Seher Banja Luka 38

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 38 - JULI-AUGUST - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteGunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Haris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Radmila Karlaš (BiH)Mersad Rajić (Kanada)Rešad Salihović (BiH)

Dr Severin D. Rakić Australija

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaOmer Berber


Riječ urednika

DUGO, TOPLO, VEZENO LJETOPoštovani čitaoci,

Vjerujem, da ste se uspjeli odmoriti tokom proteklog prevrućeg ljeta, čini mi se nikad toplijeg. Nije bilo lako biti u BiH u julu i augustu,pogotovu u popodnevnim satima, i mnogi, pa i ja sam, morali smo tražiti spas na obalama Vrbasa. Ni takve vremenske prilike nisu moglespriječiti vrijedne članove našeg Saveza Banjalučana da se i ove godine angažuju u pripremi i realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta»pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da nam i ovogodišnja manifestacija uljepša ljeto i boravak u zavičaju. Uprkos velikim eko-nomskim problemima, nedovoljnoj pomoći grada i pomenutim vrućinama, možemo biti ponosni na ostvarene rezultate, jer treba imati u viduda je manifestacija održana uz stvarno ogromne poteškoće. Ipak, naša udruženja u Švedskoj su još jednom pokazala izuzetnu solidarnost irazumijevanje i svojom materijalnom podrškom omogućila da se sve planirane aktivnosti i obaveze ostvare na opšte zadovoljstvo.

Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi, sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i zapažena tri-bina predstavnika lokalnih vlasti i građana Banjaluke, većinom izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Raduje veliko učešće omladine i djece usportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu poznate likovne umjetnice Nerice Abdulić Osmančević, prekrasannastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne, svojim odličnim interpretacijama, oduševili Dunja Simić i studenti ban-jalučke Akademije, te završnu večer Sevdaha u Domu kulture. O tim i drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših sarad-nika.

U našem gradu je i burna politička situacija, premijer RS-a stalno zagovara razne referendume, opozicija je za sada nemoćna, ekonom-ska situacija je katastrofalna, a narod, ko narod, trpi. Dokle, vidjećemo.

Po povratku u Švedsku dočekala nas je tužna vijest. Poslije dvadeset godina prestala je sa izlaženjem Bosanska Pošta, najpopularnija bh.novina u Skandinaviji. Zbog ekonomskih poteškoća i smanjenog broja pretplatnika ostali smo bez novine koja je redovno i realno izvještavalai pisala o našim ljudima diljem svijeta i bila izuzetno značajna za povezivanje domovine i dijaspore. Mojim prijateljima, Branku Tomiću iFikretu Tufeku, upućujem veliku zahvalnost za izuzetnu saradnju i razumijevanje kroz sve ove godine, a pokretaču i uredniku Dževadu Tašićuhvala za decenije druženja na stranicama zajedničkog glasila. Možda se Bosanska Pošta opet pojavi na sceni u nekom drugom obliku, mje-sečnika ili slično. U svakom slučaju Pošti treba odati priznanje za sve ono što je učinila za naše ljude u Skandinaviji i šire.

I, na kraju, da vas sve pozovem na 21. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 17. oktobra u Halmstadu! Dobro nam došli!Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoćii razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

Sadržaj

3

Vezeni most 2015: Godine koje traju...................................................................4Vezeni most 2015: Buketi sjećanja.......................................................................6Vezeni most 2015: Dijalog za budućnost............................................................8Reportaža: Dvadeset tužnih godina.................................................................10Genocid-Democid.........................................................................................12Sjećanje na KAB: “Mi smo sinovi ove zemlje”...........................................14Kolumna: Vlakom prema jugu.....................................................................16Sjećanja: Praznina zaborava........................................................................20Zapis o Stambolu(5.): Zalazak carstva........................................................22Sjećanje: Katedrala Svetog Bonaventure...................................................24Priča o Vehabu 3: Šabesa i kitiri...................................................................26Kolaž: Vezeni most 2015...............................................................................30Reportaža: Halmstad........................................................................................32Čaršija izgubljenih čari............................................................................................36Lov na losa u Švedskoj.................................................................................38Granične situacije nacionalnog i kulturnog identiteta u BiH................40Reportaža: Donji Vakuf, Svi odlični, domaćinu pehar...................................42Jadranka Stojaković: Za sva vremena obojena pjesmom........................44Reportaža: Poklon iz Jezerskog........................................................................46Banjalučka oaza mira.........................................................................................48Reportaža: Igra zastava.....................................................................................50Draganin kutak: Palačinke Gaga....................................................................52Poezija: »Rimaginacije« Kolje Mićevića.....................................................54Prođe i period od 1970. do 2015. godine.....................................................56Poezija............................................................................................................57


ssttrr..44

VVeezzeennii mmoosstt 22001155..::

GGooddiinnee kkoojjee ttrraajjuu

ssttrr:: 4400

GGrraanniiččnnee ssiittuuaacciijjee nnaacciioonnaallnnoogg ii kkuullttuurrnnoogg iiddeennttiitteettaa uu BBiiHH

ssttrr..1166

VVllaakkoomm pprreemmaa jjuugguu

ssttrr.. 4488

BBaannjjaalluuččkkaa ooaazzaa mmiirraa

Vezeni most 2015.

4 Š E H E RBANJA LUKA

Izložba akvarela - Turniri u malom nogometu,

košarci i šahu – Rafting od Krupe na Vrbasu do

Karanovca – Veterani i kadeti na zelenom polju -

Igrokaz za djecu – Tribina - Večer uz sevdah

Susret Banjalučana „Vezeni most - 2015.“, već dvanaesti, svečano jeotvoren 13. jula u Banskom dvoru/Domu kulture koncertom u organi-zaciji Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Na programu su biladjela domaćih i svjetskih autora u izvođenju nastavnika i studenataAkademije. Pozdravne riječi brojnim Banjalučanima uputila je do-gradonačelnica Jasna Brkić, u ime grada koji je pet julskih dana proživioi u znaku druženja, poetske riječi, slika, muzike i sporta, te predsjednikSaveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović i predstavnik organiza-cionog odbora Mesud Mulaomerović.

U izložbenom salonu Kulturnog centra otvorena je izložba banjalučkeumjetnice Nerice Abdulić Osmančević pod nazivom “Kultura akvarela”,a o radu ove istaknute umjetnice govorili su Alija Sarač i Veso Milinković.Turnir u malom nogometu i košarci ,,Banjaluka u srcu“ održan je na igral-ištu OŠ „Milan Rakić“, za učesnike do 16 godina, a okupio je više od 30ekipa sa preko 150 mladih koji su se takmičili po velikim vrućinama, asportski dio programa imao je još jednu atrakciju - revijalne nogometnesusrete kadeta i veterana ekipa „Banjaluka u srcu“ sa ekipama FK „Borac“.Održan je i rafting karavan “Vezeni most”od Krupe na Vrbasu do Kara-

novca. Sportski entuzijasti Narcis Hadžiselimović, Enver Kučuković Ten-der, Muhamed Ibrahimbegović Palada, Mesud Mulaomerović i drugi za-služuju sve pohvale za realizaciju sportskog programa.

Šahovski memorijalni open turnir „Ahmet Ćejvan“, u organizacijiŠahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“, ponovo je privukao brojne poklonikeigre na 64 polja, a pobijedio je velemajstor Boris Đukić .Tradicionalna tribina – otvoreni razgovori ove godine bila je posvećena

temi “Dijalog za budućnost “ - Aktuelna zbivanja u gradu, RS-u i BiH iuloga dijaspore u razvojnom procesu grada. Moderatori su bili Jasna Brkić,Mesud Mulaomerović i Mirsad Filipović. U već tradicionalnom programu djecu u gradskom parku „Petar Kočić“Dječji studio glume ,,Roda“ izveo je igru „Smiješno putovanje“ po tek-stovima Branka Ćopića, Nasihe Kapidžić Hadžić i Ismeta Bekrića. Sti-hove je uglazbio Janko Rodić, a za scenu pripremila Nevenka Nena Rodić.

Dani „Vezenog mosta“ završeni su u Banskom dvoru/Domu kulturenastupom pjevača sevdalinki: Elme Hadžić, Lejle Zahirović, Ibre Bublina,Atife Duna, Samke Seferović, hora “Safikada” i Asima Hodžića – saz iorkestra “Akustiko bend”. Treba odati priznanje organizacionom odboru, Zajednici građana BL,Savezu Banjalučana i svima koji su svojim doprinosom pomogli održa-vanje ove, veoma zahtjevne, kulturno-sportske manifestacije. Posebno is-tičemo zahvalnost Muhamedu Kulenoviću, predsjedniku Zajednice, koji jesvojim nesebičnim radom značajno doprinio održavanju i ovogodišnjeg„Vezenog mosta“.

GODINE KOJE TRAJU GODINE KOJE TRAJU

Tekst: Ismet Bekrić, Mirsad Filipović i Mesud Mulaomerović

Foto: Safet Isić, Slobodan Rašić Bobara, Ervin Kopačić i Atif Turčinhodžić

Vrlo zapažena izložba: Nerica Abdulić Osmančević

Izvrstan nastup: Hor Safikada Nisu im smetale velike vrućine: turnir u fudbalu za juniore

Otvorila Vezeni most: Jasna Brkić zamjenica gradonačelnika

5Š E H E RBANJA LUKA

Sala je bila prepuna završne večeri

Gost iz Srebrenika Elma Hodžić oduševila svojim nastupom

Veoma talentovana Lidija Bojinović i profesor Arsen Čarkić

Položili cvijeće za nevine banjalučke žrtve


Vezeni most 2015.

6

Cvjetovi u vrbaskim bistrinama: Ne ponovilo se! –

Stihovi pred rodnom kućom pjesnikinje Nasihe

Kapidžić Hadžić – Sanjar iz »bašte sljezove boje« -

Nagrada sarajevskoj književnici Ljubici Ostojić

Obale i bašte kraj Vrbasa, ta najljepša mjesta susreta i sjećanja, ponovosu bile otvorene knjige sa čijih su živih stranica krenuli stihovi preko jošjednog »Vezenog mosta« - 12. susreta Banjalučana održanog od 13. do 17.jula 2015. Počelo je u Gornjem Šeheru, sjećanjem na »sva ta draga lica«,kojih više nema, ali koja nismo zaboravili, odajući im dužno poštovanjepoklanjanjem cvjetova bistrini Vrbasa. Na visećem mostu, koji iz sokakasa desne obale izlazi u Čaršiju, tamo gdje je dom Kulturno-umjetničkogdruštva »Bu du ćnost«, pisalo je krupnim slovima »Ne ponovilo se«; neponovile se one godine progonstava i zla, a vratile se, zaživjele, godineprijateljstva, zajedničkog života, povjerenja, dobrote!

»Ovi buketi koje ponovo spuštamo u rijeku, kao izraz sjećanja iljubavi, neka budu i dio mostova među svim Banjalučanima, i svimljudima, mostova preko kojih će prolaziti ljubav a ne mržnja«, rekao jeizmeđu ostalog Atif Turčinhodžić, predsjednik društva »Budućnost«, čijaje inicijativa ovakvog sjećanja i uvažavanja postala već dio programa jul-skih susreta Banjalučana.

CVJETOVI I STIHOVI ZA NASIHU

A istoga dana, tog 13. jula, jedan buket, u koga smo utkali zajedničkuljubav prema poeziji, rijeci i svome gradu, položili smo i na spomen-pločupjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, na njenoj rodnoj kući u naselju Stup-nica. U prisustvu brojnih ljubitelja poezije, svoje stihove govorili sudosadašnji dobitnici nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most«:Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Muhidin Šarić i Pre-drag Bjelošević, uz koje su ovo priznanje dobili i Kemal Coco i Ranko

Pavlović. Oživljena su i sjećanja na »pletisanku« i »vezilju« NasihuKapidžić Hadžić, čiji su stihovi dio literarne baštine Banjaluke i BiH i na-jljepši most koji nas vezuje s rodnim gradom. Most kojem je »ogledalozelena rijeka«, a u tom ogledalu ne blijede drage slike djetinjstva, zavičajai svakodnevlja. A najviše – ljubavi. One koja je zablistala i na pjesničkomomažu Safikadi, dan kasnije, kraj kamenog spomenika banjalučkoj Juliji,kojoj je pjevao ženski hor »Safikada« i poklonili se stihovima pjesniciŠimo Ešić, Enisa Osmančević Ćurić, Ismet Bekrić, Šemso Avdić, Slobo-dan Bojić i Darko Tomić. To pjesničko-muzičko predvečerje bilo je najl-jepši uvod u već tradicionalno veče sa piscima i knjigama, održano uvijećnici Doma kulture/Banskog dvora.

SA PISCIMA I KNJIGAMA

»Ma kakav biomoj rodni prag,on mi je ipakmio i drag.Prost je i skroman,ali je moj,tu sam slobodani gazda svoj.«

Ovi stihovi, iz poetske bajke »Ježeva kućica«, otvorili su literarnoveče koje je započelo omažom velikom piscu Branku Ćopiću, u povodu100-godišnjice njegovog rođenja. O sanjaru iz »bašte sljezove boje« gov-orio je pjesnik Šimo Ešić, predstavljajući njegova izabrana djela koja jepotpisala i izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle. »Ćopićeva djela susvojevrsna bajka djetinjstva koja traje«, rekao je Ešić. Pjesme i priče iz teode djetinjstvu objavljene su početkom osme decenije prošlog vijeka i uBanjaluci, u izdavačkoj kući »Glas«, u knjigama »Otac Grmeč« i »Pohodna mjesec«.

Pjesnička riječ na »Vezenom mostu«

BUKETI SJEĆANJA


7

Vezeni most 2015.

Šimo Ešić je predstavio još dvije nove knjige banjalučkih autora kojesu ove godine objavljene u poznatoj ediciji »Mali princ« njegovog iz-davača – riječ je o izabranim pričama Ranka Pavlovića »Mašta na tufnice«i novim pjesmama i pričama Ismeta Bekrića u knjizi »Patuljci se uvijekvraćaju«, koja je na aprilskom Sajmu knjiga u Sarajevu dobila i nagradukao najbolja knjiga za djecu.

Novim knjigama predstavile su se i dvije poznate banjalučke kn-jiževnice – Enisa Osmančević Ćurić i Radmila Karlaš.

Postoje knjige koje nastaju iz dubina, iza tišina; takva je i zbirka pje-sama Enise Osmančević Ćurić »Riječi iza tišine«, u kojoj majka/pjes-nikinja razlijeva po bjelini papira, po listovima i laticama, po beskrajuneba, svoju duboku bol za izgubljenom kćerkom, tražeći u riječima, u sti-hovima, neki novi smisao postojanja i bitisanja.

Smisao života, i suživota, traži i Radmila Karlaš u svojoj proznoj kn-jizi »Pogrešan peron«, otvarajući u sjeni rata/zla i svjetlosti pri-jateljstva/dobrote egzistencijalna pitanja humanizma: da li se nalazimo na»pravom« ili »pogrešnom« peronu.

Da li jedni druge gledamo preko ograda i nišana, ili smo istinski suput-nici? – pita se u svojoj zbirci stihova »Suputnici« i slovenački pjesnikVladimir Vekić, čije je djelo likovno obogatio banjalučki slikar i grafičarEnes Mundžić. Vekićeva zbirka, predstavljena na ovogodišnjem »Vezenommostu«, nudi nam tako dva ugođaja – poetski i likovni.

Zanimljivo je bilo slušati još jednog gosta večeri – Asima Hadžise-limovića, koji je u svojoj 92. godini života napisao knjigu ljubavnih sti-hova, s naslovom »Ljepotice raja«. I Banjalučanka u Švedskoj, SadetaSokol, čije smo »Iskerane pjesme« listali prije dvije godine na »Vezenommostu«, ponovo nas je obradovala novom knjigom pjesama i rukotvorina»Gradovi u pjesmama u rukotvorinama«.

Veče sa piscima i knjigama bila je također prava prilika da se pred-stave i novi brojevi magazina Banjalučana »Šeher Banjaluka«, o kojem jegovorio njegov urednik Mirsad Filipović, te nova već 17. knjiga »Ban-jalučkih žubora«, s naslovom »Vrbaska priča«, u koju je prisutne uveo

urednik Ismet Bekrić. Tom prilikom čuli smo i neke pjesme i sjećanja sastranica ovih publikacija čiji su autori: Nenad Radanović, Jovan Joco Bo-jović, Kemal Coco, Sead Mulabdić, Kemal Handan, Mustafa Bajagilović,Jasmin Zemić, Mirsad Omerbašić, Atif Turčinhodžić, Salih Đođić, SakibSalama, Aljoša Mujagić. Program je svojom živom riječju obogatio i pjes-nik Šemso Avdić, koji je napisao i knjigu o stradanjima banjalučkih Roma– »Kartu u jednom smjeru«.

SAMOSVOJNI KNJIŽEVNI GLAS

Kruna večeri bila je, već tradicionalno, dodjela književne nagrade»Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, koju je ove godine žiri u sastavuPredrag Bjelošević, Enisa Osmančević Ćurić i Šimo Ešić, dodijelio sara-jevskoj književnici Ljubici Ostojić. U njenom bogatom književnom opusuznačajno mjesto zauzima i stvaralaštvo namijenjeno djeci, i u prozi i upoeziji. Poznate su njene prozne knjige »Tu stanuje Danijelova priča«,»Zašto dubiš na glavi, Danijele«, »Dječak sa ključem oko vrata«, a u poez-iju za djecu unijela je mnogo savremenih akcenata i slika iz svakodnevnogživota.

»Ljubica Ostojić je samosvojni književni glas odnjegovanog stila, um-jetnica koja je bosanskohercegovačku književnost za djecu obogatila (iobogaćuje) djelima neprolazne umjetničke vrijednosti, a značajan je i njenprofesionalni i stvaralački doprinos razvoju lutkarske i teatrološke umjet-nosti u BiH, posebno onaj dio njenog umjetničkog angažmana posvećendjeci i mladima«, zapisano je između ostalog u obrazloženju žirija. Rec-imo da se čestitkama ovogodišnjoj dobitnici značajnog priznanja pridružioi slikar Enes Mundžić poklonivši joj monografiju o svome djelu.

Pjesnička riječ dominirala je i u Galeriji zaslužnih Banjalučana, u kojojje o djelu Jovana Joce Bojovića i Slavka Podgorelca govorili prof. dr Mio-drag Živanović, Dr. Rade Dujaković i Slobodan Marić, naglasivši da su oniostvarili duboke tragove u literaturi i duhovnom životu Banjaluke.


8

Rezime tradicionalne tribine: Izgradnja mira isuživota zasnovana na afirmaciji povjerenja,tolerancije i uvažavanja različitosti.

U okviru manifestacije 12. susreti Banjalučana „VEZENIMOST-2015.“ održana je, 16. jula 2015.godine, u Vijećnici Skupš-tine grada Banjaluka,Tradicionalna tribina dijaspore - „Dijalog zabudućnost“- otvoreni razgovori predstavnika banjalučke dijaspore ipovratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti gradaBanjaluke, o temi: „ Aktualna zbivanja u Gradu, RS i BiH i ulogasugrađana iz dijaspore u razvojnom procesu grada“.

Na tribini su učestvovali predstavnici izvršne vlasti grada Ban-jaluke: dogradonačelnica grada Banjaluke Jasna Brkić, načelnikOdjeljenja za društvene djelatnosti Radenko Đurica, načelnikOdjeljenja za privredu Radenko Komljenović i načelnik Odjeljenjaza komunalne poslove Zoran Novaković, zatim predsjednikSaveza Banjalučana Švedske Mirsad Filipović i predsjednik UOZajednice udruženja građana Banjaluke Muhamed Kulenović sasaradnicima i drugim zainteresiranim građanima.

, Moderator tribine Mesud Mulaomerović u uvodnom izlaganju

naglasio je određene konstatacije kao polaznu osnovu za razgovorna tribini, i to:

-da se ove godine obilježava 20-godišnjica ustanovljenja mira uBiH dejtonskim mirovnom sporazumom i da su rezultati imple-

mentacije sporazuma ispod očekivanih, osim u dijelu koji se odnosina prekid oružanog sukoba, a da su razočaravajući u obezbjeđi-vanju uslova za ekonomski održiv povratak i izgradnji dosto-janstvenog mira zasnovanog na povjerenju za suživot, toleranciju iuvažavanju različitosti,-da se sa mirovnim sporazumom manipuliše i da ga svako tumačina svoj način, pa zbog toga nisu ni donesene sistemske strategije iprogrami izgradnje mira afirmacijom povjerenja u suživot, toleran-ciju i uvažavanje različitosti, bez čega se ne može uspostaviti dos-tojanstven mir , naročito u multietničkim i multikulturalnimzajednicama, što čini kočnicu ukupnom društveno-ekonomskomrazvoju,-da je, na inicijativu Predsjedništva BiH i generalnog sekretara UNprepoznavanjem potrebe stvaranja prostora za dijalog i promocijusuživota u BiH, pod pokroviteljstvom UN pokrenut projekat „Dija-log za budućnost“, a u implementaciji ovog projekta bi trebaleučestvovati sve relevantne institucije i javne ustanove državnog icivilnog sektora, naročito iz oblasti obrazovanja i kulture,-da je osnovni programski cilj Zajednice udruženja građana Ban-jaluke i manifestacije „Vezeni most“ obnavljanje povjerenja zasuživot, toleranciju i uvažavanje različitosti i ravnopravnosti, čimesmo faktički pretača projekta „Dijalog za budućnost“, po kojemsmo ove godine dopunili naziv tradicionalne tribine dijaspore u„Otvoreni razgovori - Dijalog za budućnost“ -da naši sugrađani u dijaspori, prvenstveno mladi obrazovani sastečenim pozitivnim radnim iskustvom, predstavljaju značajanrazvojni resurs i potencijal koji bi se mogao usmjeriti u razvojniproces grada Banjaluke, RS i BiH u cjelini i otvaranju putevaevropskim integracijama, ako se za to stvori povoljna klima i pre-

OTVORENI RAZGOVORI

DIJALOG ZA BUDUĆNOST

Vezeni most 2015.

duvjeti-da je i dosadašnji priliv sredstava od sugrađana iz dijaspore međunajznačajnijim deviznim stavkama, i da je na nivou BiH nekolikomilijardi eura godišnje,-da se kontinuirano ignorišu zamolbe, prijedlozi, zahtjevi i pred-stavke nevladinih organizacija i građana koja se odnose na:diskriminatorske odluke kod zapošljavanja u službama državnihinstitucija i javnim ustanovama, kod imenovanja naziva naselja iulica, kod izgradnje i održavanja infra strukture u povratničkimnaseljima, i dr.,-da se dovodi u pitanje rad brojnih nevladinih organizacija koje suod šireg društvenog interesa zbog značajnog umanjenja sredstavaod Grada za režije i programske aktivnosti.

