LOGIKA I PRAVNA LOGIKA

-Prethodna pitanja i pojmovi-

Pojam svijesti

Svijest ili svjesno stanje jeste jasan, aktivan, razuman odnos čovjeka prema situaciji, okruženju, vremenu i prostoru u kome se nalazi. Nesvjestan čovjek to ne zna. Postavlja se pitanje kako se dopire do tog oblika svijesti?Odgovor nalazimo u čulnom opažanju ili percepciji, npr. vid, sluh, miris, okus, dodir itd.Dakle osjetilnom spoznajom prije svega i njenim mentalnim prerađivanjem.Veliki engleski filozof, racionalist i empirist Džon Lok u svom djelu „Ogled u ljudskom razumu“, na jednom mjestu kaže: „NIHIL EST INTELECTUM QUOD PRIUS FUERIT INSENSUM“, što u prevodu znači :„Ništa nema u ljudskoj svijesti, u ljudskom mozgu što prethodno nije prošlo kroz čula“, što nije senzibilno ili senzitivno proživljeno.

Dakle svijest se u svom primarnom obliku ili vidu oslanja na čulnu percepciju, čulno proživljavanje. U tome smislu logika se kreće negdje na granici između psihologije i filozofije, a filozofija kao oblik svijesti započinje i završava logikom. Logika prije svega kao oblik mišljenja jeste prije svega složeni mentalni proces. Filozofi, logičari i sociolozi koriste pojam „svijest“, za razliku od pravnika koji koriste pojam „uračunljivost“. Ovo je jedan most između formalne logike i pravne logike.

Postavlja se pitanje „Ako je ovo svijest, šta bi onda bila samosvijest?“Samosvijest znači biti svjestan sebe, svojih vrijednosti, svojih sposobnosti, svojih mogućnosti, svog ugleda uz pomoć drugog i drugačijeg. Jedino mjereći se sa drugim čovjek spoznaje vrijednost i kvalitet sebe.Za tako definiranu samosvijest se veže i moralna svijest, odgovornost, pravo, etika politika i sve što postoji, da ne kažemo i što ne postoji. Ovaj oblik mišljenja, ovaj filozofski fenomen Hegel razrađuje u svom djelu „Fenomenologija duha“. Hegel kaže „Čovjek postaje samosvjestan, tek kroz borbu za život i smrt“, i to od fizičke do intelektualne borbe. Primaran je dakle odnos „ja - drugi“ i „drugi – ja“.

Slijedeće pitanje odnosi se na razum, što je zaista razum (lat. RATIO)?Razuman čovjek može biti samo svjestan čovjek. A onda što bi značio razum svjesnog čovjeka? Razum je sposobnost rasuđivanja, kritičkog mišljenja, prosuđivanja, proračunavanja, uračunavanja (je li neko uračunjiv ili nije), kalkuliranje u određenom vremenu i prostoru, u određenim situacijama.. U psihologiji se kaže da je inteligencija sposobnost brzog snalaženja u nepoznatim situacijama. Ako smo tako odredili pojam razuma onda nas već ta definicija uvodi u razlike vrsta rasuđivanja.-Utilitarni racio – koristoljubivi razum. Čovjek svojim razumom procjenjuje što mu je korisno, a što štetno.-Etički racio – ovdje razumno biće procjenjuje što je pošteno, a što nepošteno, što je dobro, a što loše.-Ekonomski racio se odnosi na ekonomske vrijednosti.

Politički racio pa sve do pravnog racia, a čitavo pravo jeste racio, jeste jedan racionalni sistem. Iz toga dolazi i logika prava.Um (intelectus) i racio često se u konverzaciji poistovjećuju kao sinonimi, međutim to nije isto.. Um je univerzum, sve postojeće, prirodni zakoni su umski zakoni, povjesni um, društveno povjesne zakonitosti i zakoni. Hegel to u „Fenomenologiji duha“ naziva duhom. Subjektivni duh, objektivni duh tj. Apsolutni duh je um, apsolutno znanje, filozofija kao apsolutno znanje ili cjelokupnost ljudskog znanja kroz povijest od njegovih početaka do danas nadalje i ubuduće.Um se javlja kao univerzalni pojam, a razum kao njemu podređen ili subordiniran pojam. U tom smislu naš ljudski razum je u funkciji stalnog odgonetanja tajni prirodnog i povijesnog uma, dosezanja njegovih granica koje su nedosežne.Kako to shvatiti?I životinje imaju određeni stupanj racia, znaju čega se treba plašiti, što treba izbjegavati, koju će travku pojesti, a da se ne otruju. To je osjetilni racio.Ljudski racio je u sklopu univerzalnosti uma, u funkciji otkrivanja njegovih tajni i njegovih granica. Ovo zvuči prilično maglovito, ali par prostih primjeraće nam objasniti zašto.I Leonardo Da Vinči je crtao helikoptere, a tek nakon 4-5 stoljeća su poletjeli prvi helikopteri. Ljudi su maštali o letu na mjesec, ali tek se u 20 stoljeću čovjek spustio na mjesec. Danas se već govori o kupovini placeva na mjesecu, o nastanjivanju Marsa, a kada nam granice prirodnog i povjesnog uma dopuste i spustimo se na Mars bit će nam u biti jasna razlika između uma i razuma odnosno RATIO I INTELECTUS.

Ako smo prihvatili ova propedeutička načela, onda nam ona mogu poslužiti tek kao platforma, kao podloga, ravan, oslonac da se deduktivnim metodom ili metodom deduktivne logike spustimo na malo konkretnije logičke ravni, ali da se još uvijek ne zavaravamo jer te ravni su strogo apstraktne, prilično teške ravni.

ISTINA – pojam i definicija

Istina po nekom pogledu jeste ono što je realno i što nije laž. Ali da li je sve što je realno mora biti i istina. Ako vas neko realno laže, a ako vam kaže da vas laže, da li vas uistinu laže ili priznaje istinu?Postoje stotine definicija pojma istine, stotine teorija istine, a isto tako i laži.Za pravni poziv studenata može se izvući nekoliko definicija istine. Prije svega istina je jedno od temeljnih pitanja ne samo logičke nego i svake znanosti uopće. Sva nauka zapravo jeste usmjerena u traganje za istinom. Intelektualna radoznalost ili „skepsa“ odnosno sumnja nas vodi na puteve ka istini.Iznijet ćemo nekoliko osnovnih definicija istine:- Istina (grč. ALTHEA / lat. VERITAS) u prvom redu se može definirati kao adekvacija ili podudarnost. Istina adekvacije.Što znači istina adekvacije?„VERITAS EST ADEQUATIO REI ET INTELECTUM“ što u prevodu znači „Istina je podudarnost ili adekvacija, između stvari i našeg znanja o stvarima.“

2

- Istina korespondencije (korespondencija znači biti u odnosu, u relaciji. Doslovno dopisivati se itd), ali koje korespondencije? Subjekt – objekt odnosa.Osoba kao subjekt spoznaje i objekt odnosno predmet njenog spoznavanja su u nekom odnosu korespondencije. Predmet spoznaje se odnosi prema osobi izazivajući njenu radoznalost. Osoba se odnosi prema njemu spoznavajući njegove tajne. U kasnom srednjem vijeku je postojao jedan teorijski sukob na relaciji između nominalija i realija. A problem je u pitanju da li su realne stvari ili je realan naš doživljaj tih stvari odnosno imena (nomina) što dajemo tim stvarima. Taj se teorijski sukob povlačio stoljećima i razvile su se dvije filozofske struje oko tog pitanja. Jedna koja se zvala „nominalisti“ i druga koja se zvala „realisti“.

- Istina evidencije je ona istina da se neke stvari uzastopno ponavljaju.

- Istina vjerojatnoće ili istina aproksimativnosti ili račun vjerojatnoće. Ako se nešto ponavljalo za očekivati je da će se dogoditi istina, odnosno da će se desiti isti događaj ponovo.. To je jedna vrsta apstraktne istine ili apstraktnog poimanja pravde.

PRAVDA – pojam pravde, pravednosti i pravičnosti

Grčki „dike“ znači pravda, „dikaisia“ znači pravednost, a „dikaisione“ pravičnost, na latinskom se pravda označava riječju „iustitia“Pravda je jedan apstraktni pojam, božanska pravda, mitološka pravda. Pravda je realan socijalni fenomen, realan društveni odnos, neka vrijednost, neka ideja kojoj teži pravo kao stvarnost. Ali u formalno logičkom smislu mi razlikujemo dvije vrste pravde:

1) Komutativnu ili razmjensku pravdu koju bismo mogli još nazvati aritmetičkom pravdom. Po aritmetičkoj ili matematičkoj logici razmjenjuje se jednako za jednako, a ne isto za isto.

2) Distributivna ili proporcionalna pravda. Pravda raspodjele prema zaslugama, Dobiva se ono što se i zaslužilo.

Obje ove vrste pravde se mogu izraziti i aritmetičkim i geometrijskim formulama.

Samo racionalan tj. razuman čovjek je sposoban za spoznaju pravde. Čovjek koji spoznaje pravdu logično je da i teži u ostvarivanju pravde, da on želi pravdu, da se bori za pravdu. Ta se težnja naziva „dikaisia“.Pravičnost je nešto složeniji pojam. Pravičnost nije uvijek i po svaku cijenu postupanje po pravdi. Pravda zna biti rigidna, opaka (oko za oko, zub za zub). Ali ako nekoga nehotice povrijedimo, primjena pravde postane pravičnost kroz oprost nanesene povrede. Tada se govori o pravičnosti, i pravičnost se tada smatra i milosrđem odnosno karitativnošću. Ona je viši kvalitet pravde. -Kvalitet – kvantitet. –U formalnoj logici osim pojma suda, zaključka i dr., postoji nešto što se naziva relacija. Jedna od relacija kod Aristotela u „Organonu“ jeste i kvalitet i kvantitet. Sa terena formalne matematičke logike se prebacujemo na teren

3

logike prava. Kada smo govorili što je razum, što je um, dolazimo do toga da je pravda prvi problem uma i razuma. Kao takva ona je prvobitni problem prirodnog prava.Sva ljudska bića su po prirodi jednaka to je racionalno prihvatljivo, ali i nisu jednaka što je također prihvatljivo zdravom razumu. Ali je također pravda i to u još većoj mjeri problem pozitivnog prava. Npr. krivično pravo, komutativna pravda, naknada štete. Šteta koja se načinila mora se nadoknaditi i to u onom iznosu koliko iznosi šteta. To se naravno odnosi na matematičku, aritmetičku ili geometrijsku pravdu. Pravda, npr. distributivna pravda jeste i problem javnog prava. Npr. država građaninu daje onoliko koliko mu pripada tj. Onoliko koliko je zaslužio. Znači pravde je i prirodnopravni i pozitivnopravni problem.

SLOBODA – pojam slobode

Grčka riječ „eleutheria“ označava slobodu, a na latinskom jeziku se koristi riječ „libertas“. Sloboda je temeljno pitanje filozofije, temeljno pitanje ljudske egzistencije, jedna transcendentalna metafizička pojava ili fenomen i svakidašnji ovozemaljski problem naše egzistencije. Haos i nered nisu sloboda. Haos i nered vode anarhiji. Haos kao sloboda ugrožava našu sigurnost. Ipak sloboda je neki red, samoograničavanje vlastite slobode zarad isto toliko slobode drugih. Ta vrsta logički valjane ispravne slobode svima pruža mir i sugurnost. Ali još nismo logički odredili šta je sloboda. Sloboda je u logičkom smislu prije svega mogućnost izbora, sloboda izbora, izbora između više mogućnosti. Sloboda i samu sebe ograničava tj. samoreguliše. Dakle kao mogućnost izbora i samoograničavajuća sloboda. Sa obzirom na ova dva primarna aspekta slobodu možemo razlikovati u apstraktno logičkom i filozofsko logičkom smislu tj, razlikujemo dvije vrste slobode:1. Pozitivna sloboda – što znači sloboda „ZA“. „Ja biram nešto“, „Ja sam za to“, Ja sam za tog i tog kandidata da bude izabran za predsjednika parlamenta“ itd...2. Negativna sloboda – što znači sloboda „OD“. Ovdje se radi o dinamičkom shvatanju slobode. Slobode kao procesa. Pa se taj pojam negativne slobode ili slobode „OD“ može izraziti kao oslobađanje, a ne sloboda.Sloboda se konstantno osvaja, čovjek se oslobađa tlačenja, oslobađa se ropstva, oslobađa se nevolja. Takva samoograničavajuća ili samoreducirajuća sloboda jeste sinonim za pravo. Pravo jeste zakonita sloboda.-Na relaciji svijest – samosvijest postavlja se pitanje može li nesvjestan čovjek biti razuman? Naravno odgovor je da ne može, svaka misao je izgubljena, otuđena itd... Dakle ovdje smo iskoristili induktivnu metodu zaključivanja. Može li nerazuman čovjek, neumno biće spoznati istinu? Ne može jer je potrebno barem zrno uma („CUM GRANO SALIS“). Može li biti pravde bez istine? Naravno da ne jer ne može se prešutjeti istina i biti pravedan. Može li biti slobode bez pravde? Ne može jer kao u primjeru gospodara i roba, gospodar stalno trpi strah zbog nepravde koje nanosi robu. Nema slobode u nepravdi. Istina, pravda i sloboda kao umsko-razumske kategorije su svojstvene samo svjesnim i samosvjesnim umsko-razumskim bićima.

4

Ako su svjesna, samosvjesna umsko-razumska bića, da li tim bićima treba sloboda i da li oni razumjevaju slobodu? Ako su ta umsko razumska svjesna i samosvjesna bića slobodna, da li oni imaju neku ideju pravde? Da li je njima nedokučiv pojam istine? Nije, jer dolazimo do onih primarnih elemenata da sve potječe iz svijesti. Ali ovog puta ne čulno recipirano, nego svijesti u apstraktnom smislu, svijesti kao općeg univerzalnog i primarnog logičkog elementa.

ŠTO JE LOGIKA I VRSTE LOGIKE

Poslužiti ćemo se deduktivnom metodom izlaganja i krećemo od najopćenitije, najšire definicije logike, da bi sužavali na proste faktore i da bi mogli opet zaokružiti jedan logičko intelektualni krug opservacije ili rasprave.Logika jeste grana filozofije, filozofska disciplina, oblik filozofskog mišljenja koji se bavi pravilima i principima valjanog, ispravnog mišljenja. Ne svakog mišljenja nego ispravnog mišljenja. Logika je znanost o principima, načelima, zakonitosti ispravnog mišljenja. Kao takva ona uspostavlja sama svoja pravila, svoje zakone. Na primjer čovjek je u svom ishodištu bio primat, on je nešto govorio, ali to nije bio artikulirani govor. Artikulirani govor nastaje kad jezik sam uspostavlja svoja pravila i svoje zakonitosti, od načina pokreta jezika, usne, nepca. Tako nastaju zakonitosti jezika i lingvistika formalno. Dakle jezik nije govor, govor može biti i gestikulacija (govor očiju, ruka i sl.). Jezik je govor artikuliran pravilima i zakonima. Na taj način logika kao oblik mišljenja stvara vlastite zakonitosti, pravilnosti i pravila mišljenja.Grčka riječ „logos“ znači u prvom redu govor, riječ, um, božanski um, razum, razlog, razbor, račun, misao, mišljenje, zakon.Stari Grci su imali jednu formulu uzdignutu na razinu zakona, formulu koja je postala ishodište čitave grčke kulture i civilizacije. Mitos- mnoštvo bogova. Bogovi određuju ljudima ponašanje što je dobro, što je loše. Ethos- ljudsko shvatanje da to ima logike, ima smisla. Logos – kada sve to saberu naprave zakon „nomos“. Ovo je porijeklo logike.

-Logika kao govor – kao razložni govorDolazimo do odnosa govor-misao. Jezik i govor su izražajno sredstvo našeg shvaćanja onoga što mislimo i da drugi shvate ono što mi mislimo. Govor i misao treba uvjetno shvatiti kao jedan isti dio mentalnog procesa, ali sa druge strane kao dva odvojena djela jednog istog procesa. Govor i misao su dva osnovna elementa logike. Vratiti ćemo se malo na pojam istine radi definiranja pojma laži. Laž jeste svako svjesno, namjerno, potpuno zaobilažanje istine ili njeno djelomično iskrivljavanje, prilagođavanja sebi. Postoji dobronamjerna laž na primjer smrtno bolesnoj osobi govoriti da će živjeti ili pobijediti bolest.Kantovi kategorički imperativi, koji jesu problem logike apsolutno odbijaju svaku pomisao na laž. Ali, logika također podrazumijeva istinite sudove, ali i lažne sudove koji navode na krivo ono što nazivamo „sofisterija“.

5

I problem istine i problem laži nas opet vraća onom primarnom pojmu svijesti. Dakle u jednom logičkom dijapazonu mišljenja radi se o odnosu svijesti i svijeta. Jedino uz pomoć svijesti je moguća spoznaja svijeta.Sada dolazimo do pitanja o znanju, što predstavlja znanje. „Svo znanje je znanje pojmova“, po Platonu i Hegelu.Na primjeru zgrade, zgrada predstavlja pojam koji se može i ne mora odnositi ne neki objekat. Mi znamo da postoje zgrade, a da ih i ne vidimo. Pojam je prvi oblik apstaktnog mišljenja.Ali ponovo se pitamo što je u stvari pojam?Pojam je odgovor na pitanje što je to. Na primjer ako ne znamo pojam trokuta, prizme ili piramide, kako ćemo napraviti krov neke zgrade. Tek uz pomoć pojmova moguće je zdravo rasuđivanje, normalno prosuđivanje ili logiciranje.Dakle, ako je uz pomoć pojmova moguće rasuđivanje, onda je na osnovi rasuđivanja moguće zaključivanje. Ali i rasuđivanje i zaključivanje trađi dokazivanje. Sve što se može dokazivati ili negirati i empirijski i logički. Empirijski se na primjer može dokazati da će naveče pasti kiša, ali se empirijski ne može dokazati postojanje Boga za razliku od logičkog zaključivanja kojim se može zaključiti postojanje Boga jer je prva logička pretpostavka da postoji neki prvi pokretač. Tu vrstu logičkih dokaza od „cogito“ –mislim, dolazi se do logičkih dokaza o egzistenciji Boga.Ono što filozofi zovu „svijest“, pravnici nazivaju „uračunljivost“ i „neuračunljivost“. Ono što logičari i filozofi zovu „um“, pravnici nazivaju „umišljaj“ ili „predumišljaj“.Ovo je jedna vrsta odnosa jezik-mišljenje; jezik-stvarnost; jezik-potreba kao jedan od eliminatornih logičkih problema. Postoji i pojam dijalogos, kao neki paralelni logos, razlomljeni govor. Ali koji govor? Na primjer dok jedna osoba govori, druge osobe šute inače se nebi razumjela osoba koja govori. Smisao dijalogosa je da onaj koji sluša unosi se u misli onoga koji govori. Jedino se tako može doći do istine. To Sokrat naziva „majeuetička vještina“, babička ili poroditeljska vještina. Dok Sokrat govori, njegovi učenici se unose u njegove misli, on njima ne nudi odgovor, ne servira im istinu na tanjuru, ali ih navodi da dođu sami do odgovora, odnosno da sami do istine. Dakle logiciranje kao misaoni mentalni proces.

Mišljenje

Misao može da se odnosi na različite stvari, ali je ona dio jednog složenog procesa, jedne složene aktivnosti mozga.Džon Lokova misao da nema ništa u ljudskoj svijesti, a da prethodno nije prošlo kroz čula je jedan primarni oblik mentalnog odnosno logičkog rasuđivanja.Na primjer ako čovjek čulima osjeti neku aromu, neki miris, on njoj na svojem jeziku daje ime. Ovdje riječ znači simbol, odnosno znak koji se odnosi na neku pojavu, predmet ili događaj.Razmišljanje koje je zasnovano na čistoj percepciji se ne može nazvati niti kvalificirati drugačije nego kao primitivni oblik mišljenja. Ali u procesu apstrakcije, a logika jeste apstraktna znanost, mi ćemo odrediti jedan apstraktni pojam, jednu istu riječ miris za sve moguće vrste mirisa.

6

Ovim se govori da mi apstrahitamo kod svake konkretne pojave, ali zajednička svojstva jednog mnoštva pojava i mi već apstraktno uopćavamo odnosno generaliziramo i time stvaramo jedan logički zakon. Logika kao proces mišljenja stvara kao i jezik svoje vlastite zakonitosti. To bi bio najuži stupanj apstrakcije u primjerima mirisa, ukusa, relacije, brzine i dr.Postoji za miris obratna riječ, koja ima suprotno značenje. Ali ima li ona opravdanje? Ako se sve može obuhvatiti riječju miris, tj. Prijatan miris i loš odnosno neugodan miris.Na primarnom nivou apstrakcije lako je zaokružiti jedan niz fenomena i označiti je riječju odnosno znakom ili simbolom mirisa, ili na složenijim stupnjevima apstrakcija i generalizacija kako objasniti šta je pojam?

Riječ, govor i misao, ovdje nije riječ u razlikama izražavanja, nego u razlikama o poimanjima određenih kategorija, određenih procedura. Pravila procedure jesu logička pravila i induktivna i deduktivna pravila, ali ta pravila u svojoj rigidnosti znaju dovesti do loše presude. Sud nije ustanovio, pravila procedure nisu ispoštovana, nije utvrđeno činjenično stanje, nisu utvrđene materijalne činjenice, nisu utvrđeni materijalni dokazi i optuženi se oslobađa. Iz ovoga se izvlači pojam nepravde, što znači da pravo nije pravda jer kako se kaže „Mnogo pravila, a nema prava“.To znači da je pravo jedan racionalizirani logički stav, postupak, procedura i da te procedure imaju svoju razložnost. Teži su i složeniji procesi apstrakcija kada se radi o rasuđivanju. Kada se na osnovu rasuđivanja treba pristupiti zaključivanjima, a da bi se nešto zaključilo mora se raspolagati dokazima. Dokazi nisu uvijek isključivo materijalni dokazi. Za proces dokazivanja postoje i logički dokazi.„ARGUMENTUM AD HOMINE. ARGUMENTUM PRO. ARGUMENTUM CONTRA“.„Dokazi za i protiv“. Pozitivna sloboda i negativna sloboda. Logički sistem je sam po sebi filozofičan i kao takav on jeste i prolog u filozofiji. Zapravo filozofija uz religiju kao jedan od najsterijih oblika svijesti i započinje logikom kao zdravorazumskim mišljenjem. Čovjek se oslobađao od straha, zdravorazumski spoznavajući njegove uzroke i njegove posljedice. Čitava filozofija i završava logikom na taj način što u svakom filozofijskom sistemu rtažimo njegova logička uporišta.

