Katedra za zdravstvenu psihologiju Zdravstveno veleučilište u Zagrebu

Nastavni tekstovi iz metodologije

Za kolegije: Metode istraživanja u fizioterapiji Osnove istraživačkog rada u sestrinstvu Osnove istraživanja i statistike Osnove zdravstvene statistike

Zagreb, 2005.

Tekstove pripremili:

Dr. sc. Mirna Kostović Srzentić

Dr. sc. Damir Lučanin

Olivera Petrak, prof.

Katedra za zdravstvenu psihologiju

Zdravstveno veleučilište

Mlinarska 38

Zagreb, listopad 2005.

Zadnje promjene unesene u lipnju 2017.

SADRŽAJ

OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU 1

PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA 11

MJERNE SKALE 22

KARAKTERISTIKE MJERNOG POSTUPKA 26

METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA 29

POSTAVLJANJE PITANJA KAO METODA

PRIKUPLJANJA PODATAKA 30

OPAŽANJE 37

PISANJE I PREZENTIRANJE IZVJEŠTAJA 42

PRILOG 1 – PRIMJERI PITANJA ZA USMENI ISPIT 45

1

OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU

UVOD

Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih i

psiholoških promjena toliko je kompleksno da odolijeva potpunom razumijevanju

svijeta u kojem se nalazimo. U našim svakodnevnim, privatnim životima, i u svom

poslu, težimo pronaći smisao u našem iskustvu, pokušavamo naći pravilnosti i

predvidjeti događaje u budućnosti. Znanstveni istraživači, slično tome, nastoje

razumjeti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave. Znanstvenik ipak tom zadatku

prilazi na način koji je mnogo određeniji i sistematičniji nego načini kojima se služimo

u svakodnevnim naporima da riješimo određeni problem. Znanstvena metoda uključuje

formalne primjene sustavnih, logičkih procedura koje nas vode u istraživanju nekog

fenomena. Sve znanosti, bez obzira na razlike u sadržaju i primjeni specijaliziranih

tehnika, imaju jednaki opći pristup u dolaženju do spoznaja i razumijevanju pojava.

Znanstveno istraživanje je "sustavno, kontrolirano, empirijsko i kritičko

istraživanje hipotetskih postavki o pretpostavljenim odnosima između prirodnih

fenomena" (Kerlinger, 1973; prema Polit i Hungler, 1987). Obilježja znanstvenog

istraživanja su red, kontrola, empirizam i generalizacija. Sustavnost znanstvenog

pristupa ogleda se u postojanju pravila pri definiranju problema, oblikovanju nacrta

istraživanja, prikupljanju podataka i rješavanju problema. Istraživač prolazi kroz niz

faza prema unaprijed postavljenom planu djelovanja. Kontrola istraživačkog postupka

podrazumijeva uređivanje uvjeta istraživanja na način kojim se onemogućuje djelovanje

čimbenika koji unose zbrku, i koji mogu neplanirano djelovati na rezultate. To su tzv.

nesistematski varijabilni faktori, a to su svi faktori koji pri mjerenju ili opažanju neke

pojave utječu na veličinu dobivene vrijednosti, a njihovo djelovanje je slučajno. Ti su

faktori potencijalne nezavisne varijable, to su svi oni za koje se zna ili se može

pretpostaviti da mimo nezavisne varijable mogu djelovati na zavisnu varijablu. Postupci

za njihovo detektiranje, uklanjanje ili stabiliziranje zovu se, kako je već spomenuto,

kontrola eksperimenta. Npr. ako istražujemo pretilost, mentalnu retardaciju ili

doživljavanje boli, to su sve vrlo složene pojave (fenomeni) koje su obično rezultat

djelovanja različitih čimbenika. Ako bi istraživač želio ispitati odnos dijetne prehrane i

srčanih oboljenja, trebao bi kontrolirati druge potencijalne faktore koji bi mogli biti

relevantni, kao što su stres kojem je inače osoba izložena, pušenje, kao i dob i spol

osobe. Naime, srčana oboljenja češća su kod pušača, kod osoba koje su pod dugotrajnim

stresom, kod starijih osoba, kod osoba muškog spola, itd. pa su to faktori koji također

mogu imati utjecaja na funkcioniranje krvožilnog sustava.

No, na rezultate mjerenja mogu djelovati i sistematski faktori, koje bi naročito

trebali kontrolirati jer oni mogu prouzročiti značajan pomak u rezultatima. Od

sistematskih faktora najčešće se spominju umor ispitanika, njihovo zaboravljanje ili npr.

starenje (prema Krković i sur., 1966).

Empirijsko istraživanje podrazumijeva određeni stupanj objektivnosti

istraživačke situacije, te korištenje naših osjetila. Zaključci se ne donose na temelju

nekog "šestog čula", već na temelju informacija koje smo primili putem naših osjetila i

obradili u mozgu.

2

Važan cilj znanosti, kao što smo već spomenuli, jest razumjeti određenu pojavu.

Ta potraga za znanjem ne odnosi se na izolirane događaje ili pojedinačne situacije, već

prije na razumijevanje odnosa na puno općenitijoj razini. Npr. istraživača obično ne

zanima zašto je osoba Ana G. dobila cervikalni rak, već će prije pokušati razumjeti koji

su to faktori koji općenito vode ka pojavi raka. Mogućnost generalizacije rezultata

istraživanja važan je kriterij za procjenjivanje kvalitete istraživanja; što je veća

populacija na koju se rezultati istraživanja odnose, to je istraživanje vrjednije, njegova

vanjska valjanost je veća.

Pretpostavke znanstvenog pristupa su neki bazični principi koji se prihvaćaju

sami po sebi, pretpostavlja se da su točni bez provjeravanja ili verifikacije. Znanstvenici

pretpostavljaju postojanje objektivne realnosti neovisno o ljudskom otkrivanju ili

zapažanju; svijet nije kreacija ljudske svijesti i procesi u prirodi postojali bi čak i da

ljudi nisu u stanju zapaziti ih ili zapamtiti.

Determinizam je još jedna pretpostavka znanstvenog istraživanja. Pod

determinizmom se podrazumijeva uvjerenje da svaki događaj ima uzrok: ako trudnica

rodi prijevremeno, mora postojati razlog koji se može identificirati kao uzrok

prijevremenog poroda; ako osoba doživi cerebro - vaskularno oštećenje, mora postojati

uzrok za to, ili što je još vjerojatnije, nekoliko uzroka.

Unatoč tome što je znanstveni pristup omogućio stjecanje neizmjerne količine

znanja, ne možemo reći da se pomoću znanstvenih istraživanja može riješiti svaki

ljudski problem, ili da su znanstvenici imuni od pogrešaka.

Postoje određena ograničenja primjene znanstvenih istraživanja i njihove

primjene kako općenito, tako i u području zdravstva. To su:

nepostojanje savršenog nacrta istraživanja,

moralni ili etički problemi,

problem složenosti ljudskog funkcioniranja,

problemi vezani uz mjerenje,

problemi kontrole.

U opća ograničenja spada nepostojanje savršenog nacrta istraživanja. Naime,

svako istraživanje ima neku pogrešku. Svaki segment istraživanja može se izvesti na

nebrojeno mnogo načina. Istraživač mora donositi niz odluka kako da najbolje izvede

svoje istraživanje. Najbolje metode često su najskuplje i vremenski prezahtjevne. To

nikako ne znači da su male, jednostavne studije beskorisne, već da ni jedno pojedinačno

istraživanje ne može u potpunosti dokazati ili osporiti naše pretpostavke. Svako

obavljeno istraživanje dodaje se velikoj masi prikupljenog znanja, pa tek veći broj

istraživanja s istim problemom i sličnim ili istim rezultatima može ponuditi odgovor na

neko pitanje.

Moralni ili etički problemi stvaraju ograničenja za znanstvena istraživanja na

dva načina: istraživač mora biti oprezan kako ne bi ugrozio prava sudionika u

znanstvenom istraživanju, te mora uzeti u obzir da se neki problemi ne mogu riješiti

pomoću znanstvene metode.

Prava sudionika u istraživanju obuhvaćaju brojne aspekte, i svaka znanost ima

oblikovanu detaljnu listu prava subjekata u istraživanju. Ovdje će biti nabrojana tek

neka od njih. Jedno od temeljnih prava subjekata jest da subjekte treba izvijestiti o tome

3

kako će istraživanje izgledati, i što će se sve od njih zahtijevati. Njihovo sudjelovanje u

istraživanju mora biti dobrovoljno, ne smije biti iznuđeno ili dobiveno pod bilo kakvim

pritiskom, te ispitanici moraju imati mogućnost prekinuti sudjelovanje u istraživanju u

bilo kojoj fazi istraživanja, bez navođenja razloga za svoje odustajanje. Ponekad je

istraživač suočen s činjenicom da informiranje ispitanika o problemu koji istražuje, ili o

tijeku istraživanja može imati utjecaja na pojavu koju ispituje. Npr. ako želimo provesti

deskriptivno istraživanje o ponašanju zdravstvenih djelatnika u jedinicama intenzivne

skrbi, njihovo saznanje o tome da ih se promatra vrlo vjerojatno će imati utjecaja na

ponašanje djelatnika. Također, postavlja se pitanje koliko je opravdano zaključke

donesene na temelju ponašanja djelatnika koji su se dobrovoljno javili za ispitivanje,

generalizirati na cijelu populaciju zdravstvenih djelatnika. Ne možemo biti sigurni da se

pojedinci koji su odbili sudjelovati u istraživanju ne razlikuju od onih koji su pristali

sudjelovati u njemu.

Nadalje, istraživači trebaju poduzeti sve mjere opreza kako bi u istraživanju

zaštitili ispitanike od bilo kakvog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, odnosno neugode.

Sasvim je jasno i opće prihvaćeno da je izlaganje sudionika iskustvima koja mogu

rezultirati ozbiljnim ili trajnim oštećenjima u potpunosti neprihvatljivo. Kao gruba

odrednica ili pomoć pri oblikovanju nacrta istraživanja, istraživačima može poslužiti

sljedeći način: potrebno je staviti se u situaciju kao da je jedan od ispitanika član

obitelji samog istraživača. Ako se pri toj pomisli istraživač osjeća imalo neugodno,

potrebno je razmisliti o mijenjaju nacrta istraživanja.

Još neka od prava sudionika su privatnost, anonimnost i povjerljivost.

Ispitanicima treba osigurati privatnost i anonimnost tijekom istraživanja, odnosno

strogu povjerljivost podataka istraživanja. Anonimnost označava nemogućnost

povezivanja rezultata s određenom osobom. U slučajevima kada je interakcija "licem u

lice" neophodna za dobivanje podataka, nije moguće postići anonimnost. Istraživač tada

mora jamčiti ispitanicima da njihovi odgovori neće biti javno izloženi, odnosno da se

pri izlaganju znanstvenog rada neće moći zaključiti koji je odgovor povezan s kojim

ispitanikom.

Za primjer nemogućnosti dobivanja odgovora na neke probleme isključivo

pomoću znanstvene metode možemo razmotriti problem eutanazije. Po pitanju

eutanazije deskriptivno istraživanje (ono kojem je svrha opisati pojave) može nam dati

odgovor što zdravstveni djelatnici misle o eutanaziji. Također možemo utvrditi postoji li

statistički značajna razlika u karakteristikama zdravstvenih djelatnika s različitim

odnosom prema eutanaziji. Moguće je ispitati i u kojoj mjeri stavovi zdravstvenog

djelatnika utječu na ponašanje prema terminalnim bolesnicima. Ali odgovor na pitanje

"Treba li eutanaziju primjenjivati ili ne?" nećemo dobiti provodeći znanstvena

istraživanja. Procesi koje obavljaju znanstveni djelatnici vjerojatno se neće nikada u

potpunosti moći osloniti samo na znanstvena istraživanja jer mnoge odluke uključuju i

moralne, etičke probleme kao i probleme vezane uz sustav vrijednosti.

Problem složenosti ljudskog funkcioniranja mnogo je manji u kliničkim

istraživanjima gdje se ispituju različiti tjelesni procesi, nego u istraživanjima ljudskog

ponašanja i stavova. Biološko i fiziološko funkcioniranje mnogo je pravilnije i

konzistentnije, i u je manjoj mjeri podložno vanjskim utjecajima, nego psihološko

funkcioniranje. Svako ljudsko biće jedinstveno je s obzirom na svoju ličnost, socijalno

okruženje, mentalne sposobnosti, vrijednosti i životni stil. Ta činjenica u puno većoj

4

mjeri otežava otkrivanje pravilnosti u npr. prehrambenim navikama ljudi, nego u općem

funkcioniranju gušterače.

Nemogućnost znanosti da ljudskom funkcioniranju pristupi holistički može

voditi neke istraživače u razne alternativne metode istraživanja.

Problemi mjerenja predstavljaju još jedno ograničenje znanstvenog pristupa

koje je ujedno povezano sa složenošću ljudskog funkcioniranja. Ako bismo npr. željeli

ispitati pacijentov moral, morali bismo ga na neki način opažati ili izmjeriti, što znači da

bi trebali procijeniti je li pacijentov moral visok ili nizak, ili da li se povećava pod

određenim okolnostima, a pod drugima ostaje isti ili se smanjuje. Dok postoje relativno

pouzdane mjere za različite fiziološke pojave kao što su krvni tlak, temperatura, srčana

aktivnost, amplituda pokreta nekog ekstremiteta, nasuprot tome, odgovarajuće mjere za

psihološke fenomene kao što su tjeskoba, bol, samopouzdanje, motivacija za liječenje ili

agresivnost nisu još u potpunosti razvijene. Problemi vezani uz mjerenje često izazivaju

najviše nedoumica i zabuna u istraživačkom procesu.

Fizikalna mjerenja u znatno su manjoj mjeri opterećena ovim problemom.

Eventualni uzrok netočnosti mjerenja može biti neispravan mjerni instrument, "ljudski

faktor" (loše očitavanje podataka na instrumentu) itd.

Problemi kontrole odnose se na napore istraživača da kontroliraju situaciju u

istraživanju kako bi znali čemu mogu pripisati rezultate istraživanja. S obzirom da je

znanost prihvatila princip višestruke uzročnosti, istraživači općenito pokušavaju

kontrolirati faktore koji nisu izravno predmet istraživanja. Ipak, odgovarajuću kontrolu

je često teško postići. Takve je faktore ponekad teško i identificirati, a kamo li

kontrolirati, pogotovo ako je pojava koja se ispituje kompleksna. Problem kontrole

takvih faktora pogotovo je otežan ako se istraživanje obavlja na ljudima u njihovoj

prirodnoj sredini, dakle, kada ispitanici nisu izdvojeni u umjetnu eksperimentalnu

situaciju gdje je puno lakše eliminirati utjecaje "sa strane". Različiti drugi relevantni

faktori koji nisu predmet našeg istraživanja mogu se kontrolirati na nekoliko načina.

Npr. ako ispitujemo djelovanje nekog novog lijeka na funkcioniranje dišnog sustava,

čimbenici koji mogu djelovati na funkcioniranje dišnog sustava neovisno o lijeku koji

ispitujemo jesu doba dana u kojem se vrši ispitivanje (vezano uz umor ispitanika), uputa

koju ispitanici čuju od eksperimentatora, dob osobe, stanje njezinog sustava prije

primjene lijeka (treba provjeriti da li je osoba bolesna, i o kojoj se bolesti radi, bavi li se

osoba sportom, je li pušač, da li živi u gradskoj ili seoskoj sredini, itd.). Te čimbenike

možemo kontrolirati tako da sve ispitanike izjednačimo po navedenim potencijalno

relevantnim faktorima pa ćemo tako u ispitivanje uzeti osobe iste dobi, nepušače,

nećemo uzeti profesionalne sportaše, uzet ćemo samo one koji nemaju nikakvu bolest

dišnog sustava itd.

