Devet prineva u AmberuIPoinjalo je okonavati, nakon neega to mi se inilo gotovo kao cijela vjenost. Pokuao sam micati nonim prstima, uspio. Leao sam na bolnikom krevetu a noge mi bijahu u gipsu, ali jo uvijek sam ih imao. vrsto stisnuh oi, pa ih otvorih, triput. Soba se smirila. K vragu, gdje sam ? A potom se magla polako razderala i meni se vratilo neto od onoga to se naziva sjeanjem. Sjetih se noi i bolniarki i injekcija. Svaki put kad bi se stvari poele malo bistriti, pojavio bi se netko i s neim me upiknuo. Tako je to bilo. Da. Sad sam se, dodue, osjeao napola pristojno. Morat e prestati. Zar ne? Napadne me jedna misao: Moda i nee. Pojavi se prirodna sumnjiavost glede istoe svih ljudskih motiva i sjedne mi na prsa. Bili su me prenatrpali narkoticima, iznenada shvatih. Bez nekog pravog razloga, sudei po tome kako sam se osjeao, i s nimalo razloga da sad prestanu, ako su bili plaeni da nastave s tim. Dakle, budi miran i ostani omamljen, ree glas mog najgoreg, premda mudrijeg, 'ja'. Pa tako i uinih. Nekih desetak minuta kasnije kroz vrata proviri bolniarka, a ja sam, naravno, jo uvijek pilio klade. Otila je. Dotad sam ve rekonstruirao poneto od onoga to se zbilo. Doivio sam nekakvu nesreu, blijedo sam se sjeao. to se dogodilo kasnije jo uvijek bijae u magli; a o onome to je bilo prije nisam imao pojma. Ali prvo sam bio u bolnici, a tek onda su me doveli ovamo, sjetih se. Zato? Nisam znao. Kako bilo da bilo, noge su mi bile prilino dobro. Dovoljno dobro da izdre moju teinu, premda nisam znao koliko je vremena-1-

prolo od njihova loma a znao sam da su bile slomljene. Pa sjedoh. Za to mi je trebao pravi napor, jer miii mi bijahu vrlo umorni. Vani je bilo mrano, a iza prozora stajala je aica golih zvijezda. Uzvratih im namigivanjem i prebacih noge preko ruba kreveta. Zavrtjelo mi se u glavi, ali vrtoglavica je uskoro prestala, pa ustadoh, grevito se drei za ipku pri uzglavlju kreveta, i zakoraih. Dobro. Noge su me drale. Dakle, teoretski, bijah u dovoljno dobrom stanju da mogu ietati odavde. Vratih se natrag do kreveta, ispruih se na njemu i poeh razmiljati. Znojio sam se i podrhtavao. Vizije ueerenih ljiva i tako dalje. Neto je trulo u dravi Danskoj... Bila je to nesrea povezana s autom, prisjetih se. I to vraki dobrim... A onda se otvorie vrata i kroz tanke proreze ispod trepavica ugledah bolniarku s injekcijom u ruci. Prila je krevetu, enska irokih bokova s tamnom kosom i velikim rukama. Uspravih se na krevetu ba kad se pribliila. "Dobra veer," rekoh. "to-dobra veer," odvrati ona. "Kad izlazim odavde?" upitah. "Morat u pitati Doktora." "Uinite to," rekoh. "Zavrnite rukav, molim vas." "Ne, hvala." "Moram vam dati injekciju." "Ne, ne morate. Ne treba mi." "Bojim se da to jedino Doktor moe odluiti." "Onda ga poaljite ovamo neka mi to kae. Ali u meuvremenu, ja to ne doputam." "Bojim se da imam svoje zapovijedi." "Imao ih je i Eichmann, a pogledajte to se njemu dogodilo,"-2-

i polako odmahnuh glavom. "Dobro," ree ona. "Morat u ovo prijaviti..." "Molim vas, dajte," rekoh, "a usput mu i recite da sam odluio sutra se ispisati iz bolnice." "To je nemogue. Ne moete ak ni hodati... imali ste i unutranje ozljede." "Vidjet emo," rekoh ja. "Laka vam no." Ona odjuri van bez odgovora. I tako ostadoh leati i razmiljati. inilo se da sam u nekakvoj privatnoj ustanovi to je znailo da netko plaa raune. Koga sam poznavao? Iza mojih kapaka nije se pojavila vizija niti jednog roaka. Niti prijatelja. Koga to ostavlja? Neprijatelje? Razmisliti nekoliko trenutaka. Nita. Nisam znao nikoga tko bi me ovako financirao. Sletio sam s autom s litice u jezero, iznenada se sjetih. I to je sve ega sam se sjeao. Ja sam... Napeo sam se i poeo se opet znojiti. Nisam znao tko sam. Ali tek toliko da se neim zaokupim, sjedoh i skinuh sve zavoje. inilo mi se da sam dobro ispod njih, a i inilo mi se da bi bilo dobro da to uinim. Slomio sam gips na desnoj nozi, pomogavi si metalnom ipkom koju sam bio skinuo s uzglavlja kreveta. Iznenada me uhvati osjeaj da moram to prije otii odavde, da postoji neto to moram uiniti. Isprobah desnu nogu. Bila je u redu. Razbih gips i na lijevoj nozi, pa ustadoh i odoh do ugraenog ormara. Nita od odjee. A onda zauh korake. Vratih se u krevet i prebacih pokriva preko slomljenog gipsa i razmotanih zavoja. Vrata se jo jednom otvorie. A potom je svud oko mene bilo svjetlo, a na vratima je stajala mrga u bijeloj kuti, s rukom na prekidau. "to ja to ujem o zagoravanju ivota sestri?" upita on i vie-3-

se nisam mogao praviti da spavam. "Ne znam," rekoh ja. "to?" To ga je zbunilo na trenutak, ree mi njegov namrten izraz, a onda: "Vrijeme je za vau injekciju." "Jeste li vi dr. med.?" upitah. "Ne, ali sam ovlaten da vam dam injekciju." "Koju ja odbijam," rekoh, "to je moje zakonsko pravo. to se to vas tie?" "Dobit ete svoju injekciju," ree on i prie mi s lijeve strane kreveta. U ruci koja mu je dotad bila skrivena iza lea drao je pricu. Bio je to vrlo nepoten udarac, otprilike desetak centimetara ispod kope remena, rekao bih, koji ga je ostavio na koljenima. "-------------!" ree on nakon nekog vremena. "Priblii mi se jo jednom na domet pljuvake," rekoh, "pa vidi to e se dogoditi." "Imamo metode postupanja s pacijentima poput vas," prodahe on. Pa sam znao da je dolo vrijeme za akciju. "Gdje mi je odjea?" upitah. "-------------!" ponovi on. "Onda pretpostavljam da u morati uzeti tvoju. Daj mije." S treim ponavljanjem ve mi je postajalo pomalo dosadno, pa mu nabacih posteljinu preko glave i mlatnuti ga metalnom ipkom. Za dvije minute, po mojoj procjeni, ve sam bio odjeven od glave do pete u bijelo, u boju Moby Dicka i sladoleda od vanilije. Runo. Nagurah tipa u ormar i pogledah kroz prozor. I vidjeh Stari Mjesec s Mladim Mjesecom u naruju iznad reda jablanova. Trava bijae srebrnkasta i svjetlucava. No se zadnjim snagama cjenkala sa Suncem. Nije bilo niega to bi mi pokazalo gdje se ovo mjesto nalazilo. inilo se da sam na treem katu zgrade, a dolje s lijeve strane vidio se pravokutnik svjetla za koji pretpostaviti da predstavlja prozor sobe na prvom katu iza kojega bijae netko budan. Izioh iz sobe i promotrih hodnik. Lijevi je dio zavravao-4-

prozorom, a do tamo su sa avake strane bila jo po dvoja vrata, koja su vjerojatno vodila u sobe poput moje. Odoh pogledati kroz prozor i vidjeh jo tla, jo drvea, jo noi, nita novo. Okrenuh se i krenuh u drugom smjeru. Vrata, vrata, vrata, a ni ispod jednih nije dopiralo svjetlo, a jedini zvuk bijahu moji koraci u prevelikim posuenim cipelama. aljivdijin sat pokazivao je pet etrdeset i etiri. Metalna ipka za pojasom, pod bijelom bolnikom kutom, uljala mi je kuk dok sam hodao. Na otprilike svakih est metara nalazila se stropna svjetiljka koja je bacala nekih etrdeset vati svjetla. Dooh do stubita s desne strane, koje je vodilo prema dolje, pa njime i krenuh. Bilo je prekriveno tepihom i tiho. Drugi je kat izgledao tono poput mojeg, samo redovi soba, pa nastavih dalje. Doavi do prvog kata skrenuh desno, traei vrata ispod kojih dopire svjetlo. Naoh ih gotovo na kraju hodnika i nisam troio vrijeme na kucanje. Za velikim sjajnim stolom sjedio je tip u kriavom frotirastom ogrtau, pregledavajui neku vrst poslovne knjige. To nije bila soba nikakvog bolniara. On me pogleda zaarenim, razrogaenim oima a usne mu se krenu nadimati krikom koji ipak nisu ispustile, moda zbog mog odlunog izraza lica. On brzo ustane. Zatvorih vrata za sobom, prioh, rekoh: "Dobro jutro. U nevolji ste." Ljudi su oito uvijek znatieljni kad se radi o nevoljama, jer nakon tri sekunde, koliko mi je trebalo da prijeem sobu, njegove rijei bijahu: "Kako to mislite?" "Mislim," rekoh, "da vas eka tuba za to to ste me drali incommunicado, te jo jedna za nesavjesno postupanje lijenika i neodgovornu uporabu narkotika. Ve patim od sindroma odvikavanja i lako bih mogao uiniti neto nasilno..." "Gubite se odavde," ree on. Primijetih kutiju cigareta na njegovu stolu. Ponudih se i-5-

rekoh: "Sjedite i zaepite. Ima stvari o kojima moramo porazgovarati." Sjeo je, ali nije zaepio: "Krite nekoliko pravila," ree. "Pustit emo neka sud odlui tko je vei krivac," odvratih. "elim svoju odjeu i osobne stvari. Izlazim odavde." "Niste u stanju" "Nitko vas nije nita pitao. Uinite to kaem istog trena ili se pravdajte pred zakonom." On krene prema pucetu na rubu stola, ali pljusnuh ga po ruci. "Istog trena!" ponovih. "To ste trebali pritisnuti kad sam uao. Sad je prekasno." "Gospodine Corey, oteavate situaciju..." Corey ? "Nisam se ovamo sam prijavio," rekoh, "ali prokleto sam siguran da se imam pravo sam odjaviti. A sad je vrijeme za to. Pa krenimo na posao." "Oigledno, vi niste u stanju otii odavde. Pozvat u nekoga tko e vas otpratiti natrag do vae sobe i smjestiti vas u krevet." "Nemojte," rekoh, "ili ete vrlo brzo saznati u kakvom sam stanju. Sad, imam nekoliko pitanja. Prvo je: tko me prijavio ovamo i tko podmiruje raune?" "Dobro," uzdahne on, a njegovi se siuni brkovi boje pijeska objesie najnie to su mogli. On otvori ladicu, gurne ruku unutra, ali ja sam bio na oprezu. Lupio sam ga po njemu prije no to je stigao otpustiti kokot: kalibar 0.32, automatik, Colt. Uzeh ga sa stola kamo je bio pao, uperih ga prema tipu i rekoh: "Odgovorit ete na moja pitanja. Oito je da me smatrate opasnim. Moda s razlogom." On se slabano nasmijei, zapali cigaretu to bijae pogreka ako je namjeravao glumiti hladnokrvnost. Ruke su mu se tresle. "Dobro, Corey ako e vas to usreiti," ree on. "Prijavila vas je vaa sestra." "?" pomislih ja.-6-

"Koja sestra?" upitah. "Evelyn," ree on. Nikakvog komeanja u memoriji. Pa, "To je smijeno. Evelyn nisam vidio ve godinama," rekoh ja. "Ona ak ni nije znala da sam u ovome dijelu zemlje." On slegne ramenima. "Ipak..." "Gdje sad ivi? elim je nazvati," rekoh. "Nemam njezinu adresu pri ruci." "Naite je." On ustane, prijee sobu do ormaria s ladicama, otvori ga, proeprka po njemu, izvue papir. Proitah ga. Gospoa Evelyn Flaumel... Adresa u New Yorku bila mi je takoer nepoznata, ali zapamtih je. Na papiru je pisalo da mi je ime Carl. Dobro. Dodatne informacije. Zadjenuh pitolj za pojas, pored ipke, sa zakoenim kokotom, naravno. "Dobro," rekoh mu. "Gdje mi je odjea i koliko ete mi platiti?" "Odjea vam ja bila unitena u nesrei," ree on, "a moram vam rei i to da su vam obje noge bile slomljene lijeva na ak dva mjesta. Iskreno govorei, nije mi jasno kako se uspijevate odrati na nogama. Prola su tek dva tjedna" "Uvijek brzo zacijeljujem," rekoh. "Sad, to se tie novaca..." "Kojih novaca?" "Izvanparnike nagodbe za moju tubu." "Ne budite smijeni!" "Tko je smijean? Pristat u na tisuu, u gotovini, odmah." "Takvo neto neu ak ni uzeti u obzir." "Pa, bolje bi vam bilo da to ipak uinite, jer pobijedili vi na sudu ili ne, pomislite samo na reputaciju koju bi ovo mjesto dobilo nakon sveg publiciteta koji bi prethodio parnici. Namjeravam stupiti u kontakt s Amerikim medicinskom udrugom, novinama..." "Ucjena," ree on, "s kojom ne elim imati nikakve veze." "Platite sad ili platite kasnije, nakon sudske presude," rekoh. "Meni je svejedno. Ali sad bi vam bilo jeftinije." Ako pristane, to bi znailo da su moja nagaanja tona i da je-7-

u pitanju nekakva prljava igra. Sijevao je pogledom na mene, ne znam koliko dugo. Napokon: "Nemam ovdje tisuu u gotovini." "Ponudite kompromis," rekoh. Nakon jo jedne pauze: "To je kraa." "Ne ako se radi o gotovini, Charlie. Pa, recite." "Moda imam pet stotina u sefu." "Izvadite ih." Nakon to je pregledao sadraj malog zidnog sefa, on mi ree kako unutra ima etiristo-trideset dolara, a ja nisam elio ostavljati otiske na sefu samo da bih provjerio govori li istinu. Pa prihvatih ponueno i nagurah novanice u dep. "Koja je najblia taksi-sluba koja opsluuje ovo mjesto?" On mi ree, ja provjerih u imeniku koji mi otkrije da smo na sjeveru drave. Natjerah njega neka mi pozove taksi, jer nisam znao kako se ovo mjesto zove, a nisam elio da on sazna u kakvom mi je stanju memorija. Jedan od zavoja koje sam skinuo jest bio oko moje glave. Dok je nazivao uo sam ga kako izgovara naziv: Privatna bolnica Greenwood. Ugasih cigaretu, uzeh jo jednu iz kutije, pa sjedoh u smei naslonja pokraj police s knjigama, skinuvi svojim stopalima s grbae otprilike devedesetak kila. "ekat emo ovdje, a onda ete me otpratiti do vrata," rekoh. Od njega vie nisam uo niti rije.