Ovo su bila polazišta rasprave čiji su učesnici trebalo da pružesvoj doprinos otklanjanju brojnih problema i barijera i afirmisanjuizradnje mira i pokretanja procesa društveno ekonomskograzvoja.Rasprava, u kojoj je učestvovala većina prisutnih, bila jeveoma sadržajna i korektna, iako je bilo suprostavljenih stavova opojedinim pitanjima, a u ovom rezimeu zbog ograničenog prostoraiskazano je u nekoliko konstatacija:-da je bilo krajnje vrijeme da se pokrene projekat „Dijalog zabudućnost“ koji doprinosi izgradnji mira afirmacijom povjerenja usuživot, toleranciju i uvažavanje različitosti, što je preduvjet za or-ganizovan iskorak u društveno-ekonomskom razvoju,-da je neophodno donijeti strategije izgradnje mira zasnovanog naafirmaciji povjerenja, toleranciji i uvažavanja različitosti, koje bi seprovodile i kroz sve institucije a naročito u oblasti obrazovanja ikulture,-da je banjalučka dijaspora, po broju i stukturi, značajan razvojniresurs i potencijal koji u proteklom periodu nije na organizovannačin uključivan u razvojni proces Grada, -da ima veliki broj naših sugrađana raseljenih širom svijeta koji suobrazovani u prestižnim univerzitetima, koji su stekli vrlo značajnapozitivna radna iskustva, i koji obavljaju vrlo odgovorne i značajnefunkcije i u mogućnosti su da svojim idejama i sugestijama usm-jeravaju investicioni potencijal svojih firmi ili firmi u kojima rade u

razvojne procese Grada i šire, ako se za to stvori povoljna klima,-da sugrađani u dijaspori nastoje da afirmišu Banjaluku kaootvoreni multikulturalni evropski grad sa bogatom istorijskom, kul-turnom i prirodnom baštinom i sa lijepim tradicijama i običajima,te da s pravom očekuju da Banjaluka bude lider u otklanjanju bari-jera u izgradnji mira zanovanog na afirmisanju povjerenju usuživot, tuleranciju i uvažavanje različitosti. -da, prema riječima načelnika Odjeljenja za privredu RadenkaKomljenovića, postoji spremnost za svestrano sagledavanje i da-vanje podrške svim ozbiljnim prijedlozima za uključivanje sug-rađana iz dijaspore u razvojne procese Grada, i da je Banjalukaotvoreni grad i da će rado podržati svaku ponudu koja unapređujerazvoj, a naročito one kojima se otvaraju nova radna mjesta,-da je, prema riječima dogradonačelnice grada Banjaluke JasneBrkić, rasprava bila vrlo korisna i da ima potrebe da se iznesena pi-tanja nađu u programimu Skupštine grada, da je raduje želja imogućnost naših sugrađana raseljenih širom svijeta za uključivanjeu razvojne procese svoga grada, te da će tome dati značajnu po-dršku,-da manifestacija „Vezeni most“ daje značajan doprinos afirmacijipovjerenja i izgradnji mira zasnovanog na toleranciji i uvažavanjarazličitosti, da je postala simbol povezivanja i prijateljstva i prepoz-natljiva i izvan granica BiH, da je od posebnog interesa za Grad iotvorena za sve građane bez obzira na dobnu, spolnu ili bilo kojurazličitost, te da je treba i dalje podržavati i tradicionalno održa-vati na nivou primjerenom multikulturalnom evropskom gradu,

Na kraju, predsjednik UO Zajednice Muhamed Kulenović jeuručio PRIZNANJE „VEZENI MOST“ dogradonačelnici gradaBanjaluke Jasni Brkić, koja je Skupština Zajednice, povodom 10-godišnjice djelatnosti Zajednice i manifestacije „Vezeni most“,dodijelila pojedincima i institucijama za značajan doprinos ostvari-vanju programskih ciljeva Zajednice i manifestacije „Vezeni most“.

Moderator tribine „Dijalog za budućnost“Mesud Mulaomerović

Jedan od stubova Vezenog mosta je i neumorni Mesud Mulaomerović


Srebrenica je 11. jula ove godine bila mjesto sjećanja i beskra-jne tuge; obilježena je 20. godišnjica genocida komemoracijom zasve ubijene nevine žrtve i dženazom kojoj je prisustvovalo više od50 hiljada osoba. Među prisutnima se osim rodbine, visokihzvaničnika, učesnika marša mira, našla i mala delegacija SavezaBanjalučana. U Srebrenicu sam stigao organizovanim prevozom, ujednom od 200 autobusa, sa mojim velikim prijateljem iz OlovaKasimom Hadžiabdićem.

Tog dana bilo je veoma vruće i mnogi stariji su tražili malohlada i tekućine. U nepreglednoj koloni ljudi, od Srebrenice do Po-točara, sreo sam i svoje rođake, prijatelje iz Švedske, predstavnikeSaveza žena i mnogobrojne Banjalučane.Tog dana je ukopano 136nevinih, od kojih je bilo18 maloljetnika, žrtava stravičnog zločinakojeg su počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskihSrba pod rukovodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića.

Na komemoraciji su govorili mnogi visoki dužnosnici: BillClinton, lični izaslanik američkog predsjednika Baracka Obame,Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala, Theodor Meron,predsjednik Haškog tribunala, Valentin Inzko, visoki predstavnikmeđunarodne zajednice u BiH, Jan Eliasson, zamjenik generalnogsekretara UN, jordanska kraljica Noor, Ahmet Davutoğlu, premijer

Turske, Kolinda Grabar - Kitarović, predsjednica Hrvatske, BorutPahor, predsjednik Slovenije, Dragan Čović, član PredsjedništvaBosne i Hercegovine, te Ćamil Duraković, predsjednik opštine Sre-brenica. Bilo je zaista veoma teško i potresno gledati preživjeleSrebreničane koji su se opraštali od svojih najmilijih nakon punih20 godina. Majke su ukopavale svoje muževe i sinove, sestre svojeočeve i braću. Ima li išta strašnije od toga? - pitali su se mnogi odpreko 50000 prisutnih, koji su došli odati posljednju počast stradal-nicima, otklanjati dženazu i proučiti fatihu. Osjećaji koji su navi-rali, tuga i bol kod prisutnih, suze na mnogim licima, teško semogu opisati. A trebalo je biti tu!

Broj ukopanih žrtava u Potočarima se popeo na više od 6400, aukupan broj ubijenih i nestalih Srebreničana je 8372. Da li će i kadsvi biti pronađeni i dostojno sahranjeni velika je nepoznanica, alinadati se je da će se to jednog dana dogoditi i da će sve žrtve ovognezapamćenog genocida ipak naći svoj mir. Ipak ove godine obil-ježavanje nije prošlo dostojanstveno i mirno. Dolaskom AleksandraVučića na mezarje počelo je negodovanje mnogih prisutnih. Srbi-janski predsjednik je dočekan salvom zvižduka, protesta, doviki-vanja, a pojavili su se mnogi transparenti koji su oslikavali štaprisutni misle o njegovom dolasku i njegovim prijašnjim izjavama.

Tekst i foto: Mirsad Filipović

SREBRENICA, 11. jula 2015.

DVADESET TUŽNIH GODINA

Na komemoraciji u Srebrenici i

predstavnici Saveza Banjalučana

Reportaža

Uprkos tome nije bilo u redu da se napadne i umjesto da se onizvini i pokloni žrtvama, svi su se morali izvinjavati njemu. Reis-ul-ulema, Husein ef. Kavazović, pozvao je prisutne da ostanu dos-tojanstveni iz poštovanja prema žrtvama i nakon toga se situacijaprimirila, te je klanjana dženaza. Nakon dženaze i ukopa posmrt-nih ostataka, nad mezarima su ostali uplakani članovi porodica.

Pri povratku u Olovo, u autobusu mukla tišina, Kasim i ja smo

bili svako u svojim mislima, poneki komentar i konstatacija da seovakva tragedija ne smije nikad i nigdje ponoviti. Bošnjački narodsrebreničkog kraja platio je veliku cijenu za samostalnu i nezavisnuBosnu i Hercegovinu, a na nama je da to svake godine dostojnoobilježavamo i nikad ne zaboravimo. A Banjalučani će i ubudućedolaziti u Srebrenicu i pokloniti se nevinim žrtvama genocida.


Autor pojma democid je politolog Rudolph J. Rummel kojim jeoznačio širi geo-politički kontekst pomora ljudske populacije pod sis-temskom kontrolom vlasti. Za Rummela je genocid nešto uži pojam,a democid se odnosi na doktrinarno uništenje jedne specifične vrsteljudi, klasificiranih prema ideologiji, vjeri, rasi, naciji, kulturi.

Prema definiciji genocida registriranoj u „Konvenciji o spreča-vanju i sankcioniranju genocida iz 1948. godine“, pod tom anticivi-lizacijskom pojavom podrazumijeva se svako nasilno sistematskodjelovanje protiv određene ljudske populacije, s namjerom da se njeni

pripadnici ubiju, prognaju, dislociraju, njihova pokretna i nepokretnaimovina otme ili prepusti drugom nezakonitom vlasniku. U tu defini-ciju spadaju teror i lišavanje slobode, mučenje zarobljenika, zlostavl-janje i zloupotreba slabih i nezaštićenih osoba.

U OSCE je parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni, za-počet u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decem-bra 1995. poznat kao Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i raseljenimlicima. Dogovor su potpisale i njim se obavezale Republika Bosna iHercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.

Ako se pažljivo pročita svih osamnaest članova Aneksa i uporedesa stvarnom situacijom u Bosni, lako je ustanoviti da je provedenosamo nekoliko odredbi, a opća situacija u mnogim regijama je čak igora nego što je bila u vrijeme potpisivanja Sporazuma o miru. Tvrditida u Bosni nije bilo genocida znači nesumnjivo doprinijeti jačanju ireviziji genocidne ideologije i prakse, i, što je najgore, amnestirajućiprethodni, unaprijed se afirmira svaki mogući novi genocid.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY, Haški tri-bunal) u desetak slučajeva je presudio da je nad muslimanskim građan-

U Srebrenici je počinjen

GENOCIDNad čitavom Bosnom se već stoljećima provodi

DEMOCID

Piše: Marjan Hajnal

Foto: Mirsad Filipović


ima RBiH izvršen GENOCID. Niko nema protivargumente kojima bioborio dokaze da je priprema razbijanja suverene članice UN vršenadugotrajno i planski i da je agresija paravojnih jedinica i regularnihnovouspostavljenih vojnih formacija VJ i HVO predstavljala samo za-vršni čin hegemonističkih aspiracija Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Analizirajući proporcije uzastopnih genocida provođenih nadbosanskim stanovništvom, može se bez sumnje govoriti o democidu.

Letimičnim uvidom u statističku analizu najvećih democida, lakoje doći do zaključka zašto je Rusija uložila veto na Rezoluciju o geno-cidu nad Srebreničanima. Od 1917. do 1987. u Rusiji je ubijeno 62miliona ljudi. A u Kini od 1948. do 1987. stradalo je više od 77 milionanjenih građana, s tim što se i danas u Kini vrše genocidne represije naddesetinom njene populacije, posebno nad praktikantima Falung Gonga.Democid se također provodi i eliminacijom ženskih fetusa. Kako odvlada tih zemalja očekivati da kritički gledaju na (bilo koje) etničkoistrebljenje u Bosni i da osude počinitelje za genocid?

Samo djelomično utješno djeluju i više liče na post festum posi-panje pepelom odluke Kongresa SAD o jednoglasnom usvajanju Re-zolucije o Srebrenici kojom se zločin iz jula 1995. godine definiše kaogenocid, i suviše zakasnila inicijativa Parlamenta EU o proglašenjuRezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ako je rat oružani produžetak politike, onda i povratno, ako se ratprovodi u miru političkim sredstvima, nema nikakvog razloga da seon ne dovrši u centrima koji ga uvijek iznova generiraju. Sve dok se tone shvati, uloge Moskve, Rima, Rijada, Berlina, Pariza, Londona,Vašingtona, Teherana, Ankare, Jerusalima, samo su marginalnililiputanski odbljesci velikih aspiracija koje su i doprinijele raspaduJugoslavije i nesmetanom ataku na Bosnu, na bastion dotadašnjeg mirai bratstva, makar i prividnog, ali, koje je funkcioniralo, u radničkojklasi, među brigadirima omladinskih radnih akcija, bardima kulture,sportistima, umjetnicima, graditeljima, među običnim građanima.

Sagledavajući retrospektivu svih povijesnih užasa na Planeti, ne

može se bez duboke rezignacije konstatirati da svi dušebrižničkipokušaji izbjegavanja pune spoznaje o posljedicama democida u Bosniliče na namjeru da se umilostivi gnjev troglave goropadi. Oduvijek jeBosna bila raj za njene građane i trn u oku punom zavisti i podlostinjenih dušmana. Zato Bosancima nije prioritet dobiti zaštitu već priz-nanje prava na pravdu.

Kako Bosnu mogu zaštititi oni koji su i sami počinili i čine geno-cide? Ako su oni garant slobode i mira, neće biti ni slobode ni mira.Došli su da pokore, porobe, otmu, zagade, pokradu, siluju, ubiju,prevedu na „svoje“, da eksploatišu, da odnesu.

Velika je mala Bosna u svojoj tihoj napaćenoj ljepoti,veličanstvena u svojoj nesreći i dostojanstvenoj tuzi. Stranac je i kadabi htio nikada neće razumjeti ni voljeti. Može joj se diviti, ali trpjetinjenu nemuštu studen, nepokornost, vilajetsku začaranost, humor,prosjeve vrhunaravne umnosti i prirodnog šarma, nikada. U tome jenjena snaga i u njenoj snazi uvijek tinjajuća nada. Mrak europskih vi-lajeta donijeli su sa svim svojim ostalim smećem oni koji je nikadanisu sagledali u njenoj nevinoj dobroćudnosti, otvorenosti, predus-retljivosti, poštenju, iskonskoj nepatvorenosti.

Bosni trebaju mir, poštovanje, plemenita namjera, a ljubavlju i do-brodošlicom ona sama uvijek zrači. Njene mostove, nažalost, okrvav-iše, porušiše, oskvrnuše ljudima njihove najbliže. Trebaju li Bosninjihove rezolucije? Koliko Bosanaca uopće razumije tu rogobatnuriječ? Intuitivno i instinktivno Bosanac zna da tamo gdje su rezolucije,guše se revolucije kulture i humanosti. Guše ih ponajviše domaće dod-vorice. A protiv rušitelja mostova i silnih silnika koji krvlju ljubo-pitljivih djetinjasto naivnih “domorodaca” zamutiše Drinu, Vrbas,Miljacku, Neretvu, Sanu, Unu, jedna je jedina adekvatna kazna: njimamira da ne bude ni na ovom ni na onom svijetu. Neka vječno kruže ukrvavim vrtlozima svojih „rezolucija“.

Bosni trebaju poštovanje i mir. Sve ostalo ona ima, a što nema,smoći će sama.


14

Mnogim Banjalučanima još uvijek je u sjećanju djelo-vanje Kluba akademičara Banja Luka (KAB). „Mi želimoda služimo socijalnom progresu, a ne socijalnom mračn-jaštvu, i želimo da naš rad bude društveno koristan“,bilo je jedno od osnovnih programskih načela Klubaakademičara Banja Luka, osnovanog 16. avgusta 1934.

godine. Stoga je u Banjoj Luci 16. avgusta ove godine,polaganjem cvijeća na spomen-ploče na Narodnom po-zorištu i Domu kulture, uz postavku fotografija i doku-menata koje podsjećaju na rad KAB-a, iz arhivebanjalučkog fotografa Slobodana Rašića-Bobare, obil-ježen ovaj značajan datum iz banjalučke prošlosti.

Pripremio: Mišo VIDOVIĆ

SJEĆANJE NA KAB

„MI SMO SINOVI OVE I danas, Kabovci s ponosom ističu

da nikada nisu bili ničiji, negosamo svoji, i da su radili u

interesu svoje zemlje, slobode inapretka.


Reportaža

15

Nekadašnji članovi i veterani KAB-a, okupljeni predovim spomen-pločama, prisjetili su se aktivnosti idruženja, ali i još jednom podsjetili da su Klubakademičara Banja Luka osnovali napredni intelektualcii studenti, svojim ekonomskim, socijalnim i kulturno –prosvjetnim programom u Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini.Klub akademičara Banja Luka bio je oduvijek društvoonih koji su malo drugačije mislili, onih koji su otvorenije išire mislili - kazali su neki od prisutnih, i još jednom pod-sjetili da su ideje KAB-a oduvijek bile avangarda u svimsistemima i društvenim uređenjima.

I danas, “Kabovci” sa ponosom ističu da nisu nikadabili ničiji, nego samo svoji, i isključivo su radili u interesuljudi i građana. Svojevremeno, organizovanjem tribina,predavanja, kao i drugih vrsta manifestacija, radili su naprosvjećivanju građana Banje Luke, ali i Bosanske Kra-

jine. Iako Klub akademičara Banja Luka više ne postoji(prestao radom sedamdesetih godina godina), to nijespriječilo njegove nekadašnje članove da se okupe i obil-ježe godišnjicu osnivanja. I ovom prilikom poručiše da bise „mnogi naši sugrađani trebali ponekad zaustaviti is-pred ove ploče i pročitati ovaj tekst“:

...Mi hoćemo da služimo socijalnom progresu, a nesocijalnom mračnjaštvu i reakciji. Da naš rad budestvarno društveno koristan, da savremena naučna istinapostane svojina najširih narodnih slojeva. Mi tražimo slo-bodu našeg kulturnog rada i obezbijeđene kulturne pod-loge. Mi nismo došli sa Marsa , mi smo sinovi ovezemlje, dio ovog naroda te golih šaka i praznih džepovami hoćemo da radimo u interesu svoje zemlje, slobode inapretka svog napaćenog naroda...

Nekadašnji članovi KAB-a, progresivni intelektualacii građani, dali su svoj doprinos u narodnoslobodilačkoj iantifašističkoj borbi od 1941-1945.: Za izuzetna djeladevet članova KAB-a proglašeni su narodnim herojima, anjih više od 50 učestvovalo je u NOB-u od 1941. do1945.

ZEMLJE...“


Jest, kažem sama sebi jednog jutra u kupatilu, dok posmatramreakciju u ogledalu. Po ko zna koji put, pada mi na pamet da mi sebezapravo nikada ne vidimo, izuzev u ogledalu. Ove ili one vrste.Dakle, kažem to jutro, u pravu si, nisam joj se javljala izvjesno vri-jeme. A zašto, kad svaki dan mislim na nju. A kada se neko nekomne javlja neko vrijeme, a taj ili ta "nekom" je teško bolestan(a), ob-jašnjenja su samo dva. Ili vam nije stalo ili vas je pretjerano briga. To-liko da svaku misao o bolesti sa ishodom kakvu podrazumijevajuneizlječive bolesti naprosto preinačite u izlječive. Takav je bio slučajsa mnom i mojom Nadom Štefanac iz Zagreba. Naime, nije ona iz

VLAKOM PREMA JUGU,podnaslov IZBJEGLICA NA VRBASU

Tekst: Radmila Karlaš

Foto: Iz arhive Mirsada Filipovića

Kolumna


Zagreba, živjela je u mom gradu do potopa, dok je nisu kao i mnogedruge "nepodobne" protjerali. Da više ne načinjem tu temu krvi i tla,četvrt vijeka trubiti o tome, a i dalje živjeti u posvemašnjem fašizmu,doduše sad više korporativnog tipa, suviše je i za moju malenkost. UNadinom slučaju nisam vjerovala u bilo kakav fatalan ishod. A nev-jerica će se pokazati kao moje prirodno stanje i kad budu u pitanjuArsen Dedić, te 21-ogodišnji Nikola Č. Tačnije, moj mozak nije sesnalazio sa informacijom smrtnosti u vezi ta tri draga bića i odaslaoje impulse koji me nisu činili svjesnom opasnosti po njih. Anestezi-ran mozak. Da mi je da takav ostane.

Ove godine Avgust je bio kao Avgust kad hoće. Meni paše svakovrijeme, bez ekstremnih situacija poput prošlogodišnje poplave, aliovo ljeto je bilo kao da sam ga naručila u kafani. Može li jedno ljetoovaj put. Tuš! Sav u vrućini i u Vrbasu. Prelijep. Toliko da sam seposlije mnogo vremena kupala sa neviđenim ćeifom. Nije poslijemnogo vremena, jer sam se u Vrbasu kupala samo jednom kad je Zv-jezdanin Žika pravio ostrvo ispod Kastela, poput onog Alinog. Biloje takođe vrelo ljeto, ali sam ipak vrištala kao Kristina iz Maratonaca,dok me Đeđa pratila lupajući o vodu, "Kupačice moja!" Gazila jesam,kvasila se jesam, ali kupanje jok. Uvijek sam govorila da je leden itačka. I dalje sam ona ista persona koja je nadasve zimogrožljiva, alimi se valjda mozak užario od svega. Borisa sam zamolila da ne paliTV, pogotovo informativu, ali do mene je ipak došao info o Malomod Velikog i paradi pijanstva i kiča. Najveća poratna svadba. Pošto jenas kao običan puk već odavno od Orkestra za svadbe i sahrane za-palo ovo potonje, možemo samo svirati k. pardona me. Veliki Poglav-ica La Mažnjava što u prevodu znači žemo sve, zaista može sve, jerste vi to tražili. I tačka! To što je oženio sina manje više, ali ono os-talo, opet ste vi to tražili ili dopustili. Dođe na isto. Veliki Poglavicasazdan je od vas dragovoljci, vaš je produžetak, esencija. Baš kao štoi Staljin nije bio fenomen s Marsa, da ne spominjem ostale, manje iliviše brkate. A opozicija. Stekla sam vrlo utemeljen dojam da su ljubo-morni. Jer, cijenjeni puku, svi oni jesu, ali niko toliko. Poslije ovebratije ni trava neće rasti. A mir kao u mejtefu. Dok se u Manjembune da sve pršti, u Većem do mog, tajac. Bez obzira što ne gledamTV, informacije dolaze kao influenca. Samo što skole jedan virus,drugi mutira. Tako opet sve znam, nažalost. Izbjeglička kriza. Sjetihse Milaninih priča o Siriji. Živjela je tamo u nekoliko navrata. Sviđaojoj se, između ostalog, odnos prema protoku vremena. Ležerniji, op-ušteniji. I nadasve, usporeniji. To me oborilo s nogu, imati usporenijiodnos prema protoku vremena. Može da teče kako hoće, ali je bitnokako vi na to gledate. Tad sam se zaljubila u Siriju na neviđeno. Otamošnjim kulturno istorijskim spomenicima, kojih je oho ho, Mi-lana je napravila nekoliko dobrih dokumentarnih serijala. Lijepo je,pričala mi je birvaktile, da ti pamet stane. Osim izbjeglica iz Sirije,uobičajeni planetarni izvještaji. Masakri, nesreće, poplave,zemljotresi, ratovi. Planeto, povrati! Elem, da se vratimo Avgustu kadhoće. Vreli mozak u hladnu vodu, savršenstvo! Užitak je bio kao kadmaestro u kafani potrefi žicu na instrumentu, pa na uvce. Iz perspek-tive Vrbasa sve je drugačije. Jebe se rijeci što je svekrvi za uhom ružana sabahu. A i meni. Poneki ribar na obali, kozar s kozama što brstepreko puta, a voda kao mlijeko. Poravnavanje je došlo isuviše brzo,onako balkanski. Na Balkanu Jin i Jang funkcionišu baš bezbeli. Prvoje otišao Arsen, pa Nikola Č., a za njima Nada. Ne vjerujem. Ja nikadne vjerujem u loše vijesti, u dobre da, prema lošim sam prosto poprirodi nepovjerljiva. I zaista nisam vjerovala. Koji dan ranije, sluša-jući o Arsenovoj bolesti, rezonovala sam, Arsen je Arsen, prema tomebesmrtan. S druge strane, ako su Arsen i Nada i bili bolesni, NikolaČ., je prštao od života. Poznavala sam ga samo jedan dan. Imao je21 godinu i u mom životu se pomolio poput leptira. Jednodnevni lep-tir. Naravno da nisam vjerovala, bilo bi to potpuno nastrano. Kad nevjerujete, to vam saopšti tijelo. Potpuno je zaleđeno, nema tuge,užasa, plača, samo led. Moje tijelo me izuzetno poznaje i uvijek mida vremena da se pripremim za bol naročite vrste.

