmanje 20 lica.

Predviđeno je da socijalna sigurnost nezaposlenih, koja nisu bila osigurana za slučaj nezaposlenosti, kao i lica kojima je isteklo to osiguranje obuhvata pravo na:

a) novčanu pomoć,b) dodatak na djecu,c) naknadu putnih i selidbenih troškova,d) druga prava u skladu sa propisom kantona.

OSVRT NA ISTOVJETNOST I RAZLIKE U FORMAMA SOCIJALNE SIGURNOSTI NEZAPOSLENIH U POJEDIM ZEMLJAMA

Modeli osiguranja za slučaj nezaposlenosti

S aspekta obezbjeđenja sredstava za ovu vrstu osiguranja, odnosno njegovog finansiranja, evropske zemlje se grupiraju:

1. na zemlje koje ovu vrstu osiguranja pokrivaju pretežno kroz doprinose i koje daju pomoć u slučaju nezaposlenosti (Francuska, SR Njemačka, Španija);

2. zemlje u kojima je udio države u finansiranju ovog osiguranja veoma veliki i koje daju pomoć neovisno od dohotka (npr. Velika Britanija);

104

3. zemlje u kojima se primjenjuje "mješoviti" sistem (Italija, Holandija, Švedska, Danska) u okviru kojeg se doprinosi za slučaj nezaposlenosti utvrđuju jedinstvenim stopama i tako se obezbjeđuju dosta velika sredstva za ovo osiguranje.

Pojedini autori u Evropi akcentiraju neka zajednička zapažanja kroz izučavanje pojedinih instituta, pa naglašavaju da postoje sljedeći dopunski sistemi:

a) Opšti program minimalnog osiguranja u privredi (Belgija, Danska, V.Britanija, Italija, Norveška i Poljska);

b) Osiguranje nezaposlenih koji nisu zaštićeni osiguranjem u slučaju nezaposlenosti, kao socijalni, dopunski program za osiguranje nezaposlenih, sa dugim vremenom čekanja - pomoć za nezaposlene (Švicarska);

c) Mješoviti sistem pomoći nezaposlenim u kome se pomoć daje samo licima koja ispunjavaju opšte uslove za osiguranje u slučaju nezaposlenosti (SR Njemačka, Austrija, Francuska, a djelimično i u: Švedskoj, Grčkoj, Portugalu).

Organizacione forme

U ovom osiguranju primjenjuju se:

1. model samoupravljanja, u smislu Bizmarkovih teza da su pravni nosioci socijalnog. osiguranja neovisni od države i da njih vode predstavnici osiguranika i njihovih poslodavaca u samoupravi (Belgija, SR Njemačka, Francuska, Holandija).

2. U drugim državama provođenje organizacije osiguranja je neposredno pod upravom države, odnosno njenih institucija i vlastitih službi (npr. V. Britaniji, Norveškoj).

3. Kao treći model javlja se mješoviti model po kojem se osiguranje za slučaj nezaposlenosti u državnoj upravi organizira u okviru državnog aparata, a za ostale oblasti osiguranje se organizira po prvom modelu - modelu samoupravljanja (npr. u Austriji, Poljskoj, Švicarskoj).

Zaštićene osobe

U jednom broju država (Norveška, Švicarska, V. Britanija i dr.) osiguranjem od nezaposlenosti obuhvataju se svi radnici iz javnog i privatnog sektora. Druge države ovo osiguranje predviđaju samo za privatni sektor (npr. Italija i Španija). Treću grupu čine zemlje koje se drže samo minimuma iz Konvencije MOR-a broj 168, koji se svodi na 85% radnika. U ovom slučaju isključeni su, u pravilu, "pomažući" članovi porodice ili lica koja zbog niskog i neredovnog dohotka nisu tretirana kao "regularni" radnici.Davanja u slučaju nezaposlenosti i njihove vremenske ograničenosti

Davanje za slučajeve nezaposlenosti, odnosno nedobrovoljnog gubitka zaposlenja predviđena su u svim zemljama i ona se ostvaruju u vidu naknade plate. Osiguranik koji želi da ostvari ovo pravo treba:

a) Dokazati svoju pripadnost fondu, zajednici, odnosno drugom subjektu kod kojeg je osiguran,

b) dokazati svoju sposobnost za rad i otkloniti sumnje u pokušaju zloupotrebe tog prava.

105

Minimalni rok uplate osiguranja varira od zemlje do zemlje i kreće se od 28 sedmica u okviru jedne godine (Holandija), odnosno 54 sedmice u toku dvije godine (Portugal) do jedne godine u okviru posljednje dvije godine (V. Britanija). U Švedskoj i Danskoj mora se dokazati jedno kratko vrijeme zaposlenja i barem godina dana pripadnosti nekoj kasi osiguranja za slučaj nezaposlenosti.

Opšte je pravilo da se davanja u slučaju nezaposlenosti vrše samo registriranim, radno sposobnim licima, voljnim za rad i siromašnim (izuzetak je Švedska), a ispitivanje tih uslova svaka država regulira svojim propisima.

Pravilo je da se naknade i pomoći za slučaj nezaposlenosti daju za ograničeno vrijeme. Vremenski period davanja varira kako od države do države, tako i ovisno od drugih kriterija (starost, profesija, oblast, trajanje osiguranja itd.). Prema Konvenciji MOR-a broj 18 taj period obuhvata najmanje 28 sedmica.

SISTEM SOCIJALNOG OBEZBJEĐENJA NEZAPOSLENIH U ENTITETIMA BIH

Sistem socijalnog obezbjeđenja nezaposlenih u oba entiteta Bosne i Hercegovine je socijalno obezbjeđenje za vrijeme privremene nezaposlenosti i predstavlja skup mjera koje društvo preduzima u svrhu materijalnog obezbjeđenja za vrijeme privremene nezaposlenosti radnika, službenika, namještenika, kao i u svrhu pronalaženja mogućnosti (zapošljavanja, prioritetno i neposredno, odnosno putem profesionalne orijentacije, profesionalne rehabilitacije, zdravstvene zaštite i dr.) da se radnika, službenika, namještenika, što prije uključi u proces rada i tako postane zaposlenik u smislu propisa o radu.

Krug lica obuhvaćenih socijalnim obezbjeđenjem za slučaj nezaposlenosti

Iz entitetskih zakona o ovoj materiji proizlazi da se u krug lica obuhvaćenih socijalnim obezbjeđenjem za vrijeme privremene nezaposlenosti uvrštavaju ona lica koja:

a) nisu zaposlena;b) se mogu zaposliti prema propisima o radu, odnosno koja su navršila petnaest godina

zivota i koja imaju opštu zdravstvenu sposobnost, a nisu zaključili ugovor o radu;c) aktivno traže zaposlenje;d) d) su prijavljena na evidenciju nezaposlenih kao tražioci zaposlenja kod nadležne službe

zapošljavanja;e) ne obavljaju samostalnu profesionalnu i ekonomsku djelatnost, odnosno koja nisu radno

angažirana po nekom drugom osnovu osim ugovora u radu;f) nisu redovni učenici, redovni studenti ili penzioneri.

Osiguranje za slučaj nezaposlenosti

U sadašnjem sistemu vlasti predviđeno je obavezno osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Prema torn načelu obavezno su osigurani kod zavoda za zapošljavanje lica u radnom odnosu, kao i lica koja po drugom osnovu ostvaruju pravo rada. U Republici Srpskoj izričito je predviđeno da se

106

postojanje ovog osiguranja dokazuje podacima o upisanom stažu osiguranja u radnu knjižicu radnika, odnosno nezaposlenog lica, a podnošenjem prijave za zdravstevno i penzijsko-invalidsko osiguranje smatra se da je istovremeno izvršeno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Za razliku od FBiH, u RS, osim obaveznog osiguranja za slučaj nezaposlenosti, predviđena je i mogućnost uvođenja dobrovoljnog osiguranja.

Prava iz socijalnog obezbjeđenja za slučaj nezaposlenosti

Osigurani rizik nezaposlenosti obuhvata sljedeća prava:

a) Pravo na novčanu naknadu;b) Pravo na zdravstveno osiguranje;c) Pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje;d) Druga prava i mogućnosti.