Drugi način izolacije navedenih varijabli je primjena dovoljno velikog slučajnog

uzorka. Naime, kada iz populacije biramo ispitanike za eksperimentalnu i za kontrolnu

skupinu, ako su uzorci dovoljno veliki, postoje podjednake šanse da imamo izjednačene

grupe. U velikom uzorku pozitivni i negativni transfer će se poništiti jer ćemo imati

različite ispitanike s različitim svojstvima od kojih će neki djelovati povećavajući

vrijednosti zavisne varijable, a drugi će umanjivati rezultate.

Postoji još načina kontrole eksperimenta (rotacija ispitanika po različitim

eksperimentalnim situacijama; ujednačavanje pomoću distribucije učestalosti; precizno

ujednačavanje putem ekvivalentnih parova ispitanika od kojih jedan spada u kontrolnu a

drugi u eksperimentalnu skupinu), ali ova dva se najčešće primjenjuju.

5

Usprkos svim navedenim ograničenjima znanstvenog pristupa, postignut je ipak

značajan napredak u prikupljanju znanja i razumijevanju teorije i prakse u domeni

zdravstva. Kako metode i nacrti istraživanja bivaju sve rafiniraniji, i s obzirom na

ujedinjavanje znanja dobivenog znanstvenom metodom i nekim drugim metodama, tako

će i znanstvene teorije bivati sve sofisticiranije, što će svakako pridonositi daljnjem

unaprjeđivanju zdravstva.

SPECIFIČNOSTI ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Pitanja za raspravu

U čemu je sličnost i razlika zadataka koje obavljaju istraživači od nekog drugog

posla – uobičajene svakodnevne prakse?

Uobičajena svakodnevna praksa koju obavlja medicinska sestra /fizioterapeut

/radni terapeut u bolnici, klinici ili ambulanti, podloga je iz koje se kristaliziraju

problemi koji su temelj za istraživanje. Npr. medicinska sestra utvrdi da pacijenti bolje

podnose operaciju i brže se oporavljaju nakon operacije, ako je ona s njima provela

neko vrijeme prije operacije, objasnila im kako će se operacija odvijati, koliko će trajati,

kakvo će biti pacijentovo stanje nakon operacije, koliko će trajati oporavak i s kojim će

se problemima pacijent susresti nakon operacije. Takva pojedinačna opažanja mogu biti

predmet nekog istraživanja, kojim se onda potvrdi ili odbaci pretpostavka proizašla iz

svakodnevne prakse. Istraživanja su zaista potvrdila da psihološka predoperativna

priprema ima pozitivan učinak na oporavak nakon operacije. Prema tome, istraživanja

nam daju spoznaje kojima možemo unaprijediti našu svakodnevnu praksu.

Značenje i korist od svakodnevne prakse su "ovdje i sada", bitni su za osobu

kojoj je zdravstvena njega pružena, ili koja je prošla određenu terapiju, dok spoznaje

znanstvenih istraživanja imaju opće značenje za puno širi krug ljudi na koje se te

spoznaje odnose.

Kakva može biti korist od jednog znanstvenog istraživanja – usporedba s drugim

uobičajenim poslovima (posebno u zdravstvenoj praksi)?

Korist od znanstvenog istraživanja ima puno šire značenje u odnosu na

svakodnevnu praksu, bez namjere da omalovažimo naše svakodnevne poslove (ne

možemo svi biti znanstvenici, niti bi to imalo smisla). Svakodnevni poslovi i znanstvena

istraživanja međusobno se nadopunjuju u smislu da svakodnevna praksa predstavlja

izvor problema za istraživanja kojima se onda praksa pokušava unaprijediti i učiniti što

učinkovitijom.

Mogu li znanstvena istraživanja biti štetna, i na koji način?

Znanstvena istraživanja moraju biti pomno planirana, što danas, između ostalog,

uključuje i dobivanje dozvole etičkog povjerenstva (za istraživanja na živim bićima),

6

kako im se ne bi nanijela šteta. Svako ozbiljnije istraživanje mora proći procjenu

etičkog povjerenstva.

Zorni primjer neetičkog istraživanja je istraživanje koje je Watson, poznati

psiholog, obavio 1920.-e godine na jedanaestomjesečnoj bebi, malom Albertu. Watson

je ispitivao fobije, točnije, porijeklo fobija. Fobije su bezrazložni, blokirajući strahovi;

to su intenzivni, iracionalni strahovi od nekih subjekata, bića ili situacija. Watsona je

zanimalo kako fobije nastaju, da li se one tijekom života uče, i na koji način, ili su

urođeno ponašanje. Fobije se stječu procesom klasičnog kondicioniranja, i to je upravo

ono što je Watson htio dokazati. U Watsonovom istraživanju, dok se mali Albert igrao s

malim bijelim zecom kojeg je inače jako volio, izlagan je intenzivnom neugodnom

zvuku: iza njegovih leđa istraživači su udarali u gong. Njegova reakcija bila je tipična

reakcija straha za tu dob: dijete bi se rasplakalo. Nakon nekoliko uparivanja

pojavljivanja bijelog zeca i udarca u gong, Albert je reagirao strahom čim bi vidio

bijelog zeca, bez pojave zvuka. Ali to nije bila jedina Albertova reakcija, njegovo se

plakanje generaliziralo i na druge bijele podražaje: na zamotuljak vate, na bijele

liječničke kute. Sa sigurnošću možemo tvrditi da danas takvo istraživanje ne bi bilo

dozvoljeno.

Primjeri istraživanja koja mogu imati negativne posljedice za sudionike jesu i

ispitivanje novih lijekova na ljudima, pa čak i na životinjama. Takva se istraživanja sve

više osporavaju. Često smo svjedoci da su borci za životinjska prava glasniji nego borci

za ljudska prava. Posljedica toga je da se na običnim kozmetičkim kremama često

navodi da proizvod nije testiran na životinjama. Znači li to da proizvod nije uopće

testiran i da prije njegovog puštanja u prodaju nije u potpunosti provjereno njegovo

djelovanje na živim bićima?! Nije li takav postupak moralno pod većim upitnikom, jer

bi proizvod mogao imati negativnih posljedica na široki krug ljudi koji ga koriste

vjerujući da je bezazlen, nego testiranje proizvoda na životinjama prije same prodaje?

Pitanje je koliko je opravdano riskirati jedan ljudski život, ili nekolicinu njih za

opće dobro; npr. isprobavanje nekog novog lijeka kod terminalnog bolesnika od

karcinoma, za koji pretpostavljamo da bi mu mogao pomoći, može imati i štetnih

nuspojava, ali rezultati takvog ispitivanja mogli bi pomoći i drugim bolesnicima.

Terminalnom pacijentu život će svakako ubrzo skončati bez djelotvornog lijeka, pa će

testiranje novog lijeka većina ljudi smatrati opravdanim. No, bez suglasnosti samog

pacijenta nije dozvoljeno uvesti ga u eksperiment.

Teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje etičnosti znanstvenih istraživanja.

Svaki pojedinačni ljudski život neprocjenjivo je vrijedan, ali vjerojatno postoje situacije

kada bi se mogao postići konsenzus oko opravdanosti provođenja nekog istraživanja,

pogotovo kada se nađemo u situaciji da nam spoznaje takvog istraživanja mogu spasiti

život, nama samima, ili nekom od naših bližnjih.

Primjeri štetnih istraživanja su i eksperimenti s atomskom energijom, dok se još

nije znalo koliko je njezina moć razorna. Poznat je primjer i istraživanje koje je proveo

Milgram (1974): studentima je bilo naloženo da zadaju elektrošokove s maksimalnom

jačinom 450 V nepoznatim osobama koje su bile u susjednoj sobi, a koje su sami

ispitanici mogli vidjeti kroz jednosmjerno zrcalo. Zadatak studenata bio je da kazne

osobe za netočne odgovore, a same osobe bile su glumci koji su glumili da dobivaju

elektrošokove. Dakle, cijela situacija bila je fiktivna, ali studenti su bili uvjereni u

njezinu vjerodostojnost. U ovom istraživanju neetično je što se ispitanike lagalo o

djelovanju elektrošokova, a takva situacija mogla je rezultirati lošim psihičkim stanjem

ispitanika. Naime, neki ispitanici zadavali su elektrošokove dovoljno jake da ubiju

čovjeka, i povećavali su snagu elektrošokova čak i kada su njihovi kažnjenici glumili da

7

su bez svijesti, odnosno kada više nisu davali nikakve znakove života. Saznanje da su

nekoga mogli ubiti samo zato što im je to naloženo od strane autoriteta, i na taj način

kazniti osobu zbog sasvim banalnog razloga kao što je veliki broj grešaka u učenju

novog gradiva, zacijelo djeluje potresno na veliki broj ljudi. Studentima je sudjelovanje

u ovom istraživanju bilo uvjet za izlazak na ispit, pa su oni ustvari bili ucijenjeni da u

njemu sudjeluju i izvrše naredbe koje bi im se u nekim drugim uvjetima činile

nevjerojatnima.

USPOREDBA DIJAGNOSTICIRANJA I ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

U čemu je sličnost i razlika zadataka koji se obavljaju tijekom dijagnostičkog

procesa u zdravstvu, i znanstvenog istraživanja?

I dijagnosticiranje i znanstveno istraživanje baziraju se na prikupljanju podataka

na što objektivniji način, na temelju kojih se donose zaključci.

U dijagnosticiranju se uglavnom služimo proučavanjem pojedinačnih slučajeva

(to su tzv. kliničke metode), a u istraživanju se služimo eksperimentalnim i

diferencijalnim metodama. Bez istraživanja koja nam daju norme, ne bi smo mogli

dijagnosticirati jer bi nam manjkali kriteriji za određivanje kategorije u koju neki

pojedinac pripada. Npr. ako izmjerimo obim glave tromjesečnoj bebi, imamo točne

kriterije, i donju i gornju granicu unutar kojih je veličina glave normalna za tu dob, pa

možemo reći da li je djetetova glava u granicama normale. Dakle, tek na osnovi

poznavanja normi koje vladaju u određenim grupama, možemo odrediti i mjesto nekog

pojedinca. Pri dijagnosticiranju, naravno, utvrđujemo strukturu pojedinca, njegovu

ličnost ili zdravlje, izgled ili sposobnosti, razlučujemo ga od ostalih i određujemo bitne

značajke pojedinca.

Putem dijagnosticiranja možemo provjeravati rezultate istraživanja, ali i

dijagnosticiranje pojedinog slučaja može ponekad predstavljati istraživanje, pogotovo

ako se radi o izuzetno rijetkim pojavama (bolestima ili stanjima).

Na koga se sve odnosi nalaz dobiven istraživanjem, a na koga dijagnostički nalaz?

Nalaz dobiven istraživanjem odnosi se na cijelu populaciju iz koje je uzet

uzorak. Mi npr. nikada ne ispitujemo sve srčane bolesnike u Hrvatskoj, čak niti sve u

gradu Zagrebu jer bi to bilo preskupo i predugotrajno, nego izaberemo jedan manji broj

ljudi za koje smatramo da dobro predstavljaju sve bolesnike od određene bolesti. Na sve

njih se odnose nalazi istraživanja, dok se rezultati dijagnostičkog procesa odnose samo

na tog jednog bolesnika kojeg obrađujemo, i to "sada i ovdje", jer npr. za dvije godine

bolesnikova situacija će se vjerojatno promijeniti, na bolje ili na gore, pa onda taj nalaz

neće više biti aktualan, već on prelazi u povijest bolesti. Nije uopće upitno da liječniku

dijagnostičaru pomaže svaki pojedinačni slučaj u postavljanju dijagnoze u budućnosti,

jer ako liječnik naiđe na pacijenta sa sličnim simptomima, iskustvo mu pomaže u

utvrđivanju točne dijagnoze.

Dakle, nalazi dobiveni istraživanjem univerzalniji su nego postavljena

dijagnoza.

Da li se u istraživanju i dijagnosticiranju mogu koristiti jednaki postupci za

prikupljanje podataka – informacija?

8

Metode prikupljanja podataka u istraživanju i dijagnosticiranju mogu biti iste, ali

se u osnovi ipak razlikuju. Za razliku od eksperimentalnih i diferencijalnih metoda, u

dijagnosticiranju se koriste u prvom redu kliničke metode. Kod kliničkih metoda nije

svrha uopćavanje već što bolje upoznavanje određene ličnosti pojedinca. U kliničke

metode spadaju liječnički pregled, povijest bolesti i sl. Radi se anamneza, pri čemu je

bitno na koji način se provodi intervju s pacijentom. O sposobnostima, iskustvu,

objektivnosti, sistematičnosti medicinskog osoblja ovisit će ishod i nalazi dobiveni na

temelju intervjua. U istraživanju se uglavnom ide od pojedinačnog ka općem, a u

dijagnostici od općeg ka pojedinačnom.

ODNOS ZNANSTVENOG PRISTUPA I NEKIH DRUGIH PRISTUPA

Kako nadriliječnici (prirodni – rođeni iscjelitelji) dolaze do svojih istina i spoznaja,

te po čemu se njihov način spoznavanja razlikuje od znanstvenog pristupa?

Nadriliječnici se rukovode svojom intuicijom, oni su rođeni s tim svojim

sposobnostima i uvjereni su u njih, iako su one neprovjerljive i nemjerljive (mjerni

instrument za mjerenje bioenergije, ili neke druge vrste "posebne" terapijske energije

još uvijek ne postoji).

Znanstvena istraživanja moraju biti replikabilna, moraju se moći ponoviti, zato

su istraživači dužni u svojim izvještajima opisati metodologiju istraživanja, moraju

navesti sve bitne detalje (na kome je rađen eksperiment, dob, obrazovanje, spol

ispitanika; u kojim uvjetima, u koje doba dana, ako se smatra da je i to bitno, kakva je

bila uputa koju je eksperimentator dao ispitanicima, što su ispitanici morali reći,

napraviti...). To se sve mora navesti baš zato da bi se istraživanje moglo ponoviti i

provjeriti rezultate koje je netko prije dobio. Istraživanja se rade po unaprijed

definiranom postupku, i moraju biti objektivna.

Vjerojatno postoje pojedinci koji zaista imaju neke sposobnosti, koje su za sada

znanosti nemjerljive i nedostupne, ali čini se da je većina tih nadriliječnika ipak bez

ikakvih posebnih sposobnosti, već se njihov uspjeh bazira na sugestibilnosti.

Zašto onda oni ipak tako dobro prolaze?

Kada se ljudi nađu u očajnoj zdravstvenoj situaciji, kada klasična medicina nema

uspjeha, poseže se za svim sredstvima. Nadalje, nadriliječnici imaju puno osobniji,

individualniji pristup od liječnika, njih ne zanima samo dijagnoza, bolestan bubreg ili

uganut zglob, već bolesniku pristupaju cjelovito, posvete mu se u potpunosti, zanimaju

se za njegovo i psihičko i tjelesno stanje, npr. pitaju ga za unuke, zajedno s pacijentom

prokomentiraju utakmicu koja je dan ranije bila na televiziji... Ponekad je pacijentu

dovoljno da se izjada pa da se osjeća bolje. Bitan je i učinak novaca kojeg dajemo: kada

nešto skupo platimo, skloni smo vjerovati da će nam od toga biti bolje, jer ako se ne

uvjerimo, onda ne samo da nam nije bolje (a drugima je bilo kod istog bioenergetičara),

9

nego smo uložili trud i bacili "u vodu" lijepu sumu novaca. Lakše je uvjeriti samog sebe

da nam je ipak malo bolje, nego si priznati pogrešku.

