Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak i Drustveni Rast

1 Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

1. Predavanje (12.10.2011.)(vidi slajdove)

2. Predavanje (19.10.2011.)

Zadnji put smo spomenuli Konstantina Porfirogeneta i njegovo djelo De AdministrandoImperio u kojem on popisuje sve one gradove koji su u njegovo doba, dakle sredini 10. stoljeća, bilisastavno dio Bizantskoga carstva, točnije bizantske pokrajine Dalmacije. Ta je pokrajina negdje odranog 7. stoljeća pa sve do kraja 12. stoljeća, dakle skoro pa pola tisućljeća, prolazila kroz raznetransformacije u upravnom, društvenom i kulturnom pogledu. Ona je jedno vrijeme bila tzv.arhontija, dakle bila je pod upravom arhonta, a tek je negdje oko 9. stoljeća ona bila organizirana kaotema, tj. kao jedan tipični primjer bizantske provincije srednje-bizantskoga razdoblja. Radi se otematskom uređenju koje se prvi put javlja u vrijeme cara Heraklija, negdje sredinom 7. stoljeća, alikoje se jako sporo širilo na različite pokrajine Bizantskoga carstva, da bi do Dalmacije doprlo tek uzrelom 9. stoljeću.

Gradovi koje Porfirogenet nabraja nisu jedini gradovi koji postoje u Dalmaciji, postoji inekoliko gradova izvan bizantske Dalmacije koje Porfirogenet također nabraji, ali koje on ne smatraonim rimskim gradovima u tom smislu riječi koji on podrazumijeva. To su zapravo gradovi koji su podvlašću Bizantskoga carstva i koji su zadržali romansko stanovništvo u najvećem mogućem omjeru,dakle ono stanovništvo koje je tu bilo zatečeno u trenutku provale Slavena, a kasnije i u vrijemenaseljavanja Hrvata.

Spomenuli smo i razjedinjenost istočnojadranskog prostora – geografsku razjedinjenost,političku razjedinjenost. Spominjali smo političke cjeline – jedna od njih je ranosrednjovjekovnabizantska Dalmacija, zatim slavenske države u zaleđu (Hrvatska, Zahumlje, Duklja) i Neretvanskakneževina na području srednjedalmatinske obale i nekih otoka. Postoji i geografska podijeljenost napriobalni pojas i na zaleđe, pri čemu se u priobalnom pojasu u najvećem broju slučajeva govoriupravo o bizantskoj Dalmaciji, a kada govorimo o zaleđu u geografskom smislu, tada govorimo oslavenskim državnim tvorevinama, tj. o novim političkim cjelinama kojih do tada nije bilo.

Spominjali smo i problem prostorne baštine, tj. problem kako proučavati, koji su načiniproučavanja srednjovjekovnih gradova na istočnom Jadranu, pa smo istaknuli da se mogu proučavatina dva načina: prema načinu postanka tih gradova i prema urbanološkom kriteriju, tj. premanjihovom izgledu, prema urbanističkom načinu širenja. Prema načinu postanka, gradovi se mogupromatrati kao gradovi sa antičkim kontinuitetom, gradovi bez antičkog kontinuiteta, kao utvrde (tzv.castra) i naravno kao gradovi koji su na neki način sagrađeni ni iz čega, koji su nastali na mjestimagdje prije nisu postojala naselja. Gradovi su ovoj zadnjoj kategoriju su najmalobrojniji.

Proučavajući prostornu baštinu rekli smo da možemo govoriti, kada koristimo morfološkikriterij, o gradovima ortogonalnog (pravilnog) plana i o radiocentričnim gradovima. Ova su dvasistema uvjetovana s jedne strane geografijom, odnosno područjem na kojem ti gradovi nastaju, a sdruge strane antičkom baštinom koju si ili imali ili nisu imali. Gradovi koji imaju pravilan ortogonalanraspored ulica su manje-više svi iz antike (Zadar, Poreč…). Kada govorimo o gradovima s antičkimkontinuitetom, trebamo naglasiti da postoje gradovi sa direktnim antičkim kontinuitetom, dakle ikontinuitetom društva i kontinuitetom prostora na kojem se to društvo nalazilo. Takvi su gradovi npr.Zadar, Poreč, Pula. Svi oni su direktno izrasli iz onih antičkih gradova koji su se tu prije nalazili i koji susačuvali svoje stanovništvo (romansko) i njihove običaje, kulturu, neke gospodarske odlike itd. Sdruge strane postoje gradovi sa neizravnim antičkim kontinuitetom, dakle gradovi koji se ne nalaze


bas na istom mjestu kao njihovi antički prethodnici, ali koji se na neki način ipak mogu smatratinjihovom antičkom baštinom jer su od njih baštinili neke društvene strukture i neke drugekarakteristike. Takav je primjerice odnos Salone i Splita. Split je zapravo isto postojao u ranoj antici,ali kao maleno i relativno ne baš značajno naselje na periferiji Salone, u njezinom ageru. On će na prviplan izaći tek na granici antike i srednjeg vijeka, kada će se salonitanci u njega skloniti. Dakle, taj gradSplit je na neki način nastavak Salone, ali ne na istom mjestu. On je od Salone baštinio neki kulturni idruštveni kontinuitet iz antike, poglavito iz kasne antike (npr. kult mučenika sv. Dujma, Staša, nekacrkvena prava poput prava na vlastitu nadbiskupiju što je bilo jako važno), ali ipak radi se o drugomgradu koji se ne nalazi na istom mjestu kao Salona. Štoviše, na mjestu gdje se nalazila Salona, uranom srednjem vijeku će se stvoriti jedno manje naselje pod imenom Solin, koji će biti jedno odsredišta ranosrednjovjekovne Hrvatske države. Naravno, nije slučajno da će upravo u Solinu nanekoliko različitih lokacija (ili u okolici Solina, npr. Bijaći) biti ne samo dvorovi nego i crkve koje sevezuju uz tzv. narodnu dinastiju, tj. dinastiju Trpimirovića.

Gradovi bez antičkog kontinuiteta su Biograd i Šibenik, kao najbolji primjeri, i njima ćemo sedanas najviše baviti. Oni su nastali u različitim političkim i strateškim okolnostima. Tako je Biogradzabilježen kao civititas već od 11. stoljeća, a Šibenik tek od 1298. godine, iako su oba grada naravnopostojala i ranije. Kasnije smo se nešto malo više usredotočili na pitanje širenja tih centara gradskihprostora, pa smo govorili o tome kako se dolazak novoga stanovništva, dakle Slavena, odrazio naizglede tih gradova. Na nekim mjestima gdje su gradovi bili razoreni, primjerice Salona, dolazilo bi dopotpunog nestanka grada, dok se primjerice Zadar smanjio u odnosu na površinu koju je zauzimao uvrijeme antike. Od 9. do 11. stoljeća može se na jedan lijep način pratiti ponovno polagano širenjegradskoga prostora i to je ono razdoblje koje u povijesnim znanostima nazivamo ranim srednjimvijekom, a u povijesti umjetnosti ga nazivamo predromanika. Dakle, u urbanističkom smislu to jevrijeme kada gradovi ponovno doživljavaju jedan procvat i ekspanziju.

To nas dovodi do onoga što ćemo danas ponajviše obrađivati, dakle razdoblje transformacijeurbanih cjelina između kasne antike i ranoga srednjega vijeka. U antičkom svijetu postoji vrlorazgranat i vrlo nijansiran terminološki aparat koji su grčki i rimski pisci koristili kada bi opisivali nekegradove različitih tipova i različitih veličina, vrsta i regionalnih osobina. Postojalo je više naziva koji suse mogli koristiti za neko gradsko naselje. Onaj hijerarhijski najniži i najslabiji naziv je bio tzv.castellum, što bi u prijevodu bila utvrda ili tvrđava. U principu, u najvećem broju slučajeva, u anticikada neki pisac spominje naselje pod nazivom castellum on misli na utvrđeno naselje na brdu, nanekom uzvišenju, prirodnoj uzvisini. To je dakle nešto što bismo danas nazvali gradina, dakle jednonaselje sa nekom vrstom utvrde na nekom planinskom masivu i obično negdje u ruralnom području.Jedan drugi naziv koji su antički pisci koristili je opidum. Razlika između castellum i opidum je vrlomalena, gotovo neprimjetna. I castellum i opidum se prevode kao tvrđava ili utvrda, tako da ih u tomsmislu možemo jako teško razlikovati. I rimljani su imali poteškoća s razlikovanjem ta dva termina, alisu namjerno uveli opidum zbog jedne vrlo važne značajke. Naime, razlika između te dvije vrstenaselja nije bila u njihovom fizičkom izgledu ili njihovom smještaju. Oba se nalaze na uzvisinama,utvrđena su i nalaze se daleko izvan gradova. Razlika je u društvenom smislu. Opidum, za razliku odcastellum, imati će stanovnike koji će imati neku vrstu rimskog građanskog prava. To je ono što trebanaglasiti kako bi se ušlo u misaoni sklop antičkoga svijeta koji je među različitim naseljima radiodistinkciju na temelju pravnih kategorija, na temelju zakona i nekih prava koja su dana nekoj grupipojedinaca, a nekoj drugoj grupi nisu dana. Tako je primjerice opidum uvijek neka vrsta gradine ukojoj živi određena zajednica koja ima neki stupanj rimskoga građanskoga prava. Dakle, to je jedinarazlika između opidum i castellum. Treći naziv je civitas, a time se označavalo naselje u kojemu su svi


stanovnici imali puno rimsko građansko pravo, sa svim povlasticama i obvezama koje uz to idu.Primjerice, jedna od tih povlastica je da budu birani, da mogu glasati na izborima, povlastica trgovineuz obvezu plaćanja poreza itd. To je dakle skup pravnih normi koje su rimljani primjenjivali na svojestanovništvo i koje su se dodjeljivale određenim skupinama ljudi na određenim mjestima, a porazličitim kriterijima. Ta su prava mogla biti veća ili manja.

U principu su najpovoljnija i najviša na stupnju hijerarhije bila ona prava koja su bila davanagradovima koji se nazivaju ili civitas ili colonia. To su za rimljane gradovi u pravom smislu. Nekiprimjeri tih prava su ius latinum major, ius latinum minus, ius italicum itd. To sve nije toliko važnokoliko je važna osnovna misao da je pravo ono što razlikuje različite vrste naselja u antici. Najviši iujedno najrjeđi stupanj naselja je bio urbs, tj. grad u punom smislu riječi, ali to je naslov koji se uantici koristio samo u dva slučaja: najčešće se samo koristio za grad Rim, dok su svi ostali gradovinazivani civitas (usput, sama ta riječ označava skup gradova koji imaju građansko pravo; dakle u svomizvornom značenju riječ se nije koristila za grad u fizičkom smislu, već na njegove stanovnike i stupanjprava kojeg oni imaju), a ponekad se urbs koristio kako bi se naglasila razlika između rus i urbs. Rus jeoznačavao nešto ruralno, dok je urbs označavao nešto urbano.

Kada govorimo o istočnom Jadranu, na njemu je u antici postojalo šest kolonija ili gradova,dakle naselja sa najvišim stupnjem rimskog građanskog prava. Bilo je šest priobalnih i jedan jedini uzaleđu. Priobalni su Poreč, Pula, Zadar, Salona, Epidaur (današnji Cavtat) i Narona (današnji Vid kodMetkovića). Jedina kolonija izvan primorskog pojasa je bio Ekum (današnji Čitluk pored Sinja). Tajgrad je i inače specifičan, ne samo po tome što je jedini izvan morskoga pojasa, nego i zbog toga štoje to bio grad koji je u 1. stoljeću, u doba cara Klaudija, stvoren ni iz čega, kada su tamo naseljeniveterani, a nije dugo opstao. S druge strane ovih drugih šest gradova je svaki na svoj način ostvariloneku vrstu kontinuiteta. Na nižem rangu postoje tzv. municipiji, dakle gradovi koji nisu imali statuskolonije, nego su bili u nižem statusu i njih je bilo mnogo (Trogir, Issa, Ulcinj…). U još nizem rangu subila naselja koja su se nazivale civitates peregrine, a neki od njih su bili Labin, Tarsatica (današnjaRijeka), Senia, Osor, Arba (Rab), Aenona (Nin), Aseria (današnje Podgrađe kod Benkovca), Varvaria(Bribir). Ono što je potrebno znati za civitates peregrine je da su to bili gradovi naseljeni autohtonimdomorodačkim stanovništvom, dakle ilirima, koji su bili više ili manje romanizirani. Rimljani su takoorganizirali te gradove kako bi oni nakon romanizacije mogli prerasti u viši stupanj grada, ali tajproces je u različitim gradovima trajao različito vrijeme. Na najnižoj razini su bile tzv. prefekture, a tosu bila neka vrsta seoskih naselja u blizini kolonija, koji su bili podređeni kolonijama jer su se nalaziliunutar njenoga teritorija. U blizini Splita npr. takva naselja su Epetium (Stobreč).

Kako bismo mogli na bolji način pratiti transformaciju svega spomenutoga, dakle antičkoggrada u grad srednjega vijeka potrebno je zapravo objasniti kako izgleda osnivanje jednoga grada.Konkretno, kada govorimo o osnivanju grada najvišega stupnja, to osnivanje izgleda otprilike ovako:rimska kolonija nastaje uvijek osvajanjem. U trenutku kada vojska stigne na određeni prostor,potrebno je obaviti određeni postupak kako bi se na tom mjestu osnovao grad. To se postižeodređenim dekretom, dakle jednim pravnim dokumentom koji izdaje ili vojni zapovjednik ili magistrat(državni dužnosnik) koji će donijeti odluku o točnom mjestu gradnje, kako će grad izgledati, koliko biljudi u njemu trebalo živjeti i koje je njegovo pravo, odnosno stupanj njegovoga rimskogagrađanskoga prava. Osniva se lex coloniae, tj. zakon kolonije kojega izdaje magistrat, a u njemu sunavedeni svi podaci o ustroju i izgledu kolonije s pravne strane. Kada je religijski, odnosno vjerskiaspekt u pitanju, za to su se brinuli auguri, tj. rimski svećenici koji su se trebali pobrinuti da grad budeosnovan pod sretnom božanskom providnošću, dakle na način koji će se svidjeti bogovima, a koji ćegradu omogućčiti da ima dug i prosperitetan život. Njih su pratili tzv. mjeritelji zemlje. Njihov je


zadatak bio vrlo značajan jer su oni trebali cijeli zemlju na kojoj će se grad utemeljiti podijeliti napravilne čestice. Naime, nije bilo dovoljno samo odabrati prostor na kojemu će se podići grad.Trebalo je odabrati i zemljište od kojega će taj grad moći živjeti, neki prostor koji će gradu davatiprehrambene proizvode.

Površine koje su se dodjeljivale kolonijama i kod nas, a i na drugim područjima su naravnobile različite, a to je ovisilo o tome koliko je zemlje bilo na raspolaganju. Na primjer, gradovi uPanoniji ili na ravnicama su naravno imali na raspolaganju velike površine, dok su gradovi iz more,poput Splita, imali relativno malene površine jer su bili ograničeni s jedne strane morskom pučinom,a s druge strane brdima u zaleđu. Međutim, ono što se dodjeljivalo gradu, moralo je u svakom slučajubiti podijeljeno na tzv. centurije. Centurija je osnovni oblik podjele zemljišta u rimskome svijetu. Riječpotječe od riječi centum, što znači o osnovnom smislu stotinu jugera, a juger je u latinskom jezikunaziv za onu površinu zemlje koju u jedan dan može preorati jedan par volova. Dakle stotinu takvihčestica je činilo jednu centuriju, a centurija je bila osnovni oblik podjele katastra. Kasnije se taj brojpovećavao, tako na kraju centurija nije imala sto jugera nego dvjesto, ali je naziv centurija ostao uupotrebi bez obzira na promjene površine. U praksi, gradsko zemljište se na dijelilo na kvadrate čija jestranica bila 400 metara. Unutar svakoga kvadrata, određeni dio zemljišta je morao biti dodijeljenstanovnicima grada, tj. kolonistima.

Mreža centurija u ageru je bila strogo ortogonalna, tj. nalazila se pod pravim kutevima.Centurije, tj. kvadrati, su imali unutrašnju podjelu. Oni sami su se dijelili na četiri manja dijela,kvadrata, a svaki od tih je bio dan kolonistima. Taj način podjele zemljišta je na neki način odgovaraoonom urbanističkom planu gradova po kojemu se i ulice dijelile na sličan način kojim su stvaranimanji pravilni pravokutnici ili kvadrati, ili ono što danas nazivamo gradske četvrti. Dakle, ista ta idejaje bila prenesena na krajolik. Oni dijelovi površine grada koji nisu bili na ravnici (šume, planine,jezera, močvare) nisu mogli biti podijeljeni na isti način, tako da su ti dijeli ostavljeni u statusuinsoluto, a to znači da nisu bili katastarski podijeljeni nego su se ostavljali čitavoj zajednici, svimgrađanima grada za svoje zajedničke potrebe. Ukratko, sve je bilo tako promišljeno da se gradu kojise osniva dodijeli sve ono što mu je potrebno kako bi uspješno mogao sam sebe održavati i kako bimogao opstati, tj. kako bi bio samodostatan.

Već smo spomenuli da postoje gradovi sa stalnim kontinuitetom, koji nikada nisu bilirazoreni, poput Zadra ili Trogira. To su dakle bili gradovi koji su iz antike imali potpuni kontinuitet usvakom smislu. Zatim, postoje gradovi s kontinuitetom na istoj lokaciji, ali nakon razaranja ilinapuštanja, dakle gradovi koji su negdje početkom 7. stoljeća bili razoreni, ali u koje se stanovništvoipak vratilo i ponovno na neki način uspostavili gradove. U tim slučajevima dakle postoji nekakav rezu kontinuitetu. Takvi su gradovi ipak prilično rijetki i u kasnijim razdobljima nisu imali neko većeznačenje. Jedan od tih gradova je Skradin. Za Scardonu znamo da je bila razorena, ali kasnijestanovništvo je zadržalo i ime grada. Dobar primjer je i grad Senj. Senia je u antici bila važno središte,ali i ona je stradala na kraju antike, ali je na kraju ipak njeno antičko ime isplivalo u prvi planponovnom uspostavom grada Senja. S druge strane, ti gradovi su obično imali problem da nije bilopravog kulturnog i društvenog kontinuiteta zbog toga što su oni, nakon što su bili ponovnoobnovljeni, uvijek bili u puno lošijem statusu nego što su ga imali u antici, nikada nisu povratilivažnost koju su prije imali već su bili na različite načine degradirani. Naravno, uz njih postoji i onakategorija gradova koji su bili razoreni, a nakon toga više se nisu obnavljali. Takva je grad primjericeNarona, današnji Vid kod Metkovića. Ekum također nikada nije stekao gradski karakter. Burnum, vrlovažno vojno naselje također nakon antike nije bio obnovljen. Tilurij i Aserija također. Danas se nanjihovom mjestu ili ne nalazi ništa ili su tu seoska naselja.


Kako su mnoga od tih naselja ipak bila smještena na važnim strateškim položajima, primjericeBurnum je bio na vrlo važnom strateškom mjestu na rijeci Krki, neka od njih su na neki način usrednjem vijeku zamijenjena sa drugim mjestima koja nastaju u njihovoj blizini. Ova naselja, za razlikuod npr. Splita koji je povukao kontinuitet Salone, nisu imala nikakve veze s prethodnicima u svojojblizini. Istina, zamijenili su iz zbog strateških razloga, ali su dobila i novo stanovništvo i novo ime. Takoje npr. Knin zamijenio Burnum. On je nastao isključivo da bi se Burnum nadomjestio nekim drugimmjestom, kao mjesto kontrole Dalmacije u strateškom smislu. Ekum je bio zamijenjen gradomSinjem.

Rani srednji vijek je razdoblje koje za razliku od antike ima vrlo različita i vrlo neujednačenamjerila urbaniteta. Naselja ranoga srednjega vijeka, kada ih uspoređujemo s antičkim gradovima, nipo svojim gospodarskim obilježjima, a ni po pravnim normama ne mogu dosegnuti neke urbaneatribute kakve su imali antički gradovi. Štoviše, u ranom srednjem vijeku se sve više smanjuje razlikagrada i sela koji postepeno postaju sve sličnijima. U antici je razlika između grada i sela bila vrlo jasna,i u fizičkom smislu, tj. izgledu mjesta, i u njihovom pravnom statusu. U ranom srednjem vijeku, iizgled mjesta i njihov pravni status se sve više približavaju seoskima, tako da u nekim slučajevima čakmože doći do brkanja gradova i sela.

Dolazi do dva procesa. Prvi proces je ruralizacija grada, tj. grad se sve više pretvara u selo posvojim obilježjima. Unutar grada se često javljaju neke agrarne djelatnosti, stanovnici počinjuobrađivati zemlju. S druge strane, sela se urbaniziraju, dobivaju neke karakteristike koje su prije togaimali gradovi. Najuočljivija od tih karakteristika su zidine. U ranom srednjem vijeku sela će u velikombroju slučajeva dobiti zidine, bedeme. To je jedna od neobičnosti toga razdoblja. Dobar primjer zatakav primjer su gradovi koje nabraja jedan kasnoantički pisac. Njegovo ime ne znamo, znamo samonjegovo porijeklo, pa ga stoga u povijesnoj znanosti nazivamo Anonimnim Ravenjaninom.

On je jedan geograf iz 6. ili 7. stoljeća koji nam je ostavio jedan spis pod nazivomKozmografija u kojem on opisuje cijeli tada poznat svijet. Sve gradove u tom spisu on naziva civitas,dakle onima nazivom kojim su antici bila nazivana naselja sa najvišim urbanim kriterijima. Međutim,on nabraja toliki broj mjesta i sve ih naziva civitates da se mora zaključiti da je u poimanju tadašnjihljudi nestala prijašnja stroga razlika između sela i grada. Mnoga od tih mjesta koja on nabraja su bilazapravo sela, ili su bila toliko malena da ih nikada ne bismo mogli nazvati gradovima. To je daklejedan dobar prvi simptom toga vremena u kojem se gubi razlika grada i sela. Jedan primjer iz našenajbliže okolice: Anonimni Ravenjanin naziva gradom jedno selo koje se nalazilo na područjudanašnjega Marjana, kod Instituta za oceanografiju, gdje se nekada nalazio maleni hram božiceDijane. Oko toga hrama je postojalo nekoliko kuća koje su oblikovale maleno seosko naselje. Dakle,ništa monumentalno, ali i to malo selo on naziva civitas.

U tom procesu preobrazbe postoje novi elementi i stari. Novi element je novaadministrativna funkcija koju grad ispunjava, a koja u antici nije postojala, a stari element je urbanatradicija. Kada se kaže 'urbana tradicija' misli se na pozivanje na antiku, tj. pozivanje na razdobljekada je grad bio najuspješniji, bilo da je on doživio rez u nekom trenutku u svojoj prošlosti ili ne. Akada govorimo o novim administrativnim funkcijama grada, misli se prije svega na njegove crkvenefunkcije. Kršćanstvo će na prijelazu iz antike u srednji vijek mnogim gradovima omogućiti da i dalježive, da ponovno steknu funkcije koje će ih spriječiti da nastanu. Te crkvene funkcije, dakle rangbiskupije ili nadbiskupije koji je neki grad imao je onaj novi element koji će za povjesničare imativažnost kao element koji će razlikovati grad od sela. Dakle, ako je grad biskupija ili nadbiskupija on jegrad, civitas. Ako nema biskupa ili nadbiskupa on zapravo neće biti pravi grad nego će biti u nekoj


nižoj kategoriju. Povjesničari su zapravo ponekad primorani uvoditi ove kategorije jer sudeći pofizičkom izgledu gradova, teško će zaključiti o čemu se radilo. To je rezultat transformacija ruralizacijei urbanizacije koje smo već spominjali.

Naravno, kada govorimo o svakodnevnom životu, crkva, tj. crkvene funkcije nekoga grada subile vrlo važne za stanovništvo grada, a i za njegovu okolicu. Lako je zamisliti da su stanovnici okolnihnaselja povremeno dolazili u grad zbog crkvenih funkcija: trebalo je ići u primati sakramente ukatedralu koje je mogao davati samo biskup, povremeno se u gradove išlo na hodočašća jer sugradovi ponekad čak i iz rane antike čuvali određene relikvije svetaca koje su naravno privlačilestanovništvo drugih naselja. U takvim prigodama su se često organizirale razne svečanosti, procesije,a i sajmovi na kojima se trgovalo. Tako da je crkva zbog svojih sadržaja koje je davala određenomgradu bilo vrlo važan faktor integracije prostora. Dakle, ona nije važna samo zbog pravnog, formalnogstatusa grada nego i zbog toga što okuplja građane i njihove susjede te stvara jedno žarište, jedancentar koji će biti centar privlačenja u određenoj mikro ili makroregiji, ovisno o tome koliko je grad ilinjegova crkva važna. Tako npr. neće biti jednako važni Split i Makarska, ili Split i Trogir, jer će Split,koji će u sebi imati relikvije jednog od starokršćanskih mučenika biti mnogo primamljiviji kršćanima izokolice nego neki drugi grad, koji možda i ima biskupa, ali nema relikvije.

Svi oni termini iz antike, dakle nazivi za grad koje smo već spominjali su u ranom srednjemvijeku izgubili svoje izvorno značenje. U ranom srednjem vijeku te razlike više nisu postojale. Naseljakoja su po svojim gospodarskim obilježjima i pravnim normama jedva ispunjavala uvjete grada, uranom srednjem vijeku se često nazivaju nazivima koji bi u antici označavali nešto mnogo uspješnije.Ti nazivi su najčešće civitas, dakle oni isti kojima Anonimni Ravenjanin naziva i obična sela. Postupnosu svi ti mnogi nazivi nestali, a u srednjem vijeku su se zadržala samo dva naziva, a to je civitas icastrum. Oni će se zadržati i sve do kasnog srednjeg vijeka, a u Dalmaciji će se oni, kada ih sretnete upovijesnim izvorima iz toga vremena, značiti razliku između grada komune, dakle grada kaokomunalne zajednice, i grada predkomunalnog razdoblja. Civitas će biti pravi grad s biskupom,statutom, vijećem plemića itd. Npr. Skradin, koji je kao što smo već spomenuli nastao na mjestuantičke Skardone, ali s prekidom u kontinuitetu je već od ranog srednjeg vijeka bio biskupija. Po tomkriteriju bismo mogli reći da je on bio pravi grad, pravi civitas. Međutim, do vremena kasnog srednjegvijeka, koristi se jedan novi kriterij za pravno definiranje grada. Više nije bilo potrebno da grad samoima biskupa, već i da posjeduje neke institucije unutar grada koji će ga uzdići na veći rang. Teinstitucije su bile statut i komunalna administracija. To će Skradin dobiti vrlo kasno, tek na početku14. stoljeća, godine 1304., i to samo zahvaljujući banu Pavlu Šubiću Bribirskom koji je gradu daoslobodu, dakle emancipaciju i od njega stvorio gradsku komunu. Grad je u tom trenutku gotovo većtri stotine godina imao biskupa, ali je i dalje pravno bio castrum. Sama riječ castrum je latinskogaporijekla, a u originalu je značila vojni logor, ali u srednjovjekovnom latinskom ona ima značenjeutvrde, i služi kako bi se razlikovalo tu vrstu naselja od pravih gradova, a pravi gradovi su se nazivalicivitas.

Iz antike je dobar dio gradova sa civitetom zadržao i svoje gradsko područje. Ranije smo većspominjali centurijaciju, odnosno podjelu zemljišta grada na pravile kvadrate. Govorimo opovršinama koje su podijeljene na kvadrate, s tim da se komunikacije u smjeru sjever-jug nazivajucardo, a komunikacije istok-zapad decumanus. Dva osnovna su cardo maximus (veliki kardo) idecumanus maximus (veliki dekumanus), a svi ostali koji su njima paralelni će biti samo cardo idecumanus. Oni će dobivati svoje brojeve i oznake kako bi se razlikovali od drugih, i to je zapravonjihova svrha: da se svaka četvrt zemlje može označiti brojem ulica, odnosno komunikacija koje se


omeđuju sa svih strana. Dakle, nešto slično onome što danas radimo kada želimo označiti neku točkuna zemljinoj površini pa koristimo geografsku širinu i geografsku dužinu.

Ova se podjela zemljišta u mnogim našim gradovima sačuvala i nakon kraja antike. Dakle,gradovi koji nisu bili razoreni i napušteni su uspjeli sačuvati svoj teritorij, svoj gradski okrug i u ranomsrednjem vijeku. Najbolji primjer toga je Zadar. Zrakoplovna snimka zadra snimljena u 20. stoljećumalo nakon 2. svjetskog rata nam pokazuje kako je u neposrednoj okolici Zadra sve do prije 50akgodina postojala ta gotovo dvije tisuće godine stara podjela zemljišta. Ona se zadržala u ranomsrednjem vijeku iz dva razloga: praktični i pravni. Praktični razlog je bio taj da nije bilo potrebemijenjati podjelu zemljišta kada je svaka sljedeća generacija mogla iskoristi već postojeću podjelu i nataj način ograničiti svoj posjed od posjeda susjeda. Dakle, posjedi su se tako jednostavno prenosili sakoljena na koljeno. Naravno da će unutar tih kvadrata ponekad biti manjih nepravilnih jedinica, ali nafotografiji se vidi da su se glavne linije naslijedile još iz antike. Kada govorimo o pravnom razlogu, radise o potrebi stvaranja granice između Bizanta i srednjovjekovne Hrvatske države. Gdje je ta granicatekla? U trenutku kada Slaveni iz zaleđa, dakle Hrvati, Neretljani, Zahumljani, Dukljani i ostalidefiniraju svoj odnos prema Bizantu i stanovnicima bizantskih prostora, oni su se morali dogovoritigdje počinje njihova zemlja, a završava tuđa. Kako bi grad živio i opstao na prijelazu izmeđupovijesnih razdoblja, on ne može živjeti ako nema neki svoj teritorij. Grad koji završava sa svojimgradskim zidinama će prije ili kasnije nestati jer nema onoga što će ga prehranjivati. Kada govorimo ogradovima na moru situacija je donekle lakša zbog toga što postoji more koje ih može održavati, nesamo zbog ribolova nego i zbog trgovine. Međutim, ni jedan grad ne može preživjeti bez svogapoljoprivrednog područja. Zbog toga se u trenutku kada je Bizant razgraničio svoj posjed u Dalmacijiprema npr. Hrvatskoj kneževini, pojavio problem gdje staviti razgraničenje. Najlogičnije, a pokazalo seda se tako to zaista i radilo, je da linija razgraničenja prati liniju antičkoga općinskoga posjeda grada,dakle onoga što se u antici nazivalo ager. To možemo vidjeti dobro na primjeru Zadra koji je zadržaosav svoj antički ager i prenio ga u srednji vijek, ne samo u pravnom nego i u fizičkom smislu. Graniceagera, tj. vanjska linija tamo gdje nestaju centurije je, jednostavno rečeno, mjesto gdje počinjeHrvatska.

Bilo je i gradova koji su lošije prošli jer nisu iz antike uspjeli preuzeti sav svoj teritorij negosamo jedan njegov dio. Split je jedan takav grad. Salonitanski ager se prostirao gotovo sve do Trogiraili Kastel Starog na zapadu i Stobreča na istoku. Međutim, u trenutku kada je Salona nestala i kada juje Split zamijenio nije bilo moguće zadržati sav taj prostor. Dobar dio područja je otišao slavenskimvladarima u zaleđe, konkretno hrvatskim kneževima. Tako npr. znamo iz izvora da je već u ranomsrednjem vijeku otočić Vranjic bio u vlasništvu hrvatskoga kralja. Dakle, Splitu je ostao samo jedan dioagera, ali i taj manji dio mu je bio dovoljan da preživi, a granica tog smanjenog agera je bila granicabizantskog posjeda na području Splita. Štoviše, linije centurijacije krajolika na splitskom poluotoku sei danas na nekim mjestima zadržale na ulicama grada Splita. Primjerice, današnja Zrinsko-Frankopanska ulica leži točno na mjestu gdje je bio jedan od agerskih dekumana. Ti podaci potvrđenii topografskim i arheološkim istraživanjima. To su zapravo dobri primjeri koji nam neprijepornodokazuju da je došlo do neke vrste kontinuiteta na prijelazu iz antike u srednji vijek, pa sve dodanašnjeg doba.

Od vremena 14. stoljeća govorimo o komunama, dakle o komunalnim naseljima. U njih seslijevaju kako stara, tako i nova društva. Kada govorimo o starim društvima, govorimo o gradovimatzv. protokomunalnog perioda. To su gradovi bizantske Dalmacije poput Zadra, Splita, Trogira iDubrovnika. Kada govorimo o novim društvima, govorimo o gradovima koji nemaju staru antičkutradiciju, koji su nastali kasnije. Takvi gradovi su Šibenik i Korčula. Do 12. i 13. stoljeća teče proces


ujednačavanja privrednih djelatnosti gradova, i onih starih i novih. Dakle, njihova gospodarskaaktivnost postaje međusobno sve sličnija. Međutim, to nije istovremeno pratila i pravna jednakost tihgradova. Biti će potrebno dosta vremena da se oni i pravno izjednače. Šibenik je stekao civitet tek1298. godine, a Pag je tek oko 1300. godine počeo se oslobađati utjecaja grada Zadra i tek će ukasnom srednjem vijeku dobiti i biskupa i svoj vlastiti gradski statut. Dakle, postat će komuna.

Dalmacija je dakle bila ograničena samo na gradove na obali i njihove teritorije, njihoveagere, i na brojne otoke. Sve osim toga, nije bila Dalmacija. Zanimljivo je da se jezgra države narodnihvladara, dakle Trpimirovića, smjestila vrlo blizu gradova bizantske Dalmacije, poput Zadra, Splita iTrogira. Međutim, izvan njih, na potezima primjerice između Zadra i Nina, ili Splita i Trogira iliŠibenika i dalje, su bili zapravo prostori slobodni od bizantske vlasti i moglo se na njih naseljavatislavensko stanovništvo i osnivati nove gradove. Na neki način su bizantski gradovi bili i mjestakontakta jer su Slaveni bili vezani za njihove kulturne vrijednosti i gospodarstvo, a to su ujedno bila imjesta sukoba. Iz tog razloga su hrvatski vladari bili nakon nekog vremena zainteresirani da stvoresvoje vlastite gradove. Potezi na kojima se to moglo dogoditi su bili između Trogira i Zadra i izmeđuNina i Istre, današnje Rijeke. Na tim mjestima je i nastalo nekoliko takvih gradova, koji su vrlo brzopostali kraljevski gradovi, dakle gradovi vezani uz dinastiju Trpimirovića, takozvani urbes regni.Najbolji primjeri su Šibenik i Biograd, a osim njih i grad Knin, koji je vrlo rano postao kraljevski grad.Jedno od vrlo važnih crkvenih središta u hrvatskoj kneževini je bio upravo grad Knin, ali o tome višesljedeći put.

