SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

I DUBROVAČKO-NERETVANSKA

ŽUPANIJA

ZBORNIK

RIBE I RIBARSTVO NERETVE

Dubrovnik, 2010.

2

Ribar plete mrižu svoju

Ribar plete mrižu svoju Koja njemu triba,

A tko će je sutra plesti, Baš ga nije briga.

Zapivaj pismu, ribaru stari, Jer to je pisma o moru.

Zapivaj pismu, ribaru stari, Jer to je pisma o moru.

More divno, more sjajno,

Ti si meni drago, Ti si čežnja srca moga,

Ti si moje zlato.

Biseru divni, rodnog mi kraja, Lipota tvoja me opaja.

Biseru divni, rodnog mi kraja, Lipota tvoja me opaja.

Narodna

3

Izdavači

Sveučilište u Dubrovniku i

Dubrovačko-neretvanska županija

Za izdavače

prof. dr. sc. Mateo Milković, rektor Nikola Dobroslavić, župan

Urednici

prof. dr. sc. Branko Glamuzina prof. dr. sc. Jakov Dulčić

Tisak

Naklada

400 primjeraka Fotografija na naslovnici: Motiv s obale Norina (foto: Nebojša Jerković) CIP –Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjižnica Dubrovnik UDK 597(497.5)(282.24 Neretva) 639.21(497.5)(282.24 Neretva) MEĐUNARODNI znanstveno-stručni skup "Ribe i ribarstvo rijeke Neretve: stanje i perspektive" (2009 ; Opuzen) Ribe i ribarstvo Neretve : zbornik / <urednici Branko Glamuzina, Jakov Dulčić>. - Dubrovnik : Sveučilište u Dubrovniku : Dubrovačko-neretvanska županija, 2010. – 171 str. : ilustr. ; 25 cm Bibliografija uz svaki rad. - Summaries. ISBN 978-953-7153-24-3 500407043

Objavljeni tekstovi izvorno su autorski uz međunarodnu znanstvenu i stručnu recenziju urednika i anonimnih recenzenata, te se kategoriziraju kao pregledni znanstveni ili pregledni stručni radovi.

4

Nada Žderić s Mostine priprema tratu za jesenski lov jegulje (foto: Ante Šunjić)

Burać- tradicionalna neretvanska naprava za držanje jegulje (foto: Nenad Juračić)

5

SADRŽAJ Projekt: Recentne promjene voda u delti Neretve- njihov utjecaj na ribe i školjkaše, lokalno ribarstvo i socio-ekonomski položaj lokalnog stanovništva ........9 Međunarodni znanstveno-stručni skup „Ribe i ribarstvo Neretve-stanje i perspektive..............................................................................................................14 Branko Glamuzina: Neretvansko ribarstvo- povijest i perspektive .....................20 Jakov Dulčić i Branko Glamuzina: Procjena ranjivosti sektora ribarstva na klimatske promjene: slučaj šireg područja ušća rijeke Neretve.............................31 Pero Tutman, Boško Skaramuca, Jakov Dulčić, Sanja Matić-Skoko, Miro Kraljević, Vlasta Bartulović, Glamuzina Branko, Nikša Glavić, Valter Kožul, Nenad Antolović: Naseljavanje i novačenje mlađi morskih riba u širem prostoru ušća rijeke Neretve .................................................................................................39 Sanja Matić-Skoko, Armin Pallaoro, Pero Tutman,Miro Kraljević, Jakov Dulčić: Inventarizacija priobalnih ribljih resursa u Neretvanskom području ......59 Jakov Dulčić, Pero Tutman, Branko Glamuzina, Miro Kraljević, Vlasta Bartulović, Sanja Tomšić, Sanja Matić-Skoko, Boško Skaramuca: Rani razvojni stadiji riba na širem području ušća rijeke Neretve: pregled dosadašnjih istraživanja.............................................................................................................76 Branko Glamuzina i Vlasta Bartulović: Cipoli delte Neretve: biološke i gospodarstvene značajke........................................................................................92 Vlasta Bartulović, Sanja Tomšić i Katarina Matić: Biološke i ribarstvene značajke olige, Atherina boyeri u delti Neretve ...................................................115 Miro Kraljević: Neke biološke i ribarstvene značajke komarče,Sparus aurata, u istočnom Jadranu .................................................................................................127 Jerko Pavličević, Ivan Bogut i Branko Glamuzina: Zaštita i unaprjeđenje statusa endemskih neretvanskih salmonida: zubatka, Salmo dentex, mekousne pastrve, Salmo obtusirostris, neretvanske potočare, Salmo farioides, i glavatice, Salmo marmoratus ...............................................................................................143 Višnja Bukvić, Ivan Bogut i Dalida Galović: Teški metali u tkivima riba delte rijeke Neretve .......................................................................................................154 Ivana Marević: Marketing prirodnih resursa i tradicionalne gastronomije delte Neretve.... .............................................................................................................160

6

PREDGOVOR Temeljna je misija Sveučilišta u Dubrovnika da kroz visoko obrazovanje, znanstvena istraživanja i stručne projekte doprinese razvoju lokalne zajednice, a da na regionalnoj razini u izabranim područjima i poljima razvije središta izvrsnosti. Jedna od važnih karika strategije Sveučilišta su i znanosti o moru, marikultura i ribarstvo. Posebno su važne aktivnosti na doprinosu razvoja marikulture u Malostonskom zaljevu i ribarstva na području delte Neretve. Svojim djelovanjem Sveučilište pokušava unaprijediti i razviti te djelatnosti tako da one budu održive, profitabilne i u skladu s europskim propisima. Nekoliko je projekata u ovim područjima Sveučilište izvodilo zajedno s Dubrovačko-neretvanskom županijom, pa je i buduća sinergija neophodna za ostvarenje zajedničkih ciljeva. Dolina Neretve i njezin održivi razvoj su neki od prioriteta Sveučilišta, što bi trebalo pokrenuti osnivanje Sveučilišnog središta za dolinu Neretve, koji će objediniti visokoobrazovne i istraživačke aktivnosti u agronomiji, ekologiji, prometu i turizmu.

prof. dr. sc. Mateo Milković, rektor Neretvansko ribarstvo je tradicija duboko ukorijenjena u svijesti i životima neretvanskih hrvata. Izuzetno bogatstvo ribljih vrsta uvjetovalo je razvoj niza ribarskih alata i načina ribolova. Zbornikom, koji imate u rukama, namjera je zabilježiti recentno stanje ribljih populacija i neretvanskoga ribarstva na početku 21. stoljeća i ostaviti svjedočanstvo budućim naraštajima.

Zbornik je rezultat rada na projektu „ Recentne promjene voda u delti Neretve - njihov utjecaj na ribe i školjkaše, lokalno ribarstvo i socio-ekonomski položaj lokalnog stanovništva“, što je u razdoblju od 2007.do 2009. godine financirala Dubrovačko-neretvanska županija, te zasebnih doprinosa istaknutih hrvatskih znanstvenika o problematici neretvanskoga ribarstva. Pritom valja zahvaliti svima koji su poduprli projekt, posebice neretvanskim ribarima koji su dali svoj doprinos u provedbi projekta i izradbi Zbornika.

Budućnost neretvanskoga ribarstva, bez izravnih intervencija u životne cikluse riba i njihova staništa kroz zaštitu i očuvanje prirodnih populacija, obnavljanje ugroženih vrsta poribljavanjem i održivim korištenjem, bit će neizvjesna. Stoga je na današnjoj generaciji da osigura tradiciju neretvanskoga ribarstva od zaborava, a da dugoročnim planiranjem osigura buduće primjene ovoga resursa u prehrani lokalnog stanovništva i u turističke svrhe.

Radi toga neka ovaj Zbornik bude prilog očuvanju tradicije te potpora i putokaz budućim projektima.

prof. dr. sc. Branko Glamuzina, voditelj projekta

7

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

8

Selo Mostina kod Rogotina 1970-ih godina: trupa, tratun i burać

Ribarska flota u Blacama 1960-ih godina

9

PROJEKT: RECENTNE PROMJENE VODA U DELTI NERETVE- NJIHOV UTJECAJ NA RIBE I ŠKOLJKAŠE, LOKALNO

RIBARSTVO I SOCIO-EKONOMSKI POLOŽAJ LOKALNOG STANOVNIŠTVA

REZULTATI I PRIJEDLOZI MJERA USUGLAŠENI SA SVIM SUDIONICIMA SEKTORA NA SKUPU „RIBE I RIBARSTVO NERETVE-STANJE I PERSPEKTIVE“ održanoga u Opuzenu, 10.- 12. prosinca, 2009. Rezultati i prijedlozi mjera za unaprjeđenje i osiguranje dugoročne održivosti tradicionalnoga neretvanskoga ribarstva u svjetlu priključivanja EU i klimatskih promjena ZNAČAJKE KARAKTERISTIČNIH RIBLJIH VRSTA

- Sastav ihtiofaune u delti Neretve je u proteklih dvadeset godina značajno promijenjen u pogledu pojedinih vrsta i njihove brojnosti, kao rezultat promjena ekoloških uvjeta, antropogenih utjecaja i klimatskih promjena.

- Najveće promjene povezane su s rastom brojnosti vrsta koje se uzgajaju u obližnjem akvatoriju Malog mora i Neumskog zaljeva i s pojavom novih vrsta zbog zatopljavanje mora pod utjecajem klimatskih promjena.

- Zbog potvrđenog bježanja riba iz kaveza na uzgajalištima u zadnjih 15-ak godina došlo je do porasta populacija orada i lubina, kao rezultat ustanovljavanja jakih lokalnih reproduktivnih populacija i povoljnih ekoloških uvjeta (smanjeno onečišćenje, porast broja riba kojima se hrane i sl.).

- Ušće Neretve glavno je mjesto novačenja orade, koja nakon boravka od 1-2 godine migrira na druga morska područja od Stona do Makarske. U Malostonskom zaljevu orade proteklih 5-6 godina čine velike štete (procjena i do 1.000 tona pojedenih dagnja) na uzgajalištima školjkaša, pa je jedan od ciljeva u projektu bio istražiti načine mogućeg reguliranja populacije orade. Utvrđeno je da se, zbog novačenja mlađi u dubljim zonama ušća Neretve i zaljevu Ploče, brojnost ne može smanjivati lovom mlađi mrežama potegačama, kako je uobičajeno u drugim dijelovima Mediterana.

- Kao posljedica klimatskih promjena došlo je do pojave prije rijetkih vrsta riba, strijelko, Pomatomus saltator, i lice modrulje, Trachinotus ovatus, te povećane brojnosti vrsta koje prije nisu bile toliko zastupljene u ovom području, poput salpe, Sarpa salpa.

- Povećanje brojnosti niza ribljih vrsta (strijelko, orade, lice modrulje, cipla balavca) znatno je promijenilo lance prehrane u ekosustavu delte Neretve. Utvrđivanje razine i posljedica tih promjena zahtijeva nova opsežna istraživanja.

- Zbog pojave alohtonih vrsta kao što je strijelko dolazi do masovnih migracija sitne plave ribe (inćun, srdela) u priobalne dijelove, pa je tako

10

lica modrulja, a i druga plava riba, kao što je palamida, trupač, luc, sve više zastupljena.Također je utvrđena veća pojavu glavonožaca, posebno lignje, u priobalnom dijelu, i to u njoj nekarakterističnim mjesecima kao što su srpanj i kolovoz, što je još jedan znak povećanja populacije strijelka, koja je prisilila na promjenu staništa razne vrste što su živjele dubljim djelovima kanala.

- I dok je za licu modrulju utvrđeno da se na ušću Neretve uglavnom hrani malom plavom ribom (srdela, inćun), strijelko uglavnom jede ciple i čini izravne štete tradicionalnom ribolovu, gdje su cipli dominantne vrste. Uginuli i ozlijeđeni cipli nakon napada strijelka svakodnevna su slika po plažama ušća Neretve.

- Posebice je smanjena brojnost najkvalitetnijeg i nekad dominantnog cipla glavaša, bataša, Mugil cephalus. Bataš je najbrže rastući cipal, najkvalitetnijeg mesa i daje najkvalitetniju sušenu ikru. Bataš je danas najrjeđi cipal na ušću Neretve, i po analizi novačenja i brojnosti mlađi i ulovu odraslih cipala, što može biti i rezultat poremećenih migracijskih putova, kompeticije pri novačenju mlađi, prevelikog ribolova i slično.

- Brojnost mlađi i odraslih jedinka cipla bataša je na kritičnim razinama pa se ne može očekivati brza prirodna obnova populacije. Preporučuje se početak poribljavanja mlađi proizvedenom u mrjestilištima, uz monitoring koji će uključiti analizu kapaciteta prostora, količine dostupnog plijena i kompeticiju s drugim vrstama.

- Najdominantnija vrsta cipla u bočatim vodama ušća Neretve je dugaš, šupljak, Liza saliens, vrsta najmanje tržišne vrijednosti. U brojnosti ukupne cipalske mlađi dugaš čini više od 80%. Kao vrsta koja živi na plićacima, plažama i muljevitim dnima lagune, dobro je zaštićen od napada strijelko, mrijesti se tijekom ljeta kada je hrane najviše, mlađ tijekom novačenja nije u kompeticiji s drugim vrstama cipala, pa će zato i njegov status i brojnost biti sve bolji.

- Dominantna vrsta cipala u slatkim vodama i sniženim slanostima glavnog toka Neretve i okolnih rijeka i jezera je balavac, Liza ramada. Posebice je brojan u Neretvi sve do Metkovića tijekom ljetnih mjeseci, kada je i objekt športsko-rekreacijskog ribolova.

- Upravljanje tom brojnom populacijom cipla balavca mora se utemeljiti na stalnom monitoringu kako bi se dugoročno osigurao njezin opstanak. Vrsta je vrlo osjetljiva na prekomjerni ribolov, posebice tijekom mrijesnih jesenskih migracija.

- Jegulja, Anguilla anguilla najugroženija je riblja vrsta u delti Neretve. Kao i kod cipla bataša, jedini način obnove neretvanske populacije je poribljavanje divljom mlađi-staklastom jeguljom koja se može nabaviti iz drugih europskih zemalja. Bilo kakav drugi način gospodarenja, poput zabrana lova tijekom reproduktivnih jesenskih migracija ili potpuna zabrana, zbog dugog migracijskog ciklusa i sporog rasta jegulje, dao bi rezultate tek u razdoblju od deset godina, pa je upitna svrhovitost takva načina upravljanja.

11

- Brojnost bentoskih ribljih vrsta, posebice iverka, Platychthys flesus, i hrskavičnjača znatno je povećana, u odnosu prema 1990-im godinama, kao rezultat smanjenog onečišćenja iz uzvodnih industrijskih postrojenja.

- Lokalni ribari zapazili su znatno smanjenu brojnost glamoča travaša i romba u usporedbi s razdobljem prije desetak godina.

- Populacija gavuna, olige, Atherina boyeri, brojna je u svim dijelovima delte Neretve, od luke Ploče do Metkovića. Kako se radi o kratkoživućoj vrsti, potrebno je na pravilan način usmjeriti njezino iskorištavanje.

- Povećanje i dobar status populacije lubina rezultat je velike brojnosti plijena kojim se lubin hrani, posebice male srdele i olige, a to je povezano djelomično i s izgradnjom kamenih obala uz Neretvu, koje su bogate populacijama olige i druge male ribe. Zbog novih radova na uređenju obale do Metkovića, može se očekivati i veća brojnost male ribe kao plijena i lubina kao top predatora.

- Brojnost mlađi i ranih odraslih stadija sparidnih vrsta riba (posebice orade i ovčice) (do 500 g mase) rezultat je odlično očuvanih livada morskih cvjetnica (Cymodocea nodosa) u kojima obitava mlađ, te bogatstva faune dna pješčanih ekosustava kojima se odraslije jedinke uglavnom hrane. Za održivo gospodarenje populacijom orade potrebno je očuvati te ekosustave i potpuno zabraniti eksploataciju pijeska i svih oblika koćarenja mrežama.

- Na ušću Neretve postoje vrste školjkaša koje se mogu gospodarski eksploatirati dodjeljivanjem koncesija. To je posebice vongola, Chamalea gallina, populacija kojoj se na potezu od ušća Neretve do Kanala procjenjuje na više od 80 tona biomase. Kako je vongola kratkoživuća vrsta, njezino neiskorištavanje nema bioloških osnova. Predlaže se eksploatiranje do 30 tona godišnje, manjim brodovima s alatom za dredžanje, te koncesioniranje na nekoliko područja.

- Ostali školjkaši nemaju tako brojne populacije, ali se mogu izdvojiti Cerastoderma edule i prstavac, Solen marginatus, koje se u ograničenim količinama mogu loviti za lokalnu turističko-gastronomsku ponudu.

ZNAČAJKE POJEDINIH STANIŠTA I PROMJENE UVJETOVANE ZASLANJIVANJEM VODA U DELTI NERETVE

- Glavna recentna značajka hidrologije delte Neretve je snažan prodor morske vode koritima Neretve i Crne rijeke, sve do Desanskog jezera i grada Metkovića. Prodor je posebice izražen za ljetnih mjeseci, ali je u dubljim dijelovima Neretve tijekom cijele godine. Ljeti je sloj slatke vode u glavnom toku Neretve ponekad visok samo nekoliko centimetara.

- Crna rijeka je tijekom ljetnih mjeseci potpuno zaslanjena od Ploča do Banje, kao i rijeka Desanka, a za vrijeme plime slana voda ulazi i u postojeće izvore.

- U kolovozu je na izlazu iz Desanskog jezera na dubini od 1 m izmjerena slanost od 30 psu, te samo mala dubina jezera sprječava prodor slane vode do Modrog oka i ostalih izvora.

12

- Tijekom ljeta slanost je na 1 m dubine kod Opuzena 33 psu, a kod mosta u Metkoviću 15 psu na dubini od 1 m.

- Slanost se u Maloj Neretvi ne diže iznad 1 psu na lokaciji brane i mosta na magistrali, ali je eutrofikacija i manjak kisika izražen od Opuzena do Vlake tijekom ljetnih mjeseci.

- Sve to ima za posljedicu „marinizaciju“ ovih područja, pa time kratkotrajno naseljavanje morskih organizama, posebice riba i bentosa. Marinizacija dovodi i do potpunog ugibanja slatkovodne flore i faune. Suprotno se događa od listopada do svibnja, kada povlačenjem morske vode ugibaju i morski organizmi, a naseljavaju se slatkovodni. Tim promjenama dna su svi vodotoci pretvoreni u neproduktivna područja, što je posebice razvidno u Desankom jezeru.

- U laguni Parila su u plićim dijelovima tijekom kolovoza zabilježene temperature više od 35 °C. Te zone, koje su svake godine sve veće, neprikladne su za novačenje mlađi morskih organizama.

- Kako je u tijeku završna priprema projekta natapanja donje Neretve, koji uključuje i izgradnju pomične pregrade na Neretvi, može se očekivati da će se problemi zaslanjivanja i marinizacije ekosustava ubrzo smanjiti.

PROBLEMATIKA LEGISLATIVE I ORGANIZACIJE RIBOLOVA U DELTI NERETVE Kakva će se regulativa ribarstva primjenjivati u delti Neretve, ovisi o tome u kakvu će ona statusu biti u sljedećem razdoblju. Ako se ona proglasi parkom prirode, onda se Pravilnikom o unutarnjem redu koji će vrijediti za područje u granicama parka određuje tko, kada i što se može loviti. (osnova za izradbu dijela Pravilnika koji se tiče ribarstva je Zakon o morskom ribarstvu). Ako ne dođe do proglašenja parka, na cijelom prostoru, s izuzetkom postojećih zaštićenih područja i predloženih rezervata, vrijediti će novi Zakon o morskom ribarstvu. On će vrijediti i u akvatoriju zaljeva Ploče, jezeru Birina, ispred terminala luke Ploče i uz obalu brda Višnjice, koji su po postojećem prijedlogu granica parka prirode izvan njegove granice (ako se park proglasi). U rezervatima (za koje su predloženi i Parila i Kuta) zabranjene su sve aktivnosti, pa i tradicionalni ribolov, što je stroži način upravljanja nego u parku prirode. U bilo kojoj varijanti potrebno je na racionalnim, održivim i dugoročnim osnovama organizirati neretvansko ribarstvo, na temelju postojećih preporuka i daljnjih istraživanja i monitoringa. Potrebno je promet ribom organizirati na način usklađen s hrvatskim i EU zakonima, uz izgradnju manjega otkupnog i otpremnog centra za ribe i školjkaše. Najbolja lokacija za taj centar, uz koji se može napraviti i manja obala za ribarske brodove i brodice jest kuća bivše kominske zadruge na ušću Neretve, danas u vlasništvu Dubrovačko-neretvanske županije.

13

PREDLOŽENE MJERE ZA OSIGURANJE DUGOROČNOGA ODRŽIVOG NERETVANSKOGA RIBARSTVA

- Dobrim upravljanjem ribarstvenim i stanišnim resursima u delti Neretve može se znatno unaprijediti i status populacija više vrsta riba i rakova, za koje je ušće Neretve područje novačenja i rastilišta mlađi.

- Jasno treba razdvojiti zone na kojima se obavlja gospodarski, tradicionalni i športsko/rekreacijski ribolov kategorije ribolova iz prijedloga novog Zakona o morskom ribarstvu usklađenog sa stečevinama i legislativom EU).

- Sve riječne tokove u kojima se obavlja ribolov udičarenjem valja staviti u režim športsko/rekreacijskog ribolova, te urediti mjesta gdje će se ribolov obavljati.

- Ribolov na manjim rijekama (Crna rijeka, Desanka, Norin, Mala Neretva, Prunjak, Stara Neretva) i jezerima dozvoliti će se samo lokalnom stanovništvu tradicionalnim ribarskim alatima uz stalni monitoring iskorištavanih ribljih populacija.

- Dopustiti treba tradicionalni jesenski lov jegulje tratama i tratunima na svim vodotocima na kojima se to i do sada radilo. Izuzeti treba vodotoke na kojima se kao prilov lovi velik broj mlađi morske ribe.

- U laguni Parila (prije proglašenja rezervatom) treba spriječiti sve načine lova vezane za povlačenje mreža ili drugih alata i zabraniti uporabu mreža. Treba odobriti lov gavuna i jegulje tradicionalnim alatima, te uporabu ostiju (laguna Parila i okolna pješčana područja najbogatija su područja novačenja riba i rakova za akvatorij srednje Dalmacije te imaju šire značenje).

- Treba provesti raspravu sa svim sudionicima u sektoru ribarstva u delti Neretve, kako bi se upoznali s novim zakonom o ribarstvu, potencijalnim učincima mogućeg proglašenja parka prirode, te donijeti zajedničke preporuke za gospodarenje ribarskim prirodnim resursima.

- Valja započeti stalni monitoring neretvanskoga ribarstva i populacija riba i školjkaša te izraditi održivi plan upravljanja ribarstvenim resursima u širem području ušća Neretve.

- Treba pristupiti formiranju lokalne institucije tipa Centra za priobalno i estuarsko ribarstvo u okviru kojega bi se, u suradnji s lokalnim ribarskim udrugama i zadrugama, izgradio i distributivno-otpremni centar za ribe i školjkaše, te edukativno-turistički centar kao osnova za poticanje ekoturizma.

14

Međunarodni znanstveno-stručni skup „Ribe i ribarstvo rijeke Neretve: stanje i

perspektive“ Datum: 10. - 12. prosinca 2009. Mjesto održavanja: Hotel „Merlot“ Opuzen Organizatori: Sveučilište u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanska županija Četvrtak, 10. prosinca 9,30 - Otvaranje skupa 10,00 - Predstavljanje rezultata projekta: „RECENTNE PROMJENE VODA U DELTI NERETVE- NJIHOV UTJECAJ NA RIBE I ŠKOLJKAŠE, LOKALNO RIBARSTVO I SOCIO-EKONOMSKI POLOŽAJ LOKALNOG STANOVNIŠTVA” 11,00 - Rasprava i predlaganje mjera za unaprjeđenje ribarstva u delti Neretve 15,00 - Znanstveno-stručna izlaganja 15,00 - Branko Glamuzina: Ribarstvo Neretve nekad i danas 15,15 - Milorad Mrakovčić, Andreja Brigić, Marko Ćaleta, Zoran Marčić, Perica Mustafić i Stjepan Mišetić: Slatkovodne ribe i perspektive slatkovodnog ribarstva delte Neretve 15,30 - Branko Glamuzina i Vlasta Bartulović: Cipoli delte Neretve: biološke i gospodarstvene značajke 15,45 - Miro Kraljević: Neke biološke i ribarstvene značajke komarče, Sparus aurata u istočnom Jadranu 16,00 - Vlasta Bartulović i Katarina Matić: Biološke i ribarstvene značajke olige, Atherina boyeri u delti Neretve 16,15 - Sanja Matić-Skoko: Naselje riba područja ispred ušća Neretve 16,30 - Jakov Dulčić: Ličinke i mlađ riba na ušću Neretve 16,30 - 17,00 - Stanka 17,00 - Pero Tutman i Boško Skaramuca: Naseljavanje i novačenje mlađi morskih riba na širem prostoru ušća rijeke Neretve 17,15 - Višnja Bukvić i Ivan Bogut: Teški metali u ribama Neretve 17,30 - Vlasta Bartulović i Nenad Juračić: Tradicionalni ribarski neretvanski alati 17,45 - Jakov Dulčić i Branko Glamuzina: Utjecaj recentnih klimatskih promjena na ribe i ribarstvo u delti Neretve

15

Petak, 11. prosinca 9,30 - Okrugli stol: Perspektive ribarstva delte Neretve u svjetlu pridruživanja EU i osnivanja Parka prirode Donja Neretva 9,45 - Skaramuca Boško: Prilagodba hrvatskog i neretvanskog ribarstva legislativi EU 10,00 - Eugen Draganović: Značajke upravljanja resursima u Parku prirode 10,15 - Nikola Zovko: Park prirode Hutovo blato - iskustva u gospodarenju bioresursima 10,30 - Zlatko Bulić: Gospodarenje prirodnim resursima u zaštićenim područjima Crne Gore 10,45 - Aleksandar Joksimović i Sreten Mandić: Ribarstvene značajke ušća rijeke Bojane 11,00 - Ivana Marević: Marketing prirodnih resursa i tradicionalne gastronomije delte Neretve 11,15 - Rasprava s preporukama i mjerama 13,00 - Objed: tradicionalna gastronomija delte Neretve i kušanje županijskih i neretvanskih vina 16,00 - Okrugli stol: Endemske ribe slijeva rijeke Neretve - zaštita i unaprjeđenje 16,00 - Marko Ćaleta, Andreja Brigić, Milorad Mrakovčić, Aljoša Duplić, Davor Zanella i Ivana Bulj:Endemske vrste riba slijeva delte Neretve- status i zaštita 16,15 - Jerko Pavličević, Ivan Bogut i Branko Glamuzina: Endemske salmonidne vrste rijeke Neretve i projekti za njihovu zaštitu i unaprjeđenje 16,30 - Pero Tutman: Glavoči (Gobiidae) šireg područja delte rijeke Neretve: raznolikost i nove vrste 16,45 - Predrag Ivanković, Tomislav Treer, Marina Piria, Zrinka Knezović: Ishrana i rast endemskog strugača (Squalius svallize) porječja Neretve u Bosni i Hercegovini. 17,15 - Rasprava i zaključci 19,00 - Radni sastanak Hrvatskoga ihtiološkoga društva

- Izbor mjesta i vremena održavanja I. kongresa Hrvatskoga ihtiološkog društva

16

UUZAKLJUČCI SKUPA

1. Prirodni resursi delte Neretve moraju prvenstveno služiti unaprjeđenju socio-ekonomskog položaja lokalnog stanovništva.

2. Tradicionalno neretvansko ribarstvo treba u sljedećem razdoblju prilagoditi novim zakonima RH i EU, kako bi se očuvale postojeće populacije riba i školjkaša, tradicionalni ribarski alati i mjesta tradicionalnog ribolova.

3. Potrebno je odmah izraditi lokalni Plan upravljanja tradicionalnim ribarstvom, koji mora uključiti opis statusa pojedinih vrsta riba i školjkaša, tradicionalnih alata i razloga koji postoje da bi se ova djelatnost i dalje odvijala, prije svega u pogledu unaprjeđenja socio-ekonomskog položaja lokalnog stanovništva.

4. Dobro napravljen plan upravljanja neretvanskim ribarstvom koji za temelje ima rezultate završenog projekta „RECENTNE PROMJENE VODA DELTE NERETVE - NJIHOV UTJECAJ NA RIBE I ŠKOLJKAŠE, LOKALNO RIBARSTVO I SOCIO-EKONOMSKI POLOŽAJ LOKALNOG STANOVNIŠTVA“, može osigurati njegov kontinuitet i iskorištavanje u gospodarske i ekoturističke svrhe.

5. Neretvansko ribarstvo u svjetlu pridruživanja EU i osnivanja Parka prirode, pravilno organizirano izrađenim Planom upravljanja, može se značajno unaprijediti, koristeći se prirodnim resursima postojećih vodenih ekosustava u ribarstvene, preradbene, ekoturističke i gastronomske svrhe.

6. Tradicionalni neretvanski gastronomski specijaliteti od riba, lokalnih školjkaša i žaba temelj su ruralnom i ekoturizmu, pa je potrebno: unaprijediti status populacija jegulje, cipla bataša i žaba poribljavanjem i akvakulturom, izgraditi manje preradbene kapacitete sušenjem i dimljenjem ribe i brendirati sve neretvanske gastronomske specijalitete.

7. Za potrebe kvalitetnog prometa ribom i školjkašima i osiguranja kvalitete tih proizvoda, potrebno je izgraditi manji otpremno-distribucijski centar na ušću Neretve.

8. Potrebno je u dogovoru Županije, Sveučilišta u Dubrovniku i neretvanskih gradova i općina, osnovati i izgraditi Poslovno-inovacijski centar za priobalni i neretvanski ribolov, koji će ujediniti znanstveno-nastavno-edukativne, turističke i javne kontrolne komponente, ali i osigurati uvjete za plasman i preradu ribe i školjkaša poslovanjem otpremno-distributivnog centra. Predložena lokacija je zgrada bivše kominske zadruge na ušću Neretve, danas u vlasništvu Županije.

17

ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP „RIBE I RIBARSTVO RIJEKE NERETVE: STANJE I PERSPEKTIVE“ U SLIKAMA

Radni dio Skupa

18

Radni dio skupa odvijao se u tri dijela. U prvome (četvrtak) raspravljeni su rezultati projekta i predložene mjere, te prikazani pojedinačni doprinosi suradnika na projektu po pojedinim vrstama i načinima ribolova. U petak su organizirana dva okrugla stola. Prvi je raspravio moguće načine prilagodbe neretvanskoga ribarstva novoj legislativi RH prilagođenoj stečevinama EU. Glavni izlagač je bio prof. dr. sc. Ivan Katavić, voditelj pregovaračke skupine za poglavlje ribarstva. Dao je pregled pregovaračkoga procesa i smjernice kako neretvansko ribarstvo prilagoditi novim pravilima igre. Bit će potrebno izraditi plan upravljanja tradicionalnim neretvanskim ribarstvom, koji će odrediti vrste i alate tradicionalnoga ribolova i na koji način oni pridonose unaprjeđenju socio-ekonomskoga položaja lokalnog stanovništva. Za sve vrste će biti potrebno opisati status populacija, tradicionalne alate i njihove značajke, staništa i mjesta gdje će se ribolov obavljati i popis stanovništva koji će se njime baviti, te manju socio-ekonomsku analizu. Iako skupu nisu nazočili predstavnici Uprave za prirodu Ministarstva kulture, raspravljen je i način organizacije ribarstva unutar granica parkova prirode. U njima se mora izraditi pravilnik o unutarnjem redu, dio kojega je i ogranizacija ribarstva. Izradba propisa uvelike je slična navedenoj prilagodbi tradicionalnoga ribarstva EU stečevinama. Predložene granice Parka prirode Donja Neretva pogoduju pločanskim ribarima jer je veći dio mora ispred Ploča izvan predloženih granica.

Na drugome okruglom stolu raspravljena je problematika zaštite i unaprjeđenja statusa endemskih neretvanskih ribljih vrsta, kojih ima desetak. Upozoreno je da je Hrvatska potpisnica više konvencija koje ograničavaju uporabu nekih vrsta riba u prehrambene svrhe, o čemu je potrebno voditi računa u izradbi plana upravljanja tradicionalnim ribarstvom. Potencijalno se može sasvim zabraniti lov plotice ili podustve kao endemskih neretvanskih vrsta zbog potpisanih sporazuma. Posebno značenje treba dati unaprjeđenju statusa neretvanskih endemskih pastrva, glavatici, zubatku i mekousnoj pastrvi koje tijekom godine (osim ljeta) migriraju i love se sve do ušća. Svojim masenim značajkama (na ušću se love primjerci i od 20-ak kilograma) odličan su potencijal za razvoj modernoga športskog ribolova. Potrebno je podržati projekte na zaštiti i akvakulturi tih pastrva koje zajednički predlažu sveučilišta u Dubrovniku i Mostaru. Neretvansko ribarstvo i bioresursi na kojima počiva, a to su ribe, rakovi, školjkaši i žabe, ima puno veće lokalno značenje ako se povežu s ruralnim i ekoturizmom. Turiste treba upoznavati sa staništima gdje oni žive i s tradicionalnim alatima kojima se love. Razviti treba tradicionalnu preradu ribe sušenjem i dimljenjem i na njima zasnovane gastronomske specijalitete za turističku ponudu.

19

Tradicionalna neretvanska gastronomija temeljena na autohtonoj prerađenoj ribi: ciplima, jeguljama, podustvama i šaranima

Organizacijski odbor Skupa

Predsjednik:

prof. dr. sc. Branko Glamuzina

Članovi:

prof. dr. sc. Jakov Dulčić

doc. dr. sc. Vlasta Bartulović prof. dr. sc. Boško Skaramuca

prof. dr. sc. Miro Kraljević prof. dr. sc. Milorad Mrakovčić

prof. dr. sc. Ivan Bogut prof. dr. sc. Sreten Mandić

prof. dr. sc. Sanja Matić-Skoko doc. dr. Jerko Pavličević

dr. sc. Aleksandar Joksimović dr. sc. Pero Tutman dr. sc. Sanja Tomšić

Nikola Zovko, dipl.ing. Ivana Marević, univ. spec. oec.

20

Neretvansko ribarstvo-povijest i perspektiveFF

1

Branko GLAMUZINA

Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Hrvatska

Kontakt: HHbranko.glamuzina@unidu.hr

SAŽETAK

U radu je opisana povijest neretvanskoga ribarstva od prvih pisanih dokumenata koji potječu iz razdoblja Mletačke Republike i njezine vladavine prostorom delte Neretve. Opisane su ključne promjene fizičkih značajka delte koje su odredile sudbinu ribarstva u zadnja dva stoljeća. Perspektive tradicionalno najznačajnijih vrsta riba, jegulje i cipola bataša su slabe, ako se ne poduzmu brze mjere za očuvanje i unaprjeđenje njihovih populacija. Ključne riječi: ribarstvo, Neretva, povijest, jegulja, cipolFF

2FF bataš, perspektive

UVOD

Teško je i zamisliti neretvansko područje prije prvih ljudskih intervencija

u prostor delte, koje započinje regulacijom Neretve u plovni put u 19-stoljeću, melioracijama koje su obilježile 1960-te, branama koje su izgrađene 1970-ih, te svekolikom izgradnjom puteva, sela i gradova, uređenja kanala i jaruga.

Zamisliti deltu Neretve prije ovih intervencija u prostor, dakle u vrijeme koje završava padom Mletačke Republike krajem 18- stoljeća, znači vidjeti prostor s hrvatskim selima po obodu delte, od Baćine do Rogotina i Komina, preko Vida do Čapljine, od Hutova blata i Svitave, Metkovića, Bijelog Vira i Badžule, do Opuzena, Trna i Blaca. A između njih samo močvare i lagune, plitka slana i slatkovodna jezera, trščaci i poplavne livade i rijetka stabla vrba i jablana. Rijetki vinogradi i polja pod žitaricama, koja bi nakon prvih jesenjih kiša nestala pod vodenim pokrivačem. Čemer i sirotinja, život koji je obilježavala voda. Ona je donosila sva dobra i odnosila živote. Jedino čime je obilovala su bile ribe i ptice. I one su stoljećima prehranjivale stanovništvo, i stoljećima se vodila borba za prava na ribarenje. Ovo je priča o romantici neretvanskih ljudi i ljubavi prema ribama i ribarstvu, koja nestaje polako, kao što nestaju i vrste riba koje su stoljećima obilježavale živote ljudi i naroda na ovim prostorima.

POVIJEST RIBARSTVA U DELTI NERETVE

Završetkom Morejskog rata delta Neretve naseljena Hrvatima je

podijeljena između Mletačke Republike i Osmanlijskog carstva, granicom koju i

1 Članak dijelom objavljen u Hrvatskom neretvanskom zborniku broj 1. iz 2009. godine. 2 U nekim radovima Zbornika koriste se lokalni nazivi za pojedine riblje vrste.

21

danas obilježava kula kod Krvavca. Kako je donji dio delte koji je osvojila Mletačka Republika bio potpuno opustošen i nenaseljen, Mlečani su započeli s nagovaranjem katoličkog pučanstva u Hercegovini na selidbu u deltu Neretve. Jedan od glavnih pregovoračkih aduta je u pomanjkanju obradive zemlje, bila dozvola za ribolov, posebice jegulje, koja je u to vrijeme bila najcjenjenija vrsta.

Kako je politika Mletaka vazda bila hinjska, takva je sudbina zadesila i pravo lova jegulja. Ona je nedugo nakon naseljavanja hercegovačkog hrvatskog stanovništva (1684) donijela propise o zabrani lova jegulje. Nakon toga, već 1704. godine se najbolja lovišta proglašavaju državnim posjedom. Neretvanskim ribarima i seljacima su preostale samo žalbe i bune, a Mlečani su lovišta davali na korištenje sve više strancima i zaslužnim podanicima. Međutim, činjenica da je ribarstvo bilo od presudnog značenja za opstanak stanovništva u graničnom području, koje je bilo i jedina novačka populacija za ratove s Turcima, dovela je do izričitih odluka mletačkog Senata, da su Neretvani jedini vlasnici vodenih površina delte Neretve i povlastica za ribolov. Tako odluka od 22.svibnja, 1775 kaže: „Doznavši pak Mletački Senat da su rečena lovišta bila uvijek posjed siromašnih podanika, budući da nemaju nego samo jedan campo zemlje na obitelj osim pašnjaka i šuma, te budući da im se u tjesnoći onoga kraja ne mogaše ni dati bolji način uzdržavanja, odbijajući prikazane ponude privatnika za investuru ribolova, dajemo njegovo slobodno uživanje onim koliko siromašnim, toliko zaslužnim pojedincima“ (SMOLJAN, 1988). Neretvani su jedino za francuske vladavine (1806-1813) izgubili pravo slobodnog ribarenja, a država je najvažnija lovišta davala u zakup. Dolaskom Austrougarske vlasti, ribarstvo postaje strateški manje važno, a država se okreće regulaciji Neretve do Metkovića i izgradnji luke. Uzduž Neretve se podižu nasipi, a s morske strane se lagune ograđuju kamenim nasipima „digama“, koje su i danas vidljive. Ovime su lagune i slana jezera postala izolirala od mora i Neretve, što je dovelo do degradacije ekosustava i znatnog smanjivanja populacija riba u njima. Uslijed učestalih žalbi Neretvana poslan je veliki hrvatski ribarstveni stručnjak Petar Lorini, tada carski isnpektor za morsko ribarstvo. On je prvi na znanstveni način pristupio neretvanskom ribarstvu, opisao vrste koje su predmet ribolova i predložio mjere za unaprjeđenje stanja nastalog nakon regulacije Neretve. Kako su ove mjere imale služiti dobrobiti lokalnog stanovništva, jasno je da nisu bile od značaja carsku vlast, te do nestanka Austrougarske Monarhije nije ništa niti poduzeto. Za vrijeme prve Jugoslavije u Opuzenu se osniva ribogojstveno-tehnologijska stanica. Po prvi put je procijenjen ulov ribe u delti Neretve, te se iznose podaci of 100 tona cipola i 75 tona jegulje godišnjeg registriranog ulova. Jasno je da su količine znatno veće ako se uzme ulov za vlastite potrebe i malim ribarskim alatima.

Velikim melioracijama šezdesetih godina, koje su pratile kasnije stalne uglavnom nelegalne melioracije koje traju i danas, životni prostor za ribe se sve više smanjiva. Melioracije su na svim područjima delte dovele do dramatičnog smanjenja ulova ribe. Tako je u području Višića prije melioracija lovljeno šarana od 150-200 tona, 50 tona jegulje, 80 tona plotice, 30 tona cipola i 10 tona iverka (AGANOVIĆ, 1952). U usporedbi sa sadašnjim ulovom, ovi podaci djeluju kao znanstvena fantastika. Melioracije su prepolovile močvarna područja Hutovoga blata i s prethodnih 6000 hektara dospjele su na svega 600 hektara koliko iznosi

22

trenutačna površina. Danas je procijenjeni lov jegulje na ovom području ispod jedne tone godišnje (GLAMUZINA i sur., 2008). Isto se desilo i na prostoru donje Neretve, posebice u području nekadašnje lagune Modrič, te u Kutima. Današnji ulov jegulje u cijeloj delti od Čapljine do ušća nije veći od deset tona godišnje, s trendom stalnog smanjivanja.

Slika1. A) Netaknuta delta- mapa Neretve prije regulacije i melioracija; B) Delta Neretve danas- satelitski snimak.

A

B

23

Samo ribarstvo kao privredna djelatnost nestaje, te postaje gotovo isključivo aktivnost „malog ribolova“, odnosa lova za vlastite potrebe. Kako će ovakav način ribolova, koji je specifičan za Republiku Hrvatsku i odraz je pogodovanja države priobalnom i otočkom stanovništvu u poslijeratnom razdoblju i više je socijalna mjera a manje ribarstvena, tijekom pristupanja EU vjerojatno biti ukinut, to će postaviti dodatna ograničenja pred tradicijski neretvanski ribolov. Proglašenjem Parka prirode „Donja Neretva“ postoji mogućnost održanja te tradicije, ali pod kontrolom stručnjaka, te se može očekivati i daljnje smanjivanje broja ribara i povlastica za ribarenje, te potpuna zabrana nekih danas uobičajenih ribarskih alata. Sudbina neretvanskog ribarstva je neminovno nestajanje kao važne gospodarske djelatnosti, a na današnjim generacijama Neretvana je odgovornost za očuvanje ribarske tradicije predaka od zaborava. Tablica 1. Ključne povijesne strategijske promjene prirodnog izgleda delte Neretve koje su utjecale na ribarstvo delte Neretve 1670. Podjela delte Neretve između Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike. Naseljavanje opustošene Donje Neretve. Koncesije za ulov jegulje i gospodarenje lagunama. Planovi za izgradnju velikih lagunarnih ribnjaka. 1796. Pad Mletačke Republike i francuska okupacija. Gubitak prava na slobodno ribarenje 1884. Regulacija toka donje Neretve od ušća do Metkovića kao odraz trasportne i trgovačke funkcije regije, izvlačenje sirovina iz Bosne i Hercegovine. Veliki pad u značaju ribolova i pogoršanje životnih uvjeta u močvarama i lagunama. 1950. Izgradnja luke u Pločama praćeno izgradnjom moderne željezničke pruge, nasipanje velikog lagunarnog područja na kojem je danas smještena luka Ploče. 1960. Velike melioracije laguna ispod Opuzena (najveća laguna Modrič, slana jezera- Jesenska, Glogačko), i močvara (Kuti, Hutovo blato) 1990-1995. Propadanje cjelokupnog neretvanskog agroindustrijskog kompleksa (vinarije, destilerije, prerada i državna poljoprivreda, propadanje višegodišnjih nasada i reprocentara agruma. 1990-2000. Razdoblje koje uslijed rata i poslijeratnih godina obilježava izostanak adekvatne kontrole ribarenja

Pravo ribolova bilo je uvijek od životnog značenja za Neretvane, od

temeljne prehrane obitelji, pa do proizvoda dodane vrijednosti, prije svih dimljene jegulje i sušenoga cipola bataša. Ovi proizvodi su jedini mogli biti pripremljeni za udaljena tržišta tog vremena, od Splita i Dubrovnika, do ostalih krajeva Austro-Ugarske monarhije i Jugoslavija. Jedino se prodajom jegulje i cipola mogla osigurati nabava novih i boljih ribolovnih alata, za učinkovitije ribarenje. Ovime se značajno podizao i standard neretvanskih ljudi, koji je nadalje doprinio i razvoju poljoprivrede i ostalih djelatnosti. Zbog toga je uvijek zadiranje u ova iskonska i tradicionalna prava dovodilo do buna, nereda i prosvjeda, koji nisu mogli biti zaustavljeni ni za melioracije lagune Modriča za vrijeme epohe Stanka Parmaća 1960-ih.

24

Oduzimajući najvrjednija ribolovna i biološka područja delte po prvi put je novonastala vrijednost ostala u rukama lokalnog stanovništva, te danas predstavlja i najvrjedniji resurs delte Neretve, a to je plodno poljoprivredno zemljište i neretvanske mandarine. Po prvi put u povijesti Neretve je dokidanje prava na gospodarenje lagunama i ribolovom dovelo do dobrobiti lokalnog stanovništva, a neretvani su postali vlasnici svekolike poljoprivredne površine. Međutim, dobivajući u vlasništvo obradive površine na kojima se danas proizvodi 50 000 tona mandarina i ostalog voća i povrća, Neretvani pomalo gube vodene površine koje su ih stoljećima prehranjivale. Postaju moderni poljoprivrednici, a sve manje ribari. Tradicionalni ribarski alati, osti, trate, tratuni i burći pomalo nestaju, kao i ribe koje su stoljećima živjele u neretvanskim vodama.

Slika 2. Rogotinjani u ribolovu na cipole po jarugama lagune Parila. (foto: Ante Šunjić)

RIBE KOJE SU OBILJEŽILE NERETVANSKU NOVIJU POVIJEST

Dvije su vrste riba koje su obilježile zadnjih 300 godina delte Neretve i

življenja Hrvata na ovim prostorima. To su: jegulja, Anguilla anguilla i cipol bataš, Mugil cephalus. Obje vrste dijele sudbinu neretvanskih ribara. Polako i neminovno nestaju, a njihovo mjesto u neretvanskom estuarskom sustavu zauzimaju druge vrste, kao što je neretvanskog ribara zamijenio neretvanski poljoprivrednik. Nekad su ove dvije vrste dominirale deltom Neretve. Lovile su se od ušća do Čapljine, u beskrajnim lagunama i močvarama. Danas su uslijed niza razloga, specifičnih za pojedinu vrstu, dovedene na samu granicu opstanka, te se obje smatraju kritično ugroženim vrstama riba u Jadranskome moru i cijeloj Europi.

25

Jegulja, Anguilla anguilla

Jegulja je mitska neretvanska riba. Svojim složenim životnim ciklusom, otpornošću na sve životne uvjete, tajanstvenim mrijesnim migracijama povezanih s jesenskim kišnim razdobljem, munjama i gromovima, uvijek je bila u sferi tajnovitosti. Držala se godinama u čatrnjama i preživljavala, mogla se držati u zatočeništvu mjesecima. Ovo je bilo važno radi dugotrajnijeg čuvanja ulova, koji nije bio moguć za druge ribe kojih je bilo u izobilju. Neretvani su konstruirali i vrhunski domišljate naprave za čuvanje, tzv. „burać“, koji se i danas mogu vidjeti po neretvanskim selima.

Europska jegulja je tradicionalno brojna vrsta u svim europskim estuarijima, pa tako i na širem području ušća Neretve, od Čapljine u Bosni i Hercegovini, do lagunarnih ekosustava u Hrvatskoj (MOROVIĆ, 1976). Jegulja je tijekom povijesti bila glavni i najvrjedniji ribarstveni resurs na prostoru delte Neretve, te su bilježeni ulovi od 50 000 funta godišnje 1840.-ih godina, te oko 75 tona godišnje u razdoblju 1933-1941. (SMOLJAN, 1988). Na području Hutova blata 1950.-ih lovilo se godišnje oko 50 tona jegulje (AGANOVIĆ, 1952). Melioracijom velikih površina kako na ušću Neretve (jezero Modrič), tako i Hutova blata, te izgradnjom brana na Maloj Neretvi i Svitavskom jezeru, životni prostor i migracijski putevi za jegulju su značajno smanjeni i ograničeni, te je današnji status jegulje na ovim prostorima nepoznat i neizvjestan. Ulov je značajno smanjen već sedamdesetih godina, kada je zabilježen smanjeni interes za zakupom pojedinih lovišta (BOKO, 1973).

U zadnjih dvadesetak godina sve europske populacije jegulje su dramatično smanjene za 90-99%, uslijed niza razloga uzrokovanih ljudskom aktivnošću (melioracije močvara, zagađenje teškim metalima, prelov) do promjena u oceanima (temperatura i struje), što je dovelo europsku jegulju na početak priče o nestajanju vrste (van GINNEKEN i MAES, 2005). Sličan trend iskazuje i neretvanska populacija. Ulov najduže europske jegulje od 148,7 cm kod Stabline (Slika 3) 2007. godine ostati će zabilježen u znanstvenoj literaturi (TUTMAN i sur., 2007), te podsjećati generacije na ribu kojoj mnogi Neretvani mogu zahvaliti za prosperitet.

26

Slika 3. Ferdo Bebek iz Stabline s najdužom europskom jeguljom (dužina= 148, 7 cm; masa= 5,54 kg) ikad ulovljenom; Antiša Šunjić rogotinski ribar na jegulje

(foto: Ante Šunjić).

Sudbina ove romantične riblje vrste u vodama Europe i Mediterana je upitna. Svake godine su ulovi sve manji, novačenje mlađi-staklaste jegulje je svake godine sve slabije, odrasle jedinke su izložene stalnom zagađenju, zagrijavanje oceana uslijed globalnog zatopljavanja može poremetiti tradicionalna migracijska kretanja ličinka. Desetljetni napori znanstvenika cijelog svijeta da je umjetno izmrijeste i proizvedu mlađ u mrjestilištu daju slabe rezultate, iako se u istraživanje posebice u Japanu i EU, ulažu velika sredstva i napori. Njezin biološki opstanak je sada u rukama znanstvenika i uspješne umjetne proizvodnje mlađi, koja bi se nakon toga naseljavala u pogodne vode, pa tako i u preostale močvare i lagune delte Neretve. Cipol bataš, Mugil cephalus Cipol bataš je najveća vrsta cipola koje može narasti i do 10 kilograma. Neretvanski bataš je bio nadaleko poznat po kakvoći, posebice kao sušeni cipol (Slika 4), koji je tradicionalno spreman na način kako se sprema bakalar, riba koju stari Neretvani nisu poznavali, i čija priprava je novijeg datuma. Još su čuvenije sušene zrele gonade, takozvana sušena butarga, proizvod koji je zahvaljujući Pelješčanima, posebice iz Drača, postao poznat diljem svijeta (Slika 5). Cipol bataš živi i hrani se u području delte Neretve, a mrijesti se u moru ispod Vela Luke. Svake godine je tijekom kolovoza i rujna pravio mrijesne migracije, od ušća

27

Slika 4. Stipan Nikolac s batašima ulovljenim kod Šarić Struge (Foto: Ante Šunjić)

Neretve prema Dračama na Pelješcu, i nadalje uz sjevernu obalu Pelješca prema Lovištu, te uz zapadnu stranu otoka Korčule prema Veloj Luci, gdje su područja mrijesta. Tijekom ove migracije lovljeni su od ušca, pa sve do mrjestilišta, upravo radi gonada-ikre, koja se dalje sušila. Posebice su majstori sušenja ikre bataša bili Pelješčani, koji su je slali rodbini diljem svijeta. Nekada se proizvodilo i nekoliko tona sušene butarge, što je otprilike ulov od pedesetak tona bataša. Danas se ne osuši niti nekoliko kilograma. Cipol bataš je postao rijetka vrsta, a njegovo mjesto su zauzele manje vrijedne vrste cipola, posebice cipol dugaš-šupljak, Liza saliens.

28

Slika 5. Sušenje cipola bataša i njegove butarge u maškaduru.

Puno je razloga za lagano izumiranje ove vrste. Prvi je svakako melioracija brakičnih laguna, posebice Modriča, koje su bile njegovo prirodno stanište. Preostale lagune, kao laguna Parila su plitke i vruće, a sastav dna u kojem dominira mulj, favorizira druge vrste cipola.

Slika 6. Uginuli cipoli bataši s vidljivim izgriženim repom i želudcom kao posljedicom napada strijelka

Sudbina cipola bataša je slična sudbini hrvatske neretvanske kneževine. Ona je nestala dolaskom stranaca, Osmanlija i Mlečana. Neretvanski cipol bataš je

29

slično postao plijen stranca, ribe strijelko, Pomatomus saltatrix, koja se pojavila krajem 1990-ih. Omiljeni plijen su joj upravo cipoli koji obitavaju na samom ušću, a posebice cipol bataš. Strijelko čini velike štete na ribarskim mrežama jedući ulovljene cipole, a po ušću se često nalaze uginuli cipoli s vidljivim ranama od napada ove ribe (Slika 6). Cipol bataš je ugrožena vrsta riba kojoj radi gospodarskog značaja treba u budućnosti posvetiti više pažnje u znanstvenim istraživanjima, posebice u proizvodnji mlađi u mrjestilištima za potrebe poribljavanja. Ova mlađ bi se naseljavala u vode delte Neretve, te kontrolirano lovljavala tijekom mrijesnih migracija, čime bi se potaklo i očuvalo tradicionalno ribarstvo i proizvodnja dimljenog mesa i sušene butarge cipola bataša.

ZAKLJUČAK Tradicionalno neretvansko ribarstvo, neretvanski ribar i neretvanski ribarski alati i plovila, te tradicionalne riblje vrste- jegulja i cipol bataš i njihovi sušeni proizvodi su na samom rubu nestanka i zaborava. Očuvanje ove tradicije koja se tri stoljeća obilježavala život neretvanskih Hrvata je zadaća današnjih generacija Neretvana. Prijetnja da se uslijed globalizacije i pristupanja Europskoj Uniji sve vrlo brzo zaboravi je velika. Rimljanima smo se odužili muzejom u Naroni, pticama ornitološkom zbirkom u Metkoviću, lađama Maratonom lađa. Na sličan način treba odati počast tradiciji neretvanskog ribarstva, ribarskim alatima koji ne postoje nigdje u svijetu, ribarima koji su odgajali i školovali nove generacije, te ribama koje su obilježile živote na ovim prostorima. Inače će sve biti zaboravljeno zauvijek.

LITERATURA AGANOVIĆ, M., 1952. Hutovo Blato. Ribarstvo Jugoslavije, 3: 28-30. BOKO, I., 1973. Istrebljenje jegulje. Slobodna Dalmacija, broj 8946, str. 31. GLAMUZINA, B., TUTMAN, P. & CONIDES, A., 2001. Izvješće o ihtiološkim

istraživanjima močvare Hutovo blato. Završno izvješće projekta „Development of new management policy for Hutovo blato wetlands, Bosnia-Herzegovina- „Life Third Countries 1999-2001. Str. 97.

GLAMUZINA, B., BARTULOVIĆ, V., CONIDES, A. & N. ZOVKO, 2008. Status populacije europske jegulje, Anguilla anguilla (Linnaeus, 1758) na području močvare Hutovo blato, Bosna i Hercegovina. Proceedings. 43rd Croatian and 3rd International Symposium on Agriculture / Pospišil, Milan (ur.). Zagreb : Agronomski fakultet, 2008. 733-736.

MOROVIĆ, D., 1976. Čudesni život jegulje. Čakavski sabor, Split. str. 90. SMOLJAN, I., 1988. Neretva. Izdavač: Galerija „Stećak“, str. 532.

van Ginneken, V.J.T. and Maes G. E., 2005. The European eel (Anguilla anguilla, Linnaeus), its lifecycle, evolution and reproduction: a literature review. Rev Fish Biol Fisheries, 15:367–398

TUTMAN, P., GLAMUZINA, B., BARTULOVIĆ, V. & DULČIĆ, J., 2007. A new maximum length for Anguilla anguilla (Anguillidae). Cybium, 4; 485-486

30

Fishery in Neretva River delta-history and perspectives

Branko GLAMUZINA

University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Croatia

Contact: branko.glamuzina@unidu.hr

ABSTRACT

History of the fishery in the Neretva River delta from the first written documents from Venice Republic period to today is presented in this paper. Key changes of physical characteristics of delta landscape which influenced the destiny of local fishery are described. Perspectives of most important traditional fish species, eel and flathead grey mullet are not good, if quick measures for their protection and enhancement will not be lauched. Key words: fishery, Neretva River, history, eel, flathead grey mullet, perspectives

Kominski ribari u laguni Parila 1970-ih godina (Foto: Perica Dugandžić)

31

Procjena ranjivosti sektora ribarstva na klimatske promjene: slučaj šireg područja ušća rijeke Neretve

Jakov DULČIĆ1 i Branko GLAMUZINA2

1Institut za oceanografiju i ribarstvo, Šetalište Ivana Meštrovića 63, PP 500, 21000 Split, Hrvatska, e-mail: dulcic@izor.hr

2Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Hrvatska, HHglamuzina@yahoo.com

SAŽETAK

U ovom preglednom članku iznosi se pregled dosadašnjih nalaza invazivnih vrsta u širem području ušća rijeke Neretve, te podaci o recentnoj propagaciji orade Sparus aurata na širem području delte rijeke Neretve i Malostonskog zaljeva, kao i strijelko Pomatomus saltator i lice Trachinotus ovatus samo na području delte Neretve. Iznose se i neki socio-ekonomski aspekti pojave novih vrsta riba.

