Ruso i Drustveni Ugovor

Ruso i društveni ugovor

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................3

1. Pojam i teoretičari društvenog ugovora..................................................................................5

1.1 Društveni ugovor - problematika i odlike ................................................................5

1.2 Tomas Hobs .............................................................................................................6

1.3 Hugo Grocijus ..........................................................................................................8

1.4 Džon Lok ................................................................................................................10

2. Rusoova teorija drustvenog ugovora.....................................................................................12

2.1 Okolnosti nastanka Rusoove teorije........................................................................12

2.2 Prirodno stanje i nastanak građanskog društva.......................................................13

2.3 Rusoova ideja ugovora............................................................................................16 2.4 Status vlade u Rusoovoj državi ..............................................................................20

3. Završna razmatranja .............................................................................................................22

LITERATURA ........................................................................................................................ 24

2


Uvod

U okviru evropske političke filozofije izdvajaju se dvije suprotstavljene koncepcije o nastanku i prirodi političkog poretka.

Prva od ove dvije uticajne struje ovo temeljno pitanje političke filozofije tumači kao prirodni fenomen, a čovjeka kao političko biće. Po ovoj ideji, čiji korijeni sežu do antike, a čiji su najznačajniji zastupnici Platon i Aristotel, politički poredak se tumači sa stanovišta principa autakrije. Naime, po ovoj teoriji čovjek nije sam sebi dovoljan, te zato mora živjeti u zajednici sa drugim pripadnicima svoje vrste. U svom dijalogu Država Platon piše: " Država nastaje zato što svaki od nas nije sam sebi dovoljan, već traži mnogo štošta"1. S druge strane, čuveni su Aristotelovi stavovi o prirodi čovjeka i političke zajednice, koje je iznio u Politici: "Čovjek je od prirode državotvorno biće"2 ili "Ko ne može da živi u zajednici, ili čak ne treba jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države i, prema tome, je ili zver ili bog"3. Po ovoj teoriji država kao cjelina nužno prethodi svim svojim dijelovima, a građanin ne postoji prije države već samo u njoj. Pojedinac, porodica, bratstvo mogu postojati realno-istorijski prije države, ali ne i politički.

Zastupnici druge koncepcije o prirodi i nastanku države politički poredak tumače kao vještačku tvorevinu koja se temelji na sporazumu između međusobno nezavisnih i jednakih ljudi, radi opšte koristi i osiguranja mira. Prvi mislilac koji je zastupao ovu ideju jeste Epikur.

Jedna od osnovnih odlika novovjekovnog duha jeste ekspanzija individualizma. Kao dva osnovna izvorišta ovog fenomena obično se navode reformacija i renesansa, a kao njegova posljedica javlja se kriza zajednice. Kako Šeldon Volin primjećuje u svom djelu Politika i vizija Luter i Kalvin su imali velike poteškoće da uspostave svijest o zajedništvu kod protestantskog življa, koji je bio narušen ekspanzijom individualizma.4 U to doba postaje dominantan stav da politička zajednica nije prirodna, već vještačka tvorevina, a da su ljudi po prirodni nezavisna i osamljena bića. Ideja ugovora kao temelja nastanka države i legitimiteta političke vlasti zastupa se u stavovima monarhomaha, Johana Altuzija i drugih, da bi svoj vrhunac dostigla u djelima Tomasa Hobsa, Džona Loka i Žan Žak Rusoa.

Ovaj rad je zamišljen kao analiza Rusoove teorije društvenog ugovora, izložene u istoimenom djelu. Takođe, u njemu se iznosi kratak pregled najznačajnih novovjekovnih teorija ugovora (Grocijus, Hobs, Lok), prije svega da bi se razumjela pozicija Rusoove ugovorne teorije spram njih.

Rad se sastoji iz dva poglavlja. U prvom dijelu prvog poglavlja razmatra se sam pojam društvenog ugovora, problematika i zajedničke odlike novovjekovnih ugovornih teorija. U drugom dijelu dat je kratak pregled klasika ugovorne teorije Loka, Hobsa i Grocijusa.

Drugo poglavlje u potpunosti je posvećeno Rusoovoj ideji ugovora. U ovom segmentu rada razmatraju se pitanja društveno-istorijskih okolnosti koje su izvršile presudan uticaj na nastanak Rusoove teorije, zatim njegovog shvatanje prirodnog stanja, nastanka građanskog 1 Platon, Država, Beograd, 1957, 53. str.2 Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1960, 5. str.3 Ibid. str. 235.4 Volin, Šeldon, Politika i vizija, Filip Višnjić, Službeni glasnik, Beograd, 2007. str 278.

3


društva i porijekla nejednakosti, ideje ugovora, problema zakona, slobode i statusa izvršne vlasti u idealnoj državi...

4


1. Pojam i teoretičari društvenog ugovora

1.1 Društveni ugovor - problematika i odlike

Teorija društvenog ugovora je uticajna struja u političkoj i pravnoj filozofiji koje nastanak društva, političkog poretka i moralnih normi tumači na osnovu jednog pretpostavljenog sporazuma između slobodnih i jednakih ljudi koji se udružuju za neku svrhu.

Na ideju društvenog ugovora u svojoj se argumentaciji oslanjao već Platon u dijalogu Kriton, a o njoj je raspravljao i u drugoj knjizi Države. Iako se ne radi o istoj ideji, može se reći da se u Kritonu oslanjao na kontraktualizam dok je u Državi kritikovao ideju ugovora. Osnovne postavke teorije društvenog ugovora jasno je naveo i Epikur u Glavnim doktrinama. Teorija društvenog ugovora svoj je puni razvoj doživjela tek u sedamnaestom i osamnaestom vijeku u teorijama Hobsa, Loka, Rusoa, Fihtea, Kanta. Od savremenih autora najznačnije djelo u tradiciji društvenog ugovora svakako je Teorija pravde Džona Rolsa iz 1971.

Većina teoretičara društvenog ugovora poziva se na ideju "prirodnog stanja" ili stanja "početne pregovaračke pozicije". Oni se vraćaju ovom pretpostavljenom stanju da bi utvrdili zakone čovjekovog postojanja, zakone koji su korijen cjelokupnog ljudskog ponašanja, te da bi polazeći od njih definisali uslove za konstituisanje legitimnog i sigurnog društvenog poretka.

Prema teorijama ugovora odnos pojedinca i društva prvenstveno treba shvatiti kao ugovorni odnos. Na pojedinca i društvo se gleda kao na dvije stranke koje su sklopile ugovor i tako definisale svoja prava i obaveze u tom odnosu. Osnovna ideja ugovora je da društveni poredak funkcioniše po određenim normama i da stupajući u društvo pojedinac prihvata norme tog društva. Ugovorom se određuje šta svaki pojedinac kao član političke zajednice treba da čini i šta dobija zauzvrat. Ovaj sporazum se uspostavlja na obostranu korist, s jedne strane pojedinac daje svoj doprinos društvu, dok s druge strane društvo pojedincu garantuje sigurnost i druge uslove neophodne za normalan život i razvoj. Ukoliko se bilo koji član društva prestane pridržavati normi, država ima pravo da preko svojih institucija kazni prekršioca.

Sve ugovorne teorije pretpostavljaju autonomiju ugovornih stranaka i stoga njihovu ravnopravnost. Ugovor u kojem jedna strana nije slobodna nije valjan, a da bi bio takav potrebno je da sve strane pristupe ugovoru svojevoljno. Ukoliko je jedna strana prisiljena sklopiti ugovor protivno svojoj volji, on je nesiguran i neobavezujući.

Istorijski gledajući, teorije društvenog ugovora odigrale su izuzetno važnu ulogu u buržoaskim revolucijama. Osnovne pretpostavke teorije da su svi ljudi slobodni i da su svi ljudi po prirodi jednaki nespojive su sa feudalnim društvenim uređenjem. Budući da ove ravnopravnosti nije bilo u doba apsolutizma, teorija društvenog ugovora je morala postulirati

5


ovu ravnopravnost, što je imalo revolucionarno značenje u borbama buržoazije protiv aristokratije. Ova teorija postala je ideologija demokratije u sukobu sa aristokratijom.

1.2 Tomas Hobs

U svojoj političkoj filozofiji, koju je izložio u djelima Elementi zakona, O građaninu i Levijatan, Tomas Hobs pokušava i uspijeva da pomiri dva zahtjeva: zahtjev za naučnim utemeljenjem političkog poretka i zahtjev da se definišu uslovi za stvaranje stabilnog političkog poretka koji bi njegove članove u najvećojm mjeri poštedjele nesigurnosti u životu.

