PEDAGOGIJA

1

MORALNI ODGOJ

Moralni odgoj je posebna komponenta procesa odgoja. Proces moralnog odgoja je veoma

složen pedagoški proces, čak složeniji od intelektualnog vaspitanja odgoja „Moralni odgoj je

proces moralnog formiranja i moralnog oblikovanja pojedinca u društvenu ličnost.“

(Branković, 2011) To je specifičan proces u okviru kojeg se formiraju moralne karakteristike

ličnosti, njegova moralna svijest, moralna osjećanja, volja i karakter, te navike moralnog

ponašanja i djelovanja. Otuda moralni odgoj treba da je usklađen sa društveno-moralnim

normama i zahtjevima, te psihofizičkim karakteristikama i mogućnostima vaspitanika.

Proces moralnog formiranja ličnosti ima tri osnovne komponente (faze):

I. -sticanje moralnih saznanja,

II. -formiranje moralnih uvjerenja,

III. -formiranje moralnog ponašanja i djelovanja. (Branković, 2011)

Bitna karakteristika moralno formirane ličnosti jeste i razvijenost volje i karaktera. Te osobine

ličnosti ispoljavaju se kroz smjelost, upornost, samostalnost i čestitost.

Sticanje moralnih saznanja je prva faza procesa moralnog formiranja ličnosti. Kao i svaka

druga i moralna znanja stiču se posebnim pedagoškim procesom koji se, kao i svaki saznajni

proces, odvija prema određenim zakonitostima. U pravu su oni pedagozi koji tvrde da se

sticanje moralnih znanja odvija prema opštim gnoseoloskim zakonitostima ali i uz

specifičnosti koje su determinisane specifičnim sadržajima i svom složenošću formiranja

ličnosti. U okviru sticanja moralnih saznanja usvajaju se osnovni moralni pojmovi i

kategorije, norme i moralna pravila, odnosno upoznaje se sistem moralnih vrijednosti.

Moralno saznanje zasniva se na razumu (intelektualna komponenta). Ona se stiču postepeno u

skladu sa intelektualnim sposobnostima i iskustvom vaspitanika. Treba težiti sticanju visokog

kvantuma moralnih znanja. Međutim, važno je napomenuti da visok nivo moralnih znanja nije

garancija za moralno ponašanje i djelovanje ličnosti

Formiranje moralnih uvjerenja je viši stepen moralnog formiranja ličnosti. To je ono

svojstvo ličnosti koje nastaje kad se moralna znanja formiraju u unutrašnje aktivan stav i

odnos ličnosti prema tim znanjima. Ili, moralna uvjerenja nastaju tada kada ličnost moralna

znanja prihvati kao vlastite stavove i ona mu postanu pokretačka snaga za moralno ponašanje

2

i djelovanje. Pored toga, treba imati u vidu da moralna uvjerenja imaju izraženu moralnu

komponentu. Presudnu ulogu u formiranju moralnih uvjerenja ima vjera u moralna znanja.

Formiranje moralnog ponašanja i djelovanja je najviša faza moralnog oblikovanja ličnosti.

Moralna osoba se ispoljava, ne u znanju morala niti u moralnom uvjerenju, već u moralnom

ponašanju i djelovanju. Moralnost osobe ispoljava se u životnim situacijima. Otuda je

moralna ona ličnost koja se moralno ponaša i moralno djeluje. Za takvo djelovanje u

moralnom vaspitanju bitno je i formiranje i navika moralnog ponašanja i djelovanja. Bitna

karakteristika moralno formirane ličnosti jeste i razvojnost volje i karaktera. Te osobine

ličnosti ispoljavaju se kroz smjelost, čestitost, upornost, samostalnost.

Sve tri komponente moralnog formiranja ličnosti sigurno predstavljaju određenu cjelinu.

Moralno formirana je ona ličnost koja ima izgrađenu moralnu autonomiju. To je najviša

tačka do koje čovjekov moralni razvoj može da stigne. Stoga je pedagozi i određuju kao

osnovni cilj moralnog vaspitanja.

Faktori uticaja na moralno odgajanje:

-Porodica – to je prvi i jedan od najznačajnijih faktora moralnog odgajanja. U

porodici dijete u najranijoj mladosti siče prva iskustva iz društvenih odnosa i upoznaje

osnovne moralne norme. Sve daljnje moralno izgrađivanje predstavlja dogradnju moralnih

osobina formiranih u porodici.

-Odgojno-obrazovne institucije (škola) – predstvaljaju sprecifičnu društvenu

zajednicu kaoje funkcionišu na prinsipima moralnih odnosa među ljudima.

- Sredstva informisanja (novine, radio i televizija) – takođe bitno utiču na moralno

formiranje ličnosti.

-Izdavačka djelatnost utiče – na moralno oblikovanje ličnosti, a posebno one knjige

koje svojim sadržajima razrađuju neke moralne probleme.

-Kulturne institucije (pozorište, kinematografija, biblioteke, muzeji, čitaonice i

galerije) – prezentuju tekovine civilizacije i posredno utiču na moralno oblikovanje ličnosti.

-Slobodno vrijeme i način njegovog korištenja – takođe je bitan faktor koji utiče na

formiranje moralnih osobina ličnosti.

3

- Društvene i radne organizacije (učeničke, studentske, sportske, naučno-tehničke i

kulturno-umjetničke) – utiču na razvoj većeg broja moralnih karakteristika ličnosti.

(Brankovic, 2011)

Osnovni cilja moralnog odgoja jeste formiranje slobode, humane i moralne ličnosti. Tako

definisan cilj konkretizuje se kroz veći broj zadataka moralnog odgoja:

Upoznavanje morala i njegove teorije,

Usvajanje moralnih stavova i formiranje moralnih uvjerenja,

Formiranje navika moralnog ponašanja i djelovanja,

Formiranje i njegovanje smisla za moralne vrijednosti. (Branković, 2011)

.

Sadržaje moralnog odgoja čine sistem moralnih načela, moralnih normi i pravila koje treba

usvojiti u procesu odgoja. Sadržaji moralnog odgoja mogu se grupisati na sadržaje za:

odgajanje u duhu humanizma,

pripremanje za porodični život,

odgajanje u zajednici i za zajednicu,

odgajanje u duhu patriotizma,

odgajanje u duhu internacionalizma,

formiranje pozitivnog odmosa prema radu,

formiranje pozitivnog odnosa prema materijalnim i duhovnim

vrijednostima. (Branković, 2011)

Moralni odgoj je sprecifičan vid vaspitanja i ostvaruje se uz primjenu posebnih pedagoških

načela. Najbitnija principi moralnog odgoja su:

- Prncip svrsishodnosti (jasnoća cilja, etička usmjerenost, planiran i organizovan

uticaj),

- Prncip aktivnosti (moralne norme usvajaju se samo kroz vlastitu aktivnost),

- Princip pozitivne orijentacije (pronalaziti pozitivne karakteristike i podsticati

njihov razvoj),

- Princip socijalizacije (poštovanje normi zajedničkog života),

- Princip jedinstvenosti (svi faktori treba da djeluju jednistveno i u istom smjeru),

- Princip dosljednosti (zahtjevi za dosljedno provodjenje moralnih postupaka),

4

- Prncip primjerenosti (svaki zahtjev treba da je primljen psihofizickim

sposobnostima vaspitanika)

(Branković, 2011)

U moralnom odgoju primjenjuju se specifične metode. S obzirom da suštinu moralnog

odgoja predstavlja proces moralnog formiranja ličnosti primjenjuju se četiri metode:

-metod poučavanja – primjenjuje se za isticanje moralnih znanja. U okviru ove

metode primjenjuju se metodički postupci kao što su izlaganje, objašnjavanje i tumačenje

moralnih sadržaja.

- metod uvjeravanja – to je metod pomoću kojeg se moralna znanja pretvaraju u

moralna osjećanja, moralne stavove i odgovornosti. Ovaj metod posebno podstiče razvijanje

moralnih osjećanja i moralnih uvjerenja.

- metod navikavanja – primjenjuje se kod vježbanja moralnih postupaka. Suština ove

motode izražava se zahtjevom za formiranje navika moralnog ponašanja i djelovanja.

- metod sprecavanja – primjenjuje se u procesu moralnog odgoja kada se ne

ostvaruju projektovani cilj i zadaci, odnosno kada se pojavljuju nepoželjna moralna ponašanja

i djelovanja. U okviru ove metode posebno je bitno preventivno djelovanje, potiskivanje i

korigovanje nepoželjnih postupaka u moralnom ponašanju. (Branković, 2011)

Primjena posebnih metoda determiniše i izbor specifičnih sredstava moralnog odgoja. U

pedagoškoj literaturi ta sredstva se razvrstavaju u tri grupe:

- sredstva umsjeravanja – to su posebna sredstva pomoću kojih se proces

moralnog formiranja usmjerava ka izgrađivanju pozitivnih karakteristika ličnosti.U

takva sredstva spadaju: savjet, pimjer, ideal i rad.