Iz nekog razloga, o Arsenovoj smrtnosti počela sam razmišljatipočetkom ljeta. Ta misao koja me spopala na prepad, bila je takonedolična njegovoj energiji i mjestu koje je zauzimao u mom životuda sam je otjerala. "Sigurno ste lijepi", kaže Arsen u telefonskuslušalicu otresito, a opet nježno. Gabi oprosti, tvoj suprug je poeta ipjesnik svih žena. Kako odoliti. Priča mi o svojoj kćerki mojih god-ina i kako je postao deda. Dida moj, dida moj. "Mislite da je menibilo lako svih ovih godina." Naravno da ne. Moja Niskana je imalaudjela. Ljudi koji me vole za mene uvijek strahuju više na daljinu,biće da imaju bolji pogled. Tako je i ona njega dobro "informisala."I tu ništa ne mogu. "I, kako da vam pomognem kad dođete u Zagreb.Šta ja mogu da učinim oko promocije vaše knjige." Vrlo je decidan izahvalna sam mu. Tačno onakav kako sam ga oduvijek osjećala. Ioštar je, reže po potrebi. Nema uljepšavanja. Cijenim to, zvuči mipoznato. Prihvatio me kao Djevojku iz njihovog kraja. Naime,Niskana i Nada Štefanac idu tih dana s njim na "pregovore." Godinaje 2011. i ljeto je. One po svaku cijenu žele da moju prvu knjigu"Četverolisna djetelina" predstavimo u Zagrebu. Karika u tom za-mišljenom lancu realizacije je i on. Kako, to još niko ne zna. On pris-taje, tek tako, Veliki čovjek pristaje. Kafa, razgovor, one njemupredaju moju knjigu, on njima svoju za mene. Naumila sam da napromociji recituje ili otpjeva jednu od meni najdražih, Odlazak. Pa dase svi otisnemo brzim preko Bosne. Pa, kud puklo, da puklo. Potonjiproblemi u Bosanskom kulturnom centru u Zagrebu raspršiće našeplanove. Ta institucija namjenjena za prigode slične pomenutoj nefunkcioniše, jer u BiH nije konstituisana vlast kako treba, pa tako seni uposlenici tamo ne rotiraju kako bi u najmanju ruku bilo normalno.Nada i Niskana su uporne, zovu, obilaze. I ništa. Uvijek isti odgovor,nema rukovodstva u Centru, problemi. Ako je, kao što kažu, u soci-jalizmu preovladavalo mediokritetstvo, u ovom sad tranzicijskom išugavom kriminalnom političkom ustrojstvo preovladava kretenstvo.Sudbinu nam pečate neki XY debilkani. Do promocije u Zagrebunikada nije došlo, a svi smo postali krhkiji, sjebaniji. Nema rezervnihživota i prilika. Šteta, velika šteta.

Kada me Avgust umjesto da se bavi sobom ljetnim, tresnuo vi-ješću o Arsenovoj smrti, bila sam pometena u potpunosti. I nepov-jerljiva prema stanju stvari kakvo slijedi. "Nikad nisam dao na sebe",kaže Arsen. "I ti ostani takva." Nije da sam zapamtila ovaj naš raz-govor, ne izlazi mi iz glave. Moje "penzionisano" srce najavilo je damu je svega dosta i potpuno izgubilo ritam. Arsena sam voljela i tre-bala, naročito u proteklih usranih 25 godina. Bajatim od pomisli nautjehu sjećanja na mrtve, trebam žive ljude. Očigledno je da imam skim biti mrtva, problem je šta ću sa sobom živućom. I ovo malo mr-dajućih ponašaju se kao mrtvaci. Ostalo je samo da se počnu kočiti.Uostalom, šta tu ima da bude čudno. Na tragu serbskog izuma u lab-oratoriji s natpisom diplomirani Srbin ili akademik Srbin, da se slavijedna izgubljena kosovska bitka uporno i nekrofilski, PoglavicaŠenuli Lakat traži, ne, on insistira da se vaskoliko slavlje narečenognastavi. I naš poglavica je po zanimanju Srbin, pa tako ima da slav-imo sve pokradene investicije, Telekome i ine, zalud poginule i da sena koncu potpišemo. Da verifikujemo svoju propast koja je, gle čuda,više do vidna. Referendum svjetino, stavi potpis na činjenicu da, gdjeje svita u protelih četvrt vijeka prošla, tu trava još nije izrasla. Potpišise na trajnost zanimanja Srbin, ne pomisli nikad da je to možda na-cionalnost, jbš nacionalnost, zanimanje donosi korist. Stavi potpis natrajnost kosovskog polja gdje lete samo lešinari iznad leševa. Na čin-jenicu da i dalje gazi gamad. Zadrigla, osiona, fašistoidna, kriminalnado muda. Ali, nije to bilo kakva gamad, neka nikogovićka, to jegamad sa zanimanjem u vidu nacionalnosti. I ne zaboravi mirovatidragi puku, a na sljedećim izborima, jopet, gluvo glamočko. Aferim!I onda ti jebena gospođa Smrt koja očigledno ima ukusa urušiuporište. Uzme ti troje ljudi koji su te, svako na svoj način, držali naokupu. I to za jedan mjesec, šta jedan mjesec, za nekoliko dana. Kostoji iza mene, pjeva Arsen. Niko, kažem ja. Boris me pita šta sam


Kolumna

18

rekla. Brzo uviđa da je to moj uobičajeni poremećaj ponašanja u vidumrmoljenja same sa sobom. Zaozbiljno me pita bih li kod nekog dr.U zadnje vrijeme nije siguran jesam li za bolnicu ili za ludnicu. Preki-dam mu dileme sugerišući da sam prije za ovo drugo, tamo bar nemoram da navedem nacionalnost kao zanimanje, a da me ne izopštezbog toga. Tako je, odoh u ludaru. Tamo da putujem, tamo da tugu-jem. Da više ne znam sebe sama. Ni dima bola u maglama

Ideš ti na Vrbas, kaže Boris naredbodavno. Moja terapija. I odemosutradan da preživim. Plivamo uzvodno i podaleko do naše Stijene,gdje se borimo sa strujom. Prekrasno je i teško održati se nogama nastijeni uronjenoj u vodu. Ljepota košta, mislim i opstajem, a onda sepuštam u vodu. Kad eliminišemo ludnicu od koje nema ništa za sada,treba stajati u redu, naredno jutro je počelo zahtjevno. Trebalo je ovo,ono i na koncu, da promijenim filter za gorivo. I idem ja, idem,svakodnevne sitnice, blagodetne da potisnem misli o Arsenu, sop-stvenoj ludnici, krhkosti i zemnom kraju. Nikola Č. je autome-haničar, ima 21 godinu kako ću saznati poslije i laća se posla. Tada,on je samo dječko XY kojeg mimo njegovog nagomilanog poslamolim za uslugu. Hoće. Vidim ga prvi put u životu. A onda, komp-likacije. Iz nekog razloga dva nova filtera se ne uklapaju, rad na old-timerskom Citroenu AX-u odužio se. Boris i ja kružimo oko njega iautomobila, žao nam je što se toliko pati. Naizgled je jednostavno, alinešto neće, do neke gumice je, jogunasta je. Nakon izvjesnog vre-mena, ipak je gotovo. Hoću da platim, Nikola neće ni da čuje,odmahuje rukom i iz ozbiljnog izraza lica preobražava se u sušti os-mijeh. A ja stojim kao magare i polupatetično mislim da mi taj os-mijeh znači kao sopstveni udah, blistav i vrckav od mladosti i života.Nikola nastavlja sa svojim uobičajenim poslom, potpuno nesvjestandoze nitroglicerina koji je dao mom srcu. Niti kako njegov ljudskigest regeneriše, neda mi da krepam i to je to otprilike. Bez suvišnefilozofije, u Nikolinom osmijehu pronalazim i Arsena. Bez obzirakakve crne noći bile, suština svega je ovaj osmijeh. Da nije bilotamne noći, osmijeh ne bi ovoliko blistao, sve se dopunjava, uvezuje,nastavlja i opet, sve je krug. I ima smisla. S mislima punih najvećihbombonjera i čokolada koje ćemo mu koliko ujutro odnijeti Boris i ja,osjećam da moja sopstvena ludnica odstupa. Ima nade za ovu Plan-etu otprilike.

A Avgust opet kao Avgust kad hoće. I neizostavni Vrbas. Svakiput kad se prepustim i zaplivam, imam osjećaj da sam ponovo rođena.Smrt je napokon na pristojnoj udaljenosti. Te iste noći, Nikolu jeizdao sopstveni automobil. Kod Prijedorske petlje njegov automobilprobio je bankinu. Ujutro mi Boris javlja loše vijesti. Naprosto nevjerujem. Ponovo. Raspitujem se kakvo je stanje. Zovem sve kojepoznajem, a i koje ne. Šta ste mu, pitaju iz Šok sobe banjalučkehirurgije. Ništa, kažem, samo neko kome je pomogao. Moj prijateljljekar, Rade Dujaković šalje mi potpun izvještaj. Istina ne obećava,fraktura lobanje, nagnječenje mozga, prsla vratna kičma, izvađenaslezena. Svi smo se ipak nadali. Smrt kao smrt, prefrigano i opasnopoput grabljive ptičurine opet likuje. Toliko mi ta vještica snazubljenom kosom u rukama ide na živce da to već postaje nes-nosno. Umjesto da se probudi iz kome, Nikola ostaje zauvijek u njoj.Aparati više nisu ni od kakve pomoći. Dijete rođeno ratne 1993. Namjesnom groblju, iz ženinog grla dopire ropac. "Nemojte, nemojte",šušti iz grla napuklinom. Ima li išta strašnije. Nikoline godine, vapaj,sve me podsjeća na sahranu mog brata od tetke, Dragana Dade marta1992. U potonjim godinama sopstvene reanimacije, zamišljala samga kako se od dvadesetogodišnjaka preobražava u nekog odraslijeg.Šta bi radio, gdje bi bio. Ipak je negdje za mene ostao u toj dobi, živda življi ne može biti, nalik mi mnogo, posebno u osmijehu. Smijalismo se svim zubima u glavi. Dado je otišao kako dolikuje, zbog us-toličenja zanimanja koje glasi Srbin. To što je on život vidio u dru-gačijim bojama, što je bio vrhunski poliglota, načitan, lucidan i đakgeneracije u banjalučkoj Gimnaziji, njemu je bilo breme kad se sve

svelo na crno-bijelo. Ravnoteže radi, dodato je malo i crvene bojekrvi. U ime onih koji su ratovali do posljednjeng tuđeg sina. Nikolaje bio produžetak njegovog osmijeha, za mene je taj mladi momak,vršnjak mog brata, bio sam život. I Dadin i moj. Reanimacija bimožda i uspjela. Do tog momenta. Ne pouzdajem se više u sopstvenenoge. Nisam posmatrač, bol Nikoline majke probija sve blokade umeni, oslobađa ono što nikad nije nestalo i imam osjećaj da se gušimzajedno s njom. Tog dana i noći moje srce iz penzionisanog stanjaprelazi na gerijatriju. Noć je tako mračna i tegobna da ja ne mogu nida ležim, već koračam, koračam kao lav u kavezu. I što je najgore, os-jećam da ima još. Još jedno. Kako znam, znam, čujem jasno, kao dami ista ona grabljiva spodoba šapuće. I ja u onom svom istom arit-mičnom i tegobnom srcu slutim da je to istina. Te noći, u Zagrebu,umrla je moja Nada Štefanac. Što se mene tiče, Avgust može da ideu finu materinu.

Nada je bila i to svakako i dalje jest trajanje na istoj frekvenciji nadaljinu. Kao kada uključite radio i lagani jazz časkom preleti Atlantikili Sjeverno more da bi se uselio u vaše uši. Tu frekvenciju ništa nijeremetilo. Ni naša povremena "ćutanja" izazvana poslovima iobavezama svakojake vrste kojima nas je život teretio. A koja suposlije poprimala intonaciju važnih, mahom loših vijesti. Mama mije bolesna, kaže Nada...Umrla je...Moj Miro nas je zauvijek napus-tio...i tako redom. To su bile tužne vijesti uključujući i onu da boluje."Mislila sam da sam sve suze isplakala za svojim Mirom, a sad samse zabavila sama sa sobom. Odstranili su mi želudac, imam tumor.Idem na zračenje." Nada maltene telegrafski prenosi vijesti o svomstanju, kao da razgovaramo o tome kakvo će vrijeme biti narednogdana. Jedna od njenih posljednjih fotografija objavljena je na Cajinomblogu uzBLuz. Povrh njenog lica nalazi se moja posljednja knjigaPogrešan peron. Vidi se samo Nadina ruka koja ju pridržava i veselišeširić na glavi. Naziv knjige čini se zlokoban.

S Nadom je stvar stajala tako da nas dvije nikada nismo izlizalenaš razgovor, bez da smo željele da ga redukujemo. Uvijek je po obebio od naročite vrste i značaja. Planirala je da jednom i negdje, kadabude odmaka od svakodnevnih banalnosti i trčanja za kruhom na-sušnim, sjedimo dokono u penjoarima i kućnim papučama na nekojterasi, pijuckamo pićence, pušimo cigarete i Razgovaramo. Podrazu-mijevale smo da ima vremena. Onda je umro njen Miro. Dovoljnosam je poznavala i znala šta ju je sve snašlo, kao i da njen organizamne može da svari sve to. Loša vremena zahtijevala su jak želudac,ona ga nije imala. Bila je jaka, a krhka. Snagu je pokazala u plivanjupo opasnim i teškim strujama izbjeglištva, nakon izgona iz Banjaluke.Mogla je ona to. Podizati djecu, biti pravi stub kuće. Kada se Miro iz-nenada razbolio, njegovala ga je u kući do posljednjeg daha. Jer jebila jaka. Takva je bila u odnosu na druge. Slabošću nikog nijezarazila, krhkost je ostavila za sebe i za svoje tijelo. Tako je i meni,maltene se izvinjavajući, saopštila vijest da boluje. Jeste, imale smotelepatskih momenata, kao sve srodne duše na Planeti, ali ona je inakon odlaska ostavila jedan za mene. I to je suština mog pisanja.Nada mi je kroz procjep vremena ostavila nadu. Naime, te noći samobamrlo, rezignirano i nadasve ojađeno, sažaljevajući samu sebe ustilu šta ću ja bez nje, htjela da joj uputim jedan od zadnjih omaža naCoovom blogu koji je često koristila. Bila sam spremna da postanemizbjeglica na Vrbasu zauvijek. Kada sam ugledala njeno pismo, up-ućeno mi na pomenutom blogu još davne 2011. nisam se pitala kakoje to moguće. Naime, na Coovom blogu u proteklih deceniju i kusurima milion postova Banjalučana širom svijeta. Moguće je i tačka.Bila sam joj toliko zahvalna za ovu katapultiranu dozu hrabrostikakvu mi niko živ odavno nije dao, da je to neopisivo. Očigledno jei dalje živa da življa ne može biti. I još nešto, nekih prošlih godina,ispunjavajući test zabavne sadržine "S kojeg drveta si pao", Nada ija smo ustanovile da smo Jabuka, odnosno Smokva.

Saturday, April 30, 2011

Kolumna

Smokvice mojaZbunjuje me ova telepatija... Odem na mail i prije nego sto

kliknuh na Milanovu adresu, ugledah Tvoju pošiljku. Hajde rekoh si,prvo ću to pročitati pa onda pisati za blog. Sve je točno izuzev jednestvari, a o čemu je riječ, prišapnuću Ti, nije za javnost.

A sad zaozbiljno.Moj dragi ima običaj reći: 'Dozvoljavam svakome reći da je volio

Banju Luku kao i ja.' Iza toga bi slijedila druga rečenica, izrečenaprilično teatralno: 'Ali nikome ne dozvoljavam reći da je Banju Lukuvolio više od mene.' Poznavajući ga, nisam dovodila u sumnju to štogovori. I sebe sam svrstavala u klub obožavatelja i prijatelja zelenoggrada i zelene rijeke, neskromno smatrajući da svojim načinom živ-ota, radom i odgojem djece doprinosim da grad bude gradskiji. Ratnovrijeme je pokazalo da sam bila u zabludi. Trebalo je puno, puno više.

Šta znači voljeti svoj grad pokazuješ Ti svojim radom. Ostati utom glibu i vijoriti zastavom ponosa i čista obraza zaista je hrabro idivljenja vrijedno. Lako je nama iz daljine dijeliti savjete i davati po-dršku, Tvoja ledja znaju kako je teško breme koje nosiš. Iskreno senadam da će Ti Banja Luka jednog dana biti zahvalna, ne zbog Tebe,nego zbog nje same. Eto Smokvice moja, i ne zaboravi da arhaičnodrvo smokve svojim korijenom probija i najtvrdje zidove od kamenai betona u potrazi za onim što mu je potrebno za život. A da budempomalo u dosluhu sa drugim dijelom svog teksta, podsjećam Te danam je njen list bila prva garderoba.

Nadam se da ćemo Ti i ja jednoga dana uživati u slasnimplodovima smokve koju je posadio moj tata.

Voli Te JabukaNada Š. D.

Boris proviruje i kaže, Može li jedna za tebe i tvoje društvo. Jošmalo gledam Nadinu fotografiju gdje u ruci drži knjigu Pogrešanperon koja joj zaklanja lice. Naravno, odgovorim zamišljeno. Strasnoaudofilski prčka oko svojih uređaja. Uvijek moram ocjenjivatisavršenstvo zvuka, naprosto je lud za tim stvarima. I napokon sammu zahvalna zbog toga. Jer, Arsen umaršira direktno u sobu. Uvijekima pravih vozova, kaže moj dragi mudro. I ukrcasmo se bogami. Asutra neka bude šta hoće, kad se vratim s puta. Ako se uopšte i vra-tim. Moraćeš da se vratiš, kaže Boris. Zbog Hane Bošnjak. Almi iOstoji rodila se unuka! To je već valjan razlog. Ali da bih se vratila,moram prvo da odem. Maestro, muzika!

Spremam sreću za te i budućnost drugu,Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu,

Pobjeći iz svega u začaranom cugu,Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne,Kao davno nekad, brzim preko Bosne,

Samo vjetar s mora ljubit će ti liceKad krenemo jednom s ove raskrsnice.

U tom kraju više nećeš sresti tugu,Stići ćemo sunce, vlakom prema jugu,

Ostaviti dane i godine posne,Kao davno nekad, brzim preko Bosne.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

Piše: Srđan Šušnica


20

Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja

tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki

i nacionalistički narativi i spomenici.

Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča ipodgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili uNOB. Deda Đuro zajedno sa četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku,a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci unekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a prehodala je tifus upovlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali.

Ponosni unuk partizana

Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na bugarskoj granici, pa se mojstari rodio u Pirotu, a onda i na albanskoj granici, pa su stari i stric odrastali uTetovu. Kad su došli u Banju Luku 1960., pričali su makedonski a jedva razum-jeli srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali istinski partizani i komunisti (a nekomunjare) koji su pazili svoj komšiluk, prijatelje i uživali u zajedničkom živ-otu sa svim ljudima i narodima u Bosni. Što bi kod nas rekli – nisu se dalivagnuti u stranu ni za jotu kad su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bilivjernici, niti se kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva.

Sad sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima,pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu bitnost. Nji-hova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom 20. vijeka je bila dalekood monolitnog i ujedinjavajućeg političkog konstrukta svetosavskog srpstvakoji je dopirao iz Beograda i Vojvodine dvadesetih, tridesetih i ponovo os-amdesetih i devedesetih godina – već je bila istinski bosanska, ili još preciznije,autohtono bosansko-krajiška.

Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i srpskih dobrovoljaca nabarikadama u Hrvatskoj 1991. – Sine, rekla mi je, evo opet ovih bradonja čet-nika i popova, a mislila sam da smo mi to pobijedili jednom za svagda. Oni ćenam svima glave doći.

I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao u partizane, sa doktoromMladenom na Kozaru gdje je učestvovao u podizanju ustanka. Preživio je prvunacističku, ustašku i četničku ofanzivu na tu planinu. Kada se vratio u seloBistricu podno Prosare, počela je odmazda. Ubijanja ili odvođenja zarobljenika,antifašista i seljana, u Staru Gradišku i Jasenovac. Muškarce su odvozili u radnelogore u Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu, no on je iz tog logora pobje-gao nakon četiri mjeseca i vratio se u partizane. Prvo u štajerske a onda ponovona Kozaru i dalje po Bosni.