1) Nezaposleno lice ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti ako je uplaćivalo doprinos za slučaj nezaposlenosti najmanje osam mjeseci neprekidno u posljednjih 12 mjeseci, ill najmanje osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci. U RS traži se jos jedan dodatni uslov, a to je da je nezaposlenom licu, u smislu Zakona o radu, prestao radni odnos bez njegovog zahtjeva, saglasnosti ili krivice. U FBiH posebno je predviđeno da nezaposleno lice nema pravo na novčanu naknadu:

kad je svjesno doprinijelo prestanku radnog odnosa i kad se utvrdi da je dobrovoljno napustilo posao bez opravdanog razloga.

Visina novčane naknade za vrijeme privremene nezaposlenosti iznosi:a) za nezaposlena lica koja imaju staž osiguranja od osam mjeseci 30%, i to 6 mjeseci;b) za nezaposlena lica koja imaju staž osiguranja od 10 do 25 godina 35%, i to 9 mjeseci;c) za nezaposlena lica koja imaju staž osiguranja više od 25 godina 40%, i to 12 mjeseci.

Osnovica za utvrđivanje visine ove naknade u FBiH je prosječna plata u kanton ostvarena u prethodnom tromjesečju, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. U RS također novčana naknada utvrđuje se u ovisnosti od dužine staža osiguranja i prosjećne plate osiguranika. Dužina trajanja svih prava u RS, pa tako i prava na novčanu naknadu ovisi od dužine staža osiguranja i može iznositi najviše:

a) za staž osiguranja do 5 godina – 3 mjeseca,b) za staž osiguranja od 5 do 15 godina – 6 mjeseci,c) za staž osiguranja od 15 do 25 godina – 9 mjeseci,d) za staž osiguranja preko 25 godina – 12 mjeseci.2) Veoma značajno pravo nezaposlenih lica je i pravo na zdravstvenu zaštitu i druga prava iz

zdravstvenog osiguranja, koja se osiguravaju u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti.

3) I pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje osigurava se u skladu sa propisima o penzijsko-invalidskom osiguranju.

107

4) Nezaposlenim licima, osim navedenih prava, predviđena su i druga prava i mogućnosti (npr. pravo na informiranje o mogućnostima i uslovima zapošljavanja, pravo na posredovanje u zapošljavanju, pravo na savjetovanje u izboru zanimanja, pravo na stručno osposobljavanje i pripremu za zapošljavanja...).

Prekid, odnosno obustava prava i gubitak, odnosno prestanak prava

Isplata novčane naknade nezaposlenim licima FBiH prekida se dok se:

a) otpremninom ill drugim vidom naknade koju isplaćuje poslodavac nadoknađuje iznos novčane naknade na koju ima pravo;

b) nezaposlena lica nalaze se na izdržavanju kazne zatvora, na osnovu pravomoćne sudske presude;

c) nezaposlena lica nalaze se na odsluženju vojnog roka;d) ženama porodiljama isplaćuje novčana naknada, u skladu sa zakonom.

U RS je pod naslovom: "Mirovanja prava" predviđena obustava prava po bilo kojem osnovu u okviru rizika nezaposlenosti, a ne samo isplate novčane naknade činom zasnivanja radnog odnosa ili ostvarivanja prava na naknadu plate po bilo kom osnovu.

Sredstva za zadovoljavanje potreba iz domena zapošljavanja

Sredstva za zadovoljavanje potreba iz domena zapošljavanja osiguravaju se iz sljedećih izvora:

1. doprinosa koje uplaćuju poslodavci i zaposlenici u skladu sa zakonom,2. kamata ili prihoda od usluga koje vrši Federalni zavod i služba za zapošljavanje,3. prihoda od pokretne ili nepokretne imovine koju Federalni zavod i služba za

zapošljavanje kupe ili steknu u skladu sa zakonom.

Ostvarena sredstva usmjeravaju se Federalnom zavodu u visini od 30% a kantonalnim službama za zapošljavanje u visini od 70%.

SOCIJALNA I DJEČIJA ZAŠTITAOPŠTA PITANJA I OSNOVI SOCIJALNE ZAŠTITE

Svi socijalni slučajevi i sve vrste korisnika nisu obuhvaćeni pravnom regulativom na istovjetan način. U svakom društvu, odnosno državi polazi se od težine socijalnog slučaja, vrste korisnika, kao i drugih faktora, pa u skladu s tim, iznalaze se adekvatni metodi socijalne zaštite, sistemi i sredstva socijalne zaštite.

Pravo na socijalnu zaštitu u najvećem broju slučajeva, odnosno za najveći broj pokrivenih socijalnih slučajeva i za najveći broj korisnika, predstavlja radni odnos, odnosno radni staž. Prava lica koja se nalaze u radnom odnosu na socijalnu zaštitu, odnosno socijalno obezbjeđenje, kao i prava lica koja su zakonom o njima izjednačena ostvaruju se posebnom metodom - socijalnim osiguranjem.

108

Socijalno osiguranje, javlja se kao podsistem u sistemu socijalnog zaštitnog prava, odnosno socijalnog obezbjeđenja ili socijalne zaštite. Socijalno obezbjeđenje, odnosno socijalna zaštita drugih lica, odnosno lica van radnog odnosa obuhvaćena su metodom socijalne zaštite u užem smislu, odnosno socijalnim staranjem. Lica koja koriste socijalnu zaštitu ne treba prethodno da budu u radnom odnosu, jer je dovoljno da se nalaze u stanju socijalne potrebe.

PRAVNI IZVORI SOCIJALNE ZAŠTITE

Prema Dejtonskom ustavu kompletna oblast socijalnog prava spada u nadležnost entiteta, tj. Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

U Federaciji Bosne i Hercegovine socijalna politika spada u zajedničku nadležnost federalne vlasti i kantona, pa u skladu s tim federalna vlast ima pravo utvrđivati ovu politiku i donositi zakone koji se tiču ove politike. I kantoni imaju pravo utvrđivati ovu politiku, ali i pravo i dužnost da je sprovode, odnosno zakone koji se tiču te politike.

U Republici Srpskoj su na snazi dva zakona. Jedan se odnosi na socijalnu zaštitu, a drugi na dječiju zaštitu, a tako je bilo i u ranijem sistemu vlasti.

PRINCIPI SOCIJALNE ZAŠTITE

1) Nesporno je da je socijalna zaštita djelatnost od posebnog interesa kako za šire društvene zajednice, tako i za uže teritorijalne, odnosno lokalne jedinice.

2) Socijalna zaštita osigurava i omogućava ostvarivanje pomoći za podmirenje osnovnih životnih potreba socijalne ugroženosti, nemoćnih i drugih lica koju one same ili uz pomoć članova porodice ne mogu zadovoljiti zbog nepovoljnih licnih, privrednih, socijalnih i drugih okolnosti.

3) Pomoću porodične solidarnosti svaka porodica je dužna pružiti pomoć svome članu, naročito djeci radi sprječavanja, ublažavanja i otklanjanja uzroka i stanja socijalne ugroženosti pod uslovom da se ne mogu brinuti sami o sebi.

4) Prema principu saradnje, sve školske i zdravstvene ustanove, i državni organi (policija, pravosudni organi, organi uprave) su dužni, u okviru svoga djelokruga, sarađivati s ustanovama socijalne zaštite.

5) Svako lice je dužno da se brine o zadovoljavanju svojih životnih potreba, kao i potreba lica koja je po zakonu ili po drugoj pravnoj osnovi dužan izdržavati.

6) Po principu solidarnosti, svako lice je dužno svojim radom, prihodima i imovinom pridonositi sprječavanju, otklanjanju ili ublažavanju kako vlastite socijalne ugroženosti, tako i socijalne ugroženosti članova svoje porodice, kao i djece i drugih članova porodice koji se ne mogu sami brinuti o sebi.

7) I za prava iz oblasti socijalne zaštite vrijedi princip o nemogućnosti prenosa na druga lica. Takoder ova prava ne mogu se nasljeđivati.

KORISNICI SOCIJALNE ZAŠTITE

109

Korisnici socijalne zaštite razvrstani su u dvije kategorije:

1) Maloljetnici, odnosno lica do navršene 18 godine života, pod uslovom da su u pitanju lica:

a) bez roditeljskog staranja; b) ometena u fizičkom ill psihičkom razvojuc) vaspitno zanemarena i zapuštena; d) čiji je razvoj ometan porodičnim prilikama.

2) Punoljetna lica, pod uslovom da su:a) materijalno neobezbijeđena i za rad nesposobna lica; b) stara lica bez porodičnog staranja,c) invalidna lica; d) lica sa društveno negativnim ponašanjem; e) ostala lica u stanju socijalne potrebe kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna

zaštita.