Kako religija i vjernici, filozofija i umjetnost dolaze do svojih istina i spoznaja? Po

čemu se njihov način razlikuje od znanstvenog pristupa?

Religija se temelji na dogmama, i ne pretpostavlja se da se te dogme dovode u

pitanje. U povijesti nije bilo dozvoljeno dovoditi u pitanje vjerske postavke, pa su

pojedinci koji su se usprotivili spoznajama koje je crkva propagirala, stradavali, često

vrlo brutalno i nakon okrutnih mučenja. No i crkva je, kao i ostale institucije, podložna

utjecajima društva u cjelini, pa se danas i ona pokazuje otvorenom za promjene (sada se

već govori o ukidanju celibata, propagira se tolerancija drugih vjera, dok su se nekada

vjernici drugih vjera smatrali nevjernicima, neprijateljima). Dogme su učenja koja treba

prihvatiti "zdravo za gotovo". Zato se s vjerskim odgojem počinje od malena, jer se tako

dogme najlakše usađuju, pa je odraslom vjerniku jasno i očigledno da je Bog u svemu

oko nas i u nama, a ateisti je isto tako očigledno da tu Boga nema. Ali to je teško

provjeriti, jer postojanje Boga nije nešto što možemo opaziti, izmjeriti, dokazati, već je

odraz vjere pojedinca.

Filozofi su se oduvijek pitali kakav je zapravo taj naš svijet. Filozofija se temelji

na logici, logičkom zaključivanju, domišljanju, razmišljanju, premišljanju. Filozofi su

donosili neprovjerljive zaključke i raspravljali temama kao što su: "Što je u osnovi

svega? " ili "Koliko anđela stane na vrh igle?". Osnovni pojmovi u filozofiji, bit i bitak,

nisu kategorije koje su svima očigledne i provjerljive, već više ovise o individualnom

pristupu filozofa.

U umjetnosti nije ni bitno doći do jedne jedinstvene istine koja bi bila ista za

sve. Naime, neko umjetničko djelo, npr. slika može izazvati vrlo različite doživljaje kod

osoba koje je promatraju ovisno o njihovu iskustvu i raspoloženju, a što može biti vrlo

različito od doživljaja samog autora. Umjetničko djelo je odraz kreativnosti, intuicije,

unutarnjeg stanja umjetnika.

Religija, znanost, filozofija i umjetnost kvalitativno su različiti pristupi i nije

opravdano međusobno ih uspoređivati i vrednovati. Nemoguće je doći do odgovora koji

je pristup važniji ili bolji od drugog, jer sva ta područja odražavaju različita čovjekova

nastojanja da pojmi svijet koji ga okružuje; ta se područja međusobno nadopunjavaju i

čine naš život raznolikijim i potpunijim.

Zbog čega spoznaje iz našeg svakodnevnog života nemaju znanstvenu vrijednost –

valjanost?

Spoznaje iz našeg svakodnevnog života često su sporadične, pristrane i

subjektivne, mi zahvaćamo samo jedan dio realiteta, i često na temelju nekoliko

izoliranih primjera donosimo zaključke za koje mislimo da vrijede općenito. Tako

nastaju predrasude. Npr. imamo tri prijateljice koje su promijenile frizuru, skratile su

kosu, i nedugo nakon toga izgubile dečka, i na temelju toga stvaramo zaključak da nije

dobro skraćivati kosu, jer to može rezultirati prekidom veze. Jasno je da je takav

zaključak neutemeljen i da je povezanost prividna, što bi se vrlo lako i dokazalo

provođenjem pravog istraživanja. Primjer je i donošenje zaključka o nekoj osobi koju

smo tek upoznali: možemo zaključiti da je pametna i simpatična, iako smo s njom

10

proveli tek kratko vrijeme, ali stil odijevanja joj je sličan našem, pa ustvari sebe

projiciramo na nju.

Naša opažanja usmjerena su našim iskustvima, nisu unaprijed planirana, pa

možda ne obraćamo pažnju na sve bitne pojedinosti. Naše spoznaje ne moraju se nužno

poklapati s objektivnom stvarnošću.

DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE

Što su deduktivno i induktivno zaključivanje? Koji se način mišljenja češće koristi

u svakodnevnoj praksi, a koji u istraživanjima? Koje su prednosti, a koji nedostaci

ovih načina mišljenja?

Postoje dva oblika zaključivanja: induktivno i deduktivno zaključivanje.

Deduktivno zaključivanje je zaključivanje iz općeg ka pojedinačnom. Poznavajući opća

pravila i osobine nekih pojava, predviđa se pojedinačno, konkretno. Npr. ako znamo

opće pojave o osobinama, tijeku i terapiji neke bolesti tada ćemo to znati primijeniti i na

konkretnom slučaju nekog pacijenta.

Induktivno zaključivanje je zaključivanje iz pojedinačnog ka općem. Nakon niza

pojedinačnih zapažanja stvaramo zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava

koje imaju slična obilježja. Npr. ako prilikom primjene neke terapije kod jedne po

nečemu specifične skupine pacijenata uočimo slične nuspojave, tada možemo zaključiti

da je neka terapija kontraindicirana navedenoj skupini pacijenata.

Oba načina mišljenja koriste se i u svakodnevnoj praksi i u istraživanjima, no u

svakodnevnoj praksi se više koristimo dedukcijom, jer smo veliki broj teorija i spoznaja

usvojili tijekom školovanja i dosadašnjeg iskustva, te ih primjenjujemo na pojedinačne

slučajeve s kojima se susrećemo. U istraživanjima se češće koristimo indukcijom, dakle

zaključujemo na temelju osobina ispitanika u istraživanju da su takve osobine cijele

populacije. Npr. kažemo da svi bubrežni bolesnici pate od depresije nakon

višegodišnjeg odlaska na dijalizu, a zaključak smo donijeli na temelju 150 dobro (ili

loše) odabranih bubrežnih bolesnika. Dakle, iz pojedinačnih slučajeva koji su po

nečemu slični, stvaramo opći zaključak.

Život oko nas prepun je različitih objekata, i pojednostavljivanje stvarnosti koju

vršimo stavljanjem objekata u kategorije olakšava nam funkcioniranje i kretanje u tom

šarolikom svijetu, pa umjesto neizmjernog broja različitih stvari, koristimo nekoliko

desetaka, stotina ili tisuća kategorija (npr. znamo da su svi različiti modeli automobila,

različitih boja, da su to sve automobili, ili čak još šire, prijevozna sredstva). Zato nam

služi indukcija.

No, u tom procesu moguće su i greške, npr. kada donosimo zaključak na temelju

nedovoljnog broja objekata: mislimo da su svi Talijani simpatični i da lijepo pjevaju

povodeći se za dvojicom Talijana koje smo upoznali. Nakon toga upoznamo Talijana

koji baš i nije ugodno društvo, bez sluha, pa uvidimo da naš zaključak i nije u

potpunosti točan, pa ili promijenimo zaključak o Talijanima, ili pomislimo da je taj treći

Talijan "izuzetak koji potvrđuje pravilo".

11

PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA

Student ili početnik na području istraživanja, koji ima ideju za provođenje nekog

istraživanja, u prvo vrijeme se najčešće nalazi u čudu, jer ne zna od kuda bi počeo. Zbog

toga je potrebno znati nešto više o samom istraživačkom procesu i fazama od kojih se

sastoji jedno istraživanje.

Faze i koraci u istraživačkom procesu su sljedeći:

1. Identifikacija problema

2. Pregled literature

3. Razvoj teorijskog okvira

4. Definiranje varijabli i formuliranje hipoteza

5. Izbor istraživačkog nacrta

6. Određivanje populacije i način odabira uzorka

7. Prikupljanje podataka

8. Analiza podataka

9. Interpretacija nalaza

10. Pisanje izvještaja i prezentiranje nalaza

Definiranje problema

Problem istraživanja je specifičan problem, to je pitanje koje si postavljamo i na koje bi

istraživanje trebalo dati odgovor. Problem za istraživanje može poteći ili iz iskustva, ili

iz literature, ili iz neke teorije. Nije svako pitanje koje si postavljamo problem. Da bi

određeno pitanje postalo zbiljski istraživački problem, njegove odlike moraju biti

sljedeće (prema Milas, 2000):

1. Relevantnost (teorijski značaj)

2. Nedovoljna istraženost ili proturječnost nalaza

3. Provjerljivost

4. Preciznost (specifičnost)

Ad. 1 – RELEVANTNOST

Problem mora biti smislen i značajan, njegovo rješavanje nositi neku spoznajno-

teorijsku ili praktičnu korist, npr. nećemo ispitivati odnos između boje kose ljudi i

učestalosti pojave neke bolesti kod njih; ili da li učestalost upale pluća ovisi o

učestalosti rezanja noktiju; to je apsolutno nerelevantno za istraživanje.

Temeljni nedostatak većine istraživanja koja dolaze do bezvrijednih spoznaja

leži u nedovoljnoj teorijskoj fundiranosti problema. Ako problem nema odgovarajući

teorijski značaj, teško da će njegovo rješavanje biti od osjetnije koristi. Druga pogreška

koju početnici obično čine jest njihovo uvjerenje kako su upravo oni, po prvi puta,

uočili neki problem. No, velika većina problema kojih se uopće možemo dosjetiti

uglavnom je ili u potpunosti istražena. No, kako se odgovor na neki problem može

dobiti na neizmjerno mnogo načina, često je potrebno provjeravati dobivene rezultate u

istim ili drukčijim uvjetima.

12

Radi što bolje pripreme za istraživanje, neophodno je pretražiti bazu podataka

vezanu uz naše područje istraživanja. Danas se to uglavnom radi kompjutorski,

ukucavanjem ključnih riječi ("Keywords") ili unošenjem imena autora koje je poznat u

određenom području.

Ad. 2 – NEDOVOLJNA ISTRAŽENOST ILI PROTURJEČNOST NALAZA

Kada ste temeljito proučili ono što je o problemu već ranije izrečeno i napisano, može

se zaključiti je li i nadalje vrijedan provjere i istraživanja. Ako o problemu postoji

jednodušno slaganje, pitanje je treba li ga ponovno istraživati.

Ad. 3 – PROVJERLJIVOST

Problem koji se ne može istražiti na empirijski način, nema znanstvenu vrijednost.

Problem može biti nedohvatljiv iskustvenoj provjeri na više načina, može se baviti

metafizičkim ili filozofskim pitanjima (npr. "Postoji li Bog?"; ili "Koji je smisao

života?", ili vrijednosnim sudovima (npr. koja je knjiga zanimljivija od neke dvije

navedene).

Ad. 4 – PRECIZNOST (SPECIFIČNOST)

Ako problem nije precizno naveden, tj. ako je preopćenit, preopširan, rijetko ćemo kada

biti u prilici na njega potpuno odgovoriti. Problem mora biti tako definiran da ga

možemo obuhvatiti u jednom istraživanju.

Definiranje varijabli

Varijabla je bilo koja pojava koja se mijenja na bilo koji način. To je svojstvo subjekta

ili objekta, ili situacije, koje može poprimiti različite vrijednosti (Milas, 2000).

Varijable možemo podijeliti na kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne su one

koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se ne da izraziti brojčano), dok se kvantitativne

razlikuju prema nekom količinskom (brojčanom, kvantitativnom) svojstvu. Kvalitativne

ili kategorijalne varijable su npr. boja očiju, psihijatrijska dijagnoza ili mjesto rođenja,

dok su kvantitativne tjelesna težina, broj bakterija u uzorku urina ili gustoća kostiju.

Potonje se nadalje dijele na diskretne (isprekidane) i kontinuirane varijable. Prve mogu

poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti, dok druge zauzimaju cjelokupnu ljestvicu, pa

tako i vrijednosti između cijelih brojeva. Broj članova obitelji, broj novina koje netko

redovito kupuje, broj obrađenih pacijenata dnevno ili broj kućnih ljubimaca su sve

diskretne, dok su visina, težina i brzina trčanja redom kontinuirane varijable.

Nezavisna varijabla je ona varijabla koje se sama mijenja ili ju mi unosimo u

eksperiment i namjerno mijenjamo kako bi provjerili utječe li na zavisnu varijablu i na

koji način. Ako se radi o neki štetnim tvarima, prisutnim u našoj okolini, onda etički

nije opravdano eksperimentirati s takvim tvarima u smislu da povećavamo njihovu

koncentraciju u okolini i pratimo kako to djeluje ne zdravlje ljudi u tom području.

Eventualno možemo pratiti da li je redukcija štetnih tvari iz okoline povezana sa

smanjenjem pojave nekih bolesti.

Zavisna varijabla je ona varijabla koja je predmet istraživanja, tj. opažanja ili

mjerenja. Promatramo da li se zavisna varijabla mijenja pod utjecajem nezavisne

varijable ili ostaje ista.

13

Hipoteze

Hipoteza je provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno pitanje.

Odnosi se na istraživačevu pretpostavku o odnosima između pojava, varijabli koje se

ispituju. Hipoteza se može postaviti u obliku afirmativne, direktivne ili nul-hipoteze.

Uvijek se bira jedna vrsta hipoteze u istraživanju, ali u jednom istraživanju možemo

postaviti više hipoteza, ovisno o broju problema kojima se naše istraživanje bavi.

Hipoteze se postavljaju prije prikupljanja podataka, a rezultati dobiveni obradom

podataka kazuju nam treba li postavljenu hipotezu odbaciti ili prihvatiti.

Afirmativna hipoteza pretpostavlja da nezavisna varijabla ima utjecaja na zavisnu

varijablu, odnosno da postoji statistički značajna razlika između kontrolne i

eksperimentalne skupine u zavisnoj varijabli. Ona zvuči potpuno suprotno od nul-

hipoteze. Ako se radi o korelativnom istraživanju, onda ova hipoteza tvrdi da su dvije

pojave statistički značajno povezane. Npr. ako nas zanima razlikuju li se žene i

muškarci značajno po svojim stavovima prema pobačaju, afirmativna hipoteza bi

glasila: Postoji statistički značajna razlika u stavovima muškaraca i žena prema

pobačaju.

Direktivna hipoteza pretpostavlja ne samo da postoji razlika između skupina koje

ispitujemo, već da je ta razlika i određenog smjera; određuje se smjer ili direkcija

razlike između eksperimentalne i kontrolne skupine, pa se zato ova hipoteza naziva

direktivna. Ona govori o smjeru djelovanja nezavisne varijable na zavisnu: da li

nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje veličine zavisne varijable.

Direktivna hipoteza je još specifičnija od afirmativne hipoteze, i u istraživanjima se

najčešće postavlja. Za već navedeni primjer istraživačkog problema direktivna hipoteza

bi mogla glasiti: Žene imaju statistički značajno permisivniji stav prema pobačaju u

odnosu na muškarce.