- sredstva podsticanja – primjenjuju se u situacijama kada ličnost treba podsticati i

motivisati da ulaže veće napore na usvajanju normi i ponašanja u duhu tih normi.

U sredstva podsticanja spadaju: priznanje, pohvala, nagrada, obećanje i

takmičenje.

- sredstva sprečavanja –su posebna sredstava koja primjenjujemo da bi se

korigovali neprihvatljivi moralni postupci. U takva sredstva spadaju: nadzor,

skretanje ili zamjena, upozorenje, zahtjev i kazna.

5

ESTETSKI ODGOJ

To je filozofska disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje pojavu umjetničkog stvaranja i doživljavanja, prosuđuje vrijednosne sadržaje, i oblike umjetničkog djela, njegov izvor i smisao.

Područje estetike je više značajan fenomen «estetskog», koji kao vrijednosni pojam izražava čitav raspon čuvstvenih stavova utemeljenih u čovjekovoj biološkoj, psihičkoj i socijalnoj strukturi, dok se izvori tog «estetskog» nalaze i stvaraju u osjetilnom sklopu vizuelnih, čulnih, jezičnih i drugih podražaja.

Cilj i zadaci estetskog odgoja

Cilj estetskog odgoja je razvijanje sposobnosti opažanja lijepog, doživljavanja i stvaranja lijepog u aktivnom odnosu prema neposrednoj stvarnosti. U procesu odgoja i obrazovanja potrebno je ostvariti slijedeće zadatke estetskog odgoja:

1. Razvijanje sposobnosti uočavanja lijepog - Sposobnost je kvalitet ličnosti koja je tako razvijena da uspješno obavlja neku djelatnost (rad, funkciju, aktivnost). To znači da sposobnosti pripadaju čovjeku imanentne su samo njemu. Ljudi se kroz sposobnosti prikazuju u njihovoj djelatnosti, te se one odnose na ljudsku uspješnu djelatnost. Za uspješnu realizaciju ovog zadatka neophodne su senzorne ili perceptivne sposobnosti, zasnovane na čulnom doživljavanju. Zato je sa djetetom od najranijeg doba potrebno sistematski i planski, uz znalačko vodstvo stručnjaka, aktivno raditi na razvijanju sposobnosti uočavanja lijepog. Sposobnost uočavanja lijepog zasnovane su na čulima, pa ih tako možemo dijeliti na:

Senzorne ili perceptivne sposobnosti zasnovane na čulu vida ( uočavanju ljepote u prirodi, neživoj i živoj, kao i prirodnim pojavama, uočavanje lijepog u ljudskom društvu, na čovjeku ( na samome sebi ), uočavanje boja, linija i oblika, uočavanje kretanja, zbivanja i događaja, i sl.);

Sposobnosti zasnovane na čulu sluha ( uočavanje prijatnih i neprijatnih zvukova, razlikovanje kvaliteta tonova, njegove visine, boje, trajanja; uočavanje različitih tonova i harmonije );

6

Sposobnosti zasnovane na čulima ukusa i mirisa ( razlikovanje prijatnih i neprijatnih, korisnih i štetnih materijala );

Sposobnosti zasnovane na taktilnim osjećanjima ( izgrađivanje osjećanja prijatnosti i neprijatnosti koje izazivaju dodiri različitih predmeta, tijela, smjesa, površina – hrapavih, glatkih, čvrstih, tečnih i sl.);

Sposobnosti zasnovane na čulima za toplotu, hladnoću i bol (razvijanje prijatnih i neprijatnih osjećanja – mlako, toplo, vruće, hladno, jeza, bol );

Sposobnosti zasnovane na osjećanjima položaj (razlikovanje odnosa – gore, dolje, pravo, krivo, ispred, iza, pored, uspravno, položeno i sli. ) ;

Sposobnosti zasnovane na osjećanju kretanja ( razlikovanje odnosa- statično, dinamično, u pokretu, u mirovanju, pravac, odnosi između predmeta – blizu, daleko, naspram i sl. ) ;

Sposobnosti zasnovane na osjećanjima napora ( razlikovanje odnosa – lako, teško, snaga, energija, učinak, pritisak, otpor i sli. ).

Osnovni put estetskog odnosa je put opažanja i percipiranja. Estetska percepcija je reagiranje na lijepo u prirodi, društvenoj sredini, umjetnosti. Uočavanje lijepog zahtijeva subjektivne sposobnosti, razvijen smisao za korištenje tih sposobnosti i svijest da te sposobnosti budu usmjerene na uočavanje lijepog. Zato te sposobnosti treba njegovati, razvijati i unapređivati.

2. Formiranje sposobnosti doživljavanja lijepog – Ovaj zadatak se odnosi na emocionalno područje, a manifestuje se u subjektivnom prihvatanju, unutrašnjem doživljavanju i buđenju osjećanja prijatnosti, divljenja, radosti, vedrine, oduševljenja. U realizaciji ovog zadatka učestvuju one sposobnosti koje predstavljaju najviši domet ljudskog duha. To su intelektualne ili mentalne sposobnosti, sposobnosti misaone prerade perceptivnih utisaka. Estetske vrijednosti pokreću intelektualne i mentalne sposobnosti izazivaju emocionalno stanje i emocionalni doživljaj. Intenzitet događaja je u neposrednoj povezanosti sa intelektualnim i moralnim sposobnostima. On varira od dopadanja do snažnog uzbuđenja što je, opet, u zavisnosti od intenziteta pobuđenih emocija koje su dio ukupnog estetskog reagiranja.

3. Razvijanje sposobnosti za stvaranje lijepog – Doživljavanja lijepog nema bez racionalne sfere, jer put za doživljavanje lijepog ide kroz uske staze čula. Sposobnosti estetskog doživljavanja lijepog se zasnivaju na emocionalnoj sferi. Kao što je bitno uočiti lijepo i svjesno preraditi, doživjeti lijepo, bitan je čovjekov odnos prema lijepom i želja da sam stvara lijepo. Zato je potrebno razvijati kreativnost, stvaralaštvo, aktivan odnos, radne navike... Stvaralačke sposobnosti se razvijaju i unaprjeđuju u procesu odgojnog djelovanja. U porodici, u školi i svim drugim institucijama odgojnog sistema potrebno je stvarati takve uslove da dijete može, u skladu sa svojim

7

sklonostima i mogućnostima iskazati svoj stvaralački potencijal. Ove aktivnosti treba zasnovati na najprostijim materijalima, kao što su pijesak, glina i plastelin, olovke, olovke u boji, flomasteri, vodene boje, i sl. Sa uzrastom javljat će se i želja za novim materijalima, pa u skladu s tim treba povećavati i zahtjeve i kriterije.

Bitno je da se učeniku omogući da pronađe samoga sebe u estetskom području koje mu je najbliže.

4. Razvijanje sposobnosti vrednovanja (evaluacije) lijepog – Radi se o vrednovanju uočenog, doživljenog i stvorenog što, kao i u svim drugim aspektima odgoja i obrazovanja, zahtijeva praćenje, mjerenje, vrednovanje i evaluaciju.

o Praćenje – predstavlja djelatnost kojom se kroz postupke, tehnike i instrumente vrši uvidu ostvarenost nekog cilja i zadatka.

o Mjerenje – je proces uspoređivanja po kvalitetu i kvantitetu dvije ili više veličina u cilju utvrđivanja njihovih sličnosti i razlika. Da bi mjerenje bilo tačno i realno, mora se jasno odrediti mjerna jedinica, koja će služiti kao osnovna jedinica za uspoređivanje. Mjerenje predstavlja proces uspoređivanja nečega sa mjernom jedinicom, što ukazuje na izuzetnu složenost iznalaženja mjerila za vrednovanje estetskih kvaliteta.

o Vrednovanje – Podrazumijeva sagledavanje ukupnih ostvarenih dostignuća. Ovdje se radi o vrednovanju estetskih kvaliteta koje je neko uočio u prirodi, ljudskom životu, na sebi, na proizvodima ljudskog rada, na sopstvenim ostvarenjima; o vrednovanju estetskih kvaliteta koji su doživjeli u svijesti konkretne ličnosti, o vrednovanju estetskih kvaliteta nečijeg konkretnog ostvarenja (proizvoda ljudskog rada ili neko umjetničko ostvarivanje).

o Evaluacija – ili vrednovanje uopće, podrazumijeva određivanje relativne vrijednosti nečega prema usvojenom standardu. Evaluacija predstavlja težinu i znači pokušaj da se prevaziđe jednostavnost. Težište vrednovanja, kada su u pitanju estetski kvaliteti, nalazi se u značajnim promjenama ličnosti, kao i u ostvarivanju cilja i zadatka estetskog odgoja, kroz uočavanje lijepog i doživljavanje lijepog do nivoa mogućnosti primjene stečenih znanja, vještina i navika u praksi i uočljivog kvalitetnijeg, ponašanja u svim životnim situacijama. Vrednovanje obuhvata sva tri zadatka estetskog odgoja (uočavanje lijepog, doživljavanje lijepog i stvaranje lijepog), a u okviru svakog od njih sve tri faze (pripremnu fazu, fazu realizacije i fazu verifikacije).