7

ODNOS LOGIKE SA DRUGIM LOGIČKIM DISCIPLINAMA

Logika je i sama grana filozofije. Logika je i uvod u filozofiju. Logikom filozofija započinje i završava. Ona svoje teorijsko ostvarenje doživljava kroz filozofiju. • Odnos logike sa ontologijom.Ontologija jeste temeljna filozofijska disciplina. Nauka o biću i bitku. Biće jeste ono konkretno, što konkretno egzistira u datom vremenu i datom prostoru. Bivstvo ili bitak jeste vremenitost i prostornost, a vrijeme i prostor su beskrajne kategorije. I kao takve (dakle beskrajne) jesu pretpostavke bića.Dakle bitak je pretpostavka bića kao onog što konkretno jeste u datom vremenu i prostoru.Kakve veze logika ima sa tim? Postoje dvije struje mišljenja u tome smijeru.– Jedna je ontologistička koja ne može shvatiti ontologiju bez logike. To znači da logika traga i za samim počecima bića. Srednjovjekovni pa i „Kantijanski“ logički dokazi o egzistenciji Boga, jer negdje mora biti početak, to jeste „entelegija“ ili nepokretni pokretač.– Druga je struja antiontologistička u kojoj kažu da je bitak ili bivstvo univerzum koji sam sebe stvara. I naravno tu logika nema šta da traži jer on stvara i logiku.• Odnos logike sa fenomenologijom.Fenomenologija je druga temeljna filozofijska disciplina. I jedna i druga disciplina su stvar metafizike. Transcendencije sa onu stranu i sudstva. Fenomenologija je nauka o pojavnosti, o transcendentalnim razlozima ili uzrocima pojava. Grčka riječ „noumenon“ znači misao, misaono promišljanje pojava, odnos misli prema pojavama. Druga grčka riječ „phainoumenon“ znači pojava, fenomen, događaj, činjenica, stvar. Čim smo rekli „noumenon“- misao, kažemo da misao nije misao ako nije logička, ako nije logički ispravna, provjerljiva, dokazljiva. Dakle i fenomenologija ima svoju logiku. Logika fenomenologije jeste fenomenologijska redukcija. Svođenje stvari na njihov izvorni prapočetak ili „arche“. Odatle potiče riječ arheologija. Ovo također nemože bez logike i logičkih zaključivanja. • Odnos logike i gnoseologije.Gnoseologija je grana filozofije, filozofska disciplina koja se bavi mogućnostima i granicama ljudske spoznaje. Empirijske stvari su poznatljive osjetilno, prospektivno itd. Da li je moguća spoznaja Boga? Po logici da, empirijski ne. Može li se razmišljati dokle sežu mogućnosti nešeg znanja, a nemati razvijen jedan logički sistem razmišljanja. Ne može se na glupo pitanje dati pametan odgovor, pametan odgovor se može dati samo na pametno pitanje. • Odnos logike sa epistemologijom.Grčka riječ „ephystheme“ znači uvod u metod, početni metod, pretpostavke metoda. Te pretpostavke mogu biti samo logičke.• Odnos logike sa etikom.Isticali smo helensku formulu „mithos – ethos – logos – nomos“. Može li se neko pravedno ponašati i razmišljati, a da ne logicira? Ne može, jer pravda je logička

8

kategorija. Samo je logički poznatljiva i kao transcendentalni pojam i kao socijalni ili društveni pojam. Taj odnos logike sa etikom razvija jednu posebnu znanost (odnos vrsta logike sa logikom prava) deontologiju. To je logička normativna znanost o dužnostima. Deontologija ili dontička logika jeste odnos etike i logike.• Odnos logike i estetike. Estetika je filozofijska znanost o lijepom. Ne može nešto biti lijepo, a da nije logično. Aristotel kaže „Lijepo je ono što je simetrično, ili asimetrično odnosno proporcionalno“. Postoji i estetika ružnog. Ružno nije dopadljivo, ali estetski može biti primamljivo, jer nam o nečemu govori. Kubizam na primjer, kao umjetnost nije baš lijepa, ali lijepa je jer u nama izaziva niz asocijacija. Zapravo je ružno, ali nas podstrekava na razmišljanje.• Odnos logike sa metodologijom.Nema logike bez metodologije. Grčka riječ „methotodos“ znači put, način, uvod u spoznaju. Taj uvod može biti samo logički.Osnovni epistemološki princip svake znanosti je logički princip provjerljivosti. Kao na primjer da se sve istaknuto u logici može provjeriti bez knjiga, to jeste samo razmišljajući ispravno. Logika je dakle nauka o ispravnom mišljenju.• Odnos logike i dijalektike.Grčka riječ „dialogos“ znači razgovor dvojice, ali razgovor u toku kojega jedan govori, a drugi sluša ponirući u njegove misli i obratno, tražeći istinu.Sokrat svojim učenicima nikada nije servirao gotove odgovore, nego postavljajući im pitanja navodio ih da sami nađu odgovore. Dialogos je znači razgovor dvojice na putu traženja istine. Od Heraklita do Sokrata, Platona, Aristotela do Hegela, a od Hegela do Marksa historijsko materijalistička dijalektika ili dijalektički materijalizam je osnovni zakon, a to je zakon kontinuiteta ili determinacije. Zakon borbe suprotnosti je spomenut kod Heraklita kada on kaže da je rat otac svih stvari. On ne misli na rat između država i naroda, nego između svjetla i tame. Da nema tame nebi smo znali šta je svjetlo, a da nema svjetla nebi smo znali šta je tama.Zakon negacije negacije je u primjeru kada se zrno pretvara u stablo, onda stablo negira zrno, a kada stablo rodi plodove, onda plodovi negiraju stablo, pa se opet vraćamo na zrno itd. Dakle negacija negacije stvara afrmaciju to je dijalektička logika.Eristička logika je logika nadmudrivanja. Izražena je u tipičnom primjeru logike „prevođenja žednog preko vode“.

9

Vrste logike

– Formalna logika (govor, oblik), oblici ispravnog i valjanog mišljenja jeste zdravorazumska u kojoj riječ izaziva riječ, riječ vuče riječ kao dokaz i tvrdnju ili kao protudokaz ili protutvrdnju (logika prava) Ova se vrsta logike dijeli na dvije podvrste:

1) Deduktivnu logiku koja znači put logičkog mišljenja odnosno zaključivanja od općeg ka pojedinačnom.2) Induktivnu logiku koja znači put zaključivanja od pojedinačnog ka općem.

Primjer za formalnu deduktivnu logiku je ako kažemo da sve planete su hladna nebeska tijela, a zemlja je planeta. Iz toga izvlačimo zaključak da je zemlja hladno nebesko tijelo. Dakle zaključujemo od općenitosti ka pojedinačnosti.Primjer za formalnu induktivnu logiku je ako kažemo da je zemlja hladno nebesko tijelo, a hladna nebeska tijela zovu se planete. Iz toga izvlačimo zaključak da su sve planete hladna nebeska tijela. Dakle zaključujemo od pojedinačnosti ka općenitosti. – Matematička logika je apstraktna igra simbola, igra brojeva. – Aritmetička logika, algebarska logika, logika jednadžbi – jednako sa jednakim, nejednako sa nejednakim. To je i teorija pravde.– Geometrijska logika je logika proporcije. Za primjer možemo za geometrijsku logiku uzeti tipičan slučaj Pitagorine teoreme gdje je kvadrat nad hipotenuzom, jednak zbiru kvadrata nad katetama. Iz logike proporcije izvire čitava trigonometrija. Trigonometrija je geometrija, a geometrija je logika odnosno matematička logika. – Simbolička logika. Logika je igra simbola. Simbol je znak, a znak u simboličko logičkom rasuđivanju ima vrijednost zakona. Ako na primjer neko kaže petokraka, određeni će to pripisati simbolu komunizma. Ali šta zvijezda sa pet krakova simbolizira? Simbolizira pet naseljenih kontinenata. A to što je Marks obojio u crveno i preveo na sentensu „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, nema veze sa pravim značenjem zvijezde sa pet krakova. Drugi primjer je ako neko spomene križ ili krst, neko će drugi sistemom površnih asocijacija pretpostaviti da se govori o simbolu krišćanstva. Ali šta je zapravo križ, čega je on simbol? On je simbol četiri strane svijeta. U religijskom, teološkom, simboličkom smislu je to žrtvovanje za čovječanstvo, ali u logici je to simbol četiri strane svijeta.Simbolička logika je veoma slična matematičkoj logici. Može također biti deduktivna i induktivna. Ako se spomene na primjer petokraka ili križ. Iz toga se može doći do pojedinačnih zaključaka to jeste odnosa između nacija naroda, država itd.Deduktivno je na primjer ako kažemo jug, moramo predpostaviti da postoji i sjever, ako kažemo istok mora se predpostaviti da postoji zapad. To su principi valjanog mišljenja.

10

• Odnos semantičke i pravne logike.

Norma je znak, njeno značenje je što je dopušteno, a što nije. Šta je na znaku označeno? Označeni su delikti ili prekršaji. Ko je označitelj? Označitelj je zakonodavac, odnosno donosilac zakona. – Semiotička logika ili seizmatika je opća teorija znakova i značenja u logici, lingvistici, semantici, gramatici i dr.– Analitička logika ili analiza. Smisao analitičke logike je radikalni obračun sa metafizičkim načinom mišljenja, sa metafizičkom tradicijom. Taj obračun analitička logika vrši uz pomoć dvaju vrsta sudova. Jedni su tzv. Logički sudovi „apriori“. To su neoborivi sudovi logike i matematike.Drugi su sudovi tzv. logički sudovi „aposteriori“ (naknadno). Naučni sudovi prirodnih nauka. Društvene nauke pa tako i pravo kao teorija ili društvena znanost ne smije metafizički određivati, nego mora empirijski egzaktno. Karakteristika te logike je njen osnovni zahtjev, zahtjev verifikacije ili dokazivanja.– Deontička logika ili deontologija jeste logika dužnosti. Grčka riječ „deon“ znači dužnost. Započinje zapravo sa Kantom. Sa Kantovim kategoričkim moralnim imperativima. Dužnost radi dužnosti, a ne radi koristi.Ovu vrstu logike početkom 20 stoljeća razvijaju osobito belgijski filozof Haim Perelman, američki politički pravni filozof Džon Rols i dr.– Argumentativna logika ili logika argumentacije (pravna logika). Ono što su u empirijskim znanostima činjenice, u teorijskim znanostima su argumenti. Argument znači razlog.„Argumentum pro, argumentum contra, argumentum ad homine“ što znači „argument za, argument protiv i argument za čovjeka“.I ovu je vrstu logike i utemeljivao i njegovao belgijski filozof Haim Perelman.

ZNAČENJE

OZNAČENOOZNAČITELJ

ZNAK

11

PRAVNA LOGIKA I LOGIKA U PRAVU

Postoji li zapravo nešto što bi se moglo zapravo definirati sintagmom „pravna logika“, ili je možda ispravnije govoriti o logici u pravu? Ako postoji nešto kao pravna logika, onda što bi to mogla biti pravna logika. Rekli smo da je pojam uvijek odgovor na neko pitanje. Kako definirati pojam pravne logike?Sve ove vrste logike formalne, induktivne, deduktivne, matematičke, simboličke, semantičke, semiotičke, deontičke, analitičke, dijalektičke, erističko dijalektičke itd... su zastupljene u pravu tj. i u pravnoj teoriji i u praksi. Da li je formalna logika pravna logika. Formalna je logika je na primjer da su dva i dva jednako četiri. A kada dva i dva nisu četiri? Nisu kada zakon naredi. Dakle pravna logika ponekada zna biti u suprotnosti sa formalnom, ali formalna logika je u daleko većoj mjeri i zastupljena u pravu. Dakle sve spomenute vrste logika su zastupljene u pravu. I to obično po vrstama pravnih područija. To jeste područija pravne stvarnosti i pravne teorije. Jedna će logika biti više zastupljena u krivičnom pravu kao što je na primjer matematička logika jednadžbi, to jeste jednako za jednako. Nadoknaditi štetu u istoj mjeri koliko je nanesena. Druga će logika kao na primjer logika proporcije ili distributivne pravde biti zastupljena u pravnom pravu. Koliko zaradimo, toliko ćemo i dobiti.Upravo to da se pravna logika ne može svesti na jednu vrstu logike nego da od područija do područija zastupa sve vrste logike, govori o opravdanosti predmeta pravna logika. Dakle pravna logika nije isto što i logika u pravu.

-Logika stvaranja prava-Logika zakonodavstva kao oblika stvaranja prava je specifična. Ta se logika reflektira na stvarnost, ona je refleksija stvarnosti i društveno povijesnih materijalnih činjenica. Pravo je stvarnost po kojoj živimo. Stvaranje prava se vrši i ostvarivanjem odnosno primjenom i tumačenjem prava. Sudijska logika nije ista kao i logika zakonodavstva. Zakonodavac stvara zakone, a sudstvo ih primjenjuje. Dakle to je argumentativna logika ili logika dokazivanja.

Nastanak i historijat razvoja logike kao logike u pravu

Logika kao osnova filozofije i grana filozofije zapravo predstavlja nešto što jeste u samim počelima ljudskog društva. Čovjek kada je počinjao da misli, učio se da misli razumski. Kulturološko civilizacijski o logici sa našeg europocentrističkog stajališta mi o logici smo najviše naučili i saznali od strane starih Grka. Od Heraklita koji kaže da je rat otac svih stvari. To je ustvari dijalektički zakon borbe suprotnosti. To je jedan od prvih logičkih zakona. Najsistematičnije djelo iz kojega evropljani pa i svijet poznaju logiku stvorio je Aristotel. To se djelo zove „Organon“ ili „Logičko oruđe“. Aristotelovu logiku slijede i srednjevjekovni mislioci. Ponajprije se misli na Tomu

12

Akvinskog za koga se zbog njegovog sljedbeništva Aristotelove logike često kaže da je kristijanizirao Aristotela tj. dovodio Aristotelovu logiku krišćanstvu. Posebno Aristotelovu „entelegiju“ logike preveo je u logički dokaz egzistencije Boga kao prvog nepokretnog pokretača. Dakle riječ je o odnosu logike i ontologije. Aristotelovu misao što se tiče orjentalno islamskog svijeta je slijedio poznati srednjevjekovni orjentalno arapski mislilac Al Farabi za kojega se kaže da je drugi učitelj. I za arape je Aristotel bio prvi učitelj. Postoji nešto što je veoma važno za taj srednjovjekovni razvitak logike, a što je u historiji logike označeno relacijom između „nominalista“ i „realista“. Nominalisti su bili predstavnici kasne srednjovjekovne skolastičke filozofije. Oni su bili mišljenja da ne postoje realne stvari, da realno postoje samo imena ili „nomina“ koje mi dajemo stvarima, a da li ono njima pripada ili ne to je veliko logičko pitanje, a na različitim jezicima se iste stvari različito izgovaraju. Predstavnici druge realističke struje su utvrdili da realno postoje samo stvari, a da su imena koja mi njima dajemo samo simboli, znakovi ili oznake tih stvari.Zapravo se Aristotelijanska logika koja se proteže na srednji vijek pa i do danas razvijala najvećim djelom kao deduktivna logika. Od ranog novog vijeka razvija se jedan drugi pravac koji nazivamo induktivnom logikom.Jednim od prvih utemeljitelja induktivne logike smatra se engleski filozof Frencis Bekon. On je po ugledu na Aristotela napisao djelo „Novi Organon nauka“. Tu će induktivnu logiku uz Bekona razvijati i Džordž Bul i Godfrid Vilhelm Lajbnic sa svojom teorijom „monada“ kao najsitnijih čestica, ne u materijalnom nego u misaonom smislu. Ali ono što je posebno važno jeste da ta vrsta induktivnog logiciranja poprima posebne razmjere polovinom 19 st. I razvijati će se nadalje kao analitička filozofija ili analitička logika, ili filozofija jezika gdje je riječ monada, to jeste čestica govora. Da bi se od tog perioda do danas paralelno razvijale i susretale povremeno i povremeno mimoilazile induktivna i deduktivna logika. One se ono što je za nas važno ponajviše susreću u pravnoj logici. Logika pravnog zaključivanja je deduktivno – induktivna i induktivno – deduktivna. To se posebno odnosi na logiku sudijskog zaključivanja, na logiku stvaranja prava putem primjene, ostvarivanja i tumačenja prava.

13

Oblici logičkog mišljenjaformalno logičkog i pravno logičkog mišljenja

-pojam, vrste pojmova i njihove definicije-

Što je pojam? Pojam je osnovni oblik formalno logičkog i svakog drugog logičkog razmišljanja. Kako ćemo definirati pojam? Za početak rasprave pojam ćemo definirati kao skup svojstava, osobina, kvaliteta, značenja koja se odnose na veći broj predmeta. To je jedna formalno logička definicija pojma. Ako kažemo pojam trokuta, šta je taj pojam, šta on znači? Šta je za nas trokut, koja su njegova bitna svojstva? Njegova su bitna svojstva prvo da je on geometrijska slika ili lik, drugo bitno svojstvo jeste da svaki trokut mora imati tri stranice i tri ugla u kojima se te tri stranice dodiruju. Nema pojma trokuta izvan tih svojstava. Postoje različite vrste trouglova kao na primjer jednakostranični, pravougli, tupougli, oštrougli i dr. Da bi smo imali predodžbu trokuta mi stvaramo pojam pravouglog trokuta, ako ga spljoštimo on će postati tupougli, ako ga razvučemo dobit ćemo oštrougli, ali svaki je trokut, trokut bio on pravougli, tupougli ili oštrougli. Dakle to nam govori da su te stranice i ti uglovi jedan sadržaj pojma trokuta.

Psihologisti kažu da je pojam predodžba ili predstava o nekom predmetu ili nekoj pojavi. Šta ta predodžba znači? Na primjer ako kažemo čovjek, imamo predodžbu da je to dvonožno biće, biće sa dvije ruke, dva uha, dva oka, sa jednim ustima itd... Pojam nije tek predodžba o izvanjskim karakteristikama, nego o poznavanju suštine. Da li čovjeka čini samo njegovo tijelo? Čovjeka, čovjekom čini njegova misao, humanističko etička, racionalna, umska i zdravorazumska misao. Dakle misliti o pojmu znači misliti o suštini (esenciji) predmeta ili pojave na koju se ta misao odnosi.

Nominalističke definicije pojma. Pojam je ime neke stvari. Ali postoje pojedinačne stvari i nije isto reći na primjer ime nekog čovjeka i namještaj. Pojam imena čovjeka se odnosi na konkretnu pojedinačnu osobu, a kada kažemo namještaj tu mislimo o stvarima koje spadaju u namještaj. Tu se radi o nižem i višem stupnju apstrakcije, asocijativnog mišljenja. Ako za primjer uzmemo riječ korijen. Na joji će korijen misliti stomatolog, a na koji će misliti botaničar? Ovim primjerom se pobliže prikazuje zaključivanje putem asocijacija. Dakle nominalističke definicije su pojedinačne i grupne ili kolektivne.

Vulgarno materijalističke i realističke definicije pojma. Ove definicije kažu da je pojam misaoni odraz ili refleks stvari o kojima se misli. Ona je realistička, ali je i ona vulgarno materijalistička jer određuje definiciju pojma kao vrlo jednostranog. Ali šta je duša ili duh? Da li je ona intelektualna refleksija nečega konkretnog. Kod Hegela je to duh (suvjektivni, objektivni, apsolutni, povijesni, senzitivni), a za religioznog čovjeka je to duša.

14

Dakle, kako to odrediti? Riječ je o teškoćama vulgarno materijalističkih i realističkih definicija pojmova. Naša misao nije puki odraz ili refleksija. Da li su baš sve stvari poznatljive same po sebi? Misao donosi sama vlastite zakone, a to su logički zakoni.

Ontološko gnoseološka definicija pojma. Po ovoj definici pojam bi bio misao o bitnim svojstvima nekih predmeta i nekih pojava. U takvom definiranju pojma nebitna svojstva blijede, otpadaju. U primjeru kada izgovorimo riječ kuća, u taj pojmovni sadržaj se mora smjestiti temelj, zidovi, krov, vrata i prozori. Nebitna svojstva (u primjeru, koja je kuća veća, koja je manja i dr.) otpadaju, procesom apstrahiranja svake kuće od svojstava svake kuće kao pojma. Dakle ontološko gnoseološka misao jeste misao o biti stvari, gdje se nebitna svojstva (sporedna, sekundarna) gube, ali na snazi dobivaju najvažnija (bitna) svojstva.

Obim (opseg) i domet (domašaj) pojma

U navedenom pojmu trokuta njegov opseg je da pod pojmom trokuta mislimo na sve vrste trokuta. Ali kada kažemo trokut to je viši pojam u koji podpadaju svi niži pojmovi trokuta. Doseg pojma ćemo vidjeti u pojmu namještaja jer on doseže od jednog djela namještaja do mnogih drugih. Dakle on dopriječe do svakog od tih pojedinačnih pojmova. Ako spomenemo normu. Norma je standard. Kao na primjer u kulinarskim receptima određene količine namirnica, dužina izlaganja temperaturi i drugo, ali ako kažemo pravna norma, njen pojmovni sadržaj je predispozicija, despozicija i sankcija. Norma kao pojam doseže u mnoge sfere znanja, to jeste viši rodni pojam u odnosu na niže rodne pojmove. Primjer zakona (prijelaz od formalne ka pravnoj logici) on može biti i prirodni i društveni, ali on doseže i do pravnog pa i moralnog zakona.

VRSTE POJMOVA

Pojmovi o fizičkim predmetima se uvijek određuju prostorno i vremenski. Na primjer kuća. Kuća može biti iz 16 vijeka pa i iz 20 vijeka, može biti nova i stara, u gradu na selu. Znači određuje se gdje, kako i kada su pitanja postavljena u određivanju pojmova o fizičkim predmetima.

Pojmovi koji se odnose na psihičke pojave, ne mogu se odrediti prostorno i vremenski, nego se mogu osjetiti i ispoljiti kroz mnoge vrste emocija.

Individualni i klasni pojmovi

Individualni pojmovi čiji se pojmovni sadržaj odnosi na manju grupu svojstava i čiji domašaj dolazi do pojedinačnih pojava ili predmeta.Pojmovi u čiji doseg ulazi više predmeta ili pojava jesu klasni ili kolektivni pojmovi (pravna logika). Da postavimo za primjer udarac. To je pojedinačni pojam. Ali klasni pojam iz udaraca izvadan je delikt, jer to je i udarac šakom, varbalna uvreda, ubojstvo i krađa (formalna logika/pravna logika).

15

Nekvantificirani i kvantificirani pojmovi

Za pojam koji se izričito ne proteže na čitavu klasu niti se izričito ograničava na njen dio nazivamo nekvantificiranim pojmom, a ako se misli na sve ili samo na neke članove klase o kojoj se misli, onda je taj pojam kvantificiran.Nekvantificirani pojmovi mogu se prepoznati u primjeru izjave „Gradovi su izvori kriminala“. Ali ako kažemo da na područiju neke države toliko je gradova (pa ih nabrojimo) izvora kriminala, onda smo odredili kvantificirani pojam.

Univerzalni i partikularni pojmovi

U primjeru šume šuma je univerzalni pojam, a u primjeru drveta ono je partikularni pojam. Svi članovi određene klase čine opći ili univerzalni pojam, dok neki članovi klase čine posebni ili partikularni pojam.Ako posječemo određenu šumu pojam šume se neće izgubiti, jer se odnosi na cjelinu koju mi apstraktno logički doživljavamo. Ali ako kažemo stablo ono ne mora biti dio šume jer može biti usamljeno stablo.

Jednostavni i složeni pojmovi

Ovi se pojmovi dijele sa obzirom na njihov pojmovni sadržaj i sa obzirom na njihov obim i domašaj. Jednostavni pojmovi su pojmovi čiji je pojmovni sadržaj maksimalno najuži ili pojam čiji sadržaj ima samo jednu oznaku. U pojmu „bijelo“. Bijelo je pojam boje. On se ne može više rasčlanjivati. Ali ako kažemo spektar boja onda je to širi pojam ili sadržaj. Ako kažemo sloboda. Šta se sve semantički obuhvata pojmom slobode? Obuhvata političku, pravnu prirodnu i dr.

Negativni i pozitivni pojmovi

Pojmove kojima mislimo odsutnost ili nepostojanje nekog svojstva, stanja, djelatnosti ili odnosa nazivamo negativnim pojmovima, a sve ostale pojmove kojima mislimo prisutnost nekih svojstava odnosa, procesa ili stanja nazivamo pozitivnim pojmovima. U primjeru nezakonitosti, nezakonitost je negativni pojam. Što znači odsustvo zakonitosti. Pojam pravnog i zakonitost jeste pojam valjanog. To je prisustvo i zakona, i ponašanja po zakonu. U pravnoj logici dužnost ili obaveza činjenja i nečinjenje mogu biti krivična radnja.

16

Konkretni pojmovi

To su pojmovi koji se odnose na neki konkretan predmet, to je misao o nekom konkretnom predmetu ili pojavi.

Apstraktni pojmovi

Oni se uvijek odnose na klasu predmeta ili pojava koji imaju niz zajedničkih svojstava. Realni pojmovi jesu i konkretni pojmovi. Apstraktni pojmovi jesu i imaginarni pojmovi kao što je pojam duše ili duha.

Jasni pojmovi

Jasni pojmovi su pojmovi čiji nam je pojmovni sadžaj i obim jasan.

Nejasni pojmovi

Nejasni pojmovi su oni pojmovi kod kojih nam nije jasan obim niti sadržaj pojma.