Bizantska Dalmacija nije bila dakle cjelovita. Na području otoka Brača, Hvara, Korčula idonekle Visa stvorila Neretvanska kneževina. Na kopnu je tim otocima odgovarao prostor otprilikeizmeđu Cetine i Neretve. To je mjesto gdje su Slaveni na najjači način izašli na more i prešli čak i naotoke. Svi drugi otoci su bili pod vlašću Bizanta. Ta Neretvanska kneževina, kako se inače naziva uhistoriografiji, je stvorila jednu rupu između gradova Bizanta na jugu Dalmacije, kao što je Dubrovnik,i onih drugih kap što su Split, Zadar, Rab ili Krk na sjeveru. Ta rupa, ta Neretvanska kneževina, jepodijelila bizantsku Dalmaciju na dva dijela. Gornju Dalmaciju, koja je južna, i Donju Dalmaciju,današnju sjevernu Dalmaciju. Zanimljivo je da se od druge polovine 11. stoljeća ta Neretvanskakneževina javlja u izvorima kao neka vrsta mogli bismo reći samostalne države. Neki njezini vladari u11. stoljeću sebe čak spominju pod titulom rex, dakle kralj. O tome se međutim zna vrlo malo.Povijest Neretvanske kneževine je gotovo potpuno nepoznata. Primjerice, znamo da je ona imalajedan vrlo poseban položaj još u kasnom srednjem vijeku i da će taj položaj bitno odrediti njezinusudbinu, ali i sudbinu gradova na njezinim otocima. Ona se vrlo sporo uključivala u komunalnezajednice, vrlo dugo je zadržala neke stare slavenske karakteristike, dakle karakteristike slavenskihdržava (slavenski knezovi, slavenske seoske zajednice), sve do 12. stojeća. Uključivanje Neretvanskekneževine u ostatak Dalmacije je bilo dvojako. Bilo je političko i društveno. U političkom smislu se onauključila u ostatak Dalmacije tek krajem 12. stoljeća kada je jedan knez, koji se zvao Brečko, priznaovlast ugarsko-hrvatskog vladara Bele III. U društvenom smislu, gradovi Neretvanske kneževine kao štosu Hvar, Korčula su tek od konca 13. stoljeća dobili komunalni status. 12. i 13. stoljeće su dakle periodkada Neretvanska kneževina potpuno nestaje, a ulogu u tome su imali s jedne strane Mlečani, sdruge Arpadovići i s treće Bizant.

Kada govorimo o Biogradu kao novom naselju na hrvatskom teritoriju, treba reći da je tajgrad bolje zabilježen tek negdje od 11. stoljeća. Od sredine 11. stoljeća stalno se bez prekida javlja nizbiskupa u Biogradu koji su svi vrlo blisko vezani uz hrvatske vladare. Pri tome, kad se kaže bliskovezani, misli se na to da se obično nalaze u njegovoj sviti, pratnji, da pišu isprave koje on izdaje kaokralj, da su oni svjedoci i sl. To je grad koji se još od Petra Krešimira IV. javlja kao poseban kraljevski


grada. Biograd nije u Dalmaciji, ali jest na moru i ima biskupa. On je dakle grad koji je stekao jedanatribut i crkveni značaj koji će mu omogućiti da ga drugi percipiraju kao pravi grad. Međutim, inažalost, taj cijeli razvoj je trajao relativno kratko. Mi znamo je da je taj grad bio vrlo važan i zbogtoga što se upravo u njemu prvi ugarsko-hrvatski vladar Koloman Arpadović okrunio za kraljaHrvatske i Dalmacije. Nije nimalo slučajno što će 1102. godine Koloman biti okrunjen upravo u ovomegradu koji je očito bio važan u odnosu na druge gradove hrvatske države, dakle na neki način je biokonkurent postojećim gradovima bizantske Dalmacije. Bitno je istaknuti da se on nalazio i relativnoblizu Zadra, na jednom strateški povoljnom mjestu te je na taj način bio i konkurent Zadru. Taj gradkoji je imao mogućnosti da se razvije kao prvi među drugim hrvatskim gradovima je bio u svomrazviju naglo prekinut, i to vrlo brzo nakon Kolomanove krunidbe. Naime, Mlečani prvo 1115. godine,a zatim opet 1125. godine razaraju Biograd te ga pretvaraju u jedno obično selo. Biogradski biskupodlazi iz grada i prelazi u grad Skradin i tamo ostaje sve do 19. stoljeća. Dakle, na taj je način Biogradbio prekinut u svom razdoblju te se nikada nije razvio u civitas. Ovo je naravno bilo povezano i sinteresima Zadrana kojima je Biograd dugo vremena bio trn u oku, a osim toga Zadrani su se željeliodcijepiti od crkvene vlasti Splita. Splitski nadbiskup i splitski metropoli je bio od 10. stoljeća vrhovnipoglavar svih drugih biskupa na istočnom Jadranu, pa tako i zadarskom. Međutim, uz pomoćMlečana, sredinom 12. stoljeća Zadrani postižu crkvenu autonomiju. Oni sami postaju metropolija,od biskupije postaju nadbiskupija i dobivaju podložne biskupe koji su prije bili pod Splitom, a sada supo Zadrom, a to su Rab, Kotorski i Krčki biskupi. Jedno kratko vrijeme, zadarski nadbiskup je čak uspiopostići da i otok Hvar zajedno sa Korčulom, Visom, Bračom i Lastovom, također postanu podložnicizadarske nadbiskupije, iako im je Split bio i mnogo bliži, a i po tradiciji su mu pripadali. To je svezapravo vezano za proces dolaska Mlečana na istočnu obalu Jadrana i njihov sve jači utjecaj. Oni suna neki način željeli stvoriti jednu mletačku nadbiskupiju koja će biti konkurencija Splitskojnadbiskupiji vezanoj za ugarskoga kralja. Oni su u tome donekle i uspjeli, međutim Hvar i hvarskabiskupija koja je tek tada i osnovana su zapravo bili vrlo kratko pod zadarskom nadbiskupijom i većkrajem 12. stoljeća oni se vraćaju splitskome nadbiskupu kao vrhovnome poglavaru. Taj porastznačenja Hvara i njegovo prelaženje u status samostalne biskupije nam kazuje da je i Hvar doživiojednu preobrazbu u 12. stoljeću koja je povezana s nestankom Neretvanske kneževine. Dakle, s jednestrane imamo politički proces prelaska jedne slavenske rodovske vladavine u komunalnu vladavinusrednjega vijeka, a s druge strane proces preobrazbe jednoga od glavnih gradova te kneževine-Hvarau biskupsko središte, čime Hvar dolazi u isti rang kao i ostali gradovi Dalmacije.

Na kraju, Šibenik je vrlo sličan Biogradu. I on je na Hrvatskom teritoriju, nalazi se na ušćurijeke Krke na strateški važnom mjestu, ali je za razliku od Biograda imao sretniju sudbinu. Bio jedovoljno daleko i od Splita i od Zadra da mu ni jedan ni drugi nisu mogli pretjerano smetati. Uspio seothrvati i Mlečanima. U 11. stoljeću je i on jedan od gradova Petra Krešimira IV. Mlečani nikada nisuuspjeli taj grad dovesti pod svoje. Nije bio razoren poput Biograda, a u kasnom srednjem vijeku jestekao i biskupa. Tako da od 1298. Šibenik postaje pravno civitas, postaje jednak ostalim gradovimana obali koji su prije bili vezani uz Bizant. Šibenik je jedini ne-antički grad, dakle grad bez antičkogakontinuiteta, bez antičke podloge koji je u srednjem vijeku uspio sam sebe približiti ostalimgradovima antičke Dalmacije. To nije uspio ni Nin, ni Biograd ni ostali gradovi koji se nalazili nateritoriju kneževine.


3. Predavanje (26.10.2011.) Crkvena organizacija

Kada govorimo o gradovima koji su djelomično baštinili tradiciju svojih prethodnika na načinda su baštinili samo društveni ili kulturni kontinuitet, a ne i prostorni, dakle o gradovima poput Split iDubrovnika, možemo reći da se da su se ti gradovi pozivali na crvenu tradiciju antičkoga razdoblja.Tako je Split baštinio crkvenu nadbiskupijsku tradiciju antičke Salone, a Dubrovnik staru biskupskutradiciju Epidaura.

Kako bismo bolje objasnili nastanak nekih biskupija na području hrvatske kneževine, bitno sepodsjetiti na geografske i političke datosti na istočnom Jadranu u ranom srednjem vijeku. Kadagovorimo o geografskim datostima mislimo na podjelu na priobalni pojas s jedne strane i dalmatinskezagore, odnosno zaleđa, s druge strane. Ova područja nisu bila uvijek pod istim političkimvrhovništvom niti su bila pod istom crkvenom jurisdikcijom.

Isto tako, spomenuli smo Konstantina Porfirogeneta i gradove koje on spominje u DeAdministrando Imperio. Skoro svi gradovi koje on spominje su u nekom trenutku svoje povijesti bilebiskupije. Međutim, kada on opisuje Dalmaciju on zapravo uopće ne govori o crkvenoj organizacijikao ni nikakve druge bitne podatke o osnivanju biskupija. Ali, spis nam je ipak koristan jer govori dasu te biskupije postojale. Spomenuli smo i da većina dalmatinskih gradova nasljeđuje svoje agere.

Izvan granica bizantske pokrajine Dalmacije, krajem 8. i početkom 9. stoljeća se nalaze brojnesklavinije, slavenske države, koje će se kasnije razviti u posebne nacionalne entitete kao što su Hrvati,Zahumljani, Neretljani… Međutim, ono što je za nas značajno kada govorimo o crkvenoj jurisdikciji,možemo reći samo to da na tim područjima nije preživjela niti jedna biskupija iz antike. Jedinebiskupije koje su uspjele doživjeti kontinuitet u ranom srednjem vijeku su se nalazile na obali,odnosno u bizantskoj dalmaciji. One su se dakle nalazile u drugoj državi, u Bizantskom carstvu. Na tajse način stvorio jedan problem.

Spomenuli smo da čak i na obali postoje područja koja nisu bila dijelom bizantske Dalmacije,a to su bili potezi između Trogira i Zadra i sjeverno od Nina pa sve do Istre. Na tim su područjimaTrpimirovići mogli voditi svoj proces širenja prema obali kako u političkom, tako i u crkvenom smislu.To je jedan od razloga zbog kojih su se na tim potezima nastale najstarije biskupije u Hrvatskoj(Šibenik i Nin).

Bizantski gradovi na obali su bili mjesta kontakta jer su bili vrlo privlačni Hrvatima iz zaleđa,ali su u isto vrijeme bili i mjesta suprotnosti. Oni su se nalazili u drugoj državi koja nije uvijek bila unajboljim odnosima sa slavenskim državama. Treba znati da je bizantska vlast uvijek zapravo zadržala,u ideju, vrhovnu vlast nad čitavim Ilirikom. Svi vladari koji su se tu javljali kao neka vrsta narodnihvladara su od strane bizantskih careva bili smatrani podložnim vladarima, koji su vladali u imebizantskog cara. Bizantska državna ideja, koja se nastavljala na ideju antičke rimske države nikada senije mogla odreći načelne vlasti nad tim zemljama. Stoga je svaka vlast bila na neki način ovisna ocaru koji je vladarima dodjeljivao različite titule.

Gradovi bizantske dalmacije zbog svoje visoke kulture koju su naslijedili iz antike i zbogdruštvenih karakteristika bili su privlačni Hrvatima iz zaleđa. Već od sredine 9. stoljeća mi imamoprve podatke o kontaktima između bizantskih gradova u Dalmaciji i Hrvata, konkretno dinastijeTrpimirovića. To su podaci koje nude darovnica kneza Trpimira, darovnica kneza Muncimira, zatimspomeni ranijih kontakata između kneza Mislava i splitskih nadbiskupa, podaci koje nam donosiGottschalk o sukobu bizantinaca i Trpimira itd. To su sve podaci pomoću kojih mi možemo doći dozaključaka o tom odnosu.


Potez između Nina i Istre je bilo područje gdje je bila jedna od jezgara današnje Hrvatskedržave. U antici je to područje bilo pod jurisdikcijom Zadarskoga biskupa, međutim u srednjem vijekutu dolazi do nekih promjena. Osnivanjem Hrvatske države na tom mjestu dolazi do problema „što ječije“. Naime, grad Nin koji je postojao i u antičkom razdoblju (AENONA), u ranokršćanskom razdobljunije bio biskupija. On je bio grad u rangu ispod biskupije i nije imao neku veliku važnost u crkvenomsmislu. Međutim, krajem 8. i početkom 9. stoljeća, kada je došlo do formiranja Hrvatske države, gradNin je zbog blizine mora, a i zato što je bio izvan bizantske Dalmacije, postao važan te ga je na nekinačin trebalo iskoristiti za stvaranje institucija te nove države koja je upravo nastajala. Zbog toga ćena mjestu Nina biti stvorena prva i jedina biskupija na području hrvatske kneževine, a kasnije ikraljevine.

Kada govorimo crkvi i crkvenim ustanovama, govorimo o jednoj složenoj hijerarhiji podjeleprostora na različite rangove. Onaj najviši označavaju nadbiskupije (dijacezanska razina). To susjedišta crkvenih poglavara koja se nalaze u vrlo važnim gradovima. Ispod nadbiskupija i biskupija senalaze niže razine, a to su kaptol (zbog svećenika metropolitanske crkve), župa i samostan.

Samostani su nešto što postoji već u kasnoj antici, tj. ranokršćanskom razdoblju. Međutim,samostani će kod nas biti češća pojava u ranom srednjem vijeku u stvaranju kulturnog pejzaža.Crkvena hijerarhija je imala vrlo veliki integracijski potencijal za svaki prostor. U tome razlikujemo trirazine moguće integracije i stvaranja zajedničkog identiteta. Ona najviša razina (biskupska inadbiskupska) je bila vezana za gradske razine. Srednja razine (samostani) je bila vezana i za gradski iza seoski prostor. Na taj su način samostani koji su se nalazili i u gradovima i selima stvorili jedan noviintegracijski potencijal. Njihov je integracijski potencijal je bio veći od onoga kojega su stvaralebiskupe razine. Na najnižoj razini su župne zajednice koje su bile dodiru sa stanovništvom i imale suvelik integracijski potencijal. To su tri osnove razine crkve i njenoga načina postojanja u sred.vjekovnom svijetu.

Čitav taj proces u srednjem vijeku kod nas dozivljava velike promjene. Provala Avara i Slavenadonosi do velikih razaranja crkvenog ustrojstva. 7. i 8. stoljeće su nama tamna stoljeća iz kojihnemamo nikakvih izvora. Takvo je stanje u gotovo čitavoj Europi, osim u Bizantu. Tek negdje od kraja8. i početka 9. stoljeća izvori postaju pouzdaniji i obilniji. Osnovno pitanje: jesu li gradovi koji supreživjeli razaranja uspjeli sačuvati crkvenu organizaciju. Znamo da su Trogir, Rab, Osor, Krk preživjelislavenske navale, nisu bili razoreni i sačuvali su stanovništvo, pa je logično pretpostaviti da susačuvali i crkveni ustroj i rang i u ranom sred. vijeku. Nemamo nikakvih dokaza o tome, ali možemopretpostaviti. Jedino što nam može pomoći da budemo sigurniji su izbori biskupa u nekim od tihgradova. Što se tiče drugih gradova, koji su bili nasljednici prethodnika iz antike poput Splita iDubrovnika, oni su također nastojali sačuvati crkveni kontinuitet. Najraniji građani Splita su htjeli upalači imati istoga biskupa kojega su jos od 5. stoljeća imali u Saloni (on je bio metropolit). Isto takosu htjeli i dubrovčani naslijediti tradiciju Epidaura. Dobar dio povijesti ranog srednjeg vijeka se upravovrti oko tih problema: kako osigurati taj kontinuitet. To je jedno od osnovnih pitanja koje mučistanovnike tih gradova.

Ono što je sigurno za Split je da je u njemu salonitanska crkva obnovljena najkasnije prijekraja 8. stoljeća. O tome nemamo puno vrela. Jedino koje na neki način govori o tome je HistoriaSalonitana (13. stoljeće). Nažalost, upravo za to najranije razdoblje Splita ne znamo koje je izvoreToma koristio. On spominje osobu Ivana Ravenjanina, dakle osobu iz Ravene, koji je u Splitu bioposlan od Pape i u Dioklecijanovoj palači je obnovio biskupiju. Od tada su u Splitu stolovali biskupi.Toma nam nažalost ne govori kada se to dogodilo. Sigurni smo da je to bilo nakon pada Salone inakon godine 641. koja se spominje u tekstu. Ta se godina uzima kao kronološki datum za koji se zna


da je svakako nastao nakon propasti grada. Te je godine papa Ivan IV. postao opata Martina daskuplja kosti mučenika i donese ih u Rim. Te kosti se danas nalaze u kapeli blizu krstionice sv. Ivana.Ta godina je dakle zadnja sigurna godina s kojom raspolažemo sigurno. Toma zatim kaže da jesalonitansko stanovništvo neko vrijeme boravilo na otocima nakon što je pobjeglo, a onda su sevratili u palaču, tamo se nastanili, zatražili su posebnu dozvolu od bizantskih vladara da se tu nasele.Dozvolu su dobili. Nakon toga je papa poslao Ivana iz Ravene koji im je pomogao uspostaviti biskupiji.To je dakle ukratko opis onoga što nam Toma donosi.

Međutim, ono što nam Toma ne govori je točno vrijeme kada se to dogodilo. Zbog toga se unašoj historiografiji stvorio nepregledan broj radova o toj temi. Postoje dva osnovna stajališta o tomproblemu. Jedno je stajalište da se taj događaj dogodio u sredini 7. stoljeća, da je to događaj koji sezbiva na inicijativu bizantskog cara u suradnji s papom. Druga grupa, sve brojnija, smatra da je tajdogađaj koji treba vezati u drugu polovinu ili kraj 8. osmog stoljeća, uz s jedne strane nestanakRavene kao bizantske utvrde u Italiji, kada se franačka država sve više širi po Europi. U sukobimabizanta i franaka, razni gradovi u Dalmaciji koji se nekako nalaze na pola puta između dva cara,pokušavaju sami sebi stvoriti životni prostor.

Osnovni argument za drugo mišljenje je činjenica da se godine 787. u gradu Niceji održaojedan crkveni ekumenski koncil, posljednji koji su kao takav priznavale i istočna i zapadna crkva. Tajkoncil je sazvala carica Irena, a osnovni zadatak je bio da poništi sve ikonoklastičke odredbe. Koncil jetrebao smiriti situaciju i vratiti sve na staru. Ono što je za nas tu zanimljivije je pitanje tko je sve nanjemu bio. Postoje zapisi toga koncila na grčkom jeziku i oni donose popis nekoliko stotina biskupa izEurope koji su sudjelovali. Sačuvala su se i imena četvorice biskupa koji su za nas vrlo značajni jer suto prvi biskupi i najstariji podaci o biskupima u Dalmaciji. Spominje se kotorski biskup, biskup Raba,Osora i Salonitanski biskup Ivan. Taj Ivan je po svemu sudeći biskup iz dioklecijanove palače koji sepoziva na prethodnike iz Salone. Kotor, Rab i Osor su gradovi koji su iz antike izvukli živu glavu.Smatra se da je on vjerojatno Ivan Ravenjanin Tome Arhiđakona i to je glavni argument drugeskupine. Argument koji nam govori da bi upravo on mogao biti osoba koja je obnovila starusalonitansku crkvu u Splitu nije samo njegovo ime Ivan. Postoje još neke okolnosti koje nam govoreda bi to mogao biti slučaj. Ranije smo spomenuli da je to doba sukoba bizanta i franačke države, to jevrijeme prvog spomena Hrvata i njihove ekspanzije. Oni su bili franački saveznici na periferiji države.Granica između bizanta i buduće hrvatske države je mjesto koje početkom 9. stoljeća postoje mjestokontakta dvaju carstava i politički jako zanimljivo mjesto. U sukobima tih dvaju carstava, gradovibizanta su se morali na neki način naći, morali su sigurno odigrati političku utakmicu na način da ih nijedan car ne šikanira i da sebi osiguraju povlastice. Ti događaji nisu bili samo vojni, nego i crkveni.Imamo dokaza, naznaka, da su i neki drugi biskupi u dalmaciji, osim ovih spomenutih bili izmeđuistoka i zapada, te su morali balansirati. Najbolji primjer takvog biskupa je zadarski biskup Donat. Onje vjerojatno bio suvremenik spomenutih biskupa ali je bio u nešto povoljnijem položaju. Zadar izadarska crkva su također iz antike izašli neoštećeni. Sačuvali su svoj grad koji nije bio razoren. Crkvaje imala kontinuitet. Donat se našao u situaciji da je on bio biskup glavnog grada bizantske dalmacije.Dalmacija je u Zadru imala svoga namjesnika, a Zadar je bio i jedini grad u Dalmaciji koji je imao ivojnu posadu iz Bizanta. Nemamo dokaza da je bizantskih trupa bilo ni u jednom drugom gradu. To jelogično je Zadar kao glavni grad te pokrajine uz namjesnika imati i određene trupe. Zbog toga što jeZadar, a ne Split, bio glavni grad pokrajine, njegov biskup Donat bio i na neki način privilegiran uodnosu na ostale biskupe. Zbog toga je njegov položaj bio i najosjetljiviji u tom vremenu sukoba.Godine 805. franačka mornarica koja je doplovila iz Venecije je na jedno kratko vrijeme i osvojilagradove bizantske Dalmacije. Ta franačka okupacija možda trajala godinu, dvije, ali to je vrijeme kada


bizantski gradovi više nisu bili bizantski. To je i vrijeme kada se u njihovim zaleđima stvara novadržava koja priznaje vlast franačkog vladara. U tom kratkom razdoblju su po prvi put gradovibizantske države i njihova zaleđa bili u istoj državi – Franačkom carstvu. Nakon samo dvoje godine jebizant poslao mornaricu koja mu je vratila carstvo. Zanimljivo bi bilo zamisliti kako su se u ovojsituaciji osjećali biskupi tih gradova. Zbog velike udaljenosti careva, oni su na neki način bili i vrhovnigospodari o kojima je ovisila sudbina gradova.

Događa se situacija da su ti biskupi morali na neki način voditi mudru politiku koja ćeudovoljiti oba cara, bez da ugroze svoje gradove. Imamo i neka materijalna svjedočanstva u Zadru iSplitu. U Splitu se sačuvao sarkofag koji se danas nalazi u krstionici sv. Ivana, tj. u malome hramuDioklecijanove palače preko puta katedrale. Sarkofag je ukrašen natpisom u kojemu se spominjeizvjesni nadbiskup Ivan. Ono što je za nas značajno je da taj sarkofag najvjerojatnije pripada Ivanu izNiceje ili Ivanu Ravenanjinu. Postoje brojni razlozi (ukrasi, pismo, reljefi…). Ono što je još zanimljivijeje da je ta grupa spomenika kojoj pripada i ovaj sarkofag, a koja se datira u kraj 8. stoljeća, najstarijagrupa spomenika unutar katedrale svetog Dujma. Dakle najstariji sloj reljefa i crkvenog namještajakoji se nalazi u katedrali pripada ovom vremenu, tj. 8. stoljeću i biskupu koji se zove Ivan.

Ako spojimo podatak da je najstariji namještaj u katedrali datiran u kasno 8. stoljeće spodatkom o salonitanskom nadbiskupu Ivanu koji je bio prisutan na koncilu u Niceji, a to sve skupaspojimo s pričom Tome Arhiđakona, koji kaže da je Ivan Ravenjanin bio taj koji je Dioklecijanovmauzolej prvi ukrasio sa svetim namještajem, onda proizlazi jedan vrlo vjerojatan zaključak da jeupravo to osoba koja se spominje u zapisima koncila. Ivan je osoba koja očito dolazi negdje iz Italije,Toma kaže iz Ravene, i da je u Splitu obnovio salonitansku nadbiskupiju, vjerojatno pod utjecajempape i franačkog vladara.

Ne treba biti nikakve dvojbe oko toga je li Dalmacija bila pod vlašću pape ili patrijarha. Uznanstvenoj literaturi često postoje prepirke oko tog pitanja. Ta je situacija danas vrlo čista. Nemanikakvih dokaza da je ijedan dalmatinski grad priznavao vlast carigradskog patrijarha. Svi su priznavalivlast pape, a čini se da bizantski car nije imao ništa protiv. Naime, ne poklapa se uvijek u srednjemvijeku politička i crkvena vlast, a Dalmacija je tome najbolji primjer. To što je Dalmacija u političkomsmislu priznavala vlast Carigrada, ne znači da je morala priznavati i crkvenu vlast toga grada.

Što se tiče Zadra, biskup Donat je također kao i Ivan morao biti u dobrim odnosima s obacara. Ravenjanin je izgleda bio u Niceji i time je iskazao vjernost istočnome caru, ali smo isto takovidjeli da je bio iz Italije i da ga je poslao papa. On je na neki način bio čovjek između istoka i zapada.Takav je bio i Donat. Za njega znamo da je više puta bio u franačkoj državi na dvoru Karla Velikoga.Upravo će on biti osoba koja je godina 805. otišla u Franački i u ime dalmatinaca, tj. u ime bizantskihgradova priznala vlast franačkoga cara za vrijeme okupacije. Taj biskup je isto tako jako dobro znaoda ta situacija ne može dugo potrajati te da treba održavati dobre odnose i sa bizantskimgospodarom. On je išao i u Carigrad. Vratio se u Zadar sa jednim vrlo dragocjenim darom, a taj darkojega je bizantski car poklonio gradu su bile relikvije svete Anastazije (Stošije) po kojoj se i danasnaziva zadarska katedrala. Relikvije su stigle u jednom malom relikvijaru koji se i danas nalazi ukatedrali, a koji je sa svih strana opasan natpisima, među ostalim i s imenom Donata. Dolazak važnihrelikvija nam kazuje da je time bizantski car tim činom želio privući biskupe oko čije vjernosti nije biobas sasvim siguran. Upravo u to vrijeme, na samom početku 9. stoljeća, u nekoliko gradova uDalmaciji dolaze važne relikvije iz Carigrada (Kotor, Rovinj (sv. Eufemija)). Ovi spomenici sumaterijalna svjedočanstva o odnosima dalmatinskih biskupa prema jednom i drugom caru. To jedakle vrijeme kada spomenute biskupije zbog svoga političkoga i strateškoga značaja izlaze u prvi


plan. Zbog toga mi imamo o njima iz tog vremena i prve podate prema kojim možemo rekonstruiratipovijest tih biskupija, a to je zapravo i povijest tih gradova.

Nakon perioda previranja i političkih problema, došlo je razdoblje smirivanja. Tada se sklapaugovor koji u povijesnim znanostima znamo kao Aachenski ugovor. Godine 812. dolazi do sporazumaizmeđu istočnoga i zapadnoga cara i do razgraničenja. Tada se u zaleđu bizanskih gradova stvara istrukturira hrvatska kneževina. Ona je u 9. stoljeću bila pod jakim utjecajem franačkoga crkvenoga ikulturnog kruga. Prije sve se misli na Akvileju (Cividale). Nije slučajno što će prvi hrvatski vladari togastoljeća svi biti upisani u tzv. Čedadski evangelistar. To je jedna vrlo poštovana i stara knjiga koja sečuvala u samostanu na pola puta između Venecije i Trsta, u koju su se upisivala imena vrlo uglednihgostiju. Ti gosti su bili iz raznih zemalja, ali isto tako i iz područja jugoistočne Europe. Hrvatski sukneževi očito često odlazili na hodočašća u Cividale gdje su se zapisali kao ugledani gosti.

Iz tih krajeva u Hrvatsku dolaze i prvi umjetnički i kulturni impulsi. Imena prvih opatazabilježenih na području hrvatske kneževine (Bijači, Rižinice) sve su franačka, germanska imena(Teodebert, Odonbert, Gottschalk). Sve to nam govori o najvažnijem utjecaju na stvaranje kneževine,a koji je dolazio iz Franačke države, s akvilejskoga područja. Karolinška umjetnost ima značajanutjecaj na razvoj toga prvoga sloja hrvatske kulture. On se naročito dobro vidi u gradu Ninu, čiji susvetci zaštitnici franačkoga porijekla (sv. Anselm i sv. Ambroz). Ti se utjecaji vide i u arhitekturi. Unosise jedan novi tip arhitekture, a to je tzv. Westwerk. U skulpturi i slikarstvu nešto manje, u latinskompismu, primjeni zapadnoga crkvenoga obreda. Sve to slaže u jednu sliku koja nam govori o utjecajuzapada.

Kako je došlo do osnivanja prve biskupije na području Hrvatske. Već smo spomenuli da jegrad Nin bio strateški bitan. Bio je izvan biz. Dalmacije, na moru, dakle na pogodnom mjestu. 860tegodine dolazi do velikih promjena. U Hrvatskoj izgleda dolazi do smjene dinastija. Tada nestajeTrpimir, ne znamo kako, a njegov nasljednik Domagoj nije bio iz dinastije Trpimirovića već iz nekedruge grupacije koja se borila za vlast. Domagoj je očito bio taj koji je na neki način prekinuokontinuitet. Tada dolazi i do Focijeve šizme, tj. crkvenog raskola. Dolazi do velikog sukoba s jednestrane i bizantske Dalmacije s druge strane. U tom periodu se spominje po prvi put Ninska biskupija.

Ona se spominje u pismu pape Nikole I. koji prekorava svećenike što su osnovali biskupiju bezda su njega pitali. Papa je morao dati dozvolu. Očito je da je ona nastala u doba Domagoja kako onviše ne bi morao priznavati crkvenu vlast dalmatinskih gradova. Na području kneževina nije postojalabiskupija, ali to ne znači da nije postojala i crkva. Postojale su župe koje su morale imati nadležnogabiskupa. Kako nije bilo biskupskoga grada u Hrvatskoj, sve te kršćane su administrirali biskupi iz drugedržave – Bizantskoga carstva. Ta je situacija dosta neobična, ali za ovo je područje bila zapravo iobična. Domagoj je tu situaciju pokušao riješiti tako što je utemeljio biskupiju u Ninu. Ono što je tujoš zanimljivije da je to bila jedina biskupija na čitavom području kneževine. Ninski biskup se uizvorima ne spominje baš uvijek kao ninski biskup, već kao episcopus Croatorum, kao episkop Hrvata.Taj izraz nije bio nimalo slučajan, već nam kazuje da je on bio nadležan za sve kršćane u hrvatskojdržavi. Njegova je biskupija bila ogromna te je nadilazila sve druge biskupije u Dalmaciji. Ovaj jebiskup bio trn u oku ostalim biskupima iz dalmatinskih gradova jer im je oduzeo dobar dio njihovogpodručja koje su oni do tada administrirali. Poznata su tri ninska biskupa iz razdoblja 9. stoljeća, a onisu Teodozije, Aldefreda i Grgur.

Ova će situacija potrajati sve do ranog 10. stoljeća, a biti će riješena tek na splitskim crkvenimsaborima za vrijeme vladavine Tomislava. Postojao je jedan pokušaj, nešto malo kasnije u 80timgodinama 9. stoljeća kada je u doba Branimira jedan biskup pokušao spojiti Ninsku i Splitskubiskupiju. Naime, Branimir, koji je naslijedio Domagoja, ostvario samostalnost hrvatske države. On je


bio prvi vladar koji nije priznavao vlast franačkoga vladara. Kao nezavisan vladar on želio imati inezavisnu crkvu. Smetalo mi je to što su svi glavni gradovi, osim Nina, bili vezani za drugu državu –Bizant. Htio je u suradnji sa ninskim biskupom stvoriti jedinstveno crkveno područje koje ćeobuhvatiti i bizantsku Dalmaciju. Prilika mu se ukazala kada je godine 886. umro splitski nadbiskupMarin. Prema nekoliko pisama rimskih papa, znamo da se nakon smrti Marina, ninski biskupTeodozije izabrao za splitskog nadbiskupa bez da je prestao biti ninski biskup. Ta situacija nije sasvimjasna ni tko je bio inicijator sveta toga. Pretpostavlja se da su se Branimir i Teodozije dogovorili na tajnačin dokinuti problem hrvatske i dalmatinske crkve. Kada je papa prekorio Teodozija da ne smije bitibiskup u dva grada, Teodozije mu je odgovorio da je on to napravio kako bi obnovio nekadašnju starusalonitansku nadbiskupiju iz starokršćanskoga vremena. To je bio njegov izgovor, ali je na neki načinto zaista i bilo tako. Osim toga, izgleda da se Teodozije zamjerio papi pa je išao po posvećenje ne uRim, nego u Akvileju kod akvilejskog patrijarha, što je papi vrlo zasmetalo. Usprkos svemu, papa jepriznao Teodoziju taj položaj jer je to očito tada bilo iz političkih razloga mudro. Ipak, čini se dapokušaj nije bio dugoga vijeka jer već 892. godine, samo šest godina nakon, Teodozije je bio mrtav, aiz darovnice kneza Trpimira mi znamo da su tada opet bila dva biskupa, jedan u Ninu, a drugi u Splitu.

Ono što je zanimljivo je da je taj pokušaj koji je trajao relativno kratko nama ipak ostavioneke materijalne dokaze. Upravo iz Branimirovog vremena je sačuvano najviše natpisa, čak 6komada. Svi ti natpisi spominju Branimira i njegovu titulu – dux croatorum. Na nekim drugim jezicimase on spominje kao knez slavena. Ono što je nama tu zanimljivo vezano za cijelu problematikuTeodozija i Nina je to da je jedna klesarska radionica, tzv. dvorska radionica kneza Branimira, koja jeostvarila sve ove spomenike, ujedno i prva radionica koja djeluje ne samo u Hrvatskoj nego i ubizantskoj Dalmaciji. Ona je izradila neke ne posebno kvalitetne radove, ali svejedno prve spomenikekoji potječu iz obje države (uz Branimirove natpise, Split i Trogir). To možda ne bi bilo tako značajnokada ne bi znali kada je ta radionica djelovala – upravo u ono doba kada je Teodozije bio i ninski isplitski biskup. Kako to znamo? Jedan od ljudi koji su dali podići ove spomenike u Hrvatskoj je samsebe nazivao Pristina. On se spominje u Muncimirovoj darovnici (Muncimir je bio nasljednikBranimira). Darovnica je izdana u Bijaćima. Ovdje je spominjemo jer je župan te godine 892. bio živ, ato je isti čovjek čija je radionica radila i u Hrvatskoj kneževini u Dalmatinskim gradovima. Ovdje seradi o jednom umjetničkom refleksu događaja iz političke i crkvene sfere.

Pokušaj rješavanja ovoga pitanja je definitivno uspio tek na splitskim crkvenim saborima.Okolnosti su bile nove i vrlo povoljne. To je vrijeme kada hrvatska postaje kraljevina. Jedan papaTomislava oslovljava kao rex, a ne kao dux, bizant mu prepušta upravu nad dalmatinskim gradovima.Doduše, samo na upravu, a ne kao stvarni posjed. Ovo se dogodilo jer je Tomislav bio saveznikbizantu protiv bugarskoga cara Simeona, te je za nagradu dobio na neko vrijeme upravu nadgradovima. To je prvi put kada u političkom smislu bizantska Dalmacija postala dijelom hrvatskedržave.

Najvažnije preokupacija splitskog sabora bio je dogovor oko toga tko će biti vrhovni crkvenipoglavar cijeloga područja, tj. metropolit. Bila su tri kandidata: prvi je bio ninski biskup jer je njegovabiskupija bila najveća, drugi kandidat je bio Zadarski biskup jer je Zadar bio glavni grad bizantskeDalmacije pa je zbog toga njegov biskup uživao određeni prestiž, treći kandidat je bio splitskinadbiskup koji iza sebe nije imao niti hrvatsku niti bizantsku vlast, ali se pozivao na s jedne strane nanasljeđe Salone, a s druge da je splitska crkva imala apostolske mučenike. Riječ je o jednoj legendi otome da je sveti Dujam bio učenik svetoga Petra apostola. Ta je legenda se ustalila u splitskoj crkviiako je Dujam živio u doba Dioklecijana, a ne apostola, i na nju se splitski nadbiskup mogao pozvatikao argument zašto bi on trebao biti vrhovni biskup. Naime, ni jedna druga crkva se nije mogla


pozvati na nešto takvo. Dakle, u tom natjecanju kralj je uz dozvolu pape stao na stranu splitskoganadbiskupa. Ninski biskup se nije mogao pozvati na neku starinu, imao je samo političku važnost, aizgleda da se Tomislavu svidjela ideja da se biskupi ujedine pod Splitom. Zadarski biskup nije dolazio uobzir zbog jednog drugog razloga, a taj je da se u Zadru nalazila stacionirana bizantska vojska. Zbogtoga je Tomislav smatrao da Zadar nije bio dovoljno siguran grad. Split je isplivao na prvi plan i njegovje biskup izabran za metropolita. Ninska biskupija je ukinuta, Grgur Ninski je u zamjenu za tubiskupiju dobio ponudu tri druge biskupije. Mogao je birati hoće li ići u Skradin, Sisak i Duvno, a nakraju je izgleda otišao u Skradin. Splitski nadbiskup je postao metropolit velikoga područja koje jeuključivali i bizantsku Dalmaciju i hrvatsku državu. Njemu su podvrgnuti biskupi u Krku, Osoru, Rabu,Zadru, Stonu, Dubrovniku.