Principi estetskog odgoja:

Princip očiglednosti – U estetskom odgoju očiglednost znači cjelovito čulno doživljavanje, odnosno perceptivno zahtijevanje stvarnosti pomoću čulnih organa. U procesu estetskog odgoja moraju se stvoriti uslovi da učenici neposredno percipiraju objektivnu stvarnost. Percipiranjem intenziviraju se ostale psihičke funkcije:

8

pamćenje, mašta, emocionalno doživljavanje. U procesu estetskog odgoja ovo načelo se ostvaruje nizom pravila.

Princip sistematičnosti – Ovdje se podrazumijeva uspostavljanje logičnog slijeda događaja i radnji u procesu uočavanja, doživljavanja, stvaranja i vrednovanja lijepog.

Princip postupnosti – Ono proizilazi iz načela sistematičnosti i zasniva se na dobro poznatim pravilima: od lakšeg ka težem, od jednostanog ka složenom, od bližeg ka daljem, od konkretnog ka apstraktnom, od poznatog ka nepoznatom.

Princip svjesne aktivnosti – Čovjekova aktivnost, posebno svjesna aktivnost, podstiče njegov razvoj. Misli se na perceptivne aktivnosti, aktivnosti izražavanja misli ( linijom, bojom, oblikom, riječju itd.), slobodne, reproduktivne, produktivne, jednostavne, složene i praktične aktivnosti (praktični rad) .

Princip interesa – Cjelokupni odgojno-obrazovni rad mora biti zasnovan na ličnom interesu onog tko uči. Ovaj zahtjev naročito dolazi do izražaja u estetskom odgoju. Bez probuđenog ličnog interesovanja nema percipiranja, uočavanja, misaone prerade, doživljavanja, preduzimanja konkretnih operacija, stvaranja, pa ni vrednovanja lijepog.

Princip odgojne vrijednosti – U organiziranom i planski vođenom odgojnom radu potrebno je birati sadržaje koji imaju odgojnu vrijednost.

Princip racionalizacije i ekonomičnosti – Racionalizacija podrazumijeva misaonu preradu, misaono vođenje konkretnim aktivnostima u procesu percipiranja, doživljavanja, stvaranja i vrednovanja. U procesu misaonog pristupa estetskim vrijednostima nameće se zahtjev maksimalne ekonomičnosti u pogledu korištenja vremena, prostora, materijala, sredstava za rad itd.

Princip mnogostranosti – Podrazumijeva usmjeravanje pažnje i traženje ljepote na različitim objektima.

Princip individualizacije – Ovo načelo treba neprestano realizirati. Dijete nikada nije dovoljno samostalno, pa tako ni odrasla osoba nikada nije onoliko samostalna koliko to život traži.

Mjesta i načini realizacije estetskog odgoja:

Ostvarivanje u nastavi. Nastava u školi uključuje vrlo mnogo nastavnih predmeta koji pružaju široke mogućnosti za estetsko odgajanje učenika. Neki od njih imaju izrazito umjetničko- odgojno značenje, kao što sam već navela tu spadaju: muzička kultura, književnost, likovna kultura...

9

Učenici mogu ne samo dobro upoznati, nego i zavoljeti muziku, slikarstvo, lijepu književnost i čitav život mogu ispunjavati i oplemenjivati tim umjetničkim i estetskim vrijednostima.

Posebno mjesto pripada tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, zatim nastavi Bosanskog jezika i književnosti, zatim nastava iz prirodnih nauka, društvenih i humanističkih nauka te tehničke kulture.

Ostvarivanje u vannastavnim aktivnostima.Vannastavne aktivnosti su razne učeničke aktivnosti: naučne, kulturno-umjetniče, sportske, radne ili tehničke. Za estetski odgoj najvažnija su kulturno-umjetničke sekcije. Smisao i svrha aktivnosti je da se uspostave povoljni uslovi za realizaciju raznovrsnih učeničkih aktivnosti, koje će im omogućiti da upoznaju različita područja kulture i umjetnosti, da ih prihvate kao vrijedne djelatnosti, da razviju stvaralačko estetsko izražavanje na tim područjima. Važno je osigurati da se rezultati učeničkih aktivnosti javno predstave školskim svečanostima i priredbama. Učenici žele pokazati rezultate svoga rada i to ih motivira za daljnje aktivnosti. U okviru vannastavnih aktivnosti učenici mogu izdavati školske novine, školske časopise i sl. Oni mogu pisati pjesme i prozne priloge, mogu ih ukrašavati ilustracijama likovnih radova, moraju biraju one koji udovoljavaju estetskim kriterijima.

Ostvarivanje u širem školskom životu. Estetski odgoj se ne može ograničiti samo na nastavu ili vannastavne aktivnosti. On zahvata ukupan život i rad škole, sve školske aktivnosti u školi i izvan nje, sve djelatnosti iz programa odgojnog rada škole, cjelokupnu atmosferu u školi, njen duh, njeno estetsko uređenje, uređenje školskog okoliša i drugim raznovrsnim kulturnim ustanovama koje čuvaju ili unapređuju estetske i umjetničke vrijednosti.Sredina u kojoj učenik živi treba da je ispunjena ljepotama koje budu estetske dojmove, izazivaju doživljaje i razvijaju ukus. Učenici sa svojim učiteljima mogu školsku zgradu ukrasiti slikama i lijepim predmetima, okružiti zelenim površinama, stazama, klupama za odmor i cvijećem. Neke ukrasne predmete mogu i sami izrađivati. Važne aktivnosti u razvijanju estetske kulture su ekskurzije ili posjete u mjesta ili ustanove u kojim se mogu neposredno promatrati umjetnička djela, građevine, spomenici, slike ili prisustvovati izvođenju dramskih, muzičkih ili literarnih djela.

Metodičke pretpostavke realizacije( Važni činitelji )

Porodica - Moć njenog odgojnog djelovanja na estetskom području ovisna je o kulturnoj razini i razini estetske kulture roditelja. Roditelji i drugi članovi porodice koji imaju širu estetsku kulturu mogu djeci približiti književnost za djecu, mogu im govoriti i čitati priče, bajke, pripovijetke. Takvi roditelji će bez poteškoća birati estetske slikovnice, estetski oblikovane igračke. Mogu im približiti estetske i umjetničke vrijednosti i tako formirati navike i trajnu potrebu za tim vrijednostima.

10

Dječji vrtić – I dječji vrtić je važan činitelj estetskog odgoja. On odgaja svojom estetskom atmosferom. U vrtiću su moguće i kreativne aktivnosti u obliku igre, crtanja, modeliranja, pjevanja, dramskog predstavljanja i dr.

Škola – Ona je najvažniji činitelj estetskog odgoja, tu se obavlja sistematsko estetsko izobražavanje i odgajanje. Pod utjecajem sistematskog odgojnog rada razvijaju se sposobnosti estetskog uočavanja i doživljavanja, stvaralačke sposobnosti i sposobnosti vrednovanja.

Učenički i drugi domovi – Kao odgovarajuće ustanove, učenički i drugi domovi, također su važni i činitelji estetskog odgoja. I oni mogu djelovati estetskim ambijentom života u domu. Druga velika mogućnost su estetske i umjetničke slobodne4 aktivnosti čovjeka. Treća mogućnost se pokazuje u organiziranim posjetima umjetničkih u drugih kulturnih ustanova.

Sredstva masovne komunikacije – Oni često prezentiraju estetske i umjetničke vrijedne sadržaje. Ti sadržaji se mogu i treba ih koristiti u procesu estetskog odgajanja. Sredstva masovne komunikacije, pored istinski vrijednih, u svoje programe uključuju i mnogo bezvrijednih pa i odgojno štetnih sadržaja. Zbog toga se mora vršiti selekcija. Roditelji, učitelji i odgajatelji trebaju pomagati mladima u izboru emisija koje su vrijedne za gledanje i slušanje.

Kulturne ustanove – One čuvaju, prezentiraju i unapređuju kulturno doba estetskih i umjetničkih vrijednosti. Vrlo su prikladna za uočavanje, doživljavanje i vrednovanje takvih vrijednosti.

INTELEKTUALNI ODGOJ

Komponete intelektualnog odgoja su: znanje, vještine i navike, intelektualna sposobnosti, kultura intelektualnog rada, ljubav prema istini.

Intelektualni odgoj je povezan sa nastavom ali se nastavi ostvaruje i tjelesni, moralni, estetski i radni, a ne samo intelektualni odgoj

Intelektualni odgoj kao proces može se definirati kao osposobljavanje učenika za upoznavanje, traženje i otkrivanje istine i forimiranje odgojnog ličnog odnosa učenika prema istini .

Intelektualni odgoj ima za cilj odgojiti tražioce i poznavaoce, ljubitelje i branitelje istine. Kod odgojnika treba razvijati krtički odnos prema činjenicama koje usvajaju.