Razgovijetni i nerazgovijetni pojmove

Razgovjetni pojmovi su jasni, ali svi jasni pojmovi ne moraju biti razgovjetni. Primjer je da netko zna nabrojati sve vrline, ali ne zna suštinu niti jedne ili nekoliko vrsta taj pojam je jasan ali nije razgovjetan, a u drugom slučaju neko ne zna nabrojati dvadeset vrsta vrlina, ali zna šta je suština vrline zna njena logična svojstva, to znanje pojma je razgovjetno ali nije jasno. Razgovjetan pojam jeste onaj pojam kod kojeg nam je poznat njegov sadržaj, a nerazgovijetnim pojmovima nazivamo one pojmove kod kojih nam je poznat samo dio njegovih sadržaja.

Homologni i nehomologni pojmovi

Homologni (homologički) i nehomologni (heterologički) pojmovi. Imaju klase koje same sebe sadržavaju kao član. Pojmove o takvim klasama zovemo homologičnim pojmovima. Ako kažemo riječ. Riječ je riječ, ali ima i nesuvislih riječi. Suvisla riječ je znak ili simbol. U svakom riječniku postoji pod slovom r, i izraz riječi. Ali ako kažemo „engleske riječi“, to kažemo nehomologično, zato što nismo rekli pojam „engleske riječi“ rekli na engleskom jeziku. To su teške greške u dokumentima koje sudije pišu, do te mjere da se i presude poništavaju. Pojam o klasi koja nema svoj član nazivamo heterologičnim pojmovima

17

Kolektivistički pojmovi

Pojmove kojima mislimo cjeline koje su sastavljene od većeg broja predmeta iste vrste zovemo kolektivističkim pojmovima.Kada kažemo studenti to je neodređeni pojam, ali individualistički ne kazžemo studenti nego određeni student. Svaki pojam podrazumjeva ne samo na svoj sadržaj i značenje, opseg i doseg, nego i u odnosu između pojmova tj. neke nižerodne i neke višerodne pojmove.

ODNOSI IZMEĐU POJMOVA

Rekli smo da je pojam skup zajedničkih svojstava ili oznaka koji se odnose na veći broj predmeta. To bi bio sadržaj pojma. Obim ili opseg pojma jeste da uvidimo koji se sadržaji odnose na koje pojmove. Pojmovi užeg sadržaja podpadaju pod pojmove šireg sadržaja. Tu je riječ između odnosa između pojmova ili komparaciji pojmova. Dakle pojmovi se u prvom redu međusobno odnose i kompariraju sa obzirom na sadržaj i sa obzirom na opseg pojma. Neki logičari daju prednost sadržaju ili komparaciji između pojmova, a drugi logičari daju pradnost obimu ili opsegu pojma. Sa tim u vezi mogu se ustanoviti različite vrste pojmova.

Identični pojmovi

Identični pojmovi su oni pojmovi koji imaju identičan sadržaj i obim. Na primjer ako kažemo uvjet ili uslov mislimo na isto, kvadrat ili istostranični pravokutni četverokut i dr. Dakle radi se u suštini o jednom pojmu koji se naziva sa dva različita imena. Isto se dešava ako spomenemo državu ili ako spomenemo političku zajednicu, mislimo na isto, a to isto nazivamo različitim imenom.

Superordinirani (viši) i subordinirani (niži) pojmovi

Superordinirani pojmovi su oni pojmovi sa višim ili širim opsegom, a manjim sadržajem (npr. namještaj-stolica). Primjer superordiniranog pojma je trokut, a niži pojam pojma trokuta je istostranični, raznostranični itd. Svaka vrsta trokuta se uklapa u superordinirani ili viši pojam trokuta. Subordinirani pojmovi su pojmovi sa manjim opsegom, a većim sadržajem.

Interferirajući pojmovi

Pojmovi koji imaju djelomično sadržaj i djelomično zajednički opseg. Ako kažepo pojam političara znamo što može biti njegov pojmovni sadržaj tj. čovjek koji se bavi općim interesom, organizacijom vlasti, a ako pažemo pojam pravnik mislimo na čovjeka koji se bavi pravom ili bilo kojom oblasti prava. Zašto su oni takvi? Zato što su i političar i pravnik uključeni u pojam čovjek. I zato što političar može biti pravnik, a i ne mora. Znači pravnik može biti političar i obratno pod odnosom interferencije zato što su obojica ljudi.

18

Koordinirajući pojmovi

Su pojmovi koji imaju djelomično zajednički sadržaj, a po svome opsegu podpadaju pod opseg višeg rodnog pojma. Npr. katolik je pripadnik jedne religije, drugi primjer je protestant i on je također pripadnik jedne religije. Ta religija kojim oni pripadaju je krišćanstvo. Ono što ih koordinira jeste krišćanstvo kao viši rodni pojam. A zašto su koordinirani? Zbog toga što pripadaju istom višem rodnom pojmu. Ali zašto ih označavamo posebnim imenom? Zato što se ne može u isto vrijeme biti i katolik i protestant. Na terenu prava imamo pojam pouzdanog i nepouzdanog svjedoka. I jedan i drugi su svjedoci, ali se razlikuju.

Kontrarni pojmovi

Znači da istom višem rodnom pojmu mogu biti subordinirani više nego dva niža pojma. U pravnoj logici pojmu sudac u subordiniranim pojmovima su pojmovi: sudac za prakršaje, općinski sudac, krivični sudac itd. U pojmu sud subordinirani su pojmovi ne samo sudija, nego tužitelj i braanitelj. Sud naravno ne podrazumjeva samo sudiju, nego skup pojmova to jeste skup tih ljudi. Ali se pojmovi tužitelj i branitelj međusobno isključuju, međusobno su kontrarni. Dakle međusobno su suprotni, ali se sjedinjuju bez obzira na svoju suprotnost, u nekom višem rodnom pojmu odnosno pojmu suda.

Kontradiktorno koordinirani pojmovi

Ove pojmove čine dva koordinirana pojma od kojih jedan predstavlje negaciju specifičnih oznaka drugog pojma. Ali, oba zajedno iscrpljuju opseg pojma koji im subordinira. Primjer suda se sastoji iz pojmova pravnik, sudac, tužitelj, branitelj itd. Kao opći pojmovi. Ali njima su subordinirani pojmovi: stručan pravnik, dobar sudija, dobar tužitelj, ali loš pravnik, nestručan pravnik ili sudac, tužitelj itd, govore da pojam dobrog pravnika isključuje osnovna svojstva lošeg pravnika. U daljnim primjerima pravne logike imamo pouzdanog svjedoka i nepouzdanog svjedoka. Pouzdan svjedok isključuje svojstvo negativnog svjedoka, a negativni isključuje svojstva pozitivnog svjedoka. Dakle u svakom slučaju kad je riječ o kontradiktorno koordiniranim pojmovima radi se o pojmovima u kojima oba pojma podpadaju pod istu vrstu, ali međusobno se isključuju.

Kontradiktorni pojmovi

Njih čine dva pojma od kojih jedan, potpuno negira ili isključuje sadržaj drugog, a svojim obimom obuhvata opsege svih drugih pojmova, osim tog jednog na koji se odnosi. Ako spomenemo nepravdu. To sve drugo podrazumjeva, manje pravde ili više

19

pravde, ali nepravda isključuje pravdu. U jednostavnom primjeru kada kažemo pojam „ne bijelo“, to može biti raznih drugih boja, a samo ne može biti bijelo.

Disparatni pojmovi

Disparatni pojmovi su oni pojmovi koji su toliko međusobno različiti da ih ni po čemu nemožemo uspoređivati. U jednostavnom primjeru se ogleda pojam disparatnih pojmova, a taj primjer je da li se mogu usporediti pojmovi stručnjak i sudbina. Stručnjak je realan pojam i ne može se uspoređivati sa sudbinom koja jeste imaginarni pojam. Svi ostali pojmovi osim ovih nalaze se u nekom odnosu. Taj odnos može biti odnos ekvipolencije (identični pojmovi), subordinacije, superordinacije, interferencije, koordinacije (koordinirani, kontrarno ordinirani i dr). Ali sve u svemu oni su svi izvan disparatnih, nema ni interferencije niti subordinacije ili ekvipolencije i drugih.

Svi ovi pojmovi i masa drugih ipak imaju neko ishodište i neko ušće. Sa obzirom na sadržaj i strukturu pojma, i opseg pojma uvjek postoji viši rodni pojam. Ali i od viših postoje viši pa i od tih postoje najviši rodni pojmovi. U koje se mogu svrstati sve do jednog. Najviši rodni pojmovi se zovu kategorije.

Filozofi logike su se uvijek sporili koliko može biti najviših rodnih pojmova to jeste najužih rodnih pojmova. Neki filozofi su nalazili različite brojeve tih najviših rodnih pojmova odnosno kategorija. Kod Aristotela u „Organonu“ ima deset kategorija.

Aristotelove kategorije pojmova

-Prva kategorija je kategorija substance. Substanca znači bit ili suština. Većina pojmova se može svesti pod kategoriju substance kao najvećeg rodnog pojma. Obuhvaća pojmove kao što su čovjek, konj i slično.-Druga kategorija je kategorija kvantiteta. Kvantitet ili mjera, količina. Npr „čovjek teži određeni broj kilograma“.-Treća kategorija je kategorija kvaliteta. Primjeri kvaliteta ili kakvoće su dobro, loše, korisno, štetno i slično.-Četvrta kategorija je kategorija odnosa. Primjeri odnosa su dvostruko, trostruko i slično.-Peta kategorija je kategorija mjesta. Primjer je „na trgu“. -Šesta kategorija jeste kategorija vremena. Sve se događa u vremenu kao na primjer jučer, danas u toliko sati i drugo.Pošto svaki pojam odnosi se na neku realnu ili na neku imaginarnu stvar, ali to je svejedno jer je uvijek lociran u nekom vremenu i prostoru.- Sedma kategorija je kategorija položaja. Primjeri su uspravan, pognut, ležeći, sjedeći i drugi.- Osma kategorija je posjedovanje ili stanje. U primjerima imamo naoružan, nenaoružan i slično.- Deveta kategorija je kategorija radnje ili djelovanja. Primjeri su siječe, puca itd.- Deseta kategorija jeste kategorija trpljenja. Primjeri ove kategorije su „muči se“, „biva spaljivan“ i slično.

20

Činjenica da i Aristotelovih deset kategorija što ih je naveo u „Organonu“, jesu problem filozofije da se sve sastoji svesti na jedan opći pojam. Aristotel ovih deset kategorija naknadno u „Logici“ svodi na osam, pa u „Retorici“ poslije svodi ih na četiri kategorije. U „Nikomahovoj etici“ na tri nastojeći da dostigne filozofsko savršenstvo.Jedan suvremeni filozof logike Franc Brentano, otišao je tako daleko da je sve ove kategorije kao više rodne pojmove sveo na jedno. Za ovih deset Aristotelovih kategorija Brentano kaže „nešto“. Svako je od nabrojanog nešto. Osnovno ontološko pitanje bitka ili bivstva je „Zašto jeste nešto, a ne ništa“. Sad to nešto, može biti stvar, bivstvujuće, realno itd. Poput Brentana bilo je i drugih filozofa koji su nastojali suziti taj broj kategorija. Ali se to izvan ontologije uspostavilo nemoguće. Pa je čak i Emanuel Kant ustanovio da postoji dvanaest kategorija. Svojih dvanaest kategorija Kant dijeli na četiri vrste.Prva je grupa tri kategorije kvantiteta. Koju obuhvataju jedinstvo, mnoštvi i sveukupnost.Druga je grupa sastojana od tri kategorije kvaliteta. Pod njih Kant podrazumjeva realitet, negaciju i limitaciju.Treća je grupa sastojana od tri kategorije relacije, inherencije ili substitencije. Što znači da svako svojstvo pripada nekom pojmu zajedništva i kauzaniteta.Četvrta grupa se sastoji od tri kategorije modaliteta. Pod njih spada mogućnost/nemogućnost; postojanje/nepostojanje; nužnost/slučajnost.Sve ove kategorije čine subjektivne oblike sa objektivnim važenjem unutar jedne jedine svijesti, a to je ljudska svijest.

Brzina može biti i pojam i kategorija. Ako pod brzinom mislimo kategoriju, njeni niži rodni pojmovi su sporo, brzo i prebrzo. A kategorija ukusa kao viši rodni pojam , niži su slatko, slano, gorko, kiselo itd.

21

SUDOVI I VRSTE SUDOVA

Svi mi mislimo, znači rasuđujemo, prosuđujemo, zaključujemo. Sud je rezultat procesa mišljenja ili misaone radnje. Logistička definicija suda jeste da je sud odnos između pojmova, ali ne bilo kakav odnos nego smisaoni logički odnos između pojmova. U tome smislu ćemo za sud prvo reći da on izražava određenu tvrdnju. Sud izražava tvrdnju ili negaciju. Ali izražava smisaonu tvrdnju. U drugom redu sudovi su uvijek nosioci istinosne vrijednosti. Dakle sud je misao koja posjeduje neku istinitu vrijednost. Prema tome mogu biti istiniti sudovi i neistiniti odnosno lažni sudovi. Treća mogućnost je isključena.Psihologistički sud je rezultat suđenja kao misaonog procesa. Ali da bi se izbjeglo poistovjećivanje pojmova suda i suđenja koristimo riječ sud, a u pravnoj logici se koristi izraz iskaz. Sud vodi identifikaciju procesa i jednog konačnog rješenja izraženog kroz sud, a riječ iskaz tu pravi razliku zato što se ne poistovjećuje iskaz sa suđenjem. Ali nedostatak terminologije jeste što se poistovjećuje iskaz i riječ, sud i rečenica. Za svaki pojam postoji određena riječ, ali svaka riječ nije pojam. Ako kažemo „volim“ to je riječ, ali nije pojam, zato je ljubav pojam. Specifična razlika je da svaki sud traži rečenicu jer nema drugog načina da se izrazi. Ali svaka rečenica nije sud. Struktura suda je da sud nije samo misao kojom se nešto tvrdi ili poriče niti pak samo smisao koja posjeduje neku istinosnu vrijednost kojom se tvrdi da nešto jeste ili nije istinito. Sud je logički strukturirana misao. Svi sudovi imaju istu osnovnu strukturu koja se obacezno uzima u obzir prilikom definiranja pojma suda.Postoji mnoštvo logičkih teorija o strukturi i biti sudova.

Predikacione teorije suda

To su dakle strukturalističke teorije o strukturi sudova. Prema predikacionim teorijama svaki sud se sastoji iz dva obavezna elementa (pojma). Subjekta i predikata. Pri čemu je subjekt misao o onome o čemu u sudu nešto tvrdimo. Predikat predstavlja misao o onome šta to u subjektu tvrdimo. Jezikom simboličke logike x = kriv, x ≠ kriv. Znakovi „=“ i „≠“ predstavljaju kopulu, to jeste vezu između subjekta i predikata. Neki logičari smatraju da sud čine obavezno tri elementa tj. subjekt, predikat i kopula. Drugi logičari smatraju kopulu sastavnim dijelom predikata. Dakle ne „subjekt je“, nego „je kriv“. Opet svode strukturu predikacionih sudova na dva osnovna elementa. I jedni i drugi sudovi su smisleni, ali zavisi od epistemoloških zahtjeva o preciznosti

22

izražavanja. Prema nekim logičarima kopula jesta, a prema drugim nije obavezna sa obzirom da pripada predikatu.

Teorija supsumcije

Govore nam da je opseg subjekta suda dio opsega predikata suda. U primjeru pravne logike uvreda je delikt. Uvreda kao subjekt suda je subordinirani rodni pojam u odnosu na pojam predikata (delikt) koji je superordinirani pojam. Suština ove teorije suda jeste podvođenje ili sabiranje pod jedno.

Teorija identiteta sudova po opsegu (obimu)

Ova teorija klasificira sudove na osnovi istovjetnosti ili identičnosti obima subjekta i obima predikata suda. Primjer: „neki ljudi su pravnici“, to znači „nisu svi ljudi pravnici“ ali „svi pravnici jesu ljudi“. Pod onim „neki“, i pod onim „pravnici“ se događa istovjetnost sadržaja oba pojma.

Teorija imanencije

To je također predikaciona teorija. Kazuje nam da je svojstvo ili oznaka predikata suda jedno od svojstava ili oznaka subjekta suda. Sud „zločin je opasan“, ovdje je zločin subjekat, a opasan je predikat. Ali opasnost je jedno u nizu svojstava zločina. Zločin je ne samo opasan on je i nemoralan, nepoštan, nedopušten, neprihvatljiv, kažnjiv, osudljiv i dr. Ali u ovom slučaju mi smo samo jedno svojstvo predikata naveli od kao jedno u nizu od općih svojstava zločina.

Teorija identiteta po sadržaju

To je teorija sudova, u čijoj se suštini sadržaj subjekta suda poistovjećuje sa sadržajem predikata suda. Primjer: „ratni zločin je nezastariv“. Subjekat je ratni zločin, predikat je nezastariv. U čemu je identičnost sadržaja subjekta i predikata? Da li je svaki zločin nezastariv? Nije, jer ima i zastarivih zločina, ali samo je ratni zločin nezastariv. Tu je iskazana identičnost sadržaja subjekta i predikata u primjeru.

Relacione teorije suda

Ove teorije negiraju onu dihotomiju u strukturi suda „subjekat-predikat“, za njih je bitan samo subjekat. Sve ove predikacione teorije spomenute do sada u strukturi podrazumjevaju subjekat i predikat, relaciona teorija se oslanja isključivo na subjekat. To je njena razlika na osnovu na druge teorije, to jeste da izražava relaciju. Ako kažemo „Zločin se dogodio kod Vječne vatre“, imamo subjekt „zločin“, ali nema predikata nego relaciju „gdje, kod...“. Njena je prednost u tome što je fleksibilnija od predikacionih sudova. A i logički je u izvjesnoj prednosti jer i sadržaj i obim suda su u nekoj relaciji.

23

Egzistencijalne teorije suda

Ove teorije egzistiraju samo na važnosti subjekta kao jedinog pojma suda u smislu poznavanja i potvrđivanja egzistencije onoga na što se taj pojam odnosi. Kada kažemo „ima pravde“, pravda je subjekat nema predikata jer nije potreban, a kada kažemo „nema pravde“ ima subjekta ali nema predikata. Ako kažemo verbalni delikt postoji ili verbalni delikt je ukinut itd.

Sve ove vrste sudova se mogu klasificirati. U prvom redu teorija supsumscije i teorija identiteta po opsegu su bliske jer tretiraju sud kroz odnos između obima ili opsega pojmova.Teorija imanencije i teorija identiteta po sadržaju su klasifikacijski bliske jer tretiraju sud kroz odnos između sadržaja pojmova. Teorija identiteta po obimu i teorija identiteta po sadržaju bliske su jer tvrde da sudove identificiramo ili kroz sadržaj ili kroz opseg pojma. Teorija supsumcije i teorija imanencije bliske su jer obje kazuju da je jedan od pojmova koji svojim obimom ili pak sadržajem obuhvaćen drugim pojmom.

Isti se sudovi mogu interpretirati po raznim teorijama. Jedan isti sud se može izraziti i u predikacionim, relacionim i egzistencijalnim i drugim teorijama. Nema apsolutne forme za sudove u koju bi baš svaki sud morao biti nužno izražen. Nema čak ni relativno najbolje forme za sve vrste sudova nego su važni načini izražavanja relativno najadekvatnije različitim sudovima.Na kraju izvodimo definiciju suda:“ Sud je misao kojom se nešto tvrdi ili poriče, misao koja je nužno istinita ili neistinita odnosno lažna u istinosno vrijednosnome smislu.“

Izvodi, teorije i pojašnjenja

Sud je skup pojmova, ali ne bilo kakav skup pojmova nego smisaono povezanih pojmova. Pojam misli i smisla su nezaobilazno vezani za jedan mentalan i intelekrualan proces koji nazivamo suđenjem. Ako je suđenje misao, onda je rezultat tog mišljenja sud. Nema sudova bez toga. Sve što se misli misli se u pojmovima. Iz toga proizilazi da su sudovi skupovi misaono povezanih pojmova.Pojmova nema bez sadržaja, obima i bez dometa ili domašaja.Ako donosimo neki sud moramo imati pojma o pojmu.Sadržaj, obim, domet kao tri bitna svojstva elementa bez kojih nema tvorbe pojmova su jedini elementi po kojima možemo ne samo definirati sudove, nego komparirati sudove. Komparacija sudova je moguća tek komparacijom njihovog sadržaja.Sudovi se jedino kompariraju po opsegu, sadržaju i dometu.

24

Pojam je skup zajedničkih svojstava ili oznaka koji se odnosi na više predmeta, ali ne bilo kakvih oznaka nego bitnih oznaka.

Tradicionalna četverostruka podjela sudova

Predikacioni sudovi postoje odkako postoji i sama logika. Od Heraklita do Aristotela pa sve do Tome Akvinskog. Ali relacioni sudovi i egzistencijalni sudovi su logički novijeg datuma. Oni postoje negdje od 18 stoljeća, razvitkom induktivne logike i sintezom induktivne sa deduktivnom logikom. I predikacioni i relacioni i egzistencijalni kao neko ishodište, kao jadan prapočetak stvaraju jednu četverostruku diobu sudova.1. Sudovi po kvantitetu.Toj vrsti sudova pripadaju univerzalni, partikularni i singularni sudovi. 2. Sudovi po kvalitetu. Toj vrsti sudova pripadaju afirmativni, negativni i limitativni sudovi.3. Sudovi po relaciji. Toj vrsti sudova pripadaju kategorički, hipotetički i disjunktivni sudovi.4. Sudovi po modalitetu. Toj vrsti sudova pripadaju problematični, aseptorični i apodiktični sudovi.

Kvatrotomija ili četiri vrste sudova, svaki od ta četiri suda sadrži tri vrste suda.

SUDOVI PO KVANTITETU

- Univerzalni ili opći sud je sud u kome se pojam subjekta, misli u cjelini svog opsega. Recimo sud „sve sudije su stroge“, cjelina opsega ili obima je „sve sudije“ bez izuzetka i sve sudije su bez izuzetka strogi.

- Partikularni ili posebni sudovi su sudovi koji su slični samo po dijelu svoga obima (pojma ili subjekta suda), ali se razlikuju po sadržaju. Na primjer sud „neki profesori su dosadni“, „neki studenti su pasivni“, „neki profesori, neki studenti“ su identični subjektu suda, ali „dosadni, pasivni“ su različiti kvaliteti to jeste različiti predikati suda.

- Singularni ili pojedinačni sudovi su sudovi u kojima se pod pojmom subjekta misli samo na jedan pojedinačan pojam ili događej pa čak i biće. Na primjer „Sokrat je filozof“, tu je Sokrat pojedinac, pojedinačno biće ili npr „Grbavica je gradska četvrt Sarajeva“.

SUDOVI PO KVALITETU

- Afirmativni ili jasni sudovi su sudovi kojima se nešto tvrdi. Na primjer „svi svjedoci su pouzdani“, predstavlja afirmativan ili jasan sud.

25

- Negativni sudovi su sudovi kojima se nešto poriče. Na primjer „svjedosi nisu pouzdani“ je jedan od primjera negativnih sudova.

- Limitativni sudovi (njih još nazivamo i beskrajnim sudovima. I to su sudovi koji se određuju prema kopuli. Kod ovih sudova kopula može biti pozitivna ili negativna (uglavnom pozitivna), ali predikat suda mora biti negativan. Na primjer „ovisnici su nepouzdani“, „ovisnici su“ je pozitivna kopula, ali je predikat negativan „nepouzdani“, ili u drugim primjerima „zločin je“ ali „nepopravljiv“; „šteta je“ ali „nenadoknadiva“ itd. Pozitivna je kopula, ali je negativan sud. Ove sudove razlikujemo samo po kopuli, što znači ili jesu ili nisu pouzdani.