Problemi uspostavljanja stabilnog političkog poretka i mira nalaze se u središtu interesovanja najznačajnih političkih teoretičara od antike pa na ovamo. Kako Volin primjećuje "nijedan politički teoretičar nikada se nije zalagao za neuređeno društvo i nijedan nije nikada predlagao permanentnu revoluciju kao način života". 5Međutim na ovaj zahtjev u mnogome je uticalo i stanje u zajednici u kojoj je Hobs živio. 6

Poznato je da je Aristotel u svom djelu Organon podijelio filozofiju na teorijsku, praktičnu i pojetičku, te da je politiku svrstao u praktičnu filozofiju, ili filozofiju o ljudskim stvarima. U osnovi ovako shvaćene politike nalaze se dijalektički sudovi, odnosno sudovi koji su samo vjerovatni, za razliku od apodiktičkih sudova koji su logički nužni. Politika ostaje u okviru praktične filozofije sve do moderne, kada se od politike, da bi zadržla status nauke, zahtijevaju tačni sudovi. Dekart iznosi zahtjev za teoretizacijom svih nauka. Po njemu, samo jasno, nesumnjivo saznanje može biti priznato kao znanje. Krajnji cilj ovog nastojanja jeste da se iz nauke eliminišu svi teleološki elementi, a zadrže samo kauzalno-deterministički.

Ovaj zahtjev za egzaktnošću svih nauka u oblasti političkog života najdosljednije je sproveo Tomas Hobs. U svojim djelima on iznosi ideju jedne sasvim nove političke filozofije, koja se više ne bavi problemima ispravnog djelovanja, već je usmjerena na stvaranje i proizvođenje u smislu grčkog shvatanja pojetike7.

U projektu izgradnje političkih institucija po uzoru na egzaktne nauke Hobs upotrebljava rezolutivno- kompozitivnu metodu, koju preuzima iz geometrije. On tvrdi da je država vještačko tijelo, i prema tome, ne može se shvatiti drugačije nego tako što će se razložiti na posljednje dijelove, te što će se utvditi zakon na osnovu kojeg to vještačko tijelo nastaje. Hobs pretpostavlja stanje života izvan političke zajednice, u uslovima takozvanog prirodnog stanja, te postulira ideju o prirodnim zakonima kao moralno obavezujućim zakonima, koji se nalaze u osnovi svakog ljudskog djelovanja, te na osnovu kojih izvodi svrhu građanskog društva.

5 Volin, nav. djelo,str 32.6 "Hobsova engleska prošla je kroz političku revoluciju i građanski rat takve snage, da je čitavo društvo bilo dovedeno na ivicu ništavila. Toliko je dramatična bila ta iznenadnost sa kojom je Engleska potonula u rat i revoluciju , tako su velika bila razaranja, i tako ogorčene borbe, da je tokom tri i po veka u Engleskoj politici vladalo nepisano pravilo, da se istoriji ni po koju cenu ne sme dozvoliti da se ponovi". Volin, nav. d., 281. str.7 Tadić, Ljubomir, Nauka o politici, Beograd, 2007, str 42.

6


U ovom pretpostavljenom stanju emancipacije od političkog poretka ljudi su, smatra Hobs, jednaki. Jednakost se prije svega ogleda u mogućnosti svakog čovjeka da povrijedi drugog čovjeka. Ovo prirodno neprijateljstvo među ljudima proizilazi iz strasti za moći, za dominacijom nad drugim čovjekom. " Na prvo mesto stavljam kao opštu sklonost svih ljudi večitu želju i neprestanu želju za sve većom moći, koja samo smrću prestaje"8, pisao je. S druge strane, ljudi i kad nisu u sukobu sa drugim iz ovdje navedenog razloga napadaju ih iz nepovjerenja, iz straha od nasilne smrti. Ovaj strah posljedica je temeljne osobine čovjekovog postojanja, a to je težnja ka samoodržanju. Takođe, sukob među ljudima dodatno produbljuje i to što su u čovjekovu prirodu utkani i slavoljublje i oholost. U takvom stanju nema mjesta za proizvodnju i svojinu. Nadalje, u prirodnom stanju svaki čovjek jedini sudi o sredstvima koja su potrebna za njegovo održanje, što znači da svako ima pravo na sve, pa čak i na tuđi život. Iz svega ovog proizilazi da je prirodno stanje zapravo stanje rata i to rata "sviju protiv svih" , da u njemu vlada stalni strah od smrti, a ljudski život je usamljenički, siromašan, težak i kratak.9 Jedina dobra stvar prirodnog stanja je u tome što se ono može prevladati jer kad se na prirodu gleda mehanički, kako to čini Hobs, postajemo sposobni manipulisati njom te njom ovladati.

U poglavljima XVI i XVII Levijatana Hobs je razradio norme prirodnog ili moralnog ponašanja. To su opšte norme razuma kojima se svaki čovjek rukovodi u očuvanju vlastitog života. Po Hobsu ove norme predstavljaju korijen cjelokupnog ljudskog ponašanja. Svi prirodni zakoni i sve društvene i političke dužnosti izvode se iz prava pojedinca na samoodržanje.

Radi osiguranja samoodržanja prvi i temeljni prirodni zakon nalaže ljudima da teže miru, a ako ne mogu postići ovo stanje da se brane svim mogućim sredstvima. Prvi zakon izveden iz temeljnog zakona jeste da bi svaki čovjek morao biti voljan odreći se svog prava na sve kada su i drugi spremni na to isto, te biti zadovoljan sa onoliko slobode koliko je spreman da dopusti i drugim. Tek odricanjem od pomenutog prava može se zaustaviti ovo stanje totalnog rata. Ali to bi odricanje bilo apsurdno ukoliko čovjek ne bi imao razuman garant da će svako postupiti na isti način.

Ovaj nagon za mirom može se ostvariti, smatra Hobs, samo na taj način što će se neograničeno pravo, koje u prirodnom stanju posjeduje svaki pojedinac, prenijeti na političko tijelo Levijatan, koje nastaje na osnovu ugovora o potčinjavanju. Svaki čovjek sklapa ugovor prije svega radi sigurnosti i održanja života. Ugovor znači sporazum svakog sa svakim da se pokore istom autoritetu koji ima najveću moć i neograničeno pravo da je sprovede. Ipak, u građanskom stanju pojedinci i dalje ostaju izolovane i sebične jedinke. Oni čine jedinstvo samo u odnosu na svog zajedničkog predstavnika, utoliko što ga priznaju za svog legitimnog predstavnika i što mu se pokoravaju. Dakle njihovo jedinstvo počiva na spoljašnjoj prisili, a problem i svrha hobsovskog političkog tijela jeste držati zajedno i u miru međusobno tuđe, ali slične atome.

Hobs shvata državu kao pravnu osobu, koja ima sopstvenu snagu i volju. Ugovorom o potčinjavanju svaki pojedinac se obavezuje sa svim drugim da će volju te pravne i vještačke

8 Hobs, Tomas, Levijatan, tom I, Gradina, Niš, 1991., str.111.9 ibid. 137. str.

7


osobe smatrati vlastitom voljom. Prenijeti svoje neograničeno pravo na suverena znači priznati kao sopstvene sve činove koje suveren preduzme, ma kakvi oni bili. Ipak, ne može se predpostaviti da bi se bilo ko odrekao prava čiji bi gubitak bio u suprotnosti sa samom svrhom ugovora. Dakle i pored apsolutne vlasti, koju suveren dobija na osnovu ugovora o potčinjavanju, postoje neka prava podanika koja su neotuđiva, odnosno koja se ne mogu prenijeti ili prepustiti. Nijedan ugovor, uključujući i društveni ne može čovjeka lišiti sredstava za održanje sopstvenog života. Po Hobsu, pravo na samoodržanje ne može se otuđiti, ono ostaje nepovredivo.

Obaveze svakog pojedinca prema suverenu traju onoliko dugo koliko traje i efikasnost suverenove moći da ih štiti. Cilj pokoravanja je u zaštiti, a ako nije u mogućnosti da štiti svoje podanike, prestaje i njihova dužnost da mu se pokoravaju.

Društveni ugovor sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je sporazum svakog člana sa svakim drugim da će za suverena priznati svakog čovjeka ili grupu ljudi o kojoj se saglasi većina. Drugi dio ugovora predstavlja glasanje kojim se određuje ko treba biti suveren.

Građanski zakoni države nisu ništa drugo do naredbe građanskog suverena. Suveren je taj koji propisuje šta je dobro, a šta zlo, šta je pravedno, a šta ne. Po Hobsu potpuno je irelevantno da li samo jedan čovjek, nekolicina ili svi, smišljaju i objavljuju zakone. Sam suveren nije dužan poštovati građanske zakone jer su oni samo njegove naredbe koje može kad mu se prohtije ukinuti.