Te godine, 925. i kasnije 928. je zapravo došlo do trajnoga i definitivnoga spajanja Hrvatske iDalmacije u crkvenom smislu. To je trenutak od kojega možemo govoriti o zreloj crvenoj organizacijina istočnome Jadranu.

Ako govorimo o etapama crkvene jurisdikcije razlikujemo nekoliko etapa. Prva je od 811.godine kada je Karlo Velike podijelio područje današnje Slovenije rijekom Dravom na dva dijela. Svesjeverno od Drave je administrirao Augsburški nadbiskup, a južno akvilejski patrijarh. To se nijeodnosilo na Hrvate nego samo na Slovence. 812. godine Aachenskim mirom je došlo do razgraničenjabizantske Dalmacije i franačke države. U Miru se ne spominje crkva. Sljedeći bitan trenutak jeosnivanje ninske biskupije. Kada je ona osnovana, mijenja se situacija i granice crkvenih područja sepodudaraju s granicama iz Aachenskog mira. Nakon toga slijedi pokušaj Teodozija i Branimira, i nakraju Splitski sabori iz 920tih godina. Dakle, imamo ukupno 5 različitih etapa u kojima su se pokušaliriješiti problemi crkvene jurisdikcije na području današnje Hrvatske, odnosno srednjovjekovnebizantske Dalmacije i hrvatske kneževine. Nemamo nekih posebnih razloga da smatramo da su sepolitička i crkvena vlast uvijek podudarale, a dobar primjer za to je i Istra. Naime, Istru su franciosvojili već 788. godine, ali su sljedećih godina svi istarski biskupi ipak bili podvrgnuti bizantskomepatrijarhu u Gradu i koji je i dalje bio pod vlašću bizanta. Bilo je potrebno preko 30 godina da se u Istripoklopi crkvena i politička vlast. Nema razloga da smatramo da se nešto slično nije moglo dogoditi i uDalmaciji.

Još nešto o darovnicama Trpimira i Muncimira. U Trpimirovoj darovnici, radi se o crkvi sv.Jurja u Putalju. Tu je crkvu knez Mislav poklonio splitskom nadbiskupu početkom 9. stoljeća. Zatim je852. (ili 840. prema nekima) knez Trpimir splitskom nadbiskupu potvrdio u svojoj darovnici da je tajčin i dalje važeći. Međutim, kasnije, kada je osnovana ninska biskupija, došlo je do problema jer se tacrkva u Putalju više nije nalazila na području splitske nadbiskupije, već ninske. Stvorili su se problemiizmeđu tih dvaju biskupa, a zbog toga imamo Trpimirovu i Muncimirovu darovnicu koje se zapravovrte oko istoga problema.

Ukratko:Vrhovna crkvena jurisdikcija ne poklapa se nužno s političkom. Gradovi bizantske Dalmacije

na političkom planu priznaju vlast bizantskoga cara, uz neke male periode kada Bizant dodjeljujeupravljanje Tomislavu ili Krešimiru. Na crkvenoj razini, bizantski gradovi neprestano priznaju vlastrimskoga pape, nikada nisu formalno priznali jurisdikciju carigradskog patrijarha, iako je političkiutjecaj bizanta bio vrlo jak, pa su morali ići na ruku i carigradskom patrijarhu. Na liturgijskoj razinidolazi do miješanja utjecaja u Dalmaciji, dolazi do nekih hibridnih obreda u svakodnevnombogoslužju, a i u crkvenoj arhitekturi i u pravu. Crkvena desetina je nešto što u bizantskom carstvunije postojalo, dok je u franačkom carstvu desetina bila sasvim normalna stvar. To je ponekadstvaralo pravne poteškoće. Sve ovo ilustrira položaj Dalmacije između istoka i zapada.


4. Predavanje (02.11.2011.) Problem stvaranja komunalnih društava na Jadranu

Kada govorimo o postanku hvarske biskupije, Hvar je grad koji nikada nije bio biskupija. Taj jeproblem usko povezan uz nastanak zadarske metropolije, odnosno zadarske nadbiskupije. U 12.stoljeću je Zadar bio pod vrhovnom vlašću Mletačke Republike veći dio stoljeća. Već vrlo brzo nakondolaska Kolomana na vlast u Hrvatskoj, Mletačka Republika počinje jedan dosta uspješan ekspanzivanpohod u prvoj polovici 12. stoljeća po Dalmaciji, koji je između ostaloga završiti i time što je gradZadar uspjela dovesti pod svoju vlast. Tako će Venecija vladati Zadrom od 1116. do 1180. Zadar sedakle našao u različitoj državi od npr. Splita, u čijoj se metropoliji nalazio još od početka 10. stoljeća isplitskih crkvenih sabora.

Želja Mlečana da Zadar uzdignu na viši crkveni rang od obične biskupije, tj. da on na nekinačin postane konkurent Splitu, bio je jedan od razloga zbog kojega će oni u 12. stoljeću dosta dugovremena pokušavati da taj grad dobije vlastiti nadbiskupski status. U tim svojim naporima Mlečani suzaista i uspjeli, tako da je 1154. godine Zadar uzdignut na rang nadbiskupije (metropolije). Formalnirazlog koji ej bio formalno naveden je bio taj da se splitska crkva sada našla u drugoj državi(hrvatskoj). Očito je da se tu radilo o jednoj konkurenciji jedne pro-mletačke i druge pro-ugarskemetropolije. Sljedeće dogine 1155. zadarski nadbiskup je stavljen pod vrhovnu vlast patrijarha uGradu (nekadašnjem središtu akvilejske patrijaršije), koji je bio mletački poglavar. Ovim je činomZadar, u crkvenom smislu povezan s Mletačkom državom. Kako je svaki nadbiskup morao imati svojepodložne biskupe (sufragane), tako su Zadarskome nadbiskupu podvrgnuti bivši sufragani Splita, a tobiskupi u Krku, Rabu i Osoru. Međutim, na jedno kratko vrijeme zadarskom nadbiskupu je biopodvrgnut i hvarski. Kako je došlo do te pojave?

Hvar prije 12. stoljeća nikad nije imao biskupiju. Sam grad, a i otok, se nalazio unutar splitskenadbiskupije. Međutim, prema nekim podacima, oko 1147. godine ili 1154. godine, osnova jebiskupija na otoku Hvaru (nije sigurno je li se biskup nalazio u gradu Hvaru ili u Starom Gradu). TomaArhiđakonnam kaže da je prvi hvarski biskup 1154. godine bio posvećen u Dubrovniku (a ne u Zd iliSt). Izgleda da je razlog zbog kojeg se taj prvi biskup dao posvetiti bas u Dubrovniku bio taj što uZadru tada još uvijek nije bila osnovana nadbiskupija, a Dubrovnik je s druge strane baš te godinenakratko bio pod Mletačkom vlašću. Smatra se da je pod utjecajem Mlečana dubrovački nadbiskupposvetio hvarskog biskupa kako bi na taj način stvorio suparnika splitskom nadbiskupu.

Tih godina došlo je do jednog kratkog vala mletačkih osvajanja otoka po Dalmaciji (Brača,Hvara, Visa, možda i Korčule), tako da su Mlečani bili zainteresirani da svi ti otoci koje su oni tadaosvojili ujedine pod jednim biskupom, a da se taj biskup podvrgne zadarskom nadbiskupu, njihovomčovjeku ili eksponentu na istočnom Jadranu. Ta nova crkvena jedinica bi trebala biti Mletačka, a ikonkurencija Splitu, koji je bio pod jakim utjecajem ugarskih kraljeva Arpadovića, mletačkihneprijatelja. Taj plan se na duge staze nije ostvario iz više razloga.

Prvi razlog je bio taj što je Mletačka vlast na Braču, Hvaru i Visu bila relativno kratka, a otocisu se vrlo brzo vratili pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Međutim, biskupija koja je u Hvaru osnovanaza vrijeme mletačke vlasti je opstala i postoji u kontinuitetu do danas. S druge strane, na povratakzadarskih otoka matici zemlji je utjecalo i kratko osvajanje Dalmacije koje je proveo bizantski car.Naime, 1165. godine bizantski car Emanuel I. Komnen je uspio osvojiti svu zemlju južno od Save,dakle i Dalmaciju i Hrvatsku, te tada Bizant po posljednji put bio gospodar teritorija na istočnomJadranu. Ta situacija isto nije trajala predugo – samo 15 godina, nakon čega se Dalmacija opet vratilau ugarsko-hrvatsku državu. Ono što je nama osobito važno je da to utemeljenje prve biskupije uHvaru izrazito važan korak u uključivanje Neretvanske oblasti u ostali dio Dalmacije, a pri tome se


misli na uključivanje u društvenom i u kulturnom smislu. Uspostavom prve biskupije, taj prostorDalmacije koji je bio dosta izdvojen jer su neretvanski vladari stvorili jedan vakuum između sjeverne ijužne Dalmacije, taj prostor postaje vrlo sličan ostalim krajevima. Dobio je svoga biskupa, a uskoro sei u društvenom smislu izjednačava sa ostalim krajevima Dalmacije, tada će gradovi iz tog područjadobiti svoje statute i postati komunalna društva. Dakle, crkvena promjena je paralelna društvenimpromjenama.

Polagani prijelaz grada Hvara i drugih gradova neretvanske oblasti u komunalno razdoblje,nas uvodi u jednu drugu temu: postanak i razvoj komunalnih društava na istočnome Jadranu. Pitanjekontinuiteta društva, gospodarstva, crkvenog kontinuiteta i naravno kontinuiteta urbanizma prostoraje nešto što je izrazito značajno i u kasnom i razvijenom srednjem vijeku. Već smo sominjali kako jeizgledala bizantska Dalmacija. Nakon što je nakon provala Slavena taj dio, koji je nekada pripadaoRimskom carstvu, ostao odvojen od svojega zaleđa, gradovi koji su preostali u bizantskoj vlasti, odKrka pa sve do Kotora, su zapravo bili teritorijalno nepovezani, svaki je bilo enklava bez fizičkogkontakta sa susjednim gradovima. Jedino što ih je povezivalo bilo je more. Mate Suić je tu situacijunazvao „romanska enklava u slavenskom okruženju“. Dakle, te gradove je međusobno povezivali sjedne strane more, s druge pripadnost Bizantskom carstvu, s treće strane svi su govorili jednimjezikom (bili su romani), dok su novi stanovnici govorili slavenskim jezikom. Ali u principu su sve tezajednice bile usmjerene same na sebe. Vlast cara u Konstantinopolu je bila vrlo daleka i osjećala sekroz stoljeća u vrlo nejednakim intenzitetima. Ponekad je bila jača, ponekad slabija, ali nikada nijebila baš pretjerano jaka ni pretjerano izražena. Car je bio i dovoljno daleko i dovoljno blizu. Dovoljnodaleko da se ne miješa u njihovu autonomiju i unutarnji razvoj, ali s druge strane, bio je dovoljnoblizu da bizantska uprava u pojedinim kriznim trenucima intervenira i umiješa se u vanjsku politiku tihgradova i njihove odnose prema drugim silama. Ono što je tu očito je da su ti utjecaji, te intervencijebile vrlo sporadične. Bile su rijetke i događali su se samo u trenucima kriza, kada je doista trebalopomoći. Sve preostalo vrijeme ti su gradovi bili autonomni. To je bio bitan element njihovoga razvoja.

Elementi kontinuiteta, kao što su jezik, vjera i romansko porijeklo, zatim kontinuiteturbanizma, kontinuitet pojma administrativnog jedinstva prostora grada i agera, i na koncukontinuitet osobne slobode stanovnika su sve važne komponente kontinuiteta koji su ti gradovibaštinili iz antike i prenijeli ga u srednji vijek. Ovaj posljednji element, kontinuitet osobne slobode jebio vrlo značajan jer to bila direktna baština antičkog kontinuiteta. Osobna sloboda čovjeka uantičkom svijetu je bilo nešto što se nije nipošto podrazumijevalo. Naime, osobna sloboda, daklesloboda ostanka ili odlaska iz nekog mjesta, sloboda bavljenja raznim aktivnostima su bili privilegiji, ane nešto svakodnevno, bila je iznimka. Upravo se ta osobna sloboda građanina sačuvala u gradovimakoji su imali vrlo snažan antički kontinuitet, ponajviše u onima koji su imali potpuni kontinuitet(Zadar, Poreč…) i nisu nikada doživjeli nikakav prekid u svom razvoju. To su gradovi u kojima se pojamosobne slobode može vezati uz antički pojam civitas. Sve ovo su elementi kontinuiteta koji namgovore pod kakvim je uvjetima došlo do razvoja ranosrednjovjekovnih gradova kod nas.

U vremenu predkomunalnog i protokomunalnog razgoblja, vrlo je važno teritorijalno iupravno jedinstvo naselja i agera, dakle spoj zajedničke uprave nad gradom i teritorijem. Upravo tačinjenica da je grad iz kasne antike, a opet tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka naslijedioodređeni teritorij koji je bio njegov i neosporan, utjecat će na nastojanje grada da širi svoj teritorij.Dolazi do jednog novog pojma – distrikt. Distrikt je gradski teritorij predkomunalnog iprotokomunalnoga razdoblja. Taj se teritorij širi u dva smjera: prema zaleđu, tj. unutrašnjosti, iliprema otocima. Ako usporedimo terminologiju koja se primjenjuje na gradove ranoga srednjegavijeka i na gradove razvijenoga srednjega vijeka, vidjet ćemo da je jedna od bitnih karakteristika


komunalnoga razdoblja raščišćavanje terminologije. Tako se npr. u ranom srednjem vijeku svestanovnike grada naziva universicon cives (?), ili zajednica ljudi. Zatim, kada dolazi do komunalnogaoblikovanja gradova, dolazi do jednog novoga pojma: komuna (comunitas), a označava ono što jejavno, zajedničko, opće, zajednička briga svih. Pojam se ne odnosi samo na stanovnike, već i nasustav uprave nad tim stanovnicima. To je bitna razlika. S druge strane u rsv susrećemo se i sapojmom civitas, koji je označavao gradsku općinu, uključujući i njen ager. Dakle, grad i ager zajedno uranom srednjem vijeku čine civitas. U razvijenom sv dolazi do jednog novog razvoja. Kada se urazvijenom srednjem vijeku htjelo označiti grad i njegov teritorij (koji se sada zove distrikt) on senaziva comune. Dakle, comune je civitas i districtus (grad i gradski teritorij). Postojali su mnogi naziviza najvišeg gradskog funkcionera - gradonačelnika (comes, postestas, konsul, rector, capitaneus,miles…). U 12. i 13. stoljeću dolazi do oblikovanja jednog novog organa – stalnog komunalnog vijeća.Prije toga nemamo nikakvih dokaza o tome da su postojala nekakva gradska tijela upravljanja.Nemamo podataka o tome jesu li ta tijela postojala, jesu li imala ikakav naziv, ni koje su bile njihovekompetencije. Prvi samostalni oblik komunalne uprave je tzv. konzulat. On se kod nas javlja u 12.stoljeću. Grad koji je do tada funkcionirao kao zbir svih svojih stanovnika je počeo s jednim novimobičajem, tj. načinom upravljanja koji se svodio na to da se na čelo gradske općine izabere jedangrađani ili više njih koji dobivaju naslov consul. To nam pokazuje kako se u 12. stoljeću polaganokoncentrira moć u rukama najutjecajnijih predstavnika grada. U 13. stoljeću dolazi do polaganezamjene zajednice svih građana (universa comunitas) sa jednim upravnim tijelom sa točnoodređenim funkcijama. To se tijelo u izvorima naziva consilium (vijeće) ili consilium generale (općevijeće). Drugim riječima, do tada je bio običaj da se o svim problemima grada odlučuje zajednički, štonije bilo praktično. To je značilo da bi se svi stanovnici grada trebali naći na jednom mjestu, diskutiratii zajedno donijeti neke odluke. Takvi skupovi se po posljednji put spominju krajem 13. stoljeća. Npr. uTrogiru se universa comunitas spominje 1270., ali se nakon toga ubrzo zamjenjuje s vijećem. Već1291. godine u Trogiru imamo Opće vijeće koje se sastoji od tri konzula i 15 vijećnika. Tih 18 ljudi, kaonovi upravni organ zamjenjuju dosadašnje cjelokupno stanovništvo Trogira koje se sastajaloperiodički kada je bilo potrebno. Ta vijeća će u 14. stoljeću postati tzv. staleška tijela.

Ako pokušamo precizirati način na kojih je dolazilo do razvoja etapa upravljanja gradom,možemo početi od konzulata jer je on najraniji dokazani primjer te preobrazbe od općeg načinaupravljanja na zastupnički način upravljanja. Prvi put se spomeni consulata javljaju u Italiji pri kraju11. stoljeća u gradovima kao što su Lucca, Pizza, Arezzo, Genova, a kad nas se prvi put susreće uDubrovniku 1148. godine. Do kraja 12. stoljeća, on se proširio po cijeloj Dalmaciji. Taj tip vladavine sepočetkom 13. stoljeća počinje zamjenjivati jednim razrađenijim sistemom, a to je sistem koji na čeluima potestata. Potestat (načelnik) je nova funkcija koja se prvi puta javlja u Zadru na početku 13.stoljeća, a u Splitu 1239. godine. Treća faza je stvaranje vijeća.

12. i 13. stoljeća su vrijeme velikih promjena. U ranom 14. stoljeću sve te promjenedoživljavaju svoj vrhunac koji se ostvaruje na način da se sve pravne norme kodificiraju. Stvaraju sezbornici tih zakona, koje nazivamo gradskim statutima. Ne možemo sa sigurnošću reći kada je svakiod statuta dalmatinskih gradova nastao jer nemamo sačuvane njihove najstarije primjerke. Najstarijisačuvani statut u Dalmaciji je Dubrovački statut iz 1282. godine. Statut grada Splita je iz 1312. godine.

Situacija da sve komune nisu imale dodira na kopnu je uvjetovala jedan neobičnu pojavu:među komunama u Dalmaciji nije bilo čestih ratova. U 90 posto slučajeva, radilo se o mirnimsukobima. To naravno ne znači da komune nisu bile jedne drugima konkurentne na gospodarskim ikulturnim planovima, međutim, ratova u principu nije bilo. One su bile vrlo udaljene jedna od druge,a između njih su se nalazile hrvatske snage i kasnije ugarska država, a osim toga, svi ti gradovi su se


širili više u unutrašnjost nego uz obalu prema drugoj komuni, a budući da u unutrašnjosti nije bilokomuna nije ni bilo mogućnosti za nekakve veće sukobe. Jedina iznimka među tim komunama su Spliti Trogir jer su one imale vrlo česte i vrlo krvave sukobe. Ali ta dva grada su stvarno iznimka zbog togašto su se, ra razliku od ostalih komuna, nalazile dosta blizu jedna drugoj. Trogir i Split su bili fizičkinajbliže, te je među njima, osobito u 13. stoljeću, došlo do nekoliko ratova, iz kojih bi trogiraninajčešće izlazili kao pobjednici.

Vrlo važan poticaj stvaranju komunalnih društava na Jadranu je dala pojava ugarsko-hrvatskezajedničke države, tj. silazak Arpadovića na Jadran. Kolomanov dolazak 1102. godine u Dalmaciju jebio vezan uz jedan vrlo poznat dokument pod nazivom „Pacta Conventa“. To je dogovor izmeđuKolomana i tzv. 12 hrvatskih velikaških rodova o uzlasku Kolomana na hrvatsko prijestolje. Tajdokument koji nam se nije sačuvao u originalu, nego u jednom vrlo kasnom prijepisu je došao do nasu sklopu nekoliko drugih izvora, kao što je tzv. Historia Salonitana Maior. HSM je jedan dokument kojije samo djelomično Tomina kronika, a ima dodane i mnoge druge spise, a jedan od njih je i tajdogovor Kolomana, koji se ponekad naziva i Apendicula (maleni dodatak) bas zato što je bio dodantom dijelu. Sasvim je sigurno da je dobar dio Pacte Convente falsifikat. Falsificirani dio potječe iznajranije 14. stoljeća, a možda i kasnije. Spominje neke društvene pojave kojih nije moglo biti uvrijeme kada je Koloman živio. Te društvene promjene se prije svega odnose na tzv. sistem staleža, tj.staleško društvo. U ugovoru koji je Koloman sklopio sa dvanaestoricom se spominju staležihrvatskoga kraljevstva za koje znamo da nisu postojali. Taj dio Pacte Convente nije ni mogao bitinapisan prije 14. stoljeća. Ali to zapravo ne stvara problem ostatku dokumenta jer je dokument ujednoj svojoj jezgri vjerojatno originalan. On nam govori o tome da je Koloman postigao nekakavdogovor s predstavnicima hrvatske plemićke elite. Za našu temu, važan je odnos Kolomana idalmatinskih bizantskih gradova. Naime, Pacta Conventa se odnosila samo na Hrvatsku, a ne nabizantsku Dalmaciju. Situaciju s Dalmacijom je trebalo riješiti na neki drugi način. Koloman je u prvimgodinama 12. stoljeća putovao po Dalmaciji (1102. i 1107. godine) te je pristizao u jedan po jedan odtih gradova. U Zadru imamo i svjedočanstvo tog posjeta – Kolomanov zvonik na kojemu je zapisanonjegovo ime. Neki od tih gradova su sačuvali u svojim arhivima tzv. Kolomanove privilegije. Radi se opovlasticama koje je kralj dao gradovima kako bi regulirao njihov odnos sa sobom, vladarom izdinastije Arpadović. Od svih privilegija koji su došli do nas iz tog vremena, a govore o Kolomanovomodnosu s tim gradovima, najvjerodostojniji su oni koji se odnose na grad Trogir. Upravo zbog toga ćese i ostali privilegiji koje Koloman davao drugim gradovima nazivati privilegiji trogirskoga tipa.Međutim, izgleda da on nije baš svim gradovima dao privilegije. U povijesnim znanostima se smatrada su vjerodostojni jedino privilegiji koje je dao gradu Rabu, Zadru i Trogiru. Veliki je problem ostalihprivilegija koji se i dalje često navode kao vjerodostojni, međutim izgleda da je tu ipak riječ ofalsifikatima. U kasnom srednjem vijeku je vjerojatno došlo do krivotvorenja privilegija Splitu, kako bise pokazalo da je i Split u doma Kolomana dobio neke posebne privilegije. Razlozi zbog kojeg bi nekigrad dobio privilegij su bili slijedeći: Trogir nije nužan plaćati danak kralju. Građanima Trogira kraljdopušta da izaberu sami biskupa i kneza. Garantira im se upotreba starih zakona koji su dijelom bilijoš iz ranog srednjeg vijeka. Trogiru se jamči da u gradu neće boraviti mađari iz Kolomanove pratnje.Kralj se odrekao i dijela lučkih pristojbi (porezi koji bi inače išli njemu). Na koncu, kralj se odrekao iprava da grad ugošćuje njegovu pratnju kada kralj dođe u grad. Oni su bili dužni ugostiti jedino njega,dok se pratnja morala sama pobrinuti za ugošćavanje. Sve su to propisi koji su izrazito išli u koristgradovima kojima su bili dodijeljeni.

Ti privilegiji Kolomanova vremena koje su i njegovi nasljednici potvrđivali su bili garancijagradske autonomije. Gradovi su na neki način i bili primorani sklopiti ugovore. Jedina alternativa bila


je da ih kralj, nezadovoljan odnosom s gradom, pokloni nekom svom velikašu, čime bi grad izgubiosvoju autonomiju i postao dijelom feudalnoga sistema. To je nešto što gradu nikako nije mogao biticilj.

Postoji više objašnjenja zbog čega kralj Koloman nije gradu Splitu dao nekakav sličanprivilegij. Izgleda da je u vremenu kada se kralj spustio iz Panonije na Jadran u Splitu došlo do nekevrste otpora prema novom vladaru. Građani nisu htjeli otvori gradska vrata ni primiti ga. Tek nakonnekog vremena grad je prihvatio Arpadovića. Moguće je, iako o tome nema dokaza, da je kraljevaljutnja zbog toga što se Split nije na vrijeme pokorio njegovoj vlasti uzrok zbog kojega Split nije imaoprivilegije. Postoji još nekoliko dokaza koji nam kazuju da Split nije imao privilegije. Prema izvještajuTome Arhiđakona, grad je bio primoran izabrati za nadbiskupa jednog Mađara. Osim toga, grad je bioprimoran i primiti ugarsku posadu koja se smjestila unutar grada. Ako se prisjetimo da Trogiraniizričito dobivaju dozvolu da sami biraju nadbiskupa i da u grad neće ući Mađari, vidimo da baš tačinjenica da je Mađar izabran za nadbiskupa i da je ugarska posada boravila u gradu, da privilegijatrogirskog tipa nije bilo. Doduše, Splićani nisu dugo trpjeli novog nadbiskupa niti vojsku, tako da su ihnakon vrlo malo godina izbacili iz grada. Krajem 12. i u 13. stoljeću Split je u svojem gospodarskomnapretku i u društvenom razvitku dostigao rang drugih komunalnih zajednica u Dalmaciji. Preduvjetitoga razvoja su bili kontinuitet antičke baštine i gospodarski prosperitet.

Ekonomski prosperitet je imao i neke neželjene posljedice. Isto tako, neželjene posljedice jeimao i društveni razvoj. Naime, u 13. stoljeću, a to možemo osobito dobro pratiti u prvoj polovici 13.stoljeća, diferenciraju se staleži. Naravno, i prije je bilo vodećeg sloja koji je odlučivao o najvažnijimdogađajima za grad, no upravo u prvoj polovini 13. stoljeća dolazi do vrlo jakih pokreta u društvu isukoba među staležima. To Toma sve dobro opisuje. U Splitu se cijelih prvih pedeset godina 13.stoljeća tražilo rješenje koje bi moglo gradu osigurati miran život i kako na jedan efikasan načinprovesti upravu nad gradom. Rješenje koje je tada nađeno je bilo prekopirano od talijanskih komuna.U talijanskim gradovima toga vremena se razvilo nešto što se nazivalo regimen latinorum, uprijevodu latinska uprava ili latinski režim. Tu se zapravo radilo o jednom novom način upravljanjagradom. On je bio teorijski razvijen na talijanskim sveučilištima, a najpoznatije djelo u kojem je tajsistem bio razrađen je Liber de regiminem civitatem, talijanskog pravnika Ivana iz ???. O čemu jezapravo bila riječ? Sistem je na čelo grada stavljao osobu koja je bila profesionalac. U slučajudalmatinskih gradova ta osoba je u pravilu bila stranca. Potestat je bio plaćeni činovnik, bio jestranac, bio je stručnjak, tj. profesionalni načelnik, i on je upravljao na opću korist. Što ovo sve skupaznači? Sve do tog vremena, do polovine 13. stoljeća, funkcije koje su neki ljudi vršili u unutarnjimstrukturama gradova nisu bile plaćene, ti ljudi nisu imali redovita primanja. Ti su se poslovi obavljali izčasti, dakle pro bono. Tek u prvoj polovini 13. stoljeća dolazi do profesionalizacije gradskihslužbenika. Oni za svoj posao primaju novac, fiksan iznos. To naravno nije važno samo zbog toga štosu oni sebi osiguravali redovita primanja, nego je važno i zbog toga što na taj način se izbjegavalakorupcija. Dakle, grad se na taj način osiguravao da dužnosnici koji su na vlasti budu manje-višenepotkupljivi, a to su omogućavali sa jednom vrlo velikodušnom plaćom koja ih je motivirala da buduzainteresirani za svoj posao i da nemaju potrebe da ih se potkupi. Druga karakteristika, ta da su bilistranci, nije bila tu samo zato što je bas u Italiji došlo do pravog razvoja sveučilišta koja su govorila otome kako vladati gradom, već i zbog toga što je stranac, barem u očima stanovnika, bio objektivnijiod domaćega čovjeka. Smatralo se da će stranac koji nije bio pristran, vezan obiteljski, krvno ili naneki drugi način sa lokalnim stanovništvom biti nepristraniji i pravedniji. Treća karakteristika, da je onbio profesionalac, značila je da je ta osoba bila profesionalni političar. To je bilo značajno zbog togašto je imao već veliko iskustvo u upravljanju gradom. S druge strane, pokazalo se da mnogi raniji


upravitelji grada nisu shvaćali svoj posao kao svoju glavnu obavezu. Oni su bili ili neki velikaši izzaleđa, neka crkvena lica, veliki vojni zapovjednici, koji su se zapravo bavili upravljanjem gradom kaosvojom drugom obavezom. Prva stvar koju su gledali bio je njihov privatni interes, a tek onda interesgrada. U slučaju talijanske uprave (reginem latinorum) upravljanje gradom je bio prvi i jedini zadatakčovjeka koji je bio na tom položaju.

Komuna je dakle tim događajem koji je bio preslikan iz talijanskih centara dobila jedan velikipoticaj i novu promjenu. Ako bismo morali definirati što je to komuna možda bi bila najtočnijadefinicija njemačkog povjesničara Ludwiga Steindorfa koji je napisao da je komuna „savez pojedinacaosnovan na zajedničkoj zakletvi i obuhvaća, neovisno o različitoj staleškoj pripadnosti, slobodnostanovništvo određenog gradskog teritorija“. Komunu prije svega čine pripadnici komune, građani(cives). To je osnova postanka komune. Druga osnova njenoga postojanja je sposobnost da samasobom upravlja. Dakle, komuna će biti ta koja će sama odlučivati o svojoj sudbini. Njen upraviteljineće biti stranci koji su nametnuti gradu, ona će ih sama birati. Izvršna vlast komune je načinovnicima, dakle profesionalnim osobama zaduženim za upravljanje. Komuna svim svojimčlanovima osigurava mir i pravnu sigurnost. To počiva na zakletvi koju su prisegnuli svi članovikomune. Na kraju, komuna sama sebi stvara pravne norme, tj. komuna je ta koja sebi propisujezakone. Osnova, temelj na kojem leži čitava ideja komune je zakletva. Zakletva u ranom i razvijenomsrednjem vijeku, ako je pri tom uključivala i pozivanje na neke svetce, Boga ili djevicu Mariju, bila jenešto, što ako bi se prekršilo, je zahtijevalo najveću moguću kaznu. Zakletva odnosno prisega je bilatemelj zajednice. Osim toga, moć zakletve, njena obvezujuća moć je vrijedila za sve stanovnikesrednjovjekovnog svijeta, od kralja do najobičnijeg pučanina. To se dobro vidi i u nekim izvorima izzapadne Europe u kojima je kralj, ako bi prekršio zakletvu, bio izložen izopćenju iz crkve. Dobarprimjer je i Koloman. Kada je on ugovarao svoje dogovore s gradovima on se npr. u Zadru moraozakleti Zadarskim građanima na sveta četiri evanđelja. U Trogiru se zakleo na sveti Križ. Isto tako,njemu za uzvrat građani tih gradova su morali prisegnuti da će se pridržavati propisa na koje su seobavezali. Dakle, zakletva je ta koja stvara osnovu za sav kasniji razvoj grada. U skoro svakoj sferiživota čovjeka od rođenja pa do smrti, u nekom je trenutku bilo potrebno da se svečanom prisegomčovjek prisegne da će izvršavati obaveze na koje se obavezao. U statutu grada Dubrovnika iz 1272.godine popisane su 32 zakletve gradskih dužnosnika i činovnika koje su se odnosile na širok rasponosoba, počevši od gradskoga kneza pa sve do noćnog čuvara i jednog galijota. Svi oni su se morali urazličitim svojim javnim dužnostima zaklinjati da će poštovati to na što su se obavezali. To je bila,možemo reći, ona osnova na kojoj se izgrađivala sva ta idealna struktura komune kao zajednice ljudi ikao jednog sustava u kojem se podrazumijevalo da će se svatko držati svoje riječi. To je isto tako ireligijska komponenta sustava. Postoji još dvije komponente: baština rimsko-bizantskog civitas, tj. svamoguća pravna baština koja je došla iz tog vremena, i moderno komunalno pravo (talijanski pravnipropisi sa sveučilišta). Dakle, postojala je jedna mješavina domaćeg i modernog prava, prožetareligioznim shvaćanjima.

U predkomunalnom razdoblju, za stanovništvo grada postoje različiti nazivi poput habitator,habitatores… U slučajevima u kojima je trebalo donijeti neku odluku važnu za grad, to se radilo nanačin da bi se čitavo gradsko stanovništvo (govorimo o predkomunalnom razdoblju) dovelo na nekijavni prostor (trg). Tu bi svi bili upoznati sa problemom o kojem se radilo i nakon toga bi se glasanjemza ili protiv došlo do zaključka koji bi bio odluka čitave gradske zajednice. Taj se sistem upravljanjanaziva gradska skupština ili zbor pučana. Dakle, zbor svih stanovnika grada, od najsiromašnijih donajbogatijih, bez obzira na stalešku pripadnost, u kojem su svi imali pravo glasa, donošenja odluka inisu imali ograničenja, niti brojčanih, niti dobnih niti spolnih. To je nešto što bismo današnjim


rječnikom mogli nazvati direktna demokracija (masovna demokracija). To masovno odlučivanje je bilovrlo nepraktično jer se pokazalo da nije moguće baš u svakoj prilici to provesti. Bio je problemdovoditi sve te ljude i upoznavati ih sa problemima. Tako je, polaganim razvojem, došlo dodiferencijacije vodećih ljudi u gradu, koji se nazivaju priores, iudices i tribuni. Ti vodeći ljudi, sloj kojije odlučivao u predkomunalnom razdoblju, ipak nije bio pravno jasno definiran. Njihovo mišljenjeformalno nije imalo neku veću zakonsku snagu od mišljenja običnoga čovjeka. Praktično, ti ljudi su biliplemići, crkveni dostojanstvenici i sl., pa je njihovo mišljenje ipak bilo utjecajnije od mišljenja nekogtežaka, ali u strogo pravnom smislu nije bilo razlike između njih i običnih ljudi. Ta razlika se pojavljujei pravno regulira, a trenutak kada se to događa je upravo taj korak kada dolazi do promjene izpredkomunalnog u protokomunalno i komunalno razdoblje.

U komunalnom razdoblju postoje tri osnovna sloja stanovništva. Civis (građanin čiji status neovisi o društvenom položaju) je građanin sa stalnim prebivalištem na području općine. Drugakategorija je habitator. On se može najbolje usporediti s osobom koja ima boravište na nekommjestu, ali nema stalno prebivalište, već privremeno boravi u gradu. Treća kategorija je bio forensis ilistranac, tj. osoba koja nema niti prebivalište niti boravište na području grada, ona je tu samo uprolazu (trgovci, časnici na proputovanju…). Svaka od tih kategorija je imala svoja prava i obavezeprema gradu.