Zadaci intelektualnog odgoja:

Stjecanje sistematskih znanja,

11

Razvijanje znanstvenog pogleda na svijet,Razvijanje umnih snaga i sposobnosti,Razvoj trajne intelektualne radoznalosti i navike za samostalan intelektualni rad,Razvoj pozitivnih karakteristika ličnosti.

- Stjecanje sisitematskih znanja - U procesu stecanja znanja treba težiti ka tome:

Da se učenička svijesti obogati na što većim brojem precepcija i predodžaba o pojedinačnim konkretnim predmetima na osnovu različitih izvora (neposrednog opažanja, izlaganja nastavnika, knjiga, literatura) itd.

Da se predmeti i pojave o kojima su stečene određene predstave, uz pomoć putem analize putem apstrakcije putem sinteze i generalizacija

Znanje predstavlja sisitem znanstvenih činjenica i generalizacija koje su učenici shvatili, razumjeli, usvojili i koje ukoliko ima aplikativan karakter umiju praktično primjeniti.

- Razvijanje znanstevnog pogleda na svijet . Formirati znanstveni pogled na svijet znači kod odgajnika razviti saznanje o materijalnosti svijeta, da je svijet u suštinu materijalan, a da su pojave u pririodi i društvu razni vidovi materije u kretanju. Proces izgrađivanja pogleda na svijet počinje od najraniji dobi traje cijelog života u skladu sa sposobnostima i mogučnostima odgajnika.

-Razvoj umnih snaga i sposobnosti. Ovaj zadatak uključuje razvoj sposobnosti promatranja, pamćenja, mašte i mišljenja.Sposobnosti se razvijaju ukoliko su u funkciji. To vrijedi i za intelektualne sposobnosti pa ih treba stavljat u funkciju. Ovom zadatku treba posvetit naročitu pažnju u današnje vrijeme.

Razoj trajane intelektualne radoznalosti i navike za samostalan intelektualni rad. Ovaj zadatak intelekutalnog odgoja u našoj odgojnoj praksi je često zapostavljen. Škole ne bi trebale biti zadatak da učenici steknu određena znanja, već da ih nauči kako učiti, kako raditi i istraživati. Osposobljavanje za samoobrazovanje postaje jedan od primarnih zadataka savremene škole.

Razvoj pozitivnih karakteristika ličnosti. Kod odgajnika treba razviti ljubav prema istini , osjećaje, zadovoljstva, divljenja, oduševljenja, koji prate uspješna rešenja problema i sl. njegovati doživljavanja istine kao istinske ljudske vrijednosti, razvijati inetelktualne osjećaje, spoznajne ineterese, osjećaje dužnosti i odgovornosti i odnost ljudskim idealima. Voljno- aktina komponenta intelektualnog odgoja podrazumijeva djelovanje u saglsnosti sa spoznajom i doživljajem vrijednostima istine.

Nužno je kod odgajonika razvijati sljedeće osobine: kritički odnos prema sebi i drugima, nepristrastrnost vrednovanju ljudskih postupaka, vjernost svojim stavovima i idealima, poštovanja ljudskog dostojanstva, otovorenost i toplinu u međuljudskim odnosima, spremnost na sradnju, toleranciju, požrtvovanost u radu, pozitivan odnost prema kulturnim vrijednostima, orginalnost u radu itd.

12

Faktori intelektualnog odgoja:

obitelj, predškolske ustanove, škole, ustanove za odgoj i obrazovanje odraslih, masovna sredstva informiranja i različite kulturne institucije.

Obitelj je prva socijalna sredina u koju dijete dolazi. U obitelj dijete stječe prve spoznaje, uspostavlja prve kontakte, uči prve riječi i uči se da govori. Razvijaju se njegove preceptivne sposobnosti, širi se krug predodžaba, razvijaju se inetersi, pažnja, pamčenje, mišljenje, mašta. U obitelji dijete stječe prve vještine i navike, prve elemente kulturne rada. U obitelj započinje razvoj djeteta kao intelektualnog bića.

Predškolske ustanove predstavljaju važan faktor intelektualnog razvoja predoškoslkog djeteta. U obdaništu djeca uče, stječu vještine i navike, bogate se njihove spoznajni interesi i radoznalost, psihičke funkcije i pažnju, pamćenje, mišljenje, mašta, govor i razne intelektualne sposobnosti. To se postiće organiziranjem različitih vidova odgojno-obrazovanog rada i putem zanimanja, igre, slobodnih aktivnosti.

Škola je odgojno-obrazovna institucija u kojoj mladi planski i organiziran način usvajaju znanja i sistemaska iskustva čovječanstva. Postoje različite vrste škole: osnovna, srednja i visoke. O stupnju i vrsti pojedinih škola zavisi karakter odgoja i obrazovanja. Škola je faktor u kome se na najorganiziraniji i sistematski učenjem ostvarju svi zadaci intelektualnog odogoja.

Ustanove za odgoj i obrazovanje odraslih predstavljaju se faktor intelektualnog odogoja. U njih ubrajamo: sveučilišta, centre za obrazovanje kadrova, preduzeća, zavod za kulturu i obrazovanje i dr. Ove ustanove organiziraju različite vidove odgojno- obrazovanog rada sa odraslima kao što su: seminari, tečajevi, tribine, savjetovanja, predavanja, izložbe, filmske i pozorišne predstave, izdavačke djelatnost, posjete muzejima, galerijama itd.

Sredstva informiranja. U njih ubrajamo: dnevnu štampu, TV program, radio-vijesti. Veoma je bitno izvršiti pravilan adekvatan izbor sadržaja sa TV programa, radija i dnevne štampe, u skladu sa sposobnostima odgajnika, prema kriterijama, kako bi diprinijeli podizanje kulturnog nivoa djece mladih.

Veliki značaj o ostvarivanju zadataka intelektualnog odogoja imaju i kulturne insitucije. To su: biblioteke, pozorišta, umjetničke galerije, muzeji, čitaonice, domovi kulture idr.

Osnovni principi intelektualnog odogoja:

aktivnost, uvažavanje, interesa, postepenost, sistematičnost, primjenenost, indvidalni pristup i ekonomičnost.

Aktivnost. Odgajniku se ne mogu dati gotova znanja. On ih mora usvojiti vlastitom svojom aktivnošću. Ona uvjetovana biološki, društvenom, psihološki i pedagoški.

13

Misaone sposobnosti je funkcije razvijaju se u funkcije, u procesu djelovanja tj aktivnosti. Da bi se ostvarila uspjšno zadaci inetlektualnog odgoja odgajnika moramo maksmialno aktivirati u odgojnom radu.

Interes je usjmerenost pojedinca na određeni predmet. To je u stvari, motiv koji podstiće odgajnike na aktivnosti rad. Za ono za što postoji ineters odgajnik lakše i brže usvajaju, a znanja su trajnija. Odgajnike treba pripremiti na samoobrazovanje i samoodgajanje, ato se postiže razvijanjem trajnih interesa.

Zahtjev za postupnošću zahtijeva da se pri prezentriranju i usvajanju nastava sadržaja odgajniku polazi od onog što im je poznato prema nepoznatom, od lakšeg ka težem, od bližeg ka daljem, od jednosatvnog ka složenom i od konkretnog ka apstraktnom.

Sistematičnost je zasnovana logički. Cjelokupno iskustvo čovječanstva sisitemtski je sređeno. Sve spoznaje, podaci i generalizacija moraju biti sređene, razvrstane prema određenim kiriterijima u odgovarajuće sisteme. U inetelktualnom odgoju mora se voditi računa o principu primjenjenom mogućnostima, snagama i spodobnostima odgajanika.

Princip individualizacije podrazumijeva usklađenost zadataka tj. adekvantnom njihovom snagama i sposobnostima mentalnoj zrelosti, predznanju, intersovanju itd. Svaki odgajnik je poseban slučaj i razlikuje se od drugog odgajnika prema hronološkoj dobi, mentalnoj zrelosti, predznanju, interesima, sposobnostima i drugim karakteristikama.

Prinicip ekonomičnosti zahtijeva da se u ostvaraivanju zadataka intelektualnog odogoja koriste samo oni postipci, oblici i sredstva ili metode koji najkračim putem vode ka uspjehu. Treba postupiti tako da se za što krače vrijeme, uz što manju napor i utrošena sredstva ostvare što bolji rezultati.

TJELESNI ODGOJ

Tjelesni odgoj ima glavni cilj da sačuva zdravlje. Odgojni ideal kome se teži od postanka čovjeka ima potrebu svestranog i harmonijskog razvoja ličnosti. Odgojni ideal zahtjeva tjelesni odgoj kao temeljno odgojno područe baš zbog toga što se njime njeguju, razvijaju i unapređuju tjelesna konstitucija, psihofizičke sposobnosti i zdravlje kao bitne odlike ljudskog bića. 