Nul-hipoteza je pretpostavka da među skupinama koje ispitujemo nema razlike tj. nema

statistički značajne razlike, pa se još naziva i indiferentna ili niječna hipoteza. Ona

pretpostavlja da nema utjecaja nezavisne varijable na zavisnu. Za već navedeni primjer

rodnih razlika u stavu prema pobačaju, nul-hipoteza glasi: Nema statistički značajne

razlike u stavovima muškaraca i žena prema pobačaju. Kad provedemo istraživanje i

primijenimo odgovarajuće statističke postupke nad podacima, nul-hipotezu prihvaćamo

ili odbacujemo. Nul-hipoteza ima suštinsko značenje: istraživači uglavnom ne stavljaju

u istraživanje neke pojave za koje smatraju da nisu u vezi, jer ako je praksa pokazala da

npr. nema povezanosti između kognitivnih sposobnosti djece i reakcije na PPD, onda je

besmisleno trošiti sredstva i vrijeme na to, kada istovremeno ima toliko stvari koje

zaista treba provjeriti, npr. vrsta proizvođača cjepiva i reakcija djece na PPD. Dakle, u

istraživanje najčešće idemo s varijablama za koje nam se čini da su u većoj ili manjoj

mjeri povezane. Zašto onda izražavamo pretpostavku da nezavisna varijabla ne utječe

na zavisnu, ako u stvari očekujemo suprotno? Svrha nul-hipoteze je da odvrati

istraživaču misli od onoga u što je on uvjeren, da ga natjera da misli i izvan tih okvira

jer uvjerenje istraživača može imati bitnog utjecaja na ponašanje ispitanika. Općenito

se javlja pojava da ispitanici žele ugoditi istraživaču i trude se što bolje napraviti

zadatak koji im je istraživač zadao. Nul-hipoteza tjera istraživača da misli i da se ponaša

neutralno, kako male, suptilne promjene u njegovom ponašanju ne bi imale djelovanja

na rezultate istraživanja. Npr. ako je istraživač uvjeren da predoperativna priprema

djeluje na duljinu boravka u bolnici, on će možda biti ljubazniji prema eksperimentalnoj

skupini (ona koja prolazi kroz predoperativnu pripremu), više će vremena provoditi s

14

njima, možda će im kroz razgovor nagovijestiti što od njih očekuje (da kraće budu u

bolnici), a to sve može imati utjecaja na brži oporavak bolesnika u eksperimentalnoj

skupini u odnosu na kontrolnu.

Ova se mjera opreza više odnosi na znanosti gdje osobine ličnosti pojedinca, ili

neki drugi psihološki faktori mogu imati bitnog utjecaja na rezultate, na mjerenu

pojavu, a to je uvijek kada su mjerenja vrše na ljudima ili na životinjama.

Populacija i uzorak

Populacija se odnosi na ukupnu grupu osoba ili objekata koji udovoljavaju određenim

kriterijima postavljenim od strane istraživača. Dakle radi se o svim članovima neke

skupine s određenim karakteristikama.

Uzorak je ograničeni broj članova iz populacije koji su tako odabrani da što točnije

predstavljaju (reprezentiraju) populaciju. Populaciju je, naime, većinom nemoguće, ili

veoma teško ili skupo izmjeriti, pa se koristimo time da iz nje uzimamo uzorke, i iz njih

zaključujemo na stanje u populaciji. Uzorak ne smije biti pristran. Najčešći tipovi

uzoraka jesu slučajni uzorak, sistematski uzorak, stratificirani uzorak i prigodni uzorak.

Slučajni uzorak - najbolji tip uzorka, jer je nepristran, ali pod uvjetom da je

dovoljno velik. U slučajnom uzorku svaki član, svaka jedinka (subjekt) populacije, ima

jednaku šansu (vjerojatnost) da bude izabran u uzorak. Provodi se jednostavno, po

sistemu lota, ili ubacivanjem papirića s imenima svih članova populacije u bubanj, pa se

imena za uzorak po slučaju izvlače iz bubnja.

Sistematski uzorak – također je jedna vrsta slučajnog uzorka: po popisu imena

ili brojeva svih članova populacije biramo svakog n-tog ispitanika u uzorak. Samo

prvog člana izvučemo slučajno, a onda biramo dalje npr. svakog petog, ili petnaestog

člana.

Stratificirani uzorak - nakon podjele populacije u kategorije ili stratume iz

svake se odabere proporcionalni broj jedinki po slučaju. Npr. ako hoćemo ispitati sve

stare ljude u Hrvatskoj, prvo moramo pogledati u popis stanovništva koliki je postotak

žena, a koliki postotak muškaraca u pojedinim dobnim skupinama starijih ljudi – tzv.

stratumima (npr. od 61-65, 66-70, 71-75 godina itd.). Nakon toga se iz svakog stratuma

po slučaju izabiru ispitanici. Udio svakog stratuma u ukupnom uzorku proporcionalan je

udjelu tog stratuma u populaciji (npr. ako u dobi od 71-75 godina ima 27% muškaraca,

onda se i naš uzorak treba sastojati od 27% muškaraca u toj dobnoj skupini, i tako

redom). Ovo je dobar izbor uzorka kada nam populacija nije izjednačena po nekim

obilježjima (dob, spol, obrazovanje i sl.).

Prigodni uzorak – uzimamo ispitanike koji su "nam pri ruci", bez obzira na

njihove karakteristike. Npr. ako želimo formirati neki novi upitnik o stavovima o

zdravlju, i uzmemo za ispitanike studente prve godine svih smjerova na Visokoj

zdravstvenoj školi, ne možemo rezultate generalizirati na sve studente općenito. Naime,

studenti Visoke zdravstvene škole su selekcionirana skupina po svojim interesima, i što

je još važnije, znanju – oni već imaju više medicinskog obrazovanja nego prosječni

student u Zagrebu. Zato je tu generalizacija rezultata na širu populaciju studenata jako

upitna, a pogotovo je neopravdano generalizirati te nalaze na opću populaciju (sve

građane). Osobine uzorka i populacije određuju moguću širinu generalizacije nalaza

nekog znanstvenog istraživanja.

15

PRIMJERI NEKIH ISTRAŽIVANJA:

1) Zanima nas da li predoperativna priprema ima utjecaja na brzinu oporavka

nakon operacije.

PROBLEM

Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na brzinu oporavka

pacijenata nakon operacije.

NEZAVISNA VARIJABLA

Predoperativna priprema (eksperimentalna skupina koja prolazi predoperativnu

pripremu i kontrolna skupina bez predoperativne pripreme).

ZAVISNA VARIJABLA

Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena je kao broj dana provedenih u

bolnici nakon operacije.

HIPOTEZA

DIREKTIVNA HIPOTEZA

Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon operacije od

pacijenata koji ne prođu kroz pripremu.

NUL-HIPOTEZA

Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu (eksperimentalna skupina) i

skupina pacijenata koja nije primila predoperativnu pripremu (kontrolna skupina)

značajno se ne razlikuju u brzini oporavka nakon operacije.

ili

Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na dužinu oporavka pacijenata nakon

operacije.

POPULACIJA

a) Svi operirani pacijenti općenito.

ili

b) Svi operirani pacijenti u Hrvatskoj.

UZORAK

a) Slučajni uzorak - prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati pacijenti i

raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu.

ili

b) Stratificirani uzorak - prema statistikama o broju operacija koje se obave u svakoj

zagrebačkoj bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz svake bolnice

koji će biti uključen u ispitivanje.

16

2) Skupinu istraživača u Hrvatskoj zanimalo je da li majke s rizičnom trudnoćom

rađaju novorođenčad niže porođajne težine u odnosu na majke čija trudnoća

nije označena kao rizična.

PROBLEM

Ispitati rađaju li majke s rizičnom trudnoćom novorođenčad niže porođajne težine od

majki čija trudnoća nije označena kao rizična.

NEZAVISNA VARIJABLA

Rizičnost trudnoće (u eksperimentalnu skupinu spadaju žene s rizičnom trudnoćom, a

kontrolnu predstavljaju žene s normalnom trudnoćom).

ZAVISNA VARIJABLA

Porođajna težina novorođenčadi (izmjerena u gramima).

AFIRMATIVNA HIPOTEZA

Postoji statistički značajna razlika u porođajnoj težini novorođenčadi između skupine

majki s rizičnom trudnoćom i skupine majki s normalnom trudnoćom.

DIREKTIVNA HIPOTEZA

Majke čija je trudnoća označena kao rizična rađaju novorođenčad niže porođajne težine

u odnosu na majke čija trudnoća nije označena kao rizična.

NUL-HIPOTEZA

Majke s rizičnom trudnoćom rađaju novorođenčad čija se porođajna težina značajno ne

razlikuje od težine novorođenčadi čije su majke imale normalnu trudnoću (kontrolna

skupina).

ili

Nema značajne razlike između težine novorođenčadi majki s rizičnom trudnoćom i

normalnom trudnoćom.

POPULACIJA

Sve majke čija je trudnoća označena kao rizična (i njihova novorođenčad) u Hrvatskoj.

UZORAK

a) Slučajni uzorak - prema popisu majki rizične trudnoće u Hrvatskoj po slučaju se

odabere određeni broj subjekata; isto tako se po slučaju odaberu majke s normalnom

trudnoćom za kontrolnu skupinu.

ili

b) Sistematski uzorak - svaka n-ta majka.

ili

c) Stratificirani uzorak - iz svake županije u uzorak se odabere proporcionalni broj

žena u trudnoći.

17

3) Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na

intenzivnom odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.

- Potrebno je razmotriti: kako će se ispitati zadovoljstvo, da li samo putem

razgovora, ili primjenom upitnika koji će ispuniti sami zdravstveni djelatnici;

- Potrebno je obuhvatiti sve aspekte zadovoljstva poslom (odnos s nadređenima,

kolegama, uvjeti rada, prehrana na poslu, plaća, težina posla ovisno o vrsti

bolesnika);

- Razmisliti o eventualnom utjecaju drugih relevantnih faktora na zadovoljstvo

poslom, npr. može li duljina radnog staža igrati ulogu.

PROBLEM

Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na intenzivnom

odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.

NEZAVISNA VARIJABLA

Vrsta odjela - intenzivni odjel / interni odjel.

ZAVISNA VARIJABLA

Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika (izmjereno upitnikom o zadovoljstvu

poslom).

AFIRMATIVNA HIPOTEZA

Vrsta odjela na kojem rade zdravstveni djelatnici ima utjecaja na njihovo zadovoljstvo

poslom.

DIREKTIVNA HIPOTEZA

Zdravstveni djelatnici koje rade na intenzivnom odjelu manje su zadovoljni poslom od

djelatnika koji rade na internom odjelu.

NUL-HIPOTEZA

Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika koji rade na intenzivnom odjelu značajno

se ne razlikuje od zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.

ili

Nema značajne razlike između zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na

intenzivnom i internom odjelu.

POPULACIJA

Svi zdravstveni djelatnici koji rade na intenzivnom i internom odjelu neke bolnice.

UZORAK

Slučajni uzorak - prema popisu svih zdravstvenih djelatnika koje rade na ovim odjelima

po slučaju izabrati subjekte za ispitivanje.

ili

Možemo uzeti kompletnu populaciju u uzorak: ispitati sve zdravstvene djelatnike na

odjelu. U tom slučaju uzorak i populacija su jednaki!

18

PRIMJER LONGITUDINALNOG NACRTA

4) Mijenja li se tijekom vremena intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s

kroničnim oštećenjem kralježnice?

- Longitudinalno istraživanje predstavlja višestruko mjerenje na istim ispitanicima

u različitim vremenskim točkama.

- Prednost longitudinalnog nacrta je da izjednačava mnoge čimbenike odnosno

njihovo djelovanje na pojedinca (ispitanik ne mijenja spol, ni obrazovanje, ima

ireverzibilno oštećenje kralježnice), no npr. potrebno je svakako kontrolirati

uzimaju li ispitanici terapiju ili ne – to treba biti izjednačeno za sve ispitanike). Da

smo npr. uzeli skupine ispitanika koje različito dugo boluju od kroničnog

oštećenja kralježnice (transverzalni nacrt) i promatramo razlikuju li se te skupine

po doživljaju boli, dobivenu razliku u doživljaju boli ne možemo sa sigurnošću

pripisati razlici u duljini trajanja bolesti. Naime, postoji mogućnost da su se te

skupine ispitanika međusobno razlikovale po doživljaju boli općenito, bez obzira

na duljinu oštećenja. Zato je u ovom slučaju prihvatljivije raditi longitudinalno

istraživanje.

- Susjedna testiranja moraju biti vremenski dovoljno udaljena kako se bolesnik ne

bi sjećao što je odgovorio u prethodnom ispitivanju, jer zbog želje da ostane

dosljedan sam sebi može dati odgovore slične onima koje je već prije dao.

PROBLEM

Ispitati mijenja li se s vremenom intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim

oštećenjem kralježnice.

NEZAVISNA VARIJABLA

Duljina trajanja kroničnog oštećenja kralježnice (vrijeme). Ispitivanje bi se provelo tri

puta s razmakom od četiri godine.

ZAVISNA VARIJABLA

Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata.

AFIRMATIVNA (DIREKTIVNA) HIPOTEZA

S vremenom se mijenja intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem

kralježnice (intenzitet doživljaja boli s vremenom se smanjuje / povećava).

NUL-HIPOTEZA

Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem kralježnice ostaje isti,

bez obzira na duljinu trajanja oboljenja.

POPULACIJA

Svi pacijenti s kroničnim oštećenjem kralježnice u trajanju od minimalno godine dana.

UZORAK Prigodni uzorak - pacijenti dijagnosticirani u jednoj bolnici tijekom 6 mjeseci.

19

GRAFIČKI PRIKAZ NACRTA ISTRAŽIVANJA

NACRT istraživanja sadrži objašnjenje istraživačkog plana i strukturu istraživačkog

procesa. Oznake koje se koriste u grafičkom prikazu nacrta istraživanja su sljedeće:

R - slučajno izabrani uzorak (random)

O - opažanje, mjerenje

X - tretman, djelovanje terapije, eksperimentalna manipulacija

Svaka skupina ispitanika označava se na posebnoj liniji.

Predeksperimentalni nacrt s posttestom

R ... X O

R ... ... O

U predeksperimentalnom nacrtu s posttestom imamo dvije skupine ispitanika, od kojih

je jedna kontrolna, jedna eksperimentalna. Eksperimentalna skupina prolazi tretman,

nakon toga radimo mjerenje zavisne varijable u obje skupine, i uspoređujemo

vrijednosti zavisne varijable između njih.

Primjer - Kako boja kute, uniforme, medicinske sestre utječe na pozitivno i negativno

ponašanje djece (smijanje, plakanje, jecanje). Nezavisna varijabla je boja kute - neke

sestre nose bijelu kutu, a druge obojane živim bojama. Uspoređujemo zavisnu varijablu

(emocionalno ponašanje) kod dviju skupina djece: onih za koje se brinu sestre u bijelim

kutama i onih za koje se brinu sestre u obojenim kutama, kako bi vidjeli da li među

njima ima razlike. Imamo samo podatke nakon tretmana (kute u boji).

Predeksperimentalni nacrt: jednokratno ispitivanje na jednoj skupini

R ... X O

Nedostatak ovog nacrta je nepostojanje mjerenja prije tretmana, kao i kontrolne

skupine, pa nemamo refereničnu točku za usporedbu dobivenih vrijednosti zavisne

varijable.

Predeksperimentalni nacrt: test-retest na jednoj skupini

R O1 X O2

Za razliku od prethodnog primjera, ovdje je uvedeno mjerenje prije tretmana, pa je

moguća usporedba promjene u zavisnoj varijabli.

20

Eksperimentalni nacrt: test-retest s kontrolnom skupinom

R O1 X O2

R O1 … O2

Primjer - Zanima nas da li dodatni vitamini i hranjive tvari kao dopuna prehrani za

prerano rođenu novorođenčad kroz dva tjedna povećavaju njihovu težinu. Recimo da

nakon dva tjedna dobijemo dobitak u težini od 500 grama. Radi li se zaista o uzročnoj

povezanosti između vitaminske nadopune prehrani (nezavisna varijabla) i dobitka na

težini (zavisna varijabla)? Ne, jer bebe ionako rastu, razvijaju se i dobivaju na težini.