Ovu vrstu sudova je uveo nakon Aristotela, u logiku i pravnu logiku Imanuel Kant. Od četverostruke podjele sudova izložili smo samo dvije tj. Sudove po kvantitetu i sudove po kvalitetu. Između njih se može napraviti stotine kombinacija. Ali mi ćemo napraviti jednu kombiniranu podjelu sudova, gdje se i kako kombiniraju sudovi po kvantitetu i po kvalitetu.Na primjer sud „svi X su Y“. Sud koji izražavamo riječima ovdje je izražen jezikom simboličke logike. Po kvantitetu je univerzalan, a po kvalitetu je afirmativan. Dakle to je univerzalno afirmativan sud ili sud koji univerzalno nešto potvrđuje.Sud druge vrste izražen semantičko simboličkom formulom „niti jedan X nije Y“, on je opet po kvantitetu univerzalan ali univerzalno isključuje, u kvalitativnom smislu je nagativan sud. Dakle ovaj sud je univerzalno negativan ili on nešto univarzalno pobija.Sud „neki X su Y“, je po kvantitetu partikularan, a po kvalitetu afirmativan. Oni su partikularno afirmativni sudovi.Sud „neki X nisu Y“, u ovoj riječi „neki“ je partikularan, u odrednici „nisu Y“ je negativan sud. Ovu zadnju vrstu sudova nazivamo partikularno negativnom vrstom ili teorijom suda.

„svi X su Y“ = UAS (univerzalno afirmativni sudovi)„niti jedan X nije Y“ = UNS (univerzalno negativni sudovi)„neki X su Y“ = PAS (partikularno afirmativni sudovi)„neki X nisu Y“ = PNS (partikularno negativni sudovi)

Sve ove vrste sudova UAS, UNS, PAS, PNS mogu napraviti 4444 kombinacije. Postoji nešto što se u formalnoj logici naziva logičkim kvadratom. On je jedno početno formiranje sudova po njihovoj različitosti i znači mogućnost komparacije tih sudova.

26

Predpostavimo da je tačka A „UAS“, da je tačka E „UNS“, da je tačka i „PAS“, a tačka O „PNS“. U kakvom se odnosu ovi sudovi nalaze?

- Sud „svi X su Y“ (UAS) i sud „niti jedan X nije Y“ (UNS) su apsolutno suprotni.

- Sud „neki X su Y“ (PAS) i sud „neki X nisu Y“ (PNS) su podsuprotni. Jer ako su neki Y, onda mora biti da neki i nisu Y, zato se zovu partikularni.

- Sud „svi X su Y“ (UAS) i sud „neki X su Y“ (PAS) su podređeni.- Sud „svi X su Y“ (UAS) i sud „neki X nisu Y“ (PNS) su proturječni.- Sud „niti jedan X nije Y“ (UNS) i sud „neki X su Y“ (PAD) su proturječni itd...

Jedna je šema, ali u toj šemi je bitan odnos suprotnosti. Nije isto što i odnos proturječnosti. Može se proturječiti, ali se proturječnim dolazi do iznalaženja istine odnosno to predstavlja dialogos ili razgovor između dvojice.

- Univerzalno afirmativni sud „ svi X su Y“ i univerzalno negativni sud „niti jedan X nije Y“ su suprotni sudovi i međusobno se isključuju. Uvjet za istinitost jednog jeste istinitost drugog suda. Takve sudove nazivamo disjunktivnim sudovima koji se međusobno isključuju. Disjunktivne sudove zovemo još i afirmativnim sudovima.

- Partikularno afirmativni i partikularno negativni sudovi, „neki X su Y“ i „neki X nisu Y“, nalaze se u odnosu podsuprotnosti. Međusobno se djelomično preklapaju i djelomično isključuju. Zašto? Zato što se u oba suda radi o „nekim“, a neki su pozitivni, a da bi oni bili pozitivni neki moraju biti negativni. Dakle oni se spajaju i nazivamo ih konjuktivnim sudovima.

- Univerzalno afirmativni i partikularno afirmativni sudovi nalaze se u odnosu podređenosti.

- Univerzalno negativni i partikularno negativni sudovi nalaze se također u odnosu podređenosti pri čemu je jedan sud podređen drugom

27

U tradicionalnoj logici ovaj logički kvadrat važi kao sredstvo neposrednog zaključivanja. U njemu se sažimaju logički odnosi između četiri oblika subjekatsko – predikatskog mišljenja. Izvan ovih šema mišljenje ne može biti ispravno.

LOGIKA U PRAVU I PRAVNA LOGIKA

Ovaj se formalno logički oblik suđenja o odnosima između sudova koje smo nazvali logičkim kvadratom može primjeniti i u pravnom rasuđivanju, koje je puno kompliciranije. Ponekada djeluje da u pravu nema logike, ali imaje, jer je pravna logika specifična. Na taj način formalna, simbolička, semantička, semantička, aritmetička, geometrijska i algebarska logika ulaze u sferu logike prava i tvore logiku prava od oblasti do oblasti. Ovaj simboličko semantički univerzalno afirmativni sud „svi X su Y“, pretvorit ćemo u jedan pravni sud ili pravno logički iskaz. Taj iskaz imamo u primjeru „svi svjedoci su pouzdani“. Da bi svjedok bio pouzdan mora biti svjestan, samosvjestan, uračunljuv, objektivan, nepristrasan, realan. Pošten, nepodmitljiv. Dakle pojam pouzdanog svjedoka uključuje sve ove karakteristike, a ako ne onda on ne može biti pouzdan svjedok. Sa druge sttane imamo univerzalno negativan sud „niti jedan X nije Y“ ili pravno logički rečeno „niti jedan svjedok nije pouzdan“. Dakle ili nije svjestan, ili je neuračunjiv ili jednostavno nema rasudne moći. Kod partikularno afirmativnih sudova „neki X su Y“ ili pravnom logikom „neki su svjedoci pouzdani“. Ali uvijek uz taj sud ide i da neki svjedoci nisu pouzdani (partikularno negativni sud), tu se srećemo sa sukobljavanjem ili suočavanjem svjedoka na sudu itd...Od prije znamo da je svaki pojam riječ, a svaka riječ nije pojam; svaki sud je rečenica ali svaka rečenica nije sud. Dakle svjedok iznosi sud, taj sud koji je u formalnoj logici sud, prenešen na pravnu logiku postaje iskazom. Iskaz svjedoka kao sud sa istinom vrijednosnog stajališta može biti neistinit. Neistinit iskaz je lažan sud, onda on povlači drugi iskaz ustanovljavanja da li je svjedok dao lažan sud. Ustanovit će drugi svjedok ili tužitelj obarajući njegov iskaz logičkom argumentacijom.

28

Ovdje se formalna logika prebačena na teren pravne logike, transformira u pravnu logiku. A premisa ili jednostavan sud u pravu postaje zaključak to jeste induktivno i deduktivo zaključivanje u pravnoj logici.Pravno logički sudovi npr. afirmativni (svjedok je pouzdan) i negativni (svjedok nije pouzdan) su iskazi koji se javljaju kao iskazi o iskazima. A iskaz o iskazu je složeni sud.

SUDOVI PO RELACIJI(kategorički, hipotetički i disjunktivni)

- Kategorički sudovi su oni sudovi u kojima povezanost između subjekta i predikata nije ničim uvjetovana ili nije upitna. Na primjer „pravnik je stručnjek“, to je očito, ali pojam stručnjeka je širi pojam jer ima više stručnjaka. Znači neupitna je veza između subjekta i predikata.

- Hipotetički sudovi su oni sudovi u kojima je odnos između subjekta i predikata nečim uvjetovan. Na primjer „ako student uči postati će pravnik“.

- Disjunktivni sudovi su sudovi koji se međusobno isključuju. Da bi jedan sud bio istinit neminovan je uvjet da drugi mora biti neistinit.

SUDOVI PO MODALITETU(problematični, apodiktički i aseptorički)

- Problematični sudovi su oni u jojima se veza između subjekta i predikata postavlje kao moguća ili vjerojatna, a ne sigurna. U mrimjeru „svjedok je vjerojatno realan“, ovdje je vjerojatno problematičan sud.

- Apodiktički sudovi su oni sudovi u kojima se nešto tvrdi kao nužno i nezaobilazno. Na primjer „svi zločini moraju biti sankcionirani“, riječ moraju predstavlja apodiktičnost ili nužnost.

- Aseptorički sudovi predstavljaju vrstu sudova prema kojima nešto jeste upravo kakvo se u sudu tvrdi da jeste.

- Složeni sudovi su sudovi u čijem sastavu nalazimo dva ili više sudova. U primjeru složenog suda „tko ubije učinio je zločin“, onaj je ubio je sud, on je učinio zločin. To su dva suda u jednom. Složeni sudovi nas uvode u proces zaključivanja. Zaključak je logička kombinacija više sudova.

- Jednostavni sudovi predstavljaju vrstu sudova koji se ne mogu dalje razčlanjivati na sudove, u njima nema više sudova, ali se zato razčlanjuju na logički povezane pojmove.

Zaključak je skup složenih sudova u kojem jedan navodi, potvrđuje ili negira drugi sud.

Odnosi među sudovima

29

Svi ovi sudovi se nalaze u nekom odnosu. Taj odnos sagledavamo sa obzirom na njihov sadržaj, opseg i domet i tako ih kompariramo.

- Kontrarni sudovi su univerzalno afirmativni sudovi i univerzalno negativni sudovi jer oba suda imaju isti kvantitet (univerzalnost), ali se razlikuju po kvalitetu jer je jedan afirmetivan a drugi negativan.

- Kontradiktorni sudovi. To su dva suda koji imaju isti subjekt i predikat, ali se razlikuju po kvantitetu i po kvalitetu. Oni su međusobno proturječni ili kontradiktorni. U takvom su odnosu međusobno univerzalno afirmativni i univerzalno negativni sudovi.

- Subalternirajući i subalternirani sudovi. Subalternirajući je univerzalni sud (nekada smo ga zvali subordinirani). Subalternirani sud je partikularni sud bilo da je pozitivan ili negativan.

- Subkontrarni sudovi su dva suda od kojih je jedan partikularno afirmativan „neki X su Y“, a drugi je partikularno negativan „neki X nisu Y“. To je odnos podsuprotnosti ili subkontrarnosti. Oba suda imaju isti subjekt i pratikat, ali različite kopule tj. Jedan pozitivnu, a drugi negativnu. Znači razlikujemo ih po kopuli. Oba subkontrarna suda mogu biti istinita, ali ne mogu oba biti ne istinita. Jer iz primjera je istina da neki svjedoci jesu, a neki nisu pouzdani . Ako bi i jedan i drugi sud bili pozitivni sud bi bio besmislen

Odnosi među složenim sudovima

To su uglavnom odnosi pri kojima se kao uvjet ili predpostavka da jedan sud bude istinit, drugi sud uvijek nesporno ili nužno javlja kao neistinit ili obratno. Da bi svi X bili Y tada je nužno da svi X nisu Y.

Zaključivanje i zaključak

Zaključak je skup sudova, ali smisleno povezanih sudova, a sud je sastavni dio zaključka. Ali zaključak nije samo skup dva suda, on može biti rezultanta odnosa više sudova. Iz ovoga svega proizilazi da je zaključak: samo onaj skup sudova koji se međusobno smisleno odnose jedni sa drugima (sudovi po suprotnosti, analogiji, podređenosti itd), dakle zaključak ili konkluzija je logički odnos pri kome iz najmanje iz jednog suda slijedi ili proizilazi drugi sud ili u kome iz više sudova, neminovno proizilazi jedan sud. Zaključak je rezultat zaključivanja, ali ne bilo kojeg zaključivanja. Rezultat je logičkog i matematičkog zaključivanja, zaključivanja po principu neminovnosti ili nužnosti.Ponovo se vraćamo logičkom kvadratu kako bi pojasnili koje vrste zaključaka postoje u pravnoj logici.

Sud A (a) „svi X su Y“ – UASSud B (e) „niti jedan X nije Y“ – UNS

Očigledno je da su ova dva suda u međusobnoj suprotnosti. Što znači da istinitost jednog suda proizilazi iz neistinitosti drugog suda. Ovu vrstu zaključaka nazivamo logički zaključci po suprotnosti.

30

Sud C (i) „nekiX su Y“ – PASSud D (o) „neki X nisu Y“ – PNS

Ovi su sudovi međusobno podudarni ili identični. Zato što iz istinitosti jednog suda proizilazi istinitost drugog suda. Ovakvu vrstu zaključaka nazivamo logički zaključci po identitetu.

♠ Sud A (a) „svi X su Y“ – UAS♠ Sud C (i) „neki X su Y“ – PAS

♣ Sud B (e) „niti jedan X nije Y“ – UNS♣ Sud D (o) „neki X nisu Y“ – PNS

Ovi se sudovi nalaze u odnosu podređenosti. Naprosto činjenicom da „neki X“ podpadaju pod ono „svi x“, a da „neki X nisu“ podpadaju pod onu kategoriju „niti jedan x nije“. Prije smo ovo nazivali sudovima superordinacije i subordinacije. Sada ih ovom prilikom pošto se nalazimo u odnosu podređenosti zovemo zaključcima po podređenosti.

Sud A (a) „svi X su Y“ – UASSud D (o) „neki X nisu Y“ – PNSSud B (e) „niti jedan X nije Y“ – UNSSud C (i) „neki X su Y“ – PAS

Na banalnim primjerima: „svi su svjedoci pouzdani“ ; „neki svjedoci nisu pouzdani“ ; „niti jedan svjedok nije pouzdan“ ; „neki svjedoci su pouzdani“. Ovdje nam se govori da su ovi sudovi međusobno proturječni. Ovakve vrste zaključaka nazivamo zaključcima po proturječnosti. Zaključci po proturječnosti „ili A ili B“, odnosno, ako A onda B“ iz ovoga proizilazi lažni sud „ako A onda ne B“. Ili na primjer „ako D“, onda „ne A“. Jedno drugo isključuju. Ovakvu vrstu sudova koji su međusobno suprotni ili proturječni, po prevnoj logici ih zovemo „ inkopatibilni“. Zaključke po proturječnosti „svi X su Y“ i „neki X nisu Y“, odnosno „niti jedan X nije Y“ i „neki X su Y“, označavamo također kao inkopatibilnim. Zaključci po podređenosti tipa „svi X su Y“ i „neki X su Y“, odnosno „niti jedan X nije Y“ i „neki X nije Y“ su po pravnom jeziku kompatibilni za razliku od gore navedenih.

31

PRAVNA LOGIKA

Da pokušamo razmišljati ovako.

SUD I . Niža pravna norma ne smije biti u suprotnosti ili u proturječnosti sa višom pravnom normom.SUD II . Zakon ne smije biti u suprotnosti sa ustavom.SUD III . Podzakonski ili niži pravni akti ne smiju biti u suprotnosti sa zakonom.

ZAKLJUČAK: Pravni sistem kao sistem normi mora biti dakle koherentan i konzistentan logičko hijerarhijski (formalno pravo), usklađen u kojem niže pravne norme deduktivno logički proizilaze iz viših pravnih normi. Sistem u kojem su niže norme imanentno sadržane ili podrazumjevane pod višim pravnim normama.

OSNOVNA NORMA → USTAV → ZAKON → PODZAKONSKI AKTIOvo predstavlja deduktivni metod zaključivanja.PODZAKONSKI AKTI → ZAKON → USTAV → OSNOVNA NORMA Ovo predstavlja induktivni metod zaključivanja.ZAKLJUČAK: svi ovi akti moraju biti međusobno kompatibilni, a ne međusobno inkompatibilni. Što znači ne smije biti kolizije između zakona ili podzakonskih pravnih akata. Svi pravni akti koji čine jedan pravni poredak ne smiju se međusobno isključivati.Pravna norma kao opći univerzalni pojam. Postoji niža i viša norma i moraju biti međusobno kompatibilne. Jer ako postoji suprotnost tu bi nastala diverzija na pravni poredak.

32

U strukturi sudova postoji subjekt i predikat. Pojam subjekta podpada pod pojam predikata. Neki logičari su mislili da je kopula neizbježna, a drugi su govorili da se može bez kopule. Ali treba biti na strani onih logičara za koji sud ne može biti bez kopule. Dokaz je u tome da je sud istinit skup pojmova. Ovdje kopula daje i oduzima smisao suda. Iz ovoga se trebamo zapitati da li zaključak može bez kopule, da bi se apsolutno moglo razgovarati o zaključku. Dakle ni zaključak ne može u svojoj strukturi bez nečega. To bez čega ne može ne možemo nazvati kopulom, ali to zovemo prefiksom (pred riječ). Zaključak uvijek slijedi kao prefiks riječ „mora, nužno, slijedi, dakle, nezaobilazno...“. Ako sud može bez kopule, zaključak bez ovih prefiksa ne može. Mogu se pisati ili ne, ali se logički podrazumjevaju. Ovim zaključcima po suprotnosti, po analogiji, po podređenosti i po proturječnosti smo utvrdili četiri osnovne vrste zaključaka. Ali osim njih postoje druge vrste zaključaka, npr. ono zaključci koji proizilaze iz zaključivanja metodom eliminacije. U pravnoj proceduri se eliminiraju nepouzdani svjedoci primjera radi. Zaključivanje po uopćavanju ili generalizacijom. Primjer je kod ljudskih prava da svakom čovjeku bez obzira na spol, rasu, vjeru i političku ideologiju pripadaju ista prava po principu generalizacije.

Silogizmi

Sve spomenute vrste zaključaka po tradicionalnoj formalnoj logici nazivamo silogizmima. Silogizam je logička forma, oblik mišljenja čiji sadržaj čine najmanje dva suda, iz čijeg odnosa proizilazi zaključak. To je najprostija definicija silogizma. U sadržaju silogizma osim najmanje dva može činiti i više sudova (odnosi među složenih sudova) iz kojih opet naravno proizilazi jedan zaključak, a može i više ali u rijetkim situacijama. Svaki pojedinačni sud u okviru ili sadržaju jednog silogizma nazivamo premisom, a sve zajedno premisama. Zaključak koji iz tih sudova – premisa proizilazi nazivamo konkluzijom. U tradicionalnoj metodologiji premisa bi bila predpostavka (hipoteza), ali u logici ona nije predpostavka ona je sud. Dakle najmanje moraju postojati dvije premise i jedna konkluzija da bi nešto mogli nazvati premisom. Postoji više vrsta silogizama. Ovdje ćemo uzeti samo relevantne silogizme potrebne za pravničku profesiju. Te vrste silogizama se razlikuju u odnosu spram vrste i broja sudova iz kojih proizilaze. Na primjer neposredni silogizam (upitno je da li se može i nazvati silogizmom) jeste silogizam (zaključak) u kojemu iz samo jednog suda proizilazi drugi sud. Kada se iz jednog suda izvodi mogućnost drugog suda. Na primjer kod zaključka „svi X su Y“, iz ovoga proizilazi da može biti da ni jedan X nije Y. To govori da iz istinitosti jednog, proizilazi neistinitost drugog suda.

- Deduktivni posrednici zaključaka ili silogizama, su zaključci kojima se iz najmanje dva suda koje nazivamo premisama izvodi jedan jedinstven zaključak ili konkluzija.

- Hipotetički zaključci ili silogizmi se sastoje iz dva hipotetička suda ili premise i jedne konkluzije koja iz njih slijedi.

- Kategorički zaključci ili silogizmi su zaključci koji proizilaze iz dva kategorička ili apodiktička suda ili premise.

33

- Disjunktivni silogizmi jesu zaključci koji se izvode ili proizilaze iz dva međusobno disjunktivna ili isključujuća suda ili premise.

Složeniji pojmovi silogizma:

ENTIMEM predstavlja vrstu silogizma u kojem se manja ili veća predpostavka izostavlja, a da zaključak ili konkluzija ipak neizostavno slijedi. U svakom zaključku je najmanje potrebmo dvije premise, obično je prva premisa općenita, a druga je razrađujuća ili konstatirajuća koja se veže za prvu i iz njih izlazi zaključak. Kod entimema prva ili opća premisa ili sud je dovoljno općenita da za drugom premisom nema potrebe to jeste može da izostane. U primjeru da blagoslov roditelja usrećuje djecu. Blagoslov roditelja ustećuje djecu, predstavlja prvi sud. Za drugim sudom nema potrebe. Zaključak je ako blagoslov roditelja usrećuje djecu, onda djeca moraju poštivati roditelje. Entimen dakle predstavlja skraćenu vrstu silogizma ili zaključka.

SORIT predstavlja vrstu silogizma koji se sastoji iz niza sudova ili premisa po kome se svako slijedeći sud ili premisa izvodi iz predhodnog suda ili premise da bi na kraju uslijedio jedinstven zaključak. Primjer sorita kao silogizma sastavljenog iz niza sudova je da ječovjek razumno biće. To je sud broj jedan u nizu sudova. Samo razumno biće raspoznaje pojmove predstavlja drugi sud. Ko raspoznaje pojmove on razlikuje što je dobro, a što je zlo, predstavlja treći sud. Dobro i zlo su apstraktni pojmovi za razliku od konkretnih npr. vrijeme i prostor. Ko razlikuje dobro i zlo on voli vrlinu, to bi predstavljalo četvrti sud.Iz ovoga proizilazi zaključak da čovjek kao razumno biće voli vrlinu. Dakle sorit je primjer složenog suda. Postoji još mnogo primjera od kojih ćemo navesti primjer Ustava Jugoslavije: Prvi sud je da sva vlast pripada radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima.Drugi sud je da svi nosioci vlasti u SFRJ su radni ljudi i građani.Treći sud je da radni ljudi i građani ostvaruju svu vlast SFRJ u samoupravnom udruženom radu i njihovim organizacijama, te mjesnim zajednicama i drugo.Četvrti sud je pošto sva vlast pripada radničkoj klasi, građanima i radnim ljudima oni su rukovođeni svjesnom avangardom koji predstavlja Savez Komunista.Zaključak je: SFRJ je država raznog naroda i građana te socijalističkih država i pokraina, zasnovana na vlasti radničke klase i samoupravljanju radnih ljudi po socijalističkim samoupravama, republikama i pokrainama.

Hipotetički sudovi, kategorički sudovi, premise, predpostavke, hipoteze, svih ovih sudova ima više vrsta, ali kategoričkih zaključaka ima i koliko Kantovih kategorija. Dijele se također na četiri grupe. Pa iz toga onda logičkim slijedom u svakoj grupi imamo zaključke po analogiji, po suprotnosti, po sličnosti, po podređenosti i na kraju razlike između svih ovih vrsta zaključaka. Pa su čak logičari da bi ih strogo diferencirali dali im različita imena. Na primjer silogizam Barbara, silogizam Dariusa, silogizam Ferdara, Silogizam Klementa i mnogi drugi silogizmi.

34

Svi silogizmi se u temelju mogu podijeliti na dvije vrste: deduktivne i induktivne.Deduktivni silogizam koji ide u pravcu zaključivanja od općenitom ka pojedinačnom. To je uobičajena i najpouzdanija vrsta silogizama. Prost primjer je da su planete hladna nebeska tijela, to je jedna opća premisa. Iz nje slijedi pojedinačan konkretni zaključak. Dalje slijedi da je zemlja hladno nebesko tijelo što nas vodi do zaključka da je zemlja planeta. Induktivni silogizmi znače put zaključivanja u obratnom pravcu od deduktivnog. Primjer induktivnog zaključivanja je obrnut znači ako kažemo da je zemlja hladno nebesko tijelo, a hladna nebeska tijela zovu se planete. Iz toga izvlačimo zaključak da su sve planete hladna nebeska tijela.Deduktivni silogizmi su još poznati od Aristotelova „Organona“. U njemu su elaborirani na nenadmašan način. Znači da svo današnje razmišljanje varira oko toga. Ima i induktivnih silogizama ali njima Aristotel kao logičar pridaje manje značaj. Induktivna silogistika poprimila na značaju i vrijednosti u novovjekovnog doba i to ne slučajno. Nego sa razvitkom građanskog društva, građanskog empirizma, vlasništva, ljudskih prava itd. Njenim se osnivačima smatraju J.S.Mill, F. Bacon i drugi. I posebno je ona danas raširena kroz tzv. analitičku filozofiju i filozofiju jezika. Suvremena analitička filozofija nastoji da baš sve postojeće razčlani na najčistije i najsitnije elemente. Najsitniji je element jezik, a ne riječ. Riječ ima ne slova već misaone čestice. U genetici na primjer najsitnija čestica je gen. Zato što je baš sudbinski fenomen i pojam jer određuje naslijeđe. Ono što je u genetici gen, u ovoj vrsti razmišljanja se naziva „mem“ (memorija). Čestica pamćenja ili memorije i ona je nosilac kolektivne svijesti o prošlosti. Po tome se današnje generacije pozivaju na mitove nije bitno koje, čije, kada i gdje. Zahvaljujući mem-u, kao najsitnijoj čestici razum ili razmišljanje je ostalo u koelktivnoj svijesti. Or ovih razčlanjivanja polazi suvremena analitička filozofija kao sui generis induktivna logika.