U doba humanizma i renesanse važan značaj ima tjelesni odgoj. Taj značaj isticali su mnogi humanisti: V.da Feltre, F. Rabelais i M. de Montaigne. Pedagoški klasici su jako cjenili ulogu tjelesnog odgoja u tjelesnom procesu. Prvi pedagog koji je uvrstio tjelesno vježbanje u odgojni sistem bio je J.A. Komensky. 

Naše stoljeće karakteriše upotreba slobodnijih oblika tjelesnog odgoja kao što su igra i sportovi. Tjelesni odgoj izvodi se na otvorenom prostoru i igralištima. Povećava se broj časova tjelesnog odgoja i za njegovo izvođenje pripremaju se posebno osposobljeni stručnjaci za to. Veliki doprinos da tako bude dala je reformna pedagogija koja ističe odgojne domove i nastavu u prirodi. U savremenom odgoju tjelesni odgoj je jedan od bitnijih dijelova odgoja svestrane ličnosti.

14

Iz cilja i značaja tjelesnog odgoja proizilaze i njegovi zadaci. U zadatke tjelesnog odogja svrstavamo: 

Zdravstveni zadatak,Fizički zadatak,Obrazovni zadatak, Estetski zadatak,Rekreativni zadatak i Moralni zadatak.

Zdravstevni zadatak. Tjelesni odgoj je usko povezan sa zdravstvenim koji se ogleda u sveukupnoj brizi za zdravlje mladih generacija i zdravlje uopšte. Zdravstveni zadatak tjelesnog odgoja ogleda se u sticanju higijenskih znanja i navika i u primjeni sredstava i mjera koje su neophodne za sprovođenje tjelesnog odgoja. Kada je riječ o tjelesnog odgoju mora se voditi računa da prostorije u kojima se obavlja tjelesni odgoj budu čiste, a igrališta uredna, sunčana i zračna. Bitna je i higijena i odjeće, obuće i sprava. Važna je uloga i tjelesnih vježbi pa se i tu treba sticati znanje o značaju bavljenja tjelesnim aktivnostima. Važno je obratiti pažnju i na pravilno korištenje prirodnih faktora: sunca, zraka i vode.

Fizički zadatak tjelesnog odgoja podrazumjeva unapređenje fizičkog rasta i razvoja mladih. Tjelesnim vježbama treba uticati na pravilan rast i rad organizma, na jačanje njegove otpornosti i stvaranje što boljih uslova za rast. Fizički odgoj poboljšava opšte funkcionalne sposobnosti organa za kretanje, disanje, krvotok i živčani sistem.

Obrazovni zadatak ogleda se u razvijanju pokretljivosti, motoričke sposobnosti. Koordinacije i ekonomičnosti pokreta, bezine, snage i izdržljivosti. Pod obrazovnim zadatkom se podrazumjeva sticanje znanja o mjestu i ulozi tjlesnog odgoja u ljudskom životu, a misli se i na društvenu i pedagošku ulogu tjelesnog odgoja.

Estetski zadatak. Sastavni dio sadržaja tjelesnog odgoja je i razvijanje smisla za lijepo i skladno putem tjelesnih pokreta i uočavanje, doživljavanje i stvaranje estetskih kvaliteta. Estetski zadatak se realizira kroz različite načine:

- Razvijanjem prirodnosti, skladnosti, ritmičnosti, gracioznosti i elastičnosti pokreta,- Razvijanjem smisla za harmoničan razvoj tijela,- Povezivanjem pokreta i muzike,- Stvaranjem smisla za sklad boja i formiranja i- Razvijanjem smisla za prirodne ljepote.

Tjelesno vježbanje je neophodno povezati sa muzikom kroz vježbe estetske gimnastike, narodnih kola, sportova kao što su umjetničko klizanje, vježbe na spravama itd.

Rekreativni zadatak. Tjelesni odgoj ima važnu ulogu kao sredstvo aktivnog odmora i zdrave razonode. Ovaj odmor je neophodan svim radnim ljudima, ali i učenicima zbog dužeg zadržavanja u prostorijama. Za odmor se koriste svi oblici tjelesnog vježbanja koji ne zahtjevaju veće napore organizma kao što su: lagane igre, kupanje, šetanje u prirodi, planiranje, klizanje skijanje itd. Rekreativni zadatak tjelesnog odgoja ima važnu ulogu u organizaciji slobodnog vremena djece, mladih i odraslih osoba što može biti preventiva protiv pojave poremećaja u ponašanju djece i mladih.

15

Moralni zadatak u tjelesnom odgoju ima zadatak da razvija moralne, karakterne i voljne osobine ličnosti. Tjelesni odgoj doprinosi obogaćivanju emocionalnog života i etičkih vrijednosti. Tjelesno vježbanje prate pozitivne emocije: zadovoljstvo, veselost, vedrina i radosti pa ih treba i dalje podsticati i njegovati. Negativne emocije kao što su: nezadovoljstvo, žalost, zavist, ljutnja i mržnja, treba potiskivati i odstranjivati.Tjelesnim odgojem podstiče se oživljavanje pozitivnih crta temperamenta, pozitivnih crta karaktera kao što su: samostalnost u djelovanju, odlučnost, inicijativnost, istrajnost itd. Moralni zadak je posebno značajan za razvoj humanosti, kulture ponašanja, patriotizma itd. Tjelesno zdravlje i kondicija su važan faktor u odbrambenoj snazi zajednice jer samo zdravi i snažni ljudi mogu braniti njenu slobodu i nezavisnost.

Najvažnije principe tjelesnog odgoja ubrajamo sledeće:

- Princip svjesnosti i svestranosti tjelesnog odgoja, - Princip skladnosti fizičkog razvoja jačanja organizma,- Princip usklađenosti tjelesnog odgoja sa individualnim mogućnostima organizma,- Princip praktične vrijednosti tjelesnog odgoja i - Princip raznolikosti i razonode u tjelesnom odgoju.

Gore navedeni principi imaju određeno mjesto i značaj za uspješan odgoj. Ono što je bitno naglasiti jeste njihov veliki značaj povezanosti, jer tek ujednjeni oni mogu doprinijeti uspješnom radu na području tjelesnog odgoja.

Princip svjesnosti i svestranosti. Ovaj princip naglašava potrebu prožimanja svih odgojnih uticaja u nastavi tjelesnog odgoja. U odgojnom sistemu tjelesnog odgoja odgajatelj mora svjesno učestvovati. Aktivnosti odgajatelja treba da se usmjere prema svestranom razvijanju tjelesne komponente odgajnika. Za tjelesni odgoj je važno da se ne usmjerimo samo na razvoj u jednom tjelesnom smislu, već je potrebno težiti prema svestranom razvoju ličnosti. Jako je bitno da se tjelesnim odgojem djeluje na tazvoj moralne, estetske, intelektualne i radne komponente ličnosti.

Princip tjelesnog razvoja i jačanja organizma. Ovaj princip usmjerava organizaciju tjelesnog odgoja u svim etapama i smjerovima. Odgojni postupci koji se primjenjuju u nastavi moraju biti zasnovani na savremenim znanjima znanstvenih disciplina. Ovaj prinicp također zahtjeva usklađenost razvoja tjelesne komponente sa ostalim komponentama razvoja ličnosti, kao i korištenje onih uslova koji obezbjeđuju razvoj organizma do njegove pune snage. Svaka aktivnost koja je namjenjena tjelesnog odgoju treba da doprinese skladnom razvoju i jačanju organizma.

Princip usklađenosti tjelesnog odgoja sa individualnim mogućnostima organizma. Za ovaj prinicp bitno je istaći da on zahtjeva usklađenost tjelesnog odgoja. On se treba prilagoditi različitim uzrastima odgajnika, ali isto tako i različitim odgajnicima istok uzrasta. Već je poznato da se svaki odgajnika razvija nekim svojim tempom, da su svi različitih mogućnosti za obavljanje nekih aktivnosti. Tjelesni odgoj sprovodimo tako da vodimo računa o individualnim mogućnostima svakog pojedinca uz pronalaženje načina odgojnog rada u skladu sa individualnim mogućnostima. Pored individualnih mogućnosti u oblasti tjelesnog odgoja treba povesti računa i o potrebama društva u kojem živimo. Svaka društvena zajednica iziskuje određene potrebe u oblasti tjelesnog odgoja. Tjelesni odgoj treba da obezbjedi

16

ostvarenja koja će da zadovolje potrebe pojednica ali i potrebe društva u kojem taj pojedninac živi.

Princip praktične vrijednosti tjelesnog odgoja. Ovaj princip zahtjeva povezanost tjelesnog odgoja sa praktičnim životom. Kod odgajnika treba razvijati praktične sposobnosti, usavršavati pokrete ruku inogu, okretnosti tijela, izdrživost, spretnost u riješavanju problema, organizatorske sposobnosti itd. Tjelesni odgoj omogućava velike mogućnosti za razvijanje praktičnih sposobnosti odgajnika, što im olakšava uključivanje u svakodnevni život.