Za razliku od Rusoa koji poistovjećuje zakon i slobodu, kod Hobsa su ovi pojmovi potpuno oprečni. Po njemu zakon je uvijek spoljašnja prinuda. U svim pitanjima o kojima zakoni ne govore podanik zadržava pravo činiti šta god želi.

Ono što je izvan pokornosti slobodno je, a kad zakoni ćute podanici mogu da čine šta im je volja.

1.3 Hugo Grocijus

Mislilac s čijim stavovima Ruso polemiše i prema kojima se u svom djelu Društveni ugovor odnosi uglavnom kritički jeste holandski pravnik i autor djela O pravu rata i mira Hugo Grocijus. U ovom, svakako njegovom najznačajnijem, djelu čiji je podnaslov "O prirodnom pravu i pravu naroda", Grocijus se bavi problemima prirodnog i međunarodnog prava.

Središnja pretpostavka Grocijusove rasprave jeste da je čovjek po prirodi umno i društveno biće. Ova umska sposobnost, po kojoj se presudno razlikuje od svih drugih živih bića, omogućuje čovjeku da uvidi pravednost vrlina, dobro po sebi i za sebe, nezavisno o bilo kakvoj sebičnosti ili korisnosti. Upravo zbog toga ljudi imaju prirodnu potrebu za društvom drugih. Priroda ih je obdarila govorom i umom, i prirodno su skloni ponašati se pravično, iako mnogi često to ne čine, smatra Grocijus.10 Pravo i političko društvo Grocijus razumijeva upravo s obzirom na tu središnju koncepciju čovjeka kao umnog i društvenog bića. Dakle, za

10 Hugo Grotius, The Law of War and Peace, Prolegmena,3-10,16-30

8


njega društvo nije rezultat sporazuma između međusobno nezavisnih ljudi radi postizanja nekog cilja, kako tvrde najznačajniji teoretičari društvenog ugovora, već rezultat čovjekove potrebe za drugim, koja proizilazi iz njegove prirode. Kako to Kasirer primjećuje "apstraktan, pojedinačan čovjek ", ideja od koje polazi većina modernih teoretičara društvenog ugovora, "ispao bi, prema Grocijusu, iz roda, iz čiste forme čovečanstva"11. Mogućnost bilo kakvog ugovora proizilazi upravo iz čovjekove umno-društvene prirode, smatra Grocijus.

Prema tome osnovni zadatak države, po Grocijusu, jeste u zaštiti društva. " Ova zaštita društva, saglasna ljudskom intelektu, izvor je onog prava koje se osnovano može nazvati tim imenom"12pisao je. Sposobnost uzdizanja do ideje prava i pravne obaveznosti, čovjekova je privilegija i temelj svake specifično ljudske zajednice.

Potencijal svoje umne i društvene prirode čovjek može potpuno ostvariti jedino unutar građanskog poretka. A vladavina je nužna i prirodna posljedica građanskog tijela. Ipak, najvišu vlast određuje kao onu vlast čiji postupci nisu predmet zakonskog nadzora druge vlasti, te se drugom ljudskom voljom njihova zakonska valjanost ne može poništiti. Ipak svako političko društvo podliježe ograničenjima koja postavlja prirodno pravo i međunarodno pravo. Kako kaže Grocijus, majka građanskog prava je obaveza koja potiče iz pristanka, no kako snagu dobija iz prirodnog prava, prvenstveno iz onog dijela prirodnog prava koji nalaže da ljudi žive u građanskom društvu i da se ravnaju prema pravilima pravde, priroda se može nazvati "nekako bakom i tog prava". Dakle, država može pravo stvarati i pravo zasnovati samo utoliko što i ona sama u sebi nosi i u sebi ostvaruje jedno prvobitno pravo.

Po Grocijusu, posjedovanje državne vlasti u monarhiji znači posjedovanje prava i ovlašćenja koji su svojstveni ulozi vladanja. Iako je svjestan mogućnosti da kralj ta prava pogrešno protumači, a ovlašćenja zloupotrijebi, Grocijus se odlučno suprotstavlja zaključku da narod time automatski ima pravo na vrhovnu vlast ili na svrgnuće vladara. Budući da je cilj građanskog društva javni mir, taj je cilj nužno preči čak i od prava na vlastitu zaštitu od vladarove zloupotrebe vlasti. Dakle, Grocijus smatra da se samovolja vrhovne vlasti mora podnositi, iako se ne bi smjelo činiti ništa što je protivno prirodnom pravu.

U svom djelu O pravu rata i mira Grocijus teži da uspostavi razliku između prirodne vrhovne vlasti po sebi i njenog apsolutnog posjedovanja. Tako u nekim slučajevima, a prije svega u slučaju apsolutne nasljedne monarhije, najviša vlast znači isključivo pravo. To znači da u slučaju kad se narod kojim se tako vlada prenosi od jednog monarha na drugog, tada se ne radi o prenošenju pojedinaca, nad kojim se vlada, već trajnog prava upravljanja njima u njihovoj ukupnosti kao naroda. Čak i u slučaju kad je vrhovna vlast na kralja prenesena voljom naroda, jednom kad je dodjeljena njegova vlast je neograničena.

11 Kasirer, Ernst, Filozofija prosvetiteljstva, Gutembergova galaksija, Beograd, 2003.str 319.12 Grotius, Hugo, The Law of War and Peace, Prolegmena 8.

9


1.4 Džon Lok

U tradiciji teorije društvenog ugovora značajno mjesto zauzimaju Lokove ideje o prirodi, porijeklu i svrsi političke vladavine koje je on razmotrio u drugoj knjizi svog djela Dvije rasprave o vladi.

U trećem paragrafu ovog uticajnog djela Lok definiše političku vlast kao pravo donošenja zakona sa smrtnim kaznama, i blažim kaznama, radi uređenja i očuvanja vlasništva i primjene prisile zajednice pri izvođenju takvih i odbrane države od napada izvana, a sve to jedino radi zajedničkog dobra. No potom tvrdi kako je za ispravno razumijevanje te definicije potrebno razmotriti kakva je čovjekova priroda. Po Loku u pretpostavljenom prirodnom stanju ljudi su slobodni i jednaki i podređuju se samo zakonima prirode koji su obavezujući za svakog čovjeka. Prrodno stanje on definiše na sljedeći način: "Kad ljudi žive u skladu sa razumom bez zajedničkog nadređenog na zemlji, koji ima vlast presuđivati među njma, to je pravo prirodno stanje".13 Dakle i Lok se, kao i Hobs, u svom tumačenju prirodnog stanja poziva na "prirodni zakon". O ovom zakonu razuma koji svakog čovjeka obavezuje Lok piše: "A razum, koji predstavlja taj zakon, uči sve ljude koji od njega traže savjet da, budući da su svi jednaki i nezavisni, niko ne smije nanositi zlo tuđem životu, zdravlju, slobodi ili imovini. A budući da imamo slične sposobnosti, da smo svi dio iste prirode, ne smije se među nama pretpostaviti nikakvo podređivanje koje bi nam dalo pravo da jedni druge uništimo kao da smo načinjeni za razne koristi, kao da su niža stvorenja načinjena za naše."14

Iz gore navedenog ne proizlazi da je prirodno stanje stanje blagostanja i potpunog mira, te stanje najbolje za život čovjeka. Naime, po Loku jedna od osnovnih osobina čovjeka je i egoizam. Posljedica ovoga je da postoji veliki broj ljudi koji principijelno ne poštuju prirodni zakon. A budući da u prirodnom stanju ne postoji neki autoritet koji bi bio zaštitnik prirodnih zakona, ljudi postaju sudije u vlastitom sporu, kažnjavajući one koji su prekršili zakon prirode. Egoizam čini ljude jednostranima, a strast za osvetom vodi ih ka nepravičnim kaznama. Ovo, zajedno sa činjenicom da mnogi ljudi i ne "poznaju zakon razuma jer ga ne proučavaju"15, i pored svih pozitivnih strana prirodnog stanja, dovodi do nesigurnosti koja ljudima daje povod da, zajedno sa nekim političkim autoritetom, organizuje zaštitu života, slobode i imovine. "Lako prihvatam da je građanska vlada prikladno sredstvo za neugodnosti prirodnog stanja, koje svakako moraju biti velike kada ljudi mogu biti sudije u vlastitom sporu, jer lako je zamisliti da će onaj, koji je bio toliko nepravedan da naudi bratu teško biti toliko pravedan da sebe za to osudi "16, pisao je.