U komunalnom razdoblju, prijašnji vodećih ljudi (priores, iudices i tribuni) se zamjenjuju sastalnim funkcijama (knez-comes, načelnik-potestas i vijeće-consilium). Knez je često stranac, nekivelikaš iz unutrašnjosti ili kraljev čovjek, predstavnik mletačke republike. Utjecaji na izbor gradskogakneza i načelnika su se javljali sa različitih strana. Ponekad je to bio kralj, ponekad velikaš iz zaleđa,ponekad Venecija, a ponekad i bizantski car. Iako su svi gradovi formalno imali pravo samostalnogizbora kneza i načelnika. Upravo se u tome što su gradovi mogli prihvatiti pritisak s jedne strane iignorirati pritisak s druge i manifestirala gradska samostalnost. U 13. stoljeću se izvorima pojavljujesloj zabilježen kao nobiles (plemeniti). Oni se uključuju u gradsko vijeće. To je proces zamjenedirektne demokracije sa predstavničkom demokracijom. Osim toga, u sloju nobiles (koji sada jedinismiju u gradsko vijeće) dolazi do pojave obiteljskoga nasljeđivanja članstva u gradskom vijeću i to jezapravo početak staleškog društva, društva koje zamrzava svoje članove u određenom staležu. Izstaleža se ne može izaći i u njega se drugi ne mogu primiti. Taj staleški sustav, možemo reći i klasnodruštvo, je nešto što će se početi javljati na prijelazi iz 13. u 14. stoljeće i manje-više će se zadržatibez prekida sve do početka 19. stoljeća, tj. do propasti Mletačke republike s jedne strane i propastiDubrovačke republike s druge strane.

Podatke o prvome splitskome načelniku donosi kronika Tome Arhiđakona. On se zvao Gargande Arscindis. Bio je talijan iz Ankone, doveli su ga Mlečani 1239. godine u Split i tu je tri godinenačelnik. Načelnik polaže zakletvu pred građanima, da će ih vjerno služiti i da će se držati zakona.Zauzvrat, oni njemu svi kolektivno prisežu da će prema njemu biti pravedni i da će slušati njegovezapovijedi. Toma uz ove opise donosi i podatke o popisu stanovništva. To je vrlo rijedak podatak izovog razdoblja. Toma spominje 2000 muževa, a taj se podatak odnosi samo na glave obitelji, tako daje ukupni broj stanovnika vjerojatno bio između 5 i 6 tisuća. Gargan je sastavio jedan popis svihdobrih običaja - Capitularium koji je bio prethodnik splitskoga gradskoga statuta iz 1312. godine. OvajCapitularium se nažalost nije sačuvao, ali znamo da je postojao jer se spominje u raznimdokumentima. Split je jedan dobar primjer toga kako je izgledala latinska uprava u gradovimabizantske Dalmacije. Kada nastaje komunalni statut, on je smišljen tako da sadrži sve probleme irješenja za sve probleme koje bi stanovnika tog grada mogli zateći u životu. Statut je bila knjiga nadknjigama. Često se u njima govorilo o porijeklu grada, o upravi, tko je načelnik, kako se bira, kakav je


odnos sa vijećem, koje su obaveze gradskih vlasti, crkve, obiteljsko pravo, krivično, imovinsko pravo,obrti, trgovine, čuvanje grada, održavanje, komunalne djelatnosti… Komunalni statut je gradskaBiblija. Grad počiva na pravnim normama zapisanima u njemu. Vrlo malo će se mijenjati sadržajistatuta, a čak i promjena političke vlasti nije imala utjecaja na sadržaje statuta. Novi vladari su senajviše bavili pitanjima koji su se njih ticali, a to je bilo gospodarstvo, unutrašnja struktura je bilanepromijenjena. To je jedna od posebnosti istočno-jadranske povijesti.

5. Predavanje (09.11.2011) Oblikovanje gradskog prostora

U ovom predavanju se bavimo ranim i zrelim 14. stoljećem, vrhuncem razvoja gradskihzajednica na istočnoj obali Jadrana. 14. stoljeće je vrhunac razvoja ali je u političkom smislu vrloproblematično.

Unutrašnji ustroj komunalnih društava je potpuno ustrojen između 1100. i 1350. godine.Utjecaj vanjske političke vlasti na komunalna društva na istočnome Jadranu je u tome razdoblju bioograničen. Vršitelji tih utjecaja su bili ugarsko-hrvatski kraljevi, Venecija, različiti velikaši iz zaleđa iBizantsko carstvo. Jedan od tih aktera u ovom razdoblju više neće imati nikakvog utjecaja, a to jeBizant. Kada kažemo da je utjecaj vanjskih faktora bio ograničen, misli se na činjenicu da seunutrašnja društvena struktura gradova nije mijenjala. Sve do početka 15. stoljeća i osvajanjaDalmacije 1409. godine od strane Venecije nije bilo većih utjecaja ni na ekonomiju gradova (osimZadra koji je bio izložen određenim restrikcijama). Kada govorimo o uvjetima za nezavisan razvojgradova dva su razloga koji su to omogućavali: oslanjanje na vlastitu baštinu i činjenica da se političkigospodar uvijek nalazio dosta daleko da bi izvršio nekakav trajniji utjecaj na njihovu vanjsku iliunutarnju politiku.

14. stoljeće je stoljeće najvećih političkih promjena u srednjem vijeku u Dalmaciju. To jepolitički vrlo interesantno stoljeće. Ako govorimo o političkim događajima, možemo reći da je tostoljeće obilježeno na svom početku vrlo jakom dominacijom Bribirskih knezova, a s druge stranekrajem stoljeća dolazi do velike nestabilnosti ugarsko-hrvatske kraljevine. Između ta dva pola postojedvije jasno određene političke etape. Do 1358. godine imamo polagani pad moći Bribiraca i usponmoći Mletačke Republike, a druge 42 godine nakon Zadarskoga mira imamo razdoblje Anžuvinskeintegracije i dominacije kada se stabilizira njihova vlast te oni postaju gospodarima komuna. Između1312. i 1322. godine je bio vrlo brz pad moći Bribiraca nakon smrti Pavla i za vrijeme Mladena III., kojise poklapa s njihovim sukobima s dalm. komunama i početcima apsolutizma Anžuvinske dinastije uUgarskoj. Tu situaciju, smjenu dinastije u Ugarskoj, slabu kraljevsku vlast u Ugarskoj i u Dalmaciji iproblem sukoba između gradova na moru iskoristila je Venecija, čija moć jača. Dolazi do sukobameđu nekoliko različitih razina. Na jednoj je razini kraljevska vlast, dakle vlast Anžuvinaca, drugo jevlast feudalnih moćnika (Bribirci), a na trećoj je razini komunalna vlast. U tim sukobima, na prvi planizlazi Venecija. Do 40tih godina 14. stoljeća ona će uspjeti nametnuti svoju vlast gotovo svimdalmatinskim gradovima (Šibenik, Trogir, Split, Nin, Zadar). Dakle, rezultat sukoba ove tri razine nijezavršio tako da je jedna od njih pobijedila, već je kao pobjednik izašla Venecija. Dominacija Venecijeće trajati sve do Zadarskog mira 1358. godine potpunom pobjedom Anžuvinske politike kada ćeMlečani biti više od 50 godina uklonjeni. Dvije su osnovne posljedice toga mira: nestanak sa Jadranana dugo vrijeme i pola stoljeća potpunoga spajanja obale i zaleđa. Tih 50 godine mira i prosperiteta jepreduvjet društvenoga i gospodarskoga uspona sve do 1409. godine i ponovnog padanja Dalmacijepod Veneciju. To djelovanje političke vlasti i tzv. geoprivrednih značajki su uzrok privrednog i


društvenog razboja komuna. Kada govorimo o geoprivrednih značajki, tj. o odnosima nekog teritorijai političke vlasti, tu imamo više parametara prema kojima se moramo ravnati kada pokušavamoobjasniti razvoj grada. Prvi parametar je opseg gradskog teritorija, tj. površina. Drugi parametar jevrsta proizvodnje na površini. Između njih stoji tzv. proizvodna površina. Naime, vrlo često čitavapovršina nije bila prikladna za obrađivanje. Nije nužno da je grad s velikom površinom mogao svu tupovršinu korisno upotrijebiti u gospodarske svrhe. Sljedeći parametar je oblik političke uprave iodnos te uprave prema komuni, je li on pozitivan ili negativan. To su dakle parametri o kojimamoramo voditi računa.

Zadar je imao najplodniji kopneni dio teritorija (Ravni Kotari). Neke druge komune, kao Trogiri Šibenik su imali vrlo male površine pa su bile prisiljene proširiti se u zaleđu na račun hrvatskogateritorija. Postoje komune i kao Split, koje su imale vrlo mali opseg teritorija, ali se nikada nisuuspjele proširiti u zaleđe. S druge strane, neke općine su odabrale suprotni pravac širenja premamoru. Takav je bio Dubrovnik. Kada govorimo o prodiranju na otoke, njihove korijene možemo naći uranom srednjem vijeku. Smatra se da je Zadar prodro na otočje još ranog srednjeg vijeka. Split je izantike uspio sačuvati samo otok Šoltu. Svi drugi otoci (Brač i Hvar) su bili unutar Neretvanskekneževine. 1358. splićani su od kralja Ludovika pokušali dobiti Brač, ali to im nije pošlo za rukom.Dubrovačka općina je od ranog srednjeg vijeka posjedovala Elafine. Ono što je možda najvažnijeistaknuti je da veličina gradskoga teritorija i nije toliko značajna koliko je značajna vrsta proizvodnje.Sam opseg nije bio nikakva garancija.

Dva su grada imali najveće teritorije: Dubrovnik i Zadar. Dubrovački je distrikt u trenutku svognajvećeg opsega imao oko 1052 km kvadratnih površine (od Stona do Boke Kotorske uključujući iotoke Mljet, Lastovo, Elafite). Zadarski distrikt je tek malo zaostajao za Dubrovačkim, a iznosio je 900km kvadratnih. Ni jedan drugi grad se nije približio ovim brojkama.

Što se tiče razlika u proizvodnji, uopće u Europi postoje četiri temeljne vrste proizvodnje. Tosu zemljoradnja, stočarstvo, ribarstvo i obrti. Te osnovne vrste proizvodnje su bile zajedničke svimdalmatinskim gradovima, postojala se u svima. Međutim, postojale su razlike u količini proizvodnje i uvažnosti za određenu komunu. Svi nisu bili jednako razvijeni. Te razlike proizlaze iz površine teritorijai iz iskoristivosti te površine. Na Zadarskom distriktu je bilo dominantno obrađivanje zemlje, agrarnaproizvodnja. Na Splitskome području nije bilo mnogo kvalitetne zemlje nije bila razvijenazemljoradnja, već vinogradarstvo i voćarstvo. Za stočarstvo su bile pogodne one komune sa krševitimpovršinama (Zadarski otoci primjerice). Ribarstvo je bilo razvijeno u svim općinama, a najviše naHvaru, Visu i zadarskim otocima. Obrti su bili podjednako razvijeni u svim gradovima, ni jedan se nijeposebno isticao.

Međutim, ono što treba jako naglasiti je da osnovne grane proizvodnje nisu bile od presudnevažnosti za gospodarstvo neke komune. Pošto su postojale u svakoj od njih, ni jedna se nije isticalanekim prednostima nad drugom. Neke druge stvari su bile važnije. Gospodarski dominantne iekonomski najuspješnije komune nisu bile one koje su njegove iste kulture kao neka druga komuna,nego one koje su posjedovale neke jedinstvene resurse. A kada govorimo o jedinstvenim resursima usrednjem vijeku dva su najvažnija. Prvi je sol, a drugi je rudno blago. Upravo zbog toga su dvijekomune od svih dalmatinskih komuna izašle u prvi plan u gospodarskom smislu. To su Zadarska uDubrovačka. Nije za njih bilo toliko važno što su bile najveće površinom. Zadar je posjedovao solanena otoku Pagu i time je bio izniman. Dubrovčani su imali prednost što su im se u zaleđu nalazili bogatirudnici Srbije i Bosne, te su razvili trgovinu s njima. To su bile osnovne njihove prednosti u odnosu nadruge komune i ono zbog čega su bile najuspješnije.


Do početka 14. stoljeća društvo dalmatinskih gradova se dijelilo na dvije skupine. Skupinukoja se nazivala nobiles (plemstvo) i skupinu koja se nazivala populares (svi ostali). To su neki odtermina koji se susreću u izvorima, ali nije nam uvijek bas potpuno jasno što su ti nazivi značili kada jeupravljanje komunom bilo u pitanju. Npr. kada su 1277. godine birali novo gradsko vijeće Splita, uizvorima je navedeno da u njega ulaze svi plemići i brojni pučani. Što točno znači „brojni“ i po kojemsu kriteriju pučani ulazili u gradsko vijeće, nije nam poznato. Nešto kasnije, u statutu iz 1312. godinepropisuje se da u gradsko vijeće ulaze meliores (bolji građani), ali izvor ne kazuje točno što to znači nitko su ti meliores. Nešto o tome možemo dokučiti iz nekih drugih statuta. Ta dvojnost između nobilesi populares se zadržala sve do druge polovine 14. stoljeća. Još uvijek nije postojala trodioba u triosnovna staleža koja će doći kasnije.

Do potpunoga definiranja sustava staleža dolazi u 14. stoljeću kada se npr. 1334. godinezatvaraju komunalna vijeća. Dolazi do pojave kada se u ta vijeća više ne dopušta pristup novimčlanovima. Dolazi do zamrzavanja staleškoga određenja određene osobe. Nakon sredine 14. stoljećadolazi do potpune staleške diferencijacije. Tada se razvija i treći sloj – cives (građani), koji se nalaziizmeđu nobiles i populares. Postoje i nobiles cives, a to su plemići iz predkomunalnog razdoblja, acives koji se sada pojavljuju su najvjerojatnije bogati građani koji se uzdižu na društvenoj ljestvici ipolagano se svojim bogatstvom i moći približavaju staroj aristokraciji. Neki od tih cives će se uposljednjim trenucima priključiti u gradska vijeća prije nego što se ona zatvore za nove članove i nataj način će se stvoriti staleško društvo: noblies (plemići), cives (građani) i populares (pučani). Tomkodifikacijom staleškoga društva dolazi do osnutka staleške podjele društva. Postoji i spis poznat kaoObsidio Jadrensis iz 1346. godine. Taj spis spominje i potenciores (moćne). U političkom, društvenomi ekonomskom smislu, 14. stoljeće je stvarno vrhunac komunalnog društva na istočnom Jadranu.

Toma Arhiđakon govori jednom ratu koji se sredinom 13. stoljeća dogodio između trogirana isplićana. To je rat u kojem su Trogirani pobijedili, ali za nas nije toliko važan taj rat već neke epizodekoje se odnose na razvoj urbanističkih dijelova grada. Primjerice, Toma spominje trenutak kada sutrogirani došli do nečega što Toma naziva „splitsko predgrađe“. Spominje se i tzv. suhozid, kuće oddrveta i pruća koje su bile spaljene u predgrađu, kamene kuće… Ta epizoda je jedan od rijetkih izvorakoji spominje način na koji se grad širio u srednjem vijeku. Jezgra grada je Dioklecijanova palača.Zapadno od palače, još od ranog srednjeg vijeka se razvijaju različite jezgre malih naselja okoranokršćanskih i rano srednjovjekovnih crkava. Ta će mjesta postati jezgre jednog novog naselja. Svedo 13. stoljeća nije došlo do pravog razvoja toga dijela u jedan novi grad. Taj zapadni dio, koje Tomezove burgus, bio je okružen suhozidom. Zid je najvjerojatnije bio na potezu koji je odgovarao zidu kojije sagrađen kasnije u 14. stoljeću. Unutar njega, nalazilo se mnogo kuća, Toma ih spominje 500, odkojih su samo neke bile od kamena, a većina od drveta. U 14. stoljeću dolazi do spajanja tog novogadijela grada sa Dioklecijanovom palačom. U 14. stoljeću, cijeli taj prostor (otprilike od današnjeribarnice) će biti opkoljen jednim novim sistemom bedema, gradskih zidina, koji će taj dio gradaspojiti s palačom. Drugim riječima, od svoje prvotne površine, grad Split se proširio na zapad zaotprilike isti prostor koji zauzima palača. Udvostručio se. Govorimo jednom gradu koji ima svoj stari inovi dio. Oba dijela imaju svoje bedeme. Stari dio bedeme iz antike, a novi dio bedeme iz 14. stoljeća.U najstarijim izvorima, Dioklecijanova palača se naziva civitas vetus. U 13. stoljeću, dakle prije ovogazida iz 14. stoljeća taj novi dio se naziva burgus. Već u 14. stoljeću, kad se taj novi burgus okružiozidom on postaje dijelom novoga gradskog organizma i u izvorima se javlja jedan novi termin – civitasnovas (novi grad). Razlikuju se novi grad i stari grad, ali oba dijela čine jedinstveni grad Split.Postupno se zapadno, istočno i sjeverno od ta dva spojena naselja počelo razvijati nekolikoprigradskih težačkih naselja, kao što su Veli Varoš, Manuš, Dobri i Lučac, a i prvi prigradski predjeli


koji će se u izvorima početi nazivati suburbium (15. st.). Ponekad se čak i za njih javlja naziv burgus.Ovo je u kratkim crtama osnovni urbanistički razvoj grada Splita.

Na sličan način, svoje dijelove grada su širile i druge komune. Postoji više razloga za toširenje. Ono se nije desilo slučajno, već sa točno određenim determinantama. Prvi uzrok jedemografski priljev. Do povećanja broja stanovništva nije dolazilo samo reprodukcijom unutar grada,već i doseljavanjem okolnog stanovništva iz zagore, Bosne, a možda i drugih komuna. Drugi uzrok jegospodarski rast i ekonomski prosperitet grada. Postoje naravno i negativni čimbenici koji djeluju nasmanjenje broja građana. Prvi negativni uzrok su ratovi. Posebno je za dalmatinske komune bio tezak1202. godine križarski rat u kojem je bio razrušen Zadar. Drugi uzrok su bile epidemije zaraznihbolesti, posebno kuge (crna smrt), koja je Dalmaciju pogodila 1348. godine. Ne znamo točno koliko jeljudi umrlo, ali možemo to uspoređivati sa jednom velikom kugom iz 1607. godine, za koju susačuvani podaci. Kada je riječ o Splitu, te godine je Split imao samo 1400 stanovnika. Treći uzroksmanjenju broj stanovnika su bile političke restriktivne mjere koje su zabranjivale doseljavanjestanovnika u grad. To se doduše dosta rijetko događalo i uglavnom se odnosi na politiku Mletakčkerepublike. Dobar primjer su nekoliko političkih odredbi za grad Zadar iz 1267. i 1273. godine koje suzabranjivale doseljavanje stanovnika u Zadar, a cilj tih odredbi je bio da se smanji utjecaj ugarsko-hrvatskih vladara i njihovih stanovnika i podanika. Venecija je zapravo htjela smanjiti doseljavanjeSlavena. Na kraju, zadnji uzrok smanjenja broja stanovnika je turska ekspanzija, dakle osvajanja kojasu posebno učestala u 16. stoljeću. Turska osvajanja će zapravo za dugo vremena i prekinuti migracijestanovnika u gradove. Split će sredinom 16. stoljeća imati samo 3000 stanovnika. Zbog svih ovihrazloga rast broj stanovnika u dalmatinskim komunama je bio vrlo spor. Usprkos svim njihovimekonomskim uspjesima i njihovoj privlačnosti, taj rast je bio vrlo polagan.

Ako se vratimo na problem urbanističkoga razvoja grada, kao što je npr. Split, u 14. st. sejavljaju i nova upravna središta grada. U slučaju Splita, najzanimljiviji primjer nova modela je današnjiNarodni Trg, odnosno Pjaca. Ona se razvila negdje od 2. polovine 13. stoljeća, a vrhunac je doživjela u14. stoljeću. Njen današnji izgled znatno je različiti od onoga koji je ona imala u 14. stoljeću. Nasamom trgu se nije nalazila samo gradska loža, koja je tu i danas, već se nalazila gradska vijećnica ikneževa palača. S druge strane trga nalazio se stup sa zastavom. Taj je postao jednim novim gradskimsredištem koje se nalazi izvan Dioklecijanove palače. Split je po tom novom upravnom središtu dostajedinstven među ostalim gradovima Dalmacije. Postoji više modela razvoja upravnih središta. Postojegradovi čija su upravna središta uvijek ostala na istom mjestu (Zadar, Trogir), a postoje i gradovi,poput Splita, koji su pomaknuli svoje središte sa jednog mjesta na drugo. Pri tome se misli na gradskuupravu. Kada je riječ o crkvenim središtima, ona će u principu ostati na istom mjestu. Modeli će sedobro vidjeti na sljedećim gradovima. Trogir je primjer grada sa statičnim upravnim središtem. Icrkveno središte (katedrala) i gradska vijećnica se nalaze na istom trgu cijelu povijest mjesta. Drugiprimjer je Šibenik. Katedrala i gradska vijećnica se isto nalaze na istom trgu. Treći primjer je Zadar. Tusu crkveno središte i gradska uprava na različitim dijelovima grada, ali oni se na tim mjestima nalazeod samoga početka ranoga srednjega vijeka, tako da nije došlo do pomaka. U Zadru je od ranogasrednjega vijeka postojala razlika između crkvenoga i gradskoga trga. Jedan je antički forum gdje senalaze crkvena središta. Upravni centar se nalazi na tzv. Narodnom trgu, koji se u srednjem vijekunazivao Platea Magna. I dan danas je ta situacija ostala zadržana. U Splitu su se u početku i crkvenoupravno središte nalazili na Peristilu, tj. na trgu koji se u srednjem vijeku naziva Trg Svetog Dujma.Tek kasnije, kada se u burgusu razvija novi gradski trg, tj. Pjaca, koji se tada zvao Trg Svetog Lovre,svjetovno će sredite preći na to mjesto. Crkveni centar će ostati na Peristilu. Taj proces u Splitu nam


govori da je burgus gospodarski bio izrazito značajan, toliko značajan da je tu preneseno središtegradske uprave.

Kada govorimo trgovima općenito, njihova je uloga bila izrazito važna iz više razloga. Trgovisu prije svega sjecišta gradskih komunikacija. S druge strane, oni su i gospodarski centri grada. Tamose trgovati, kupovati, prodavati, mogu se vršiti neke funkcije, tamo se održavaju sajmovi, govoreproglasi vlasti… Gradovi koji su imali manju površinu su u pravilu imali po jedan trg s katedralom ivijećnicom (Trogir). Gradovi s većom površinom (Zadar, Dubrovnik, Split) su imali više trgova, a onikoji su imali različita mjesta crkvene i političke vlasti su imali dva osnovna trga.

Najvažniji predjeli grada su bili gradski trg, gradska luka i proizvodne zone. Zone su često bileraspršene po različitim dijelovima grada, ali izgleda da su se jednim dijelom ipak nastojalekoncentrirati oko glavnih komunikacija. Dobar primjer toga rasporeda gospodarskih sadržaja grada suZadar i Split. U Splitu je od kraja 13. stoljeća pa na dalje, najvažnija gospodarska komunikacija biopotez uz zapadni zid Dioklecijanove palače, a koja danas odgovara Bosanskoj ulici i Marulićevoj ulici.Ta ulica je povezivala gradske površine, zaleđe grada (izlaz iz grada prema dalmatinskoj zagori) i luku.Sjeverno i južno od Pjace su se nalazili dućani. Ta komunikacija je povezivala vrata od Pisture i Morskavrata (Porta Maris). Kada je riječ o Zadru, tamo je postojala razlika između crkvenoga trga isvjetovnoga trga. Svjetovni trg (Narodni) je bio gospodarsko središte grada, tu su se nalazile trgovine.A najvažnija komunikacija je bila ta koja je vodila od ulaza u grad do Narodnog trga i od trga premagradskog luci. Na tom potezu se nalaze i najznačajniji obrti, tako da će neke ulice dobiti ime poobrtima (Ulica krojača, Ulica zlatara…). Proizvodne zone su se često smještale na rubove grade. Čestose radilo o procesima koji su bili dosta neugodni za stanovnike gradova (bojenje tkanina, štavljenjekože, klanje životinja). U Zadru su radionica za štavljenje kože, klaonica i mesnica bile smještene izvangradskih zidina, a blizu mora. U Dubrovniku je radionica za proizvodnju vunenoga sukna bila naPilama, dakle na periferiji. Drugim riječima, pozicije za određene proizvodne procese su bile vrlopažljivo birane kako ne bi smetale ostalim stanovnicima, ali su bile dovoljno blizu kako bi ih se mogloekonomski iskoristiti.

U Splitu, u 14. stoljeću, postoje dva prostorno gospodarska odnosa. Prvo je odnos sela igrada, a drugi su trgovački odnosi unutar grada. Kada govorimo o odnosima unutar grada, postojizapravo jedno najvažnije trgovačko središte grada, a to je gradska luka. Gradska luka koja se uizvorima naziva Portus Civitati Spalati je bila jedna od manjih luka. Ona se prostirala uz južnu fasaduDioklecijanove palače, međutim kako je grad bio tada nerazvijen i nije se daleko prostirao na zapadu,ona je bila duga samo 200 metara i široka samo 100 metara. To su bile relativno skromne dimenzije.To je bilo jedino dopušteno mjesto za pretovar brodova kao i mjesto gdje se ubirala carina, koja jeovisila o veličini broda. Na Voćnom trgu se nalazio Mletački kaštel, Morska vrata su se nalazila namjestu gdje se danas izlazi sa Voćnog trga na Rivu. Luka je zidom bila odvojena od ostatka grada.Mletački kaštel od kojega je danas ostala samo jedna kula je bio na jugozapadnome uglu grada.Peristil se u izvorima naziva i Platea Placatis (popločani trg). S jedne strane se nalazilo crkvenosredište s katedralom, a s druge strane u maloj ulici koja je povezivala Peristil s manjim hramom,nalazila se nekadašnja stara gradska vijećnica, koje od 14. stoljeće više tu nije. Izgleda da je jednokratko vrijeme postojala određena nesigurnost između ta dva gradska trga. Imamo primjer iz 1312.godine kada u gradskom statutu piše da se žito smije prodavati samo na trgu ispred općinske palačegdje se nalazi žitna mjera. Kada se kaže žitna mjera misli na jedan kameni reljef sa urezanimvrijednostima. Ti su se reljefi nalazili na glavnim gradskim trgovima. U Splitu se ta mjera nalazila natrgu Svetog Lovre (Pjaci). Međutim, tu dolazi do neke nedoumice jer je jednom drugom odredbom iz1332. godine određeno da se žito smije prodavati samo s onom mjerom koja se nalazi na


Popločanom trgu (Peristilu). To nam govori da je proces prenošenja ekonomskog i upravnog centragrada s jednog trga na drugi bio dosta spor.

Kada govorimo o problemima demografije, odmah treba reći da mi o broju stanovnikagradova u srednjem vijeku imamo vrlo malo podataka. Sve procjene su vrlo nesigurno. Tek od prvepolovine 16. stoljeća imamo relativno sigurne podatke. Te procjene se baziraju na jednoj jedinojpouzdanoj činjenici, a to je podatak o površini gradova u srednjem vijeku. U kombinaciji sa površinomi najstarijih izvora o broju stanovnika iz 16. stoljeća mi dolazimo do određenih zaključaka o bojustanovnika u srednjem vijeku. Uzimaju se u obzir migracije, zarazne bolesti, epidemije gradi. Kada sesvi podaci uzmu u obzir proizlazi da su gradovi u Dalmaciji po broju stanovnika otprilike bili na istojrazini kao i gradovi u zapadnoj Europi. Odgovarali su prosjecima. Kada se govori o prosječnimeuropskim gradovima srednjega vijeka misli se otprilike na procjene da je većina gradova imala manjeod 5000 stanovnika. Prema nekim drugim procjenama većina ih je imala manje i od 2000 tisuće. Natemelju tih brojki razvila se kategorizacija na tri temeljen vrste gradova. Mali gradovi, koji imajumanje od 2000 stanovnika. zatim srednji gradovi koji imaju između 5000 i 10000 stanovnika i velikigradovi koji imaju više od 10000 stanovnika. Kada se to usporedi s podacima o dalmatinskimgradovima do kojih su došli naši povjesničari, proizlazi da je većina gradova kod nas pripadalakategoriji srednjih gradova. Zadar je imao oko 8000, Dubrovnik oko 9000, Split oko 5000, Šibeniktakođer, a svi drugi (Trogir, Korčula, Hvar, Rab) su imali 2000 i manje.

Kakav je bio odnos između tih brojki i površine grada? O tome je zapravo istočnojadranskigrad u srednjem vijeku dosta odudarao od zapadnoeuropskih gradova. Naime, gustoća naseljenostiunutar bedema je kod nas bila vrlo visoka. Razlog tome je vrlo očit. Ti gradovi su bili vrlo maleni, aimali su dosta stanovnika. Osim Zadra, na jednom hektaru površine unutar bedema svih drugihdalmatinskih gradova bilo je 200 stanovnika, što je vrlo mnogo. U Splitu i Trogiru je na jednomhektaru unutar grada stanovalo 500 ljudi, u Dubrovniku 450 ljudi, u Poreču 370, a u Zadru, koji jejedini odgovarao europskom prosjeku je živjelo oko 170 ljudi. Zadar je imao najveću gradsku površinupa je gustoća stanovnika bila relativno mala. To je prva posebnost Dalmacije u odnosu na europskegradove. Druga važna posebnost je uloga gradova u procesima doseljavanja i odseljavanja. Drugieuropski gradovi nisu bili toliko izraženi u tom smislu, tj. nisu postojale izražene migracije premagradu ni van grada.

Vrhunac tih procesa dolazi u 13. i 14. stoljeću, a kulminaciju doživljava u 15. i 16. stoljeću.Dalmatinski gradovi su bili izrazito privlačni za doseljavanje stanovništva iz cijeloga Balkana, osobitoZagore, koji su na taj način omogućavali stalan priljev svježega stanovništva gradu. Prije turskihratova, to je bio najvažniji izvor stanovništva za dalmatinske gradove. Unatoč epidemijama, kugama,ratovima, svi ti gradovi su doživljavali demografsko povećanje. Mnogi od njih, kao Split i Zadar su bilitranzitni centri preko kojih se odseljavalo u Europu (Veneciju i Ankonu). Ali i taj odljev stanovništvanije smanjio demografski rast.

Split je unutar bedema imao površinu od oko 7 hektara, Zadar je imao 66 hektara (poluotok18 hektara + varoš 18 hektara), Trogir oko 5.5 hektara.

U 14. stoljeću postoji više naznaka da je došlo do nekoliko epidemija gladi, a kasnije i kuge, alinemamo bas mnogo izvora koji bi nam mogli reći koliko je točno ljudi tada preminulo. Znamo da je1307. godine u Makedoniji i Srbiji došlo do velike gladi, ali ne znamo kako je to utjecalo na komune.Imamo mnoge izvore koji nam govore o kugi u Europi, pa i u Dalmaciji, ali opet nemamo točnebrojeve. Ono što je zanimljivo je da je kuga utjecala i na neke druge pojave. Nakon nje je došlo domanjka prehrambenih proizvoda, što je uzrokovalo veliku glad. Nedostatka žita kao osnovnenamirnice, bio je vrlo čest u dalmatinskim gradovima, a osobito onima koji su imali male površine. Ti


gradovi su bili primorani uvoziti žito. Često se u izvorima susreću tzv. žitne politike pojedinih gradova,kojima je osnovni problem kako osigurati što više žita za stanovnike, a istovremeno to učiniti što jemoguće jeftinije, a s druge strane spriječiti izvoz žita sa svoga područja ako ga nema dovoljno. Smatrase da je većina dalmatinskih gradova sa svoga područja uspjela proizvoditi samo jednu petinu žitakoja im je bila potrebna. Ostatak su morali kupovati.

Često se u izvorima spominje pitanje koliko je europska kriza utjecala na dalmatinskegradove. Radi se o ekonomskoj krizi i epidemijskoj krizi. Prema nekim procjenama, između 1300. i1350. godine broj stanovništva Europe se smanjio sa 73 milijuna na 51 milijun kao posljedica gladi ikuge. U drugoj polovini 14. stoljeća, došlo je do još većeg smanjenja, sa 51 milijuna na 45 milijuna.Postoje i slobodnije procjene koje kažu da se između 1347. i 1350. kada je kuga bila na vrhuncustanovništvo smanjilo sa 100 na 70 milijuna. Pitanje je da li je ta kriza utjecala na dalmatinskekomune. Odgovor je vjerojatno ne. Iako nema pouzdanih izvora o tome, imamo izvora o brzomekonomskom oporavku komuna nakon krize i u demografskog i gospodarskom smislu. Dolazi dovelikog priljeva, pogotovo slavenskog stanovništva u gradove. Tada se grade mnogi gradski sadržaji(palača, bedemi). Sve to govori da dalmatinski gradovi nisu bili pogođeni krizom. U tom smislu, oni surazličiti od europskih gradova.

6. Predavanje (16.11.2011.) Ponavljanje

7. Predavanje (07.12.2011.) Otoci Brač, Hvar, Korčula i Rab kao primjeri komuna koje su imaleposebnosti koje su ih razlikovale od drugih

Sve komune srednjega vijeka u Dalmaciji su imale svoj komunalni teritorij na otocima ilikopnu. Dobar primjer organiziranja teritorija komune je otok Krk. Taj će nam otok omogućiti dauočimo jedan tipičan primjer teritorijalnoga ustrojstva komunalne uprave. Odabrati otok je vrlopraktično za povjesničare jer ne postoje problemi u definiranju granica općine. Otok je sam po sebidefiniran morem koje ga okružuje, on je jedna zatvorena cjelina.

Kada govorimo o Krku, govorimo o jednom području čiji se glavni grad nalazio na južnoj obaliotoka. To je grad Krk, koji se u izvorima ponekad naziva Vekla ili Veglia. Otok Krk se u izvorima 13. i14. stoljeća javlja kao sasvim definirana upravna cjelina. Naselja koja se spominju na otoku Krku suOmišalj, Dobri, Vrbnik i Baška. To su četiri sela koja se nalaze raspoređena po površini otoka i koja supodvrgnuta glavnom gradu, centru komune - gradu Krku. Krk je jedini koji na otoku nosi naziv civitas,tj. ima gradski status. Krk je još od antike glavni grad otoka, a od srednjeg vijeka ima i biskupa. Ostalanaselja su samo sela ili zaseoci, manje cjeline koje su i pravo i realno okrenute glavnome gradu.

Grad Krk se smjestio na južnoj strani otoka, ostala četiri naselja su na sjevernoj obali. Ovamanja mjesta su imala svoje podotočne teritorije. To je bio princip organizacije teritorija koji seponavljao i drugdje. Postoji dakle, civitas, a oko njega su raspoređena manja naselja. To bismo moglinazvati tipičnim za ovo komunalno razdoblje srednjega vijeka, pa to nećemo ponavljati. Samo ćemose baviti onim komunama koje su u odnosu na ovo bile atipične.

Započet ćemo sa otok Bračom. Već smo spominjali kako je Brač još od ranoga srednjegavijeka bio dio tzv. Neretvanske kneževine ili Neretvanske oblasti. Zbog toga, a i nekih drugih razloga,Brač je u odnosu na ostale otoke i komune, bio vrlo poseban. On se odlikovao nekim vrlokarakterističnim posebnostima po kojima je odudarao od razvoja drugih mjesta i na kopnu i na


otocima. Prije svega, Brač karakterizira njegov teritorijalni položaj u odnosu na vrlo jake centre koji senalaze sa strane. S druge strane, karakterizira ga posebnost društvenog ustroja. Dvije osnovnekarakteristike Brača u srednjem vijeku su zemljopisno-granične (nalazi se na periferiji), a zatimdruštvena posebnost. Koliko znamo, otok Brač je jedina među dalmatinskim komunama koja nikadanije pokušala ostvariti neku ekspanziju na račun drugih teritorija izvan otoka. Istovremeno, otok Bračje često bio predmet interesa drugih komuna koje su vrlo često htjele osvojiti otok. Dvije najvažnijekoje su to pokušavale su bile Split i Hvar.

Kada govorimo o osobinama koje su utjecala na poseban razvoj Brača u odnosu na drugekomune, postoje dvije osnovne determinante. To su (a) vrste privrednih djelatnosti otoka ukombinaciji sa pitanjem urbanizma (činjenicom da na Braču nije bilo grada), a zatim (b) razvojbračkoga društva i intelektualne strukture stanovništva.