Šarolike, izmiješane i stopljene oaze

Kad se sjetim svog djetinjstva, neke svoje lične prošlosti, uvijek se sjetimdoživljaja, slika i raje iz dva banjalučka naselja u kojima sam odrastao – Ro-sulja i Borika. Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkognaselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke prijeratne tinejdžerskei gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz kluba: Mufta, Muhamed, Sina,

Smailaga, Albin, Boro, Pota… Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivšeJuge. Zezancije sa rajom iz zgrade: Džimi, Smaja, Roske, Darma…

Prva zaljubljivanja i simpatije. Sjećam se djevojke sa imenom ElizabetaSotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo dovoljno da mi uši ot-padnu. Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu na ovo sada - bile su tošarolike, izmiješane i stopljene oaze različitih ljudi, imena, porodičnih priča,običaja i istorija, različitih vjera i narativa, različitih temperamenata.

Sjećam se da je pred sami rat u Banjaluci svako pokretao neki svoj mali biz-nis. Ljudi su pravili i izvozili posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta već.Kafići i slastičarne su radili ko ludi, naročito oni borički od kafića K4 prekoVenecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve. Bilo je svega, sve doknam nisu počeli obećavati da ćemo svi jesti zlatnim kašikama. Tada je izkomšiluka isparilo više od polovine mojih drugara.

Sumrak zbog zlatnih kašika

U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991. i prve šokove rata sam doživio utim danima. Sjećam se kako su moji drugari iz razreda nestajali jedan po jedan.A onda, par dana ili sedmica poslije, neko donese haber u razred da se Selma,ili Valentin, ili Mario više neće pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke.To su za mene bile traume.

U gimnaziji su moju raju prvi put popisivali po nacionalnosti. Negdje umaju 1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik direktora i član SDS, ulijeće urazred kod nas i kaže: – Ajmo, djeco, napišite ovdje svoje ime i prezime i na-cionalnost. I dade da po razredu kruži taj obrazac. Dođe i do mene i tada samprvi put vidio da djeca nisu samo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio samšokiran, nisam se mogao pomjeriti.

Sad sa ovom pameću shvatam da je popisivanje po nacionalnosti prvi koraku dehumanizaciji čovjeka. Ja nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svogimena pišem – Jugosloven. To čini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sum-rak sa spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati. Prozva mene i Bojana i kaženam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne postoji i da seizjasnimo drugačije. Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da morampitati majku. Zbunjeno je izletio iz razreda.

I sada razmišljam kako je simbolično da je sav taj jad i čemer srpskog na-cionalizma i rata u naš razred donio čovjek koji se preziva Sumrak. Te ’92.nestalo je pola mog razreda, a tih godina i pola moje Banjaluke. Sumrak rata jepočistio ulice, naselja, sela, sjećanja… I sada nam srpski nacionalistipokušavaju prodati priču da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život, nikada nisuni postojali. I da je ovako bolje.

Ne znam ni za šta, ni zbog čega

Početak rata za mene predstavlja spoznaja da je moj burazer od strica Boris,dijete iz mješovitog braka, iz kasarne JNA najednom završio na Vukovaru sasvojih 18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91. imaoje priče zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na početku. Pričao mi je:– Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom početku. Ne znam ni za šta, nizbog čega, ali tu sam. Po tenku počeše zvonit meci, a moja noga odmah pade

PRAZNINAZABORAVA


21

Sjećanjasa gasa. Tenk stade a meni počeše suze ići niz lice. Jebote, gdje me ovo guraju!Cijela se kolona zaustavi, a Šljivančanin urla na nas ko na robove.

Još te zime, moj stari je uspio pokupiti sa fronta na Strugu kod Okučana,Andreju, Beograđanina, doveo ga kući i meni rekao: Spremi ga, on danas idekući da ne bi poginuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveou Banjaluku. Momak je bio crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u ušima, očisu mu bile ko fildžani. I sav se tresao. Navuko je svoju civilku koju je držao kodnas, stavio minđušu u uho i pravac Beograd. Mislim da sada živi u Italiji. Nje-gova su vojnička pisma još uvijek kod mene u kući.

Regrutovani Banjalučani svih nacija 1992. sve češće su se vraćali izHrvatske u kovčezima. Sjećam se kako se drvoredi kod parka Petar Kočić, namom putu ka gimnaziji, sve više pune smrtovnicama.

Legli s petokrakom probudili se s kokardom

Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegomZokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubacidrugu sa nekim četničkim pjesmama. Od Topole, od Topole, Oj, vojvodoSinđeliću, itd. Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme? AZoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio samljutit tatin pogled u retrovizoru. Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Ćutaosam dok se nismo vratili kući. Stari me stavio pred sebe i rek'o da moram paz-iti šta pred kim pričam. Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.

Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i neshvatajući šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihovefamilije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od parti-zana i komunista postali četnici i nacionalisti.

U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog nacionalizma.Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u ban-jalučkim dnevnim novinama Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate.Nama su u nekoliko navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvarii pratili staru. Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli policijski riješiti toubistvo, ali taj slučaj nikada nije procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori inalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da apsurd bude veći, taj novinskičlanak koji je za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimanei Hrvate optužujući za to porodice Beganović i Klindić, napisao je naš porodičniprijatelj – novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala – Zašto, Boro, bolan, lažetei izmišljate? On je odgovorio: Moralo se! Nakon toga nismo imali više kontaktasa njim.

Odrekli se komšija i prijatelja

Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i pro-tjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz ka-jakaškog kluba, iz gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani iliHrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija iprijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju gradom i tjeraju momkeda se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili bi to uradili na „pogrešan“ način –tukli su ih. Sjećam se da su skidali gaće momcima da vide da li su osunećeniili nisu, pa ako jesu – tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova,upadaju im u kuće, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko znagdje.

Sjećam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamijatog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kućiBoska su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da će džamije bitirušene pa su pootvarali sve prozore. Ja nisam mogao vjerovati, nisam želiovjerovati da se to desilo. Neki su slavili, neki plakali.

Sjećam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli izBanjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i Džonlići.Samirov burazer se krio od vojske i praktično nije izlazio napolje osim dapromijeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kući. Bio je floater – osoba kojaživi po krajevima grada u kojem ga neće prepoznati da je Musliman ili Hrvat.O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.

Organizovana amnezija i ignorisanje

Današnja Banja Luka ne liči na onu staru. Nove srpske vlasti su još za vri-

jeme rata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacijeiz naziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Ban-jaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupijeubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano i premlaći-vano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetali imamadžamije na Hisetama!

U godinama poslije rata porušili su ili pustili da propadne dosta spomenikakulture, skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja istarih bosanskih kuća. Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, ka-toličke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili ispomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista narodnihheroja u Banjaluci, što nije slučaj u drugim sredinama. Sve što ima bosansko-hercegovačko nasljeđe ili govori o nekadašnjem interetničkom i zajedničkomživotu je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja.

Palili su arhive i službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva zanovac i po želji, a poslije rata sistematski i masovno. Količina toga što se želizaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa nemože ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi ispomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji (?), banu Milosavl-jeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih crkava, neke na mjestima na ko-jima nikada nije bilo crkve. Srpske i državne zastave Srbije se mogu vidjetisvugdje a zastave BiH samo na institucijama BiH u gradu.

Trovanje se nastavlja

Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u Banjaluci promijenili naziv50 odsto ulica, njih oko 240, brišući sve nesrpske narative a namećući samosrpske i pravoslavne. Ljude, stare Banjalučane, možda najviše pogađaju oveposljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulicei na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv četnika izDrugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg su srpske snage prot-jerale ili mu pobile najmilije.

U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski pros-tori, politička arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim klero–nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova klikabjesomučno pljačkaju javni novac i resurse maskirajući svoj kriminal na-cionalističkim populizmom. Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlačenovac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku.

Zašto?Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalistička sranja i

među njima sam stekao prijatelje. Pokušavamo da markiramo događaje i mjestai tako skrenemo pažnju javnosti na zločine istrebljenja i genocida nad nesrbimau Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno sa našimkomšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta svih naroda u BiH,ali ja sam se fokusirao na zločine nad nesrbima koje su počinile srpske snagea u ime srpstva. Zašto? Zato što će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smoučinili na pragu 21. vijeka.

Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i čisteći opštinu po opštinu uHrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane tzv. srpske zemlje – obezvri-jedile su srpske žrtve Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta. Ginter Gras je li-jepo govorio Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjenou vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze!Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima – ne bi BanjaLuka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao najsramnijeg periodau srpskoj istoriji. I ne bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskihzločina koje su srpske snage počinile. Ne bi bio grad zaborava i amnezije svegašto je nesrpsko.

Možemo se svi mi pozivati i na čojstvo i na petokraku, i na Tita i na parti-zane, ali naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i ludaci, a ovasadašnja vladajuća politička elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Sr-biji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zločinaca. Samo su immetode i maske donekle prefinjenije. Bojim se novih sukoba u Bosni.

Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je ban-jalučku gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu,nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu zadruštvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturolgije. Bavi sekulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem idruštvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog re-vizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.


Eseji i putopisi

22

Napoleon je jedanom rekao: “Da je svijet jedna država, Istan-bul bi bio njegova prijestonica.” Iako bi se, u kulturnom i historijskomsmislu, ova konstatacija velikog Bonaparte o Stambolu mogla transponi-rati čak i u današnja vremena, otkriće Amerike i otvaranje trgovačkihputova prema Novom svijetu, znatno je umanjilo značaj Mediterana, kaocentra tadašnjeg svijeta, te neumitno vodilo ka propadanju Otomanskogcarstva i Istambula kao njegovog glavnog grada. Nasuprot ovome, kao isvaka imperija na zalasku, Osmansko carstvo je doživjelo pravi kulturnii urbani procvat, baš u vremenima, kada su se državne kase počelerapidno prazniti, a njena politička i vojna nadmoć bila na izdisaju. Velel-jepne istambulske građevine i urbanistički pothvati toga doba, pravo suogledalo svekolike raskoši i dekadencije polupropalog carstva.

Za moje prve posjete Istanbulu šezdesetih godina, moja rah-metli nana Emina, koja zauzima ključno mjesto u mom intelektualnom iduhovnom razvoju, uzela me za ruku i odvela da mi pokaže građevinupred kojom zastaje dah, pred čijom ljepotom i najveći bezbožnik pada nakoljena. Dugo smo posmatrali hram elegantne vanjštine, sa šest vitkihminareta i unutrašnjim dvorištem, okruženim kolonadama, gdje se vjer-nici spremaju za namaz. Ništa dodati, niti oduzeti toj perfekciji, samouzdisati na tu ljepotu. Stara majka, najzad, prekinu tišinu ove naše med-itacije: “Sve džamije u Istambulu su podignute od plijena donešenog saratnih osvajanja i to je haram para. Jedino je ova džamija napravljenanovcem iz državne blagajne i zato je najljepša od svih”. Uistinu, doAhmeda I, svaki sultan je gradio džamije vlastitim financijskim sred-stvima, uglavnom sakupljenim u osvajanjima po Evropi, Sjevernoj Africi,Mediteranu i Aziji, kao dug i zahvalnost Alahu, za njegovu milost i za-štitu u ratnim operacijama. Uz džamiju podizani su javni objekti, običnomedresa, kuhinja ili bolnica. Što je vladar bio moćniji, to je građevina bilagrandioznija. Kako sultan Ahmed I nije bio uspješan u ratovanju, kaonjegovi prethodnici Sulejman I i njegov sin Selim II, a odlučio je dapodigne neko monumentalno zdanje po kome će biti zapamćen, džamijuje izgradio sredstvima iz državne kase. Pored toga, mjesta za podizanjegrađevina ovakvih razmjera više nije bilo u tadašnjem Istanbulu, pa jedobar broj javnih objekata toga doba morao da bude uklonjen na lokacijistare carske palače bizantskih vladara i dijela nekadašnjeg hipodroma,podignutih u vrijeme cara Konstantina. Na kraju, položaj Sultan Ahme-dove džamije naspram Aya Sophie; tadašnje glavne džamije u Istanbulu;bio je krajnje konfrontirajući za tamošnji mešihat. Kada se neutješni reis-ulema suprotstavio sultanu u njegovom naumu da Plavu džamiju izgradisa šest minareta; jednakom broju munara kao na Ka’aba džamiji u Meki;Ahmed I je dao da se podigne sedma munara na Ka’aba džamiji. Cijeliprojekat izgradnje Plave džamije je bio povjeren Sedefhar Mehmed-agi,tadašnjem sultanovom arhitekti, učeniku i najbližem saradniku slavnog

Sinana. Za razliku od ranijih projekata, iza kojih nije ostala nikakvagrađevinska dokumentacija, kompletan projekat Sultan Ahmedovedžamije, u osam debelih knjiga, sačuvan je i nalazi se u Enderun bib-lioteci u Topkapi palači. Koliko god sporan i moralno neodobren pro-jekat ovog zdanja u njegovom začetku bio, jednom kada je ova veleljepnadžamija završena; za vrijeme vladavine sultana Mustafe II; pa sve dodanašnjih dana, Plava džamija je bila i ostala, po mnogima, najljepšasakralna građevina na svijetu. I zaista, ako svojom veličinom, značajemili akustikom nije uspjela prevazići Aya Sophiu i Suleymaniyu, onda jeunutrašnjost džamije; dekorisana ornamentom od plave keramike počemu je i dobila ime Plava džamija; ta koja jasno pokazuje gdje je Ala-hova kuća. Mjesto je naprosto božansko i čovjek ne može odvojitipogleda od ornamenta, sačinjenog od 20000 komada keramike iz Iznika,svaki ponaosob ručno izrađen i pečen. Krajem šezdesetih godina, nakonzemljotresa koji je potresao Istanbul, jedan komad keramike sa kupolePlave džamije je otpao. Bilo je potrebno čitavih deset godina da seoštećeni ornament popravi odgovarajućim nadomjestkom, poslije čega niLloyd nije više htio osigurati ovu veleljepnu građevinu od štete nane-sene elemantarinim nepogodama.

Još kao dijete naučio sam, da je mnogo važnije zbog čega jenešto nastalo na ovom svijetu, nego kako je nastalo. Svakako da pojedinegrađevine ili ličnosti fasciniraju svojom ljepotom, pojavom ili pakmudrošću, ali po meni su uvijek okolnosti bile te, koje su diktirale slijeddogađaja u povijesti. Tako, do dana današnjeg, nije razjašnjeno zašto jeSultan Selimova džamija izgrađena u Edirni, a ne u Istanbulu? EvlijaĆelebija (1) navodi kao razlog san, koji je Selim II usnio noć nakon os-vajanja Kipra. U snu se sultanu prikazao prorok Muhamed i rekao mu dasada, pošto je Alah uslišio sultanove molbe i pomogao mu da osvojiKipar, sultan ima da mu se oduži svojim dobročinstvima, u prvom reduda izgradi džamiju u Edirni, gradu pod Alahovom zaštitom. Ipak, datumipovijesnih događaja oko pada Kipra i izgradnje Selimiya džamije se neslažu kod Ćelebije u potpunosti: Kipar je osvojen 1571. godine, a radovina Selimiya džamiji su otpočeli 1569. godine. Prema zapisimaSinanovim, u njegovoj Knjizi o građevinama (2), Selimiya je napravl-jena u Edirni zbog fizičke i moralne podrške sultanu u njegovim osva-janjima u Evropi. Zabuna u datumima kod Evlije Ćelebije, pretpostavljase, nastala je usljed putopiščeve opčinjenosti ljepotom građevine, pa jeu potpunosti zanemario povijest i datume. Kada putnik dođe u Edirnu iposjeti Selimiya džamiju, postaje mu jasno zašto se Evlija Ćelebija, usvom zapisu o ovom zdanju, prepustio emocijama, radije nego pisanju is-pravnih, ali vehtih, historijskih činjenica. Sinanovi savremenici kažu daje Šehzade džamija bila neimarov diplomski rad, Suleymaniya džamijanjegov najznačajniji rad, a Selimiya džamija njegovo remek djelo. Kadje džamija završena, Sinan je imao 85 godina i tada je izjavio: “Sadamogu s mirom umrijeti. Moj posao na ovom svijetu je završen.” I zaista,rob ostaje skamenjen pred ljepotom građevine, u nevjerici da ljudskaruka može izgraditi takvo što. Savršena simetrija ovog zdanja omogućavada se pogledom u perspektivi sa svake strane, dva od ukupno četiriminareta džamije u milimetar poklope, dajući vizualni osjećaj postojanjasamo tri minareta. Unutrašnjost džamije, iako impresivna, skromnije jedekorisana od Suleymanove džamije ili kasnije Plave džamije, ali zatoakustički i konstrukcijski, prevazilazi sve i jedan vjerski objekat, u kojisam ikada ušao. Glavna kupola, koja je zaista masivna, te pomoćne ku-

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Zapis o Stambolu (5):Zalazak carstva


23

Eseji i putopisi

pole, koje podržavaju glavnu sa četiri strane, su konstrukciono riješenitako da ne ometaju pogled, te se mihrab (3) za vrijeme namaza, jasnovidi iz svakog kutka džamije. Selimiya džamija i Katedrala u Chartres-usu možda jedine dvije sakralne građevine, u kojima čak i ateista poputmene, osjeća božije prisustvo. Danas je svima potpuno jasno, da jeovakav dragulj graditeljstva mogao sijati svojim punim sjajem, samoizvan Istanbula.

Moja prva posjeta Istanbulu ostat će još i zapamćena po bolesti,koja umalo nije tragično završila po mene. Par dana po dolasku u Stam-bol obolio sam od teške dijareje i gastroenteritisa, kome niko nije znaouzrok. Istanbul je šezdesetih godina, još uvijek, bio pravi azijski grad istandardi opšte higijene su bili daleko ispod evropskog nivoa, osobitokada je u pitanju snabdijevanje vodom ovog velikog grada. Ja samsvakog dana kopnio, sve više i više, u izolaciji odjela za karantinskebolesti i čekao se samo dan moga kraja, dok se Dr Ferihan, tada mladipedijatar u Američkoj bolnici u Istanbulu i naš porodični prijatelj, nijesjetila kako da me izvuče iz ovog smrtnog belaja. Donijela je jogurt izAnadolije, spravljen na tradicionalni način i rekla: “ Dovoljno je samogutljaj ovoga da popije, pa ako to ne pomogne, možemo mu halaliti.”Tako je i bilo; uzeo sam sip ovog “božanskog nektara” i vratio se izmrtvih. Naš narod bi rekao: “Mrtva bi ga usta pila!” Sutradan sam nas-tavio sa “ajran terapijom” i niko me više nije morao tjerati na to. Napro-tiv, otkrio sam napitak, kojem sam se kasnije mnogo puta vraćao.

Kad god bih ponovo došao u Istanbul, prvo bih se počastio yo-gurtom iz Kanlice, pa nastavio sa Adana kebabom i đulbastijama izBurse, te završio kadaifom iz Adapazara. Ostatak dana bih provodioizležavajući se u parku na Buyukadi, jednom od Prinčevih ostrva uMramornom moru, udaljenog svega petnaestak minuta ferry-em odBostancija na azijskoj strani Bosfora. Nekad azil za bizantske, a potomotomanske prinčeve i princeze; danas, osobito u ljetnim mjesecima, bijegod istambulske gradske vreve, idealno je mjesto za opuštanje. Kažu da jei Leon Trocki našao ovdje sklonište, nakon odlaska iz Sovjetskog saveza1929. godine, prije nego što se trajno naselio u Meksiku. Cvrkut ptica išum mora u daljini jedini su zvuci, koji prekidaju tišinu u ovoj oazi mira.Poneko se i okupa na obližnjoj plaži, tražeći spas u vrelom ljetnom danu.Čini se da ni ladanjske kuće prominentnih istambulskih familija, iz-građene tridesetih godina prošlog stoljeća, nisu narušile ‘tranquilu’ ovogotoka. Perzijski car Xerxes navodno je zastao ovdje u svom pohodu naAtinu 480. godine BC. Opčaran ljepotom ovog otoka, odlučio je da nje-

gova vojska ovdje bivakuje. Opijen zrakom i mirisima prirodnog raslinja,ubrzo je zaspao i usnio san. U snu mu se prikaza njegovo brodovlje, spo-jeno jedno do drugog, preko usta Egejskog mora (današnji Dardaneletjesnac, što spaja Mramorno i Egejsko more, a razdvaja Evropu od MaleAzije, širok samo jedan kilometar na tom mjestu). Sutradan Xerxesnaredi da se načini prvi pontonski most u historiji, Perzijanci prijeđošepreko, u Evropu i iznenadiše Atinjane.

Zamagljena slika starog Stambola se polako bistrila, kako seferry približavao Kabatas pristaništu. Dok je brod lagano promicao krajDolmabahce Palače, gornja paluba je već bila puna Japanaca, sa foto-aparatima, koji škljocaše u ritmu brodskih mašina. Svako vrijeme imasvoj početak i kraj. Ko bi rekao da će ovakvo veleljepno zdanje, Ver-sailles na Bosforu, kada je bilo završeno 1856.godine i kada su Otomani,u prvom redu tadašnji sultan Abdulmecit, pomislili da su konačno postalidio Evrope, označiti početak kraja Otomanske imperije. Grobnica kojuje sultan Abdulmecit sagradio, svojim dugom od pet miliona zlatnika, dokraja je progutala ono što je još ostalo od najmoćnije carevine nove ere.

Sutradan sam imao avion za Zagreb. Na sjedištu iza mene, sjedistarija gospođa, sa djevojčicom od jedva tri godine. Pošto se avion uspeoi izbio kroz oblake u smaragdno plavetnilo, gdje sunce vječno sja, otragačujem glas djevojčice: “Baka, jel’ ovdje stanuje Bogec?”

1. Evlija Ćelebija (1611.-1682) u njegovoj zbirci putopisaod deset knjiga (Seyahatname) gdje opisuje građevine,gradove i predjele sa svojih putovanja po Otomanskojcarevini pominje Selimiya džamiju i legendu o njenomnastanku.

2. Koca Mimar Sinan-aga (1490.-1588.) Carski arhitekta zavrijeme sultana Sulejmana I, Selima II i Murata III u svomautobiografskom djelu Tezkiretu’I Bunyan, knjizi ograđevinama koje je gradio, piše o nastanku Selimiyadžamije, hastahane, medrese i hamama Selima II u sklopukompleksa u Edirni.

3. Mihrab, sveto proćelje u džamiji ispred koga se klanja(nešto kao oltar u kršćanskim bogomoljama). Obično jeokrenuto prema Mecci i ispisano ajetima iz Kur’ ana.