Glavni cilj udruživanja ljudi u države i njihovog potčinjavanja vladi, po Loku, jeste očuvanje njihovog vlasništva".17 Iako je tvrdio da je prirodno stanje stanje opšteg zajedništva, Lok ipak tvrdi da postoji izuzetak. "Premda su zemlja i sva niža stvorenja zajednička svim

13 Lok, Džon, Dvije rasprave o vladi, Mladost, Beograd, 1978. 19. prf.14 Ibid. 6. paragraf.15 ibid. 124. 16 ibid. 13. 17 ibid. 124.

10


ljudima, ipak svaki čovjek ima vlasništvo nad svojom vlastitom osobom. Osim njega na to niko drugi nema pravo".18 Takođe, svaki čovjek pored vlasništva nad samim sobom posjeduje i vlastiti rad. A svako drugo vlasništvo izvedeno je iz tog izvornog, prirodnog vlasništva. U prirodnom stanju vlasništvo je "nesigurno i stalno izloženo napadu"19 jer u njemu ne postoje tri stvari nužne za njegovo očuvanje: "ustanovljen, ustaljen i poznat zakon"20, poznat i nepristrasan sudija s ovlašćenima da rješava sve razmirice prema ustanovljenom zakonu21 i ovlašćenje da se podupre presuda koja je pravična i mogućnost njenog izvršenja.

Bilo koji broj ljudi može sklopiti ugovor kojim izlaze iz prirodnog stanja i stupaju "u društvo da bi stvorili jedan narod, jedno političko tijelo s jednom vladom"22. U građanskom društvu se nalaze samo oni koji su sklopili takav ugovor. Osnovni sadržaj tog ugovora je da se ovlašćenja koja su svi imali u prirodnom stanju prenesu u "ruke zajednice" .Lok je smatrao da ljudima razum ne dozvoljava da iz jednog stanja pređu u drugo koje je lošije. Iz ovog proizilazi da neograničena vlast ne može biti legitimna, jer nesigurnost koju stvara prirodno stanje neuporediva je sa nesigurnošću koju stvara neograničena državna vlast. Ipak, udruživanje u političku zajednicu iziskuje određena odricanja. Slobodnom izraženom voljom oni trebaju da se odreknu prava na mjerodavnost svojih saznanja o svim problemima, te da se odreknu prava na kažnjavanje prekršilaca zakona. Takođe, građani imaju obavezu da podržavaju izvršnu vlast, kao što to od njih traži zakon. Po Loku, svaki pojedinac koji stupa u političko stanje je dužan da se pokorava volji većine iako istovremeno ovo ne znači da većina ima neograničeni autoritet. Cjelokupna vlast, i izvršna i zakonodavna, zavisi od povjerenja ukazanog od strane većine naroda, s tim da izabranici mogu da izgube povjerenje naroda.

Zakonodavna vlast ne bi trebala da bude na okupu svo vrijeme svog mandata. Kada bi se to dogodilo, bilo bi lako razvijati posebne interese, koji bi bili u suprotnosti sa opštim interesom. Naprotiv, izvršna vlast je ona koja treba da radi sve vrijeme, jer zakone treba povremeno donositi, ali stalno primjenjivati.

Lok iznosi četiri uslova za legitimnost zakonodavne vlasti:

1. potrebno je upravljati pomoću objavljenih i održivih zakona, podjednako važećih za sve;

2. zakoni trebaju da imaju samo jedan cilj, a to je dobrobit naroda;3. porezi i doprinosi se ne smiju uvoditi bez saglasnosti naroda ili njegovih predstavnika

i4. zakonodavna vlast ne smije da "svoje ovlašćenje za donošenje zakona prenese na

nekog drugog niti da radi u suprotnosti sa onim što je izglasao narod"23.

Ukoliko ne budu ispunjeni ovi uslovi, narod ima pravo da odbije da pruži podršku vlasti.

18 ibid. 27.19 ibid. 123.20 ibid. 124.21 ibid. 125.22 ibid. 89.23 ibid. 142.

11


2. Rusoova teorija drustvenog ugovora

2.1 Okolnosti nastanka Rusoove teorije

U osamnaestom vijeku apsolutna monarhija bila je dominantni oblik vlasti u svim evropskim državama, osim u Velikoj Britaniji, čija se "slavna revolucija" odigrala u 17. vijeku, i nekoliko manjih država. Nasljedni vladari, po milosti božjoj, bili su na vrhu hijerarhije zemljoposjedničkog plemstva. Kralj je imao neograničenu vlast koju je sprovodio preko činovnika koje je sam birao. Cjelokupna izvršna, sudska, zakonodavna i finansijska vlast pripadala mu je.

Francusko društvo je bilo sastavljeno iz više, po pravima nejednakih, staleža, od sveštenstva i plemstva koji su uživali velike privilegije, uključivši izuzeće od niza poreza i pravo da ubiraju feudalna davanja. Od buržuazije čiji je utucaj sve više jačao, te od seljaka koji su bili dužni plaćati feudalne dažbine, poreze i takse. Cjelokupna administrativna i finansijska struktura kraljevstva bila je zastarjela i neefikasna, a pokušaj reformi propao je zbog otpora privilegovanih slojeva društva. To je doba sve dubljeg zaoštravanja odnosa između mladog nadirućeg građanstva kao i plebejskih masa "trećeg staleža" i predstavnika "starog režima", te doba u koje postaju sve glasniji zahtjevi za reformama. 24

Svi značajniji mislioci tog vremena bili su ujedinjeni u težnjama da se takvo stanje promijeni. Sredinom XVIII vijeka stavovi buržoazije zastupaju se u djelima Voltera, Didroa i enciklopedista, Monteskjea, Holbaha i drugih.

Osnovna tematika svih Rusoovih djela proizilazi iz njegovog kritičkog stava prema stanju u društvu njegove epohe, te iz zahtjeva de se takvo društvo, zasnovano na privilegijama i međusobnoj zavisnosti, otkloni.25 Dakle, evidentan je neprekidan kontinuitet između Rusoove misli i opštih stremljenja tog doba. Kako to Kasirer primjećuje kritika države i društva, koju je naročito enciklopedija izvršila i sistematski sprovela, bila je uveliko pripremljena u XVII i XVIII vijeku u djelima mislilaca kao što su Fenelon, Voban, Bulenvije i drugi.26

Međutim, ono po čemu se Rusoova misao razlikuje od svih dotadašnjih reformskih pokušaja jeste osporavanje same metodske pretpostavke koju su oni priznavali, po izvođenju i načinu građenja pravednijih političkih institucija budućnosti. Naime, i pored silnog

24 Howsbaun, Eric, Doba revolucije, Zagreb, 1987, str 64.25 Osnovnu tematiku svojih djela Ruso je jasno sažeo u pismu gospodinu de Malezebru, 12 januara 1762 pišući o nadahnuću koje je osjetio nakon što je pročitao nagradno pitanje akademije u Dižonu na temu Da li je razvoj nauka i umjetnosti doprinjeo razvoju naravi? "O gospodine, da sam mogao ikad da napišem četvrtinu od onoga što sam vidio i osjetio pod tim drvetom, s kakvom jasnoćom bi učinio da se vide sva protivrječja društvenog sistema; s kakvom snagom bi izložio zloupotrebe naših institucija; s kakvom jednostavnošću bi dokazao da je čovjek prirodno dobar, i da jedino zahvaljujući tim institucijama ljudi postaju zli! Sve što sam mogao da zapamtim od tih velikih istina koje su četrvrt sata zasnjivale pod tim drvetom, bilo je nepotpuno razbacano u moja tri glavna spisa; naime, u prvoj raspravi, u raspravi o nejednakosti i u Traktatu o vaspitanju; ta djela su nerazdvojna i čine zajedno jednu cjelinu". Preuzeto iz pogovora Dušana Matića kjigama " O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima" i "Društveni ugovor" Prosveta, Beograd, 1949. 26 Kasirer, nav. djelo. str. 327.

12


negodovanja zbog postojećih političkih prilika, nijedan kritičar tog doba nije doveo u pitanje društvo kao takvo i društvenost čovjeka. U svojoj kritici građanskog društva, od svih svojih savremenika Ruso je otišao najdalje. On se vraća Hobsovoj ideji države kao vještačke tvorevine, prirodnog stanja i rezolutivno-kompozitivnoj metodi , koja je osnovni metod prava i države u sedamnaestom i osamnaestom vijeku27, da bi razjasnio "prirodu stvari" na osnovu koje bi trebalo zasnovati moralno opravdan politički poredak.