OSNOVNA PRAVA LICA SA INVALIDITETOM

Izričito je propisano da ova lica imaju sljedeća prava na:

1. ličnu invalidninu,2. dodatak za njegu i pomoć od drugog lica,3. ortopedski dodatak,4. pomoć u troškovima liječenja,5. osposobljavanje za rad,6. prioritetno zapošljavanje.

Federalnim zakonom precizirani su posebni uvjeti za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica. Opšti uvjet svodi se na utvrđivanje svojstva invalidnog lica, pod kojim se podrazumijevaju djeca i odrasla lica koja su:

a) slijepa i slabovidna,b) gluha i nagluha,c) sa poremećajem u govoru i glasu,d) sa tjelesnim oštećenjima i trajnim smetnjama u psihičkom razvoju,e) sa kombiniranim smetnjama.

OBLICI SOCIJALNE ZAŠTITE

Oblici socijalne zaštite su:

1. materijalna pomoć;2. osposobljavanje za život i rad;3. smještaj u drugu porodicu;4. smještaj u organizacije socijalne zašite;

110

5. kućna njega i pomoć u kući;6. pomoć u dnevnom zbrinjavanju;7. usluge socijalnog i drugog stručnog rada.

Ovo su oblici, odnosno prava koja su predviđena federalnim zakonom. Propisom kantona utvrđuju se iznosi novčanih i drugih davanja u vezi sa ostvarivanjem navedenih prava, uslovi i postupak za sticanje tih prava i njihovo korištenje, ukoliko to već nije uređeno federalnim zakonom.

U Republici Srpskoj prava iz socijalne zaštite su:

1) pravo na materijalno obezbjeđenje;2) dodatak za pomoć i njegu drugog lica;3) pomoć za osposobljavanje za rad i njegu drugog lica;4) smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili smještaj u drugu porodicu;5) usluge socijalnog rada.

O obezbjeđenju ovih prava u RS stara se opština. RS obezbjeđuje sredstva za osposobljavanje za rad djece i omladine ometene u fizičkom i psihičkom razvoju, za izgradnju, adaptaciju, sanaciju i opremanje ustanova socijalne zaštite.

Glavna područja socijalne zaštite čine:

a) Zaštita socijalno ugroženih porodica i njihovih članova, a naročito onih porodica koje imaju veći broj djece, bolesnih ili retardiranih članova, i to u svim onim slučajevima kada porodica nema dovoljno sredstava za izdržavanje svojih članova, pa je ovisna od socijalne pomoci bilo državnih institucija, bilo od humanitarnih, nevladinih, vjerskih i drugih organizacija;

b) Zaštita starih, bolesnih i nezaposlenih pojedinaca i samaca, koji nemaju sredstava za život zbog čega su ovisni od pomoći državnih institucija sa ovog područja, odnosno drugih subjekata koji se bave socijalnom zaštitom;

c) Zaštita civilnih žrtava rata i njihovih porodica, koje su pogođene ratnim posljedicama a same ne mogu zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe;

d) Zaštita nezaposlenih i siromašnih lica, koji iz bilo kojeg razloga ne rade, a nemaju drugih izvora prihoda za život.

PRAVO NA SOCIJALNU ZAŠTITU

U entitetskim zakonima o socijalnoj zaštiti predviđena su sljedeća prava iz socijalne zaštite:

1) pravo na novčanu i drugu naknadu, odnosno pravo na socijalno obezbjeđenje,2) pravo na osposobljavanje za život i rad, odnosno pravo na pomoć za osposobljavanje za

rad djece i omladine,3) pravo na smještaj u drugu porodicu ili u ustanovu socijalne zaštite,4) pravo na usluge socijalnog i drugog stručnog rada,5) pravo na pomoć i njegu drugog lica (RS) i

111

6) pravo na kućnu njegu i pomoć u kuci (FBiH)7) pravo na jednokratnu novčanu pomoć,8) pravo na zdravstveno osiguranje korisnika.

Pravo na novčanu i drugu pomoć, odnosno materijalno obezbjeđenje

Novčana i druga materijalna pomoć sastoji se od:a) stalne novčane pomoći,b) novčane naknade za pomoć i njegu drugih lica ic) druge materijalne pomoći.

U RS predviđeno je da novčana pomoć pripada licu nesposobnom za rad koje nema vlastitih prihoda i koje nema srodnike koji su obavezni da ga izdržavaju. Visina novčane mjesečne pomoći iznosi:

1. za pojedinca 41 KM,2. za dva člana 49 KM.3. za tri člana 57 KM,4. za četiri člana 65 KM,5. za porodicu sa pet i više članova 82 KM.

U FBiH pravo na stalnu novčanu i drugu pomoć imaju lica i porodice koje kumulativno ispunjavaju uvjete:

a) da su sposobni za rad, odnosno spriječeni u ostvarivanju prava na rad,b) da nemaju dovoljno prihoda za izdržavanje;c) da nemaju članova porodice koji su po zakonu obavezni da ih izdržavaju.

Izricito je predviđeno da se pravo na pomoć ostvaruje kod službe opštine na cčjem području lice ili porodica imaju prebivališta. Propisom kantona utvrđuju se iznosi stalne novčane pomoči i novčane naknade za pomoć i njegu, kao i prihodi koji se uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja te pomoći i naknade

Druga materijalna pomoć moze biti privremena, jednokratna i druga novčana pomoć, odnosno naturalno davanje. Ona se daje materijalno neosiguranim licima ili porodicama kada se nađu u stanju socijalne potrebe usljed teškoća izazvanih sljedećim okolnostima: pretrpljena prisilna migracija, repatrijacija, elementarna nepogoda, smrt jednog ili više članova porodice, povratak sa liječenja, otpuštanje sa izdržavanja kazne zatvora ili izvršavanje odgojne mjere. Uslovi za ostvarivanje prava na ovu pomoć su:

a) da lice pogođeno ovim rizikom nema dovoljno prihoda za izdržavanje, odnosnob) da nema cčanova porodice koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju ili ako ih ima, da

ta lica nisu u mogućnosti da izvršavaju obavezu izdržavanja.

Pravo na osposobljavanje za život i rad, odnosno pravo za pomoć za osposobljavanje za rad djece i omladine

112

Pravo na osposobljavanje za život i rad mogu ostvariti djeca ometena u psihofizičkom razvoju i odrasla lica sa umanjenim psihofizičkim sposobnostima, bez obzira na uzrok nastanka invalidnosti, odnosno radne sposobnosti. Uslovi su:

a) da to pravo ne može ostvariti po nekom drugom osnovu ib) da se radi o licu koje se može osposobiti za rad prema svojim psihofizičkim

sposobnostima i godinama života.

U RS ovo pravo imaju djeca i omladina. Precizirano je da se ono ostvaruje u vidu:1. upućivanje na osposobljavanje,2. materijalnog obezbjeđenja,3. naknade troškova smještaja, troškova poreza i4. naknade troškova osposobljavanja.

Pravo na smještaj u drugu porodicu ili ustanovu socijalne zaštite

Pravo na smještaj u drugu porodicu ill u socijalnu ustanovu mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi način. Ako je u pitanju smještaj u socijalnu ustanovu, podrazumijeva se da je dodatni uslov da se zadovoljavanje životnih potreba nije moglo ostvariti smještajem u drugu porodicu.

U federalnom zakonu o socijalnoj zaštiti za smještaj djeteta u drugu porodicu potrebna je pismena saglasnost roditelja, odnosno usvojitelja ili staratelja, a ako je lice starije od 15 godina, potreban je i njegov pristanak.

Pravo na usluge socijalnog i drugog stručnog rada

Pravo na usluge socijalnog i drugog stručnog rada mogu ostvariti pojedinci, porodice i društvene grupe neovisno od materijalnih mogućnosti i korištenja nekog od oblika socijalne zaštite radi zaštite njihovih prava i interesa i sprječavanje pojava i ublažavanje posljedica socijalnih problema. Usluge socijalnog rada su savjetodavnog karaktera u vezi sa rješavanjem porodičnih i bračnih problema, kao i drugih životnih teškoća.