24

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Katedrala Svetog Bonaventure

Tekst i foto: Adem Čukur

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

Vrijeme Ferhad paše Sokolovića, kad je Banjaluka bila sjedište pašaluka/beglerbegata

i kad je dobila mnoga značajna zdanja.

Katedrala nova

Po dolasku Austrougarske monarhije 1878.na naše prostore mijenja se i demografska slikagrada jer se u Banjaluku iz ostalih pokrajinaDvojne monarhije doseljava određen brojstanovnika različitih nacionalnosti i profesija:činovnika, tehničkih stručnjaka i zanatlija ra-zličitih profila, profesora, privrednika...

Godine 1881. dolazi do preustrojstva ka-toličke crkve u Bosni i Hercegovini kojim seformira i Banjalučka biskupija, a Banjalukapritom postaje njen stolni grad. Kako u to vri-jeme u Banjaluci nije postojala odgovarajućacrkva, neposredno po dolasku prvog biskupa uBanjaluku, fra Marijana Markovića, 1884. g.počinje izgradnja nove stolne crkve / KatedraleSvetog Benaventure u uprošćenom stilu ranegotike. (Đovani Fidanca, zvani Bonaventura ježivio u XIII-om vijeku, bio je biskup i kardinali proglašen je za sveca. Bio je teološki pisac injegova cjelokupna djela ”Opera omnia” štam-pana su krajem devetnaestog vijeka u deset to-mova. Najpoznatije mu je djelo ”Itinerarium” /”Put duše k Bogu” ).

Crkva je bila tada locirana na sjevernom di-jelu grada, istočno uz sadašnju ulicu MladenaStojanovića, u mjestu zvanom Urije. Zabil-ježeno je da je njen graditelj bio Nazario Smo-jver. Do marta 1885. crkva je ozidana,pokrivena, iznutra omalterisana i opremljenaneophodnim mobilijarom za bogosluženje,kada je i blagoslovljena i predata na upotrebu.Do kraja 1887. crkva je bila i izvana omalter-isana, urađen je glavni oltar i biskupska stolica,unutrašnjost (zajedno sa sakristijom i bočnomkapelicom) uređena i opremljena odgovara-jućim inventarom i mobilijarom, i u potpunostizavršena, a nešto ranije i zvonik u koji suugrađena dva zvona. Zemljotres iz oktobra1969. ju je znatno oštetio, pa je potom i srušena.

Pored katedrale je, sjeverno uz ulicu MladenaStojanovića, godine 1885. sagrađena i biskup-ska kuća / ordinarijat. u kojoj je bilo i sjedištebiskupije. To je objekat sa dvije etaže(mansardni prozori su kasnije dograđeni), nafasadi sa blago naglašenim okvirima oko pro-zorskih otvora i vijencem između spratova, teasimetrično postavljenim balkonom na zapad-noj strani i simetrično na južnoj strani. Kuća jeu više navrata preuređivana, a u njoj je jednovrijeme bila i biskupova kapelica. Skoro naistom mjestu prethodno srušene crkve godine1972-73. gradi se nova biskupska stolna crkva- Katedrala Svetoga Bonaveture. Pri izgradnjinovih katoličkih sakralnih objekata u Bosni iHercegovini u drugoj polovini XX-og vijekaprisutan je i duh tadašnje savremene arhitek-ture, što se odnosi i na objekat nove banjalučkecrkve - katedrale. To je moderna građevina kojasvojim oblikom asocira na šator (okupljanje).Projekat je uradio arhitekta Ljubo Matasović iz”Industroprojekta” iz Zagreba, a radove izvelaG.P. ”Bosna” iz Sarajeva. Njena zaobljenaarmiranobetonska ljuskasta krovna konstrukcijaje prekrivena bakarnim limom, a osvjetljenjeunutrašnjeg prostora je i zenitalno sa svjetlos-nim kupolicama postavljenim u sljemenukrova. Unutrašnjost objekta čine prostor za bo-gosluženje (liturgiju), sakristije i zasebnekapelice. U prostoru su kasnije ugrađene ikvalitetne orgulje čije oglašavanje u tomakustičnom prostoru stvara poseban ugođaj.Posebnu umjetničku vrijednost predstavljaju vi-trazi / viraji, rad poznatog hrvatskog umjetnikaIve Dulčića, iznad oltara i kora sa scenskimprikazima iz istorijata katoličanstva. (Vitrazi –slikarska tehnika u kojoj se kompozicija ost-varuje pomoću raznobojih komada stakla iolovnih spojeva. Najveću primjenu imali su na

prozorskim otvorima gotskih katedrala gdje suzamjenjivali zidno slikarstvo. ) Zapažen jetakođe i par mozaika, rad umjetnika RudolfaSlacale. Iako nedovršena u potpunosti, crkva jepotom, do konačnog završetka, kao takvaslužila svojoj namjeni. Godine 1990-91. iz-građen je i zvonik čiji je autor arhitekt BojstanFurst iz Ljubljane. To je građevina jedinstvenogoblika i složene izvedbe, visoka 44 metra,opremljena sa pet zvona, u potpunosti izvedenau armiranom betonu bijele boje. Godine 1989.,sjeveroistočno od crkve, izgrađen je iSvećenički dom, dvospratni objekat sa mansar-dom. U njemu su, pored prostora za smještajstarih i bolesnih svećenika, smješteni i biskup-ska kancelarija, biskupski arhiv i biblioteka, teekonomat.

Ordin zgrada

Katedrala stara

Napisao: Mersad RAJIĆ


26

Naslonio se na duvar i mutna pogleda osvrnu se oko sebe: tišinamukla i vrela, pomrčina iz koje ko pendil sahat izbijaju ubrzani otkucajinjegova srca. Uranj'o je u on tu patnju i bol ko da ih pije, a nije htjeo, nikoga nije ni pit'o, a ona nikako da stane, da projde, pa još nadolazi ko mutanVrbas poslije nevremena. Bjež'o bi od nje da more, ni sam ne zna đe,nikuda, puta nejma osim tame, radosti je nestalo u njemu, davno, gluhabol se uvukla i obrisala sve osjećaje, više ništa nije ni čuo ni vidio, samoje plovio prema davno željenoj mladosti, u treperavu svjetlost momko-vanja gdje sve blista i treperi veselom ljepotom, u vakat bez prepreka, uslobodu koja ga čeka dole na Studencu, ispod kamena zida, ispod iscvali'Bešlagini' kajsija. Ta ga miso ponese pa poleti praznim prostorom kouzvik, ko glasna jeka, ko poplašena 'tica što poleti iznad kajsija.

U kratkom bujanju i blagom nadiranju čudne i iznenadne svjetlosti,na demir pendžeru, ugleda svoju Mejru kako mu maše s mahramom uruci, on je sretan što je vidi i gleda je kako odleprša s vjetrom koji nanesemiris behara dok je on čučn'o i pio bistru vodu, ko da je nikad dotad nijetako željno pio.

I nije mu bilo dosta. I nije prestaj'o piti. Godi mu i kvasi sasušeneusne, htjede da uroni u lednu mokrinu, nešto mu se popriječilo, ne zna šta

je pa ga to još više prepade sve dok ne osjeti mekahan miris behara kojise pomiješa s mirisom Vrbasa i on poče da udiše tu mirisnu ljepotu kojaga je strasno opijala, pa mu se učini da se valja obalama Vrbasa pomehkoj travi, željan da je dotakne, da je omiriše, ko što je, nekad davno,radio u mladosti.

A oko njega bije ustreptali sokak, pust i težak ko da je od olova, dvareda kuća šutke miruju, nikog nejma kad zatreba. Niko da zaluta ovim,suncem zapaljenim sokakom, baš sad, kad mu je neko potreban. Bilo ko.A nikog nejma. Tako je to skoro uvijek u životu, kad nekog trebaš, njeganejma, ni da te pogleda, a kamol' da ti pomogne.

Mutna pogleda, smrtno umoran, snaga mu je ponestala, pojedena, asamo komadić duše što je ost'o u njemu postade svjestan da se nešto sanjim dešava. Nije osjetio kad su noge popustile, izdale ga i on je čučn'oostavši oslonjen na duvar i sve teže udišući ovaj teški zaparni dah ljetnogpodneva.

Usne su se jedva primjetno micale pretvarajući se u nečujni šapatmolitve koja budi nadu. Mislio je na kraj koji mu se neminovno bližio.

-Dragi Allahu, usliši ovu moju molitvu i Dženet mi podari, kraj mojeMejre!-šapnu on tužno, a niz ostarjelo, smežurano lice, iz duboko us-

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka

ŠABESA I KITIRI ŠABESA I KITIRI


27

Istinita priča o Vehabu i Studencu

ječenih očnih kapaka, poleti niz obraz i skliznu, jedna suza, pa druga, koda i hoće i neće da teku dalje, valjda zbog duboki' bora, otkotrljaše seprema neobrijanoj bradi koja se 'nako ovlaš, ko da se odmara, naslanjalana starčevo lijevo rame.

Te suze ko da ponovo oživiše prošlost, al' on nije bio ničeg svjestan,nit' je znao jel' sanja? nit' jel' zbilja? dal' je i šta je to san? pit'o se kad jeosjetio da ga nešto vuče kroz prošlost, teška koraka, spotic'o se i pad'o,pa se diz'o i iznenada mu se učini ko da ga nešto ponese u zrak, u havu,pa je letio iznad Šehera, Potoka, Šehitluka, Starčevice, obilazio Mejdan,Hiseta, hodio alejama iscvali' i mirisni' lipa, bijelim cvatom okićenogkestenja, vrać'o se Pobrđu i Sitarima, Medreskom brodu, bio je svuđe iu istom momentu je osjetio i znao, da je umro!

Da su se ugasili i on i njegova teška muka. I bi mu lakše. Bio je naobali rijeke okružen njenom hladnoćom koja probudi u njemu drhat.

-Ako je ovako umiranje i nije tako teško - šapt'o je kad je ispred sebeugled'o vitku munaru Ferhadije pa i Arnaudije, onda se naš'o ispred Halil-pašina turbeta, pa svojim sokakom krenuo uz Potok na Tekiju gdje ga ječekala njegova niska kuća sagrađena od ćerpića. Sve se izmiješalo, i dani noć, nije čuo ništa, sve je zamrlo, i glas i vjetar, pa i muke je nestalo.

Nekakvo staro strpljenje i pomirenje vratilo ga je ponovo u hod živ-ota.

Vratio se ponovo Studencu i njegovim izvorima. Nije mog'o razaz-nati jel' san il' java il' nešto drugo?

Naslonjen na vreli duvar, Abdulah je čuč'o u njegovoj vrućoj sjeni, kobiljka kome se korijen sasušio; blijed, umoran, željan sna i odmora, porednjega leži izvrnut džugum iz kojeg je klokotom isticala tek spravljenašabesa. Suha zemlja ju je gutala ne dajući vremena lokvi da se širi al'Abdulah nije za to brin'o, a nije ni mog'o jer je sve dublje tonio u ružičastikovitlac hajra i ljepote, muke i neznanja, pomamno je hodio beskrajnomtravom po bistrom Zelencu i Abaciji slušajući vlastite korake kako šuštepo mehkoj i ponegdje sasušenoj travi. U daljini ponovo ugleda Mejrukako stoji na Studencu ruku izduženi' ko labuđi vratovi, ruke su joj bi-jele ko snijeg, a sa njeni' mehki' dlanova, niz laktove, tekla je bistra ihladna izvorska voda.

-Piiiii Abdulahu, piiiiiii... bolan, ovo će te povra'ti i dušu razgal'ti!?-čuo je Mejrin glas i bi mu lakše. On ga je čuo, nije se prevario, jasno gaje čuo i razgovjetno, al'mu se učini ko da dolazi iz daljine, ko iz dubokasna, a Mejrine vitke i duge ruke su bile blizu, tako blizu da ih je jasnovidio, osjetio je njihovu studen, tu kraj sebe, a i osjetio je i slast vodekoja se slivala niz njih. On je pio, pio, pio brzo i halapljivo. Cijelim ti-jelom je osjetio prijatan i okrepljujući dodir toliko željene studeni kojamu povrati i dah i dušu i on progleda. Iznad njega, saget, umjesto njegoveMejre, kleč'o je plav dječačić i drž'o u ruci malu čašu sa njegovom limu-natom. Tek je tad skonto da čuči uza zid, malaks'o, slabašan, iznemog'o,skoro polumrtav.

-Deder, popi još malko, čika Abdulahu!- progovori piskav dječijiglasić i on ponovo prinese čašu sa limunatom njegovim ustima i on jehlapljivo popi ko da je abuzemze. Ledena tečnost mu je jako prijala ipostepeno ga vraćala u život.

-Nek' te dragi Allah sačuva i zakloni od svakog zla, drago dijete moje.Čiji si kad si tako pametan i dobar?- isprekidana glasa, dolazeći sebi iztog čudnog stanja i nekakva bunila, tog lijepa i nestvarna, ni sna ni jave,što mu je, učinilo mu se, ličio na umiranje, na njegov vlastiti odlazak.Bio je lagahan, letio uokolo, slobodan i po prvi put bez boli i umora.

-Ovdašnji sam, iz ovog sam sokaka i poš'o sam na kupanje pa te viđa'kako tude čučiš i jaučeš, pa stado' da ti dadnem malko šerbeta, jer i mojamati to uvijek radi i daje ebejki kad njojzi bude slabo - odgovori dijeteslabašnim glasom.

-Deder naspi i sebi jednu čašu pa popi!... Ma piii... drago dijete, popikol'ko god moreš!- uzvrati starac i polahko poče da se uspravlja. Bio jeumoran, vrlo umoran.

-Neka fala ti, ja sam već popio jednu čašu dok si ti dolazio sebi, a iraja me čeka da idemo sa čamcem do Prvi' mlinova - vik'o je dječak dokje trčeći zamic'o iza duvara i brzo nest'o iza zida. Niz puteljak, ispod bi-jelog duda, uputio se prema Studencu i Vrbasu.

U silnoj vrevi, gužvi i stisci ljudi konja, kola, goveda na Govedarnici,

narod koji se ovdje sakupio, ljudi što su došli prodavat' i oni što su došlipazar'ti, izmiješani' mirisa i smradova hajvana, znoja i balege, narod setisk'o između drveni' kola i konja natovareni' sepetima i vrećama i naplacu a u toj gunguli i šarenilu svijeta, sklapale su se pogodbe o kupopro-daji, odmahivalo se rukama, rukovalo u znak dogovora. A drugi, najvišežene, sa zembiljima, cekerima il' s pletenim korpama u rukama hodale suu toj i takvoj gužvi tražeći jeftine paprike, paradajz, jab'ke, krastavce il'kruške i sve to vrijeme promicale su i provlačile se između kola i hajvanakoji su glasno zobali iz zobnica nataknuti' na njihovim vratovima, dok sudrugi mirno jeli sjeno bačeno na kameni pločnik Govedarnice.

Neki hajvani, mirno klateći glavom il' mahajući repom, uporno sutjerali bezbroj dosadni' muhetina koje su bile naročito napasne i dosadneu vrijeme ljetni' žega, seljaci su se nadvikivali nudeći svoje proizvode anjihova galama se m'ješala sa blejanjem žedni' ovaca, mukanjem teladii krava, pripetim za kraj drveni' kola i željezni' štangi stočne pijace.

Poneko bi glasno prokleo il' o'sov'o kad ugazi u hajvansku balegu il'nagazi ustajalu lokvu njihove mokraće zaostale između golemi' kameni'ploča čaršinske Govedarnice. Svakog utorka na Pazarni dan, ovde setiska buljuk naroda i seljaka u potrazi za nečim. U toj haotičnoj vrevi imješavini ljudi, hajvana, glasni' ponuda i neobičnog dovikivanja i dern-jave, samo jedan glas bio je svima drag i uvijek isti.

-Haaaj šabesa, haaaj' himber...Limunata, friška, ledena - i svi su kupo-vali jer su svi jednako bili žedni i svi pili iz jedne, te iste,

Abdulahove čaše.Već dugo nejma visoke ograde Hamzagine avlije, sevlije su davno


posječene, a ni one stare klupe više nejma. Ni sokak onaj nije više prašn-jav, ni džombast, ravan je i asfaltiran, nejma ni građe, ni vel'kog oraha,al' su kuće i sad iste i tamo su, i u dva reda stoje. I danas. I šute. Moždaviše nego prije, ako se šutnja šutnjom more mjer'ti.

Žao im je jer više ništa nije ko prije. Nejma više one piskave djece dajoj remete mir i tišinu, a ni duda onog više nejma u Afganbegovoj avliji.Kapije svi' avlija su davno nestale, a i sokak za Studenac u korov zarast'oi nije više prostran ko prije. Ni Bešlagića kajsija odavno nejma više, a nione njihove hašlame. Ni Govedarnice više nejma jer nejma kome dasluži. Oni, što su Utorkom dolaz'li da prodaju kakvu voćku il' kojeg ha-jvana, sad su svaki dan tamo, a Abdulahov avaz je davno zamro jer nikodanas ne pije šabesu, a ni himber. I niko ih više ne prodaje. Sve je sadsvedeno da pije Coca i Pepsi colu. Ni onog dječaka više tamo nejma. Ninikog od djece što su česti gosti bili na Studencu. A Studenac šutke stojina istom mjestu i pati zbog vremena koje projde.

Sve prolazi i sve se m'jenja, a evo Bog'me i ovaj dan je na izmaku.Mjesec tiho provirkuje iznad krošnji žalosni' vrba Abacije bacajući

zlatnožute zrake na izvor što ga ljudska ruka na tri točka razdijeli pa takorazdjeljen istoj rijeci teče. Neobično mehka i studena voda što iz cijeviističe propusti mjesečeve zrake i zasvjetluca obasjavajući prostor okosebe koji je i sad izgled'o isti, al'malko drukčiji, nekako tužniji i pust.

Voda, kuće, sokaci, basamci, duvari pa i ono žbunje i grmovi malinašto, ukliješteni u podzidu rastu, nisu isti, prolazni su ko i rijeka koja pored

Studenca teče i svjetluca pod ovom blagom drhtavom mjesečinom.Vrbas žurno protiče i svojim glasnim žuborom ko da govori Studencu ivremenu što ih razdvaja:

-Insana ovde više nejma!Danas, samo je Studenac ost'o isti, bar se tako čini, na istom je

mjestu, u vreloj sjeni je malinovi' ogranaka, nije se prom'jenio, prkosi ivremenu i promjenama oko sebe, ne mijenja se i ost'o je onakav kakavje bio.

Kamenom i ljubavi ozidan. Vječan. U kamenu. I vremenu.

Kraj Salepdžija

Vezeni Most 2015 Vezeni Most 2015

Halmstad je grad u kojem se ima šta vidjeti I doživjeti

Halmstad je grad u kojem se ima šta vidjeti I doživjeti

Domaćin novog susreta Banjalučana

Pred novi susret Banjalučana u Švedskoj, našim čitaocima želimoda predstavimo domaćine - regiju Halland i njene gradove.Prirodno je bilo da naše višednevno putovanje kroz ovu lijepu ibogatu regiju započnemo u njenom glavnom gradu Halmstadu,političkom, kulturnom, privrednom i sportskom središtu.

Foto: Goran Mulahusić

Reportaža


Fakta

Halmstad je smješten na švedskoj zapadnoj morskojobali. Kroz grad protiče rijeka Nissan koja ga dijeli na dva di-jela, slično kao i naš Vrbas u Banjaluci. Sa 95500 stanovnikaova je opština na 19. mjestu po veličini u Švedskoj. Središtegrada je sačuvalo arhitektonski izgled sa početka 19. vijeka iu njemu su najznačajniji objekti izgrađeni od niske cigle idrveta. Najstarije građevine potiču iz 16. vijeka. Centar gradajoš uvijek ima dijelove starih utvrda koji se graniče sa dvor-com iz 1600. godine, ulicom Karla XI i sjevernom kapijom(Norre Port) iz 1601. godine. Središnje mjesto je Veliki Trg(Stora Torg) sa prelijepom Carl Millesovom fontanom “Europai Bik” (Europa och Tjuren) iz 1926. godine i Savjetodavnomkućom (Rådhuset) iz 1928. godine. Na trgu se nalazi i poz-nata Sankt Nikolai crkva, izgrađena od cigle početkom 13. vi-jeka.

Halmstad ima Visoku školu (Högskolan) koja ima 500 za-poslenih i 10000 studenata. Porez koji plaćaju stanovnici oveopštine iznosi 31,25 %. Grad je poznat i kao vojno središte ukojem se nalaze Garnizon, vojna škola, Halands Regimente iHallands brigada. Grad ima mnogo zelenila i lijepih parkova,a ističu se posebno svojim značajem i ljepotom NorreKattsparken i Picassoparken. Veoma zanimljivo historijskomjesto je svakako Galgberget gdje su se sve do sredine de-vetnaestog vijeka izvršavale smrtne kazne giljotinom ivješanjem. Sada je tu smješten Hallandsgården - Hallandsvrt sa mnogim starim objektima, kućicama i različitimbiljkama. Od novijih objekata svakako treba istaći gradskubiblioteku, jednu od najljepših u Skandinaviji, pozorište, kul-turni dom, trgovački centar, dvije kilometarske dugepješčane plaže, Östra stranden i nešto udaljeniji Tylösand. UTylösandu se zna u jednom danu naći na plaži više od 40000posjetilaca.

Historija

Pretpostavlja se da je grad nastao na današnjem po-dručju Övraby gdje se nalaze ostaci crkve iz tog doba. Unaselju Örjans Vall su arheolozi pronašli ostatke male utvrde,kovanice, alatke, oružje i druge predmete koji potiču iz dese-tog i jedanaestog vijeka. To su dokazi da se tu nalazilo trgov-ačko središte i da se tu grad počeo širiti. Halmstad se uzvaničnim dokumentima prvi put spominje u 12. vijeku i tadaje pripadao Danskoj. Ime je najvjerovatnije dobio po mjestugdje se prelazila rijeka Nissan, a to mjesto se zvalo sted nadanskom, dok je riječ halm sinonim za riječ trava. Halmstadje pripao Švedskoj 1645. godine. Do tada je danski uticaj bioogroman, a konačnim mirom u Roskilde 1658. godine grad

Pripremio: Mirsad Filipović

Jedna od naljepših biblioteka u Švedskoj


Reportaža

34

postaje “švedskiji”. Najvažnije mjesto u to doba je bila luka(hamn) iz koje su brodovi odlazili preko Kattegatt morskogpodručja do Danske i dalje preko Atlantika u cijeli svijet. Lukase obnovila i modernizirala u 18. vijeku i danas se održavaredovan trajektski saobraćaj do Grenå u Danskoj.