Kada govorimo o prvoj determinanti (a), tj. privrednim djelatnostima na otoku Braču ipitanjem urbanizacije moramo spomenuti sljedeće: Brač je još od ranoga antičkoga razdoblja imaoposeban razvoj. Taj se fenomen da na otoku nikada nije bilo nijednog grada, protezao kroz cijelupovijest otoka Brača, od antike pa do danas. Na Braču zaista nikad nije stvoreno pravo gradskonaselje. Već od helenizma kada započinje grčka kolonizacije, Brač je zaobiđen. Oni su se koncentriraliprije svega na otok Vis, na luku Faros, zatim na kopno (Tragurion, Epetium). U svim tim valovima,Brač je bio zaobiđen. Još u 16. stojeću, jedan mletački funkcionar u Dalmaciji rekao je da na otokunema ni gradova ni utvrda. Ta karakteristika se nastavila i nakon helenističkoga razdoblja u vrijemerimskoga upravljanja. Jedino što se promijenilo je da su se naselja iz unutrašnjosti pomaknula premasjevernoj obali koja gleda na područje Splita i Salone. Ali opet ne dolazi do razvoja grada, već serazvijaju Ville Rustice koje će se poslije pretvoriti u naselja. Najvažnija naselja su koncentrirana premasjevernoj obali otoka. Ta usmjerenost prema sjeveru je uvjetovana sa više razloga. Brač je inače uranom kršćanstvu stekao vrlo važnu ulogu, a to nam dokazuju nalazi raznih crkava i samostana(Povlja, Lovrečina, Sutivan). To su sve dosta kompleksne crkvene građevine, koje pokazuju da je utom ranom razdoblju 5. i 6. stoljeća sjeverna obala bila važnija od južne. U 6. stoljeću Brač dobiva iekonomsku ulogu. Iz toga perioda imamo mnogo sarkofaga od bračkoga kamena, a koji su bili tolikopopularni da su bili izvoženi čak i u Italiju. Sarkofazi su bili izvorni proizvod otoka koji nam pokazujeda je ekonomija tog područja bila dosta razvijena.

U ranom srednjem vijeku dolazi do jednog novog razvoja. Ona naselja koja su bila smještenana sjevernoj obali, počinju se lagano povlačiti u unutrašnjost. Više je razloga za to. Jedan od njih je iosjećaj nesigurnosti zbog provala Slavena. Unutrašnjost je bila sigurnija od obale. Dolazi dakle dokoraka nazad u unutrašnjost. Sve do novoga vijeka, glavno seosko naselje će biti u unutrašnjosti(Nerežišča). Taj pomak u unutrašnjost je imalo posljedicu da se stanovništvo osjeća sigurnije, ali jeimalo i za posljedicu društveno zatvaranje stanovništva u sebe. Naravno, nisu se sve komunikacijeobustavile, ali činjenica je da se nikada neće obnoviti u tolikoj mjeri sve do 15. stoljeća kada seuspostavljaju važna mjesta na obali. Drugim riječima, zatvaranje u unutrašnjost otoka od ranogasrednjeg vijeka na dalje je bilo jedno od bitnih obilježja društvenoga razvoja otoka Brača. Osim što jebilo uvjetovano političkim utjecajima i okolnostima, bilo je uvjetovano i nekim poljoprivrednim iekonomskim uvjetima. Za razliku od nekih drugih komuna koje su imale resurse pomoću kojih su seizdigle nad ostalima (Pag sa solanama), Brač nije imao takvih resursa kojima je mogao konkuriratidrugima. Osim stočarstva i poljoprivrede, Brač se nije odlikovao nekim drugim ekonomskimdjelatnostima. Nije imao preduvjete za to.

Blizina Salone i kasnije i Splita su bile s jedne strane stimulirajući, a s druge strane idestimulirajući element u razvoju Brača. Stimulirajući bio jer je Split bio vrlo usmjeren na Brač u


trgovini i razmjeni dobara, ali s druge strane, blizina jednog tako jakog gradskog centra je na Bračuonemogućila stvaranje novoga grada. Međutim, od ranog srednjeg vijeka se javlja jedan novi pravacdruštvenih veza Brača, a taj pravac je usmjeren prema istoku i otoku Hvaru. Brač, Hvar i Poljica su uranom srednjem vijeku ušli u tzv. Neretvansku kneževinu i svi zajedno su se našli u istoj političkojtvorevini. Veza sa Hvarom je bila dosta jaka te je stvarala konkurenciju vezi sa Splitom. U 12. stoljećuje na Hvaru osnovana biskupija i Brač je bio dio te biskupije pa je i crkveno bio više vezan za Hvarnego za Split. Od godine 1278. kada Mlečani stabiliziraju svoju vlast nad otocima srednje Dalmacije,utemeljuje se i tzv. Hvarsko-Bračka komuna, dakle politička zajednica. Knez te komune će imatisjedište na Hvaru. To su dva vrlo važna elementa kada govorimo o načinima na koji se Brač razvijao.Dakle do 13. stoljeća jak utjecaj je imao Split, a kasnije Hvar. Samo stvaranje Hvarsko-Bračke komuneod kraja 13. stoljeća je rezultat uspješne mletačke politike na srednjem Jadranu. Razlozi zbog kojih jeza sjedište odabran Hvar je bio taj da je Hvar je bio najzaštićenija i najsigurnija luka. Tu je Brač bioinferioran. Međutim, već od 14. stoljeća u izvorima se susreću neke naznake da su Bračani počelizahtijevali određenu samoupravo, odnosno komunu koja bi se odnosila samo na njihov otok.Nažalost, izvori koji o tome govore su rijetki i nepotpuni. Sačuvali su oni iz 20tih godina 14. stoljeća, ato su odluke Mletačkoga senata. Vrlo su koncizne. Jedna od tih poruka iz 1326. govori da Bračanizahtijevaju vlastitog rektora. To se može protumačiti na način da se Bračani htjeli osamostaliti odHvarsko-Bračke komune i stvoriti vlastitu komunu. Uputili su u Veneciju zahtjev da im se dodijelivlastiti rektor, a pri tome se misli na kneza otoka Brača. Sljedeće godine, 1328. sačuvana je još jednarečenica iz odluka mletačkoga senata koja na vrlo kratak i jasan način kaže „uprava Hvara i Bračaneka bude prema običaju“. Zahtjev Brača je dakle bio odbijen. Pokušaj stvaranja Bračke komune jepropao. Iako nije bio uspješan, taj nam pokušaj kazuje da su Bračani u 14. stoljeću dosegli vrlo visokudruštvenu razinu koja im je omogućavala da formuliraju svoje zahtjeve.

Taj pokušaj potrajat će još stotinu godina dok ne bude uspješan. Bračka komuna stvorena jetek nakon 1420. godine u vremenu kada mlečani definitivno stabiliziraju svoju vlast nad Dalmacijomnakon prodaje 1409. godine. Središte komune koja je osnovana 1420. godine se i dalje nalazilo uunutrašnjosti otoka u Nerežišćima. Ni tada se nije stvorilo gradsko naselje koje bi se moglousporediti s drugim gradovima na području Dalmacije. Međutim, usprkos stvaranju komune, Hvar iSplit su bili toliko dominantni u odnosu na Brač da ni nakon stvaranja komune nije moglo doći dostvaranja gradskoga naselja. Do 15. i 16. stoljeća, Hvar je postao jedno od najvažnijih mletačkihsredišta u Dalmaciji, a Split, koji je i prije bio značajan je pogotovo u 16. stoljeću postao izrazito važnotrgovačko središte. Dakle mjesto ekonomske razmjene između unutrašnjosti balkanskoga poluotoka ijadranskoga mora, vrlo važno za Venecijanske trgovačke veze. Brač se nekako razvio između ta dvagrada, Hvara i Splita, ali nikada dovoljno samostalan da sam sebi stvori grad koji će biti u rangu saostalim. Drugim riječima, svi ti utjecaji u kombinaciji, i politički i zemljopisni i trgovački, suonemogućili nastanak jednoga grada na Braču.

Kada govorimo o ekonomiji Brača, također nemamo neko veliko bogatstvo podataka. Ono sčime raspolažemo nam kazuje da je Brač u srednjem vijeku bio jedno agrarno društvo i upoljoprivrednom i u društvenom smislu. Dakle, on nije imao gradova, već samo seoska naselja, a osimtoga je većina djelatnosti bila usmjerena na agrarne djelatnosti. Kako to znamo? Nažalost, za Brač senije sačuvalo mnogo povijesnih izvora koji nam opisuju ekonomiju toga otoka. Većina tih spisa jenestala. Jedini pouzdani izvor kojeg imamo o Braču i njegovoj ekonomiji je Brački statut iz 1305.godine. To je statut Bračke komune iz vremena dok je ona pripadala Hvarsko-Bračkoj zajednici. Tajstatut je jedini izvor u kojime se općenitije govori o ekonomiji otoka. Kada se analiziraju glave statuta,proizlazi da se čak jedna trećina cijeloga statuta odnosi na poljoprivredu, stočarstvo i ribolov. To je


vrlo velik postotak. Stočarstvo je bila najvažnija djelatnost, ni jedna druga joj se nije mogla približitipo važnosti. To je bila glavna žila kucavica otoka, prema statutu. Ovaj zaključak moramo uzeti sdozom opreza jer nam je statut jedini izvor koji govori o ekonomiji otoka. Ostale neagrarnedjelatnosti (obrt, trgovina, pomorstvo, robno novčana privreda) su u statutu otoka Brača vrlo slabozastupljene. To je vrlo neobično jer se radi o otoku od kojeg bi se moglo očekivati da će biti baremribarski centar, a i moreplovni centar. Ali izgleda da iz nekog razloga došlo do preferencije premastočarstvu. Možda je reljef igrao ulogu u tome. Reljef je vrlo pogodan za stočarstvo.

Već smo spominjali neke crkvene probleme vezane za stvaranje Hvarske biskupije u 12.stoljeću. Ono što je za nas važno je da je stvaranje te biskupije utjecalo i na razvoj Brača. On je tada ucrvenom smislu bio povezan sa Hvarom, a ne Splitom. Neretvanska kneževina je s druge strane vrlodugo trajala i vrlo se sporo uključivala u ostatak Dalmacije, tako će ona početi priznavati vlastugarsko-hrvatskih kraljeva tek od kraja 12. stoljeća. Sve do tada ona će biti vrlo specifična kako udruštvenom tako i u političkom smislu u odnosu na ostatak Dalmacije, pa će i vrlo dugo zadržati nekevrlo staromodne elemente u svome društvu. To su elementi ranoga srednjega vijeka koji se odnosena staroslavenske elemente kao župan i sudci. Brač će zadržati neke elemente slavenskih općina i utrenutku kada su ih drugi teritoriji napustili. To je rezultat vrlo specifičnoga razvoja Brača u sklopuNeretvanske kneževine, a s druge strane i izoliranosti otoka u odnosu na druge.

Kada govorimo o drugom utjecaju na posebnost Brača (b), to se odnosi na razvojintelektualne strukture bračkoga društva. Za taj razvoj su bili značajni trenuci pokušaja splitskogaosvajanja otoka. Splita komuna je pokušala osvojiti otok Brač i uklopiti ga u svoj komunalni prostor.Postoje tri vremenska trenutka kada je to bilo aktualno. Prvi je u sredini 13. stoljeća, drugi u sredini14. stoljeća, i treći početkom 15. stoljeća. Sva tri su bila neuspješna. Split nikada nije uspio uključitiBrač u svoj teritorij. Ovaj najstariji pokušaj iz 1240. godine je bio skoro pa uspješan. To se dogodilo uvrijeme kada je Splitom upravljao Gargano. On je godine 1240. poveo jedan vrlo uspješan rat protivOmišana, a nakon pobjede je uspio zauzeti otok Brač. Međutim, dogodilo se da je već sljedeće godinedošlo do provale Tatara u Hrvatsku, tako da je taj događaj vratila sve na staro. Brač se ponovnoosamostalio. Drugi put su Splićani pokušali osvojiti Brač 1358. godine. To je godine Zadarskoga mira,vrlo važna godina, vrijeme kada Mlečani na pola stoljeća bivaju odstranjeni iz Dalmacije. U tim novimokolnostima, Split, koji je bio među prvima koji se pobunio protiv Mletaka i zatražio povratakugarskoga kralja, je zatražio od kralja Ludovika otok Brač, a razlog koji je naveo je bio jer je bližeSplitu nego bilo kojem drugome gradu, pa njemu najviše i pripada. Treći put su pokušali isto godine1413. kada su od kralja Žigmunda Luksemburškog ponovno zatražili Brač. Ni tada im to nije pošlo zarukom.

Sada ćemo analizirati razloge zbog kojih je došlo do jakih interesa Splita za otokom Bračom.Brač je zaista otok koji je najbliže Splitu i koji je njemu najviše usmjeren, pa se i može shvatiti tajinteres. Međutim, ti razlozi nisu bili samo tako jednostavni. Prije svega, Splićani su imali tendenciju dauklope Brač u svoj teritorij jer je otok Brač njih na neki način zatvarao i onemogućavao im dodir sanajvažnijim trgovačkim rutama na Jadranu. Poput bedema, Brač je zapravo ograničio Split i zagradioga. Kada bi ga uspjeli uključiti, Splićani bi došli u kontakt sa sredinom Jadrana i tako bi oživjeliekonomiju. 1358. kada su od Ludovika zatražili Brač, došlo je do važnih političkih promjena. Mletačkavlast se raspala, nestala je Hvarsko-Bračka komuna, te se Brač našao u trenutku kada se mogaoosamostalili. Tada se javljaju i Splićani sa svojom težnjom da ga preuzmu. Bračanima bi se naprostodogodilo to da zamjenjuju jednoga gospodara s drugim, Hvar sa Splitom. 1357., dakle godinu danaranije, Splićani su bili jedna od najranijih komuna koja je svrgnula svog mletačkoga kneza i priznalavlast Anžuvinca Ludovika. Zbog toga su Splićani sebe smatrali vrlo bliskima vladaru, očekivali su da će


im biti naklonjen. Međutim, za razliku od Splićana, Bračani su te godine i dalje odlučili priznavatimletačku vlast, tako da su se ta dva bliska mjesta našli u različitim državama. U tom trenutku suBračani odlučili donijeti jednu odluku koja se pokazala dosta sudbonosnom za njih. Radi se o tome dasu zaplijenili stoku splićana koju su splićani tada imali na ispaši na Braču. To su učinili iz političkihrazloga, jer je Split tada bio u politički suprotnom taboru. Reakciju nije trebalo dugo čekati. Te istegodine, splićani su odlučili zaplijeniti imovinu svih onih koji nisu bili podanici ugarskoga kralja, a međunjima su bili i Bračani. Tako su bračani zapravo u Splitu ostali bez svoje imovine. Ubrzo nakon, vodilisu se ratovi između Ludovika i Venecije u kojima je Ludovik pobijedio, te je 1358. godine došlo dozaključenja mira. Nakon Zadarskog mira, došlo je i do promjene situacije na Braču. Bračani više nisumogli priznavati vlast Venecije, već su i oni postali anžuvinski podanici. Tako su se i splićani i bračaninašli pod zajedničkim gospodarom. Splićani su odlučili iskoristiti situaciju i zatražiti od kralja Ludovikada im sada dodijeli otok Brač, kao njima najprirodniji nastavak na moru. To im nije pošlo za rukom.Oni argumenti koji su Splićani naveli su bili povezani s jednim drugim iskustvom koji su splićani imali stim otokom još od ranoga srednjega vijeka. I Brač i Split su neizbježno upućeni jedan na drugoga,kako u gospodarstvu, tako i u geografiji. Kada je 1420. napokon i došlo do osamostaljena Bračkekomune u vremenu kada su Mlečani ponovno uspjeli osvojiti Dalmaciju i držati je nakon toga gotovo400 godina, došlo je i do nekoga novoga gospodarskoga odnosa Brača prema ostalim komunama.Nakon te godine, većina proizvoda koje je Brač proizvodio više nije bila usmjerena prema Splitu većprema Veneciji. Drugim riječima, Split je za Brač izgubio dio svoje uloge. On više nije bio njihovanajvažnija izvozna luka. Razlozi iz kojih su kralj Ludovik, i kasnije kralj Žigmund, i jedan i drugi odbilizahtjev splićana da im se dodijeli otok Brač su bili prije svega političke prirode jer nisu htjeliporemetiti političku ravnotežu između Splita i ostalih komuna, a drugi razlozi su bili, možemo reći,društvene prirode. U tom vremenu, dakle sredini 14. stoljeća i početku 15. stoljeća, Brač je već uspioizgraditi svoje individualno društvo. Drugim riječima, razvio se u društvenom smislu dovoljno da sampostane komuna. Iako sve do 1420. godine on nije postao komuna, činjenica je da u 14. stoljeću onveć imao sve preduvjete da to postane. Vjerojatno Ludovik i Žigmund nisu smatrali opravdanim da seu takvoj situaciji Brač dodijeli nekoj drugoj komuni. Ukratko, razlozi zbog kojih je splićanima bilo višeputa neuspješno postati bračkim gospodarima su bili vrlo kompleksni, kako društveno tako i politički.

Na razvoj bračkoga društva utjecalo je i neretvansko, tj. slavensko društveno ustrojstvo kojesmo već spominjali. To je ustrojstvo bilo vrlo arhaično u kojem su se sačuvali neki elementi koji supostojali od ranoga srednjega vijeka (župan). Oni će se prestati spominjati tek u kasnom 13. i ranom14. stoljeću. To je vrijeme do kojeg se zadržava ta zastarjela institucija. Od 1305. godine, kada se pišeBrački statut, govorimo o jednom novom vremenu kada se stare institucije nadomještaju novima.Župani nestaju, a zamjenjuju ih oni funkcionari kakve susrećemo i u drugim zajednicama, a to su knezili potestat, njegov zamjenik koji se naziva vikar. Taj društveni razvoj je svoj vrhunac na Bračudosegnuo u ranom 15. stoljeću. 1405. u jednom kronici brački kroničar Dujam Hranković govori da subrački plemići potomci antičkih salonitanaca. To je jedan ideološki spis, vrlo sličan nekim drugima.Naime, i u splitskom se statutu također spominje da su splićani potomci salonitanskih plemića. Danasnije toliko važna ta činjenica da bračani kopiraju splićane, već da oni žele izjednačiti svoje plemstvo saplemstvom drugih dalmatinskih komuna. Na taj način žele sebe dovesti u istu razinu sa drugimkomunama.

I u tom 14. i 15. stoljeću ostajemo bez gradskih naselja na Braču. Sva naselja su sela (villa). Tačinjenica je utjecala na društveni razvoj. Nedostatak podjele stanovništva na gradsko i seoskodruštvo, kao što je to drugdje bilo, je utjecao na to da nije bilo veće teritorijalne odvojenostidruštvenih skupina. Što to znači? To znači da plemići nisu, kao drugdje, živjeli koncentrirani u


gradovima, nego da u i brački plemići stanovali u seoskim sredinama, u jednima od 12 sela otokaBrača. To je značilo da su oni bili vrlo bliski, i u društvenom smislu i u svakodnevnom životu, drugimstanovnicima otoka, tj. pučanima. Između plemića i pučana na Braču u tom vremenu nije bilo velikihrazlika. Jedino po čemu su se plemići razlikovali od puka je bila njihova društvena pripadnost, dakle,činjenica što su bili plemići i što su bili članovi plemićkoga vijeća koje je bilo propisano statutomotoka. Po tome je bračko stanovništvo bilo vrlo jednoliko bez velikih staleških razlika. To je još jednaod bračkih karakteristika koja ga čini posebnim u odnosu na ostale komune u Dalmaciji.

Sada prelazimo na otok Hvar. Za razliku od Brača, Hvar je imao dva grada, a to je isto jednaatipičnost. Upravno i političko središte otoka Hvara bio je grad Hvar (u izvorima Lesna). Uz grad Hvar,postoji i drugo gradsko naselje – Stari Grad. Ta dva grada su imali važan utjecaj na povijest otoka.Stari Grad je bio staro crkveno sjedište biskupa. Biskup će se tek kasnije preseliti u grad Hvar.Postojanje dva grada je uzrokovalo i drugačiji razmještaj društvenih skupina na otoku Hvaru, uodnosu na druge otoke. Činjenica da su postojala dva grada je utjecala na to što su se društvenediobe na plemstvo i puk mogle pronaći ne samo u gradu Hvaru već i na drugim dijelovima otoka.Plemići nisu živjeli samo u gradu Hvar, nego i u Starom Gradu, tako da i tamo imamo podjelu na puk iplemstvo. Osim toga, sam pojam puk koji se odnosi na one koji nisu plemići, imao je drugačijeznačenje u Hvaru nego što je imao na drugim mjestima. Na Hvaru su pučani bili i oni stanovnicidistrikta koji su stanovali izvan glavnoga grada. Pučani nisu bili samo stanovnici središta komune, tj.grada Hvara, nego i drugih dijelova otoka, a osobito Staroga Grada. Ta ekonomska diferencijacijaunutar puka s jedne strane i sukobi između plemića i pučana s druge strane, bili su rašireni ne samo ugradu već i na drugim dijelovima otoka gdje je bilo plemića. Ta činjenica da je dolazilo do sukoba i ugradu i na drugim dijelovima otoka utjecala je na povijest otoka. Najveći utjecaj će imati godine 1514.kada dolazi do velikog ustanka pučana pod vodstvom Matije Ivanića. To su važne determinanterazvoja hvarskoga društva. Činjenica da je otok imao dva naselja je utjecala na njegove društvenekarakteristike, a te društvene karakteristike su utjecale na velika društvena previranja. Ranije smospomenuli da je Stari Grad bio sjedište biskupa, treba reći da su prije 15ak godina provedena nekaarheološka istraživanja koja su iznijela na vidjelo neke crkvene građevine za koje smatra da su moglabiti crkvena središta već u ranokršćanskom razdoblju, već negdje oko 5. ili 6. stoljeća. Crkva svetogIvana u Starom Gradu na Hvaru je jedna od tih građevina. Radilo se o dvojnim crkvama, crkvamablizankama, dvije crkve spojene u jednu. One se spominju još na crtežima iz ranoga novoga vijeka, aarheološka istraživanja su razotkrila vrlo lijepe i vrlo zanimljive građevina koje u tlocrtu izgledaju kaodvije jednostavne crkve sa dvije apside. Pronađeni su i neki mozaici i krstionica. Sve to nam govori daje otok Hvar u ranom kršćanstvu bio vrlo važno središte.

Spominjali smo i neke gradove koji su nastali bez da su imali svog prethodnika u antici. To sugradovi koji su nastali u razvijenom kasnom srednjem vijeku doslovno ni iz čega. Jedan od tih rijetkihgradova je bio grad Korčula. Otok Korčula je sve do 13. stoljeća bio otok bez gradskoga središta, a kaotakav bio je u opasnosti da mu se dogodi ono isto što se dogodilo otoku Braču, da razvija svojpovijesni razvitak bez gradskog naselja. Postojale su doduše neke pretpostavke među našimarheolozima i povjesničarima da je današnji grad Korčula ipak imao nekog svog prethodnika ili ukasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku, ali ni jedna od tih pretpostavki nije nikada potvrđena. Jedinipovijeni izvor koji nam možda spominje neko naselje na mjestu Korčule je Konstantin Porfirogenet,ali mi do danas nismo uspjeli razjasniti na koji se točno grad taj njegov navod odnosi. Po svemusudeći, grad Korčula ipak nije postojao prije 13. stoljeća. On je planski stvoren i izgrađen na tommjestu ciljano. Utemeljitelj toga grada je bio mletački plemić Marsilio Zorzi, koji je umro 1271.godine. Zorzijeva biografija je bila dosta zanimljiva. On je bio vojni komandant, mletački diplomat, bio


je u jednom trenutku čak i dubrovački knez (50tih godina 13. stoljeća) u doba kada je Venecija vladalaDubrovnikom. Dakle, bio je mletački čovjek na Jadranu, koji je bio tu da štiti mletačke interese. On jebio taj koji je u Dubrovniku dao načiniti zidine u 13. stoljeću kada je taj grad bio zaratio sa srpskimkraljem Stefanom Urošem. Te zidine su bile jedan vrlo uspješan pothvat. Godine 1254. njega suKorčulani navodno pozvali da im postane knez. Postoji više interpretacija zbog čega su to oni učinili.Prema jednoj, oni su doista htjeli Zorzija zbog njegovih kvaliteta i uspjeha na drugim mjestima, aprema drugima korčulani su ga pozvali da na taj način i oni postanu podanici Venecije. Naime, timešto su izabrali za kneza jednoga mlečanina oni su se direktno postavili pod mletačku vlast i podnjihovu zaštitu. Opis Zorzijevoga dolaska u Korčulu se sačuvao u uvodu Korčulanskoga statuta koji jesastavljen godine 1265. To je jedan dugačak opis, ali iz svega toga se da zaključiti da je Zorzi bio onajkoji je utemeljio grad i osnovao ga. Korčula je u 13. stoljeću mjesto gdje se križaju utjecaji različitihsusjednih političkih jedinica, kao što su Venecija, Dubrovnik, pa čak i srpski kraljevi. Postoji jedanizvor koji nam kazuje kako je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II dao Korčulu u leno kneževima Krčkima.Ono što je za nas važno da je godine 1256. grad Korčula sagrađen na praznom prostoru ex nihilo.Zorzi je autor Korčulanskog statuta iz 1265. godine. To je osoba koja je očito imala brojne interese naJadranu, te je na taj način posto knez Korčulana i utemeljitelj njihovog glavnoga grada i autornjihovoga statuta. Kada je Korčula osnovana, kada je Zorzi postao knez, taj grad nije postao pravimdijelom mletačke države već je s njom bio povezan nekom vrstom personalne unije. Kada kažemopersonalne unije, ne mislimo na pravu personalnu uniju, ali činjenica je da je Zorzi bio izabran zaKorčulanskoga kneza doživotno, bez ograničenja mandata, da su mu se Korčulani obvezali izabrati injegove sinove, kao i sinove njegovih sinova, za kneževe. Jedino što su bili dužni prema Veneciji je daobitelj Zorzi plaća Mletačkoj republici 2000 dukata svaki put kada se promijeni knez, što je bila jakovelika svota. Dakle, Korčula nije postala stvarni dio Mletačke države, već nešto što mi danas zovemoprotektorat, poluautonomna komuna. Obitelj Zorzi će vladati Korčulom sve do Zadarskoga mira 1358.godine. Rezultat svih tih događaja je Korčula kakvu danas znamo, a ona jedan on najbolje sačuvanihdalmatinskih planiranih srednjovjekovnih gradova. U Korčulanskom statutu imamo neke zanimljiverečenice koje nam govore o tome kako je izgledao taj proces izgradnje grada i doseljavanja ljudi. Pritome je bilo nekih problema jer stanovništvo otoka nije bilo naviknuto na život u gradu. Zapravo senije htjelo useliti u grad. Neki su morali biti prisiljeni da se usele, a drugi su bili podmićeni jer su im ugradu omogućeni neki privilegiji koje inače ne bi imali. Na taj način je dio stanovništva bio natjeran dase doseli. Što se tiče samo grada, on je rađen po jednostavnom principu riblje kosti: imao je glavnuulicu kao osovinu kostura i malene ulice koje se sijeku pod pravim kutom sa istočne i zapadne strane.Postoji u izvorima nekih naznaka da su neke od kula, a kojih je većina nažalost srušena u 19. stoljeću,nosile imena važnih obitelji koje su bile unutar grada. Korčula je primjer grada kakvih ima malo kodnas: planiranoga grada nastaloga na mjestu gdje prije nije bilo naselja.

Otok Rab je također jedinstven po tome što on nije imao ni jednog seoskog naselja. Dakle,vidjeli smo Brač, otok bez gradova koji je imao samo sela, zatim Hvar, otok koji je imao dva grada,Korčulu, otok koji ima grad utemeljen ni iz čega, a sada na kraju ćemo nešto reći o otoku koji je imaosamo grad. Po tome je Rab jedinstven ne samo u Dalmaciji nego i šire. On je bio jedina dalmatinskakomuna bez sela. Možemo ga usporediti sa susjednim otokom Krkom, njegovim prvim susjedom nasjeveru. Krk je imao čak četiri sela uz grad Krk. Sela na Rabu se ne spominju ni u najstarijim sačuvanimizvorima, jedino se ponekad spominju neki mikrolokaliteti kada želi opisati gdje se nalazi neka zemlja,uvala, brdo i sl. Izvangradsko stanovništvo otoka Raba, dakle stanovništvo koje ne živi u gradu Rabunego živi izvan njega nije bilo organizirano u seoske zajednice već je bilo raštrkano po različitimdijelovima otoka Raba. Oni su se organizirali na malenim gospodarstvima, farmama, ali nikad se nisu


skupili u selo. Uglavnom su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, ribarstvo i moreplovstvo su bilimanje zastupljeni. Takva je situacija bila sve do 20. stoljeća. Onaj isti mletački dužnosnik koji jeopisivao otok Brač te iste godine je opisao i Rab i zapisao je sljedeće: „čitav otok ima opseg oko 30milja; na otoku je vrlo malen broj kuća; te kuće nisu jako udaljene jedna od druge, ali nijedna od tihkuća nisu sela, nego je samo je jedno malo naselje od 40 dimova, a to naselje se naziva Lopar“. Daklei u 16. stoljeću na Rabu nema sela. To je jedna od karakteristika ovoga otoka koja ga doista razdvajaod drugih.

8. Predavanje (14.12.2011.)

Danas ćemo se baviti načinom na koji su se kopnene strukture u Dalmaciji širile izvan svojihgranica. Govorit ćemo o tome kako su nastajala komunalna područja i do kakvih je anomalija dolazilopri tom. Zanima nas s jedne strane sukob dviju komuna koje šire jedna prema drugoj i kakve jeutjecaje taj sukob imao na stanovnike područja između tih komuna.

Postoje dva osnovan modela tih procesa koja ćemo danas obraditi na primjerima dva grada:Zadar i Split, koji imaju posebno karakteristične načine širenja svoga komunalnoga prostora. Zadar jezadržao gotovo sav svoj ager iz antike, Split je naslijedio jedan drugi grad – Salonu, ali on njenogagera, Split je uspio zadržati samo jedan dio, a ne čitavo područje.

S jedne strane, nestanak mletačke vlasti iz Dalmacije nakon Zadarskoga mira 1358. godinekoji je trajao punih 50 godina sve do 1409. godine, stvorio je politički prostor za razvoj dalmatinskihkomuna, s druge strane omogućilo se političko spajanje obale i zaleđa, po prvi put nakon dugovremena. To je stvorilo povoljne okolnosti za ekonomski napredak dalmatinskih gradova. Neki drugipreduvjeti njihovog prosperiteta se odnose na površinu i na načine na koji su obrađivani njihovikomunalni prostori. Postoje komune s većim površinama i komune s manjim površinama, a ondaopet unutarnjih područja sa zemljom veće ili manje kvalitete, pogodnije za stočarstvo ili zapoljoprivredu. Neke općine će više naglašavati ribarstvo i trgovinu, druge zemljoradnju i stočarstvoitd. Dakle, parametri koju utječu na djelovanje tih komunalnih prostora, u sprezi sa politikom, su sjedne strane opseg gradskog teritorija, zatim proizvodna područja na tom teritoriju, drugim riječimakoliki dio prostora se može gospodarski iskorištavati, i na kraju vrste proizvodnje na teritoriju.

Kada govorimo o usporedbama između različitih gradova i njihovih komunalnih područja,onoga što se u kasnom srednjem vijeku naziva districtus, postoje znate razlike. Neki gradovi imajuvelike teritorije (Zadar, Dubrovnik), a neki jako male (Trogir, Šibenik) zbog čega su prisiljeni prodiratiu dalmatinsku Zagoru na hrvatsko područje. Postoji i smjer širenja prema otocima. U tom pogledu sumnogi od gradova bili ograničeni. Split je imao od otoka jedino Šoltu i polovicu Čiova. Brač nikada nijemogao dobiti. Zadar je s druge strane još u ranom kršćanstvu uspio proširiti svoj komunalni prostorna otoke zadarskog arhipelaga (od Paga do Murtera). Dubrovnik je imao jezgru svog teritorija naElafitima, a kasnije se širio preko Mljeta, sve do Pelješca i Lastova. Međutim, veličina gradskogteritorija, nije bila toliko značajna koliko vrste proizvodnje. Ono što je bilo najvažnije, nije bila veličinapovršine, već postoji li na njoj kakav strateški proizvod, poput soli ili ruda. U tom smislu su u prvi planiskočili Zadar, zbog solana na pagu, i Dubrovnik zbog blizine rudnih bogatstava Bosne u zaleđu. Zbogtoga će ove dvije općine imati najveći uspjeh u ekonomskom smislu.

Kada govorimo o manje uspješnim općinama, poput Splitske, Šibenske ili Trogirske, ondaulazimo u problem odnosa između tih komuna i hrvatskoga teritorija na koji se one šire. U slučajuTrogira i Splita, taj prostor je prostor današnjih Kaštela. Sukobi Splita i Trogira su bili vrlo dugotrajni.


Oni su počeli još u 12. stoljeću, a trajat će sve do kraja 14. stoljeća. Ponekad će biti vrlo krvavi.Kaštelansko primorje je prostor na kojem dolazi do sukoba između hrvatskoga političkoga teritorija iteritorija gradskih komuna. Na koji način se teritorijalne granice komuna šire? Prije svega se tu radi odva moguća načina: crkveno i svjetovno širenje. Oba imaju zapravo jednak način širenja, a to jekupovanje zemljišta na teritoriju izvan grada, njihovo okrupnjavanje, nakon čega ti teritoriji postajugradski. Na taj način raste gradski teritorij.