Pravo na pomoć i njegu drugog lica

Pravo na pomoć u kucć svodi se na organizirano pružanje raznih usluga, kao što su prehrana, neophodni kućni i drugi potrebni poslovi (održavanje čistoće, nabavka hrane i drugih potrebnih stvari) i održavanje lične higijene i slično. Ovo pravo mogu ostvariti stara i iznemogla, hronično oboljela i druga lica koja su potpuno nesposobna za samostalan rad i privređivanje.

Pravo na kućnu njegu i pomoć u kuci

Ovo pravo u FBiH slično je prethodnom pravu u RS, jer se i ono sastoji u organiziranom pružanju raznih usluga potpuno nesposobnim licima za rad, odnosno za samostalno privređivanje. Korisnici mogu biti i lica sa trajnim smetnjama u fizičkom i psihičkom razvoju.

113

ORGANIZACIJA SOCIJALNE ZAŠTITE

U federalnom zakonu o socijalnoj zaštiti je predviđeno da su ustanove takve organizacije u kojima se, u cjelini ili djelmično, zadovoljavaju socijalne i druge potrebe korisnika socijalne zaštite. Federalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, ako propisom kantona nije drukčije određeno, predviđene su sljedeće vrste socijalnih ustanova:

1. Centar za socijalni rad;2. Ustanove za djecu i to:a) za djecu bez roditeljskog staranja;b) za odgojno zanemarenu i zapuštenu djecu;c) za djecu ometenu u fizičkom ili psihičkom razvoju;3. Ustanova za odrasla i stara lica;4. Ustanova za socijalno-zdravstveno zbrinjavanje i invalidnih i drugih lica,5. Ustanova za dnevni boravak korisnika socijalne zaštite.

Osnivanje i rad ustanova bliže se uređuje kantonalnim propisom. Ustanove socijalne zaštite, izuzev centra za socijalni rad, mogu osnovati sljedeći subjekti:

1. građanin kao pojedinac;2. udruženje građana;3. pravno lice;4. humnitarna organizacija;5. vjerska zajednica;6. strani državljanin;7. strana humanitarna organizacija.

Centar za socijalni rad, kao javnu ustanovu u državnoj svojini, osniva opština za svoje podrucče, a kanton za područje kantona. Dvije i više opštna mogu osnovati zajednički centar za socijalni rad. U djelokrug centra za socijalni rad, pored ostalog, spadaju i sljedeći poslovi:

- primjena i provođenje oblika socijalne zaštite;- neposredno pružanje usluga socijalnog rada;- rješavanje u prvom stepenu zahtjeva za ostvarivanje prava iz njegove nadležnosti;- obavljanje poslova u oblasti porodične zaštite, zaštite odgojno zanemarene djece, zaštite

civilnih žrtava rata, te učestvovanje u izvršavanju odgojnih mjera i mjere zaštitnog nadzora;

- obavlja savjetodavni i savjetovalisni socijalni rad.

Ustanove socijalne zaštite i u RS su slično regulirane kao i u FBiH. Izričito je normirano da centre za socijalni rad, kao ustanove sa javnim ovlaštenjima osniva opština, odnosno više opština, a RS osniva ostale ustanove socijalne zaštite od šireg značaja koje obezbjeđuju realizaciju prava iz oblasti socijalne zaštite.

ZAŠTITA PORODICE SA DJETETOM

114

Ova zaštita podrazumijeva osiguranje porodice kroz materijalna i druga davanja, radi pomaganja u podizanju, odgoju i zbrinjavanju djece, kao i njihovom osposobljavanju za samostalni život i rad. Zaštita porodice sa djecom ima za cilj:

a) da se svoj djeci osiguraju približno jednaki uslovi za zdrav i pravilan tjelesni, intelektualni i emocionalni razvoj;

b) pomoć porodici u ostvarivanju njene reproduktivne uloge, njezi, podizanju, odgoju i zaštiti djece i poboljšanju kvaliteta života porodice sa djecom;

c) razvijanje humanih odnosa u skladu sa načelima građanskog morala i solidarnosti;d) pružanje posebne pomoći u predškolskom vaspitanju i obrazovanju djece;e) obezbjeđenje posebne zaštite trećeg i četvrtog djeteta iz porodice sa više djece.

Osnovna prava u oblasti dječije zaštite

U osnovna prava dječije zaštite spada:

1. Dodatak na djecu;2. Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje s posla

radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (U RS ova naknada obezbjeđuje se za vrijeme porodiljskog i produženog porodiljskog odsustva sa rada zaposlenog roditelja i usvojioca, radi njege djeteta)

3. Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu. Umjesto ove pomoći u RS, predviđen je poseban materinski dodatak

4. Jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta;5. Pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke- dojilje 6. Posebni psihosocijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnica 7. Smještaj djece uz osiguranje ishrane u ustanovama predškolskog odgoja. U RS

predviđeno je davanje naknada troškova boravka u predškolskim ustanovama za treće i četvrto dijete)

8. Osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja 9. školarine i stipendije djece i studenata 10. Predškolsko vaspitanje i obrazovanje djece bez roditeljskog staranja, djece sa smetnjama

u razvoju i djece na dužem bolničkom liječenju (nije predvideno u FBiH);11. Vaspitno-obrazovni program u godini pred polazak u osnovnu školu, u trajanju od tri sata

dnevno, u skladu sa programom 12. Boravak, predškolsko vaspitanje i obrazovanje i preventivna zdravstvena zaštita djece

predškolskog uzrasta i boravak djece osnovnoškolskog uzrasta do 10 godina starosti13. Odmor i rekreacija djece do 11 godina starosti u dječijim odmaralištima 14. Regresiranje troškova boravka djece u predškolskoj ustanovi, odmora i rekreacije

Finansiranje zaštite djece sa porodicom

U FBiH iz kantonalnih budžeta, u pravilu, finansiraju se svi osnovni oblici u oblasti dječije zaštite, a iz opštinskih budžeta finansiraju se druga prava iz svih oblika socijalne zaštite koja svojim propisom utvrde opštine. Zakonom o dječijoj zaštiti u RS od deset predviđenih osnovnih prava u oblasti dječije zaštite sedam ih je proglašeno za prava od opšteg interesa i o njihovom obezbjeđenju stara se RS. Opštine u RS obezbjeđuju ostvarivanje tri osnovna prava:

115

1. boravak, predškolsko vaspitanje i obrazovanje i preventivnu zdravstvenu zaštitu djece predškolskog uzrasta i boravak djece osnovnoškolskog uzrasta do 10 godina života,

2. odmor i rekreacija djece do 15 godina starosti u dječijim odmaralištima i3. regresiranje troškova boravka djece u predškolskoj ustanovi, odmora i rekreaciji,

.U RS Zakonom o dječijoj zaštiti opsnovan je Javni fond za djecčju zaštitu putem kojeg se obezbjeđuju sredstva za ostvarivanja prava od opšteg interesa u oblasti dječije zaštite,pri čemu se posebno vode sredstva za porodiljska prava, a posebno sredstva za dodatak na djecu i druga prava. Ostala prava finansiraju se iz opštinskih budžeta, kao i izgradnja, dogradnja i opremanje ustanova za djecu.

FINANSIRANJE SOCIJALNE ZAŠTITE, CIVILNIH ŽRTAVA RATA I ZAŠTITE PORODICE SA DJECOM

Sredstva za finansiranje socijalne zaštite i zaštite porodice sa djecom osiguravaju se iz:1. budžeta opština,2. budžeta kantona,3. ulaganja osnivača ustanova,4. ličnog učešća korisnika,5. legata, poklona i zavještanja,6. drugih izvora.

OPŠTA PITANJA U VEZI SA POSTUPANJEM U OBLASTI SOCIJALNOG OSIGURANJA I SOCIJALNE ZAŠTITE

Postupci ostvarivanja prava i zaštite prava iz socijalnog osiguranja i socijalne zaštite spadaju u posebne upravne postupke. I u ovoj grani prava,norme formalnog, odnosno procesnog prava imaju pomoćni ili instrumentalni karakter, jer se pomoću njih obezbjeđuje što bolji način donošenja i primjene materijalnih pravnih normi. Zato se one u teoriji prava i označavaju kao sekundarne pravne norme. Uobičajeno je da se one označavaju kao norme pravnih postupaka, odnosno norme koje pripadaju odgovarajćcem procesnom pravu.

Početno posmatrano, sve ove specijalne procesne norme, zajedno sa zakonskim normama u opštem upravnom postupku, predstavljaju predmet izučavanja procesnog socijalnog prava.