Ključne riječi: klimatske promjene, invazivne vrste, ranjivost, ribarstvo, ušće Neretve

UVOD Utjecaj klimatskih promjena na sektor ribarstva je složen, obzirom da učinci mogu biti i pozitivni i negativni. Oni obuhvaćaju promjene morskog okoliša, promjene u migracijskom obrascu riba u otvorenom moru, potencijalne promjene u sezoni rasta i vremena potrebnog za uzgoj ribe, te potencijalni porast broja invazivnih vrsta, što je dovelo do povećanog broja ulova određenih novih vrsta, ali i ugrozilo ulov i proizvodnju drugih (GLAMUZINA i DULČIĆ, 2008). Kod populacija morskih riba već se mogu uočiti značajne dugotrajne fluktuacije u njihovom broju, što je ostavilo posljedice na srednjoročno i dugoročno predviđanje ulova ribe. Povezanost između ovih fluktuacija i sveobuhvatnih klimatskih promjena predstavlja važan problem. Postojeći učinci klimatskih promjena na populacije riba u Jadranu su prikazani u brojnim znanstvenim prilozima (vidi u DULČIĆ i GRBEC, 2000; DULČIĆ i sur., 2004). Potencijalni budući učinci klimatskih promjena na sektor ribarstva mogu se, pored postojećih, odraziti dodatno kroz: a) temperaturne promjene i b) invazije autohtonih i alohtonih vrsta (GLAMUZINA i DULČIĆ, 2008). U ovom preglednom radu posebna pozornost posvetiti će se upravo potencijalnim i trenutnim učincima invazivnih autohtonih i alohtonih vrsta na širem području ušća rijeke Neretve.

32

PREGLED DOSADAŠNJIH NALAZA INVAZIVNIH VRSTA U ŠIREM PODRUČJU UŠĆA RIJEKE NERETVE

Budući da ribe reagiraju na više temperature vode – što dokazuje sustavno napredovanje južnih vrsta prema sjeveru – one mogu poslužiti kao koristan pokazatelj učinaka zatopljenja na Jadranu. Širenje prema sjeveru i povećanje brojnosti toploljubnih vrsta (iz južnog Jadrana) odvija se u nekoliko faza: na početku se pojavljuje samo jedna do dvije odrasle jedinke, potom započinje reprodukcija, pojavljuju se jaja i ličinke i razvijaju mlade jedinke. Takvu migraciju mogu prouzročiti dva čimbenika: demografske ekspanzije, koje utječu na pojedinačne vrste, i klimatske fluktuacije, koje pomiču bio-geografske granice. Ovaj drugi čimbenik poduprijet je povijesnim podacima o temperaturi i hidrološkim informacijama. Primjeri invazivnih autohtonih vrsta u Jadranu uključuju slijedeće vrste: lampuga, kostorog, strijelko, papigača, srdela golema, gušter, grboglavka i škaram, dok primjeri invazivnih alohtonih vrsta uključuju vrste poput oštrozubog guštera Saurida undosquamis i plavotočkaste trumpetače Fistularia commersonii. Svaka od navedenih vrsta, inače lesepsijskih migranata koji dolaze u Mediteran preko Sueskog kanala, može imati potencijalni učinak na hranidbeni lanac u morskom ekosustavu. Posljednje dvije navedene imaju izuzetan potencijal i mogućnost razvoja svojih populacija u Jadranu. Prema nekim informacijama izgleda da je vrsta oštrozubi gušter razvila svoju populaciju uz albansku obalu, isto kao i plavotočkasta trumpetača, koju još i zovu lesepsijskim sprinterom. Oštrozubi gušter predstavlja, iako je intenzivni grabežljivac, potencijalnu gospodarsku vrstu u Jadranu, jer je njeno meso vrlo ukusno i u zemljama uz obalu Crnog mora predstavlja vrlo značajnu lovinu. No, u isto vrijeme plavotočkasta trumpetača predstavlja potencijalnu opasnost u smislu činjenice da je intenzivan grabežljivac male plave ribe (srdela, papalina, brgljun), ali ujedno ne predstavlja gospodarski značajnu vrstu. Potencijalno gospodarski značajne vrste, koje su autohtone i čije su populacije brojčano porasle, su prije svega: lampuga, srdela golema i škaram. Za područje ušća Neretve značajan je i nalaz plavog raka (ili plivajućeg raka) Callinectes sapidus Rathbun (ONOFRI i sur., 2008). Autohton je u Atlantiku uz obale Amerike, od Kanade do Urugvaja, a na europskoj obali zabilježen je početkom 20. stoljeća. U Mediteranu je prvi put viđen 1949. godine, u vodama oko Venecije. Nakon toga primijećen je u vodama Grčke, Italije i Jonskoga mora. Smatra se da se širi balastnim vodama, što može biti objašnjenje za njegov pronalazak u delti Neretve. Riječ je o vrlo agresivnoj i uspješnoj vrsti koja brzo kolonizira vode u koje se unese, podnosi niske slanosti, dobar je plivač i ima visoki fekunditet. Može se pretpostaviti da će se idućih godina brzo proširiti u vodama delte Neretve. Dobra vijest je da je ukusan za jelo, te može biti značajan ribarstveni resurs, ako se populacija razvije. No, u isto vrijeme ovaj rak može biti potencijalan problem glede činjenice da svojim kliještima zna oštetiti ulov u mrežama i isto tako pomiče i „trese“ ribarske mreže te na taj način plaši i uznemirava potencijalnu lovinu, što se u svakom slučaju može odražavati na količinu ulova, kao i na njegov kvalitet.

33

RECENTNA PROPAGACIJA ORADE SPARUS AURATA NA ŠIREM PODRUČJU DELTE NERETVE I MALOSTONSKOG ZALJEVA

Orada je uvijek bila prisutna na ušću Neretve i Neretvanskom kanalu, ali u malim količinama (KRALJEVIĆ, usmeno priopćenje), uglavnom nije bila bitna za lokalno ribarstvo. Slična situacija je bila i u Malostonskom zaljevu i uzgajalištima školjkaša (MATKOVIĆ, usmeno priopćenje). Povećanje brojnosti se počelo bilježiti sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, vjerojatno povezano s bijegom iz uzgajališta u Malom moru i Neumskom zaljevu. Ova umjetna i slučajna repopulacija vjerojatno je uzročnik i nastajanja današnje izuzetno snažne lokalne populacije orade, koja se zadnjih godina proširila cijelim Malostonskim zaljevom. Novačenje mlađi orade je zadnjih godina posebice izraženo u akvatoriju zaljeva Grada Ploča i na pješčanim plažama ispred luke Ploče. Pojedinačni vizualni cenzusi tijekom 2008. i 2009. godine u pločanskom zaljevu su uvijek bili veći od deset tisuća primjeraka juvenilnih stadija od 30-60 grama mase tijekom jednog dana. Odrasle jedinke nakon novačenja i jednogodišnjeg boravka u ušću Neretve, migriraju duž obale, a najveću brojnost i učestalost imaju na prostoru Malostonskog zaljeva i uzgajalištima školjkaša. Povećana brojnost orade ima dvostruki učinak:

a) pozitivan, koji se ogleda u ekonomskom značaju za lokalno ribarstvo b) negativan, koji se ogleda u štetama koje orade čine na uzgajalištima

školjkaša u Malostonskom zaljevu Ako se usporede ova dva učinka, možemo procijeniti da je sveukupan socio-ekonomski rezultat na razini županije negativan: izuzetno negativan za područje Stona i izuzetno pozitivan za područje delte Neretve. Procjena je da se godišnje lovi oko 150 tona orade na cijelom prostoru Malostonskog zaljeva, Neretvanskog kanala i ušća Neretve, što po trenutnim cijenama iznosi oko 1 milijun eura. Štete koje se procjenjuju na uzgajalištima školjkaša su do 1000 tona dagnje (oko 30% trenutne proizvodnje), što također iznosi oko 1 milijun eura. Jasno je da na jednoj strani ribari žele sačuvati i unaprijediti ribolov orade, a da školjkari traže načine za smanjivanje njezine brojnosti. Pravo rješenje bi bilo intenziviranje ribolova, kroz kontrolirani lov orada prije i prilikom mrijesta. Međutim, za ova zahvate potrebno je locirati područja mrijesta orade koja su za sada nepoznata.

RECENTNA PROPAGACIJA STRIJELKA POMATOMUS SALTATOR I LICE MODRULJE, TRACHINOTUS OVATUS NA PODRUČJU DELTE

NERETVE Neke od autohtonih vrsta čija se brojnost povećala i koje su proširile svoj areal distribucije, kao što je, na primjer, strijelko Pomatomus saltator (Linnaeus, 1766), mogu značajno utjecati na lokalno ribarstvo zbog učinka na hranidbeni lanac. U Jadranu se, strijelko uglavnom hrani ciplom, inćunom i oligom (GLAMUZINA i DULČIĆ, 2008). Strijelko bi se također mogao smatrati alternativnom vrstom u lokalnom ribarstvu. Ova vrsta se u Jadranu mogla uloviti

34

samo u južnom dijelu i smatrala se rijetkom vrstom (JARDAS, 1985). No, kasnije je zabilježena pojava njegove mlađi u srednjem Jadranu (DULČIĆ i sur., 2000). U sjevernom Jadranu, u Tarskoj vali (ušće rijeke Mirne), je ulovljeno 1.5 tona ove vrste što je predstavljalo nesvakidašnji ulov (DULČIĆ i sur., 2005), s obzirom da je dotada utvrđen ulov samo nekoliko jedinki u sjevernom Jadranu (DULČIĆ i sur., 2000). Ovdje treba naglasiti da je upravo područje Tarske vale jedno od najvećih lovišta cipala, i to poglavito cipla zlatara Liza aurata, te je stoga strijelko najvjerojatnije aktivnom migracijom u potrazi za hranom dospio u tolikoj količini u sjeverni dio Jadrana.. Strijelko je tipični predstavnik grabežljivaca, koja upravo na širem području ušća Neretve, lovi uglavnom cipla bataša Mugil cephalus koji je na ovom području činio najvažniji segment ribarstva. Na ovom području se povećanje brojnosti strijelko uglavnom bilježi tijekom par zadnjih godina i već se, kao posljedica, bilježi pad ulova cipla bataša (GLAMUZINA i DULČIĆ, 2008). Ona također često uništava mreže prilagođene za tradicionalni lov cipla bataša, te također vrlo često svojim ugrizima uništava i ostalu lovinu ribara u mrežama. Kako ribari još uvijek nemaju adekvatne alate za uspješan ulov strijelko, tradicionalno ribarstvo cipla bataša danas se nalazi na rubu propasti, a potencijalna ekonomska prednost lova strijelko još uvijek nije ostvarena. Ovo je pravi primjer kako promjene u distribuciji vrsta u Jadranu dovode do promjena u prihodima u sektoru ribarstva, a dobit i gubitci neće biti jednako raspoređeni. Uništenje populacije cipla bataša na ušću Neretve predstavlja ozbiljan ekonomski gubitak za obrtnike ribare, a s druge strane, smanjenje populacija nekih obalnih riba (prije svega nekih iz porodice ljuskavki) zbog dolaska kirnji (GLAMUZINA i DULČIĆ, 2008) nadoknadila je mogućnost ulova i prodaje ovih novih invazivnih vrsta, što je za posljedicu imalo ekonomsku dobit. Međutim, zbog običaja nezakonite prodaje ovih skupocjenih vrsta, teško je procijeniti postojeći gubitak prihoda, odnosno zaradu, u oba spomenuta slučaja. Ovaj primjer također pokazuje važnost sposobnosti prilagodbe. U slučaju kirnji, sektor ribarstva uspio se prilagoditi dolasku novih vrsta njihovim lovom odnosno prodajom. U slučaju strijelka, nemogućnost da se gospodarski iskoristi značila je da se gubitci u populaciji cipla bataša nisu uspjeli nadoknaditi novim prihodima. Marikulturna proizvodnja Mediterana uključujući i Hrvatsku je suočena s problemom pada potražnje u uzgoju dominantnih vrsta, lubina i komarče. Alternativa nastalom trendu je uvođenje novih uzgojnih tehnologija i novih vrsta, poglavito onih koje se odlikuju brzim rastom. Lica modrulja, Trachinotus ovatus je brzorastuća vrsta koja je izuzetno cijenjena na stranom tržištu i kao lovinai kao vrsta pogodna za marikulturu. Recentni brojni nalazi mlađi (DULČIĆ i sur., 2007), kao i adultnih jedinki ove vrste (TUTMAN, usmeno priopćenje), ukazuju na mogućnost iskorištavanja ove vrste u prehrani kao i u marikulturnoj proizvodnji. Potencijalni projekt uvođenja ove vrste, kao i drugih brzorastućih vrsta, u marikulturu bi predviđao iznalaženje ekološki i ekonomski prihvatljivog tehnološkog modela uzgoja spomenute vrste uz eventualnu mogućnost iskorištavanja prilova u priobalnom ribolovu. Istraživanje mogućnosti njihovog uzgoja ponuditi će odgovore na pitanja kako osigurati kontroliranu reprodukciju i uzgoj nasadnog materijala ovih vrsta, te na koji način dohranjivati u prirodnoj sredini ulovljene jedinke do konzumne veličine. Tehnologija uzgoja bi imala i

35

dodatan aspekt, a on bi se očitovao korištenjem prilova u priobalnom ribolovu na prihvatljiv način. Poticaj projektu bi mogao biti interes uzgajivača za novim vrstama kao i prerađivača za proizvodnjom ovih vrsta. Istraživački projekt bi trebao ponuditi rješenja na odgovarajuća pitanja vezana za mogućnost uzgoja brzorastuće vrste lice modrulje, s obzirom na činjenicu da do sada u Hrvatskoj nije bilo pokušaja pilot ili komercijalnog uzgoja spomenute vrste. Prva faza istraživanja bila bi posvećena prikupljanju živih jedinki spomenute vrste, njezinom transportu i praćenju procesa aklimatizacije na uvjete zatočeništva. Spolno zrele jedinke formirat će roditeljski stok, a istraživanja će biti usmjerena na njihovu reproduktivnu biologiju, mrijest, embrionalni razvoj i izvaljivanje. Slijedi daljnje praćenje i uzgoj planktonskih faza netom izvaljenih jedinki, sve do juvenilnog stadija, odnosno veličine pogodne za nasađivanje u uzgojne jedinice. Također bi se trebalo pokušati utvrditi i najoptimalniji način ishrane svih navedenih stadija. Paralelno sa navedenim pokusima istraživala bi se i tehnička rješenja uzgoja. Nakon prikupljanja rezultata, njihove obrade, poredbene, statističke i drugih analiza definirao bi se tehnološki model ekološki prihvatljivog i ekonomski opravdanog uzgajališta spomenute vrste. Prvi pokusi s prehranom, dnevnom aktivnošću u prehrani, kao i rastom mlađi lice modrulje upravo su i obavljeni na materijalu koji potiče iz južnog Jadrana (TUTMAN i sur., 2005; BATISTIĆ i sur., 2004).

SOCIO-EKONOMSKI ASPEKTI POJAVE NOVIH VRSTA RIBA Sve promjene u morskim ekosustavima imaju učinak na korisnike morskih bioresursa, poglavito i najdirektnije na ribarstvo. Promjene mogu biti korisne, profitabilne i na dobrobit lokalnog stanovnistva i komercijalnog ribarstva. Tipičan primjer je recentno širenje životnog prostora jadranskih kirnji. Nekad ograničene na prostor južnog Jadrana, danas su rasprostranjene po cijeloj jadranskoj obali i otocima, te predstavljaju novi resurs na ovim prostorima (GLAMUZINA i SKARAMUCA, 1999; GLAMUZINA, 1999). Niz drugih primjera dovodi do izrazito negativnih učinaka na morske bioresurse i njihove tradicionalne korisnike. Najbolji recentni primjer je upravo pojava strijelko u području ušća Neretve. Cipoli su oduvijek dominirali u sastavu ihtiofaune i lokalnom ribarstvu. Nisu imali nekih značajnijih predatora, te su utjecaji na populacije bili vezani isključivo uz tradicionalno ribarstvo. Pojavom strijelko i njegovim snažnim predatorstvom nad odraslim cipolima, situacija se dramatično promijenila, posebice pri samom ušću Neretve gdje strijelko uglavnom obitava. Nalazi izgriženih cipola i veliki broj ozlijeđenih primjeraka u plovama i lovinama su stalna dnevna slika. Posebice su vidljive tijekom dnevnih i sezonskih migracija cipola po Neretvi i kanalu more-jezero Vlaška. Strijelko je ovim postao direktni kompetitor lokalnim tradicionalnim ribarima, koji nemaju ribolovnih alata za njegov lov. Direktna šteta uslijed predatorstva se može procijeniti na oko 30 tona odraslih cipola, a korist od ulova strijelka je znatno manja i ograničena na ulove sportskim ili podvodnim ribolovom- panulom ili štapom s obale., te nije veća od nekoliko tona.

36

Dodatne štete strijelko radi i na mrežama za lov cipola, posebice prostricama. S ekološkog aspekta, smanjivanje brojnosti cipola koji se u velikoj mjeri hrane detritusom i organskim materijama u raspadanju, dovesti će do povećanog gomilanja neiskorištene organske materije u lagunama i plažama ušća Neretve. Ovo će negativno utjecati i na život bentoskih organizama, ali i za kvalitetu ovih područja u rekreacijske i turističke svrhe.

Jedina mjera koju je moguće poduzeti je aktivno smanjivanje populacije strijelko. Kako je to nemoguće napraviti kontroliranim lovom mlađi, jedini način je lov prilikom mrijesnih migracija, kada on ima predvidljivo kretanje i mjesta mriješćenja. Sličan način lova se prakticira u Turskoj. Da bi se on započeo i u Hrvatskoj, potrebno je istražiti puteve migracija i locirati postojeća mrjestilišta, nakon čega bi se moglo pristupiti ovom lovu slicno tunolovu.

Sasvim drukčija situacija je s licom modruljom. Po istraživanjima u sklopu ovog projekta, lica modrulja se na ušću Neretve hrani isključivo malom plavom ribom, uglavnom malom srdelom. Ne radi nikakvu štetu ribarskim alatima, te ne predstavlja kompetitora drugim autohtonim vrstama. U načelu predstavlja novi koristan bioresurs lokalnim ribarima.

Posebnu socio-ekonomsku važnost imaju promjene u brojnosti autohtonih vrsta. Značajna su dva suprotna primjera: smanjivanje brojnosti cipola bataša i povećanje brojnosti orade. Nekad najčešći neretvanski cipol, bataš je danas na granici biološke održivosti. Suprotan primjer je orada, nekad malobrojna a danas dominantna vrsta sparidnih riba na ušću Neretve. Cipol bataš je postao rijedak, što se vidi iz slabog novačenja mlađi u odnosu na ostale vrste cipola, rijetke ulove i malobrojne mrijesne migracije tijekom srpnja i kolovoza. Njegovo mjesto zauzimaju druge vrste, koje su komercijalno manje vrijedne, a prihodi lokalnih ribara su značajno opali. Situacija s oradom je posve drukčija. Nekad rijetka vrsta na ušću Neretve, danas je izrazito brojna, od velike brojnosti mlađi do jedinka i iznad 1 kg. Kako se isključivo hrani pužićima i malim školjkašima pješčanih ekosustava i obraštaja, ne predstavlja kompetitora niti jednoj autohtonoj vrsti i predstavlja odličan dodatak postojećim lancima prehrane, bez utjecaja na druge značajne vrste. Dakle s užeg lokalnog aspekta recentna propagacija orade je izvanredan događaj, posebice s ekonomskog aspekta. Međutim orada se ne zadržava na samom ušću, nego se zadnjih godina proširila na uzgajališta školjkaša u Malostonskom zaljevu. Hrani se intenzivno dagnjom iz uzgoja i radi ogromne štete, koje se već procjenjuju na tisuću tona dagnje godišnje. Ovo značajno utječe i na inače osjetljiv ekonomski položaj malostonskih školjkara, opterećen troškovima prilagodbe proizvodnje i marketinga novom legislativom RH i EU. Tako se na razini županije propagacija orade sagledava i izrazito pozitivno i izrazito negativno, a ukupni ekonomski učinak je na koncu ipak negativan. Za gospodarenje ovom populacijom orade potreban je konsenzus svih sudionika sektora. Smanjivanje populacije je moguće, kao i u slučaju strijelka, kontroliranim lovom orada prije i tijekom mriješćenja. Kako su mjesta mrijesta nepoznata, potrebno je prethodno obaviti i znanstvena istraživanja.

37

Sveukupno gledajući, recentne promjene sastava ihtiopopulacije u području ušća Neretve, imaju negativne posljedice na socio-ekonomski položaj lokalnog stanovništva. Potrebne prilagodbe sektora i intervencije koje je nužno poduzeti za smanjivanje brojnosti nekih vrsta riba, su ostvarive tek u srednjoročnom razdoblju. Potrebna su ozbiljna znanstvena istraživanja kako bi se ove mjere mogle učinkovito poduzimati, a cijeli sektor prilagoditi na adaptivno gospodarenje dostupnim bioresursima.

LITERATURA BATISTIĆ, M., P. TUTMAN, D. BOJANIĆ, B. SKARAMUCA, V. KOŽUL, N.

GLAVIĆ & V. BARTULOVIĆ. 2005. Diet and diel feeding activity of juvenile pompano (Trachinotus ovatus) (Teleostei: Carangidae) from the southern Adriatic, Croatia. J. Mar. Biol. Ass. U.K., 85: 1553-1554.

DULČIĆ, J. & B. GRBEC. 2000. Climate change and Adriatic ichthyofauna. Fisheries Oceanography, 9 (2): 187-191.

DULČIĆ, J., A. PALLAORO & M. KRALJEVIĆ. 2000. Occurrence of bluefish, Pomatomus saltator (Linnaeus, 1766) and butterfish, Stromateus fiatola (Linnaeus, 1758), juveniles in the eastern central Adriatic. Annales for Istrian and Mediterranean Studies, Series historia naturalis, 19: 19-22.

DULČIĆ, J., B. GRBEC, L. LIPEJ, G. BEG-PAKLAR, N. SUPIĆ & T. SMIRČIĆ. 2004. The effect of the hemispheric climatic oscillations on the Adriatic ichthyofauna. Fresenius Environmental Bulletin, 13: 293-298.

DULČIĆ, J., M. KRALJEVIĆ, A. PALLAORO & B. GLAMUZINA. 2005. Unusual catch of bluefish Pomatomus saltator (Pomatomidae) in Tarska Cove (Northern Adriatic). Cybium, 29: 207-208.

DULČIĆ, J., P. TUTMAN, S. MATIĆ-SKOKO, M. KRALJEVIĆ, J. JUG-DUJAKOVIĆ, N. GLAVIĆ, V. KOŽUL, B. GLAMUZINA, V. BARTULOVIĆ & B. SKARAMUCA. 2007. A list of Y-O-Y fish species found in the littoral shallows of the Neretva and Mala Neretva estuaries (Eastern Adriatic, Croatian coast). Acta Adriat., 48: 89-94.

GLAMUZINA, B., 1999. Recent Changes of Adriatic Ichthyofauna: Threat or Benefit to Local Fishery. CIESM Workshop Series, No 7 – Precautionary Approach to Local Fisheries in the Mediterranean Sea. pp. 71-73.

GLAMUZINA, B. and B. SKARAMUCA, 1999. “A review: Adriatic Groupers – Status of Natural Populations and Breeding Perspectives.” Acta Adriatica 40 (Suppl.): 79-90.

GLAMUZINA, B. & J. DULČIĆ. 2008. Sektor ribarstva i marikulture. Izvješće o društvenom razvoju, Hrvatska 2008. Dobra klima za promjene. Klimatske promjene i njihove posljedice na društvo i gospodarstvo u Hrvatskoj, UNDP, 145-158.

ONOFRI, V., J. DULČIĆ, A. CONIDES, S. MATIĆ-SKOKO & B. GLAMUZINA. 2008. HHThe occurrence of the blue crab Callinectes sapidus Rathbun, 1896 (Crustacea, Brachyura, Portunidae) in the eastern Adriatic (Croatian coast)HH. Crustaceana, 81: 403-409.

38

TUTMAN, P., N. GLAVIĆ, V. KOŽUL, B. SKRAMUCA & B. GLAMUZINA. 2004. Preliminary inormation on feeding and growth of pompano, Trachinotus ovatus (Linnaeus, 1758) (Pisces, Carangidae) in captivity. Aquaculture International, 12: 387-393.

The vulnerability assessment of fisheries sector to climate change: the case of the wider area of the mouth of the

river Neretva

Jakov DULČIĆ1 & Branko GLAMUZINA2

1Institute for oceanography and fisheries, Šetalište Ivana Meštrovića 63, POB

500, 21000 Split, Croatia, e-mail: dulcic@izor.hr 2University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000

Dubrovnik, Croatia, HHglamuzina@yahoo.com

ABSTRACT

In this review article is an overview of previous findings of invasive species in the wider area of the mouth of the Neretva River, and recent data on the propagation of sea bream Sparus aurata in the wider area of the delta of the river Neretva and Mali Ston Bay, as well as bluefish Pomatomus saltator and Trachinotus ovatus in the delta of the Neretva. Amounts to some socio-economic aspects of the emergence of new species of fish in the Adriatic are also presented. Key words: vulnerability assessment, fisheries sector, climate chnage, invasive species, river Neretva, Adriatic

39

Naseljavanje i novačenje mlađi morskih riba na širem

prostoru ušća rijeke Neretve

Pero TUTMAN1, Boško SKARAMUCA2, Jakov DULČIĆ1, Sanja MATIĆ-SKOKO1, Miro KRALJEVIĆ1, Vlasta BARTULOVIĆ2, Branko GLAMUZINA2,

Nikša GLAVIĆ3, Valter KOŽUL3 i Nenad ANTOLOVIĆ3

1Institut za oceanografiju i ribarstvo, Šetalište Ivana Meštrovića 63, PP 500,

21000 Split, Hrvatska 2Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćira Carića 4, 20000

Dubrovnik, Hrvatska 3Institut za more i priobalje, Sveučilište u Dubrovniku, Kneza Damjana Jude

12, 20000 Dubrovnik, Hrvatska

0B0BSAŽETAK U okviru šireg projekta, («Jadran» - Sustavno istraživanje Jadranskog mora kao osnova održivog razvitka Republike Hrvatske), s ciljem istraživanja osnovnih ekoloških obilježja odabranih biotopa u odnosu na zastupljenost, strukturu i raznolikost ribljih naselja u njima, na širem području ušća Neretve i Male Neretve provedena su višegodišnja uzorkovanja priobalnih ribljih populacija. Na istraživanom području zabilježeni su poslijeličinački i nedorasli stadiji 62 vrste pripadnika 24 porodice, među kojima su Sparidae (9 vrsta), Gobiidae (7 vrsta) i Mugilidae (6 vrsta) najraznovrsnije zastupljene. Najveći broj zabilježenih vrsta naseljavaju u plitkim (< 1 m) i priobalnim vodama (< 3 m od obalne linije) ovog pješčanog područja. Nedorasli stadiji gospodarski značajnih vrsta poput pripadnika porodica ljuskavki Sparidae i cipola Mugilidae imaju vrlo slične zahtjeve za prostorom tijekom svoje prve godine života i ovim se rastilištima koriste tijekom različitog vremena u godini. Ovakvo sezonsko izmjenjivanje pokazatelj je ekološkog odjeljivanja vrsta i dijeljenja staništa u vremenskoj skali. Sezonsko izmjenjivanje rezultira smanjenom vjerojatnošću naseljavanja istih ekoloških niša, te predstavlja adaptivnu strategiju kojom se smanjuje mogućnost interspecijske kompeticije ranih razvojnih stadija za hranu i prostor. Potpunije razumijevanje procesa ribljeg naseljavanja, potreba za staništa i kasnijeg novačenja vrlo su značajna u cilju razvijanja modela integriranog i održivog gospodarenja priobalnim zonama. 1B1BKljučne riječi: naseljavanje, novačenje, mlađ, ušće Neretve, Jadran

2B2BUVOD

Priobalna morska područja odlikuju se raznolikom topografijom i predstavljaju značajna staništa velikom i raznovrsnom broju biljnih i životinjskih

40

organizama, pa tako i riba. Važnost ovih staništa je posebno izražena kada se uzme u obzir utjecaj koji imaju prema širim aspektima morskih ekosistema. U znanstvenoj je literaturi odavno poznata činjenica o ulozi i značaju priobalnih staništa u razvojnom ciklusu mnogih pridnenih vrsta riba. Kod većine ovih organizama životni ciklus započinje ličinačkim i poslijeličinačkim stadijima u pelagijalu, da bi nakon procesa preobrazbe započeli selidbu u plitka priobalna područja gdje određeno vrijeme nastavljaju svoj razvoj i rast. Preživljavanje ovih ranih razvojnih stadija od presudnog je značaja u procesima naseljavanja i novačenja kao činitelja koji općenito imaju vrlo važan utjecaj na veličinu i stanje odraslih populacija (SALE i sur., 1984; HOUDE, 1987; RICHARDS i LINDEMAN, 1987). Pojmovi «naseljavanje» i «novačenje» imaju različito značenje u odnosu na kontekst u kojem se koriste. U ekološkoj se znanosti pod «naseljavanjanjem» podrazumijeva vrijeme u okviru kojeg jedinke mijenjaju stanište i način življenja prelazeći od pelagijskog ličinačkog i poslijeličinačkog prema pridnenom staništu osobitom za njihove kasnije nedorasle i odrasle stadije, dok je «novačenje» razdoblje koje započinje nakon naseljavanja, a završava napuštanjem karakterističnih hranilišta i rastilišta pridruživanjem odraslim jedinkama u dubljim vodama (GIBSON, 1994; LEVIN, 1994; BIAGI i sur., 1998). S druge se strane u ribarstvenoj znanosti pojam «naseljavanje» koristi kada ribe postanu dostupne za iskorištavanje u ribarstvu.

Prelazak iz pelagijskog u bentosko stanište kritično je razdoblje razvoja sa nizom značajnih promjena na ontogenetskoj razini (VICTOR, 1991). Naseljenici su malih veličina, obično svega nekoliko centimetara duljine (GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995) i prilikom naseljavanja pokazuju sklonosti prema točno određenim osobitostima staništima (WILIAMS i SALE, 1981), odnosno smještaju se prema ontogenetskom predlošku vrste kojoj pripadaju (MACPHERSON, 1998). Daljnji oblici ponašanja se razlikuju u odnosu na određene vrste; neke oblikuju monospecijske, neke miješane plove, dok su druge više pojedinačne (GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995). Nadalje, nedorasli se stadiji pojedinih vrsta nalaze na istim staništima zajedno s odraslim jedinkama, dok se druge vrlo rijetko miješaju s njima (DOHERTY, 1991) i obično su rasprostranjene u plićim vodama (GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995; HARMELIN-VIVIEN i sur., 1995). U razdoblju od naseljavanja plitkih područja do novačenja u odrasle populacije, nedorasli se stadiji nalaze pod intenzivnim kolebajućim utjecajem širokog raspona abiotičkih i biotičkih uvjeta okoline koji utječu na njihovo preživljavanje, rast i razvoj (SHULMAN, 1985; JONES, 1991; BREITBURG i sur., 1995), te kasnije određivanje strukture i dinamike populacija (BAILEY, 1994). Unutar abiotičkih se čimbenika posebice naglašava utjecaj hidrodinamičkih (morske struje i valovi) i hidrografskih (osobito temperature i slanosti) osobitosti, te značajki i raspoloživosti odgovarajućeg mikrostaništa, dok su od biotičkih gustoća i brojnost odraslih jedinki, grabežljivost, dostupnost hrane, te intra- i interspecijsko suparništvo posebice istaknuti (DANIELSON, 1991; DOHERTY, 1991; BOOTH, 1992; BREITBURG i sur., 1995) i izravno utječu na brojnost, smrtnost i stopu rasta novopridošlih i odraslih jedinki (CONELL & JONES, 1991). Na ovom je mjestu potrebno naglasiti važnost razumijevanja složenosti mehanizama koji utječu na ovaj pridneni dio životnog ciklusa pojedinih vrsta riba, prvenstveno jer su ovi mehanizmi u neposrednoj vezi sa ribarstvom. Nepotpuna saznanja o

41

procesima naseljavanja i kasnijeg novačenja jedan su od glavnih razloga zbog kojih se modeli razvijeni za upravljanje iskoristljivim morskim bogatstvima smatraju nedovoljno pouzdanim (BIAGI i sur., 1998).

Riblje zajednice morskih priobalnih područja vrlo su dinamičkih svojstava i sastavljene su od pridnenih i pelagičnih vrsta koje u potrazi za hranom povremeno borave u priobalnim vodama (PIHL, 1982), rezidentnih vrsta (PIHL i sur., 1994) i onih nedoraslih stadija koji se zadržavaju u plitkim i zaštićenim staništima (MANN, 1982). Među njima je posebno značajna brojnost ličinačkih, poslijeličinačkih i nedoraslih stadija što naglašava važnost priobalnih staništa kao mrijestilišta, hranilišta i rastilišta mnogih vrsta. U brojnim je radovima naročito istaknuta uloga estuarija (POTTER i sur., 1997), riječnih ušća i laguna (ANTUNES i sur., 1988), a također u istom smislu veliku važnost imaju i brojna druga morska priobalna staništa, poput plitkih uvala i zaljeva (JUG-DUJAKOVIĆ, 1988a i b; DULČIĆ i sur., 1997; 2002a), zaštićenih pješčanih (NASH i sur., 1994a) i stjenovitih obala (GUIDETTI i BUSSOTTI, 2000a), naročito onih koja su obrasla makrofitskom algalnom vegetacijom i livadama morskih cvjetnica (GUIDETTI i BUSSOTTI, 2000b). Ovakva se staništa odlikuju značajnom primarnom proizvodnjom, prikladnim skloništima, smanjenom opasnosti od grabežljivaca i povoljnim abiotičkim i biotičkim uvjetima, te imaju poseban značaj za rane razvojne stadije riba.

U navedenim je područjima obično jasno izraženo redovito vremensko ponavljanje u sastavu, brojnosti i biomasi ribljih zajednica (NASH, 1986; NASH i sur., 1994a i b). Vremenska raspodjela je najvećim dijelom predstavljena sezonskim kolebanjima strukture i brojnosti zajednica, što je posljedica dnevno – noćne dinamike populacija (NASH, 1986, 1988; WRIGHT, 1989). Promjena sezonskog sastava ribljih zajednica dijelom se ogleda u sezonskom pojavljivanju, odnosno iščezavanju pojedinih vrsta, većim ili manjim selidbama i promjenama životnih niša za zaklon i stanovanje, promjenama brojnosti populacija pojedinih vrsta, kao i njenim životnim aktivnostima (poput razmnožavanja, selidbe i novačenja) i ponašanju. Kod većine vrsta razmnožavanje, selidba i novačenje pokazuje jasnu i pravilnu sezonsku izmjenu, kako u pogledu izbora staništa, tako i u pogledu intenziteta (GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995).

U odnosu prema svjetskoj ihtiološkoj znanosti, gdje se istraživanjima strukture i dinamike populacija riba na poručjima ušća rijeka i laguna posvećuje dosta pozornosti, o ovoj se problematici u našim okvirima zna relativno malo premda su to važna visokoproduktivna staništa zbog neposredne veze sa slatkom vodom s kopna. Premda su u posljednje vrijeme istraživanja prostorno – vremenske raspodjele ribljih naselja priobalnih područja istočne obale Jadranskog mora s ekološkog gledišta bila predmet sustavnih istraživanja (KRALJEVIĆ i PALLAORO, 1991; KRALJEVIĆ i sur., 1993, 1994; DULČIĆ i sur., 1997, 1998, 2002; TUTMAN, 2002; TUTMAN i sur., 2000, 2001; MATIĆ, 2001; MATIĆ i sur., 2001), o problematici novačenja nalazimo manji broj radova novijeg datuma. KATAVIĆ (1980) iznosi vremenske promjene u sastavu populacija mlađi cipola u priobalnim područjima istočnog dijela obale srednjeg Jadrana s kvalitativno-kvantitativnom analizom, dok JUG-DUJAKOVIĆ (1988b) analizira sezonske

42

pojave netom metamorfoziranih nedoraslih vrsta riba gospodarski interesantnih porodica Sparidae, Moronidae i Mugilidae, te vrijeme njihovog napuštanja plitkih uvala šibenskog akvatorija. KRALJEVIĆ i PALLAORO (1991) opisuju kvalitativno-kvantitativnu strukturu i brojnost riblje mlađi u pet plitkih uvala kornatskog arhipelaga. Pored toga utvrđuju i vrijeme prve pojave mlađi, njenog zadržavanja i napuštanja voda plitkih uvala. Značajan doprinos prethodnim istraživanjima dali su DULČIĆ i sur. (1997, 2002) obrađujući strukturalna i sezonska kolebanja sastava nedoraslih stadija u plitkim uvalama koje označavaju kao važna hranilišta i rastilišta. DULČIĆ i sur. (2007) predstavili su listu mlađi 68 ribljih vrsta 0+ starosti razvrstanih u 28 porodica, zabilježenih u plitkim litoralnim područjima ušća Neretve i Male Neretve. Dinamiku infralitoralne riblje zajednice estuarija rijeke Zrmanje s podacima o naseljavanju i novačenju pojedinih vrsta iznose MATIĆ-SKOKO i sur. (2007), dok su BARTULOVIĆ i sur. (2007), te BARTULOVIĆ i sur. (2009) objavili podatke o novačenju i ishrani mlađi cipla balavca (Liza ramada), odnosno cipola dugaša (Liza saliens) sa područja ušća Neretve.

Zahvaljujući blizini kopna, većem dotoku slatke vode i razmjerno maloj dubini šire područje ušća rijeke Neretve predstavlja značajni prostor u kojemu obitava raznoliki broj vrsta riba i drugih morskih organizama. Gledano kroz povijest, bavljenje ribarstvom na ovom je prostoru imalo najveći značaj za lokalno stanovništvo. Međutim, promjene u delti uzrokovane isušivanjem močvara i njihovih pretvaranjem u poljoprivredno zemljište i izgradnja luke Ploče značajno su utjecale na riblje zajednice i ekonomsku važnost ribarstva (GLAMUZINA i GLAMUZINA, 2001). Ovim su promjenama ograničile raspoloživa staništa za naseljavanje i hranilišta mnogih tipičnih vrsta bočatih voda, gdje su cipoli (Mugilidae) najbolji primjer. Zbog uočenih negativnih stanja potrebno je uložiti veliki napor u zaštiti i obnovi postojećih ribljih populacija, a posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti nedoraslih stadija budući su oni najosjetljiviji u životnom ciklusu riba. Ovakvo se stanje može popraviti isključivo pravilnim gospodarenjem živim bogatstvima mora, odnosno njihovom zaštitom i obnovom, a da bi se ovaj problem mogao učinkovito riješiti potrebno je poznavati produkcijske mogućnosti iskorištavanih područja. Ribarstvo koje se temelji na takvim znanstvenim spoznajama u mogućnosti je dugoročno održavati biološku ravnotežu u iskorištavanju ribarstvenih zaliha (JARDAS, 1979, 1980b; SINOVČIĆ i sur., 1991).

3B3BMATERIJAL I METODE

Kao dio većeg istraživačkog projekta («Jadran» - Sustavno istraživanje Jadranskog mora kao osnova održivog razvitka Republike Hrvatske, dijela «Područja mrijesta i rasta gospodarski značajnih ribljih vrsta i drugih morskih organizama»), uzorkovanja priobalnih ribljih naselja su provedena od siječnja 2003. do prosinca 2008. godine na prostoru ušća Neretve i Male Neretve (slika 1). Karakteristična močvarna područja Mediterana su aluvijalne ravnice, priobalne lagune i delte većih rijeka koje izviru u okolnim planinskim područjima

43

(BRITTON i CRIVELLI, 1993). Tipičan primjer takve delte s lagunama imamo na našoj obali Jadrana. Rijeka Neretva je duga 218 km sa izvorom visoko u planinama Bosne i Hercegovine. Tekući prema Jadranskom moru usjekla je svoje korito duboko u kršu i u blizini susreta s morem formirala prostranu deltu površine 170 km2. Neretva se prostire kroz dvije države, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, od kojih 30% pripada Hrvatskoj i obuhvaća cijeli prostor njene delte.

Uzorkovanje se obavljalo na dvije izabrane postaje; na lijevoj obali rijeke Neretve neposredno kod ušća, te na pjeskovitoj plaži oko 300-ak metara od ušća Male Neretve. Istraživana staništa su vrlo plitka (dubine 1,0 – 1,5 m) visoke prozirnosti; kod ušća Neretve dno je pjeskovito bez vegetacije i vrlo dinamičkih hidrografskih svojstava, dok je dno postaje Mala Neretva pjeskovito – muljevito s mjestimičnim većim područjima obraslim zajednicama Cymodocea nodosa i stabilnijih hidrografskih osobitosti. Prosječne mjesečne temperature kolebaju između 8°C u veljači do 24°C u kolovozu; slanost od 4 psu do 21 psu zimi i od 21 psu do 24 psu tijekom ljeta.

Slika 1. Područje istraživanja s postajama uzorkovanja: 1. ušće Neretve, 2. ušće Male Neretve.

Riba je lovljena malom priobalnom mrežom potegačom izrađenom za ovakve potrebe. Priobalne mreže potegače su ribolovni alati koji se povlače po morskom dnu iz dubljeg prema plitkom dijelu postaje. Sastoje se od središnjeg dijela (vreće ili sake) i vanjskih krila. Mjereno od početka do kraja krila, dužina mreže iznosi 25 m i različite je visine. Na početku krila visina mreže iznosi 70 cm, a na središnjem dijelu, zajedno s vrećom 500 cm. Veličina oka na krilima mreže je 8 mm (od čvora do čvora), a u sredini sa središnjom vrećom 4 mm (DULČIĆ i sur., 1999). Prosječna površina koju je mreža pokrila pri jednom potegu na obje postaje bila je oko 500 m2.

44

Nakon svakog izvlačenja mreže na obalu, uzorci su pohranjivani u prethodno označene plastične posude i konzervirani u 4% morskoj otopini formaldehida (pH između 8,5 i 9,0) za naknadnu obradu u laboratoriju. Za svaki su poteg mreže određene sve ulovljene vrste riba, zabilježen broj jedinki svake vrste i ukupna biomasa ulova. Svim je jedinkama, ihtiometrom s točnošću od 0,1 cm, mjerena ukupna tjelesna dužina (Lt) od vrha gubice do kraja šipčica natrag položene repne peraje, te ukupna vlažna masa tijela (Bw), digitalnom vagom s točnošću od 0,01 g. U slučajevima kada su pojedine vrste lovljene u velikim količinama, prema AMBROSE i PECKHAM-AMBROSE (1987), uziman je reprezentativni poduzorak od 100 jedinki kojima je izmjerena ukupna tjelesna dužina i masa, dok je ostatak izbrojen i određena mu ukupna masa. U ostalim je situacijama obrađena cjelokupna lovina. Određivanje taksonomske pripadnosti obavljeno je pomoću odgovarajućih taksonomskih ključeva: LO BIANCO (1937), ŠOLJAN (1965), WHITEHEAD i sur. (1986), FISCHER i sur. (1987) i JARDAS (1996). Prilikom taksonomskog određivanja korištena je binokularna lupa WILD povećanja 6 – 50 puta. Obzirom da su u lovinama posebno bilježeni različiti razvojni stadiji u životnom ciklusu morskih riba (poslijeličinački, nedorasli i odrasli) u određivanju je korišteno nazivlje prema KATAVIĆ (1984) i REGNER (1989). Prema ovim autorima pod pojmom poslijeličinke se podrazumijeva razvojni stadij koji započinje nakon što se potroši žumanjčana kesica i započne aktivna ishrana, a završava preobrazbom u nedorasli ili stadij mlađi. Ovakve jedinke još nemaju izgled poput odraslih riba i veliki je broj organa još uvijek nepotpuno razvijen. Pod pojmom nedoraslog stadija ili mlađi podrazumijevaju se jedinke, od onih s potpuno kompletiranim šipčicama u perajama i vanjskim oblikom koji odlikuje odraslu ribu starosti 2 – 3 mjeseca, do onih koje još nisu dostigle prvu spolnu zrelost starosti 1,5 – 2 godine, u ovisnosti o pojedinoj vrsti. Iako oblikom i izgledom nalikuju odraslim jedinkama, spolne žlijezde i sekundarne značajke, ako ih imaju, nisu razvijene, niti izražene i nemaju mogućnost razmnožavanja. Na kraju slijedi stadij odraslog organizma kada jedinke imaju sposobnost razmnožavanja, a ukoliko ih posjeduju, sekundarne spolne značajke su razvijene.

Učestalost pojave različitih vrsta riba u ukupnom ulovu razvrstana je u tri kategorije prema AL DAHLAM i YOUSIF (1990): vrlo česta (koje se kroz istraživano razdoblje pojavljuju u 80 – 100% uzorkovanja), uobičajena (40 – 70%), i rijetka (10 – 30%).

16B16BREZULTATI

Tijekom istraživanog razdoblja zabilježena je vrlo raznovrsna riblja fauna zastupljena sa 62 vrste unutar 24 porodice koje povremeno ili češće naseljavaju ovaj prostor. Zabilježeni broj predstavlja oko 15%, od ukupno 432 do sada zabilježene vrste u Jadranu (DULČIĆ i sur., 2004). U tablici 1 prikazana je kvalitativno - kvantitativna struktura lovina. Uz broj jedinki pojedinih vrsta, prikazan je i postotni udio u ukupnoj brojnosti ukupnog uzorka, te učestalost pojavljivanja tijekom istraživanog razdoblja. Zabilježeno je ukupno 37 vrsta koje

45

naseljavaju i više mjeseci novače na ovom prostoru, dok je kod 27 vrsta izražen ribarstveni značaj. Analiza ribljih zajednica pokazuje da je brojnosću značajno prevladavala oliga (Atherina boyeri) s 67,74%, dok su ostale vrste bila manje brojčano zastupljene; cipol dugaš (Liza saliens) s 15,15%, cipol balavac (Liza ramada) s 6,76%, cipol zlatac (Liza aurata) s 1,30% i plosnatica bljedica (Arnoglossus laterna) s 1,22%. Tijekom istraživanja lovljene su jedinke iz poslijeličinačkog, nedoraslog i odraslog stadija životnog ciklusa riba. Najveći dio ulova činile su jedinke u razvojnom stadiju mlađi (do dvije godine starosti), s udjelom od oko 75%, dok su količine postličinačkih i odraslih jedinki bile manje zastupljene. Ova pojava pokazuje da prostori istraživanih postaja u ranom životnom razdoblju riba imaju ulogu hranilišta i rastilišta. Pripadnici porodice Sparidae su lovljene u stadiju poslijeličinki i mlađi, cipoli u stadiju mlađi, dok su kod olige odrasle jedinke lovljene u većem omjeru u odnosu na mlađ. Od ostalih su vrsta veći udjeli odraslih stadija zabilježeni kod pripadnika porodice glavoča (Gobiidae). Povremeni ulovi odraslih i većih nedoraslih jedinki zabilježeni su kod šila tupokljunog (Syngnathus typhle), kanjca (Serranus cabrilla), pirke (Serranus scriba), trlje od kamena (Mullus surmuletus), špara (Diplodus annularis), fratra (Diplodus vulgaris) i drugih. S izuzetkom olige, cipola balavca, ovčice (Lithognathus mormyrus) i martinke (Symphodus ocellatus) koji su pokazivali pravilniju i ravnomjerniju brojčanu i vremensku zastupljenost u ulovu, ostale su se prevladavajuće vrste sezonski izmjenjivale i imale različite mjesečne vrijednosti ulova, a povremeno su i potpuno izostajale. Osim toga, u ulovu su bile brojnije zastupljene samo tijekom kraćeg razdoblja, od jednog poput srdele u svibnju i trlje od blata u srpnju ili dva mjeseca kao hinac sivi (Symphodus cinereus) u svibnju i lipnju, te plosnatica bljedica u lipnju i srpnju. Preostale su vrste bile malobrojnije i u ukupnom su ulovu sudjelovale sa znatno manjim udjelom. Između 24 zabilježene porodice brojnošću jedinki su prevladavali gavuni (Atherinidae) s udjelom od 67,89%, cipoli (Mugilidae) s 23,32%, dok su ljuskavke (Sparidae) s 1,14%, usnjače (Labridae) s 1,82%, i glavoči (Gobiidae) s 0,96% bile manje zastupljene. Preostalih 18 porodica u ukupnom je ulovu sudjelovalo s 4,87%. Porodica Sparidae kao najraznovrsnija u ulovu, zastupljena je s 712 jedinki raspoređenih u 7 vrsta. S ukupnim udjelom od 42,55%, odnosno 33,84% u okviru ove porodice najzastupljeniji su bili špar i ovčica. Preostale vrste ove porodice lovljene su u znatno manjem broju jedinki i u ukupnom su ulovu sudjelovale s manje od 0,01%. Porodica cipola (Mugilidae) u ukupnom je ulovu predstavljena s 6 vrsta. Postotnim su se udjelom isticali cipol dugaš (64,89%) i cipol balavac (28,98%), dok je preostalih 6,13% pripadalo ostalim vrstama.

46

Ta

blic

a 1.

Pop

is v

rsta

pri

kupl

jeni

h na

istr

aživ

anom

pod

ručj

u ušća

Ner

etve

od

siječn

ja 2

003.

do

rujn

a 20

08. s

inte

nzite

tom

uč

esta

lost

i (st

adij:

PL-

posl

ijelič

inka

, M-m

lađ,

O-o

dras

li; b

rojn

ost:

R-ri

jetk

a, U

-uob

ičaj

ena,

V-v

rlo če

sta)

.

47

48

Zabilježena su sezonska kolebanja brojnosti ulovljenih vrsta, sa zamjetnim porastom u proljetnom i ljetnom razdoblju i postupnim opadanjem tijekom jeseni i zime (Slika 2). Brojnost vrsta je najniža tijekom zimskog razdoblja (studeni – ožujak), tijekom proljeća broj vrsta postupno raste, da bi svoj maksimum dosegnuo u kolovozu. Idući prema jesenskom razdoblju broj vrsta postupno opada.

mjesec (2003 - 2008)

broj

vrs

ta

0

4

8

12

16

20

24

28

32

36

sijecanjveljaca

ozujaktravanj

svibanjlipanj

srpanjkolovoz

rujanlistopad

studeniprosinac

Slika 2. Sezonska raspodjela ukupnog broja vrsta na istraživanim postajama. U tablici 2 prikazano je vrijeme pojavljivanja i mjesečna prisutnost

naseljenika i novaka pojedinih vrsta. Naseljavanje najvećeg broja zabilježenih vrsta uglavnom se odvijalo tijekom dvaju vremenskih razdoblja; proljeća i kasnog ljeta. Naseljenici pojedinih vrsta poput špara, fratra, olige, cipola dugaša i zlatca opažani su tijekom kratkog vremenskog razdoblja od jednog ili dva mjeseca, nakog čega napuštaju ove vrlo plitke vode i odlaze nešto dublje izvan zone uzorkovanja. Druge vrste poput komarče, ovčice, cipola balavca i usnjača imali su produljeno razdoblje zadržavanja od nekoliko mjeseci nakon naseljavanja. Sparidae imaju produljeno vrijeme naseljavanja i novačenja koje je kod pojedinih vrsta započinjalo u ožujku i nastavljalo se do listopada. Dok se razdoblje novačenja kod komarče odvijalo u razdoblju od tri uzastopna mjeseca, salpa je imala produljeno vrijeme novačenja dok naseljenici manji od 3 cm nisu opažani. Ovčica je također imala produljeno vrijeme naseljavanja od kolovoza do listopada, s povremenim ulovima nedoraslih stadija tijekom cijele godine. Prvi dolasci pripadnika porodice cipola odvijali su se u različito doba godine. Naseljavanje cipola dugaša opažano je od kraja lipnja do rujna, u kasnijem su razdoblju novaci

49

lovljeni sporadično tijekom godine. Prvo pojavljivanje naseljenika cipola balavca bilježeno je u travnju i svibnju kada su prevladavale jednike manje od 3 cm. Kasniji novaci su opažani tijekom lipnja, srpnja i kolovoza, s povremenim ulovom većih nedoraslih jedinki tijekom godine. Naseljavanje cipola zlatca odvijalo se u ožujku, a novaci su opažani na ovim prostorima u manjem broju tijekom proljeća i ranog ljeta s nešto intenzivnijim brojnosti od travnja do lipnja. Kod većine usnjača produljeno vrijeme naseljavanja je započelo u lipnju, pojačavalo se tijekom ljetnog razdoblja, a kod pojedinih se vrsta produljilo i u slijedeću godinu. Osim toga kod nekih se vrsta, poput martinke produljeno i isprekidano naseljavanje i novačenje odvijalo gotovo kroz sve sezone. Prvi dolasci dugonoske, hinca sivog i kosirice odvijali u puno kraćem razdoblju, od lipnja do rujna. Naseljavanje olige zabilježeno je u lipnju i srpnju, a povremeno i kasnije, ali u manjem broju jedinki. Novaci su se razmjerno kratko vrijeme zadržavali na istraživanom području. Novačenje plosnatica odvijalo u više navrata tijekom ljeta i zime. Naseljavanje i novačenje ostalih vrsta pokazalo je drukčiju osobitost, jer se odvijalo tijekom kratkog i jasno određenog razdoblja, međutim zbog malog broja novopridošlih jedinki bilo bi preuranjeno iznijeti čvršće zaključke o ovim procesima. Osim toga, točno vrijeme prvog pojavljivanja kod većine vrsta nije pouzdano utvrđeno obzirom da nisu uočene jedinke manje od 3 cm. Nakon što su na ovom području proboravile određeno razdoblje, većina ga vrsta napušta i odlazi prema onim staništima koja naseljavaju kao odrasli. Ovo je vrijeme različito i koleba u ovisnosti o vrsti.

4B4BRASPRAVA

Područja plitkih uvala, zaljeva, ušća rijeka i lagune značajna su staništa u kojima obitava raznoliki broj vrsta riba i drugih morskih organizama. To su u pravilu visokoproduktivne zone koje u životu ranih razvojnih stadija riba imaju poseban značaj kao mjesta na kojima se odvija njihov rast i razvoj prije selidbe u dublje vode i pridruživanja odraslim populacijama (GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995). U razvojnom ciklusu ribljih vrsta procesi naseljavanja u plitko priobalje imaju poseban značaj budući da o pravilnom izboru staništa ovisi uspješnost preživljavanja i kasnijeg novačenja u odrasle populacije. Uspješnost naseljavanja određena je posebnim potrebama litoralnih ribljih vrsta prema prikladnim staništima i njihovoj raspoloživosti (WILLIAMS i SALE, 1981). Fizičko – kemijske osobitosti staništa kao i raspoloživost odgovarajuće hrane predstavljaju značajne regulacijske uvjete koji utječu na prostorno – vremensku raspodjelu i preživljavanje ranih razvojnih stadija riba na područjima oko ušća rijeka (ROSS, 1986). Svi kasniji demografski pokazatelji dinamike odraslih populacija, poput veličine, rasta i smrtnosti u strogoj su povezanosti sa uspjehom novačenja (SCHOENER, 1974).