Bez kontrolne skupine bebi koje ne dobivaju dopunsku prehranu vitaminima, ne

možemo odijeliti faktore koji se odnose na razvoj i tretman.

Kontrolnu skupinu ponekad na područjima istraživanja u zdravstvu nije moguće

postići u pravom smislu riječi, jer je to skupina koja uopće ne dobiva tretman. Na

primjer, ako želimo ispitati utjecaj sestrinskih intervencija na bolesnike, ne možemo

napraviti eksperiment u kojem skupina bolesnika uopće ne prima zdravstvenu njegu

medicinske sestre. Kako bi ispitali efekte nove metode njege, nećemo koristiti skupinu

koja uopće ne prima njegu, nego ćemo kao kontrolu uzeti skupinu koja prima

uobičajenu i tradicionalnu metodu njege.

Eksperimentalni nacrt - Solomonov

R O1 X O2

R O1 .. O2

R .... X O2

R .... .. O2

Primjer - Kada se podaci prikupljaju prije i poslije tretmana, prvo (pretest) mjerenje

može djelovati na kasnije rezultate. Postest mjere mogu biti pod utjecajem ne samo

tretmana nego i prvog mjerenja. Na primjer, organiziramo radionicu za poboljšanje

stavova zdravstvenih djelatnika prema mentalnim bolesnicima. Prvo mjerenje stavova

prema bolesnicima (pretest) može samo za sebe biti neka vrsta senzibilizacije ispitanika

ili “tretmana” (neki ispitanici mogu prvim mjerenjem biti potaknuti na razmišljanje i

prije radionice promijeniti svoj stav prema mentalnim bolesnicima). Zbog toga u nacrtu

s 4 grupe, imamo 2 eksperimentalne i 2 kontrolne skupine. Jedna eksperimentalna i

jedna kontrolna skupina imaju pretest mjerenje (prethodno mjerenje), a druge nemaju

tako da se provjeri utjecaj pretest mjerenja i tretmana.

Longitudinalni nacrt

R O1 O2 O3 O4 O5 O6

Ovaj nacrt objašnjen je u primjeru istraživanja br. 4

21

Dodatak: Primjeri problema istraživanja za vježbu

Ispitati kakva je učinkovitost dviju alternativnih metoda za smanjivanje

predoperativne anksioznosti (tjeskobe) kod djece koja idu na operaciju krajnika

(tonzilektomiju). Jedna skupina djece primit će strukturirane informacije o

kirurškim postupcima i što će se događati s njima (tretman X1), a druga skupina

djece dobit će informacije o tome kako će se osjećati (tretman X2). Treća

skupina neće primiti nikakav tretman.

Ispitati kakva je učinkovitost dviju tehnika pripreme za smanjivanje

porođajne boli - tehnika relaksacije i tehnika disanja na dvije skupine trudnica.

Potrebno je uvesti treću skupinu koja neće biti podučena nikakvoj tehnici.

Razlikuju li se stavovi zdravstvenih djelatnika o psihijatrijskim bolesnicima

ovisno o duljini iskustva u radu s psihijatrijskim bolesnicima (kratko, dugo)?

Ispitati kako dvije različite vrste sedativa utječu na duljinu spavanja bolesnika

nakon njihovog uzimanja.

Utječe li čestina okretanja bolesnika na čestinu pojave dekubitusa u tih

bolesnika?

Utječe li uzimanje antibiotika na incidenciju gljivičnih oboljenja?

22

MJERNE SKALE

Statistički postupci odnose se na dvije vrste podataka:

a) Frekvencije (pojave se broje)

b) Vrijednosti na skali (pojave se mjere)

Ako neku pojavu mjerimo, mjerenje možemo obaviti na različitim razinama preciznosti.

Različite skale, ili točnije, razine mjerenja, jesu nominalna, ordinalna, intervalna i

omjerna skala.

Nominalna skala

Nominalna skala predstavlja najmanje preciznu razinu mjerenja. Tu svrstavamo pojave

u neke grupe ili kategorije. Radi se o kvalitativnoj skali kod koje nemamo informacije o

rangu (poretku) pojava po veličini. Kategorije mogu biti označene slovima, riječima,

pojmovima i brojevima (ali bez pretenzije da se brojevima da kvantitativno značenje -

npr. brojevi dresova sportaša).

Mjerenje na nominalnoj skali omogućuje izražavanje samo dominantne

vrijednosti D: utvrđujemo koja kategorija je najučestalija, nule nema, razmaci između

kategorija su nevažni. Osim dominantne vrijednosti, ova skala dopušta računanje i χ2

testa.

Primjer - Informacije o liječničkim dijagnozama - slučaj svrstamo u određenu kategoriju

bolesti. Radi se o najnižoj razini mjerenja, najviše što možemo je izbrojiti broj

pripadnika (u ovom slučaju bolesnika) u pojedinoj kategoriji. Primjer za ovu skalu su i

informacije o spolu, boji očiju, kose, rase, zanimanju, mjestu rođenja i sl.

Ordinalna skala

Mjeriti na ordinalnoj skali znači poredati pojave po veličini, označiti pojave rednim

brojem ili rangirati ih. Ordinalna skala je tzv. skala ranga. Radi se o utvrđivanju “veće

od” ili “manje od”, ali bez utvrđivanja koliko je nešto veće ili manje od. Intervali

između brojeva na skali nisu nužno jednaki, odnosno nekad nam nisu ni poznati. Ova

skala nema apsolutnu nulu - stvarnu nultu polaznu točku koja označava potpunu,

stvarnu odsutnost pojave koju mjerimo.

Usporedba dviju rangiranih grupa nema smisla, ali u istoj grupi možemo

pojedince usporediti po različitim obilježjima (npr. da li je najveći ujedno i najteži). Na

ovoj skali je najlakše utvrditi krajnje vrijednosti, problem je sredina, pogotovo ako

veliki broj subjekata ima sličnu ili približno jednaku vrijednost obilježja. Stoga nije

praktična za više od 30 subjekata.

Od statističkih operacija, na ordinalnoj skali može se računati, uz postupke

dozvoljene na nižoj skali, i centralna vrijednost C, te rang korelacija ρ.

Primjer - Procjenjujemo skupinu bolesnika prema stupnju komunikativnosti.

Zdravstveni djelatnik rangira pacijente od najmanje do najviše komunikativnog. Razlika

između pacijenta koji je dobio oznaku 1, kao najmanje komunikativan i onog s

oznakom 2, ne mora biti jednaka razlici u komunikativnosti između 4. i 5. po redu. Kad

kažemo da nema apsolutne nule, to znači da ne znamo što je prava odsutnost

23

komunikativnosti tj. nulta polazna točka. Sljedeći primjer je redanje bolesnika prema

tome koliko je teško njihovo zdravstveno stanje (prema težini bolesti). Nadalje, primjer

je i ljestvica nogometnog prvenstva.

Intervalna skala

Osnovno obilježje ove skale je ekvidistantnost: na intervalnoj skali udaljenosti između

susjednih jedinica su jednake, intervali su jednaki na cijeloj skali, ali ova skala nema

apsolutnu nulu. Na primjer, temperatura - na skali celzijusa ne postoji apsolutna nulta

točka topline, već je nula arbitrarno određena. 0˚C ne znači potpunu odsutnost mjerene

pojave (ne znači da nema nikakve temperature), jer stupnjevi idu i u negativnom smjeru.

Na ovoj skali možemo reći za koliko je neki rezultat veći od drugoga, primjerice

možemo utvrditi da je danas u podne temperatura zraka za 3˚C viša od jučerašnje

temperature u isto doba dana, no, ne smijemo reći da je temperatura od 50˚C duplo viša

od temperature od 25˚C, jer nam je uporište od kojeg polazimo (0˚C) arbitrarno

određeno, to je dogovorena nulta vrijednost.

Osim već navedenih statističkih postupaka, ovdje možemo koristiti još i ove

parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, z-vrijednosti i koeficijent

korelacije r.

Primjer - Upitnik za mjerenje stupnja stresa; skala za mjerenje anksioznosti; skala za

mjerenje inteligencije. Ako je netko na upitniku stresa postigao rezultat 5, a drugi

ispitanik 6, onda je razlika između njihovog rezultata jednaka razlici između osoba koje

imaju rezultat 14 i 15. Dakle, intervali su jednaki, ali budući da nema apsolutne nule, ne

može se reći da ako netko postigne rezultat 20 doživljava duplo veći stres od nekoga sa

rezultatom 10. Primjer je i kvocijent inteligencije (QI). Nema relativne usporedbe dvaju

entiteta: osoba s QI-em 100 nije duplo pametnija od osobe s QI-em 50.

Omjerna skala

Omjerna skala je najpreciznija i prema nekima jedina predstavlja pravo mjerenje, jer

osim ekvidistantnosti posjeduje i apsolutnu nulu. Nula predstavlja potpuno odsustvo

mjerene pojave. Npr. u omjerne skale spadaju skala za duljinu, skala težine, skala za

mjerenje visine; mjerenje količine neke tekućine - npr. lijeka u mililitrima. Te su skale

“posuđene” iz fizike, poznat je kriterij kako su razvijene, točno su definirane, to nisu

arbitrarne, dogovorne vrijednosti.

Na ovoj skali smijemo primijeniti sve statističke postupke. Ova skala jedina

dozvoljava uspoređivanje rezultata u obliku omjera, npr. osoba koja je u bolnici provela

10 dana bila je dvostruko duže hospitalizirana od pacijenta koji je u bolnici proveo 5

dana; osoba koja ima 7 000 kn plaću, zarađuje dvostruko više od onog s plaćom od 3

500 kn.

24

Provjerite svoje razumijevanje mjernih skala

Za primjer su dane različite situacije u kojima se brojevi koriste za

predstavljanje veličine neke varijable. O kojoj se mjernoj skali radi u

slučajevima navedenim s lijeve strane?:

Označavanje dresova sportaša brojevima nominalna skala

Broj zdravstvenog osiguranja nominalna skala

Redanje ljudi po visini (od oka) ordinalna skala

Mjerenje ljudi po visini (pomoću metra) omjerna skala

Telefonski brojevi nominalna skala

Ukupni iznos na računu iz trgovine omjerna skala

Treće mjesto na “Eurosongu” ordinalna skala

Očitavanje brzine od 60 km/h na brzinomjeru omjerna skala

Skala za procjenu zadovoljstva poslom

zdravstvenog djelatnika intervalna skala

Očitavanje vrijednosti na Gaigerovom brojaču omjerna skala

Registracijski broj vozila nominalna skala

Očitavanje vremena na satu intervalna skala

Mjerenje vremena štopericom omjerna skala

25

Sažetak: KORACI ISTRAŽIVANJA

? IDENTIFIKACIJA PROBLEMA

IDENTIFIKACIJA VARIJABLI

ZAVISNA

NEZAVISNA

POSTAVLJANJE HIPOTEZA

NUL-HIPOTEZA

AFIRMATIVNA ili DIREKTIVNA

ODABIR ISPITANIKA

POPULACIJA

UZORAK

IZBOR ISTRAŽIVAČKOG NACRTA

SKICIRATI NACRT

PRIKUPLJANJE PODATAKA O VARIJABLAMA

KOJI PODACI ODREĐUJU VELIČINU VARIJABLI

KOJA JE MJERNA SKALA ZA UTVRĐIVANJE

VELIČINA POJEDINE VARIJABLE

26

KARAKTERISTIKE MJERNOG POSTUPKA

Mjerenje je postupak pridjeljivanja brojeva atributima, procesima ili aspektima

pojava sukladno određenim pravilima. Mjerenjem povezujemo sustav brojeva i

definirani aspekt neke pojave. Opće svojstvo brojčanog sustava jest da omogućuje

deskripciju pojave na najjednostavniji, najkompenziraniji i najjednoznačniji način.

Nijednim drugim sustavom ne može se postići preciznost pridjeljivanja kao brojčanim

sustavom. Nema tako male promjene u prirodi koja se ne bi mogla brojčano izraziti.

Cilj transformacije varijabilnog aspekta neke pojave u sustav brojeva je dvojak:

1. S pomoću brojeva može se lakše, jednostavnije i preciznije opisati i odrediti neka

pojava u pogledu mjernog aspekta.

2. Manipuliranje brojevima dobivenim mjerenjima pokazat će također da li postoji

neka sustavnost u variranju mjerene pojave u različitim prilikama, kao i uzročno

posljedični odnosi među različitim pojavama.

Uporište za mjerenje proizlazi iz tri glavne točke:

1) Jasna i jednoznačna definicija atributa odnosno predmeta mjerenja.

Brojevi se mogu pridruživati bilo čemu, a sadržaj i smisao ovisit će im od toga koliko je

predmet mjerenja (kojemu brojeve pridružujemo) dobro definiran. Primjerice, brzinu

oporavka nekog pacijenta ili uspješnost terapije boli netko bi mogao pokušati

procjenjivati na temelju količine vremena kojeg pacijent provodi u promatranju

televizije, čitanju knjige ili šetnji. Da li na ovaj način možemo mjeriti bol ili oporavak

pacijenta u najmanju ruku nije jednoznačno. Naime, ovaj način mjerenja razlikuje se od

direktnih, neposrednih mjerenja kakve nalazimo u fizici; ovdje pokušavamo na posredni

način doprijeti do veličine neke pojave koja nas zanima, tako da izmjerimo drugu

pojavu za koju pretpostavljamo da je s njom u vezi. Pretpostavljamo da nam količina

vremena provedenog u šetnji može služiti kao svojevrsni indikator stupnja oporavka

pacijenta.

2) Postupka kojim se utvrđuju promjene u nekom aspektu (atributu, pojavi) koji

predstavlja mjerenje. Mjerenje će biti valjano i upotrebljivo toliko koliko je dobro,

pažljivo i precizno obavljeno.

3) Mora postojati korespondencija između pridruženih brojeva i mjerenih

svojstava (pojava, varijabli). Moramo dekodirati promjene u varijablama da bi im mogli

pridijeliti brojčani sustav koji na adekvatan način može reflektirati te pojave.

27

METRIJSKE KARAKTERISTIKE MJERENJA

Vrijednost nekih podataka mjerenja također ovisi o metrijskim osobinama

postupka mjerenja i mjernih instrumenata, među koje spadaju:

pouzdanost,

valjanost,

objektivnost,

osjetljivost,

baždarenost.

Najvažnije metrijske osobine su pouzdanost i valjanost.

Pouzdanost

Pouzdanost je osobina mjernog postupka koja nam govori o konzistentnosti, stabilnosti i

točnosti postupka mjerenja. Ako je mjerni postupak pouzdan, tada će njegovo

ponavljanje na istoj pojavi koja u međuvremenu nije promijenila svoju veličinu dati isti

rezultat. Nekonzistentnost u rezultatima mjerenja istim mjernim postupkom ukazuje na

postojanje pogreške mjerenja. Pojam pouzdanosti vezan je uz pojam stabilnosti -

ponovljenim postupkom mjerenja neke pojave trebali bi dobiti iste rezultate.

Najčešće se koriste dva postupka za procjenu pouzdanosti:

- usporedba razlika kod dvaju mjerenja iste pojave (test-retest)

- mjera nutarnje konzistencije (dobiva se koreliranjem različitih dijelova nekog mjernog

instrumenta).