Procesne odredbe, odnosno odredbe formalnog prava u zakonima iz oblasti socijalnog prava i socijalne zaštite predstavljaju odredbe lex specialis naravi u odnosu na odredbe Zakona o upravnom postupku.

U postupku drugačijeg reguliranja pojedinih pitanja postupka nužno je polaziti od načela da se to čini samo izuzetno i da se uređuju ona pitanja za koja je to nužno. Ta ograničenja u pogledu propisivanja posebnih upravnih postupaka mogu se svesti na sljedeće:

116

1. mogu se urediti izuzetno za određenu upravnu oblast pojedina pitanja zakonom, a ne sva, pa u skladu s tim ne treba "preuzimati" odredbe Zakona o upravnom postupku, jer je to nepotrebno s obzirom na princip supsidijariteta;

2. odstupanje od odredbi se vrši samo ako je to nužno i to zakonom, a ne drugim opštim pravnim aktom;

3. posebno uređivanje pojedinih pitanja postupka ne može se vršiti na način koji je suprotan načelima Zakona o upravnom postupku.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE I ZAŠTITU PRAVA IZ OBAVEZNOG ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

Pretpostavka za ostvarivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, je utvrđivanje, odnosno postojanje svojstva osiguranog lica. To svojstvo se dokazuje posebnom ispravom - zdravstvenom legitimacijom, a koju izdaje kantonalni zavod osiguranja. U RS svojstvo osiguranog lica utvrđuje fond zdravstvenog osiguranja na osnovu prijave, a dokazuje se zdravstvenom legitimacijom. Da bi se izdala posebna isprava, odnosno zdravstvena legitimacija, prijavu zdravstvenog osiguranja obavezna su dostaviti kantonalnom zavodu osiguranja, odnosno nadležnoj službi Fonda zdravstvenog osiguranja u RS, sva fizička lica, odnosno poslodavci.

U slučaju da ne prihvati podnesenu prijavu ili utvrdi svojstvo osiguranog lica po nekom drugom osnovu, o tome se donosi pismeno rješenje, koje se dostavlja

podnosiocu prijave zainteresiranom licu.

Protiv ovog rješenja moze se izjaviti žalba nadležnom organu kantonalnog zavoda osiguranja, a protiv drugostepenog rješenja može se pokrenuti upravni spor. Prestankom okolnosti na osnovu kojih je stečeno svojstvo osiguranog lica, što treba konstatirati posebnim rješenjem, gubi se svojstvo osiguranog lica.

Postupak za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad

Pravo na utvrđivanje privremene spriječenosti za rad ima izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovij odnosno privatnoj praksi. O ocjeni privremene spriječenosti za rad, izabrani doktor medicine je dužan da obavijesti:

osiguranika, poslodavca, odnosno fizičko ili pravno lice kod kojeg je osiguranik zaposlen nadležni kantonalni zavod osiguranja, odnosno službi Fonda.

Sva tri navedena subjekta mogu (u roku od 48 sati od dana prijema, obavještenja o ocjeni privremene spriječenosti za rad uložiti prigovor za ocjenu) izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zastite. O prigovoru rješava ljekarska komisija kantonalnog zavoda osiguranja, odnosno Fonda. Rjesenje koje donese ova komisija povodom podnesenog prigovora je konačno, što znači da se protiv njega ne mogu ulagati pravna sredstva u okviru sistema zdravstvenog

117

osiguranja, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadlžznim kantonalnim sudom, jer spor nije zakonom isključen.

Novinu predstavlja uvođenje nadzora cijelog vremena trajanja privremene spriječenosti za rad osiguranika, odnosno za vrijeme korištenja prava na naknadu plate. Subjekti nadzora su:

- kantonalni zavod osiguranja, odnosno njegov kontrolor i- poslodavac, odnosno fizičko ili pravno lice kod kojeg je osiguranik u radnom odnosu.

Ovaj drugi subjekt nadzora to pravo ostvaruje za vrijeme za koje mu isplaćuje naknadu platena teret svojih sredstava.

Isplata naknade plate

Osiguraniku obaveznog zdravstvenog osiguranja kojem je utvrđeno pravo na naknadu plate, naknadu plate obračunava i isplaćuje na teret svojih sredstava:

- poslodavac, odnosno pravno ill fizičko lice kod kojeg je u radnom odnosu za prvih 42 sata bolovanja, kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na kojega je uputio poslodavac;

- preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravno ill fizičko lice za rad osiguranika invalida rada za prvih sedam dana bolovanja.

Poslodavac, odnosno nadležni organ pravnog ili fizičkog lica svojim opštim aktom u okviru svog autonomnog prava,utvrđuje visinu naknade plate, s tim što ona ne može biti manja od 80% osnovice naknade.U svakom slučaju ne može biti niža od iznosa minimalne plate važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. Zakonom utvrđeni slučajevi kada naknada plate iznosi 100% od osnovice:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti,

2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem

3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplatacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Upravni odbor kantonalnog zavoda nadležan je za urvrđivanje: (1) visine naknade plate i (2) najvišeg iznosa naknade plate koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja.

Obveznik isplate naknade plate je kantonalni zavod osiguranja, ako je to pravo u slučaju da je osiguranik:

- izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njihovoj okolini;- određen za pratioca bolesnika upućenog na liječenje ili ljekarski pregled;- određen da njeguje oboljelog supružnika ili dijete pod uslovima propisanim Zakonom o

zdravstvenom osiguranju.

Zakonom je utvrđena obaveza poslodavca da i u navedenim slučajevima obračunava i isplaćuje naknadu plate svome radniku, ali u ime i za račun kantonalnog zavoda osiguranja. Po torn

118

osnovu, poslodavac stiče pravo na refundiranje isplaćene naknade. Kantonalni zavod osiguranja obavezan je vratiti isplaćenu naknadu poslodavcu u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat, odnosno refundiranje isplaćene naknade.

Posebno je predviđena obaveza poslodavca da obračunava i isplaćuje iz svojih sredstava naknadu plate svojim radnicima zbog povreda na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti od prvog dana privremene spriječenosti za rad, dok osiguranik nije radno sposoban, odnosno do pravosnažnosti odluke nadležnog organa o utvrđivanju invalidnosti osiguranika.

Pravilo je da o pravu na naknadu plate zbog privremene spriječenosti za rad odlučuje onaj pravni subjekt na čiji teret se i isplaćuje naknada. Protiv rješenja prvostepenog organa o priznavanju prava na naknadu plate, i drugih prava iz zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, osiguranik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnih organa. Uloženi prigovor nema suspenzivno dejstvo jer sve do donošenja konačne odluke, isplatu naknade dužan je da osigura kantonalni zavod osiguranja, s tim što je poslodavac dužan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 30 dana od dana prijema naknade za privremenu spriječenost zarad.

U slučaju dužeg bolovanja, predviđen je poseban postupak. Naime, utvrđena je obaveza izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite da uputi osiguranika nadležnom organu penzijskog i invalidskog osiguranja radi ocjene radne sposobnosti i invalidnosti, ako privremena spriječenost za rad, odnosno bolovanje traje neprekidno ili u prekidima 12 mjeseci za istu bolest u toku dvije kalendarske godine. Nadležni organ kojem je upućen osiguranik dužan je u roku od 60 dana od dana prijema prijedloga izabranog doktora medicine utvrditi preostalu radnu sposobnost i invalidnost.

U slučajevima kada se utvrdi postojanje činjenica koje imaju za posljedicu gubitak prava na naknadu plate, kantonalni zavod osiguranja, odnosno poslodavac, obustavlja isplatu naknade. Činjenicno stanje utvrđuje kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja, odnosno poslodavac. Na osnovu toga, donosi se pismeni akt, odnosno rješenje o obustavi isplate naknade plate. Ovo rješenje zasniva se i na mišljenju izabranog doktora medicine, koji je urvrdio privremenu spriječenost za rad.

Rješenje o obustavi isplate nakande plate urucuje se osiguraniku, a jedan primjerak i kantonalnom zavodu osiguranja, odnosno poslodavcu koji vrši isplatu naknade plate na teret svojih sredstava, uz izvještaj. Osiguranik, kojem je obustavljena isplata naknade plate jma pravo u roku od tri dana od dana uručenja rješenja o obustavi isplate naknade plate da podnese prigovor kantonalnom zavodu osiguranja, pdnosno poslodavcu.