IIBilo je oko osam kad me taksi iskrcao na nasumino odabranom uglu u najbliem gradu. Platih vozau i nastavih dalje pjeice, hodajui nekih dvadesetak minuta. A onda zastadoh pred gostionicom, naoh prazan odjeljak, pa naruih, pojedoh i popih sok od narane, par jaja, tost, unku i tri alice kave. Nakon to sam doruku dao dobrih sat vremena, krenuh dalje, naoh trgovinu odjeom, pa priekah do njena otvaranja u devet i trideset. Kupio sam hlae, tri sportske koulje, remen, donje rublje i-8-

par cipela koje su mi bile po mjeri. Takoer sam uzeo i rupi, novanik i depni ealj. A onda sam pronaao postaju linije Greyhound i ukrcao se na autobus za New York. Nitko me nije pokuavao zaustaviti. inilo se da nitko ne traga za mnom. Sjedei u busu, promatrajui krajolik sav u jesenjim bojama kojeg su kakljali otri vjetrovi pod jasnim, hladnim nebom, pretresao sam u mislima sve to sam znao o sebi i okolnostima koje su me okruivale. U Greenwood me smjestila sestra Evelyn Flaumel. To je uslijedilo nakon automobilske nesree koja se zbila prije otprilike dva tjedna, a u kojoj sam zadobio nekoliko prijeloma kostiju koji mi vie nisu priinjavali nikakve tekoe. Nisam se sjeao sestre Evelyn. Osoblje Greenwooda dobilo je upute neka me dre u krevetu, bojalo se zakona kad sam se oslobodio i zaprijetio im njime. U redu. Netko me se boji, iz nekog razloga. Pa u igrati tu ulogu. Prisilih svoj um da se vrati unatrag do trenutka nesree, razmiljajui o tome sve dok me nije zaboljela glava. Nije to bila nesrea. Takav sam dojam imao, premda nisam znao zato. Otkrit u, a onda e netko platiti za to. I to vrlo, vrlo mnogo. Gnjev, straan, plane u sredini mog tijela. Tkogod me pokuao ozlijediti, iskoristiti, uinio je to na vlastitu tetu i sad e dobiti ono to ga ide, o kome god da se radilo. Osjeao sam snanu elju da ubijem, da unitim osobu koja je bila odgovorna za to, i znao sam da to nije prvi put u ivotu da se osjeam ovako, i znao sam, takoer, da sam u prolosti ve tako i postupio. Vie nego jednom. Zurio sam kroz prozor, promatrajui kako pada mrtvo lie. Stigavi u Veliki Grad, prvo to uinih bijae odlazak na ianje i brijanje u najbliu brijanicu; drugo: odjenuo sam istu koulju i potkoulju, jer ne mogu podnijeti dlake koje upadnu za ovratnik. Automatik kalibra 0.32, vlasnitvo nepoznate osobe u Greenwoodu, bio mi je u desnom depu jakne. U sluaju da me sestra ili oni iz Greenwooda odlue dati uhititi na brzinu, nedoputeno noenje oruja vjerojatno bi im ilo na ruku, ali ipak sam odluio zadrati pitolj.-9-

Prvo bi me morali pronai, a ja sam morao otkriti razlog. Nakon brzog ruka vozio sam se podzemnom eljeznicom sat vremena, a potom uzeo taksi do Evelynine adrese u Westchesteru, do moje sestre na papiru, do potencijalnog poticaja mome sjeanju, nadao sam se. I prije no to sam tamo stigao ve sam bio odluio kako u se ponaati. I tako, kad su se vrata goleme stare kue nakon trideset sekundi otvorila u odgovor na moje kucanje, znao sam to u rei. Bio sam razmislio o tome hodajui uz dug, vijugav prilaz posut bijelim ljunkom, izmeu tamnih hrastova i svijetlih javorova, dok mi je lie utalo pod stopalima, dok sam osjeao hladan vjetar na svjee izbrijanom vratu pod podignutim ovratnikom jakne. Miris tonika za kosu mijeao se s vlanim vonjem brljana koji je prekrivao sve zidove tog starog zdanja od cigle. Nikakvog osjeaja familijarnosti. Nije mi se inilo da sam ikad prije bio ovdje. Pokucao sam, zauo odjek. Zabio sam ruke u depove i ekao. Kad su se vrata otvorila, ja se nasmijeih i kimnuh bradaviastoj slukinji s loim tenom i portorikanskim naglaskom. "Da?" ree ona. "elio bih vidjeti gospou Evelyn Flaumel, molim." "Koga da najavim?" "Njenog brata Carla." "Oh, uite, molim vas," ree ona. Uoh u predvorje iji pod bijae mozaik od malih ploica boje tirkiza i lososa, a zidovi boje mahagonija; velike zelene lisnate stvari stajale su s lijeve strane, a sa stropa je kocka od stakla i emajla bacala uto svjetlo. Cura ode, a ja se ogledah oko sebe, traei neto poznato. Nita. ekao sam. Slukinja se vratila, nasmijeila se, kimnula. "Molim vas, slijedite me," ree. "Primit e vas u knjinici." Krenuh za njom, uz tri stube pa niz hodnik pored dvoja zatvorena vrata. Trea slijeva bijahu otvorena i slukinja mi pokae- 10 -

neka uem. Zakoraili, a onda zastadoh na pragu. Poput svih drugih knjinica, i ova bijae puna knjiga. U njoj su takoer bile i tri slike, dva tiha pejzaa i jedna koja je prikazivala more. Na podu debeli zeleni tepih. Pokraj velikog radnog stola bijae veliki globus s kojega me gledala Afrika, a iza njega osmerokrilni prozor od zida do zida. Ali nijedno od toga nije bilo razlogom zato sam zastao. ena za stolom imala je zeleno-plavu haljinu V izreza i irokog ovratnika, dugu kosu i duge ike boje koja bijae neto izmeu oblaka u zalasku sunca i ruba plamena svijee u inae mranoj sobi, boje koja bijae prirodna, nekako sam znao, a oi iza naoala za koje sam bio siguran da joj ne trebaju bijahu plave poput jezera Erie u tri popodne za ljetnoga dana bez ijednog oblaka; boja njenog osmijeha stisnutih usana slagala se s bojom njene kose. Ali nijedno od toga nije bilo razlogom zato sam zastao. Znao sam je, odnekud, premda nisam mogao rei odakle. Prioh, i sam se smijeei. "Bok," rekoh. "Sjedni," ree ona, "molim te," pokazujui mi na visoki naslonja, napuhan i naranast, od one vrste nagnute tono pod kutem kakav sam volio za ljenarenje. Sjedoh, a ona se zagleda u mene. "Drago mi je da te vidim opet na nogama." "I meni. Kako si?" "Dobro, hvala. Moram priznati da nisam oekivala da u te vidjeti ovdje." "Znam," muljao sam, "ali evo me, dooh ti zahvaliti za sestrinsku brigu i ljubaznost." Dopustih da trunka ironije odzvoni unutar moje reenice, tek toliko da vidim njenu reakciju. U tom je trenutku u sobu uao ogroman pas irski vujak i sklupao se ispred stola. Za njim ue jo jedan, dvaput obie globus, pa i on legne. "Pa," ree ona, uzvraajui ironijom, "to je bilo najmanje to sam mogla uiniti za tebe. Trebao bi voziti paljivije." "Ubudue," rekoh, "bit u oprezniji, obeajem." Nisam znao kakvu igru igram, ali s obzirom da ona nije znala da ja ne znam, odluih iz nje izvui sve informacije koje uspijem. "inilo mi se da- 11 -

bi te vjerojatno zanimalo u kakvom sam stanju, pa ti dooh pokazati." "Zanimalo me, zanima me," odvrati ona. "Jesi li jeo?" "Lagani ruak, prije nekoliko sati," rekoh. Ona pozvoni slukinji i narui hranu. Potom: "I mislila sam da e na svoju ruku otii iz Greenwooda," ree ona, "im bude mogao. Ali nisam mislila da e to biti ovako brzo i nisam mislila da e doi ovamo." "Znam," rekoh, "zato sam i doao." Ona mi ponudi cigaretu i ja prihvatih, pa zapalih njenu, zapalih svoju. "Uvijek si bio nepredvidljiv," ree mi napokon. "I dok ti je to u prolosti esto pomagalo, da sam na tvom mjestu sad ne bih raunala na to." "Kako to misli?" "Ulozi su previsoki za blefiranje, a mislim da je to ono to ti pokuava uiniti dolaskom ovamo. Uvijek sam se divila tvojoj hrabrosti, Corwine, ali ne budi glup. Zna kako stvari stoje." Convin? Dodaj pod 'Corey'. "Moda ne znam," rekoh. "Neko sam vrijeme spavao, sjea se?" "Hoe rei da nisi bio u kontaktu?" "Nisam imao prilike otkad sam se probudio." Ona nagne glavu na jednu stranu i suzi te svoje prekrasne oi. "Nije jako vjerojatno," ree, "ali jest mogue. Mogue. Moda govori istinu. Moda. Pretvarat u se da je tako, zasad. U tom sluaju moe biti da si postupio pametno. Pusti me da razmislim." Povukoh dim, nadajui se da e rei jo neto. Ali nije, pa odluih iskoristiti ono to se doimalo kao prednost u igri koju nisam znao, s nepoznatim igraima i s ulozima o kojima nisam imao pojma. "injenica da sam ovdje pokazuje neto," rekoh. "Da," ree ona, "znam. Ali ti si pametan, pa je mogue da pokazuje vie no samo jednu stvar. ekat emo i vidjeti." ekati to? Vidjeti to? Koju stvar? Uto stigoe bifteci i vr piva, to me privremeno liilo obveze davanja zagonetnih i openitih izjava koje bi ona mogla protumaiti- 12 -

kao suptilne ili oprezne. Moj biftek bijae dobar, ruiast iznutra i soan; trgao sam svjei hrskavi kruh zubima i gutao pivo s velikom glau i ei. Ona se nasmije promatrajui me, reui sitne komadie svoje hrane. "Volim zanos s kojim napada ivot, Corwine. To je jedan od razloga zato bi mi bilo mrsko vidjeti kako se od tog ivota odvaja." "I meni," promrmljah. A i ja sam promatrao nju dok sam jeo. Vidio sam je u plesnoj haljini duboka izreza i bogato nabranog donjeg dijela, zelenoj poput zelenila mora. Bilo je tu glazbe, plesa, glasova oko nas. Ja sam nosio crno i srebrno... Vizija izblijedi. Ali bio je to komadi pravog sjeanja, znao sam, i u sebi opsovali, ljut to nisam mogao vidjeti cijelu sliku. to je to govorila, odjevena u svoje zeleno, meni u mojem crnom i srebrnom, te noi, iza glazbe, plesa i glasova? Natoih nam jo piva iz vra i odluih testirati viziju. "Sjeam se jedne noi," rekoh, "kad si bila sva u zelenom, a ja u mojim bojama. Kako su se lijepima inile sve stvari i glazba..." Njeno lice poprimi pomalo nostalgino zamiljen izraz, obrazi se izgladie. "Da," ree ona. "Nisu li to bila vremena?... Doista nisi bio u kontaktu ni s kim?" "asna rije," rekoh, koliko god to vrijedilo. "Stvari su se pogorale," ree ona, "a Sjene sadre vie uasa no to je itko mislio..." "I...?" upitah. "On jo uvijek ima svoje probleme," zavri ona. "On." "Da," nastavi, "i eljet e znati gdje ti stoji u svemu tome." "Ovdje," rekoh. "Hoe rei...?" "Zasad," rekoh joj, moda prebrzo, jer njene oi se previe rairie, "s obzirom da jo uvijek ne znam potpuno stanje stvari," togod to znailo. "Oh." Zavrili smo s biftecima i pivom, dali kosti psima. Nakon- 13 -

