Patrologija

PATROLOGIJASkripta

_______________________________________________________________________

Pa ipak te eli hvaliti ovjek, siuan djeli tvoga stvorenja.

Ti ga potie da trai radost hvalei tebe, jer si nas stvorio za sebe,

i nemirno je srce nae dok se ne smiri u tebi. Aurelije Augustin

Znaenje pojma patrologija Da bi se moglo dobro definirati kolegij koji se zove Patrologija, potrebno je najprije objasniti samo znaenje pojma, te njegov odnos s drugim pojmovima koji se koriste da bi oznaili ovaj predmet, bilo u njihovim zajednikim karakteristikama, bilo u njihovim razlikama. Uz pojam patrologija koriste se jo patristika i kranska literatura, dok povijest dogmi i povijest teologije dijelom granii s patrologijom.

Patrologija je povijesni, biografski, kritiki i egzegetski studij koji prouava nauavanje i ivot svetih otaca. Zato joj i ime kae da se radi o teolokoj znanosti koja prouava svete oce (pater+logia). Prvi put se ovaj pojam susree kod luteranskog teologa Johanesa Gerharda (+1637). Ovaj pojam je sve do 19. st. oznaavao povjest crkveno-teoloke literature do Srednjega vijeka, tj. sve do Reformacije.

Patristika pojam koji se odnosi samo na patristiku teologiju.

Kranska literatura sva djela ljudi koja su nastala u kranskom krugu (ambijentu), te su bila potaknuta kranstvom, premda autori ponekad nisu ostali pod okriljem Crkve nego su preli u herezu. Tu spadaju i apokrifna i gnostika djela, koja nisu nikada slubeno priznati od Crkve.

Povijest dogmi izraava jedan vid onoga ime se patrologija bavi i to prouava. Postoji mnogo sadraja koji su izvan dogamtskih definicija, a vani su, te pripadaju vjeri Crkve (liturgijski ivot i obredi na primjer) na kojoj ona gradi svoje postojanje. Postoji takoer mnogo kranske literature koja je suprotna dogmatskoj definiciji, te nije dogma, a vano je za utvrivanje vjerodostojnog ivota Crkve. To je ono to je ostalo definirano najjasnije.

Povijest teologije ne svodi se sve na povijest. Patrologija je samo dio kranske povijesti. To nas zatvara u jedan segment koji nas usko vee sa patristikom.

Vanost ovog studija je u tome to je veoma bitno poznavati svoje korijene, tim vie to je Crkva prvenstveno zajednica koja poiva na tradiciji, prenoenju vjere i ivota putem navijetanja rijei Boje i dijeljenja sakramenata. Poznavanje patrologije, napose dogmatskih sadraja ranoga kranstva od iznimne je vanosti za dobro poznavanje teologije uope. Susreui se s razliitim i suprotnim miljenjima, Crkva je od samih poetaka bila prisiljena zauzimati stavove i pojanjavati vjeri onima koji su traili razloge nade.

Studij patrologije ima svoju aktualnost u cjelini teoloke znanosti. Naime, polazei od aksioma da je vano upoznati poetak da bi upoznali bit, cilj i smisao onoga to se prouava, ako je sve uinjeno s odreenim ciljem, i danas postoje raliita tumaenje onoga to se dogodilo u poetku kranstva. Piu se studije, knjige i enciklopedije koji se pozivaju na situaciju u Crkvi na samim poetcima, ponekad na vrlo pristran i povran nain, te je potrebno imati cjelovitu i znanstvenu spoznaju teolokih sadraja i dokaza da be se tono moglo razumjeti o emu se radi.

Znaenje pojma ociU prvim stoljeima kranstva do 3. stoljea najee se govorilo o uiteljima, budui da je kranstvo i uzviena nauka koju je trebalo razumjeti i drugima prenositi, te ne udi da su bili potivani oni koji su imali dar i sposobnost navijetati drugima otajstva koja je Isus povjerio apostolima. Tek od IV. stoljea se poinje govoriti o Ocima.

I u idovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi bioloko oinstvo, ve takoer da izrazi i ono duhovno. Bioloko oinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, ve se u irem znaenju odnosi na prekte openito. No najasnije znaenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Boje objave, oni ljudi koji su na poseban nain prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci patrijarsi. Meutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Boji sluge i slavni ljudi iz prolosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog koritenja pojma razvidno je da je za idovstvo isprepleteno bioloko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budui da se duhovno oinstvo u Patrijarsima podudara s biolokim. Patrijarsi su u isto vrijem i oevi naroda i oevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernou usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajui ujedno putokaz kroz cijelu povijest. Kranstvo koje se razvilo ne samo iz idovstva, ve se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna koritenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kranima. Kasnije se izraz kod idova koristi i za rabine, koji oznaava duhovno oinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaanima i Korinanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se poinje koristiti za biskupe oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi "pater familias" Crkve. Sa Biblije se naglasak premjeta na ivot Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako moe voditi Crkvu). Od IV. stoljea za Oce se uzimaju velike osobe iz prolosti, najprije biskupi a onda i druge osobe, koji nisu bili biskupi, ali su bili branitelji Crkve i pravovjerja od hereza, otroumni pisci, i oni koji su doprinijeli irenju Crkve. Premda su uglavnom veliki oci bili biskupi, ipak je bilo i drugih odlinih pisaca sveenika, koji su zahvaljujui jasnoi nauka i gorljivim zalaganjem za pravovjernost stekli naslov crkvenog oca, kao to je to sluaj sa sv. Jeronimom koji je bio sveenik. Koncem IV. i poetkom V. st. sveti Vincenco Lerinki definira tko su to Oci: Oci su oni koji su ivjeli, pouavali i ostali vjerni katolikoj Crkvi; sveti, razboriti i postojani, te su zavrijedili ili umrijeti vjerni Kristu, ili dati ivot za njega. Ova definicija argumentira na sve one osobe koje su ivjele prije i koji su im predali vjeru. Postoje etiri tradicionalne karakteristike onoga tko je otac: pravovjerje, svetost ivota, crkveno odobrenje (prihvaanje) i starina. Augustin tako spominje i naziva Jeronima ocem, iako je bio sveenik a ne biskup. Prostorno gledano oci su ivjeli u grko-rimskom svijetu koji je bio njihov kulturni ambijent, jer je u to vrijeme Crkva bila rasprostranjena uglavnom unutar granica Rimskoga carstva, uglavnom na podruju Mediterana, gdje je kranstvo doivjelo svoj procvat. Izan garnica ivjeli su barbaski narodi, a njihovo pokrtavanje je poelo tek od druge polovice 4. stoljea. Vremensko razdoblje kojim se bavi patrologija dijeli se na tri velike cjeline. Ova dioba je nastala na temelju drutvenih prilika u kojima je kranstvo ivjelo i razvijalo se.

1. Od Isusa Krista do 313. godine tj. do slobode kranstva Milanski edikt

2. Od 313. do 461. godine tj. smrti pape Leona Velikog

3. Od 461. do 636. godine tj. smrti Izidora Seviljskog (zapad) do 749. godine tj. smrti Ivana Damaanina (istok)Jezici na kojima je nastala starokanska literatura: U prvom redu su tu grki (do 180. godine iskljuivo samo grki) i latinski (od druge polovice 2. st.), ali postoje otaka djela i na sirskom, armenskom i koptskom. Religiozni kontekstReligiozni ambijent vremena u kojem nastaje Crkva i u kojem se razvija je poganski. Njihovo poimanje religioznosti nije isto kao kod idova i krana. U grko-rimskom svijetu ne postoji osobna dimenzija religioznosti, oni ne stvaraju kontakt s Bogom kao osobom (politeizam). Religioznost je drutvena i dravna kategorija. Priznavanje bogova je priznavanje drutvene lojalnosti i neka vrsta dravne vjeroispovijesti. Religioznost se nije trebalo prakticirati. Kult je bio izvanjska pobonost, formalnost poput stavljanja zrnca tamjana na vatru. Nisu postojali etiki propisi vezani za religiju. Nije bilo moralnih principa jer su etiku pouavali tadanji filozofi. Religija je bila narodna tj. velikih masa. Bio je to politeizam sa mnotvom bogova za sve prigode. Religija je u to vrijeme bila na udaru filozofije koja se suprotstavljala religijskoj koncepciji ivota. Filozofi su morali razumski doi do toga to je prvi princip, te su kritizirali mitove i povrnu religioznost, a ovakva religioznost se najvie izraava preko forme mitova. Smisao kulta je bio u ouvanju reda u carstvu. Krane se smatralo protivnicima carstva, drutva i uzrocima nepogoda u carstvu kao npr. kuga, rat. Pogani su za sve nevolje koje su im se dogaale optuivali krane jer su za njih bili nepoboni. Evanelja se za razliku od poganske religije ne temelje na mitskom shvaanju nego na povijesti. Poganska dravna religija je tovala i careve tj. osobe kao bogove. Krane su optuivani i zbog toga to su govorili da vjeruju u jednoga Boga, tj. za njih prema tome ne potuju ni cara ni dravne zakone, a time su postajali i carevi neprijatelji. U pukoj poganskoj religioznosti je bio zastupljen svijet magije. U rimskom carstvu je bilo i tajnih religija s istoka koje su bile sklone misterioznosti. One su pokuavale uspostaviti osobni odnos s bogom; navijetale su i jamile ovjeku koji je u njih uao spasenje. Imali su svoje obrede koje su uvodili poetnike i uenike u tajne znanja koje je sposobno ovjeka privesti k spasenju. Bilo je potrebno se pripremati na putu inicijacije, i nije se bilo jednostavno u njih ukljuiti. Postojalo je nekoliko stupnjeva pripravnika. Ukoliko su pripravnici dostojni oni tada postaju savreni lanovi (npr. Augustin u maniheizmu).Kranstvo takoer ima sakramente inicijacije, uvoenje svojih novih lanova u zajednicu; no i tajne koje je uvalo. Poganske struje su temeljile nauku na tajnom znanju koje nije dostupno svima, dok kranstvo smatralo da postoje istine koje mogu svi znati, ali i tajne koje nisu dostupne za sve npr. Euharistiju koju su eljeli zatititi od poruga nekrana, a i katekumeni nisu mogli biti na euharistiji. U kranstvu je postojala sveta utnja (disciplina arcani) tj. ukoliko se netko ne uputi u vjeru nije mu se govorilo o euharistiji. Bog je objavio istinu za sve, samo su je postupno spoznavali. Iako u kranstvu postoje oni koji se pripremaju da krtenjem dobiju punopravno lanstvo tj. katekumeni, izmeu lanova i njih nema bitne ontoloke razlike. Jedna od takvih tajnih religija bio je i hermetizam koji je napao krane da blaguju djecu.