50

Tablica 2. Sezonalnost u naseljavanju i novačenju nekih vrsta na istraživanom području ušća rijeke Neretve. Tamni kvadrati označavaju vrijeme kada su najmanje jedinke (do 3 cm) prvi put zabilježene. Svijetli kvadrati označavaju vrijeme zadržavanja nedoraslih jedinki u plitkim vodama.

vrsta mjesec

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

5B5BSardina pilchardus 6B6BEngraulis encrasicolus 7B7BSerranus cabrilla 19B19BSerranus scriba 20B20BDicentrarchus labrax 21B21BPomatomus saltator 22B22BTrachinotus ovatus 23B23BLichia amia Mullus barbatus Mullus surmuletus Sparus aurata Diplodus annularis Diplodus sargus Diplodus vulgaris Sarpa salpa Lithognathus mormyrus Symphodus rostratus Symphodus cinereus Symphodus ocellatus Mugil cephalus Chelon labrosus Liza ramado Liza aurata Liza saliens Atherina boyeri Platichthys flesus Solea vulgaris

Budući su najmlađe ulovljene jedinke, neovisno o vrsti, već prošle

preobrazbu i nalikovale odraslima, možemo pretpostaviti da su stare najmanje dva mjeseca, možda i nešto više. Međutim, također postoji mogućnost da su zbog neodgovarajućeg ribolovnog alata za prikupljanje najmanjih jedinki (<1,4 cm), obzirom na veličinu oka u vreći mreže, promakle one mlađe doseljene mjesec dana ranije. Ovakav zaključak iznose VIGLIOLA i sur., 1998) i MATIĆ (2001) analizirajući uzorke prikupljane malim obalnim potegačama. VIGLIOLA i sur. (1998) nadalje smatraju da se pravo vrijeme naseljavanja može zamijetiti samo svakodnevnim ronjenjem na izabranom lokalitetu. Podaci o naseljavanju i novačenju priobalnih vrsta riba u Sredozemnom (CAMBRONY, 1984; QUINGNARD i sur., 1984) i Jadranskom moru (KATAVIĆ, 1980; JUG-DUJAKOVIĆ, 1988a i b; MATIĆ, 2001; BARTULOVIĆ i sur., 2007, 2009) uglavnom se odnose na dolazak i zadržavanje nedoraslih riba na odgovarajućim staništima. Budući da određivanje vremena naseljavanja i kasnijeg novačenja nije jednostavno, predloženo je da se kao početak istog uzima prvo opažanje nedoraslih u plitkom priobalnom području, a kao završetak prvo opažanje u staništu odraslih jedinki iste vrste (RICHARDS i LINDEMAN, 1987). Određivanje točnog vremena mrijesta pojedinih vrsta nije samo od znanstvenog interesa, nego također ima i svoju praktičnu vrijednost. Njegova je važnost ponajprije izražena u cilju zaštite

51

ribljih populacija u vrijeme mrijesta, a također i radi prikupljanja nedoraslih gospodarski zanimljivih vrsta za potrebe marikulture. U odnosu na vrijeme kada nedorasli stadiji različitih vrsta ulaze u priobalne vode, zaljeve i uvale, može se zaključiti da se mrijeste u različito vrijeme. Može se pretpostaviti da se vrijeme mrijesta pojedinih vrsta odvija mjesec do dva prije pojave najmanjih jedinki. ANDERSON (1958) pretpostavlja da u prirodnim uvjetima cipol glavaš (Mugil cephalus) duljinu od 20 mm dostiže za 3 do 4 tjedna. Nadalje, pojava manjih jedinki različitih vrsta i slične dužine ukazuje da se mrijest odvija u isto vrijeme, kao što i pojava manjih jedinki u duljem razdoblju ukazuje na produljeno vrijeme mrijesta (KATAVIĆ, 1980). Naseljenici i manji novački stadiji porodica Sparidae i Mugilidae imaju vrlo slične zahtjeve prema staništima, ali u sličnim razvojnim stadijima ovim se rastilištima koriste tijekom različitog vremena u godini. Sličnu su pojavu zabilježili HARMELIN-VIVIEN i sur., 1995, GARCIA-RUBIES i MACPHERSON, 1995, te BARTULOVIĆ i sur. (2007, 2009). Ovakvo sezonsko izmjenjivanje pokazatelj je ekološkog odjeljivanja vrsta i dijeljenja staništa u vremenskoj skali. Sezonsko izmjenjivanje rezultira smanjenom vjerojatnošću naseljavanja istih ekoloških niša, te vrlo vjerojatno predstavlja adaptivnu strategiju kojom se smanjuje mogućnost interspecijske kompeticije ranih razvojnih stadija za hranu i prostor.

Kod većine prevladavajućih vrsta uočeno je produljeno razdoblje naseljavanja i novačenja, ali je maksimalna brojnost zabilježena u razmjerno kratkom razdoblju godine koje se podudara s vremenom mrijesta i dolaskom novih jedinki iz pelagijala. Ovaj se proces odvijao u istom, razmjerno kratkom razdoblju tijekom proljeća i ljeta. Prvi dolasci cipola (Mugilidae) odvijali su se u različito doba godine; cipol zlatac se naseljavao u ožujku, cipol balavac u travnju, a cipol dugaš krajem lipnja i tijekom srpnja, što odgovara opažanjima BARTULOVIĆ i sur. (2007, 2009) za iste postaje, te KATAVIĆ (1980) i JUG-DUJAKOVIĆ (1988a) za srednji Jadran. Usnjače su u najvećoj mjeri novačile između lipnja i rujna, što je mjesec dana ranije nego što su zabilježili GARCIA-RUBIES & MACPHERSON (1995) u sjeverozapadnom Mediteranu. Opažena je mala brojnost mlađi lubina, što ukazuje da se naseljavanje odvija negdje u dubljim vodama, izvan istraživanog područja. Naseljavanje i novačenje olige odvijalo se u razmjerno kratkom razdoblju tijekom svibnja i lipnja, kao što su zabilježili BARTULOVIĆ i sur. (2004) i značajno je kolebalo tijekom istraživanja. Nije posve jasan razlog ovome, ali djelomično se može objasniti velikim i nepredvidljivim kolebanjima temperature i slanosti koji se događaju u ovakvim dinamičkim staništima poput ušća rijeka (BREITBURG i sur., 1995). Ljuskavke su uglavnom imale produljeno vrijeme naseljavanja i novačenja koje je kod pojedinih vrsta započinjalo u ožujku i nastavljalo se do listopada. Nedorasli špar kojeg smo mogli naći zajedno s odraslim, u lovinama se prvi put pojavljuje u lipnju, što je mjesec dana ranije nego u vodama Kornatskog arhipelaga (MATIĆ, 2001). Nedorasla ovčica prvi put se naseljavala u kolovozu, te još jednom snažnije izraženo u rujnu i listopadu, što odgovara podacima koje navode JUG-DUJAKOVIĆ (1988a i b) i MATIĆ (2001).

Produljeno pojavljivanje nekoliko nedoraslih sparidnih vrsta zabilježili su MATIĆ (2001) u kornatskom arhipelagu i VIGLIOLA i sur. (1998) u

52

sjeverozapadnom Sredozemlju. Ovu pojavu objašnjavaju produljenim razdobljem mrijesta ovih vrsta (3 – 4 mjeseca), ali i mogućim razlikama u trajanju zadržavanja u ihtioplanktonu. Produljeni mrijest nekih vrsta riba ima za posljedicu prisustvo nekoliko kohorti koje se po starosti međusobno razlikuju i po nekoliko mjeseci (JONES, 1991). Činjenica da u odsustvu prikladnih uvjeta za selidbu nedorasle ribe mogu produžiti svoj boravak u pelagijalu (VICTOR, 1986; COWEN, 1991), navodi na zaključak da one mogu kontrolirati njen početak. Prema MACPHERSON (1998) nedorasle ljuskavke u plitkim uvalama ostaju nekoliko mjeseci i kada dostignu duljinu od 5 do 10 cm ovisno o vrsti, napuštaju hranilišta i pridružuju se odraslim jedinkama u dubljem i otvorenijem moru. Tako se u plitkim područjima istraživanih postaja nekoliko mjeseci zadržavaju samo nedorasli špar i komarča, dok se salpa zadržava 7 – 8mjeseci, a čini se da ovčica ostaje tijekom cijele godine. Dobiveni rezultati u određenoj mjeri odgovaraju vremenu selidbe i novačenja koje su zabilježili DULČIĆ i sur. (1997) i MATIĆ (2001) za područje Kornata, te DULČIĆ i sur. (2004) u širem području ušća Cetine. Budući da novačenje vrlo koleba i pokazuje prostornu i vremensku ovisnost (WILLIAMS i SALE, 1981; DOHERTY, 1991) dobivene rezultate treba razmatrati s određenim oprezom jer točno vrijeme novačenja kod većine vrsta nije sa sigurnošću utvrđeno. Na osnovi ovih pretpostavki proizlazi da se podaci o početku selidbe za većinu analiziranih vrsta trebaju ispraviti za mjesec dana unaprijed. Uspjeh u novačenju povezan je s cijelim nizom prethodnih dinamičkih bioloških procesa, poput razmnožavanja i oplodnje, ishrane i preživljavanja ličinki, te kasnije selidbe u plitke uvale i preživljavanja nedoraslih riba u tim područjima do pridruživanja odraslim jedinkama (LEVIN, 1996). Promjene koje se događaju prilikom selidbe i novačenja mogu značajno utjecati na dinamiku populacija ribljih vrsta i potencijalni su pokazatelji veličine i snage lokalnih populacija i mogućnosti iskorištavanja ribljih naselja (CUSHING, 1988; BRADFORD, 1992).

8B8BLITERATURA

AL DAHLAM, NK. & AY YOUSIF. 1990. Composition, seasonality and

abundance of fishes in the Shatt Al-Basrah Canal, an estuary in Southern Iraq. Estuarine, Coastal and Shelf Science, 31: 411-421.

9B9BAMBROSE, H.W. & K. PECKHAM AMBROSE. 1987. A handbook of Biological investigation. 4th edn. Hunter Textbooks Inc., North Carolina.

ANDERSON, W.W. 1958. Larval development, growth and spawning of striped mullet (Mugil cephalus) along the South Atlantic Coast of the United States. Fishery Bulletin of the Fish and Wildlife Service 58, (144): 501-519.

ANTUNES, M.M., CUNHA, P.L., DUARTE, A.P. & E.P. MENDONÇA. 1988. Ria de Alvor as a spawning place and nursery ground. Journal of Fish Biology 33, (Suppl. A), 185-190.

BAILEY, K.M. 1994. Predation on juvenile flatfish and recruitment variability. Netherlands Journal of Sea Research, 32: 175-189.

53

BARTULOVIĆ, V., GLAMUZINA, B., CONIDES, A., GAVRILOVIĆ, A. & J. DULČIĆ. 2004. Maturation, reproduction and recruitment of the sand smelt, Atherina boyeri Risso, 1810 (Pisces: Atherinidae) in the estuary of Mala Neretva River (southeastern Adriatic, Croatia). Acta Adriat., 47(1): 5-11.

BARTULOVIĆ, V., GLAMUZINA, B., LUČIĆ, D., CONIDES, A., JASPRICA, N. & J. DULČIĆ 2007. Recruitment and food composition of juvenile thin-lipped grey mullet, Liza ramada (Risso, 1826), in the Neretva River estuary (Eastern Adriatic, Croatia). Acta Adriatica, 48(1): 25-37.

BARTULOVIĆ, V., MATIĆ-SKOKO, S., LUČIĆ, D., CONIDES, A., GLAMUZINA, B., JASPRICA, N., JOKSIMOVIĆ, A., DULČIĆ, J. & B. GLAMUZINA. 2009. Recruitment and feeding of juvenile leaping grey mullet, Liza saliens (Risso, 1826), in the Neretva River estuary (south-eastern Adriatic, Croatia). Acta Adriat., 50(1): 91-104.

BIAGI, F., GAMBACCINI, S. & M. ZAZZETTA. 1998. Settlement and recruitment in fishes: the role of coastal areas. Italian Journal of Zoology, 65(Suppl.): 269-274.

BOOTH, D.J. 1992. Larval settlement patterns and preferences by domino damselfish Dascyllus albisella. Journal of Experimental Marine Biology and Ecology, 155: 85-104.

BRADFORD, M.J. 1992. Precision of recruitment predictions from early life stages of marine fishes. Fishery Bulletin, 90: 439-453.

BREITBURG, D.L., PALMER, M.A. & T. LOHER. 1995. Larval distribution and the spatial patterns of settlement of an oyster reef fish: responses to flow

and structure. Marine Ecology Progress Series, 125: 45-60. BRITTON R.H. & A.J. CRIVELLI. 1993. Wetlands of southern Europe and

North Africa: Mediterranean wetlands, pp. 129-194. In: Wetlands of the world (Whigham, D.F. ed.), I. Dordrecht: Kluwer Academic Publishers.

CAMBRONY, M. 1984. Identification et périodicité du recruitment des juvéniles de Mugilidae dans les étangs littoraux du Languedoc-Roussillon. Vie et Milieu, 34: 221-227.

CONNEL, S.D. & G.P. JONES. 1991. The influence of habitat complexity on postrecruitment processes in a temperate reef fish population. Journal of Experimental Marine Biology and Ecology, 151: 271-294.

COWEN, R.K. 1991. Variation in the planctonic larval duration of the temperate wrasse Semicossyphus pulcher. Marine Ecology Progress Series, 69: 9-15.

CUSHING, D.H. 1988. The study of stock recruitment. In: Gulland JA (ed.) Fish population dynamics. John Wiley and Sons Ltd, New York, 105-128

DOHERTY, P.J. 1991. Spatial and temperature patterns in recruitment. In: Sale PF (ed) The ecology of fishes on coral reefs. Academic Press, London, pp 261-292.

DULČIĆ, J., KRALJEVIĆ, M., GRBEC B. & A. PALLAORO. 1997. Composition and temporal fluctuations of inshore juvenile fish populations in the Kornati Archipelago, eastern middle Adriatic. Marine Biology, 129: 267-277.

54

DULČIĆ, J., KRALJEVIĆ, M., KOŽUL, V. & B. SKARAMUCA. 1998. Composition of juvenile fish populations in the Donji Molunat Bay, southern Adriatic (summer aspect). In: Rapports du Commission internationale pour l'exploration de la Mer Méditerranée, 35(2): 424-425.

DULČIĆ, J., CETINIĆ, P., KRALJEVIĆ, M. & A. SOLDO. 1999. Small beach seine for fish fry catching-preliminary data about catch efficiency. Proceedings of the International Symposium on Responsible Fisheries & Fishing Techniques. Ed. J. Swiniarski & E. Ceronik, Insko-Poland 16-19 June: 183-190.

DULČIĆ, J., MATIĆ, S. & M. KRALJEVIĆ. 2002. Shallow coves as nurseries for non-resident fish: a case study in the eastern middle Adriatic. Journal of Marine Biology Association of United Kingdom, 82: 991-993.

DULČIĆ, J., FENCIL, M., MATIĆ-SKOKO, S., KRALJEVIĆ, M. & B. GLAMUZINA. 2004a. Diel variations in a shallow-water fish assemblage at Duće Glava, eastern Adriatic (Croatian coast). Journal of Marine Biology Association of United Kingdom, 84: 659-664

DULČIĆ, J., GRBEC, B., LIPEJ, L., BEG PAKLAR, G., SUPIĆ, N. & A. SMIRČIĆ. 2004b. The effect of the hemispheric climatic oscillations on the

Adriatic ichthyofauna. Fresenius environmental bulletin, 13(3b): 293-298.. DULČIĆ, J., TUTMAN, P., MATIĆ-SKOKO, S., KRALJEVIĆ, M., JUG- DUJAKOVIĆ, J., GLAVIĆ, N., KOŽUL, V., GLAMUZINA, B., BARTULOVIĆ,

V. B. SKARAMUCA. 2007. A list of Y-O-Y fish species found in the littoral shallows of the Neretva and Mala Neretva estuaries (Eastern Adriatic, Croatian coast). Acta Adriatica, 48(1): 89-94.

FISCHER, W., BAUCHOT, M.L. & M. SCHNEIDER. 1987. Fiches FAO d'identification des espèces pour les besoins de la pêche. (Révision 1).

Méditerranée et Mer Noire. Zone de pêche 37. Volume I, II. Roma, FAO. GARCIA-RUBIES, A. & E. MACPHERSON. 1995. Substrate use and temporal

pattern of recruitment in juvenile fishes of the Mediterranean littoral. Marine Biology, 124: 35-42.

GIBSON, R.N. 1994. Impact of habitat quality and quantity on the recruitment of juvenile flatfishes. Netherlands Journal of Sea Research, 32: 191-206

GLAMUZINA, B. & M. GLAMUZINA. 2001. Management of the Neretva River Estuary: Past and Future of a Rich and Fragile Nature Heritage. Naše More,

5-6: 226-230. GUIDETTI, P. & S. BUSSOTTI. 2000a. Nearshore fish assemblages associated

with shallow rocky habitats along the southern Croatian coast (eastern Adriatic sea). Vie et Milieu, 50(3): 171-176.

GUIDETTI, P. & S. BUSSOTTI. 2000b. Fish fauna of a mixed meadow composed by the seagrass Cymodocea nodosa and Zoostera noltii in the western Mediterranean. Oceanologica Acta, 23: 759-770

HARMELIN-VIVIEN, M.L., HARMELIN, J.G. & V. LEBOULLEUX (1995) Microhabitat requirements for settlement of juvenile sparid fishes on Mediterranean rocky shores. Hydrobiologia, 300/301: 309-320.

HOUDE, E.D. 1987. Fish early life dynamics and recruitment variability. American Fisheries Society Symposium, 2: 17-27.

55

JARDAS, I. 1979. Stanje priobalnih naselja riba, glavonožaca i rakova uz našu obalu i perspektive ulova. Ichthyologia, 11(1): 63-101.

JARDAS, I. 1980. Fishery resources and Yugoslav fisheries in the coastal area of the Adriatic Sea. FAO Rapp pèches/FAO Fisheries Repport, 239: 53-59.

10B10BJARDAS, I. 1996. Jadranska ihtiofauna. Školska knjiga. Zagreb, pp 533. JONES, G.P. 1991. Postrecruitment processes in the ecology of coral reef fish

populations: a multifactorial perspective. In: Sale PF (ed.) The ecology of fishes on coral reefs. Academic Press, London, 294-327.

JUG-DUJAKOVIĆ, J. 1988a. Prilog poznavanju ekologije mlađi gospodarski interesantnih vrsta riba u šibenskom priobalju. Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 84 pp.

JUG-DUJAKOVIĆ, J. 1988b. Growth and temporal distribution of juvenile sparids in the Šibenik area in the middle Adriatic. FAO Fisheries Report, 394: 152-158.

KATAVIĆ, I. 1980. Temporal distribution of young mugilids (Mugilidae) in the coastal waters of the central eastern Adriatic. Acta Adriatica, 21: 137-150.

KATAVIĆ, I. 1984. Inducirano mriješćenje i uzgoj ranih razvojnih stadija lubina, Dicentrarchus labrax (Linnaeus, 1758) i komarče, Sparus aurata (Linnaeus, 1758). Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Str. 226.

11B11BKRALJEVIĆ, M. & A. PALLAORO. 1991. Ihtiocenoze plitkih uvala nacionalnog parka «Kornati». Morsko ribarstvo, 3: 81-90.

KRALJEVIĆ, M., KAČIĆ, I., JARDAS, I., PALLAORO, A. & J. DULČIĆ. 1993. Ihtiološka analiza lovina prirodnog rezervata Tarska vala – Istra. Morsko ribarstvo, 45 (2): 46-54

KRALJEVIĆ, M., DULČIĆ, J., KAČIĆ, I., PALLAORO, A. & I. JARDAS. 1994. Ichthyological analysis of catches from the Mirna Estuary – eastern Adriatic. Acta Adriatica, 35(1/2): 69-82.

LEVIN, P.S. 1994. Fine-scale temporal variation in recruitment of a temperate demersal fish: the importance of settlement versus post-settlement loss. Oecologia, 97: 124-133.

LEVIN, P.S. 1996. Recruitment in a temperate demersal fish: Does larval supply matter? Limnology and Oceanology, 41: 672-679.

12B12BLO BIANCO, S. 1937. Uova, larve e stadi giovanili di Teleostei. Fauna e flora del Golfo di Napoli. 38. Monografia. Pubblicazioni della Stazione Zoologica di Napoli.

MATIĆ, S. 2001. Rast i preživljavanje nedoraslih stadija (0+) nekih vrsta porodice Sparidae u N.P. «Kornati». Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 96 pp.

MATIĆ, S., KRALJEVIĆ, M. & J. DULČIĆ. 2001. Spatio-temporal variability in composition of inshore juvenile fish populations along the west coast of Istra, northern Adriatic. Acta Adriatica, 42 (2): 72-84.

NASH, R.D.M. 1986. Diel fluctuations of a shallow water fish community in the inner Oslofjord, Norway. Pubblicazione Stazione Zoologica di Napoli: Marine Ecology, 7: 219-232.

56

NASH, R.D.M. 1988. The effects of disturbance and severe seasonal fluctuations in environmental conditions on north temperate shallow-water fish assemblages. Estuarine, Coastal and Shelf Science, 26: 123-135.

NASH, R.D.M., SANTOS, R.S. & S.J. HAWKINS. 1994a. Diel fluctuations of a sandy beach fish assemblage at Porto Pim, Faial Island, Azores. Arquipélago. Life and Marine Sciences, 12A: 75-86.

NASH, R.D.M., SANTOS, R.S., GEFFEN, A.J., HUGHES, G. & T.R. ELLIS. 1994b. Diel variability in catch rate of juvenile flatfish on two small nursery grounds (Port Erin Bay, Isle of Man and Porto Pim Bay, Faial, Azores). Journal of Fish Biology, 44: 35-45.

PIHL, L. 1982. Food intake of young cod and flounder in a shallow bay on the Swedish west coast. Netherlands Journal of Sea Research, 15: 419-432.

PIHL, L., WENNHAGE, H. & S. NILSSON. 1994. Fish assemblage structure in relation to macrophytes and filamentous epiphytes in shallow non-tidal rocky and soft-bottom habitats. Environmental Biology of Fishes, 39: 271-288.

POTTER, I.C., CLARIDGE, P.N., HYNDES, G.A. & K.R. CLARKE. 1997. Seasonal, annual and regional variations in ichthyofaunal composition in the inner Severn Estuary and inner Bristol Channel. Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom, 77: 507-525.

QUIGNARD, J.P., MAN-WAI, R. & R. VIANET. 1984. Les poissons de l'étang de Mauguio (Hérault, France). Inventaire, structure du peuplement, croissance et polymorphisme des tailles. Vie et Milieu, 34: 173-183.

REGNER, S. 1989. Reproduction of fishes and ecology of their early stages. Institute of Oceanography and Fisheries, Split. Centre for the training of fishing personnel from developing countries, 107 pp.

RICHARDS, W.J. & K. LINDEMAN. 1987. Recruitment dynamics of reef fishes: planktonic processes, settlement and demersal ecologies, and fishery analysis. Bulletin of Marine Science, 41: 394-410.

ROSS, S.T. 1986. Resource partitioning in fish assemblages: a review of field studies. Copeia, 352-388.

SALE, P.F., DOHERTY, P.J., ECKERT, G.J., DOUGLAS, W.A. & D.J. FERRELL. 1984. Large scale spatial and temporal variation in recruitment to fish populations on coral reefs. Oecologia, 64: 191-198.

MATIĆ-SKOKO S., PEHARDA, M., PALLAORO, A., CUKROV, M., BAŽDARIĆ B.,2007. HHInfralittoral fish assemblages in the Zrmanja estuary, Adriatic SeaHH. Acta Adriat. 48 (1): 45-55.

SCHOENER, T.W. 1974. Resource partitioning in ecological communities. Science, 185: 27-39.

15B15BSINOVČIĆ, G., ALEGRIA, V. & I. JARDAS. 1991. Biološka osnova pelagijskog i priobalnog ribolova Jugoslavije. Pomorski zbornik, 29: 383-408.

ŠOLJAN, T. 1965. Ribe Jadrana (Pisces Mari Adriatici), III izdanje. Zavod za izdavanje udžbenika SRS, Beograd, 451 pp.

TUTMAN, P., KOŽUL, V. GLAVIĆ, N., GLAMUZINA, B. & B. SKARAMUCA. 2000. Sastav populacija i prostorno-vremenska raspodjela riblje mlađi u južnom Jadranu. Zbornik radova 7. Kongresa biologa

57

Hrvatske. Ljubešić Nikola (ur.). Zagreb: Hrvatsko biološko društvo. 250-251.

TUTMAN, P., GLAVIĆ, N., KOŽUL, V., GLAMUZINA, B. & B. SKARAMUCA. 2001. Structure of juvenile fish assemblage in Lopud Bay, South-East Adriatic Sea. Rapport Committe internationale Mer Mediteranee, 36, p. 333.

TUTMAN, P. 2002. Riblja mlađ u plitkim dijelovima uvala Gornji i Donji Molunat. Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 84 pp.

VICTOR, B.C. 1986. Larval settlement and juvenile mortality in a recruitment-limited coral reef fish population. Ecological Monography, 56: 145-160.

VICTOR, B.C. 1991. Settlement strategies and biogeography of reef fishes. In: Sale PF (ed) The ecology of fishes on coral reefs. Academic Press, London pp. 231-260.

VIGLIOLA, L., HARMELIN-VIVIEN, M.L., BIAGI, F., GALZIN, R., GARCIA RUBIES, A., HARMELIN, J.G., JOUVENEL, J.Y., LE IREACH-BOURSIER,L.,

MACPHERSON, E. & L. TUNESI. 1998. Spatial and temporal patterns of settlement amnog sparid fishes of the genus Diplodus in the northwestern Mediterranean. Marine Biology Progress Series, 168: 45-56.

WILLIAMS, D.M.C.B. & P.F. SALE, 1981. Spatial and temporal patterns of recruitment of juvenile coral reef fishes to coral habitats within «One Tree Lagoon», Great Barrier Reef. Marine Biology, 65: 245-253.

WHITEHEAD, P.J.P., BAUCHOT, M.L., HURTEAU, J.C., NIELSEN, J. & E. TORTONESE. 1986. Fishes of the North-Eastern Atlantic and the Mediterranean. Unesco. Volumes I-III. 1473 pp.

WRIGHT, J.M. 1989. Diel variation and seasonal consistency in the fish assemblage of the non-estuarine Sulaibikhat Bay, Kuwait. Marine Biology. 102: 135-142.

Settlement and recruitment of marine fish juveniles on wider

area of Neretva River delta

Pero TUTMAN1, Boško SKARAMUCA2, Jakov DULČIĆ1, Sanja MATIĆ-SKOKO1, Miro KRALJEVIĆ1, Vlasta BARTULOVIĆ2, Branko GLAMUZINA2,

Nikša GLAVIĆ3, Valter KOŽUL3 i Nenad ANTOLOVIĆ3

1Institute of Oceanography and Fisheries, POBox 500, 21000 Split, Croatia

2University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000

Dubrovnik, Croatia 3Institut for Sea and Coast, University of Dubrovnik, Kneza Damjana Jude

12, 20000 Dubrovnik, Croatia

58

ABSTRACT

As a part of a larger project, («Jadran» - Systematic study of the Adriatic sea as a basis for sustainable development of the Republic Croatia), to examine fundamental ecological characteristics of typical habitats in relation to representation, structure and biodiversity of fish populations, pluriannual investigations were provided on the wide area of the Neretva and Mala Neretva River mouth. Post-larvae and recruits of 62 species from 24 families were observed in the study area; Sparidae (9 species), Gobiidae (7 species) and Mugilidae (6 species) were more variety. Many of the species observed settled in a shallow water (< 1 m) and near shore (< 3 m from shore) of littoral sandy areas. Recruits of the economical important species as Sparidae and Mugilidae have very similar spatial requests during the first year of their life and they use the nurseries at different time of the year. This is probably an adaptive strategy to reduce inter-specific competition for available food and space among species in temporal scale. Better knowledge of fish settlement, spatial requirements and latter recruitment are important to develop models for integrated and sustainable coastal zone management. Key words: settlement, recruitment, juveniles, Neretva estuary, Adriatic Sea

Neretvanski ribar u ribolovu na cipole (Foto: Perica Dugandžić)

59

Inventarizacija priobalnih ribljih resursa u Neretvanskom području

Sanja MATIĆ-SKOKO, Armin PALLAORO, Pero TUTMAN, Miro KRALJEVIĆ

i Jakov DULČIĆ

Institut za oceanografiju i ribarstvo, Meštrovićevo šetalište 63, 21000 Split Kontakt autor, e-mail: sanja@izor.hr

SAŽETAK Rad uključuje pregled dosadašnjih istraživanja ribolovnih resursa na širem području Neretvanskog akvatorija, stanje istih te naznake preporuka u smislu očitih kritičnih točaka priobalnog ribolova i ciljanih organizama na navedenom području. Također dan je popis ihtiofaune (> 80 vrsta riba), određene biološke osobine dominantnih vrsta riba, kao i pregled novih, uglavnom tropskih elemenata. Ključne riječi: ihtiozajednice, priobalni ribolov, poponice, Neretvansko područje

UVOD

Prva istraživanja koja su sadržavala problematiku priobalnih ribljih resursa u neretvanskom akvatoriju uporabom troslojnih mreža stajačica (poponice) započela su šezdesetih godina prošlog stoljeća (MOROVIĆ, 1970) i uglavnom su bila povezana s procjenom stanja ihtionaselja u tom području. Inventorne liste ribljih vrsta, praćenje stanja ili specifično istraživanje vezano baš za ovo područje nije provedeno. Poponice su jedini alat kojim se istraživalo u priobalnom dijelu neretvanskog akvatorija. Određeni podaci postoje i za ulove pridnenom kočom, no treba napomenuti da je riječ o ribolovu koji se tek manjim dijelom odvija u priobalnom dijelu Neretvanskog akvatorija, a najvećim dijelom van poluotoka Pelješca. Također, postoje i višegodišnja istraživanja nedoraslih riba na ovom području (DULČIĆ et al., 2007) jer su ušća rijeka svjetski poznata kao rastilišta i hranilišta ranih razvojnih stadija riba.

Podaci iz listopada 1999. godine pokazuju da su na području Dubrovačko-neretvanske županije registrirane 53 koće (pridnene i obalne povlačne mreže), 69 okružujućih mreža plivarica (najviše plivarica za malu plavu ribu), 116 potegača (najviše migavica), 342.360 jednostrukih mreža stajačica (najviše pasara), 106.000 trostrukih mreža stajačica (najviše poponica), 3.097 klopki, 170.672 udičarsko ribolovnih alata (najviše stajačih parangala) i 23 strašila (ludar, zagonica, fružata). Što se tiče plovila, ukupna snaga porivnih strojeva ribarskih plovila je 9.666,08 kW, dok je 1950-ih na cijelom istočnom Jadranu bila 5.888 kW. 1998. godine je registrirano 1550 malih ribara, koji najviše love bukve (38.750 kg), hobotnice (37.200 kg), golubove, mačke, pse i raže (26.815 kg), te lokarde, skuše i šnjure (26.195 kg).

60

U posljednje vrijeme učestala su istraživanja, unutar različitih projekata, recentnih promjena koja se događaju na ovom području, a mogu imati utjecaj na školjkarastvo u Malostonskom zaljevu (na primjer novačenja nedoraslih riba kakva je komarča, Sparus aurata). Iznimno je važno pratiti stanja pripadnika autohtone ihtiofaune, u prvom redu jegulje, cipala i lojke, ali u trenutku intenzivnih globalnih klimatskih promjena i biološki i ekološki status novopridošlih vrsta zbog njihovog nedvojbenog utjecaja na autohtone vrste u priobalnim zajednicama, ali i činjenici da je Nertevansko područje svojim geografskim položajem na samom jugu Jadrana zapravo područje u kojem se takve promjene i njihove posljedice mogu i moraju prve uočiti.

MATERIJAL I METODE

Istraživanje obuhvaća stanje priobalnih ribljih zajednica obalnog područja Neretvanskog akvatorija (ušće Neretve, akvatorij oko Ploča i poluotoka Pelješca). Površina sliva rijeke Neretve je oko 10100 km2, a duljina rijeke je 240 km. Rijeka ima brojne pritoke koji utječu u glavni vodotok direktno ili indirektno podzemnim krškim tokovima. Riječni bazen čine propusne karbonatne stijene s povremenom pojavom nepropusnih stijenskih masa, a takve krške karakteristike za posljedicu imaju siromaštvo vegetacije u riječnom bazenu. Srednji godišnji protok rijeke je 269 m3/s. Ušće obuhvaća prostor od oko 156 km2, a glavna matica rijeke na ovom je području duga oko 19 km. Regulirani riječni tok se grana u više manjih ili većih riječnih rukavaca koji otječu u pravcu mora formirajući tako šire područje riječnog ušća. Neretvanski kanal je zapravo duboki uski zaljev (30 km) koji je na samom ušću širok 6 km. Konfiguracija terena je takva da more ima mali utjecaj na izmjenu vode već je isto podložno utjecaju dotoka Neretve. Krajnji dio zaljeva je Malostonski zaljev. Prosječni salinitet ovog područja u razdoblju 1997-2007 iznosi 37,4‰ ± 1,5‰, a prosječna temperatura 18,1°C ± 3,9°C (IOR, neobjavljeni podaci).

Projektom se kroz višegodišnje razdoblje obuhvatilo 19 postaja koje su smještene na širem Neretvanskom području (Slika 1). To su otoci Gubavac (GUB1), Lovorikovac (LOV1), Goljak (GOLJ1), Galičak (GAL1), Maslinovac (MAS1), Srednjak (SRE1), Dubovac (DUB1), Pučenjak (PUC1), Tajan (TAJ1), Kokošar (KOK1), zatim NW i SW ulaz u luku Ploče (LUK1 i LUK2), rtovi Višnjica (VIS1), Rat (RAT1) i Tanki (TAN1), te uvale Dobrogošće (DOB1), Kruče (KRU1), Klenovica (KLE1) i Žrnovnica (ZRN1).

61

Slika 1. Neretvansko područje s označenim položajima postaja na kojima su prikupljeni uzorci troslojnim mrežama stajačicama – poponicama

Analiziran je ulov ribe troslojnim mrežama stajačicama - poponicama koje

pripadaju skupini zaplećućih ribolovnih alata. Sastoje se od tri mrežna zastora: središnjeg, ili tzv. mahe – mrežnog tega manjeg oka, i dva vanjska, tzv. popona – mrežnih tegova većeg oka. Visina je središnjeg zastora kod ispruženih oka nekoliko (2 – 3) puta veća od visine vanjskih zastora, pa kad se cjelokupna mreža armira i složi, dvostruka se visina mahe snizi na visinu popona, što ujedno čini i pravu visinu alata. Mreže poponice, korištene u ovim istraživanjima bile su standardne konstrukcije: visoke 1,2 m, duge 100 m, veličine oka mahe 40 mm, popona 150 mm i s trofilnom debljinom konca mrežnog tega. Mreže su pri bacanju bile povezane u nizove. Ribolov se obavljao samo na doček i bez upotrebe bilo kakvih sredstava i načina za plašenje ribe. Mreže su polagane uglavnom u donjem infralitoralnom, manje u gornjem cirkalitoralnom području, u rasponu od 8 do 48 m dubine, prosječno 35 m, pretežito po grubim, tvrdim, hridinastim, škrapovitim dnima, pretkoraligenim dnima, rjeđe po onim pomičnim, pjeskovito – muljevitim, golim ili obraslim livadama cvijetnice vrste Posidonia oceanica.

Dodatno, u rezultatima su dani i podaci o ulovu iz dva potega kočom (projekt MEDITS, 2007) i to na području Malog mora i središnjeg dijela Neretvanskog kanala (područja u kojima po važećim propisima nije dozvoljeno kočarenje u gospodarskom ribolovu) radi usporedbe s lovinama dobivenim ribolovom mrežama stajačicama u smislu postojanja razlike u raznolikosti vrsta, ali i dobivanja boljeg uvida u sastav ihtiozajednice Neretvanskog područja. Tako izabrane postaje daju dobar uvid u stanje pridnenih naselja i bioraznolikost, no kod davanja preporuka treba uzeti u obzir da su lovine lokalnih ribara zasigurno siromašnije.

62

Analiza prikupljenih jedinki obuhvaćala je određivanje vrste, dužine i mokre težine. Vrste su određene prema ključu za određivanje riba (JARDAS, 1996). Ukupna dužina tijela od vrha gubice do kraja repne peraje (Lt ) je kod većih jedinki izmjerena ihtiometrom, a kod manjih jedinki pomičnom mjerkom (± 0,1 cm). Ukupna je vlažna masa tijela (W) određena digitalnom analitičkom vagom (± 0,01 g).

Kvalitativna i kvantitativna struktura ulova je analizirana pomoću statističkog programa PRIMER 5.0 (CLARKE & WARWICK, 1994). Pri obradi podataka su korištene multivarijatne metode omogućuju određivanje razlike između različitih uzoraka, na temelju karakteristika tih uzoraka. U ovom se radu usporedba temelji na brojnosti i biomasi vrsta iz pojedinih uzoraka. Određen je Bray-Curtisov koeficijent sličnosti (BRAY & CURTIS, 1957) koji se često koristi u multivarijantnim metodama. Ovaj koeficijent sličnosti koristi podatke o abundanciji organizama za prikaz razlika između dva uzorka. Razlika između uzoraka se prikazuje kao razlika u sastavu zajednica. Prilikom određivanja Bray-Curtisovog koeficijenta, podaci su transformirani metodom dvostrukog korjenovanja (CLARKE, 1993), čime se sprječava utjecaj vrlo rijetkih ili jako brojnih vrsta na konačne rezultate. Rezultati se prikazuju kao matrice sličnosti. Grafički prikaz rezultata se dobiva korištenjem multivarijantne ordinirane statističke metode (MDS). Metoda je vrlo prihvatljiva u analizi raspodjele vrsta (WARWICK & CLARKE, 1991; CLARKE & WARWICK, 1994). Razlike između sastava vrsta na pojedinim postajama prikazuju se u dvodimenzionalnim dijagramima. Za konstruiranje dijagrama koriste se podaci iz Bray-Curtisove matrice sličnosti. Svaki uzorak se prikazuje kako jedna točka u dijagramu, a što su te točke bliže, to su sličniji sastavi vrsta između postaja. Mogućnost točne interpretacije podataka se mjeri koeficijentom stresa. Vrijednosti koeficijenta manje od 0,05 odgovaraju odlično ordiniranim podacima bez mogućnosti pogrešne interpretacije, vrijednosti između 0,05 i 0,1 ukazuju na dobro ordinirane podatke sa malom mogućnosti pogrešne interpretacije, a vrijednosti između 0,1 i 0,2 ukazuju na potencijalno korisne podatke. Metoda je neuspješna ako su vrijednosti koeficijenta između 0,2 i 0,3.

REZULTATI

Prema postojećim podacima (1983-2006), na ovom području uporabom poponica kao ribolovnog alata utvrđeno je 71 vrsta riba raspoređenih u 33 porodica (Tablica 1). Posljednjih 2-3 godine uporabom troslojnih mreža stajačica u priobalnim zajednicama neretvanskog područja zabilježene su 32 vrste riba, 8 vrsta rakova i 2 vrste glavonožaca. Tablica 1. Postotna zastupljenost, brojnost i biomasa vrsta u ukupnom ulovu poponica na području Neretvanskog područja

Vrsta Ukupan broj % Ukupna biomasa %

Mustelus mustelus 5 0,26 3649 1,21 Mustelus punctulatus 8 0,42 8352 2,78 Scyliorhinus canicula 1 0,05 193 0,06 Torpedo marmorata 125 6,57 42492 14,13 Myliobatis aquilla 8 0,42 1409 0,47

63

Raja miraletus 65 3,42 25081 8,34 Raja montagui 6 0,32 1419 0,47 Dasyatis pastinaca 18 0,95 19707 6,55 Conger conger 1 0,05 2720 0,90 Alosa fallax 1 0,05 138 0,05 Sardina pilchardus 4 0,21 166 0,06 Engraulis encrasicolus 14 0,74 135 0,04 Merluccius merluccius 39 2,05 7867 2,61 Hippocampus ramulosus 2 0,11 26 0,01 Zeus faber 3 0,16 496 0,16 Serranus cabrilla 3 0,16 312 0,10 Serranus hepatus 7 0,37 94 0,03 Serranus scriba 23 1,21 2718 0,90 Trachurus trachurus 2 0,11 570 0,19 Trachurus mediterraneus 2 0,11 385 0,13 Sciaena umbra 13 0,68 2725 0,91 Mullus barbatus 85 4,47 11482 3,82 Mullus surmuletus 81 4,26 13362 4,44 Sparus aurata 7 0,37 4969 1,65 Dentex dentex 14 0,74 2615 0,87 Dentex gibbosus 4 0,21 1332 0,44 Boops boops 14 0,74 1508 0,50 Diplodus annularis 369 19,40 21769 7,24 Diplodus sargus 2 0,11 307 0,10 Diplodus vulgaris 332 1,68 2632 0,88 Diplodus puntazzo 5 0,26 791 0,26 Oblada melanura 2 0,11 464 0,15 Pagellus acarne 9 0,47 702 0,23 Pagellus bogaraveo 1 0,05 34 0,01 Pagellus erythrinus 288 15,14 40235 13,38 Sarpa salpa 43 2,26 5580 1,86 Spicara flexuosa 12 0,63 1011 0,34 Spicara maena 18 0,95 2136 0,71 Chromis chromis 2 0,11 26 0,01 Labrus merula 21 1,10 5135 1,71 Coris julis 5 0,26 580 0,19 Symphodus cinereus 1 0,05 10 0,00 Symphodus mediterraneus 2 0,11 59 0,02 Symphodus ocellatus 6 0,32 77 0,03 Symphodus tinca 99 5,21 12467 4,15 Trachinus radiatus 1 0,05 73 0,02 Uranoscopus scaber 17 0,89 2925 0,97 Scomber japonicus 9 0,47 1542 0,51 Scomber scombrus 3 0,16 371 0,12 Chelon labrosus 1 0,05 138 0,05 Liza aurata 2 0,11 552 0,18 Liza ramada 2 0,11 437 0,15 Gobius niger 1 0,05 23 0,01 Parablennius gattorugine 3 0,16 329 0,11 Scorpaena porcus 238 12,51 25757 8,57 Scorpaena notata 44 2,31 3612 1,20 Scorpaena scrofa 8 0,42 2428 0,81 Lepidotrigla cavillone 1 0,05 8 0,00 Trigloporus lastoviza 33 1,74 5138 1,71 Trigla lucerna 4 0,21 628 0,21 Citharus linguatula 27 1,42 1324 0,44 Buglossidium luteum 8 0,42 133 0,04

64

Arnoglossus laterna 9 0,47 60 0,02 Arnoglossus thori 1 0,05 15 0,00 Microchirus ocellatus 1 0,05 29 0,01 Monochyrus hispidus 2 0,11 386 0,128 Solea impar 2 0,11 174 0,06 Solea kleinii 5 0,26 2317 0,77 Solea nasuta 2 0,11 354 0,12 Solea solea 5 0,26 905 0,30 Scophthalmus rhombus 1 0,05 1095 0,36 Ukupan broj i biomasa jedinki 1902 100 300690 100

Prema zastupljenosti pojedinih skupina i porodica, proizlazi da se na

Neretvanskom području učestalo pojavljuje 8 hrskavičnih vrsta riba, dok su ostale koštunjače. Čak 7 porodica sačinjava 50% ukupno utvrđene ihtiozajednice, dok preostalih 25 porodica čini drugu polovicu te zajednice (Slika 2). Dominantna porodica je svakako Sparidae s čak 13 vrsta (18%), a slijede Labridae s 7 vrsta (10%). Najveći broj porodica zastupljeno je s 1-3 vrste.

Slika 2. Postotna zastupljenost pojedinih porodica u lovinama troslojnih mreža

stajačica na području Neretvanskog područja Lovine su u kvantitativnom pogledu bile slabe i podjednake tijekom svih

sezona. Ukupan ulov po jednoj mreži poponici je bio u rasponu od 0,35 do 1,0 kg (listopad). Ribe su u lovinama bile zastupljene masom između 0,22 i 0,78 kg, a od ukupno 32 vrste riba koje su registrirane u lovinama dominirale su brojem i masom samo tri vrste: Scorpaena porcus (škrpun) (16,7% broja i 16,5% mase ukupne lovine), Pagellus erythrinus (rumenac) (14,8% broja i 19,3% mase ukupne lovine) i Diplodus annularis (špar) (14,0% broja i 8,1% mase ukupne lovine). Glavonošci su u eksperimentalnim lovinama mreža poponica na ovom području bili zastupljeni sa svega dvije vrste i to gotovo isključivo vrstom Sepia officinalis (sipa), koja je u ukupnoj lovini participirala s 7,3% broja i 20,1% mase. Rakovi su i na ovom

65

području bili zastupljeni samo s vrstama (8) bez komercijalne vrijednosti. No, sa 155 ulovljenih jedinki, prednjači Squilla mantis.

Srednje biometrijske osobine dominantnih, ciljanih vrsta riba (Tablica 2) su dosta niske ukazujući na visok intenzitet ribolova u tom području. No, za vrste M. barbatus, P. erythrinus i S. tynca se bilježe pozitivni trendovi. Kvantitativno, ulovi su dosta jednolični. Na svakoj postaji, dominantno je tek 4-5 vrsta, ali ipak, ulovi su biološki raznoliki.

Tablica 2. Osnovne biometrijske značajke nekih, u lovinama mreža poponica brojčano najzastupljenijih, vrsta riba u 2000 i 2007. godini

Total length (cm) Weight (g) Taxon godina N Range x ± SD Total Range x ± SD

PISCES

Torpedo marmorata 2000 2007

14 105

- 9,9-46,9

- 26,8 ± 7,49

4482 52572

- 22-2247

- 500,7 ± 454,88

Mullus barbatus 2000 2007

57 112

14,0-24,4 13,7-28,1

20,4 ± 2,68 21,2 ± 2,97

6099 13053

28-181 45-253

107,0 ± 37,23 116,7 ± 39,43

Scorpaena porcus 2000 2007

134 771

10,3-28,9 5,4-27,2

17,0 ± 2,79 17,0 ± 3,17

13065 80130

18-427 12-436

93,4 ± 60,12 107,6 ± 65,25

Scorpaena scrofa 2000 2007

32 105

14,9-30,1 9,7-35,7

21,9 ± 3,65 21,6 ± 4,70

7634 20875

59-487 26-749

187,4 ± 99,08 208,8 ± 143,99

Diplodus annularis 2000 2007

74 341

12,3-20,2 10,1-21,1

15,5 ± 1,33 15,4 ± 1,37

4501 21507

28-157 18-146

58,4 ± 19,01 63,2 ± 17,67

Pagellus erythrinus 2000 2007

35 193

16,5-22,5 8,1-37,2

20,0 ± 1,40 22,4 ± 4,17

3677 32696

60-152 15-638

96,7 ± 23,42 171,1 ± 92,41

Mullus surmuletus 2000 2007

91 238

12,6-28,7 16,5-33,5

22,9 ± 2,42 22,7 ± 3,28

13629 45968

24-382 59-490

154,8 ± 53,83 194,6 ± 67,49

Symphodus tinca 2000 2007

51 266

17,1-26,0 9,6-33,5

20,5 ± 1,84 22,4 ± 3,28

39222

71-220 32-444

106,0 ± 31,88 148,8 ± 63,18

Nakon analize podataka, utvrđene su godišnje razlike ulova prema

brojnosti (Slika 3) i biomasi (Slika 4) (razdoblje 2000-2007. godina). Na istima se izdvajaju 2000, 2001 i 2003 godina od zadnjih 4 godine.

Slika 3. Razlike u brojnosti jedinki u ihtiozajednicama (razdoblje 2000-2007) na Neretvanskom području (stres= 0,24)

66

Slike 4. Razlike u biomasi jedinki u ihtiozajednicama (razdoblje 2000-2007) na

Neretvanskom području (stres = 0,25) Prema zatečenom stanju S. porcus (škrpun) (16,7% broja i 16,5% mase

ukupne lovine), P. erythrinus (rumenac) (14,8% broja i 19,3% mase ukupne lovine) i D. annularis (špar) (14,0% broja i 8,1% mase ukupne lovine su dominantne vrste ovih ihtionaselja. Postoji jasna prostorna i vremenska promjenjivost i brojnosti i biomase dominantnih vrsta. Špar je prisutan gotovo uvijek (u svim sezonama i godinama) i na svim postajama dok su druge vrste (arbun, škrpun) izrazito prisutne tek na određenim postajama. Dominantne vrste puno su brojnije te više doprinose ukupnoj biomasi u razdoblju 2005-2007 nego u ranijim analiziranim lovinama.

Drhtulja, Torpedo marmorata je dominantna vrste riba iz razreda hrskavičnjača na Neretvanskom području. Ista pokazuje negativni alometrijski rast (b=2,981), no takav rezultat niti ne iznenađuje ukoliko se analizira dužinska raspodjela ove vrste. Ulovljene su jedinke bile od 8-28 cm, najčešće od 14-18 cm, dok su veće jedinke (> 40 cm) izrazito rijetke (Slika 5). Dijagram dužinskih zastupljenosti je polimodalnog tipa što znači da se među lovinom nalaze jedinke različitih dobnih skupina odnosno kohorti.

67

Slika 5. Dužinska raspodjela drhtulje, T. marmorata na Neretvanskom

području

U Tablici 3. prikazan je prikazan ulov dobiven iz dva potega kočom (projekt MEDITS, 2007) i to na području Malog mora i središnjeg dijela Neretvanskog kanala. U 2 potega je zabilježeno 27 vrsta raspoređenih u čak 23 porodice. Ukupno je ulovljeno 1474 jedinki. Gledajući prosječan ulov, ulovljeno je oko 33 kg ribe po potegu. Po brojnosti dominante vrste riba u pridnenim zajednicama su mol, M. merluccius (20,9%), vučić, S. hepatus (10,55%) i arbun, P. erythrinus (8,8%) dok prema biomasi su najviše zastupljeni pas čukov, M. mustelus (13,9%) te mol (13,3%) i arbun (9,9%). Još se ulovi Eledone moschata (88 jedinki mase 5780g) i Loligo vulgaris (153 jedinki mase 2870g) što također predstavlja gospodarski zanimljiv dio lovine.

RASPRAVA

Sve utvrđene vrste riba pripadaju fauni priobalnog dijela s hridinastim obalom, koja s porastom dubine prelazi u mjestimično pjeskovito, ili pjeskovito-muljevito te područje mjestimično obraslo livadama morskih cvjetnica, posebice vrste Posidonia oceanica. Gledajući pojedine godine istraživanja, ukupni broj vrsta riba varira od 30-80, pa su tako prema podacima prikupljenim u posljednjih 2-3 godine uporabom troslojnih mreža stajačica u priobalnim zajednicama Neretvanskog područja zabilježene: 32 vrste riba, 8 vrsta rakova i 2 vrste glavonožaca. Razloge tih razlika treba tražiti u različitim staništima, odnosno postajama koje su u pojedinim godinama obuhvaćene istraživanjem. Odabir istih bio je diktiran sezonskim meteorološkim prilikama, odnosno neprilikama. Iz dugogodišnjeg niza podataka o ulovu, dobivene vrijednosti CPUE (0,35 do 1,0 kg/mreži) su znatno više od onih iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razlozi tome su u prvom redu tehničko poboljšanje alata i tehnike ribolova jer treba

68

istaknuti da se populacije komercijalno zanimljivih vrsta riba (škrpina, Scorpaena scrofa) nisu oporavile (rijetki ulovi jedinki visokih biometrijskih osobina). Posebice je vidljivo: (i) pad u ukupnom CPUE na različitim područjima (ii) porast u CPUE nekih porodica, kao Scorpaenidae, i pad nekih, kao na primjer Tablica 3. Postotna zastupljenost, brojnost i biomasa vrsta u ukupnom ulovu pridnene koče na području Neretvanskog područja

Vrsta Ukupan broj % Ukupna

biomasa %

Mustelus mustelus 10 6,78 8995 13,94 Torpedo marmorata 7 4,75 600 0,93 Raja miraletus 9 6,10 2633 4,08 Myliobatis aquila 3 0,20 6000 9,30 Sardina pilchardus 59 4,00 3980 6,17 Engraulis encrasicolus 64 4,34 4772 7,40 Alosa fallax 1 0,00 279 0,43 Conger conger 5 0,34 2300 3,57 Merluccius merluccius 308 20,90 8598 13,33 Trisopterus minutus capelanus 19 1,29 155 0,24 Cepola rubescens 104 7,06 1400 2,17 Serranus hepatus 155 10,52 3453 5,35 Trachurus trachurus 1 0,00 6 0,00 Mullus barbatus 130 8,82 5470 8,48 Dentex gibbossus 2 0,00 140 0,22 Diplodus annularis 75 5,09 1480 2,29 Pagellus erythrinus 130 8,82 6370 9,88 Spicara flexuosa 10 6,78 187 0,29 Trachinus draco 1 0,00 63 0,00 Uranoscopus scaber 3 0,20 460 0,71 Scomber japonicus 1 0,00 50 0,00 Gobius friesii 46 3,12 73 0,00 Gobius niger 108 7,33 1180 1,83 Trigloporus lastoviza 8 0,54 498 0,77 Lepidotrigla cavillone 30 2,04 272 0,42 Arnoglossus laterna 92 6,24 1085 1,68 Solea solea 10 0,68 2310 3,58 Citharus linguatula 83 5,63 1680 2,61 Ukupan broj i biomasa jedinki 1474 100 64489 100

Labridae ili Serranidae, i (iii) promjene u raspodjeli dužinskih frekvencija

dominantnih vrsta u ulovu (S. porcus, P. erythrinus, D. annularis). Ovakve zamjene dominantnih mjesta među vrstama i porodicama pokazatelji su snažnih ekoloških promjena koje se događaju kao rezultat složenih odnosa vrsta unutar priobalnih zajednica riba. Razlog trenutno pozitivnog trenda vrijednosti CPUE je i u boljem provođenju zakonskih mjera koje se odnose na iskorištavanje i zaštitu morskih bioloških resursa, ali zasigurno, intenzivne ribolovne aktivnosti, utječu na priobalne zajednice mijenjajući interspecifičke i intraspecifičke odnose u priobalnim zajednicama.

Dodatno, srednje biometrijske osobine dominantnih vrsta nisu zadovoljavajuće. Štoviše, srednje vrijednosti ukupnih dužina ciljanih vrsta su dosta niske ukazujući na visok intenzitet ribolova u tom području, iako ne dolazi do

69

znatnog smanjenja prosječnih lovnih dužina i biomase. Štoviše, za vrste M. barbatus, P. erythrinus i S. tynca se bilježe pozitivni trendovi. Od svih istraživanih područja uzduž priobalnog dijela istočnog Jadrana (Pag-Konavle), najbolji ulovi su zabilježeni u viškom akvatoriju (referentna postaja u kvantitativnom i kvalitativnom smislu), no treba naglasiti da svojom bioraznolikošću Neretvansko područje ne zaostaje za referentnim Viškim područjem.

Dominantne vrste riba u priobalnim zajednicama (špar, arbun, škrpun) puno su brojnije te više doprinose ukupnoj biomasi u razdoblju 2005-2007 nego u ranijim analiziranim lovinama. Razlozi takvih kolebanja zasigurno leže u promjenama okoline koje se očito, ali zasigurno i u složenim interakcijama vrsta u priobalnim ihtizajednicama, kako među samim ribama tako i s drugim organizmima, posebice beskralježnjacima koji čine važan dio trofičkih lanaca. Gustoća populacija pojedinih vrsta također može pridonijeti izraženosti intraspecifičkih odnosa. Navedeni procesi trebali bi biti predmet budućih istraživanja.

Cipli iz porodice Mugilidae predstavljaju uz jegulju vrste tradicionalnog ribolova ovog područja. Od 6 jadranskih vrsta (cipal bataš – Mugil cephalus, cipal putnik – Chelon labrosus, cipal balavac - Liza ramada, cipal zlatac –Liza aurata, cipal dugaš – Liza saliens i cipal plutaš Oedalechilus labeo) ovdje su značajno zastupljeni L. aurata i L. ramada. Rastilišta i hranilišta cipala su riječna ušća i estuariji, područja visoke trofičke razine kao što je kod nas upravo ušće rijeke Neretve. U lovinama poponica ta značajna zastupljenost nije uočljiva zbog činjenice da su postaje uzorkovanja ipak smještene podalje od ušća, dok upravo te vrste dominiraju u lovinama mreža potegača kojima se love nedorasle jedinke na samom ušću.

Za jadranske ciple nije poznato točno mjesto mrijesta, ali poznati su vrijeme i putevi migracija budući su gonade poglavito cipla bataša na Pelješcu i delti Neretve od davnina poznate kao vrhunski specijalitet te su se sušile i čak izvozile na austrijski dvor. Danas sušene gonade cipola (“butarge”) postiže vrlo visoku cijenu (čak do 400 eura/kg) i predstavljaju jedan od najvažnijih gurmanskih specijaliteta ovog područja. Bataš počinje reproduktivnu migraciju iz ušća Neretve početkom kolovoza, a lovi se u Malome moru uz sjevernu obalu Pelješca od Drača do Lovišta. Pretpostavlja se da je mjesto mrijesta kod Korčule što se poklapa s ušćem Neretve od prije 20 000 godina. Cipal bataš se mrijesti od kolovoza do rujna, cipal putnik od siječnja do ožujka, balavac od listopada migrira u more, a za ostale vrste nisu poznati ni putovi ni vrijeme mrijesta (JARDAS, 1996). Nedorasli cipli se zatim u plovama vraćaju u estuarije tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci.