Valjanost

Mjerni postupak, primijenjene skale, instrumenti i definicije moraju biti valjani kako bi

rezultati mjerenja bili valjani. Pitamo se da li neki mjerni postupak zaista mjeri ono

čemu je namijenjen. Valjan je onaj za kojega možemo dokazati da porast u izmjerenim

veličinama odgovara porastu mjerene pojave. Npr. pri konstrukciji instrumenta za

mjerenje stavova zdravstvenog djelatnika prema mentalno retardiranim osobama,

postavlja se pitanje kako je njegov konstruktor mogao biti siguran da dobiveni rezultati

valjano predstavljaju stavove zdravstvenih djelatnika. Problem valjanosti povezan je s

pitanjem: "Da li zaista mjerimo pojavu za koju mislimo da je mjerimo?". Kao i

pouzdanost, i valjanost ima različite aspekte i načine procjene. Spomenut ćemo ovdje

samo neke vidove valjanosti, a to su aprioristička ili facijalna valjanost, kriterijska

valjanost, konstruktna ili faktorska valjanost. To su sve tipovi unutarnje valjanosti, dok

je vanjska valjanost određena veličinom populacije na koju možemo generalizirati

dobivene rezultate.

Treba naglasiti da pouzdanost i valjanost nekog instrumenta nisu u potpunosti

neovisne jedna o drugoj: mjerenje koje nije pouzdano, ne može biti valjano.

Objektivnost

Iako se kod mjerenja najprije pitamo je li ono pouzdano i valjano, i objektivnost je vrlo

važna mjerna značajka. Objektivno mjerenje je ono kod kojeg konačni rezultat ovisi

isključivo o veličini ispitivane pojave. Ako se radi o ispitanicima i njihovim obilježjima,

28

rezultat ne bi smio ovisiti o nekim promjenjivim karakteristikama mjernog instrumenta,

ili o subjektivnim procjenama ispitivača, već samo o mjerenoj pojavi kod ispitanika.

Ako nekoliko zdravstvenih djelatnika procjenjuje funkcionalnu sposobnost pacijenta

promatrajući ga istovremeno u određenim situacijama, i pri tom dobiju vrlo različite

procjene, takvo mjerenje nije objektivno jer su na procjene promatrača imali utjecaja i

neki drugi čimbenici koji nisu striktno vezani uz zadanu pojavu (npr. stav promatrača o

funkcionalnoj sposobnosti osobe određene dobi, dosadašnje iskustvo procjenjivača npr.

da li inače radi s visoko ili nisko funkcionalno sposobnim osobama, funkcionalna

sposobnost samog procjenjivača itd.).

Osjetljivost

Osjetljivost mjerenja podrazumijeva razlikovanje predmeta mjerenja na temelju

rezultata dobivenih mjerenjem neke osobine na različitim pojedincima. Osjetljivo je ono

mjerenje koje nam omogućava uočavanje i malih razlika u nekoj mjerenoj pojavi. Što

mjerni instrument bolje razlikuje različite ispitanike, za koje se pretpostavlja da se

stvarno razlikuju u pogledu razvijenosti neke osobine koja je predmet mjerenja, to je on

osjetljiviji, a ta će se njegova značajka očitovati u raspršenju dobivenih rezultata. Npr.

vaga za mjerenje težine ljudi dovoljno je osjetljiva da ustanovi razlike među ljudima u

težini, čak i u dekagramima. Ali na takvoj vagi nećemo moći izvagati zlatni nakit gdje

su bitne razlike u gramima, ili čak miligramima. Za takvo mjerenje ta vaga nije

dovoljno osjetljiva.

Baždarenost

Baždarenost mjernih postupaka znači da su za te mjerne postupke poznate norme.

Postupak se još naziva i standardizacija, a podrazumijeva određivanje i definiranje svih

relevantnih situacijskih karakteristika (kriterija) nekog postupka ili mjerenja. Npr. test je

standardiziran ako su propisani svi bitni uvjeti njegove primjene, kao što su upute

ispitanicima, vremensko trajanje pojedinih zadataka, način korigiranja rezultata, broj

bodova za pojedina rješenja, osnovne norme mjernog instrumenta.

29

METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

Varijable koje istraživač želi ispitati moraju se preoblikovati u pojave koje se

mogu opažati i registrirati. Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka istraživača odabir

prikladne metode za prikupljanje podataka. Kada podaci nisu prikupljeni na kvalitetan

način, dovodi se u pitanje točnost i valjanost zaključaka dobivenih u istraživanju. Slično

kao za nacrt i korake istraživanja, istraživač mora donijeti niz odluka u odabiru metode

za prikupljanje podataka najprikladnije za dati problem istraživanja.

Postoji više metoda za prikupljanje podataka i one se donekle razlikuju od

znanosti do znanosti (društvenih i prirodnih), kao i od jedne struke do druge.

Najčešće metode prikupljanja podataka u zdravstvu su:

Postavljanje pitanja kao metoda prikupljanja podataka

Upitnici

Intervju

Opažanje

Biofiziološka mjerenja

Ostale metode prikupljanja podataka

Testovi

Vođenje dnevnika i dosjea

Sociometrija

Projektivne tehnike

30

POSTAVLJANJE PITANJA KAO METODA

PRIKUPLJANJA PODATAKA

Kada je nemoguće ili nepoželjno neku pojavu izravno opažati ili mjeriti, tada

upitnici i intervju imaju primarno značenje u prikupljanju podataka. Upitnici i intervju

su metode pogodne za procjenu stavova, mišljenja, percepcije, vjerovanja, osjećaja,

potreba, motivacije osobe koju ispitujemo, a također i osobnog ponašanja, kako prošlog

tako i anticipiranog ponašanja. Obje metode korisne su za prikupljanje demografskih

podataka koji karakteriziraju ispitanike od interesa, kao što su dob, spol, zanimanje,

stručna sprema, materijalni status, zdravstveni status i sl.

Percepcija njege i usluga u bolnici, razina predoperativnih strahova, stavovi

zdravstvenih djelatnika prema radu s gerontološkim klijentima i sl. pitanja su i problemi

na koja vjerojatno odgovor možemo dati postavljajući pitanja skupini relevantnih osoba

(ispitanika).

Upitnici i intervju zasnivaju se na verbalnim izvještajima ispitanika (tj.

pacijenata, klijenata - ispitivanih osoba) bilo u govornom ili pisanom obliku. Ove

metode međusobno se razlikuju po tome što se kod upitnika od ispitanika traži

odgovaranje na listu fiksnih pitanja koja su unaprijed postavljena i to bez pomoći

ispitivača, dok je kod intervjua uvijek prisutna interakcija ispitivača i osobe koja

odgovara.

Anketa je termin koji ima različito značenje u različitim strukama. U društvenim

znanostima koristi se kao pojam i tehnika za ispitivanje stavova i mišljenja. Slična je

upitniku, no u nekim znanostima upitnik je nešto više od ankete jer mora zadovoljavati

kriterije mjernog instrumenta koji ima odgovarajuće metrijske karakteristike.

UPITNICI

Postupak konstrukcije upitnika zahtjeva njegovo planiranje i provjeru njegovih

metrijskih osobina (kakvi se podaci njime prikupljaju - da li je valjan za namjenu za

koju je sačinjen; kakva je pouzdanost podataka koji se njime prikupljaju i dr.). Zadatak

onoga tko primjenjuje upitnik je motivirati ispitanika za davanje odgovora na pitanja iz

upitnika. Nadalje, ispitaniku se mora dati jasna i razumljiva uputa kako odgovoriti na

postavljena pitanja.

Konstrukcija upitnika

Sastavni dijelovi upitnika su:

1. Opće informacije o upitniku;

2. Uputa za ispitanika;

3. Skup pitanja;

4. Odgovarajući ključ za rekodiranje tj. bodovanje odgovora;

31

1. Opće informacije o upitniku odnose se na sljedeća obilježja koja upitnik mora

sadržavati:

identifikacija onoga tko primjenjuje upitnik tj. instituciju i istraživača;

razloge primjene upitnika - s ciljem motiviranja ispitanika;

informaciju o načinu čuvanja tajnosti (anonimnosti) ispitanika

ukoliko su osnovni sociodemografski podaci o ispitanicima važni, za svakog

ispitanika potrebno je prikupiti podatke kao što su spol, dob ili datum

rođenja, zanimanje, stručna sprema i sl.

2. Uputa za ispitanika

Uputa za ispitanika mora sadržavati jasne upute o načinu davanja odgovora na

pojedina pitanja u upitniku.

3. Skup pitanja

Pitanja su srce upitnika. Vrijednost prikupljenih podataka ovisi ponajprije o

pitanjima, zbog toga pitanja trebaju biti provjerena s obzirom na sljedeće

kriterije: primjerenost, sadržaj, jezični stil, redoslijed postavljanja pojedinih

pitanja.

4. Ključ za bodovanje ili tzv. rekodiranje odgovora

Ključ za bodovanje sastavni je dio upitnika koji olakšava bodovanje odgovora i

obradu podataka. Ključem za bodovanje točno je određeno što pojedini odgovor znači i

koliko bodova nosi (može biti u obliku šablone, liste ili kompjuterskog programa za

očitavanje pomoću optičkog čitača).

Vrste pitanja

U upitnicima (i općenito) upotrebljavaju se dvije osnovne vrste pitanja:

VRSTE PITANJA:

ZATVORENA PITANJA

OTVORENA PITANJA

Zatvorena pitanja (standardizirana ili strukturirana pitanja) Kod zatvorenih pitanja za svako se postavljeno pitanje ili tvrdnju ispitaniku nude

dva ili više gotova odgovora među kojima on bira onaj koji je po njemu najbolji

odgovor na postavljeno pitanje.

Primjeri zatvorenih pitanja:

Najjednostavniji tip zatvorenih pitanja zahtijeva od ispitanika da odabere između

dvije alternative – tzv. dihotomna pitanja:

Liječnik i medicinska sestra (fizioterapeut / radni terapeut) rade kao tim? Da Ne

Više volim raditi s mladim klijentima nego starim. Da Ne

Primjer pitanja višestrukog izbora (ona koja najčešće uključuju tri do pet

ponuđenih odgovora):

Na poslu sudjelujem kao ravnopravni član tima.

a) Potpuno se slažem

b) Djelomično se slažem

c) Ne slažem se

32

Otvorena pitanja Kod otvorenih pitanja ispitanik u pravilu ima potpunu slobodu u oblikovanju

svog odgovora.

Primjer. S kakvim pacijentima vam je najdraže raditi?:

.

Pri razmatranju prednosti i nedostataka otvorenih i zatvorenih pitanja vrijedi

pravilo da su prednosti jednog tipa pitanja upravo nedostaci druge vrste pitanja:

Prednosti jednog tipa pitanja upravo su nedostaci drugog tipa!

PREDNOSTI OTVORENIH pitanja:

Lako ih je sastaviti

Ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor

Mogu nositi više informacija nego zatvorena pitanja.

Izbjegava se nasumično odgovaranje.

NEDOSTACI OTVORENIH pitanja:

Zahtijevaju dobru pismenost ispitanika

Nemotiviranost nekih ispitanika da odgovaraju na takva pitanja

Smanjena objektivnost podataka

Otežana obrada podataka

Smanjena mogućnost usporedbe između ispitanika

Postoji relativno ograničeni broj otvorenih pitanja koja se mogu

postaviti Nejednoznačnija su nego zatvorena pitanja Teže je izjašnjavanje kod osjetljivih tema.

Skale procjene

Upitnici mogu biti napravljeni tako da se odgovori na pojedina pitanja daju na

različitim skalama procjene. Skala je svaki uređeni niz brojčanih vrijednosti koji

omogućuje smještanje neke pojave na odgovarajuće mjesto na tom nizu. Pojedinim

slučajevima se naknadno (najčešće ne pri samoj primjeni skale) pridjeljuju

odgovarajuće brojčane vrijednosti. Termin skala se najčešće upotrebljava za posebno

konstruirane skale kojima se ispituju stavovi, iako se ovaj postupak može primijeniti i

na razna druga psihosocijalna obilježja i predmete istraživanja.

Primjer:

Onaj tko pomaže bolesnim ljudima mora imati visoko obrazovanje:

(1) Potpuno se slažem

(2) Slažem se

(3) Djelomično se slažem

(4) Ne slažem se

(5) Ni najmanje se ne slažem

33

Vrste skala procjene

Najčešći oblik za ispitivanje stavova je Likertova skala, koja je dobila ime prema

socijalnom psihologu Likertu. Likertova skala (gornji primjer) sastoji se od nekoliko

tvrdnji koje odražavaju stajalište o nekoj temi, a ispitanik mora označiti stupanj u kojem

se slaže tj. ne slaže sa stajalištem izraženim u tvrdnji.

Evo još jednog primjera Likertove skale iz upitnika kojim se ispituje stav prema

mentalno bolesnim osobama:

Mentalno bolesne osobe mogu postati normalni, produktivni građani nakon liječenja.

(1) Potpuno se slažem

(2) Slažem se

(3) Djelomično se slažem

(4) Ne slažem se

(5) Ni najmanje se ne slažem

Cilj primjene Likertove skale je razlikovanje ispitanika s različitim stavovima na

kontinuumu izražavanja sklonosti prema nekom objektu stava. Potrebno je konstruirati

otprilike jednak broj pozitivnih i negativnih tvrdnji, kako bi se izbjegla pristranost u

odgovaranju. Obično je dovoljno napraviti 10 do 20 tvrdnji, a one se najčešće

konstruiraju s pet ponuđenih odgovora između kojih ispitanik bira (neki istraživači daju

prednost skalama sa sedam stupnjeva).

Kumulativna ili Guttmanova skala sastoji se od skupa tvrdnji ili pitanja, a

ispitanik mora za svaku označiti slaže li se s njom ili ne. Najčešće broj tvrdnji je mali

(oko četiri ili pet čestica).

Primjer:

1. Istraživanje u zdravstvu trebalo bi biti nastavni sadržaj dostupan svim

studentima na dodiplomskom studiju.

2. Studenti bi vrlo vjerojatno imali koristi od slušanja sadržaja iz istraživanja u

zdravstvu.

3. Istraživanje u zdravstvu je u najboljem interesu studenata.

4. Sadržaji iz istraživanja u zdravstvu trebali bi biti obavezni za sve studente na

dodiplomskom studiju.

Ispitanik koji se u potpunosti ne slaže sa slušanjem sadržaja iz istraživanja u

zdravstvu na dodiplomskom studiju, vjerojatno se ne bi složio sa svim tvrdnjama. S

druge strane, ispitanik koji smatra da je taj sadržaj nužan u nastavnom programu na

dodiplomskom studiju, vjerojatno bi se složio sa svim tvrdnjama. Dakle, bodovanje

rezultata na ovoj skali je jednostavno: rezultat koji ispitanik postiže zbroj je tvrdnji s

kojima se slaže.

Semantički diferencijal je tehnika koja se često koristi za ispitivanje stavova.

Temeljne jedinice su grafičke skale procjene koje su omeđene bipolarnim pridjevima

(pridjevima suprotnim po značenju). Ispitanik mora označiti mjesto na skali koja se

proteže od jedne do druge ekstremne karakteristike neke dimenzije. Predmet procjene

na semantičkom diferencijalu može biti gotovo sve (osoba, sami ispitanici, rasa,

34

situacija, ideja, jedna riječ, fraza, rečenica i dr.). Najčešće se koriste skale sa sedam

stupnjeva, ali se mogu primijeniti i druge (od pet ili devet stupnjeva).

Na primjer, bolesnici mogu procjenjivati zdravstvenog djelatnika:

Radni terapeut / Fizioterapeut / Medicinska sestra je: (Označite odgovarajuće mjesto na skali)

Važan Nevažan 7* 6 5 4 3 2 1

Loš Dobar 1 2 3 4 5 6 7

Sposoban Nesposoban 7 6 5 4 3 2 1

Neugodan Ugodan 1 2 3 4 5 6 7

* Rezultati se ne ispisuju na stvarnom upitniku koji se daje ispitanicima.