Filozofski kontekstKranstvo dolazi u svijet zapadne kulture. Osim puke pobonosti stvarala se metafizika, nain razmiljanja o istini i pravni sustav. Filozofi su uspjeli razum povezati s etikom to nije bilo mogue u poganskoj religioznosti. Ovakva filozofija je vodila prema nadvladavanju politeizma i dovodi do formiranja filozofskog monoteizma, a to je odgovaralo kranstvu. Krani su se pozivali na filozofiju kao dodirnu toku za dijalog izmeu kranstva i poganstva. Najznaajnije filozofske kole onoga vremena su:

Cinika kola predstavnik joj je bio Diogen koji je ostao poznat po svojoj reenici "Traim ovjeka" - dok je trgom po danu hodao sa upaljenom svijeom. Ovakav program teio je k tome da ovjeka dovede do lagodnog ivota bez ilousia koje bi ga uznemirivale, te ga tako dovesti do istinske sree. Cinika kola je smatrala da se srea postie zadovoljenjem animalnih nagona u ovjeku. Odbacuje se pokuaj metafizike i znanosti da se omogui kultura. Bili su destruktivna kola u pitanjima filozofije i kulture. Navijetali su ivot u potpunoj slobodi. Prezirali su brak jer su ga smatrali nepotrebnim vezivanjem, a predlagali su suivot. Bili su neka vrsta anarhista jer su smatrali da drutvo ograniava. Po njima svi bi trebali biti sinovi svijeta tj. kozmopoliti, a ne graani jedne drave. Njihovo nauavanje je izazvalo zgraanje tadanjeg svijeta, i nije bilo prihvaeno, a pogotovo u rimskom pravnom svijetu.

Epikureizam - Epikur je proveo duhovnu revoluciju. Na periferiji grada, a ne u centru, je osnovao svoju kolu. kola je bila otvorena za sve stalee, a ne samo za elitu. Prema spoznaji su se odnosili tako da su smatrali da samo osjeti mogu spoznati pravu istinu. I tu se njihovo nauavanje se protivilo Platonovu nauavanju. Smatrali su da nas osjeti ne mogu nikako prevariti, i oni su glavni kriterij istine. Stvarnost je sastavljena od atoma koji su materijalnog tipa njih se moe dotaknuti, osjetiti i detektirati. Oni na nas ostavljaju utjecaj, odreenu vrstu senzacije; iz sebe isijavaju sposobnost da se utisnu u drugoga. Ukoliko ovo nedostaje daljnja mogunost spoznaje istine je sjeanje na takve trenutke, a na poseban nain sjeanje na bol i zadovoljstvo. I to sjeanje koje ovjek najbolje pamti postaje kriterij spoznaje stvarnosti. Epikur smatra, to se tie fizike i kozmologije, da je sve nastalo zakonom kaosa. Iz njega je sve proizilo i to sluajnim sudaranjem atoma. Ljudska dua, koja je nakupina atoma, spada u stvoreni svijet koji je sastavljen od atoma koji funkcioniraju dok je ovjek iv, a rastavljaju se kada ovjek umre. Dua je podlona funkcioniranju materije. Njihov odnos prema boanstvima je bio takav da su smatrali da postoji mnotvo bogova, ali nemaju veze sa ovjekom i svemirom, i njihova sudbina nije vezana uz sudbinu ovjeka. Bog postoji ali nema veze sa stvarnou deizam. Bogovi su daleko izvan dohvata ljudske teorije ivota. Bogovi su sastavljeni od atoma i besmrtni, a dua je sastavljena od atoma i smrtna (tu je njegova kontradikcija). Etika kod Epikura i njegove kole se temelji na tome da se dobro ovjeka u uivanju, no to nije banalni hedonizam. Epikur govori da je stvarni uitak odsutnost boli iz tijela i odsutnost nemira iz due. Tako je uitke podijelio u naravne i nune, naravne i nenune, nenaravne i nenune. Cilj je ovjeka znati zadovoljavati prva zadovoljstva a izbjegavati posljednja. Zlo koje se dogaa ovjeku nije pravo zlo tj. na fizikoj razini. Time se ustvari ovjek oslobaa svega. Smrt je dobro jer se ne osjea bol koja se dogaa ovjeku sve je razrijeeno. Nakon smrti ne osjeamo zlo. Ukoliko je zlo podnoljivo treba s njim ivjeti, a ukoliko vodi prema smrti ne osjeamo zlo.

Stoicizam trajao je od IV. stoljea prije Krista do II. stoljea poslije Krista. kola je bila prihvatljivija za kranstvo. Spoznajni element pitali su se o pravom kriteriju istine. Oni takoer govore o osjetu kao kriteriju istine, no to nije sve jer se trai se da ga potvrdi logos ljudske due. Postoji suodnos izmeu prirode (onoga to ovjek spoznaje) i ovjeka. Dogaa se promjena koju vre osjeti (senzacije) na ljudsku nutrinu i to su tragovi na dui. Oni tvrde da ovakvi tragovi ne ostaju samo na materijalnoj razini dojma, nego prelaze i na razum (duu), koji analizira doivljaj spoznaje kojeg ovjek ima. Za stoike postoji odnos izmeu spoznajne stvarnosti i osobe koji ne zavrava na osjetu nego sve ide prema razumu koji je posljednja distanca koja potvruje ono to je spoznato. Stoika kola je u fizici i kozmologiji stvorila monistiki panteistiki materijalizam. Postoje dva principa stvorenog svijeta, a to su materija i forma. Forma je identina boanskom logosu tj. samom bogu. A budui da je svemir sastavljen od forme on je boanstvo jer je svemir proet njime. Materijalni dio svemira proet je formom koja ja sam bog. Bog nije osobnost nego unutarnja imanentna forma stvarnosti. Svemir je proet duhom (pneuma) na tri razine: duh koji dri na okupu neivu materijalnu stvarnost (pneuma etikon); duh koji dri na okupu iva bia (pneuma zootikon), duh koji daje razumnost razumnim biima (pneuma logikon). Bog je onaj koji se podudara s kozmosom. On je sve svemir. I takav bog je imanentan, on je forma svijeta. Theoria rationes seminares - teorija prisutnosti boanskog logosa je u svakoj stvari kao sjemenju - logosu. Tako se nastojalo objasniti kako se priroda smanjuje i raste, tako je i bog podloan promjenama. Sjemenjima logosa je sve zadano i sve se na taj nain po zakonitostima razvija i raste. Doivljavaju prirodu i univerzum ne kao stvarnost nego kao svrhu koja ima svoj cilj. Svemir nije skup atoma koji se sluajno sudaraju, u svemu je prisutan boji logos i razvoj. Stoika etika nauava da u ovjeku postoji iskra logosa, dio due svijeta, i u ovom kontekstu nema prostora za ljudsku slobodu - sve ovisi o fatumu (sudbini) koji ga vodi. ovjek nema slobode slobodno se odreivati prema svom ivotu. Ne moe se slobodno odreivati prema spasenju. Stoici govore o zakonu sudbine, gdje sloboda nema nikakve vanosti. Ono to je sudbina to e se i dogoditi. Fatum vodi onoga koji hoe, a vue onoga koji nee. Ako ovjek nije slobodan kako e ostvariti sreu? U kranstvu srea je u slobodi odgovora na boji poziv. Za stoike srea se moe iskljuivo ostvariti ivei po prirodi i razumnosti, i to je prvi princip morala. Oni tvrde da dobro ili zlo dolaze iskljuivo iz ovjeka. Kategorija dobra i zla se javlja kad se pitamo jesmo li postupili u skladu sa svojom prirodom. Dobro je neto ukoliko je ovjek uinio neto u skladu sa svojom prirodom, a zlo je ukoliko nije. U duhu ovakvog pogleda na etiku stoici razvijaju vrlo jak osjeaj odgovornosti koja ja shvaena kao dunost. ovjek ivi etino kada vri svoju dunost. Tko ivi razumski, vri svoju dunost i tako ima osjeaj ostvarenja samoga sebe i to stvara odgovornost za drutvo. Odsutnost svih strasti tj. onoga to ovjek u sebi trpi stoici su nazivali apatija. Mudrost je biti neosjetljiv na podraaje izvana. ovjeku nije neprijatelj grijeh, nego neznanje glede vlastite prirode i puta kojim treba ii.

Neostoicizam razvio se u zapadnom dijelu Rimskoga carstva pod utjecajem filozofa i pisaca. Navijetao je spiritualizam i razvijao jak religiozni osjeaj tj. bio je obojen odreenom duhovnom koncepcijom. Najznaajniji predstavnik kole je Seneka. Isticao je potrebu i tenju da se nadie stoiki materijalizam i panteizam, jer oni nisu mogli dati zadovoljstvo kontakta ovjeka sa osobnim Bogom. Boanstvu se daju osobne karakteristike. Etikoj nauci se ne moe dati ostvarenje ako se vri iz dunosti jer se ne moe na taj nain ostvariti. Odnos s Bogom se postie pomou slobode jer je ovjek na taj nain odgovoran za svoje postupke. Seneka za razliku od stoika koji nisu govorili o grijehu, zlu i dobru, govori o svijesti dobra i zla, i smatra da svaki ovjek treba izgraivati takvu svijest. U ovoj filozofiji je prisutnija odgovornost i prisutnost grijeha. Seneka istie da volja (voluntas) ima presudnu ulogu, tj. htijenje da ono to znam stavim u praksu. Ovi termini su bili nepoznati za stari stoicizam. Seneka je bio protivnik ropstva, smatrao je da svi ljudi trebaju biti jednaki i imati isto dostojanstvo. Jeronim ga je ak stavljao meu krane. Epiktet je drugi predstavnik neostoicizma. Bio je rob a poslije osloboen. Govorio je o velikom naboju duhovnosti i o prisutnosti duha u svijetu. Na osoban nain doivljava boga. Govorio je mnogo o slobodi ukoliko ovjek slua Boga i stvara s Bogom osobni odnos. Marko Aurelije je bio rimski car i filozof. Kao car je naglaavao osjeaj dunosti i odgovornosti prema carstvu. ovjeka je dijelio u odnosu na antropoloku konstrukciju na: tijelo, duu kao dar ivota, uzvieni dio due ili nous.Skepticizam razvio se u Platonovoj Akademiji. U poetku Platonova Akademija nije bila skepticistika kola. Skeptici dre da nije mogue spoznati istinu. Ne postoji nikakav kriterij da se spozna istina kao takva. Sve su svodili na razinu miljenja i osjeta. Treba uvijek slijediti vjerojatnost jer se ne moe doi do temelja istine. Augustin je pisao protiv akademika skeptika.