Sukob, tenzija između nadležnosti gradova i komuna na nekom teritoriju i nekih slavenskihinstitucija je u Dalmaciji bio različiti ovisno o intenzitetu i načinu na koji je utjecao na starosjedioce.Sukob je bio najmanje značajan u komunama koje su imale velike površine. Najproblematičnije subile komune s malim površinama, poput trogirske i splitske. Krajem 12. stoljeća, 1180. je došlo dojedne afere u kojoj je nastradao splitski nadbiskup Raineri. Treba znati da se tu zapravo radilo opravima splitske crkve na izvjesna zemljišta u današnjim Poljicima oko Srinjina i Tugara. Veliko jepitanje je li splitska crkva imala realno pravo na ta zemljišta. Ona doduše jest imala neke dokumentekojima je baratala, međutim ta su zemljišta već dugo bila u vlasništvu lokalnih slavenskih rodova kaošto su bili Kačići, koji su u Poljicima bili ponajveći gospodari, i nisu bili skloni tek tako prepustit svojeposjede. 70tih godina 12. stoljeća splitska crkva je izgleda krivotvorila nekoliko dokumenata koje jenavodno izdao kralj Koloman, a kojima je htjela proširi svoje posjede u Poljicima. Na te istedokumente se pozivao nadbiskup Rainerije 70ih godina 12. stoljeća. To je bio i period, doduše jakokratak, za vrijeme kojega je vlast nad tim područjima imao bizantski car Emanuel Komnen. Rainerijeje uz već spomenute krivotvorene dokumente, imao i potvrdu bizantskoga cara da može preuzetisporne teritorije. On je 1180. godine došao sa svojom pratnjom u Poljica te pokušao na terenu uvesticrkvu u posjed. Naravno, susreo je lokalne gospodare, došlo je do fizičkoga obračuna i kamenovanjanadbiskupa. Taj sukob pokazuje način na koji dolazi do tenzija kada se komuna pokušava proširiti nacrkveni način. To je jedan od dva spomenuta načina širenja (crkveni i svjetovni). Međutim, nakontoga splitskoj crkvi dugo vremena nije pošlo za rukom da se proširi na Poljica. S druge strane, kadagovorimo o širenju prema zapadu i širenju sjevernim putem, imamo dobar primjer u selu Ostrog nasredini kaštelanske rivijere, otprilike u današnjem Kaštel Lukšiću. Već smo spomenuli da postoje dvamodela širenja gradskog prostora. Prvo model je model sukoba sa susjednim općinama, a drugimodel je model mirne ekspanzije. Prvi model je model kojeg ilustriraju sukobi Splita i Trogira. SeloOstrog je vrlo dugo bilo kamen smutnje između te dvije općine. Selo Ostrog je navodno bilo uvlasništvu splitskoga nadbiskupa, međutim kako nam govori Toma Arhiđakon, 1225. godine to su seloosvojili neki Hrvati koji su se zvali Toljen i Vučeta, sinovi nekog Vučka. Toma kaže da su oni tvrdili dasu subaštinici toga istoga mjesta, sela Ostrog i da na temelju toga prava oni osvajaju mjesto. Oni su uOstrogu vodili neku utvrdu, iako se Split tome protivio, tako da su stvorili sukob sa Splitom. Postavljase pitanje jesu li Hrvati u Ostrogu doista bili neki strani osvajači, kako iz naziva Toma. Toma se inače onjima jako negativno izražava, i tvrdi da su oni uzurpirali prava splitske crkve. Vidjet ćemo da to nijebaš sasvim točno. To je znači počet sukoba, pojava tih Hrvata koji se pozivaju na svoja stara prava itamo grade utvrdu. Taj sukob se nastavio na način da su splićani sakupili vojsku i zapravo izvršiliodmazdu nad Hrvatima u Ostrogu. Kako nisu bili sposobni da sa svojim vlastitim gradskim vojnicimasakupe dovoljno vojske s kojom bi se suprotstavili Hrvatima, oni su u pomoć pozvali svoga izabranogagradskoga kneza. Sjetimo se da smo govorili da knez nekoga grada, neke komune, nije morao biti iznje, nego da se ponekad radilo o moćnim feudalcima iz zaleđa, kao što su bili Kačići, Šubići i sl.Dvadesetih godina 13. stoljeća mnogi su se splitski kneževi nalazili u zaleđima. U tom trenutku splitskiknez bio je Petar iz Huma. On u Splitu nije baš puno boravio, samo je dolazio po potrebi. Tako su gatada splićani pozvali da svojim vojnicima pomogne splitskoj vojsci i da im vrati Ostrog. Knez Petar i


splićani su vrlo uspješno obavili taj zadatak i to na vrlo krvav način. Toma spominje i trogirane koji suim pomogli. Znači, u tom trenutku je došlo nekog kratkog savezništva između Trogira i Splita okoOstroga. Dvije komune su se povezale kako bi osigurale svoje interese na tom području. Međutim,sukob nije na tome završio. On se nastavio dvadesetak godina kasnije u velikom splitsko-trogirskomratu iz 1243. i 1244. godine. Uzroci tog rata su bili prilično komplicirani i duboki. Rat se vodio oko selaOstrog i oko toga koja komuna ima pravo na njega. Trogirani su tvrdili, a i danas postoji dokumentkoji o tome govori, da je njima, još 1151. godine ugarsko-hrvatski kralj Gejza II. dao potvrdu kojojpotvrđuje posjed nad selom Ostrog. To je zemljište trogiranima navodno poklonio još kralj Zvonimir u11. stoljeću, a onda potvrdio Gejza u 12. stoljeću. Istinitost Zvonimirove darovnice nije toliko važna.Ono što je važno je da su Trogirani u 12. stoljeću dobili potvrdu od Gejze koji im je to povjerovao. Sdruge strane, splićani su tvrdili da posjeduju ispravu kralja Kolomana sa početka 12. stoljeća iz 1103.kojom se njima potvrđuje vlasništvo nad selom Ostrog. Dakle, došlo je do proturječja. Kolomanovadarovnica je također vjerojatno falsifikat koji je nastao nakon Gejzine isprave. Cijeli taj skup problemaje došao do izražaja godine 1200. kada se herceg Andrija, tadašnji ban ugarsko-hrvatskog kralja,spustio u Dalmaciju na jednom putovanju i potvrdio Trogiranima selo Ostrog kao njihovo vlasništvo.On je to potvrdio kao Teritorium Santo Vitale. Kod Andije je došlo do nesretnog spleta okolnosti da jeon vrlo često mijenjao mišljenja. Sedam godina kasnije, kada je on već bio kralj Andrija II. on jepotvrdio selo Ostrog splićanima. U sljedećih nekoliko godina opet je nekoliko puta mijenjao mišljenje:1210., 1216. i 1217. taj isti Andrija II. je ponovno izdao tri nove isprave kojima opet vraća Ostrogtrogiranima i nazad splićanima. U toj darovnici iz 1217. se izričito spominje da je taj teritorij koji sadadaje trogiranima uključuje u sebi privatne posjede splićana, drugim riječima on trogiranima dajeOstrog, ali im ne daje privatne zemljište čestice koje pripadaju splićanima. Ali kralj Bela IV. koji jeboravio u Dalmaciji u vrijeme mongolske provale je bio izrazito sklon trogiranima i izrazito nesklonsplićanima. Bela IV. je 1242. godine potvrdio darovnicu svoga oca Andrije II. i dodijelio trogiranimaOstrog. Međutim, u tom dokumentu došlo je do jednoga važnoga propusta, koji je bio dosta značajanjer je imao velikoga utjecaja na kasnije događaje. Bela je u tom dokumentu zaboravio napisati da onpri tom ne misli na privatne posjede splićana kada daje taj teritorij. Drugim riječima, dogodilo se dasu neki građani Splita preko noći ostali bez svojih posjeda jer je to kralj zaboravio naglasiti. Trogiranisu naravno odmah iskoristili tu činjenicu i uzurpirali su privatna zemljišta splićana. To naravno nijemoglo proći bez reakcije Splita. Splićani su se pobunili protiv takvog razvoja događaja. Uz pomoćsvoga potestata Bernarda (koji je naslijedio Gargana) zarobili su 50 trogirskih građana kao osvetu zauzurpaciju privatnih posjeda. U tom trenutku je došlo do najniže točke u odnosima Splita i Trogira iuslijedio je jedan dug i krvav rat. U tom se trenutku pojavio jedan franjevac koji je pokušaoposredovati između Splita i Trogira i smiriti sukob. 1243. on je uspio smiriti tenzije, te su se stvoriliuvjeti za jedno malo primirje. U tom primirju su dvije točke došle do izražaja: prva je bila ta datrogirani priznaju posjed Ostroga splitskom nadbiskupu, ali da za uzvrat zadrže Bijaće i Divulje. Nakonšto su se tako sporazumjeli splićani su pustili na slobodu zarobljene trogirane. Međutim, trogirani suprekršili taj mirovni ugovor. Umjesto da splićanima prepuste Ostrog, oni su ga ipak zadržali, te su sepozvali na kralja Belu IV. Doista, kralj Bela IV. je poništio taj mirovni ugovor iz 1243. te prepustiotrogiranima sve što su imali i prije. U ovom se trenutku činilo da su trogirani uspjeli dobiti ono što suhtjeli na račun Splita. Ovo splićani nisu htjeli prihvatiti te je došlo do pravog krvavog rata između njih.Rat se vodio oko dvije godine (1243. i 1244. godine) i vodio se i na kopnu i na moru. Može se reći daje rat imao dvije faze. U prvoj fazi su dominirali Trogirani, oni su bili vojnički uspješniji, a kasnije su seudružili sa novim saveznicima, a to su bili kneževi Klisa i neki Hrvati. U drugoj fazi rata 1244. godinenešto su uspješniji ipak bili splićani kojima je došao u pomoć bosanski ban Miroslav koji je te godine


bio izabran za splitskog kneza. Osim toga splićanima su pomoć došli i poljičani i humski knez Andrija. Ijedna i druga komuna su našle saveznike izvan granica. Međutim, Trogirani su imali strateškuprednosti što je na njihovoj strani bio kralj. Bela IV. je u cijelom sukobu stalno bio na strani Trogira, iu svakoj situaciji kada je bilo neizvjesno tko će polučiti uspjeh, kralj je bio taj koji se stavljao na stranuTrogira. Ovog puta je utjecao na način da je u Dalmaciju poslao dvije vojske. Prva vojska je bila podvodstvom slavonskoga bana Dionizija, a po tome se zapravo i vidi koliku je važnost kralj pridavaotome sukobu jer je poslao samoga bana da riješi problem. Drugu vojsku koju je kralj poslao, poslao jeprotiv bosanskoga bana Miroslava. Obje vojske su bile uperene protiv Splita, a za Trogir. Time jedošlo do vrhunca rata i najkrvavijih borbi. U Splitu je došlo do pokušaja da se apelira na kralja, alijedino što je u tome došlo do rezultata, je kraljev zahtjev da se za nova splitskoga nadbiskupa izaberejedan Mađar. U tome se vidi što je kralju najviše smetalo kod Splita, a to je bila činjenica da susplićani sami birali svoje nadbiskupe, bez utjecaja kraljevske vlasti. S druge strane trogirani su bilimnogo benevolentniji prema kraljevim željama. Izbor toga Mađara (Ugrina) za splitskog nadbiskupaje izvršen, ali ne kanonski nego pod prisilom svjetovnjaka (gradskih vijećnika) koji su natjerali splitskesvećenike i da izaberu Ugrina kako bi se svidjeli kralju i spriječili da on pošalje vojsku na grad. Kralj jesvejedno poslao veliku vojsku da napadne Split, a to je bila vojska pod vodstvom spomenutoga bana.Oni su se utaborili u Solinu i čekali priliku kako bi izvršili opsadu grada. Splićani su mu poslaliambasadu koja ga je molila da ne napada Split, a on je za uzvrat tražio ogromne svote novaca i taoce,nekoliko plemića koji su trebali biti jamstvo da se splićani više neće buniti protiv kralja. To jesplićanima bilo neprihvatljivo. To su upravo one stvari koje su splićanima bile garantirane da se nećedogađati, koje su oni imali u svojim starim privilegijama na koje su se pozivali, privilegijima ugarskihkraljeva još iz 12. stoljeća. Splićani su odbili banove uvjete i došlo je do napada. To je ono razdoblje okojem smo govorili kada smo opisivali splitski burgus. Tada je došao u pitanje i sam opstanak gradakao takvoga jer je njegova zapadna polovica bila uništena. U toj situaciji jedino što su splićani mogliučiniti je sklopiti mir sa slavonskim banom, a mir je tražio da splićani plate kralju 600 maraka srebra ida mu daju 6 mladih plemića kao taoce. To je i učinjeno. Time je rat završio i Split je izgubio. Sklopljenje mirovni ugovor sa sljedećim točkama: (1) splićanima je zabranjeno da biraju za svoga kneza bilokoga tko nije podanik ugarsko-hrvatskoga kralja; (2) selo Ostrog je bilo dano Trogiru; (3) splićani semoraju odreći svih privatnih područja na trogirskoj strani; (4) trogirani se odriču svih područja nasplitskoj strani Kaštela; (5) splićani su se morali obavezati da u grad neće primati nikoga tko jeneprijateljski nastrojen prema kralju; (6) u slučaju ponovnoga rata, kralj ima pravo i jedan i drugigrad, pri čemu oba grada moraju platiti visoku globu.

Ako bolje pogledamo uzore sukoba, imamo nekoliko okolnosti koje su značajne za nas kadagovorimo o dalmatinskim komunama kao takvima. Koji su bili razlozi zbog kojih je kralj bio tolikonaklonjen trogiranima i tako neprijateljski nastrojen prema splićanima? Prije svega je to bio onajlatinski način uprave nad gradom (reginem latinorum), koju je Split uveo. Zbog čega je to kraljusmetalo? Prije svega, taj novi sistem uprave je uveden bez da se kralja uopće pitalo, što je njemu biloneprihvatljivo. On je smatrao da on kao vladar ima pravo određivati kako će izgledati komunalniustroj nekoga grada. Osim toga, kralj je bio jako protiv toga da splitski načelnik bude netko tko jestranac, tj. netko tko nije iz ugarsko-hrvatske države. Taj cijeli sistem je upravo podrazumijevao da jenačelnik profesionalac, ali isto tako da je on stranac i da je zbog toga objektivniji. Kralju je to smetalojer je on želio na čelu grada svoga čovjeka koji je njegov podanik i koji mora voditi računa o kraljevimželjama. K tome, 1241. godine kralj je bio na proputovanju Splitom za vrijeme mongolske invazije, teje u tom trenutku došlo do nekih sukoba između njega i splitskog načelnika Gargana. Kralj se dakle nalicu mjesta mogao uvjeriti koliko mu ne odgovara ta uprava. Vrhunac nove politke Bele IV. prema


Splitu bio je novoizabrani splitski nadbiskup Ugrin, koji je zajedno sa čašću nadbiskupa dobio isvjetovnu vlast nad gradom. Na taj ne način kralj htio stvoriti čvrstu moć nad Splitom i u crkvenom i ucivilnom smislu. Taj Ugrin je bio i nadbiskup i knez u istoj osobi. Međutim, Ugrin je ubrzo umro, akasnije nadbiskupi, koliko se zna, nikada nisu bili istovremeno i kneževi. To je bila jedna iznimnapojava, ali je simptomatična jer nam pokazuje odnos Arpadovića prema splitskoj komuni.

Iako je mirovni ugovor podrazumijevao da više neće biti ratova nakon 1244. godine, oni su seipak dogodili tridesetak godina kasnije u 70tima. Ovog puta su se ratovi odvijali u novim okolnostima.Kraljevska vlast tada se već u Dalmaciji gotovo pa i nije osjećala. 70te i 80te godine 13. stoljeća, a isljedećih nekoliko desetljeća je vrijeme kada vlast kralja južno od Save, pa čak i južno od Drave vrloslabo osjeća. To je vrijeme kada se centralna vlast Arpadovića raspada, kada se javljaju Anžuvinci,kada dolazi do velikih građanskih ratova, kada u Hrvatskoj stvarnu vlast vrše bogate i moćne velikašeobitelji poput Šubića Bribirskih. Te godine su godine najveće moći Pavla Šubića, bana Hrvata, čija jeobitelj na različite načine upravljala gotovo cijelom južnom Hrvatskom. 70tih godina, u tom jednomdosta kaotičnom vremenu, došlo je do novih sukoba splićana i trogirana, opet oko sela Ostrog. Podacikoje imamo iz tog vremena dosta su nejasni, ali ono što iz njih proizlazi je da je 1273. godine došlo dopobune splićana protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava. Splićani su te godine prema jednomdokumentu prognali svoje sugrađane vjerne kralju, dakle one koji su se pokoravali hrvatskomvladaru. Čak su uzeli za gradske sudce osobe koje nisu bili podanici kralja. Umjesto da kraljintervenira, u njegovo ime je intervenirao Pavao Šubić. Splićani su se tih godina 1273. i 1274. povezalisa šibenčanima protiv Trogira. Šibenčani su tada sa trogiranima imali dugotrajan spor u kojem su sepokušavali osamostaliti od trogirske biskupije, a u tome su imali saveznike splićane. 1275. godinehrvatsko-dalmatinski ban Nikola je sišao u Dalmaciju kako bi sudio u parnici između Splita i Trogirakoja se sada ponovno aktivirala. U tom procesu, splićani su tvrdili da trogirani nezakonito držesplitske zemlje. Trogirani su tvrdili da im je to pravo potvrdio još kralj Bela i da su to splićani priznali, ida je tu riječ o miru iz 1244. godine. Ban je presudio u korist Trogirana, a zatim je uputio obje strane,da se jave kralju ukoliko nisu zadovoljne presudom. Kada su se javili kralju, došlo je do jednog obrata.Kralj, od kojeg se očekivalo da će stati na stranu trogirana, je opet izgleda došao do novog zaključa.Ovaj put je on preferirao splićane, te je njima dao Ostrog i sve zemlje koje im je njegov djed Bela IV.oduzeo. Naravno, onda opet s tim trogirani nisu bili zadovoljni. 1276. godine u Trogiru su boraviliambasadori ostrogonskoga nadbiskupa, najvažnijeg čovjeka u Ugarskoj uz kralja. Trogirani su tajposjet iskoristili kako bi vratili vodu na svoj mlin. To je uzrokovalo jedan novi rat. Međutim, taj rat jebio relativno brzo spriječen jer je bio vođen u novim okolnostima, kada je stvarna vlast bila u rukamaŠubića, a ne u rukama kralja. Naime, tih godina, 70tih i 80tih, gotovo svi knezovi dalmatinskihkomuna su bili članovi obitelji Šubića-Bribirski pa su bili zainteresirani da gradovi međusobno neratuju. Tako su godine 1277. Šubići-Bribirski posredovali u sukobi između Splita i Trogira. Knez Splitaje tada bio ban Pavao, a knez Trogira njegov brat Mladen. Kao sudci u tom sukobu, bili su izabranišibenski knez Juraj, također Šubić-Bribirski i dva ugledna građanina grada Zadra. Odredbe mirovnogugovora su bile sljedeće: Trogirani moraju vratiti splićanima sve zemlje koje su bile u posjeducrkvenih institucija, a nalazile su se između Ostroga i Trogira. Druga odredba se odnosila na privatneposjede. Splićani su se morali sa svoje strane odreći svih privatnih posjeda na trogirskom teritoriju, alisu zato dobili odštetu. Trogirani su se morali odreći i svojih posjeda na splitskom teritoriju, ali unjihovom slučaju nije bilo novčane odštete jer su trogirani na području Splita imali manje posjeda,nego obrnuto. Najvažniji dio ugovora: selo Ostrog je bilo dodijeljeno tzv. Didićima. Didići su jedandruštveni sloj koji je ostatak ranosrednjovjekovnoga sitnoga plemstva. Sam njihov naziv znači „onikoji imaju djedove“, tj. duge korijene obiteljske prošlosti i koji su slobodni seljaci. Oni nisu kmetovi,


ali ni plemići u pravom smislu riječi. Oni su mogli slobodno obrađivati zemlju u svom posjedu.Umjesto komuni Splita ili Trogira, Ostrog je pripao Didićima. Dakle, rezultat je bio sasvim treći.

O čemu se zapravo radi? Ako se vratimo na početak sukoba, sjetit ćemo se da smo spominjalineke Hrvate koji su Ostrog osvojili (Vučina i njegov brat). Postoji dokaz da ti Hrvati koji su osvojiliOstrog ipak nisu bili neki strani došljaci već starosjedioci koji su tu živjeli od ranoga srednjega vijeka.Oni su zapravo bili Didići. Kada se splitska općina pokušala proširiti oni su pružili otpor. Oni su daklestarosjedioci toga područja koji su se sada susreli sa jednim novim elementom: pokušaj komune dase proširi na račun njih. Ako se sjetimo onog citata od Tome kada su splićani sve popljačkali, spalili,razorili grobove predaka, onda je to dokaz da ti Hrvati koji su tu bili ipak nisu neko novo stanovništvo.U suprotnom, ne bi imalo kosti djedova. Toma je tu sam sebe na neki način odao. Ti Hrvati su zaistaimali pravo na to područje. Njima je nakon višedesetljetnih sukoba 1277. godine kralj doista vratioono što su prije posjedovali. Sukob između Splita i Trogira je opet u nekoliko navrata tinjao, ali nikadse nije razbuktao kao tada i ranije. Situacija između Trogira i Splita se ipak smirila, a ovaj slučaj jepokazao da je ban Pavao zapravo vladao Dalmacijom, a ne kralj. On je krajem 13. stoljeća zapravoneokrunjeni kralj Hrvatske.

Želje Splićana će se ponovo aktualizirati nakon Zadarskoga mira, ali opet bez uspjeha. Ali tegodine, 1358., nećak splitskoga kneza je sišao u Kaštela i pri tome izjavio u ime kralja da je Ostrogzajedno sa Bijaćima, postao dobro splitskoga nadbiskupa. Pri tome se pozivao na jednu krivotvorenuispravu kralja Zvonimira. Nema nekoga konsenzusa u našoj historiografiji zbog čega se to dogodilo.Možda je to bilo samoinicijativno ili na inicijativu kralja na kojega je opet utjecao splitski nadbiskupHugolin, koji je bio u posjetu kod kralja u Ugarskoj. Kako bilo, sve to skupa nije imalo utjecaja, jer suTrogirani protestirali. Ostrog je kralj opet dodijelio trogiranima. Na taj su način definitivno izgubiliOstrog i nikada ga kasnije nisu tražili.

Ovim smo završili opis prvoga modela širenja koji se pokazao relativno neuspješan. Sadaprelazimo na model mirne ekspanzije. Najbolji primjer toga je Zadar i njegovo širenje od 12. do 15.stoljeća, ekonomskim putem. Tu je bila riječ o postupnom kupovanju zemljišta u Ravnim kotarima,nekad od strane crkve, a nekad su kupovali građani. Njihovim su gomilanjem postajali dijelomopćinskog teritorija. Iako je taj proces bio miran, ipak je izvršio neke promjene. Naime, širenjedistrikta je izvršilo velike izmjene u društvenom ustroju sela koja su se nalazila na tim područjima. Nazadarskom području nije došlo do nekih velikih potresa, ali bilo je izmjena. Prije svega, zemljišta tihseoskih općina koje su došle pod vlast zadrana, sada su postala vlasništvo zadarske crkve ili zadarskeopćine. Nisu više bila slobodna sela kao prije. Drugo, selo je postalo dijelom crkvenoga ili civilnogavlasništva. Treće, slobodni seljaci, dakle osobno slobodni seljaci su time postali kmetovi. Više nisuimali osobnu slobodnu. Postali su vilani, kako ih nazivaju izvori. Dospjeli su u novi statuspoluslobodnih ljudi, koji se u izvorima tog vremena nazivaju i distriktualci. Kako se taj processtvaranja kmetova, pretvorbe slobodnih ljudi u kmetove, odnosio prema slobodnim ljudima koji su tuživjeli? Jesu li svi postali kmetovi ili je bilo nekih iznimki? Izgleda da je iznimki ipak bilo, doduše malo.Zadarski izvori nam kažu da je na tim novim teritorijima komune bilo nekih stanovnika koji nisupostali ni kmetovi i nisu postali ni težaci, nego su ostali osobno slobodni vlasnici svoga posjeda. Bilo ihje malo. Dvije su osnovne skupine koje zadarski dokumenti spominju s takvim statusom: (a) to supripadnici vrlo starih plemenitih hrvatskih rodova u zaleđu Zadra; (b) neki stanovnici zadarskih otokakoje definira zadarski statut. Statut kada govori o otočanima govori o su kmetovima naseljenim naposjedima grada Zadra i otočanima koji imaju svoje vlastito zemljište. To su ekvivalenti onoga štosmo na primjeru Trogira i Splita nazivali Didićima. Razvoj Didića se može pratiti u izvorima zaDalmaciju sve do 15. stoljeća, a na području zadarskih otoka oni se spominju sve do 18. stoljeća.


Koliki je bio njihov udio u odnosu na ostale stanovnike zadarskih otoka mi ne možemo procijeniti.Pretpostavka je da je većina ipak bila u statusu kmeta. Didići su izgleda bili jako rijetki.

Kao zaključak, možemo reći da postoje dva načina širenja komuna. Jedan je ratni, a drugi jemirotvorni. I jedan i drugi stvaraju anomalije o kojima smo već govorili. Seljaci na različite načinereagiraju na širenje komuna. Uklapanjem u komunu kao što je bilo u Zadru ili ratovanjem kao što jebio slučaj na primjeru Splita.

9. Predavanje (21.12.2011.)

Komunalne ideologije: najvažniji izvori po ovom pitanju su Toma Arhiđakon, Miha Madijev deBarbezanis i nepoznati autor Obsidio Iadrensis.

Komunalne ideologije su politička i ideološka pozadina svakodnevnoga života jadranskihkomuna u srednjem vijeku, njihov politički credo, način ka koji one pokušavaju kodificirati, usustaviti,na jednom mjestu smjestiti zapravo sve svoje političke i kulturne tendencije u svijetu u kojempostoje. Ono čime ćemo se danas baviti su političke ideologije. Način na koji su političke elitedalmatinskih komuna u srednjem vijeku doživljavale same, svijet oko sebe i svoj odnos prema tomsvijetu.

Kada govorimo o političkim ideologijama i komunalnom mentalitetu, govorimo o jednomantagonizmu prema vanjskom svijetu izvan komune. On je prije svega izraz društvenoga raslojavanja.Što to znači kad kažemo da je antagonizam komune prema drugima izraz društvenoga raslojavanja?Nositelj općinskoga života dalmatinskih komuna u srednjem vijeku su bili isključivo patriciji, najvišidruštveni sloj. Oni su bili nositelji političkoga života, kreirali su ga, predstavljali su komunu premavanjskom svijetu u ime svih koji nisu bili dio najvišega društvenoga sloja. Drugim riječima, kadagovorimo o antagonizmu neke komune prema drugom komunama ili društvima, govorimo oantagonizmu čiji su nositelji jedan malo društveni sloj, ali koji upravlja njenim svakodnevnim životom.Kada govorimo o ideologijama, u svemu tome moramo podrazumijevati socijalne suprotnosti istaleška razdvajanja. Govorimo o međusobnom odvajanju staleža, pri čemu najviši stalež jedini imaprivilegije da se bavi politikom. U drugoj polovini 14. i u 15. stoljeću će dolaziti do pokušaja pučana datakođer uzmu u svoje ruke dio tog političkog života, da postanu sukreatori unutarnje i vanjskepolitike. Taj pokušaj je bio neuspješan. Naprosto sama činjenica da je najviši stalež, dakle patriciji,zabranio ulaženje novim članovima u svoj sloj, je onemogućio najbogatijim i najutjecajnijim pučanimada postanu politički aktivni. Ovakva staleška raslojenost u Dalmaciji će opstati jako dugo, sve do padaDubrovačke Republike krajem 18. stoljeća.

Govorimo o jednom vremenu dugog trajanja u kojem su društveni odnosi bili zamrznuti i kojeje trajalo preko 4 stoljeća. Radi se zapravo o jednom okamenjenom načinu razmišljanja. Niži slojkomune, oni koji nisu bili niti patriciji, niti bogati pučani, dakle koji nisu imali ni formalni ni neformalniutjecaj, i s njima zajedno distriktualci, nisu u načelu nikada imali nikakvih prava u sudjelovanju upolitici komune. Oni se nisu uključivali ni u probleme kada je komuna imala vanjske sukobe sdrugima, kada bi došlo do rata s nekom drugom komunom ili velikašem. Čak ni tada se nisuuključivali. Postoji samo jedan primjer u Dalmaciji kada se čitavo stanovništvo uključilo u sukob, a toje bilo kod opsade Zadra 1345. godine. To su neke premise kada govorimo o političkoj ideologiji.

Kad govorimo o 14. stoljeću, govorimo o stoljeću kada se kodificira komunalno pravo, kada sepišu gradski statuti. To je također stoljeće definiranja političkih struktura, komunalnih organa,struktura… To se stoljeće s jedne strane pravnih propisa, a s druge realnoga ustrojavanja društva za


dugo vrijeme. U tom stoljeću, možemo razlučiti tri različita utjecaja na razvoj političkih idejadalmatinskih komuna. Prvi element su ideje i ideologije koje su pristigle iz Italije iz već ustrojenihkomuna koje su u 12. stoljeću razvile svoje komunalne ideologije i gradske legende. Drugi element jebila lokalna politička tradicija koja je potjecala još iz ranoga srednjega vijeka. Neki korijeni politikadalm. komuna potiču još iz ranog srednjeg vijeka. Treći element koji je utjecao je antagonizam premavani, prema suparnicima i konkurentskim komunama, velikašima, Veneciji, kraljevima. To su dakle triutjecajna elementa koji stvaraju komunalnu ideologiju i koji će stoljećima na različite načine utjecatina formiranje komunalnoga identiteta i mentaliteta, načina na koji vodstvo komune razmišlja i na kojise način oblikuju njihovi stavovi prema problemima.

Prvo od povijesnih dijela koje ćemo danas spomenuti je kronika splitskog plemića MiheMadijeva de Barbazanisa. To djelo se izvorno zove Historia de gestis… To je povijest rimsko-njemačkih careva i papa u 13. i 14. stoljeću, u vremenu bliskom autoru. Kronika je nastala nakon1358. godine, ne zna se točno kada. Kada govorimo o zemljopisnom prostoru na koji se odnosikronika, ona postavlja težište na balkanski poluotok i na obje obale Jadrana. To je pozornicapovijesnih događaja koja Mihu zanima i koja mu je vrlo bliska. Međutim, usprkos samome naslovu tekronike, to nije samo povijest rimskih careva i papa. Ona je mnogo više od toga. Središnje teme kojezanimaju Mihu su zbivanja vezana uz komunalna društva. Njega prije svega zanima povijest komuna izbivanja vezana uz njih iz 14. stoljeća: (1) događaji unutar komuna, (2) među-komunalni sukobi i (3)sukobi komunalnih društava sa ne-komunalnim društvima. Dvije su osnovne zemlje koje ga zanimaju:Italija (Toscana i Marche) i dalmatinske komune prema vlastima iz zaleđa. Uz sve to donosi i mnogopodataka o promjeni dinastije, odnosu Zadra i Venecije, mnogo vrlo zanimljivih i izvornih podataka.Najiscrpnije i najopsežnije poglavlje u toj kronici je poglavlje koje se odnosi na Mladena Šubića, tadajednoga od najmoćnijih feudalaca hrvatskoga kraljevstva u ranom 14. stoljeću, koje je i vrijemeraspada kraljevske vlasti u Hrvatskoj i vrijeme kada su Šubići-Bribirski ti koji vladaju umjesto kralja.Oni su kneževi dalm. gradova i na taj način stvaraju jedan sistem vladavine prema istoku i zapadu.Poglavlje o Mladenu II Šubiću i o sukobu sa splitskim knezom Jurjem su središnja i najtemeljitijapoglavlja. On donosi po prvi put podatak o legendarnom porijeklu grada Splita, o trojanskimplemićima. Pokazuje i antagonizam prema okolnim društvima, koji je najizrazitija komponentakomunalne politike: strah od onoga vanjskoga i mržnja. Načelno i teoretski, kada govorimo orazinama političkih ideja dalmatinskih komuna u 13. i 14. stoljeću, govorimo o dvije razine tih istihideja. Prva razina je razina komunalne samostalnosti. To je nešto što je zajedničko svim komunama:težnja za nezavisnošću, samostalnim životom, komunalnom autonomijom. To je nešto što je sveto,što se ne smije oskvrnuti i čemu teži svaka komuna: slobodnom neometanom razvitku unutar samesebe. Druga razina političkih ideja je ideja da su jedino plemići ti koji smiju biti nositelji političkihprava: prava da se bira, prava da se bude biran, prava da se vodi aktivna politika i donose zakoni. Tajmonopol su oni koncentrirali u svojim rukama i nisu je prepuštali drugim skupinama. To je drugabitna karakteristika politike komuna u 13. i 14. stoljeću. Ako sve do sada pokušavamo sistematičnoprikazati, dolazimo do sljedećeg zaključka: postoje dva suprotstavljena pola u ideološkom sustavukomune. S jedne strane imamo, kada govorimo ideološki, samu komunu, njeno tijelo, komunalniorganizam, njen prostor, ager, stanovnike u različitim slojevima društva. To je jedna strana. Drugasuprotstavljena strana, drugi pol priče je sila koja bi mogla ugroziti sav taj sustav. Koja je to sila bila?To su bili Arpadovići, Anžuvinci, Mlečani, Šubići, bosanski banovi, srpski kraljevi… Dakle, čitav životkomune i njena politička ideologija se vrti oko s jedne strane težnje da se bude samostalan i da se štoučinkovitije pobijedi bilo koga tko bi htio naštetiti toj samostalnosti.


Kada govorimo o tim silama koje su ugrožavale komune, one su se mijenjale ovisno o tome okojoj je komuni riječ. Primjerice, Zadar je uvijek bio prvi na udaru kada govorimo o MletačkojRepublici. Razlog tome je bio taj što je Zadar bio strateški, još od antike, najpovoljnije smješten gradna Jadranu i onaj koji je držao Zadar je zapravo bio gospodar Dalmacije. Zadrani su imali dug i trnovitput u odnosima s Mlečanima. S druge strane Mlečani su u odnosima s drugim gradovima pokazivalinešto manje zanimanja. Splićani sve do 15. stoljeća neće biti posebno loše raspoloženi premaVeneciji, a razlozi za to su komplicirani. Mlečani nikad nisu bili posebno zainteresirani za gradovepoput Trogira, Splita i Šibenika jer su znali da će ti gradovi prije ili kasnije pasti u njihove ruke, ako seuspiju domoći Zadra. Splićani, trogirani i šibenčani će imati više problema sa drugim silama, prijesvega hrvatskim feudalcima iz zaleđa, pogotovo Šubićima-Bribirskih. Što se tiče gradova na samomjugu poput Dubrovnika, njima ni Venecija ni hrvatski feudalci nisu bili stvarna prijetnja, ali zato su imbosanski banovi i kraljevi i kasnije kraljevi Srbije stvarali probleme.

Kada govorimo o Splitu, Trogiru i Šibeniku, njihovi prvi neprijatelji su bili hrvatski feudalci. Utom smislu govorimo o feudalnom razvoju dalmatinskih komuna, o periodu kada je njihov život biobitno obilježen sukobima s feudalcima. To je razdoblje trajalo sve od ranog 13. stoljeća, pa sve dopada Mladena Šubića 1322. godine. U tom razdoblju od stotinu godina, došlo je do kristaliziranjaodnosa između komuna i hrvatskih vlasteoskih rodova u Dalmaciji. Komune su napokon same sasobom bile na čistu kakav je njihov odnos prema tim konkurentima, a i odnos feudalaca premakomunama je postao vrlo jasan. Komune su sve obaveze koje su im feudalci nametali (porezne,vojne, kmetske) smatrale krnjenjem svoje komunalne autonomije, zadiranjem u njihova sveta prava,što je bio uzrok neprestanih antagonizama. Međutim, kako bismo bili objektivni, treba reći da jejednako loš stav tih komuna bio i prema Veneciji. Iako je Zadar bio prvi na udaru, nakon nekogvremena su i ostale komune shvatile da im prijeti jednako velika opasnost od Venecije, barem kao iod Šubića. Čuvanje komune, pokušaj da se zadrži samostalnost je bila osnova u manje-više svimpovijesnim spisima koji nastaju u srednjem vijeku, a koji se odnose na komunalne općine.

Tri su osnovna djela: Historia Salonitana iz 1266.-1268. godine, Obsidio Iadrensis (opis bitkeza Zadar iz 1346.) i Kronika Mihe Madijeva iz 60tih godina 14. stoljeća. Te kronike su sve slične utome što se odnose na pokušaje komuna da zadrže svoju samostalnost. To im je zajednička crta. Onou čemu se razlikuju su konkretni protivnici. Zadarska kronika će biti usmjerene protiv Mlečana, dok ćeToma Arhiđakon o Mlečanima govoriti samo pohvalno. Njegovi neprijatelji će više biti hrvatski vladariiz zaleđa, a ponekad i ugarsko-hrvatski kralj. S druge strane, Mlečani će biti prikazani vrlo crno uzadarskoj kronici.