U vodenom ekosustavu na području ušća Neretve, s obzirom na veliku agresivnost i proždrljivost strijelka, Pomatomus saltatrix, dolazi do zamjene vrsta u pelagičnim ribljim zajednicama između cipala i navedene vrste, uz predaciju kao ključni strukturni proces u ovom slučaju. Cipli kao ugrožena vrsta, imaju smanjeno novačenje i povećanu prirodnu smrtnost što vodi ka depenzaciji, a ona uzrokuje niže novačenje od očekivanog pri niskim razinama populacije (strijelko kao predator proždire velike količine mlađi i ozljeđuje odrasle jedinke cipala). Strijelko skakuša je do nedavno bila rijetka vrsta u Jadranskom moru, njena prva nedorasla jedinka je ulovljena u jugoistočnom dijelu Jadrana 2001 godine (KOŽUL et al.,

70

2001). Ova vrsta se sada lovi u južnom i srednjem Jadranu, a najsjevernije je ulovljena u Tarskoj vali blizu Novigrada u Istri u prosincu 2003 godine (DULČIĆ et al., 2005).

Vrste lojka, Alosa fallax i jegulja, Anquilla anguilla su tek sporadično ulovljene sa po jednom jedinkom jer su postaje uzorkovanja bile relativno daleko od ušća. Europska jegulja, A. anguilla naseljava priobalne vode Atlantika, od Skandinavije do Maroka i sve rijeke Sjevernog Atlantika, Baltika i Mediterana (DEELDER, 1984). Tržišno je vrlo vrijedna vrsta, naseljava priobalne vode različitih slanosti, rijeke i jezera. Može dostići veličinu od 148,7 cm (TUTMAN et al., 2007), masu od 6,6 kg i starost od 85 godina (DEKKER et al., 1998). Brojna je u svim europskim estuarijima, pa tako i na širem području ušća Neretve, od Čapljine u Bosni i Hercegovini do lagunarnih ekosustava u Hrvatskoj (MOROVIĆ, 1976). Jegulja je tijekom povijesti bila glavni i najvrijedniji ribarstveni resurs na prostoru delte Neretve te su bilježeni ulovi od 50 000 funta godišnje 1840-ih godina, te oko 75 tona godišnje u razdoblju 1933-1941 (SMOLJAN, 1988). Na području Hutova blata 1950-ih se lovilo oko 50 tona jegulje godišnje (AGANOVIĆ, 1952). Jegulja se tradicionalno lovi uporabom specijalne vrše za lov ove vrste ribe. Melioracijom velikih površina na ušću Neretve (jezero Modrič) i Hutova blata, izgradnjom brana na Maloj Neretvi i Svitavskom jezeru, životni prostor i migracijski putovi za jegulju su značajno smanjeni i ograničeni te je njen današnji status na ovim prostorima nepoznat i neizvjestan (GLAMUZINA et al., 2008).

Kako je u zadnjih 30-tak godina zabilježen relativno visok broj novih vrsta, posebice onih termofilnih, za Jadran uz znatno širenje areala istih, kao i postojećih, a prvobitno rijetkih južno jadranskih vrsta riba, za očekivati je kako će se ubuduće to zasigurno odraziti na ihtiofaunu Neretvanskog područja. I ta činjenica će zasigurno biti predmet budućih ribarstveno-ekoloških istraživanja.

Kočarenje također predstavlja znatan dio ribolovnih aktivnosti šireg Neretvanskog područja. Uz sve probleme ovog načina ribolova (prilov i uništavanje demerzalnih staništa) postoji kao i na drugim područjima antagonizam kočara i lokalnih ribara koji love uglavnom alatima koje mogu imati sudionici u malom ribolovu.

Razlike u godišnjim ulovima su i rezultat različite ranjivosti različitih vrsta na ribolovnu aktivnost. Uočene razlike u osnovnim biometrijskim osobinama ciljanih vrsta i povećanje u prisustvu nekih porodica i vrsta, bez sumnje, rezultat su kompleksnih ekoloških odnosa u priobalnim zajednicama. Mehanizmi smanjenja gustoće, i ribolovna aktivnost zajedno opisuju njihovo trenutno stanje. Njihovi učinci se posebice vide u smanjenju interspecifičke i intraspecifičke kompeticije za hranu i stanište. Učinci predacije, kao osnovnog čimbenika prirodne smrtnosti, su također bitni (VETTER, 1988).

Ipak, većina autora smatra da je osnovni razlog trenutnog stanja intenzitet ribolova. Rastuće zagađenje mora dodatno utječe na ovo područje, posebice ljeti kroz velikih broj nautičkih turista. Treba naglasiti, i da klimatske promjene u hidrografskoj prirodi, svojim pojačanim ulazom istočnomediteranske vode, utječu na kvantitativni i kvalitativni sastav priobalnih zajednica cijele istočne obale Jadrana, pa tako i neretvanskog akvatorija (GRBEC et al., 2002). Već je spomenuta

71

agresivnost strijelka na autohtone ciple. Dodatno, ovo se područje svojom geografskom pozicijom na krajnjem jugu te zahvaljujući oceanografskim osobinama Jadrana, nalazi na samom izvoru tih promjena. Već su i u prošlosti (ONOFRI, 1997), upravo na širem neretvanskom području, nađene jedinke rijetkih vrsta riba kao trnobraz, Schedophilus medusophagus (1985; Pelješki kanal), Schedophilus ovalis (1903; kraj Korčule), šarko crveni, Xyrichtys novacula (1983, Pelješki kanal), plotica morska, Stromateus fiatola (1944, Neretvanski kanal), gušter, Synodus saurus (1994, Pelješki kanal). Nadalje, zabilježeni su i nalazi goleme psine, Cetorhinus maximus (SOLDO et al., 1999) u Neretvanskom kanalu. Zbog ovakvih promjena, izrazito je važno definirati lokalnu, autohtonu ihtiofaunu, jer je to jedini način za jasne i strogo ciljane preporuke za očuvanje bioraznolikosti.

Za očekivati je da ćemo u budućnosti, znatno povećati popis broja vrsta koje nalazimo u neretvanskom akvatoriju, pa čak možda zamijetiti i nove vrste kako za ovo područje, tako i za cijeli Jadran. Ribe pokazuju veliku fleksibilnost u svojim odgovorima na takve promjene u okolišu i to kroz raspodjelu (DULČIĆ et al., 2005), rast (MATIĆ-SKOKO et al., 2004), starost pri prvoj spolnoj zrelosti, ishrani i maksimalnom životnom vijeku. Također, te promjene će potaknuti ekološke odgovore kroz utjecaj na hranidbene lance i ekosustave. Priroda tih odgovora i prilagodba na promjenjive uvjete u okolišu bit će znatan dio naših budućih istraživanja kao bi se mogao napraviti što potpuniji popis vrsta, ali i kako bi smo bili u mogućnosti donositi preporuke za održivi ribolov ovog područja.

Nadalje, postojeći ribolovni alati koji se koriste na ovom području (trostruke mreže stajačice, koče) čak i kod dozvoljene veličine mrežnog tega love znatan udio nedoraslih jedinki ciljanih vrsta. Jednostrukim stajačicama, psarama i prosticama love se uglavnom odrasle jedinke riba zbog svog velikog oka i pravilnom uporabom izbjegava se moguća štetnost alata, te bi se trebala potaknuti njihova veća uporaba. Najčešća zlouporaba ovih mreža je u predimenzioniranju istih (veća ukupna dužina, manje oko mrežnog tega), plašenje ribe, te zloupotreba prava iz tzv. malog ribolova. Iz svega navedenog, mišljenja smo da uvijek ima mjesta za nove rasprave glede vremenskog ograničenja priobalnih alata kao i njihovih konstrukcijskih osobina, poglavito veličine mrežnog tega. Međutim, svjetska praksa pokazuje da je u područjima s velikim brojem različitih kategorija riobolova jedini učinkoviti način zaštite, odnosno osiguranja održivog ribolova prostorno i vremenski odstraniti sudionike iz ribolova.

LITERATURA

AGANOVIĆ, M. 1952. Hutovo Blato. Ribarstvo Jugoslavije 3: 28-30. BRAY, J.R. & J.T. CURTIS. 1957. An ordination of the upland forest

communities of Southern Wisconsin. Ecol. Monogr.., 27: 325–349. BULJAN, M. 1964. An estimate of productivity of the Adriatic Sea on the

basis of its hydrographic properties. Acta Adriat., 11: 35-45. CETINIĆ, P. & J. SWINIARSKI. 1985. Fishing gear and techniques. Logos,

Split, 655p.

72

CETINIĆ, P., J. DULČIĆ, I. JARDAS, M. KRALJEVIĆ, S. MATIĆ, A. PALLAORO & A. SOLDO. 2001. Istraživanja stanja naselja jastoga i hlapa. IOR, Split, Studije i elaborati, br. 1/01: 1-58 (222).

CLARKE, K.R. 1993. Non-parametric multivariate analyses of changes in community structure. Austral. J. Ecol.,18: 117-143.

CLARKE, K.R. & R.M. WARWICK. 1994. Change in Marine Communities: an Approach to Statistical Analysis and Interpretation. Natural Environment Research Council, United Kingdom, Plymouth Laboratory.

DEELDER, C..L. 1984. Synopsis of biological data on the eel, Anguilla anguilla (Linnaeus, 1758). FAO Fish. Synopsis, (80, Rev.1): 73p.

DEKKER, W. B. van Os & J. van Willigen. 1998. Minimal and maximal size of eel. L’anguille Europeene. 10e Reunion Du Groupe De Travail “Anguille”, EIFAC/ICES, Bullertin Francais de Peche et Pecherie, Conseil Superieur de la Peche, Paris (France).

DULČIĆ, J., M. KRALJEVIĆ, A. PALLAORO & B. GLAMUZINA. 2005. Unusual catch of bluefish Pomatomus saltatrix (Pomatomidae) in Tarska cove (northern Adriatic). Cybium 29: 207-208.

DULČIĆ, J., P. TUTMAN, S. MATIĆ-SKOKO, M. KRALJEVIĆ, B. SKARAMUCA, N. GLAVIĆ, V. KOŽUL, B. GLAMUZINA, V. BARTULOVIĆ & J. JUG-DUJAKOVIĆ. 2007. Y-O-Y fish species richness in the littoral shallows of the Neretva and Mala Neretva river estuaries (Eastern Adriatic, Croatian coast). Acta Adriat., 48: 89-94.

GLAMUZINA, B., V. BARTULOVIĆ, A. CONIDES & N. ZOVKO. 2008. Proceedings. 43rd Croatian and 3rd International Symposium on Agriculture. Opatija. Croatia: 733- 736.

GRBEC, B., J. DULČIĆ & M. MOROVIĆ. 2002. Long-term changes in landings of small pelagic fish in the eastern Adriatic – possible influence of climate oscillations over the Northern Hemisphere. Climate Res., 20: 241-252.

GRUBIŠIĆ, F. 1988. Ribe, rakovi i školjke Jadrana. ITRO “Naprijed”, Zagreb, pp.239.

JARDAS, I. 1996. Jadranska ihtiofauna. Školska knjiga, Zagreb, 556p. JARDAS, I., A. PALLAORO, M. KRALJEVIĆ, J. DULČIĆ & P. CETINIĆ.

1998. Long-term changes in biodiversity of the coastal area of the Eastern Adriatic: fish, crustacean and cephalopoda comminities. Period. Biolog., 100: 19-28.

KOŽUL, V., P. TUTMAN & N. GLAVIĆ. 2001. The first record of bluefish fingerling, Pomatomus saltator (Linnaeus, 1766) (Pisces, Pomatomidae) in the southeastern Adriatic Sea. Rapp. Comm. int. Mer.Medit.,36.Monte Carlo, Monaco: Multiprint-Monaco, 290 p.

MATIĆ-SKOKO, S., M. KRALJEVIĆ, J. DULČIĆ & A. PALLAORO. 2004. Growth of juvenile salema, Sarpa salpa (Pisces: Sparidae) in the Kornati Archipelago, eastern Adriatic Sea. Sci. Mar., 68: 411-417.

MOROVIĆ, D. 1970. Trammel bottom set catches and their analyses from a biological viewpoint. Morsko ribarstvo 3: 119-121.

MOROVIĆ, D. 1976. Čudesni život jegulje. Čakavski sabor, Split, str.87.

73

NARODNE NOVINE. 46/1997. Pravilnik o posebnim staništima riba i drugih morskih organizama i regulaciji ribolova u Velebitskom kanalu, Novigradskom i Karinskom moru, Prokljanskom jezeru, Marinskom zaljevu i Neretvanskom kanalu. NN. 46/97.

NARODNE NOVINE, 2002. Pravilnik o obavljanju gospodarskog ribolova na moru. N.N., 2002.

NARODNE NOVINE. 6/2006. Pravilnik o ribolovnim alatima i opremi za gospodarski ribolov na moru, N.N.6, 2006.

ONOFRI, I. 1997. O rijetkim ribama Jadranskog mora. U: (Finka B.,ed): Tisuću godina prvoga spomena ribarstva u Hrvata, HAZU, Zagreb: 531-541.

PROJEKT PAG-KONAVLI. (2000-2007). Kontrola kakvoće obalnog mora. Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split

SOLDO, A., M. PEHARDA, V. ONOFRI, N. GLAVIĆ & P. TUTMAN. 1999. New record and some morphological data of the Basking shark Cetorhinus maximus (Gunnerus, 1765) in the eastern Adriatic. Annales: anali za istrske in mediteranske študije. Series historia naturalis 2 (1999), 17: 229-232.

TUTMAN, P., B. GLAMUZINA, V. BARTULOVIĆ & J. DULČIĆ. 2007. A new maximum length for Anguilla anguilla (Anguillidae). Cybium 31: 485-486.

VETTER, E.F. 1988. Estimation of natural mortality in fish stocks. Fish. Bull. (US), 86: 25-43.

VRGOČ, N., M. PEHARDA ULJEVIĆ, S. KRSTULOVIĆ ŠIFNER, L. GRUBIŠIĆ, I. ISAJLOVIĆ, I. MARUŠIĆ & V. VLAHOVIĆ. 2006. Eksploatacija pridnenim parangalima u otvorenom Jadranu. Vip projekt. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. 68pp.

WARWICK RM., CLARKE KR. 1991. A comparison of some methods for analysing changes in benthic community structure. J. Mar. Biol. Ass.UK, 71: 225-244.

ZORE-ARMANDA, M. & M. GAČIĆ. 1988. Oceanografija, Pomorski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 131 pp.

74

Inventory of coastal fish resources in the River Neretva area Sanja MATIĆ-SKOKO, Armin PALLAORO, Pero TUTMAN, Miro KRALJEVIĆ

i Jakov DULČIĆ Institute of Oceanography and Fisheries, POBox 500, 21000 Split, Croatia

ABSTRACT

This paper presents review of coastal fisheries resources, their state and recommendations for sustainable use in term of critical, „hot spots“ of coastal fisheries and target species in Neretva aquatorium. Also, inventory list of local ichthyofauna (> 80 fish species), specific biological characteristics of dominant fish species, as well as a list of new, mostly trophic elements, were presented. Key words: : ihtiopopulations, coastal fisheries, gill net „poponice“, River Neretva area

Tipičan ulov mrežama prostricama na ušću Neretve tijekom 2009.godine: orade, lubini, špari,lica modrulja

75

Pregledavanje tratuna

Njegomir Dodig i romb iz Parila (Foto: Ante Šunjić)

76

Rani razvojni stadiji riba na širem području ušća rijeke

Neretve: pregled dosadašnjih istraživanja

Jakov DULČIĆ1, Pero TUTMAN1, Branko GLAMUZINA2, Miro KRALJEVIĆ1, Vlasta BARTULOVIĆ2, Sanja Tomšić2, Sanja MATIĆ-SKOKO1 i Boško

SKARAMUCA2

1Institut za oceanografiku i ribarstvo, Šetalište Ivana Meštrovića 63, PP 500, 21000 Split, Hrvatska, e-mail: dulcic@izor.hr 2Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Hrvatska, HHglamuzina@yahoo.com

SAŽETAK

U ovom radu dat je pregledni prikaz dosadašnjih istraživanja ranih razvojnih stadija riba na širem području ušća rijeke Neretve, a u svrhu primjene istih u zaštiti istraživanog područja kao i racionalnog korištenja živih bogatstava mora.

Ključne riječi: rani razvojni stadiji riba, jaja, ličinke, mlađ, ušće rijeke Neretve

UVOD

Vrijeme i mjesto mriještenja riba su od velike važnosti za dinamiku ribljih populacija, a rezultat su prilagodbi stečenih tijekom evolucije vrste. Istraživanja ihtioplanktona (rani razvojni stadiji riba – jaja, ličinke i postličinke) imaju višestruki značaj, od kojih su procjena biomase populacije i određivanje centara (područja) i vremena mriještenja riba od velike važnosti.

O značaju riblje mlađi u obnavljanju ribljih populacija kao i razvoju lagunarnog ribarstva i ribogojstva na području ušća rijeke Neretve pisano je još u 18. stoljeću (FORTIS, 1774), a kasnije LORINI (1903) također ističe značaj ovog područja za razvoj prethodno navedenih aktivnosti uz racionalno gospodarenje živim bogatstvima mora. Područje ušća Neretve zajedno s Baćinskim jezerima se posebice navodi kao vrlo pogodno za razvoj lagunarnog ribarstva s obzirom na svoje klimatske i biološke značajke (MOROVIĆ, 1948, 1951, 1956, 1961, 1966, 1972). MOROVIĆ (1974) navodi kako je područje ušća Neretve izuzetno bogato ribljom mlađi, naročito u zaljevu Blaca te u brojnim plićacima. Isti autor ističe kako je potrebito samo racionalno gospodarenje tim bogatstvom, uz istovremeno podizanje produktivnosti navedenog područja. Danas se biološka bogatstva priobalnog morskog područja dugotrajno i prekomjerno iskorištavaju. Rezultat su toga danas slabe lovine u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu brojnih ribolovnih alata. Količina obnovljivih biozaliha, posebice gospodarski značajnih vrsta riba i drugih morskih organizama, ovisi u prvome redu o uvjetima koji vladaju u područjima njihova mrijesta i rasta. Normalni razvitak osjetljivih ranih razvojnih stadija ugrožava se onečišćenjem staništa u kojem obitavaju, ali isto tako i trajnim masivnim lovom nedoraslih jedinki. Livade morskih cvjetnica, kao i ušća rijeka (estuarijska područja), zaljevi i plitke uvale, značajni su za ribarstvo, kao potencijalna mrijestilišta,

77

rastilišta odnosno hranilišta gospodarski najznačajnijih vrsta riba i drugih morskih organizama. Osnovna ekološka obilježja istraživanih biotopa (područja) uzduž hrvatske obale ukazuju na činjenicu da su isti uistinu spremnici biološke raznolikosti, no struktura i raznolikost ihtionaselja u nekima od njih kolebaju u znatnoj mjeri kao posljedica ljudske aktivnosti i promjenjivih ekoloških, hidroloških i klimatskih čimbenika.

Prirodne su populacije riba i drugih morskih organizama nažalost već godinama pod snažnim utjecajem promjena u prirodnoj sredini izazvane čovjekovim aktivnostima. Ove su promjene naročito izražene u obalnom i otočnom pojasu, u kome se sukobljavaju interesi niza, inače propulzivnih gospodarskih djelatnosti. Pod utjecajem ekoloških promjena, biološki ciklus mnogih priobalnih i pridnenih vrsta biva ometan. Promjene su učestale u područjima mrijesta, ishrane i rasta gospodarski značajnih vrsta riba i drugih morskih organizama, uključujući livade morskih cvjetnica i područja ušća rijeka, uslijed onečišćenja i ribarenja (prvenstveno nekontroliranog koćarenja i primjene neadekvatnih ribolovnih alata u priobalnom pojasu) i drugih ljudskih aktivnosti (npr. nasipavanja obalnog ruba, izgradnja lukobrana, marina, vađenje prstaca...). Te učestale promjene u prirodnim staništima ranih razvojnih stadija riba mijenjaju odnose u složenom hranidbenom lancu, a time posredno ili neposredno utječu na biološki ciklus. Stalni ili privremeni boravak riblje mlađi i drugih morskih organizama u visoko produktivnim obalnim zonama biva sve više ugrožen brojnim aktivnostima čovjeka i stoga se nameće potreba još boljeg poznavanja i praćenja (monitoring) navedenih specifičnih i osjetljivih biotopa značajnih kao potencijalna mrijestilišta, obitavališta, te rastilišta i hranilišta riblje mlađi i drugih morskih organizama. Spomenuta staništa u priobalnim ekosustavima djeluju kao «spremnici biološke raznolikosti» koje nužno treba očuvati i zaštititi. Nedostatak mjera sustavne i uspješne zaštite prirodnih populacija, prelov reproduktivno sposobnih jedinki, te nestanak prirodnih mrijestilišta dovode u pitanje opstanak nekih od gospodarski vrlo značajnih riba i drugih morskih organizama. Sukladno tome nameće se potreba za očuvanjem i zaštitom genetske i biološke raznolikosti te zaštitom tih «spremnika biološke raznolikosti» u svrhu obnove i zaštite ihtionaselja. Takva zaštićena morska područja s organiziranim upravljanjem i nadzorom omogućavala bi zaštitu i vrednovanje biozaliha, obnovu gospodarstveno važnih vrsta morskih organizama i populariziranje znanstvenih spoznaja iz ribarstvene biologije, ihtiologije i oceanologije, što je posebno značajno jer se na taj način upoznaje javnost s potrebom i značajem zaštite živih bogatstava mora.

Cilj ovog rada je dati cjelovit pregled svih dosadašnjih istraživanja i saznanja o zastupljenosti ranih razvojnih stadija riba na širem području ušća rijeke Neretve, a u svrhu primjene istih u zaštiti istraživanog područja kao i racionalnog korištenja živih bogatstava mora.

PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA

Ihtioplankton Istraživanja ihtioplanktona (jaja, ličinke i postličinke riba) na području ušća

rijeke Neretve su obavljena na 5 postaja (PL-101 uvala Dobrogošće 45003,6'N, 17021,3'E; PL-102 ušće Neretve 43001,5'N, 17024,8'E; PL-103 uvala Duba 42058,0'N, 17027,7'E; PL-104 Klek 42055,3'N, 17033,3'E; PL-105 Bistrina (42048,5'N, 17040,5'E)

78

tijekom svibnja, kolovoza, rujna te studenog 1998. godine, odnosno veljače, travnja, svibnja, kolovoza, rujna i listopada 1999. godine; na postaji PL-105 uzeti su uzorci samo u 1998. godini (KOŠTIĆ, 2001). Tijekom istraživanja sakupljeno je ukupno 390 ribljih jaja. Najveći broj jaja sakupljen je na postaji PL-103 N=140, a zatim slijede postaje PL-104 N=105 i PL-102 N=74. Najveći je broj ribljih jaja sakupljen u kolovozu (N=75), s dominacijom brgljuna Engraulis encrasicolus (84%) (Slika 1). Na postajama PL-103 i PL-102 dominirao je također brgljun s ukupnim udjelom 54.2%, odnosno 21.6%. Najzastupljenija vrsta na postaji PL-101 je bila Argentina sphyraena (18.8%), a na postaji PL-104 je pronađen najveći broj vrsta, među kojima i jedno jaje vrste Trachipterus trachypterus (mač srebrnjak), uz dominaciju vrsta iz porodice vučića Serranidae. U ukupnom uzorku dominantna vrsta je brgljun s ukupnim učešćem od 28.9%, zatim slijede A. sphyraena sa 8.5% i porodica Serranidae sa 7.2% ukupnog učešća. Srdela Sardina pilchardus je u ukupnom uzorku bila zastupljena sa svega 2% učešća.

Tijekom istraživanja sakupljeno je 477 ličinačkih stadija riba koje su razvrstane u 17 porodica i 26 vrsta (KOŠTIĆ, 2001). Dominatne porodice promatranog uzorka su glavoči Gobiidae (34%), brgljuni Engraulidae (26%) i vučići Serranidae (12.4%), te zajedno ostvaruju udio od 73.4%. Najveći udio uzorka je pripao brgljunu E. encrasicolus (26%) (Slika 2), zatim Pomatoschistus minutus (21.8%) i vučiću Serranus hepatus (11.9%). Znatno manji udio ostvarile su vrste srdela Sardina pilchardus (4.6%) i knez Coris julis (2.9%). Ovih pet dominantnih vrsta zajedno čine udio od 68.4% ukupnog uzorka. Ostalih 14 porodica ukupno ostvaruje 26.6%. Utvrđeno je sedam vrsta ljuskavki Sparidae koje su sačinjavale 7.1% ukupnog uzorka, a dominantan među njima je bio fratar Diplodus vulgaris (2.3%).

Slika 1. Jaje brgljuna Engraulis encrasicolus

79

Slika 2. Ličinka brgljuna Engraulis encrasicolus (16.7 mm) Mjesečne i ukupne promjene brojnosti vrsta i jedinki ličinačkih stadija riba

sakupljenih na svakoj pojedinoj postaji promatranog područja prikazuje tablica 1. Tablica 1. Brojnost vrsta i jedinki na postajama u području ušća Neretve.

VRSTA PL-101 PL-102 PL-103 PL-104 PL-105 Sardina pilchardus (srdela) 9 4 3 7 Engraulis encrasicolus (brgljun) 2 39 58 30 Trisopterus minutus 5 Serranus cabrilla 1 1 12 Serranus hepatus (vučić) 13 25 Cepola macrophthalma 4 1 1 Mullus surmuletus (trlja kamenjarka)

2

Boops boops (bukva) 1 Diplodus annularis (špar) 1 4 5 1 Diplodus vulgaris (fratar) 2 2 1 Diplodus sargus (šarag) 3 3 1 Diplodus puntazzo (pic) 1 1 1 2 Pagrus pagrus (pagar) 1 Sarpa salpa (salpa) 3 1 Coris julis 1 7 5 Labridae (usnjače) 2 2 Scomber japonicus (lokarda) 2 1 Gobius niger 4 1 1 4 Gobius paganellus 11 9 1 3 Pomatoschistus microps 1 2 3 Pomatoschistus minutus 23 28 32 21 Pomatoschistus pictus 5 6 5 2 Gobiidae 5 Callionymus lyra 1 Blenniidae 1 1 4 Atherina boyeri (oliga) 9 1 Lepidotrigla cavillone 1 Arnoglossus laterna 2 1 Pleuronectes platessa 2 Soleidae (listovi) 1 3 3

Maksimalni broj vrsta je utvrđen u svibnju (12), dok je u kvantitativnom smislu

najizraženiji bio kolovoz (47), s dominacijom brgljuna E. encrasicolus (93.6%). Najmanji broj vrsta i jedinki je utvrđen u hladnijem dijelu godine. Od ukupno 477

80

ličinki, njih 473 je sakupljeno na postajama PL-101, PL-102, PL-103 i PL-104. Najveći broj ličinki (N=138) sakupljen je na postaji PL-102, nešto manji (N0131) na postaji PL-103, dok su na postajama 101 i 104 pronađene približno jednake vrijednosti PL-103 i PL-101. Na postaji PL-101 je proađen najveći broj vrsta (N=22), među kojima je dominirala vrsta P. minutus (22.3%), te je u približno jednakom postotku zastupljena na postajana PL-102, PL-103 i PL-104. Znatno manji udio je na postaji PL-101 otpao na srdelu S. pilchardus (8.7%). Na postaji PL-103 pronađen je najmanji broj vrsta (N=16), među kojima je najzastupljenija vrsta bio brgljun E. encrasicolus (44.3%), koji je također dominirao na postajama PL-102 i PL-104, s ukupnim učešćem 28-29%. Vučić S. hepatus je bio jedna od prevladavajućih vrsta na postajama PL-101, PL-102, PL-103 i PL-104.

Izračunate vrijednosti indeksa obilja (D), indeksa raznolikosti (H) i indeksa jednoličnosti (J), po pojedinim postajama te za cjelokupno istraženo područje su prikazane u tablici 2. Najveća je vrijednost indeksa obilja D=4.63 zabilježena na postaji PL-101, na kojoj je i utvrđen najveći broj vrsta. Istovremeno su i indeksi jednoličnosti (H=2.56) i indeks raznolikosti (J=0.83) najveći na istoj postaji. Tablica 2. Izračunate vrijednosti indeksa obilja (D), indeksa raznolikosti (H) i indeksa jednoličnosti (J) po pojedinim postajama te za cjelokupno područje ušća Neretve.

POSTAJE D H J 101 4.63 2.56 0.83 102 3.65 2.07 0.70 103 3.08 1.79 0.64 104 4.12 2.35 0.78 105 - - - UKUPNO 4.86 2.47 0.71

Jaja brgljuna prisutna su na istraživanom lokalitetu u razdoblju travanj-rujan, s

maksimumom brojnosti u svibnju i kolovozu (KOŠTIĆ, 2001). Brojni autori (VUČETIĆ, 1957; REGNER, 1972, 1979, 1982; DULČIĆ, 1992, 1997; DULČIĆ i GRBEC, 2000) su utvrdili prisutnost jaja brgljuna u istom vremenskom razdoblju ali s maksimumom produkcije u lipnju i kolovozu, te su utvrdili povezanost razdoblja mrijesta s temperaturom i salinitetom. Na području srednjeg i južnog Jadrana u rasponu temperature od 13.10 do 27.30C i saliniteta od 33.8 do 39.6, s maksimalnom produkcijom jaja pri temperaturi od 170 do 220C (DULČIĆ, 1997). Na području ušća rijeke Neretve je tijekom istraživanja u navedenom razdoblju pronađen vrlo mali udio jaja srdele (svega 2% i 8%), što bi se moglo pripisati djelomičnom utjecaju poziciji jezgre mriješćenja, odnosno djelomično i transportu planktonskih stadija srdele iz Hvarskog kanala i otvorenog mora u Brački, Splitski i Neretvanski kanal (KOŠTIĆ, 2001).

Ličinke vrste Pomatoschistus minutus prisutne u uzorcima sakupljenim u razdoblju od travnja do listopada, potrebuju bočate vode, a dominatne su na područjima srednjeg i južnog Jadrana. Prisutnost ličinaka nekih vrsta u određenim vremenskim intervalima moguće je povezati s razdobljem mriješćenja i trajanjem embrionalnog razvoja spomenutih vrsta (DULČIĆ, 1992). Analizom prostorne raspodjele ličinačkih stadija riba, maksimalne brojnosti jedinki su pronađene na postajama najbližim ušću

81

rijeka, gdje ekološki uvjeti pogoduju razvoju ranih razvojnih stadija. Općenito se može reći da je šire područje estuarija rijeke Neretve vrlo važno područje priobalnog morskog pojasa u kojem postoje uvjeti pogodni za razmnožavanje, razvoj i rast većeg broja gospodarski važnih vrsta riba (KOŠTIĆ, 2001).

Na području ušća rijeke Neretve (postaja PL-102) po prvi puta je za Jadran utvrđena ličinka (dvije ličinke dužina 4.36 i 5.0 mm) vrste Brama brama (grboglavka) (DULČIĆ, 1999). Ovaj nalaz samo potvrđuje činjenicu da je šire područje ušća rijeke Neretve (uključivo i Pelješki kanal) poznato po nalazima rijetkih vrsta riba u Jadranu (ONOFRI, 1977, 1986, 1987, 1997).

Mlađ riba Na ušću je Neretve (Slika 3) tijekom istraživanja (srpanj, rujan, prosinac

1998. godine) ukupno uzorkovano 894 jedinke riblje mlađi razvrstanih u 30 vrsta (17 porodica) (FURČIĆ, 2001). Najveća je kvantitativna vrijednost ulova zabilježena u srpnju, a najmanja u prosincu. U tablici 3. dat je prikaz vrijednosti kvalitativno-kvantitativnog sastava mlađi riba na području ušća rijeka Neretve.

Slika 3. Ušće Neretve.

Tablica 3. Kvalitativno-kvantitativni sastav mlađi riba na ušću Neretve.

VRSTE SRPANJ 1998.

RUJAN 1998. PROSINAC 1998.

UKUPNO

N %

N %

N % N %

Atherina boyeri 371 55.13

82 48.81

18 33.96 471 52.69

Atherina hepsetus 55 8.17

55 6.15

Lipophrys pavo 5 0.74

5 0.56

Lipophrys 2 2 0.22

82

trigloides 0.3 Lipophrys sanguinolentus

1 0.15

1 0.11

Lipophrys tentacularis

Diplodus sargus 2 0.3

2 0.22

Diplodus annularis

Diplodus puntazzo

Sarpa salpa Lithognathus mormyrus

2 1.19

2 0.22

Sardina pilchardus

1 0.15

1 0.11

Sphyraena sphyraena

Spicara smaris Dicentrarchus punctatus

Belone belone Trachinus draco 12

1.78 12 1.34

Echiichthys vipera

1 0.60

1 0.11

Gobius niger 8 1.19

8 0.90

Gobius bucchichi 2 0.3 2 0.22 Gobius geniporus Pomatochistus marmoratus

100 14.86

41 24.41

29 54.72 170 19.02

Zosterissessor ophiocephalus

Callionymus pusillus

7 1.04

1 0.6

8 0.90

Solea kleinii 7 1.04

7 0.78

Solea solea 1 0.15

1 0.11

Pleuronectes platessa

1 1.89 1 0.11

Mullus surmuletus

77 11.44

6 3.57

83 9.28

Mullus barbatus 6 3.57

6 0.67

Liza ramado 19 2.82

19 2.13

Liza saliens 2 0.3 9 5.36

1 1.89 12 1.34

Mugil cephalus 10 5.95

10 1.12

83

Liza aurata 1 0.6

1 0.11

Oedalechilus labeo

Chelon labrosus 1 0.6

1 0.11

Symphodus cinereus

1 0.15

1 0.11

Symphodus ocellatus

Symphodus tinca Symphodus melanocercus

Acanthlabrus palloni

Serranus scriba Serranus hepatus 1

0.6 1 0.11

Arnoglossus laterna

5 2.98

5 0.56

Syngnathus typhle 1 0.6

3 5.66 4 0.45

Syngnathus acus Syngnathus abaster

Umbrina cirrosa Gambusia holbrooki

1 0.6

1 0.11

Leuciscus cephalus

1 1.89

1 0.11

UKUPAN BROJ JEDINKI

673 168 53 894

UKUPAN BROJ VRSTA

18 15 6 30

Iz dobivenih podataka vidljiv je nalaz od 30 vrsta, od kojih su najzastupljenije vrste iz porodice gavuna Atherinidae (58.84%), glavoča Gobiidae (20.13%), trlja Mullidae (9.96%) i cipala Mugilidae (4.81%). Najzastupljenija vrsta je oliga (brfun) Atherina boyeri (52.69%), a zatim slijede glavočić kaljužar Pomatschistus marmoratus (19.02%), trlja od kamena Mullus surmuletus (9.28%), gavun A. hepsetus (6.15%), a sve ostale vrste su zastupljene sa 12.86% (FURČIĆ, 2001).

Na ušću Male Neretve ulovljeno je ukupno 765 jedinki mlađi riba raspoređenih u 28 vrsta, odnosno 13 porodica (FURČIĆ, 2001). Najveći je broj jedinki ulovljen u rujnu (366), kada je ujedno ulovljen i najveći broj vrsta (19 od ukupno 28 vrsta ulovljenih na ušću Male Neretve). U tablici 4. prikazane su vrijednosti kvalitativno-kvantitativnog sastava riblje mlađi na ušću Male Neretve. Iz dobivenih podataka vidi se da su najzastupljenije porodice bile: cipli Mugilidae (30.98%), srdele Clupeidae (13.20%), glavoči Gobiidae (12.55%), gavuni Atherinidae (10.98%), trlje Mullidae (9.41%), usnjače Labridae (5.89%) te šila

84

Syngnathidae (4.98%). Najzastupljenija je vrsta na ušću Male Neretve cipal zlatac Liza aurata (28.11%), a zatim slijede srdela S. pilchardus (13.2%), oliga – brfun A. boyeri (9.67%), špar D. annularis (5.75%), trlja od kamena M. surmuletus (6.54%), glavoč bjelaš Gobius geniporus (4.84%), hinac sivaš Symphodus cinereus (4.18%) te glavoč travaš Zosterissessor ophiocephalus (3.92%) (FURČIĆ, 2001). Tablica 4. Kvalitativno-kvantitativni sastav mlađi riba na ušću Male Neretve. VRSTE SRPANJ 1998. RUJAN 1998. PROSINAC 1998. UKUPNO

N % N % N % N %

Atherina boyeri 5 1.37 69 39.21 74 9.67

Atherina hepsetus 10 4.48 10 1.31

Lipophrys pavo 1 0.27 1 0.13

Lipophrys trigloides

Lipophrys sanguinolentus

5 1.37 2 1.14 7 0.92

Lipophrys tentacularis

9 2.46 4 2.27 13 1.70

Diplodus sargus

Diplodus annularis 12 5.38 24 6.56 8 4.55 44 5.75

Diplodus puntazzo 3 1.71 3 0.39

Lithognathus mormyrus

5 1.37 12 6.82 17 2.22

Sardina pilchardus 101 45.29 101 13.20

Sphyraena sphyraena

1 0.27 1 0.13

Gobius niger 15 6.73 3 1.71 18 2.35

Gobius geniporus 37 16.59 37 4.84

Pomatochistus marmoratus

11 6.25 11 1.44

Zosterissessor ophiocephalus

1 0.45 27 7.38 2 1.14 30 3.92

Callionymus pusillus

1 0.45 1 0.57 2 0.26

Mullus surmuletus 44 18.73 6 3.41 50 6.54

Mullus barbatus 22 6.01 22 2.88

Liza saliens 2 0.55 14 7.96 16 2.09

Mugil cephalus 1 0.45 5 1.37 6 0.78

Liza aurata 215 58.74 215 28.11

Symphodus 24 6.56 8 4.55 32 4.18

85

cinereus

Symphodus ocellatus

1 0.45 12 3.29 13 1.7

Acanthlabrus palloni

1 0.27 1 0.13

Serranus scriba 2 0.55 2 0.26

Syngnathus typhle 3 0.82 10 5.68 13 1.7

Syngnathus acus 2 0.55 2 0.26

Syngnathus abaster

23 13.07 23 3.01

Umbrina cirrosa 1 0.27 1 0.13

UKUPAN BROJ JEDINKA

223 366 176 765

UKUPAN BROJ VRSTA

10 19 15 28

U uvali Moračna (pokraj Kleka) ulovljeno je 839 jedinki mlađi riba

raspoređenih u 24 vrste i 12 porodica (FURČIĆ, 2001). Na ovom području najzastupljenije su vrste iz porodica gavuni Atherinidae (36.22%), gira Centracanthidae (35.67%), ljuskavki Sparidae (17.44%) i usnjača Labridae (5.11%). Unutar porodice Atherinidae gavun A. hepsetus je zastupljen sa 99.7%, a gira Spicara smaris je jedini predstavnik unutar porodice, dok je kod ljuskavki špar zastupljen sa 98.70%. U tablici 5. prikazan je kvalitativno-kvantitativni sastav mlađi riba u uvali Moračna.

Tablica 5. Kvalitativno-kvantitativni sastav mlađi riba u uvali Moračna. VRSTE SRPANJ 1998. RUJAN 1998. PROSINAC 1998. UKUPNO N % N % N % N % Atherina hepsetus 58 10.82 141 75.81 127 71.35 326 36.22 Lipophrys pavo 1 0.19 1 0.11 Lipophrys sanguinolentus

1 0.56 1 0.11

Lipophrys tentacularis

1 0.54 1 0.11

Diplodus sargus Diplodus annularis 139 25.93 6 3.23 10 5.62 155 17.22 Sarpa salpa 1 0.54 1 0.11 Lithognathus mormyrus

1 0.56 1 0.11

Sphyraena sphyraena

1 0.19 1 0.11

Spicara smaris 321 59.89 321 35.67

86

Dicentrarchus punctatus

1 0.54 1 0.11

Belone belone 1 0.54 1 0.11 Gobius niger 4 2.25 4 0.44 Gobius bucchichi 1 0.54 1 0.11 Pomatochistus marmoratus

6 3.37 6 0.67

Zosterissessor ophiocephalus

1 0.19 2 1.12 3 0.33

Mullus surmuletus 1 0.19 1 0.54 2 0.22 Liza saliens 1 0.19 1 0.11 Oedalechilus labeo 14 7.53 14 1.56 Symphodus cinereus

5 0.93 3 1.61 18 10.11 26 2.89

Symphodus ocellatus

2 0.37 4 2.15 6 0.67

Symphodus tinca 5 0.93 5 0.56 Symphodus melanocercus

9 4.84 9 1.00

Syngnathus typhle 1 0.19 1 0.54 9 5.06 11 1.22 Syngnathus acus 2 1.08 2 0.22 UKUPAN BROJ JEDINKA

536 186 178 900

UKUPAN BROJ VRSTA

12 14 9 24

Izračunate vrijednosti indeksa obilja (D), indeksa raznolikosti (H) i

indeksa jednoličnosti (J) su prikazane u tablici 6. Najveća je vrijednost indeksa obilja D=4.12 zabilježena na ušću Neretve, indeksa raznolikosti na ušću Male Neretve, a indeksa jednoličnosti u uvali Moračna.

Tablica 6. Izračunate vrijednosti indeksa obilja (D), indeksa raznolikosti (H) i indeksa jednoličnosti (J) po pojedinim postajama.

Postaja D H J Ušće Neretve 4.12 1.66 0.62 Ušće Male Neretve 4.07 2.57 0.57 Uvala Moračna 3.38 2.11 0.64

Tijekom razdoblja siječanj 2003. – veljača 2005. uzorkovana je (sezonski)

mlađ na području ušća Neretve i Male Neretve. Kvalitativni sastav vrsta ulovljenih na navedenim područjima prikazan je u tablici 7 (prema DULČIĆ i sur., 2007).

Nedorasle infralitoralne ribe (young of the year: Y-O-Y) estuarija Neretve i Male Neretve čine vrlo raznoliku ihtiofaunu od 68 vrsta predstavljenih u 28 porodica. Gobiidae predstavljaju najraznolikiju porodicu, a slijede vrste iz porodice Sparidae (ljuskavke), Mugilidae (cipli) i Soleidae (listovi). Štoviše, oko

87

64,7% (44 vrste) od mlađi ulovljenih vrsta je među onima koje su ciljane vrste komercijalnog ribarstva na području južnog Jadrana (DULČIĆ i sur., 2007). , mlađ starosti 0+ u plitkim litoralnim područjima ušća Neretve i Male Neretve

Tablica 7. Popis vrsta čija je mlađ utvrđena na ušćima Neretve i Male Neretve tijekom razdoblja siječanj 2003. – veljača 2005.

Porodica Vrsta Poecilidae Gambusia holbrooki Ameiuridae Ameiurus nebulosus Salmonidae Salmo trutta Cyprinidae Cyprinus carpio Carrasius auratus gibelio Leuciscus svallize Clupeidae Sardina pilchardus Alosa fallax Engraulidae Engraulis encrasicolus Anguillidae Anguilla anguilla Belonidae Belone belone Syngnathidae Syngnathus acus Syngnathus typhle Nerophis ophidion Gadidae Gaidropsaurus mediterraneus Serranidae Serranus cabrilla Moronidae Dicentrarchus labrax Dicentrarchus punctatus Pomatomidae Pomatomus saltator (Slika 4) Carangidae Trachinotus ovatus Lichia amia Mullidae Mullus barbatus Mullus surmuletus Sparidae Sparus aurata Diplodus annularis Diplodus vulgaris Diplodus puntazzo Lithognathus mormyrus Pagellus acarne Sarpa salpa Labridae Symphodus cinereus Symphodus doderleini Symphodus ocellatus Symphodus roissali Trachinidae Echiichthys vipera Gobiidae Gobius niger Gobius cobitis Gobius fallax Gobius geniporus Knipowitschia panizzae

88

Pomatochistus marmoratus Pomatochistus pictus Zosterissessor ophiocephalus Callionymidae Callionymus risso Callionymus pusillus Blenniidae Lipophrys pavo Parablennius gattorugine Parablennius sanguinolentus Parablennius tentacularis Ophidiidae Ophidion rochei Mugilidae Mugil cephalus Chelon labrosus Liza ramado Liza aurata Liza saliens Oedalechilus labeo Atherinidae Atherina boyeri Atherina hepsetus Triglidae Chelidonichthys lucernus Bothidae Bothus podas Arnoglossus laterna Pleuronectidae Pleuronectes platessa Platichthys flesus (Slika 5) Soleidae Solea solea Solea aegyptica Pegusa impar Synapturichthys kleinii Pegusa lascaris

Slika 4. Mlađ strijelka, Pomatomus saltator

89

Slika 5. Mlađ iverka,Platichthys flesus

Tijekom višegodišnjih istraživanja (1998-2006) o raspodjeli i brojnosti

mlađi riba i drugih morskih organizama na području južnog Jadrana, uključivo i područja ušća Neretve i Male Neretve, utvrđeno je 94 vrsta (37 porodica) sa najzastupljenijom porodicom ljuskavki Sparidae (33.5%), zatim cipala Mugilidae (28.9%) i usnjače Labridae (7.2%). U okviru 17 gospodarski zanimljivih vrsta, najvećim dijelom je bio zastupljen gavun Atherina hepsteus (14% ulova), zatim arbun rumenac Pagellus acarne (13.4%), bukva Boops boops (7.3%) i fratar Diplodus vulgaris (4%). Kod usnjača najzastupljeniji su bili knez Coris julis (4.5%), te Symphodus ocellatus (2.4%) i Symphodus roissali (1%). Sve ostale vrste su bile zastupljene sa svega 0.3% cjelokupnog ulova. Glede sezonskog kolebanja broj vrsta i jedinki je uvijek bio u porastu tijekom proljeća i ljeta uz opadanje tijekom kasne jeseni, uz istovremeno kolebanje dominantnih vrsta tijekom različitih godina. Višegodišnja raspodjela i brojnost različitih vrsta je najvjerojatnije u svezi sa mriještenjem i novačenjem kao i sa hidrološkim i geomorfološkim čimbenicima koji su izraženi na područjima uzorkovanja.

LITERATURA DULČIĆ, J. 1992. Istraživanje sastava i brojnosti ihtioplanktona u srednjem

Jadranu. Morsko ribarstvo, 3: 73-79. DULČIĆ, J. 1997. Effects of environmental changes on early stages and

reproduction of anchovy (Engraulis encrasicolus L.) in the Adriatic Sea. Annales for Istrian and Mediterranean Studies, 11: 259-270.

DULČIĆ, J. 1999. First record of larval Brama brama (Pisces: Bramidae) and Coryphaena hippurus (Pisces: Coryphaenidae) in the Adriatic Sea. Journal of Plankton Research, 21 (6): 1171-1174.

DULČIĆ, J. & B. GRBEC. 2000. Composition and temporal fluctuations of ichthyoplankton community in the Kornati Archipelago and Murter Sea, eastern Adriatic. Vie et Milieu, 50 83): 163-170.

DULČIĆ, J., P. TUTMAN, S. MATIĆ-SKOKO, M. KRALJEVIĆ, J. JUG-DUJAKOVIĆ, N. GLAVIĆ, V. KOŽUL, B. GLAMUZINA., V. BARTULOVIĆ & B. SKARAMUCA. 2007. A list o Y-O-Y fish species

90

found in the litoral shallows of the Neretva and Mala Neretva estuaries (Eastern Adriatic, Croatian coast). Acta Adriatica, 48 (1): 89-94.

FORTIS, A. 1774. Viaggio in Dalmazzia. Put po Dalmaciji. Marjan tisak, Split, 336 str.

FURČIĆ, J. 2001. Sastav populacija nedoraslih riba na širem području ušća rijeke Neretve (ljetno-jesensko razdoblje). Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Odjel za studij mora i pomorstva, 42. str.

KOŠTIĆ, Ž. 2001. Kvalitativno-kvantitativni sastav ihtioplanktona na širem području nekih estuarija jadranskog sliva. Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Odjel za studij mora i pomorstva, 40 str.

LORINI, P. 1903. Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora. Reprint, Dom i svijet, Zagreb, 266 str.

MOROVIĆ, D. 1948. Godišnje kretanje ulova jegulje i cipla u donjoj Neretvi. Ribarstvo Jugoslavije, 9/10: 83-86.

MOROVIĆ, D. 1951. Lagunarno ribarstvo. Morsko ribarstvo, ½: 14-15. MOROVIĆ, D. 1956. Izgradnja ribnjaka na ušću Neretve. Ibidem, 8: 1-3. MOROVIĆ, D. 1961. O eksperimentalno-istraživačkom radu na ušću Neretve radi

unapređenja lagunarnog ribasrtva i školjkarstva. Ribarstvo Jugoslavije, 6: 142-146.

MOROVIĆ, D. 1966. Ribarstveno privredna važnost ušća Neretve. Privreda Dalmacije, 9: 37-39.

MOROVIĆ, D. 1972. Sve manje jegulja u području donje Neretve. Morsko ribarstvo, 3: 111-113.

MOROVIĆ, D. 1974. Lagunarno ribarstvo i ribogojstvo. Prilog poznavanju mogućnosti razvitka na jugoslavenskoj obali Jadrana. Acta Adriatica, 16: 213-233.

ONOFRI, I. 1977. Rijetke riblje vrste u Pelješkom kanalu. Morsko ribarstvo, 20 (4): 151-153.

ONOFRI, I. 1986. Rijetka riba trnobraz (Schedophilus medusophagus Cocco, 1893) (Pisces: Centrolophidae) u srednjem Jadranu. Matica srpska, 70: 135-141.

ONOFRI, I. 1987. New morphological characteristics of Xyrichthys novacula (Pisces: Labridae) from the Adriatic Sea. Marine Biology, 95: 153-155.

ONOFRI, I. 1997. O rijetkim ribama jadranskog mora. Zbornik radova znanstvenog skupa „Tisuću godina prvoga spomena ribarstva u Hrvata“, B. Finka (ur.) HAZU i IOR, 531- 541.

REGNER, S. 1972. Contribution to the study of the ecology of the planktonic phase in the life history of the anchovy in the central Adriatic. Acta Adriatica, 14: 40p.

REGNER, S. 1979. Ekologija planktonskih stadija brgljuna, Engraulis encrasicolus (Linnaeus, 1758) u srednjem Jadranu. PhD Thesis, Beograd, 186p.

REGNER, S. 1982. Istraživanja sastava i brojnosti larvalnih stadija riba u planktonu otvorenog mora srednjeg Jadrana. Studia Marina, 11-12: 45-60.

VUČETIĆ, T. 1957. Zooplankton investigations in the sea water lakes „Malo jezero“ and „Veliko jezero“ on the island of Mljet (1952-1953). Acta Adriatica, 6 (4): 1-51.

91

Early life history stages of fishes in the wider area of river Neretva estuary: a review

Jakov DULČIĆ1, Pero TUTMAN1, Branko GLAMUZINA2, Miro KRALJEVIĆ1,

Vlasta BARTULOVIĆ2, Sanja TOMŠIĆ2, Sanja MATIĆ-SKOKO1 and Boško SKARAMUCA2

1Institute of Oceanography and Fisheries, Šetalište Ivana Meštrovića 63, POB 500, 21000 Split, Croatia, e-mail: dulcic@izor.hr

2University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Croatia, HHglamuzina@yahoo.com

ABSTRACT

In this paper a review of investigations on the early life history stages of fishes, in the wider area of the river Neretva estuary, is presented. The aim of this review is to point needs of protection of such areas and to establish rational exploitation of their living resources. Key words: early life history stages, fishes, eggs, larvae, postlarvae, juvenile, estuary, Neretva, Croatia

Kominski ribari u ribolovu na ušću Neretve 1970-ih godina (Foto: Perica Dugandžić)

92

Cipoli delte Neretve: biološke i gospodarstvene značajke

Branko GLAMUZINA i Vlasta BARTULOVIĆ

Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Hrvatska

kontakt: branko.glamuzina@unidu.hr

SAŽETAK U radu su opisane vrste cipola koje naseljavaju područje delte Neretve. Deltu Neretve naseljavaju slijedeće cipolske vrste: cipol bataš, Mugil cephalus L., 1758; cipol putnik, Chelon labrosus (Risso, 1826); cipol balavac, Liza ramado (Risso, 1826); cipol zlatac, Liza aurata (Risso, 1810), cipol dugaš, Liza saliens (Risso, 1810). Opisane su biološko-ekološko značajke neretvanskih cipola, njihovo rasprostranjene i gospodarski značaj. Analizirano je naseljavanje i novačenje mlađi svih vrsta cipola s obzirom na kvantitavni sastav i sezonsku distribuciju. Ključne riječi: cipoli, Mugilidae, biologija, gospodarski značaj, delta Neretve

UVOD

Cipoli (Mugilidae) su veoma rasprostranjena riblja porodica koje predstavnici uglavnom naseljavaju priobalne vode, dosta vrsta preferira bočate, a neke mogu živjeti i u slatkim vodama tropskih, suptropskih i umjerenih područja, ali se uvijek mrijeste u moru. Porodica cipola pripada jednoj od taksonomski najsloženijih skupina riba (THOMSON, 1966). U cijelom je svijetu zabilježeno 80 vrsta raspoređenih u 17 rodova. U Mediteranu se pojavljuje osam vrsta, od čega šest u Jadranskom moru. To su: cipol bataš, Mugil cephalus L., 1758; cipol putnik, Chelon labrosus (Risso, 1826); cipol balavac, Liza ramado (Risso, 1826); cipol zlatac, Liza aurata (Risso, 1810), cipol dugaš, Liza saliens (Risso, 1810) te cipol plutaš, Oedalechilus labeo (Cuvier, 1829) (JARDAS, 1996).

Estuariji i riječna ušća, kao područja visoke trofičke razine, tipična su rastilišta i hranilišta cipola. U Jadranu su to manja područja uz rijeke Neretvu, Krku, Zrmanju i Mirnu, na kojima se cipoli intenzivno love (MOROVIĆ, 1962; MODRUŠAN i sur., 1988; DULČIĆ i KRALJEVIĆ, 1996).

Cipoli u cijelom svijetu imaju važno ribarstveno značenje u područjima estuarija i laguna, ali i drugim područjima koja su bogata organskim tvarima, a imaju sniženu slanost i visoke temperature. Stoga je poznavanje njihove biologije, posebno reprodukcije i novačenja mlađi, od velikog značenja za održavanje i poboljšavanje stanja prirodnih populacija te za razvoj akvakulture.

U Mediteranu je u posljednjih 10-20 godina zabilježeno značajno smanjenje brojnosti mlađi pojedinih cipolskih vrsta zbog onečišćenja priobalnih voda, nestajanja važnih cipolskih staništa i prekomjernog ulova. Najviše je smanjena populacija cipla bataša, a još su uvijek brojne populacije vrsta otpornijih na onečišćenje priobalnih voda, kao cipla balavca, unatoč sve većim ulovima. Tako je šezdesetih godina prošlog stoljeća

93

utvrđeno da su cipol bataš i cipol putnik dvije najbrojnije vrste među cipolima u lovinama duž naše obale. Predstavljali su glavninu ulova na pojedinim područjima: delti Neretve, ušću Krke, Pantanu i Vranskom jezeru (MOROVIĆ, 1962). Međutim, već krajem osamdesetih godina na području ušća Krke izrazito prevladava cipol balavac (MODRUŠAN i sur., 1988; MODRUŠAN i sur., 1991), a danas je tako i na ušću Neretve (BARTULOVIĆ, 2006). Iako te promjene imaju veliki utjecaj na stanje prirodnih populacija cipola i gospodarski značaj ribarstva na pojedinim područjima, nedostatno su istražene, posebno u našim priobalnim vodama.

OPIS JADRANSKIH VRSTA CIPOLA KOJI NASELJAVAJU DELTU

NERETVE

Cipol balavac rasprostranjen je u području istočna Atlantika: od Irske, Engleske i Sjevernog mora do Senegala te u čitavomu Sredozemnom moru. Brojan je u područjima estuarija i ušća rijeka uzduž istočnojadranske obale (GRUBIŠIĆ, 1982; JARDAS, 1996). Katadromna je vrsta koja provodi veći dio svoga životnog vijeka u estuarijima (McDOWALL, 1988). «Tijelo mu je vretenasto, snažno, bočno blago spljošteno. Glava je široka, sprijeda dorzo-ventralno spljoštena; međuočni prostor jednak je širini usnog procijepa. Adipozni kapci na očima su slabo razvijeni. Usne su tanke; tanje od visine očne zjenice. Zubi su vrlo sitni. Uglovi usnog procijepa sežu do ispod stražnjih nosnih otvora. Ljuske su velike, leđne samo s jednim žljebićem; postoje i na gubici do između nosnih otvora. Leđne peraje su dvije, kratke, trokutaste. Prsne peraje preklopljene naprijed jedva sežu do stražnjeg ruba oka. Škržni poklopci su tvrdi, blago konveksni, s pravilno zaobljenim obodom. Repni držak je visok; peraja plitko račvasta, sa zašiljenim vršcima. Po boku se pružaju tamnije vodoravne pruge uzduž nizova ljusaka. Na osnovici prsne peraje obično postoji okomita tamna mrlja. Na škržnom poklopcu nalazi se zlatkasta točka» (JARDAS, 1996).