Eklepticizam nauk po kojem se odabire ono to se ovjeku svia iz ve postojeih filozofskih nauavanja. Njihova izreka je bila: "Ja ne znam da li postoji istina, ali znam da je ne poznajem.". Neki su smatrali da istina postoji, spoznatljiva je, samo je trebalo pronai sigurni kriterij kako je pronai i na temelju toga djelovati.

Neoskepticizam u doba Augustina bila je jaka neoskeptika struja koja je ila za tim da se oformi radikalni skepticizam. Sumnja je glavni kriterij i svaki sud mora biti dokinut po objektivnoj stvarnosti. Nemogue je eliminirati filozofski postupak po kojem se od posljedica dolazi do uzroka. U moralnom ivotu ne postoji cilj. Zato postoji zakon obiaja ponaanje po abloni, sili i snazi navike, no nemam cilja. Ne moe se rei da svaka radnja vodi nekom cilju. Sve to se dogaa je san.

Aristotelizam najvaniji pojam kojega je dala ova kola je pojam razuma nousa. Postavljali su pitanje odnosa izmeu naega i boanskog razuma. Smatrali su da postoji participacija ljudskog razuma na boanskom. Iako se pojavilo nekoliko kola nije imao velikog zamaha. U doba prvih stoljea kranstva Aristotela se smatralo za Platonova uenika, i pripisivao mu se nauk da realni svijet participira na svijetu ideja.

Neopitagorizam oni su bili poznata i vana kola. Bili su poznati jer su razvili nauku i teoriju brojeva, sve je (itava stvarnost) sastavljeno po zakonu broja. Nauavali su i o nevidljivim duhovnim stvarnostima nauk o netjelesnosti ivih bia, nematerijalnosti due i poboanstvljenju nakon smrti ako je dobro ivjela. Dakle zastupali su besmrtnost due. U svakom ovjeku postoji broj na identian nain, duhovna stvarnost. U dui je upisan identini, nevidljivi zakon broja, svi imamo osjeaj za mjeru. Broj nas upuuje da imamo nevidljivu duu i razum. Brojevi su u temelju stvarnosti i oni su nematerijalni i nevidljivi. Augustin kae da je broj prva nematerijalna stvarnost koja nas upuuje na Boga.

Neoplatonizam glavni predstavnik kole je Plotin. Razvijena je nauka o jedinstvu boga. Bog je jedno i iznad svega je, on je nuno jedan. Iz njega izlaze emanacije svih ivih bia, sve iz njega potjee, sve je u njemu sadrano. Ono to je jedno personificira se s Platonovim bonum. Svu ostalu stvarnost iz sebe isijava. U bogu su sve ideje i razvoj. Ispod boga se nalazi nous, a ispod toga anima mundi. Augustin je zahvaljujui njima nadiao maniheizam i skepticizam (to je najrazumljivije rjeenje stvarnosti). Kod manihejaca je traio odgovor na dobro i zlo (dva principa). Dobro je duhovna, a zlo je materijalna stvarnost (meutim vjeni princip moe biti samo jedan i sve obuhvaa). Princip za krane je Bog koji sve stvara, ispod njega postoje aneli, a ispod njih ovjek i materijalni svijet. Vjeni princip je samo jedan. Prava se filozofija moe ostvariti uz veliku duhovnu askezu hod due prema vrhu. Plotin je smatrao da tijelo sprjeava duu u hodu k Bogu. Samo onaj koji je sposoban ivjeti ivotom askeze i tko moe prodirati u filozofska istraivanja moe doi do sjedinjenja s Bogom (razlika od kranstva). Po njima veina ljudi nije sposobna doi do Boga i spoznati ga. U kranstvu je Boja objava dana malenima koji vjeruju (krepost vjere koja se vri u ljubavi). Kranstvo je za njih bila filozofija koja nauava istinu i koja svakom omoguuje istinu.

idovstvo u prvim stoljeimaOpeje je miljenje da krani prvih stoljea nisu dobro poznavali idovstvo svoga vremena, jer ondanja idovska nauka nije bila zapisana. Krani su poznavali Stari zavjet i apokrifna djela, naslanjajui se na biblijsku kulturu, misli i ideje. I kranstvo je u poetku bio samo navjetaj (Isus, apostoli i krani propovijedaju). Ono to se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo. Tek kasnije su zapisali ono to su propovijedali npr. evanelja kao kolekcija Isusovih izreka koja opisuju njegov ivot. Tako i za idove nema mnogo izvora osim Apokrifa Staroga zavjeta, te povijesnih izvjetaja Filona Aleksandrijskog i Josipa Flavija. idovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su idovi Isusovog doba govorili aramejskim, to je dovelo do nerazumijevanja Biblije. Kasnije u doba helenista nastaju Targumi prijevodi sv. Pisma s komentarima koji nam pomau razumjeti druge kontekste. Rabinska literatura je imala dvije kategorije Minu i Talmud. idovstvo kakvo je bilo do 70. godine se promijenilo.Nakon ruenja Jeruzalemskog hrama 70 godine prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali jer su bili levitska struja koji su se brinuli za odravanje vjerskog ivota hramskog kulta (vrili su bogosluje). Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju idovske vjere koja je ostala nezapisana do 210. godine, kada nastaju Mina (to su bili razni kazusi sluajevi koje su rabini pokuali rijeiti), a tijekom vremena Mina je bila popunjavana mnogim elementima i tako je nastao Talmud. Usmena predaja se prenosila s koljena na koljeno. Vjerski ivot idova se mijenja nakon 70 godine, tj. od rimske okupacije. Vjerska sila se potpuno promijenila. Sredite kulta vie nije hram nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaenje Boga u Zakonu i Pismu. idovi u doba Isusa nisu imali kanon. Postojale su deuterokanonske knjige koje nisu bile na hebrejskom, a krani su ih prihvaali. Budui da je Crkva prihvatila Septuagintu, farizeji da bi napravili razliku fiksiraju kanon krajem I. stoljea. U gradu Jamniji se formira novi sinedrij (71 lan), koji se u poetku bavio prouavanjem zakona. Neke od knjiga nisu uvrtene iz razloga to su bile zapisane grkim jezikom.Godine 132. - 135. se dogodila pobuna idova i tada je sruena tvrava Masada. Ove godine je idovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagraen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. idovi nisu imali pristup Jeruzalemu slijedea 2 stoljea.

JudeokranstvoNakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isuovo djelo shodno onome to im je Krist naredi da idu i da propovijedaju evanelje o Kraljevstvu Bojem svakom stvorenju. Kao to je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je doao najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno meu pripadnicima izabranog Bojeg naroda. Meutim, ve novozavjetni spisi nam svjedoe o nemalim problemima koji su se dogaali unutar kranske zajednice zbog meusobne razliitosti usljed koje nije svaka tradicija stavljala jednake teoloke naglaske na spasiteljske dogaaje koje su trebali navijestiti drugima, bilo da se radi o idovima, bilo o poganima. Temeljni dogaaj od kojeg je sve poelo i koji je bio pokretaka snaga navjetaja bilo je Kristovo uskrsnue kao mesijansko ispunjenje Bojih obeanja. I premda se stvaraju razliite teoloke tradicije, ak unutar apostolskog zbora i izmeu temeljnih novozavjetnih spisa (Sinoptici, Ivan, Pavao), ipak ostaje neupitan zajedniki temelj i okvir navijetanja, a to je uskrsnue Gospodinovo. Svi naslovi koji su se pridavali Isusu shvaaju se u ondanjem kontekstu. Sve se tumai u ljudskom smislu. Isus je Krist (Pomazanik). Bio je prorok za sebe govori da je jedan od proroka. Takoer za sebe govori da je Sin Boji, Mesija, Sin ovjeji, uitelj. Roen je od djevice, muen, umro i uskrsnuo. Svi ovi nazivi mu kau da je on Bog. Ovo su samo kategorije koje se tiu Krista. Isus ima posebne privilegije. Bog ga poziva da uini dobro djelo. Dakle u poetku se nisu svi jednako odredili prema Isusu. Veina prvih krana su bili idovi, pa su se drali tradicionalnog idovstva, te zbog toga nisu Isusa shvaali sa boanskim karakteristikama, nego su mu davali ope znaenje Pomazanika. idovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krtenja zadrali osjeaj monoteizma (Isus Sin Boji nije bio druga boanska osoba, on je samo izvrio poslanje). Postojale su etiri linije odreivanja prema Isusu: Juda; Petar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan.U prve tri tradicija nema definicije da je Isus druga boanska osoba, tek Ivan najjasnije govori o Isusu Sinu Bojem u smislu Boanske osobe. Judina tradicija je najvie uvala idovsku tradiciju vjere otaca. Petar, Marko i Luka su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao protivnik idovske tradicije. Apostol Ivan dokazuje Isusovo Boanstvo. Veina onih koji su u poetku vjerovali u Isusa bili su idovskog podrijetla, te su davali Isusu odreene atribute, no to nije bilo toliko radikalno da bi ih odvojili od prakse (obdravanje Zakona, obrezanje) . Oni ine judeokrane. Isus je za njih: Krist, Mesija, Prorok, Sin Boji. Nisu mu davali naziv Sin Davidov. Isus je roen od Djevice i od mrtvih je uskrsnuo. U kasnijoj fazi jedan dio judeokrana Isusa promatra kao: Uitelja, Pravednika, on je ovjek a nije Bog, on je posvojen u trenutku krtenja. Nije roen od Djevice, nije uskrsnuo, nije onaj koji je nepogrjeiv. Ova skupina nije vjerovala u Isusovu preegzistenciju. Isusu su pridavali naslov Anela. Judeokrani su oni idovi koji su prigrlili vjeru u Isusa, ali su ostali vezani na idovski zakon i obiaje. Smatrali su da Zakon u svakom trenutku treba obdravati. Prva faza judeokransva je bila u okvirima pravovjerja ali nije pokazivala pravu svijest tko je Isus. Kod njih od epiteta nema jedino naziva Sin Davidov. U drugoj fazi vie ga se promatra kao Sina ovjejega, uitelja i pravednika. On je samo ovjek, on nije Bog, on je posvojen u trenutku krtenja na Jordanu. Nije roen od djevice, nije uskrsnuo. Oni se distanciraju, Krist nije postojao prije vjekova, nema preegzistencije, on je nekakva vrsta anela. Javlja se Pavlovo propovijedanje i dolazi do sukoba izmeu njega koji navijeta evanelje poganima i idova koji su imali stavove da treba potivati Zakon. Pavao navijeta da je Isus Krist, Sin Boji, Bog. Isus spaava ovjeka, milou smo spaeni. U Kristu smo svi jedno (Usp. Kol 3,11). Napada obrezanje. Judeokrani su smatrali da svatko tko eli postati kranin se mora najprije obrezati tj. postati idov. Ekstremno judeokranstvo izlazi iz okvira pravovjerja jer nisu mogli prihvatiti da Pavao propovijeda o Isusu poganima i neobrezanima. Ova struja judeokrana je kasnije nazvana Ebioniti.Pavao (helenistika struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), a to je prijevod hebrejske rijei Adonai, koju su idovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od druge faze judeokranstva, za koje je Isus ispod boanske dimenzije za Ivana je Isus Bog tj. Rije. Pavao je bio idov, ali nije pripadao judeokranskoj struju. Isus je za njega Bog i Gospodin. U gradu Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv krani, a ne vie idovi.