Pravni silogizam

Najjednostavnije rečeno pravni silogizam bi mogli nazvati oblikom pravnog razmišljanja odnosno zaključivanja na osnovama tradicionalnog formalno logičkog odnosno silogističkog zaključivanja. Na primjer „ko učini štetu mora je i nadoknaditi“, to je prva premisa ili prvi hipotetičko logički sud. Druga razrađujuća premisa „X je načinio štetu“. Formalno logički zaključak je da je X dužan nadoknaditi štetu. Drugi primjer je „ko zlonamjerno ubije čovjeka, slijeduje mu smrtna kazna“, što semantičko logički prevedeno znači „ako je X ubio čovjeka, slijeduje mu smrtna kazna“.Predpostavimo da i jedan i drugi silogizam shvatimo kao pravnu normu. Ona podrazumjeva da mora biti propisano u pravu ko drugom nanese štetu mora mu je i nadoknaditi. Materijalni dokaz je prvi dokaz da je to norma propisana zakonom. Te dokaze traži pravno pozvana ovlaštena osoba. Iskaz o postojanju norme je prva premisa, druga premisa je sud. Iskaz može dati svjedok, tužilac, sudski vještak i drugi, to je materijalno pravna činjenica. Norma je materijalno pravna činjenica. Jedne činjenice nisu inkopatibilne sa drugima. Dakle materijalno pravne činjenice se uklapaju u pravnu normu.

35

X je načinio štetu i dužan je da je vrati. Zaključak je da X treba po pravu da nadoknadi štetu. X je ubio čovjeka, a ko ubije čovjeka slijeduje mu smrtna kazna. Zaključak je X po pravu osuđen na smrtnu kaznu.Dakle u formalnoj logici za jedan sud koji ne treba dokazivati to jeste ako je sud jasan, iz njega se zaključak logički izvodi.

Kategorički ili apodiktički pravni silogizam

U kategoričkom ili apodiktičkom pravnom silogizmu imamo primjer da svaki odrasli čovjek ima biračko pravo. X je odrastao punoljetan čovjek, ali ima neke urođene ili stečene psihičke ili fizičke nedostatke ili ono što zovu invalidnošću. To da on ima kao punoljetan građanin ne treba dokazivati i to što je invalid ne isključuje njegovo elementarno pojmovno svojstvo čovječnosti. Dakle ima biračko pravo kao i drugi. Dakle izvodi se konkluzija da X ima biračko pravo i ono se ne treba posebno dokazivati.

Pravni dokazi i vrste dokaza

Da li je X ukrao ili načinio štetu, ili je Y ubio treba dokazati. Primjena prava, pravnih normi bezuvjetno je povezana sa činjenicama koje su njihova sadržina i koju one predviđaju kao uvjet za svoju primjenu. Dakle dokazi su činjenice neizostavne za primjenu prava i pravnih normi. Postojanje tih činjenica utvrđuje se određenim metodima i sredstvima, jer su i metodi i sredatva propisani normom. Te metode odnosno sredstva nazivamo pravnim dokazima. Dokazi se mogu izražavati u utvrđenim, nesumnjivim i poznatim činjenicama iz kojih se onda konstatira postojanje pravnih činjenica. Dokaz da postoji zakonska norma da ko načini štetu mora je nadoknaditi, ko ubije mora biti kažnjen predstavlja pravnu činjenicu. Empirijska materijalna činjenica jeste da je X načinio štetu ili da je Y ubio. Kada se ta činjenica pravno silogistički dokaže sudskom ekspertizom, izjavama svjedoka, uvidom u prometnu nesteću, uvidom u provalnu krađu, uvidom u nasilno ponašanje, to postaju pravno relevantne činjenice.

Postoje dvije vrste dokaza:- Neposredni dokazi – na primjer uviđaj ma licu mjesta, istražnog sudije ili

liječnika. Njihove izjave potvrđuju da se te činjenice uklapa u neku pravnu činjenicu u postojanje neke pravne norme.

- Posredni dokazi – bi mogli biti oni dokazi do kojih se dolazi putem logičkog povezivanja. Na primjer putem uviđaja na licu mjesta i njihovog uspoređivanja sa izjavama pouzdanih svjedoka.

36

Na dokazima je često najteži problem. Zato što su dokazi osnovni elementi u redu osnovnih elemenata neke istinosne vrijednosti. Gleajući sa strane formalne istinosne vriujednosti kao dokaz se često uzima i priznanje.

Predpostavke i fikcije u pravu

Ima činjenica za koje se u pravu i primjeni prava predpostavlja da su tačne i da ih nije potrebno dokazivati ili posebno dokazivati. Na primjer treba li ikome dokazivati da je muž neke žene i otac njene djece. Dakle predpostavka koja se uzima uobičajno da je ne treba dokazivati i dovoditi u upitnik. Tu vrstu bi smo mogli nazvati neoborivim pravnim predpostavkama. PRAESUMPTIO IURIS ET DE IURE – pravna predpostavka koja proizilazi iz prava (neoboriva predpostavka). Zašto se ta predpostavka kao neoboriva uzima u dokaze. U pomenutom primjeru materinstvo je neosporivo, ali je u interesu društva da i očinstvo bude neosporivo. Oborive pravne predpostavke. PRAESUMPRIO IURIS TANTUM. Su predpostavke kada tačnost predpostavljenih činjenica treba dokazivati. U tom slučaju teret dokaza pada na onoga ko sumnja.Fikcije imaginacije su vrsta pravnih predpostavki za koje se predpostavlja da su istinite i tačne, a svi mi znamo da nisu. To su logičke predpostavke. Recimo takva vrsta predpostavke je da začeto dijete u utrobi se smatra rođenim. Ali samo je ta predpostavka valjana kada je u interesu začetog djeteta, kao na primjer kod naslijednog prava.

METODI SPOZNAJE(odnos logike i metodologije)

Metodi formiranja i eksplikacije pojmova

Ovi metodi podrazumijevaju: - metod analize- metod sinteze- metod apstrakcije- metod generalizacije i- metod specijalizacije

– Osvrnuti ćemo se više na metod analize malo složenijih pojmova, koji su potrebni za pravni poziv studenata. Najteži filozofski problem za logičare je logički problem najužih (najjednostavnijih) i logički problem najsloženijih pojmova (svijest, samosvijest, razum, um, sloboda, pravda i dr.). Problem usložnjavanja i pojednostavljivanja kao najteži filozofsko logički problem bi se mogao izraziti primjerima. Pojam bijelo (najuži pojam) ne može se razčlanjivati, ali pojam boje može (najširi pojam što se tiče boja). Isti je problem sa vrlo složenim pojmom kao što je npr.

37

pojam slobode. Šta sve podpada u pojmovni sadržaj i u obim tog pojma. Slobode nema bez svijesti odnosno samosvijesti, sloboda je samosvijest. Nema samoodređenja bez samosvijesti, jer samoodređenje proizilazi iz samosvijesti. Sloboda se može opisati kao mogućnost izbora, kao stvaralaštvo, kao relacija ja – > ti – > on – > mi – > vi – > oni, kao odnos.Recimo pojam robe. Šta bi podpadalo pod sadržaj obim i domašaj pojma roba. Pod sadržajem pojma roba mislimo na nešto što se koristi, na svrhu robe. Dakle upotrebnu vrijednost robe. Čim kažemo roba asocira nas na novac, to jeste na cijenu robe. I novac je roba, ali novac predstavlja univerzalnu robu. Mislimo dakle i na prometnu vrijednost robe. Opseg pojma robe može se očitovati na primjer da li je niža ili viša valuta, ili niža ili viša cijena robe. U dometu pomenutog pojma, možemo reći da mnogo stvari podpada pod pojam robe (npr. brašno, ulje, sto, stolica i dr.).

– Problem sinteze kao metodološkog postupka jeste obrnuti pojam pomenutog problema analize. Na primjer – prometna vrijednost + upotrebna vrijednost = roba (i slično).

– Problem apstrakcije. Što znači apstrakcija. To znači odvajanje. Kod pojma se odvajaju nebitne od bitnih oznaka. To da pojam čovjeka u fizikalnom smislu podrazumjeva ekstremitete, glavu, oči, uši i drugo, je jedan vizualni pojam. Ali šta je bit tog pojma, ili ono što svaki pojam čovjeka mora imati u svojem sadržaju. To je činjenica da nije čovjek, ako nije najsavršenije stvorenje evolucije i jedino misleno biće. To misleno biće, najviši vrhunac evolucijske kreacije jeste i etičko biće, moralno biće kao bit pojma čovjeka. Dakle sve smo druge karakteristike apstrahirali ili odvojili, a ovu smo fiksirali. Čovjeka čovjekom čini karakter.

– Problem generalizacije je problem kada se iz jednog pojma izvodi viši složeniji rodno pojam. Npr . ameba, bakterija, gljiva, grožđe, pas i dugi, ako stvaramo generalizacijom od ovih pojmova jedan viši rodni pojam upotrijebit ćemo pojam živa bića.

– Problem specijalizacije. Npr. pravo, postoje razne vrste prava, kao što je obiteljsko, nasljedno, imovinsko i drugi. Znači specijalizacija je problem koji je suprotan generalizaciji.

Problem metoda znači odnos između metodskih postupaka. Analizu vršimo da bi smo mogli vršiti sintezu, a sintezu vršimo da bi smo spoznali analizu. Struktura predstavlja sastav, a nije bitan sastav strukture koliko je bitan odnos između elemenata te strukture. Znači nema analize bez sinteze i obrnuto. One nas upućuju po svojim svrhama ka apstrakciji i generalizaciji. Ovo je važno zbog tvorbe pojmova, jer bez ovih elemenata nema tvorbe pojmova. Kada govorimo o opsegu pojma govorimo o funkcionalnom odnosu elemenata koji čine taj sadržaj.Dakle iz ovoga slijedi da generalizaciju bi smo mogli odrediti kao analizu, a specijalizaciju kao sintezu. Na primjer izraz „pravo krivično“ predstavlja analizu, dok izraz „krivično pravo“ predstavlja sintezu, odnos subjekta i predikata u jednom pojmu.

38

Definicija

Definicija je nedvosmisleno određen sadržaj pojma. Npr definicija trokuta je da je trokut geometrijski lik, koji ima tri stranice, koje se dodiruju u tri zajedničke tačke pod određenim (različitim) uglom. Svaka definicija sadrži sebi svojstvene elemente a to su:

- DEFINIENDUM – pojam čiji se sadržaj određuje definicijom.- DEFINIENS – složeniji pojam koji odgovara na pitanje - „kakav je pojam“?- GENUS – rod pojma- GENUS PROXIMUS – izvedeni najbliži rodni pojam- DIFERENTIA SPECIFICA – specifična razlika unutar „genus-a proximus-a“

Definicija bi dakle bila sastavljena iz najbližeg roda i njegove vrsne razlike. U odnosu na ova određenja razlikuju se i vrste definicija. Vrste definicija se određuju spram karakteristika pojmova koje definiraju. Za jedne definicije je bitna suština stvari (predmeta, pojava, događaja i sl.), a ako

se prebacimo na teren odnosa logike sa drugim, a prije svega filozofskim naukama, možemo specifično izvući jednu nauku koja se bavi suštinom ili bitkom, a to je ontologija ( odnos logike i ontologije).

Druge vrste definicija se fokusiraju na pojmovni sadržaj. Kažu ako ne znamo sadržaj ne znamo ništa. Nauka koja se bavi mogućnostima i granicama ljudske spoznaje je gnoseologija (odnos logike i gnoseologije).

Treće se vrste definicija fokusiraju na značenje riječi unutar pojma. Riječ je znak koje ima određeno značenje (odnos logike sa semantikom i semiologijom).

o Prve vrste definija koja se fokusira na suštinu stvari naziva se realističkim definicijama.

o Definicije koje se fokusiraju na sadržaj pojma nazivaju se konceptualističkim definicijama.

o Definicije koje se fokusiraju na riječi i značenje riječi nazivaju se nominalističkim.

Sve ove vrste definicija mi samjeravamo sa istinom odnosno sa njihovom istinosnom vrijednošću. Pojam kao apstraktni, može imati i istinit i neistinit sadržaj. Ali sudovi ne mogu biti istiniti i neistiiti, jer sud mora biti istinit, takva je definicija sudova. Dakle u odnosu spram istinosnih vrijednosti i definicije mogu biti istinite i neistinite.

Vrste definicije prema istinosnim vrijednostima

Postoje dvije vrste definicija prema istinosnim vrijednostima:1) Preskriprivne definicije (legislativne/stipulativne)2) Deskriptivne definicije (historijske/leksičke/rječničke)

39

Suština je u njihovoj razlici, a razlika je slijedeća:

1) Preskriptivne definicije određuju sa kojim sadržajem treba misliti neki pojam ili u kojem značenju treba upotrebljavati neku riječ bez obzira da li neko u nekom drugom značenju tu riječ shvaća. Na primjer riječ zakona mora biti jasna, nedvosmislena, čista bez obzira šta se pod njom misli u drugoj oblasti. Ako kažemo „norma“, u pravu mora biti jasno šta se misli pod normom, bez obzira što postoji norma i u kulinarstvu. Dakle mislimo na pravnu normu bez obzira šta drugi misle.

2) Deskriprivne definicije – ova vrsta definicija pošto je predodređujuća nije ni istinita, niti je lažna. Ona je samo svrsi shodna jer ima neku svrhu ili namjeru. Deskriptivne definicije su one definicije kojima se nastoji razčlaniti sadržaj nekog pojma koji u tome smislu, ali sada obrnuto određeni broj ljudi misli. Njihova je svrha razjasniti ona značenja koja neka riječ ima u određenom jeziku. Dakle razjasniti značenje norme u pravu i drugim naukama.

Divizija (dioba)

Lat. „divisio“ znači dioba. Ovdje ćemo znači govoriti o logičkom pojmu diobe.Ako smo pojmove sortirali na jednostavne, složene, pozitivne, negativne, jasne, nejasne, razgovijetne, nerazgovijetne itd... mi smo izvršili diobu. Tako isto smo podijelili i sudove i zaključke, to također predstavlja diobu. Podijelili smo zaključke na induktivne i deduktivne. Niti jednog trena ne govorimo o njihovom sadržaju, ali govorimo o njihovom obimu. Zna se šta je obim zaključka. Na primjer krenut ćemo od formalno logičke strukture tu imamo dvije premise koje moraju biti ispravne kao i što zaključak ili konkluzija mora biti ispravan.Znači divizija je takav logički postupak kojim se utvrđuje opseg ili obim nekog pojma. Pojam prava u svom opsegu obuhvata i formalno i materijalno pravo kao i obiteljsko, imovinsko i druga prava. Ali da nam bude jasan pojam prava mi ga razčlanjujemo na njegove sastavne elemente (analiza/sinteza). Postavlja se pitanje iz kojih elemenata se divizija kao logičko metodološki pojam i postupak sastoji. Da bi se nesto dijelilo mora postojati neka cjelina. Cjelina koja se dijeli jeste „totum divisionis“.Dioba se uvijek vrši prema nekim principima, to mogu biti principi kvaliteta, kvantiteta, vrste, roda, broja i slično. Po pravilu FUNDAMENTUM AUT PRINCIPIUM DIVISIONIS – temelj ili princip diobe. Ako nema tog principa dolazi do nastanka haosa.Princip MEMBRA DIVISIONIS – broj članova. Oni se dobijaju diobom. U odnosu na broj članova koji se dobijaju diobom, divizije mogu u prvom redu biti: dvodjelne (dihotomne), trodjelne (trihotomne), četverodjelne (kvatrotomne) itd..., ali to nije bitno

40

kao što nije bitan broj kategorija kod Aristotela ili Kanta, nego je bitno njihovo značenje.U odnosu na princip diobe, divizije mogu biti različite. Ako je princip diobe spol onda se radi o dihotomiji (muško žensko). Ali uvijek mora princip diobe da bude dihotoman (star/mlad; talentiran/netalentiran i slično).

Subdivizija je dioba pojma koji je i sam član neke diobe. Subdivizija se može i dalje dijeliti na primjer u nasljednom pravu i drugo.

Klasifikacija je jedan složeni sistem kojemu čitavo jedno područije ljudskog znanja sređeno pomoću niza divizija, subdivizija, paralelnih divizija itd...

Sa logičko metodologijskog stajališta problem divizije je problem dedukcije. Podjelom iz općenitih pojmova dolazimo do najposebnijih pojmova. Problem klasifikacije je obratan, on je induktivan. Zaključivanja od posebnog ka općem.U odnosu na opseg ili obim pojma, diogene cjeline divizije mogu biti neadekvatne (divisio non adequata), i adekvatne (divisio sid adequata).

Neadekvatne divizije su ili preuske ili preširoke. Jednom riječju zbir opsega diobenih dijelova (membri divisionis) nije jednak opsegu cjeline.

Adekvatne divizije su divizije u kojima je zbir članova diobe jednak opsegu diobene cjeline. U odnosu na principe diobe divizija mora biti uvijek adekvatna. Također u odnosu na principe diobe divizije se dijele na jedinstvene i nejedinstvene.

Nejedinstvena divizija predstavlja diobu na više principa u kojoj se članovi diobe međusobno ne isključuju. Ona je logički neprihvatljiva isto kao i neadekvatna divizija.

Jedinstvene divizije su one divizije u kojima se dioba vrši po isključivo jednom i samo jednom principu. Ovdje se članovi koji se diobom dobivaju međusobno isključuju. Divizija mora biti logički izvedena po jednom principu da ne bi smo miješali određene pojmove. U odnosu na način diobe divizije mogu biti nepostupne u kojima se dioba vrši nasumice bez određenog hijerarhijskog reda i postupne kada se nizom divizija pojam dijeli na svoje najbliže vrste, a vrste na svoje neposredne vrste pri čemu se ne preskaču divizije niti u jednom redu.Divizije moraju biti postupne. To vidimo u primjeru procesa evolucije koji se dešava induktivnim putem, da je od jedne obične jednoćelijske životinje, od jednog prostog organizma koji naziva se u biologiji ameba nastali vodozemci, ribe, ptice pa sve do sisara, to jeste cijeli živi svijet. Ako idemo deduktivnim sistemom od sisara ćemo doći do ameba.Ako se preskoči bilo koja vrsta ili podvrsta ili se izmješaju bilo deduktivno ili induktivno, napravio bi se haos. Divizija dakle mora biti postupna, adekvatna i jednosmjerna da bi udovoljila logičkim zahtjevima.

Definicija pojma pravne norme

41

Reći ćemo jednu iskonstruiranu i za počerak i početne potrebe dovoljno jasnu definiciju. Pravna norma je izraz pravnih odnosa, a pravni odnosi su „sui generis“ društveni odnosi. Običnim riječima norma predstavlja pravilo, postupak, mjeru, standard itd...Postoje dvije vrste teorija o pravnoj normi:

1) Solidarističke definicije pravne norme – određuju pravnu normu kao pravno pravilo, mjeru, standart uputu za međusobno ponašanje i odnošenje ljudi na osnovama jednakopravnosti (ekvivalentnosti) i u uvjetima međusobne slobodne igre interesa i borbe između različitih interesa. Pravna norma kao izraz pravnog odnosa regulira interese kao društvene odnose, a pravo je „sui generis“ društveni odnos.

2) Dogmatsko – normativističke definicije – one pravnu normu vide obratno, kao imperativnu zapovijest, kao zapovijest čije je poštivanje nužno, neminovno i nezaobilazno.

Ovo su dvije u osnovi inkompatibilne i međusobno suprostavljene vrste definicija pravne norme. Da bi nam ta definicija bila jasna reći ćemo nešto o njenoj strukturi.

Formalna struktura pravne norme

U strukturi formalno gledano, struktura pravne norme je trihotomna. I. Na prvom mjestu je predispozicija. Ona formalno pravno gledano jeste

deskriptivna definicija. Opisuje neku situaciju ili stanje, ili vrši kvalifikaciju određenih činjenica. Logičko metodologijski predispoziciju bi smo nazvali hipotezom. To je opća generalna predpostavka, ali ne presumpcija. Ona je sastavni dio pravne norme.

II. Na drugom mjestu je dispozicija (raspolaganje). Ovo je druga premisa, ali ona je razrađujuća ili konstatirajuća. Ona se odnosi na adresata norme, tj. onome kojem je norma upućena. Ona je na raspolaganju njegove volje, da li će se on ponašati po normi ili neće.

III. Na trećem mjestu je sankcija. Ona ovisno od izbora poštivanja odnosno nepoštivanja norme određuje kaznu odnosno nagradu.

Kao što je kod sudova bio problem sa kopulama, ovdje se javlja jedna dilema kod filozofa i logičara različitih prominijencija. Pa su jedni smatrali da sankcija jeste sastavni dio norme, zato što je ona uračunata u predispoziciju. Druga vrsta logičara samatraju da sankcija nije norma i da ona slijedi zbog nepoštivanja norme. Ali ona je uračunata u normu (princip uračunjivosti – um, razum, istina, sloboda, pravda).

Formalno logički kao formalno pravni sadržaj pojma pravne norme

42

Rekli smo da je pravna norma izraz pravnog odnosa, a da je pravni odnos svojevrsni društveni odnos. Njen sadržaj formalno – pravno je dihotoman i čine ga:

a) ovlašćenje – a ovlašćenje je ovlast data nekome da može da zapovijedab) obaveza – onome kome je zapovijeđeno da tu zapovijest izvrši. I ta obaveza da

izvrši zapovijed naziva se i ovlašćenje izvršavanja zapovijedi.

Logički karakter pravne norme u pravnoj teoriji Hansa Kelzena

U dogmatsko normativističkoj čistoj teoriji prava Hansa Kelzena pravna norma je zapovijed.

a. ne bilo kakva zapovijed. Zapovijed nije izraz proste volje i želje da neko učini nešto što mi želimo, niti je izraz snage i moći onoga ko zapovijeda. Ona je obavezujuća za onoga kome je upućena samo i samo zato što proizilazi iz ovlašćenja onoga ko zapovijeda. A to ovlašćenje proizilazi iz samosvijesti iz pravnog poretka.

b. obaveza da se nečija zapovijest mora izvršiti također nije izraz volje ili želje odnosno slabosti ili nemoći onoga na koga je zapovijed upućena. Ona također proizilazi iz ovlašćenja koje daje pravni poredak. Pravni poredak je dakle „ovlastio“ (obavezao) onoga na koga se zapovijed odnosi da tu zapovijed mora izvršiti.

Zaključak – tako pravna norma dobiva važenje. Njeno važenje proizilazi iz ovlašćenja onog koji zapovijeda i onog ko izvršava. Norme su dakle pravna pravila sa obavezujućim važenjem, odnosno norme propisuju sankcije, obaveze izvršenja, ako ne normalno onda pod upotrebom sile.

Logička struktura pravne norme u Hans Kelzenovoj čistoj teoriji prava

43

U toj strukturi se stvari multipliciraju. Na prvi pogled se one udvostručavaju, ali jedno udvostručenje, zapravo drugo udvostručenje jeste već „mutatis multiplicatio“. Zapovijed kao norma zahtjeva najmanje dvije vrste iskaza. Iskaz da je zapovijed izrečena i iskaz da postoji ovlašćenje za zapovijest. Rekli smo da jedan silogizam se može pretvoriti u normu i da je norma silogističke strukture „predispozicija – premisa“. Ovlašćenje da se zapovijeda manifestuje se na iskazu da se uistinu ima ovlast da se zapovijeda. To ovlašćenje proizilazi iz pravnog poredka. Iskaz da je pravni poredak ovlastio neku osobu daju ovlaštene pravne osobe (sudac, tužitelj i druge ovlaštene osobe). Iskaz da postoji norma koja daje osobi to ovlaštenje predstavlja multiplikaciju iskaza.Zaključak je da sada više pravna norma nije apstraktna, ona je konkretna ili materijalna. Tako se pravna notma iz prakse vraća nazad u teoriju.