Ako su preostale okolnosti zbog kojih je osiguranik izgubio pravo na naknadu plate zbog privremene spriječenosti, po zahtjevu osiguranika, kantonalni zavod osiguranja, odnosno poslodavac, nakon provjere uslova za isplatu, donosi rješenje o ponovnom uspostavljanju prava na isplatu naknade plate.

Ostvarivanje prava na izbor doktora medicine i doktora stomatologije

119

Osigurano lice pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, iz obaveznog zdravstvenog osiguranja prema odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju, ima pravo na slobodni izbor

- doktora zdravstvenog osiguranja i- doktora stomatologije primarne zdravstvene zaštite.

Slobodno izabrani doktor medicine i doktor stomatologije moraju biti iz one grupe doktoračije su privatne ordinacije ili institucije u kojima rade zaključile ugovor sa kantonalnim zavodom osiguranja.

Postupak za naknadu štete

Kantonalni zavod osiguranja je dužan da zahtijeva naknadu prouzrokovane štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica, kao i naknadu štete od poslodavca ako je štetu počinio radnik na radu ili u vezi s radom. Kantonalni zavod osiguranja obavezan je zahtijevati naknadu štete prouzrokovane namjerno. U slučajevima kada kantonalni zavod osiguranja zahtijeva naknadu štete i od poslodavca i od radnika, oni odgovaraju za štetu solidarno.

Osigurana lica koja su obavezna sama podnositi prijavu ill davati određene podatke u vezi sa svojim pravima i obavezama, obavezna su sama naknaditi štetu u slučajevima utvrđenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, ako su znala ili morala znati da su dati podaci neistiniti ili netačni, odnosno ako su znala ili morala znati za promjenu koja utiče na gubitak ili obim prava, a te promjene nisu prijavila.

U slučajevima da je šteta prouzrokovana bolešću, povredom ili smrću osiguranog lica, kantonalni zavod osiguranja obavezan je zahtijevati naknadu prouzrokovane štete i neposredno od pravnog lica za osiguranje imovine i lica kod kojeg su ova lica osigurana od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, prema propisima o obaveznom osiguranju ovog rizika.

Zakonom je utvrđena obaveza kantonalnog zavoda osiguranja da zahtijeva naknadu štete, prouzrokovane od lica koje je upotrebom motornog vozila prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica na zdravstvenu zaštitu neposredno od pravnog lica za osiguranje imovine i lica kod koga je počinilac štete sklopio ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti za stetu pričinjenu trećim licima.Obaveza kantonalnog zavoda osiguranja postoji i za pričinjenu štetu prouzrokovanu motornim vozilom kojim je upravljalo lice koje za to nije imalo ovlaštenje.

Ista obaveza postoji i u slučajevima kada je šteta prouzrokovana upotrebom vozila za koje nije zaključen ugovor o osiguranju, pa i u slučaju kada je šteta nastala upotrebom nepoznatog vozila. Šteta će se zahtijevati od pravnog lica za osiguranje imovine i lica koje obavlja poslove osiguranja autoodgovornosti u mjestu nastanka štete. Osnovano se ukazuje da je ovo rješenje dosta neprecizno, jer će biti teško utvrditi pasivnu legitimaciju pravnog lica u većim gradovima gdje ima više pravnih lica koja se bave osiguranjem imovine i lica.

Zakonom je utvrđena obaveza kantonalnom zavodu osiguranja da zahtijeva naknadu štete prouzrokovane upotrebom vozila sa inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od bilo kojeg pravnog lica za osiguranje imovine i lica sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. U ovakvim slučajevima

120

mora da postoji zeleni karton bilo da ga je izdalo inozemno osiguravajuće društvo čije se osiguranje priznaje na teritoriji FBiH ili pravno lice sa sjedištem na teritoriji FBiH.

Kantonalni zavod osiguranja je dužan zahtijevati naknadu štete u svim slučajevima predviđenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, bez obzira što je osigurano lice u međuvremenu koristilo zdravstvenu zaštitu i druga prava koja mu pripadaju po Zakonu o zdravstvenom osiguranju i iz sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

Kada se utvrdi da je nastala šteta, kantonalni zavod poziva subjekte koje je dužno da naknadi štetu u određenom roku. Ako šteta ne bude naknađena u određenom roku, kantonalni zavod osiguranja potraživanje ostvaruje tužbom kod nadležnog suda. Bez izričitog pristanka osiguranika ili osiguranog lica, kantonalni zavod osiguranja nema pravo ostvarivati naknadu štete obustavom isplate ili ustezanjem od novčane naknade na koju osigurano lice ima pravo u vezi s korištenjem prava iz zdravstvenog osiguranja.

Mogućnost shodne primjene procesnih pravila iz obaveznog zdravstvenog osiguranja na ostvarivanje i zaštitu prava iz proširenog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

Federalni zakonodavac je omogućio da kantoni mogu ostvarivati prošireno zdravstveno osiguranje radi osiguranja većeg obima prava u odnosu na obavezno zdravstveno osiguranje. Isto tako postoji zakonska mogućnost za uvođenje dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja od strane građana-osiguranika koji za sebe i svoje članove porodice osvim osiguranjem osiguravaju dodatna prava iz zdravstvene zaštite.

Prva zajednička karakteristika ovih osiguranja je njihova fakultativnost, a druga je da osnoivači svojim aktima uređuju sve elemente neophodne za funkcionisanje osiguiranja. Pravno-tehnički posmatrano procena pitanja u okviru ova dva osiguranja mogu se urediti na dva načina:

1) Na ostvarivanje i zaštitu prava iz ova dva osiguranja mogu se shodno primijeniti pravila iz obaveznog zdravstvenog osiguranja,

2) Normativnim aktima o funkcionisanju ovih osiguranja mogu se riješiti sva pitanja iz okvira posebnih pravila.

Najprihvatljivije je treće rješenje, 3) treba predvijdeti samo najnužnije odredbe procesne naravi a na sva druga pitanja procesnog karaktera primijeniti pravila iz dobrovoljnog osiguranja.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE , KORIŠTENJE I PRESTANAK PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Pokretanje postupka za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja

I za ovu granu socijalnog osiguranja vrijedi pravilo o postojanju pretpostavke za ostvarivanje prava, koja se svodi na utvrđivanje svojstva osiguranika, odnosno osiguranog lica a kod nekih prava i jednog i drugog svojstva (npr. u postupku ostvarivanja prava na porodičnu penziju). Svojstvo osiguranika, odnosno osiguranog lica utvrđuje nadležna služba penzijskog i invalidskog

121

osiguranja, odnosno fond tog osiguranja na osnovu prijave osiguranja, koju podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Izričito je predviđeno da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika. Postupak za ostvarivanje prava na porodičnu penziju pokreće se na zahtjev člana porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika prava. Posebno je predviđeno da postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i postupak za ostvarivanje prava na porodičnu penziju može pokrenuti svako lice koje smatra da ispunjava uslove za ostvarivanje prava.

Specifičnosti postupka utvrđivanja invalidnosti

Za utvrđivanje invalidnosti i potpune nesposobnosti za privređivanje javlja u izvjesnim slučajevima iz penzijskog i invalidskog prava kao svojevrsna zakonska pretpostavka. Zbog toga je potrebno izvesti dokaz vještačenje. Vještačenje je dato u nadležnost stručnom organu za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju.

Dakle, kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno prethodno odrediti postojanje invalidnosti i potpune nesposobnosti za privređivanje, nosilac osiguranja - fond odnosno njegova nadležna sluzba, donosi rješenje na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za ocjenu radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju.

Predviđeno je da nalaz, ocjena i mišljenje stručnog organa obavezno podliježu kontroli. U postupku kontrole, nalaz, ocjena i mišljenje stručnog organa može biti potvrđeno, odnosno preinačeno.

Nosilac osiguranja je ovlšsten da uredi postupak za utvrđivanje činjenica u vezi sa postojanjem ili nepostojanjem invalidosti, potpune nesposobnosti, kao i da odredi stručni organ za davanje, odnosno kontrolu nalaza, ocjene i mišljenja i njegovu kontrolu.