Judeokranstvo oznaava one krane koji su se krstili u ime Kristovo, a ostavili su idovske obiaje kao npr. obrezanje jer je to potrebno za kranstvo (obrezanje prije Isusa). Oni potuju sve zapovijedi propisane Zakonom. Judeokrani su eljeli izopiti Pavla iz zajednice zbog njegovog propovijedanja ali Pavao im je dokazivao (osim toga da je idov od idova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentian nain razumio Isusa.

Ebioniti

Za Ebionite ne postoji svijest da Evanelja pripadaju Svetom Pismu nego samo Stari zavjet. Nisu prihvaali naziv Sin Davidov jer je Isus bio siromah, oni su ga u tome slijedili, a taj naziv upuuje na kraljevstvo (kasnije je taj naziv upotrjebljavan kao oznaka mesijanskog kraljevstva). Boja obeanja se nalaze u Svetom pismu. Oni prihvaaju evanelja kao Isusovu rije koja tumai Stari zavjet, te ne prihvaaju da su evanelja nepogrjeiva. Takoer prihvaaju rijei koje su se pripisale Kristu logia (Kristove autentine rijei). Smatrali su da nisu sva prorotva nadahnuta. Sredinja stvarnost Starog zavjeta (koji je nepogrjeiv) je bio "Zakon" i trebalo ga je sluati. Nisu prihvaali Pavlovu i Lukinu tradiciju. Drali su da su Sinaj i Golgota dva brda na kojima je definiran Zakon (na Golgoti je potvren Sinajski Savez). Neobrezani s krtenjem po njima nisu mogli biti spaeni, jer obrezanje je temelj spasenja. Krtenje kao sakrament je vrlo naglaen. Voda isti i pere. Budui da propada Hram i rtve, krtenje to nadomjeta. Ebioniti su insistirali da obrezanje bude subotom. Slave Euharistiju, ali ne s kruhom i vinom nego kruhom i vodom jer su se gnuali krvi. Zadrali su strogo odreeni idovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U sreditu obreda nisu izgovarali Kristove rijei (Ovo je moja krv). Pavao navijeta milost, a oni govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vrenja Zakona. Nauavali su milenarizam tj. Kristov drugi dolazak kada bi vladao 1000 godina, a onda bi bio kraj svijeta. Tada bi Kristovo kraljevstvo bilo materijalno, a kranstvo koje polazi od otkrivenja nije prihvaalo materijalno kraljevstvo.Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera iz kojih su se svakih 6 godina birali biskupi. Ebioniti su po uzoru na Isusa bili misijski upueni ali su traili obrezanje obraenih. Ipak nisu bili u potpunosti konzervatori poput idova i ljubomorno uvali svoje. Bili su vegetarijanci jer su nebitne injenice "Zakona" preuveliavali. Smatrali su da je najvei grijeh enja za bogatstvom (svi su bili siromani), sve je moralo biti zajedniko. Podravali su monogamiju, ali su doputali do sedam rastava jer je po Mojsijevu zakonu bilo doputeno otpustiti enu.

Navijetanje Radosne vijesti u prvom stoljeuIsus nije nita napisao, ali je propovijedao tri godine te je ostavljao svoju rije svojim apostolima. Od apostola nije traio da tu rije zapiu nego samo propovijedaju. Apostoli su dobili puninu spoznaje i puninu sadraja Isusove rijei te su kao uenici imali svijest poslanja, svijest da prenose ono to je Isus nauavao. I ne samo to, ve su svoje propovijedanje proirili navjeujui spasenje koje je Isus ostvario svojom mukom i uskrsnuem. Trebalo je navijestiti da Isus jest Krist, dugo oekivani Mesija i Spasitelj. ovjek onoga doba je bio vjernik koji slua rije, nije bio filozof koji promatra napisane tekstove i njihovu istinitost i autentinost. On se pita koji je temelj vjerodostojnosti rijei koju je uo, tj. pita se da li su oni ljudi koji su prenijeli tu rije vjerodostojni uenici Isusovi. Apostolima se vjeruje jer je postojala svijest da su oni kao Isusovi uenici primili cjelovitu objavljenu rije. Nakon Isusovog Uzaaa na nebo apostoli su odgojili svoje uenike, koji su takoer dijelili s njima isto poslanje, a to je propovijedanje (kerigma). Poinje se stvarati svijest o apostolskom naslijeu. U meuvremenu krajem prvog stoljee apostoli umiru te se ne moe vie potvrditi svjedoanstvo Isusa. Ali apostoli su imali valjane uenike koji su nastavili prenositi kerigmu. Apostolski uenici se sada javljaju kao jamci istine jer su "sjedili do nogu apostolskih". Na velikoj su cijeni bili oni koji govore da imaju apostolsku istinu. Sredinom prvog stoljea poinju se zapisivati evanelja, poslanice. Jedan dio je zapisan dok se drugi prenosio usmenom tradicijom jer mnogo ljudi u to vrijeme nije znalo ni itati. Dakle nakon Krista radosnu vijest su prenosili apostoli. Od apostola su nastali uenici koji su prenosili kerigmu (prenosi se ono to je Isus govorio, tumai se ono pisano), a s druge strane postojala je zapisana rije. Nakon to je rije zapisana Crkve je imala svijest da posjeduje autentine dokumente u borbi protiv gnostika a to su 4 Evanelja, poslanice. Crkva je uvijek imala svijest da ima pravovjerne dokumente. U doba sv. Ireneja (oko 200. god.), borca protiv gnosticizma javlja se po prvi put kanon biblijskih knjiga. Dolazi i do drugih spisa u okrilju Crkve, a autore nazivamo Apostolskim Ocima. U razdoblju apostolskog i postapostolskog doba nastaju spisi Apostolskih Otaca koji su bili nadahnuti propovijedanjem Radosne vijesti. Oni odraavaju tadanje propovijedanje Crkve. Neki spisi nisu imali dogmatsku namjeru. Isus nije samo prenio pisma, nego samoga sebe svojom mukom, smru i uskrsnuem. Kada gnostici nisu vjerovali na rije, tadanja Crkva i krani su se pozivali na zapisanu rije. Odraz kerigme se pojavljuje i u ostaloj literaturi toga vremena: Didache, Pseudo Branaba, Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, sv. Polikarp, Hermin Pastir. Djela Apostolskih Otaca napisana su prvenstveno za vjernike svih zajednica, tj. da budu pastoralno teoloka literatura, a ne s namjerom da budu apologetska literatura. To su djela koja su sadravala i moralne upute. U njima se ne nalaze sustavna izlaganja. Neki polemiziraju sa idovima jer ne priznaju Isusa za Boga (Pseudo Barnaba). Veina ih je nastala u judeokranskom ozraju. Nastaju kao pastoralno moralne pobudnice. Ova djela su prigodnog karaktera jer ih je potreba tadanjeg vremena tako definirala. U njima je takoer naglaeno eshatoloko iekivanje drugog Kristovog dolaska. Ova djela su najvaniji svjedoci Crkve onoga vremena. Odraavaju dijelom i ono to je Isus Krist propovijedao, a nije zapisano u kanonskim spisima.

Apostolski ociApostolski oci je konvencionalno ime za skupinu najstarijih izvankanonskih kranskih pisaca ili djela koja su nastala u apostolskom ili postapostolskom razdoblju Crkve, a imali su, ili se dri da su imali, dodir s apostolima. Pod apostolskim razdobljem se podrazumijeva vremenski razmak od Gospodinova uzaaa do smrti posljednjeg apostola, a postapostolsko razdoblje je prijelazno vrijeme formiranja Crkve iz apostolske u patristiku, a ono se protee od konca 1. stoljea do polovice 2. Meu apostolske oce ubrajamo Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa iz Smirne, Papiju iz Hijerapolija. Od dijela kojima se ne zna autor, a pripadaju ovom razdoblju imamo Didach, Pseudobarnabina poslanica i Hermin Pastir.

Didach je nastao u doba kada i evanelja i poslanice izmeu 50. i 70. godine, a najdalje do 100. godine. Mjesto nastanka je Sirija, a spis je napisao neki kranin iz judaizma. Citiraju ga mnogi autori. Neki su ga sve do IV. stoljea smatrali dijelom sv. Pisma, ali je tada definirano da Didache nije sv. Pismo, no drali su ga svetim. Poslije spis pada u zaborav a u 19. stoljeu ga je pronaao metropolita iz Nikomedije u Carigradu. Dijeli se na tri dijela: moralne upute, liturgijske upute, disciplinske upute.