Princip raznolikosti i razonode Ovaj princip u tjelesnom odgoju zauzima jako važno mjesto. Raznolikosto, vedrina i razonoda u odgojnim postupcima čine tjelesni odgoj zanimljivijim i privlačnijim. Zbog gore navedenog značaja ovog principa za uspjeh u sveukupnom odgojnom radu, tjelesni odgoj je potrebno organizovati tako da se vodi računa o raznolikosti i razonodi. Principi koje smo obrazložili predstavljaju opšte smjernice u organizaciji odgojnog rada. Njima se obezbjeđuje jedinstvenost ostvarenja zadataka tjelesnog odgoja koja se ogleda u razvijanju tjelesno zdrave ličnosti koja je spremna za rad i odbranu zemlje.

FAKTORI ORGANIZACIJE TJELESNOG ODGOJA:

- Porodica, - Predškolske ustanove,- Škole,- Društvene organizacije i - Armija BiH.

Porodica.To je prva društvena sredina u koju dijete dolazi, pa se u njoj vrše prvi odgojni koraci, pa tako i odgojni koraci u oblasti tjelesnog odgoja. Uloga porodice se nastavlja i dalje produženjem života. Kao vidovi tjelesnog odgoja u porodici se ističu: tjelesna njega, pravilna ishrana, igre, lakši fizički poslovi, tjelesne vježbe, aktivan odmor te sportovi i sl. Porodica ne treba da bude pasivna kada su u pitanju tjelesna vježbanja. Mlade treba usmjeriti na bavljenje tjelesnim vježbanjem različitim ustanovama izvan porodice. Roditelji treba da naglašavaju djeci značaj tjelesnog vježbanja, treba da im pomognu pri izboru određene aktivnosti kojom će se djeca baviti. Dužnost svakog roditelja je da djecu usmjeravaju na aktivno baljenje sportom a ne da lošim primjerima navode svoju djecu na pasivno mišljenje i sportskim aktivnostima.

Predškolske ustanove.Za razliku od porodice predškolske ustanovee imaju jako bogate sadržaje rada koje se najvećim dijelom sprovode kroz tjelesne aktivnosti. Ovdje moraju biti osigurani higijenski uvjeti, moraju se sticati higijenske navike te sticanje osnovne prirodne pokretljivosti. U skladu sa dječijim mogućnostima treba skladno razvijati njihovu motoriku i sprtetnost. Najpogodnije gradivo tjelesnog odgoja su igre, a najčešće sportske aktivnosti su: plivanje, klizanje, sankanje i skijanje.

Škole.Škola je značajna koliko za uopšte za odgoj i obrazovanje djece i mladih, tako i za tjelesni odgoj. Tjelesni odgoj je obavezan predmet u svim školama prvog i drugog stepena, a često se uvodi i na fakultetsko obrazovanje. Ono što je karakteristično za tjelesni odgoj u školama jeste da se vodi računa o uzrastu učenika i o znanstvenoj zasnovanosti. Vidovi tjelesnog odgoja koji se provode u školama su: igre, vježbanje, sprotovi, takmičenja, priredbe,

17

izleti i sl. Ove aktivnosti u školama se provode kroz dva glavna oblika, kroz redovnu nastavu i kroz slobodne aktivnosti. Tjelesim odgojem u školama treba da rukovode posebno osposobljeni ljudi za to. Izvodi se u dvoranama te na odgovarajućim terenima.

Društvene organizacije Tjelesni odgoj se također sprovodi u različitim organizacijama koje imaju namjenski napravljene programe za provedbu tjelesnog odgoja za različite urzaste i veliki broj pojedinaca i grupa. Najpoznatije organizacije koje se bave tjelesnim odgojem su razna sportska društva i organizacije izviđača, prijatelja prirode itd. U ovim organizacijama primjenjuju se različiti oblici rada kao što su: takmičenja, javni nastupi, krosovi i sl.

Armija. Posebnu ulogu u sistemu tjelesnog odgoja ima Armija. Putem sistematskog vježbanja i bavljenja raznovrsnim sportovima i sportskim aktivnostima jača se opšta tjelesna sposobnost mladih, čeliči se njihov organizam za podnošenje različitih napora i teškoća u ratu i u miru.Međutim u našoj državi je na žalost mnogih mladih ukinuta vojna obaveza.

PREDŠKOLSKI ODGOJ

Predškolska pedagogija:

Predškolska pedagogija proučava predškolski odgoj.

Predmet predškolske pedagogije je proučavanje osobenosti zakonitosti vaspitanja djece od rođenja do polaska u skolu.

Predškolska pedagogija proučava predškolski odgoj u obitelji, ali i u društvenim pdgojnim ustanovama za predškolsku djecu.

Zadaci predškolske pedagogije su:

da proučavaju predškolski odgoj, da otkriva zakonitosti i druge relevantne činjenice i na osnovu toga bogati pedagoške spoznaje na tom odgojnom područjuda na osnovu spoznaje razređuje i postavlja teotetske odrednise uspješnog predškolskog odgoja: cilj, zadatak, princip i pravila, metode i sredtva, sadržaj i organizaciju predškolskog odgoja bilo u obitelji i u drštvebim ustanovama za predškolski odgojda vrednuje naučno-kritički rezultat i ukupna postignuća predškolskog odgoja i predškolske pedagogije

Predškolska pedagogija se dijeli na:

I. pedagogiju ranog djetinjstva iII. pedagogiju predškolske dobi.

Osnivač predškolske pedagogije je J.A. KOMENSKY. U našem stoljeću razvoj predškolske pedagogije započeo je 30-tih godina.

PREDŠKOLSKI ODGOJ:

18

Cilj predškolskog odgoja je da najmlađim generacijama omogući zdravo i veće djetinjstvo u granicama društvenih mogućnosti, kao i da u skladu sa općim ciljem odgoja i zakonitostima dječijeg psihofizičkog razvoja doprinose pravilnom tejelesnom, intelektualnom, moralnom i estetskom odgoju.

Zadaci predškolskog odgoja:

zdravim tjelesnim razvoju moralni lik, intelektualnih sposobnosti iestetsko doživljavanje

Osnovne karakteristike predškolske dobi: biološki deficit, plastičnost, potpuna emocionalnost, duševna ranjivost i sugestivnost.

Biološki deficit - U vezi sa biološkim deficitom dovodi se i potreba djeteta za afirmacijom. Dječiju potrebu za afirmacijom treba uzimati u obzir pa ga okruživati ljubavlju i pažnjom, smatrati ga samotsalnom ličnosti, izbjegavati grdnje i kazne, zapostavljati ga i davati mu upute na koji će način izbjegavati poraze i njihove životne probleme.

Plastičnost je osobina nervnog sisitema koja omogučava brz i snažan razvoj mnogih sposobnosti. Ona omogučila djetetu da izuzetno brzo primi vanjske utiske. Negativna strana plastičnosti je što se neprijatelji i traumatični doživljaji duboko urežu u psihu djeteta, što može imati posljedice i na odraslog čovjeka.

Potpuna emocionalnost ili totalna afektivnost je jedna od najvažniji osobina predškolskog djeteta. U prvim godinama zdravlje djece jako bitno stvarati radostan i zdrav emocionalni život, objašnjavanje i uvjeravanje je suvišno! Kao posljedica emocionlanih poremečaja i nepravilnog emocionalnog razvoja u predškolskoj dobi javljaju se i emocionalna tupost i emocionalna osjetljivost

Duševna ranjivost- usko je povezana sa snažnom emocionalnošću djeteta. Nepravilan odgojni utjecaji i neuslađeni odnosi u obitelji, svađe, grubosti, mogu ostaviti na djete psihičke traume što u starijoj dobi može prouzorkovati agresivnost, uplašenost osječaj manje vrijednosti, ljubomoru, depresiju i td.

Sugestivnost - Ogleda se u slijeposti oponašanju postupaka i prihvatanju tuđih stanovišta i mišljenja. Sugestivnost je u predoškolskoj dobi povezana sa procesima idenfikacije sa roditeljima i drugim ličnostima što za formiranje djteta ima dalekosežne posljedice.

Odgoj u ranom djetinjstvu

Najvažniji zadatak odgoja u ranom djetinjstvu je briga za pravilan razvoj dječijeg organizma i jačanje njegovog zdravlja.

19

Dječiji organizam nije očvrsnuo, pa je neotporan. Treba nastojati smanjiti oboljenja i spriječiti smrtnost. Jako bitno pravilna prehrana, higijenski uvjeti i pravilan raspored života sa pozitivinim utjecajima.

Pravilna i potpuna prehrana odgovara potrebama dječijeg organizma. Za način prehrane, vrstu, količinu i sastav, vremenski razmak između obroka, treba konusltovati liječnika pedijatra za svaki pojedinačni slučaj.

Higijenski uvjeti života moraju biti na nivou i sprječavati oboljenja, a podsticati optimalan razvoj i jačanje dječijeg organizma. Djete treba često boraviti na svježem zraku. Važno je da okolina u kojoj djete boravi bude čista i uredna. Postepeno se forimiraju higijenske potrebe djeteta, koje ono obavlja samostalno u skladu sa navikama. Neophodno je izbjegavati intezivne podražaje koji mogu djelovati negtivno na nervni sistem malog djeteta.