2.2 Prirodno stanje i nastanak građanskog društva

Da bi se ustanovio način na koji nastaje država, uzrok nejednakosti, te legitiman oblik udruživanja, potrebno je, smatra Ruso, vratiti se u prirodno stanje, stanje bez političkih institucija, te rasvjetliti čovjekovu prirodu. "Sve dok ne budemo upoznali prirodnog čovjeka, uzaludno je da se trudimo da upoznamo zakon kome se on pokorava ili takav koji bi najbolje odgovarao njegovom sklopu".28 S tim da Ruso na samom početku djela O porjeklu i osnovama nejednakosti među ljudima.. , u kojem je i rasvijetlio ovaj problem, napominje da prirodno stanje nije neko stanje koje se istorijski može dokazati, neko realno postojeće stanje, već jedno pretpostavljno stanje "koje više ne postoji, koje možda nikad nije ni postojalo niti će postojati".29

Dakle, Ruso odbacuje stav da je čovjek po prirodi društveno biće, i da postoji jedan prvobitni društveni instinkt koji čovjeka tjera čovjeku. Na početnim stranama svog spisa Društveni ugovor on piše: “Društveni poredak predstavlja jedno pravo koje je osnova svih drugih. Međutim, ovo pravo ni u kom slučaju ne proističe iz prirode, ono se, prema tome, zasniva na sporazumima".30

I drugi moderni mislioci koji se slažu da je politički poredak rezultat sporazuma, političke institucije pokušali su zasnovati iz pretpolitičkog, prirodnog stanja. Ali, prema Rusou, oni nikad nisu uspjeli dosegnuti izvorno prirodno stanje. Razlog njihovog neuspjeha proizilazi iz nemogućnosti da iz čovjekove prirode otklone osobine koje nastaju iz života u zajednici. " Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, željama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju obrazovanog čovjeka".31 Ako čovjek zaista nije društveno biće njegova je priroda, da bi mogao ikad doseguti sposobnost življenja u građanskom društvu, morala biti preobražena. Potrebno je otkloniti sve njegove osobine koje su povezane sa životom u zajednici da bi smo otkrili istinsku čovjekovu prirodu.

Prva i najznačajnija takva osobina jeste razum. Ruso razum i govor tumači kao društvene tvorevine. Po njemu, postoje tek dvije osnovne strasti koje prethode razumu: težnja ka samoodržanju i milosrđe.

27 Kasirer, nav. djelo, 336.28 Ruso, Žan Žak, O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd, 1949., str 132;u daljem tekstu O Poreklu nejednakosti, 1949. 113 str.29 Ibid. 112 str.30 Ruso, Žan Žak, Društveni ugovor, Prosveta, Beograd, 10 str.31 Ruso, O poreklu nejednakosti,118 str .

13


Isprva se može reći da je čovjek u prirodnom stanju životinja slična svim drugim životinjama, osamljeno biće koje teži samoodržanju i zadovoljavanju osnovnih potreba. "Čovjekov prvi zakon jeste zakon samodržanja, njegova prva briga jeste staranje o samom sebi".32 Za razliku od Hobsa koji je u težnji za samoodržanjem vidio razlog za sukobe, a u prirodnom stanju rat "sviju protiv svih", Ruso to stanje opisuje kao "najzgodnije za mir i najpodobnije za čovječanstvo".33 Ljudska bića ne osjećaju potrebu niti dolaze u dodir ili sukobe sa pripadnicima svoje vrste. Ovo blagostanje proizilazi iz lišenosti prirodnog čovjeka "svjetlosti razuma", a samim tim i potreba koje proizilaze iz potonjeg. Potrebe divljaka ne prevazilaze tjelesne potrebe. Na početku prve knjige O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima Ruso na njemu svojstven način piše: "Kad ga posmatramo onakvog kakav je izašao iz ruku prirode, vidimo u njemu životinju često slabiju od jednih, tromiju od drugih, ali u svemu uzev najpovoljnije opremljenu. Vidim ga kako utoljuje glad pod hrastom, kako pije vodu na prvom potoku, kako za ležaj bira ono isto mjesto pod drvetom koje ga je nahranilo. Dobio je sve što mu je bilo potrebno".34 Njegova misao ne može da seže daleko u budućnost. Ne boji se smrti, jer je ne može pojmiti. Po prirodi je lijeno biće koje se pokreće samo da bi zadovoljilo prirodne potrebe, te nema potrebe za svojinom.

Pored svega čovjek ima i osjećanje milosrđa ili saosjećanja s patnjom drugih bića, a posebno pripadnika svoje vrste. Ovo osjećanje ublažava u pojedincu ljubav prema samom sebi i time doprinosi opštoj bezbjednosti cijele vrste. Dakle, prirodni čovjek je, kako to Ruso misli, bezopasno i saosjećajno biće, ali ne može se reći da je moralno biće, njegova dobrota proizilazi iz prigušenosti njegovih želja. Ljudi po prirodi " nisu zli upravo zato što ne znaju šta znači biti dobar, jer ih ni razvoj saznanja ni prepreke zakona, već utihnuta strast i nepoznavanje poroka sprečavaju da čine zlo".35

Odlike po kojima se čovjek suštinski razlikuje od ostalih životinja su slobodna volja i mogućnost usavršavanja. Naime, od svih životinja jedino čovjek može da bira sredstva pomoću kojih će se održati u životu. Može prkositi prirodi. A svijest o toj slobodi dokaz je duhovnosti njegove duše. Druga, manje upitna odlika čovjeka jeste sposobnost usavršavanja. Čovjek je jedino biće koje može postepeno poboljšavati svoje sposobnosti i ta poboljšanja prenositi na svoju vrstu. Upravo je ova osobina izvor svih zala i nedaća među ljudima, osobina koja ga udaljava od blaženog prirodnog stanja.

Iz svega ovog proizilazi da prirodno stanje jeste stanje jednakosti i nezavisnosti. Jednakosti jer su svi ljudi podjednako bića strasti, svi imaju istu prirodu koja podjednako određuje njihova htjenja. A prirodna nejednakost, koju Ruso ne negira, ne dolazi do izražaja jer nema međusobnog kontakta među pojedincima. U prirodnom stanju ljudi su i nezavisni jer je protivno ljudskoj prirodi potčinjavati se bilo čijoj volji osim svoje.

Zbog raznih teškoća koje se javljaju prilikom zadovoljavanja osnovnih potreba čovjek je primoran da uspostavlja bliži kontakt sa drugim ljudima i stvarima koji nisu neposredno potrebni za njegovo održanje. Razvija govor i formira porodicu. Njegove potrebe rastu. Na osnovu prvih iskustava o zajedničkim ciljevima postaje svjestan šta bi moral mogao biti. Ipak, 32 Ruso, Društveni ugovor,10 str.33 Ruso, O Poreklu nejednakosti, 1949., 132. str.34 ibid. 119 str.35Ruso, Društveni ugovor, 1949. 44. str

14


sloboda mu je i dalje na prvom mjestu i može se povući iz bilo kog ugovora. U stalnom kontaktu sa ljudima veze postaju sve čvršće, javlja se osjećaj sopstvenosti, te osjećanja kao što su sujeta, prezir, stid i zavist. U takvim okolnostima i osobina suosjećanja slabi, a raste samoljublje.

Ipak, nastanak građanskog društva, smatra Ruso, nastaje tek sa privatnim vlasništvom. "Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: "Ovo je moje", naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač obrazovanog društva".36 Sa privatnim vlasništvom dolazi i do nejednakosti, jer različiti ljudi vladaju različitim vještinama i imaju različite sposobnosti. Vremenom zemlje ostaje sve manje, sve dok ljudi ne dođu u situaciju da se šire na račun drugih, a siromašni da sredstva za život dobijaju ili otimaju od bogatih. Budući da ne postoji sudija ili prirodni zakon, kojim bi se regulisali prava i obaveze u takvim situacijama, jer takva situacija nije prirodna, nastaju sukobi između bogatih i siromašnih. "Društvo koje je tek počelo da se obrazuje pretvori se u najstrašnije ratno poprište".37U toj fazi ljudskog razvoja sve čovjekove osobine postižu pun razvoj, "pamćenje i mašta su u punom dejstvu, samoljublje kao i misao probuđeni, a duh gotovo dostigao ono savršenstvo do kojeg mu je moguće da dospije".38

Sa razvojem razuma porasle su i čovjekove potrebe. "Ono što mu treba on ne želi, ono što želi to mu ne treba". A sa porastom potreba raste i njegova zavisnost, posebno od drugih ljudi. Dakle, po Rusou upravo u duhovno-društvenoj kulturi koju osamnaesti vijek smatra temeljem najveće humanosti nalazi se izvor svih zala i bijede čovjeka. Tada neko među bogatima, svjestan neprestane ugroženosti svog vlasništva, predlaže ugovor za uspostavljanje građanskog društva. " Ja sam vam potreban, jer ja sam bogat, a vi ste siromašni. Zaključimo, dakle, jedan ugovor: ja ću vam ukazati čast da mi smete služiti, pod uslovom da mi date malo onoga što vam je preostalo za trud koji preuzimam da vam zapovedam ".39 U takvim uslovima umjesto milosrđa javlja se moral kojim se utvrđuju dužnosti, a koji zavisi od nekog autoriteta. Na ovaj način dat je privid legitimnosti raspolaganja vlasništvom, a nejednakost koja je postepeno nastala ovim ugovorom je ozakonjena.