Klement Rimski je trei Petrov nasljednik, tj. etvrti rimski biskup. O njeguvo uivotu ne zna se mnogo, osim to je u Rimu od 4. stoljea bio tovan kao muenik. Smatralo se da je bio plemikog podrijetla, te da ga je sam sv. Petar zaredio za sveenika. Njemu se pripisivalo vie spisa, ali je samo Poslanica Korinanima autentino njegova. U ime Rimske Crkve pie Poslanicu Korinanima oko 95. godine, i iz nje znamo o njemu najvie. Povod poslanici je bila pobuna koja se dogodila u Korintu protiv prezbitera i on intervenira kako bi zaustavio pobunu i uspostavio zakonitu i redovitu hijerarhiju i vlast. Naime, vjernici su se pobunili protiv prezbitera i svrgnuli ih, a Rimska Crkva se osjea pozvanom intervenirati u ovom sluaju. Poslanica, sastavljena od 65 poglavlja, dijeli se na dva dijela. Prvi dio (1-38) sadri opomene na ljubav, poslunost, pokoru, poniznost, vjeru i krepostan ivot uope, ime su se krani trebali razlikovati od pogana. Poniznost, vjera u Isusov dolazak, uskrsnue, te naglaava da je put svetosti put blagoslova. No u njoj takoer govori o zavisti i oholosti. Savjetuje da ne ine neposluh, jer prezbiteri u zajednici su primili vlast od Boga. Poziva ih da budu jedinstveni, a raskolnike tj. one koji su napravili nered da se upokore i vrate u jedinstvo Crkve. Tu se nalazi i poziv na molitvu. Vana je injenica da se Klement pri opominjanju poziva na apostolsko naslijee, te istie kako je Bog poslao Sina Isusa Krista koji izabire apostole, apostoli izabiru svoje uenike koji su plod Boje volje i poslanja. U poslanici govori i o uskrsnuu. Mnogi su vjerovali u neumrlost due, dok krani vjeruju u uskrsnue tijela, jer je i Krist uskrsnuo. Smatra da je uskrsnue pravo ostvarenje ovjeka u jedinstvu due i tijela, jer se spaja s Bogom. Klement usporeuje Kristovo uskrsnue s priom o ptici feniks koja se die (uskrava) iz pepela. Upuuje i na odnos Papina primata i rimske Crkve koja intervenira na zajednicu u Korintu da se uskladi s naukom apostolskim. Klement takoer navodi Neronov progon, te muenitvo Petra i Pavla. Takoer govori i o Pavlovu putu u panjolsku. Iz Klementove Poslanice Korinanima vidi se da je Crkva ve u prvom stoljeu bila zajednica hijerarhijski ustrojena, te da je imala biskupe i prezbitere.

Druga poslanica Korinanima se takoer pripisivala Klementu Rimskom. Nastala je oko 140. godine. Kada se bolje analizira vidi se da odraava ambijent Korinta tj. nije je mogao napisati Klement, nego je autor morao biti iz Korinta. Poslanica obuhvaa moralne poruke, ima jedan teoloki, te eshatoloki dio. Naglaena je i polemika protiv duhovnjatva i slobodnjatva gnostika. Poslanica govori i o potrebi obraenja, te da zajednica ivi kao zajednica Kristovih vjernika.

Pseudo Barnaba je kratki apologetsko-katehetski traktat nepoznatog uitelja. Neko vrijeme se pripisivao Barnabi (Pavlovu ueniku). Spis govori o potrebi da krani posjeduju vjeru i savreno (mudrosno) znanje koje je Bog prenio vjernicima. U spisu je naglaena polemika protiv idova i idovskih institucija, tj. protiv tadanjih judeokrana koji su izili iz granica pravovjerja. Poziva se i na tumaenje SZ-a, nudi egzegezu koja nije materijalna nego alegorijsko duhovna; i tumai likove Starog zavjeta kao one koji su bili pralikovi, odnosno nagovjetaj onoga to se dogodilo u Novom zavjetu s Isusom Kristom. Djelo je nastalo u idovskom ambijentu a ne pod utjecajem helenista.

Ignacije Antiohijski bio je trei antiohijski biskup iza sv. Petra (Petar, Evodije, Atanazije). Svoju slubu je zapoeo prve godine cara Vespazijana tj. 70. godine. Mueniku smrt je podnio 107. godine u Rimu. Proao je cijeli put iz Antiohije u Rim, i s toga puta su sauvane poslanice. Sauvano je 7 autentinih poslanica: biskupu Smirne Polikarpu, ckvama u Maloj Aziji: Efezu, Magneziji, Trallesu, Filadelfiji, Smirni te Rimu. Ignacije moli rimsku crkvu da ne sprjeava njegovo muenitvo. Spisi su pouke i poticaju vjernicima da se uvaju hereza: judaizanata i doceta. Judaizanti su naglaavali Boji monoteizam i posinstvo Krista. Docete su drali da Isus ima prividno tijelo i da je samo prividno trpio (prelaze u intelektualnu liniju). Sila Boja je sila na ovjeka Isusa koji je imao nauk kao nitko do sada. Boanski duh se odmaknuo od Isusa dok je bio na kriu. Krist je tijelo koje je trpjelo. Docete su nauavali da je nemogue prihvatiti da je Bog mogao trpjeti na kriu. Na ovaj nain docete su eljeli sauvati boju nedodirljivost. Bog je spasio ovjeka ali bez patnje, jer Bog ne trpi. Isus je ovjek a ne Bog, on nije sredinji lik povijesti spasenja, nego ljudsko sredstvo u rukama bojeg duha koji je imao poslanje. Docete ne prihvaaju Kristovo utjelovljenje. Docete su se temeljile na Ivanovoj tradiciji, iako Ivan kasnije polemizira protiv doceta, on navijeta da je Isus trpio u tijelu. Kod spisa Ignacija Antiohijskog se vidi da eli vjernike Male Azije uputiti u prihvaanje vjerskih istina. Dotie glavne istine kranske vjere za koje mu je stalo da ih vjernici prihvate i u njih vjeruju. On govori o jedinstvu Bojem. Bog je za Ignacija jedan i vidi ga u Trojstvu. Bog je Otac i Sin i Duh Sveti. Ignacije nije mogao teoloki objasniti Trojstvo, jer tada trinitarna teologija nije bila dovoljno razvijena. Nije bio definiran njihov odnos (komunikacija). Kada Ignacije govori o Trojstvu, glavnu ulogu u povijesti spasenja igra Isus Krist. Sintetizirajui istine vjere govori o Isusu Kristu i dolazi do formulacija koje postaju sredite vjere: Isus je roen od Djevice, nauavao, stvarno je trpio, umro, pokopan i uskrsnuo. Isus nije privid i nije se sve dogaalo sluajno. Otajstvo Isusa Krista je bilo usmjereno na smrt i uskrsnue kao onoga koji spaava ovjeka. Ignacije nauava da su krani suoblieni Kristu uskrsnuem. Ovo se najvie oituje i doivljava u Euharistiji, ljubavi za ovjeka. Iz ovakve sakramentalne stvarnosti krani su pozvani nasljedovati tj. ivjeti po uzoru na Isusa Krista i tako biti uenici Boji. U spisima Ignacija Antiohijskog, u sreditu duhovne poruke, otkrivamo ve formiranu hijerarhiju Crkve u tri stupnja: akoni, prezbiteri i biskupi. Ignacije oekuje od njih da svi budu jedno s biskupom i kae da on predsjeda Crkvom u ime Boje. Prezbiteri su biskupovi pomonici, apostoli. Ignacije istie da je vano biti dio ive zajednice koja prenosi milost dara Bojega s generacije na generaciju. Ignacije promatra Crkvu u sjaju Otajstva Bojega u pozadini svega je Boji plan da pastiri vode svoj narod.

Polikarp roen je 69. godine. Povijesno je zapisano da je bio uenik Ivana apostola. Godine 155. je umro muenikom smru. Bio je kranin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po idovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). Napisao je vie pisama, a sauvano je Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evaneoskoj kreposti i ljubavi. Daje razliite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. pie posebno enama, mukarcima, to moemo nai i u pastoralnim poslanicama. Potvruje Isusovo boanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnua. Poziva zajednicu koja je sagrijeila da se pokaju i ponovno vrate u Crkvu i sam skrbi za grenike. U Polikarpovim spisima se nalazi dosta citata iz Novog zavjeta. Polikarp opisuje duboku vjeru krana koji su se eljeli poistovjetiti s Isusom. To su povijesni dokumenti koji pokazuju duboku vjeru prvih krana i njihova muenja.