toga smo pijuckali kavu i ja se poeh osjeati nekako bratski, ali suspregnuh taj osjeaj. Upitah: "to je s drugima?" to je moglo znaiti bilo to, a zvualo je sigurno. Na trenutak se pobojah da e me upitati to sam time mislio. Umjesto toga ona se zavali unatrag u naslonjau, zagleda se u strop i ree: "Kao i obino, nitko se novi ne javlja. Moda si ti postupio najmudrije od svih. Ja uivam u tome. Ali kako da ovjek zaboravi slavu?" Spustih pogled, jer nisam bio siguran to bi se u njemu trebalo odraavati. " "Ne moe zaboraviti," rekoh. "Nikad." Uslijedila je duga neugodna tiina, nakon koje ona ree: "Mrzi li me?" "Naravno da ne," odgovorih. "Kako bih mogao s obzirom na sve?" inilo se da joj je to bilo drago uti, i ona pokae zube, koji bijahu vrlo bijeli. "Dobro, i hvala ti," ree ona. "togod drugo bio, ti si ipak kavalir." Naklonih se i nacerih. "Zavrtjet e mi glavom." "Teko," ree ona, "s obzirom na sve." A ja osjetih nelagodu. Moj gnjev je jo uvijek bio tu i ja se zapitah zna li ona tko je osoba koja ga je u meni potakla. Osjeao sam da zna. Opirao sam se elji da je otvoreno upitam, uspio. "Pa, to predlae da uinimo?" upita ona napokon. Naavi se na muci, ja odgovorih: "Naravno, ne vjeruje mi..." "A kako bismo ti mogli vjerovati?" Zapamtih to bismo. "Pa, onda... Spreman sam se na neko vrijeme staviti tebi pod nadzor. Rado u ostati ovdje gdje me moe drati na oku." "A poslije?" "Poslije? Vidjet emo." "Pametno," ree ona. "Vrlo pametno. Stavlja me u neugodan poloaj." (A ja sam to rekao samo zato to nisam imao kamo drugamo otii, a znao sam da mi novac dobiven ucjenom nee dugo- 14 -

trajati.) "Da, naravno da moe ostati. Ali dopusti da te upozorim" na tom mjestu ona se pone poigravati neim to sam dotad bio drao nekakvim privjeskom na lancu oko njenog vrata "ovo je ultrazvuna psea zvidaljka. Donner i Blitzen imaju jo etvoro brae i svi su izvjebani da se pobrinu za gadne ljude i svi reagiraju na moju zvidaljku. Pa nemoj ni kretati prema mjestima na kojima nisi poeljan. Zviduk ili dva, i ak i ti e pokleknuti pred njima. Njihova pasmina je razlog zato u Irskoj vie nema vukova, zna." "Znam," rekoh, shvaajui da doista znam. "Da," nastavi ona, "Ericu e se svidjeti injenica da si moj gost. To bi ga trebalo navesti da te ostavi na miru, a to je ono to eli, n'est-ce-pas?" "Oui," rekoh. Eric! To mi je neto znailo! Poznavao sam jednog Erica i, nekako, injenica da jesam bijae jako vana. Poznavao sam ga davno. Ali taj je Eric jo uvijek bio na sceni, a to bijae vano. Zato? Mrzio sam ga, to je bio jedan razlog. Mrzio ga dovoljno da sam jednom bio razmiljao o tome da ga ubijem. Moda sam to ak i pokuao. Takoer, meu nama je postojala nekakva veza, znao sam. Krvno srodstvo? Da, to je to. Nijednome od nas dvojice nije se sviala injenica da smo braa... Sjeao sam se, sjeao sam se... Krupni, snani Eric sa svojom vlanom kovravom bradom i oima ba poput Evelyninih! Potrese me novi nalet sjeanja, dok mi u sljepoonicama pone bubnjati, a na potiljku mi iznenada postane toplo. Nisam dopustio da se ita od toga odrazi na mome licu, ve se prisilih povui jo jedan dim, jo jedan gutljaj piva, shvaajui da mi je Evelyn doista sestra! Samo to njeno ime nije bilo Evelyn. Nisam se mogao sjetiti njezina imena, ali znao sam da ono nije Evelyn. Bit u oprezan, odluih, i neu koristiti niti jedno ime kad joj se budem obraao, sve dok se ne sjetim onog pravog. A to je sa mnom? I to je to to se odvijalo oko mene ? Eric je, iznenada osjetih, imao nekakve veze s mojom- 15 -

nesreom. Nesreom koja je trebala biti fatalna, ali sam se izvukao. On je bio taj, zar ne? Da, odgovorie moji osjeaji. Morao je to biti Eric. A Evelyn je radila s njim, plaala Greenwoodu da me dre u komi. Bolje je biti u komi nego mrtav, ali... Shvatih da sam se svojim dolaskom k Evelyn zapravo na neki nain izruio Ericu u ruke te da u biti njegovim zatoenikom, izloen novim napadima ako ostanem. Ali ona je rekla da e ga injenica da sam njen gost navesti da me ostavi na miru. Pitao sam se je li tako. Nisam si mogao dopustiti da ita prihvatim onako kako izgleda. Znao sam da u cijelo vrijeme morati biti na oprezu. Moda bi bilo bolje da jednostavno odem, da pustim da mi se sjeanja vrate postepeno. Ali postojao je taj uasan osjeaj hitnosti. Morao sam otkriti cijelu priu to je prije mogue i krenuti u akciju im je saznam. Bilo je to neto to moram uiniti. Ako je opasnost cijena sjeanja, a rizik cijena mogunosti, neka bude tako. Ostat u, odluih. "I sjeam se," ree Evelyn, i ja shvatih da govori ve neko vrijeme, a da je ja nisam sluao. Moda zbog njenih rijei koje su bile neka vrsta prisjeanja koje ne trai nikakav odgovor i radi hitnosti mojih misli. "I sjeam se dana kad si pobijedio Juliana u njegovoj omiljenoj igri i kad je on bacio au vina na tebe i prokleo te. Ali ti si dobio nagradu. A on se odjednom preplaio da je ipak otiao predaleko. Ali ti si se tad nasmijao i popio jednu s njim. Mislim da mu je poslije bilo krivo radi tog izljeva osjeaja, njemu koji je inae uvijek tako hladnokrvan, i mislim da ti je tog dana zavidio. Sjea li se? Mislim da je, do odreene mjere, otad imitirao mnoge od tvojih naina. Ali ja ga jo uvijek mrzim i nadam se da e uskoro pasti. Osjeam da hoe..." Julian, Julian, Julian. Da i ne. Neto o igri i mom bacanju mamca tom ovjeku i o tome kako sam razbio njegovu gotovo legendarnu samokontrolu. Da, imao sam osjeaj da mi je to poznato; i ne, nisam mogao sa sigurnou rei o emu se radilo. "A Caine, kako si sredio njega! On te jo uvijek mrzi, zna..."- 16 -

Shvatih da nisam ba omiljen. Nekako, to mi bijae drago. I Caine mi je zvuao poznato. Vrlo. Eric, Julian, Caine, Corwin. Imena su plivala po mojem umu i to je, nekako, bilo previe. "Bilo je to davno..." rekoh, gotovo nevoljko, a inilo se da je doista tako. "Corwine," ree ona, "nemojmo se prepucavati. Ti eli vie od sigurnosti, znam to. I jo uvijek si dovoljno snaan da izvue neto iz ovoga, ako odigra prave karte. Ne mogu pogoditi to ti je na umu, ali moda bismo se mogli nagoditi s Ericom." Ono bismo je oito promijenilo sadraj. Oigledno je bila dola do nekog zakljuka o mojoj vrijednosti u ovome to god to bilo to se ovdje odvijalo. Vidjela je priliku da postigne neto za sebe, to mi bijae jasno. Nasmijeiti se, samo malo. "Jesi li zato doao ovamo?" nastavi ona. "Ima li nekakav prijedlog za Erica, neto za to ti treba posrednik?" "Moda," rekoh, "nakon to jo malo razmislim. Tek sam se nedavno probudio i moram jo o mnogoemu razmisliti. elio sam biti na najboljem mjestu za to, negdje gdje bih mogao brzo djelovati ako odluim da moji interesi lee na Ericovoj strani." "Pazi," ree ona. "Zna da u ga izvijestiti o svakoj rijei." "Naravno," rekoh, uope to ne znajui i traei slamku za koju bih se uhvatio, "osim ako tvoji interesi ne lee na mojoj strani." Njene se obrve pribliie, a izmeu njih se pojavie sitne borice. "Nisam sigurna to predlae." "Ne predlaem nita jo," rekoh. "Samo sam posve iskren i otvoren s tobom i kaem ti da ne znam. Nisam posve siguran da se elim nagoditi s Ericom. Na koncu konca..." namjerno ostavih reenicu nedovrenom, jer je nisam imao ime nastaviti, premda sam osjeao da bih to trebao uiniti. "Ponuena ti je alternativa?" Ona naglo ustane i uhvati se za zvidaljku. "Bleys! Naravno!" "Sjedni," rekoh, "i ne budi smijena. Bih li se ovako smireno, ovako spremno, predao u tvoje ruke da budem pretvoren u pseu hranu samo zato to tebi na pamet padne Bleys?"- 17 -

Ona se opusti, moda ak i malo splasne, pa opet sjedne. "Vjerojatno ne bi," ree napokon, "ali znam da si kockar i znam da si podao. Ako si doao ovamo rijeiti se vojnika, nemoj se ni truditi. Nisam tako vana. To bi ve dosad trebao znati. Povrh toga, uvijek sam mislila da sam ti prilino draga." "Jesi," rekoh, "i nema zato brinuti, pa zato ni nemoj. Dodue, zanimljivo je da si spomenula ba to ime Bleys." Mamac, mamac, mamac! Toliko toga sam elio znati! "Zato? Je li bio u kontaktu s tobom?" "Radije ne bih rekao," odgovorih, nadajui se da e mi to dati neku vrst prednosti. A sad kad sam znao kojega je spola Bleys: "Da jest, bio bih mu dao isti odgovor kao i Ericu: 'razmislit u'." "Bleys," ponovi ona, i Bleys, rekoh ja samome sebi u mislima, Bleys, drag si mi. Zaboravljam zato i znam da postoje razlozi zato ne bi trebalo biti tako ali drag si mi. Znam to. Sjedili smo ve neko vrijeme i ja poeh osjeati umor i iscrpljenost, ali nisam to elio pokazati. Trebao bih biti jak. Znao sam da moram biti jak. Sjedio sam dalje i nasmijeio se, pa rekao: "Ima lijepu knjinicu," a ona ree: "Hvala." "Bleys," ponovi ona nakon nekog vremena. "Zaista misli da ima anse?" Slegnuh ramenima. "Tko zna? Ja ne, sigurno. Moda ima. Moda nema." Ona se zagleda u mene, oiju malo rairenih, ustiju poluotvorenih. "Ti ne?" ree ona. "Ne namjerava valjda sam pokuati?" Nasmijah se, iskljuivo zato da bih kontrirao njenim emocijama. "Ne budi smijena," rekoh. "Ja?" Ali im je izrekla te rijei znao sam daje pogodila u icu, u neto to je bilo zakopano duboko unutra i to je odgovorilo s monim "Zato ne?" I iznenada bijah uplaen. Ali inilo se da je njoj laknulo kad sam zanijekao togod to- 18 -

bilo to sam zanijekao. Ona se nasmijei i pokae na bar meni slijeva. "eljela bih malo Irish Mista," ree. "I ja, kad smo ve kod toga," odvratih i odoh natoiti dvije ae. "Zna," rekoh nakon to sam opet sjeo, "ugodno je biti s tobom na ovakav nain, pa makar i bilo samo nakratko. Vraa mi sjeanja." Ona se nasmijei i bila je draesna. "Ima pravo," ree pijuckajui. "Kad si ovdje, gotovo da se osjeam kao da smo u Amberu," a ja samo to ne ispustih au. Amber! Ta je rije odaslala munju niz moju kraljenicu! A onda se ona rasplae, a ja ustadoh i obgrlih je oko ramena da je utjeim. "Ne plai, djevojice. Molim te. To i mene ini nesretnim." Amber! Amber! U tome bijae neto, neto elektrino i silno! "Opet e biti dobrih vremena," rekoh tiho. "Doista to vjeruje?" "Da," rekoh glasno. "Da, vjerujem!" "Lud si," ree ona. "Moda si mi ba zato uvijek bio omiljeni brat." A onda zaplae jo malo i prestane. "Corwine," ree, "ako uspije ako nekom divljom sluajnou iz Sjena doista uspije hoe li se sjetiti svoje sestre Florimel?" "Hou," rekoh, znajui sad da joj je to pravo ime. "Da, sjetit u te se." "Hvala ti. Ericu u rei samo osnovne stvari. Neu ni spomenuti Bleysa, a ni svoje najnovije sumnje." "Hvala ti, Flora." "Ali ne vjerujem ti ni koliko je crnog pod noktima," doda ona. "Zapamti i to." "To se podrazumijeva." Potom ona pozove slukinju i ree joj neka mi pokae moju sobu. Uspio sam svui odjeu, sruio se na krevet i spavao jedanaest sati.- 19 -