Dakle, Ruso se sa Hobsom slaže da su ljudi primorani formirati društvo da bi se spriječili sukobi. Ali za razliku od njega Ruso ne misli da su ovi sukobi rezultat čovjekove prirode. S druge strane slaže se sa Lokom koji tvrdi da je svrha građanskog društva zaštititi privatno vlasništvo, ali ne i sa stavom da je vlasništvo u čovjekovoj prirodi.

Ovakav oblik udruživanja koji je izložio u knjizi O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima je "forma ugovora" koja je vladala dosadašnjim društvom, forma koja je uključivala čisto pravno obavezivanje, ali forma koja je u suprotnosti sa svakim istinskim moralnim obavezivanjem.40 Društvo zasnovano na ovakvom ugovoru ne dopušta da se odlike prirodnog čovjeka sloboda, sreća, dobrota u njemu ostvare, naprotiv ono ga je izopačilo i učinilo bijednim.

36 Ruso, O Poreklu nejednakosti, 1949, 139 str.37 ibid. 148 str.38 ibid. 1949, 147 str.39 Ovaj dio iz Rusoovog članka za enciklopediju pod nazivom " Econimie politique" preuzet je iz Kasirer, nav. djelo, 323 str.40 Ibid. 323 str.

15


U svom poznatom i uticajnom djelu Duštveni ugovor Ruso iznosi ideju za prevazilaženje ovih problema, za takav oblik udruživanja koji bi istovremeno garantovao očuvanje osnovnih odlika čovjekove prirode, te bio dostojan čovjekovog poštovanja i poslušnosti.

2.3 Rusoova ideja ugovora

Polazeći od stava da su ljudi slobodni i jednaki, odnosno od pretpostavke da prirodno stanje ne daje osnov niti pravo nijednom čovjeku da vlada nad drugim, u uvodnim poglavljima Društvenog ugovora Ruso najprije razmatra koji su to nelegitimni oblici udruživanja.

On odbacuje ideju da porodica može biti temelj političkog prava, jer kako tvrdi čak i u takvoj zajednici članovi su u potpunosti nezavisni jedni od drugih. Roditelji se o djeci brinu nagonski, dok je to potrebno za njihov opstanak. "Čim te potrebe nestane, raspada se i prirodna veza".41 Takođe, odbacuje pravo jačeg, u smislu prisile, kao osnov legitimnog udruživanja, jer shodno čovjekovoj prirodi potčinjeni će uvijek pokušavati da izađe iz ovakve zajednice, a ovakav oblik udruživanja niti je siguran niti moralno opravdan. U četvrtom poglavlju prve knjige istog djela pod nazivom O ropstvu Ruso oštro kritikuje stav, koji je zastupao Grocijus, a koji je u osnovi despotski, da pojedinac ili grupa ljudi može bezuslovno prenijeti sva svoja prava na vladara. S jedne strane, ovakav postupak nije u skladu sa ljudskom prirodom, jer protivno je ljudskoj prirodi pokoravati se bilo čijoj volji sem svojoj. S druge strane, kako kaže, "uzaludan je i protivrečan sporazum koji predviđa s jedne strane apsolutnu vlast, a s druge bezgraničnu pokornost".42

Dakle, za razliku od Hobsa koji je smatrao da je za jedinstvo članova i sigurnost političkog poretka dovoljna spoljašnja prisila, Ruso tvrdi da je društveni ugovor po sebi besmislen i nesiguran ukoliko ne počiva na opštoj saglasnosti, već na sredstvima fizičke prisile, koja pojedinačne volje primoravaju jedne na druge. Na početku druge knjige Društvenog ugovora Ruso piše: "Ako je suprotnost pojedinačnih interesa dovela do potrebe obrazovanja društva, saglasnost tih interesa učinila je to obrazovanje mogućim. Društvenu vezu sačinjava ono što je zajedničko u tim raznim interesima; i kad ne bi bilo neke tačke u kojoj bi se svi interesi složili, nikakvo društvo ne bi moglo da postoji".43

Međutim, sama priroda ne daje osnov ili smjernice za ovakav sporazum, kao što smo vidjeli priroda nalaže samo vlastiti interes, a društvo koje bi bilo zasnovano na ovom principu pojedinačnih interesa, samo bi uzrokovalo dalji razvoj strasti koje su i dovele do potrebe za formiranjem istog. Takođe, građansko društvo iziskuje moral, a prirodni čovjek nije moralno biće. Akt uspostavljanja građanskog društva, po Rusou, istovjetan je aktu ustanovljavanja morala ili obaveza prema drugima. Dakle, javlja se problem kako pomiriti autonomiju volje

41Ruso ,Društveni ugovor,1949. 10 str.42 Ibid. 13 str.43 Ibid. 24. str.

16


svakog pojedinca, s jedne strane, te potrebu za udruživanjem, s druge, te kako se uzdići od prirode ka moralu.

Ovaj problem Ruso je formulisao na sljedeći način: "Naći jedan oblik udruživanja koji bi branio i štitio svojom zajedničkom snagom ličnost i dobra svakog člana društva, i kroz koji bi svako, udružen sa svima, ipak slušao samo sebe, i tako ostao isto toliko slobodan kao i pre".44 U prvom djelu ove formule legitimiteta Ruso postavlja stvari kao Lok i Hobs time što kao osnovnu svrhu udruživanja određuje žaštitu života učesnika sporazuma. Dok u drugom djelu ove formule on nagovještava ideju opšte volje.

Po njemu, ovaj problem može se riješiti jedino ako svaki učesnik u sporazumu potpuno prenese sva svoja prava i ličnost na čitavu zajednicu, koja se formira tim činom, te se u potpunosti poistovijeti sa njom. "Samim tim ugovornim aktom stvara se istog trenutka, namesto posebne ličnosti svakog ugovarača, jedno moralno i kolektivno telo, sastavljeno od toliko članova koliko njegova skupština ima glasova, i koje od samog tog akta dobija svoje jedinstvo, svoje zajedničko ja, svoj život i svoju volju. Ta opšta ličnost, koja se tako stvara spajanjem svih pojedinačnih ličnosti, zvala se nekada grad, a sada se zove republika ili političko telo, koje njegovi članovi nazivaju državom, kad igra pasivnu ulogu, suverenom kad je aktivno, a silom kad ga upoređuju sa njemu sličnim. Što se tiče članova ovog tela, oni skupno dobijaju naziv naroda i zovu se pojedinačno građani, kao učesnici u suverenoj vlasti, a podanici, kao potčinjeni državnim zakonima".45

Na ovaj način prirodnu jednakost mijenja moralna i zakonska jednakost, jer pošto svaki pojedinac u građansko stanje stupa u potpunom samootuđenju položaj je isti za sve i "niko nema račun da ga oteža drugima".46 Takođe, na ovaj način izbjegava ze zavisnost među ljudima, tako prisutna u državama Rusoove epohe, te se zadržava autonomija volje svakog člana novonastalog političkog tijela. "Svako dajući se svakom ne daje se nikom; a kako nema člana društva nad kojim se ne stiče ono isto pravo koje mu se daje nad svojom sopstvenom osobom, to se dobija protuvrednost svega što se gubi, kao što se stiče više snage da se zaštiti ono što se ima".47 Dokle god su podanici potčinjeni samo takvim pogodbama, oni se ne pokoravaju nikom sem svojoj ličnoj volji .

Dakle, po Rusou, jedini način da čovjek ostane slobodan u građanskom društvu, a da se u isto vrijeme država zasniva na čvrstim temeljima, na unutrašnjem jedinstvu, jeste potpuno ukidanje svih pojedinačnih volja, koje "po svojoj prirodi teže privilegijama", te pokoravanje opštoj volji, "volji čitave zajednice", koja teži jednakosti i koja je uvijek usmjerena ka zajedničkom interesu.

Ovim prelaskom iz prirodnog u građansko stanje i čovjekova priroda se mijenja. Stupajući u građansko stanje nijedan pojedinac ne zadržava prava iz građanskog društva. A zadatak da promijeni čovjekovu prirodu Ruso daje zakonodavcu. "Onaj ko se usuđuje da preduzme postavljanje osnovnih ustanova jednog naroda treba da oseti u sebi sposobnost da takoreći izmeni ljudsku prirodu, da pretvori svakog pojedinca, koji je po sebi savršena i

44 ibid. 17 str.45 ibid. 16. str.46 ibid. 16. str.47 ibid. 16. str.