Cipol zlatac pojavljuje se uzduž atlantske obale od Azora i Madeire do britanskog otočja te južne obale Norveške i Švedske. Međutim, nije nađen u Baltičkomu moru (BEN-TUVIA, 1986). Južno se proteže do Cape Verde i Senegala te sjevernoga dijela Crvenog mora (BEN-TUVIA, 1986). Iako Crveno more ima tipičnu indo-pacifičku faunu te većina vrsta prolazi kroz Sueski kanal od juga prema sjeveru, tj. iz Crvenoga mora u Sredozemno, postoje i neke iznimke. Jedna je od njih upravo cipol zlatac, koji pripada tipičnoj atlantsko-mediteranskoj fauni (BEN-TUVIA, 1974). Uobičajen je u Sredozemnom i Crnomu moru, a unesen je u Azovsko i Kaspijsko more (BINI, 1968). Rasprostranjen je uz čitavu obalu Jadrana (JARDAS, 1996), naseljava uglavnom priobalne vode, ulazi u lagune i estuarije te rijetko zalazi u slatke vode. «Tijelo mu je vretenasto, snažno, bočno blago spljošteno. Glava je široka, sprijeda dorzo-ventralno spljoštena, između očiju blago zaobljena - taj prostor je isti ili nešto širi od usnog procijepa, koji seže do ispod prednjih nosnih otvora. Gubica je ispred nosnih otvora gola, ali ako ljuske i postoje, one nisu manje od onih iza nosnica. Adipozni očni kapci su rudimentarni. Usnice su tanke, manje od dijametra očne zjenice. Zubi su sitni, na gornjoj čeljusti jasno vidljivi. Ljuske su velike, leđne s jednim žljebićem po cijeloj dužini. Leđne peraje su dvije, kratke i trokutaste. Prsne peraje polegnute naprijed dopiru gotovo do prednjeg ruba oka. Škržni poklopci su tvrdi, blago konveksni, s pravilno

94

zaobljenim obodom. Repni držak je visok; peraja plitko račvasta, sa zašiljenim vršcima. Nema bočne pruge. D1: IV, D2: I+8-9, A: III+8 (9), P: 17, V: I+5 šipčica. Leđa su sivoplava, bokovi svjetliji, trbuh srebrenkast. Po boku se pružaju tamnije vodoravne pruge uzduž nizova ljusaka. Iza očiju postoji karakteristična žuta, a na škržnom poklopcu zlatkasta točka» (JARDAS, 1996).

Cipol bataš je vrsta koja ima jednu od najvećih geografskih distribucija među koštunjačama, rasprostranjen je između 420 S i 420 J geografske širine (De SILVA, 1980). Obično naseljava estuarije tropskih i umjerenih područja, gdje čini značajan udio u ribarstvu (THOMSON, 1966; BLABER, 1997). Cipoli bataši su eurihali, podnose veliki raspon slanosti, od 0 do 113 psu (THOMSON, 1966; KUTTY, 1981; WHITEFIELD, 1996), ali se uvijek mrijeste u moru (De SILVA, 1980; BRUSLE, 1981). «Tijelo im je vretenasto, snažno, bočno blago spljošteno. Glava je velika, široka, dorzo-ventralno spljoštena; međuočni prostor je širok, blago konveksan. Oči su sprijeda i straga prekrivene adipoznim kapcima barem do zjenice. Škržni poklopci su tvrdi, blago konveksni, a stražnji obod je pravilno zaobljen. Ljuske su velike, na leđima s jednim uzdužnim žljebićem. Nema bočne pruge. Repni držak je visok. Leđne peraje su dvije, kratke i trokutaste. Leđa su tamno pepeljastosiva, bokovi sivosrebrenkasti sa 6-7 tamnijih vodoravnih pruga uzduž nizova ljusaka; trbuh je bijelosrebrenkast.

Cipol putnik je rasprostranjen na području istočnog Atlantika, od Islanda i južne Norveške do Senegala, Mediteran. U Jadranu je rasprostranjen uz čitavu obalu. Priobalan je, epipelagičan, ulazi u riječna ušća i lagune, čest je u lukama. Tijelo mu je vretenasto, snažno, bočno blago spljošteno, zdepastije i kraće nego kod ostalih vrsta cipola. Glava je dorzo-ventralno spljoštena, između očiju gotovo ravna. Na usnama se nalazi 1-4 niza sitnih mesnatih bradavica. Leđne peraje se dvije, trokuste i kratke, a prsna peraja svinuta prema naprijed doseže gotovo do prednjeg ruba oka. Nema bočne pruge. Perajna formula je: D1: IV, D2: I+8, A: III+8 (9), P: 17, V: I+5. leđa su sivomodra, bokovi i trbuh svjetliji ili srebrenkasti, po boku su tamnije pruge uzduž nizova ljusaka. Naraste do 60 cm ili 2,5 kg, obično 30-40 cm (Jardas, 1996).

Cipol dugaš je rasprostranjen na području istočnog Atlantika - od Biskajskog zaljeva do Angole i u čitavom Mediteranu, u Jadranu je prisutan uz cijelu obalu, a uobičajen je i s vanjskih strana otoka. Obitava uglavom u blizini rijeka, lukama i lagunama, izbjegava područja niske slanosti.Tijelo mu je vretenasto, bočno blago spljošteno, izduženije i vitkije nego kod ostalih cipola. Glava je dorzo-ventralno spljoštena, usne su tanke, zubi sitni. Ljuske su velike, na leđima s 2-5 žljebića. Leđne peraje su dvije, kratke, trokutaste, nema bočnu prugu. Perajna formula je D1: IV, D2: I+8-9, A: III+8(9), P: 15, V: I+5 šipčica. Leđa su modrosiva, bokovi svjetliji, truh bijelosrebrenkast. Na bokovima su smeđe ili plavkaste pruge, na škržnom poklopcu je zlatkasta mrlja. Naraste do 40 cm i 3,5 kg (Jardas, 1996)..

BIOLOŠKE I EKOLOŠKE ZNAČAJKE CIPOLA

Cipoli većinu života provode u blizini ušća rijeka i drugih izvora slatke vode, ali se mrijeste u moru. Žive u plovama kojima se veličina mijenja tijekom sezone, od manjih za vrijeme hranidbe i mriješćenja do velikih u vrijeme migracija (OZAKI, 1951). Cipoli su aktivniji danju, ali čestim iskakanjem tijekom ljetnih večeri pokazuju i svoju noćnu aktivnost. Razlog skakanju cipola nije poznat.

95

Neposrednonakon metamorfoze cipolska mlađ pristiže u priobalje. Na plitkim zaštićenim postajama snižene slanosti i u područjima estuarija ona formira male plove. Kratko vrijeme mlađ zadržava značajke pelagičkih vrsta. Pojava i zadržavanje mlađi ovise o sezoni mriješćenja, skupu abiotičkih i biotičkih čimbenika na određenoj postaji i o biološkim karakteristikama vrste. Rast eurihalinih vrsta je često ograničen salinitetom jer energija kojom se koristi za osmoregulaciju nije dostupna za rast (BRETT, 1979; WOOTTON, 1990). Mnoge eurihaline vrste imaju optimalnu razinu saliniteta pri kojoj je rast najveći, a energija utrošena na osmoregulaciju najmanja, što utječe na njihovo rasprostranjenje u prirodi (BLABER, 1997).

Mnoge riblje vrste pokazuju promjenu načina prehrane tijekom života; dok su ličinke i mlađ zooplanktonovorni, odrastanjem prelaze na drugu hranu (WOOTON, 1991). Suprotno odraslim cipolima, koji su uglavnom omnivorni i herbivorni, cipolska je mlađ zooplanktonofag (ALBERTINI-BERHAUT, 1973, 1975; TOSI i TORRICELLI, 1988; ARIAS i DRAKE, 1990; PYSAREUSKAYA i AKSEMOVA, 1991).

RIBARSTVENO ZNAČENJE CIPOLA

Radi tipičnog ponašanja većine cipola, koji žive u jatima, ulaze u brakične

i slatke vode, zbog njihova plivanja pri samoj površini i zbog česta skakanja, kojim odaju svoju nazočnost, bili su jedan od najčešćih ulova starih obalnih ljudskih populacija. Uzduž naše obale cipoli se love, i to od uvale Tar do ušća rijeke Neretve na jugu mrežama stajaćicama te kružnim mrežama plivaricama ciplaricama, obalnim potegačama, ručjakom, kalimerom i ostima pod svijeću.

Cipoli imaju važnu ribarstvenu ulogu u velikom broju zemalja, osobito uz mediteransku obalu i u području jugoistočne Azije. U svijetu je 2004. godine ukupni ulov svih vrsta cipola iznosio 440 759 tona. U Jadranu je ukupni ulov 1992. godine iznosio 2 160 tona, a 2002. godine 490 tona (FAO, 2004). Godišnji se ulov svih vrsta cipola uz istočnojadransku obalu procjenjuje na 245 tona (JARDAS, 1996).

Za cipolske vrste u Jadranu mjesto mriješćenja nije poznato. Međutim, kako su se gonade nekih vrsta, posebice cipla bataša na poluotoku Pelješcu i u području delte Neretve, od davnina sušile i takve konzumirale, poznato je vrijeme njegova spolnog sazrijevanja i putevi migracija. Cipol bataš počinje reproduktivnu migraciju iz područja delte Neretve početkom kolovoza, a lovi se uz sjevernu obalu Pelješca od Drača sve do Lovišta. Od davnine se proizvodi i izvrsna sušena ikra «butarga», koja se slala i na austrijski dvor. Međutim, daljnji migratorni put i mjesto mriješćenja nisu nikad istraženi pa se čak smatra da se cipoli bataši mrijeste na ušću Bojane. Međutim, velolučki ribari drže, na osnovi ulova spolno zrelih i izmriješćenih cipola u pojedinim sezonama, da je područje mriješćenja na vrhu Korčule, što se podudara sa starim ušćem Neretve iz razdoblja prije 20 000 godina. MOROVIĆ (1962) navodi da se cipol bataš mrijesti od kolovoza do rujna, a putnik od siječnja do ožujka. MODRUŠAN i sur. (1991), utvrđuju najveći gonadosomatski indeks cipla balavca s ušća Krke u listopadu, nakon čega migrira u otvorene vode na mriješćenje. Za ostale je vrste reproduktivni ciklus u vodama istočnojadranske obale slabo opisan, nisu poznati putevi migracija i područja mriješćenja.

96

CIPOL BALAVAC, Liza ramado

Analizom dobnog sastava populacije cipla balavca na području ušća Neretve, utvrđena je zastupljenost jedinki od 0+ do 8+ godina, s nedostatkom 7+ skupine. Prevladavaju dvogodišnje ribe, s udjelom od 47%; slijede trogodišnje s udjelom 20% i četverogodišnje 15%. Jedinka u prvoj godini starosti bilo je 8%, dok je riba ostalih dobnih kategorija bilo vrlo malo.

U populaciji cipla balavca na području ušća Neretve prevladavale su jedinke ukupne dužine od 30 do 33 cm, a brojne su i ribe koje pripadaju manjim uzrasnim kategorijama, od 27 do 30 cm. Broj jedinka većih od 45 cm znatno se smanjuje, nedostaju veće od 48 cm, uz iznimku jedne velike ribe ukupne dužine od 58 cm.

Vrijednosti gonadosomatskog indeksa za ukupni uzorak cipla balavca tijekom 2003. godine, od siječnja do kolovoza bile su manje od 1%, u rujnu 1,2%, u listopadu su najveće i iznose 5,3%, studenom se smanjuju na 2,2%, a u prosincu su manje od 1%. Od siječnja do rujna GSI ženka cipla balavca gotovo je nepromijenjiv i njegova je vrijednost blizu 0, dok u listopadu značajno raste i iznosi 8%. U studenom se smanjuje na oko 3%, a u prosincu je oko 2%.

Slika 1. Ikra-butarga-ovariji cipla balavca, Liza ramado na području ušća Neretve u listopadu i studenomu kada je vrijednost gonadosomatskoga indeksa veća od 5.

Vrijednosti su GSI mužjaka cipla balavca od mjeseca siječnja do kolovoza bile manje od 0,5%, u rujnu rastu na 1,5%, u listopadu dosežu maksimum od 2,55%. Tijekom studenoga vrijednost GSI pada na 1,52%, a u prosincu je 0,25% (slika 19.). Analiziranjem GSI ženka cipla balavca različite dobi, utvrđeno je da je vrijednost u šestogodišnjih riba najveća i iznosi 12%, dok je ribama od 2 do 5 godina dobi ta vrijednost otprilike nepromijenjiva i iznosi od 3,5 do 5,5%. Vrijednost GSI jedinka starijih od 6 godina opet se smanjuje i osmogodišnjim ribama iznosi 7%.

97

Tijekom istraživanja populacije cipla balavca na području ušća Neretve utvrđeno je prisustvo jedinki starosnih skupina od 0+ do 8+ godina. U populaciji prevladavaju dvogodišnje ribe s 47%-tnim udjelom. Slijede trogodišnje i četverogodišnje jedinke, s udjelima 20%, odnosno 15%. To je slično rezultatima istraživanja populacije cipla balavca iz rijeke Krke gdje su analizirane jedinke bile stare od 1+ do 7+ godina s najzastupljenijim ribama starosne kategorije 3+ (14,2% mužjaka i 19,7% ženki) (MODRUŠAN i sur., 1991). Populacija cipla balavca iz šibenskog akvatorija se sastojala od šest starosnih skupina, od 3+ do 8+. Jedinke koje pripadaju 4+ i 5+ skupinama su bile najzastupljenije, s udjelom 74,6% u ukupnom ulovu (SINOVČIĆ i sur., 1986). U istraživanjima populacije cipla balavca u Obidos laguni (Portugal), 76,9% jedinki je pripadalo prvoj, drugoj i trećoj godini te su autori zaključili da se laguna koristi kao rastilište (MOURA i GORDO, 2000). KOUTRKIS i SINIS (1994) su u Porto-Lagos laguni i jezeru Vistonis, sjeveroistočna Grčka, u populaciji cipla balavca utvrdili prisustvo jedinki starosnih skupina od 0+ do 9+, a najbrojnije su bile od 0+ do 5+ godina.

U populaciji cipla balavca na području ušća Neretve prevladavale su jedinke ukupne dužine od 30-33 cm, a najveća ženka je bila duga 58 cm. Kao najveću dužine koju ova vrsta može dosegnuti u Jadranu, ŠOLJAN (1948) navodi 50 cm, a MOROVIĆ (1957) 40 cm. CATAUDELLA i sur. (1984) bilježe da je najveća dužina cipla balavca u području Mediterana 55 cm, a BEN-TUVIA (1973) 60 cm. Ženka cipla balavca ukupne dužine od 58 cm, predstavlja najveću jedinku ove vrste zabilježenu u Jadranskom i među najvećima u Sredozemnom moru.

Analiza dužinskog sastava populacije cipla balavca na području ušća Neretve ukazuje na razmjerno jednaku brojnost jedinki oba spola u većini uzrasnih kategorija, iako su odnosi u pojedinim kategorijama nejednoliki. Međutim, razlike nisu statistički značajne, osim kod većih uzrasnih kategorija gdje dominiraju ženke. KOTRAKIS i SINIS (1994) su u Porto-Lagos laguni i jezeru Vistonis, sjeveroistočna Grčka, u populaciji cipla balavca utvrdili prisustvo jedinki dužine od 14,6 mm do 39,5 cm. Jednak dužinski rast je zabilježen za ženke i mužjake, iako ženke žive duže i dominiraju među starijim skupinama. Sezona mriješćenja cipla balavca na području ušća Neretve je od listopada do studenog, kada su prikupljene jedinke imale GSI veći od godišnjeg prosjeka, za ukupni uzorak u listopadu vrijednost je iznosila 5,3%, a u studenom se smanjuje na 2,2%. GSI ženki u listopadu ima visoku vrijednost i iznosi 8%, u studenom se smanjuje na 3%, a u prosincu 2%. GSI mužjaka u listopadu doseže maksimalnu vrijednost od 2,55%. MOROVIĆ (1962) bilježi mriješćenje cipla balavca tijekom prosinca. Analizirajući vrijeme pojavljivanja mlađi, KATAVIĆ (1980) navodi razdoblje od kasnog prosinca do veljače kao sezonu mriješćenja cipla balavca. MODRUŠAN i sur. (1991) utvrđuju da u području estuarija rijeke Krke cipol balavac ima najveće vrijednosti GSI početkom listopada, 1,42% za mužjake i 4,61% za ženke. Budući da odrasle jedinke nisu prisutne u uzorcima od kraja listopada do kraja siječnja, isti autori zaključuju da jedinke migriraju na otvoreno more. Nedostatak jedinki s gonadama u konačnom stadiju zrelosti unutar lagune dokazuje da se mrijeste na otvorenom moru i neke se kasnije vraćaju zbog ishrane (MOURA i GORDO, 2000). Prema analizama GSI, sezona mriješćenja cipla balavca u Akgöl-Paradeniz laguni (Turska) je studeni-prosinac, kada je GSI iznosio 16,67%, odnosno 11,67% (ERGENE, 2000). SALEM i MOHAMMAD (1983) za populaciju cipla balavca u Crocodile jezero u Egiptu, navode razdoblje reprodukcije listopad, studeni i prosinac, ali GSI je znatno manji, 2,2%, 4,3% i 2,2%.

98

SLASTENKO (1956) navodi da je sezona mriješćenja cipla balavca u Crnom moru od srpnja do rujna. HELDT (1948) određuje razdoblje od listopada do prosinca kao sezonu mriješćenja cipla balavca u Tunisu. YERLI (1991) je utvrdio intenzivno razdoblje reprodukcije populacije cipla balavca u Koycegiz laguni (Turska) tijekom studenog i prosinca, kada je GSI iznosio 18,96% i 16,17%. U različitim geografskim područjima zabilježene su i različite sezone mriješćenja za istu vrstu. Tako, CLARIDGE i POTER (1985) u Bristolskom kanalu određuju sezonu mriješćenja cipla balavca od travnja do lipnja. Cipoli ne mogu zaokružiti reproduktivni ciklus u području estuarija. U ovarijima, rano dozreli oociti s formiranim uljnim kapljicama nađeni su samo kod riba koje su bile pred napuštanjem estuarija. Iako su nađeni mužjaci sa gonadama punim sjemena, nikad nisu nađeni mužjaci s potrošenim gonadama, prije povratka s mriješćenja za vrijeme kasne zime i proljeća. Zadržavanje mužjaka u fazi predmriješćenja se objašnjava nesposobnošću ženke da zatvori gametogenezu unutar područja estuarija. To uvjetuje njihovu migraciju na otvoreno more zbog potrebe za stalnom temperaturom i salinitetom kao preduvjetima mriješćenja (FARRUGIO, 1975; NASH i KONINGSBERGER, 1981).

13B13BCIPOL ZLATAC, Liza aurata

Analizom populacije cipla zltca na području ušća Neretve, utvrđeno je prisustvo jedinki starih od 0+ do 7+ godina. U ukupnom uzorku prevladavale su trogodišnje ribe s 37%-tnim i dvogodišnje s 27%-tnim udjelom; jednogodišnje ribe su bile zastupljene s 11,7%, četverogodišnje s 10,2% i petogodišnje jedinke s udjelom 9,7%. Ribe starosne strukture 0+ i 7+ su bile zastupljene s malim udjelom, 1,4%, odnosno 0,8%

U populaciji cipla zlatca na području ušća Neretve dominiraju jedinke dužinskih kategorija od 29 do 31 cm. U populaciji sve su jedinke veće od 20 cm, a ribe dužinskih kategorija iznad 40 cm se pojavljuju samo povremeno.

Dužinski sastav populacije po spolovima pokazuje da mužjaci izrazito prevladavaju u manjim dužinskim kategorijama, od 20 do 30 cm, dok u svim ostalim prevladavaju ženke. U dužinskim kategorijama većim od 38 cm sve utvrđene jedinke su ženke. Gonadosomatski indeks ženki i mužjaka cipla zlatca na području ušća Neretve tijekom razdoblja od studenog do lipnja ima vrijednost manju od 1% Do blagog povećanja GSI-a kod ženki dolazi u srpnju, kada iznosi 1,2%. Do većeg porasta dolazi u kolovozu kada je GSI ženki 3,6%, mužjaka 0,98%, a ukupnog uzorka 1,85%. Najveće vrijednosti ima u rujnu, kada za ženke iznosi 5,5%, mužjake 1,8% i ukupni uzorak 3,6%. Tijekom listopada GSI je kod oba spola još uvijek veći od 1% .

Analizom dobnog sastava populacije cipla zlatca na području ušća Neretve, utvrđeno je prisustvo jedinki od 0+ do 7+ godina. U ukupnom uzorku prevladavale su trogodišnje ribe s 37%-tnim i dvogodišnje s 27%-tnim udjelom. KRALJEVIĆ i DULČIĆ (1996), tijekom istraživanja populacije cipla zlataca na ušću rijeke Mirne utvrđuju sedam starosnih skupina, od 3+ do 8+ i 11+. U uzorcima cipla zlatca u šibenskom zaljevu su bile prisutne starosne kategorije 2+, 3+ i 5+, od čega su jedinke 2+ dobi bile zastupljene s udjelom 87,7% u ukupnom uzorku (MODRUŠAN i sur., 1988). U istraživanjima u Obidos laguni, Portugal (MOURA i GORDO, 2000), utvrđeno je da najveći udio jedinki cipla zlatca (62,5%) pripada prvoj, drugoj i trećoj godini života.

99

U populaciji cipla zlatca na području ušća Neretve prevladavaju jedinke dužinskih kategorija od 29 do 31 cm, ribe iznad 40 cm se pojavljuju samo povremeno. Analizom dužinskog sastava populacije odvojeno po spolovima, utvrđeno je da mužjaci izrazito prevladavaju u dužinskim kategorijama od 20 do 30 cm, a u ostalim ženke. Mužjaci nisu zabilježeni iznad 38 cm, a najveća ženka je imala ukupnu dužinu 48,7 cm što je vrlo blizu maksimalne ukupne dužine zabilježene u Jadranu. Naime, JARDAS (1996) navodi da je najveća vrijednost u Jadranu do 50 cm. Na ušću rijeke Mirne navedene vrijednosti u istraživanjima KRALJEVIĆA i DULČIĆA (1996) su se kretale u rasponu od 21cm do 41,8 cm. Do porasta GSI ukupnog uzorka cipla zlatca na području ušća Neretve dolazi u kolovozu i iznosi 1,85%, kod ženki je 3,6%, a kod mužjaka 0,98%. GSI je najveći u rujnu, za ženke 5,5%, mužjake 1,8% i ukupni uzorak 3,6%. Tijekom listopada GSI je kod oba spola još uvijek veći od 1%. Cipol zlatac iz Klisova lagune (Grčka) ima najveći gonadosomatski indeks u rujnu, gonade su u ovom stadiju sve do studenog, što ukazuje na produženo razdoblje mriješćenja. GSI je ispod 1% tijekom zime i proljeća, počinje rasti u kolovozu, i najveći je u rujnu kada iznosi 5,32% za ženke i 2,78% za mužjake (Hotos i sur., 2000). U laguni Tartous (Sirija) kod cipla zlatca je zabilježen rast gonada i sezona mriješćenja u razdoblju listopad-studeni (HAMMOUD i SAAD, 1998).

Značajke reproduktivnog ciklusa cipla zlatca na navedenim postajama ukazuju na sličnost razdoblja mriješćenja i vrijednosti GSI s populacijom na području ušća Neretve.

CIPOL BATAŠ, Mugil cephalus

Analizom populacije cipla bataša na području ušća Neretve, utvrđeno je prisustvo jedinki od 1+ do 9+ godina dobi, s nedostatkom riba koje pripadaju 7+ skupini. U uzorcima prevladavaju dvogodišne ribe s udjelom 48%, slijede trogodišnje jedinke s 20%, jednogodišnje s 11%, dok su one što pripadaju ostalim starosnim kategorijama bile prisutne s vrlo malim brojem.

Analiza uzrasne strukture populacije cipla bataša na području ušća Neretve pokazuje da su najbrojnije jedinke dužinskih kategorija od 29 do 35 cm. Potpuno nedostaju jedinke ukupne dužine od 21 cm do 25 cm, između 50 cm i 53 cm te od 54 cm do 59 cm. Analiza dužinskog sastava populacije cipla bataša, odvojeno po spolovima, pokazuje izrazito prevladavanje ženki koje pripadaju manjim uzrasnim kategorijama, od 17 cm do 22 cm i svim uzrasnim kategorijama većim od 45 cm. Mužjaci izrazito prevladavaju u uzrasnim kategorijama od 25 do 29 cm. U uzrasnim kategorijama između 29 i 39 cm ukupni odnos spolova je 1:1. Tijekom najvećeg razdoblja godine, od rujna do lipnja, gonadosomatski indeks ženki cipla bataša na području ušća Neretve je manji od 1%. Do naglog razvoja gonada i porasta GSI došlo je u srpnju kada iznosi 3,8%, a kulminira u kolovozu s vrijednosti 14%. Prosječni GSI mužjaka samo u kolovozu prelazi 1%, kada njegova vrijednost iznosi 2,2%. Vrijednost GSI ukupnog uzorka se povećava u srpnju, kada iznosi 2%, a najveći je u kolovozu, 8,1%, nakon čega se naglo smanjuje. Tijekom jeseni uzorkovane su jedinke s potpuno ispražnjenim gonadama.

100

Analiza uzrasne strukture ukazuje na najveću brojnost jedinki veličinskih kategorija od 29 do 35 cm. Potpuno nedostaju jedinke ukupne dužine od 21 do 25 cm, između 50-53 mm i 54-59 cm. Najveća ženka je imala ukupnu dužinu 59,5 cm. JARDAS (1996) navodi kao najveću ukupnu dužinu 75 cm, iako najčešće ne prelazi 50 cm. Tijekom najvećeg razdoblja godine, od rujna do lipnja, GSI cipla bataša na području ušća Neretve je bio manji od 1%. Do naglog razvoja gonada i porasta GSI je došlo u srpnju kada vrijednost kod ženki iznosi 3,8%, a maksimum doseže u kolovozu (14%). Prosječni GSI mužjaka samo u kolovozu prelazi 1%, kada njegova vrijednost iznosi 2,2%. Tijekom jeseni uzorkovane su jedinke s potpuno ispražnjenim gonadama. MOROVIĆ (1962) proučavajući populaciju cipla bataša u uvali Pantan, kao sezonu mriješćenja bilježi srpanj i kolovoz. KEITH i ALLARDI (2001) navode razdoblje od srpnja do studenog, kao sezonu razmnožavanja cipla bataša u francuskim vodama Mediterana i Atlantika. U tropskim vodama Australije vrijeme mriješćenja bataša traje od ožujka do rujna (KAILOLA i sur., 1993), a na Havajima od prosinca do veljače (HONEBRINK, 1990). Vrijednosti GSI cipla bataša su značajno veće od GSI cipola balavca i zlatca. Zbog toga je jasno zašto se tradicionalno cijene i proizvode sušene gonade gotovo isključivo od cipla bataša.

U području Mediterana sezona mriješćenja je od srpnja do prosinca (ABRAHAM i sur., 1966; BRUSLE, 1981) ovisno o salinitetu i zemljopisnom položaju. Cipol bataš ima sinkrono sazrijevanje jajnika i obično se mrijesti jedan put godišnje (GREELEY i sur., 1987). BRUSLE (1981) navodi mogućnost postojanja više od jednog mriješćenja u sezoni kod mediteranskih cipola u toplijim vodama. U većem dijelu godine gonade sve tri vrste cipola su u stanju mirovanja, kada nema značajnih morfoloških promjena, niti spolne stanice iskazuju značajniji rast. Cijeli razvoj, od primarnog rasta oocita, vitelogeneze i završnog spolnog sazrijevanja kod ženki i spermatogeneze i spermijacije kod mužjaka se odvija tijekom tri mjeseca. Kod cipla bataša od lipnja do kolovoza, cipla zlatca od srpnja do rujna, te cipla balavca od kolovoza do listopada. Tijekom tri mjeseca aktivnog razvoja ovarija odvijaju se dva paralelna procesa: novačenje novih oocita proliferacijom iz oogonijalnog tkiva i njihov rast do veličine od 50-60 µm, te vitelogeneza i završno sazrijevanje oocita. Slična pojava kod jadranskih riba je opisana i za kirnju golemu, Epinephelus marginatus kod koje se ovaj proces odvija od lipnja do kolovoza, uz postojanje istih paralelnih procesa u ovarijima (GLAMUZINA, 1998).

SASTAV CIPALSKE MLAĐI NA UŠĆU NERETVE Tijekom razdoblja istraživanja cipalske mlađi na području ušća Neretve, ukupno je prikupljeno 4540 jedinki, pri čemu je značajno dominirao cipol dugaš s udjelom 69% (3160 jedinki). Cipol zlatac je bio zastupljen s 14% (642 jedinke), cipol balavac s 11% (508 jedinki). Udio ostale dvije vrste je značajno manji, cipla bataša 4% (160 jedinki) i cipla putnika 2% (70 jedinki).

Mlađ cipla balavca je prvi put uočena krajem veljače u luci Ploče, gdje je bila prisutna tijekom sljedećih 80-tak dana, najčešće uz samu rivu blizu kanalizacijskih otvora i ispusta oborinskih voda, na područjima snižene slanosti. Mlađ se uglavnom kretala u manjim plovama od 10-50 jedinki, u površinskom sloju vode (0-20 cm). Početkom travnja prikupljena je mlađ na postaji Rogotin, kada je površinski sloj vode

101

imao vrlo nisku slanost (0-1 psu). Srednja ukupna dužina ulovljenih riba je iznosila 22,16 mm. Na navedenoj postaji mlađ cipla balavca nije više pronađena, što je u svezi s naglim smanjivanjem dotoka slatke vode (poradi zatvaranja uzvodnih brana hidrocentrala na Neretvi) i prodora slane vode u donje slojeve poradi plime.

Tijekom cijelog razdoblja novačenja, u svim uzorcima (s izuzetkom svibnja) bile su prisutne jedinke najmanje uzrasne kategorije, od 15-20 mm. To ukazuje da se mlađ cipla balavca novačila na području ušća Neretve, s najvećim udjelom u luci Ploče, tijekom razdoblja od kraja veljače do kraja travnja. U svim uzorcima je neprestano bila prisutna i nešto veća mlađ (20-25 mm), što pokazuje da je i ranije stigla na područje ušća, ali nije migrirala prema području niže slanosti kao što je luka Ploče. Pojava mlađi cipla balavca srednje ukupne dužine od 19 mm pokazuje dobru prilagodbu na nižu slanost, kada počinju migracije u staništa bliža izvorima slatke vode (rijeke, kanalizacije, oborinske vode, i sl.).

Slika 2. Mlađ cipola zlatca, Liza aurata, cipola bataša, Mugil cephalus,

cipola balavca, Liza ramado i cipola dugaša, Liza saliens.

Mlađ cipla zlatca je prvi put ulovljena u listopadu pri ukupnoj dužini od 15-25 mm. Najmanja mlađ ukupne dužine od 15-20 mm se ulovljavala i u studenom, prosincu i siječnju. U lovinama su dominirale jedinke ukupne dužine od 20-30 mm, a od veljače 30-40 mm. Najviše jedinki je prikupljeno u siječnju. Novačenje mlađi, analizirano po kriteriju prisutnosti najmanje dužinske kategorije od 15-20 mm u uzorcima, traje od listopada do siječnja, nakon čega dominiraju ribe dužinskeih kategorija od 20-40 mm. Mlađ cipla bataša je prvi put uočena i uzorkovana tijekom rujna na postajama luka Ploče i ušće Kanala te u studenom na pješčanim plažama ušća Neretve i ušća Male Neretve. Najmanje uzrasne kategorije od 10-15 mm ukupne dužine pojavljuju se u rujnu i listopadu, a u daljnjim uzorcima nisu utvrđene. Mlađ cipla bataša boravi u luci Ploče tijekom dva mjeseca, u rujnu i listopadu, nakon čega u uzorcima izostaje, naknadno se pojavljuje na pješčanim plažama lijeve obale ušća Neretve i to u malom broju.

102

U rujnu i listopadu u uzorcima je dominirala mlađ cipla bataša ukupne dužine manje od 20 mm, a u uzorcima u studenom veće od 25 mm. U rujnu je prikupljena mlađ bila ukupne dužine od 10 mm do 25 mm te možemo pretpostaviti da se pojavila i nešto ranije, ali nije uzorkovana na istraživanim postajama. Tijekom boravka u luci Ploče je manja mlađ, ukupne dužine od 10-20 mm, uglavnom boravila uz rivu u blizini ispusta kanalizacijskih i oborinskih voda, dok se veća ulovljavala tijekom uzvodnih migracija u slatke vode (Crna rijeka, jezero Birina). Migracije su zabilježene do kraja listopada, nakon čega, poradi većih dotoka hladnije slatke vode, mlađ nije prisutna na istraživanim postajama. Mlađ cipla bataša manja od 20 mm je zabilježena samo na desnoj obali delte Neretve, dok se vrlo mali broj veće mlađi u studenom pojavio na prostoru pješčanih plaža lijeve obale. Mlađ cipla putnika se prvi put pojavila u lovinama u svibnju na dvije postaje; luka Ploče i ušće Kanala. U luci Ploče prikupljeno je 28 jedinki ukupne dužine od 20-25 mm, 16 jedinki od 25-30 mm i 3 ribe od 30-35 mm. Na ušću Kanala ulovljeno je 16 jedinki ukupne dužine od 20-25 mm i 7 jedinki od 25-30 mm. Mlađ ove vrste nije bila prisutna u lovinama na istraživanim postajama tijekom ostalih mjeseci. Na šest istraživanih postaja tijekom kolovoza najviše mlađi je ulovljeno na ušću Kanala i ušću Male Neretve. Manji broj je prikupljen u luci Ploče i području ušća Neretve. Mlađ cipla dugaša je uzorkovana i u uvali Bistrina, ali u manjem broju. Na slatkovodnoj postaji Rogotin tijekom kolovoza je ulovljena mlađ cipla dugaša najmanjih uzrasnih veličina od 10-25 mm. Mlađ cipla dugaša, ukupne dužine od 10-20 mm, u malom broju je prvi put prikupljena tijekom srpnja. Najveći broj jedinki je ulovljen u kolovozu, a zatim u rujnu Tijekom rujna mlađ cipla dugaša dominira na području pješčano-muljevitih plaža na ušću Male Neretve, ušću Neretve i ušću Kanala. U uzorcima dominira uzrasna kategorija od 15-20 mm, dok se udio najmanje mlađi od 10-15 mm značajno smanjuje u odnosu na kolovoz. Mlađ tijekom rujna nije utvrđena na slatkovodnoj postaji Rogotin. Već u kolovozu u uzorcima se mogu pronaći jedinke ukupne dužine od 10 do 40 mm, što ukazuje na veliku brzinu rasta jedinki navedene vrste. To je u svezi s izrazito visokim temperaturama na postajama novačenja, koje često prelaze i 30°C. Novačenje mlađi cipla dugaša na području ušća Neretve, uzimajući u obzir ulov najmanjih jedinki, je od srpnja do rujna, s najvećim udjelom u kolovozu. Od listopada u uzorcima nisu zabilježene uzrasne kategorije manje od 15 mm, što ukazuje da je novačenje završeno.

MIGRACIJE MLAĐI Utvrđeno je da se mlađ svih istraživanih cipolskih vrsta uglavnom grupira na četiri odabrane postaje čije su značajke više vrijednosti saliniteta. Početak migracija cipolske mlađi u slatke vode prvi put je zabilježen u svibnju kada je manji broj jedinki cipla balavca prikupljen na postaji Rogotin. Od svih vrsta najviše je migrirao cipol dugaš, počevši od srpnja pa sve do rujna. Zapažene su slične migracije i cipla bataša tijekom rujna. U razdoblju od listopada do svibnja nisu utvrđene migracije cipolske mlađu u gornje slatke i manje bočate vode estuarija Neretve. Glavni migracijski put cipolske mlađi je od ušća Kanala do Rogotina, kroz umjetni kanal prokopan prije 40-ak godina. Manji dio mlađi migrira iz luke Ploče u

103

slatkovodna područja donjeg toka Crne rijeke, uzvodno od njezina ušća u Pločama. Nisu utvrđene migracije cipolske mlađi u glavnom toku Neretve, koju karakteriziraju niske temperature vode i tijekom ljeta (najviše do 17-18 °C) te brze površinske strujeTijekom ljeta i u vrijeme plime, površinski sloj vode u Kanalu ima značajke morske vode, što

Slika 3. Putovi migracija cipalske mlađi nakon mriješćenja u moru na

područja rastilišta ušća Neretve (1. luka Ploče;2. ušće Kanala i laguna Parila; 3. ušće Neretve; 4. ušće Male Neretve; 5. jezero Vlaška i Crna Rika)(bijele strjelice- pretpostavljeni putovi i crne strjelice- utvrđeni putovi migracija cipalske mlađi)

omogućava uspješne migracije u gornje tokove estuarija Neretve. U vrijeme oseke, u površinskom sloju prevladava slatka voda te se mlađ vraća natrag u more. Migracije cipolske mlađi tijekom ljeta su dnevne, mlađ u podnevnim satima s plimom ulazi u gornje vodotokove, a predvečer se nastupanjem oseke mlađ vraća na morske postaje.

104

Prvo pojavljivanje mlađi cipla dugaša u luci Ploče je utvrđeno u kolovozu, kada je srednja vrijednost ukupne dužine jedinki iznosila 15 mm. Nakon što je narasla do ukupne dužine 20 mm, mlađ se s područja više kretala prema područjima niže slanosti, a jedan dio je bio neprestano prisutan uz rivu. Krajem rujna u Pločama se prvi put pojavila mlađ cipla bataša ukupne dužine od 14 mm do 21 mm, gdje je bila prisutna tijekom listopada i studenog. Mlađ cipla balavca se u luci Ploče prvi put pojavila u veljači, gdje je boravila 2-3 mjeseca, formirala je manje plove, a povećanjem temperature, smanjenjem dotoka slatke vode, počela je migraciju u kanale i slatke vode. Nakon što su jedinke narasle do ukupne dužine od 25 mm, uglavnom su se pojavljivale pojedinačno ili u malim skupinama od 2-3 ribe. U luci Ploče nije utvrđeno prisustvo mlađi cipla zlatca koja se u ovom razdoblju lovila na pješčanim plažama ušća Neretve. Tijekom svibnja lovljena je mlađ cipla putnika ukupne dužine od 21 mm do 30 mm. Sve utvrđene vrste imale su isti obrazac ponašanja i migracija za vrijeme boravka na prostoru luke Ploče. Preferirale su dio luke s unosima slatke kanalizacijske i oborinske vode, pliće zone do 2 m dubine i najčešće su boravile na samo nekoliko metara od obale, često oko čamaca zaštićene od sunca. Nisu pronađene na dubljim područjima luke sa višim salinitetom. Vode u kojima se pojavljivala mlađ su zagađenije, ali znatno bogatije organskom tvari. Tijekom jutra za vrijeme oseke, mlađ je uglavnom boravila u luci, a dolaskom plime je migrirala u slatke vode kroz postojeći kanal.

Ušće Male Neretve predstavlja stanište nekoliko vrsta mlađi cipola. Cipol dugaš, ukupne dužine od 20 mm do 20 cm, je na navedenom prostoru boravio tijekom cijele godine. Sredinom listopada se pojavila mlađ cipla zlatca, koji preferira pješčana dna, za razliku od cipla dugaša koji se nalazio i na područjima s muljevitom podlogom. Obje vrste stalno koegzistiraju na ovom prostoru tijekom zimskog razdoblja, kada je rast usporen poradi niskih temperatura. Zabilježeno je i prisustvo cipla balavca. Povremeno se ulovio i cipol bataš, dok prisustvo cipla putnika nije potvrđeno.

Na postaji ušće Neretve se nalazi uglavnom fina muljevita podloga gdje je u potpunosti dominirao cipol dugaš tijekom cijele godine, od ukupne dužine 15 mm pa sve do adultnih veličina. Samo se na dijelovima uz samo ušće, području pješčanih plaža fine granulacije, lovila i mlađ cipla zlatca, slično kao na ušću Male Neretve. Na ovoj postaji, osobito tijekom ljetnih mjeseci, nalazile su se velike količine mlađi cipla dugaša, dok druge vrste nisu utvrđene.

Na postaji Crna rijeka u Rogotinu su analizirane migracije cipolske mlađi tijekom cijele godine. Mogu se generalno odvojiti dva razdoblja:

a) razdoblje listopad - travanj: karakterizirali su ga veliki dotoci slatke vode, brze struje, niska slanost, niska temperatura, što je onemogućavalo i spriječavalo migriranje mlađi.

b) Razdoblje: kraj travnja - kraj listopada: obilježavali su ga manji dotoci slatke vode i prodori mora tijekom plime u poslijepodnevnim satima, uz povećanje slanosti i temperature. Povremene migracije su uočene već u travnju, ali samo kod većih prodora morske vode, koji nisu bili pravilni. Migracije su imale dnevni karakter, bile su povezane s promjenama plime i oseke te su se mogle predvidjeti. Mlađ je uvijek migrirala uz samu obalu, pri površini (najmanja mlađ) do dubine od pola metra (odraslija mlađ).

105

17B17BVREMENSKE I PROSTORNE ZNAČAJKE NOVAČENJA CIPALSKE MLAĐI

Tijekom razdoblja istraživanja mlađi na području ušća Neretve, ukupno je prikupljeno 4540 jedinki, pri čemu je značajno dominirao cipol dugaš s udjelom 69% (3160 jedinki). Cipol zlatac je bio zastupljen sa 14% (642 jedinke), cipol balavac s 11% (508 jedinki). Udio ostale dvije vrste je značajno manji, cipla bataša 4% (160 jedinki) i cipla putnika 2% (70 jedinki).

U istraživanjima KATAVIĆA (1980) na području srednjeg Jadrana također je dominirala mlađ cipla dugaša (46,7%). Udio ostalih vrsta je: balavac (19,3%), bataš (18,7), putnik (9,4%) i zlatac (5,9%). JUG-DUJAKOVIĆ (1988) analizom populacije cipolske mlađi u šibenskom priobalju utvrđuje da je cipol dugaš prisutan s udjelom 37,8%, cipol zlatac 22,6%, cipol putnik 17,2%, cipol balavac 16,7% i cipol bataš 5,3%. U obalnom području Crne Gore u uzorcima cipolske mlađi utvrđena je zastupljenost bataša s 22,9%, dugaša 22,4%, balavca 22,04%, zlatca 20,51% i putnika 12,06% (HEGEDIŠ i sur., 1998). Nalazi mlađi cipla dugaša na području ušća Neretve predstavljaju njegovu najveću zastupljenost u ukupnim ulovima zabilježenima uzduž istočno-jadranske obale.

Istraživanja u područjima estuarija rijeka Strymon i Rihios u Grčkoj su pokazala da je od sve mlađi najbrojnija od cipla balavca (KOUTRAKIS, 2004), sa zastupljenošću 54,4% u ukupnom ulovu. Rasprostranjenost cipla balavca je bila veća u područjima niže slanosti (0-13 psu). Cipol dugaš je bio najbrojniji na području niskog saliniteta (0-3 psu), gdje je predstavljao 84,9% ukupnog ulova.

Međutim u području Porto Lagos lagune i jezera Vistonis (Grčka) u ukupnom ulovu cipolske mlađi su dominirali cipol putnik (35,19%) i cipol dugaš (30,28%), te cipol balavac (25,98%). Udjeli ostale dvije vrste su znatno manji, cipla zlatca (7,42%) i bataša (1,13%) (KOTRAKIS i sur., 1994). U uzorcima cipolske mlađi u području Bardawil lagune dominirao je cipol zlatac (38,6%), zatim cipol balavac (26,15%) te cipol dugaš (21,57%). Udjeli ostale dvije vrste su znatno manji, cipla putnika 12,36% i cipla bataša 1,32% (ZISMANN i BEN-TUVIA, 1975).

Vidljivo je da je sastav cipolske mlađi značajno različit na istraživanim postajama, uz dominaciju pojedinih vrsta. Sve istraživane postaje se razlikuju po ekološkim čimbenicima, posebice temperaturi i slanosti, tipu dna, strujanjima i vegetaciji. Cipolska mlađ pojedinih vrsta preferira pojedine tipove dna, od muljevitih, glinovitih do pješčanih (MARIANI i sur., 1987). Primjer je cipol balavac koji je na području estuarija Neretve ulovljen samo u luci Ploče. Prvo pojavljivanje mlađi ovisi o razdoblju mriješćenja i udaljenosti područja mriješćenja od obale, jer su plutajuća jaja i ličinke nošena morskim strujama (ROSSI, 1986). Istraživanjem u estuariju rijeke Po je utvrđeno da migracije prema obali pokazuju dva pika kroz godinu. Jesensko-zimski pik je karakteriziran prvom pojavom cipla dugaša (kolovoz do rujan) i bataša kasnije u studenom i prosincu; proljetni pik je karakteriziran ulaskom mlađi cipla balavca i zlatca (ožujak do svibanj) i prvo pojavljivanje mlađi cipla putnika (svibanj do lipanj). Različita vremena prve migracije u obalne vode za istu vrstu u različitim područjima nisu samo djelomično rezultat aktualnih promjena u okolišu nego i zbog razlike u udaljenosti područja mriješćenja i temperature obalne vode (ROSSI, 1986).

106

Na području estuarija Neretve utvrđeno je novačenje cipla balavca tijekom veljače i ožujka, cipla putnika tijekom srpnja, cipla dugaša tijekom srpnja, kolovoza i rujna, cipla bataša tijekom rujna i listopada, te cipla zlatca u listopadu, studenom i prosincu.

Tijekom istraživanja na području ušća Neretve, mlađ cipla bataša je prvi put zabilježena krajem rujna na postaji Ploče, pri ukupnoj dužini od 14 do 21 mm. JUG-DUJAKOVIĆ (1988) u šibenskom priobalju također bilježi prvu pojavu ove vrste tijekom rujna. U istraživanjima u šibenskom zaljevu (KATAVIĆ, 1980), cipol bataš je bio prisutan sa 18,7%-tnim udjelom u ukupnom ulovu mlađi. Najbrojniji je tijekom prosinca, sa 78%-tnim udjelom. Nešto niže vrijednosti su bilježene tijekom studenog (56,4%) i listopada (53%). Prva pojava je zabilježena tijekom rujna, kada je dužina mlađi iznosila između 18 i 26 mm. U prosincu su zabilježene jedinke dužine 33 mm, a u ožujku je njihova dužina iznosila 46 mm. U vodama Crne Gore mlađ bataša se novači u kasno ljeto i jesen (HEGEDIŠ i sur., 1998).

Mlađ cipla bataša se pojavljuje u Bardawil laguni od lipnja do siječnja s pikom pojavljivanja tijekom listopada i studenog (ZISMAN i BEN-TUVIA, 1975). Duž izraelske obale pronađena je samo u blizini izvora slatke vode (ZISMANN, 1981) i niti jedna nije ulovljena na zaklonjenim mjestima niti na otvorenim plažama morske obale. Prema istraživanjima KOUTRAKIS i sur., (1994), u području Porto-Lagos lagune u Grčkoj, mlađ cipla bataša se pojavljuje zadnja u godini. Iako su najmanje jedinke uzorkovane u listopadu, najveća brojnost je zabilježena u studenom. Za vrijeme jeseni formira plove sa ciplom dugašom. Predstavlja najmanji udio ukupnog ulova cipolske mlađi.

Tijekom istraživanja na području delte Neretve mlađ cipla balavca je prvi put zabilježena krajem veljače u luci Ploče, na staništima snižene slanosti i pri veličinama od 19-23 mm. To se podudara s rezultatima JUG-DUJAKOVIĆ (1988) u području šibenskog priobalja, koji također bilježi prvu pojavu krajem veljače, pri čemu je srednja ukupna dužina jedinki bila 22,5±0,5 mm. Tijekom istraživanja KATAVIĆ (1980) bilježi 19,3% jedinki ove vrste u ukupnom uzorku. U uvali Pantan, najveći broj jedinki je ulovljen tijekom proljetnih mjeseci, kada im je srednja ukupna dužina iznosila 30 mm. Samo su pojedine jedinke prikupljene na staništima daleko od izvora slatke vode. Tijekom ožujka KATAVIĆ (1980) prikuplja jedinke ukupne dužine u rasponu od 23 do 32 mm. Tijekom travnja i svibnja, minimalna ukupna dužina tijela se kretala u rasponu od 20 do 28 mm.

Mlađ cipla balavca tijekom prvih 40-50 dana novačenja pokazuje slab ili negativan rast. Razlog može biti činjenica da se dolazak nove mlađi odvija tijekom duljeg razdoblja od jednog mjeseca, tako da je u uzorcima u prvih trideset dana prisutna netom unovačena mlađ, koja značajno utječe na statističku srednju vrijednost. Nakon što se sva mlađ unovači, dolazi do realnog povećanja prosječne ukupne dužine cijele populacije mlađi, što se očituje i u statistički bržem rastu. Ovo indirektno ukazuje da se sva mlađ unovači tijekom četrdeset dana, te je prema tome i sezona mriješćenja balavca sličnog trajanja. Drugi razlog može biti fiziološki, odnosno «energetski troškovi» prilagodbe mlađi na nove životne uvjete posebice sniženih slanosti mogu biti veći, nego što se dobije ishranom na novim staništima. Treći razlog su niske temperature tijekom veljače i ožujka, od 10-12°C, za koje je i poznato da su preniske za značajniji prirast mlađi morskih riba, kao što je slučaj kod lubina u umjetnim uvjetima uzgoja (KATAVIĆ, 1984).

107

Analizirajući dužinsku strukturu mlađi cipla balavca KATAVIĆ (1980), zaključuje da se sezona novačenja proteže kroz nekoliko mjeseci i završava u travnju. U Porto-Lagos laguni, Grčka cipol balavac se prvi put pojavljuje u siječnju, pri standardnoj dužini od 14,6 do 18,3 mm, kada ima najveći stupanj novačenja. Tijekom veljače i ožujka jedinke ove vrste nisu bile prisutne u uzorku. Ponovno se pojavljuju u travnju s manjom brojnošću i neznatno većom srednjom dužinom. Mlađ se i dalje pojavljuje tijekom svibnja i lipnja, sa svega nekoliko jedinki ulovljenih tijekom srpnja i kolovoza. U narednim mjesecima u uzorcima nije zabilježena mlađ cipla balavca (KOUTRAKIS i sur., 1994).

Na ušću Neretve mlađ balavca nije zabilježena na tipičnim lagunarnim staništima pri samo ušću, niti su ulovljene ribe manje od 19 mm. Ovo pokazuje da se prilikom budućih istraživanja mora odabrati više postaja, a ne samo «tipične», ili da mlađ balavca prije migracija u zaslađena staništa ne boravi u plitkim zonama plaža i lagune, gdje su temperature često vrlo niske (8-9°C), nego u dubljim područjima livada morske cvjetnice, Cymodocea nodosa, gdje je uzorkovanje otežano.

Duž izraelske obale mlađ cipla balavca se pojavljuje za vrijeme druge polovice siječnja, dostižući najveću vrijednost krajem veljače i početkom ožujka (ZISMAN i BEN-TUVIA, 1975). U jezeru Edku (Egipat) prvo pojavljivanje je zabilježeno tijekom studenog (El-ZARKA i sur., 1970). Jasno je da su radi većih godišnjih temperatura u južnom Mediteranu (npr. Tunis, Egipat, Izrael) u odnosu na sjeverni, pa tako i Jadran, vremena mriješćenja pojedinih vrsta pomaknuta mjesec-dva ranije. Takav je recimo slučaj kod olige, Atherina boyeri (GON i BEN-TUVIA, 1983; BARTULOVIĆ, 2003).

U Obidos laguni, Portugal, najveći dio mlađi se pojavljuje tijekom srpnja, dakle značajno kasnije nego u Mediteranu (MOURA i GORDO, 2000). Isti autori uspoređuju razdoblje novačenja mlađi s ostalim područjima Portugalske obale (ARRUDA i sur., 1991) i utvrđuju da ne postoji razlika.

Tijekom naših istraživanja na području ušća Neretve mlađ cipla zlatca se pojavila sredinom listopada. Prva pojava navedene vrste u šibenskom priobalju je zabilježena tijekom prosinca (JUG-DUJAKOVIĆ, 1988). KATAVIĆ (1980) u obalnom području srednjeg Jadrana bilježi navedenu vrstu u ožujku, pri najmanjoj ukupnoj dužini 29 mm. Prisutna je sa svega 5,9%-tnim udjelom u ukupnom uzorku. Tijekom travnja i svibnja minimalna ukupna dužina je iznosila 35, odnosno 45 mm, sa srednjim vrijednostima 39, odnosno 54 mm. Tijekom ovih mjeseci mlađ cipla zlatca je bila zastupljena s 12,3%, odnosno 31,4% udjelom u ukupnom uzorku. KATAVIĆ (1980) ovu vrstu bilježi najčešće u uzorku zajedno s cipolima dugašem i putnikom.

Mlađ cipla zlatca, dužine od 18 do 28 mm se duž obale Izraela prvi put pojavljuje u drugoj polovici siječnja (ZISMAN i BEN-TUVIA, 1975), a u Obidos laguni, Portugal (MOURA i GORDO, 2000) u velikim količinama tijekom svibnja. MOURA i GORDO (2000) uspoređuju vrijeme novačenja u Obidos laguni (Portugal) s područjima engleskih voda (REAY, 1987), Biskajskim zaljevom (ARNE, 1938) i Aveiro lagunom (ARRUDA i sur., 1991) i zaključuju da je svibanj najvažniji mjesec za novačenje mlađi. U Porto-Lagos laguni, Grčka prva se mlađ, dužine od 16,9 do 24,3 mm pojavljuje u studenom, ali u malom broju. Najbrojnija je tijekom ožujka pri dužini od 22,5 do 35,5 mm. Od studenog do ožujka mlađ se ne pojavljuje, a rast je usporen zbog niske temperature. Iako je tijekom studenog srednja vrijednost ukupne dužine iznosila 22±1,7 mm, u ožujku je bila svega 26± 41,9 mm. Mlađ se ponovno pojavljuje u travnju, ali s

108

manjom brojnošću i najvećim rastom. Tijekom svibnja mlađ se više ne pojavljuje u uzorcima (KOUTRAKIS i sur., 1994). 18B18B Novačenje mlađi cipla zlatca u Jadranu dosada nikada nije utvrđeno u listopadu, te predstavlja i najraniji nalaz za cijeli Mediteran. Novačenje potpuno prestaje nakon siječnja od kada u lovinama nisu utvrđene jedinke manje od 20 mm. Mlađ se na području ušća Neretve pojavljuje u listopadu, dakle mjesec dana nakon što je utvrđen završni stadij razvoja gonada kod odraslih jedinki na samom ušću.

Razloga može biti više, od klimatskih koji se očituju u izuzetno toploj 2003. godini s visokim ljetnim temperaturama i mogućeg bržeg sazrijevanja gonada pa time i ranijeg mriješćenja. Također, najbrojnije populacije cipla zlatca na području Malostonskog zaljeva i Neretvanskog kanala se ne nalaze na samom ušću Neretve, odakle je prikupljan materijal za ova istraživanja. Moguće je da taj dio populacije cipla zlatca koji nije uzorkovan sazrijeva i ide na mriješćenje ranije, a da se mlađ novači na području ušća Neretve, kao jedinom pogodnom staništu na širem području.

U istraživanjima na području ušća Neretve zabilježena je prva pojava mlađi cipla dugaša tijekom srpnja, a najveći broj se unovačio u kolovozu i rujnu. JUG-DUJAKOVIĆ (1988) u istraživanjima u šibenskom priobalju navodi prvu pojavu ove mlađi tijekom kolovoza. Duž obale Izraela mlađ cipla dugaša se prvi put pojavljuje u lipnju pri ukupnoj dužini od 17 do 20 mm (ZISMANN i BEN-TUVIA, 1975). U jezeru Edku (Egipat) pik pojavljivanja je tijekom kolovoza i rujna (EL-ZARKA i sur., 1970). KOUTRAKIS i sur. (1994) utvrđuju prvo pojavljivanje mlađi tijekom srpnja i kolovoza, a najveći stupanj novačenja ja zabilježen u kolovozu i rujnu, a nastavlja se i tijekom listopada.