IIIUjutro je nije bilo, a nije bilo niti poruke. Slukinja mi je posluila doruak u kuhinji i otila obavljati svoje kuhinjske poslove. Odbacio sam zamisao da pokuam iscijediti informacije iz te ene, jer ona ili ne bi znala stvari koje sam ja elio znati, ili mi ih ne bi eljela rei, a i nedvojbeno bi o tom mojem pokuaju izvijestila Floru. I tako, kad se ve inilo da imam cijelu kuu na raspolaganju, odluih se vratiti u knjinicu i vidjeti to mogu otkriti. Osim toga, volim knjinice. Osjeam se ugodno i sigurno okruen sa svih strana zidovima od rijei, predivnih i mudrih. Uvijek se osjeam bolje kad mogu vidjeti da postoji neto to rastjeruje tamu. Odnekud se pojavi Donner ili Blitzen, ili neki od njihovih roaka, i krene za mnom, hodajui ukoeno i njuei moje tragove. Pokuah se sprijateljiti s njim, ali kao da sam pokuao uljudno avrljati s policajcem koji mi je signalizirao neka se zaustavim uz rub ceste. Pogledao sam u jo neke od soba dok sam prolazio pokraj njih, ali bijahu to samo mjesta bezazlena izgleda. Uoh u knjinicu, a Afrika me jo uvijek gledala s globusa. Zatvorih vrata za sobom da bih pse zadrao vani, pa poeh hodati po prostoriji itajui naslove s polica. Mnogo povijesnih knjiga. Zapravo, inilo se da povijesne knjige dominiraju njenom zbirkom. Bijae tu takoer i dosta umjetnikih knjiga, onih velikih i skupih, pa prelistah nekoliko njih. Obino sam najbolje razmiljao mislei o neem drugom. Zapitah se o izvorima Florine oigledne imunosti. Ako smo nas dvoje bili u rodu, je li to znailo da i ja moda uivam u dijelu tog obilja? Razmiljao sam o svom ekonomskom i drutvenom statusu, svom zanimanju, svom podrijetlu. Imao sam osjeaj da nikad nisam previe brinuo o novcu, da ga je uvijek ili bilo dovoljno ili je bilo lako doi do njega da mogu biti zadovoljan. Imam li i ja negdje ovakvu veliku kuu? Nisam se mogao sjetiti. ime sam se bavio u ivotu? Sjedoh za njezin stol i pretresoh um tragajui za nekim posebnim znanjima koja moda imam. Teko je prouavati sebe na- 20 -

takav nain, poput stranca. Moda zato nisam naao nita. to je tvoje, tvoje je, i dio je tebe koji jednostavno pripada tamo. To je sve. Lijenik? Ta mi je pomisao sinula dok sam pregledavao neke od Da Vincijevih anatomskih crtea. U glavi sam gotovo refleksno poeo prolaziti kroz redoslijed procedura pri razliitim kirurkim zahvatima. I shvatih da sam u prolosti operirao ljude. Ali to nije bilo to. I premda sam shvatio da imam odreeno medicinsko znanje, znao sam da je to samo dio neeg drugog. Znao sam, nekako, da nisam kirurg. A to sam onda bio? to je jo bilo u igri? Neto mi zapne za oko. Sjedei za stolom mogao sam dobro vidjeti udaljeni zid, na kojem je, izmeu ostaloga, visio antikni konjaniki ma koji prije nisam bio primijetio. Ustadoh i prioh zidu, pa skinuh ma s draa. U glavi izrekoh kritiku stanja u kojem je bio. Prieljkivao sam da imam nauljenu krpu i brusni kamen, da ga mogu uiniti onakvim kakav bi trebao biti. Oigledno, znao sam neto o starom oruju, prvenstveno onome s otricama. Ma mi se inio lakim i korisnim u ruci, osjeao sam se sposobnim da rukujem njime. Zauzeh poloaj en garde. Nekoliko put zamahnuh njime. Da, znao sam se sluiti maem. Pa, kakvu je to sliku davalo? Ogledah se oko sebe traei jo poticaja svojoj memoriji. Nita mi vie nije padalo na pamet, pa vratih ma na drae i odoh natrag do stola. Sjedei za njim, odluili pogledati to je u njemu. Poeh od srednje ladice pa nastavih s lijevom i zavrili s desnom stranom, ladicu po ladicu. Papir za pisanje, omotnice, potanske marke, spajalice, olovke, gumice uobiajene stvari. Svaku sam ladicu izvukao van do kraja, drei je na krilu dok sam pregledavao njen sadraj. Nije to bila zalutala zamisao. Bijae to neka vrst obuke koju sam neko negdje dobio, obuke koja mi je govorila da trebam pregledati i stranice i dno svake ladice. Jedna mi je stvar gotovo bila promakla, ali primijetili je u zadnji tren: stranja strana najdonje ladice s desne strane nije bila- 21 -

jednako visoka kao kod ostalih. To je pokazivalo neto; kleknuh i pogledah unutar stola i vidjeh malu kutiju privrenu na donju plohu. Bijae to jo jedna mala ladica, daleko otraga, zakljuana. Trebala mi je otprilike minuta eprkanja prvo sa spajalicom, pa sigurnosnom iglom, te na koncu s metalnom licom za obuvanje koju sam naao u jednoj drugoj ladici. lica za obuvanje pokazala se najuinkovitijom. Mala ja ladica sadravala pil karata. A na poklopcu kutije u kojoj su se nalazile karte bijae neto to me natjeralo da se ukoim na mjestu, dok su mi po elu izbijale kapi znoja, a dah se ubrzavao. Bijeli jednorog na tratini, propet, okrenut na desno. Znao sam to je to i boljelo me to to ne mogu imenovati. Otvorih kutiju i izvukoh karte. Bile su to karte za tarot, sa svojim tapovima, diskovima, maevima i kupovima, ali Velike Arkane karte s ljudskim likovima bijahu posve drukije od uobiajenih. Vratih natrag obje ladice, pazei da ne zakljuam manju, i tek onda nastavih s razgledavanjem karata. Doimale su se gotovo ivima, te Velike Arkane, kao da samo to nisu zakoraile s te sjajne povrine. inile su se hladnima na dodir, a osjeao sam posebno zadovoljstvo drei ih u rukama. I odjednom sam znao da sam i ja neko imao takav pil karata. Poeh ih redati na stol pred sobom. Na prvoj bijae viljav ovjeuljak otroga nosa, s ustima koja su se esto smijala i okantnom koliinom kose boje slame. Bio je odjeven u neto nalik renesansnom kostimu naranasto-crvenosmeih boja; pripijene hlae i izvezeni prsluk. I poznavao sam ga. Zvao se Random. Slijedea karta prikazivala je pasivnu smirenost Julianova lica: tamna duga kosa, plave oi u ijem pogledu nema ni strasti, niti suosjeanja. Bio je odjeven u bijeli oklop, koji nije bio ni srebrne ni metalne boje, ve je izgledao kao da je emajliran. Ali znao sam da je unato tom minkerskom izgledu strano vrst i otporan na udarce.- 22 -

To bijae ovjek kojega sam pobijedio u njegovoj omiljenoj igri, ovjek koji mi je zato bacio au u lice. Znao sam ga i mrzio sam ga. Potom je dolo tamnoputo, tamnooko Caineovo lice; on bijae odjeven od glave do pete u saten, crni i zeleni, s tamnim trorogim eirom s kojeg se straga sputao pregrt perja. Stajao je okrenut profilom, jedne ruke podboene, a vrhovi njegovih izama izvijali su se prema gore, dok mu je za pojasom visio bode s drkom optoenom smaragdima. U mom srcu bijahu podvojeni osjeaji. A onda Eric. Zgodan po svaijim mjerilima, a kosa mu bijae toliko tamna da je izgledala gotovo plavom. Brada mu se kovrala oko uvijek nasmijanih usta, a bio je odjeven u konu jaknu i pripijene hlae, visoke crne izme, ogrnut jednostavnim plastom, oko pasa je imao crveni pojas s kopom od rubina s kojeg je visio dugi srebrni ma, a visoki ovratnik njegova plata, kao i rubovi rukava njegove jakne, bijae opiven crvenim. Njegove ruke, iji palci bijahu zataknuti za pojas, izgledale su strano snane i izraajne. Iza pojasa, s boka, izvirivao je par crnih rukavica. On je bio taj, bijah siguran, koji me bio pokuao ubiti onoga dana kad sam zamalo umro. Prouavao sam ga i pomalo ga se pribojavao. A za njim je uslijedio Benedict, visok i mrk, uzak; uskoga tijela, uskoga lica, irokoga uma. Nosio je naranasto i uto i smee, i podsjeao me na stogove sijena i bundeve i straila i Legendu o uspavanoj praznini. Imao je jaku eljust i oi boje ljenjaka i smeu kosu koja se nikad nije kovrala. Stajao je pored smeeg konja, naslonjen na koplje omotano lancem od cvijea. Rijetko se smijao. Volio sam ga. Zastadoh kod slijedee karte, a moje srce skoi naprijed i udari o prsnu kost traei da ga pustim van. Na toj karti bijah ja. Znam sebe kojega brijem, a ovo bijae taj tip kojega vidim u zrcalu. Zelene oi, crna kosa, odjeven u crno i srebrno, da. Na sebi sam imao plat kojega kao da je podizao lak povjetarac, crne izme poput Ericovih. Poput njega, i ja sam imao ma, samo to moj bijae tei, premda ne tako dugaak kao njegov. Ruke su mi bile u rukavicama, srebrnim i okopljenim. Kopa mog plata, na vratu, bijae izlivena u oblik srebrne rue.- 23 -

Ja, Corwin. Sa slijedee me karte gledao krupan, snaan ovjek. Prilino mi je sliio, samo to njegova eljust bijae ira, a i znao sam da je vii i krupniji od mene, premda sporiji. Njegova je snaga bila legendarna. Na sebi je imao plavo-sivi haljetak stegnut u struku irokim crnim pojasom i stajao je smijui se. U desnoj je ruci drao pehar vina. Osjetih iznenadnu bliskost prema njemu. I tad se sjetih njegovog imena. Gerard. Za njim je doao bradati mukarac plamene kose, odjeven u naranasto i crveno, preteno u svilu, a u desnoj je ruci drao ma, u lijevoj au vina, i sam je vrag plesao u njegovim oima, plavim poput Florinih ili Ericovih. eljust mu bijae uska, ali obrasla bradom. Otricu maa prekrivao je zamreni zlatni filigranski uzorak. Na desnoj je ruci imao dva ogromna prstena, kao i jo jedan na lijevoj: smaragd, rubin i safir, tim redom. Ovo, znao sam, bijae Bleys. A onda osoba nalik i meni i Bleysu. Moje crte lica, premda umanjene, moje oi, Bleysova kosa, bez brade. Na sebi je imao zeleno jahae odijelo i sjedio je na bijelome konju, okrenut prema mojoj lijevoj strani. Oko njega bijae aura istovremeno i snage i slabosti, pustolovnosti i bezvoljnosti. Osjeao sam istovremeno odobravanje i neodobravanje, sviao mi se i gadio, ovaj ovdje. Zvao se Brand, znao sam. im sam ga vidio, znao sam. Zapravo, shvatih da sve njih jako dobro znam, da se svih njih sjeam, zajedno s njihovim snagama i slabostima, pobjedama i porazima. Jer bijahu mi braa. Zapalih cigaretu iz Florine stolne kutije, zavalih se unatrag, razmiljajui o stvarima kojih sam se sjetio. Bijahu mi braa, ta osmorica udnih ljudi odjevenih u udne kostime. I znao sam da imaju potpuno pravo odijevati se na kojigod nain ele, ba kao to sam i ja imao pravo nositi crno i srebrno. Onda se nasmijan shvativi to imam na sebi, to sam kupio u maloj prodavaonici odjee u onom gradiu u kojem sam se zaustavio nakon Greenwooda. Na sebi sam imao crne hlae, a sve tri koulje koje sam kupio- 24 -

bile su sivkasto-srebrne boje. I moja jakna bijae crna. Vratih se kartama i slijedea bijae Flora u balskoj haljini zelenoj poput mora, ba kao to sam je se sjetio prethodne veeri; a potom crnokosa djevojka istih plavih oiju, rasputene kose, odjevena u crno, sa srebrnim irokim pojasom oko struka. Moje se oi ispunie suzama, zato ne znam. Njezino je ime bilo Deirdre. Za njom je dolazila Fiona, s kosom poput Bleysove ili Brandove, mojim oima, i bisernom puti. Mrzio sam je istog trenutka kad sam okrenuo kartu. Slijedea bijae Llewella, ija je kosa odgovarala adzelenoj boji njenih oiju, odjevena u svjetlucavo sivo i zeleno s pojasom boje lavande, izgledajui vlano i tuno. Znao sam da iz nekog razloga nije poput nas ostalih. Ali i ona bijae moja sestra. Osjetih stranu udaljenost i odvojenost od svih njih. A ipak, inili su mi se nekako fiziki blizu. Karte bijahu tako ledene pod vrcima mojih prstiju da sam ih opet spustio na stol, premda nevoljko, ne elei se odrei njihova dodira. Ali nije ih vie niti bilo. Sve ostale bile su male Arkane. I znao sam, nekako, opet to nekako ah, nekako! da ih nekoliko nedostaje. Ali sve da mi je i ivot ovisio o tome, ne bih mogao rei to je bilo na tim Arkanama koje su nedostajale. To me nekako rastuilo, pa zapalih cigaretu i udubih se u misli. Zato su se sve te stvari vratile u sjeanje tako lako pri samom pogledu na karte zato su jurnule natrag, ali ne povukavi za sobom i svoje popratne sadraje? Sad sam znao vie nego prije, to se tie imena i lica. Ali to bijae sve. Nisam mogao otkriti znaaj injenice da smo svi mi bili tako naslikani na kartama. A ipak, osjeao sam uasno jaku elju da i ja posjedujem jedan takav pil. Ali, znao sam, uzmem li Florin pil ona bi to brzo primijetila, a onda bih bio u nevolji. Stoga ih vratih natrag u malu ladicu iza velike ladice i zakljuah obje. A zatim, Boe, kako sam napinjao um! Ali s malo uspjeha. Sve dok nisam doao do arobne rijei. Amber.- 25 -