Industralizacijom se grad povećao, otvorene su mnogefabrike, a najpoznatije su bile Walbergs fabrik, Bryggeriet Ap-peltofftska i Östra Bryggeriet.

Kultura

Muzika: Halmstad je poznat po dvije izuzetno popularnePop grupe, Roxette i Gyllene Tider čiji je frontmen PerGessle izuzetan muzičar i kompozitor. Velika operska pje-vačica Barbro Eriksson je rođena u Halmstadu, kao i Rickard

Södeberg i Hedvig Jalhed.

Slikarstvo: Veoma je značajna surrealistička grupa umjet-nika osnovana 1929.godine, u kojoj su djelovali: Erik Olsson,Axel Olsson, Sven Jonson, Waldemar Lorentzon, EsaiasThoren i Stellan Mörner

U gradu se nalazi nekoliko skulptura, a ističu se posebnoPikasova ženska glava (Picassos kvinnohuvud) i Lososskače (Laxen går upp) Waltera Bengtssona

Sport

U gradu djeluje nekoliko istaknutih sportskih klubova.Rukometni HK Drott je deset puta bio prvak Švedske,

Walter Bengtssons skulptur Laxen går upp-Losos skače Stora torget-Veliki trg

Halmstads slott-Dvorac u Halmstadu Panorama Halmstada

Norre port-Sjeverna vrata Mujo Metaj pokazuje ljiljane na staroj kući u Hallands vrtu


Reportaža

35

stonoteniski Halmstad BTK također, a predvodio ih je evrop-ski i svjetski prvak Jörgen Persson. Fudbalski klub je bio če-tiri puta prvak Švedske, a Halmstad se može pohvaliti sa čakčetiri golf igrališta i zovu ga golfgradom. Poznati sportisti sufudbaler Fredrik Ljungvist, biciklistkinja Susanne Ljungskog,slavni rukometaš i trener Bengt Johansson i dr.

Nauka i politika

Iz ovog grada potiču dva velika naučnika, fizičar Jo-hannes Rydberg i dobitnik Nobelove nagrade, biohemičarBengt Samuelsson. Poznati političari su Carl Bildt, bivšidržavni premijer, državni sekretar Lars Danielsson, a Halm-stad je dao i nekoliko državnih ministara, i na našu radost

među njima je i Bosanka - Fočanka Aida Hadžialić.

I da završimo priču o Halmstadu konstatacijom da se unjemu ima šta vidjeti, da mu je historija bogata, da u njemuvlada blagostanje, visoki standard i razvijena privreda. Halm-stad posjeti godišnje više stotina hiljada turista da bi uživalou prekrasnim plažama, velikom broju restorana, kulturnih do-gađaja i prekrasnoj prirodi. Mnogo je biciklističkih staza,širokih ulica i lijepih parkova. Halmstad je izabran kao jedanod 10 najboljih gradova za živjeti u Švedskoj. U to smo seuvjerili u nekoliko posjeta ovom izuzetnom gradu. I da nakraju spomenemo - u ovom gradu djeluju dva bh. Udruženja,“Aktivitet centar” i “Sedef”, te sekcija Banjalučana “Kastel”.

Rijeka Nissan je veoma atraktivna

Ovdje su se izvršavale smrtne kazne sve do 1850. godine

Pikasova ženska glava- Picassos kvinnohuvud

Š E H E RBANJA LUKA36

Lokalni izbori su iza nas. Iako konačnerezultate još uvijek zvanično ne znamo, svima jeveć znano da SDS više ne stanuje (i ne gazduje)u najvećem gradu RS. Odbornici socijalista istranaka iz sastava Koalicije za Banju Lukusasvim izvjesno će činiti glavninu novog grad-skog parlamenta, pa ćemo vjerovatno imatijednu sasvim demokratsku atmosferu i „šarenu“Skupštinu u kojoj će se slabo znati, ko je komevlast, a ko opozicija.

SDS-a će u toj novoj gradskoj Skupštinibiti taman toliko ili čak i više nego što je za-služio. A „zasluge“ su zaista „ogromne“, pa ćenovoj vlasti biti izuzetno teško da ispravi ipopravi sve ono što je stara vlast pokvarila ili„obatalila“.

Za proteklih sedam ružnih i tužnih, gadnih igladnih godina, Banja Luka je jednom regre-sivnom i destruktivnom politikom, od civilizo-vanog jugoslovenskog i evropskog grada(drugog po veličini u bivšoj BiH i među desetnajvećih u bivšoj Jugoslaviji), od „srpske“ Vi-enne postala najzapadnija srpska palanka (Kninje u međuvremenu „opet“ postao hrvatski).

Ne samo nuždom jugoslovenskog i bosan-

skog rata i tragičnom promjenom strukturestanovništva po zakonima ratne stihije, već i„nečijom“ paranoidnom cerebracijom i kolek-tivnom hipnozom naroda, nasilno je promijen-jen identitet grada „in toto“. U novijoj istorijineviđenim (i nečuvenim) seobama čitavih nar-oda, metodama indukovanog egzodusa i „rur-banizacijom“, ali i promjenom naziva ulica,trgova i čitavih kvartova, misterioznim (i mon-struoznim) noćnim diverzijama i rušenjem kul-turnoistorijskih spomenika i bogomolja (ali izanatskih radnji i stambenih objekata), BanjaLuka je i bez borbenih dejstava i direktnih rat-nih razaranja, postala neprepoznatljiv i tuđigrad. Zato će novi politički i komunalni (aliiznad svega ekonomski i socijalni) urbanisti igraditelji „Banje Luke“, morati ovaj lijepi i starigrad, iz tragikomičnih shema nonurbane arhik-tektonike konjušara i balegara, vratiti što prijetamo gdje mu je i mjesto – jer je oduvijekprirodno inklinirao Zapadu i bio bliže Trstu,Beču i civilizacijskoj Evropi od bilo kojegbosanskog ili srpskog grada.

Surovo gurnuti među blatnjave palankedaleko na „divljem“ istoku, mi koji smo preživ-

jeli i uspjeli opstati u svom gradu od novih„kreatora“ antigradske politike, sa sjetom inadom očekujemo povratak iz prošlosti ubudućnost (ili bar u realnu sadašnjost!) i našukolektivnu amnestiju od atributa moralnihnakaza i monstruma, krvoloka i ljudoždera,građana one Banje Luke označene i proglašenezloglasnim srpskim uporištem u Bosni, u kojemsu srpski hanibalisti jeli žive ljude i silovali pa-pagaje (i druge ptice).

Na novim vlastima je da, između ostalog,skinu anatemu sa svih nas i ukloni groznu, trag-ičnu i apokaliptičnu sliku grada koju su poputkrvavih razglednica i filmova strave i užasa,proteklih godina karikirano, iskrivljeno, neob-jektivno ili zlonamjerno, u bijeli svijet o namaodaslali strani (i „dušmanski“) novinari i fo-toreporteri uz pomoć naših domaćih „naivnihumjetnika“ i režisera ratne stihije (i „etničkog“i opšteg etničkog čišćenja i mentalne steril-izacije). Svjesni saznanja da ćemo vječno ostatisugrađani onih koji su kao meso za topove, svo-jim životima platili nečije (zna se čije!) infan-tilne i morbidne ideje, zablude i obmane i čijekosti i grobovi leže po beskrajnim banjalučkim

Svjedoci događaja

ČARŠIJA IZGUBLJENIH ČARIFoto: Goran Mulahusić

Kolumnai drugim grobljima (širom Bosne – „ponosne“!),od nove vlasti opravdano očekujemo da njihovui našu djecu nikad više ne hrani iluzijama, asvima nama da otvori bolju i ljepšu egzistenci-jalnu perspektivu i nove svjetlije horizonte.

Umjesto neprekidnog prelijevanja iz „šu-pljeg u prazno“ i stalnog zlokobnog nagađanja iprepadanja naroda „kakva je sudbina BanjeLuke?“ i šta će s nama biti (?!), od novoizabranevlasti očekujemo da konačno zavrne slavinu izkoje se godinama (i sistematski) „dolijeva uljena vatru“, i da nas definitivno okrene životu(umjesto smrti i umiranju), budućnosti (umjestoprošlosti). S vjerom u Boga (i novu vlast)nadamo se povratku iz krvave balkanske istorijeu novu evropsku geografiju, i u Banju Lukukoja će od najzapadnije srpske „metropole“ i na-jvećeg grada najmanje srpske države ili samonajvećeg srpskog grada zapadno od krive Drine,postati evropski grad dostojan čovjeka, u komenikad više neće biti mraka, hladnoće, gladi nitižeđi.

Od nove vlasti zahtijevamo više hljeba,rada i reda; više zdravlja, istine i pravde; višepoštenja, slobode, dobre volje, duha i ljubavi;više znanja i pameti, a manje ljudske gluposti izlobe. I neka svako dođe na svoje mjesto: rad-nici u tvornice, đaci u škole, bolesnici u bolnice,a lopovi u robijašnice, hljeb, zejtin i mlijeko uprodavnice, a ćumur u ložionice, struja u žice, avoda u vodovodne instalacije. Univerzitet (i au-

tonomiju!) vratiti studentima, biblioteke či-taocima, pozorište glumcima, a izbjeglice svo-jim kućama. Okrenuti čitav svijet naglavačkekako bi se sve opet postavilo na svoje noge!Krupi na Vrbasu i Bronzanom Majdanu odmahvratiti njihove opštine, selo (i zemlju) seljacima,a grad građanima, pašnjake ovcama, govedima

(i čobanima), a parkove i ulice šetačima. Penz-ije (i Dom penzionera!), penzionerima, a SrpskeToplice - Gornjem Šeheru, Banj brdo – Šehitlu-cima, Obilićevo – Mejdanu, Lazarevo Budžakui Karađođevo - Rudarskoj ulici. “Restitutio adintegrum“, Banju Luku - Banjalučanima!

Polako, ali sigurno, u našem graduvraćaju se njegovi vozovi, avioni, život i ljudi.Putevi u Evropu i svijet, odavde uskoro više

neće voditi samo na istok.Razum se vraća „iz slijepog crijeva“, a

drevni vrbaski grad ipak se probija iz ove našemračne srednjovjekovne perspektive, ka pragudvadesetprvog vijeka.

Bilo kako bilo od novog gradonačelnikai novih gradskih vijećnika imperativno (i ulti-mativno) očekujemo da našem gradu (a starim inovom Banjalučanima) ponovo vrati izgubljenečari, nadu i nekadašnje ulice „krajiške ljepo-tice“. Istina, bez Ferhadije i bez Šehitluka,Banja Luka je drugi grad, kao što bi bila i bezVrbasa i bez svojih zelenih aleja.

Znamo mi dobro, da ništa više nije kaoprije (niti može biti!) i zato tražimo od vasnovoizabranih (u trenutku vašeg „svečanog“ us-toličenja) da nam ovaj grad opet učinite „ba-jnom“ lukom i mjestom dostojnim životačovjeka (i sa tolerancijom kao mjerom kultureživljenja!).

Samo to i ništa više. Ali, ni manje razu-mije se!

Dr Rade DUJAKOVIĆ, Novi Prelom, oktobar 1997.godine

I ovaj tekst sročen prije, zamalo, dvijedecenije, potvđuje riječi čuvenog pjesnikaBranka Miljkovića „da sloboda ne ume da pevako što su sužnji pevali o njoj“ (parafraza).

Od nove vlasti opravdano

očekujemo da njihovu i našu

djecu nikada više ne hrani

iluzijama, a svima nama da

otvori bolju i ljepšu egzisten-

cijalnu perspektivu i nove sv-

jetlije horizonte.

Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS


Piše Antun Đaja


Š E H E RBANJA LUKA40 Š E H E RBANJA LUKA

Shvatajući identitet kao zakon, onpostaje najsnažnija i najtiranskija ideja:A=B, Bakir Izetbegović=Bošnjak, MiloradDodik=Srbin, Dragan Čović=Hrvat. Čimje pojedinac ono što taj/ta/to jeste, zakonidentiteta - prije nego što se uopće možepojaviti misao o identitetu - daje mjesto tojili tome. Svođenje bilo čega na bilo šta (ovoje papir, ovo je olovka, ovo je SDA, ovo jeSNDS, ovo je HDZ i tako dalje i tako šire),predstavlja podvrgavanje zakonu iden-titeta.

Nalazim kako ljudi stalno iznova doživl-

javaju identitet kao intimu. Lično nalijećem ina poziv i zapreku, što pravdam time da moja"intima" ne može ostati zatvorena i samomeni data, jednom zauvijek. Istina, u zemljiprožimanja istočnih i zapadnih varijanti,razapetoj između južnoslavenskih, kao dijelaeuropskih područja, već dugo ne osjećamduhovno bogatstvo - više emocionalni i egzi -stencijalni napor, koji je zapravo bol.

Problem identiteta kod jedinke jedna jeod najkompliciranijih stvari. Ako se taj prob-lem prenese u grupu, recimo vršnjački, pro-fesionalni ili ruralni, urbani, on predstavljasamo ograničenje i ništa drugo, jer kod po-jedinca je teško postići zrelost, a kamo li ugrupi, pa bila ona i najjednostavnija.

Usklađen političkim raspravama, bosan-skohercegovački nacionalni i kulturni iden-titet postao je popularni i poželjni predmet,ne samo simpozijskih debata. U široj javnostisvako se smatra kompetentnim da o ovojtemi govori, čim se počne razmetati svojimduhom, čim osjeti oduševljenje ili prezir.

Još uvijek utopistička ideja kulturnoga iz-jednačavanja tri konstitutivna naroda, kon-statirana je uglavnom permanentnimkri zama, koje bi se dale imenovati ružnim ra-zlikama. Mit o jedinstvu i cjelovitosti postajemoguć samo na papiru. Kada to kažem, za-mišljam "geografsku kartu" bezvremenezemlje, rađenu po uzoru na borhesovsku bib-lioteku, daleku od stvarnih labirinata.

Ni Bošnjaci, ni Srbi, a ni Hrvati u Bosnii Hercegovini, za čije se državne interese nebore, već ih konstantno slabe, nisu naspoučili i prosvijetlili nekim perspektivnimpravilom nacionalnoga i kulturnoga jedin-stva, koji bi eufemistički djelovao na vla-davinu pravila, bolje rečeno zakonana cionalnoga identiteta. Danas na raznimkulturnim sesijama "usvajamo" samo teori-jska rješenja.

Shvatajući identitet kao zakon, on postajenajsnažnija i najtiranskija ideja: A=B, BakirIzetbegović=Bošnjak, Milorad Dodik=Srbin,Dragan Čović=Hrvat. Čim je pojedinac onošto taj/ta/to jeste, zakon identiteta - prije negošto se uopće može pojaviti misao o identitetu- daje mjesto toj ili tome. Svođenje bilo čegana bilo šta (ovo je papir, ovo je olovka, ovo jeSDA, ovo je SNDS, ovo je HDZ i tako daljei tako šire), predstavlja podvrgavanje zakonuidentiteta.

Da li se i pojam zajedništva moratemeljiti na zakonu pripadanja, pravilima, us-postavljanju zakona o tome kome šta pripada,odnosno gdje ko/šta ne pripada? Svemu senameće diskutabilno, degutantno, a temeljnopitanje: je li bosanskohercegovački naci -onalni i kulturni identitet uopće stvaran? Pos-toji li? Osnaženi, ali i uzdrmani isljedničkimtokom, usmjeravamo se zlogrdnim i beskra-jnim, pojedinačnim pitanjima: ko si, šta si,odakle dolaziš, čime se baviš? A ko sam ja,šta sam, odakle sam, gdje bivam, čime se jau životu bavim? Odgovori "među jednakim"postavljaju nas u neravnopravni položaj ipotvrđuju odavno izrečenu Heideggerovumisao da "svaka razlika zasniva granicu".

Čim tema postane "sveta" za izvjesnukulturu, oko nje se neobuzdano razigravapodozrivo tumačenje i nesumnjivo prekom-jerno interpretiranje. Da pojednostavimpriču, Bosna i Hercegovina ima "svega",osim srca i slobodne volje. Samo "izdajicunaroda" pogađa sudbina običnoga, stvarnogčovjeka u drugome ili trećem etnosu. Popisstanovništva bio je (i ostao) važniji od pitanjašta će se sutra jesti, kako će se sa pla -ćom/penzijom ili bez toga izgurati, neza-posleni zaposliti, osmijeh vratiti na ljudskalica.

Teško je shvatiti da se i dalje živi u vre-menu kada polupismeni svijet vlada, kada

Granične situacije nacionalnog i kulturnogidentiteta u Bosni i Hercegovini

Piše: Medina Džanbegović Mohamed

41

fukare govore, a mudri šute, kada se svenikako ili vrlo sporo mijenja, da su ljudi jošuveliko, nizom, prije svega ekonomskihokolnosti, a u vezi s tim i drugih, potčinjeni.To je totalni mrak, u kome važi rješenje"okrenuti se samome sebi" i kako izgleda,jedino tako se može donekle funkcionirati.

Ali kako se okrenuti samome sebi ili nebaviti prljavom politikom, kada se sve okonas bavi nama?! Izborni rezultati su pokazalida se još uvijek živi u dubokome nacional-izmu, totalnoj kontradiktornosti, vremenukoje ne omogućava osnovno ljudsko pravoizjašnjavanja. Nacionalisti su narod tolikouvukli u svoju demagogiju, podigli tenzije dote mjere, da neprijateljima države pro -glašavaju one koji se izjašnjavaju drukčije.Niko više puno ne priča o potrebi da Bosancii Hercegovci budu i zvanično ono što im pri-pada - domicilni narod, a ne tamo neki "os-tali".

Nikada nije postojao bošnjački jezik ilibošnjačka država. Sve je to bosansko: odKulina bana i Crkve bosanske, bosanske kral-jevine, Katarine - bosanske kraljice, bosan-skih rijeka, bosanskih planina, bosanskogajezika, bosanskoga lonca, bosanske džezve...Uostalom, osim historije i književnosti, zavi-rimo u znanstvene knjige iz biologije,anatomije, antropologije... I zapitajmo se, štaje danas srpsko, hrvatsko ili bošnjačko uBosni i Hercegovini?

Bošnjačka je SDA partija i bošnjačka jeIslamska zajednica! BANU je bošnjačka, aline i bosanska ili bosanskohercegovačka. Zarnije dovoljna činjenica da je ta akademija os-novana u Novome Pazaru? Bošnjačka poli-tika nastoji negirati činjenicu da su Bošnjacisvedeni na muslimane (nekadašnje sa ve-likim slovom "M"), iako to potvrđuje i samBošnjački sabor iz 1993. godine. Ali, nisusporni samo Bošnjaci. Podlost dolazi iz srp-skih i hrvatskih redova. Zar godinama neulaze u koaliciju? Ko s kime i zašto potpisujedogovore, koji uvijek i nisu za javnost?

Deklariranje tipa Srbin ili Hrvat, nepokazuje da se radi o nekome ko živi u Bosnii Hercegovini i smatra je svojom domovi-nom. Njihovo torovsko izjašnjavanje vodiocjepljenju ili u najblaženom obliku rečeno -

betoniranju situacije kakva jeste, a tu im svr-sishodno pomažu "matične države" (institu-cije kao što su HANU/SANU, a obo go moljama, nerijetko kao leglu zla da i negovorim). Očito je da su sve tri strane veomadobro profitirale u ove dvije i po decenije,otkako je vrijeme na Balkanu stalo (ili boljerečeno, sasvim nas unazadilo).

Bosanskohercegovački nacionalni i kul-turni identitet očito pripada nekome Trećemsvijetu i može se uzeti jedino kao platonis-tičko Idealno Kraljevstvo. Dakle, on još uvi-jek nije "mogući svijet". Korisno jeup o trijebiti pojam mogućega svijeta kada up-ućujemo na neko stanje stvari, odnosno kadakompariramo dva alternativna stanja. Uo -stalom, da je Bosna i Hercegovina u Europi,vjerodostojna je činjenica, koju dokazuju isve geografske mape svijeta, kao što je tačnai činjenica da je Europa dio svijeta. Mo -gućnost je po sebi sredstvo, jer ako jemoguće da je Bosna i Hercegovina u Europi,moguće je i da ona nije i još ne može bitičlanica Europske zajednice.

Više ne zapanjuje ni mišljenje, potkovanohistorijom od prije nekih 200 godina, kako biHercegovinu trebalo izbaciti iz nazivadržave. Ide se na to, da bi se zavrzlame okonaziva nacionalnoga identiteta, ako bi donjega konačno i došlo, pojednostavile odred-nicom Bosanac za sve stanovnike u tomeslučaju države Bosne, te ujedno tako smanjilamogućnost daljega odvajanja u vidu i trećegaentiteta. Ali, na koji način bi se to izvršilo,niko ne govori.

Da se vratim identitetu. Mnogi ljudiprožive dio svoga života u nekoj drugoj sre-dini, što utiče na njihovu kulturnu, intelektu-alnu i vrijednosnu formaciju, ali i na načinrazumijevanja svijeta. U savremenim dru -štvima se prepliće više kultura i tu ne možebiti (za razliku od nas) riječi o granicama.Postojanje granica u multikulturalnomedruštvu zapravo znači da to društvo nije mul-tikulturalno.

Posmatrano sa aspekta umjetnosti, prijesvega književnosti, veoma je teško utvrditijasne granice nacionalnih literatura, a da u tajproces utvrđivanja ne uvedemo i određenevanknjiževne granice, što uvijek znači poli-

tičke kriterije, te suočavanje i sa vjerskim,polnim, rasnim i tržišnim zidovima, koji pod-sjećaju na neku vrstu repetiranih pušaka.

Prihvatiti slobodan izbor identiteta, od -reći se granica u smislu prijateljske kore-spondencije i bez predrasuda povezati svačijepodručje bosanskohercegovačke zemlje, svesjediniti u jednu državu sa jednim predsjed-nikom, objedinjujući u jedan svijet umjet-nost, filozofiju, naučni rad, prije svegahumanističke nauke i uopće naciju, narod ikulturu, još uvijek je nedosanjani san i stogagovoriti o tome, iako je potreba, više je željaili ambicija, nego stvarnost.

Za kraj jedna utjeha. Savremenoj belgi-jskoj spisateljici Carolini Lamarche, koja jenajranije djetinjstvo provela u Španiji, azatim živjela u Francuskoj, činjenica dadanas pripada dvojezičnoj zemlji sa dvije za-jednice, uticala je na identitet. Zatokaže:"Mislim da je Belgija 'europeskija' odFrancuske. Ne postoji belgijska nacija, i tajneodređeni identitet nekad mi je zadavaoproblem, a danas ga osjećam kao prednost."

NapomenaStavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi

autora i ne održavaju uvijek stavove koji sudio uređivačke politike portala exyuvoice.ba


DRUGARSTVO POD KDRUGARSTVO POD K

Reportaža


Turnir košarkaša u Donjem Vakufu

SVI ODLIČNI, DOMAĆINU PEHARNapisao:Sead Cerić

Gradski trg u Donjem Vakufu bio je u nedjelju, 16. av-gusta, poprište završnih utakmica ovogodišnjeg DIJABiH#2turnira, koji je okupio sedam ekipa iz šest evropskih država.Nakon razigravanja kroz grupu, prvog dana turnira nastup suzavršile ekipe Banje Luke, Volkabrucka (Austrija) i, na izne-nađenje svih učesnika, i prošlogodišnji osvajač turnira, ekipaLandskrone (Švedska).U polufinalu su se sastale ekipe Ljubl-jana (Slovenija) i Žabalj (Srbija), te domaćin Donji Vakuf i Za-greb (Hrvatska). Nakon odličnih utakmica, u finale su seplasirali domaćini i odlična ekipa Ljubljane, a pehar pobjed-nika i ovogodišnji turnir nakon žestoke borbe osvojila je do-maća ekipa. U utakmici za treće mjesto, ekipa Žabljanadigrala je Zagreb.

Vrijedi napomenuti da je najbolji igrač turnira, prema oc-jeni žirija, bio domaći igrač Nedim Mustafćia (Donji Vakuf),najbolji "tricaš" je Aleš Primc (Ljubljana), a najperspektivnijimladi košarkaš je Edin Aliefendić (Volkabruck).

Nakon odigrane završnice turnira, svi učesnici su uživaliu raftingu na Vrbasu i druženju na izletištu Semešnica, saporukom : "Vidimo se i naredne godine...!

KOŠEVIMAKOŠEVIMA


Čudne su životne staze. Ljudske sudbine još čudnije,nepredvidive, često boje čemera. Baš kao i mnogi, (s)vratimse u Banju Luku, grad moje mladosti. Tražim znana lica,drage ljude, ruku prijatelja… Tačno prije dvije godine, prilikomboravka u gradu na Vrbasu, tražio sam, meni uvijek dragu,znam, i mnogim drugima, moju, našu Jadranku Stojaković.

To me traženje tjera da napišem par riječi o ovoj velikoj ženi-heroini, lavici nježnoga srca.

Da krenem od sredine osamdesetih, kada je Jadrankaimala koncert u Mejdanu, bezbeli uspješan kao i uvijek.Nakon koncerta, onako jednostavna, svratila u jedan lokalnikafić, u mojoj, Mažarevoj… Gazda je danima prepričavaosusret sa velikom kantautoricom poznatoj i omiljenoj diljembivše nam zajedničke države. Učestvovala je ona na brojnimfestivalima, još od daleke 1972., Eurovision Song-u, svojimprilogom učestvovala na otvorenju Sarajevskih olimpijskihigara, po kojoj se i danas mjeri vrijeme u ovom gradu… Dalaje Jadranka sve što se moglo dati. Upravo ti projekti okootvorenja Olimpijskih igara dovode je u vezu sa Japanom kojipokazuje nevjerovatno interesovanje za ovu umjetnicu.

1988.godine nošena svojim magičnim notama, muzikom,otišla je Jasna za Japan i nastanila se u Tokiju. Bili su i jesu

Piše: Nedžad TALOVIĆ

“…Dajem ti svoj stan naraspolaganje, u onojistoj ulici, u istoj kući ukojoj si popila zado-voljna piće nakon uspješnog koncerta uMejdanu…”

Foto: Iz arhive Mirsada Filipovića

Sudbine


naši prostori mali za Jadranku, umjetnika svjetskog kalibra,što je svojim nastupima širom svijeta i potvrdila. Ma gdje godda je nastupala, ova vrijedna, lako prepoznatljiva, svojstvenažena, ostavljala je neizbrisiv trag. Zvuci njenih struna čuli suse i čuju dugo nakon što bi svojom pjesmom razgaljivala srcadrugih. Neopisiva moć istinskog stvaraoca. Radila je Jad-ranka, stvarala muziku, muzičke projekte za video igre uJapanu, bavila se slikarstvom, budući da je studirala, vrijed-nica, i primijenjenu umjetnost u rodnom Sarajevu. Zbog ratau domovini ostaje i duže nego što je planirala, ali svojim an-gažmanom i zalaganjem želi da upozori svjetsku javnost naratne nedaće na prostorima odakle dolazi. Granate kojepadaju na Sarajevo i Bosnu, pogađaju i Jadranku na drugomkraju svijeta. To se događa samo poštenom čovjeku. Tugujeona zbog toga, ali nastavlja da radi. Prilikom jednog koncertaona pada i povrjeđuje se na bini, i od tada se njen životpromijenio. Danas joj je ustanovljeno da boluje od bolestimotornog neurona. Uprkos svim naporima da se zdravstvenostanje popravi, Jadranka preživljava svoje najteže dane. Danevolja ide rijetko samo jedna, potvrđuje i činjenica da suJadranki ”svemoćni” oduzeli i stan u Sarajevu koji je posje-dovala. Kao da su je svi zaboravili… a svaka bi sredina tre-

balo da bude sretna da ju ima. Svaka bi bila ljepša da je krasiJadranka – cvijet. Njen muzički profesionalizam, ali prijesvega njena plemenitost i ljudske vrline trebali bi biti dovoljanrazlog da se udomi ovaj biser. Prepuštena samoj sebi i svojojboli traži spas širom Bosne i Hercegovine i na kraju dolazi uZavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Dr. Miroslav Zo-tović u Banjoj Luci. Baš u toj ustanovi tražio sam je togutorka 20. augusta 2013. i osoblje me uputi za Slatinu, banjuu kojoj je navodno bila smještena neko vrijeme. Tamo su mi,sa sjetom i dragim sjećanjem, objasnili da se Jasna nalazinegdje u gradu, u nekom domu. Kako više i ne poznajemrodni grad, a i zbog promijenjenih planova, odustao sam ovajput od daljnjeg traženja, s ubjeđenjem i željom da ću je srestineki drugi put. ”Rafaelo”, malo cvijeća i moja knjiga pjesama iproze završile su negdje drugdje… Htio sam ti reći, ako ikadabudeš ovo čitala - a, evo i sada kažem: dajem ti svoj stanna raspolaganje, u onoj istoj ulici, u istoj kući gdje si popilazadovoljna piće nakon koncerta u Mejdanu. Zaslužila si timnogo više, lavice, i znaj, naći ću ja tebe. Želja mi je da tistisnem ruku, za ona lijepa vremena, koja si bojila svojompjesmom, onda, kad sve smo mogli mi… Volim te.

Geisha moga srca

ZA SVA VREMENA OBOJENA PJESMOM

Poslije 22 godine vjernici ponovo u Ferhadiji

POKLON IZ JEZERSKOGJasmina i Mirsad Nesimović nisu žalili „pozamašnu svotu eura“ da bi njihov

luster osvjetljavao unutrašnjost najpoznatije džamije u Banjoj Luci

Piše: Kemal Coco


Reportaža

47

Za vjernike Banje Luke ovogodišnji Ra-mazan ima posebno značenje. Poslije 22 go-dine oni su u obnovljenoj Ferhadiji klanjaliteravih namaz. Svi koji su ponovo doživjeliljepote Ferhadije su jednoglasni: „Ista je kaoi ranije!“

Naravno da su ćilimi i lusteri novi, da su,to se mora istaći, veoma kvalitetni. Zan-imljivo je da najveći luster, ili kako ga nazi-vaju „glavni“, nije poklon nekog vjernika izSarajeva, Zagreba ili Banje Luke, nego izjednog krajiškog sela, dvadesetak kilometaraudaljenog od Bosanske Krupe. To je selo Jez-erski.

„Dugo smo Mirsad i ja razmišljali šta dapoklonimo džamiji Ferhadiji. Znali smo daima bogatih vjernika i da i oni imaju želju dasvojim poklonom uljepšaju izgled najpoz-natije banjalučke džamije. U dogovoru sasinovima Elvedinom i Elzedinom odlučilismo da to bude luster. Zahvaljući prijatelju izBihaća brzo smo stupili u kontakt sa majs-torima „ovog zanata“ iz Sarajeva. Oni su nampredložili izgled lustera. Poslije razgovora saljudima koji su radili na obnovi Ferhadijedoznali smo da se takav luster „uklapa“ u un-utrašnje uređenje Ferhadije, i mi smo majs-tore iz Sarajeva obavijestili da prave luster.Moram priznati da smo i Mirsad i ja, ali isinovi i snahe, bili oduševljeni izgledom, alinismo „ni u snu sanjali“ da bi naš lustermogao da bude „glavni“ na stropu (plafonu)u Ferhadiji. Znali smo da su sarajevski majs-tori radili na njegovoj izradi oko tri mjeseca(kovani bakar), da su ga radili sa punoljubavi, ali da će taj luster, koji ima oko 30svijetlećih mjesta, obasjavati unutrašnjostFerhadije, to nismo očekivali. Na našu velikuradost i sreću, to se upravo dogodilo“, govoriJasmina čija je porodica daleke 1992. godineotišla na rad u Austriju, ali nije zaboravilasvoj zavičaj i svoju zemlju.

Njen suprug Mirsad, koji u Austriji radikao krovokrivač, priznaje da mu je velikaželja da svi zajedno posjete Ferhadiju i vide„svoj luster“. Priznaje da ga je vidio za-vršenog, ali ne i kako ukrašava džamijskisvod.

„Znam da će biti veoma teško uskladitiradne obaveze, da svi skupa u istom danuposjetimo Ferhadiju, ali ćemo nastojati da barsat, dva svi budemo u Banjoj Luci i posje-timo „naš luster“ u Ferhadiji“, kategorična jeJasmina Nesimović iz Jezerskog kodBosanske Krupe. I dodaje. „Neka je halalsvaki eur koji smo dali majstorima iz Sara-jeva za njihov rad. Zaslužili su ih.“

Izuzetni donatori: Porodica Nesimović

48

Jutro je najavljivalo paklen, tropski dan u Banjaluci. Iakoje vrijeme godišnjih odmora, uobičajena je gužva, jutarnjišpic, u gradu posrnule privrede. Često se pitam, kakve bigužve tek bile kada bi radili nekadašnji giganti: Incel, Jelšin-grad, Čajavec, Veleprehrana, Metal, Univerzal... U novinamačitam da je broj penzionera gotovo dostigao broj zaposlenih,na 100 penzionera, 115 radnika. Čitam i da cijene "tiho"

rastu, tačnije, umjesto da podignu cijene, proizvođači neštomanja pakovanja prodaju po cijeni standardnih. U novinamaje i tekst ankete u kojoj čak 80 % mladih u BiH želi napustitizemlju i sreću potražiti negdje drugdje.

Odlučih barem nakratko pobjeći od vrelog, gradskog as-falta, od jutarnje strke, straha za egzistenciju, teških misli.Stigoh u Delibašino Selo, da udahnem čist i svježiji vazduh isa njim puno mira i naročitog, duševnog spokoja, u jednoj


„Moli i radi“

BANJALUČKA OAZA MIRA

Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

Jedno jutro u Delibašinom Selu,u samostanu Trapisti: Obećanazemlja stvara se samo marljivimradom.

neobičnoj oazi: samostan Trapista, Opatija Marija Zvijezda.Teško je zamisliti da su upravo ovi tihi ljudi začetnici ban-jalučke industrije i motorna snaga razvoja evropske civi-lizacije, na ovom tvrdom, balkanskom tlu.

Davne 1869., sedam monaha iz njemačke opatije Mari-wald došlo je u Banjaluku i osnovala trapistički samostanMarija Zvijezda (Maristern). Osnivač samostana, Otac FranzPfanner (Franc Faner), godinama ranije bezuspješno jepokušavao dobiti dozvolu za gradnju samostana u Mađarskoji Hrvatskoj, da bi mu tek u Bosni, koja je još uvijek bila di-jelom Turskog carstva, pošlo za rukom da osnuje samostan.Za negativan stav prema Trapistima u Hrvatskoj, vjerovatnoje zaslužna tradicionalna vezanost stanovništva prema Fran-jevcima, tako da je Otac Franc uzaludno ubjeđivao Sabor daTrapisti ne mogu štetiti društvu jer se ne bave politikom,pošto uglavnom šute, a ne spadaju u prosjački red jer žive odsvog rada.

Trapisti su ime dobili po čuvenom francuskom samostanuLa Trappe, iz kog je u 17. vijeku krenula reforma cistercit-skog reda, koja je nastojala vratiti nekadašnju strogu disci-plinu iz vremena Svetog Bernarda. Izolovani su od svijeta,drže se gesla Svetog Benedikta, " Ora et labora" (moli iradi), tako da puno mole, rade, uglavnom šute, skromno sehrane. Članovi reda su sveštenici i braća laici. I jedni i drugiu red ulaze nakon dvogodišnjeg novicijata (kušnje).

Otac Franc Faner je imanje u Delibašinom selu platio1400 dukata, i sa svojim monasima tu izgradio kolibu, zvanukolijevka, koja se i danas nalazi pri samostanu. Najprije su sebavili poljoprivredom, već 1882. pokrenuli su proizvodnjučuvenog sira, a uz poljoprivredu razvijali su i različitezanatske radionice: ciglanu, pilanu, mlin, sušaru, pivaru,štampariju, hidrocentralu (1899.). Izgradili su most, bolnicu,školu, sirotište... Njihov doprinos prosvjećenju zapuštenogstanovništva i kulturnom razvoju društva je izuzetan. Većpočetkom 20. stoljeća Opatija Marija Zvijezda izrasla je unajveći evropski trapistički samostan u kome je boravilo iviše od dvije stotine monaha. U oba svjetska rata, Trapisti suse bavili humanitarnim radom, pa ipak, nakon oslobođenja1945., nova vlast nije bila blagonaklona prema Trapistima.Pored mnogih samostanskih zgrada, oduzeta su im i gotovosva imanja, tako da su ostali bez prihoda. Veliki broj monahanapustio je samostan, a zbog svega toga, banjalučkabiskupija samostanu je dodijelila novoosnovanu župu na up-ravu. Od tada broj monaha u samostanu u stalnom je padu,da bi tokom i nakon posljednjeg rata, Marija Zvijezda postalanajmanja zajednica Trapista u svijetu, sa svega dva monaha.

Posljednjih godina, čini se da stvari idu nabolje. Nabavl-jene su krave. Obnovljena je proizvodnja čuvenog Trapistsira, čiji recept uvijek zna, i čuva ga u glavi, samo jedanmonah. A pri samostanu postoji i vinarija. Takođe, govori se io povratu ili nadoknadi konfiskovane imovine.

Šta mi, danas, možemo naučiti od Trapista. Mnogo toga.Prije svega, da ne postoje obećane zemlje i one lošije, već dačovjek svojim trudom, upornim, marljivim radom stvaraobećanu zemlju. Dakle, mnogo manje bismo trebali ispraznogovoriti, a mnogo više vrijedno raditi, tada će i naše molitveSvevišnjem prije biti uslišane.


Doboj je i ovog ljeta bio u znaku rukometa; u subotu, 24. avgusta 2015., ,spuštena je zavjesa na još jedan Međunarodni rukometni turnir, koji jeproslavio, vjerovali ili ne, pet decenija postojanja. Jubilej je to na koji prven-stveno Doboj, grad podno planine Ozren i duž rijeke Bosna, može biti itekakoponosan.

Prava je šteta sto ove godine organizator nije, vjerovatno iz objektivnihrazloga, privukao ekipe čiji bi kvalitet bio u srazmjeri s renomeom ovog u svi-jetu rukometa poznatog turnira. Ekipe koje su učestvovale na turniru ne pred-stavljaju, naime, nešto posebno u rukometu.

Šteta je i što je, vjerovatno nedovoljnom budnošću organizatora, pred krajturnira došlo i do provale u svlačionicu banjalučkog Borca, i pokradene ličnestvari igrača i sportska oprema ovog kluba, redovnog učesnika turnira.

Propusti u vezi sa postavljanjem zastava i grbova

Organizator je učinio više propusta i kod ”dekoracije” prostora ukome se turnir održavao, posebno prilikom isticanja oficijelnih simbola - šestzastava država iz kojih su bile učesnice ekipe koje su (Bosna i Hercegovina,Saudijska Arabija, Turska, Slovačka, Srbija i Slovenija), zatim tri grba (Bosnai Hercegovina, Republika Srpska i grad Doboj ) i, na kraju, tri postera (Savjetministara Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i grad Doboj).

Prije analize tih propusta, nije na odmet da se upoznamo s nekim od os-novnih načela u upotrebi zastave i grba. Potrebno je najprije naglasiti da svakadržava zakonskim propisima reguliše pitanje upotrebe svoje zastave i svogagrba. Nažalost, upoređujući zakonska rješenja drugih država i naše države,lako se dolazi do zaključka da su nasa rješenja nedorečena, što je direktnaposljedica političkih problema koji našu državu opterećuju skoro u svim seg-

mentima. Ipak, u skladu i s takvim nedorečenim zakonskim rješenjima, suštin-sko pitanje upotrebe zastave i grba naše drzave nije upitno. Koliko je značajnoispravno upotrebljavati državnu zastavu i državni grb pokazuje i činjenica daje pogrešna upotreba zastave i grba u nekim državama kažnjivo djelo, jer sesmatra da se takvom upotrebom narušava ugled i dostojanstvo države. Kažn-jivo je to i u Bosni i Hercegovini, ali sam u potpunosti siguran da za to nikodo sada nije odgovarao. U nekim državama je naopako postavljena zastavaznak opasnosti za državu i njene građane pa je to i poziv za pomoc.

Zastava može biti upotrebljena na dva načina: u horizontalnom i u ver-tikalnom položaju. Većina država koristi jednu istu zastavu u oba položajadok neke države imaju specijalno dizajnirane zastave za vertikalnu upotrebu(vertikalno vješanje, kako se to uobičajeno kaže). Međutim, u nedostatku ovihspecijalno dizajniranih zastava, mogu se vertikalno postaviti i zastave pred-viđene za horizontalnu upotrebu. Prilikom upotrebe zastave u vertikalnompoložaju, vrlo je bitno voditi računa o tome da li zastava iz horizontalnogpoložaja (normalnog položaja, kako se to uobičajeno kaže) ”prelazi” u ver-tikalni rotiranjem za 90 stepen u smjeru kretanja kazaljke na satu ili u suprot-nom smjeru, što se takođe reguliše zakonskim propisima. Rotiranje jenajčešće u smjeru suprotnom od kretanje kazaljke na satu. Međutim, ima iizuzetaka, kod kojih je rotiranje u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke nasatu.

Zastave ili grbovi mogu biti postavljeni kao: dva u vrsti, tri u vrsti i višeod tri u vrsti, a mogu biti i u koloni ... Po pravilu, pri čemu ćemo za primjeruzeti zastave, to izgleda ovako:

- ako su u vrsti dvije zastave, na prvom mjestu s lijeve strane sprijedagledano je ona koja je značajnija;

- ako su u vrsti tri zastave, u sredini je ona koja je najznačajnija, na prvommjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je na drugom mjestu poznačaju, a na trećem mjestu s lijeve strane sprijeda gledano je ona koja je natrećem mjestu po značaju (tako su, zar ne, postavljena i postolja za dodjelumedalja na sportskim takmičenjima);

- ako u vrsti imamo više od tri zastave, na prvom mjestu s lijeve stranesprijeda gledano je ona koja je najznačajnija, a onda redom prema desno spri-jeda gledano je ona koja je druga po značaju pa onda ona koja je treća poznačaju, itd.;

- ako su zastave u koloni, na čelu kolone je zastava koja je najznačajnije,a iza nje je ona koja je druga po značaju pa onda ona koja je treća po značaju,itd.

Na margini Međunarodnog rukometnog turnira – Doboj 2015.

IGRA ZASTAVALJUDSKI JE GRIJEŠITI, I GREŠKE OPRAŠTATI, ALI ...

Tekst i foto: Reuf JAKUPOVIĆ

Reportaža


Moglo bi se s pravom reći da su ova pravila bazirana na pravilima lijepogponašanje i na logici. Da to i ilustrujemo. Ako umjesto dvije zastave uzmemoda u vrsti imamo ženu i muškarca, onda će žena biti s muškarčeve desnestrane odnosno na prvom mjestu s lijeve strane sprijeda gledano. Tako nalažepravilo lijepog ponašanja, zar ne!? Ako umjesto tri zastave uzmemo da u vrstiimamo starijeg čovjeka, mlađeg čovjeka i mladića, onda će stariji čovjek bitiu sredini, s njegove desne strane odnosno na prvom mjestu s lijeve strane spri-jeda gledano biće mlađi čovjek, a mladić će biti s lijeve strane starijeg čovjekaodnosno na trećem mjestu s lijeve strane sprijeda gledano. I ovaj raspored jetakođe u skladu s pravilom lijepog ponašanja. Ako pak imamo više ljudi kojisu različite starosne dobi i koji treba da stanu u jednu vrstu, njihovo razvrsta-vanje započinje s lijeve strane sprijeda gledano i nastavlja se prema desnosprijeda gledano – na prvom mjestu će biti najstariji, do njega mlađi i takoredom do najmlađeg, koji će biti krajnji desno sprijeda gledano. Zar ovo nijebazirano na logici: i pišemo i čitamo počevši s lijeva prema desno (istina, kodarapskih zemalja je to s desna prema lijevo). Kod kolone ljudi je po prvilu načelu onaj koji je ”nastariji” (po godinama, po ugledu ...), a za njim dolaze os-tali, vodeći pri tome računa da je uvijek onaj prethodni ”stariji” od onognarednog. Zar i to nije logično (i sportsku ekipu uvijek predvodi kapiten –prvi u koloni).

Kako je bilo na turniru

Da sada vidimo kako je to bilo na dobojskom turniru, pri čemu ćemo ko-ristiti tri fotografije koje su snimljene za vrijeme turnira.