U našim istraživanjima na području ušća Neretve zabilježeno je prvo pojavljivanje mlađi cipla putnika početkom svibnja. Međutim, ulovljena mlađ je veličine iznad 20 mm te nedostaju prve uzrasne skupine netom unovačene mlađi. Može se pretpostaviti da se mlađ pojavila na prostoru ušća Neretve i ranije, tijekom travnja, ali nije utvrđena u lovinama na istraživanim postajama, radi niskih temperatura i slanosti. JUG-DUJAKOVIĆ (1988) u istraživanju šibenskog priobalja bilježi prvu pojavu ove mlađi također tijekom svibnja. KATAVIĆ (1980) prisustvo ove vrste bilježi konstantno u ulovima tijekom ožujka i travnja.

Mlađ cipla putnika duž obale Izraela se prvi put pojavljuje tijekom travnja, kada je njihov broj najveći, ali je u uzorcima prisutan do kolovoza (ZISMANN i BEN-TUVIA, 1975). MOURA i GORDO (2000) navode da bi vrijeme novačenja mlađi cipla putnika trebalo biti drugačije nego cipola balavca i zlatca, ali zbog malog broja ulovljenih jedinki nisu ga mogli utvrditi. Prve jedinke u Porto-Lagos laguni u Grčkoj se pojavljuju u travnju pri dužini od 13,6 do 22,7 mm, a novačenje je bilo najveće tijekom svibnja. Mlađ je bila prisutna u laguni do kraja listopada (KOUTRAKIS i sur., 1994).

ZAKLJUČCI

1. U populaciji cipla balavca na području ušća Neretve je utvrđeno prisustvo jedinki od 0+ do 8+ godina. Prevladavaju dvogodišnje ribe s udjelom 47%; slijede trogodišnje i četverogodišnje s udjelom 20%, odnosno 15%.

2. Analiza dužinskog sastava populacije cipla balavca po spolovima ukazuje na razmjerno jednaku brojnost jedinki oba spola u većini uzrasnih kategorija.

109

3. Prema dobivenoj vrijednosti konstante b, rast ukupne populacije cipla balavca je gotovo izometričan, kod ženki je rast pozitivno alometrijski, a kod mužjaka negativno alometrijski.

4. Ukupan godišnji odnos spolova cipla balavca na području ušća Neretve je iznosio mužjaci:ženke=1:1,06. Tijekom siječnja i prosinca dominiraju ženke, a u razdoblju od veljače do lipnja te tijekom listopada i studenog mužjaci. Razlika u odnosu spolova nije statistički značajna niti u jednom mjesecu.

5. Vrijednosti gonadosomatskog indeksa za ukupni uzorak cipla balavca tijekom 2003. godine, od siječnja do kolovoza su bile manje od 1%, u rujnu 1,2%, u listopadu je najveća i iznosi 5,3%, studenom se smanjuje na 2,2%, da bi u prosincu bila manja od 1%. Od siječnja do rujna GSI ženki cipla balavca je gotovo nepromijenjiv i njegova vrijednost je blizu 0, a u listopadu je najveći i iznosi 8%.

6. Analizom populacije cipla zlatca na području ušća Neretve, utvrđeno je prisustvo jedinki od 0+ do 7+ godina. U ukupnom uzorku prevladavale su trogodišnje ribe s 37%-tnim i dvogodišnje s 27%-tnim udjelom.

7. Dužinski sastav populacije cipla zlatca po spolovima pokazuje da mužjaci izrazito prevladavaju u manjim dužinskim kategorijama, od 20 do 30 cm, dok u svim ostalim prevladavaju ženke.

8. Prema dobivenoj vrijednosti konstante b za ukupni uzorak te posebno za ženke i mužjake, cijela populacija cipla zlatca pokazuje pozitivni alometrijski rast.

9. Ukupan godišnji odnos spolova cipla zlatca na području ušća Neretve je iznosio mužjaci:ženke=1:1,15. Ukupna razlika među spolovima nije statistički značajna.

10. Gonadosomatski indeks ženki i mužjaka cipla zlatca na području ušća Neretve tijekom razdoblja od studenog do lipnja ima vrijednost manju od 1% Do blagog povećanja GSI-a kod ženki dolazi u srpnju, kada iznosi 1,2%. Do većeg porasta dolazi u kolovozu kada je GSI ženki 3,6%, mužjaka 0,98%, a ukupnog uzorka 1,85%. Najveće vrijednosti ima u rujnu, kada za ženke iznosi 5,5%, mužjake 1,8% i ukupni uzorak 3,6%.

11. Analiza uzrasne strukture populacije cipla bataša na području ušća Neretve pokazuje da su najbrojnije jedinke dužinskih kategorija od 29 do 35 mm

12. Analiza dužinskog sastava populacije cipla bataša, odvojeno po spolovima, pokazuje izrazito prevladavanje ženki koje pripadaju manjim uzrasnim kategorijama, od 17 cm do 22 cm i svim uzrasnim kategorijama većim od 45 cm. Mužjaci izrazito prevladavaju u uzrasnim kategorijama od 25 do 29 cm. U uzrasnim kategorijama između 29 i 39 cm ukupni odnos spolova je 1:1

13. Prema dobivenoj vrijednosti konstante b za ukupni uzorak te posebno za ženke i mužjake, ukupna populacija cipla bataša na području ušća Neretve pokazuje pozitivni alometrijski rast.

14. Ukupan godišnji odnos spolova cipla bataša na području ušća Neretve tijekom 2003. godine je iznosio mužjaci:ženke=1:1,1. Međutim, taj odnos pokazuje vrlo značajnu varijabilnost tijekom godine. Ženke dominiraju tijekom zimskih mjeseci te u kolovozu, listopadu i studenom. Razlika je statistički značajna u siječnju, kolovozu i listopadu (hi-kvadrat test, a=5%). Mužjaci prevladavaju

110

tijekom proljeća i u rujnu, razlika je statistički značajna u travnju, lipnju, srpnju i rujnu.

15. Tijekom najvećeg razdoblja godine, od rujna do lipnja, gonadosomatski indeks ženki cipla bataša na području ušća Neretve je manji od 1%. Do naglog razvoja gonada i porasta GSI došlo je u srpnju kada iznosi 3,8%, a kulminira u kolovozu s vrijednosti 14%. Prosječni GSI mužjaka samo u kolovozu prelazi 1%, kada njegova vrijednost iznosi 2,2%. Vrijednost GSI ukupnog uzorka se povećava u srpnju, kada iznosi 2%, a najveći je u kolovozu, 8,1%, nakon čega se naglo smanjuje.

16. Kod sve tri istraživane vrste cipola na području ušća Neretve utvrđeno je prevladavanje mlađih starosnih kategorija, što ukazuje na značajke područja kao rastilišta mlađi i mlađih adultnih cipola.

17. Tijekom razdoblja istraživanja cipolske mlađi na području ušća Neretve, značajno je dominirao cipol dugaš s udjelom 69%, Cipol zlatac je bio zastupljen s 14%, cipol balavac s 11%, cipla bataša 4% i cipol putnik 2%.

18. Na području estuarija Neretve utvrđeno je novačenje cipla balavca tijekom veljače i ožujka, cipla putnika tijekom svibnja, cipla dugaša tijekom srpnja, kolovoza i rujna, cipla bataša tijekom rujna i listopada te cipla zlatca u listopadu, studenom i prosincu.

19. Novačenje cipolske mlađi na području ušća Neretve, s izuzetkom cipla zlatca uglavnom ima iste značajke i ostala područja duž istočno-jadranske obale.

20. Procjenjujući koje su vrste u najpovoljnijem statusu, može se reći da je to cipol balavac koji se novači od veljače do travnja na područjima gdje nisu zabilježene druge cipolske vrste, kao što je to luka Ploče. Druga vrsta je cipol dugaš koji se novači usporedno sa cipolima batašem i zlatcem, ali počinje dva mjeseca ranije početkom ljeta i traje sve do kraja studenog. Produženim mriješćenjem i novačenjem ova vrsta je sama prisutna na području ušća Neretve tijekom ljetnih mjeseci kada je produktivnost i količina plijena najveća.

LITERATURA

ABRAHAM, M., N. BLANC i A. YASHOUV. 1966. Oogenesis of five species of grey

mullets (Teleostei, Mugilidae) from natural and land-locked habitats. Israelian Journal of Zoology, 15: 155-172.

ALBERTINE – BERHAUT, J. 1973. Biologie des stades juveniles de teleosteens Mugilidae Mugil auratus Risso 1810, Mugil capito Cuvier 1829 et Mugil saliens Risso1810. Aquaculture, 2: 251-266.

ARIAS, A.M., P. DRAKE. 1990. Estados Juveniles de la Ictiofauna de los Canos de las Salinas de la Bahia de Cadiz. Cadiz: CSIC

ARRUDA, L.M., J.N.AZEVEDO i A.I. NETO. 1991. Age and growth of the grey mullet (Pisces, Mugilidae) in Ria de Aveiro (Portugal). Scientia Marina, 55: 497-504.

BARTULOVIĆ, V. 2003. Morfološke značajke i dinamika populacije olige, Atherina boyeri Risso, 1810 (Pisces), u području ušća Male Nereteve. Magistarski rad, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, 99 str.

111

BEN-TUVIA, A. 1973. Poissons osseux de la famille Mugilidae, en Fiches FAO d'identification des especes pour les besoins de la peche. U: W. Fisher (ur.). Mediterranee et Mer Noire. Rome, Vol 1.

BEN-TUVIA, A. 1974. Mugilid fishes of the Red Sea with a key to the Mediterranean and Red Sea species. Bamidgeh, 27: 14-20.

BEN-TUVIA, A. 1986. Mugilidae. U: P.J.P. Whitehead, M-L. Bauchot, J-C. Hureau, J. Nielsen i E. Tortonese (ur.). Fishes of the North-eastern Atlantic and the Mediterranean. Paris, UNESCO Vol. 3, 1197-1204.

BINI, G. 1968. Atlante dei pesci delle coste italiane. Mondo sommerso. Milano, str. 163. BLABER, S.J.M. 1997. Fish and Fisheries of Tropical Estuaries. Chapman and Hall.

London, 367 str. BRETT, J.R. 1979. Environmental facts and growth. U: W.S. Hoar, D.J. Randall (ur.)

Fish physiology Vol. I. New York. Academic Press, 1-89 str. BRUSLE, J. 1981. Sexuality and biology of reproduction in grey mullets. U: O.H. Oren

(ur.) Aquaculture of grey mullet. Cambridge. Cambridge University Press, 99-154 str.

CATAUDELLA, S., D. CROSETTI, F. MASSA i M. RAMPACCI. 1984. Notes on the mullets interesting for the mediterranean aquaculture. FAO.

CLARIDGE P.N., I.C. POTTER. 1985. Distribution, abundance and size composition of mullet populations in the Severn Estuary and Bristol Channel. Journal of the Marine Biological Association of United Kingdom, 65: 325-335.

DE SILVA, S.S. 1980. Biology of juvenile grey mullet: a short review. Aquaculture, 19: 21-36.

DULČIĆ, J., M. KRALJEVIĆ. 1996. Weight-length relationship for 40 fish species in the eastern Adriatic (Croatian waters). Fisheries Research, 28(3): 243-251.

EL-ZARKA, S., A.M. EL-MAGHRABY i K. ABDEL-HAMID. 1970. Studies on the distribution, growth and abundance of migrating fry and juveniles of mullet in brackish caostal lake (Edku) in the United Arab Republic. Stud. Rev. Gen. Fish. Counc. Mediterr., 46: 19.

ERGENE, S. 2000. Reproduction Characteristics of Thinlip Grey Mullet, Liza ramada (Risso,1826) Inhabiting Akgöl-Paradeniz Lagoons (Göksü Delta). Turkish Journal of Zoology, 24: 159–164.

FARRUGIO, H. 1975. Les muges (Poissons, Teleosteens, Mugilides) de Tunisie. Repartition et peche, contribution a leur etude sistematique et biologique. These, Universite des Sciences et Techniques du Languedoc, 201 str.

GLAMUZINA, B. 1998. Umjetno mriješćenje i karakteristike ranih razvojnih stadija kirnje goleme, Epinephelus marginatus (Lowe, 1834). Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 152 str.

GLAMUZINA, B., J. DULČIĆ, A. CONIDES, V. BARTULOVIĆ, S. MATIĆ-SKOKO i C. PAPACONSTANTINOU. 2007. HHSome Biological Parameters of the Thin-Lipped Mullet Liza Ramada (Pisces, Mugilidae) in the Neretva River Delta (Eastern Adriatic, Croatian Coast)HH. Life & Environment = Vie et Milieu (1980), 57 (3): 131-136.

GREELEY, M.S., D.M. CLADER i A. WALLACE. 1987. Oocyte growth and development in the striped mullet, M. cephalus, during seasonal ovarian recrudescence: relationship to fecundity and size maturity. Fishery Bulletin, 85: 87-200.

112

GRUBIŠIĆ, F. 1982. Ribe, školjke i rakovi Jadrana. ITRO Naprijed – GRO Liburnija, Zagreb-Rijeka.

HAMMOUD, V. i A. SAAD. 1998. Etude des relations entre la croissance et certains paramètres économiques chez le Mulet doré (Liza aurata) dans les eaux côtières de Tartous (Syrie) Rapport et travaux de la XXXIIIe semaine de sciences , Université de Homs, ( Syrie ) 7-12 novembre Heldt, 1948.

HEGEDIŠ, A., B. MIĆLOVIĆ, M. NIKČEVIĆ, I. DAMJANOVIĆ i R.K. ANDJUS. 1998. Eels and mullets in coastal waters of Montenegro: Basic ecological data. Jugoslav Physiology and Phamacology Acta Vol 34: 417-428.

HELDT, H. 1948. Contribution de l'etude de la biologie des muges des lacs Tunisiens. Bullentin of Station of Oceanography Salambo, 41: 1-50.

HONEBRINK, R. 1990. Fishing in Hawaii: a student manual. Education Program. Division of Aquatic Resources Honolulu, Hawaii, 79 str.

HOTOS, G.N., D. AVRAMIDOU i I. ONDRIAS. 2000. Reproduction biology of Liza aurata (Risso, 1810), (Pisces Mugilidae) in the lagoon of Klisova (Messolonghi, W. Greece). Fisheries Research, 47: 57-67.

INSTITUT ZA OCEANOGRAFIJU I RIBARSTVO, 2001. Studija o razvoju akvakulture u delti Neretve. Split-Dubrovnik, str. 125

JARDAS, I. 1996. Jadranska ihtiofauna. Školska knjiga, Zagreb. JUG-DUJAKOVIĆ, J. 1988. Prilog poznavanju ekologije mlađi gospodarski

interesantnih vrsta riba u šibenskom području. Magistarski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Sveučilišta u Zagrebu.

KAILOLA, P.J., M.J. WILLIAMS, P.C. STEWART, R.E. REICHELT, A. McNEE i C. GRIEVE. 1993. Australian fisheries resources. Bureau of Resource Sciences. Canberra, Australia, 422 str.

KATAVIĆ, I. 1980. Temporal distribution of young mugilids (Mugilidae) in the coastal waters of the central eastern Adriatic. Acta Adriatica, 21 (2): 137-150.

KATAVIĆ, I. 1984. Inducirano mriješćenje i uzgoj ranih stadija lubina Dicentrarchus labrax (Linnaeus, 1758) i komarče, Sparus aurata (Linnaeus, 1758). Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu.

KEUTH, P. i J. ALLARDI. 2001. Atlas des poissons d'eau douce de France. Patrimoines naturels 47. MNHN, Paris, 387 str.

KOUTRAKIS, E.T., A.I. SINIS i P.S. ECONOMIDIS. 1994. Seasonal occurrence, abundance and size distribution of grey mullet fry (Pisces, Mugilidae) in the Porto-Lagos lagoon and Lake Vistonis (Aegean sea, Greece). The Israeli Journal of Aquaculture-Bamidgeh, 46 (4): 182-196.

KOUTRAKIS, E.T. i A.I. SINIS. 1994. Growth analysis of grey mullets (Pisces, Mugilidae) as related to age and site. Israel Journal of Zoology vol. 40, 37-53.

KOUTRAKIS, E.T. 2004. Temporal occurrence and size distribution of grey mullet juveniles (Pisces, Mugilidae) in the estuarine systems of the Strymonikos Gulf (Greece). Journal of Applied Ichthyology, 20(1):76-78.

KRALJEVIĆ, M. i J. DULČIĆ. 1996. Age, growth and mortality of the golden grey mullet Liza aurata (Risso, 1810) in the eastern Adriatic. Archive Fishery and Marine Resources, 44 (1/2): 69-80.

KUTTY, M.N. 1981. Energy metabolism of mullets. U: Oren, O.H. (ur.) Aquaculture of Grey Mullet. Cambridge, Cambridge University Press, 219-264.

113

MARIANI, A., S. PANELLA, G. MONACO i S. CATAUDELLA. 1987. Size Analysis of Inorganic Particles in the Alimentary Tracts of Mediterranean Mullet Species Suitable for Aquaculture. Aquaculture, 62: 123-129.

McDOWALL, R.M. 1988. Diadromy in Fishes. Migration between freshwater and marine environments. Croom Helm, London, United Kingdom, 308 str.

MODRUŠAN, Z., E. TESKEREDŽIĆ i S. JUKIĆ. 1988. Biology and ecology of Mugilidae species on the Eastern Adriatic coast (Šibenik bay). Report of the fifth technical consultation on stock assessment in the Adriatic and Ionian seas, Bari, Italy, June 1987. FAO Fisheries Report No. 394: 159-167.

MODRUŠAN, Z., E. TESKEREDŽIĆ i D. Marguš. 1991. First maturity, seasonal variations of gonadosomatic index, spawning time and annual migrations of grey mullets Liza (Liza) ramado Risso, 1826 and Chelon labrosus Risso, 1826 from the eastern Adriatic. Oebalia vol. XVII: 145-157.

MOROVIĆ, D. 1957. Jadranski Mugilidi (cipoli, skočci) s bibliografijom mugilida. Les muges de l´Adriatique avec la biblioraphie des muges. Hrvatska seljačka tiskara, Zagreb.

MOROVIĆ, D. 1962. Jadranski Mugilidi (cipoli, skočci) s posebnim obzirom na vrste Mugil cephalus, L. i Mugil chelo, Cuv. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 334 str.

MOURA, I.M. i L.S. GORDO. 2000. Abudance, age, growth and reproduction of grey mullets in Obidos Lagoon, Portugal. Bulletin of Marine Sciences, 67 (2): 677-686.

NASH, C.E. i R.M. KONINGSBERGER. 1981. Artificial propagation. U: Oren, O.H. (ur.) Aquaculture of Grey Mullets. London, Cambridge University Press, 265 str.

PYSAREUSKAYA I.I. i E.O. AKSEMOVA. 1991. Feeding of Black Sea mullets during early ontogeny. Journal of Ichthyology, 31: 22-30.

ROSSI, R. 1986. Occurence, abundance and growth of fish fry in Scardovari Bay, a nursery ground of the Po river delta (Italy). Archive of Oceanography and Limnology, 20: 259-280.

SALEM, SA. i S.Z. MOHAMMAD. 1983. Studies on Mugil seheli and Mugil capito in Lake Timsah ýý. Reproduction. Bullentin of Institute of Oceanography and Fisheries ARE, 8, 1: 65-100.

SINOVČIĆ, G., V. ALERGIA-HERNANDEZ, J. JUG-DUJAKOVIĆ, S. JUKIĆ, I. KAČIĆ, S. REGNER i M. TONKOVIĆ. 1986. Contribution to the knowledge of ecology of grey mullet Liza (Liza) ramado (Risso, 1826) from the middle Adriatic (Šibenik area). Acta Adriatica, 27 (1-2): 147-162.

SLASTENKO, E. 1956. Karadeniz Havzasi baliklari. (Ceviri. H. Altan) EBK Um Mud Yayini, 711 str.

ŠOLJAN, T. 1948. Ribe Jadrana. Zavod za izdavanje udžbenika SRS, Beograd, 451 str. THOMSON, J.M. 1966. The grey mullets. Oceanog Mar Biol Ann Rev 4: 301-335. TOSI, L. i P. TORRICELLI. 1988. Feeding habits of mullet fry in the Arno River

(Tyrrhenian coast). II. The diet. Bollentin of Zoology, 3: 171-177. WHITFIELD, A.K. 1996. A review of factors influencing fish utilization of South

African estuaries. Transaction of the Royal Society of South Africa, 51: 115-138.

114

WOOTTON, R.J. 1990. Ecology of teleost fishes. Chapman and Hall, London: 404 Yashouv A (1969) Preliminary report on induced spawning of Mugil cephalus reared in captivity in freshwater ponds. Bamidgeh, 21: 19-24.

YERLI, S.V. 1991. Koycegiz Lagun Sistemindeki L. ramado (Risso, 1826) stoklari uzerine Yncelemeler. Doga Turkish. Journal of Veterinary and Animal Sciences, 16: 103-120.

ZISMANN, L. i A. Ben-Tuvia. 1975. Distribution of juvenile mugilids in the hypersaline Bardawil lagoon january 1973-january 1974. Aquaculture, 6: 143-161.

ZISMANN, L. 1981. Means of identification of grey mullet fry for culture. U: Oren, O.H. (ur.) Aquaculture of Grey Mullets. Cambridge, Cambridge University Press: 17-63.

Grey mullets of Neretva River estuary: biological and economical characteristics

Branko GLAMUZINA and Vlasta BARTULOVIĆ

University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Croatia

contact: branko.glamuzina@unidu.hr

ABSTRACT Grey mullet species inhabiting area of Neretva River esturary are described in this paper. These are: flathead grey mullet, Mugil cephalus L., 1758; thicklip grey mullet, Chelon labrosus (Risso, 1826); thinlip grey mullet, Liza ramado (Risso, 1826); golden grey mullet, Liza aurata (Risso, 1810) and leaping grey mullet, Liza saliens (Risso, 1810). Major biological and ecological properties of these grey mullets, their distribution and local economical value are described. Settlement and recruitment of juveniles of all mentioned grey mullet species are presented including quantitative yearly compositon and seasonal distribution of grey mullets juveniles Key words: grey mullets, Mugilidae, biology, economical status, Neretva River estuary

115

Biološke i ribarstvene značajke olige*FF

3FF, Atherina boyeri u delti

Neretve

Vlasta BARTULOVIĆ , Sanja TOMŠIĆ, Katarina MATIĆ

Odjel za akvakulturu, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20000 Dubrovnik e-mail: vlasta@unidu.hr

SAŽETAK

U populaciji olige, Atherina boyeri Risso, 1810 na ušću Neretve su dominantne jednogodišnje i dvogodišnje jedinke sa značajnim nedostatkom trogodišnjih i četverogodišnjih riba. Odnos spolova ukupnog uzorka je ženke:mužjaci=1,31:1. mužjaci su prevladavali od travnja do lipnja, a ženke u svim drugim mjesecima, posebno u razdoblju od srpnja do prosinca. Gonadosomatski indeks počinje rasti u ožujku i najveća je vrijednost u travnju. GSI je veći od prosječnog godišnjeg od ožujka do srpnja, što čini razdoblje mriješćenja olige. Prirodna i ukupna smrtnost su veoma visoke što ukazuje na veliki ribolovni pritisak na populaciju olige u estuariju rijeke Neretve. Na oligi je zabilježena jedna vrsta ektoparazita, Mothoeya epimerica i dvije vrste endoparazita, kukaš Telosentis exiguus i trakavica iz reda Pseudophyllidae. Oliga se hrani jedinkama skupina Copepoda (62%), Cladocera (21%), Decapoda (7%), Gammaridae (5%) i ostalim plijenom 3%. Ključne riječi: Atherina boyeri, oliga, rijeka Neretva, razmnožavanje, prehrana, smrtnost

UVOD

Oliga (brfun), Atherina boyeri Risso, 1810 (Slika 1) je priobalna, pelagična vrsta, živi u moru, bočatim i slatkim vodama od 2 do 20 m dubine. Pripada porodici Atherinidae, potporodici Atherininae. Rod Atherina je u Jadranu prisutan s dvije od ukupno pet slatkovodnih i morskih vrsta koje nastanjuju istočni Atlantik i Sredozemno more (NELSON, 2006). Populacija olige u delti Neretve je zanimljiv predmet istraživanja jer živi na području vrlo nestabilnih ekoloških uvjeta, izložena je stalnim promjenama temperature i slanosti, ali i dotoku vode opterećene organskim gnojivima i pesticidima. TUTMAN i sur. (2000) su utvrdili da kod populacije olige na ušću Neretve 3,58% jedinki ima deformacije na kralješnici. Pojava spinalnih deformacija u pravilu ukazuje na značajnu nestabilnost ekosustava, posebno kolebanja temperature i slanosti tijekom ranih životnih stadija (ANDRADES i sur., 1996). Mogući razlog deformacija kralježnice mogu biti i razna onečišćenja, posebice teški metali, pesticidi i herbicidi, koji su na ovom području prisutni u značajnim količinama. Deformirane olige je zabilježio i JARDAS (1977) u lovinama iz Kaštelanskog zaljeva, te smatra da je njihova pojava posljedica zagađenja priobalnih voda.

3 U delti Neretve je za oligu uobičajen naziv gavun

116

Oliga je gospodarski značajna vrsta, lovi se različitim mrežama potegačama, stajačicama malog oka i mrežnjakom, a procjenjuje se da se u Jadranu godišnje ulovi oko 30 t (JARDAS 1996).

Slika 1. Oliga, Atherina boyeri Risso, 1810

STAROSNA I UZRASNA STRUKTURA

Oliga živi kratko, od dvije do pet godina, ovisno o staništu i geografskoj širini.

Na ušću Male Neretve najstarije su četverogodišnje ribe, ali izrazito prevladavaju jednogodišnje i dvogodišnje jedinke, s preko 90%-tnim udjelom (Slika 2 ).

0

20

40

60

80

100

120

140

160

Bro

j prim

jera

ka (N

)

1 2 3 4

Starost Slika 2. Starosna struktura populacije olige s ušća Neretve

U laguni Pantana su također utvrđene četiri starosne skupine, od kojih su

dominantne jednogodišnje i dvogodišnje ribe (PALLAORO i sur., 2002). U močvari Camargue, jugoistočna Francuska, utvrđeno je postojanje četiri starosne skupine (ROSECCHI i CRIVELLI, 1992), kao i u rijeci Severn u Engleskoj (PALMER i CULLEY, 1983) te u lagunama Mesolongi i Etolikon u Grčkoj (LEONARDOS i SINIS, 2000). U jezeru Trichonis, Grčka opisano je pet starosnih skupina (LEONARDOS i sur., 1993) kao i

117

kod nekih populacija u Engleskoj (HENDERSON i BAMBER, 1987). Međutim, u Bardawil laguni u Izraelu prevladavaju 0+ starosne skupine, s malim udjelom jednogodišnjih jedinki (GON i BEN-TUVIA, 1982). Istraživanja olige u estuariju Guadalquivir rijeke, Španjolska, su pokazala da prevladavaju jedinke 0+ starosne grupe, s udjelom 80,4%,13,2% uzoraka je bilo iz 1+ grupe te 6,4% iz 2+ grupe (FERNANDEZ-DELGADO i sur., 1988). U Aberthaw laguni u Južnom Walesu utvrđeno je prisustvo tri starosne skupine (CREECH, 1991). Kod populacije u Sueskom kanalu, Egipat, olige nisu prelazile starost od dvije godine (FOUDA, 1994). Olige u toplijim morima žive znatno kraće, samo dvije godine, u odnosu na populacije u sjevernom Mediteranu gdje životni ciklus traje četiri godine. U najhladnijim vodama gdje žive olige (Engleska i Wales) zabilježen je i petogodišnji životni ciklus (HENDERSON i BAMBER, 1987). U populaciji olige na ušću Neretve, najbrojnija je uzrasna kategorija od 6 do 7,5 cm. Broj manjih jedinki (od 3-5 cm), kao i onih većih od 8,5 cm, je relativno nizak. U većini uzrasnih kategorija izrazito dominiraju ženke, a mužjaci samo u kategoriji od 6,5 cm (Slika 3).

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Broj

jedi

nki (

N)

3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Uzrasne kategorije (cm)

Ukupni uzorak

ženkemužjacineodređen spol

Slika 3. Učestalost ukupnih tjelesnih dužina (Lt) olige na ušću

Neretve obzirom na spol. Tijekom siječnja i veljače u populaciji izostaju ribe iznad 8 cm ukupne dužine, ovo se može objasniti migracijama olige u slatke vode Male Neretve, koja se tijekom zime u lovljava u tratama. U lipnju, srpnju i kolovozu se u uzorcima olige počinje pojavljivati nova mlađ, nakon čega novačenje uglavnom prestaje. Tijekom kolovoza i rujna u populaciji značajno sudjeluju jedinke veličine oko 5 cm, što ukazuje na brzi rast unovačene mlađi.

118

14B14BRAST

Oliga najbrže raste u prvoj godini života, a zatim se rast znatno usporava, što je

tipična značajka većine vrsta roda Atherina (LORENZO i PAJUELO, 1999; HENDERSON i BAMBER, 1987). Na ušću Neretve oliga tijekom prve godine života naraste do oko 7 cm ukupne dužine, nakon čega brzina rasta značajno opada. Različiti su autori zabilježili različite karakteristike rasta olige, što je vjerojatno uvjetovano velikom razlikom u hidrološkim i klimatskim uvjetima, dostupnosti i kakvoći hrane te biološkim čimbenicima područja u kojem oliga živi. Sličan je rast zabilježen kod populacija olige u Mesolongi i Etolikon lagunama u Grčkoj, koji je u prvoj godini iznosio 65,67% ukupnog rasta (LEONARDOS i SINIS, 2000), ali u slatkovodnim ekoustavima je u istom vremenskom razdoblju rast znatno manji i iznosi 52,3% (LEONARDOS, 2001). Rast populacije olige na području ušća Male Neretve je pozitivno alometrijski, odnosno trajno veći u masu nego u dužinu i to posebno kod ženki zbog veće mase gonada. Ovo se podudara s rezultatima većine autora za druga područja (PALMER i CULLEY, 1983; CREECH, 1992; LEONARDOS i sur., 1993; LEONARDOS i SINIS, 2000), dok je za populaciju olige iz lagune Pantana zabilježen izometrijski rast (PALLAORO i sur., 2002), slično kao i za oligu iz lagune Bardawil (GON i BEN-TUVIA, 1983). Ženke brže rastu od mužjaka već u prvoj godini života, a razlika se povećava u kasnijim starosnim kategorijama (Slika 4).

Starost (godine)

0,0 0,5 1,0 1,5 2,0 2,5 3,0

Uku

pna

duži

na (c

m)

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

ŽenkeMužjaci

Slika 4. Rast ženka i mužjaka olige na ušću Neretve.

119

REPRODUKTIVNE ZNAČAJKE

Kod olige se razvija samo jedna gonada, mezoovarium ženki je crno pigmentiran, a testis je bijeli, razlika je uočljiva već pri dužini 22 mm (BOSCOLO, 1970). Najmanja zabilježena spolno zrela ženka je imala ukupnu dužinu 5,2 cm, a pedeset posto populacije je spolno zrelo pri 7,752 cm ukupne dužine. Znači da je struktura populacije povoljna s obzirom na sastav spolno zrelih riba. Prema vrijednostima gonadosomatskog indeksa, oliga se mrijesti od ožujka do srpnja (Slika 5).

0

1

2

3

4

5

6

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Mjeseci

Gon

ados

omat

ski in

deks

(%)

Slika 5. Gonadosomatski indeks ženka olige na ušću Neretve tijekom godine

Najveći broj ženki s gonadosomatskim indeksom iznad prosječnog je u

razdoblju od ožujka do svibnja (iznad 90% ukupnog broja ženki), što ukazuje da je to vrijeme intenzivnog mriješćenja olige, a tijekom lipnja i srpnja njihov broj znatno opada. Slične rezultate su zabilježili ROSECCHI i CRIVELLI (1992) kod populacije olige u Camargue močvari, jugoistočna Francuska gdje se oliga intenzivno mrijesti od ožujka do svibnja, a vrijednosti GSI opadaju od lipnja nadalje. Kod populacije olige u Sueskom kanalu zabilježen je pik mriješćenja tijekom veljače (FOUDA, 1994). Kod populacije olige u Aberthaw laguni nagli razvoj ovarija počinje u ožujku, međutim maksimalna vrijednost GSI je zabilježena u svibnju za dvogodišnje i u lipnju za jednogodišnje ženke (CREECH, 1991). Reproduktivna sezona olige u močvari Gomishan, jugoistočno Kaspijsko jezero je od ožujka do srpnja, a najvišim vrijednostima u ožujku (PATIMAR i sur., 2009).

Godišnji odnos spolova olige na ušću Nertve je mužjaci:ženke=1:1,31, dok mjesečni odnos spolova tijekom godine iskazuje značajnu promjenjivost. Mužjaci dominiraju od travnja do lipnja, a ženke u svim ostalim mjesecima, najviše u razdoblju od srpnja do prosinca. Dominacija mužjaka se podudara s razdobljem intenzivnog mriješćenja olige. Nije jasno zašto je došlo do ove pojave. Možemo pretpostaviti da su ženke u velikom broju migrirale na druga područja radi mriještenja, a da je ostao veći

120

broj mužjaka koji nisu spolno zreli. Ženke su dominirale pri većim uzrasnim kategorijama. Slični rezultati su zabilježeni i na drugim područjima. Tako je odnos spolova olige iz lagune Pantana 1,03:1 u korist ženki (PALLAORO i sur, 2002), a ni kod populacije olige u estuariju na Guadalquivir rivijeri, Španjolska, nije utvrđena da ne postoji statistički značajna razlika u odnosu spolova. Obzirom na veličinu, ženke postaju dominantne od 7cm (FERNANDEZ-DELGADO i sur, 1988). U laguni kraj Venecije odnos je ženke:mužjaci=1:1,01 (BOSCOLO, 1970), a u Aberthaw laguni 1,01:1 u korist ženki (CREECH, 1991).

Veće ribe se počinju mrijestiti ranije i prestaju kasnije. Očito je da se na staništima sa stabilnijim ekološkim čimbenicima oliga mrijesti kraće, a u staništima s nestabilnim uvjetima životne okoline, kao što su lagune, kroz dulje vremensko razdoblje.

PREHRANA

Važna značajka pri prehrani olige je njezina mogućnost stalnog migriranja u slatke vode. Analizirajući sastav hrane u probavilima olige na ušću Male Neretve tijekom cijele godine, utvrđena je značajna raznolikost u sastavu plijena. Kroz čitavu su godinu dominirali predstavnici iz skupine Copepoda (62%), Cladocera su bili zastupljeni s 21%, Decapoda (ličinke) 7%, Gammaridae 5%, a sve ostale vrste plijena s udjelima do 3% .

Prehrana olige se značajno razlikuje po mjesecima i sezonama. Od prosinca do ožujka, dakle u zimskom razdoblju, s velikim udjelom dominira skupina Copepoda. U proljetnom razdoblju (travanj i svibanj) u ishrani prevladavaju ličinke Decapoda, a u ljetnom su s najvećim udjelom bile zastupljene skupine Mysidacea i Gammaridae. U lipnju je u prehrani značajna pojava velikog broja kukaca. Tijekom jesenskog razdoblja (listopad i studeni) s velikom zastupljenošću su prevladavali organizmi iz skupine Cladocera. Sastav ostalog plijena je varirao od jaja riba pa sve do kanibalizma vlastitih ličinki. U prehrani uglavnom dominiraju planktonski organizmi, ali su zastupljeni i bentoski organizmi koji tijekom dana borave u stupcu vode, kao što je npr. Upogebia sp. Na temelju velike brojnosti meroplanktonskih organizama (Harpacticoidea, Mysidacea, Cumacea) koji su po danu zakopani u sedimentu, a po noći su u sastavu noćnog planktona, zaključujemo da se oliga hrani i noću.

Oliga se na ušću Male Neretve hrani organizmima koji žive u moru, brakičnim i slatkim vodama. Kao hrana dominira plijen veličine od 0,4 do 1,5 mm, s tim da su bili relativno česti organizmi veličine do 1 cm, kao što su odrasli stadiji kukaca i ličinke olige.

Zanimljiv je nalaz velikog udjela praznih probavila u ukupnom uzorku koji je najmanji u predmrijesnom razdoblju siječanj-veljača, a značajno raste u razdoblju ožujak-svibanj, kada se oliga mrijesti. To ukazuje na razdoblje intenzivne hranidbe tijekom zimskih mjeseci bez obzira na relativno niske temperature vode, kao priprema za mriješćenje u proljetnom razdoblju. U vrijeme mriješćenja zamjetno je da oliga konzumira manje hrane. I u drugim područjima oliga pokazuje slične značajke prehrane pa možemo reći da je oliga karnivorna vrsta, hrani se uglavnom zooplanktonom i sekundarno bentonskim

121

beskralješnjacima (ROSECCHI i CRIVELLI, 1992; JARDAS, 1996 ). Lovi svaki plijen dovoljno malen da ga može progutati. Oliga se u Camergue močvari, Francuska, također hrani predstavnicima iz skupina Cladocera, Copepoda, ličinkama Diptera te sekundarno plijenom iz skupina Ostracoda i Amphipoda. Ostali su se organizmi i biljni materijal povremeno nalazili u želucima. Postoji značajna korelacija između veličine plijena i dužine ribe (ROSECCHI i CRIVELLI, 1992). Prema KIENERU i SPILLMANU (1969) oliga se hrani zooplanktonom u obalnim vodama i dubokim lagunama, a zoobentosom u plitkim lagunama bogatim vegetacijom. U želucima olige iz Bardawil lagune, prisutni su bentoski i planktonski organizmi. Copepoda su predstavljali najuobičajeniji sadržaj želuca, nađeni su u oko 82% želudaca ispunjenih hranom. Zabilježena su i slučajevi kanibalizma (GON i BEN-TUVIA, 1982). Slični rezultati su zabilježeni i kod oliga u Fumemortu, jugoistočna Francuska, s tim da su manje olige konzumirale uglavnom zooplankton, a kako se povećavala dužina ribe, udio ovog plijena se smanjivao, dok su se povećavao udio kukaca. (ROSECCHI i CRIVELLI, 1992). Slično je i s populacijom olige u Sueskom kanalu (FOUDA, 1994). Ovim istraživanjem je potvrđeno da su dominantna hrana olige veslonošci (Copepoda), ali da se hrani i drugim organizmima koji žive na staništima gdje oliga obitava te organizmima koje donose dotoci slatkih voda kao što su kukci i njihove ličinke. Prema tome, oligu možemo, obzirom na ishranu, okarakterizirati oportunistom.

INVADIRANOST PARAZITIMA

Na oligama s ušća Male Neretve je zabilježena jedna vrsta ektoparazita, riblja uš, Mothoeya epimerica te dvije vrste endoparazita pronađenih u probavilima: kukaši, vrsta Telosentis exiguus (von Linstow, 1901) Van Cleave 1923 (=Echinorhynchus exiguus von Listow 1901) (Koljeno Aschelminthes, razred Acanthocephala) i jedna vrsta botriocefalidne trakavice, razred Cestoda, red Pseudophyllidea Carus, 1863. Trakavica je po prvi put uočena u oligama tijekom ožujka, kada je bilo zaraženo 3% populacije. Postotak invadiranosti raste tijekom travnja i najviši je u svibnju (26%), nakon čega opada, a od srpnja se javljaju u malom broju jedinki. Veličina trakavice je od nekoliko pa do oko 8 cm (Slika 6). Jedinke su bile zarazene jednom ili čak s više trakavica i to isključivo ribe ukupne dužine veće od 6 cm, dakle jednogodišnje olige i starije.

Kukaš je prisutan u probavilu olige uglavnom tijekom cijele godine. Najveći je broj invadiranih riba zabilježen u lipnju (45%) i srpnju (50%), nakon čega dolazi do smanjenja udjela zaraženih jedinki. Tijekom siječnja i veljače ovaj parazit nije zabilježen u probavilima analiziranih oliga (Slika 7). Istog kukaša je na oligama iz Crnog mora opisao BANARESCU (1964), a za trakavicu navodi da je vrsta Bothriocephalus atherinae. Za sve trakavice iz ovog roda se smatra da im je za zaokruživanje životnog ciklusa potreban međudomadar, i to iz skupine Copepoda (MORAND i sur, 1995). Temeljem sastava plijena olige s ušća Male Neretve gdje skupina Copepoda prevladava u zimskom razdoblju i zabilježenog trajanja životnog ciklusa trakavice koji iznosi oko četiri mjeseca (SCHOLZ, 1997), možemo zaključiti da do invadiranosti olige dolazi tijekom razdoblja prosinac-veljača,

122

Slika 6. Trakavica iz razreda Cestoda, reda Pseudophyllidea pronađena u probavilima olige na ušću Neretve.

0

20

40

60

80

100

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Mjeseci

Udi

o in

vadi

rani

h ol

iga

Slika 7. Invadiranost olige endoparazitom Telosentis exiguu s (Acanthocephala) tijekom jednogodišnjeg razdoblja (crno) na ušću Neretve.

a do razvoja adultne trakavice u razdoblju ožujak-lipanj, nakon čega njezina brojnost značajno opada. Razlog njezina nestajanja nakon lipnja može biti ugibanje invadiranih oliga ili završetak životnog ciklusa trakavice uslijed njezina ugibanja u

123

oligama. I kod drugih populacija je utvrđena zaraženost endoparazitima, tako su olige u Bardawil laguni također zaražene nametnicima iz razreda Trematodes i Acanthocephala. Već su zaražene jedinke veličine od 22 mm. Paraziti su, kao i njihovi domaćini, eurihalini, tako da ih ne pogađa ekstremna vrijednost slanosti u laguni (GON i BEN–TUVIA, 1983). Utvrđeno je da je populacija olige u Bardawil laguni veoma inficirana endoparazitima, uglavnom predstavnicima Trematoda (metilji) i Acanthocephala (kukaši). Najčešći parazit je kukaš Golvanacanthus blenii koji se nalazi u probavilu, a prisutan je i kod ostalih vrsta riba u laguni. Česti su i paraziti iz skupine dvorodnih metilja, koji su prisutni kod 80% riba. Nematoda su često prisutni u tjelesnoj šupljini riba i zadaju veliku štetu domadaru (GON i BEN–TUVIA, 1983). Visok stupanj invadiranosti olige parazitima je slična velikoj zaraženosti ostalih riba u lagunama, koja je inače vrlo visoka u odnosu na morske ekosustave (PAPERNA, 1977). Paraziti značajno umanjuju ribarstvenu vrijednost olige jer su na ribama zadebljanja probavila vidljiva i na vanjskom izgledu. Čest je slučaj duž obale Jadrana da lokalno stanovništvo zbog toga izbjegava konzumiranje olige. Prisustvo trakavice u oligama značajno utječe na njezinu tržišnu vrijednost. Ostaje još uvijek upitno da li je konzumiranje oliga invadiranih trakavicom bezopasno za ljudsko zdravlje.

SMRTNOST

Mortalitet populacije olige na ušću Neretve je općenito velik. Analiza se

temelji na činjenici da u populaciji značajno nedostaju trogodišnje i četverogodišnje olige, koje ili migriraju u slatku vodu ili su lovljene tratama. Dakle, ove visoke vrijednosti smrtnosti olige na ušću Male Neretve treba uzeti s određenom rezervom, radi moguće pretpostavke da migracije u slatku vodu predstavljaju normalan dio životnog ciklusa, koji mi radi ograničenog uzorkovanja nismo mogli utvrditi. Time utvrđeni mortaliteti, mogu vjerojatno biti umanjeni za onaj dio populacije koji migrira u slatke vode, ali njihov broj za sada ostaje neutvrđen. Dodatno je populacija izložena visokom intenzitetu ribolova, što se očituje vrlo visokim vrijednostima prirodne i ukupne smrtnosti. Sve ovo utječe na jedinke i populacije cijelog područja estuarija Neretve.

Imajući u vidu sve moguće negativne učinke ekoloških čimbenika, mogli bi zaključiti kako je budućnost populacije olige na ušću Male Neretve vrlo neizvjesna. Međutim analiza starosne strukture i rasta ukazuje posve suprotno. U populaciji dominiraju mlađe uzrasne skupine, novačenje i mriještenje se odvijaju uspješno, a starosna i uzrasna struktura pokazuju zadovoljavajući sastav. Oliga je vrsta koja je dobro prilagođena na osiguravanje uspješnog mriještenja, a da ne ugrožava opstanak. Najveći reproduktivni napor se javlja u razdoblju kad su uvjeti okoliša najpovoljniji za opstanak i rast izvaljenih ličinki. Kad mriještenje završi, ribe imaju dosta vremena za poboljšanje svog stanja prije prezimljavanja (TOMASINI i sur., 1996). Oliga je vrsta koja uspješno naseljava staništa s ekstremnim ekološkim čimbenicima, kao što je hipersalina laguna Bardawil (GON i BEN–TUVIA, 1983) i potpuno slatkovodna jezera kao što su Trichonis u Grčkoj (ECONOMIDIS, 1991) ili slatkovodni dijelovi lagune Camargue u Francuskoj (ROSCECCHI i CRIVELLI, 1992). Rezultati naših istraživanja ukazuju da je oliga

124

vrsta koja živi u staništima s nestabilnim životnim uvjetima te su za nju značajni: visoka smrtnost, rano spolno sazrijevanje, produžena sezona mriještenja. Slične su značajke olige zabilježene i kod ostalih istraživanih populacija (FERNANDEZ i sur., 1988; ROSCECCHI i CRIVELLI, 1992). Višekratno mriještenje te produžena sezona mriještenja su jasne prilagodbe na promjenljive uvjete životne sredine, kada može doći do ugibanja svih ranih razvojnih stadija. Produženim mriještenjem i djelomičnim sazrijevanjem jajnih stanica omogućuje se novačenje novih generacija mlađi, čime se ukupni rezultat mriještenja značajno poboljšava. Oliga predstavlja vrlo zanimljivu vrstu ribe, koja je pored velike sposobnosti prilagodbe na promjenjive ekološke uvjete, zanimljiva i radi svoje sposobnosti migracije i naseljavanja slatkovodnih staništa. Pored toga, oliga je prilagođena i na mriještenje u slatkoj vodi što ukazuje na izuzetnu prilagodljivost vrste u svrhu naseljavanja novih staništa.. Njezin ribarstveni značaj je u delti Neretve ograničen brojnošću populacije i stalnim migracijama u slatke vode delte. Po našim istraživanjima lovi se u cijelom akvatoriju delte, od ušća i lagune Parila, do Baćinskih jezera i jezera Desne, rijeke Norin i Male Neretve, sve do Kuta. Lov olige se stoga može urediti izdavanjem koncesija za ulov na svim ovim područjima. Međutim, mora se utvrditi i ribolovni alat s kojim bi ulov bio dozvoljen, kako bi se minimizirale štete koje lov mrežama malog promjera oka, može učiniti drugim vrstama riba, posebice mlađim uzrasnim stadijima.

LITERATURA ANDRADES, J.A., J. BECERRA i P. FERNANDEZ LEBREZ. 1996. Skeletal

deformities in larval, juvenile and adult stages of cultured gilthead sea bream (Sparus aurata L.). Aquaculture, 141: 1-11.

BANARESCU, P. 1964. Fauna Republicii populare Romine. Pisces-Osteichthyes. Vol. XIII. Editura Academiei Republicii populare Romine.

BOSCOLO, L. 1970. Observazoni sulla biologia e sulla pesca dell Atherina boyeri Risso 1810 (Osteichthyes Atherinidae) vivente nelle acque dell alto Adriatico. Boll. di Pesca Pisc. Idrobiologica, 25: 61-79.

CREECH, S. 1991. An electrophoretic investigation of populations of Atherina boyeri Risso, 1810 and A. presbyter Cuvier, 1829 (Teleostei: Atherinidae): genetic evidence in support of two species. J. Fish Biol., 39: 807-816.

CREECH, S. 1992. A study of the population biology of Atherina boyeri Risso, 1810 in Abertaw lagoon, on the Bristol channel, in South Wales. J. Fish. Biol., 41 (2): 277-286.

ECONOMIDIS, P.S. 1991. Check list of freshwater fishes of Greece. Recent status of threats and protection. Athens, Hellenic Society for the Protection of Nature. pp.48

FERNANDEZ-DELGADO, C., J.A. HERNANDO, M. HERRERA i M. BELLIDO. 1988. Life history patterns of the sandsmelt Atherina boyeri Risso, 1810 in the estuary of the Guadalquivir River, Spain. Estuarine Coastal and Shelf Science, 27: 697-706.

125

FOUDA, M.M. 1995. Life history strategies of four small-size fishes in the Suez Canal, Egypt. Journal of Fish Biology, 46: 687-702.

GON, O. i A. BEN-TUVIA. 1983. The biology of Boyer´s sand smelt, Atherina boyeri Risso in the Bardawil Lagoon on the Mediterranean coast of Sinai. J. Fish. Biol., 22: 537-547.

HENDERSON, P. A. i R.N. BAMBER. 1987. On the reproductive biology of the sand smelt Atherina boyeri Risso ( Pisces Atherinidae ) and its evolutionary potential. Biological J. Linnean Soc., 32 (4): 395-415.

JARDAS, I., 1996. Jadranska ihtiofauna. Školska knjiga. Zagreb. str. 404. JARDAS, I., 1977. O nekim mogućim uzrocima nestajanja ribe uz

istočnojadransku obalu. Morsko ribarstvo, 4: 146-149. KIENER, A. i C.J. SPILLMANN. 1969. Contribution a l etude systematique et

ecologique des atherines des cotes francaises. Mem. Mus. natn. Hist. nat., Paris, Ser. A, Zool. 60: 33- 74.

LEONARDOS, I. i A. SINIS. 2000. Age, growth and mortality of Atherina boyeri Risso, 1810 (Pisces: Atherinidae ) in the Mesolongi and Etolikon lagoons ( W-Greece ). Fish. Res., 45 (1): 81-91.

LEONARDOS, I.D. 2001. Ecology and exploitation pattern of a landlocked population of sand smelt, Atherina boyeri ( Risso 1810 ), in Trichonis Lake (western Greece). J. Appl. Ichtyology, 17(6): 262-266.

LORENZO, J.M. i J.G. PAJUELO. 1999. Age and growth of the sand smelt Atherina (Hepsetia) presbyter Cuvier, 1829 in the Canary islands (Central-east Atlantic). Fish. Res., 41:177-182.

MORAND, S., F. ROBERT i V.A. CONNORS. 1995. Complexity in parasite life cycles- population biology of cestodes in fish. J. of Animal Ecol., 64 (2): 256-264.

NELSON, J.S. 2006. Fishes of the World, 601 pp. New Jersey: Wiley & Sons. PALLAORO, A., M. FRANIČEVIĆ i S. MATIĆ. 2002. Age, growth and mortality

of big-scale sand smelt, Atherina (Hepsetia) boyeri Risso, 1810 in the Pantana lagoon, Croatia. Periodicum biologorum, 104 (2): 175-183.

PALMER, C.J. i M.B. CULLEY. 1983. Aspects of the biology of the sandsmelt Atherina boyeri Risso, 1810 (Teleostei: Atherinidae) at Oldbury-upon-Severn, Gloucestershire, England. Estuarine Coastal and Shelf Science, 16: 163-172.

PAPERNA, I. 1977. Fish disease research in the fishes of the Bardawil Lagoon, final report for the years 1973-1975. H. Steinitz Marine Biology Laboratory Elat, Israel (In Hebrew, mimeo).

ROSSECHI, E. i A.J. CRIVELLI. 1992. Study of a sand smelt (Atherina boyeri Risso, 1810) population reproducing in fresh water. Ecol.Freshwater Fish, 1 (2): 77-85.

TOMASINI, J.A., D. COLLART D. i J.P. QUINGNARD. 1996. Female reproductive biology of the sand smelt in brackish lagoons of southern France. J. Fish Biol., 49 (4): 594-612.

TUTMAN, P., B. GLAMUZINA, B. SKARAMUCA, V. KOŽUL, N. GLAVIĆ i D. LUČIĆ. 2000. Incidence of spinal deformities in natural populations of sandsmelt, Atherina boyeri ( Risso, 1810) in the Neretva river estuary, middle Adriatic. Fish. Res., 45: 61–64.

126

Biological and fishery characteristics of the sand smelt, Atherina boyeri in Neretva River estuary

Vlasta BARTULOVIĆ, Sanja TOMŠIĆ i Katarina MATIĆ

Department for Aquaculture, University of Dubrovnik, Ćira Carića 4, 20000

Dubrovnik, Croatia e-mail: vlasta@unidu.hr

ABSTRACT

Population of the sand smelt, Atherina boyeri, Risso 1810 in the mouth of the Neretve River is characterised with a domination of one and two year old specimens, with significant lack of three and four year old fish. Sex ratio of total sample was female:male (1,31:1). Males dominated from April to June, and females in all other months, especially in the period from July to December. Gonadosomatic index started to grow in March and the highest value was in April. GSI was higher than average GSI from March to July, and that is the period of sand smelt reproduction. Natural and total mortality were very high and that indicated high fishing pressure on the sand smelt population in Neretva river estuary. Sand smelt was invaded with one ectoparasite, Mothoeya epimerica, and two endoparasites found in the intestines: acantopephalan Telosentis exiguus and one cestodes, order Pseudophyllidea Carus, 1863, which is still not determined. Food of sand smelt was dominated with copepods ( 62%), cladocerans (21%), decapods (larvae) 7%, gammarids (5%), and all other preys with 3% only. Key words: Atherina boyeri, sand smelt, Neretva River, reproduction, feeding, mortality

127

Neke biološke i ribarstvene značajke komarče, Sparus aurata (L.) u istočnom Jadranu

Miro KRALJEVIĆ

Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split, Šetalište Ivana Meštrovića 63, 21000

Split, Hrvatska

SAŽETAK

U ovom su radu prikazani rezultati istraživanja biologije i ekologije komarče, Sparus aurata L., sakupljene u vodama istočnoga Jadrana u razdoblju od 1983 do 1992. Ujedno je prikazan i njezin ribarski značaj. Osnovni je cilj istraživanja komarče u prirodnom staništu bio utvrditi biološke i ekološke značajke neophodne za procjenu obimnosti i biološke iskoristivosti populacije komarče. Ukupna je dužina komarče kolebala od 15,0 do 72,0 cm (mase od 40 do 5900 g), s time da je prevladavala jednogodišnja modalna vrijednost od 20,0 cm. U istočnome Jadranu obitava komarča starosti od 10 do 220 godine. Izračunata je maksimalna moguća ukupna dužina (L∞ = 84,98 cm) i koeficijent rasta (K = 0,073), kao i masa (W∞ = 12879,4 g; K=0,062) koji ukazuje na spori rast. Vrijednosti dužinsko-masenog eksponenta (b=3,087) ukazuje na pozitivno alometrijski rast ove vrste u istočnome Jadranu. Vrijednost odnosa spolova je bila u korist mužjaka (♂1,28 : 1,00♀). Prevladavajući dio populacije (82,4%) promjenu spola doživljava pred početak druge sezone mrijesta (Lt < 30,0 cm). Izračunate su ukupna (Z = 0,291), prirodna (M = 0,187) i ribolovna (F = 0,104) smrtnost komarče kao i vrijednost razine iskorištavanja (E = 0,357). Ključne riječi: starost, rast, ribarski značaj, komarča, Jadran

UVOD Komarča (orada, lovrata, podlanica), Sparus aurata (L.) pripada obitelji Sparidae, ljuskavke, koja je dobro rasprostranjena i česta u Jadranskome i Sredozemnome moru, te dijelu istočnoga Atlantskoga oceana. U njemu naseljava područja od Britanskih otoka i Sjevernoga mora na sjeveru (uz obale Francuske, Španjolske i Portugala) do Kanarskih, odnosno Zelenortskih otoka na jugu (uključujuči obalne vode Azora i Madeire) i uz zapadnu obalu Afrike do obale Senegala (BAUCHOT i HUREAU, 1986). U Crnome moru je vrlo rijetka i uglavnom se lovi samo uz sjevernu obalu Turske (SVETOVIDOV, 1964). Ova vrsta pripada skupini bentopelagičnih (pridnenih) riba, a zbog svoje izuzetne kvalitete mesa je na visokoj tržišnoj cijeni. Znatna se količina ove vrste lovi i u lagunarnim jezerima Italije, Francuske, Španjolske, Portugala, Tunisa, Libije i Egipta (HELDT, 1943; LASSERRE, 1976; RAVAGNAN, 1978; SUAU i LOPEZ, 1976; BEN-TUVIA, 1979; RAMOS, 1987) kao i na ušćima večih rijeka (Gudalete, Guadalquivir, Guadiana, Tejo, Duoro, Leyre, Garonne, Adour) istočnoga Atlantika (LASSERRE, 1976; ARIAS, 1980). U Sredozemlju su joj obitavališta također na

128

ušćima rijeka Po, Rhone, Aude, Ebro, Segura, Ouéd Medjerda, Ouéd Miliane, Nil (HELDT, 1943; LASSERRE, 1976; RAVAGNAN, 1978; SUAU i LOPEZ, 1976). Komarča nastanjuje ograničena obalna područja do dubine od 50 m, ali rjeđe zalazi i do dubine od 100 m. Međutim, najčešće se zadržava na dubinama od 5 do 35 m, što je ujedno i dubina lova. Prava su staništa komarči pjeskovita i pjeskovito-ljušturasta dna mirnih uvala, zaljeva i luka, osobito uz ušća rijeka.