Prethodne me veeri ta rije bila jako uznemirila. Dovoljno da sam otad izbjegavao razmiljati o njoj. Ali sad sam joj se udvarao. Sad sam je prevrtao u umu i ispitivao sve asocijacije koje su se raale na njen spomen. Rije bijae nabijena strahovitom enjom i golemom nostalgijom. Imala je, zamotan u sebi, osjeaj zaboravljene ljepote, grandioznih dostignua i moi uasne i gotovo konane. Nekako, ta je rije pripadala mom rjeniku. I nekako, ja bijah dio nje, a ona dio mene. Bijae to ime mjesta, znao sam, mjesta koje sam neko poznavao. Ali nije izazivala nikakve slike, samo osjeaje. Koliko sam dugo tako sjedio ne znam. Vrijeme se nekako razvelo od mojih misaonih vraanja u prolost. I tad, negdje u sreditu svojih misli, postah svjestan tihog kucanja na vratima. A onda se kvaka polako okrene i ue slukinja, ije ime bijae Carmella, i upita me hou li ruati. To mi se uinilo dobrom idejom pa krenuh za njom u kuhinju i pojedoh pola pileta i popih tetrapak mlijeka. Ponio sam vr kave sa sobom u knjinicu, izbjegavajui pse na putu do tamo. Ispijao sam ve" drugu alicu kad je zazvonio telefon. eznuo sam za tim da dignem slualicu, ali pretpostavljao sam da ima jo prikljuaka u kui, te da e se Carmella vjerojatno javiti. Bio sam u krivu. Nastavio je zvoniti. Napokon vie nisam mogao odolijevati iskuenju. "Halo," rekoh, "rezidencija Flaumel." "Mogu li razgovarati s gospoom Flaumel, molim vas?" Bijae to muki glas, brz i pomalo nervozan. Zvuao je kao da je bez daha, a rijei mu bijahu maskirane i okruene jedva ujnom zvonjavom i sablasnim glasovima koji prate meumjesne ili meudravne razgovore. "ao mi je," rekoh mu. "Trenutno nije ovdje. Mogu li preuzeti poruku ili joj rei neka ona nazove vas?" "S kim razgovaram?" upita on. Oklijevao sam na trenutak, a onda: "Ime mi je Corwin," rekoh mu.- 26 -

"Moj Boe!" ree on i uslijedi duga tiina. Poinjao sam se pitati nije li prekinuo vezu. Opet rekoh: "halo?" ba kad je progovorio. "Je li ona jo iva?" upita. "Naravno da je iva? Tko je to, dovraga?" "Zar mi ne prepoznaje glas, Corwine? Ja sam, Random. Sluaj, ja sam u Kaliforniji i u nevolji sam. Zvao sam Floru da zatraim utoite kod nje. Jesi li s njom?" "Privremeno," rekoh. "Shvaam. Hoe li mi pruiti zatitu, Corwine?" Stanka, a potom: "Molim te?" "Koliko mogu," rekoh, "ali ne mogu govoriti u Florino ime." "Hoe li me zatititi pred njom?" "Da." "To mi je dovoljno dobro, ovjee. Pokuat u doi do New Yorka. Ii u prilino zaobilaznim putem, pa ne znam koliko e mi trebati. Ako uspijem izbjei krive sjene, vidimo se kadgod to bilo. Poeli mi sreu." "Sretno," rekoh. Zatim klik i ve sam sluao udaljenu zvonjavu i sablasne glasove. Znai, drski se mali Random uvalio u nekakve nevolje! Imao sam osjeaj da me to ne bi trebalo previe dirati. Ali on bijae jedan od kljueva vraa koja su vodila u moju prolost, a najvjerojatnije i moju budunost. Pa odluih da u mu pokuati pomoi, na bilo koji mogui nain, sve dok od njega ne saznam sve to elim znati. Znao sam da izmeu nas dvojice nema prevelike bratske ljubavi. Ali znao sam i slijedee: prvo, on nije niija budala, snalaljiv je, lukav, udno sentimentalan glede najnevjerojatnijih stvari; i drugo, njegova rije ne vrijedi koliko je crnog pod noktima i vjerojatno bi bez oklijevanja prodao moj le medicinskom fakultetu kad bi mu dobro platili za nj. Da, sjeao sam se malog lukavca, tek s mrvicom naklonosti koja je vjerojatno potjecala iz one aice ugodnih trenutaka koje smo, inilo se, proveli zajedno. Ali vjerovati mu? Nikad. Odluih da sve do zadnjeg trena neu rei Flori da on dolazi. On bi mi mogao biti as ili barem deko u rukavu.- 27 -

Natoih si jo malo vrue kave u ostatak hladne u alici i poeh je polako pijuckati. Pred kim je on to bjeao? Ne pred Ericom, zasigurno, jer onda ne bi nazivao ovamo. A onda se zapitah zato ga je injenica da sam ja ovdje navela da pita je li Flora jo iva. Je li ona doista bila tako vrsto povezana s bratom za kojega sam znao da ga mrzim, da je u naoj obitelji bilo opepoznato da bih ja i nju sredio samo da mi se ukae prilika? To mi se inilo udnim, ali on mi jest postavio to pitanje. I to je to u emu su bili tako povezani? to je uzrok ove napetosti, ovog otpora? Zato je Random bjeao pred nekim? Amber. To bijae odgovor. Amber. Nekako, klju svega leao je u Amberu, znao sam. Tajna cijele te zbrke bijae u Amberu, u nekom dogaaju koji se zbio u tome mjestu, i to prilino nedavno, rekao bih. Znao sam da u morati biti oprezan. Morat u se pretvarati da imam znanje koje nisam imao, cijelo vrijeme izvlaei komadi po komadi od onih koji ga imaju. Bijah siguran da to mogu uiniti. U svemu ovome bijae dovoljno nepovjerenja da svi budu na oprezu, a to je bila karta na koju u igrati. Nai u to mi treba i uzeti to elim, zapamtiti one koji mi u tome pomognu, a zgaziti ostale. Jer to je, znao sam, bio zakon po kojemu je ivjela moja obitelj, a ja bijah istinski sin svoga oca... Moja se glavobolja opet iznenada pojavi, nabijajui mi u glavi do ruba pucanja. Neto vezano uz mog oca, pomislih pretpostavili osjetih, opet ju je izazvalo. Ali nisam bio siguran zato ili kako. Nakon nekog vremena glavobolja se povukla i ja sam zaspao, tamo u naslonjau. Nakon jo mnogo vie vremena vrata se otvorie i ue Flora. Vani je ve opet bila no. Na sebi je imala zelenu svilenu bluzu i dugaku sivu vunenu suknju, na nogama udobne cipele i debele arape. Kosa joj bijae skopana na potiljku, lice pomalo blijedo. Oko vrata joj je jo uvijek visjela zvidaljka za pse. "Dobra veer," rekoh, ustajui.- 28 -

Ali nije mi odgovorila. Umjesto toga, ona prijee sobu do bara, natoi si prst Jack Danielsa i iskapi ga u jednom gutljaju. Pa natoi jo jedan i ponese au sa sobom do velikog naslonjaa. Zapalih cigaretu i pruih joj. Ona kimne pa ree: "Put u Amber... je teak." "Zato?" Ona mi uputi vrlo zbunjen pogled. "Kad si zadnji put pokuao?" Slegnuh ramenima. "Ne sjeam se." "Neka ostane na tome," ree ona. "Samo sam se pitala koliko je od toga tvoje maslo." Nisam odgovorio nita, jer nisam znao o emu ona to govori. Ali sjeao sam se da postoji laki nain od Puta da bi se dolo do mjesta zvanog Amber. Oito, njoj nije bio dostupan. "Nedostaju ti neke Arkane," rekoh iznenada, glasom koji gotovo da je bio moj. Ona skoi na noge, a pola joj se pia prolije po ruci. "Vrati mi ih!" povie, poseui za zvidaljkom. Prioh joj i uhvatih je za ramena. "Nisam ti ih ni uzeo," rekoh. "Samo sam izrekao primjedbu." Ona se malo opusti, a onda zaplae, i ja je blago gurnuti natrag u naslonja "Mislila sam da si uzeo one koje su mi preostale," ree ona, "a ne da samo zlurado konstatira oito." Nisam se ispriao. Nije mi se inilo da bih trebao. "Kako si daleko dola?" "Ne predaleko." A onda se nasmije i pogleda me s novim sjajem u oima. "Sad vidim to si uinio, Corwine," ree ona, a ja zapalih cigaretu da ne bih morao nita odgovoriti. "Neke od tih stvari bile su tvoje, zar ne? Blokirao si mi put u Amber prije dolaska ovamo, nisi li? Znao si da u otii Ericu. Ali sad ne mogu. Morat u ekati dok on ne doe k meni. Pametno. eli ga namamiti ovamo, zar ne? Ali on e poslati glasnika. Nee doi osobno." Dok je govorila o neemu to je mislila da sam ja uinio, a- 29 -

to je omelo njene planove, u glasu joj se uo prizvuk nekog udnog divljenja; u glasu te ene koja je priznala da me upravo pokuala prodati neprijatelju, ene koja bi to opet pokuala samo da joj se ukae prilika. Kako se itko moe ponaati tako otvoreno makijavelijanski u nazonosti svoje odabrane rtve? Iz dubina mog uma istog trena iskoi odgovor: to je uobiajeno u mojoj obitelji. Ne moramo biti suptilni jedni s drugima. Premda sam smatrao da joj nedostaje poneto od rafiniranosti prave profesionalke. "Misli li da sam glup, Flora?" upitah. "Misli li da sam doao ovamo ekati da me ti izrui Ericu na tanjuru? Na togod si naila, bilo je zaslueno." "Dobro, ja nisam igra tvoje lige! Ali i ti si u progonstvu! To pokazuje da ni ti nisi ba tako pametan!" Te su me rijei nekako pekle i znao sam da nisu tone. "Vraga jesam!" rekoh. Ona se opet nasmije. "Znala sam da e te to taknuti u ivac," ree ona. "Dobro, onda ti namjerno hoda meu Sjenama. Lud si." Slegnuh ramenima. Ona ree: "to eli? Zato si zapravo doao ovamo?" "Zanimalo me to sprema," rekoh. "To je sve. Ne moe me zadrati ovdje ako ja ne elim ostati. ak ni Eric ne moe. Moda sam te doista samo elio posjetiti. Moda postajem sentimentalan pod stare dane. Kako god bilo, sad namjeravam ostati jo malo, a onda u vjerojatno otii zauvijek. Da se nisi tako urila saznati koliko moe dobiti za mene, moda bi na kraju malo vie profitirala, moja damo. Pitala si me hou li te se jednog dana sjetiti, ako se odreena stvar dogodi..." Prolo je nekoliko sekundi prije nego je shvatila ono to sam mislio da moje rijei impliciraju. A onda ree: "Ti e pokuati! Ti e doista pokuati!" "Budi prokleto sigurna da hou," rekoh, znajui da doista hou, to god to bilo, "a to moe rei i Ericu, ako eli, ali imaj na umu da bih mogao uspjeti. A ako doista uspijem, moglo bi biti isplativije biti mi prijateljem." Zaista sam prieljkivao da znam o emu sam to, do vraga,- 30 -

govorio, ali sad sam ve bio pokupio dovoljno izraza i osjeao vanost vezanu uz njih da sam ih mogao ispravno upotrijebiti ak i ne znajui njihovo znaenje. Ali osjeao sam da je to to govorim ispravno, tako tono... Iznenada me obasipala poljupcima. "Neu mu rei. Doista neu, Corwine! Mislim da ti to moe uiniti. S Bleysom e ii teko, ali Gerard e ti vjerojatno pomoi, a moda i Benedict. A kad vidi to se dogaa, i Caine e promijeniti stranu" "Znam i sam smiljati planove," rekoh. Ona se odmakne. Natoila je dvije ae vina, pa mi prui jednu. "Za budunost," ree. "Uvijek u popiti u to ime." Pa jesmo. Ona mi opet napuni au i zagleda se u mene. "Morao je to biti Eric, Bleys ili ti," ree. "Vi ste jedini s dovoljno hrabrosti i pameti. Ali tebe tako dugo nije bilo na sceni da sam mislila da si odustao." "To ti samo dokazuje da se nikad ne zna." Pijuckao sam svoje pie i nadao se da e zaepiti barem na minutu. inilo mi se da se previe oito povija onako kako vjetar pue. Neto me grizlo i elio sam razmisliti o tome. Koliko sam star? To pitanje, znao sam, predstavljalo je jedan dio odgovora na taj straan osjeaj daljine i otuenosti koji sam osjeao prema svim osobama naslikanim na kartama. Bio sam stariji no to je izgledalo. (Kad sam se gledao u zrcalo inilo se da mi je tridesetak godina ali sad sam znao da je to zato to sjene lau.) Bijah mnogo, mnogo stariji, i prolo je mnogo, mnogo vremena otkad sam vidio svoju brau i sestre, zajedno i prijateljski raspoloene, jedne uz druge kao na kartama, bez napetosti, bez trzavica. Zausmo zvono na vratima i Carmellu kako ide otvoriti vrata. "To e biti brat Random," rekoh, znajui da imam pravo. "On je pod mojom zatitom." Njene se oi rairie, a onda se ona nasmijei, kao da se divi- 31 -

nekom mom pametnom potezu. Koji, naravno, nisam povukao, ali bilo mi je drago da ona tako misli. Jer to mi je davalo malo vei osjeaj sigurnosti.