Vrste pravnih normi prema diviziji i klasifikaciji

U odnosu na diobenu cjelinu (totum divisionis) norme se prvo dijele na opće norme i pojedinačne norme. Pojedinačne norme se deduktivno logičko metodologijski izvode iz viših pravnih normi.Prema principima diobe (principium divisionis / fundamentum divisionis), norme mogu biti uvjetne (hipotetičke) i bezuvjetne (kategoričke). Mogu biti i apstraktne i konkretne. Prema broju članova koji se dobijaju diobom (membra divisionis) norme mogu biti primarne, sekundarne, formalne, materijalne itd.

Proturiječnost između formalne i pravne logike na primjeru pravnog silogizma u Hans kelzenovoj čistoj teoriji prava

Pravni silogizam kod Kelzena isto kao i pravna norma podliježe dvostrukoj razini opservacije. Na formalno logičkoj ravni polazna premisa je na pr „ko učini to, slijeduje mu to“, ona je normirana kao predispozicija, to je materijalno pravna činjenica. Razrađujuća ili konstatirajuća premisa „X je učinio to“, zaključak je „slijeduje mu to“. Zaključak kao slogizam uvijek ima prefiks „treba, mora, slijedi, nužno, dakle“ i slično.

44

Pravno logički prva premisa ili predispozicija čini iskaz o postojanju takve opće norme, tj. iskaz da norma postoji kao materijalno pravna činjenica.

Druga razrađujuća ili konstatirajuća premisa predstavlja bivstveni sikaz ili bivstvo, npr. „to i to je učinjeno“.

U ovoj drugoj premisi kao bivstvenoj premisi (za razliku od prve koja je hipotetička), se događa spoj dva osnovna filozofsko pravna pojma bivstva (javstva) kao onoga što jeste i trebanja. Bivstvo i trebanje su totalno dva suprotna pojma vidimo to iz primjera „sve što jeste možda ne treba“. Ta dva pojma se ovdje spajaju u jednu suštinu. Zaključak je da sudska presuda koja počiva na aktu volje nekog organa pravnog poretka, je time jedna samodosljedno provedena formalno logička operacija, i jednim aktom mišljenja dobiven je zaključak. Taj akt mišljenja je akt mišljenja sudije, ali je odlučujuće da je sudija svojom presudom materijalizirao osuđujući akt. Ovo predstavlja objektivni akt volje autora ili nosioca zapovijedi, ne pitajući se da li je dobijeni zaključak odnosno zapovijed bila formalno logički ispravna ili neispravna, tačna ili netačna. Sudija ne tumači pravo, nego on primjenjuje zakon.

LOGIČKO METODOLOGIJSKI SUPSTRATHANS KELZENOVE ČISTE

TEORIJE PRAVA

- Filozofijsko meta – teorijsko i meta – pravno ishodište -

Meta – teorijsko znači malo iznad teorije u klasičnom konvencionalnom smislu.Ovdje je riječ o načinu na koji Hans Kelzen logičko metodologijski dolazi do svoje čiste pravne teorije.Otvorit ćemo raspravu jednom konstatacijom „pravo jeste“, jeste kao činjenica, pravo kao činjenica jeste pravna stvarnost, a pravna stvarnost je glavni veći dio društvene stvarnosti. Nakon ove konstatacije nastaviti ćemo raspravu problematizirajući tu konstataciju.Odkud pravo, što je pravo uopće, čemu pravo, ko ga ima, a ko ga nema?Je li pravo ispravnost, pravilnost, pravednost, pravičnost? Ova pitanja postavlja sebi Kelzen meta – teorijski, dakle prije svake teorije, prije svakog Kelzenovog ulaska u teoriju prava. Tragajući za odgovorima na ova pitanja Kelzen već u uvodu svoga djela „Čista teorija prava“, kaže da ona pokušava da

45

odgovori na pitanje šta i kako pravo jeste, a ne na pitanje kakvo ono treba da bude ili da bude učinjeno?To kakvo pravo jeste po Kelzenu ne podrazumjeva niti jedan konkretni pravni sistem niti pravni poredak neke zemlje. Pitanje šta i kakvo pravo jeste odnosi se na pravo kao takvo uopće. Ono se za Kelzena postavlja kao čisto teorijsko to jeste meta – teorijsko pitanje. Kelzenov logičko metodologijski postupak traganja za odgovorom na pitanje što i kako pravo jeste započinje razlikovanjem prava kao stvarnosti, to jeste ovoga ili onoga konkretnog, postojećeg, tj. na bilo kojem mjestu gdje se nalazi pravni sistem i jedne znanosti ili opće nauke o pravu koju on naziva čistom teorijom prava. Susrećemo se sa dihotomijom. Pod jedan pravo kao stvarnost i pod dva nauka o pravu, kao čista nauka o pravu uopće. U tome razlikovanju Kelzen se priklanja na drugu pomenutu stranu tj. na stranu čiste teorije prava. Pravo kao takvo je različit fenomen od države do države, od društva do društva, od običajnog do pozitivnog, od nepisanog do pisanog prava. Različiti pravni sistemi su podložni različitim utjecajima, različitog su porijekla, ali zato treba ustanoviti jednu opću teoriju odnosno opću znanost o pravu koja unutar sebe subsumira sve pravne sisteme.

Filozofijsko ishodište Kelzenovog logičko metodologijskog postupka

- odnos bivstva i trebanja –

Grandioznu konstrukciju svoje čiste teorije prava Kelzen započinje dualizmom bivstva ili bitka sa jedne i trebanja sa druge strane. Odnosom stvarnosti i vrijednosti, tj. prava kao stvarnosti i prava kao vrijednosti. Verbalno ona započinje iskazom: „ Iz toga da ovo jeste (stvarnost), svakako slijedi da je ono bilo ili da će biti, ali nikako da nešto drugo treba da bude. Nešto može trebati, ali ipak niti je ranije bilo niti je sada, niti će u buduće biti.“ Ovo je jedna teška provalija ili jaz između bivstva (onog što jeste, vremenitost, prostornost, povijesnost u koju se smiješta svaka konkretna egzistencija) i trebanja.Bivstvovanje i trebanje su dvije sasvim različite misli koje se jedna iz druge ne mogu objasniti. Trebanje se razlikuje od bivstvovanja po tome što uopće nema potrebe da stupi u bivstvovanje, niti da iz bivstvovanja dođe, a ipak jeste i ostaje trebanje.Ovaj ontologijsko – gnoseologijsko – aksiologijski diskus lišen je svake determinacije, svakog kauzaliteta. Kelzen kaže: „Doduše trebanje se odnosi na nešto što jeste, ali ono u svojoj suštini niti je uvjetovano takvin nečim, niti nekom drugom stvari koja tome nečemu prethodi niti je samo takvo nešto.Uzajamnoj neovisnosti trebanja od bivstvovanja ne nanosi se šteta ni time što se sa izvjesnog stajališta pokazuju izvjesni

46

uzajamni odnosi između bivstvovanja i trebanja. Suprotnosti između bivstvovanja i trebanja jeste formalno logička i sve dok se držimo u granicama formalno logičkog razmatranja nikakav put ne vodi od jednog ka drugome, oba svijeta stoje jedan naspram drugoga razdvojeni nepremostivom provalijom.“ Riječ je dakako u Kelzenovom postupku. Ne o principu determinacije, ne o principu uzročno posljedičnih odnosa, nego isključivo o formalno logičkom odnosu (normo – logički pozitivizam). S ove primarne pozicije razmatranja Kelzenova eksplikacija pojma prava u čisto teorijakom smislu nastavlja nepremostivim razdvajanjem prirodnih znanosti zasnovanih na principu kauzaliteta i determinacije i društvenih znanosti utemeljenim na normativnim principima. U društvenim znanostim akoje su pretežno normativne, riječ je ne o kauzalitetu, ne o determinaciji, ne o uzročno posljedičnom odnosu već je riječ o normi (normativni principi).Dalji postupak „pročišćavanja“ vodi stvaranju provalije između pravne znanosti i ostalih društvenih nauka, to jeste putem oslobađanja pravnih znanosti od istoricističkih, političkih, ideoloških, etičkih, biologističkih, psihologističkih, nacionalno romantičarskih, mehanicističkih i drugih primjesa.Kelzen hoće da očisti pravo od pomenutih primjesa i da stvori čistu teoriju prava bez ikakvih upliva drugih nauka. Takva Kelzenova čista teorija prava ostaje logički „de facto“, čisti destilat prava stvoren iz mješavine prirodnih kauzalnosti i različitih vrijednosnih sistema. Izbrisane su sve dotadašnje koordinate ukrštanja prava i drugih normativnih poredaka (etike, politike i dr.). Toj i takvoj destilaciji podliježe i sam pojam trebanja koje je očišćeno od moralnih, etičkih, ideoloških, političkih, religijskih i sličnih primjesa i utjecaja. Na kraju postupka nam se predstavlja kao bitak za sebe i po sebi, odnosno kao vrijednosna realnost, ali samo ovoga puta u smislu objektivnog suda vrijednosti. Kao krajnji rezultat čitavog ovoga logičko metodologijskog postupka proizilazi na kraju i kelzenov odgovor na pitanje „što, otkud, zašto i čemu pravo“?Kelzenova ontologijsko – logičko – gnoseologijska definicija pojma pravo kaže nam da: „ Juristička spoznaja postavlja pravo kao isključivi u sebe zatvoreni sistem, kao svijet za sebe. Unutar ovoga svijeta je besmisleno pitanje što je pravo, kao kao pitanje o specifičnoj definiciji, jer unutar ovog sistema nije ništa dato kao pravo. Sve je pravo. Jer samo ono regulira svoje sopstveno stvaranje, vlastitu egzistenciju i primjenu“.Pravo regulira i kada ne regulira. Sve je dopušteno što zakonom nije zabranjeno. Ovom vrstom spoznaje po Kelzenu obdaren je samo transcendentalni subjekt koji svojom nepristrasnošću doseže do znanstvene objektivnosti koja je svugdje ugrožena od strane subjektivnih interesa. Smisao je da pravo jeste regulacija interesa tj. oblik društvene samoregulacije, ali samo pravo kao stvarnost. Čista teorija ne smije bolovati od tih interesa, ako hoće i ako pretendira da kaže šta je pravo. Dakle razlikovati pravo kao stvarnost, od teorije odnosno znanosti o pravu. Kelzenov logičko metodologijski postupak uz prethodno istaknute ontologijske, logičke i spoznajne dimenzije, na kraju odlikuje još jedna posebna metodologijska karakteristika odnosno metoda fenomenologijske redukcije koja nas uvodi u fenomenološki „arche“ (praishodište), odnosno u samo ishodište pojma prava.

47

Kauzalnost i uračunavanje

Međusobna suprostavljenost prirodnog zakona i norme temeljno je polazište ili platforma Kelzenove konstrukcije čiste teorije prava. Pojam kauzalnosti je taj da se sve se dešava uzročno posljedičnom odnosu. Svaka je pojava posljedica nekog prethodnog uzroka i isrodobno uzrok neke naknadne pojave. Taj se ciklus kontinuirano obrće ili ponavlja. Taj princip kauzaliteta, kontinuiteta i kauzaliteta vrijedi za prirodne zakone. Ali sa obzirom na evidentnost da veoma često se događa da ponekada isti uzroci ne rezultiraju istim posljedicama, da iste posljedice mogu potjecati iz različitih uzroka, da neki uzroci ostaju bez posljedica. Upravo zbog toga Kelzen ubacuje u teorijsku igru svoje čiste teorije prava jedan pojam koji on naziva uračunavanje. Uračunavati može samo umsko – razumsko biće to jeste svjesno i savjesno stvorenje. Uračunavanje je za razliku od kauzalnocti normativni pojam .Sa pojmom uračunavanja stvari stoje sasvim drugačije nego sa pojmom kauzaliteta. Ovaj je pojam čisto normativnog karaktera. Pri njegovoj elaboraciji Kelzen u svome djelu „Odmazda i kauzalnost“ oslanja se i na izvjesna socijalno antropologijska pa čak i magijska iskustva pri razvoju spoznaje definirajući uračunavanje kao:„ Povezivanje dviju činjenica jednim stavom trebanja, kao onaj princip poretka različit po kauzalnosti koji se primjenjuje prilikom opisivanja nekog normativnog poretka kao uzajamnog odnosa ljudi“. Praveći razliku između principa kauzalnosti i principa uračunavanja Kelzen ukazuje i na njihovu funkcionalnu sličnost:„ Princip uračunavanja ima u pravnim stavovima sličnu funkciju kao princip kauzalnosti u prirodnim zakonima. Međutim to povezivanje ipak ima sasvim drugačije značenje pošto je uračunavanje uspostavljeno pravnim autoritetom. Normom propisanom aktom volje, dok je povezivanje uzroka i posljedice koje se iskazuje u prirodnom zakonu nezavisno od toga.“Kao što u prirodnim zakonima postoji tijesna veza između uzroka i posljedice tako u normativnom poretku postoji i bliska relacija između uračunavanja i odmazde. U primitivnim predhistorijskim društvima ne postoji razlika između prirode i ljudskog društva. Tu je naše poimanje prirode nedostupno, a time i neshvatljivo. To se ispoljava u odnosu naspram životinje. Životinja ima isti stepen kao i čovjek. U Indiji na primjer je i danas krava sveta životinja. U primitivnim društvima postoji i sistem totema i tabua. Totem je često životinja (orao, konj). Ponekad kao dio prirode ima veći značaj od čovjeka. Čovjek se sankcionira ako uvrijedi totem. Sistem tabua predstavlja sistem zabrana. Na primjer zabranjeno je proći a ne pokloniti se totemu itd.Kad se u takvim društvima dogodi neko zlo onda svi kažu da je neko učinio neko loše pa je odmazda uračunata u to što je on učinio, a ako se nešto dobro desi kaže se da je osoba učinila dobro pa mu se dobro dobrim vratilo.Princip uračunatosti je ustvari princip odgovornosti, ali to nije uzročno posljedični odnos nego normativni odnos. Dakle kao povezivanje dviju činjenica jednim stavom trebanja (desilo mu se, i to mu je trebalo da se desi).Odgovornost sa druge strane predstavlja spremnost na preuzimanje rizika.

48

Ovdje se postavlja pitanje uzročnosti, ali na drugi način, ali na drugi način, ne kao uitanje uzročnosti, nego kao pitanje uračunjivosti (svjesnosti).Pojam uzročnosti se supstituira pojmom uračunjivosti kao odgovornosti. Odgovornost, dakle uračunatost ovdje diskluzivno upućuje na postojanje izvjesnog transcendentalnog ili personificiranog autoriteta koji svojom voljom zapovjeda i uvjetuje.Kelzen je kantijanac, jer slijedi Kantovu filozofiju kategorijskih imperativa, oslobođenih svih interesa. Ali Kelzen se oslanja i na Hegela. Hegel u svojoj filozofiji prava metodom negativne dijalektike (dijalektike negativiteta) objašnjava i dokazuje da zločinac kršeći pravo „de facto“ priznaje pravo. Upravo zahvaljujući uračunjivosti, jer vršeći zločin zna šta ga čeka.

Hipoteza i hipotezis najviše heteronomne volje– Kelzenova transcendentalno logička konstrukcija osnovne norme –

Razlika između prirodnog zakona i norme, između prirodne i pravne stvarnosti transponirana na suptilniju teorijsku ravan očituje se u Kelzenovoj logici i filozofiji kao razlika između hipoteze i hipotezis. Nju kelzen stvara sa namjerom čvršćeg logičkog etabliranja ove ravni.Hipoteza je predpostavka, a ne premisa (jedan od sudova koji nas vodi ispravnom zaključivanju, ona je formalno logički pojam). Hipoteza je isključivo metodologijski pojam. Hipoteza je predpostavka svakog istraživanjima u prirodnim, a i mnogim društvenim naukama. Ta se predpostavka može po istraživačkom postupju dokazati kao istinita, objektivna i realna (moguća). Može da se ne dokaže nikako, ali onda je propalo istraživanje ( događa se kod loše postavljenih predpostavki). Također se može i osporiti odnosno oboriti što ponovo na kraju daje neki rezultat.Hipotezis je jedan drugi pojam. To jeste tvorevina Kelzena (uključujući i Adolfa Juliusa Merkela, Roberta Ferdrosa i dr.) To jeste predpostavka, ali za razliku od hipoteze, hipotezis predstavlja čistu logičku predpostavku koju nema potrebe dokazivati niti se ona može dokazati (pobiti), a logički stoji. Neki filozofi su tako dokazivali postojanje Boga, ili Božju egzistenciju. Za razliku od hipoteze, hipotezis je karakteristična samo i isključivo za jednu čistu znanost o pravu, odnosno čistu teoriju prava i označava logičku predpostavku koju ne treba niti je se može dokazati. Kao što je aksiom u formalnoj logici očigledna činjenica koju upravo zbog te činjenice ne treba

49

dokazivati, niti je se može dokazati tako je i hipotezis u čisto pravnoj logici jedna logička fikcija koja se može i koju je logički opravdano predpostaviti, ali se ne može niti je treba dokazivati. Svoju osnovnu normu Kelzen definira kao hipotezis, kao predpostavljenu hipotetičku normu koja se određuje prema materijalu koji treba obuhvatiti, kao i što se i materijal određuje prema toj predpostavljenoj normi. Riječ je o tome da je logično predpostaviti da po pravu uvijek jedni zapovijedaju, a drugi se pokoravaju. Ova predpostavka nije nužna, ona se ne mora ali se moža predpostaviti kao izraz neke osnovne, najviše, heteronomne volje (volje nekog transcendentalnog subjekta). Ona se dakle javlja u značenju transcendentalno logičke predpostavke pravne dogmatike pozitivnog prava, odnosno dogmatički shvaćenog normativizma. Ta predpostavka (fikcija), nekog prapočetka svakog normiranja jeste osnovna norma. U transcendentalno logičkom kao i u empirijskom smislu Kelzenov je metod i induktivnog i deduktivnog karaktera. Kelzen kaže: „ Kada ja pojedinačnu pravnu normu neke presude, upravnog akta ili pravnog posla svodim na opću normu zakona, zakona opet na još općenitiju normu ustava, a ustavne norme na poslijetku na jednu opću najvišu (osnovnu) normu koja predstavlja logički izvor, koja kao pravna hipoteza (hipotezis) uspostavlja ustavotvorni autoritet, onda sam dakako svjestan da ustav svoje istinski relevantno značenje uzima iz empirijskog akta volje, konstitutivnog autoriteta, baš kao što zakon svoje važenje uzima iz ustava, a svoju sadržinu iz fakta zakonske odluke, presuda svoje važenje iz zakona, a svoju sadržinu iz sudijskog akta volje.“ Tako se prema Kelzenu odvija logičko stvaranje prava iz prvobitne (osnovne) norme, tako empirijska cjelokupnost prava nalazi svoje opravdanje i svoje utočište u toj istoj prvobitnoj, predpostavljenoj ili osnovnoj normi.

JEDAN POKUŠAJ LOGIČKOG DEFINIRANJA POJMA PRAVO

Govoreći o normama po principu divizije smo diferencirali norme na solidarističke koje normu određuju kao pravilo međuljudskih odnosa i dogmatičko normativističke koje normu određuju kao zapovijed. Tako bi se mogle sortirati i definicije prava, ali ta definicija bi bija jeko skučena, pa će mo to u ovom slučaju izbjeći. Predočiti ćemo nekoliko definicija pojma prava.Čuveni suvremeni njemački pravni filozof Gustav Radbuh kaže da je pravo stvarnost (društvena činjenica), ali stvarnost koja teži nekoj vrijednosti. Ta vrijednost (vrijednosni ideal) kome teži pravo kao stvarnost jeste ideja pravde. Ovo je jedna tipična filozofsko aksiološka vrijednosna definicija.Čuveni francuski pravni filozof Aleksandar Kožev definira pravo na način fenomenološke dedukcije odnosno redukcije izvodeći ga iz pojma pravde. Pa je pravo izvjesni stepen realizacije pravde u određenom historijskom vremenu i historijskom društvu. Bliska logičkom pojmu pravde je definicija italijanskog filozofa Đorđa Delvekija. I Delvekio gleda na pravo kao stvarnost, ali kao stvarnost koja proizilazi iz pluraliteta

50

društvenih odnosa. Taj pluralitet može biti politički, interesni i drugi, ali njega filozofski Delvekio reducira na jednu formulu „Ja – Ti – On, – Mi – Vi – Oni“. To znači da se svi međusobno priznajemo u pravu. Belgijski filozof Haim Perelman također nastoji da deducira pojam prava iz pojma pravde, ali razlikujući pojmove pravde i prava, ali ne pravda po svaku cijenu i ubacuje u igru pravičnost kao pomoćno sredstvo pravde, da pravda ne dođe do izražaja u svoj svojoj rigidnosti.Engleski pravni teoretičar i filozof Herbert Hart čija bi se definicija mogla okarakterizirati kao normativistička, kaže da je pravo skup primarnih i sekundarnih normi. Hartov učenik, veliki američki pravni teoretičar i filozof Ronald Dvorkin apsolutizira pojam prava. Njegov je pojam prava apsolutiziran do te mjere da on kaže odprilike da je pravo naš jedini istinski apstraktni, ali apsolutni suveren. U pravu se rađamo i umiremo (primjer je upis i ispis iz matične knjige rođenih).

Logički pojam prava ili pravo kao osnovni pravni pojam

Logički pravo kao jedan strogo apstraktni pojam jeste „genus primus“ (vrhovni rodni pojam) za pojmove raznih grana prava – „genus proxsimus“ (izvedeni najbliži rodni pojam); pojam dakle na koji se svodi pojam svake pojedinačne grane prava, pa prema tome i sva pravna pravila ili norme. Njegove su temeljne oznake ili svojstva zajedničke svim samostalnim pravnim pravilima (normama) koja sačinjavaju pojedine grane prava, odnosno pozitivno pravo. Dakle definirali smo pojam prava po sadržaju i obimu.Pojam prava u ekstenzivnom smislu čini skup pravnih pravila (normi) koja sastavljaju pozitivno pravo i koja su objekti generalizacije u okviru pojmova pojedinih grana prava i zatim pojma prava kao genusa primus svih tih grana prava.

LOGIČKA TEORIJA ARGUMENTACIJE

Ono što je u logici pojam, sud, zaključak; ono što je u prirodnim pa i nekim društvenim naukama činjenica bilo da je ona logička ili materijalna u teoriji argumentacije jeste argument. Argument je razlog „ZA“ i razlog „PROTIV“ (argumentum pro et contra). Argumentacija (argumentativna teorija) je teorija koja se zasniva na obrazlaganju.

51

Argumentacija jeste obrazlaganje odnosno dio retorike (znanost govorništva) u kojemu subjekti iznose svoje razloge – argumente za opravdanje svojih stavova i za pobijanje stavova drugih subjekata u spornim pitanjima nastojeći uvjeriti ili nagovoriti jedni druge i uz to još i treće osobe u ispravnost svojih stavova i u neispravnost suprostavljenih stavova, a time onda i usmjeriti njihove odluke i ponašanja u određenom smjeru. Argumentacija je dakle, sredstvo utjecanja na ljudsko mišljenje i ponašanje i na taj način da se daju najbolji odgovori na pitanja što se postavljaju u spornim situacijama. Ona je uvijek odgovor na neki problem zbog čega se i kaže da je argumentacija problemski razložno mišljenje. U primjeru svakodnevnog životu sporimo se oko nečega, od kockanja, do političkih problema i njihovih razloga zašto da i zašto protiv. Postoje ključne riječi u teoriji argumentacije a to su: ispravno i neispravno; opravdano i neopravdano; dobro i loše; bolje i lošije itd. Ta vrsta obrazlaganja čini argumentaciju racionalnom odnosno razumnom. Pa se onda isvjesna djela ponašanja, stavovi, odluke itd..., određuju kao razumni ili nerazumni (racionalni odnosno neracionalni). Dakle ovo je i problem i pojam racia odnosno razuma. A šta je razum? Naravno da bi se bilo razuman prvi je uslov biti svjestan, ako smo svjesni onda možemo biti i samosvjesni, a ako smo samosvjesni onda smo svjesni ko, gdje i zašto smo uopće. Odgovor na ova pitanja nam ukazuje da je čovjek biće koje računa, proračunava, predviđa, uviđa itd...Dakle ovo predstavlja pojam racia u jednom psihološko – filozofskom, antropološko – fenomenološkom smislu.