Ideološka struktura splitskih kronika ima dvije osnovne sastavnice, značajke. Prva jepretjerivanje u napadanju na neprijatelja, u emotivnom shvaćanju toga neprijatelja kao oličenjeiskonskog zla. Druga komponenta koju te kronike očituju je problem odnosa između slavena iromana, između autohtonoga latinskoga elementa i onog novog slavenskog, hrvatskog elementa. Tese dvije komponente provlače kroz obe kronike grada Splita. Primjerice, Miha Madijev kneževeŠubiće-Bribirske slika kao vrlo negativne pojave (tirani, diktatori, neprijatelji svega dobroga, oličenjeđavla). Ta činjenica da Šubići-Bribirski imaju tako negativan opis je utjecala na mnoge naše ranepovjesničare, što je onda kasnije opet stvaralo probleme u stvarnoj interpretaciji toga vremena.Također, činjenica da je naša rana povijesna znanost u 19. stoljeću, pa čak i dijelu 20. stoljeća biladosta nacionalno obojena je utjecala na to da neki naši povjesničari toga vremena opet shvaćajustvari crno bijelo na način kako ih je shvaćao Miha Madijev. S druge strane, talijanski povjesničariranog 20. stoljeća, prije svega oni iredentistički usmjereni iz vremena fašizma i iz vremena kada jeZadar bio pod talijanskom okupacijom su također stvari shvaćale crno bijelo, ali naravno oni imaju


druge favorite. Tako se primjerice neki od tih povijesnih dijela Šubiće tretira kao da su oni nekakvislavenski tirani koji pokušavaju ugroziti slobodu talijanskih komuna. S druge strane, talijanskipovjesničari iz Zadra ili Venecije koji su živjeli u 30tim ili 40tim godinama 20. stoljeća će vrlo ranoprihvatiti takve ideje. Ideologija iz razvijenog i kasnog srednjeg vijeka se jednostavno prenijela uradove nekih naših povjesničara kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća.

Nama je danas jasno, kada govorimo o ovim relacijama, da se radi o vulgarnompojednostavljivanju problema. Naprosto se stvari ne smiju sagledavati crno bijelo. Isto tako, čestoznala u povijenim znanostima naglašavati etnička komponenta svih tih problema. Naglašavalo se dasu uvijek Hrvati Slaveni i Romani i Latini Talijani, da su oni krvno određeni i da to stvara probleme. Tose isto pokazalo problematično.

Ono što je vrlo dugo ostalo neshvaćeno i neobjašnjeno sve do polovine 20. stoljeća u našojhistoriografiji je bila činjenica da se splitsko kroničarstvo 14. stoljeća ne smije sagledavati iz našihsuvremenih problema. Ono što je ključ da bi se točno ocijenila povijest 14. stoljeća je činjenica dakroničar uvijek, bez iznimke opisuje borbe sa stajališta autonomne komune, sa stajališta svoga grada.Bez ispravnoga shvaćanja te činjenice ne može se ispravno procijeniti događaje o kojima kroničar pišekao ni način na koji on gleda da te događaje. Etnički odnosi su u tim relacijama sasvim nevažni, nesamo nama nego i kroničarima. Ako bi etnički odnosi bili bitni, onda nam ne bi bilo jasno zašto suZadrani protiv Mlečana jer su i jedni i drugi zapravo Romani. Drugim riječima, nesposobnostkomunalnih kroničara da pozitivno ocijene ulogu nekih svojih napadača, kao što su bili ŠubićiBribirski, je razlog i zbog kojega mi raspolažemo s tim vrstama kronika. Oni jednostavno nisu moglišire sagledati ulogu Šubića Bribirskih, nisu mogli doći do zaključka da postoji mogućnost da Šubićinapokon povežu unutrašnjost i obalu. Oni su naprosto imali jedan zatvoren i vrlo skučen vidik. Zbogtoga, nikad neće bit pokušaja da se komune čak ni međusobno povežu, iako su sve bile romanske.Sve one su bile toliko ideološki razdvojene da nisu nikada osjetile potrebu da se međusobno vežu.Vezat će ih tek Mletačka Republika kada osvoji Dalmaciju. Zatvorenost u svijet komune je uzroknesposobnosti kroničara da objektivno ocijene situaciju. To su neki od bitnih elemenata kroničarstvarazvijenoga srednjega vijeka.

Što se tiče Zadra, situacija je bila malo drugačija. Oni su sa Mlečanima imali dugotrajnijeprobleme od splićana. Već smo spomenuli da nije postojala ideja o povezivanju dalmatinskihkomuna, one su jedna prema drugoj jednako neprijateljski raspoložene kao što su bile i premaMlečanima ili Šubićima. Pri tome su kronike Tome i Mihe idealni primjeri komunalnih političkihideologija kada je vlast Arpadovića bila slaba. Drugim riječima, komunalne ideologije u 14. stoljeću subile rezultat slabe kraljevske vlasti, sukoba komuna i feudalaca u zaleđu i s treće strane činjenice danije bilo želje za integracijom niti među komunama niti za spajanjem sa zaleđem. Takav načinrazmišljanje će u komunalnim povijestima potrajati sve do kasnog 14. stoljeća. Prve naznakedrugačijeg načina razmišljanja se javljaju periferno u malim dijelovima kronike Mihe Madijevog jer jeona napisana nakon Zadarskoga mira. Sama ta činjenica da je napisana u vrijeme Anžuvinaca jeutjecala i na ovog kroničara da ipak malo prilagodi svoja stajališta. Tako će on na nekim mjestima,ipak hvaliti anžuvinske kraljeve. To je jedan znak tih nekih polaganih primjena.

Iz zrelog anžuvinskog razdoblja potječe još jedan povijesni spis čiji je autor splitski plemić izobitelji Cutheis, poznat kao Tabula A Cutheis. Ne znamo ništa o autoru, ali znamo da je spis nastaoizmeđu 1371. i 1388. godine, u vremenu zrele anžuvinske vlasti. Tek u tom spisu dolazi do posvedrugačijeg pogleda. Što je tu drugačije? Prije svega, odnos prema Anžuvincima je vrlo pozitivan.Nadalje, o hrvatskim feudalcima gotovo da i nema riječi. Zašto. Jedan mogući razlog je taj da suAnžuvinci uništili moć Šubića i oslobodili dalmatinske komune te prijetnje. Drugi mogući razlog je taj


da nije ni bilo potrebno da se ulazi u kritiku hrvatskih velikaša jer se tada pojavila jedna sila koja dotada nije bila prisutna kao prijetnja. Ta sila su bili osmanlijski Turci. Tabula po prvi puta spominnjeTurke kao novi element na Balkanu: 1371. godine u bitci kod Černomena kod rijeke Marice. Splitskikroničar osjeća taj novi element, da je došlo jedno novo vrijeme kada se javlja novi neprijatelj. Osimtoga, on je vrlo kritičan prema Veneciji, što je prvi put da se javlja kritika prema Veneciji u jednomSplitskom djelu.

Kakav je realno bio odnos tih feudalaca prema komuni? Koja je bila njihova ideologija? Kadase uspoređuju problemi koji su ti feudalci imali sa spomenutim gradovima sa situacijom u zapadnomdijelu Europe, onda se vidi da su ti problemi bio vrlo slični. Otprilike između 1200. i 1350. godineodnos hrvatskih feudalaca prema dalmatinskim komunama nije bio ni po čemu različit od odnosaeuropskih feudalaca prema njihovim susjednim komunama. Bribirska vlast nad dalm. komunama,njihovo knezovanje u njima između 1280. i 1322. godine, ipak je bilo veoma različito od onoga što birekli naši stariji povjesničari. Oni su ta kneštva uspoređivali sa tzv. tiranijama u talijanskim gradovima.To su bile tiranije u kojima se neki vojni zapovjednik obično nametnuo nekoj talijanskoj komuni izapravo postao nasljedni vladar te komune. Ipak se takve situacije ne mogu uspoređivati sasituacijama kod nas u 13. i 14. stoljeću. Kod nas nije nikad došlo do takvog odnosa između moćnihfeudalaca i gradova. Nikada ni jedan nije bio doživotno knez i nikada nije bio nametnuti svojunasljednu vlast u nekom gradu. Toga nije bilo. Što se tiče realnih nameta koji su kneževi nametaligradovima, ti tereti, porezi i sl. nisu bili ništa veći nego što su bili tereti koji su ti isti gradovi plaćaliugarsko-hrvatskim vladarima, bili su uobičajeni. Drugim riječima, kada kroničari 13. i 14. stoljećakritički pišu o Bribircima iz zaleđa, u principu uvijek pretjeruju. Oni pod njima nisu imali ništa lošijipoložaj nego što im je bio pod kraljevima. Realno, jedina razlika između vlasti kneza iz zaleđa i vlastikralja iz Panonije je bila udaljenost. Kralj je bio vrlo daleko i nije se aktivno uključivao u politikugradova. Njega je jedino zanimalo da gradovi uredno plaćaju svoje namete. Feudalci su bili mnogobliže i uplitali su se u politiku gradova, a sami nameti su bili isti. Izgleda da je ta činjenica, uplitanje upolitiku gradova, više smetalo gradove nego plaćanje poreza. Drugim riječima, možemo govoriti onečemu što se zove selektivna ideologija neprijatelja. Neprijatelj komune nije uvijek realanneprijatelj.

Sada ćemo prijeći na etnička i jezična pitanja. Kada govorimo o etničkoj strukturi komuna, većod najranijeg razdoblja govorimo o etnički nehomogenom stanovništvu. U vrhove gradskogastanovništva se već u 9. i 10. stoljeću uvuklo slavensko stanovništvo. Spominju se hrvatska imena.Slika nije bas tako crno bijela da bi mogli govoriti o čistom romanskom stanovništvu u gradovima ičistom slavenskom stanovništvu u zaleđu. To nikada nije bilo potpuno tako. U gradova je od vrloranog vremena vladala dvojezičnost. Govorio se i latinski i hrvatski i ne samo u nižim slojevima, već iu višim. Ono što jest činjenica je da je latinski jezik i latinska kultura bila ta koja je bila na višoj razini.Latinski je bio jezik po kojem su se patriciji razlikovali od pučana. Većina pučanstva je govorilaslavenskim jezikom, a patriciji latinskim. To je bio njihov romanski identitet prenesen iz ranogasrednjega vijeka. Međutim, usprkos svemu tome, to ne znači da su svi patriciji bili etnički romani. Imeđu njima je bio određeni postotak slavenskoga stanovništva. Latinski jezik nije bio etničkaodrednica, već staleška! U nekim od gradova, sačuvao se u kasnijim stoljećima i romansko-dalmatinski jezik. To je zapravo jezik koji je derivat latinskoga u komunama, koji se razlikovao u svojojstrukturi od komune do komune. O tom jeziku vrlo malo znamo. Zadnje mjesto gdje se on govorio jebio otok Krk, a zadnji govornik toga jezika je umro 1858. godine. Nešto se riječi sačuvalo uDubrovniku, ali o tom dalmatinskom jeziku vrlo malo znamo.


Većina nižih slojeva (habitatores) je govorila slavenskim jezikom. Latinski jezik je bio jezikuprave, sudstva i najvažnije od svega jezik crkve i bogoslužja. Uz te činjenice, još je jedna činjenicaomogućila latinskome da preživi, a to je bila činjenica da su se između dalmatinske i talijanske obaleizmjenjivali službenici (svećenici, činovnici, učitelji, načelnici… ). S druge strane mnogi dalmatinskikomunalni građani su odlazili na studij u Italiju. Na taj je način latinski jezik prevladao među učenimljudima u komunama.

To su neki od elemenata antičke kulture. Postoji i još neki elementi antičke kulture ukomunama, a neke smo već ranije spominjali. Primjerice, urbane legende i komunalni mitovi oporijeklu stanovnika. U Splitu su već vrlo rano počeli razvijati mit o tome da su splitski plemićipotomci s jedne strane salonitanskih patricija, a ovi opet da su potomci trojanaca iz 9. stoljeća prijeKrista. Ta se legenda s jedne strane javlja u lokalnih povjesničara (Miha Madije, Perceval), a s drugestrane takve slične legende susrećemo i kod drugih komuna i to ne samo u Dalmaciji nego i u drugimkrajevima, prije svega na zapadu. Tako Toma Arhiđakon kada piše svoju Historiu Salonitanu piše nadugo o toj antičkoj Dalmaciji. Godine 1312. kada se kodificira splitski statut u uvodu toga statutagradonačelnik Perceval spominje da grad Split vuče porijeklo od glasovitog i plemenitog grada Salona,od salonitanskih građana od kojih su nastali i splitski plemići. I nastavlja da su oni, kao i ostaloplemstvo Venecije i nekih drugih gradova potekli od trojanaca. Korak dalje je išao Miha Madije koji usvojoj kronici kaže „kao mlečani i padovanci, i splitski su plemići dobili svoje plemenito porijeklo odtrojanaca“. Dakle, korijene gradu se pokušava naći u dalekoj prošlosti, ne samo rimskoj, nego i grčko-helenističkoj predrimskoj prošlosti. Svi su plemići zapravo na ovaj ili onaj način potomci trojanaca.

Sada ćemo prijeći na grad Zadar i jedan izvor kojeg još nismo obradili, a to je ObsidioIadrensis. U tom se spisu radi o pokušaju Zadrane da se oslobode Mletačke vlasti, 12 godine prijeZadarskoga mira 1358., koji je bio neuspješan. Opsada grada je trajala od 8. mjeseca 1345. do 12.mjeseca 1346. Znaci godinu dana i četiri mjeseca. O tome govori spis. Radi se zapravo o dva različitaspisa koji se bave istom temom. Jedan su napisali Zadrani, a drugi Mlečani. Jedan spis je promletački,a drugi prozadarski. To je vrlo važna epizoda iz povijesti Zadra, koja je ostavila duboke tragove usuvremenicima. Zadarska varijanta priče se zove Obsidio Iadrensis, a druga varijanta se zove CronicaIadertina. Imamo isti događaj iz dvije perspektive. Koliko je taj događaj bio značajan i koliko je tragaostavio u Mletačkoj povijesti govori nam činjenica da je slika opsade koju je naslikao Tintoreto udrugoj polovini 16. stoljeća bila stavljena u duždevu palaču u jednoj od važnijih dvorana kako bipodsjećala mletački senat s kolikom su mukom oni stekli Zadar kao glavni grad mletačke Dalmacije.

Ni jednom od ova dva spisa se ne zna pravi autor. Što se tiče zadarske varijante, postojinekoliko pretpostavki tko bi to mogao biti. Najviše se ponavlja pretpostavka da bi to mogao bitizadarski nadbiskup Nikola Matafaris, iako sigurnih pokazatelja nema, samo indicije. On je bio studentiz Padove, vrlo obrazovan, a bio je i prisutan u gradu za vrijeme opsade. Bio je pristaša kraljaLudovika. Sve to ga čini vjerojatnim kandidatem. On je napisao još neka djela. Radila se stilskausporedba ali nisu nađeni dokazi. Ipak, postoji mogućnost da pisao različitim stilom jer se radi orazličitim žanrovima. Sačuvali se na početku spisa pismo autora spisa nekoj drugoj osobi bez imena.Ta druga osoba je nagovorila autora da napiše taj spis. Jedino što znamo o njim je da je autor bioplemenitog roda, zadarski plemić. Autor je dobro poznavao latinski jezik. Jedan nas povjesničar jeiznio tezu da je autor namjerno izostavio svoje ime iz straha. Moguće je da je doista bio svećenik, pa inadbiskup jer često citira Bibliju. Što se tiče autora mletačkoga spisa, nema nikakvih naznaka tko bimogao on biti.

Oba spisa se nazivaju kronika ili historia. Spadaju u historiografske tekstove srednjega vijeka svrlo naglašenom kršćanskom poukom. Po tome se izrazito razlikuju od povijesnih spisa iz antike kod


kojih je osnova zapravo bila istina (veritas). U srednjovjekovnim povijesnim djelima istina je nadrugom mjestu, a na prvom mjestu je poučavati čitatelja koje će mu pomoći da postane boljikršćanin. Umjesto istine dolazi do novog koncepta, a taj koncept je primjer. Taj primjer može čitateljupredstaviti kolika je božja milost, ili mu se može iznijeti neki negativan događaj koji će ga natjerati dane ponovi sličnu grešku. U svakom slučaju, efekt opisa borbe bitke je uvijek sugestivno djelovao načitatelja, i na taj način ostvarivao pouku i prenosio kršćansku poruku. U onom uvodnom pismu sespominju dvije motivacije koje su navele autora da piše spis. Prva motivacija je da se opišu uzroci kojisu doveli do pobjede Mlečana. Ti uzroci su bili nesloga među Zadranima jer su se oni podijelili nadvije stranke: stranku koja je bila za kralja i stranku koja je bila za Veneciju. Druga motivacija je bilada se zabilježi okrutnost Mlečana kako to zadrani nikad ne bi zaboravili. Mletački spis (KronikaIadertina) opet ima dvije drugačije motivacije. S jedne strane autor mora hvaliti i slaviti mletačkogadužda jer je zahvaljujući njegovim zaslugama došlo do pobjede nad zadranima, a s druge strane setim spisom mletački podanici upozoravaju da moraju postati pokorni jer će im se inače dogoditi onošto se dogodilo zadranima. Opći cilj i jedne i druge kronike je bio da se čitatelja s jedne strane pouči ida ga se primjerom podsjeti na ono što on mora činiti.

Mletački tekst nema podjelu na poglavlja, kratak je spis i manje-više se radi o jednomratnom izvještaju, dosta dokumentarnom s puno tehničkih detalja o tome kako se koji zapovjednikzvao, vrstama brodova, oružja itd. To je jedan spis koji je više tehnički izvještaj, a manje povijesni.Zadarski tekst je malo drugačiji. On je mnogo duži od mletačkog, podijeljen je na knjige, knjige napoglavlja. U tekst su uključeni razni dodaci, kao govori među zadranima, svakodnevna komunikacija,pisma dužda kralju i kralja duždu, razni javni proglasi iz toga vremena itd. Izgleda da su svi ti podaciautentični i da ih je dodala osoba koja je bila sudionik zbivanja. Postoje i još neke razlike. Zadarska jeosim toga i puno emocionalnije pisana. Vidi se da je autor bio osobno pogođen događajima i da sezbog svega osjeća loše, vidi se da je bio u dodiru sa stanovnicima i njihovim patnjama. Prikazivao jesukobe među građanima, njihove probleme, glad i sl. Ukratko imamo dva teksta na istu temu koji sumeđusobno različiti.

Ako uspoređujemo koliko su ti tekstovi subjektivni ili objektivni, o tome nam mogu dobroposlužiti dva primjera. Da dva primjera su s jedne strane „Bitka za lanac“ i „Nestašica hrane u Zadru“s druge strane. Bitka za lanac je bitka između zadarske mornarice i mletačke mornarice kako bi seobranila gradska luka. Na ulazu u luku je bio metalni lanac koji je sprečavao ulaz neprijateljskimbrodovima. Mlečani su ga htjeli presjeći kako bi mogli prodrijeti u samu luku, a zadrani su ihpokušavali spriječiti. U zadarskoj varijanti priče donosi nam se dugačak opis bitke sa puno digresija,daje detaljan opis te bitke, kako su prekinuli lanac, kako su zadrani reagirali. Ta priča se prekida utrenutku kada mlečani uspijevaju presjeći lanac i prodrijeti u luku. Mletački spis daje dosta kratakopis. On navodi imena svih zapovjednika, kapetana flota, opisuje kako su mlečani sa kopna pomoglimlečanima na brodovima, ali u principu sažima čitavu priču na sljedeće: cilj ove akcije je bio da segrad bolje okruži i sa morske i sa kopnene strane i da se na taj način stvore veće mogućnosti zaopsadu Zadra kako bi on pao u mletačke ruke. Drugim riječima, obje strane su prilično objektivnoprikazali događaje. Nisu umanjili zasluge neprijatelja, čak ga na nekim mjestima hvale i ističu njegovuhrabrost. Međutim, razliku u prikazu ipak postoje. Mletački spis završava u trenutku kada su mlečanipresjekli lanac i kada su uspjeli u tome. Upravo zato što je to vrhunac priče mletački spis tada staje.Kasnije su se stvari odvijale malo lošije za mlečane, a to on ne želi ispričati. S druge strane zadarskitekst je jako sretan što može pokazati kako su mlečani kasnije imali problema. Tako se priča nastavljai dobivamo opis kako zadrani žele potopiti brodove i pružaju velik otpor. Taj dio bitke je za mlečane


ispao ili neriješen ili neuspješan jer nisu uspjeli zaokružiti grad sa svih strana. Mletački kroničar je tajrezultat izostavio i stao je u trenutku kada su mlečani bili uspješni.

Što se tiče nestašice hrane i vode u Zadru, tu je priča malo kompliciranija. Naime, za vrijemeopsade koja je trajala više od godine dana, zadrani su bili ti koji su kontrolirali vodu, a mlečani sukontrolirali hranu. Dakle, mlečani su sprječavali uvoz hrane u Zadar, tako da je hrane nakon nekogvremena nestalo. S druge strane, mlečani nisu imali što piti jer su zadrani kontrolirali sve izvore uokolici. Mlečani su morali uvoziti vodu iz Italije u bačvama. U toj pat poziciji pitanje je bilo tko će duljeizdržati jer su i jedni i drugi bili na rubu snaga. Kronika Iadertina kaže da zadranima nije ništapreostalo da jedu osim korijenja i trave. Dakle, mlečanin pokušava taj događaj objasniti okolnošćuzadrana. Kako je to točno izgledalo opisuje zadarska varijanta priče. On spominje crno tržište u gradu.Zbog nestašice, hrana je postala vrlo skupa: iznutrice se nisu mogle nabaviti ni za kakav novac;govedina i teletina su se prodavali za dva i pol srebrnjaka; meso konja ili mazge (koje se inače nijejelo) se počelo prodavati za istu cijenu; jedno jedino jaje je koštalo 20 novčića; jedna kokoš je koštalajedan i pol zlatnik; jedan mol (33 litre) žita je koštao 12 zlatnika. To su bile vrtoglave cijene. Kada jehrane potpuno nestalo, zadrani su se morali početi hraniti biljkama koje su rasle po gradu. Prije togasu prešli na mačke i miševe, čak su se razvile posebne struke profesionalnih lovitelja mačaka i miševa.Kada je nestalo i tih životinja prešlo se na ishranu divljim travama koje su rasle po zgradama. To jedovodilo do čestih trovanja. Kad su počeli umirati od gladi, proširila se nekakva epidemija i većinagrađana je umrla. Sve te iste događaje mletački tekst opisuje dosta sažeto i puno objektivnije, što jedosta neobično. On dakle ne napada zadrane, ne ruga im se. Ali isto tako izbjegava govoriti o situacijikoja je nepovoljna za Mlečane.

Postoje dva osnovna pristupa kada je objektivnost u pitanju. Kada govorimo o ratnimdogađanjima, o samom sukobu, tada je neprijatelj prikazan objektivno. Međutim, čim se izađe izsfere rata na svakodnevni život tada dolazi do manjka objektivnosti. Tako čak u zadarskoj varijantipriče kada se spominje ime Venecija, to ime se objašnjava na sljedeći način. Mlečani nose imeVenecije jer sve proždiru a nikada ne povrate: to dolazi od riječi venatum što naravno nije točno. Tose može vidjeti i u naslovima: „O odvratnom činu Mlečana“, „O himbenom činu Mlečana“… Ovo sudobri primjeri odnosa komune prema vanjskom neprijatelju, ali i dobar primjer odnosa vanjskogsvijeta prema komunama.


10. Predavanje (11.01.2012.) Odnos grada i sela dalmatinske komune u srednjem vijeku

Sada već dolazimo do kasnog srednjeg vijeka jer je većina izvora koja se tiče ove teme iz tograzdoblja. Izvori iz ranijih perioda o ovoj temi su jako rijetki.

Odnos komuna i njihovog seoskog zaleđa je jedna od najvažnijih relacija koju jedna komuna usvom svakodnevnom životu ima. Taj odnos u srednjoj vijeku je pod utjecajem dva osnovna faktora.Prvi od njih je utjecaj zaleđa na gradove, a pri tome se misli na srednjovjekovne države i institucije,kneževine, kraljevine, Bosna, Srbija. Drugi činitelj su jadranske političke sile: Venecija, Anžuvinci,Bizantsko carstvo, Arapi (saraceni)… Možemo reći da je sav svijet komune pod djelovanjem tihutjecaja. Oba utjecaja su jako značajna, ali u dugoj povijesti dalmatinskih komuna ipak se pokazalo daje značajni utjecaj zaleđa, odnosno slavenskoga svijeta, a ne utjecaj morskih sila.

Kada govorimo o zaleđu govorimo o širokom spektru različitih utjecaja. Jedan od njih jehrvatska država u raznim svojim fazama, zatim od 14. stoljeća Bosna, a od 13. stoljeća nadalje jak jeutjecaj i Srbije. Naravno, od 15. stoljeća, najvažnija sila će biti osmanlije. Međutim, kada govorimo outjecaju zaleđa na grad prije svega govorimo o utjecaju bližega zaleđa, dakle neposredne okolinegrada. A pri tome se misli na sela u gradskome distriktu. Kada govorimo o tim odnosim, grada i sela,tu se može govoriti o više različitih prožimanja. Te razlike mogu biti društvene, ekonomske i kulturne.

Razlike u ekonomiji između gradova i seoskih susjeda se opet mogu razdvojiti na nekolikorazina. Kada govorimo ekonomski o gradu, govorimo o prostoru kojega obilježavaju trgovina,financije i obrt. To su stvari o kojima smo i prije govorili. Selo nije imalo ta obilježja. Selo jeprvenstveno prostor zemljoradnje i stočarstva. Toga nema u gradu i to su osnovne razlike. To su ikarakteristike po kojima su sela i gradovi ovisni jedni o drugima. Jednome nedostaje ono što imadrugi, a zajedno čine jednu vrstu simbioze.

Kada govorimo o društvenom razlikama, već smo spominjali pravne probleme vezane za tapitanja: tko je građanin, tko nije, tko je distriktualac itd. Međutim, tu treba spomenuti još nešto. Nasamom početku srednjega vijeka postoje i jake etničke razlike između sela i grada. Na samomepočetku ranog sred. vijeka gradovi su bili prvenstveno romanski. U zaleđu su bili slaveni, Hrvati,etnički različiti. Od kasnog 9. i ranog 10. stoljeća nadalje ipak se može pratiti vrlo precizno polaganiulazak slavena u gradove i miješanje etničkih skupina. Slaveni polagano počinju prodirati u gradskestrukture, tako da će nakon mnogih stoljeća većina stanovnika u gradovima ipak postati slavenska.Taj proces se smatra potpuno završenim negdje u 14. i 15. stoljeću. Paralelno s procesom ulaskaslavena u gradove teče i suprotni proces, a to je proces migracija iz drugih komuna u druge gradove.Ovaj proces seljenja iz jedne komune u drugu je bio nešto manje izražen od migracija iz sela u grad,tako da je on u odnosu na njega zanemariv. On je bio više društveno i kulturno važan nego etnički.Naravno, činjenica da je slavensko stanovništvo iz zaleđa gotovo potpuno zamijenilo romanskostanovništvo u gradovima ne znači da je to stanovništvo bilo seljačko. Doseljenici bi prihvatili gradskenavike i latinski jezik, kulturi i razne druge karakteristike. To su dakle osnovni procesi.

Zbog čega je sve ovo važno? Zbog toga jer je demografska obnova bila nužna za samopstanak gradova. Ti gradovi nisu nikada mogli živjeti potpuno zatvoreno u odnosu na svoje susjede.TO je možda moglo biti u najranijim početcima srednjega vijeka, ali to stanje nije moglo dugopotrajati. Gradovi su bili male i zatvorene sredine, romanskog stanovništva je bilo malo i kada bi seoni isključivo međusobno reproducirali to bi prije ili kasnije dovelo do anomalija i poremećaja, dozdravstvenih problema. Zapravo bilo je nužno da se stanovništvo povremeno osvježi. Dakle, rast irazvoj stanovništva je bio povezan sa demografskom obnovom. Jednog bez drugoga nije bilo. Kadagovorimo o stanovništvu iz kontinentalnoga zaleđa, govorimo o različitim slojevima stanovnika. To su


uglavnom u srednjem vijeku bili ratari i stočari, ali među njima je naravno bilo i pripadnika hrvatskihplemićkih rodova. To su plemeniti rodovi od kojih se neki spominju o Pacti Conventi: Šubići, Gusići,Snačići… Mnogi od njih će početi doseljavati u gradove te će se početi družiti sa bliskim staležima ipostati dijelom gradskoga stanovništva. Oni će na taj način obnoviti etnički sliku grada i omogućiti muda živi, da se reproducira.

Kakvi su bili motivi ljudi iz zaleđa, zašto su oni htjeli doći u grad, što ih je privlačilo? Ovisno ostaležu i osobnim ambicijama nekog čovjeka, motivacije su bile različite. Ono što je nama važnonaglasiti je da su komune podjednako privlačila i hrvatske plemiće (vlasteline) i kmetove. I jedni idrugi su bili zainteresirani da dođu i ostanu u gradu. Kada govorimo o seljaku, bio on slobodni seljakili kmet svejedno, njegovi motivi su bili sljedeći: (1) ako bi se preselio u grad to bi mu omogućiloekonomsku egzistenciju, omogućilo bi mu da u gradu ostvari svoje ekonomske interese koje nijemogao ostvariti u Hrvatskoj; (2) sela u gradu su često bila prenapučena i nekada je odlazak bio nužanzbog toga; (3) strah je bio još jedan bitan razlog, jer je u gradu koji ej bio zaštićen zidinama osoba bilasigurnija nego na selu, pogotovo u kasnijim razdobljima kada su se događale turske provale; (4) kmetje u grad donosio samo jedno: radnu snagu. Kada govorimo o kmetovima, oni su sa sobom nosilisvoje osobne sposobnosti. Međutim u gradu se ta sposobnost mogla itekako iskoristiti. Mogli supostati obrtnici ili trgovci i na taj si način poboljšati društveni položaj i egzistenciju. Sve ovo nije semoglo postići na selu. Na selu nije bilo moguće stručno usavršavanje niti uzdizanje na status trgovca.Tamo je samo postojala zemljoradnja i stočarstvo. Ono što se na selu nije moglo naći, moglo se naći ugradu.

To je dakle privlačilo seljake u grad. Međutim, što je poticalo plemiće da se počnudoseljavati? Oni su na selima imali svoje velike zemlje i posjede koje su naslijedili od svojih očeva.Koji su bili njihovi motivi? I njegovi su motivi bili prije svega ekonomski. Oni su htjeli još više povećatisvoje bogatstvo i stvoriti druge načine stjecanja kapitala. Prije svega, plemić je za razliku od seljaka ugrad mogao donijeti velike svote novca. Taj kapital je u gradu plemić mogao oploditi, iskoristiti u nekesvrhe koje na selu nisu postojale: trgovina, obrt, stvaranje financijskih kompanija i povećavanjekoličine novce na različit način od onoga na selu. Osim toga, prelaskom u grad plemić je zadržavaosvoje posjede na selu te su tako bili osobe koje su spajale sela i gradove. Seljaci bi selidbom u gradovezapravo napuštali svoje posjede i postali građani. Međutim, plemić je u toj svojoj kombinaciji posjedana selu u gradu na taj način postati i građanin i zemaljski gospodar. Kombinacijom tih svih sredstavakoje plemić imao sebi na raspolaganju (kapital i zemlja) mogao je u gradu razviti jednu vrlo živahnugospodarsku djelatnost. On je mogao npr. ako je na selu imao velike pašnjake koji su proizvodilimnogo vune od ovaca, on je tu vunu u gradu mogao prodavati ili izvoziti i tako steći veći kapital.

Migracije sa sela u grad i iz jednih komuna u druge su bili oblici ekonomske uzajamnosti nanačin da se ono što je nedostajalo jednoj sredini moglo naći u drugoj. Tim procesom, tim uzajamnimdjelovanjem grada na selo i obrnuto je došlo do stvaranja jedne jedinstvene ekonomske cjeline kojuje sačinjavalo selo i glavni grad. Vrhunac toga procesa spajanja grada i sela u samodostatanekonomski sustav će se ostvariti u 14. i 15. stoljeću. Taj proces će biti najuspješniji u onim komunamakoje imaju velike distrikte i koje su se do tog vremena već uvelike proširile na teritorij hrvatskedržave. U tom smislu je Zadar bio najuspješniji. Ona je prije svega bila obdarena time što je od svihdalmatinskih komuna imala u svom zaleđu najviše ravnog prostora, a s druge strane je bila vrlouspješna u širenju na taj prostor sve do Novigradskog mora. U odnosima između komune i sela uzaleđu u principu nije bilo mnogo antagonizama. Iako je grad bio dominantan i diktirao uvjeta izgledada među seoskim sredinama nije bilo otpora. Uzrok tome je taj što je grad bio izrazito zainteresiranza novo stanovništvo koje će moći popuniti radna mjesta za koje prije nije bilo ljudi. Za seljake je to


predstavljalo nešto pozitivno jer su mogli naći zaposlenje i ostvariti neke svoje ciljeve. Međutim, onisu i te kako bili svjesni da prelaskom u grad prestaju biti ono što su bili prije. Oni koji su bili slobodniseljaci i oni koji su bili kmetovi sad postaju dijelom cjeline, moraju se podvrgnuti pravilima grada igradskim statutima. Sve ono što je bilo propisano za stanovnike komune, sada počinje vrijediti i zanjih i oni se tome moraju pokoriti.

Sukobi su dakle bili relativno rijetki. Jedan od vrlo rijetkih sukoba o kojima znamo, a vezan jeza ekonomije sela i grada je bio problem tzv. Vlaha. Od 14. stoljeća pa nadalje to je naziv koji sekoristi za stočarsko stanovništvo iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se od 14. stoljeća počinje jakoživo interesirati za prostore dalmatinskih gradova. Stočari iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se uizvorima naziva Vlasima, su bili sezonski stočari. Bili su zainteresirani za pašnjake ali ne tijekom čitavegodine, jer tijekom čitave godine ti pašnjaci nisu mogli biti na raspolaganju. Zbog toga su se oni čestoznali spuštati u gradove Dalmacije i na njihovi pašnjacima napasati svoju stoku. Naravno da to nisumogli raditi kad su htjeli, već je u tim odnosima trebalo utvrditi ugovore između njih i grada: kada ćedoći, koliko će pašnjaka koristiti, kada će otići i koliko će sve to skupa platiti. Iz tog razloga imamogomile ugovora između Vlaha i grada u kojima se preciziraju različite odredbe. U principu nije biloproblema, ali na nekim mjestima je dolazilo do sukoba, osobito na području zadarske komune, što je irazumljivo jer je ona raspolagala s najviše pašnjaka od svih drugih komuna. Događalo se da Vlasi bezprava dolaze na pašnjake komune i da napasaju stoku bez potvrđenog ugora. Oni su na taj načinuzurpirali javnu imovinu grada. Zbog toga je dolazilo do sukoba, sudskih procesa, i presuda koje sunajčešće išle u korist grada. To su jedini sukobi koji su na ekonomskoj bazi, a koji su se događaliizmeđu grada i zaleđa. To što nije bilo sukoba jer su i grad i selo bili međusobno ovisni, a i bili susvjesni toga. Zbog toga nije bio problem naći zajednički jezik.

Selo je bilo ovisno o gradu jer je grad bilo jedino mjesto gdje je seljak mogao u većoj količiniprodavati svoje proizvode. Osim toga, većina putova su vodili prema gradovima u Dalmaciji, i izHrvatske i iz Bosne. To je bio još jedan razlog za održavanje dobrih odnosa. Dolazak u grad jeseljacima bio u interesu jer su u gradu i mogli kupovati proizvode kojih na selu nije bilo (finije tkanine,vino, a možda i najvažniji proizvod je bila sol). Sol danas uzimamo zdravo za gotovo, ali povjesničarinazivaju sol naftom srednjega vijeka. Vrlo brzo se dogodilo da je sol postala strateški proizvod nadkojim je komuna imala monopol, primjerice zadar. Mogla ju je prodavati samo komuna ili državnavlast. Naravno, cijene su isto bile nametnute od strane države ili komune, a bile su dosta visoke. Sol jebio važan izvor prihoda.

Sve to zajedno je utjecalo na to da je grad postupno potpuno podvrgnuo selo u ekonomskomi političkom pogledu. TO je bilo mjesto koncentracije vlasti i trgovine.