Donošenje prvostepenih rješenja

U prvostepenom postupku o pravima osiguranika rješava nadležna služba nosioca osiguranja.Kad je prethodno potrebno utvrditi da li je osigurani rizik nastupio kao posljedica

- invalidnosti i- potpune nesposobnosti za privređivanje,

u postupku sudjeluju odgovarajući stručni organ u svojstvu organa vjestačenjem (to mogu biti invalidske komisije, zavodi, centri i drugi subjekti koje odredi nosilac osiguranja), koji o navedenim činjenicama daje svoje nalaze, ocjene i mišljenja.

Drugostepeni postupak

Protiv prvostepenih rješenja nosioca osiguranja osiguranik i korisnik penzije, odnosno član porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije, može i podnijeti žalbum drugostepenom organu nosioca osiguranja. Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da je obezbijeđeno sprovođenje načela drugostepenosti, a žalba ima i suspenzivno dejstvo.

122

Izvršnost, konačnost i pravosnažnost rješenja iz penzijskog i invalidskog osiguranja

Izvršnost se veže sa svojstvom konačnosti rješenja, jer je izričito predviđeno da do ostvarivanja odgovarajućeg prava može doći samo na osnovu konačnog rješenja. Izvršenje su dužni obezbijediti:

- preduzecća i druga pravna lica, poslodavac, odnosno- nosilac osiguranja.

Iz zakonskih odredbi proizilazi da se u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava ne samo zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, vec i sudska zaštita. Pod sudskom zaštitom prvenstveno misli na mogućnost pokretanja upravnog spora protiv konačnih rješenja nosioca osiguranja. Zbog toga se i u ovorn postupku kao pravosnažno rješenje može označiti ono rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a kojim je stranka, odnosno osiguranik ili korisnik stekao određena prava.

Kao takva, pravomoćna rješenja se mogu poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su Zakonom o upravnom postupku ili drugim zakonom predviđena. Radi se o primjeni jednog broja vanrednih pravnih sredstava.

Mogućnost izmjene pravosnažnog rješenja o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja novim rješenjem predviđena je pod uslovom da je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava.Pravo po ovom novom rješenju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava, ali najduže šest mjeseci unazad od dana donošenja novog rješenja. Novo rješenje, kojim je zamijenjeno ranije pravosnažno rješenje, kojim je priznato pravo na penziju, odnosno nenovčanu naknadu, postaje izvršno danom donošenja.

Ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja

Pravilo je da osiguranik ostvaruje svoje pravo iz penzijskog i invalidskog prava u značajnom segmentu u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca. Osiguranik ostvaruje kod poslodavca, kod kojeg je radio u vrijeme nastanka invalidnosti sljedeća prava:

a) pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;b) pravo na raspoređivanje na druga odgovarajuća radna mjesta ic) pravo na naknadu plate, odnosno manje primljene plate na drugom odgovarajućem poslu

u slučaju utvrđivanja II kategorije invalidnosti.

Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja propisanih uslova za sticanje prava na penziju, ako je zahtjev za ostvarivanje ovog prava podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjavanja uslova. U slučaju da se zahtjev podnese po isteku tog roka, penzija se isplaćuje od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju smrću korisnika prava, s tim što se penzija isplaćuje za cijeli mjesec u kojem je korisnik umro. Također prava iz penzijskog i invalidskog

123

osiguranja prestaju ako se naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za sticanje tih prava. U ovom slučaju prava prestaju od prvog narednog mjeseca od dana donošenja rješenja o prestanku prava.

Osiguranik sa promijenjenom radnom sposobnošću koji je stekao pravo na odgovarajuće zaposlenje sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije gubi pravo na novčanu naknadu ako bez opravdanog razloga:

- ne stupi na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju ili prekine započetu prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;

- odbije da radi na odgovarajućem radnom mjestu koje mu je osigurano.

Trajanje prava stečena po osnovu invalidnosti je uslovljeno trajanjem tog stanja. Ako nastupe promjene uslijed kojih se utvrđeno pravo gubi ili mijenja, odnosno stiče neko drugo pravo, pravo se gubi ili mijenja od dana nastale promjene, koju utvrđuje nadležni stručni organ. Na osnovu nalaza, ocjena i mišljenja stručnog organa, novo rješenje donosi nosilac osiguranja.

Shodne primjene pravila Zakona o upravnom postupku na postupak prestanka prava iz ovog osiguranja

Naime, u nedostatku specijalnih zakonskih odredbi, postupak prestanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja treba da se odvija u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. To znači da se postupak prestanka prava iz ovog osiguranja pokreće, u pravilu, po službenoj dužnosti.Postupak će se pokrenuti po službenoj dužnosti kada to određuje zakon ili na zakonu zasnovani propis ili kad se utvrdi da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti postupak.Postupak pokreće nosilac osiguranja, odnosno fond ili služba, ali po službenoj dužnosti a ne po zahtjevu osiguranika, budućeg korisnika prava, kao što je to slučaj u postupku ostvarivanja prava.

POSTUPAK OSTVARIVANJA PRAVA BRANILACA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA

Prvostepena nadležnost

U Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica izricčto je predviđeno da o pravima po osnovu Zakona u prvom stepenu odlučuje, odnosno rješava nadležna opštinska služba za upravu. Služba za upravu opštinskog načelnika postupak za ostvarivanje prava boraca i njihovih porodica pokreće po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Dakle, vrijede obje maksime (oficijelna i privatna).

Postupak za utvrđivanje raznih značajnih okolnosti za ostvarivanje prava boraca i članova njihovih porodica

Pravilo je da se utvrđivanje okolnosti pod kojima je došlo do ranjavanja, povrjeđivanja ili ozljeđivanja vrši pismenim dokaznim sredstvima. To pravilo vrijedi i za utvrđivanje činjenice da je lice od dana kojeg članovi porodice izvode prava po ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo.

124

Utvrđivanje činjenice da je bolest nastupila pod okolnostima iz Zakona opravima boraca i članova njihovih porodica vrši se samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama i Ministarstva unutrašnjih poslova ili iz perioda od 30 dana po otpuštanju iz Oružanih snaga.

Federalno ministarstvo odbrane i Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova je nadležno da izdaje pismeni dokaz o okolnostima pod kojima je jedno lice ranjeno, povrijeđeno, ozlijeđeno, odnosno poginulo, umrlo ill nestalo, i to prema izvornim podacima vojnih jedinica ill njihovih pravnih sljednika. U slučaju da nema pismenih dokaza odnosno da se ne mogu one izdati, Federalno ministartstvo odbrane je dužno provesti upravni postupak u cilju utvrđivanja navedenih činjenica i donijeti odgovarajuću odluku.

Kada je u pitanju vojni invalid pravo na dodatak na njegu i pravo na ortopedski dodatak, njihovom utvrđivanju prethodi davanje nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija. Postoje tri ljekarske komisije:

1) prvostepena ljekarska komisija koja daje nalaz i mišljenje nadležnoj opštinskoj službi koju čine tri ljekara,

2) drugostepena ljekarska komisija koja daje nalaz i mišljenje kantonalnom organu uprave. Ova komisija daje mišljenje samo kada se u drugom stepenu rješava o pravima iz boračko-invalidske zaštite,

3) posebna ljekarska komisija koja je nadležna da vrši nadzor i medicinsko vještačenje.

Pravna sredstva

U postupku za ostvarivanje prava boraca i članova njihovih porodica predviđena su sljedeća pravna sredstva:

- žalbe;- revizija i- obnova postupka.

1) Na prvostepena rješenja nadležna služba za upravu opštinskog načelnika može se izjaviti žalba nadležnom kantonalno-županijskom organu. Dakle, žalba imaa) devolutivno dejstvo, jer o njoj odlučuje drugostepeni organ, a predviđeno je ib) suspenzivno dejstvo, jer je izričito propisano da žalba odlaže izvršenje rješenja.

Zakonom nije isključena mogućnost vođenja upravnog spora. Žalba se podnosi u roku od 15 dana i predaje neposredno ill šalje organu koji je donio prvostepeno rješenje.

2)Kao posebno pravno sredstvo predviđena je revizija i to protiv svih prvostepenih rješenja kojima su utvrđena sljedeća prava: pravo na ličnu, porodičnu i uvećanu invalidninu, dodatak na njegu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak. Revizioni organ je nadležni kantonalno-županijski organ.

Revizija prvostepenih rješenja, koja se odnose na navedena prava, vrši se u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta. Ako je protiv prvostepenog rješenja izjavljena žalba, o reviziji i žalbi

125

rješava se istim rješenjem, odnosno u jedinstvenom postupku. Revizija ima suspenzivno dejstvo, jer je predviđeno da se do okončanja revizije odlaže izvršenje prvostepenih rješenja, koja podliježu reviziji.