Ali da li samo ovo predstavlja racio? Na primjer u ekonomiji racionalno ponašanje je sa što manjim utroškom energije i materijala proizvodnja što većih efekata. Zatim ako želimo da nam se nešto pojasni da bolje razumijemo dolazimo do jedne vrste ekonomije riječi odnosno racionalnost na nivou riječi to jeste sa što manje riječi kaže što više i što jače misli. Postoji u novije vrijeme, a i teorija argumentacije je isto tako kao grana retorike novija naučna disciplina, nešto što nazivamo onkomunikativnom ili argumentativnom komunikacijom. Pa naša sračunatost, proračunatost i racionalnost ne bi značila ništa da nije u odnosu u komunikaciji ili u relaciji sa njom (sa živom i neživom prirodom; sa prirodom i ljudskim društvom...). Komunikativna ili argumentativna teorija argumentacije jeste recionalno svojstvo stavova i odluka, ponašanja i djelovanja među ljudima, a koja se temelje na argumentima iznešenim u slobodnoj i ravnopravnoj diskusiji u kojoj su oni izloženi kritici, ali prema nekim proceduralnim pravilima. Racionalno je dakle za teoriju argumentacije samo ono što je valjano obrazloženo, Argumentacija daje valjanost, racionalnost i deskriptivnim i preskriptivnim, odnosno vrijednosnim i normativnim stavovima. U klasičnoj teoriji nauka nema razloga da vrijednostima, ona se bavi onim što jeste. Ali teorija argumentacije kaže da i vrijednosti imaju racionalnu osnovu jer samo racionalan čovjek može promisliti šta je za njega dobro i šta je loše, a što je ispravno i što neispravno. Argumentacija je dakle dio retorike umijeća (ars) govora, znanstvena disciplina uvjeravanja (ubjeđivanja) govorom i govorenjem. Umijeće govora podrazumijeva predhodno umijeće mišljenja, pa prema tome umijeće valjanog ispravnog mišljenja koje vodi umijeću izražavanja kao vještine (tehne) ubjeđivanja drugoga ili drugih u

52

vlastite stavove. Uvjeravanje ili ubjeđivanje se prvo vrši dokazivanjem (logos), vlastitim karakterom (ethos), pa i osjećanjima i emocijama (pathos). LOGOS → ETHOS → PATHOS. Govornik mora biti logičan, razborit, razložan i karakteran i to mu dopušta da kao ljudsko biće bude i emotivan, to jeste da zna kada treba dirnuti u osjećanja. Dakle retorički je prvi princip pravilno misliti, ali i pravilno govoriti i izražavati se.Sa stajališta historije retorike prvi su je zagovarali grčki sofisti. Pa su je onda razvijali Sokrat i Platon. Sokrat u svojoj majeutičkoj (porodiljskoj) vještini ne nudi odgovore već svojim studentima postavljajući pitanja, navodi ih na odgovore. Retorika i logička teorija argumentacije se onda započinje razvijati kao dijalektika (dia – logos → raz – govor (razlomljeni govor) onaj koji sluša ulazi u misao onoga ko govori). Traganje za istinom u dijalogu ide induktivnim putem (postavljanjem pitanja na pitanje itd), a ne deduktivnim. Deduktivni metod vodi ka kategoričkim i apodiktičkim sudovima, u odnosu na dijaloški metod koji vodi sudovima vjerojatnoće odnosno ka istini vjerojatnoće. Na tom planu se dijalektika razvijala i dobrim dijelom srednjeg vijeka, ali uvijek se postavljalo pitanje: „Da li je ona nauka“?, ako jeste: „O čemu je ona nauka i šta je njen predmet.“ Ona je predstavljana nauku o govoru (oratorstvu), to jeste govornička vještina. Gramatika u drugom slučaju jeste nauka i ima svoj predmet. Ali ona jeste i vještina ubjeđivanja i navođenja. Sa tih pozicija su retoriku – argumentativnu teoriju razvijali su Marko Porcije Kvintilijan, Ciceron, Ulpinijan i drugi.

Dijalektika kao osnov argumentativnog dokazivanja jeste logički redoslijed zasnovan na logici u Aristotelovom smislo. Odnosno to je postupak kojim se iz uvjetnih uvjerenja onoga što se većini ili pak samo mudrima čini istinitim, dolazi do zaključaka o onome najispravnijim. Ovdje nije riječ kako smo rekli ranije o deduktivnim sudovima koji vode apodiktičkim i kategoričkim zaključcima, nego o sudovima vjerojatne istine za koju se predpostavlja da će zahvaljujući ubjeđivanjem imati podršku većine.

Funkcije deskriptivnih i preskriptivnih sudovai definicija u teoriji argumentacija

– problem retorike –

Da li je retorika nauka? Naravno da jeste, ona se kao svojim predmetom bavi problemom govora. Ali da li ubjeđivanje može biti nauka, uvjeravanje, jer postoji i religijsko, političko i ideološko uvjeravanje. Dakle retorike jeste i nauka, jeste i vještina (tehnika) i umjeće (ars). U toj trihotomiji sa stajališta divizija kao logičkih pojmova, moglo bi se reći da se odvija čitav njen kontinuitet, ali supstancijalna osnova tog kontinuiteta jeste logika. Čitav srednjovjekovni obrazovni sustav se odvijao po sistemu „septem artes liberales“ ili sedam slobodnih vještina. Unutar njih je u startu vladala podjela na

53

tzv. „trivium“ i naknadno na dodatni kvadrivium (to bi značilo isto kao trhotomija i tetratomija.

Trivium: logika gramatika retorikaOvo bi trebalo imati preneseno značenje u smislu da nema retorike bez gramatike i logike.

Kvadrivium aritmetika geometrija astronomija muzika

Logika kao supstancijalna, strukturna osnova retorike, odnosno kao argumentativna teorija čini samu mogućnost retorike uzeli je mi ili kao nauku ili kao vještinu ili kao umijeće. Njen je osnov teorija argumentacije. Teorija argumentacije sa logičkog stajališta polazi od deskriptivnih i preskriptivnih funkcija sudova i definicija. Ako za deskriptivne sudove i definicije kažemo da su oni nužno istiniti, onda oni odgovaraju znanstvenoj spoznaji. Ako za preskriptivne sudove i definicije kažemo da oni nisu ni istiniti ni istiniti nužno, ali jesu svrsi shodno. Onda oni pripadaju normativnom područiju nauke o pravu, nauke o moralu (etici), politici ili ekonomiji.Deskriptivni sudovi i definicije sa spoznajnog stajališta kazuju nam što jeste, kako i zašto jeste. Preskriptivne definicije i sudovi kazuju nam međudim što treba, i kako treba da bide ili ne bude, ali nam kazuju racionalno.Međutim treba imati u vidu da se i u znanosti, prvo barem o predmetima čija suština još nije egzaktno spoznata služimo teorijom argumentacije. Isto tako da se retorika kao teorija argumentacije služi postupcima formalne logike i dostignućima znanstvene spoznaje. Ako je nešto naučno dokazano to ćemo koristiti kao argument i kao kontraargument u ubjeđivanju. Sa druge strane retorika ne raspolaže sa egzaktnim dokazima, ali se služi znanstvenim spoznajama koje moraju biti logički utemeljene. Tamo gdje nema do kraja izvedene egzaktne znanstvene spoznaje (npr. u društvenim naukama) služimo se teorijom logičke argumentacije. Prema tome znanost nam kazuje što jeste, kako i zašto jeste, a retorika nam kazuje što bi trebalo i kako bi trebalo, da je nešto od nečega bolje ili lošije, ispravnije ili neispravnije, opravdanije ili neopravdanije. Logička teorija argumentacije u retoričkoj argumentaciji stavlja na prvo mjesto formalno logička pravila i principe. Ispravna argumentacija može se zasnivati samo na formalno – logičkom načelu neproturiječnosti, ona mora poštivati formalno – logička pravila definiranja, divizije i klasifikacije, deduktivnog i induktivnog silogističkog zaključivanja.

Retorički silogizam kao način i oblik

54

logičkog argumentiranja

Svaki silogizam ima nužno najmanje dvije ispravne premise i jednu konkluziju. U pravnom silogizmu svaka premisa ima vrijednost iskaza da norma postoji. Retoričkom zaključivanju je za razliku od strogo deduktivnig kategoričkog ili apodiktičkog zaključivanja svojstveno da polazi barem od jedne vjerojatne (istina vjerojatnoće) silogističke premise i da dolazi do vjerojatnih i mogućih istina koje odgovaraju mijenju ili mišljenju većine ljudi ili barem da odgovaraju mišljenju onih mudrih (Aristotel ovo govori i u „Organonu“ i „Nikomahovoj etici“). Kao premise u retoričkom silogizmu se predpostavljaju uvažena, preovlađujuća ili vjerojatna mijenja koja mogu računati na prihvatanje, od strane svih ili barem od strane većine.Retorički silogizam se najčešće javlja u obliku entimema u kome je dovoljna samo jedna premisa, a druga premisa može i da izostane a da zaključak slijedi.Postoji čak i češće induktivni retorički silogizam. Na primjer prva premisa „svi govornici uvjeravaju, tako što kao dokaze navode primjere ili entimeme“. Druga premisa „jedni su govornici skloniji isticanju ili služenju primjerima, a drugi se govornici radije i češće služe entimemima. Zaključak je da govori koji se podkrijepljuju primjerima kao dokazima su uvjerljiviji, ali govori koji obiluju entimemima jesu dojmljiviji ili ostavljaju bolji utisak. Retoričko zaključivanje u moralnim, političkim i pravnim govorima izvodi se najčešće u obliku praktičkog silogizma, u kome su barem jedna premisa i zaključak preskriptivnog, dakle normativnog, svrstshodnog karaktera. Na primjer „hotimično ubojstvo se kažnjava smrtnom kaznom“, „ osoba X.Y. je hotimično ubila čovjeka“, zaključak je „osoba X.Y. treba biti kažnjena smrtnom kaznom“. I u prvoj premisi kao predispoziciji koja je opća i u zaključku postoji vrijednosni sud „treba“. A uračunavanje predstavlja odnos između dvaju činjenica povezanih nekim stavom trebanja (Kelzen).

Vrste i struktura argumentacije

-vrste retoričkog argumentativnog djelovanja-

Aristotel na prvom mjestu stavlja skupštinsko retoričko djelovanje koje on naziva i savjetodavnim. To se očituje u primjeru Atinske skupštine, gdje su Solon ili Perikle i drugi predlagali zakone. Morali su imati jaku argumentaciju da bi ubijedili skupštinu da prihvate zakone. Na drugom mjestu je sudska retorika ili govor na sudu. Poslije slijedi pohvalni govor ili takozvana epidaistička retorika, govori u slavu, hvalospjevi, pogrebni govori itd... To je jedna klasična primarna podjela. Sa druge strane u strukturi retoričkog djelovanja na prvom mjestu se navode razgovori, koji mogu biti službeni razgovori (debata, rasprava, razgovor na određenu temu). Na drugom mjestu se stavljaju kratki javni monolozi (uvodna riječ, uvodno izlaganje, na slijedećem mjestu se navode govori (pedagoški, sudski, politički itd...)

Struktura argumentacije

55

Na prvom mjestu je sporno pitanje i svrha argumentacije jer se uvijek argumentira radi nekog spora. Onda dolaze na drugom mjestu subjekti koji argumentiraju, zatim treći su subjekti koji slušaju argumente ili tzv. auditorijum. Potom slijede na četvrtom mjestu uvjeti argumentacije, koje znače prije svega logička, filozofska, znanstvena i kulturna sposobnost govornika, njegov autoritet, društveni ugled, uticaj, sala gdje govori i drugi uvjeti. Zatim slijede stavovi i argumwenti kao peti dio strukture. I na kreju pod brojem šest dolaze izvori argumenata ili toposi (mjesta). Ovdje ne govorimo sa stajališta logike argumentacije o toposu kao o mjestu, neko o toposima kao o općim mjestima bez kojih nema argumentacije. To su formalno logička pravila ubjeđivanja, široka teorijska kultura, pravda itd...

Argumentativni toposi u pravu

Opća mjesta na osnovu koje se može nešto argumentirati „pro et contra“ u pravu su:

- Topos dogme – u normativizmu je obilježen kao „dura lex, sed lex“, što znači „tvrd zakon, ali zakon“. To znači da je bolji bilo kakav zakon nego bezzakonje.

- Topos pravde- Argumentum a contrario – dokazivanje po suprotnosti- Argumentum a simile aut per analogia – argument zaključivanja po sličnosti ili po

analogiji (identičnosti)- Argumentum ad apsurdum – besmisleni argumenti (koje naravno treba dokazati)- Argumentum a minori ad maius – argumenti od manjeg ka većem. Pravna

kvalifikacija vezana za situaciju manjeg intenziteta vrijedi za istovrsnu situaciju većeg intenziteta (ako je zabranjeno nanošenje fizičke povreda, logična je zabrana ubojstva).

- Argumentum a maiori ad minus – argumenti od većeg ka manjem. Pravna kvalifikacija vezana za situaciju većeg intenziteta, odnosi se za situaciju manjeg intenziteta (ako je zabranjeno ubojstvo, logično je da će biti zabranjeno nanošenje fizičkih povreda koje mogu dovesti do smrtnog slučaja).

- Argument pravičnosti – ako je pravda po svaku cijenu, onda se pribjegava načelu pravičnosti kao humanističko etičkom načelu. Posebno o tome govori veliki belgijski filozof Haim Perelman.

- Argument autoriteta

56

Argumentativna pravna logika Haima Perelmana

Haim Perelman je suvremeni belgijski pravni filozof i teoretičar prava. Ostao je upamćen po svojem glavnom djelu „Pravo, moral i filozofija“. U ovom se djelu Perelman bavi filozofskim dimenzijama prava i morala i njihovog međusobnog odnosa. Srž ili pokus pitanja na kojima Pererlman gradi svoju teoriju jesu pitanja pravde i pravičnosti. Vrlo su specifični i vrlo raziđeni logički argumenti, uz pomoć kojih Perelman često brani načelo pravičnosti na račun principa pravde. Da bi to uspio Perelman se služi klasičnim definicijama pojma pravde, njihovom analizom i kritičkom opservacijom. Na tome kursu Perelman u kritici i analizi raznih teorija pravde dolazi do vlastitog gledišta u kojemu on ustanovljava određena pravila pravde. Pravda shvaćena u socijalnom i u pravnom smislu je jednakost. Prvo pravilo pravde je logički argumentirano i opravdano zahtjevati da se sa jednakima postupa jednako. Ako sa jednakima treba postupati jednako, onda je drugo pravilo da sa nejednakima treba nejednako postupati. Dalje je da sa sličnima treba postupati jednako, a sa različitima različito. Da li sa sličnima treba postupati jednako ili slično. Ovdje postavljamo pravdu pravila, da se može argumentirati da među sličnima postoje različiti, i da svojstveno tim razlikama, a adekvatno principima distributivne pravednosti postupamo na manje ili više sličan način. Ovo predstavlja Perelmanovu argumentativnu pravnu logiku odnosno retoriku. Perelmanova pravna logika je nova retorika po specifičnoj teoriji argumentacije (pravni govor).

METODOLOGIJA PRAVA

Na isti način kao što nismo mogli pristupiti problemima pravne logike bez formalne logike, nemožemo ni problematiku pravne metodologije razmatrati bez minimalnog uvoda u predmet metodologije uopće.Grčka riječ „methodos“ znači put (koji ima i besputica, put iznalaženja istine), postupak, način.Grčka riječ logos znači um, razum, govor itd....Dakle metodologija jeste znanost o načinu, putevima, postupcima, sredstvima za traganja za iznalaženje znanstvene istine.Sa tog stajališta se postavlja jedan niz pitanja. Ako je metodologija iznalaženje istine, šta bi onda predstavljala sama znanost, jer i znanost je vrsta iznalaženja istine? Da li je metodologija sama po sebi znanost ili je to zasebna znanost? Ako nema znanosti uopće, bez metodologije, da li je onda metodologija iznad ili ispred znanosti, da li je ona neka vrsta meta – nauke, da li se ona pozicionira sa one strane nauke, izvan ili iznad, ili ona transcendira nauku? Da li je metodologija isto što i nauka? Da li je metodologija nauka ili sluškinja nauci? I još milion drugih pitanja koja se tiču proučavanja i izučavanja metodologije uopće i koja ćemo u ovoj knjizi postupno, hronološki odgovarati.U srednjem vijeku je postojao jedan spor, borba za dominaciju između teologije i filozofije. U njemu je nažalost ili na sreću (kako za koga), preovladala teologija, pa je filozofija zvanično proglašena sluškinjom teologije. U našem slučaju je pitanje da li je metodologija sluškinja nauci, ili ona nauci određuje

57

putokaze? Da ne bi činili previše prijepora oko ovih pitanja metodologija predstavlja i jedno i drugo i treće.U prvom redu kao znanost ona je znanost o metodu. Pošto znanost o metodu određuje putokaze znanostima ona je i prethodnica nauci. Metodologija i slijedi svaku nauku u onom smislu da svaka nauka za sebe pored općih metodoloških postupaka, sredstava, tehnika koje joj daje metodologija izgrađuje samostalno svoje vlastite metode. U ovom smislu metodologija se na podjednak način odnosi i prema prirodnim i prema društvenim naukama. Ali svaka nauka dograđuje metodologiju, izgrađujući vlastite metodološke principe, postupke, sredstva, tehnike itd..., pa se u tome smislu može govoriti o metodologijama raznih znanosti, i sa tih pozicija i o metodologiji prava. Ali pravo je normirana propisana stvarnost, sastavljana iz ovlašćenja i obaveza i zbog toga ne smijemo upadati u zamku. U ovakvoj stvarnosti metodologija nema šta da traži. Kada govorimo o pravnoj metodologiji onda govorimo o metodologiji istraživanja u pravnim naukama.Ako je metodologija ovo rečeno, onda prije svega treba govoriti o odnosu metodologije sa filozofijom. Koji je to odnos i čime je on posredovan? Odnos metodologije i filozofije je posredovan logijom. Nema metodologije bez logike (poznavanja pojmova, sudova, zaključaka, divizija, definicija, klasifikacija itd...). Dakle doslovno metodologija predstavlja „mlađu sestru logike“, logika je znači filozofijska komponenta metodologije. Ako suzimo tu ravan, na uži opseg, pojmovnog značenja, postavlja se pitanje o metodologije, ne samo kao skupa sredstava, postupaka i tehnika istraživanja, nego kao i teorije spoznaje i saznanja. Teorija saznanja u filozofijskom smislu se naziva gnoseologija. Metodologija tijesno korespondira sa gnoseologijom, kao filozofijskom naukom koja se bavi mogućnostima i granicama naše ljudske spoznaje. To Kant razvija i u „Kritici čistog uma“ i u „Kritici rasudne snage“. Dokle sežu mogućnosti naše spoznaje ili može li se dokazati spoznaja Božije egzistencije? Može li se dokazati spoznaja stvari po sebi, a ne o sebi? Naša spoznaja razlučuje stvar po sebi i stvar o sebi. Stvar o sebi je spoznatljivija jer je ona stvar za nas. Da li je stvar po sebi onakva kakvom je mi percipiramo, doživljajemo i spoznajemo ili ona izgleda drugačije. Ali gnoseologija kao znanost spoznaje se bavi spoznajom uopće. Postoji i jedna grana gnoseologije, koju također smatramo filozofijskom disciplinom, ali koja se bavi mogućnostima, granicama, dometima i putevima naučne spoznaje. Ta se disciplina zove epistemologija(grč. epistheme-znanje), koja je u bukvalnom značenju znanost o znanju. Dakle ovo je grana filozofije koja se bavi granicama naučne spoznaje. Postoji nešto što se u filozofiji i drugim znanostima počelo razvijati tijekom XX stoljeća počelo razvijati da bi danas doživjelo svoju kulminaciju. To je scijentologija, ili filozofija nauke. Nadalje postoji opet nešto što se u filozofijskom načinu mišljenja zove heuristika. I heuristika bi se mogla smatrati jednom granom filozofije, bolje rečeno granom epistemologije. Ona nije neka sistematska znanost nego znanost o putevima dolaska do rezultata spoznaje. Postoji i hermeneutika, koja je također grana filozofije. Hermeneutika je zatvoren tip spoznaje u kojoj se stvar spoznaje po sebi. U kršćanskoj religiji se to naziva mileutika. Jer samo sveto pismo mogu tumačiti samo ljudi stručni za to (poglavari rimokatoličke crkve tumače bibliju, hafizi Kur'an itd...). Hafiz tumači Kur'an samo iz Kur'anskog teksta ne obazirući se na mišljenja drugih o tom tekstu. Na isti način u filozofiji hermeneutika tumači stvar iz same stvari. Ona je dakle jedna „posestrima“ metodologije.

58

Metodologija bi se mogla povezivati i sa drugim granama filozofije, ali ovo su najvažnije odrednice za svatanje metodologije kao znanosti, a ne njene sluškinje. Ali u odnosu reciprociteta sa znanosti, konstantno razvijajući svoje metode kao što radi i pravna znanost. Sve one doprinose razvitku metodologije kao jedne visoko disperzivne nauke.

Metodi, tehnike i postupci naučnog istraživanja

Naučno istraživanje je jedan složen proces mentalnih aktivnosti, koji je često puta povezan i sa fizičkim aktivnostima, posebno je to izraženo u prirodnim naukama, ali nijedno istraživanje nije nasumičan, već složen proces koji zahtjeva niz puteva, postupaka, sredstava itd... kao komponenti metodologije.Prvo jeste urvrđivanje predmeta i cilja istraživanja tj. šta se istražuje. Predmet i cilj istražeivanja se mora okvirno odrediti. Poslije slijedi predpostavka da li to istraživanje vrijedi ili ne vrijedi. Npr istraživanje odnosa nataliteta i mortaliteta je uvijek važno. Dakle moramo imati jednu predodžbu o mogućim rezultatima tog istraživanja. To se zove generalna hipoteza, koja je često potpomognuta nizom kolateralnih (razrađujućih) hipoteza. Ako imamo ovo dvoje onda imamo sve uvijete da pristupimo tehnikama i postupcima istraživanja, koje u metodologiji nazivamo metodom prikupljanja podataka i činjenica.