Hermin Pastir Ovo djelo pripada knjievnoj vrsti apokrfne apokalipse, a u starini je uivalo velik ugled, napose u Rimu, u ijoj kranskoj zajednici je i nastalo. U poetku je na Zapadu Pastir bio tako aen da ga se italo na liturgijskim sastancima, no ve oko 200. godine Muratorijev fragment, svjestan da ovo djelo nije za odbacit zbog duhovne poruke koju posjeduje, zabranjuje ipak njegovo javno itanje u crkvi, jer mu autor nije ni prorok ni apostol. Na Istoku, do polovice 3. stoljea, ugled mu je bio izniman, tako da su ga Klement Aleksandrijski i Origen smatrali nadahnutom knjigom, ali nakon toga je doivio sudbinu apokaliptike literature prema kojoj je Istok izgubio zanimanje. Po svjedoanstvu sv. Jeronima (usp. De vir. ill. 10) u drugoj polovici 4. stoljea u nekim istonim crkvama jo se javno ita, dok mu Latini nisu bilo toliko skloni, da bi ga konano Gelazijev dekre svrstao meu apokrifne spise. Autor mu je bio Herma, brat pape Pija I. (140-155.) Pisan je popularnim stilom, pouno i zanimljivo. Sadrajno je a judeokranski spis usko vezan za idovsku apokaliptiku literaturu. Sastoji se od tri dijela: vienje, prispodobe i zapovijedi, a sredinja tematika je pitanje pokore. U vrijeme progona krana bilo je mnogo ljudi koji su otpali i zanijekali svoje krtenje, a nakon progona su se htjeli moda vratiti u Crkvu. Isto tako, osim otpada od vjere, postavljalo se pitanje to uiniti s onim kranima koji su se drugim tekim grijehom (preljub, ubojstvo) ogrijeili protiv Bojih zapovijedi, a poslije su se pokajali, te su se htjeli vratiti u zajednitvo s Crkvom s kojom su grijehom raskinuli odnose. Pred tim problemom u Crkvi je ve prije postojalo vie struja, a nije Herma prvi pokrenuo to pitanje. Quasten je miljenja da je pokora stara crkvena ustanova, a Herma je pokrenuo pitanja radi toga to su odreeni uitelji stajali na tvrdoj liniji odriui pravo grenicima na pokoru koja bi postojala izvan krtenja. Ovakav nepomirljiv stav nije mogao proi bez odjeka, to se vidi iz ovoga spisa. Meutim, ne stjee se dojam da Herma navijeta pokoru kao neku izvanrednu novost, niti se postavlja kao onaj koji bi prvi pokrenuo to pitanje, nego se njegova poruka grenicima pojavljuje kao posljednja prigoda za pokoru. Nadalje, pokora je univerzalna jer mogunost na pokoru ima svatko. Od mogunosti pokore ne iskljuuje nijedan grijeh, pa tako ni bludnost ni apostazija, ve je iskljuen samo onaj tko se ne eli pokajati. Istinska pokora mora biti neposredne i uiniti da pokajnik odmah popravi ponaanje. Postojanje pokore ne bi smjela biti progoda da se ponovno padne u grijeh, ve joj je intrinseni cilj unutarnje obraenje (metanoja), koje iziskuje potpunu obnovu i spremnost na okajavanje preko dragovoljnog nametanja kazne i posta, a sve je to popraeno molitvama za oprotenje grijeha. Opravdanje koje se postie pokorom ne moe se ograniiti samo na proiavanju, ve treba proizvesti pozitivno posveenje, slino onome koje daje izlijevanje Duha Svetoga u krtenju (Usporedba 5, 7, 1-2). U cijelom pokornikom postupku ne moe se zaobii nezamijenjiva uloga koju ima Crkva, jer je ona neophodna ustanova za spasenje, premda Herma nigdje ne spominje pomirenje. Osim to Pastir pokuavao odgovoriti na pitanje pokore koje se nametnulo kao gorue moralno pitanje, ovo djelo je sluilo jo u 4. stoljeu kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odluili pripravljati na krtenje, to navodi na zakljuak da je njegova upotreba bila mnogo ira od one prvotne, jer se u 4. stoljeu ne susree ista problematika kao dva stoljea prije. Stoga je vjerojatno da je bio koriten kao neki prirunik kranskog morala, uputa u kranski ivot, temeljno tivo za duhovnu izgradnju. U okviru moralnih uputa Herma dri da je dunost mua otjerati enu preljubnicu koja se ne eli popraviti, ali ne moe stupitu u novu branu zajednicu dok je prva iva, no ukoliko se popravi, doan je primiti je nazad. Iz ovog se iitava da je Herma, za razliku od veine kranskih pisaca iz ovoga razdoblja, doputao mogunost druge enidbe. Hermina kristologija nije potpuno jasna. Uope ne koristi pojam Logos, niti ime Isus Krist, ve koristi pojmove Spasitelj, Sin Boji ili Gospodin. U jednoj prispodobi (9, 1, 1) ak kae da je Duh Sveti Sin Boji, te bi se tako radilo samo o dvjema boanskim osobama. Jo je znakovitija jedna druga prispodoba (5, 6, 6-7) u kojoj kae da je Duh Sveti, koji je preegzistirao i koji je stvorio svako stvorenje, siao u ljudsko tijelo; to tijelo je sluilo Duhu u svetosti i istoi, te ga je Bog uzeo k sebi da ga nagradi. Iz toga bi se dalo zakljuiti kako Herma Trojstvo poima kao dvojstvo kojemu je radi posebnih zasluga bio pridruen Stvoritelj u ijem se tijelu nastanio (adopcionizam) Duh Sveti. Od drugih dogmatskih naglasaka posebno vano mjesto zauzima ekleziologija. Herma dri da je Crkva stvorena prije svih stvorenja, te se stoga predstavlja u liku stare i asne ene. Cijeli svijet je bio stvoren samo za nju (Vienje 2, 4, 1). Osim u liku ene, Herma predstavlja Crkvu slikom otajstvene tvrave (Vienje 3, 3, 31; Prispodoba 8, 13, 1) koja predstavlja Crkvu predodreenih i izabranih, proslavljenu Crkvu, a ne onu cojujuu u kojoj sveci i grenici ive jedni pored drugih. Ova Crkva je utemeljena na stijenu, Sinu Bojemu. Meutim u Crkvu ne moe nitko ui tko nije primio krtenje koje je peat (sfragis). Uvjeren u apsolutnu nunost krtenja za spasenje, Herma ak tvrdi da su apostoli i nauitelji nakon smrti sili nad pakao (descensus ad inferos) da bi krstili one koji su umrli kao pravednici prije dolaska Sina Bojega.Kranska apokrifina knjievnostNovozavjetni spisi

Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kranskoj knjievnosti potrebno ju je staviti u iru cjelinu svoga vremena. Kao to se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska knjievnost nije jedina kranska knjievnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeu. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeu i mnoga djela, napose u gnostikim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi apokrifi, to znai tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.

U 1. stoljeu kad se kranstvo iri od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navjetaj kerigmu (Evanelja), koji je u tom razdoblju jo uvijek privilegirani nain prenoenja radosne vijesti. Kako se kranstvo sve vie irilo, osjeala se sve vea potreba takvih spisa koji e potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navjetaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentinost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva irila, te oni nisu vie uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim uenicima i nasljednicima se inilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo mogue i potrebno, sadraj njihova propovijedanja. Na poseban nain se to odnosi na Evanelja u kojima je sadran Isusov ivot, rijei i djela, sredinji sadraj njihova navjetaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka, najprije usmeno pa onda i pismeno, da kranskim misionarima poslui kao priruno sredstvo. Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedoanstvo razliitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od Apostola, to se prepoznaje u etiri Evanelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentinost i vjerodostojnost navjetaja. Meutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova ivota i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglaavajui ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije uinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoi kako u njima postoje istine vjere koje odraavaju dotinu kerigmatsku tradiciju, ime se takoer potvruje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise. U ovom prvom razdoblju ona jami za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne aste i ne itaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, to e rei da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos razliitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljea, te se tako oblikovao jedan odluujui kriterij za odreivanje novozavjetnok kanona (gr. kanon = mjera, metar, kriterij). U prvoj polovici 2. stoljea mnoge heterodoksne kranske sljedbe, na poseban nain gnosticiza, stvaraju i aste svete knjige, stavljajui ih pod apostolski autoritet, s ciljem ozakonjenja vlatitih devijantnih ideja. Srkva je stoga prisiljena autoritativno odrediti koje knjige sadre autentinu istinu vjere i mogu biti koritene javno na liturgijskim sastancima zajednice, ime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proce se dogodio do konca 2. stoljea, premda je konani popis novozavjetnih knjiga odreen tek u 4. stoljeu. Muratorijev fragment, za koji se dri da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadri 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadran u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode odrane za vrijeme pape Damaza 382. Bilo bi pogreno ovaj postupak drati pristranim, jer ovo to se definiralo u 4. stoljeu plod je iskustva i unutarnje svijesti kranskih zejednica koje su drale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kranske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedoanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrtene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viene kao autentina dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlatena sredstva posredovanja boanske objave. Odreivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kranske sljedbe kompromitirajui jedinstvo evaneoske poruke u mnotvo razliitih struja i nauka.

Starokranski apokrifni spisi

Kranski spisi prvih stoljea koji su naslovom, sadrajem ili knjievnom vrstom u vezi sa Novim zavjetom i teili su da zadobiju apostolski auktoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima. No, sam pojam apokrif zadobovia drukije znaenje u koritenju Crkve, nego to je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv apokrifne knjige odnosio na knjige koje su bile u najveoj cijeni, jer su sadravale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon to je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio znaenje lanih, heretinih, tendencioznih spisa. Meutim, po sebi ova rije ne znai da se radi o heretinoj knjievnosti, jer su mnogi od apokrifa sadravali valjanih doktrinalnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnotva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa uda, nisu bile prihvaene u kanon. Crkveni oci stoga ovim imenom oznaavaju nekoliko kategorije spisa: spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lano je pripisivanje nekom od apostola; spisi koji zajedno s korisnim podacima sadre i doktrinalnih greaka; spisi kojima nije doputeno javno itanje u crkvama jer nisu kanonski; spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci. to se tie pripisivanja heretinosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem jo nisu bili jasno odreeni i omeeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretika literatura, nego su bili odraz lokoalne situacije neke kranske zajednice ili skupine, ili pak pojedinanog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kranskom ambijentu 1. i 2. stoljea kruile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostikih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i uenika. Suvremeni istraivai su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograniio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljea), te se spis nastao u 3. stoljeu ne bi mogao u nikojem sluaju pozivati na apostolsko naslijee. Stoga se umjesto dosadanjeg koritenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokranski apokrifi. Podjela apokrifa na Starozavjetne i Sovozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, meutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruenja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u idovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadraje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzaae), pripada novozavjetnoj tj. kranskoj apokrifnoj knjievnosti.

E. Junod opisuje tri obiljeja kranskih apokrifa:

Pozivanje na figure i dogaaje s poetaka kao preinaeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija;

Preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je preneen na nesreen nain zbog nedostatka auktoriteta koji bi nad njim bdio;

Ove anonimne tekstove nemogue je svrstati u skupine sline po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, knjievnoj vrsti.

Nakon to je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je jo uestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadrajem bilo oblikom, na Novi zavjet. Shodno tome koncem 2. stoljea mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa:

1. Knjige, napose Evanelja i Djela, koje ele osvijetliti ili dopuniti odreene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo). Cilje je zadovoljiti narodnu znatielju ili odreene teoloke prohtjeve.

2. Djela u suparnitvu s kanonskima, samo jer ele dati legitimnost devijantnim miljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama;

3. Kasniji spisi koji, na temelju poveanog apostolskog auktoriteta, ele rijeiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme.