Istraživanja komarče u obalnim vodama istočnoga Jadrana Poznavanje biologije i dinamike populacije komarče općenito je slabo istraženo za Jadran. Novija istraživanja su bila više usmjerena na probleme marikulture (KATAVIĆ, 1984; KRALJEVIĆ, 1984; GLAMUZINA i JUG-DUJAKOVIĆ, 1988). Znanstvene analize lovina mrežama poponicama na području istočne obale Jadrana započinju šezdesetih (MOROVIĆ, 1970; 1971), nastavljaju se sedamdesetih i osamdesetih (JARDAS, 1979; 1982; 1985; 1986; JARDAS i PALLAORO, 1988; 1989; 1989a), a intenziviraju se u posljednje vrijeme (JARDAS i PALLAORO, 1990; 1991; 1992; 1993). U njima prevladavaju porodice Scorpaenidae, Labridae i Sparidae, kojoj pripada i komarča. Pregledom večine radova i dugogodišnjim istraživanjem lovina ovih mreža na području istočnoga Jadrana u razdoblju od 1960 do 1988, JARDAS i PALLAORO (1989, 1993) su ustvrdili da od ukupnoga broja (113, 99) vrsta riba prevladavaju Scorpaena porcus, Symphodus tinca i Diplodus annularis, dok je komarča vrlo rijetka (0,2-0,5%) gotovo slučajna u lovinama (tab. 1). Tablica 1. Učestalost nekih vrsta riba u lovinama mreža popunica u razdoblju 1960-1988 (prema JARDAS i PALLAORO (1989).

Vrste Broj (%) Masa (%) Scorpaena porcus - škrpun 18,8-35,6 12,6-28,7 Symphodus tinca - lumbrak 6,5-12,0 6,3-23,5 Diplodus annularis - špar 8,9-12.3 4,1-8,2 Mullus spp. - trlje 2,4-10,1 3,1-21,2 Scorpaena scrofa – škarpina 4,7-5,0 6,2-13,4 Sparus aurata- komarča 0,2-0,5 0,8-3,3

Njena je brojčana zastupljenost neznatna (0,2-0,5%), dok je masena nešto povoljnija (0,8-3,3%). Novija istraživanja na području obalnih voda Dalmacije (Vir-Konavle) za razdoblje 1987.-1993. također potvrđuju gotovo neznatnu zastupljenost komarče u lovinama troslojnim mrežama poponicama. JARDAS i PALLAORO (1988, 1989a. 1990, 1991, 1992, 1992a, 1993) su ukupno istražili 47,2 km dalmatinske obale što čni 1,1% od ukupne obalne crte i otoka Hrvatske. Od ukupnoga je broja ulovljenih jedinki riba (N = 4115; m = 427,00 kg) samo bilo 11 komarči (0,27%) ukupne mase 13,10 kg (3,07%). Pošto se mreže poponice smatraju slabo selektivnim alatom (JARDAS, 1979), one bi trebale omogućiti proporcionalan ulov svih vrsta riba koje obitavaju do 30 m dubine, čije je stanište uglavnom i komarče. Međutim, komarča je u ukupnim lovinama

129

bila vrlo rijetka kao i u lovinama visoko selektivnih alata, tramatom, koja lovi preko 96,13% obitelji ljuskavki (Sparidae) (tab. 2). U razdoblju od 1986. do 1992. godine lov riba u Jadranu je istraživan tramatom (ludrom, zagonicom ili fružatom) (tab. 2). Prema analizama CETINIĆ i PALLAORO (1993) i PALLAORO i CETINIĆ (1993) u ukupnim je lovinama (42 potega) mrežama tramatama potpuno prevladavala porodica Sparidae, a od vrsta riba ušata, salpa i fratar. Od ukupne je količine analiziranih jedinki zastupljenost komarče ponovo bila neznatna (N = 0,05%; m = 0,31%). I ovi podaci ukazuju da je komarča vrlo rijetka u lovinama mrežama tramatama u kojima potpuno prevladava porodica Sparidae. Tablica 2. Kvantitativan sadržaj lovina tramate uzduž istočne obalae Jadrana u razdoblju od 1986. do 1992. (prema CETINIĆ iPALLAORO, 1993.) Vrste: Broj (%) Masa (%) Oblada melanura - ušata 78,85 63,63 Sarpa salpa - salpa 9,62 19,19 Diplodus vulgaris - fratar 5,80 7,62 Spicara maena - modrak 3,66 2,01 Diplodus puntazzo - pic 0,52 2,05 Lithognathus mormyrus - ovčica 0,51 1,04 Diplodus sargus - šarag 0,25 0,80 Dentex dentex - zubatac 0,22 2,46 Spondyliosoma cantharus - kantar 0,15 0,38 Sparus aurata - komarča 0,05 0,31 Diplodus annularis - špar 0,05 0,03 Boops boops - bukva 0,04 0,03 Dicentrachus labrax - lubin 0,01 0,08 Pagrus pagrus - pagar 0,01 0,02 Ostale 0,26 0,35 Porodice: Sparidae 96,13 97,65 Centracanthidae 3,66 2,01 Mugilidae 0,16 0,05 Sciaenidae 0,02 0,08 Labridae 0,01 0,09 Ostale 0,02 0,12

Gospodarsko značenje komarče

Komarča je grabežljivac, koja uglavnom obitava usamljena, a u jata se skuplja samo u najranijoj (juvenilnoj) fazi života i za vrijeme mrijesta. Kod starijih je jedinki ta pojava primjetna isključivo tijekom razmnožavanja kade znade biti ulovljena plivaricom u znatim količinama i do nekoliko tona. Ona se uglavnom lovi pojedinačno i rijetko tako da su pojave masovnoga ulova (1-5 kg/jedinki) vrlo rijetke (Kaštelanski zaljev 1979., zapadna obala Istra 2008., 2009.). Također je poznata pojava veće količine ulova komarče u pojedinim zatvorenim uvalama, lagunama i ušćima rijeka Sredozemlja

130

(Španjolska, Italija, Turska, Egipat i Tunis). Komarča je dosta rijetka u lovinama širom Sredozemlja, te od ukupnoga svjetskoga ulova (69,6 miliuna tona) u razdoblju od 1986. do 1992. sačinjava neznatnih 0,01% (8773 t), jer je područje njenoga obitavanja obzirom na ukupna svjetska mora usko i ograničeno. Za analizu ulova komaarče u razdoblju od 1983. do 1992. smo se koristili podacima službene statistike ("Morsko ribarstvo",1984-1993; "FAO Fishery statistic", 1994). Ona ne prikazuju sasvim stvarno stanje godišnjih lovina ove vrste po lovnim područjima pojedinih sredozemnih zemalja. No, unatoč tim nedostacima u ovom smo poglavlju dali prikaz godišnjih kolebanja ulova ove vrste u Jadranu i Sredozemlju. Ukupni je godišnji ulov svih riba u Sredozemlju, uključujući i Jadran, imao lagani porast negdje do sredine osamdesetih godina. Zbog znatnijeg unapređenja ribolovne flote i šire primjene učinkovitijih ribolovnih alata, količina je ulova postupno rasla. Međutim, se od druge polovice osamdesetih godina zapaža njen znatan pad u Sredozemlju, što bi moglo ukazati na postupnu pojavu prelova. Od ukupne količine 1.826,664 t ulovljenih riba u Sredozemnome i Crnome moru u razdoblju 1983-92., komarče se lovilo od 3,460 t do 14,334 t, s minimalnim postotnim sudjelovanjem od 0,18% u 1983. i maksimalnim od 0,91% u 1992. godini. Prema istim statističkim izvorima komarče se u hrvatskim obalnim vodama lovilo samo 56 t godišnje, što čini svega 0,16% cjelokupnoga jadranskoga ulova. Od ukupne ulovljene količine komarče u Sredozemlju, na hrvatski ulov otpada od 0,4 do 1,6%, a na ukupni jadranski (366 t) od 2,6 do 12,2%. Veliku večinu od ove količine ulovi Italija. Tablica 3. Kvantitativni sastav gospodarstvenih lovina dvostrukoga ludra (tramate) duž zapadne obale Istre i dijela sjevernoistočnih jadranskih otoka u razdoblju od 1986. do 1991. godine. Godina ulova 1986. 1990. 1991. Broj zapasa 19 10 12 kg M(%) Kg M(%) Kg M(%) Vrste Oblada melanura 7975 52,48 5342 52,73 2023 25,47 Sarpa salpa 4622 30,41 3372 33,28 1500 18,88 Dentex dentex 549 3,61 200 1,97 Diplodus vulgaris 548 3,61 375 3,70 2570 32,35 Spicara maena 484 3,18 303 2,99 Diplodus puntazzio 418 2,75 352 3,47 1216 15,31 Spondyliosoma cantharus 333 2,19 29 0,29 Boops boops 72 0,47 72 0,71 Lithognathus mormyrus 46 0,30 30 0,30 86 1.04 Sparus aurata 14 0,09 16 0,16 215 2,72 Pagrus pagrus 13 0,09 Pagelus erythrinus 13 0,09 Dicentrarchus labrax 7 0,05 40 0,39 1 0,01 Ostalo 103 0,68 Ukupno 15197 100,00 10131 100,00 7944 100,00 Porodice Sparidae 14603 96,09 9788 96,61 7938 99,92 Centracanthidae 484 3,18 303 2,99 Ostale 110 0,72 40 0,39 6 0,08

131

Koliko je komarča rijetka u gospodarskim lovinama najbolje pokazuju količine ribe lovljene dvostrukim ludrom na području Istre i sjevernoistočnih jadrenskih otoka (tab. 3.). Ovaj ribarski alat gotovo isključivo lovi ribu iz porodice Sparidae (96,1-99,9%). Vidljivo je da je unatoč potpunoj prevlasti ove porodice, komarča u područjima oko sjeveroistočnih otoka i Kvarnerića bila maseno slabije zastupljena sa samo 0,09% u 1986, odnosno 0,16% u 1990., dok je u lovinama uz zapadnu obalu Istre u 1991. godini bila znatno bolje zastupljena s 2.72%. Svi ovi navodi ukazuju kako je komarča vrlo rijetka riba u prosječnim lovinama Sredozemlja. Međutim, posljednjih se nekoliko desetaka godina umjetni uzgoj ove vrste znatno intenzivirao u nekim sredozemnim zemljama kao i kod nas, pa je za očekivati da će se na ovaj način smanjiti pritisak na njen ulov u prirodnoj sredini i tako omogućiti njenu repopulaciju.

PREGLED KORIŠTENOG MATERIJALA I METODA Komarča je uglavnom lovljena duž istočne obale Jadrana od Tarske vale na sjeveru do Malostonskoga zaljeva na jugu. Lovila se pojedinačno, osim u Tarskoj vali i Kvarneriću, budući je u gospodarskim lovinama vrlo rijetka. Na području Tarske vale se lovljavala posebno izgrađenim povlačnim mrežama, a na području Kvarnerića dvostrukim ludrom. Na ostalim su područjima jedinke sakupljane gotovo svim ostalim ribarskim alatima. Materijal se sakupljao u razdoblju od 1983. do 1992. Za istraživanje sastava populacije, starosti, rasta, odnosa spolova i prirodne smrtnosti komarče korištene su jedinke (N = 462; 83,2%) ulovljene za vrijeme spolnoga sazrijevanja (druga polovica rujna – prva polovica prosinca), a za izračunavanje dužinsko – masenog odnosama i kondicije ribe sve jedinke (N = 559) ulovljene tijekom cijele godine. Mjerena je ukupna dužina (cm) i masa (g) tijela ribe s točnošću od 0,1 mm i 1,0 g. Ukupna je dužina tijela uzimana u obzir prilikom određivanja rasta, dužinsko – masenog odnosa i kondicije komarče. Spol se određivao istiskivanjem spolnih produkata snažnim pritiskom od sredine tijela prema analnome otvoru. Starost komarče se određivala očitavanjem prstenova na ljuskama. Jedan je zimski (tamni) i ljetni (svijetli) prsten tumačen kao jedna godina života. Dužinski i maseni rast komarče se izračunao pomoću von BERTALANFFY-jeve jednadžbe (1934) prepravljene prema BEVERTON & HOLT (1957) u oblik:

Lt = L∞ (1- e-K(t – t°)) Wt = W∞ (1- e-K(t - t°))

gdje su L∞ i W∞ asimptotske vrijednosti dužine i mase, odnosno granične vrijednosti tijelesne dužine i mase koju riba može postići u svome životu, K je koeficijent rasta ribe, t je vrijeme, a to je vrijeme kada je L = 0. Prime test Ф´ (MUNRO & PAULY, 1983; PAULY & MUNRO, 1984) je korišten za utvrđivanje pripadnosti parametara rasta istoj vrsti:

Ф´ = lnK + 2 · lnL∞

Alomertijski odnos između dužine (L) i mase (W) komarče je ispitana eksponencijalnom jednadžbom (RICKER, 1975):

132

W = a · Lb, Gdje su a i b parametri. Parametar b pokazuje odnos rasta ribe u dužinu i masu. Izračunata je i kondicija komarče pomoću formule:

CF = W/L3 · 100 Ukupna smrtnost (Z) je izračunata metodom linearizacije krivulje ulova (LCCC, Length-converted catch curve; prema SPARRE & VENEMA, 1992.):

Ln(Ni/Δti) = a + b · ti gdje je N broj riba u dužinskom razredu i, Δt je vrijeme potrebno da riba naraste na dužinski interval i, t je starost organizma dužinskog razreda i, a nagib (b) je ukupna smrtnost (Z). Koeficijent ribolovne smrtnosti (F) je izračunat temeljem razlike između ukupne (Z) i prirodne (M) smrtnosti, a prikazan je izrazom: F = Z – M. Prirodna je smrtnost izračunata prema PAULY-ovoj metodi (1980) korištenjem L∞ (84,98 cm), K (0,073) i srednje godišnje temperature mora (16,3oC; ZORE-ARMANDA i sur., 1991) u području u kojem se komarča najčešće zadržava (0-30 m dubine). Također su izračunate i vrijednosti stope iskorištavanja E = F/Z, koji daje sliku o tome da li su prirodna naselja određene vrste ugrožena prekomjernim lovom.

PREGLED REZULTATA Dužinska raspodjela obrađenih jedinki komarče iz obalnih voda istočnoga Jadrana je najniža kod 15,0, a najviša kod 72,0 cm. Prevladavale su jednogodišnje jedinke (42,0%) ulovljene u potpunosti u Tarskoj vali i Malostonskome zaljevu (97,9%), ukupne dužine u rasponu od 15,0 do 24,0 cm (mode 20 cm), a sljedile su ih dvogodišnje dužinskoga raspona od 23,7 do 30,6 cm (12,5%). Samo je devet jedinki zabilježeno s dužinom većom od 60,0 cm starih od 10° do 22° godine. Rast i starost komarče je izračunata na 462 obrađene jedinke, a parametri su rasta izraćunati pomoću von Bertalanffy-jeve jednadžbe rasta (sl. 2.).

Slika 2. Dužinska krivulja rasta komarče iz obalnih voda istočnoga Jadrana

133

U ovome su radu izračunati parametri rasta za oba spola jer većina jedinki u tijeku 3 do 5/6 godine života mijenja spol iz ♂ u ♀ i prikazani su u tablici 4. Tablica 4. Izračunati parametri rasta komarče pomoću von Bertalanffy-evog modela (SE=standardnapogreška)

Dužina Masa Parametri S.E. Parametri S.E.

L∞ 84,98 3,520 W∞ 12879 1406,4 K 0,073 0,0056 K 0,062 0,0048 to -2,823 0,1301 to -2,728 0,2708 r2 0,952 r2 0,911

Komarča u prvoj godini života pokazuje najbrži rast, koji se tijekom slijedećih godina postupno usporava, da bi na kraju životnoga vijeka gotovo prestao. Prema našim podacima komarča je dugoživuća vrsta. Njena je starost određena od prve (1o) do dvadesetdruge (22o) godine života, čija zastupljenost srazmjerno pada sa starošću ribe. Mali broj jedinki (N = 7) je pripadao starosnim skupinama većim od 12 godina. U području Šibenika se zapažaju nešto više vrijednosti ukupne dužine i mase komarče. Jednosmjerna analiza varijance ukazuje da se vrijednosti mase trogodišnje komarče (3o) iz ušća rijeke Krke (šibensko područje) statistički značajno (p < 0,05) razlikuju od svih ostalih (tab. 5.). Tablica 5. Jednosmjerna analiza varijance mase tijela trogodišnje komarče iz obalnih voda istočnoga Jadrana

Izvor varijacije

Suma kvadrata odstupanja

Stupanj slobode

Srednji kvadrat odstupanja

F-odnos

Između područja

217342.39 4 54335.60 10.406

Unutar područja

151425.06 29 5221.55

Ukupno 368767.44 33 Najmanje značajan raspon

Područje Kvarnerić Split Pašmansko-kornatsko

Tarska vala

Šibenik

Srednja ukupna

masa (g)

300.0* 350.0*Δ 356.0*Δ 406.8Δ 525.6

*Δ Označeni srednjaci nisu statistički značajno različiti (P > 0.05) Dužinsko – maseni odnos komarče u istočnome Jadranu se može izkazati slijedećim matematičkim izrazom: W = 0,0101 L3,087 (r = 0,995; r2 = 0,990). Dobivena vrijednost eksponenta (b = 3,087; SE = 0,0147) ukazuje na pozitivni alometrijski rast komarče koji se statistički značajno razlikuje od 3 (t^ = 2,642; t.01,∞ = 2,576) (sl.3.). Srednja vrijednost kondicije komarče je bila 1,36 (SE = 0,075).

134

Spolno zrelih mužjaka nije bilo u dužinskim razredima nižim od 23 cm, a ženki od 28 cm. S obzirom da je komarča protoandrični hermafrodit (dvospolac) s prelaskom iz druge u treću godinu života postotak spolno zrelih mužjaka postupno opada, a udio ženki raste. Do promjene spola dolazi pri dužinskim razredima od 28 do 30 cm ukupne dužine, a nakon 30 cm prevladavaju ženke. U populaciji komarče pri kraju druge godine života prevladavaju mužjaci (86,0%), dok spol mijenja samo 14,0% ženki. Do znatnije promjene spola dolazi krajem treće godine života, tako da svoju drugu spolnu zrelost dožive kao ženke, pri dužinskim razredima od 28 do 30 cm ukupne dužine, a nakon 30 cm prevladavaju ženke (sl. 4.). Gledano u cjelosti odnos spolova je bio 1,28 : 1,00 u korist mužjaka.

Slika 3. Dužinsko – maseni odnos komarče izobalnih voda istočnoga Jadrana Korištenjem linearizirane krivulje ulova (LCCC) je dobivena vrijednost ukupne smrtnosti Z = 0,291/godini. Izračunata je i prirodna smrtnost (M = 0,187/godini), te je ekspoloatacijski omjer za ovu vrstu bio E = 0,357.

135

Slika 4. Prikaz promjene spola komarče izobalnih voda istočnoga Jadrana (A: zaljev Cádiz-prema ARIAS, 1980; B: zaljev Alfaques-prema SUAU i LOPEZ, 1976; C: istočni Jadran-prema KATAVIĆ, 1984; D: istočni Jadran-ovaj rad).

-1

0

1

2

3

4

5

6

0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26

Starost (godina)

ln(N

/dt)

Z = 0,291/godinaR2 = 0.919

Slika 5. Krivulja ulova konstruirana temeljem dužinskih podataka. U području između oznaka (●) su uzete točke za računanje linearne regresije.

136

RASPRAVA

Ušća rijeka, zaljevi i uvale na istočnoj obali Jadrana općenito su izuzetna područja po svojim ekološkim značajkama. Pod utjecajem su slatkovodnih izvora koji u ta područja donose veliku količinu hranjivih tvari, omogučavaju znatno brži rast mladih organizama u usporedbi s otvorenim morem, pa su prema svojim fizičko-kemijskim obilježjima vrlo slična lagunama Sredozemlja. U ta područja zalazi i komarča kao izrazito eurivalentna vrsta koja dobro podnosi velika kolebanja slanosti i temperature.

Mlađ ove vrste rado zalazi u zaslađene vode uzduž obale, pa se jednogodišnja komarča lovila isključivo uz obalu pokraj ušća rijeka (Tarskoj vali) i Malostonskom zaljevu (97,9%), a vrlo rijetko u otvorenome moru ili obalnim vodama naših otoka (2,1%). Ostale su dobne skupine podjednako lovljene kako uz obalu tako i u otvorenim obalnim i otočnim vodama. Ovakva brojčana zastupljenost najmlađe komarče (1o godišta) je zabilježena uz atlantsku obalu Španjolske u zaljevu Cádiz (ARIAS, 1975, 1976), te zaljevu Arcachon uz obalu Francuske (LASSERRE, 1976). Pravilnu brojčanu raspodjelu prema starosnim skupinama pokazuje i komarča iz lagune Obidos s obale Portugala (RAMOS, 1987), dok u tipično morskoj sredini Lionskoga zaljeva prevladavaju starija godišta (LASSERRE, 1976), isto kao i u laguni Thau (LASSERRE i LABOURG, 1974), te laguni Bardawill (BEN-TUVIA, 1979). Sve navedeno ukazuje da mlađ komarče u Sredozemlju i Atlantiku radije obitava u ušćima rijeka i lagunama, što je u skladu s nalazima ovog istraživanja. Ovi nalazi također potvrđuju zapažanja ostalih autora da mlađ komarče (0+-1o) radije obitava u zaslađenim vodama i ušćima rijeka Sredozemlja (AUDOUIN, 1962; LASSERRE, 1976; LASSERRE i LABOURG, 1974, 1974a; ARIAS, 1976, 1980; BEN-TUVIA, 1979; SUAU i LOPEZ, 1976).

Jednogodišnje su komarče u Tarskoj vali i Malostonskom zaljevu rasle brže (20,32 i 20,89 cm) nego u otvorenome moru (18,20 cm). Srednje vrijednosti ukupne dužine pokazuju vrijednosti slične onima komarči iz laguna Sredozemlja u kojima, s obzirom na obilniju prirodnu produkciju i povoljne fizičko-kemijske čimbenike raste znatno brže u odnosu na otvoreno more (HELDT, 1943; AUDOUIN, 1960; LASSERRE, 1976; LASSERRE i LABOURG, 1974; SUAU i LOPEZ, 1976). Komarča u svim lagunama Sredozemlja raste znatno brže nego u Jadranskome moru, s izuzetkom hipersaline lagune Bardawil na Sinaju. Ovo se može objasniti nepovoljnijim ekološkim uvijetima u laguni visoke slanosti (40-70‰) gdje riba troši znatnu količinu energije na savladavanje i regulaciju osmotskoga tlaka (TORT i sur., 1994).

Kako je masa parametar rasta znatnije podložan promjenama, za razliku od dužine, samo mali broj autora prikazuje njene vrijednosti u odnosu prema starosnim skupinama. Srednje vrijednosti masa komarče prvoga godišta iz Jadrana su slične onima iz obalnih voda Lyonskoga zaljeva (LASSERRE, 1976; LASSERRE & LABOURG, 1974). U lagunama i ušćima rijeka zapadnoga Sredozemlja komarča pokazuje izrazito brži rast. Komarča u kasnijim godinama raste znatno brže u masu u zapadnome Sredozemlju nego u istočnome Jadranu, dok se u njegovim zaslađenim lagunama još više povećava.

Čini se da je životni vijek komarče u istočnome Jadranu izuzetno dug. Nađene su jedinke od prve (1o) do dvadesetdruge (22o) godine života. Za razliku od ovih nalaza, LASSERRE (1976) je u Lyonskome zaljevu zabilježio najstarije jedinke od 11o godina, dok su u ostalim obalnim vodama Sredozemlja niz autora (HELDT, 1948; AUDOUIN,

137

1960; LASSERRE i LABOURG, 1974, ARIAS, 1975; LASSERRE, 1976; SUAU i LOPEZ, 1976, BEN-TUVIA, 1979) zabilježili komarče između četiri i sedam godina. Iz svega se može zaključiti da komarča iz obalnih voda istočnoga Jadrana raste najsporije. Posljedica sporoga rasta je vjerojatno uvjetovana nižim srednjim temperaturama kao i poznatom oligotrofnošću Jadrana koje se uz Egejsko more smatra jednim od nasjsiromašnijih produktivnih morskih područja na svijetu (FRILIGOS, 1980).

Utvrđena statistički značajna razlika pojedinih godišta (3o–4o) komarče na području ušća rijeke Krke ukazuje na njen malo brži rast nego u ostalim područjima jer se ono smatra nešto produktivnijim od ostalih (PUCHER-PETKOVIĆ, 1989; PUCHER-PETKOVIĆ i MARASOVIĆ, 1992, 1992a).

Smatra se da je stopa rasta genetički određeno obilježje vrste, a L∞ fenotip koji može biti ograničen različitim čimbenicima okoliša, gdje je temperatura najvažnija (GÜNTER, 1950). Vrijednosti stope rasta (K) za komarču u Sredozemlju i istočnome Atlantiku kolebaju od 0,073 do 0,372 godine-1 (LASSERRE i LABOURG, 1974, 1974a; LASSERRE, 1976; SUAU i LOPEZ, 1976). Hrana (količina i kakvoča) i temperatura su najvažniji čimbenici rasta i ponašanja populacije. U hladnijim se vodama razvijaju veće, dužeživuće i kasno-sazrijevajuće jedinke, a spolnu zrelost dostižu kasnije od jedinki u toplijim vodama (GÜNTER, 1950; ROSS, 1988). Prema BULL-u (1952) riba je posebno osjetljiva na promjenu temperature reagirajući na razliku od svega 0,03oC.

Dužinsko-masenog odnosa dobro ukazuje na neka posebna razdoblja u životu riba (zrelost, mriješćenje, preobrazba) tijekom kojih dolazi do njegovoga mijenjanja. Komarča u Jadranu ukazuje na pozitivan alometrijski rast. Razlike alometrijskoga eksponenta brojni autori pripisuju različitim ekološkim uvjetima u kojima jedinke žive. Ovi mogu utjecati na promjene oblika tijela, fiziološke promjene, porast ili zastoj u stopi rasta, što će dovesti do promjena alometrijskoga eksponenta (HUXLEY, 1932; FROST, 1945). Isto je tako utvrđeno da se alometrijski eksponent mijenja s obzirom na lokalitet u kojem vrsta obitava, te spol, dužinu, starost i stanje zrelosti gonada. Ova se vrijednost ne mijenja ukoliko određena vrsta ribe pokazuje stalnost glede navedenih čimbenika (MARTIN, 1949; RICKER, 1978).

Utvrđivanje najmanje dužine pri kojoj vrsta postaje spolno zrela ukazuje na učinkovitost njene reproduktivne biomase. Dužina ribe kod prve spolne zrelosti je obilježje koje se znatno ne mijenja, ali ishrana i temperatura su ekološki čimbenici koji imaju veliki i jak utjecaj na spolno sazrijevanje riba (GÜNTER, 1950; HEMPEL, 1956; BLAXTER, 1969; ROSS, 1988).

Istraživanja odnosa spolova unutar populacije komarče kao tipičnoga predstavnika proterandričnoga hermafroditizma iz obalnih voda istočnoga Jadrana ukazuju da mužjaci prevladavaju u nižim dužinskim razredima (15-29cm). Promjena je spola jednosmjeran proces koji kod komarče traje nekoliko godina.(u ovim analizama od 2+ do 6o), a prevladavajući dio populacije mijenja spol s prelazom ribe iz druge u treću godinu života (28-30 cm; 2+-3o), odnosno s nadolazećom drugom sezonom mrijesta. Ovi nalazi potvrđuju ranija saznanja da sezona mrijesta u istočnome Jadranu traje od prve polovice listopada do prve polovice prosinca (KATAVIĆ, 1984). U većem dijelu Sredozemlja mrijest komarče traje od prve polovice listopada do prve polovice sijećnja (PASQUALI, 1941; MATHIAS i SALVY, 1958; LASSERRE, 1972, 1976; SUAU i LOPEZ, 1976; ARIAS, 1980).

138

U prirodnim uvjetima jadranskoga mora komarča dostiže prvu spolnu zrelost krajem druge godine života, kada sve jedinke sazrijevaju kao mužjaci (PASQUALI, 1941; D'ANCONA, 1941, 1950). Isti su autori utvrdili da je promjena spola u trećoj godini potpuna, tako da sve jedinke postaju ženke. KATAVIĆ (1984) je ustanovio da je promjena spola dug proces, koji traje više godina. Isti je autor ustanovio promjenu spola kod prevladavajućeg dijela populacije pri kraju druge, odnosno s početkom treće godine života (drugi mrijest), što potvrđuju i ovi nalazi. Međutim, u bazenskim uvjetima Crvenoga mora (Elat, Izrael), zahvaljujući visokoj temperaturi koja je u tijeku gotovo cijele godine viša od 20oC, komarče već krajem prve godine života sazrijevaju kao mužjaci, a krajem druge 80% jedinki prelazi u ženke (ZOHAR, 1976; GORDIN i ZOHAR, 1978). U obalnim vodama zapadnoga Sredozemlja promjenu spola najveći dio populacije komarči doživljava pri kraju druge, odnosno početkom treće (SUAU i LOPEZ, 1976), a u atlanskim obalnim vodama krajem treće i početkom četvrte godine života (ARIAS, 1980). Iz prije navedenoga se zapaža znatna razlika prvoga spolnoga sazrijevanja kao i promjena spola kod komarče iz različitih obalnih voda. Tako je od istoka (Crveno more) prema zapadu (Atlanski ocean) ta razlika između jedne, odnosno dvije godine života (sl. 4).

Vrijednost K je u neposrednoj svezi s dužinom ribe (BEVERTON & HOLT, 1959), a dužina ribe je u svezi sa smrtnošću (HOLT, 1965; SAVILLE, 1975). Riblje vrste s visokom vrijednošću K imaju znatno više vrijednost prirodne smrtnosti (M), a vrste s nižom imaju znatno niže. Vrste s niskom vrijednošću K (sporo rastzuće vrste) jednostavno ne mogu doseći visoku vrijednost prirodne smrtnosti.

Ribolovna smrtnost naselja je uvjetovana intenzitetom ribolova. Prirodna i ribolovna smrtnost zajedno čine ukupnu smrtnost (Z). Ocjena smrtnosti i pračenje koeficienata ukupne, prirodne i ribolovne smrtnosti su temeljni čimbenici za pračenje dinamike i gospodarenja ribljim populacijama (BEVERTON i HOLT, 1957; RICKER, 1958). Problemom dinamike populacije i smrtnosti komarče u Jadranskom moru se još nitko do danas nije bavio. Izračunata je vrijednost prirodne smrtnosti (M) komarče na osnovi PAULY-eve metode gdje je M = 0,187 (sl. 5). PAULY (1980) je dao prikaz stopa prirodne smrtnosti za 174 riblje populacije i modalna je smrtnost bila između 0,2 i 0,3 (VETTER, 1988).

LITERATURA

ARIAS, A. 1975. Contribución al estudio de la biologia de la dorada, Sparus aurat, L.de los esteros de la provincia de Cádiz. Publ. Tec. Junt. Est. Pesca, 207-230.

ARIAS, A. 1976. Sobre la biologia de la dorada, Sparus aurat, L., de los esteros de la provincia de Cádiz. Inv. Pesq., 40: 201-222.

ARIAS, A. 1980. Crecimiento, régimen alimentario y reproducción de la dorada (Sparus aurata L.) y del robalo (Dicentrarchus labrax L.) en los esteros de Cádiz. Inv.Pesq., 44: 59-83.

AUDOUIN, J. 1960. Contibution à l'étude des migrations de la daurade, Chrysophrys aurata L., au moyen de marquage. Rapp. Comm. Int. Mer Médit., 15: 139-140.

AUDOUIN, J. 1962. La daurade L'étang de Thau (Chrysophrys aurata L.). Rev. Trav. Inst Pêche marit., 26: 105-126.

139

BAUCHOT, M.L. & J.C. HUREAU, 1986. Sparidae. In: Fishes of the Nort-eastern Atlantic and Mediterranean, vol. 2. Whitehead, P.J., M.L. Bauchot, J.C. Hureau, J. Nielsen & E. Tortonese. (Eds.), UNESCO, United Kingdom, pp. 883-907.

BEN-TUVIA, A. 1979. Studies of the population and fisheries of Sparus aurat in the Bardawil logoon, eastern Mediterranean. Inv. Pesq. 43: 43-67.

BERTALANFFY, L. von, 1934. Untersuchungen über die Gesetzlichkeiten des Wachstums. 1. Allgemeine Grundlagen der Theorie. Roux'Arch. Entwicklungsmech. Org., 131: 613-653.

BEVERTON, R.J.H. & S.J. HOLT. 1957. On the dynamics of exploited fish populations. Fish. Invest. Minst. Agric. Fish. Food G.B. (2 Sea Fish), 19: 1-533.

BEVERTON, R.J.H. & S.J. HOLT. 1959. A review of the lifespans and mortality rates of fish in nature, and their relation to growth and other physiological characteristics. In: CIBA Fundation, colloquia on ageing, vol. 5. Wolstenholme, G.E.W & M. O'Connor. (Eds.), The lifespan of animals, London, Churchill. Pp. 142-180.

BLAXTER, J.H.S. 1969. Experimental rearing of plichard larvae, Sardina pilchardus. J. Mar. Biol. Assoc. U.K., 46: 219-234.

BULL, H.O. 1952. An evaluation of our knowledge of fish behaviour in relation to hydrography. Rapp. Comm. Int. Mer Médit., 131: 8-23.

CETINIĆ P. & A. PALLAORO. 1993. Eksploatacijske karakteristike, značenje i ocjena djelovanja ribolova tramatom. Pomorski zbornik, 1: 605-626.

D'ANCONA, U. 1950. Il differeziamente delle gonade e l'inversione degli Sparidi. Arch. Ocean. Limn., 2: 97-163.

FRILIGOS, N. 1980. Nutrients in Greek waters. Journées Etudes Pollutions, 5: 1025-1034.

FROST, W.E. 1945. The age and growth of eels (Anguilla anquilla) from the Windermere catchment area. Part 2. J. Anim. Ecol., 14: 106-124.

GLAMUZINA B. & J. JUG-DUJAKOVIĆ, 1988. Preliminary results of temperature shock effects on newly fertilized eggs of gilthead sea bream Sparus aurata Linnaeus, 1758. Bilješke-note,Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split, 71: 1-7.

GORDIN, H. & Y. ZOHAR. 1978. Induced spawning of Sparua aurata (L.) by means of hormonal treatments. Ann. Biol. Anim. Bioch. Biophys., 18: 985-990.

GÜNTER, G. 1950. Correlation between temperature of water and size of marine fishes on the Atlanic and gulf coasts of United Stateas. Scripts Inst. Of Ocean. Contrib., 73 pp.

HELDT, H. 1943. Etudes sur le than, la daurade et les muges. Histories d'ecailles et d'hamecons. Brochure Stat. Oceanogr. Salambo, 1:1-48.

HELDT, H. 1948.Propos fantaisistes sur la daurade et les muges. Brochure Stat. Oceanogr. Salambo, 2:5-9 & 12-22.

HEMPEL, G. 1956. On the importance of larval survival for the population dynamics of marine food fish. Cal. Coop. Ocean. Fish. Inv. Reports, 10: 13-23.

HOLT, S.J. 1965. A note on the relationship between mortality rate andthe distribution of the life in an exploited fish population. ICNAF res. Bull., 2: 73-75.

HUXLEY, J.S. 1932. Problems of relative growth. Dial, New York, pp 276. JARDAS I. 1979. Što i koliko lovimo popunicama na istočnom Jadranu. Mor. Ribar. 2-

3: 51-54.

140

JARDAS, I. 1982. Utjecaj intenzivnoga ribolova na naselja riba obalnoga istočnoga Jadrana. Ichthyol., 14: 21-39.

JARDAS, I. 1985. Rezultati eksperimentalnog ribolova mrežama poponicama . Mor. rib., 4: 144-146. JARDAS, I. 1986. Trammel bottom set catches along the eastern Adriatic coast (1771-

1984). FAO Rapp. Pêches/FAO Fish Rep., 345: 189-199. JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1988. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In:

Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 156: 111-122.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1989. Neki pokazatelji opadanja biološkog bogatstva priobalnog područja Jadrana (1960-1988). Pogledi, 1: 159-176.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1989a. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 162: 111-122.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1990. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 163: 114- 120.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1991. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 173: 124- 132.

JARDAS, I. & A. PALLAORO.1992. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 176: 159- 173.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1992a. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 185: 91-103.

JARDAS, I. & A. PALLAORO. 1993. Priobalna naselja riba, rakova i glavonožaca. In: Kontrola kvalitete priobalnoga mora (Vir-Konavle). IOR, Split, Studije i elaborati, br. 194: 95-104.

KATAVIĆ, I. 1984. Inducirano mriješćenje i uzgoj ranih razvojnih stadija lubina, Dicentrarchus labrax (Linnaeus, 1758) i komarče, Sparus aurata (Linnaeus, 1758). (Ph.D.) Thesis, University of Zagreb, 232 pp.

KRALJEVIĆ, M. 1984. On the experimental feeding of sea bream (Sparus aurata L.) under aquarium conditions. Acta Adriat., 25: 183-204.

LASSERRE, G. 1972. Le coefficient de condition chez la daurade Sparus aurata L. 1758. de la region de Séte en 1971-1972. Trav. Labo. Biol. Halieut., Universite de Rennes, 6: 141-150.

LASSERRE, G. 1976. Dinamoque des populations ichthyologiques lagunaires application a Sparus aurata L. (Ph.D.) Thesis, University of Languedoc, 306 pp.

LASSERRE, G. & P.J. LABOURG. 1974. Etude comparée de la croissance de la daurade Sparus aurata L. 1758 des regoions d'Arcachon et de Séte. Vie Milieu, 24: 155-170.

LASSERRE, G. & P.J. LABOURG. 1974a. Etude comparée de la croissance de la daurade Sparus aurata L. 1758 des regoions d'Arcachon et de Séte. Deuxime not. Vie Milieu, 24: 357-364.

141

MARTIN, W.R. 1949. The mehanics of environmental control of body form in fishes. University of Toronto Stud. Biol., 58: 91 pp.

MATHIAS, P. & J. SALVY. 1958. La daurade du bassin de Thau. CIESM Rapp. Et Proc.-verb. Des Réunions, 14: 583-589.

MOROVIĆ, D. 1970. Ribolovni alat popunica i analiza lovine s biološkog aspekta. Mor. Ribar., 2: 119-121.

MOROVIĆ, D. 1971. Eksploatacija i i zaštita ihtiofaune u obalnom pojasu srednjeg i južnog Jadrana. Simp. o zaštiti prirode u našem kršu. JAZU, 339-353.

MUNRO, J.L. & D. PAULY. 1983. A simple metod for comparing growth of fishes and invertebrates. INCLARM Fishbyte, 1: 5-6.

PALLAORO, A. & P. CETINIĆ. 1993. Ribolov tramatom na području zapadne obale Istre. Mor. Ribar., 1: 1-11.

PASQUALI, A. 1941. Contributo allo studio dell'ermafroditismo e del differenziamento dell gonade nell'orata (Sparus aurata L.). Pubbl. Staz. Zool. Napoli, 18: 282-312.

PAULY, D. 1980. On the interrelationships between natural mortality, growth parameters and mean environmental temperature in 174 fish stocks. Journal du Conseil, 39: 175-193.

PAULY, D. & J.L. MUNRO. 1984.Once more on the comparison of growth in fish and invertebrates. ICLARM Fishbyte, 2: 21 pp.

PUCHER-PETKOVIĆ, T. 1989. Etude des fluctuations pluriannuelles du phytoplancton dans les eaux de l'Adriatique moyenne. Nova Thalassia, 10, Suppl.1.

PUCHER-PETKOVIĆ, T. & I. MARASOVIĆ. 1992. Trophic characteristick of the Šibenik Bay (Middle Adriatic). Rapp. Comm. Int. Mer Medit., 33: 372 pp.

PUCHER-PETKOVIĆ, T. & I. MARASOVIĆ 1992a. Fitoplankton. U: Analiza rezultata istraživanja projekta "Vir-Konavle" za razdoblje od 1984 do 1991 godine s prilogom programa budućih istraživanja. IOP, Split Studije i elaborati, Br. 182: 30-37.

RAMOS, M.A. 1987. Idade, cresimento e ciclo de reproducậo de Sparus aurata L. Publ: Inip, Lisbon, Portugal 12: 117-125.

RAVAGNAN, G. 1978. Vallicoltura moderna. Edagricole Bologna, 283 pp. RICKER, W.E. 1958: Handbook of computations for biological statistic of fish

populations. Fish. Res. Board. Can. Bull., 119: 330 pp. RICKER, W.E. 1975. Computation and interpretation of biological statistic of fish

populations. Bull. Fish. Res. Board. Can., 191: 1-382. RICKER, W.E. 1978. Growth rate and models. In: Fish physiology, 8: Ed. Hoar, W.S.,

D.J. Randal & J.R. Brett. Academic Press, London, 786 pp. ROSS, S.W. 1988. Age, growth, and mortality of Atlantic croaker in North Carolina,

with comments on population dynamics. Trans. of the Americ. Fish. Soc., 117: 461-473.

SAVILLE, A. 1975.Survey metods of appraising fisheries resources. FAO Fish. Tech. Pap., 171: 76 p.

SPARRE, P. & S.C. VENEMA. 1992. Introduction to tropical fish stock assessment. Part 1. FAO Fisheries Tehnical Paper 306/1, Rome, pp 376.

SUAU, P. & J. LÓPEZ. 1976. Contribucion al estudio de la dorada, Sparus aurata L. Inv. Pesq., 40: 169-199.

142

SVETOVIDOV, A.N. 1964. Ribi Černoga mora. Izdateljstvo Nauka, Moscow, Leningrad, pp 550.

TORT, L., P. LANDINI & J. ALTIMIRAS. 1994. Physiological and matabolic changes of the sea bream Sparus aurata to short- term acclimation at low salinity. Comp. Biochem. Physiol., 108A: 75-80.

VETTER, E.F. 1988. Estimation of natural mortality in fish stocks. Fish. Bull. U.S., 86: 25-43.

ZOHAR, Y. 1976. The gondal cycle of the hermaphroditic teleost Sparus aurata. (M.S.) Thesis, Hebrew University of Jerusalem, Israel, 96 pp.

ZORE-ARMANDA, M., M. BONE, V. DADIĆ, M. MOROVIĆ, D. RATKOVIĆ, L: STOJANOSKI & I. VUKADIN. 1991. Hydrographic properties of Adriatic Sea in the period from 1971 through 1973. Acta. Adriatic., 31,5-547.

ABSTRACT

Some biological and fisheries characteristic of gilthead sea bream, Sparus aurata L. from the eastern Adriatic Sea

Miro KRALJEVIĆ

Institute of Oceanography and Fisheries, POBox 500, 21000 Split,Croatia

The paper presents the results of studies of biology, ecology and fisheries of gilthead sea bream, Sparus aurata L. The age and growth of this species were determined from specimens collected from the eastern Adriatic waters between 1983 and 1992. Studies of gilthead sea bream in their natural habitat aimed at establishing their biology and ecological parameters indispensable for their stock assessment and determination of maximum sustainable yield. Total length and weight (weight from 40 to 5900 g), of gilthead sea bream from 15.0 to 72.0 cm with the dominance of a one year old fish with 20.0 cm modal value. Gilthead sea bream of 1o to 22o years of age inhabit the eastern Adriatic Sea. Maximum total length (L∞ = 84.98 cm) and growth coefficient (K = 0.073) were calculated, so as a weight (W = 12879.4 g; K = 0.062). They are indicative of a low growth rate whereas the values of length-weight exponent (b = 3.087) point to a positive alometric growth of this species in the eastern Adriatic. Sex ratio showed the dominance of males (1.28:1.00). Most of the population (82.4%) changes sex about before the beginning of the second spawning season of total length not exceeding 30 cm. Total (Z = 0.291), natural (M = 0,187) and fishing (F = 0,104) mortality were calculated for this species. Calculated value of exploitation rate was E= 0.357. Keywords: age, growth, fishery aspect, gilthead sea bream, Adriatic

143

Zaštita i unaprjeđenje statusa endemskih neretvanskih salmonida: zubatka, Salmo dentex, mekousne pastrve, Salmo

obtusirostris, neretvanske potočare, Salmo farioides i glavatice, Salmo marmoratus

Jerko PAVLIČEVIĆ1, Ivan BOGUT2 i Branko GLAMUZINA3

1Sveučilište u Mostaru, Fakultet za agronomiju i prehrambenu tehnologiju,

Biskupa Čule, Mostar, Bosna i Herecgovina 2 Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet Osijek

Trg Sv. Trojstva 3., Hrvatska 3Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćira Carića 4, 20000

Dubrovnik, Hrvatska

SAŽETAK U radu su opisane endemske vrste pastrva koje naseljavaju rijeku Neretvu od ušća do izvora: glavatica, Salmo marmoratus, mekousna pastrva, Salmo obtusirostris, zubatak, Salmo dentex i neretvanska pastrva, Salmo farioides. Sistematski i genetski status nekih navedenih vrsta nije do kraja razjašnjen. Ove vrste su danas ugrožene uslijed niza antropogenih zahvata. Genetičke značajke su promijenjene nizom hibridizacija s alohtonim pastrvama koje su unesene u Neretvu u zadnjih 50-tak godina. Kako autohtone endemske pastrve imaju veliki akvakulturni i sportsko ribolovni potencijal potrebno je pristupiti njihovoj domestifikaciji.

Ključne riječi: zaštita, endemske pastrve, sistematski status, rijeka Neretva

UVOD Rijeka Neretva i njezine pritoke predstavljaju s aspekta bioraznolikosti izuzetno bogate ekosustave, posebice što se tiče ihtiofaune. Među ostalima se ističe porodica Salmonidae u kojo spadaju pastrve, lososi, zlatovčice i neke druge vrste. U Neretvi je u 19-stoljeću od austrijskih istraživača (Heckela i Knera) zabilježeno nekoliko endemskih vrsta koje su dominirale ihtiofaunom i bile najvrjedniji riblji resursi. To su bile:

- neretvanska glavatica, Salmo marmoratus - neretvanski zubatak, Salmo dentex - neretvanska pastrva, Salmo farioides - mekousna pastrva, Salmo obtusirostris

Uslijed izgradnje hidroelektrana prekinuti su migracijski putovi nekih vrsta, posebice glavatice na tradicionalna mrjestilišta, oduzeta su velika staništa rijeke koja su pretvorena u akumulacijska jezera, kojima endemske salmonidne vrste nisu dobro prilagođene, a pojedine populacije su ostale izolirane od drugih. Preostala nedirnuta područja donje Neretve ispod Mostara i iznad Konjica su

144

premala za učinkovito održanje endemskih salmonidnih vrsta. Dodatno je situacija pogoršana i zakomplicirana stalnom praksom unošenja alohtonih vrsta, posebice kalifornijske i potočne pastrve, bilo sustavnim poribljavanjem koja provode ribolovna društva ili bijegom ovih riba iz akvakulturnih instalacija (kaveza i bazena). Ova praksa koja se zadnjih 40-tak godina provodila i uslijed zakonskih obveza elektroprivreda da financira poribljavanja, dovela je do križanja-alohtonih i autohtonih vrsta, a nakon toga i krizanja tih hibrida s endemskim vrstama, što je dovelo u opasnost očuvanje genskog fonda endemskih riba Neretve i samih endemskih vrsta koje nestaju pred našim očima. S gospodarske strane, alohtone pastrve su manje vrijedan ribolovni trofej, te se i na taj način smanjuje vrijednost cjelokupnog prostora. Jasno je da su se stekli uvjeti za promjenu ovakve politike gospodarenja vodama i ribljim populacijama, te da je zaštita endemskih vrsta jedan od prioriteta zaštite rijeke Neretve i pritoka u 21-stoljeću.

Prema Snoju i sur., 2007. u rijeci Neretve žive tri osnovne autohtone genetičke linije koje se mogu razdvojiti mitohondrijalnom DNK analizom: mekousna pastrva, Salmo obtusirostris nastala kao vrsta prije 1 milijun godina, neretvanska pastrva, Salmo farioides koja je kolonizirala Neretvu prije 150 000 godina i jadranska pastrva, Salmo trutta koja je naselila Neretvu u drugom valu naseljavanja. Križanjem ovih triju linija nastale su nove linije i vrste, kao što je neretvanska glavatica i zubatak. Tijekom zadnjih 100 000 godina ove vrste i linije su se reproduktivno odvojile. Međutim, praksa poribljavanja alohtonim pastrvama u zadnjih 50-tak godina dovela je do križanja svih autohtonih i alohtonih pastrva donje Neretve i njihovih fertilnih hibrida, što danas rezultira postojanjem većeg broja fenotipskih formi. Sličnih primjera u Europi ima dosta, a najbliži je u dolini Soče u Sloveniji. Od prije desetak godina započelo se s politikom poribljavanja Soče endemskom glavaticom. Za to je bilo potrebno izolirati čiste linije glavatice, formirati matične stokove i proizvesti mlađ glavatice. Potpuno je zaustavljeno poribljavanje alohtonim vrstama pastrva. Za proizvodnju mlađi glavatice izgrađeno je mrjestilište u Tolminu kojim gospodari ribarsko društvo, a koje je ovlašteno i za upravljanje dijelom Soče gdje se mlađ glavatice poribljava. Danas je Soča na turističkoj karti Europe označena kao jedna od najboljih salmonidnih rijeka za sportski ribolov. Ovakav način promjene politike gospodarenja i orijentacije na endemske vrste treba primjeniti na Neretvu i pritoke. Novi projekti bi se temeljili na propagaciji ugroženih i gospodarski značajnih endemskih salmonidnih vrsta: neretvanskog zubatka, mekousne pastrve, neretvanske glavatice i autohtone neretvanske pastrve. Očekivano bi se Neretva mogla napraviti izuzetno atraktivnim ribičkim područjem, što paralelno dovodi do razvoja i ostale turističke infrastrukture. Kako su neke navedene vrste ugrožene i nestale iz dalmatinskih rijeka (Cetina, Krka, Vrljika, Zrmanja) gdje su prije zabilježene, rezultati projekta bi se mogli primijeniti i na ove rijeke.

145

Slika 1. Slijev rijeke Neretve sa svim pritokama

Endemske salmonidne vrste rijeke Neretve Novom orijentacijom nameće se potreba detaljno istražiti neretvanske endemske salmonidne vrste s biološko-ekološkoga i akvakulkturno-ribarstvenoga aspekta, kako bi se očuvale i unaprjedile preostale izolirane populacije ovih vrsta. Potrebno je evaluirati genetičke značajke i utvrditi genske specifičnosti. Dok se za mekousnu pastrvu, a donekle i za zubatka i glavaticu, može reći da imaju riješen sistematski status i opisane genetičke značajke, neretvanska pastrva/potočara ima još uvijek neriješen status. U starijoj literaturi se navodi kao posebna vrsta Salmo farioides (Karaman, 1926), a u većini novije se označava kao potočna pastrva, Salmo trutta. Neka novija istraživanja ukazuju na postojanje autohtone neretvanske linije potočne pastrve, s dokazanim specifičnim genetičkim obilježjima. Neretvanska potočna pastrva nema jedinstvenu genetičku strukturu, pri čemu su značajke sličnije kod lokaliteta ulova, nego po fenotipskim značajkama. Tako su posebno odvojene populacije koje su izolirane i one blizu mjesta intenzivnog poribljavanja. Utvrđeno je i postojanje dva haplotipa: neretvanski (AdN i Ad-s3) i atlantski (At-s1). Atlantski haplotip je obilježje potočare koja se proizvodi u mrjestilištima, te je očito da je u Neretvu unešen poribljavanjem u zadnjih pedesetak godina (Razpet i sur., 2007) . Genetički je

146

moguće odvojiti ova dva haplotipa te će na temelju tih značajki obaviti izdvajanje autohtone neretvanske potočne pastrve, koju ćemo nadalje navoditi kao Salmo farioides.

Slika 2. Neretvanska pastrva, Salmo farioides Mekousna neretvanska pastrva, Salmo obtusirostris predstavlja jednu od podvrsta mekousne pastrve koja živi i u Krki, Vrljici i Jadru. Neretvanska populacija je dobro očuvana i predstavlja važan ribarstveni resurs. Vrsta je prije bila poznata kao Salmothymus obtusirostris, a tek je u novije vrijeme svrstana u rod Salmo (Snoj i sur., 2002). Mekousna pastrva je rasprostranjena na vrlo malom prostoru, a kao tipična vrsta brzih vodotokova, teško se adaptira na sve brojnija umjetna jezera. Naseljava Ramu, Trebižat, Bregavu, Bunu, Neretvu iznad Konjica i ispod Mostara.

Slika 3. Neretvanska mekousna pastrva, Salmo obtusirostris

147

Dosadašnji latinski naziv neretvanske glavatice, Salmo marmoratus je po novim saznanjima upitan, jer je utvrđeno da ima znatne genetičke različitosti u odnosu na Salmo marmoratus iz Soče i talijanskih rijeka sjevernog Jadrana. Glavatica je najugroženija i narjeđa vrsta neretvanskih salmonida. Nekad relativno česta, a po njoj je i Glavatičevo gdje su bila prirodna mrjestilišta dobilo ime, izgradnjom brana i formiranjem jezera prekinuti su migracijski putovi, te je postala vrlo rijetka. Potrebno je pronalaći čiste linije neretvanske glavatice te doprinijeti ne samo očuvanju i zaštiti, nego i konačnoj klasifikaciji ove vrste.

Neretvanski zubatak, Salmo dentex je relativno nepoznata i neistražena vrsta, endem voda Jadranskog slijeva. Trenutno, prema novim shvaćanjima sistematike roda Salmo i publiciranim radovima klasificirana je kao endemska podvrsta Salmo trutta dentex ili kao posebna vrsta. U svakom slučaju, posljednji popis (Criveli, 1996) uključuje zubatka pod njegovim starim imenom, Salmo dentex (Heckel, 1852) s naznakom o nerazjašnjenom sistematskom statusu. U popisu vrsta HHwww.fishbase.org HH spominje se kao Salmo dentex.U Crvenoj knjizi slatkovodnih riba Hrvatske neretvanski zubatak, Salmo dentex se navodi kao kritično ugrožena vrsta (Mrakovčić i sur., 2006).

Slika 4. Neretvanski zubatak, Salmo dentex

Pisani materijal o ovoj vrsti je oskudan i ograničen na originalne opise iz rijeke Neretve, Heckel-a (1852) i drugih autora (Čurčić, 1938). Nalazi tijekom 70-ih i 80-ih ukazuju na rijetkost ove vrste u rijeci Neretvi. Kosorić (1978) spominje zubatka kao zanimljivu vrstu, ali ga ne lovi. Zabilježen je i nalaz ove vrste u sustavu Skadarskog jezera u Crnoj Gori (Sorić, 1990). Detaljnim pregledom fenotipskih značajki riba koje se u Morači i Neretvi zovu istim imenom Salmo dentex, ipak je utvrđeno da je zubatak iz Morače poznat kao „strun“ sasvim različit od neretvanskog zubatka, te da se ne radi o istoj vrsti (Mrdak, usmeno priopćenje). Mrakovcic i sur., (1995, 2006), izveštavaju o nestanku zubatka iz hrvatskih rijeka,

148

Cetine i Krke. Delling, 2003. opisuje detaljno sve značajke zubatka i njegove osobitosti temeljem analize starih Heckelovih uzoraka. Glamuzina (2004) opisuje zubatka iz rijeke Neretve kao vrstu koja živi u jezerima i potocima Hutova blata, a Glamuzina i Bartulović (2006) po prvi put opisuju neke biološke značajke i navode da vrsta živi u Neretvi ispod Mostara i u Hutovu blatu.