IVOsjeao sam se sigurnim moda cijele tri minute. Pretekao sam Carmellu do vrata i irom ih otvorio. On zatetura unutra i odmah zalupi vrata za sobom i povue zasun. Pod tim njegovim svijetlim oima bile su bore, a na sebi nije imao hlae i prsluk jarkih boja. Bio je odjeven u smee vuneno odijelo i izgledao je kao da bi mu dobro dolo brijanje. Preko jedne ruke bijae mu prebaen kaput od gabardena, a na nogama je imao cipele od tamnog antilopa. Ali bio je to Random Random kojega sam vidio na karti samo to su nasmijana usta sad izgledala umorno, a pod noktima mu je bilo prljavtine. "Corwine!" ree on i zagrli me. Stisnuh mu rame. "Izgleda kao da bi ti dobro dolo pie," rekoh. "Da. Da. Da..." sloi se on, a ja ga povedoh prema knjinici. Otprilike tri minute kasnije, nakon to je ve bio sjeo s piem u jednoj i s cigaretom u drugoj ruci, on ree: "Za petama su mi. Uskoro e stii ovamo." Flora ispusti kratki krik na koji se ni jedan od nas dvojice nije obazirao. "Tko?" upitah. "Ljudi iz Sjena," ree. "Ne znam tko su, niti tko ih je poslao. Ima ih etvorica-petorica, moda i estorica. Bili su u zrakoplovu sa mnom. Iao sam mlanjakom. Pojavili su se negdje oko Denvera. Nekoliko sam puta micao zrakoplov da bih ih oduzeo, ali nije upalilo a nisam se elio previe udaljiti s puta. Otresao sam ih u Manhattanu, ali to je samo pitanje vremena. Mislim da e uskoro biti ovdje." "A nema nikakvu ideju o tome tko ih je poslao?" On se nasmijei na trenutak.- 32 -

"Pa, rekao bih da sumnjivce moemo mirne due ograniiti na obitelj. Moda Bleys, moda Julian, moda Caine. Moda ak i ti, da bi me dovukao ovamo. Ali nadam se da nisi ti. Nisi, zar ne?" "Bojim se da nisam," rekoh. "Koliko opaki izgledaju?" On slegne ramenima. "Da ih je samo dvojica ili trojica, ve bih bio pokuao zaskoiti ih iz zasjede. Ali ne ovoliko njih." On bijae sitan tip, visok otprilike 167 centimetara, teak moda ezdesetak kila. Ipak, zvuao je kao da se ne ali kad je rekao da bi dvojicu-trojicu ve bio sredio i sam, i to goloruk. Iznenada se zapitah o vlastitoj tjelesnoj snazi, s obzirom da sam mu bio brat. Osjeao sam se prilino snanim. Znao sam da bih bio voljan upustiti se u potenu borbu s bilo kojim ovjekom, bez imalo straha. Kolika bijae moja snaga? Odjednom sam znao da u uskoro dobiti priliku to otkriti. Zaulo se kucanje na ulaznim vratima. "to emo uiniti?" upita Flora. Random se nasmije, odvee kravatu i baci je na kaput koji je ve leao odbaen na stolu. Potom svue i sako i ogleda se po sobi. Pogled mu zapne za ma i on u sekundi prijee sobu i uzme ga u ruku. Opipah teinu 0.32ice u depu jakne i otkoih kokot. "Uiniti?" upita Random. "Postoji velika vjerojatnost da e pokuati ui unutra," ree. "to znai da e to i uiniti. Kad si se zadnji put s nekim tukla, sestro?" "Previe davno," odvrati ona. "Onda bi ti bilo bolje da se pone brzo prisjeati," ree joj on, "jer imamo jako malo vremena. Ovi su navoeni, kaem ti. Ali nas je troje, a njih najvie dvaput toliko. emu brinuti?" "Ne znamo to su," ree ona. Opet se zauje kucanje. "Zar je to vano?" "Nije," rekoh. "Da ih odem pustiti unutra?" Njih dvoje malo problijedie. "Pa, mogli bismo i priekati..." "Mogao bih pozvati policiju," rekoh. Oni se nasmijae, gotovo histerino. "Ili Erica," rekoh, gledajui u nju.- 33 -

Ali ona odmahne glavom. "Nema vremena. Imamo njegovu Arkanu, ali do vremena kad bi on mogao odgovoriti ako bi htio bilo bi ve prekasno." "A to bi vrlo lako moglo biti ba njegovo maslo, ha?" ree Random. "Dvojim," ree ona, "jako. Nije to njegov stil." "Istina," odgovorih, tek toliko da im dam do znanja da kuim stvari. I opet se zauje zvuk kucanja, i to mnogo glasnijeg"A to je s Carmellom?" upitah, iznenada se sjetivi. Flora odmahne glavom. "Zakljuila sam da nije vjerojatno da e ona otvoriti vrata." "Ali ne zna s ime smo suoeni," zavapi Random i iznenada nestane iz sobe. Krenuh za njim, niz hodnik pa u predvorje, upravo na vrijeme da sprijeim Carmellu da otvori vrata. Poslali smo je natrag u njene prostorije, uz napomenu neka se zakljua u sobu, a onda Random ree: "To pokazuje snagu oporbe. Gdje smo, Corwine?" Slegnuh ramenima. "Da znam, rekao bih ti. Ali barem zasad u ovome smo zajedno. Makni se." I otvorih vrata. Prvi me ovjek pokuao odgurnuti u stranu, ali ja mu se oduprijeh ramenima. Bilo ih je estorica. "to elite?" upitah. Nisu rekli ni rije, a ja ugledah pitolje. Ritnuh ga i zalupih vrata i povukoh zasun. "Dobro, doista su tu," rekoh. "Ali kako mogu biti siguran da to nije nekakav tvoj trik?" "Ne moe," ree on, "premda bih i ja elio da jest. Izgledaju divlje." Morao sam se sloiti s njim. Tipovi na trijemu bili su krupne grade, sa eirima nabijenima na oi. Lica su im bila skrivena sjenama. "Kad bih barem znao gdje smo," ree Random.- 34 -

Osjetih vibracije u bubnjiima od kojih se sav najeih. U tom sam trenutku shvatio da je Flora uporabila svoju zvidaljku. Zato me nije iznenadilo reanje i topot apa kad sam zauo kako se negdje meni zdesna razbija prozorsko staklo. "Pozvala je svoje pse," rekoh, "estoricu opakih i estokih baraba, koji bi u nekoj drugoj situaciji mogli biti nahukani na nas." Random kimne i obojica krenusmo u smjeru iz kojeg je dopro zvuk razbijenog stakla. Kad smo stigli do dnevne sobe u njoj su ve bila dvojica s pitoljima u rukama. Pogodio sam prvog, a onda se bacih na pod i zapucali na drugog. Random skoi preko mene, zamahujui maem, i ja vidjeh kako glava drugoga naputa njegova ramena. Dotad su kroz prozor ula jo dvojica. Ispraznih automatik u njih i zauh reanje Florinih pasa pomijeano sa zvukom paljbe koja nije dopirala iz mog pitolja. Na podu su bila trojica ljudi i isto toliko Florinih pasa. Osjetih kako me proima zadovoljstvo na pomisao da smo sredili polovicu njih, a kad su ostali nahrupili kroz prozor ubio sam jo jednoga na nain koji me iznenadio. Iznenada, i bez razmiljanja, podigao sam naslonja i zavitlao ga nekih deset metara na drugi kraj sobe. I slomio lea ovjeku kojega je pogodio. Skoih prema preostaloj dvojici, ali i prije negoli sam preao sobu Random je ve ranio jednoga maem, ostavljajui psima da ga dovre, i sad se okretao prema drugome. Taj je bio gotov prije no to se stigao snai. Ubio je jo jednog psa prije no to smo ga uspjeli zaustaviti, ali to mu je bilo zadnje to e ikad ubiti. Random ga je zadavio. Ispostavilo se da su dva psa mrtva, a jedan teko ozlijeen. Random je brzim zamahom maa ubio ozlijeenog psa, a potom se naa panja usredotoila na ljude. U njihovu je izgledu bilo neeg neobinog. Ula je Flora i pomogla nam otkriti o emu se radi. Prvo, sva su estorica imala zakrvavljene oi. Jako, jako zakrvavljene oi. Dodue, inilo se da je to kod njih neto normalno.- 35 -

Drugo, svi su imali jo po jedan zglob na prstima i palcima, kao i bodlje zakrivljene prema naprijed na nadlanicama. I svi su imali istaknute eljusti, a kad sam jednome otvorio usta izbrojio sam etrdeset i dva zuba, veina kojih bijae dulja od ljudskih, a nekoliko ih je izgledalo i mnogo otrijima. Koa im je bila sivkasta i tvrda i sjajna. Nedvojbeno, bilo je jo razlika, ali i ove su bile dovoljne da neto dokau. Uzeli smo im oruje i ja zadrah tri mala pitolja. "Dogmizali su iz Sjena, to je sigurno," ree Random, a ja kimnuh. "I bogme sam imao sree. ini se da nisu oekivali da u dobiti pojaanje koje sam dobio militantnog brata i otprilike pola tone pasa." On ode i proviri kroz razbijeno okno, a ja odluih pustiti ga neka to uini sam. "Nita," ree on nakon nekog vremena. "Siguran sam da smo ih sve sredili," i navue teke naranaste zastore, pa nagura hrpu visokog namjetaja pred njih. Dok je on to radio ja sam pregledavao depove mrtvih uljeza. Nije me previe iznenadilo kad nisam naao nita to bi nam moglo pomoi da ih identificiramo. "Poimo natrag u knjinicu," ree on, "da mogu dovriti ono pie." Svejedno, prije negoli je sjeo, on pomno oisti otricu maa i vrati ga na drae. Za to sam vrijeme ja natoio Flori pie. "ini se da sam privremeno na sigurnom," ree on, "sad kad nas je troje na sceni." "ini se," ree Flora. "Boe, nisam jeo od juer!" objavi on. Flora ode rei Carmelli da sad moe izii iz svoje sobe, ali neka ne ulazi u dnevnu sobu i neka nam donese mnogo hrane u knjinicu. im je izila iz sobe Random se okrene prema meni i upita: "I, kako stoje stvari izmeu vas dvoje?" "Ne okrei joj lea." "Jo uvijek je Ericova?"- 36 -

"Tako izgleda." "A to onda ti radi ovdje?" "Pokuavao sam namamiti Erica da doe ovamo za mnom. On zna da je to jedini nain da me doista sredi, pa sam elio vidjeti koliko mu je stalo do toga." Random odmahne glavom. "Ne mislim da e to uiniti. Nema teorije. Sve dok si ti ovdje a on je tamo, zato da se izlae riziku? On je jo uvijek u boljem poloaju. Ako ga eli, morat e ti otii tamo." "I ja sam doao do istog zakljuka." Njegove oi zasjae, a na usnama mu se pojavi stari osmijeh. On provue rukom kroz kosu boje slame, ne odvajajui pogled od mojih oiju. "Hoe li to uiniti?" upita. "Moda," rekoh. "Nemoj ti meni 'moda', mali moj. Pie ti na elu. Gotovo da bih bio spreman poi s tobom, zna. Od svih odnosa, seksualne volim najvie, a bratske s Ericom najmanje." Zapalih cigaretu, razmiljajui o njegovim rijeima. "Ti si misli," ree on dok sam si ja mislio, "koliko mogu vjerovati Randomu ovaj put? On je lukav i zao i vjeran svome imenu, i nedvojbeno e me prodati ako mu netko da bolju ponudu. Tono?" Kimnuh. "Svejedno, brate Corwine, sjeti se premda ti nisam uinio mnogo dobra, nikad ti nisam uinio nita to bi te doista pogodilo. Oh, nekoliko podvala, priznajem. Ali, sve u svemu, moglo bi se rei da smo se u cijeloj obitelji nas dvojica najbolje slagali tojest, micali smo se jedan drugome s puta. Razmisli o tome. ini mi se da ujem kako dolazi Flora ili njena slukinja pa hajde da promijenimo temu... Ali, jo samo jedno pitanje na brzinu pretpostavljam da nema uza se pil obiteljskih omiljenih igraih karata?" Odmahnuh glavom. Uto ue Flora i ree: "Carmella e nam uskoro donijeti hranu." Nazdravili smo u to ime, a Random mi namigne njoj iza leda. Slijedeeg jutra u dnevnoj sobi vie nije bilo leeva, na tepihu- 37 -

niti jedne mrlje krvi, inilo se da je i prozor ponovno ostakljen, a Random mi ree da se 'pobrinuo za sve'. Drao sam da bi bilo bolje vie nita ne pitati. Posudili smo Florin Mercedes i otili se provozati. Krajolik mi se inio nekako udno promijenjenim. Nisam nikako mogao odrediti to je nedostajalo ili to je u njemu bilo novo, ali sve mi je izgledalo nekako drugaije. Kad sam pokuao razmiljati o tome opet me zaboljela glava pa sam odluio takva razmiljanja ostaviti za kasnije. Ja sam sjedio za upravljaem, Random na sjedalu suvozaa. Napomenuh da bih elio da sam opet u Amberu, tek toliko da vidim kakvu e to reakciju izazvati. "Pitao sam se," odgovori on, "tjera li te jednostavno ista elja za osvetom ili je u pitanju neto drugo," bacivi time loptu opet meni u ruke, dajui mi mogunost da odgovorim na to ili ne. Odgovorih. Neutralnom frazom: "I ja sam razmiljao o tome," rekoh, "dok sam pokuavao razmotriti kakve su mi anse. Zna, moda u doista 'pokuati'." On se tad okrene prema meni (dotad je bio gledao kroz prozor sa strane) i ree: "Pretpostavljam da smo svi mi imali tu ambiciju znam da ja jesam, premda sam se rano odluio povui iz igre a po mojem miljenju vrijedi pokuati. Pita me, znam, hou li ti pomoi. Odgovor je 'da'. Uinit u to samo za inat drugima." Potom: "to misli o Flori? Bi li ona bila od kakve pomoi?" "Sumnjam da bi," rekoh. "Ona bi promijenila stranu kad bi stvar ve bila sigurna. Ali, s druge strane, to je uope sigurno u ovom trenutku?" "Ili bilo kojem," doda on. "Ili bilo kojem," ponovih, da bi on mislio kako sam znao koju vrst odgovora u dobiti. Bojao sam se povjeriti mu kakvo je stanje moje memorije. Takoer sam se bojao vjerovati mu, stoga i nisam. Toliko sam toga elio znati, ali nisam se imao kome obratiti. Razmiljao sam o tome dok smo se vozili.- 38 -