Pravilan raspored života. Za pravilan razvoj bitni su vanjski podsticaji, ali se funkcije razvijaju funkcinirajući. Jako su bitni pogodni uvjeti koji se osiguravaju svrhovitim odgojnim nastojanjima.

Najvažniji oblik aktivnosti i glavno sredstvo djetetova razvitka jeste igra. I drugi postupci sistematskih odgojnih uticaja su bitni, pored igre. To su: razgovor sa djetetom, pričanje priča, podsticanje promtaranja, pjevanje pjesmica itd.

Najbliže i najmilije dječije osobe, njihovi roditelji, trebaju se često baviti djetetom. Ovo je bitno zbog toga što se odgojni deficit teško nadoknađuje. Nužnost savremenog života nameće opravdanost društvenih odgojnih ustanova mada je otovoreno pitanje njihova opraavdanost ili neopravdanosti.

Odgoj u predškolskoj dobi. Predškolsko doba obuhvata u užem značenju razdobolje života od navršene treće godine do polaska djeteta u školu tj do navršenih šest ili sedam godina. I u tom periodu djete se intezivno razvija tejelsno i psihički, ali nešto sporije nego u ranom djetinjstvu. Po karakteristikama: biološki deficit u smislu nemoći i ovisnosti, plastičnost i sklonosti učenju, ranjivost, sugestivnost, potpunu emocionlanost, duševnu ranjivost, izrazitu decentričnost i aktivnost koja je usmjerena na igru.

Vrste predškolskih odgojnih ustanova. U predškolskoj dobi javljaju se sljedeće dogojne institcije: dječiji domovi, dječije jaslice, dječiji vrtići, djecija igrališta, dječiji zabavni parkovi, dječija ljetovališta, dječija pozorišta, dječiji bioskopi, dječiji disanzeri, dječije klinike i pedagoški savjetovališta za predškolski odgoj.

Dječiji domovi su specijalno-odgojne ustanove u kojima se njeguju, zaštičuju odgajaju djeca u ranom djetinjstvu, u predškolskoj i školskoj dobi. prihvataju djecu bez roditelja, ali i onu djecu koja u svojoj obitelji nemaju optimalne uvjete za normalan psiho-fizički razvoj djeteta.

Dječije jaslice mogu biti društvene ili privatne ustanove, služe za njegu, zaštitu i odgoj djece od navršene prve do navršene treče godine života. Konkretni zadaci koji se postavljaju odgojnom radu u jaslicama su: borba sa oboljenjima i protiv smrtnosti, očuvanje dječijeg

20

zdravlja, jačanje i razvijanje organizma, jačanje i razvoj osjetnih organa, emoconalnog života, motorike, sposbnost govora, percepiranja, mašte, misaonih sposbnosti, razvoj navika itd.

Dječiji vrtić smatra se temeljnim tipom ustanove za odgoj djece predškolškoj dobi. pruža djeci svestrani odgoj, priprema ih za školu i školski život. U njima djeca borave u vrijeme kad su roditelji angažovani radom ili drugim obavezama. Odgoj se odvija u skladu sa dječijim snagama i spobnostima u grupama formiranim prema dječijoj dobi i to:

1. mlađa grupa obuhvata djecu u četrvtoj godini a broji najviše 15 djece u grupi,2. srednja grupa sastavljena je od djece u petoj godini života, a broj djece ne bi trebao

biti veći od 20 i3. starija grupa okuplja djecu u šetsoj godini, a broji ne treba prelaziti 25 u jednoj

grupi.

Pored hronološke dobi kao kritriji razvrstavanja djece u grupi uzima se stupanj tjelesne i psihičke razvijenosti. Ponekad se mogu i forimrati i mještovite grupe, ukoliko je mali broj djece u vrtiću.

Dječija zabavišta su odgojne ustanove za djecu predškolske dobi u kojima djeca borave samo jedan dio dana, a veći dio dana djeca provode u obitelji.

Dječija igrališta su posebna značajna za odgoj djece predškolske dobi u večim nasljeima. Cilj im je organizovacija razonode i igre za djecu predškolske dobi poštujući zahtjeve savremene pedagogije.

Dječiji zabavni parkovi. Zadatak im je da pružu djeci predškolske dobi raznovrsne uvjete za razonodu, igru i zabavu. Ćesto se za djecu organiziraju i zabavne priredbe.

Dječija ljetovališta su takve odgojne ustanove koje djeci predškolske dobi pružaju mogučnost organizovanog ljetovanja, u primorskim ili planinskim krajevima.

Sadržaj i organizacija rada u dječijim vrtičima: razgovora, priče, čitanja i promtranja slike.

Prosvjetni organi izdaju smjernice za rad sa djecom predškolske dobi u obliku programskih usmjerenja odgojnog rada.

Sadržaji su razvrstani u tri kompleksna odgojna-obrazovana područja, a to su:

djete i njegova okolina, govor, izražavanje, stvaranje zdrastvena i tjelesna kultura.

Vidovi odgojno-obrazovnog rada u predškolskom odgoju:

21

igrausmjerene aktivnosti islobodno vrijeme

Igra predstavlja glavni oblik i glavno sredstvo predškolkog odgoja. Dječije igre su raznovrsne i mogu se različito klasifiicirati. S pedagoškog aspekta prihvata se klasfikiacija dječijih igara na:

I. stvaralačke igreII. igre sa pravilima

Stvaralačke igre izmišljaju sama djeca. Javlaju se rano, bogate se i posatju raznovrnije sa razvojom djeteta. Ovim igrama djete samo postavlja cilj, određuje sadržaj i način ostvarivanja svoje misli.

Igre sa pravilima karakterišu se time što pretpostavljaju zadatak koji trebaju riješiti pomoću određenih pravila. U ove igre ubrjaju se: narodne igre, pokretne igre i didaktičke igre.

Narodne igre preneose se sa generacije na generaciju i služe očuvanju narodne kulture, vježbaju se djeca u okretnosti, jačaju tijela u dosjetljivosti, bogate društvena i estetska soječanja a služe i za zabavu.

Didaktičkom igrom ostvarju određeni odgojni zadaci u predškolskoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Kod nje je neopohdno ostvariti jedinsto instinktivnih i zabavnih elemenata čime se stavra emocionalna atmosfera i inetzivna dječija aktivnost. Igre sa pravilima trebaju biti intresantne. Organizator i voditelj ovih igara je odgajatelj.

Usmjerene aktivnosti.Usmjerene aktivnosti organizira odgajatelj u skladu sa programom odgojnog rada za svu djecu u grupi. Predstavljaju organizirane planirane oblike rada koji se ostvarajuj prem određenom programu.Usmjerene aktivnosti najviše od svih ostalih vidova odgjono-obrazovnog rada predškolskkoj ustanovi doprinosi pripremni rad djece za školu.

Slobodne aktivnosti predstavljaju aktivnosti koje djeca biraju u skladu sa individaulnim interesovanjima. One omogućuju svakom djetetu da izabere posebno omiljenu igru i zanimanje u skladu sa trenutnim interesom.

Odgojni rad u dječijim vrtiću mora se odvijati prema odgovrajućim zakonitostima. Predškolska pedagogija pominje nekoliko takvih zahtjeva. To su:

I. zahtjev aktivnosti,II. zahtjev zanimljivosti,

III. zahtjev očiglednosti,IV. zahtjev primjenjenosti,V. zahtjev indivualizacije i

VI. zahtjev socijalizacije

22

Zahtjev aktivnosti zahtijeva aktivnu dječiju djelatnost. Neophodno je funkcioniranje tjelesnih organa i psihičkih funkcija jer organi i funkcije razvijaju funkcionirajući.

Zahtjev zanimljivosti nalaže da se polazi od dječijih intresa, da se njihovi intresi stalno podstiču, razvijaju i proširuju. Interesi su prepostavke svake dječije stvarnosti.

Zahtjev očiglednosti zahtjeva da malo dijete sve upoznaje putem osjetila. Djeluje i misli konkretno, u slikama

Zahtjev primjerenosti zahtjeva da igra, zanimanje, slobodne aktivnosti, sadržaji i zadaci budu u sglasalnosti sa snagama i mogučnostima djece određene dobi.

Zahtjev indivualnolizacije traži da zahtjevi i sadržaji odgoja budu primjereni savkom pojedinom djetetu, njegovim snagama i mogučnostima.

Zahtjev socijalizacije nalaže da se uvažava dječija potreba za druženjem. Druženje treba podsticati jer u obitelji dijete rijetko ima mogučnosti druženja sa drugom djecom.

SPECIJALNA PEDGOGIJA

Specijalna pedagogija je znanstvena-pedagoška displina koja proučava specifičnosti u procesu odgajanja razvojno ometenih osoba, naročito djece i omladine.

Predmet specijalne pedagogije obuhvata tri osnovne grupe problema: pedagoške, medicinske i socijalne probleme.