Prikupljanje apokrifa u odreeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema nita zajednikoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktinu korisnost, ali ni u kojem sluaju mogu posluiti za ozbiljni studij uz pomo meutekstualnog usporeivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinane inicijative i na omeenom podruju, te ih se moe usporeivati samo s drugim kranskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne moe govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinalna jasno i organski povezano. Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno znaenje, ostala kranska literatura se nije itala na liturgijskim slavljima kranske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno znaenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini Novoga zavjeta, koje je zahvaljujui crkvenom auktoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znai da je nastalo sa eljom i sa svijeu zajednitva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski auktoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost itatelja na odreene sadraje. Otvorenim doktrinalnim sueljavanjem izmeu gnostika i Velike Crkve sredinom 2. stoljea nametnulo se logino pitanje: koji spisi prenose autentinu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budui da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje poevi od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeem u Crkvama diljem Carstva? Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentinosti. I u kronolokom smislu, to nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao to je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i ivotom jamila istinitosti i autentinost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije nita napisao. Apostoli su bili najautentinije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijee, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu. Za Crkvu autentino apostolsko naslijee je sadrano i odraava se u kerigmi koju potvruju svjedokim ivotom i muenikom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije poloio ivot. Apostolslo naslijee Crkva potvruje neprekinutim slijedom povezanosti koji se moe rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostike sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise.Naposlijetku, budui da je u raspravi oko autentinosti spisa kljuan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao klju rjeenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijea, premda su eljeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajui se na tajne predaje i dajui naslove svojim spisima po imenima apostola. Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u poetku imali jednaku vrijednost, u kranstvu koje se na samim svojim poecima odlikovalo pluralnou. Po njihovu miljenju, tek nakon to je Rimsko carstvo podralo jednu sektu, pojmovi pravovjeran i krivovjeran postali su slubeni, nakon ega su prihvaani kao kanonski spisi samo 4 evanelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i jo nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglaeni krivovjernima i spaljeni. Cijeli ovaj proces dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran, ve utemeljen na ivoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo mogue kronoloki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile pouene usmenim putem, sainjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kruili zajednicama pod razliitim imenima. Premda Crkva u 4. stoljeu konano odbacuje apokrife kao neautentian pokuaj pribliavanja Kristu, apostolima i Bojoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadravali krivovjernih elemenata, nego su posluili vrlo dobro za teoloku obradu pojedinih tema, pobonost i propovijedanje. Neki od njih su nastali kao plod puke pobonosti koja je na sebi svojstven nain htjela prepriati pojedine dogaaje s obilje matovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne kosei se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje. Gnostike zajednice koje su htjele zadrati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja irile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono to je sadrano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadrano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Drali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je poijedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinano u prikladnim trenucima (naroito nakon uskrsnua). Bilo bi prefantastino, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni dogaaji ni ivot zajednice vjernika to ne potvruje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrivali vremenski neprekinuti slijed gnostikih teza. Pogotovo to nisu svi apokrifi nastajali u gnostikim zajednicama, te je onda potrebno traiti drugi hermenetski klju njihova nastanka. Ovaj klju se iitava u opem ozraju u kojem su ivjeli krani 1. i 2. stoljea koji su sadanji trenutak svoje povijesti ivjeli pod snanim misionarskim impulsom, eljni privesti obraenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u slubi je njihova sadanjeg ivljenog trenutka na nain da ih ne zanima cijelokupna Isusova nauka, ve samo neki elementi propovijedanja. Tako se iri praksa da aktualiziraju prolost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumai i obnavalja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i uda koja prate i potvruju djelovanje misionara, bili su ivljeni i tumaeni kao izvor aktualne, posadanjene objave. U prilog tome je iao i snaan osjeaj za proroku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeu, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih uenika imale su velik auktoritet u dotinim zajednicama. Uslijed toga ne udi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadre vjerodostojna svjedoanstva, ime daje odgovor na zloporabu koju su inili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doivjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeu, nakon ega je, nemajui iza sebe auktoritet koji bi je podravao, ni snagu neprekinutog naslijea, polako nestajala. Definirajui kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na pristran nain kao pobjeda jedne autoritativne sekte, ve u ime logike po kojoj nisu mogle biti tone sve istine o Isusu, nego samo jedna istina. Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriteri u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom sluaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se oitaovala u meusobnom zajednitu i univerzalnom konsenzus glede prihvaanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih poetaka postojala je raznolikost tradicija i razliitih teolokih naglasaka, zasvjedoena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanelja), meutim isto tako od samog poetka postojala je svijest o zajednitvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnue. I kad meu njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna razliitost kao to je bilo razliit odnos glede opsluivanja Zakona, svjesni su da unato svega moraju pronai zajednitvo, koje ih ini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom.I konano, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, ve se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogotovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenoenje jedne nauke, ve navijetanje novoga ivota u Isusu Kristu.

Po svom sadraju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine:

a) Predaje o Isusu i Mariji.

- Evanelja. Meu ove prve se ubrajaju razliiti oblici evanelja i zbirke izrek, od kojih je najpoznatije Timino evanelje iz gnostike biblioteke pronaene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evaneljima su evanelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokranskim zajednicama (Evanelja Nazarena, Evanelje Ebionita, Evanelje Egipana). - Muke i uskrsnua. Najpoznatiji tekst koji se ograniava samo na muku i uskrsnue je Petrovo Evanelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljea, koji priaju sudski postupak protiv Isusa u obliku slubenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnue (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnua apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanelje).

- Roenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsjeku Isusova ivota, a to je djetinjstvo, o emu se ve u kanonskim evaneljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumai Isusovo roenje kao udesno ostvarenje Bojih obeanja. Vjerojatno je nastanku Jakovljeva Protoevanelja pridonijela polemika sa idovima koji su, da bi obezvrijedili kranski navijetaj obezvrijeivali Isusa govorei o njegovu nezakonotom roenju. Sasvim razliita nakana je vodila autora Evanelja djetinjstva po Tomi koje sadrava niz Isusovih anegdota u dobi izmeu 5 i 12 godina. Vjerojatno je utnja kanonskih evanelja o tom razdoblju Isusova ivota poticala radoznalost pa se teilo nadomjestiti prazninu priama o anticipiranom objavljenju njegove boanske moi. - Uznesenje Marijino. to se tie Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore nita, meutim, to se tie izvankanonske starokranske literature, o toj temi nam je ostalo ezdesetak djela na osam jezika. Najznaajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnua, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga poinka itd. - Dijalozi Uskrsloga. Gnostiki nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u sreditvu Isusovo objavljivanje uenicima, ali veina tih tekstova formom pripada ili evaneljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanelje (Magdalena), od ega je veina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od pravovjernih spisa koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje.

b) Predaje o apostolima

- Poslanice. Meu apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost. Spominju se nadasve Poslanica Korinana sv. Pavlu i njegov odgovor (Trea Korinanima). Povijest je sauvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sauvan niz od 14 pisama prepiske izmeu Pavla i Seneke, a poznata je jedno due pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanistikih enkratitskih krugova panjolske. - Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim udima objavljuje prisutnost i nadmonost Boju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala izmeu 2. i 3. st.), i svi, barem djelomino, sadre gnostikih motiva. Meutim, ipak je na razini znanosti naputena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostikoga porijekla. Zbog odreenih sumnjivih doktrinalnih elemenata, a i zbog toga to su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbaeni i osuivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo itati u samostanima, ali zbog duine ne cjelovito ve fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola koriteni zavrni djelovi koji sadravaju opis muenitva, tako postoji mnotvo manuskripta koji sadravaju te opise.

c) Otkrivenja

Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim biima bivaju objavljene (redovito preko vizija) vlastitosti biti boanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim oima, a koje imajo odluno znaenje za spasenje iz ovoga svijeta obiljeenog negativnou u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kranstvo u svojim poecima usvojilo takav izriaj da bi razmiljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptiki izgled i sadraj omoguivao pristup boanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao ovjek Isus. U takvom ozraju Isusovo djelo se objavljuje kao uporite cijelokupne povijesti svijeta, takoer i nadasve u sukobima izmeu duhovnih sila dobra i zla, za koje se dri da djeluju iza vidljivih dogaanja. Ve je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadanji trenutak kranske zajednice s posljednjim vremenima, jasno imajui u vidu sredinje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju. Najznaajnija kranska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano ak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijino Otkrivenje.

ApologetiOpa obiljeja i vanost apologeta

Imenom apologeti (gr. apologeistai = braniti se; apologetikos = spreman na obranu), ili grki apologeti jer svi ovi autori piu gkim jezikom, oznaena je skupina autora koji stavaljaju sebi u zadatak obraniti kransku vjeru od optubi i od poganskih progona i optubi tijekom 2. stoljea, premda e i u kasnijim vremenima biti autora i spisa kojima se brani vjera od napada izvana. Naime, u svom prvom irenju kranstvo i ne htijui izaziva odreena sukobljavanje. Kao religiozna organizacija sueljava se s poganskom dravam, kao monoteistika religija s poganskim politeizmom, kao vjera u Mesiju sa idovstvom, kao objavljena istina s poganskom filozofijom, te je radi toga progonjena na dotinim razinama. Za razliku od Apostolskih otaca koji piu prigodna pastoralno-duhovna i poticajno-simbolika djela za izgradnju vjernika, naslovnik apologetskih spisa nije iskljuivo kranska zajednica, nego izriito i izravno upravljaju spis sugovorniku, izvanjskom i drukijem od nje, bilo da se radi o pojedinanom ili kolektivnom. Upravo taj element je vana novost koja se ticala kranske literature jer se po apolegetima dogodio susret i sueljavanje izmeu kranske poruke i antike kulture. Njihova knjievna djelatnost svjedoanstvo je saopavajueg naboja samosvijesti kranske zajednice, koja svoj navjetaj nudi kao svjesno i razumsko svjedoanstvo kranskog identiteta (tko smo?) i sadraja kranske vjere (to vjerujemo?), iz ega se iitava do tada iskristalizirano uvjerenje da je kranstvo privilegirani put, ako ne jedini, pristupa Bogu, a time istini i spasenju koje iz toga proizlazi. Takav zahtjev je, bez sumnje, parao ui poganima 2. stoljea, koji su smatrali da su krani, gledano u odnosu prema kulturi priprosti, drutveno marginalni, ako ne ak i opasni, ali u svakom sluaju neupueni u asnu i staru predaju filozofske i teoloke grke misli, koja je do tada bila povlateni prostor ljudskog istraivanja o Bogu i istini. Apologeti, ueni obraenici, svojim spisima pokazuju da su svjesni novonastalog ozraja u kojem se odigrava evangelizacija. Ukoliko je u prvom trenutku misionarskog zanosa Crkve bio dovoljan navijetaj i pripovijedanje kranske poruke da odgovori na religiozne upite s kojima se susretalo kranstvo, sada se sukob dogaao na veoj razini. Optube koje su se dizale protiv kranstva dovodile su u pitanje zakonitost i vjerodostojnost kranske poruke, pa su se apologeti trudili sadrajno i razlono uobliiti kransku ponudu. Nali su se u situaciji da su se morali mjeriti s optuibama i upitima izvanjskog sugovornika u odnosu na zajednicu vjernika, te su morali posjedovati odgovarajuu intelektualno-kulturoloku spremu da bi njihov odgovor bio razumljiv i uvjerljiv. Naavi se na dodirnoj toki izmeu kranske zajednice i izvanjskog sugovornika, zapala ih je zahtjevna dunost da opravdaju i preoblikuju kransku poruku u izriaj koji je pojmovno i kategorijski prikladan i jasan. Za njih je to znailo prihvatiti izazov i sii u polje sueljavanja uenim jezikom, prihvaajui sva izriajna pravila stvorena i usvojena u retorikoj predaji, logiko-dokazne mehanizme sukladne kriterijima te vrste komunikacije, te koristiti rjenik svojstven misaonim kategorijama poganskoga svijeta s kojim se sueljavaju.