"Pa, kad eli poeti?" upitah. "Kad god ti bude spreman." I eto ga, meni u krilu, a ja nisam znao to bih s tim. "Kako bi bilo da ponemo sad?" rekoh. utio je. Zapalio je cigaretu da dobije na vremenu, rekao bih. I ja uinih isto. "U redu," ree on napokon. "Kad si zadnji put iao tamo?" "Bilo je to tako prokleto davno," rekoh mu, "da nisam siguran sjeam li se puta." "Dobro," ree on, "onda emo morati otii prije negoli uzmognemo natrag. Koliko benzina ima?" "Tri etvrt spremnika." "Onda skreni lijevo na slijedeem uglu, pa da vidimo to e se dogoditi." Uinih to mi je rekao i dok smo se vozili plonik pone svjetlucati. "Prokletstvo!" ree on. "Ima ve nekih dvadesetak godina otkad sam iao 'pjeice'. Prerano se sjeam pravih stvari." Nastavili smo voziti, a ja se nastavih pitati to se to, do vraga, dogaa? Nebo je postalo nekako zelenkasto, a onda se pretopilo u ruiasto. Zagrizoh usnu da bih zaustavio pitanja. Proli smo ispod mosta, a kad smo izili s druge strane nebo je opet bilo normalne boje ali posvuda su bile velike ute vjetrenjae. "Ne brini," ree on brzo, "moglo bi biti i gore." Primijetih da su ljudi pokraj kojih smo prolazili odjeveni prilino udno, a cesta bijae od cigle. "Skreni desno." Jesam. Purpurni su oblaci prekrivali sunce i poela je kia. Munje su terorizirale nebo koje je stenjalo nad nama. Brisai su radili punom brzinom, ali nisu bili od prevelike koristi. Ukljuih svjetla i jo vie usporih. Mogao bih se zakleti da smo proli pokraj jednog konjanika koji je jahao u suprotnom smjeru, sav u sivom, uzdignutog ovratnika- 39 -

i glave sputene da se zatiti od kie. Potom se oblaci razioe i mi smo se ve vozili uz obalu mora. Valovi su se razbijali visoko, a iznad njih su nisko letjeli golemi galebovi. Kia je bila prestala, pa iskljuili brisae. Cesta je sad bila od makadama, ali nisam uope prepoznavao okoli. U retrovizoru nije bilo ni traga gradu iz kojega smo maloprije otili. Stisak moje ruke na upravljau se pojaa kad smo proli pokraj vjeala s kojih je visio kostur, objeen za vrat, i klepetao na vjetru koji ga je ljuljao amo-tamo. Random je samo nastavio puiti i buljiti kroz prozor, dok se naa cesta udaljavala od obale i poela vijugati oko breuljka. S desne se strane prostirao travnjak bez ijednog stabla, a s lijeve se uzdizao niz viih breuljaka. Nebo sad ve bijae tamnije, ali jarko plavo, poput dubokog istog bazena, natkritog i zasjenjenog. Nisam se sjeao da sam ikad prije vidio takvo nebo. Random otvori prozor da bi mogao baciti opuak, i unutra uleti hladan povjetarac, kruei po unutranjosti auta sve dok on opet nije zatvorio prozor. "Sve ceste vode u Amber," ree on, kao da se radi o aksiomu. Onda se sjetih to je Flora rekla prethodnog dana. Nisam elio ispasti neznalicom ili osobom koja je za sebe zadrala informaciju od vitalne vanosti, ali morao sam mu rei, radi sebe i radi njega, im sam shvatio to je njena jueranja izjava implicirala. "Zna," poeh, "kad si ono neki dan nazvao i kad sam ti se javio ja jer Flore nije bilo imam osjeaj da je pokuala otii u Amber i naila na blokirani put." On se nasmije na to. "Ta ena ima jako malo mate," odgovori on. "Naravno da je blokiran u ovakvim vremenima. Siguran sam da emo na koncu i mi biti prisiljeni na pjeaenje, i trebat e nam, nedvojbeno, sva naa snaga i domiljatost da stignemo do cilja, ako uope i stignemo. Zar je mislila da moe jednostavno odetati natrag poput kraljevne, po putu posutom cvijeem? Glupa kuka. Ona doista ne zavreuje da ivi, ali nije na meni da to kaem, ne jo. "Skreni lijevo na raskriju," odlui on. to se zbivalo? Znao sam da je, na neki nain, on odgovoran- 40 -

za egzotine promjene oko nas, ali nisam mogao odrediti kako to radi i kamo nas vodi. Znao sam da moram saznati tu tajnu, ali nisam ga mogao jednostavno pitati, jer bih mu time otkrio da je ja ne znam, to bi me prepustilo njemu na milost i nemilost. inilo se da ne radi nita osim to pui i bulji kroz prozor, ali doavi na vrh ceste uosmo u plavu pustinju, a sunce iznad nas bijae ruiasto na svjetlucavom nebu. U retrovizoru su se vidjeli samo kilometri i kilometri pustinje iza nas, dokle je pogled sezao. Zgodan trik, to. A onda motor zakalje, strese se, opet se smiri, pa ponovi sve to jo jednom. Upravlja pod mojim rukama promijenio je oblik. Poprimio je oblik mjeseeva srpa; sjedala su se inila pomaknutima vie unatrag, auto niim, a prednje staklo iskoenijim. Nisam rekao nita, ak ni kad smo uletjeli u pjeanu oluju boje lavande. Ali kad se raistila, ja uvukoh dah. Nekih tri etvrt kilometra ispred nas bijae kolona automobila. Svi su stajali, ne kreui se, i jasno sam uo njihove sirene. "Uspori," ree on. "Ovo je prva prepreka." Jesam i udari nas jo jedan nalet pijeska. Nestao je i prije nego sam stigao ukljuiti svjetla, i ja trepnuh nekoliko puta. Automobila vie nije bilo, kao ni zvuka njihovih sirena. Ali sad je cijela cesta svjetlucala, kao plonici onda na poetku, i ja uh kako Random ispod glasa proklinje nekoga ili neto. "Siguran sam da sam napravio tono onakav pomak kakav je elio da napravimo, tkogod bio taj tko je postavio ovu blokadu," ree on, "i dere me to to sam uinio to je oekivao tojest ono oito." "Eric?" upitah. "Vjerojatno. to misli to bismo trebali uiniti? Stati i na neko vrijeme pokuati na tei nain ili nastaviti i vidjeti ima li jo blokada?" "Nastavimo dalje, jo malo. Na koncu konca, ovo je bila tek prva." "Dobro," ree on, ali doda: "tko zna kakva e biti slijedea?"- 41 -

Slijedea bijae stvar ne znam kako bih to drugaije opisao. Stvar koja je izgledala kao drobilica s rukama, koja ui nasred ceste, grabi aute i prodire ih. Nagazih na konicu. "to ti je?" upita Random. "Nastavi dalje. Kako emo je inae prijei?" "Malo me to uzdrmalo," rekoh, a on mi uputi udan pogled iskosa, ba kad nas je udarila jo jedna pjeana oluja. Rekao sam krivu stvar, znao sam. Kad se praina raistila, opet smo vozili praznom cestom. A u daljini su se vidjeli tornjevi. "Mislim da sam ga zeznuo," ree Random. "Sloio sam nekoliko pomaka u jedan, i mislim da bi to mogao biti ba onaj kojega nije bio predvidio. Na koncu, nitko ne moe pokriti sve ceste u Amber." "Istina," rekoh, nadajui se da u se time iskupiti za onu pogreku, o emu god da se radilo, koja mi je bila zaradila onaj udan pogled. Poeh razmiljati o Randomu. Nizak tip krhkog izgleda koji je prethodne veeri mogao umrijeti jednako lako kao i ja. U emu je njegova snaga? I kakve su to prie o Sjenama? togod one bile, neto mi je govorilo da se upravo kreemo meu njima. Kako? Neto to je Random radio, a s obzirom da je bio fiziki oputen i da sam mu cijelo vrijeme jasno vidio ruke, zakljuih da je u pitanju neto to ini svojim umom. Opet, kako? Ipak, uo sam ga kako govori o 'dodavanju' i 'oduzimanju', kao da je svemir u kojemu se kree jedna velika jednadba. Zakljuih s iznenadnom sigurnou da on, nekako, dodaje i oduzima stvari iz svijeta vidljivog oko nas, a sve s ciljem da nas dovede blie tom neobinom mjestu, Amberu, koje pokuava dosegnuti. Bijae to neto to sam i ja neko znao. A klju tog znanja, shvatih, bijae sjetiti se Ambera. Ali nisam mogao. Cesta je naglo poela vijugati, pustinja je ustupila mjesto- 42 -

poljima visoke, plave, otre trave. Nakon nekog vremena, teren je posto breuljkast, a na podnoju treeg breuljka nestalo je asfatla i mi se naosmo na uskoj zemljanoj cesti. Bila je nabita i vijugala je izmeu velikih breuljaka na kojima se poinjalo pojavljivati raslinje i grmovi trske nalik bajunetima. Nakon otprilike pola sata toga, breuljaka je nestalo, a mi uosmo u umu niskih, debelih stabala s jesenje naranastim i purpurnim liem oblika dijamanata. Poela je sipiti kiica, a posvud su nas okruivale sjene. Blijeda se maglica uzdizala s tepiha vlanog lia. Zauh zavijanje koje je dopiralo odnekud s desne strane. Upravlja je jo triput promijenio oblik, a zadnja verzija bijae osmerokutna i drvena. Auto je sad bio prilino visok i negdje smo usput pokupili ukras u obliku flaminga na poklopcu motora. Suzdrao sam se od komentara, prilagoavajui se svakom novom obliku sjedala i svakom novom nainu upravljanja vozilom. Ali Random baci pogled na upravlja upravo kad se zaulo jo jedno zavijanje, pa odmahne glavom i iznenada je drvee postalo mnogo vie, premda ukraeno viseim lijanama i neim nalik plavoj panjolskoj mahovini, a na auto gotovo da je opet poprimio uobiajen oblik. Pogledah pokaziva koliine goriva i vidjeh da imamo jo pola spremnika. "Napredujemo," primijeti moj brat a ja kimnuh. Cesta se naglo proirivala, poprimajui izgled i teksturu betona. S obje strane protezali su se kanali puni blatnjave vode. Po povrini su plivale granice, lie i arena pera. Odjednom osjetih lakou u glavi i vrtoglavicu, ali: "Dii polako i duboko," ree Random," prije no to sam stigao ita napomenuti. "Idemo preicom i neko e vrijeme zrak i gravitacija biti malo drukiji. Mislim da smo dosad imali prilino sree i elim to iskoristiti do maksimuma doi to je mogue blie, i to to prije." "Dobra zamisao," rekoh. "Moda, moda i ne," odvrati on, "ali mislim da je vrijedno riz Pazi!" Vozili smo uzbrdo, a s vrha ceste se pojavi kamion, tutnjei ravno prema nama. Vozio sam krivom stranom ceste. Skrenuh da ga izbjegnem, ali skrenuo je i on. U zadnji tren, morao sam sii s ceste,- 43 -

na mekano tlo s lijeve strane i gotovo do ruba kanala, da se ne bismo sudarili. Kamion se zaustavi nama zdesna, uz kripu konica. Pokuavao sam se vratiti na cestu, vozei unatrag, ali utonuli smo u mekano tlo. Onda zauh kako su se zalupila vrata i ugledah vozaa kako silazi iz kabine, s desne njene strane, to je vjerojatno znailo da je ipak on vozio pravom, a mi krivom stranom ceste. Znao sam da se nigdje u Sjedinjenim Dravama ne vozi lijevom stranom ceste, ali dosad ve bijah posve siguran da smo ve odavno napustili Zemlju koju znam. Kamion bijae cisterna. Na njoj je, sa strane, velikim krvavocrvenim slovima pisalo ZUNOCO, a ispod toga "Mii pokrievame sviet". Izioh, obioh auto i poeh se ispriavati, ali voza me stane zasipati uvredama. Tip bijae visok kao ja, ali graen poput pivske bave, a u jednoj je ruci drao ruku auto-dizalice. "ujte, rekao sam da mi je ao," rekoh mu. "to elite da uinim? Nitko nije stradao i nema nikakve tete." "Proklete vozae poput vas ne bi se smjelo pustiti na cestu!" urlao je. "Vi ste jebena poast!" Uto je Random iziao iz auta, rekavi: "Gospodine, bolje bi vam bilo da se maknete odavde!" a u ruci je drao pitolj. "Spremi to," rekoh mu, ali on otkoi pitolj i uperi ga u vozaa. Tip se okrene i stane trati, dok mu je strah irio oi i olabavljao eljust. Random podigne oruje i paljivo naniani u ovjekova lea, ali uspio sam ga udariti po ruci ba kad je opalio. Metak je udario u plonik i nekoliko se puta odbio od njega. Random se okrene prema meni, a lice mu bijae gotovo bijelo. "Ti prokleta budalo!" ree. "Taj je metak mogao pogoditi cisternu!" "Mogao je pogoditi i tipa u kojega si nianio." "Pa to, do vraga, onda? Nikad vie neemo proi ovuda, bar ne u ovoj generaciji. To se kopile usudilo vrijeati Princa Ambera! Mislio sam na tvoju ast!"- 44 -

"Mogu se sam brinuti za svoju ast," rekoh, i iznenada me prome neto hladno i silno i odgovorih mu: "jer odluka hoe li on ivjeti ili umrijeti bila je samo moja, a ja sam odluio," i ispuni me osjeaj gnjeva. "ao mi je, brate," ree on. "Nisam mislio donositi zakljuke na brzinu. Ali mene je vrijealo kad sam uo kako jedan od njih s tobom razgovara na takav nain. Znam da sam trebao priekati i prepustiti tebi da ga se rijei onako kako ti eli, ili se barem konzultirati s tobom." "Pa, kakogod," rekoh, "poimo natrag na cestu i dalje svojim putem, ako je mogue." Stranji su kotai utonuli u tlo do blatobrana; dok sam ja buljio u njih pokuavajui smisliti najbolji nain da ih oslobodimo, Random dovikne: "Dobro, ja drim prednji kraj. Ti primi stranji i odnijet emo ga natrag na cestu i bolje bi bilo da ga ovaj put smjestimo u lijevu traku." Nije se alio. Bio je rekao neto o manjoj gravitaciji, ali ja se nisam osjeao toliko lakim. Znao sam da sam jak, ali ozbiljno sam sumnjao u svoju sposobnost da dignem stranji kraj Mercedesa. Ali, s druge strane, morao sam pokuati, jer se inilo da on to oekuje od mene, a nisam mu smio pruiti priliku da nasluti rupe u mom sjeanju. Pa unuh, zgrabih stranji kraj i poeh izravnavati noge. Uz ljapkav zvuk, stranji se kotai oslobodie vlane zemlje. Drao sam svoj kraj auta nekih pola metra iznad tla! Bio je teak prokleto teak! ali mogao sam ga dii! Sa svakim sam korakom tonuo petnaestak centimetara u tlo. Ali nosio sam ga. A Random je inio isto sa svojim krajem. Spustili smo ga na cestu i on malo odskoi na oprugama. A onda izuh cipele i oistih ih strukom trave, imikah arape, otresoh krajeve nogavica, pa bacih i cipele i arape pokraj stranjeg sjedala i uoh u auto bosonog. I Random skoi unutra, na sjedalo suvozaa, i ree: "uj, htio bih ti se jo jednom ispriati" "Zaboravi," rekoh. "Lanjski snijeg."- 45 -