Zadaci specijalne pedagogije su:

da proučava raznovrsne pojave u području specijalnog odgoja, da ih znanstveno analizira i na osnovu toga pronalazi pedagoške zakonitosti da na osnovu tih spoznaja i bogaćuje pedagoške spoznaje na tom područuju

da na temelju proučavanja i spoznaja i otkrivenih empirijskim istraživanjem razvija svoje pedagoško učenje kao teorijsku osnovu za unapređenje prakse specijalnog odgoja

da prati znanstevno-kritički, povjerava i vrednuje rezultate i ukupnu postignuća prakse i teorije, odnosno specijalnog odgoja i specijalne pedagogije.

Specijalna pedagogija počinje se razvijati od XVII stoljeća.

Za njen početak veže se pojava metodike rada sa gluhonijmim djetetom J.P. Bonata.

U okviru specijalne pedagogije razvile su se sljedeće discipline:

Tiflopedagogija koja proučava odgoj, obrazovanje i osposobljavanje slijepih i slabovidnih osoba

23

Surdopedagogija koja se bavi proučavanjem problema odgoja, obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja gluhih i nagluhih osoba.

Logopedija- proučava odgoj i obrazovanje odganika sa govornim manama i metode njihovog otklanjanja.

Oligofrena pedagogija, koja proučava probleme odgoja, obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja djece sa smetnjama u mentalnim razvoju.

Pedagogija sociopatske djece koja proučava metode kojima se saniraju rana socipatska stanja djece, mladih i odraslih.

Pedagogija tjelesne invalidne djece koja proučava školovanje, profesionalno osposobljavanje i uključivanje ove djece u život.

Programiranje tretmana je složen dinamičan i zahtjevan posao koji podrazumijeva tri faze:

fazu idenfikacije problema, fazu programiranja i fazu evaluacije

U fazi idenfikacije problema vrši se kvalitetivna i kvantitativna analiza nekih bitnih potreba i karakteristika osobe bitnih za program tretmana te procjena i definiranja ovih problema koji u uvjetima određenog tretmanskog programa mogu biti rješavani i na koje se na tim datim uvjetima može djelovati.

U fazi programiranja vrši se operacionalizacija tretmana gdje se razrađuju ciljevi, zadaci, sadržaji, metode i izvođači programa, te određivanje vremensko- materijalnog okvira.

Pod evaluacijom se podrazumijeva se proces određivanja uspješnosti programa u ostvarivanju postavljenih ciljeva.

Ustanove za odgoj djece sa posebnim potrebama. U savremenom svijetu postoje razne ustanove specijalnog odgoja. Sve one se mogu podijeliti na: ustanove odgoja i obrazovanja, ustanove rehabiltacije i ustanove za zbrinjavanje (medicinsku i socijalnu zaštitu).

Ukoliko kao kriteriji uzmemom vrstu smetnji onda se dijele prema vrsti smetnji na ustanove za osobe sa smetnjima vida, sluha, govora, sa smetnjima u ponašanju, sa motoričkim smetnjima, lako, umjereno i teže retardirane itd.

U odgojno-obrazovane ustanove ubrajjaju se:

ustanove predškolskog odgoja (jaslice i vrtići prema vrsti smetnji) ustanove osnovnog odgoja i obrazovanja (osnovne škole prema vrstama smetnji)

24

ustanove usmjerenog obrazovanja (srednje škole i srednjoškolski centri prema vrstama smetnji)

ustanove višeg i visokog obrazovanja (više škole i fakulteti) ustanove za obrazovanje odraslih.

U ustanove predškolskog odgoja smještaju se djeca kod koje su smetnje u razvoju otkrivene i utvrđene u predškolskoj dobi. To su najčešće vrtići za djecu sa smetnjama vida, sluha, motorike.

Zadatak predškolskih ustanova je dvojak:

razvijanje senzornih sposobnosti, navika i oblikovanja dječijih težnji i sanacioni rad na ublažavanju i otklanjaju smetnji u razvoju.

Ustanove osnovnog odgoja i obrazovanja sa specijalne osnovne škole koje se organiziraju prema vrsti smetnje, a obuhvataju djecu sposobnu za odgoj i osonovno obrazovanje, osim djece sa poremećajima u ponašanju i govoru, a dobijaju stručnu pomoć defektologa-sumotopeda i defektologa-snciopeda.

Tri grupe zadataka koje specijalne osnovne škole imaju u pogledu habilitacije, odnosno rehabilitacije razvojno ometanog djeta:

zadaci na sanaciji smetnje u razvoju, zadaci na usvajanju psihofizičke sposobnosti i zadaci na usvajanju znanja, vještina i navika.

Ustanove srednjeg umjerenog obrazovanja. Ove ustanove najčešće se osnivaju u okviru zavoda ili se mladi uključuju u redovne škole usmjerenog obrazovanja. Cilj rada ovih ustanova je profesionalno obrazovanje i osposobljavanje za život djece sa smetnjama u razvoju. Pored toga im je zadatak da razviju kod djece sa smetnjama u razvoju sposobnosti suradnje sa drugim, da razviju njegovu socijabilnost i omoguće mu intergraciju u život i rad društvene zajednice.

Više i visoke školsko obrazovanje osoba sa smetnjama u razvoju odvija se u visokoškolskim ustanovama namijenjenim populaciji bez smetnji i razvoju.

U našoj zemlji ne postoji poseban sistem ustanova za obrazovanje odraslih sa smetnjama u razvoju već se one prema vlastitim interesima i mogućnostima uključuju u regularne oblike obrazovanja opće populacije odraslih. Ti oblici obrazovanja su: seminari, savjetovanje, predavanja, diskusije, izložbe, književne, večeri, posjete, suradja sa međunardnim organizacijama itd. Moguć je rad u okviru sekcije ili klubova: dramske, recitatorske, muzičke, šahovske i dr. Ove aktivnosti mogu se realizirati u okviru Savez slijepih, Savez gluhih, Savez distrofičara i drugih udruženja.

Pored ustanova odgoja i obrazovanja postoje i specifične odgojno-obrazovane ustanove koje su namijenjene predodgoju djece, omladine i mladih koji ispoljavaju poremečaje u

25

ponašanju. U njih ubrajamo prihvatlišta, displinske centre, odgojne zavode, kaznene-popravne domove i dr.

Specijalne socijalne ustanove namijenjene su za njegu, trajnu zaštitu, razvijanje osnovnih higijenskih navika i osnovnih oblika socijalnog ponašanja za djecu, mlade i odrasle sa težom i teškom mentalnom retardacijom.

Inegracija djece sa smetnjama. Integracija, kao znakovita riječ da bi se ostvarila zajedničko u najrazličitijim poljima života (npr. u obitelji, igri, školi..) postala je temeljna školsko politička i socijalno politička tema programa pomoći osobama sa hendikepom.

Razlikuje sljedeće vidove intergracije:

fizičko-ekološku intergraciju – prostorno organizacijska, dodatno povezivanje posebnih i regularnih ustanova

terminološko- pojmovnu integraciju: zamjena defektoloških orijetniranih termina (npr. duševna zaostalost) neutralnim oznakama (npr. dijete sa posebnim problemima)

administrativna-birokratsku integraciju: prevladavanje organizacijske autonomije specijalnog školstva u korist administrativnog povezivanja,

socijalno komunikativnu intergraciju: poboljšavanje socijalnih kontakata životno-psihološku i učevno-psihološku integraciju: uklapanje u isti oblik učenja i

proučavanja za djecu sa hendikepom i bez hendikepa.

Obzirom na stepene provođenja tih načina integracije isti autor razlikuje:

uvjetno uključivanje- u kome se utvrđuju određeni uvjeti za integracijski sistem selektivno uključivanj- gdje se izdavaju samo određena djeca u edukativne grupe za

učenje i igru koopretivno uključivanje

Razlikuje fizičku, funkcionalnu i socijalnu integraciju.

Kod fizičke integracije djece su smještena u redovnu organizaciju ali nema šire komunikacije ni zajedničkih aktivnosti sa redovnim učenicima.

Funkcionalna integracije znači što manju funkcionalnu distancu između grupa, na višem stupnju zajednički rad na aktivnostima, korištenje istog prostor, oprema itd.

Socijalna integracija je takva da se u njoj ostvaruju međusobni kontakti i komunikacija i postoji čvrsta interakcija djece s hendikepom i bez hendikepa.

Ukoliko želimo da intergacija bude uspješna treba uvažavati dva pravila:

I. Prema prvom pravilu u specijalne škole i odgojne zavode ne uključuju se djeca koja se mogu uspješno integrirati u redovne škole.

II. Prema drugom pravilu za intergraciju je neophodno obezbijediti određene uvjete i predpostavke.

26

Inkluzija je pedagoško-humanistički reformski pokret koji teži ka dostizanju prema ravnopravnosti svakog djeteta, i obezbjeđivanju takvih uslova u školi koji će omogučitit optimalan razvoj svakog u skladu sa njegovim mogučnostima.

27