3)Postupak koji je okončan rješenjem protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku, može se obnoviti u rokovima predviđenim u Zakonu o upravnom postupku. Obnova postupka ima značaj vanrednog pravnog lijeka, jer se može tražiti tek po nastupanju konačnosti rješenja upravne stvari. Zbog toga se obnova može tražiti u sljedećim slučajevima:

a) obnova postupka okončanog drugostepenim rješenjem - obnova drugostepenog postupka, kada je drugostepenim rješenjem meritorno odlučeno o upravnoj stvari;

b) obnova prvostepenog postupka okončanog rješenjem na koje je žalba bila isključena;c) obnova prvostepenog postupka završenog rješenjem protiv kojeg nije korištena žalba.

Izvršenje i vršenje nadzora

Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica posebno je predviđeno da se rješenja kojima je priznato pravo na invalidninu, dodatak na njegu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak, i druga novčana primanja izvršavaju po službenoj dužnosti.

Izvršenje provode nadležne službe opštinskog načelnika, koje su dužne voditi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama. Način vođenja evidencije, rok dostave podataka iz evidencije i obrazac izvještaja, propisuju rukovodilac i njegov zamjenik federalnog organa za boračko-invalidsku zaštitu.

Federalni organ u čiji djelokrug spada boračko-invalidska zaštita nadležan je da vrši nadzor nad provođenjem Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica i propisa donesenih na osnovu ovog Zakona. Ovaj organ je, u vršenju nadzora, posebno ovlašten da:

- izdaje obavezne instrukcije,- vrši neposredni upravni i finansijski nadzor i kontrolu trošenja sredstava namijenjenih za

ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica, a koja se obezbjeđuju u federalnom budžetu.

To znači da kontrolu trošenja sredstava namijenjenih za iste svrhe vrsi nadležni kantonalni organ uprave, ako su sredstva obezbjeđena u kantonalnom budžetu.

Specifičnosti postupka za ostvarivanje prava civilnih žrtava rata

Mjesno je nadležan onaj centar za socijalni rad, odnosno nadležna opštinska služba na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište ili boravište. Drugostepeni organ je nadležni kantonalni organ uprave.Podnosilac zahtjeva treba da dokaže status civilne žrtve rata i to pisanim dokazima. Prioritetno se pisanim dokazima smatra medicinka dokumentacija o liječenju izdata neposredno nakon nastanka oštećenja organizma kao i odgovarajući dokaz izdata od strane nadležne institucije o okolnostima koje su zakonska pretpostavka za utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata.Sva dostavljena dokumentacija podvrgava se provjeri i reviziji.

126

Nadležno ministarstvo je dužno da podzakonski aktom regulira sva ostala pitanja koja se odnose na priznavanje statusa civilne žrtve rata.

POSTUPAK OSTVARIVANJA PRAVA PO OSNOVU NEZAPOSLENOSTI

Pravo na novčanu naknadu stiče nezaposlena osoba ako se:

- prijavi nadležnoj službi za zapošljavanje,- podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa.

U slučaju da nezaposlena osoba iz opravdanih razloga propusti navedeni rok može podnijeti zahtjev u dodatnom roku od 30 dana.Nezaposleno lice koje ostvaruje pravo za vrijeme nezaposlenosti obavezno je, u roku od 15 dana od dana nastanka okolnosti, prijaviti nadležnoj službi za zapošljavanjem svaku promjenu koja utiče na promjene ili prestanak prava. U slučaju da nezaposleno lice ostvari neko pravo, odnosno primanje na koje nije imalo pravo, duzno je primljene iznose vratiti, odnosno naknaditi učinjene izdatke, pod uslovom da su ta prava ostvarena:

a) na osnovu netačnih podataka za koje je to lice znalo ili je moralo znati da su netačni ili je na drugi način ostvarilo to pravo, ili ga je ostvarilo u većem iznosu, odnosno obimu nego što je imalo pravo;

b) zbog toga što lice nije prijavilo nastale promjene, odnosno okolnosti koje utiču na prestanak tih prava ili njihovog obima.

Nezaposlena osoba koja je ostvarila primanja na koje nije imala pravo nije ih dužna vratiti po proteku 36 mjeseci od dana kada:

1. je data netačna izjava ili dostavljeni netačni podaci,2. su nastale promjene zakonske okolnosti.

Nezaposlenoj osobi prestaje pravo utvrđeno Zakonom o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ako je:

1. propustila bez opravdanog razloga prihvatiti odgovarajuće zaposlenje,2. dala lažne podatke prilikom podnošenja zahtjeva,3. brisana iz osnovne evidencije iz razloga utvrđenih Zakonom,4. propustila prijaviti okolnosti u roku od 15 dana koje mogu uticati na promjenu ili

prestanak priznatih prava.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE PRAVA IZ SOCIJALNE I DJEČIJE ZAŠTITE

Postupak za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite pokreće se na zahtjev lica koje se nalazi u stanju socijalne potrebe ill člana domaćinstva. Izuzetno, postupak za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite pokrenut ce opštinski, odnosno kantonalni centar za socijalni rad po službenoj dužnosti, nakon saznanja ili obavještenja od strane srodnika, građana, organa, organizacija ili zajednica da se jedno lice nalazi u stanju socijalne potrebe.

127

O zahtjevu za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite rješava opštinski, odnosno kantonalni centar za socijalni rad. Po žalbi na prvostepeno rješenje rješava nadležna služba za upravu u opštini, odnosno nadležni kantonalni organ uprave. Žalba nema suspenzivno dejstvo, jer ne odlaže izvršenje rješenja.

U pogledu ostvarivanja prava na djecčju zaštitu predviđeno je da se prava ostvaruju podnošenjem zahtjeva, što znači da vrijedi privatna, a ne oficijelna maksima. U postupku ostvarivanja prava na dječiju zaštitu predviđena je obavezna revizija kojoj podliježu prvostepena rješenja kojim su utvrđena prava na dodatak na djecu.

Reviziju vrše po službenoj dužnosti nadležni javni fond, odnosno organ za socijalnu i dječiju zaštitu. U slučaju kada je protiv prvostepenog rješenja izjavljena žalba o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem. Revizija i žalba ne odlažu izvršenje rješenja.

U postupku revizije prvostepeno rješenje će se poništiti ili ukinuti, ako drugostepeni organ utvrdi:a) da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice;b) da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na

donošenje rješenja;c) da su pogrešno ocijenjeni dokazi,d) da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja,e) da je pogrešno primijenjen propis na osnovu kog je rješenje doneseno.

Prvostepeni organ čije je rješenje poništeno ili ukinuto, donosi novo rješenje koje također podliježe reviziji u kojoj se ispituje samo|da li je novo rješenje doneseno u skladu sa razlozima zbog kojih je ranije rješenje poništeno ili ukinuto.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE OSNOVNIH PRAVA LICA SA INVALIDITETOM

Pravima na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica i ortopedski dodatak lica sa invaliditetom u prvom stepenu rješava centar za socijalni rad ili opštinska služba kojoj su povjereni poslovi socijalne zaštite prema mjestu prebivališta ili boravišta podnosioca zahtjeva. Drugostepeni organ je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike koje rješava o žalbama protiv provtepenih rješenja.Prvostepena rješenja podliježu reviziji. Ukoliko je izjavljena žalba tada se spaja drugostepeni postupak i revizijski postupak koji se završava jedinstvenim rješenjem.U revizijskom postupku drugostepeni organ može 1) dati saglasnost na prvostepeno rješenje, 2) izmijeniti prvostepeno rješenje, 3) poništiti ili 4) ukinuti prvostepeno rješenje.

Ako je prvostepeno rješenje u revizijskom postupku ukinuto ili poništeno drugostepeni organ predmet vraća na ponovni postupak organu koji ga je donio. Drugostepeni organ će u revizijskom postupku sam riješiti stvar iz sljedećih razloga:

1. ako utvrdi da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice,2. ako su povrijeđena pravila postupka koja su od uticaja na rješavanje stvari,3. ako utvrdi da su pogrešno ocijenjeni dokazi,4. ako je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak,

128

5. ako je pogrešno primijenjen propis na osnovu kojeg je stvar riješena, odnosno ako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

129