1. Metod promatranja ili posmatranja.2. Postupak ili metod anketiranja3. Metod upitnika4. Metod intervjua5. Metod eksperimenta6. Metod upoređivanja

Ovo bi bile tehnike prikupljanja naučno relevantnih podataka i činjenica. Ako prikupimo sve podatke i činjenice onda se vrši deskripcija ili opisivanje. Kada izvržimo deskripciju, radi sigurnosti provjeravamo čitav postupak. Ukoliko se činjenice, podaci i dokazi podudaraju sa našom generalnom predpostavkom, tu postoji odnos izvjesnosti, analogije činjenica i predpostavki, do čega smo došli metodom provjere čitavog postupka, onda pristupamo naučnom zaključivanju. Naučni zaključak nije ništa drugo do naučni zakon.Ova vrsta istraživanja se najviše primjenjuje u empirijskim istraživanjima. Ono što su u empirijskom istraživanju činjenice, u terorijskom istraživanju su argumenti, tj. dokazivanje razlozima za i protiv. Ali čitav ovaj postupak i dalje važi. Na isti način kao što se empirijski podaci prikupljaju na terenu, ovdje se argumenti pronalaze po raznim literaturama.Ako krenemo pojedinačno govoriti o svakom od ovih problema npr. promatranje je audio vizualni odnos istraživača prema predmetu, pojavi ili događaju koji se istražuje. To promatranje podrazumjeva prvo broj učesnika. Promatranje može biti i neposredno. Anketiranje je jedan najčešće korišteni metod i tehnika istraživanja (većinom je u obliku je spiska piranja). Formulcaija pitanja u anketi je veoma bitna, jer neože se na

59

pogrešno pitanje dati odgovor. Ali bez obzira na pouzdanost koja izvire iz oslanjanja na iskrenost onih koje anketiramo, a iskrenost potiče iz anonimnosti. Postoji strašna opasnost anketarske greške koja je najčešće greška anketara, koja se ponovo multiplicira, radi jednog problema, a to je da li anketar zna na pravi način postaviti pitanje kako treba, ili npr. ne znanje sabiranja pozitivnih ili negativnih odgovora i njihovo dovođenje u relaciju, zatim može biti i ispitanikova greška u neznanju da odgovori na pitanje. Slično anketiranju je i upitnik koji predstavlja pismeno formuliranja pitanja, koja za razliku od ankete mogu biti i šira, mogu eksplicirati nešto..., ali ni u jednom slučaju ne smiju biti sugestivna, tj. da navode ispitanika na odgovor. Prednost upitnika je što se mogu poslati poštom, i da se ponovo odgovori pošalju poštom nazad. Poseban slučaj je sa intervjuom. On je prilično pouzdana tehnika jer se obično događa licem u lice između ispitivača i ispitanika. Ali su nedostaci jer je taj postupak dokazivanja izložen subjektivnim manama ispitanika. Intervjui se mogu raditi i u masi, primjer toga je konferencija za štampu. Mora se voditi računa o detaljima. Ne samo voditi široke teorijske kulture, nego treba se znati šta se pita da bi se dobio pravi odgovor. Treba se voditi jedna opća kultura da se ispitanik ne uvrijedi. Eksperiment sa druge strane se provodi najviše u empirijskim naukama, pa se postavlja pitanje da li je moguće eksperimentirati u društvenim naukama. To se najčešće naziva laboratorijskim eksperimentom koji se primjenjuje u prirodnim naukama. U društvenim naukama se on može napraviti na slijedeći način. Određeni broj osoba se zatvori u jednu prostoriju, sa dostupnim životnim potrepštinama. Oduzmu se sve vrste dotoka informacija i promatra se njihovo ponašanje. Poslije se izazove vještačka promjena plasirajući informaciju sa određenim sadržajem među ispitanike. Potom se promatra njihova reakcija na tu informaciju i donose se zaključci na nivou kako bi se ponašali i drugi ispitanici njihove generacije da je ta informacija uistinu tačna. Eksperiment je zapravo vještački simulirana pojava (koja se naravno može i upotrijebiti i u društvenim naukama) izazvana namjerno da bi se uz pomoć nje spoznalo kako bi se to događalo u prirodi. Znanstvenik prati te pojave po njihovoj učestalosti, sinhronizaciji, principu kauzaniteta, sličnostima i razlikama itd... Eksperimentira se i iz nevolje, kao u primjeru bosanskohercegovačkih hirurga za vrijeme rata koji su izmislili fiksator, kada je bilo masivnih lomova ekstremiteta na najrazličitije i najteže moguće načine. U teorijskom istraživanju filozofskih tekstova se na prvom mjestu zahtjeva odnos metodologije sa epistemologijom, heuristikom, hermeneutikom. U filozofskiom tekstu veoma često smo prisiljeni da ga sami tumačimo i tražimo značenja riječi, rečenica, pasusa itd... Epistemologija postavlja teške zahtjeve pred metodologiju. Razlog tome je epistemološki strah koji dovodi do metodičke sumnje. Da li postoje same metode, čemu metode ako ne bude neku objektivnu istinu, ili ako su istraživanja namještena. Moraju postojati snažni i zahtjevni metodi koji se prije svega odnose na nekoliko temeljnih principa od kojih je jedan objektivnost. Objektivnost znači u epistemološko – metodološkom kontekstu znači da rezultati našeg istraživanja odgovaraju društvenoj stvarnosti, da su u najmanju ruku identične toj stvarnosti. Taj apsolutni identidet rezultata našeg istraživanja o stvarnosti i te stvarnosti se mogu u nekoj relativnoj mjeri postići u empirijskim istraživanjima. Ali u teorijskim istraživanjima principom argumentacije se donose sudovi vjerojatnoće. Iz vjerojatnih hipoteza (čak jedne hipoteze) proizilazi vjerojatan zaključak.

60

Sa logičko – filozofsko – metodološkog stajališta nema objektivnosti bez provjerljivosti. Ne možemo reći da je nešto objektivno, dok nešto utvrdimo i ne provjerimo. Tačnost sa druge strane znači da se dobiveni rezultati u poređenju sa rezultatima drugih istraživača pokazuju identični i uz to da i oni odgovaraju stvarnosti. Kod preciznosti se gledana precizan izbor tehnika, postupaka, sredstava i rd. Njihovo precizno i dosljedno provođenje i pridržavanje. I posebno se gleda na preciznu definiciju pojmova i rezultata. To se u nauci zive operacionalno definiranje pojmova. Ako u neučnom etnološkom istraživanju kažemo narod. To jeste neki pojam. Njima se istražuje određeni narod odnosno nacija. Time smo suzili pojam. U daljem sužavanju pojma sužavamo ga regionalno, etnološki i običajno. Dakle operacionalno definiranje pojmova je prvi zahtjev naučne preciznosti. Takvo provedeno istraživanje uz pomoć svih ovih postupaka, tehnika, metoda i načina nas vodi naučnom zaključivanju. U logici postoji aksiomatska istina. To jeste da aksiomi kao istine su očigledne i po sebi jasne da nema potrebe za njihovim dokazivanjem, niti se oni mogu dokazati. Aksiomi kao nepobitne istine se ne mogu ni iz čega izvesti. Ali šta se može izvesti iz aksioma, teorema itd... Ako kažemo ugao, ne treba nikome to dokazivati, jer smo jednostavno tom riječi dokazali to „nešto“, ali iz više uglova izvodimo geometrijske slike. To još nisu teoreme, ali ako kažemo da „kvadrat nad hipotenuzom, je jednak zbitu kvadrata nad katetama“, govorimo o teoremi. Iz kvadrata, iz trougla i ostalih slika, se može izvesti čitava trigonometrija kao skup teorema. Sve trigonometrije čine teoriju koja se zove geometrija. Ono što u logici zovemo aksiom, u metodologiji se naziva postulat (postolje, platforma na kojoj se rade teoreme i teorije). U revertiranoj formi postupci dedukcije (opće ka pojedinačnom) i indukcije (pojedinačno ka općem) bi se zvali, od konkretnog ka apstraktnom i obratno. Ono što je nastalo uopćavanjem jeste naučni zakon. Kao najviši nivo uopćavanja od kojeg se sve može subsumirati (npr pravni zakon). Time nije problem riješen jer je naučno istraživanje veoma zahtjevan posao i kao takav istraživanje jeste planski posao. To podrazumjeva čitav niz komponenti. Drugo zahtjeva određena sredstva, ta sredstva zahtjevaju novac. Potom dolazi planiranje prostora i vremena istraživanja. Sa te strane se može govoriti o drugoj dimenziji tog planskog istraživanja. Tu se govori o „ad hoc“ istraživanja ili takozvanim „panel“ istraživanjima. Postoje i kratkoročna istraživanja (mjesečna, višemjesečna, godišnja), srednjoročna istraživanja (par godina), dugoročna istraživanja (više decenija).Kažemo da je nauka neutralan pojam, da je ne ocjenjujemo vrijednosno. A kada bi nauka bila pristrasna ne bi bilo istinitosti itd... Ali mi ne govorimo o vrijednosti u tome smislu, nego o vrijednosti nauke po sebi kao nauke, kao što je istina vrijedna sama po sebi. Iz te vrijednosti nauke po sebi kao nauke proizilazi društvena vrijednost ili korisnosti nauke jer nema progresa bez razvitka nauke. Sa te platforme govorimo o naučnoj strategiji koja predstavlja dugoročno planiranje razvitka nauke i ciljeva nauke, kao i njenih sredstava. Razvitak nauke predstavlja strateško pitanje razvitka svakog društva. Metodologija prava je dio opće metodologije, a zapravo specifična grana metodologije društvenih nauka. To znači da se metodologija prava u svojim istraživanjima koristi velikim dijelom (metodi, postupci, tehnike itd...) metodologije društvenih nauka. Trebamo imati u vidu činjenicu da pravo nije nauka, već pravo je stvarnost, jedan od dominantnih dijelova društvene stvarnosti. Pravna stvarnost kao heteronomna volja

61

određuje kako ćemo se ponašati. Mi govorimo ovdje o metodologiji izučavanja prava. Govorimo o metodima jedne specifične nauke koja se naziva pravna nauka. Po Kelzenu ona nije metodologija prava kao stvarnosti, nego metodologije tj. postupci, putevi i sredstva kojima se služi svaka nauka koja istražuje pravo od filozofije prava preko teorije prava do sociologije prava. Samo ove tri grane se koriste općim metodološkim sredstvima. Ali svaka razvija svoje specifične metode koje nema u drugim naukama, ali oni doprinose razvitku kao nauke uopće.U metodologiji prava koja je velikim dijelom sociološka metodologija nije bezvrijedno istražiti i ustanoviti zašto se jedan zakon u nekoj zemlji poštuje 70%, a drugi 10%. Da li je to zbog mentaliteta ljudi, zbog kazni ili uvjeta u kojima se taj zakon primjenjuje. To su itekako važna istraživanja, ali to je pravna nauka odnosno sociologija prava, a ne pravna stvarnost. To je izvanjska opservacija fenomena prava kao stvarnosti, a ne njegovo promatranje iznutra i ne tumačenje zakona i zakonskog teksta, nego zašto se taj zakon poštuje, a drugi ne poštuje. Ovdje dolazi posebno do izražaja odnosi metodologije ne samo sa epistemologijom i gnoseologijom, nego sa daleko širim spektrom u filozofijskim disciplinama, sa aksiologijom (grč. aksios – vrijednost; i logos – nauka) koja predstavlja nauku o vrijednostima. Stoljećima traju sporovi o tome da li se može ustanoviti jedna logika odnosno metodologija vrijednosti, ako vrijednosti pripadaju u sferu subjektiviteta. Naravno da mogu, ali se ne mogu ustanoviti na način formalne ili matematičke logike na način stroge egzaktnosti. Ako je vrijednost života prva vrijednost onda je to aksiomatska vrijednos, i ona mora biti posvećena i pravu i teoriji ili znanosti o pravu. Ako je mir među najvećim vrijednostima, nikome ne treba dokazivati vrijednosti mira. Dakle može se ustanoviti jedna logika i metodologija vrijednosti, ali to je u pravu stvar argumentativne teorije i argumentativne metodologije (argumentativnog izvođenja slijeda stvari). Mi kažemo da su stvarnost i vrijednost barem u Kelzenovom, a i u inače daleko širem smislu nespojive tj. da se iz onoga što jeste ne može izvesti sve ono što treba. Ali ipak u vrijednosnom smislu postoje dva pojma „de lege lata“ – postojeće pravo, pravo onakvo kakvo jeste, ali pravo nije savršen pojam, bez njega se samo ne može. Zato uvijek postoji redpostavka nekog boljeg budućeg naprednijeg prava „de lege ferenda“. U metodologiji pravne znanosti postoji jedna disperzija pristupa, koja je vrijednost opće metodologije i specifičnih znanosti koje imaju upliva u pravo, koje doprinose i razvitku specifičnih metoda pravne znanosti. Opći metodi kojima se služi sociologija vodi ka stvaranju sociološkog metoda u izučavanju prava. To je jedan izvanjski odnos teoretičara istraživača prema pravnoj stvarnosti, da takvi i takvi zakoni proizvode željene ili ne željene posljedice, da se u toj i toj mjeri primjenjuju ili ne primjenjuju itd... Pravo, teorija prava, i pravna stvarnost imaju svoj specifičan i poseban zaseban jezik. Način pristupanja pravnoj stvarnosti iz tog ugla obrađuje lingvistički metod u pravu. Sva teorija strukture društva započinje strukturom jezika. Koja je to razmjena riječi u pravu? To su riječi „obaveza i ovlašćenje“ koje se nalaze u pravnom leksikonu. Struktura pravnog jezika nije ista kao struktura npr. književnog jezika ili jezika medicine. Pravni jezik je rigidan, suhoparan, skučen jezik, ali zato veoma određen i precizan koji ne ostavlja šanse za dvoumice. Logično je da postoji i metod istraživanja u pravnoj nauci koji se naziva i logički. Ako je pravo normativna stvarnost i ako je svaka znanost o pravu normativna znanost, onda u okviru svih takvih normativnih

62

znanosti se razvija i jedan specifičan metod koji nazivamo dogmatsko – normativistički metod. O kome će kasnije biti riječi.

Etičko kulturne vrijednosti

U klasičnoj pozitivističkoj i dogmatičkoj teoriji se pravi jedan nepremostivi jaz između stvarnosti i vrijednosti. U aksiologiji koja nije dogmatička ni pozitivistička, u sociologiji također koja je normativna nauka, nema tog jaza, „jeste“ i „treba“ se sastaju u toj definiciji. Vrijednost je konkretni susret u društvo onoga što jeste i onoga što treba. Pa iz toga proizilazi da ono što jeste, tako i treba da bude. Iz toga spoja sve vrijednosti su vrijednosti koje su trebale da budu i takvim su se iskazale. U jednom konkretnom društvu postoje stanovite moralne vrijednosti građene na običaju, tradiciji i kulturi i drugim osnovama. Te vrijednosti su onaj supstancijalni element koje to društvo čini onakvim kakvo jeste. Te vrijednosti znače za nas da se ne može pristupiti istraživanju jednog društva ako mu se ne zna vrijednosna struktura tj. jesu li u tome društvu primarne moralne, materijalne, političke, ideološke ili religijske vrijednosti. Sa toga stajališta se i društva diferenciraju na teokratske, demokratske, totalitarne i druge režime. U prvom planu što zanima sociološki metod jeste kako su te vrijednosti nastale, kako se one reflektiraju na društvo, kako one nestaju jer su one vrijednosne kategorije. Porijeklo vrijednosti je njihova refleksija na strukturu. Struktura vrijednosti su činjenice, pretpostavke i argumenti koje te vrijednosti podrazumijevaju. Proučavanje posljedica djelovanja pojedinaca i grupa unutar datog sistema vrijednosti znači da su vrijednosti prije svega subjektivna stvar, ali itekako se tiču društvenih odnosa. U staroj Grčkoj je postojao jedan moralni zakon i ako se pojedinac ogriješi o običaje polisa on je protjeran iz zajednice, a pošto van zajednice mogu opstati samo životinje i bogovi, taj egzorcirani čovjek je smatran živoinjom. To je bila teža kazna nego smrt. To znači iskakanje iz strukture ili iz sistema vrijednosti. Sanas u kontekstu pluralizacije vlada i pluralizam vrijednosti. Posljedice koje bi u društveni život unijele promjene u strukturi vrijednosti su velike. Na konkretnijem društveno – povijesnom planu to uznači da su vrijednosti povijesno ustanovljene. To znači na primjer da je običajno pravo stvorilo pozitivno pravo koje negira običaje, ali u nedostatku pravnih pravila sudi se po starim običajima.

Historiografski metod u pravu

Etimološko – filološko značenje riječi povijest je „vijest po vijest“ tj. stvaranje jedne historije našeg znanja. Dakle historija ili povijest nije prošlost, nije historija samo ono što je bilo jer mnogo toga će se jednostavno ponoviti. Historija jeste i prošlost i sadašnjost i budućnost. Do nas je što mi ne znamo značenje pojmova i što mi pod historijom podrazumjevamo historijografiju (hitorijsko zapisivanje). To nema logike jer historija ima svoju logiku koja je nama unaprijed nepoznata. Prepoznatljiva je tek „post festum“. Historiju možemo kao prošlost samo shvatiti logički. Historiografski metod polazi od historijskih izvora. Za svaki taj izvor sa obzirom na njegovu prirodu

63

se razvijaju i diferenciraju raličite historijske posebne znanosti. Paleografija na primjer se bavi izučavanjem historijskih pisanih dokumenata. Sigilografija sa druge strane proučava pečate vladara i drugih kroz historiju. zatim postoji heraldika, koja predstavlja nauku o grbovima, filologija predstavlja nauku o razvitku jezika itd... Historiografski metod se svodi na dva osnovna metodološka postulata, a to su metod historijske analize i metod historijske sinteze. Specifično je to da se historijska analiza nikad ne vrši paralelno sa događajem. Događaj se može opisat, ali se ne može analizirati u isto vrijeme. Analiza se uvijek vrši sa neke historijske distance. Sinteza je zapravo cjelokupna historija. Ona podrazumjeva analizu npr. ekonomsku analizu, obrazovanje, politiku, kulturu itd... neke države u određenoj vremenskoj eri.

Sociološko – pravna metodologija

Sociološki metod u pravu je opći metod socioloških istraživanja, ali taj opći sociološki metod primjenjen na pravo, odnosno još operacionalnije, primjenjen na pravnu stvarnost kao realitet društvenih odnosa. Pravo je jedan od dominantnih oblika društvenog odnosa. Ako sociologija predstavlja najopćenitiju nauku o društvu, a pravo jedan dio te društvene stvarnostI onda se sociologija mora baviti i pravnom stvarnošću, kao što se bavi sa kulturnom, religijskom, političkom i drugim stvarnostima. Dakle predmet njene opservacije mora biti i pravo kao stvarnost. Onda bi metodski postupci i postavke sociologije prava bili one postavke i postupci kojima se inače služi sociologija. Te postavke i postupci moraju biti primjenjeni na pravnu stvarnost. Društvena stvarnost je konstituirana strukturalno, pravna stvarnost je jedan od izraza te strukture. Postavlja se pitanje čime bi se sociološki metod u pravu trebao baviti? Ako su po principu divizije pravna stvarnost tretira na dvije primarne oblasti a to su pravni poredak i pravni sistem. Onda se sociologija prava mora sa svojim metodama usmjeriti na ta dva područija. Pravni poredak iz toga se definira kao poredak odnosa između ljudi koji je nametnut pravom. Prva dimenzija toga poretka je da se osigura mir, sigurnost, stabilnost itd...

Postavci sociološkog metoda

Postavci sociološkog metoda su opće postavke sociološke znanosti, pa se prema tome i opći metodi sociološke znanosti odnose na metode proučavanje prava. Opće postavke sociološkog metoda izviru iz općih socioloških teorija i kako se te teorije međusobno diferenciraju na strukturalističke, psihologističke, mehanicističke itd..., tako se svestrano njima određuju i postavke sociološkog metoda u pravu prama odgovarajućim područijima istraživanja pravne stvarnosti. Globalno sociološke teorije iz kojih izviru postavke sociološkog metoda mogu se razvrstati u dvije osnovne skupine koje smo principom divizije klasificiraju u dvije osnovne skupine. S jedne strane razlikujemo tzv. konsenzualističke ili konsenzualne teorije, a sa druge strane, tzv konfliktne teorije. Mada je teško napraviti striktnu distinkciju između ovih dvaju skupina odnosa prema pravu, one se u osnovi razlikuju u svojoj suštini.

64

Konsenzualističke teorije prava su u prvom redu solodarističke teorije koje gledaju na pravo kao spontanu povjesnu i društvenu pojavu. Ove teorije odbijaju i svaku pomisao na pravo kao sistem bilo koje ili bilo čije pa tako i državne prinuda. Za njih je pravo izraz historijskog spontaniteta, manifestacija dubinskih slojeva ljudskog međusobnog odnošenja. Kao tipični predstavnici konsenzualnih teorija ističu se Emil Durkem, Leon Digi, Emanuel Levi, Eugen Elrih, Moris Oriu sa specifičnim različitostima od autora do autora. Tako primjerice Dirkemova solodaristička teorija, polazi od ekonomističkih aspekata (društvena podjela rada), dok njegov sljedbenik Leon Digi inzistira na različitim historijskim formama solidarnosti. Eugen Elrih u ovom kontekstu smatra primarnim psihologističke elemente, dok Moris Oriu razvitak prava promatra kroz povijesni razvitak institucija, ali ne institucija u formalnom smislu, nego institucija kao formiranih načina ponašanja. Za razliku od konsenzualnih konfliktne teorije prava pristupaju pravu iz drugih osnova. Osnovi konflikata određuju se i kvalificiraju kao klasni konflikti, konflikti između naroda i nacija, konflikti između društvenih grupa. Npr. na klasnim konfliktima inzistira marksistička teorija prava za koju pravo kao u ostalom i država jeste rezultat klasnih borbi. U ovim se teorijamapravo tretira kao izraz volje vladajuće klase, a država kao instrument za ostvarivanje vlasti te klase. Drugačije gledište na pravo kao izraz konflikta društvenih odnosa je gledište Ludviga Gumploviča. Kao što je za Marksa čitava povijest čovječanstva povijest klasnih borbi, tako je za Ludviga Gumploviča čitava povijest čovječanstva povijest sukoba. Od plemenskih sukoba do sukoba između nacija, naroda i država. U osnovi Gumplovičeve teorije, u njenom „izascenu“ skriva se teorija Roberta Markusa o neminovnosti rata kao prirodne selekcij ljudske vrste. Jer naprosto da se ratom ne smanjuje populacija na zemlji zemlja bi bila nedovoljan prostor. Bez obzira na ove i slične razlike i uže specifičnosti konsenzualnih i konfliktnih teorija društva, one se ipak mogu podvesti pod neki zajednički nazivnik. Dakle imaju neke zajedničke osobine. Zajednička crta svih tih teorija je da tretiraju pravo na jedan historističan način. Bez obzira na sve razlike teorije oduvijek gledaju na pravo kao na povijest kulturno civilizacijskog poretka. Druga bitna značajka svih ovih teorija jeste da dovode pojam prava u spregu sa materijalnom (ekonomskom) osnovom društva. Sve ove teorije smještene unutar odgovarajućeg kulturnog konteksta, i da je za sve njih pravo rezultanta ili manifestacija kulture za to društvo. U većini ovi teorija pravo se tretira kao izraz regulacije društvenih odnosa u svim procesima, ali se na tom planu pojavljuju različite tendencije. S jedne strane pravo je oblik samoregulacije društvenih odnosa (solidarističke, konsenzualne teorije). Sa druge strane, odnosno u konfliktnim teorijama pravo se javlja kao izraz manifestacije sile, snage autoriteta (zakonodavnog) i njegove volje. Pravo prema ovim teorijama stvara onaj koji ima mogućnost i snagu da ga ostvaruje. Sociološki metod posebno u pravu zahtjeva strihtnu operacionalizaciju pojmova, jer je i samo pravo pojmovno racionalno, zahtjeva i promatranje, podrazumjeva anketiranje, upitnik pa čak i eksperiment. Ali je važnija iskustvena evidencija.

Funkcije sociološkog metoda

65

Prvo pitanje koje se postavlja jeste: „Koje odnose u društvu treba pravno normirati, a koje ne“? Kako zakonska norma o npr. jednakopravnosti spolova utiče na smanjivanje nasilja u porodici? Do koje mjere se neke stvari mogu normirati? I mnoga druga pitanja. Činioci koji utiču pozitivno i negativno na ostvarivanje normativnog sistema, zavise od karaktera normativnog sistema do našeg subjektivnog karaktera. Pravne činjenice važne za nastanak ili prestanak važenja pravne norme. Društvene okolnosti koje utječu pozitivno ili negativno na volju tvoraca pravnih akata. Na ove činjenice nadovezuju se dodatne koje na direktan ili indirektan način opredjeljuju vrste prava, vrste društvenih odnosa, sistem vrednovanja. Društvene funkcije pravne normativnosti, da li su one regulativne, restriktivne, stimulativne ili destimulativne? Postoji još metoda osim sociološkog, ali se sociološki metod bavi pravom kao društvenom stvarnošću na temeljit način i to opservirajući je izvana. Sociologiju ne zanima kakav je pravni pristup, nego kako se on manifestira na društvene odnose i kako se reflektira na stanovnike. Izvlači se zaključak da je sociološki metod kao primarni metod, jedna temeljna osnova za razvitak svih drugih metoda u pravu. Od linvističkog do aksiološkog, od aksiološkog do dogmatskog, pa da svi oni zajedno imaju neku zajedničku unutarnju logiku.

66