Brojevi ovdje služe da bi se prikazalo kako se boduje semantički

diferencijal.

Semantički diferencijal može se koristi ako istraživača zanima usporedba

procjena ispitanika na različite subjekte (npr. kakve su reakcije ispitanika na pojmove -

medicinske sestre ženskog spola, medicinske sestre muškog spola, fizioterapeuta

ženskog spola, te muškog spola, ženskog liječnika, muškog liječnika i dr.) ili ako ga

zanima kako različite skupine ispitanika procjenjuju istu pojavu (npr. kako mlađi /

stariji bolesnici, ženski / muški procjenjuju boravak u bolnici).

Prednost semantičkog diferencijala jest da je vrlo prilagodljiv i relativno ga je

lako konstruirati. Međutim, potrebno je obratiti pažnju na to da su pridjevi prikladni za

predmet koji se ispituje te da je svaki par pridjeva međusobno zaista suprotan po

značenju.

Primjeri u kojima se upitnici i skale mogu koristiti u istraživanjima i praksi u

sestrinstvu:

za ispitivanje stavova prema: kontroli začeća; smrti; starijim ljudima;

mentalno zaostalim osobama; seksualnosti; pobačaju i sl.

bolesnikova razina stresa

suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed

hospitalizacije

suočavanje odraslih sa nesigurnošću zbog bolesti

skale zdravstvenog ponašanja klijenata

procjena bolesnika o vlastitom oporavku od operacije

upitnik za procjenu boli

skala za procjenu raspoloženja bolesnika

zadovoljstvo bolesnika sa sestrinskom njegom

35

vrednovanje i zadovoljstvo bolesnika boravkom u bolnici

upitnik sestrinskih vještina ispunjava medicinska sestra

upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom ispunjava medicinska sestra

Primjeri u kojima se upitnici i skale mogu koristiti u istraživanjima i praksi u

radnoj terapiji:

upitnik interesa, hobija i prethodnog iskustva klijenta / bolesnika

upitnik za procjenu vlastite radne uloge od strane klijenta

za ispitivanje stavova prema: mentalno zaostalim osobama; fizički

hendikepiranim osobama; psihičkim bolesnicima; starijim ljudima i sl.

skale za procjenu funkcionalne sposobnosti bolesnika

upitnik o socijalnoj podršci koju klijent prima

bolesnikova razina stresa

načini suočavanja sa stresom zbog bolesti

suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed

hospitalizacije

upitnik za vrednovanje uspješnosti provedene radne terapije

upitnik vještina i znanja radnog terapeuta ispunjava radni terapeut

upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom ispunjava radni terapeut

Dodatak: Neka pravila za izradu upitnika

1. Jezični stil u upitniku mora biti što jednostavniji. Treba izbjegavati dvosmislenosti i

emocionalni ton, a tehnički i stručni izrazi moraju biti preoblikovani u svakodnevni

govor (osim ako upitnik nije namijenjen ispitanicima kod kojih se zahtijeva stručno

znanje).

2. Kratka pitanja su uvijek bolja od dugih, pri čemu treba voditi računa da pitanje ne

gubi na svojoj informativnosti. Uvijek je potrebno upitati se da li je pitanje odmah

razumljivo svakome.

3. Za svako pitanje treba provjeriti sadrži li negacije, dvostruku strukturu i navodeća

pitanja koje treba izbaciti.

4. Upitnik treba sadržavati podjednaki broj pozitivnih i negativnih tvrdnji / pitanja.

5. Upitnici čija je tema vrlo osobne prirode (kao što je osobni dohodak ili seksualnost)

moraju biti oblikovani tako da smanjuju neiskrenosti u odgovaranju ispitanika, a

pružaju maksimalno istinite odgovore.

6. Upitnik ne smije biti predugačak.

7. Potrebno je unaprijed osigurati dovoljno mjesta za odgovore, kao i odrediti način

provođenja upitnika i obradu podataka.

8. Potrebno je provjeriti da li je okvir u koji su uklopljena pitanja jasan i izravan.

Svako pitanje u upitniku mora biti jasno postavljeno, kao i stupanj preciznosti koji

se očekuje u odgovoru.

9. Voditi računa o redoslijedu pitanja – upitni mora biti dobro povezana cjelina.

10. Napraviti preliminarno ispitivanje.

36

INTERVJU

Intervju je specifična komunikacija između intervjuera i ispitanika (onoga koji

odgovara) odnosno to je metoda za prikupljanje informacija prilikom koje intervjuer

postavlja pitanja ispitaniku. Na tijek i rezultate intervjua utječu tri komponente: 1)

intervjuer, 2) okolina i atmosfera u kojoj se intervju odvija i 3) ispitanik.

Značajke i obilježja intervjua su:

i pitanja i odgovori daju se verbalno - usmenim putem

uključuje odnos licem u lice tj. neposredni kontakt osoba koji povećava

doživljaj, osjećaje i odnose povjerenja;

intervjuer može prikupljati podatke i opažanjem, a ne samo postavljanjem

pitanja (npr. opažajući neverbalnu komunikaciju ispitanika)

Postoji nekoliko tipova (vrsta) intervjua - razlikuju se po načinu provođenja i

svrsi s kojom se provode.

Prema načinu provođenja tj. stupnju strukturiranosti razlikujemo:

1) Standardizirani i strukturirani intervju sastoji se od točno određenih pitanja,

po istom redoslijedu na koja svi ispitanici odgovaraju na isti ponuđeni način.

2) Djelomično strukturirani intervju (polustrukturirani) je onaj kod kojeg

intervjuer ima popis pitanja ili područja koja mora obuhvatiti u razgovoru sa svakim

ispitanikom, ali ispitanik odgovara na njih slobodno.

3) Nestrukturirani intervju nalik je na neformalni razgovor u što prirodnijim

uvjetima s ciljem da ispitanik odgovara na svoj način i izrazi svoj doživljaj svijeta, bez

da intervjuer na to utječe.

Prema svrsi tj. cilju radi kojeg se intervju provodi razlikujemo:

1) Anamnestički i dijagnostički intervju

2) Terapijski i edukacijski intervju

37

OPAŽANJE

Opažanje ili promatranje metodologijska je osnova u brojnim znanstvenim

disciplinama, kao što su etnologija, antropologija, biologija i sl.

Veliki broj informacija koje su potrebne zdravstvenim djelatnicima u

svakodnevnom radu ili u istraživanjima mogu se prikupiti izravnim opažanjem.

Potrebno je razlikovati znanstveno opažanje od svakodnevnog promatranja i

zapažanja. Znanstvena metoda opažanja podrazumijeva sistematsko selektivno opažanje

i bilježenje ponašanja i zapažanje uvjeta relevantnih za problem koji se istražuje. Kao i

metoda postavljanja pitanja, opažanje varira u stupnju strukturiranosti od izrazito

strukturiranog do izrazito nestrukturiranog.

Izbor pojava za opažanje

Kada se netko odluči za prikupljanje informacija metodom opažanja mora imati

jasnu ideju o tome što će opažati. Opažač ne može zahvatiti i registrirati neograničeni

broj informacija ili detalja neke pojave, pa se zbog toga moraju jasno odrediti ciljevi i

sadržaji prema kojima je opažanje usmjereno. Izbor pojava (fenomena) i sadržaja koji

će biti opažani ovisi o ciljevima i problemima samog istraživanja, a ovdje ćemo navesti

samo neke pojave koje mogu biti opažane:

1. Karakteristike i stanja osobe - kao što su fizički izgled, fiziološki simptomi i dr.

Opažanje ovih karakteristika može se obavljati preko osjetila (npr. stanje budnosti

i spavanja bolesnika; izgled kože, pojava edema ili dekubitusa i sl.) ili preko nekih

mjernih instrumenata (npr. pomoću rendgenskih snimki opaža se anatomija tijela).

2. Verbalna komunikacija - sadržaj, struktura rečenice, boja glasa i dr. Primjer

opažanja verbalne komunikacije je promatranje kako zdravstveni djelatnik pruža

informacije klijentu ili članovima obitelji; opažati se može i izmjena informacija

zdravstvenih djelatnika pri predaji smjene.

3. Neverbalna komunikacija - facijalna ekspresija, stav tijela, gestikulacija, dodir,

pokreti i dr. Primjer za opažanje neverbalnih znakova je opažanje bolnog

ponašanja kod bolesnika ili opažanje lica i tijela, boje i glasnoće glasa, opažanja

lica radi utvrđivanja raspoloženja ili postojanja pareze i sl.

4. Aktivnosti - npr. uzimanje hrane, kretanje, briga o sebi u kući, agresivne akcije,

broj i trajanje posjeta ili pak promjene raspoloženja kod hospitalizirane djece.

5. Razina (nivo) sposobnosti i vještina - spretnost medicinske sestre pri

implementaciji urinarnog katetera, sposobnost pacijenta za obavljanje specifičnih

aktivnosti (npr. dijabetičara pri testiranju urina), sposobnosti novorođenčeta

38

(držanje glave, sisanje i drugi refleksi); radni terapeut može opažati funkcionalnu

sposobnost bolesnika i dr.

6. Okolinski uvjeti - jačina buke na različitim odjelima bolnice, postojanje

arhitektonskih prepreka u prostoru, gustoća ljudi u prostorijama, čistoća i

higijenski uvjeti pri kućnom posjetu zdravstvenih djelatnika u patronaži, primjeri

su opažanja okoline.

Jedinica analize

Nužno je odrediti što će biti opažano, odnosno što predstavlja jedinicu analize.

Postoje dva osnovna pristupa koji se možda najbolje mogu shvatiti kao krajnje točke

kontinuuma.

Molarni ili globalni pristup je onaj kod kojeg se cjelokupno ponašanje opaža

kao jedinstvena cjelina. Primjer je opažanje promjena raspoloženja kod bolesnika na

psihijatrijskim odjelima (cjelokupni sklop verbalnih i neverbalnih ponašanja može činiti

ponašanje koje ukazuje na agresiju, dok drugi sklop može ukazivati na pasivno

ponašanje).

Molekularni ili parcijalni pristup bio bi onaj pri kojem se pojedini specifični

aspekti ponašanja analiziraju kao zasebni elementi. Primjer za ovu vrstu opažanja je

opažanje svakog pokreta, geste ili fraze bolesnika kao zasebne jedinice ili se čak ona

dalje dijeli u još manje jedinice.

Izbor pristupa ovisi o brojnim faktorima pri čemu je najvažnija vrsta problema.

Nedostatak globalnog pristupa su moguće pogreške i pristranosti u opažanju jer nije

uvijek jasno što se mora opažati. S druge strane, kod parcijalnog pristupa nedostatak je

što se gubi prirodnost pojave koja se opaža i mogu se izgubiti iz vida neke aktivnosti

koje su predmet istraživanja.

Odnos opažač - opažani

Specifičnosti metode opažanja su utjecaj mjesta opažača u odnosu na subjekte

(objekte) opažanja i svjesnost ispitanika o tome da su opažani. Zavisno od mjesta

opažača i spoznaje opažanog da li je opažan ili ne ovisit će i nalazi opažanja:

Mjesto opažača

Prisutan /

Vidljiv

Nije prisutan /

Nevidljiv

Informiranost

Zna da je

opažan

ispitanika Ne zna da

je opažan

Problem nastaje ako ispitanici znaju da su opažani te mijenjaju svoje ponašanje

jer ih opažač promatra (ovaj problem se naziva reaktivnost). Jedan od načina da se ovaj

izvor pristranosti izbjegne je da se organizira opažanje tako da ispitanici nisu svjesni da

ih opažač promatra (npr. promatranje djece kroz jednosmjerno zrcalo). Međutim, kod

ovakvog zavaravanja ispitanika postavlja se etičko pitanje da li je to opravdano.

Moguća je situacija u kojoj su ispitanici svjesni prisutnosti opažača, ali nisu svjesni

njegovih motiva, što omogućava opažaču prikupljanje više informacija (npr. tijekom

39

boravka sa suradnicima ili bolesnicima opaža ih se iako oni nisu svjesni da smo

opažači).

Metode opažanja

Nestrukturirano opažanje - metoda je opažanja kod koje se bez ikakve strukture

bilježi sve kako se odvija, a nije točno određeno što i kako se opaža. Primjer za ovu

vrstu opažanja su najčešće naturalistička ili terenska istraživanja (tj. istraživanja koja

se odvijaju u prirodnim okruženjima, kao što je npr. opažanje životnih navika u

različitim kulturalnim sredinama).

Strukturirano opažanje - je ono kod kojeg je točno definirano što se opaža,

najčešće prema protokolu. Informacije u strukturiranom opažanju možemo bilježiti

kao:

Kategorije - npr. opažanje agresije možemo podijeliti u kategorije verbalne

agresije i fizičke agresije, a i ove se jedinice dalje mogu podijeliti na manje.

Za opažanje položaja tijela i motorne aktivnosti mogu se npr. koristiti

kategorije kod kojih se cjelokupni položaj tijela svrstava u ovih šest

kategorija: uspravljen, leži dolje, oslanja se, sjedi, naginje se i kleči.

Liste označavanja ili tzv. ček liste sastoje se od popisa ponašanja iz sustava

kategorija koji se najčešće nalazi na lijevo, te prostora za označavanje

frekvencija i/ili trajanja ponašanja na desnoj strani. Primjer je opažanje

ponašanja novorođenčeta. Na listi se označi koje se ponašanje pojavilo (npr.

smije se samo od sebe; smije se licu druge osobe; plače; zijeva; nemirno

spava; mirno spava; igra se rukama i sl.), a mogu se bilježiti čestina i trajanje

pojedine jedinice analize.

Skale za procjenu - ponašanje se procjenjuje na skalama koje najčešće imaju

od 3 do 7 stupnjeva. Na primjer, ponašanje bolesnika može se opažajući

procjenjivati na skalama:

AKTIVAN 1 2 3 4 5 PASIVAN

KOMUNIKATIVAN 1 2 3 4 5 NEKOMUNIKATIVAN

NAPET 1 2 3 4 5 OPUŠTEN

Uzorkovanje u opažanju

Razlikujemo dvije vrste uzorkovanja u opažanju:

Uzorkovanje vremena

Uzorkovanje događaja

Uzorkovanje vremena - odaberu se vremenski intervali unutar kojih se obavlja

opažanje tj. ukupno vrijeme opažanja podijeli se na vremenske intervale u kojima se

radi promatranje. Npr. vrijeme opažanja od 60 minuta podijelimo na minute i u svakoj

minuti bilježimo da li se pojavilo ponašanje, ili 20 sekundi opažamo, 20 ne. Mogu se

koristiti različita pomagala koja nam označavaju početak i kraj intervala (bipperi,

kazetofon i sl.). Ovom metodom opažaju se samo ona ponašanja koja se mogu jasno

opažati. Za kraća ponašanja koriste se kraći intervali i obratno.

40

Primjer: opažanje majke u interakciji s hendikepiranim djetetom tijekom igre -

cjelokupno vrijeme opažanja od jednog sata podijeli se na intervale od 3 minute, pri

čemu se 3 minute opaža, a 3 ne.

Uzorkovanje događaja - cijelo vrijeme se čeka da se određeni događaj ili

ponašanje pojavi i onda ga se zabilježi i opaža. Ovaj je način opažanja poželjan za

rijetka ponašanja, a zahvaća se cjelokupni događaj. Primjeri za ovu vrstu opažanja su

epileptički napad, otpuštanje bolesnika iz bolnice, srčani napad u jedinici hitne službe,

prekvalifikacija radnog mjesta nakon ozbiljne ozljede ili bolesti i sl.