Slika 5. Zubatak od 11,2 kg ulovljen u Neretvi kod Čapljine, eksponat u Parku prirode Hutovo blato

Sistematski status

U vodama Neretve živi nekoliko validnih salmonidnih vrsta: mekousna

pastrva, Salmo obtusirostris, potočara, Salmo trutta, kalifornijska pastrva, Onchorynchus mykiss, te vrste čiji se sistematski status smatra upitnima: neretvanska pastrva, Salmo farioides, neretvanski zubatak, Salmo dentex i neretvanska glavatica, Salmo marmoratus. Preliminarni rezultati genetičkih istraživanja mitohondrijalne DNK-a su ukazali da je za salmonidne endeme Neretve karakterističan haplotip (AdN), koji se najčešće javlja u Neretvi. Prema preliminarnoj analizi mikrosatelita zubatak je zasebna reproduktivno izolirana linija, koja ima poseban fenotip u odnosu na druge neretvanske salmonide (Snoj i sur., 2007). Kako je zubatak jedini neretvanski salmonid koji jezera i potoke Hutova blata naseljava tijekom određenog razdoblja života, može se pretpostaviti da se na taj način odvojio od ostalih neretvanskih salmonida, reproduktivno od njih izolirao, te stvorio zasebnu liniju, koju je Heckel prepoznao kao vrstu. Kako su močvare Hutova blata stare oko 10 000 godina može se reći i da specijacija zubatka od ishodišne neretvanske pastrve nije starija, što jasno ukazuje da je zubatak mlada filogenetska linija koja se javlja kao rezultat simpatričke specijacije vezane za specifičnu ekološku nišu Hutova blata (Snoj i

149

sur., 2007). Preliminarne analize genotipa hibridnih formi zubatka ukazale su na križanje s neautohtonim pastrvama, unešenima tijekom niza poribljavanja Neretve. Kako je dokazano da je neretvanski zubatak autohtona salmonidna vrsta ili podvrsta, te da danas ne živi niti u jednoj drugoj jadranskoj rijeci, nameće se potreba detaljnijih istraživanja njegove biologije i ekologije, posebice vremena mriješćenja i novačenja mlađi, kako bi se poboljšao njegov današnji status. Očito je da hibridizacija s alohtonim vrstama predstavlja najveći problem za očuvanje izvornih genetičkih značajki neretvanskih pastrva. Stoga se praksa poribljavanja alohtonim vrstama mora temeljito promijeniti. Neretvanski endemski salmonidi se moraju očuvati te akvakulturnim istraživanjima dovesti do razine proizvodnje mlađi za potrebe poribljavanja, ne samo Neretve, nego i drugih rijeka jadranskog slijeva iz kojih je nestao, posebice Krke i Cetine.

ZAŠTITNO-KONZERVACIJSKI ASPEKT

Neretva i njezine pritoke baštine bogatu endemsku ihtiofaunu, od koje se posebice ističe salmonidna. Postojanje nekoliko tipičnih neretvanskih haplotipova nastalih naseljavanjem neretvanskog bazena u zadnjih 150 000 godina izuzetno je ugroženo uslijed poribljavanja Neretve alohtonim salmonidima. Postojanje autohtonih neretvanskih salmonida koje su se tijekom 150 000 godina suživota u Neretvi reproduktivno izolirale, te genetički dobile nove značajke i uspostavile populacije, dovedeno je u pitanje. Alohtone vrste su svojom reprodukcijom ispostavile most između ovih vrsta što je dovelo do pojave niza fertilnih hibrida, a autohtone genetičke značajke su „zagađene“ alohtonim genskim materijalom. Štetni učinak ovih hibridizacija kao posljedica nestručnog poribljavanja je dobro opisan za rijeku Soču u Sloveniji (Berrebi et al., 2000), a revitalizacija je uspjela radi postojanja autohtonih, genetički nezagađenih populacija u manjim pritocima Soče.

SPORTSKO-REKREACIJSKI RIBOLOV Po uzoru na niz primjera u Europi gdje je sportsko-rekreacijski ribolov doveo do razvoja ekoturizma i ruralnog razvoja, rijeka Neretva ima velike potencijale za njegov razvoj. Njezin toka od ušća do Mostara i Konjica do izvora, kao i niz pritoka s obje strane je izuzetno pogodan za razvoj ovog vida ekoturizma. Za razvoj ovog vida turizma potrebno je osigurati i kvalitetne ulove endemskih vrsta pastrva kakve se nalaze na Slikama 6, 7 i 8. Ove trofejne ribe i njihovo prisustvo u Neretvi su najbolje jamstvo za privlačenje turista. Za trajno osiguranje opstojnosti ovih endemskih vrsta i njihovu korištenju u akvakulturne i sportsko ribolovne svrhe potrebno je pristupiti njihovoj domestifikaciji, od izoliranja genetički čistih linija pojedinih vrsta, razmnožavanja u zatočeništvu i proizvodnje mlađi u mrjestilištu. Na ovakav način će se osigurati i mlađ za poribljavanje Neretve i pritoka endemskim vrstama, te prekinuti praksa unošenja alohtonih salmonidnih vrsta.

150

Slika 6. Zubatak mase oko 19 kg ulovljen na ušću Neretve (foto: Perica Dugandžić)

Slika 7. Neretvanska pastrva/glavaticamase oko 14 kg ulovljena kod Igrana u 2008. godini (Foto: Alen Soldo)

151

Slika 8. Neretvanska glavatica mase oko 15 kg ulovljena u jezeru Vlaška kod Rogotina 2008. godine.(Foto: Ante Šunjić)

LITERATURA BERREBI, P., POVŽ , M., JESENŠEK, D., CATTANEO-BERREBI, G. &

CRIVELLI A. J. 2000. The genetic diversity of native, stocked and hybrid populations of marble trout in the Soča River, Slovenia. Heredity 85, 277–287.

CRIVELLI, A.J. (1996). The freshwater fish endemic to the Northern Mediterranean region. An action plan for their conservation. Tour du Valat Publication, 171 p.

ČURČIĆ, V. 1938. Neretva i njezine pastrve (Salmonidae). Štamparija Risto V. Savić, Sarajevo, 89 str.

152

DELLING, B. 2003. Species diversity and phylogeny of Salmo with emphasis on southern trouts (Teleostei, Salmonidae). University of Stockholm. PhD Thesis.

GLAMUZINA, B. 2004. Dentex trout, Salmo dentex- new facts XI European Congress of Ichtiology, September 6-10, Tallin, Estonia. Abstract v

GLAMUZINA, B. and BARTULOVIĆ, V. 2006. Some characteristics of the endemic dentex trout, Salmo dentex (Heckel, 1851) from the Neretva River, Bosnia-Herzegovina. Ribarstvo, 64 (2): 59-64.

KOSORIĆ, Đ. 1978. Sastav populacije riba Hutova blata. Godišnjak Biološkog Instituta Sarajevo 31, 69-81. MRAKOVČIĆ, M., MIŠETIĆ, S., POVŽ, M. 1995. Status of freshwater

fish in Croatian Adriatic river systems. Biological Conservation 72, 179-185.

MRAKOVČIĆ, M., BRIGIĆ, A., BUJ, I., ĆALETA, M., MUSTAFIĆ, P. i ZANELLA, D. (2006). HHCrvena knjiga slatkovodnih riba HrvatskeHH . Zagreb: Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode, Republika Hrvatska.

RAZPET, A., SUŠNIK, S., JUG, T., SNOJ, A. 2007. Genetic variation among trout in the River Neretva basin, Bosnia and Herzegovina. Journal of Fish Biology, 70 (Supplement A), p. 94-110.

SNOJ, A., MELKIČ, E., SUŠNIK, S., MUHAMEDAGIĆ, S., DOVČ, P. 2002. DNA phylogeny supports revised classification of Salmothymus obtusirostris. Biol. J. Linn. Soc., 77: 399-411.

RAZPET, A., SUŠNIK, S., JUG, T., SNOJ, A. 2007. Genetic variation among trout in the River Neretva basin, Bosnia and Herzegovina. Journal of Fish Biology, 70 (Supplement A), p. 94-110.

SNOJ, A., MELKIČ, E., SUŠNIK, S., MUHAMEDAGIĆ, S., DOVČ, P. 2002. DNA phylogeny supports revised classification of Salmothymus obtusirostris. Biol. J. Linn. Soc.,77: 399-411.

SNOJ, A., SUŠNIK, S., GLAMUZINA, B., BOGUT, I. 2008. Genetička istraživanja salmonida donje Neretve. Međunarodni znanstveno-stručni skup: Ugrožene i endemske vrste riba u slivovima rijeka Neretve, Trebišnjice i Morače.14 – 15 prosinca, 2007. Čapljina, Bosna i Hercegovina. Park prirode «Hutovo blato».

SORIĆ, V. 1990. Salmonids in the Ohrid-Drim-Skadar system. Acta Societatis Zoologicae Bohemoslovacae, 54, 305-319.

153

Conservation and improve of the status of endemic salmonids from river Neretva: tooth-trout Salmo dentex, soft-

mouth trout Salmo obtusirostris, Neretvan trout Salmo farioides and marble trout Salmo marmoratus

Jerko PAVLIČEVIĆ1, Ivan BOGUT2 i Branko GLAMUZINA3

1University of Mostar, Faculty for Agriculture and Food Technology, Biskupa Čule, Mostar, Bosna i Herecgovina 2 University J.J. Strossmayer, Faculty for Agriculture, OsijekTrg Sv. Trojstva 3., Croatia 3 University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Croatia, HHglamuzina@yahoo.com

ABSTRACT In this paper endemic trouts inhabiting Neretva River, from the mouth to the spring are described. These are: marble trout, Salmo marmoratus, soft-mouth trout, Salmo obtusirostris, tooth-trout, Salmo dentex and Neretvan trout , Salmo farioides. Systematic and genetic status of some species is still unsolved. These trouts are threatened by series of anthropogenic impact. Genetic properties are changed by hybridization with introduced trouts in the last 50-years. As these endemic trouts have big aquaculture and sport fishery potential there is need to start with their domestification process.

Key words: conservation, endemic trouts, sistematic status, Neretva River

154

Teški metali u tkivima riba delte rijeke Neretve

Višnja BUKVIĆ1, Ivan BOGUT2, Dalida GALOVIĆ2

1Dom za smještaj i rehabilitaciju

A. Starčevića 25., Metković 2 Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet Osijek

Trg Sv. Trojstva 3., Hrvatska Kontakt osoba: e-mail: ibogut@pfos.hr

SAŽETAK

Cilj istraživanja bio je utvrditi da li u mišićnom tkivu, bubrezima, jetri i ikri pojedinih vrsta riba koje obitavaju u vodama delte rijeke Neretve postoji kontaminacija olovom. Slučajnim izborom, na 6. lokacija su ulovljene i analizirana tkiva slijedećih ribljih vrsta: sunčanica (Lepomis gibosus L.), srebrni karas (Carassius auratus gibelio Bloch.), šaran (Cyprinus carpio), jegulja (Anguilla anguilla L.), somić (Ameiurus nebulosus (Le. Sueur 1919.)), cipal glavaš (Mugil cephalus L., 1758.), sval (Leuciscus svallize Heckel et Kner, 1858.), dužičasta pastrva (Oncorhyncus mykiss Walbaum, 1792.), potočna pastrva (Salmo trutta fario L.), linjak (Tinca tinca L.) i peškelj (Scardinius plotizza Bonaparte). Rezultati analize olova pokazuju različit stupanj povećanja u akvatoriju Neretve i u pojedinim ribljim vrstama na mjernim postajama. Međutim, može se zaključiti kako izmjerene koncentracije olova ne nadmašuju vrijednost o maksimalno dozvoljenim koncentracijama za konzumnu ribu, a koje su pripisane Pravilnikom Republike Hrvatske o dopuštenoj količini metala i nemetala u namirnicama, N.N. 46/94. Ključne riječi: delta rijeke Neretve, tkivo, olovo (Pb)

UVOD

Rijeka Neretva, svojim ušćem i razvedenom deltom posebno je i po veličini jedinstveno močvarno područje na hrvatskoj obali. Odlikuje se velikom raznolikošću biljnog i životinjskog svijeta, što je čini jednim od 8 lokaliteta u Hrvatskoj koji su na popisu Barcelonske konvencije kojom je označena kao SPA (Special Protected Area) odnosno, područje posebne zaštite. U donjoneretvanskom kraju zaštićeno je 1624 ha ili 5,85% ukupnog prostora. Područje delte Neretve velikim je dijelom meliorirano i pretvoreno u poljoprivredne površine na kojima se biljke tretiraju često nedopuštenim, previsokim dozama pesticida i umjetnih gnojiva. Izvori tvari koji onečišćuju okoliš različiti su, a stupanj njihove prisutnosti ovisi o stupnju razvoja tehnologije u industrijskoj proizvodnji, poljoprivredi i prometu (SPRINGER, 2001). Otrovi se pojavljuju u svim dijelovima biosfere. Za otrove koji se nalaze u živom organizmu vrlo je važna postojanost odnosno, njihova sposobnost za razgradnju u manje toksične ili netoksične produkte procesima detoksikacije. Pojedini otrovi imaju izraženu sklonost nakupljanja u nekim tkivima i organima živih organizama u koje su ušli, bilo zbog neposredne izloženosti tim tvarima ili posredno

155

konzumiranjem hrane. Značajni kontaminanti i polutanti okoliša i hrane u urbanim, ali i ruralnim sredinama su teški metali. To su metali kojima je gustoća iznad 5,9/cm3. Toksično djeluju na organizam i imaju sposobnost bioakumulacije u organizmu i ekosustavima. Toksičnost olova (Pb) za ribe i vodene organizme u velikoj mjeri ovisi o kakvoći vode, prvenstveno o prisutnosti i koncentraciji kalijevih i magnezijevih iona (SVOBODOVA i VYKUSOVA, 1991; BOGUT, 1997). Dopuštena količina olova u svježem ribljem mesu u Republici Hrvatskoj, kao i većini europskih zemalja, limitirana je na 1 mg/kg, osim u Danskoj gdje su vrijednosti niže i iznose 0,3 mg/kg. Značajno veće koncentracije olova u svježem ribljem mesu dozvoljene su u Nizozemskoj, a iznose 2,0 mg/kg (MACHOVA i sur., 1991). Najčešći uzroci trovanja vezani su za probavni trakt i očituju se gubitkom apetita, metalnim okusom u ustima, opstipacijom i abdominalnim kolikama. Opći simptomi trovanja su bljedilo, slabost, nesanica, glavobolja, razdražljivost, bolovi u mišićima i zglobovima. Kod trovanja olovom u trudnica može doći do spontanih pobačaja i smrti novorođenčadi.

MATERIJAL I METODE

Ulov ribe za potrebe analiza obavljen je na 6 lokaliteta (Hutovo blato, Neretva kod Metkovića, Glibuša, Norin, jezero Desne i jezero Kuti) u delti Neretve u kojima se riba najčešće lovi i upotrebljava u konzumne svrhe, a ujedno su ta područja i najizloženija različitim vidovima onečišćenja. Riba je ulovljena kratkom povlačnom mrežom sačmaricom i križankom. Slučajnim izborom, na lokaciji su ulovljene slijedeće riblje vrste: sunčanica (Lepomis gibosus L.), srebrni karas (Carassius auratus gibelio Bloch.), šaran Cyprinus carpio), jegulja (Anguilla anguilla L.), somić (Ameiurus nebulosus (Le. Sueur 1919.)), cipal glavaš (Mugil cephalus L., 1758.), sval (Squalius svallize Heckel et Kner, 1858.), dužičasta pastrva (Oncorhyncus mykiss Walbaum, 1792.), potočna pastrva (Salmo trutta L.), linjak (Tinca tinca L.) i peškelj (Scardinius plotizza Bonaparte). Ulovljenim ribama analizirani su mišići, jetra, bubrezi i ikra (ženkama). Određivanje olova u tkivima riba obavljeno je AAS metodom (atomska apsorpcijska spektrofotometrija), na AAS Perkin-Elmar 4100 2L. U svrhu određivanja metala navedenom metodom potrebno je elemente odvojiti od krutog ili tekućeg organskog matriksa uzorka. Odvajanje se postiže suhim ili mokrim spaljivanjem uzorka ili ekstrakcijom elemenata u mineralnim kiselinama. Rezultati istraživanja su obrađeni računalnim programskim paketom Statistica 6.

REZULTATI I RASPRAVA

Analiza olova u tkivima riba obavljena je prema mjernim postajama, promatranim vrstama riba i prema ispitivanim organima u razdoblju od svibnja do listopada.

U tablici 1. prikazane su minimalne, maksimalne i prosječne vrijednosti koncentracije olova u različitim tkivima prema pojedinim mjernim postajama. Prosječna vrijednost koncentracije olova u tkivima riba delte Neretve iznosi 0,108920 mg/kg, minimalna 0,010000 mg/kg te maksimalna 0,320000 mg/kg. Najveća koncentracija olova u tkivima riba delte Neretve izmjerena je na mjernoj

156

postaji Hutovo blato (0,320000 mg/kg), dok je najniža koncentracija od 0,010000 mg/kg zabilježena na mjernoj postaji Jezero Desne. Najveća prosječna koncentracija olova u tkivima riba delte Neretve zabilježena je na mjernoj postaji Norin i iznosila je 0,111484 mg/kg, dok su najniže prosječne vrijednosti koncentracije olova (0,106219 mg/kg) bile na mjernim postajama Glibuša i Jezero Desna. Tablica 1. Koncentracija olova u mišićima, jetrima, bubrezima i ikri riba delte rijeke Neretve prema mjernim postajama

U tablici 2. prikazana je koncentracija olova u mišićima, jetrima, bubrezima i

ikri riba delte rijeke Neretve prema vrstama riba. Rezultati analize olova u tkivima riba iz akvatorija Neretve pokazuju najviše olova u jetri, a od vrsta riba najviše olova pronađeno je u jetri linjaka, peškelja i šarana. Poznato je da je olovo uz ostalo hepatotoksično, da se nakuplja u jetri i oštećuje osjetljivi jetreni parenhim (NENADIĆ i SPRINGER, 1993.). Osim jetre, olovo je u većim koncentracijama nađeno i u bubrezima, naročito u pastrvama. Najveća prosječna koncentracija olova u mišićnom tkivu zabilježena je kod šarana i iznosila je 0,12500 mg/kg.

Koncentracija (mg/kg) Mjerna postaj Stat. Pokazatelj Mišići Jetra Bubrezi Ikra Ukupno Min 0,100000 0,115000 0,086000 0,078000 0,078000 Max 0,110000 0,320000 0,113000 0,105000 0,320000 Hutovo blato

X 0,101875 0,135310 0,103000 0,096188 0,109094

Min 0,100000 0,110000 0,098000 0,082000 0,082000 Max 0,110000 0,132000 0,130000 0,205000 0,205000 Neretva

Metković X

0,100500 0,122400 0,109450 0,104150 0,109125

Min 0,100000 0,117000 0,078000 0,070000 0,078000 Max 0,100000 0,132000 0,124000 0,109000 0,132000 Glibuša

X 0,100000 0,125437 0,100813 0,098150 0,106219

Min 0,100000 0,101000 0,101000 0,100000 0,100000 Max 0,124000 0,133000 0,150000 0,125000 0,150000 Norin

X 0,108688 0,115188 0,113125 0,108938 0,111484

Min 0,010000 0,104000 0,099000 0,078000 0,010000 Max 0,119000 0,132000 0,124000 0,117000 0,132000 Jezero Desne

X 0,00912 0,118875 0,106938 0,099250 0,106219

Min 0,100000 0,118000 0,078000 0,087000 0,078000 Max 0,200000 0,135000 0,123000 0,133000 0,200000 Jezero

Kuti X

0,108625 0,127062 0,104563 0,106063 0,111328

Min 0,010000 0,101000 0,078000 0,078000 0,010000 Max 0,200000 0,320000 0,150000 0,205000 0,320000 Delta Neretve

( X ) X 0,102980 0,123980 0,106440 0,102280 0,108920

157

Tablica 2. Koncentracija olova u mišićima, jetrima, bubrezima i ikri riba delte rijeke Neretve prema vrstama riba

Koncentracija (mg/kg) Vrsta ribe

Stat. Pokazatelji Mišići Jetra Bubrezi Ikra Ukupno

Min 0,100000 0,120000 0,100000 0,100000 0,100000 Max 0,200000 0,135000 0,122000 0,111000 0,200000 Šaran

X 0,125000 0,126250 0,113000 0,105250 0,117375

Min 0,100000 0,108000 0,10000 0,100000 0,100000 Max 0,100000 0,134000 0,150000 0,133000 0,150000 Somić

X 0,100000 0,120125 0,121750 0,118750 0,116679

Min 0,100000 0,101000 0,078000 0,087000 0,078000 Max 0,120000 0,130000 0,123000 0,104000 0,130000 Srebrni

karas X

0,103250 0,122437 0,99188 0,095500 0,105094

Min 0,100000 0,11000 0,078000 0,078000 0,078000 Max 0,110000 0,133000 0,130000 0,117000 0,133000 Sunčanica

X 0,101500 0,124200 0,100650 0,098450 0,106200

Min 0,100000 0,104000 0,111000 0,078000 0,078000 Max 0,118000 0,125000 0,123000 0,098000 0,125000 Cipal

X 0,10300 0,113125 0,099000 0,085875 0,103375

Min 0,100000 0,122000 0,102000 0,102000 0,100000 Max 0,110000 0,132000 0,107000 0,105000 0,132000 Sval

X 0,102500 0,125250 0,104250 0,103750 0,108938

Min 0,100000 0,118000 0,098000 0,084000 0,084000 Max 0,100000 0,127000 0,110000 0,097000 0,127000 Dužičasta

pastrva X

0,100000 0,122250 0,104500 0,092750 0,104875

Min 0,100000 0,110000 0,100000 0,104000 0,100000 Max 0,100000 0,132000 0,117000 0,205000 0,205000 Potočna

pastrva X

0,100000 0,125250 0,106750 0,130250 0,115563

Min 0,010000 0,115000 0,100000 0,100000 0,010000 Max 0,124000 0,320000 0,124000 0,112000 0,320000 Linjak

X 0,100375 0,135375 0,108000 0,105000 0,111267

Min 0,100000 0,121000 0,110000 0,106000 0,100000 Max 0,100000 0,132000 0,124000 0,109000 0,132000 Peškelj

X 0,100000 0,128250 0,119250 0,107500 0,113750

Min 0,100000 0,107000 0,101000 0,100000 0,100000 Max 0,100000 0,132000 0,110000 0,112000 0,132000 Jegulja

X 0,106000 0,117833 0,105250 0,104667 0,108386

Min 0,010000 0,101000 0,078000 0,078000 0,010000 Max 0,205000 0,320000 0,150000 0,205000 0,320000

Delta Neretve

( X ) X 0,102980 0,123980 0,106440 0,102280 0,018920

158

ZAKLJUČAK

Rezultati analize olova pokazuju različit stupanj povećanja u akvatoriju Neretve i u pojedinim ribljim vrstama na mjernim postajama. Međutim, može se zaključiti kako izmjerene koncentracije olova ne nadmašuju vrijednost o maksimalno dozvoljenim koncentracijama za konzumnu ribu, a koje su pripisane Pravilnikom Republike Hrvatske o dopuštenoj količini metala i nemetala u namirnicama, N.N. 46/94.

LITERATURA BOGUT, I. 1997. Onečišćenje voda teškim metalima i njihovo štetno djelovanje na

zdravlje riba i ljudi. Hrvatske vode. 5 (20), 215-230. MACHOVA, J., SVOBODOVA, Z., HEJTMANEK, M. & HRBAKOVA, M. 1991.

Control of hygienic quality of fish from point of wiev of foreign substance content. Diagnostic, prevention and therapy of fish diseases and intoxications, 425-445.

NENDIĆ, A. & SPRINGER, O. 1993. Histopathological analysisi of Lindane on the gills of young rainbow trout (Salma guirdues Richardson, 1836.). Bull. Of Envir. Coutamin and Toxicol. 3:173.

NARODNE NOVINE. 1994. Dopuštene količline metala i nemetala unamirnicama (mg/kg ili mg/l). N.N. 46, 1583-1585.

SPRINGER, O.P. 2001. Osnove ekologije i ekotoksikologije. Profil Zagreb. SVOBODOVA, Z. & B.J. VYKSOVA. 1991. Determining the maximum admissible

concentrations of substance in water from the point of view of fish culture requirements. Research Institute of fish culture and hydrobiology, Vodnany, 1-39.

159

Heavy metals in fish tissues in Neretva River Delta

Višnja BUKVIĆ1, Ivan BOGUT2, Dalida GALOVIĆ2

1Institute for rehabilitation A. Starčevića 25., Metković

2 University J.J. Strossmayer, Faculty for Agriculture, OsijekTrg Sv. Trojstva 3., Croatia

Kontakt osoba: e-mail: ibogut@pfos.hr

SAŽETAK The aim of the research was to confirm presence of lead in muscle, kidneys and gonads in fish inhabiting Neretva River Delta. On six locations in the delta these fish were caught and analyse: pumpkinseed (Lepomis gibosus L.), golden carp (Carassius auratus gibelio Bloch.), carp (Cyprinus carpio), eel (Anguilla anguilla L.), american catfish (Ameiurus nebulosus (Le. Sueur 1919.)), flathead grey mullet (Mugil cephalus L., 1758.), sval (Leuciscus svallize Heckel et Kner, 1858.), rainbow trout (Oncorhyncus mykiss Walbaum, 1792.), brown trout (Salmo trutta fario L.), tench (Tinca tinca L.) i rudd (Scardinius plotizza Bonaparte). Results of lead analysis show different level of increased lead contamination in specific species and locations. But, measured lead concentrations are not higher then maximum allowed concentrations regulated by legislation of Republic of Croatia on concentrations of metals in food N.N. 46/94. Ključne riječi: Neretva River Delta, fish tissue, lead (pb)

160

Marketing prirodnih resursa i tradicionalne gastronomije Delte Neretve

Ivana MAREVIĆ

Sveučilište u Dubrovniku, Odjel za akvakulturu, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Hrvatska

Kontakt: ivana.marevic@unidu.hr

SAŽETAK U članku istaknuti su neadekvatno valorizirani jedinstveni prirodni potencijali donjoneretvanskog kraja i prijedlozi primjene marketinga u svrhu prvenstveno zaštite i valorizacije istih, izgradnje pozivitnog i prepoznatljivog imidža destinacije te kvalitetnog pozicioniranja Delte Neretve i njenih specifičnih proizvoda prilagodbom promjenama u okruženju. Ključne riječi: prirodni potencijali, zaštita, primjena marketinga, promjene u okruženju, prepoznatljiv imidž, pozicioniranje, Delta Neretve.

UVOD

Povijesni pregled postanka i razvoja Delte rijeke Neretve, flore i faune, prostorne raspoređenosti mora, laguna, rijeka, pritoka i jezera, neretvanskih gradova, kulture, gastronomije, tradicije, običaja i života neretvanskih seljaka, govori o malom prostoru Donjoneretvanskog kraja kao specifičnom spoju iznimno velikog kulturnog, povijesnog i prirodnog bogatstva.

Kroz povijest Dolina Neretve uspjela je sačuvati hrvatsku dušu i obilježja kulture šireg hrvatskog prostora. Međutim, ukupan turistički proizvod Doline Neretve zanemaren je i planski dezorijentiran. U ovom članku prikazat će se kako i na koji način na tom malom prostoru primijeniti marketing kao upravljački proces planiranja, usmjeravanja i izvršenja koncepcije kvalitetnog oblikovanja turističkog proizvoda Doline Neretve uz izgradnju prepoznatljivog imidža te pozicioniranjem destinacije u cjelini i njenih specifičnih turističkih proizvoda.

Strategija razvoja Doline Neretve mora se temeljiti na očuvanju i turističkom valoriziranju iznimno raznolikog prirodnog i kulturnog bogatstva, naravno temeljenom prvenstveno na principima održivog razvoja.

Zbog izraženih tehnoloških promjena, sve jačih pritisaka konkurencije te promjena stavova, želja i potreba „suvremenih turista“, izuzetno je važno imati strateške marketinške planove na svim razinama. U tijeku je izrada strateškog marketinškog plana turizma Dubrovačko-neretvanske županije, koji će dijelom pomoći u unapređenju turističkog razvoja i uspješnog nastupa Donjoneretvanskog kraja na domaćem i svjetskom turističkom tržištu. Stoga, još uvijek ne postoji strateški marketinški plan Doline Neretve kao turističke destinacije. Strateškim marketinškim planom Doline Neretve moguće je riještiti mnoge probleme jer on

161

daje odgovore na bitna pitanja: gdje smo sada, gdje želimo biti za pet ili više godina i kako ćemo to postići. Međutim, planiranje turizma u zaštićenim područjima kojima delta Neretve obiluje (područja u ekološkoj mreži NATURA 2000, postojeći rezervati i zaštićeni krajobrazi i moguće proglašenja Parka prirode Donja Neretva) ima specifičan strategijski pristup, koji proizlazi iz niza međunarodnih ugovora, zakona o zaštiti prirode i planovima upravljanja koji su specifični za svako zaštićeno područje.

PRIRODNI FENOMEN DELTE RIJEKE NERETVE

Prostor oko donjeg toka rijeke Neretve u granicama Republike Hrvatske

funkcionalno objedinjen oko gradova Metkovića, Opuzena i Ploča tvori regionalno-geografsku cjelinu pod nazivom Dolina Neretve koja se još naziva Donje poneretavlje, Donjoneretvanski kraj, Donja Neretva i Delta Neretve. Zbog prirodnog ambijenta što ga karakterizira kontakt rijeke i mora, nizine i krša, jezera i močvare, Donjoneretvanski kraj je specifičan kraj hrvatskog primorja.

Prije početka suvremenih melioracijskih radova znatan dio nizine Donjoneretvanskog kraja prekrivali su trščaci među kojima je bila najzastupljanija trska (Phragmites communis) koja danas obrasta rubove bara, jezera, mrtvih riječnih rukavaca i kanalske mreže. Od biljnih vrsta koje su dijelom pod vodom, a dijelom plutaju na vodi specifični su lopoč (Nymphaea alba) i lokvanj (Nuphar luteum), a na rubnim dijelovima šašina (Scirpus lacustris), šaš (Carex elata) i trska..S obzirom na klimazonalnu vegetaciju Donjoneretvanski kraj pripada zoni sredozemne vazdazelene vegetacije na kojem je zastupljen tip šumske vegetacije (36 % ukupne površine) uglavnom u obliku šikara zvanih makija.

Slika 1. Prirodni potencijal Doline Neretve

Od svih prirodnih činitelja voda je najviše vezana za život Neretvana. Na relativno malom neretvanskom prostoru našli su se sjedinjeni različiti hidrogeografski činitelji. Tekućice, more, izvori i jezera, od koji se posebno ističu Baćinska jezera, rječica Norin, jezero Kuti, predstavljaju hidrografske pogodnosti za razvoj različitih oblika turizma- eko-turizam, športski i ribolovni turizam, itd. Također, obalni dio Donjoneretvanskog kraja ima predivne pješčane i pjeskovite plaže koje obiluju bujnim mediteranskim raslinjem, pri čemu poseban šarm daju borovi i nasadi maslina. Zbog nepostojanja adekvatne zaštite potrebno je uložiti više truda da ti dragulji hrvatskog krša budu kvalitetno valorizirani te da zadrže svoju znanstvenu i turističko-rekreacijsku vrijednost u specifičnom krajoliku Doline Neretve.

162

Prelijepo zelenilo oplemenjuje krajolik Doline Neretve i čini ga pitomijim pri čemu se posebno manifestira estetsko značenje biljnog svijeta. Prirodno bogatstvo močvara, laguna, jezera, plaža, rijeka, vapnenačkih brežuljaka i planina čine prekrasan i izuzetan mozaik tog kraja. Stoga se sa sigurnošću može reći da prirodni potencijal Doline Neretve obuhvaća:

1. Prirodni fenomen Delte rijeke Neretve. 2. Prostornu raspoređenost mora, laguna, rijeka, pritoka i jezera. 3. Jedinstven sklad i bogatstvo autohtone flore i faune.

Iz svega navedenog proizlaze korišteni slogani Doline Neretve koji glase: „Dar od Boga i prirode.“, „Hrvatska Kalifornija.“ i prijedlog mogućeg slogana za to područje:

„Jos uvijek netaknuta, još uvijek neotkrivena“ „ Still virgin, still undiscovered“

Neretvanska delta doima se poput plodne oaze unutar uglavnom krškoga primorskog pojasa. Njezina impresivna panorama promatrana s krškog okvira često se nađe u objektivima fotoaparata i videokamera prolaznika. Nažalost, još nema uređena vidikovca gdje bi se turisti ili prolaznici mogli kraće ili duže zadržati. Panorama privlači pozornost prolaznika u sva četiri godišnja doba pa bi vidikovac s popratnim sadržajima obogatio ponudu Doline Neretve i pridonio turističkoj promociji. Na taj bi način u svijet otišlo na tisuće razglednica i snimaka tog dijela Hrvatske.

Širom našeg planeta, sve više ljudi izražava svoje nezadovoljstvo i zabrinutost u vezi s problemima ugrožavanja okoliša te su sve više svjesni štetnih učinaka koje donosi turizm. Delta rijeke Neretve uključena je u ekološku mrežu NATURA 2000 koja se proteže kroz trenutno 27 država članica Europske unije. Osmišljena je za očuvanje više od tisuću rijetkih, ugroženih i endemičnih vrsta divljih životinja i biljaka, te oko 230 prirodnih i poluprirodnih staništa koja su na popisu u dodacima dviju EU-ovih direktiva o zaštiti prirode. A to znači da je Dolina rijeke Neretve na dobrom putu da se njeno preljepo prirodno bogatstvo adekvatno zaštiti, odnosno proglasi zaštićenim područjem, a koristi od proglašenja Delte rijeke Neretve zaštićenim područjem su:

- stvaranje kvalitetne marke/brenda, - osiguranje poticaja iz turističkih, poljoprivrednih, poduzetničkih i

okolišnih programa kroz domaće i međunarodne fondove, - zaštita vrsta, staništa i ekosustava uz očuvanje biološke raznolikosti, - racionalno korištenje prirodnih resursa kroz odgovorni turizam i

gospodarske djelatnosti, - očuvanje, zaštita i promocija kulturnih i povijesnih vrijednosti područja, - turističko-gospodarska promocija potencijala tog područja, - kulturno-zabavna promocija i - poticanje edukacijsko-obrazovnih i istraživačkih programa.

Stoga zadaća i cilj uspostave zaštićenog područja Delte rijeke Neretve je stvoriti preduvjete, što prvrnstveno znači očuvati prirodu u izvornom obliku, da bi se kasnije kroz proces obrazovanja, poticaja, uključivanja lokalnih ljudi u

163

cjelokupan proces stvorile kvalitetne pretpostavke za razvoj ekoturizma kojem to područje treba težiti.

POTENCIJAL SPECIFIČNE I TRADICIONALNE NERETVANSKE GASTRONOMSKE PONUDE TEMELJENE NA

RIBAMA I PTICAMA

Rijeka Neretva oduvijek je imala utjecaj na život i stvaralaštvo neretvanskog čovjeka. Zemljopisna obilježja Doline Neretve bitno su uvjetovala nastanak tradicionalnog načina pripremanja jela po kojima je Neretva postala prepoznatljiva u zemlji i svijetu. Radi se u prvom redu o brojnim močvarama i vodama u kojima žive razne vrste riba, prvenstveno jegulje i žabe, te barske ptice među kojima je najpoznatija liska.

Riblji i ptičji svijet imao je veliku ulogu u svakodnevnoj prehrani stanovnika Doline Neretve. Tijekom vremena nastali su razni neretvanski specijaliteti po kojima je Dolina Neretve postala prepoznatljiva u zemlji i svijetu, a to su: brodet (brujet) od jegulje i žaba, jegulja na ražnju, pohane žabe i lešo liska. Brodet od jegulja i žaba Pohane žabe

Sastojci: Sastojci: žabe žabe jegulje jaja pire od rajčica brašno ljute neretvanske paprike limun luk tatar umak lovorov list ulje ulje sol sol ocat

Slika 2. Tradicionalni neretvanski specijaliteti

Upravo zbog propoznatljivosti svojih gastronomskih proizvoda Dolina

Neretve trebala bi posebno isticati i proizvode koji se pripremaju i konzerviraju na stari neretvanski način. S obzirom da u prošlosti nije bilo mogućnosti konzerviranja ribe hladnoćom jer nisu poslojali rashladni uređaji, neretvani su se koristili starim načinima kao što su: soljenje, sušenje zrakom i dimljenje. Međutim, dominacijom i jednostavnošću modernog načina konzerviranja ribe, danas posebni neretvanski gastronomski specijaliteti kao što su sušeni cipol bataš i njegova butarga, sušena i dimljena jegulja počeli su malo po malo tonuti u zaborav.

Rijeka Neretva mnogim ribičima je izazov i jedna je od rijetkih rijeka na čijim se vodama mogu primjenjivati sve tehnike i načini ribolova. Međutim, zbog regulacije toka rijeke Neretve i postavljanja brana na pritoke te nekontroliranog lova, riblji fond rijeke Neretve je osiromašen. Na području Doline Neretve danas se rijetko viđa ribolov na tradicionalan način vršama i mrežama..

Nikada čovječanstvo nije zabilježilo veći i brži društveno-gospodarski razvitak nego u 21. stoljeću, ali isto tako nikada nije bilo ugroženije od vlastitih poteza nego danas. Čovjek je dio prirode i uništavajući prirodu uništava vlastito

164

održanje. Učinkovitijom zaštitom najljepših dijelova Doline Neretve, osigurao bi se život brojnim ugroženim vrstama. Adekvatna zaštita današnje flore i faune donjoneretvanskog kraja pridonijela bi znanstvenom i turističkom značenju toga dijela naše domovine. Zato je potrebno više pozornosti posvetiti zaštiti Delte Neretve, odnosno zaštiti voda Neretve i mora, zaštiti neretvanskih krajolika, zraka i tla. Kako bi se obnovio osiromašeni riblji fond ušća i rijeke Neretve te zaštitile i spasile ugrožene vrste potrebno je Dolinu Neretve proglasiti parkom prirode koji će:

- sačuvati prirodne ljepote kraja, - pomoći ljudima u Neretvi u poboljšanju njihovih proizvoda i aktivnosti

(agroturizam, biološki uzgoj, tradicionalni način života), - promicati održivi turizam i naglasiti prirodne značajke, povijesnu važnost

te tradicionalne lokalne proizvode i aktivnosti. Slika 3. Planirane granice parka prirodeDonja Neretva, koje su i granice

zaštićenog područja HR5000031 u europskoj mreži NATURA 2000 na području donjoneretvanskog kraja

Jedinstvenu prirodnu cjelinu parka prirode Doline Neretve prema nekim

planovima činilo bi 25 kilometara dugačka dolina Neretve od Hutova blata u Bosni i Hercegovini do ušća razgranatog u prostranu deltu sa sveukupno oko 20.000 hektara. Međutim, pretpostavke proglašenja područja Delte rijeke Neretve prakom prirode su postojanje strateških dokumenata zaštite prirode tog područja i to: - Pravni okvir zaštićenog prirodnog područja. - Plan upravljanja zaštićenim prirodnim područjem. - Prostorno-planska dokumentacija. - Prioriteti zaštite biološke raznolikosti područja. - Strategije zaštićenog područja. - Natura 2000.

PROMJENE NA TRŽIŠTU POTRAŽNJE

165

U uvjetima potrebe dostizanja konkurencije, marketing je pokretačka snaga koja potiče razvoj turizma i pomaže u konkurentskoj utakmici te kao upravljački proces planira, usmjerava i izvršava koncepciju kvalitetnog oblikovanja turističkog proizvoda Doline Neretve, njegove promocije i distribucije s ciljem zadovoljstva krajnjeg potrošača i „destinacije“.

Prvi korak u marketinškom procesu je istraživanje kojim se stječu informacije na temelju kojih je moguće dobiti kvalitetan pregled situacije. Međutim, upravo se ta faza u marketinškom procesu ponajviše preskače, a informacije kao osnovni rezultat istraživanja još su uvijek nedovoljno vrednovane i rijetko su podlogom za kvalitetno planiranje. Stoga, među značajnim kretanjima u širem okruženju bitnim za suvremeni marketing Doline Neretve traba izdvojiti:

- Održivost: Rastuće prihvaćanje koncepta održivosti kao ključne razvojne premise današnjice. Destinacije moraju pokazati i dokazati održivost korištenja svojih resursa.

- Informacijske tehnologije: Posebno se izdvaja razvoj i značaj Interneta ne samo kao izvora informacija, već i kao mjesta komunikacije s drugim korisnicima te kao mjesta kupnje. Internetom se danas globalno služi oko 1,2 milijarde korisnika što je porast od 200% u razdoblju 2000.-2009., a uz određeno usporavanje, prognozira se daljnji rast. Blogovi i druga mjesta tzv. „društvenog umrežavanja“, odnosno sadržaj na Internetu koji generiraju sami korisnici, postaju najvažniji izvori vjerodostojnih informacija. Bitne promjene stavova i vrijednosti u suvremenom društvu utječu i na

formiranje potreba i preferencija turista pa danas možemo govoriti o „suvremenim turistima“. To su kupci s izraženim post-materijalističkim vrijednostima za koje viša kvaliteta života, odnosno život ispunjen iskustvima i značenjem, postaje prioritet. „Suvremenim turistima“ važno je učenje, osobni rast, samo-ispunjenje te iskustva koja će unijeti ravnotežu u inače užurbane i stresne živote. Kupuju se proizvodi „koji nešto znače“, kupuje se fizička aktivnost, vitalnost, prirodnost, jednostavnost, proizvodi koji pridonose održavanju dobre kondicije i zdravlja. Promjene u okruženju koje direktno ili indirekto utječu na područje Donjoneretvanskog kraja su:

- sve bolja slika Doline Neretve kao turističke destinacije, - nepovoljno makroekonomsko okruženje (velika porezna opterećenja,

visoke kamatne stope), - rastuća konkurencija u vidu novih koncepata, više kvalitete i boljih

performansi, - promjene u vezi s potrebama, očekivanjima i navikama „suvremenih

turista“ - svjetski trend zdravog života.

Današnje povećanje interesa za održivi turizam i ekoturizam te svjetski trend zdravog života, rezultat je između ostalog, i povećanja društvene svijesti o okolišu i njegovoj zaštiti. Sve više ljudi razmišlja i javno govori o problemima onećišćenja i potrebe za adekvatnom zaštitom prirodnih područja, staništa mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Ovakvi ekološki osjetljivi potrošači sve su više svjesni

166

štetnih učinaka koje turizam ima na prostor i sve su više zainteresirani za takva putovanja i posjećivanja koja će imati minimalne štetne utjecaje na prirodni okoliš. Takvi turistički trendovi uvelike odgovaraju zaštićenim prirodnim područjima. Usmjeravajući i prilagođavajući svoju ponudu promijenama na tržištu potražnje Dolina Neretve mora istu formirati u konceptu održivog razvoja. Koncept održivog razvoja, a posebno u zaštićenim prirodnim područjima obuhvaća:

- ekološku poljoprivrednu prizvodnju, - gospodarenje vodama i šumskim resursima, - kvalitetno upravljanje prirodnom baštinom, - ekološko turističko djelovanje na zaštićenom prirodnom području... Prirodni resursi su još uvijek glavni motivacijski faktor za dolazak i

boravak turista u Dolini Neretve. Održivo iskorištavanje, zaštita i razvoj prirodnih dobara je uvjet bez kojeg nema dugoročnog razvoja turizma na tom području. Povratak prirodi i zdrava prehrana te održivo korištenje prirodnih resursa svjetski je pokret koji se reflektira i u turizmu. Stoga ekologija postaje i trend i potreba.

Ekološki aspekt turizma trebao bi se temeljiti na očuvanju prirodnih resursa te edukaciji svih sudionika o aspektima, važnosti i primjeni ekoloških načela u turizmu. Primjer djelovanja u zaštiti okoliša je stavljanje važnih prirodnih područja pod adekvatni stupanj zaštite, ohrabrivati implementaciju standarda “Plave zastave” te uključivanje ekologije u marketinški program program i edukaciju u svih sudionika u turizmu. Stoga i planiranje održivog razvoja turizma pa I ekoturizma traži usklađivanje brojnih dokumenata na donjoneretvanskom području i to na svim razinama.

Dolina Neretve specifična je regija u Republici Hrvatskoj. Svojim prirodnim, kulturnim i povijesnim nasljeđem i tradicijom diferencirala se u odnosu na ostale regije unutar Dubrovačko-neretvanske županije, ali i Republike Hrvatske. Godinama se trudila isticati svoje turističke potencijale i uspjela je istaknuti svoj identitet, ali uz korištenje marketinških instrumenata, razvojem i prilagođavanjem svoje ponude promjenama na turističkom tržištu može postići puno više stvoriti -kvaliteUUt UUnu i prepoznatljivu sliku o sebi u zemlji i svijetu koja predstavlja jedan od ključnih elemenata koji privlači i povećava vrijednost cjelokupne ponude tog područja.

MARKETINŠKA STRATEGIJA DOLINE NERETVE

Strategija destinacije sjecište je između destinacije i okruženja, a upravljanje područje koje uključuje svekoliku brigu o destinacijskoj politici odnosno cjelokupnom sustavu destinacije sa snažnim naglaskom na okruženje, vlastite mogućnosti i konkurenciju. Cilj marketinškog i strateškog upravljanja Dolinom Neretve je osiguranje budućnosti destinacije, strukturiranje, održavanje i iskorištenje uspjeha, što predstavlja dugoročno osiguranje resursa, razvoj važnih i dominantnih sposobnosti u destinaciji.

Polazeći od izazova i dugoročnih strateških ciljeva destinacijskog marketinga Doline Neretve, središnju točku marketinške strategije Doline Neretve predstavlja „suvremeni turist“ te se iz odnosa resursa destinacije i potreba

167

„suvremenog turista“ deriviraju i razrađuju brend i pozicioniranje proizvoda te tržišna komunikacija donjoneretvanskog kraja. Nositelj marketinške strategije trebalo bi biti sustav šest turističkih zajednica na ovom području koje, uz svoje autonomne, poduzimaju i zajedničke aktivnosti predvođene Turističkom zajednicom Županije kao najjačom članicom sustava. Marketinška strategija Doline Neretve treba biti integralni dio marketinške strategije Županije iz koje se izvodi i koju, istovremeno, treba podržavati. Iz navedenog proizlaze i najvažniji strateški ciljevi destinacijskog marketinga Doline Neretve, a to su:

1. Diverzificirati strukturu tržišta i potrošačkih segmenata. 2. Diverzificirati proizvodni portfelj u skladu s potrebama ciljnih segmenata. 3. Ponuditi proizvode veće dodane vrijednosti s visokom „doživljajnom“

komponentom u skladu s potrebama „suvremenog turista“. 4. Izgraditi snažniji destinacijski identitet i tržišnu prepoznatljivost. 5. Osigurati poticajnu komunikaciju s ciljnim segmentima kroz tradicionalne

i suvremene medije. 6. Unaprijediti zadovoljstvo gostiju.

Na području Delte Netetve prvenstveno nedostaje shvaćanje velikog

potencijala, diferenciranosti i kompleksnosti proizvoda tog područja. Tablica 1. Procjena portfolija Doline Neretve

TURISTIČKI PROIZVODI U DOLINI NERETVE

Kon

cent

raci

ja/

rasp

olož

ivos

t

Raz

ina

razv

ijeno

sti

Znač

aj

Pote

ncija

l

Gastronomija Neretvanski specijaliteti, prestižni destinacijski restorani, turistička manifestacija: „Neretvanska brudetijada“

■ ■ ■ ■ Izleti, odmor i rekreacija u prirodi Fotosafari pritocima rijeke Neretve, biciklizam, trčanje, planinarenje, turistička manifestacija: “Maraton lađa”

■ ■ ■ ■ Sportsko-rekreacijski ribolov Morski i riječni ribolov: ronjenje, big game fishing ■ ■ ■ ■ Napomena: Visoka ■ Srednja ■ Niska ■ Takvi proizvodi zanimljivi su svim interesnim segmentima. Gastronomija kao specifičan proizvod donjoneretvanskog kraja interesantna je starijoj populaciji (starijim parovima i trecoj dobi), dok izleti, sport i rekreacija mladim parovima, obiteljima s djecom, eko-turistima i rekreativcima. Definiranje tržišnih segmenata te stalno prećanje stavova, želja i potreba ciljnih tržišnih skupina predstavlja ključ uspjeha i razvoja Doline

168

Neretve. Sve navedeno trebalo bi se analizirati Strateškim marketinškim planom koji još uvijek ne postoji na području Doline Neretve, a i Dubrovačko-neretvanske županije. Strateški marketinški plan usmjerava maketinške akcije i pomaže u razvoju i uspješnom nastupu destinacije (Doline Neretve) na turističkom tržištu. Dio strateškog marketinškog plana razrađuje pozicioniranje destinacije. Pozicioniranje Doline Neretve trebalo bi biti usmjereno na:

a) diferenciranju ponude temeljene na ljepoti prirode i krajolika te specifičnoj neretvanskoj hrani i

b) izgradnom kvalitetne i pozitivne slike o destinaciji temeljene na jedinstvenom skladu i bogatstvu flore i faune te bogatom nasljeđu i kulturi.

Strategija pozicioniranja destinacije Doline Neretve treba sadržavati

posebno razrađene strategije pozicioniranja za svaki turistički proizvod ističući glavne koristi proizvoda te diferenciranje istih u odnosu na konkurenciju.

Tablica 2. Pozicioniranje turističkih proizvoda u Dolini Neretve

Zadaća marketinga u Doline Neretve je naglašavanje važnosti očuvanja još

uvijek nedovoljno valorizirane resursne osnove, atrakcija te korištenje kulturnog identiteta koji će jedino u simbiozi dovesti do pozicioniranja i stvaranja prepoznatljivog te tržišno, ali i društveno, prihvatljivog proizvoda. Međutim,

Turistički proizvodi u Dolini Neretve Glavne koristi Diferenciranje Konkurencija

GASTRONOMIJA Lokalni uzgoj voća i povrća Bolje iskorištavanje ribarstvenih resursa

Specifični neretvanski specijaliteti (riba, brodet od jegulja i žaba, lešo liska) UUPotencijal: sušeni riblji proizvodi (dimljeni cipol i jegulja, butarga)

Malostonske školjke Soljena jadranska plava riba

IZLETI, ODMOR I REKREACIJA U PRIRODI

Ugodna klima, velik broj sunčanih dana u godini Jedinstven sklad i bogatstvo flore i faune

Delta rijeke Neretve Specifičan krajolik: spoj rijeke i mora, nizine i krša, jezera i močvara UUPotencijal: proglašenje Delte rijeke Neretve zaštićenim područjem

Blizina Parka prirode Hutovo Blato Nacionalni park Mljet,..

SPORT I RIBOLOV

Ugodna klima Očuvan i predivan prirodan okoliš

Specifičnost Delte, UUPotencijal:UU mogućnost primjene svih tehnika i načina ribolova.

Morski ribolov: ronjenje, big game fishing

169

temeljna zadaća Doline Neretve je izraditi marketinški program održivog korištenja prirodnih resursa posebice ribe za potrebe sportsko/rekreacijskog ribolova i na njima utemeljene gastronomije kao specifičnog turističkog proizvoda Doline Neretve. Marketinški program Doline Neretve trebao bi obuhvaćati:

- formuliranje marketinškog miksa (koji obuhvaća proizvod, cijenu, distribuciju i promociju) za ciljna tržišta i tržišne segmente,

- utvrđivanje roka izvedbe za svaku planiranu marketinšku aktivnost, - utvrđivanje zaduženja za provođenje pojedinih aktivnosti po

instrumentima marketinškog miksa i - utvrđivanje iznosa novca koji se namjerava utrošiti u planiranom

vremenskom razdoblju radi provedbe planiranih marketinških aktivnosti. Kako bi se sve navedeno i ostvarilo potrebna je zajednička sinergija i

suradnja marketinških stručnjaka, ribara, biologa, ekologa, znanstvenika, turističkih djelatnika i stanovnika na tom području.

ZAKLJUČAK

Strateško marketinško planiranje na području Doline Neretve složen je proces koji zahtijeva uskladbu želja i potreba subjekata u donjoneretvanskom kraju i tržišta potražnje koje kao emitivno tržište postavlja destinaciji, kao receptivnom tržištu, određene zahtjeve. Povezivanje tih dvaju sučeljenih interesa oblikuje model održivog razvoja kojim Dolina Neretve treba smisleno upravljati.

Razvoj koji se kontinuirano odvija u svim sferama ljudskog života stvara nove potrebe i zahtjeve potrošača. U uvjetima sve veće konkurencije, destinacije koje žele izgraditi i učvrstiti svoje pozicije na truističkim tržištima moraju neprestano promišljati i unapređivati svoju ponudu pa tako i Dolina Neretve. Primjena marketinga i marketinškog planiranja pomaže lakšem i bržem ostvarenju postavljenih ciljeva Doline Neretve i odgovora na pitanja gdje smo sada, gdje bismo željeli biti i ono najvažnije kako tamo dospjeti.

Definiranje tržišnih segmenata te stalno prećanje stavova, želja i potreba ciljnih tržišnih skupina uz pravilan izbog marketing strategije predstavlja ključ uspjeha razvoja i kvalitetnog pozicioniranja Doline Neretve i njenih specifičnih turističkih proizvoda – gastronomije, izleta te sporta, rekreacije i ribolova. Boljem pozicioniranju na turističkom tržitšu uz očuvanje i adekvatnu zaštitu predivnog prirodnog bogatstva donjoneretvanskog kraja uvelike bi pomoglo proglašenje Delte rijeke Neretve zaštićenim područjem. Marketinška strategija Doline Neretve treba se temeljiti na očuvanju i valoriziranju iznimno raznolikog prirodnog i kulturnog bogatstva, na principima održivog razvoja te podizanja kvalitetne turističke ponude, adekvatnom tržišnom pozicioniranju i promociji gradeći kvalitetan imidž jedinstvene destinacije u zemlji i svijetu.

LITERATURA CURIĆ, Z., 1994., Donjoneretvanski kraj, potencijalni i valorizirani turistički

činitelji, Zagreb, str. 10-67

170

GLAMUZINA, M., 1986., Delta Neretve – promjene agrarnog pejsaža u Delti Neretve, Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb, str. 36-52

KOTLER, Ph., 2001., Upravljanje marketingom - analiza, planiranje, primjena i konrola, deveto izdanje, Mate, Zagreb, str. 87

KRIŽMAN PAVLOVIĆ, D., 2008., Marketing turističke destinacije, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Mikrorad, Zagreb, str. 175-188

MCDONALD, M., Marketinški planovi: kako ih pripremati, kako ih koristiti, Masmedia, Zagreb, 2004., 65-142

HANSRUEDI, M. , Turizam i ekologija, Masmedia, Zagreb, 2004., str. 156-210

PAVLIĆ, I., 2007., Pozicioniranje hrvatskog turističkog proizvoda na sredozemlju u uvjetima globalizacije, doktorska disertacija, Osijek, str. 36

RUŽIĆ, D., 2003., E-marketing, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet Osijek, Osijek, str. 25-64

TRPIMIR, M., 1990., Iz povijesti Donjega poneretavlja, drugo prošireno izdanje, Galerija „Stećak“ Klek, SIZ za kulturu općine Metković, OSIZ u oblasti kulture Opuzen, Zagreb, Klek, str. 15-36

VRTIPRAH, V., 1995., Strateški marketinški plan turističke destinacije s posebnim osvrtom na Dubrovnik, Časopis za tržišnu teoriju i praksu, Tržište, broj ½, Zagreb, str. 416-428

WEBER, S., 1995., Marketing u turizmu hrvatskog Jadrana – potreba novog pristupa, časopis za tržišnu teoriju i praksu, Tržište, broj ½, Zagreb, str. 390

Ostali izvori

DUBROVNIK, Dolina Neretve, časopis za književnost i znanost, Nova serija,

godište IX, broj 4, Matica hrvatska Dubrovnik, 1998., str. 7-455 EKOLOŠKA UDRUGA „LIJEPA NAŠA“ – ČAPLJINA, Zaštićena područja

Bosne i Hercegovine, 2008. INSTITUT ZA TURIZAM REPUBLIKE HRVATSKE, Strateški marketinški plan

turizma Primorsko-goranske županije (Kvarnera), dio radne verzije za jednu regiju - Opatijska rivijera, Zagreb, 3. rujna 2008., str. 2

MINISTARSTVO TURIZMA REPUBLIKE HRVATSKE, Strategija razvoja hrvatskog turizma do 2010. godine, 18. rujna 2003.

171

Marketing of the natural resources and traditional gastronomy of Neretva River Delta

Ivana MAREVIĆ

University of Dubrovnik, Department for Aquaculture, Ćire Carića 4, 20000 Dubrovnik, Croatia

E-mail adress: ivana.marevic@unidu.hr ABSTRACT

The article points out the inadequately valorised unique natural resources of the Valley of Neretva River and proposals for marketing engagement. Primarily aim is protection and valorization of the same. Creating a positive and recognizable image of the destination and adequate positioning of the Neretva Delta and its specific natural products by adapting them to the changes in the surroundings. Ključne riječi: natural resources, protection, marketing engagement, positioning, the Neretva River Delta.