"Da, ali ne bih htio da mi to zapie u minus." "Neu," rekoh mu. "Ali ubudue obuzdaj svoju naglost kad je u pitanju oduzimanje ivota u mojoj nazonosti." "Hou," obea on. "Onda, hajde da krenemo," i jesmo. Proli smo kroz stjenoviti kanjon, pa kroz grad koji je izgledao kao da je cijeli napravljen od stakla: visoke zgrade, tanke i krhka izgleda, i ljudi kroz koje je sjalo ruiasto sunce, otkrivajui njihove unutarnje organe i ostatke zadnjeg obroka. Zurili su u nas dok smo prolazili. Okupili su se na uglovima ulica, ali nitko nas nije ni zaustavljao, niti je pokuao prijei cestu ispred nas. "Ovdanji Charlesi Fortovi nedvojbeno e o ovome dogaaju raspredati jo mnogo godina," ree on. Kimnuh. A onda vie nije bilo nikakve ceste, a mi smo vozili po neemu to se doimalo kao beskonana silicijska ploa. Nakon nekog se vremena poela suavati i postala cestom, a nakon jo malo vremena s nae se lijeve i desne strane stvorilo movarno zemljite, nisko i smee i smrdljivo. I vidio sam neto, za to bih se mogao zakleti da je bio diplodok, kako podie glavu i gleda nas. Potom iznad nas preleti golemi imioliki oblik. Nebo je sad ve bilo kraljevski plavo, a sunce boje topljenog zlata. "Imamo manje od etvrt spremnika," napomenuh. "Dobro," ree Random, "zaustavi auto." Uinih tako, ekajui. Dugo moda est minuta on je sjedio u tiini, a onda: "Vozi dalje," ree. Nekih pet kilometara kasnije naili smo na barikadu od balvana i ja ih poeh obilaziti. S jedne se strane pojavi kolni ulaz i Random mi ree: "Stani i zatrubi." Uinih tako, a nakon nekog vremena drvena vrata zakripae i poee se otvarati prema unutra. "Ui unutra," ree on. "Sigurno je." Uvezoh nas unutra, a s moje lijeve strane stajale su tri Essove benzinske crpke, a iza njih mala zgrada kakvu sam bezbroj puta prije vidio u mnogo obinijim situacijama. Stao sam ispred jedne od crpki,- 46 -

ekajui. Tip koji je iziao iz ostakljene zgrade bio je visok nekih metar i pol, golemog struka, s jagodastim nosom i ramenima irokim moda cijeli metar. "to ete?" upita. "Do vrha?" Kimnuh. "Regular," rekoh. "Povucite se malo unatrag," uputi me on. Uinih tako, pa upitah Randoma: "Hoe li moj novac vrijediti ovdje?" "Pogledaj ga," ree mi on. Pogledah. Moj novanik bijae puna naranastih i utih novanica s rimskim brojkama u kutevima, iza kojih su slijedila slova 'D.R.' On se naceri dok sam ja pregledavao snop. "Vidi, pobrinuo sam se za sve," ree. "Krasno. Usput, polako postajem gladan." Ogledah se oko sebe i ugledah sliku tipa koji u drugome svijetu prodaje Prenu Piletinu Kentucky kako nas gleda s velikog panoa. Jagodasti Nos pusti da malo benzina iscuri na tlo da bi iznos bio okrugli, pa objesi cijev, prie nam i ree: "Osam Drachae Reguma." Naoh naranastu novanicu na kojoj je pisalo 'V D.R.' i jo tri s oznakom 'I D.R.', pa mu ih pruih. "Hvala," ree on i gurne ih u dep. "Da vam provjerim ulje i vodu?" "Moe." Dodao je malo vode i rekao mi da je razina ulja u redu, pa malo razmrljao prednje staklo s prljavom krpom. A onda mi mahne i odee natrag u kuicu. Otili smo do Kenni Roija i kupili kantu Kentucki Przhenih Dielova Gushtera i nekoliko limenki slabog piva slankastog okusa. Potom smo se oprali u sanitarnim prostorijama, zatrubili pred izlazom i ekali sve dok nam ovjek s helebardom preko ramena nije otvorio vrata i pustio nas van. A onda krenusmo dalje. Pred nas je skoio tiranosaur, oklijevajui na tren, a onda nastavi dalje. Preletjee nas jo tri pterodaktila.- 47 -

"Nevoljko odustajem od Amberovog neba," ree Random, togod mu to znailo, a ja samo zagunah. "Ali bojim se pokuati sa svime odjednom," nastavi on. "Moglo bi nas rastrgati na komadie." "Slaem se," sloih se. "Ali, s druge strane, ovo mi se mjesto ne svia." Kimnuh, i nastavismo dalje, sve dok silicijska ravnica nije ustupila mjesto golom kamenu svuda oko nas. "to sad radi?" odluih riskirati pitanje. "Sad kad imam nebo, pokuat u dobiti i tlo," ree Random. I dok smo vozili, kamena je ploa postajala kamenje s crnom zemljom izmeu. Nakon nekog vremena bilo je sve manje kamenja, a sve vie zemlje. Napokon ugledah i mrlje zelenila. Isprva malo trave, tu i tamo. Ali bijae to jarko zelena trava, nalik a opet toliko razliita od trave na Zemlji koju sam znao. Uskoro je trave bilo mnogo vie. Nakon nekog vremena pojavilo se i mjestimino drvee uz cestu. I kakva uma! Nikad prije nisam vidio takva stabla silna i kraljevska, bogate duboko zelene boje posute zlatnim. Uzdizala su se, stremila visinama. Goleme jele, hrastovi, javorovi i mnoge ostale vrste koje nisam mogao raspoznati. Kroz njih je pirio povjetarac fantastinog i predivnog mirisa. Odluih otvoriti prozor do kraja i ostaviti ga tako. "Ardenska uma," ree ovjek koji mi bijae bratom. I znao sam da ima pravo. I nekako sam ga istovremeno volio i zavidio mu radi njegove mudrosti, njegova znanja. "Brate," rekoh, "dobro ti ide. Bolje no to sam oekivao. Hvala ti." inilo se da ga je to malo zateklo. Kao da nikad prije od svojih roaka nije uo nita lijepo. "inim najbolje to mogu," ree, "i nastavit u tako do kraja, obeajem. Pogledaj samo! Imamo nebo i imamo umu! Gotovo je predobro da bi bilo istinito! Proli smo polovicu puta uz nikakve prevelike prepreke. Mislim da smo imali vraje sree. Hoe li mi dati Regentstvo?"- 48 -

"Da," rekoh, ne znajui to mu to znai, ali voljan mu to dati ako je u mojoj moi. On kimne i ree: "Ti si u redu." On bijae ubilaka mala lisica koja je, prisjetih se, uvijek bila nekom vrsti buntovnika. Nai su ga roditelji bili pokuali obuzdati, znao sam, ali nikad s previe uspjeha. I tad shvatih da nad dvojica imamo iste roditelje, to nije bio sluaj sa mnom i Ericom, sa mnom i Florom, sa mnom i Caineom i Bleysom i Fionom. A vjerojatno ni s drugima, ali za ove sam bio siguran. Vozili smo tvrdom zemljanom cestom kroz katedralu od golemih stabala. inilo se da se nastavlja do beskraja, zauvijek i zauvijek. Osjeao sam se sigurnim na ovome mjestu. Povremeno bismo naili na srnu, ili iznenadili lisicu dok je prelazila cestu ili stajala uz njen rub. Na mjestima su se jasno vidjeli tragovi kopita. Ponegdje se sunce probijalo kroz lie, nakoeno poput zlatnih ica na kakvom hinduskom glazbenom instrumentu. Povjetarac bijae vlaan i priao je o ivim stvarima. Sine mi da poznajem ovo mjesto, da sam u prolosti jahao ovom cestom. Da sam esto jahao kroz Ardensku umu, pjeaio kroz nju, lovio u njoj, leao na leima pod kakvim golemim stablom s rukama pod glavom, zagledan uvis. Penjao sam se po granama nekih od ovih divova i gledao dolje na zeleni svijet u stalnom pokretu. "Volim ovo mjesto," rekoh, samo napola svjestan da govorim naglas, a Random ree: "Uvijek si ga volio," a u njegovu glasu kao da se naziralo neto to je odavalo da ga to zabavlja. Ali nisam mogao biti siguran u to. A onda iz daljine zauh ton za koji sam znao da pripada lovakom rogu. "Vozi bre," ree Random iznenada. "To mi zvui kao Julianov rog." Posluah ga. Rog se opet oglasi, blie no proli put. "One njegove proklete psine rastrgat e ovaj auto na komadie, a njegove e se ptiurine nahraniti naim oima!" ree on. "Ne bih se elio sresti s njim kad je ovako dobro pripremljen. togod bilo to to lovi, znam da bi se on drage volje odrekao toga u zamjenu- 49 -

za lovinu poput dvojice svoje brae." "ivi i pusti neka ive, to je moja filozofija u zadnje vrijeme," napomenuh. Random se zasmijulji. "Kakva zanimljiva ideja. Kladim se da e nam trajati cijelih pet minuta." Uto se opet oglasi rog, jo blie, a on ree: "Prokletstvo!" Brzinomjer je pokazivao sto-dvadeset, starinskim runolikim brojkama, a ja sam se bojao voziti imalo bre po ovakvoj cesti. A rog se opet oglasi, jo mnogo blie, tri duga zvuka, a mogao sam uti i lave pasa koji je dopirao odnekud s lijeva. "Sad smo ve jako blizu pravoj Zemlji, premda jo uvijek daleko od Ambera," ree moj brat. "Bilo bi uzaludno bjeati kroz susjedne Sjene, jer ako on doista progoni nas, onda e nastaviti dalje za nama. On ili njegova Sjena." "Sto da uinimo?" "Nagazi papuicu i nadaj se da nismo mi to to lovi!" A rog se opet oglasi, ovaj put gotovo tik uz nas. "Na emu to, do vraga, on jae na lokomotivi?" upitah. "Rekao bih da jae monog Morgensterna, najbreg konja kojeg je ikada stvorio." Pustih da mi se ta zadnja rije neko vrijeme kotrlja umom, dok sam je s udom razmatrao i razmatrao. Da, istina je, ree mi neki unutranji glasi. On jest stvorio Morgensterna, od neega iz Sjena, kreiravi zvijer brzine uragana i snage buldoera. I sjetih se da imam razloga bojati se te ivotinje, a onda ga ugledah. Morgenstern bijae est irina dlana vii od bilo kojeg konja kojega sam ikad vidio, a oi mu bijahu mrtve boje vajmaranskih pasa, dlaka siva a kopita kao od ulatenog elika. Jurio je poput vjetra, usporedo s autom, s Julianom sagnutim u sedlu Julianom s karte, s dugom crnom kosom i jasno plavim oima i ljuskastim bijelim oklopom. Julian nam se nasmijei i mahne rukom, a Morgenstern zabaci glavu i njegova se velianstvena griva namreka na vjetru, poput zastave. Noge su mu bile nejasna izmaglica, tolika bijae- 50 -

njihova brzina. I sjetih se da je Julian neko davno bio odjenuo jednog ovjeka u moju staru odjeu i natjerao ga da mui tu zvijer. Zato me bio pokuao zgaziti kopitima tijekom lova onog dana kad sam sjahao oderati kou s jelena. Ve sam prije bio zatvorio prozor do kraja, pa nisam mislio da moe nanjuiti da sam to ja u autu. Ali Julian me vidio, a inilo mi se da znam to to znai. Svud oko njega trali su Olujni Psi, sa svojim ilavim, ilavim tijelima i zubima poput elika. I oni su zacijelo doli odnekud iz Sjena, jer nijedan obian pas ne bi mogao trati ovako brzo. Ali znao sam, s potpunom sigurnou, da se rije 'obino' zapravo ni ne moe primijeniti ni na to u ovome mjestu. Tad nam je Julian dao znak neka se zaustavimo; pogledah Randoma, a on kimne. "Ako to ne uinimo, jednostavno e nas pregaziti," ree on. Nagazih na konice, usporavajui, zaustavljajui se. Morgenstern se propne, zamahne prednjim nogama po zraku, pa udari o tlo sa sva etiri kopita i dokaska do nas. Psi su se motali naokolo, ovjeenih jezika, dok su im se tijela nadimala od dahtanja. Morgensternova je koa svjetlucala od znoja. "Kakvo iznenaenje!" ree Julian, na svoj spori, gotovo zakoeni nain, a golemi zeleno-crni jastreb napravi krug i sleti mu na lijevo rame. "Je, zar ne," odvratih. "Kako si?" "Oh, odlino," ree on, "kao i uvijek. A ti i brat Random?" "U dobru sam stanju," rekoh, a Random kimne i primijeti: "Mislio sam da e se u ovakva vremena baviti nekim drugim sportom." Julian nakrivi glavu i pogleda ga ukoso kroz prednje staklo auta. "Volim ubi