Uzorkovanje vremena i uzorkovanje događaja ponekad se mogu kombinirati.

Trening opažača

Iz svega do sada navedenog vidljivo je da opažači moraju biti pripremljeni i

istrenirani u opažanju, kako bi što objektivnije i točnije opažali. Čovjek je kao opažač

često pristran i sklon mnogim pogreškama u opažanju. Potrebno se čuvati interpretacija

za vrijeme promatranja i bilježiti samo ono što se zaista zamjećuje (npr. neki od izvora

pogreška u opažanju su: osobna jednadžba opažača - neki opažači su blagi, neki strogi;

halo efekt - pogreška koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi na

specifična ponašanja; logička pogreška - neke osobine opažač smatra logički

povezanim, iako to one nisu; pogreška kontrasta - upravo zbog toga što se tako sam ne

ponaša opažač precjenjuje takvo ponašanje kod osobe koju promatra; mogući su

propusti i dr.). Dobro je da se opažači uvježbaju u opažanju i da točno nauče koje se

kategorije ponašanja opažaju i prouče protokol za opažanje kako bi što brže i točnije

bilježili svoje procjene (pogotovo ako su intervali za opažanje kratki).

Kako bi se povećala pouzdanost i objektivnost metode opažanja, dobro je da

opažanje obavljaju dva opažača, pa se naknadno provjerava slaganje među njihovim

procjenama. Opažači moraju biti upoznati s ciljem opažanja, ponašanjima i događajima

koji se bilježe, protokolom, intervalima i dr.

Naprave i instrumenti koji se koriste kao pomoćna sredstva u metodi opažanja

U metodi opažanja mogu se koristiti različite naprave i instrumenti kao pomoćna

sredstva koja će služiti kao dopuna i kontrola onome što su opažači zabilježili i

propustili. To su videokamere (kod složenih ponašanja koje opažač teško može

kategorizirati ili mikropokreta kod facijalne ekspresije naknadno se može pogledati

snimka), magnetofoni, diktafoni i druga tehnička sredstva za auditivno snimanje

(korisni naročito za snimanje i ispitivanje govora i jezika, vrste plača novorođenčadi i

sl.) i sl.

Nedostaci metode opažanja:

1. Opažati se može samo ono što postoji ili se zbiva za vrijeme opažanja

2. Opažati se mogu samo vanjske manifestacije pojava

3. Prisutnost opažača može djelovati na tijek pojave koja se događa (ispitanici znaju da

ih se opaža pa mijenjaju svoje ponašanje)

4. Subjektivnost metode opažanja - potrebno je reći da stavovi, vrijednosti, osjećaji i

raspoloženje opažača mogu utjecati na opažanje.

41

Opažanje je oduvijek bilo dio zdravstvene prakse. Vjerojatno je najveća prednost

metode opažanja što se njome mogu prikupiti podaci u situacijama kada se niti jednom

drugom metodom ne mogu prikupiti.

OSTALE METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

Testovi

Postoje različite vrste testova, od kojih su neke:

1. Testovi za ispitivanje kognitivnih sposobnosti (ovdje se ubrajaju i razvojni

testovi za ispitivanje psihomotornog razvoja male djece)

2. Testovi za ispitivanje fizičkih sposobnosti i vještina

3. Testovi za ispitivanje znanja

Vođenje dnevnika i dosjea

Dnevnik je knjiga (ili obrazac) u koju se upisuje ono što se radi ili zapaža svakog

dana.

Dosje (franc. dossier) je zbirka spisa koji se tiču neke osobe ili predmeta. U

dosje se unose spisi, nalazi i zapažanja onako kako se pojavljuju, u različitim,

nedefiniranim vremenskim razmacima.

Obje tehnike praćenja služe za registraciju i bilježenje ponašanja, stanja i drugih

zapažanja tijekom dužeg razdoblja promatranja.

Kod tehnika dnevnika i dosjea važna je sustavnost vođenja podataka koja se

može pospješiti kroz:

a) točno definiranje onoga što se promatra,

b) dobrim poznavanjem same tehnike, kao i informacija koje se upisuju (registriraju),

c) izbjegavanjem tumačenja (osobnih objašnjenja), a unošenjem što više činjenica i

detalja,

d) podatke je važno registrirati neposredno - odmah kad se zbivaju, a ne odgođeno,

e) opažanja opisivati operativno (onako kako su se zbivala).

42

PISANJE I PREZENTIRANJE IZVJEŠTAJA

VRSTE I OBLICI IZVJEŠTAJA I PREZENTACIJA:

Sažeci

Prikazi knjiga - kritički osvrt

Prikazi radova - kritički osvrt

Pregledni članak

Prethodno priopćenje

Stručni članak

Izvorni znanstveni članak

Izlaganje na znanstvenom ili stručnom skupu

Ostale vrste članaka

SAŽETAK

Sažetak daje kratki i jezgroviti prikaz cijelog članka (istraživanja) i obično

dolazi na samom početku članka.

Svrha sažetka je: dati najvažnije kratke informacije koje omogućuju čitaocu pregled

ukupnog sadržaja članka, kao i mogućnost odluke da li ili ne čitati cijeli članak. Kako

sažetak predstavlja kratki pregled cijelog rada, najbolje ga je napisati po završetku

pisanja rada.

PRIKAZI KNJIGA I RADOVA

Prikazi knjiga i drugih radova daju kritički osvrt na ta djela.

Obično se objavljuju što skorije nakon objavljivanja rada.

Daju procjenu dobrih i loših osobina djela prema mišljenju pisca

prikaza.

Namijenjeni su onima koji bi trebali biti budući konzumenti (čitaoci)

djela.

PREGLEDNI ČLANAK

Pregledni članak ima funkciju prikaza trenutnog stanja spoznaja iz nekog

područja.

Temelji se na rezultatima i nalazima iz više drugih radova.

Podrazumijeva kritički odnos prema pojedinim radovima i sintezu

nalaza različitih radova.

U ovoj vrsti članaka bitan je pregled literature na kojima se članak

temelji, kao i komentari, prosudbe i zaključci autora članka.

43

IZVORNI STRUČNI I ZNANSTVENI ČLANCI

Ova vrsta članaka ostvaruje komunikaciju između istraživača i čitaoca.

Temelje se na rezultatima (nalazima) samih autora.

Daju razloge zbog kojih je istraživanje provedeno, opisuju postupak

istraživanja, te prikaz i interpretaciju nalaza.

Imaju uglavnom fiksnu strukturu sadržaja prema slijedećem rasporedu:

STRUKTURA STRUČNIH I ZNANSTVENIH ČLANAKA

svaki stručni i znanstveni rad mora sadržavati:

1. Naslov

2. Sažetak

3. Uvod

4. Cilj i problemi

5. Metoda

6. Rezultati

7. Rasprava

8. Zaključak

9. Reference (Literatura)

10. Prilozi

Naslovna stranica sadrži ime ili imena autora (studenta i mentora u slučaju da se radi o

diplomskom radu), instituciju u kojoj su zaposleni i naslov rada. U naslovu je, na sažet

način, iznesena temeljna ideja rada, a sam naslov ne bi nikako smio biti dulji od 15

riječi.

Uvod ima tri osnovne svrhe: upoznati čitatelje s problemom, obrazložiti problem u

kontekstu teorije i dosadašnjih istraživanja, te opisati pristup problemu, navesti hipoteze

i teorijska očekivanja. Napisati kvalitetan uvod nije imalo jednostavno jer on, više nego

drugi dijelovi izvještaja, traži jasnoću izražavanja i konciznost, i iz uvoda se vidi koliko

sam istraživač vlada problemskim područjem. Uvod bi trebao imati strukturu lijevka,

što znači da bi trebao voditi čitatelja od šireg ka užem problemskom području.

Cilj i problemi se zasebno naznačuju samo u studentskim radovima. Kod objavljivanja

radova za stručne ili znanstvene časopise oni su najčešće inkorporirani u uvodu i nije ih

potrebno ispisivati kao zasebno poglavlje.

Metoda treba čitatelje detaljno upoznati s tim kako je istraživanje provedeno, što je

izuzetno važno zbog uviđaja u vjerodostojnost izvedenih zaključaka, te eventualnog

ponavljanja istraživanja. Metoda mora sadržavati opis ispitanika, dakle način biranja

uzorka iz populacije i opća obilježja uzorka, kao i opis pribora i postupka.

Na početku poglavlja Rezultati trebalo bi ukratko biti navedeno koje smo statističke

postupke koristili i u koju svrhu. Rezultati bi se trebali redati istim redoslijedom kao i

problemi rada. U ovom dijelu nema mjesta za interpretaciju rezultata, već samo za

odgovor na naše probleme (npr. je li utvrđena statistički značajna razlika između dvije

44

skupine ispitanika, te u kojem smjeru). Radi bolje preglednosti rezultata, naročito u

sklopu deskriptivne statistike, poželjno je koristiti tablice i grafičke prikaze rezultata.

U Raspravi ili Diskusiji potrebno je dati suvislu interpretaciju dobivenih rezultata u

skladu s postavljenim hipotezama i rezultatima dosadašnjih istraživanja. Iz rezultata je

potrebno izvući zaključke provedenog istraživanja. Ako rezultati nisu u skladu s

postavljenim hipotezama, potrebno je za to naći primjereno objašnjenje. U raspravi

svakako treba navesti i ograničenja, odnosno slabosti provedenog istraživanja, te

predložiti kako bi se istraživanje moglo unaprijediti, uz davanje smjernica za daljnja

istraživanja.

U studentskim uradcima je neophodno formulirati Zaključak koji se odnosi na ono što

jasno i nedvojbeno proizlazi iz rezultata. Zaključak je koncizan odgovor na postavljene

probleme. U znanstvenim časopisima nije uobičajeno posebno izdvajanje zaključka,

nego je taj dio uklopljen u raspravu.

Literatura mora sadržavati sve reference koje se spominju u tekstu rada. Nije

prihvatljivo da se u literaturi nađe i jedna referenca koja nije navedena nigdje u tekstu,

ili obrnuto. Bilo gdje u tekstu, (a najviše prisutno u uvodu, i u manjoj mjeri u raspravi)

gdje se citira ili spominje neki članak, dio iz knjige ili s interneta, to treba i naznačiti

navodeći autora i godinu izdanja. Navođenje referenci razlikuje se od struke do struke

pa ovdje neće biti izneseno kako se citiranje obavlja. Primjere citiranja naći ćete u

uputama za pisanje diplomskog rada.

U Priloge je uobičajeno stavljati instrumente tipa „papir-olovka“ koji su korišteni u

istraživanju.

Opis poglavlja naveden je prema:

Milas, G. (2000) Istraživačke metode I, skripta za studente prve godine psihologije. Zagreb: Hrvatski

studiji.

45

PRILOG 1

PRIMJERI PITANJA ZA USMENI ISPIT

METODOLOGIJA

1. Koja su ograničenja primjene znanstvenih istraživanja?

2. Na što se odnose moralni ili etički problemi u istraživanjima?

3. Hipoteza – objasnite što je to i čemu služi u istraživanju, te navedite primjer.

4. Problem – objasnite što je to i čemu služi u istraživanju, te navedite primjer.

5. Varijabla – objasnite što je to i kojih sve vrsta imamo (kako ih dijelimo)? Navedite

primjer iz svoje struke.

6. Objasnite što je to nezavisna varijabla.

7. Objasnite što je to zavisna varijabla.

8. Objasnite što je to nul-hipoteza.

9. Objasnite što je to direktivna hipoteza.

10. Objasnite što je to afirmativna hipoteza.

11. Uzorak – objasnite što je to i razlikujemo li neke vrste uzoraka?

12. Na što se odnosi termin «populacija»?

13. Navedite primjer za nominalnu mjernu skalu.

14. Opišite ordinalnu mjernu skalu.

15. Opišite intervalnu mjernu skalu.

16. Opišite omjernu mjernu skalu.

17. Koje statističke postupke možemo koristiti na pojedinoj mjernoj skali?

18. Što su to metrijske karakteristike mjernog postupka?

46

19. Što je pouzdanost mjernog postupka i kako se može provjeriti?

20. Što se podrazumijeva pod valjanošću mjernog postupka?

21. Što znači objektivnost mjernog postupka i kako se može provjeriti?

22. Što se podrazumijeva pod osjetljivošću mjernog postupka?

23. Kakva su to otvorena, a kakva zatvorena pitanja u upitniku?

24. Nabrojite prednosti i nedostatke otvorenih pitanja u upitniku.

25. Čemu služe skale procjene? Koje skale poznajete?

26. Objasnite što je to intervju.

27. Koji su nedostaci metode opažanja?

28. Kako možemo umanjiti ili otkloniti moguće nedostatke metode opažanja?

29. Objasnite strukturu – sadržaj stručnog rada – istraživačkog izvještaja.

STATISTIKA

1. Čime se bavi deskriptivni dio statistike i koji statistički postupci tu spadaju?

2. Zašto se vrši grupiranje rezultata?

3. Opišite postupak grupiranja rezultata.

4. Što je «distribucija frekvencija»?

5. Koje vrste grafičkih prikaza znate, koje su im osobine i u kojim se slučajevima mogu

upotrebljavati (primjeri)?

6. Objasnite što je to histogram.

7. Objasnite što je to poligon frekvencija.

8. Koja su obilježja normalne distribucije?

9. Nacrtajte bimodalnu distribuciju.

10. Koje mjere centralne tendencije znate i u kojim su slučajevima primjerene.

11. Objasnite što je to aritmetička sredina.

47

12. Objasnite što je to centralna vrijednost.

13. Objasnite što je to dominantna vrijednost ili modalna vrijednost (mod).

14. Što je varijabilnost?

15. Koje mjere varijabilnosti – raspršenja rezultata znate?

16. Objasnite što je to standardna devijacija.

17. Možemo li standardnu devijaciju izračunati i bez aritmetičke sredine?

18. Objasnite što je to raspon rezultata.

19. Zašto je raspon rezultata tek gruba mjera varijabiliteta?

20. Objasnite što je to koeficijent varijabilnosti.

21. Kada je potrebno računati koeficijent varijabilnosti?

22. Objasnite što je to z-vrijednost.

23. Koliki postotak ispitanika ima niži rezultat od pojedinca kojemu je z = 0?

24. Što je predmet interesa inferencijalne statistike?

25. Objasnite što je to standardna pogreška aritmetičke sredine.

26. Što su to «granice pouzdanosti»?

27. Objasnite što je to t-test.

28. Kako glasi opća formula za t-test?

29. Da li nam je za računanje t-testa potrebna standardna pogreška razlike?

30. Za koje podatke možemo izračunati t-test?

31. Koje različite postupke za izračunavanje t-testa s obzirom na osobine uzorka znate?

32. Što znači ako je naš dobiveni t-test veći od graničnog t-testa uz 1% rizika?

33. Što znači ako je naš dobiveni t-test manji od graničnog t-testa uz 5% rizika?

34. Objasnite što je to hi-kvadrat test i koji su podaci potrebni za njegovo

izračunavanje?

35. Koje vrste hi-kvadrat testa postoje?

48

36. Kako određujemo teorijske frekvencije?

37. Kako se određuje statistička značajnost hi-kvadrat testa?

38. Objasnite što je to korelacija i koje postupke za izračunavanje znate?

39. Kakva je povezanost kada s porastom nezavisne varijable u većoj ili manjoj mjeri

raste zavisna varijabla?

40. Koliko iznosi maksimalna (najveća moguća) povezanost?