17


samostalna celina, u deo jedne veće celine, od koje bi taj pojedinac u neku ruku dobio život i samo svoje biće... Jednom reči, treba da čoveku oduzme njegove sopstvene snage da bi mu podario druge koje su mu strane i kojima on ne može da se služi bez tuđe pomoći. Ukoliko se te prirodne snage više umrtve i unište, utoliko su stečene snage veće i trajnije, i utoliko je društveni poredak čvršći i savršeniji".48 Ruso ima na umu ljude kao što su Mojsije i Likurg, koji su ustanovili narod, a sa njim i pravdu.

U prirodnom stanju je bio dobroćudna životinja, u građanskom je postao moralno biće. U prirodnom stanju čovjek je djelovao samo nagonski, u građanskom društvu pravda zamjenjuje nagon. Ono što svaki pojedinac ulaskom u građansko društvo gubi jeste prirodna sloboda, mogućnost da čini sve što mu njegove sposobnosti dopuštaju. Ali zato dobija građansku slobodu i svojinu nad svim što je u njegovoj državi. Sve njegove sposobnosti se "razvijaju", "ideje proširuju", njegova "osjećanja oplemenjuju". Po Rusou, tek na ovaj način ljudi postaju individue u višem smislu.

Građanska sloboda nije samovolja. Naprotiv, za Rusoa građanska sloboda, koju on naziva i moralna sloboda, jeste prevazilaženje i isključivanje svake samovolje. To je sloboda da činimo ono što zakon nalaže, zakon u čijem donošenju učestvuje svaki građanin. "Pokoravanje zakonu koji smo sebi propisali, to je sloboda".49.Ovo je tzv. republikanska ideja slobode po kojoj se sloboda shvata kao "mogućnost učešća u zajedničkim praksama, putem kojih građani najprije mogu postati ono što žele da budu - politički autonomni tvorci zajednice jednakih i slobodnih građana".50 Ovo shvatanje slobode blisko je smislu koji je ovaj pojam imao u antici. U antičkom polisu biti slobodan značilo je učestvovati u javnim, političkim poslovima. Zajedno sa ostalim članovima tragati za onim što je dobro, pravedno i korisno za čitavu zajednicu. Po Rusou, u društvu zasnovanom na ovakvom društvenom ugovoru, pojedinci moraju biti građani u klasičnom smislu, a to iziskuje strog, samonametnut moral. S tim da u državi zasnovanoj na društvenom ugovoru vrlina više nije cilj, kao što je to bio slučaj u antici, ona je sredstvo koje omogućuje slobodu. U modernim društvima, smatra Ruso, ovaj smisao pojma građanin je izgubljen.

Nastavi li i u građanskom stanju pojedinac djelovati u skladu sa svojom privatnom voljom, on se odriče mogućnosti da bude slobodan, smatra Ruso. Naime, kao što smo vidjeli, nijedan čovjek, sklapajući društveni ugovor, ne zadržava prava iz prirodnog stanja, jer jedini način da ostane slobodan i u građanskom društvu jeste da se pokorava opštoj volji, u čijem donošenju svi podjednako učestvuju. Ukoliko pojedinac krši ove odredbe ugovora on se potčinjava volji drugih, a ne svojoj uopštenoj volji. Stoga društveni ugovor prećutno sadrži odredbu da političko tijelo ima pravo da ga prinudi da bude slobodan. Sredstva kojima se političko tijelo služi u ovom nastojanju da se građanin učini slobodnim su vaspitanje i kazna

Dakle, jedini izvor prava u ovako shvaćenoj državi jeste opšta volja, volja suverena. Volja naroda se izražava kroz zakon, te je jedini izvor prava. Svaki se građanin nalazi u dvostrukom odnosu prema državi, kao zakonodavac, budući da je član suverena, i kao podanik, kao član naroda, pasivnog državnog tijela. Iako svaki pojedinac sudjeluje u zakonodavstvu, zakon je opšti, a pojedinac u svojoj ulozi zakonodavca mora donositi zakone 48 Ibid. 34. str.49 ibid. 20. str.50 Jurgen Habermas, Three Normative Models of democracy, Constelation, Vol.1. Nr.1, April 1994

18


koji moraju biti primjenjivi na sve članove zajednice. Njegova volja čini zakon, ali sada za razliku od onoga što je činio u prirodnom stanju, mora svoju volju učiniti opštom. Ruso opštu volju razlikuje od volje svih koja predstavlja samo zbir pojedinačnih volja koje teže pojedinačnom interesu i privilegijama. Dakle, po Rusou zakon čini volja svakoga koji misli sa stajališta svih. Opšta volja je takođe i formalna, odnosno uvijek se odnosi na sve.

"Kad ceo narod odlučuje o celom narodu, on ima u vidu jedino samog sebe; i ako se tada stvori odnos, to je odnos celog predmeta uzetog sa jednog gledišta prema celom predmetu uzetog sa drugog gledišta, bez ikakvog cepanja celine. Tada je materija o kojoj se odlučuje opšta, kao i volja koja odlučuje. To je taj akt odluke koji ja nazivam zakonom."51 Ruso smatra da je opšta volja sama po sebi dobra, jer kako piše: "Nema nikog ko pod rečju svako ne bi podrazumevao sebe".52 Pouzdan znak da je jedno društvo dobro uređeno, odnosno da u njemu vlada opšta volja ogleda se u tome da li građani stavljaju zajednički interes i poslove ispred privatnih.

Iz ove činjenice da je suveren jedini izvor legitimnosti slijedi nekoliko posljedica. Ponajprije, suverenitet je neotuđiv. Nijedan čovjek ili grupa ljudi ne može donositi zakone umjesto suverena. U tom slučaju oni bi djelovali u skladu sa svojim pojedinačnim voljama i njihovi dekreti ne bi bili obavezujući. "Jer volja je ili opšta ili nije opšta; ona je ili volja narodnog tijela ili samo jednog dela njegovog. U prvom slučaju, ta izražena volja je akt suvereniteta i predstavlja zakon; u drugom to je samo pojedinačna volja ili akt izvršnih organa države; u najboljem slučaju to je ukaz".53

Takođe, suverenitet je po svojoj prirodi i nedjeljiv. Suverena vlast je jedinstvo koje ne može biti podijeljeno, a da ne bude uništeno. To znači da je predstavnička vladavina, po Rusou, loš oblik vladavine. "Suverenitet ne može imati predstavnike, iz istog onog razloga iz kojeg ne može ni da se otuđi... Narodni poslanici, dakle, nisu niti mogu biti predstavnici naroda".54 Na ovaj način oni gube svoju građansku vrlinu i slobodu. Stoga manje interesne grupe unutar države moraju biti zabranjene, jer "kad se stvaraju frakcije, posebne grupacije na račun one opšte volje, svaka od ovih grupacija postaje opšta u odnosu na svoje članove, a pojedinačna u odnosu na državu".55

Ugovor ne određuje kakav će zakon biti; njim se samo formira suveren kao jedini izvor prava, kao jedini zakonodavni organ. Iznalaženje zakona koji odgovaraju određenom narodu, nije zadatak onih koji zakone donose, to je zadatak zakonodavca.

Zakonodavac taj "izvanredan čovjek u državi" mora otkriti pravila primjerena određenom društvu i mora uvjeriti narod da ih prihvati. Sam zakonodavac ne može biti član države i nema nikakvu vlast. On samo predlaže zakone koji moraju biti potvrđeni od opšte volje. Njegov je rad rad ljubavi, a čast je jedino što od toga može imati. Zakonodavcu sama njegova veličina otežava uspjeh, jer oni koje treba uvjeriti ne mogu ga razumjeti. Zakonodavac mora naučiti jezik narodnih masa, a to je prije svega jezik vjere "da bi pomoću

51 Ruso, Društveni ugovor,1949, str 32.52 ibid, 25.str.53 ibid. 25. str.54 ibid. 74. str.55 ibid. 27. str.

19


božanskog autoriteta poveo one koje ne bi mogao da pokrene ljudskim razumom".56 Dakle, po Rusou uloga vjere u idealnoj državi bi se svela na političke svrhe. Vjera ne bi smjela propovijedati učenja koja nisu u skladu sa ciljevima poretka.

2.4 Status vlade u Rusoovoj državi

Opšta volja je tek izraz potrebe da se nešto učini, da bi se ona sprovela u djelo potrebna je i snaga. Ova nužnost vodi nastanku razlike između zakonodavne i izvršne vlasti, između suverena i vlade.Budući da suveren može legitimno donositi zakone samo o opštim stvarima, primjena zakona na pojedinačne postupke ili osobe nije u njegovoj nadležnosti, već pripada vladi. Ona je posrednik između suverena i pojedinca, te je u potpunosti izvedena, ona svoj život duguje isključivo opštoj volji.