Na fotografiji broj 1 vidimo šest zastava vertikalno obješenih, a poredanihu vrstu. Zastava države domaćina, dakle bosanskohercegovačka zastava,stavljena je na posljednje mjesto u vrsti, čime joj je pridat najmanji značaj.Propust bez presedana. Ona je morala zauzeti mjesto koje joj pripada -počasno mjesto, tj. morala je biti prva s lijeve strane sprijeda gledano jer je uvrsti to mjesto rezervisano za najznačajniju zastavu. Zastava je još i naopakopostavljena – iz horizontalnog položaja rotirana je u smjeru kretanja kazaljkena satu, a trebala je biti rotirana u suprotnom smjeru. I zastava Slovenije jedoživjela istu sudbinu jer je rotirana na pogrešnu stranu. Trebalo je da buderotirana u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu pa bi tako bijelopolje bilo na lijevoj strani sprijeda gledano. Moglo bi se postaviti pitanje kakoto da su slovačka i srbijanska zastava pravilno rotirane, a bosanskohercegov-ačka i slovenačka ne. I još nešto: ja bih, slijedom pravila lijepog ponašanja,odmah do bosanskohercegovačke zastave stavio zastavu Saudijske Arabije(dakle, zadržao bih mjesto koje joj dato), zatim zastavu Turske pa Slovačke.Zasto? Zato što su ekipe iz ovih država ”istinski” gosti, dok su Srbija iSlovenija naši dojučerasnji sunarodnici (naši smo, zar ne). Njihove zastavestavio bih, dakle, na peto odnosno šesto mjesto.

Na fotografiji broj 2 vidimo tri grba u rukama trojice mladih Dobojlija. Tuje načinjena jedna greška. Naime, grb Republike Srpske je trebalo da bude nalijevoj strani sprijeda gledano jer ima veći značaj od grba grada Doboja. Re-publika Srpska je, drugim riječima, ”starija” od grada Doboja (po značaju,mada je po godinama Doboj neuporedivo stariji).

Na fotografiji broj 3 vidimo više postera, među kojima su tri koja imajuposebno značnje jer se na njima pored teksta nalaze i grbovi Bosne i Herce-govine, Republike Srpske i grada Doboja. Očito je odsustvo bilo kakvih kri-terija prilikom ”dekoracije” ovih šest polja koje vidimo na fotografiji (srednjepolje služi kao prolaz pa ga ne treba ni uzimati u obzir). Polja je trebalo treti-rati kao jednu vrstu sa šest polja odnosno šest mjesta. U tom slučaju trebalo jena prvo mjesto, dakle u prvo polje lijevo sprijeda gledano, staviti poster Vi-jeća ministara Bosne i Hercegovine, a onda redom prema desno sprijedagledano poster Vlade Republike Srpske pa poster grada Doboja. U preostalatri polja organizator je trebalo da stavi ostale postere (poster RTRS, kaomedijskog pokrovitelja, te postere firmi i organizacija), naravno po vlastitomnahođenju. Dakle, u svakom slučaju prva tri polja su morala biti rezervisanaza postere na kojima se nalaze grb države, entiteta, odnosno grada, što značida je neprihvatljivo da su se posteri firmi i organizacija našli na prvom, počas-nom mjestu, koje im dakako ne pripada. Nije valjda da im je organizator tomjesto prodao za novac.

Posebno je interesantno što ove propuste, koji nisu baš zanemarljivi, nisuuočili (ili nisu reagovali na uočeno) ni visoki funkcioneri države, entiteta igrada. Oni su, naime, bili na turniru, posebno prilikom svečanog otvaranja, aneki od njih su imali i prigodan govor. U prvom redu to se odnosi na gospod-ina Dragana Mektića, ministra bezbjednosti u Vijeću ministara Bosne i Herce-govine. Održao je prigodan govor te proglasio turnir otvorenim, i sve to udvorani u kojoj su zastava države i poster državne vlade postavljeni na posveneprimjeren način. Eh, kako gospodin Mektić ne reagova kao što je nedavno,prilikom dodjele medalja na Evropskom košarkaškom prvenstvu u Budim-pešti, reagovao gospodin Dragan Đilas, predsjednik KS Srbije. Podsjetimo se:organizator je upotrebio srbijansku narodnu zastavu (bez grba je) umjestodržavne (sa grbom je), što nije nikakva greška, ali to gospodin Đilas nije (?)znao pa je veoma oštro reagovao, polazeći od toga da preko zastave braniugled i dostojanstvo Srbije. S pravom mu se može zamjeriti nepoznavanje za-konskih propisa o upotrebi zastave Srbije, ali mu se ne može osporiti patrioti-zam – misleći da je u pravu, preko zastave stao je u odbranu ugleda idostojanstva svoje zemlje. Možda se gospodinu Mektiću ne treba posebno ničuditi. Naime, na internetu se može naći bezbroj primjera pogrešno okrenute ina pogrešno mjesto stavljene zastave države Bosne i Hercegovine, jedine namdomovine – čak i prilikom međudržavnih susreta. Takav propust ne može sebaš tako lako desiti u drugim državama, pa ni u državama u našem okruženju.Za mnoge u Bosni i Hercegovini državna zastava i državni grb su manjeznačajni od zastave i grba entiteta. Osobno smatram da je krajnje vrijeme dase detaljno zakonski reguliše pitanje upotrebe zastave i grba Bosne i Herce-govine, uključujući pri tome i sankcije za nepoštivanje zakonskih rješenja. Nataj naćin stvoriće se osnov da zastava i grb naše države jednog dana bude onošto ustvari i jeste – svetinja. Pročitah jednom jednu zakonsku odredbu oupotrebi državne zastave - ne sjećam se o kojoj državi je riječ – u kojoj sekaže da prilikom upotrebe zastava ne smije da dodirne zemlju. Kakvo pošto-vanje zastave! Podsjetimo se ovom prilikom i tek završenog Svjetskog prven-stva u atletici u Pekingu: svaki osvajač medalje je kao po pravilu odmah tražiozastavu svoje zemlje kako bi se mogao ogrnuti njome i time je pokazati ci-jelom svijetu, a mnogi su i plakali gledajući kako im se u njihovu čast zastavadiže na jarbol.

(Ne)namjerno ponavljanje propusta

Da se sada vratimo podnaslovu koji sam dao ovom tekstu: Ljudski je gri-ješiti, i greške opraštati, ali ... Zašto ovo ”ali”? Odgovor se moze pronaći u re-dovima koji slijede.

Naime, živeći u Doboju nekih dvadesetak godina prije nesretnog rata udragoj nam Bosni Hercegovini, bio sam – kao bivši rukometaš – aktivnouključen u rukometna zbivanja ovog s pravom nazvanog rukometnog grada.Više od jedne decenije bio sam i u organizacionom odboru dobojskog turnira.Nije onda ni čudo što pomno pratim zbivanja na turniru iz godine u godinu.Nedavno sam, razgledajući fotografije s prošlogodišnjeg turnira, zapazio nekepropuste kod upotrebe oficijelnih simbola (zastave i grba) u prostoru u komese turnir održao. Uzgred: s problematikom upotrebe državne zastave idržavnog grba imao sam prilku da se suočim daleke 1977. godine, kada sambio na čelu organizacije proizvodnog takmičenja i sportskih igara građevinaraBosne i Hercegovine, manifestacije održane u Doboju. Kako bih otkloniomogućnost da se i ove godine ponove propusti iz prošle, pismenim putem samse krajem jula obratio organizatoru turnira. U pismu sam skrenuo pažnju nauočene propuste, dao neke sugestije te ponudio i vlastitu pomoć, ukoliko jeona potrebna. Mada organizator nije našao za shodno da ostvari kontakt samnom, vjerovao sam da će moje sugestije biti prihvaćene, odnosno da će or-ganizator makar malo ”zaviriti” i u zakonske propise, kako naše tako i drugihdržava, i vidjeti šta se tamo govori o upotrebi oficijelnih simbola te na tajnaćin izbjeći da propuste ponovi i ove godine. No, to se, kao što vidimo, nijedogodilo – ostalo je sve po starom. Pomalo razočaran ponavljanjem propusta,koji narušavaju ugled i dostojanstvo države Bosne i Hercegovine i ne služe načast dobojskom turniru, koji nema premca u svijetu, javno sam se oglasio 21.jula. Naime, na Facebook-u sam objavio tekst pod naslovom: Ljudski je gri-ješiti. Tom prilikom sam naznačio uočene propuste i dao sugestije kako da seoni otklone prije nego se turnir završi. Ni to nije pomoglo i turnir je, što seupotrebe oficijelnih simbola tiče, završen onako kako je i započeo - s oz-biljnim propustima. Zato je, poslije svega, i ono ”ali”, što bi moglo da znači:zbog (ne)namjernih propusta (ne)oprostiti .


Autor: Dragana Pranjić

Poezija


Banjalučki, evropski, prevodilac i pjesnik Kolja Mićević našaoje, kao i velik broj njegovih sugrađana, svoje životno i stvaralačkopodneblje na drugim adresama – u Parizu i Beogradu – gdje se nje-govo literarno umijeće pretače među korice novih knjiga vlastitepoezije i prevoda. Kao prevodilac, Mićević je postao izuzetni majs-tor stiha i rime, a objavio je i devet zbirki svojih stihova te toliko iizvorno na francuskom jeziku. U rodni grad dolazi sve rjeđe, alismo ga susreli krajem avgusta ove godine pred »Palasom« - bio jegost jubilarnog, pedesetog, Kočićevog zbora na kojem je, nasvečanoj akademiji, imao uvodnu besjedu. Ocjenjujući Kočića kaomajstora kratke poetske proze, i uočavajući neke dodirne tačkeizmeđu francuskih odrednica Jednakost, Bratstvo, Sloboda, i nje-govih metafora Istina, Sloboda, Otadžbina, Mićević je djelu piscasa Zmijanja, iz Banje Luke, Beograda, Sarajeva, dao širu dimenzijukoja zavičajno, lokalno pretače u univerzalno.

»Prva banjalučka sekstina«Kolja Mićević nam je poklonio svoju novu knjigu pjesama,

svoje »Rimaginacije«, u kojima su zbrani soneti i sekstine: »Etidabez domovine«, Sonetni venac za Stevana Mokranjca srpskog kom-pozitora, 1856-1914., i »U kleti«, Sonetni venac za Franca Prešernaslovenačkog pesnika, 1800-1849., te sekstine posvećene BanjojLuci, pjesnicima i Skadarliji. Odmah je izrazio zadovoljstvo da nje-gove stihove posvećene rodnom gradu mogu pročitati i njegovisugrađani širom svijeta, na stranicama našeg magazina. »Prvu ban-jalučku sekstinu« objavljujemo, evo, uz ovaj tekst, već u ovombroju, uz još jedan susret Banjalučana u Švedskoj, a »Drugu ban-jalučku sekstinu« čuvamo za 40., jubilarni, broj »Šeher Banjaluke«.

S obzirom da je pjesnička forma »sekstina« složena i zahtjevna,i da od autora iziskuje ne samo vrhunski domet, nego i izuzetno»teoretsko obrazovanje« i poznavanje poetike, najprije nekoliko ri-ječi iz pera književnog poznavaoca i slovenačkog pjesnika BorisaA. Novaka koji u svojoj izuzetnoj knjizi/pjesmarici pjesničkihformi »Oblici srca« između ostalog piše:

»Ime pjesničke forme sekstina proizlazi iz latinskogrednog broja sextus, što označava šesti. I zaista: taj pjesnički oblikzasniva se na broju šest. Sekstina naime sadrži šest nerimovanihšestrednih strofa i zaključne tercinu, skupa dakle 39 stihova (re-dova).

Ključne riječi, oko kojih se vrti cijela pjesma, zaključne su ri-

ječi svih šest stihova prve strofe; zato ćemo tim riječima kazati za-ključne riječi.

Te za-ključne riječi se po zapletenom ključu ponavljaju na krajusvih stihova idućih strofa. Pjesmu zaokruži rezime u obliku tercine,gdje se svih šest za-ključnih riječi ponovi, po dvije u svakom redu,po običaju u istom redoslijedu kao u prvoj kitici.«

U Mićevićevoj prvoj strofi/kitici susrećemo slijedeće riječi nakraju redova (stihova): stari, uvek, zemlje, jezika, Banjoj Luci ikraja.Te riječi se zatim, u različitim pjesničkim značenjima, ponavl-jaju u idućih pet strofa, da bi se slile u zaključnu tercinu (trireda/stiha):

Stari letači prepoznaju uvekZemlje izvan Sna i izvan JezikaBanjoj Luci dolećući, pre kraja.

»U prevođenju slavne i jedine trubadurske sekstine Arnoa Dani-jela utrošio sam toliko vremena – cela decenije? – da sam kao usputnapisao i nekoliko svojih«, piše Kolja Mićević u predgovoru svojenove knjige, objavljene nedavno u izdanju Zadužbine Petar Kočić,Banja Luka – Beograd. »Što se tiče teme većine sekstina u ovojzbirci, ona je izvesno posledica iskustva stečenog prilikom pre-vođenja strofa dvojice trubadura – Pera iz Overnja i Monaha odMontondona, s kraja XII st. – koji su pokušali da u stihu načinemikro-kritičke portrete pesnika svojih neposrednih prethodnika isavremenika.«

Pjesničke imaginacijeSam naslov nove Mićevićeve zbirke ponovo čitaoce uvodi u

pjesničke čarolije i imaginacije, u bogastvo riječi i njihovihznačenja, u pjesničke unutrašnje slike, u slojevitost i otvorenost nesamo pjesničke cjeline/pjesme nego i samih pojedinačnihriječi/rima/metafora.

»Naslov Rimaginacije ne bi trebalo da zbunjuje«, pojašnjavaautor. »Do njega sam došao još u vreme dok sam prevodio Dan-teovu Komediju na francuski, od 1992; tu tehniku »imaginiranjaposredstvom rime« nakon Dantea najpotpunije su razvili FransoaVijon, u Zaveštanjima, i Stefan Malarme u prigodnim stihovima,posebno onim iz ciklusa Igrarije s Poštom.«

A mi bismo tu dodali: i Kolja Mićević. Pjesnik i prevodilac kojije svojim prevodima i vlastitim stihovima u Banju Luku, nekad, uneka druga vremena, dovodio poetsku Evropu, i svijet. Da smoimali sluha za njegove Rime i Imaginacije – Rimaginacije, danasbismo u našem gradu imali biste svjetskih književnika i umjetnika– Dantea, Servantesa, Baha, Valerija, Ahmatove, Dona, Rilkea…Uz njih bi i Petar Kočić, s novim prevodima svojih priča, dobivaojoš veći značaj, koji mu i pripada, a njegova književna riječuzdizala bi se izvan okrilja svakodnevne politike i »upotrebe«. A»Vezeni most« Nasihe Kapidžić Hadžić imao bi još više šara.

»Rimaginacije« Kolje Mićevića

OTISAK JEDNOG SNA O BANJOJ LUCI

Piše: Ismet BEKRIĆ

Poezija


KoljaMićević

PRVABANJALUČKA SEKSTINA

Sekstina je pesnički oblik stariKoji u stvari postoji od uvekRazvijala se od zemlje do zemljeTačnije: od jezika do jezikaNoćas se događa u Banjoj LuciPoput čuda kojima nema kraja

Februarski svode rodnog krajaVraćam ti se – da li još onaj stariMladić odnegovan u Banjoj LuciTako da takav ostane za uvekSve se događa na vrhu jezikaA jezik je ipak objava zemlje

Koliko pesnika iz ove zemljeZove i zna od početka do krajaKobu rezanu u granu jezikaRastvaraju se rukopisi stariI gore jer su goreli od uvekNoćas to se zbiva u Banjoj Luci

Po čijoj odluci u Banjoj LuciSvetli i mrači se utroba zemljeBelje od zvezde što bludi kroz uvekIstu zagonetku beskraja-krajaDok tu se odvija običaj stariZa koji jezik još nema jezika

Svi jezici, opis čistoga jezikaOtisak jednog sna o Banjoj LuciKojeg se seća jedan stećak stariAli još šćućuren u krilu zemljeKrvi crni grumen ispljunut s krajaU beskraj u to nemogućno uvek

Čovek zagledan u mogućno uvekZamršen je u nitima jezikaAli sriče svoju pesmu bez krajaO Banjoj Luci u Banjoj LuciNjemu su potrebna krila od zemljeDa opet bude onaj Ikar stari

Stari letači prepoznaju uvekZemlje izvan Sna i izvan JezikaBanjoj Luci dolećući, pre kraja.

4656

Bilo je to davno na brdovitom Balkanu, izmedju Šibova i Starče-vice, kraj biserli Vrbasa, kada mi 1970. godine kao friškom fizioter-apeutu stiže poziv sa Fizijatrije od dr. Rakića da se javim što prije i daodmah mogu početi raditi, jer su fizioterapeuti toliko traženi da si nemogu priuštiti ni par mjeseci odmora poslije završene škole. Kakva suto zlatna vremena bila u poredjenju sa sadašnjim mukama Isusovimda se dobije bilo kakav posao. Tako moja karijera fizioterapeuta krenuodmah po završenoj medicinskoj školi. Na Pedagoškoj mi je ostalo jošpar ispita koje sam položio radeći istovremeno u Poliklinici, naravno,u voljenoj Banjaluci. Odradih na tom mjestu svojih jedanaestak god-ina, a onda promijenih profesiju pa slijedećih desetak nezaboravnihgodina provedoh u Kasim Hadžić školi kao nastavnik engleskog jezikasve do 1990. godine kada se odlučih da okušam sreću kao trgovačkiputnik u ”Hitu” kod Dževada Haznadara. Odmah prvi test mjeseczaradih deset nastavničkih plata i odlučih da se više ne vraćam u školu,nego da okućam sreću u privatluku. Sve krenu izvanredno i naprasnose završi početkom 1992. godine kada nam neki bradati čudacizabraniše da prolazimo ulicama, a seoske patrole nas uvjeriše da jevozikanje kombijem opasno po život, a o oduzimanju robe da i ne gov-orim. Iz tog vremena ostadoše mnoge lijepe uspomene iz Mostara iDubrovnika, područja na kojem smo prodavali našu robu. Onda stižeokupacija, pa poslije rušenja Ferhadije i Arnaudije, šta ćeš, kud ćeš,već put pod noge, spašavaj živu glavu. Zakljuvasmo staru porodičnu

kuću pa na autobus u neizvjesnost. Ali, ne lezi vraže i u toj zemlji ne-dodjiji snadjosmo se veoma brzo i ne prodje ni par godina, a ja otvorihmali privatluk (fizioterapiju) u našem malom mistu. Poslije osammjeseci shvatih da se na ovaj način neće moći dovoljno zaradjivati, paprihvatih posao na jednom specijalnom odjelu zatvora gdje smo radilisa najvećim kriminalcima i psihopatama ne samo Švedske. Odradihpošteno svoje četiri godine, a onda promijenih više zaposlenja i zani-manja: radni konsultant, rad sa mladima u Švedskoj crkvi, predavaččetiri predmeta u Roden gimnaziji u Norrtälje-u, specijalni pedagog udječijem vrtiću i na kraju karijeru upravo završavam u Täby komunikao radni konsultant. Imao sam sreću da sam karijeru završio na rad-nom mjestu kakvo sam samo sanjati mogao: rad sa mladima, sa poslo-davcima, administracija i pružanje svake vrste pomoći mladim ljudimakoji imaju problema u potrazi za poslom i nikada se nebi mogli snaćisami, ali uz moju pomoć je to išlo puno lakše. Posao pun ponosa i za-hvalnosti, baš ono što mene čini sretnim. U kancelariji samo jednakoleginica i ja, oboje smo izgarali na ovoj vrsti posla, a nije nam biloništa teško, jer smo mi baš takav posao odabrali. Posljednji radni danje ponedeljak, 31. avgusta 2015. godine. Svi me pitaju: ”Kako se os-jećaš?”, a ja odgovaram: ”Čudno”. Nemam pojma kako se osjećam.Mogao bi raditi ovaj posao još veoma dugo, a s druge strane i dosta jeod mene. Nemam pojma kako će mi biti kao penzioneru, jer zaboga,davno je bila godina 1970., a ja nisam NI JEDNOG JEDINOG DANAbio na bolovanju. Mislim da bi i Ginisova knjiga rekorda mogla ovoupisati kao raritet, a možda i rekord. Nisam ih kontaktirao jer neznamkako bi ja to dokazao. Gdje li su sve dospjeli svi zdravstveni papiri ikako se može dokazati da neko NIJE NIKAD BIO NA BOLOVANJU.Ipak mogu biti zadovoljan što je eto moj radni vijek prošao bez onihprepucavanja sa ljekarima i ostalim osobljem. Evo zadnji dan na poslu,a ja još uvijek neznam proceduru kako se to ide na bolovanje.

Budućnost će pokazati kako će izgledati penzionerski život, anadam se da mi neće biti lošije nego milionima penzionera širom ze-maljske kugle. Živi bili pa vidjeli. Pozdrav svim ljudima dobre volje ipozitivnih razmišljanja.


Piše: Ahmet KOZARAGIĆ

Prođe i period od 1970. do 2015. godine

4557

Poezija

RASTEŠ

Svi te gledaju krivo,nekako podozrivo,a ti rasteš li rasteš!

Svu mudrost Svijeta,daju u vidu savjeta,a ti rasteš li rasteš!

Svi za te brinu brige,čitaju mudre knjige,a ti rasteš li rasteš!

Tvoji, skupa u zboru,imaju noćnu moru:A šta kad odrasteš?

Ljubica OSTOJIĆ

ČOVJEK SILAZI S PLANINE

On je ključar trava, rastlinja i biljaon nosi atelje i u njemu pjesnike,On jezdi planinom, pjeva o kamenuon traži ishodište sunca.

Iz daljine, godinama, čovjek silazi s planinezamišljen, zapitan, žedan kamena.Čovjek se spušta kroz škarpe i vjetrovezastane, osluškuje stoljeća.

On je ključar travaon je vjetrolomacon sjedne u svoju barkui jedri za ishodištem sunca.

Iz daljine, godinama, čovjek silazi s planine,putem stjenovitim, gromovitim, do mora,rasipa slike i pjeva:«Dobro jutro, vuci! Dobro jutro, vuci!»

I tako godinama,čovjek neće s planine.

Idriz Saltagić

DUŠA

Na obalama Vrbasažive drugi, a taj drugipostadoh i ja. Ili moj dvojnik, kao crna sjena,razapet u dva života,između iluzija.

Na obalama Vrbasa, ruga mi se čudnih faca trista,a ljubav me nadjača, tako čista.

St. Louis mi se smije,a ovdje, pored Vrbasa,postadoh jači od svih,i od cijele obale Misisipija,postadoh naljepša pritoka Vrbasa,moja Vrbanja. Moj vječni stih.

Sulejman Kovačević - Vrbanjac

LJUDSKI ROD

Suputnici smona planeti,mi, ljudi,mi, sveti,mi, sneni,mi, izgubljeni,mi, zbliženii u zabludi.Svijest nam je otvorila oči,netrpeljivostnapredak koči.Usavršili smogovor i hod,izoštrili smo razumi um,imamo more i brod,imamo vesla i jedra,putovanja novaod zbilje i snova.

(Iz knjige »Suputnici«)

Vladimir VEKIĆ

Documents

Seher Banja Luka 38