Već smo spominjali kako su distriktualni gradski prostori u Dalmaciji bili vrlo različiti. Tako jerecimo Zadar imao najravniji i najplodniji distrikt, Trogir i Šibenik su imali ne toliko malene, alineplodne distrikte. Split je imao jako malen distrikt. Dubrovnik se više širio duž obale nego premazaleđu. Split je u širenju distrikta bio onemogućen prirodnim preprekama i jakom hrvatskom državomu zaleđu. Ti distriktu su bili ona osnovna značajka koja je oblikovala razvoj grada. Načini na koji segrad prostirao na seoski teritoriji su opet bili različiti. Mogao se širiti kupovinom zemljišta, a s drugestrane pomicanjem granica distrikta. Prvi proces je učestaliji u ranom srednjem vijeku (kupovinazemljišta od strane građana i crkve). Kasnije, od 12. stoljeća nadalje, grad će se širiti političkimputem, ratovima ili darovnicama od strane kraljeva. Od 12. stoljeća nadalje mogu se pšararelnopratiti dva proces. Proces migracije seljanja prema gradu i proces političkog i ekonomskog sirenjagrada prema selu. Govorili smo prije o modelima stvaranja komunalnih područja (sukob sa seoskimopćinama na primjeru Split i Ostroga; model mirne ekspanzije na primjeru Zadra).


Danas ćemo više govoriti o ovom drugom mirnom modelu ekspanzije: o širenju Zadraekonomskim putem u ravne kotare. Zadrani su gradski distrik od 12. do 15. st. širili kupovinomzemljišnih posjeda (građani i crkvene institucije). Gomilanjem tih teritorija se širio i gradski distrikt. Toje jedan dosta jednostavan proces koji se može lako pratiti. On je imao dva rezultata: (1) Zadar je napočetku15. stoljeća imao distrikt koji se potpuno podudarao sa zemljišnim posjedom grada. Drugimriječima sve ono što je u tom trenutku bilo politički pod zadarskom jurisdikcijom je doista i bilo uvlasništvu zadrana. (2) U zaleđu Zadra, u Ravnim Kotarima, zadarske institucije i zadarski građani subili ti koji su zamijenili dotadašnje vrhovne gospodare tih krajeva (hrvatske plemiće). Na novomteritoriju je zadarski građanin, bio on plemić ili ne, zamijenio hrvatskoga plemića i slobodne seljake.To je jedna važna i velika promjena za taj kraj. Na taj način je u Ravnim kotarima došlo do novogzemljišnog odnosa. Kada su ti prostori postali dio distrikta oni su dobili neke nove tipove agrarnogodnosa koji su bili tipično gradski. Koji su odnosi? To je prije svega tzv. težaštine, tj. stvaranje težakakao novog tipa obrađivača. To je tipično za dalmatinke komune. Taj način je izvezen iz gradova. Tko jetežak? Težak je osoba koja nije kmet, on je slobodan ali nema svoju zemlju, obrađuje tuđu zemlju, alisvojom slobodnom voljom ili sklapanjem posebnoga ugovora sa vlasnikom zemlje. Težak je mogao usvakom trenutku raskinuti ugovor. To je težak srednjega vijeka i uvelike se razlikuje od kmeta. Kmetje vezan naraštajima uz zemlju. On nije bio slobodan otići, nije bio osobno slobodan. TO su temeljnerazlike težaka i kmeta. Postoji još jedna karakteristika: težaci su najčešće obrađivali vinograde.Kmetovi su s druge strane manje obrađivali vinograde, a više su se bavili klasičnom zemljoradnjom.Širenjem, izvozom težaštine na područje Ravnih kotara dolazi do nekih promjena na tim prostorimakoji su do tada bili klasični feudalni prostori s kmetovima. U kasnom srednjem vijeku bitno seolakšava položaj onoga tko obrađuje zemlju. Položaj kmeta postaje mnogo povoljniji. Dolaskom podjurisdikciju grada kmet stiče osobnu slobodnu i izjednačuje se sa stanovnicima komune. On i dalje vršiodređene oblike tlake, ali ono što je njemu jako zanimljivo je to što su na području Zadra njegoveobaveze bile mnogo manje nego u Hrvatskoj. On je imao manju naturalnu rentu i ta količina berbekoju je davao gospodaru je bila toliko umanjena da se gotovo približila količini koju je davao zadarskitežak. Na taj je način su se kategorije kmeta i težaka toliko približile da su postale gotovo identične,neraspoznatljive. Ta dva način agrarnoga odnosa, kmet i težak, se toliko približavaju da postaju neštošto je se kasnije nazivati dalmatinski kolonat. Kolonat ima svoje korijene u ovome o čemu danasgovorimo.

Uz te temeljne promjene na području Zadra, postoje i neke druge. Upravne promjene koje sedogađaju u tom trenutku. Otkad je 1409. godine Venecija postala gospodar Dalmacije, došlo je dopotrebe da se u zaleđu Zadra stvori i nova upravna organizacija. U tom trenutku, pod utjecajemVenecije, razvijaju se tzv. zajednica (u izvorima universitas). Zajednice su organizacija koja zbraja višesela u jednu zajedničku cjelinu. To je savez sela, a osnovna svrha je bila briga o zajedničkiminteresima. Toga do tada nije bilo. Ta je pojava isključivo vezana uz Zadar, izvan njega nemazajednica. Kako je izgledala ta upravna organizacija zadarskoga distrikta će nam bolje reći shema kojuste dobili. Na početku imamo selo (vila) kao osnovnu zajednicu. To selo se s drugim selima mogloudružiti u zajednicu (universitas). Ona je bila zapravo jedna vrsta pravne osobe koju čine svistanovnici sela. Glavari svih tih sela su se povremeno sastajali na vijeću koje se naziva posoba. Posobaje bio skup glavara sela koji se nije sastajao redovito već kad je bilo potrebno. Te posobe su se opetmogle udružiti u još veće zajednice koje su se nazivale lige. Te dvije osnovne razine selo-universitas ilige i posobe su činile osnovne oblike seoske organizacije. Kakav je bio odnos državne vlasti prematim seoskim organizacijama? Državne vlasti su se ograničile na to da kontroliraju na samo jedannačin: preko sudaca (iudices). Oni su bili jedini predstavnici državne vlasti, a zadaća im je bila da


sudjeluju u sporovima. Universiras kao pravna osoba ima pravo na svoju vlastitu imovinu. Zadatak jojje da čuva zajedničke interese članova. Može sklapati ugovore o zakupu. Ona je toliko snažna da seponekad u izvorima javlja pod nazivom fraternitas (ono što se u gradu naziva bratovština). Posoba jeskup glavara sela, povremeni organ koji je imao zadaću neke vrste izvršne vlasti. To su neke noveorganizacije kojih prije nije bilo. Ima nekih naznaka da su se neke vrste liga javljale već i ranije, ali otome postoje različita mišljenja. Ono što je sigurno je da je Venecija te oblike razvila, iako ih je moždai zatekla u nekim ranim oblicima. Ta je nova upravna organizacije bila posljedica mletačke vlasti.

Sudci se pojavljuje nešto ranije, a područja nad kojima su oni imali sudsku vlast su se nazivalasudčije u zadarskim izvorima. Oni su bili jedini predstavnici državne vlasti i bili su spona izmeđuseljaka i državne vlasti. Oni su regulirali obveze sela prama državi. To je bilo dakle, način na koji jeVenecija nakon 1409. godine organizirala seoske oblike života.

U slučaju zadarskoga zaleđa je situacija ipak bila malo kompleksnija. Najuži dio zadarskogadistrika je originalni dio distrikta koji se kasnije širio. (vidi kartu) Kad je Venecija osvojila Dalmaciju,ona je osvojila i područja distrikta susjednih gradova u Ravnim Kotarima. Tako je Venecija dobila ineka naselja (castrum) na bivšem hrvatskom teritoriju, poput Novigrada, Vrane i kao što je Ljubač.Iste godine je Venecija dobila i Nin. Sva ta područja su prije toga bili pod vlašću hrvatske države.Castrum Ljubač je tijekom 12. stoljeća bio u posjedu vitezova hospitala. Novigrad je bio od 14. st podvlašću posedarskih knezova (hrvatski plemići). Vrana je od 14. stoljeća bila Vranski priorat. Sva ovapodručja su graničila sa zadarskim distriktom, ali nisu bili njegov dio. 1409. godine oni i zadarskidistrikt zajedno ulaze u mletačku državu. Očekivalo bi se da ih je u tom trenutku Venecija spojila sazadarskim distriktom, ali to se nije dogodilo. Zadarski distrik je zadržan u svojim starim granicama, a iostali distrikti također. Tek kasnije, od druge polovine 15. st. će se za sve te općine susjedne Zadru, zanjih se ponekad u izvorima javlja naziv Iurisdictio Iader. To ne znači da su one postale dio zadarskogadistrikta, već se samo nazivale širim zadarskim teritorijem. Zbog čega su zadržane sve te stare razlike?Dva su razloga. Prvi je taj da je te sve gradove trebalo objediniti vojno zajedničkim zapovjednikom.TO je jedan od razloga zašto se javlja pojam Iurisdictio Iader. On se odnosi na vojnu upravu,zadarskoga kapetana. Međutim, u fiskalnom smislu, oni su bili odvojeni jer je Venecija bilazainteresirana da Zadar ne bude posrednik preko kojega će porezi ici u Veneciju. Svi oni su posebnoplaćali poreze. Na taj način je došlo do zadržavanja starih granica, a Venecija je uspjela proširit vlast iu vojnom i u fiskalnom smislu.

Ako se vratimo na dolaske seljaka u grad i različite načine na koji su oni organizirali svoj život,sjetimo se da su statuti dalmatinskih komuna dijelili svoje stanovništvo na tri osnovne kateogorije:cives, habitatores i forenses. Cives su bili punopravni građani sa stalnim prebivalištem na područjugrada, Habitatores su bili oni koji imaju boraviše, Forenzes su bili stranici koji nemaju nikakva pravaali ni obaveze. To su tri osnovne kategorije.

Počnimo sa stranicima. Forensis se osoba rođena izvan komunalnoga prostora i nijepodvrgnuta njegovoj jurisdikciji. U gradskim statutima ponekad se suprotstavljaju dvije kategorije:forenses (stranci) i perigenes (domorodci, oni koji su rođeni na području komune). Komune su u unačelu bile dosta otvorene prema primanju stranaca. Nisu sprečavali doseljavanje. Vrlo rijetko bizabranile strance. Dolazak stranaca za komune je bio izrazito važan jer se obično radilo oobrazovanim profesionalcima (npr. Gargano). Taj stalni priljev stranaca vršio se u dva osnovnasmjera: uzdužnim smjerom i poprečnim smjerom. Kada se kaže uzdužni smjer misli se na smjer istok-zapad i zapad-istok, od Venecije preko Istre prema Levantu. Poprečni smjer sjever-jug odnosio se naputove prema Italiji. TO su dva osnovna smjera u kojima su stranci stizali. Stranci su u komuni unačelu boravili kratko vrijeme. Oni su bili ili trgovci ili neki prodavači, putujući zabavljači, ili se radilo o


nekim vrlo profesionalnim osobama poput kipara, slikara, graditelja, arhitekata, učitelja... koji bi otišliiz grada nakon što bi obavili posao. Prema gradu nisu imali nikakvih obaveza. Oni bi naprosto došli,odradili posao i otišli.

Što se tiče punopravnih građana, odnosno cives, oni su bili s jedne strane privilegirani jer ihje grad štitio i imali su gradske povlastice u raznim situacijama, ali su jednako tako imali i određeneobaveze. Morali su plaćati poreze, vršiti dužnost straže i rane druge obaveze koje su propisivalistatuti. U statutima postoje različiti načini na kojima neka osoba može steći građanstvo. Prvi i osnovninačin je da se rodi u gradu. Međutim, postojalo je i drugih načina. Ti se načini u statutima vrlorazličito propisuju. Onaj osnovni način, koji sve komune žele je da se osoba u gradu nastani i da unjemu stekne imovinu. To je prvi i osnovni uvjet da osoba dodje u obzir. Međutim, nije se od forensesdirektno moglo prijeći u cives bez međukoraka. Ta međufaza se nazivala habitator, dakle onaj tko višenije stranac jer je tu već neko vrijeme, ali još uvijek nije postao pravi punopravni građanin. On imatendencija da postane građanin, ali još nije sigurno. Npr. splitski statut u staroj verziji kaže da je jediniuvjet habitatora da postane cives da je tri godine neprekidno nastanjen u Splitu i da će nakon togadobiti status građanina. Međutim, taj status ne govori o tome kako je stranac uopće postaohabitator. Kasnije je statut dobio neke dopune i u tzv. novom splitskom statutu se propisuje dastranac koji boravi u splitu dulje od pola godina mora vršiti sve obaveze prema gradu (plaćati porez,vršiti stražu…) i na taj ga se način izjednačava sa građanima Splita. Neki drugi statuti, npr. Trogirskiuopće ne spominju kako se spominje građanin Trogira. Šibenski statut je dosta strog u tim propisima.On propisuje da stranac mora u gradu živjeti neprekidno 12 godina i da nakon smije zatražitigrađanstvo. Za vrijeme tih 12 godina, on je morao vršiti sve općinske obaveze. Najliberalniji je biozadarski status. Tamo nije bilo ograničenja prema strancima, već su se poticali da dođu u grad. Čim binetko došao sa svojom obitelji u grad i tamo se nastanio, prema statutu, stranac je posto građanin.Štoviše, ako je k tome kupio ili sagradio kuću, bio je čitavih 10 godina oslobođen. Dakle, zadarskistatut je motivirao strance da se dosele. To je bio jedan vrlo liberalan i otvoren statut. Možemogovoriti o gradovima koji su bili zatvoreniji i otvoreniji. Šibenik i Split su bili dosta introvertirani, dokje Zadar bio dosta ekstrovertiran. Ove razlike su izgleda bile uvjetovane i ekonomijom. Zadru sumigracije izgleda bile u interesu, dok ovima nije. Najstariji notarski spisi iz 13. stoljeća da udalmatinskim komunama postoji dosta širok sloj došljaka. To su obično bila niska zanimanja: obrtnici,ribari, mornari, a većina ih je stalno bila u statusu habitatores. Ta pravna kategorija za njih nije bilaprolazna već su je imali cijeli život, a ponekad i njihovi potomci. Oni nisu imali ni teoretsku mogućnostda postanu građanima. Ono što je bilo najvažnije da bi se postalo građaninom je bila ekonomskamoć.

Na kraju trebamo još reći da su pokretači ekonomskih migracija bili s jedne strane pojedincisa svojim problemima i ambicijama. Drugi pokretači su bili samo gradovi. Oni su usmjeravali migracijesvojim statutima jer su bili zainteresirani prije svega za profesionalce. Novo stanovništvo su tretiralina različite načine. Statuti nisu motivirali najniža zanimanja. Ti ljudi su najčešće ostajali u statutuhabitatoresa. S druge strane obrazovani ljudi s rijetkim vještinama su bili vrlo motivirani kako bipostali građani. Oni su bili povlašteni, a ovi drugi su tu bili samo kao neka vrsta nužnog zla. Ovo sudakle neki osnovni procesi koji se odnose na relacije grada i sela u srednjem vijeku.


11. Predavanje (18.01.2012.) Zbornici i običajna prava na teritorijima koji graniče s komunama

Zadnji put smo govorili o raznim pravnim kategorijama u koje su pripadali stanovnici gradova.Zaustavili smo se kad smo govorili o odnosu komuna i stranaca, i zadnje što smo spominjali je bioodnos različitih gradova prema toj kategoriji. Spominjali smo primjere iz raznih statuta dalmatinskihgradova. Oni gradovi koji su bili ekonomski razvijeni su bili otvoreniji prema strancima, gradovi koji subili ekonomski nazadniji su imali dosta restriktivan odnos prema strancima.

Najstariji notarski spisi dalmatinskih komuna iz 13. stoljeća, poglavito iz Trogira i Zadra, namdaju dokaz da su u komunama postojali široki slojevi došljaka koji su živjeli bilo u gradovima bilo uokolnih naselja. Većina tih habitatoresa su bili pripadnici niskih zanimanja (obrtnici, ribari, mornari…)i oni su trajno bili u toj kategoriji. Nisu bili stranci, ali nisu mogli postati ni cives. Taj položaj se čestoodnosio i na njihove nasljednike kroz nekoliko generacija. Zbog toga što nisu uspjeli sami sebeunaprijediti u položaj građana oni nisu imali ni teoretske šanse da se aktivnije uključe u život komune.Habitatores dakle nisu bili samo stranci, već stanovnici koji su tu živjeli već generacijama, ali zbogniskog društvenog položaja nisu se uspjeli uzdići. Status im je ovisio prvenstveno o ekonomskoj moći.

Kada govorimo o tome na koji se način grad odnosio prema pokretanju migracija, možemoreći da postoje dva osnovna pokretača. Prvi pokretač su bili samo ljudi sa svojim ambicijama. Drugipokretač je bila sama komuna kao institucija. Gradovi su usmjeravali migracije određenim propisimagradskih statusa. Neki gradovi su ciljano privlačili novo stanovništvo, zbog nedostatka stanovnika sjedne strane ili potrebe za nekim rijetkim zanimanja. No i ti su gradovi radili razlike. U većinislučajeva, doseljenici nisu bili stručno naobraženi ljudi. Komuna je bila motiviranija da povlasticedodijeli doseljenicima s iznimnim vještinama. To su bili naobraženi ljudi, pa su i u statutarnimodredbama bili povlašteni. Poticaji su dakle bili rezervirani za manji broj ljudi. Svi ostali su bili samooni koji su bili nužni za grad, a radilo se o široko rasprostranjenim profesijama. Osnovna razlikaizmeđu dviju skupina došljaka je bio njihov radni položaj.

Kada se govori o nižim zaposlenjima, tu su prvenstveno radilo o došljacima iz kontinentalnogzaleđa gradova. To su bili postolari, kovači, sluge, sluškinje… Njih je grad prihvaćao samo do gornjegranice svojih prostornih i ekonomskih mogućnosti, ali oni su bili važni i za demografsku sliku grada.Oni su postojali trajno u statusu habitatores.

Kada govorimo o tim ljudima u suvremenim izvorima, treba reći da ih se uglavnom nazivaloimenima one zajednice u koju su se doselili. Dakle stjecali bi epitete de Spalato, de Tragurio, deRagusa. Svi ti novi doseljenici koji su stjecali status habitator su u izvorima nazivani habitator spalati,habitator iader itd. Ako bi se neki od njih možda preselio ili otputovao, i u tim stranim izvorima bi senazivali prema imenima mjesta iz kojih su se doselili (npr. Blaž Jurjev Trogiranin, a zapravo je bio izsela iz trogirske zagore, ali bio je stanovnik Trogira).

U statusu došljaka postoje dvije skupine pravnih običaja. Manjima došljaka, koja je bilaprofesionalno usavršena, je postepeno dospijevala u statut građana. To su bila zanimanja koja su zagrad bila interesantna (učitelji, notari, trgovci, gradonačelnici, umjetnici, arhitekti, kipari, slikari(Nikola Firentinac)). Kada su kraće vrijeme boravili u komuni, oni bi bili u statusu forenses. Ako bidulje ostajali postajali bi habitatores, a kasnije, uz određene uvjete bi postali i građani. Takve ljude bigrad poticao da postani građani. Na taj način, njihovim primanjem, oni su se polagano uključivali ukomunalnu elitu. Drugim riječima, grad je nastojao primamiti istaknute pojedince da postanu građanii da na taj način obogate grad svojim vještinama.

Kada govorimo o odnosu grada i sela, treba reći da je taj odnos ipak bio neravnopravan. Napodručju distrikta, gradsko središte je bilo pravno i gospodarski najmoćnije središte na cijelom tom


prostoru. Ono je na selo utjecalo na više načina, pozitivno i negativno. Grad je na području distriktabio politički i ekonomski nadmoćan, on je dominirao. Osim toga, na području komune je mogaopostojati samo jedan jedini grad. Nije mogao razviti još jedan grad iako je bilo situacija kada se tomoglo dogoditi, primjerice na Hvaru. Međutim, moć postojećeg grada je bila toliko jaka da se gradsuparnik nije mogao razviti. Gradski distrikti su trajno bili područja sela i agrarnoga načina života. Onisu zbog toga bili politički, društveno i ekonomski ovisni o gradu. Ipak treba spomenuti i pozitivneutjecaje grada na selo. Grad je utjecao na razvoj pravih shvaćanja. Stanovnici sela su bili slobodni ljudičiji je položaj bio bolji od položaja stanovnika sela na području srednjovjekovne Hrvatske i Bosne. Onisu bili pravno inferiorni. Osim toga, na području komune nije bilo diskriminacije na temelju porijekla.U trenutku kada osoba postane dijelom komunalnoga prostora, njihovo porijeklo postaje nebitno. TOje primjer pozitivnoga utjecaja komune na okolni prostor. Ipak je omogućavala članovima seoskihzajednica da im status bude bolji nego u Hrvatskoj ili Bosni. Ali i taj pozitivni aspekt je imao svojenaličje. Osobna sloboda seljaka je ipak bila neformalno ograničena ekonomskim prilikama. Iako su bilislužbeno slobodni, oni su bili dosta podložno usmjereni u odnosu na grad i vlasnika zemlje. Za razlikuod kmetova sa svojim gospodarom sklapali ugovor u kojem se definirala radna obveza. Mogli suputovati i pronaći novo mjesto života, ali činjenica jest da su ti ugovori bili za podložnike uglavnomdosta nepovoljni, a nije bilo mogućnosti da utječu na poboljšanje u govora. Distriktualac je nakonisteka ugovora imao tzv. libera migratio, tj. slobodno preseljenje, ali realno on nije imao mnogomogućnosti za odlazak. Vrlo često se znalo dogoditi da bi gospodar zemlje svom podložniku davaonovac na kredit na duže razdoblje. Često se događalo da kmetovi novac ne bi mogli vratiti, kamate birasle i mogućnost da se oslobode duga bi polagano nestajala. Davanje kredita kmetova na područjudistrikta je bio siguran način da ih se podvrgne i učini ne-slobodnima. Novac se nije posuđivao samokao gotovina, već su se posuđivali alati, stoka… Ekonomski gledano, to su bile neke negativneposljedice utjecaja grada na selo. Međutim, usprkos svemu tome kada uspoređujemo seljake napodručjima komuna i one na području Hrvatske i Bosne, seljacima na području komune je ipak bilobolje. Tek će krajem 14. stoljeća se i na područjima komuna javljaju teži uvjeti rada. Kasnije će nastatii pobune, ali tek u ranom novom vijeku.

Pojava sukoba između statuta gradova dalmatinskih komuna i pravnih shvaćanja koja supostojala u selima, koja su prethodno bila u Hrvatskoj, a na koje su se komune kasnije proširile. Kaošto se vjerojatno sjećate, statuti dalmatinskih gradova su potekli iz kasnoantičke tradicije, dakle to supravna shvaćana prenesena još iz ranoga srednjeg vijeka. Ona su povremeno bila obogaćivana nekimnovim pravnim shvaćanima, ali su u principu sva bila na neki način antičkog porijekla. S druge stranepravni akti i običaji koji su postojali na području Hrvatske nisu bili antičkoga porijekla. Sve ono štoznamo o pravnim shvaćanjima izvan komuna, znamo zahvaljujući samo nekolicini sačuvanih izvora, ati izvori koji su sačuvani su iz dosta kasnih razdoblja. Postoje četiri osnovne zbirke koje nam govore otome kakvo je to pravo bilo. To su Vinodolski zakonik, Novigradski zbornik, Vransko običajno pravo iPoljički statut. To su četiri zbornika dokumenata u kojima je sakupljeno sve običajno provo koje jepostojalo na područjima nekih manjih cjelina: Poljica, Vinodol, Vranski distrik i Novigradski distrikt.Smo je jedan od njih iz srednjega vijeka, a to je Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Svi ostali su nastalidosta kasnije. Novigradski zbornik je nastao 1453., Vransko pravo 1454., a Poljički statut je nastao1460. Doduše, postoje neke naznake da je u te zbornike uneseno i dosta toga što je već prijezapisano. Npr. u prvoj rečenici Poljičkoga statuta se kaže da je načinjen novi statut iz staroga statuta,ali taj se stari nije sačuvao, pa ne znamo kako je izgledao. U svakom slučaju, tu se radi odokumentima u kojima su sačuvani nama najstariji poznati pravni običaji na područjuranosrednjovjekovne i kasnosrednjovjekovne Hrvatske, izvan komuna. To pravo se mnogo razlikovalo


od prava u gradovima. Ono što znamo je da su ta prava nastala negdje u 15. stoljeću, a da je bilostaro i da se prenosilo usmenom predajom. Određene osobe su bile zadužene da znaju te propise, aline možemo znati koliko su se pravni običaji mijenjali. Neki od njih su vrlo stari i potječu od vremenaslavenskoga doseljavanja, ali ne možemo sa sigurnošću reci koliko su koji običaji stari. Osim ova četirizbornika, u različitim ispravama koje smo pronašli u dalmatinskim gradovima, najviše u Zadru, postojina mnogo mjesta spomen starih običaja koje bi stanovnici gradova susreli kada bi imali kontakte sasvojim susjedima. U tim dokumentima ti se stari običaju nazivaju consuetude croatorum, običajiHrvata. Latinski izraz consuetudo je ono što mi danas koristimo kao izraz za običajno pravo, pravokoje nije zapisano, ali koje se usmeno prenosi i kojega se stanovnici pridržavaju. Ono je zapisano teku 15. stoljeću, ili u slučaju Vinodola u 13. stoljeću. Naziv Consuetude Croatorum nas upućuje da je turiječ o nekim vrlo starim zakonima običajnoga prava. Ova četiri zbornika su ono što nazivamokodifikacijom staroga običajnoga prava. Potreba da se ono zapise se očito javila kasno. Vinodolskizbornik, koji je najstarija kodifikacija običajnoga prava kaže u uvodu: da se sačuvaju stari običajnizakoni, da potomci ubuduće ne dvoume oko tih zakona. Dakle, jedan od motiva zbog kojih su zakonibili bilježeni je bio taj kako bi se mogli bolje pamtiti. Iz tih zbornika, mi otprilike znamo kako je tekaoproces njihovoga zapisivanja. Znamo da su u svakoj zajednici bili određeni točno određeni ljudi koji senazivaju starcima. Za starce se kaže da su bolje od ostalih poznavali običaje svojih predaka, pa se takou Vinodolskom zakoniku kaže da su starci oni koji su znali da koriste zakonima svojih otaca koje sučuli od svojih djedova. Očito se radi o vrlo starim zakonima. Vinodolski zakon je nastao zbog toga jersu se trebali zapisati običaji između vinodolske vlastele i njihovih podložnika. Radi se o kaznenomobičajnom pravu na jednom hrvatskom vlastelinstvu. Ostala tri zbornika su nastala iz jednog drugograzloga, kako bi se mogli zapisati i na taj način sačuvati odnosi u običajnom pravu na granicamaMletačke republike, na dodirnoj točki između komuna koje su sada postali mletački posjedi ihrvatskih općina u zaleđu, koje su sada došle u domenu Venecije, ali nisu bile komunalne po svomporijeklu već hrvatske. To su dakle dva razloga zapisivanja.

Novigradski zbornik pravnih propisa kaže da su to „običaji koji su bili na tlu Hrvatske izmeđuNina i Knina“. Svi ti zbornici imaju neke zajedničke karakteristike. Nije sama činjenica da se oninazivaju propisi Hrvata ono što ih povezuje, već ih povezuju i same odredbe koje se unutra nalaze.Prvo, one sadrže stare običaje na tlu Hrvatske u određenim zajednicama koje su imale različitestupnjeve svoga gospodarskoga i društvenoga razvitka. Naravno da se Novigrad, Vinodol i Poljica nisujednako razvijali. Drugo, oni su svi sastavljeni prema izjavama predstavnika sela, dakle usmenompredajom, prenošenjem onoga što je bila praksa koja se pamtila vrlo dugo. Treće, svi ti zbornici susastavljeni radi pravne sigurnosti stanovnika. Stoljećima se nije osjećala potreba zapisivanja, tek utrenutcima kada se pojavila opasnost da netko drugi promijeni ili ukine njihova prava oni su ih odlučilizabilježiti i na taj način sačuvati. Štoviše, oni su ih i nosili u središta nove vlasti kako bi ih nova vlastpotvrdila. Dobar primjer toga je Novigradski zakonik koji je bio odnesen gradskome knezu u Zadar,mletačkome knezu, koji je trebao potvrditi njihova stara prava. Trebalo je dobiti potvrdu njihovihprava u trenutku kada se mijenjala vrhovna vlast. Osim Vinodolskog zakona, svi ostali su nastali uvremenu rane mletačke vlasti, nakon što je Venecija osvojila Dalmaciju. Trebalo je nekako usuglasitinovu vlast sa postojećem stanju na terenu. U gradovima su postojali statuti, a izvan komuna sezateklo staro hrvatsko običajno pravo koje je trebalo kodificirati i zakonski ih ovjeriti u središtu novevlasti. U slučaju Dalmacije, ta središta su bila sjedišta komuna. Tim potvrdama su stanovnici u zaleđustjecali pravnu sigurnost. Zbornici su na taj način postajali pravno jednako vrijedni statutimadalmatinskih komuna. TO je najvažnija posljedica.


Običaji, ono što se znao od davnine i što se ponavljalo kroz generacije, su bili zapravo temeljcjelokupnoga društvenoga i gospodarskoga života jedne zajednice u srednjem vijeku. Običaji su seponekad preuzimali i u statutarno pravo komuna. Npr. ako se sjetimo primjera splitskog načelnikaGargana iz 13. stoljeća, koji je kada je sastavio prvi zbornik propisa naredio da se zapišu svi dobriobičaji koji su u gradu vrijedili od starine. Pitanje je naravno, koji su od tih običaji bili antičkogaporijekla, a koji su bili novi. Sigurano je da je Gargano pod utjecajem talijanskih pravnih škola, uz tenajstarije običaje uvrstio i neke novosti iz Italije. On je pravo podijelio na sustavno, procesno ikazneno. Kad govorimo o običajnom pravu na istočnoj obali Jadrana, možemo reći da se ono dijeli nadvije skupine. Prvo je običajno pravo dalmatinskih komuna, koje je kombinacija antičkih pravnihtradicija i talijanskih novih pravnih praksi. Druga vrsta običajnog prava je običajno pravo Hrvata uzaleđu gradova, koje je slavenskog porijekla. Postavlja se pitanje do kakvih je poremećaja dolazilokada bi se ta dva različita pravna shvaćanja sukobila? Dobar primjer toga je grad Šibenik koji je biojedini među dalmatinskim komunama koji nije imao antičko porijeklo. Šibenik je hrvatski grad odpočetka. ON je dakle bio grad u kojem se na dobar grad može pratiti kombinacija hrvatskog običajnogprava s jedne strane i novoga komunalnoga statutarnoga prava. Kako je Šibenik postao komuna tekna kraju 13. stoljeća kada je dobio i biskupa, on je trebao na neki način uskladiti svoje slavenskopravo sa talijanskim i antičkim pravom kakvo je bilo u drugim komunama. U jednom dokumentu iz1292. godine navodi se dobar primjer tih promjena do kojih je tada u Šibeniku došlo. Kaže se ujednom dokumentu “prije 30 godine žene nisu imale pravo na baštinu u skladu sa šibenskimobičajem.“ Dakle, trideset godina ranije je vrijedilo u Šibeniku je vrijedilo staro slavensko pravo, čijeje jedna značajka to da žene nemaju pravo nasljeđivanja. Taj propis nije postojao u komunalnompravu i ona se morala promijeniti. Šibenik je jedan od gradova koji je morao mijenjati svoje stareobičaje kako bi se uskladio s drugim komunama.

Promjene u Dalmaciji u 15. stoljeću, dolaskom Venecije na vlast, na nekim mjestima suzadržane stare odredbe hrvatskoga prava, ali su zadržane i neke pravne norme statutarne tradicijekomuna. Upravo se zato i javila potreba da se stare tradicije sakupe i kodificiraju i da se ovjere ucentru moći.

Običajno pravo ima dva osnovna smisla: sadržajni i teritorijalni. Kada se kaže sadržajni, mislise na ono na što se ta riječ odnosi u određenom kontekstu. Taj kontekst se mogao mijenjati, ovisno osituaciji, dokumentu… On se odnosio najčešće na obaveze kmeta prema vlastelinu, na visinu rente,vrstu darova, jeli imao pravo na ispašu na određenom mjestu, pravo korištenja vode. Odnosio se i nanasljedno pravo. Dakle, uglavnom materijalni problemi. Kada govorimo o teritorijalnom smislu,zapravo govorimo o tome gdje se taj pojam pojavljuje, u kojim društvima i geografskim prostorima.TU možemo govoriti o tri različite razine u prostoru: razina sela (običaj sela koji je vrijedio samo napodručju te zajednice), razina kotara (distrikta), razina cijeloga kraljevstva (čitava Hrvatska, regnum).Spominju se ponekad i običaji koji vrijede za druga kraljevstva. Tako ponekad znamo za običaje izUgarske. Kada se u izvorima spominje consuetudo croatorum (običaj Hrvata), izgleda usprkos svimnedoumicama i nejasnoćama da se tu radi o prežitcima najstarijega prvobitnoga gospodarskogadruštvenoga uređenja Hrvata. Taj izraz se doduše u izvorima javlja dosta kasno, tek u 14. stoljeću, alinema dvojbi da se radi o vrlo starim običajima iz najranijega vremena dolaska i naseljavanja Hrvata.Naravno, ostaje pitanje u kojoj su se mjeri ti običaji tokom vremena mijenjali.

U ranom 15. stoljeću dolazi do sukoba dvaju pravnih shvaćanja, nakon ekspanzije Venecijeizvan distrikta dalmatinskih komuna. Ta nova vlast koja proširila je došla na područja koja nisu bilakomunalna i koja se nisu vodila prema komunalnim statutima, već su se vodila prema staromobičajnom pravu koje su naslijedila. Nova mletačka vlast je u toj situaciji priznala postojanje starih


pravnih običaja i zadržala ih je kao važeće propise. To je bitno naglasiti. Ona nije dokinula propise većih je priznala. U tom trenutku nastaju zbornici. Postojala je potreba da se pravne tradicije potvrde iskupe na jednom mjestu. To je razlog zašto su zbornici običajnog prava i nastali. Običajno pravo jenastavilo vrijedi u distriktima koji su prije bili hrvatski, a sada mletački. U gradovima je nastavilovrijediti komunalno pravo. Imamo nekoliko primjera kada su mletački kneževi u Zadru tražili pravnesavjete. Jednom je jedan zadarski knez, mlečanin, tražio pravni savjet od suda u Kninu jer je sud uKninu bio pravna instanca koja je bila stručna i nadležna za područje hrvatskoga običajnoga prava.Razlike između običaja na hrvatskim područjima koja su ustala u sastav Mletačke republike su dakleposljedica naročitog povijesnog razvoja tih krajeva u odnosu na povijesni razvoj komuna. Novigrad jevrlo dugo i vrlo trajno bio u sastavu hrvatske države i logično, u skladu s tim, on je bio pod hrvatskimobičajnim pravom. S druge strane, Vranski distrikt se također dugo nalazio u Hrvatskoj, ali je negdje u12. stoljeću bio poklonjen vitezovima templarima, a kasnije Ivanovcima. Kako su oni dugo vremenabili vlasnici toga kraja koji je kasnije ušao u sastav Mletačke republike, ti vitezovi, koji porijeklom biliuglavnom Francuzi, su na području Vrane doveli neke potpuno nove i potpuno strane pravne običaje.Na nekim područjima se pravna norma razvijala dosta specifično. Nastaju razne kombinacije različitihutjecaja. Sva ta prava je Venecija u 15. stoljeću sačuvala. Omogućila je stanovnicima da se i dalje držesvojih običaja.

Primjer pitanja: Objasnite odnos prema strancima u statutima dalmatinskih komuna.

12. Predavanje (prof. Raukar, 27.01.2012.)

13. Predavanje (prof. Raukar, 28.01.2012.)

Documents

Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak i Drustveni Rast