Vlada mora biti dovoljno moćna da vlada nad posebnim voljama građana, ali ne i toliko da vlada nad opštom voljom. Što je brojnije stanovništvo neke zemlje, to su pojedinačne volje moćnije, pa je i pojedincima teže poistovjetiti se sa zajednicom. " To pokazuje da nema jednog jedinog i apsolutnog oblika vlade, već da može da bude isto toliko različitih vlada po svojoj prirodi koliko različitih država po veličini".57 Ruso smatra da bi vlada morala da bude jača u većim zemljama. Što više osoba dijeli vlast vlade to je vlada slabija. Ne može se generalno govoriti o najboljem obliku vladavine jer "svaki oblik vladavine nije pogodan za svaku zemlju". Ruso je skeptičan po pitanju sprovođenja demokratije. "Ako se shvati u strogom smislu riječi, prava demokratija nije nikad postojala, niti će ikad postojati".58 Protivno je prirodnom poretku, smatra Ruso, da veliki broj ljudi vlada nad malim. Samo bi narod bogova mogao vladati na samoupravan način. Tako savršena vlada nije za ljude, tvrdi Ruso. U monarhiji su veliki problemi sa nasljedstvom. "Kad se čovjek vaspitava da zapovijeda drugima, onda sve doprinosi da on bude lišen osjećanja pravde i razuma", smatra on. Za aristokratiju se može reći da je neka vrsta sredine između nepogodnosti drugih dvaju oblika, ali može postati i najgori poredak. Ruso razlikuje tri vrste aristokratije: nasljedna, prirodna i izborna. On smatra da je prva vrsta najgora, jer se temelji na imetku i nejednakosti utemeljenoj na konvencijama. U prvobitnim društvima, oni koji su najbolji za vladanje biraju se gotovo prirodno, što je smatra Ruso izvrsno rješenje, ali rješenje koje je neprikladno za razvijenija društva. Izbori su jedini legitimni način odabira ograničenog broja vladalaca, jer garantuju da će stalno biti podređeni opštoj volji. Aristokratija tako zapravo postaje tek izraz činjenice da u većini društava ne vladaju svi, pa mora biti izabran neki ograničen broj ljudi. Pri izboru te nekolicine ne vrijede kriteriji porijekla ili imetka, a aristokratija ne predstavlja način života.

Po Rusou, dva su načina koji vode do raspada države. "Najprije kada vladar ne upravlja više državom na osnovu zakona i nasilno prisvaja suverenu vlast".59 Tada članovi

56 ibid. 25. str57 ibid. 46. str58 ibid. 53. str59 ibid. 68. str.

20


vladajućeg tijela postaju narodu "gospodar i tiranin". Drugi je kad članovi vlade prisvajaju vlast svaki za sebe, umjesto da je vrše kao jedinstveno tijelo.

21


3. Završna razmatranja

Kritikujući društvo svoje epohe, čije instiucije razvijaju zavisnost i nejednakost među ljudima, osobine za koje tvrdi da su potpuno nepoznate čovjekovoj prirodi, Ruso razvija teoriju za prevazilaženje takvog stanja koja se po svojoj dubini i inovativnosti izdvaja od svih kritičkih projekata koji nastaju u Francuskoj XVII i XVIII vijeka. On iznosi ideju opšte volje za koju vjeruje da rješava stalno aktuelan problem slobode i prisile, pojedinačnih interesa i obaveza prema drugima. Opšta volja je volja suverena,odnosno udruženog naroda, koja je uvijek usmjerena na čitav narod kao pasivno tjelo koje joj se pokorava. To je volja koja dolazi do izdražaja onda kad čovjek ustupi mjesto građaninu i promjeni svoju prirodu, u potpunosti se poistovjećujući sa zajednicom kojoj pripada .

Iako su mnogi kritičari ideju opšte volje tumačili kao individualističku, a osnovnu tendenciju Rusoove političke misli kao težnju da se istakne " suverenost svakog pojedinca" ovakvi stavovi ne pogađaju samu srž Rusoove misli. U svom idealu društva i države Ruso ne ostavlja prostor za samovolju i u njoj vidi napad na istinski duh svake ljudske zajednice. On ne samo da odbacuje ideju o postojanju pojedinačnih interesa unutar države zasnovane na opštoj volji, već smatra da se moraju umrtviti sve subjektivne sklonosti svih članova tog društva kako bi ostali slobodni, jednaki i ujedinjeni.

Međutim, ovakvo rješenje koje ja Ruso ponudio, smatraju kritičari, upravo daje osnov za despotizam i zavisnost protiv kojih se on toliko borio. Kod Rusoa sva prava pojedinca proizilaze iz opšte volje, a vlast nad pojedincima je neograničena. Prema Bendžaminu Konstanu, liberalnom misliocu iz devetnaestog vijeka, Rusoova ideji neograničenog narodnog suvereniteta otvara put despotizmu i diktaturi zajednice nad manjinama. On smatra da je Rusoova greška u tome što kritikuje nosioce vlasti a ne samu neograničenu vlast koja je po Konstanu uzrok svih zala protiv kojih se Ruso bori. 60 Liberalni mislioci mu zamjeraju da je svojim učenjem o nemogućnosti postojanja manjih grupa unutar države previdio činjenicu da je ljudsko društvo pluralističko, te da je na taj način ugušio svaku različitost u društvu, a time i slobodu. Takođe, često su kritikovani i njegovi stavovi o zakonodavcu, građanskoj religiji i cenzuri, kao i njegovo učenje o neposrednoj demokratiji.

U ideji o uvođenju zakonodavca i građanske religije mnogi su vidjeli klice totalitarnih režima dvadesetog vijeka. S druge strane, njegovoj ideji neposredne demokratije zamjera se da je neostvariva u doba kada moderna država postaje sve veća i složenija.

Međutim, ne može se Rusoa optužiti za odsustvo realizma. Ruso je bio svjestan da među modernim državama prevladava tendencija ka njihovom uvećanju, kao i da se njegov ideal može ostvariti samo u malim državama, na Korzici njegovog doba npr. On u ovakvim kretanjima nije vidio argument protiv svoje ideje neposredne demokratije, naprotiv, Ruso smatra da su upravo u velikim državama sloboda i jednakost ugrožene, te da shodno tome ova tendencija nije dobra.

60 Konstan, Bendžamin, Načela Politike. O ministarskoj odgovornosti, Beograd, Državna štamparija,1883, 1-12 str.

22


Tamo gdje su ljudi jedni drugim stranci i gdje pokazuju malo interesovanje za javne poslove, privatni interesi stoje nad opštim; tamo ne može doći do izražaja opšta volja.

Ruso takođe upućuje i na činjenicu da država u kojoj preovlađuje opšta volja ne smije da bude ni premala da ne bi bila pokorena od drugih.

Dakle, Ruso je itekako bio svjestan poteškoća koje se postavljaju pred njegov projekat izgradnje legitimnog i sigurnog društvenog poretka, koji nikada nije u potpunosti sproveden, ali ove prepreke su po njemu samo pokazatelj dubine krize u kojoj se nalazi moderna država.

23


LITERATURA

Ruso, Žan-Žak, Društveni ugovor, Prosveta, Beograd, 1949.

Ruso, Žan-Žak, O poreklu i osnovima nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd, 1949.

Kasirer, Ernst, Filozofija prosvetiteljstva, Gutembergova galaksija, Beograd, 2003.

Hobs, Tomas, Levijatan, tom I, Gradina, Niš, 1991.

Platon, Država, Beograd, 1957.

Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1960.

Lok, Džon, Dvije rasprave o vladi, Mladost, Beograd, 1978.

Volin, Šeldon, Politika i vizija, Filip Višnjić, Službeni glasnik, Beograd, 2007.

Grotius, Hugo, The Law of War and Peace,

Howsbaun, Eric, Doba revolucije, Zagreb, 1987.

Habermas, Jurgen, Three Normative Models of democracy, Constelation, Vol.1. Nr.1, April 1994.

Koštunica, Vojislav, Ugrožena sloboda, Filip Višnjić, Beograd, 2001.

Satle - Dijamel - Pizije, Enciklopedijski rečnik političke filozofije, tom I, tom II, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1993.

Tadić, Ljubomir, Nauka o politici, Beograd, 2007.

Tadić, Ljubomir, Filozofija prava, Naprijed, Zagreb, 1983.

Konstan, Bendžamin, Načela Politike, Beograd, Državna štamparija, 1883.

24

Documents

Ruso i Drustveni Ugovor