Filozofsko i religiozno ozraje

Glede vjerskog ozraja u kojem su djelovali, religioznost je bila obojena tradicionalnim politeistikim kultom kojemu su se prikljuivale odreeni inovativni oblici religioznosti kao to je Mitri kult ili pak misterijski kult koji su se redovito prakticirali na granicama magijskoga. S filozofsko-teoloke strane tijekom 2. stoljea polako je slabilo razlikovanje meu kolama i filozofskim predajama, to vodi prema gnerealnom sinkretizmu, obiljeenog ponajvie Srednjim platonizmom, iji je sredinji teoloki nauk sainjavala definicija prvog principa, boanskog i jedinog, potpuno neizrecivog i transcendentnog, opisanog po postupcima koji se pozivaju dijelom na Platona, dijelom na Aristotela. Ispod ovog prvog Boga, koji u sebi sadri kao svoje misli ideje iz Platonova svijeta ideja, nalazi se drugi princip (drugi bog) koji ima ulogu posrednika izmeu boanskog, aposolutno transcendentnog, i materije, koja od drugog boga prima vlastiti oblik i koji providonosno bdije nad njom. Ovaj drugi bog moe biti definiran u duhu stoicizma kao Logos, ili se konkretizirati u providnosti (pronoia) koja upravlja svjetovima, ili u boanskoj sili (dynamis), ili biti poistovjean s platonistikom duom svijeta (anima mundi). Pored ovih stoernih elemenata helenistike misli 2. stoljea, pojedini teoloki pravci su prihvaali postojanje niza demona, posrednika izmeu boanske i sfere i ovjeka, obdarenih as pozitivnim obiljejima, as negativnim i zlim ulogama. Shodno ovoj shemi na koju se pozivala uena poganska elita, tradicionalni politeistiki panteon je bio podvrgnut alegorijskom tumaenju, tako da se bogove dralo razliitim pojavcima jedinoga boanstva i njezinih svojstava, ili se dralo da je tovanje bogova plod poboanstvenja uglednih ljudi iz starine ili pak pozitivnih demona koji bi uzimali tjelesno oblije. I puka pobonost i filozofska promiljanja kretala su se u okvirima dvaju ishodinih toaka antike kulture: po principu predaje (nomos) samo ono to ima solidne korijene u prolosti, ima vrijednost; po pricipu razumnosti (logos) intelektualni i egzistencijalni izbori morali su biti plod paljivog utemeljenja, a ne iracionalnosti ili slijepe lakovjernosti.

Sadraj antikranskih optubiApologetski spisi u sebi sadravaju reakciju na stav i odnos koji je bio zauzet prema vjernicima, a nije bio primjeren ni njihovu stilu ivljenja u drutvu niti pravnim normama Rimskoga carstava. Optube koje su zavravale kaznama i progonima krana dolazile se s vie strana i na vie razina. 1. Poganski puk. Krane je najee prozivala neupuena svjetina koja nije shvaala niti pokuavala shvatiti kranska otajstva, nauk i istine. Radije je traila povod za nepovjerenje prema onima vjernicima iji je ivot i moralnost bio ivui ispit savjesti cijelom drutvu. eljan krvanih zabava koje su bile sukus antikranskih progona, poganski puk je optuivao krane za ateizam (crimen religionis) budui nisu potivali mnogobotvo niti su se podlagali javnim poganskim bogotovnim inima. U istu kategoriju religioznih optubi ulazi i optuba za nepotivanje carskog boanstva (crimen maestatis). Iz toga proizlazi da su krani bili sumnjieni kao protivnici opeg dobra koje se temeljilo na tovanju bogovova Carstva i cara koji je bio fiziki imbenik jedinstva i blagostanja. Nadalje, na moralnoj razini krani su, na temelju kojekakvih glasina, bili optuivani za ubojstva i za protuprirodni blud. Navodno, na svojim susretima jedu djecu i piju njihovu krv (optube vjerojatno nastala zbog neshvaanja euharistije za vrijeme koje su vjernici blagovali Kristovo tijelo i krv). Kako su se krani drali i zvali braom i sestrama, tako je njihova bratska ljubav bila povod da ih se optui za incest, protuprirodni blud s rodbinom, koji ide dotle da sin bludno grijei s majkom (aluzija na mit o Edipu). 2. Kulturna poganska elita (pisci, filozofi, govornici). Tijekom 2. stoljea mnogo znaajniji i izazovniji bili su pisani napadi poganske kulturne elita na kranstvo. Meu protivnicima kranstva na poseban nain se istiu: govornik Marko Kornelije Fronton, satiriki pisac Lucijan iz Samosate, filozof Celso. Na razini ivljenja ismijavali su kransko poimanje bratske ljubavi (skrb o brai, napose malenima), na kojoj se temeljio kranski socijalni nauk i praksa (odricanje od svojih dobara i dijeljenje s onima koji nemaju). Zbog spremnosti da pod mukama umru za svoja vjerska uvjerenja, svjesni da istniskim svjedoenjem postiu zalog ivota vjenoga koji e batiniti uskrsnuem od mrtviih u posljednji dan, krani su morali podnijeti dodatne napade i ismijavanja sa strane pogana. Helenistiki filozofi su u najboljem sluaju mogli prihvatiti govor o besmrtnosti due, ali vjera u uskrsnue mrtvih, i tijelom i duom, inila im se besmislena. Na razini intelektulne uvjerljivosti i povijesne vjerodostojnosti poganski pisci su napadali kranstvo kao novonastalu religiju bez tradicije, koja navodno nije imala svoje utemeljenje u prolosti, u velikim predajama filozofskih i religioznih kola.

3. idovi. U 2. stoljeu nesmiljeni protivnik kranstva je i idovstvo, vjera na ije povijesno-spasenjesko iskustvo su se pozivali i krani, svjesni da se ne mogu odrei upuenosti na starozavjetnu objavu, ije ispunjenje propovijedaju u Kristu. Meutim, idovsto je prema kranima zauzelo maehinski odnos (usp. Dj 13-14; 17-18), te su bili u mnogim krajevima zaetnici progona protiv krana. osjeali su se ugroenima u rimskom carstvu. Bojali su se da ih ne bi poistovjetili za vrijeme progona s kranima i zato ele napraviti distinkciju izmeu sebe i krana. Budui da puk reagira na krane bojali su se da e napasti i njih. Zbog svoga drutvenog statusa potenciraju razlikovanje pa poinju napadati krane. idovi su kranima dovodili u pitanje vjersko naslijee i tradiciju. Krani su se pozivali na idovsko naslijee, odnosno shvaali sebe kao spontane nasljednike idova, dok su im idovi nijekali pravo na pozivanje na idovstvo (Mojsijev Zakon), jer nisu bili autentini da se mogu pozivati na ono to je Bog objavio. Tako se idovstvo postavilo kao maeha kranstvu. Nisu eljeli uzeti nijedan zajedniki element ve su potencirali diferencijaciju.

Kranski odgovor na optubeKranski apologeti se hvataju u kotac sa svim ovim optubama i klevetama kojima je cilj obezvrijediti kransko ime i vjeru, te oblikuju kranski odgovor primjeren zahtjevima jedne takve polemike. injenica da je meu apologetima 2. stoljea bilo nekoliko filozofa (Justin, Atenagora, Tacijan), obraenika iz poganstva, svjedoi o prodornosti kranske vjere kojoj ne pristupaju samo nii slojevi drutva, ve i oni iz uenih krugova stvarajui kransku misaonu elitu, ime kranstvo stjee novu snagu misionarskog navjetaja. Apologeti imaju izravnog znanja i iskustva grke filozofije i poganske religioznosti, pa su u mogunosti ui u raspravu ukazujui na nedostatke misaonih obrazaca i religiozne prakse. Piu spise poganskoj intelektualnoj drutveno-upravnoj eliti svoga vremena apologeti ele obavijestiti ali i senzibilizirati javnost za problem krana koji su klevetani i osuivani samo radi svoje vjerske pripadnosti, bez ikakvog drugog povoda. U odnosu na prethodnu kransku knjievnost kojoj je naslovnik bila iskljuivo kranska zajednica, ovo je velika novost koja u sebi nosi i neke ograniavajue elemente u odnosu na teologko promiljanje i navjetaj kranskog otajstva. Naime, trai se razboritost onih to piu da prilagode sadraje koje iznose razini, mentalitetu i nainu sugovornika, a da u isto vrijeme ne povrijede pravilo uvanja vlastitih svetinja (disciplina arcani) koje je zahtjevalo od krana da ne bacaju bisere pred svinje.

Teologija jedincatosti Boje

Meu optubama koje su pogani iznosili protiv krana najznaajnija na teolokom planu bila je optuba za ateizam i bezbonost. Takva optuba je moda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, meutim kranstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobonosti dadne tako iskljuivo i povrno tumaenje. Zato su apologeti, osnaeni vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomo filozofije oblikovati teoloke principe, koji u odnosu na helenistike filozofske teorije nisu zvuala samo jedno od miljenja (doksa), ve su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia). Prvi takav teoloki kriterij odnosio se na Boju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, ve su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, to se podudaralo s filozofskom svijeu poganske kulture koja je dola do spoznaje da onaj prvi boanski princip moe biti samo jedan. Istina o jedincatosti Bojoj dovodi gotovo do poistovjeivanja ontolokog s gnoseolokim, jer se Bog poistovjeuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kranski monoteizam se odlikuje i drugim obiljejima, jer se predstavlja u svojoj iskljuivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kranskog Boga, osobnog, jedinog i ivog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika tovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optubu za ateizam, ve s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju. Obiljeja koja se pripisuju boanskoj bitu su preuzeta iz grke filozofske tradicije, te dosljedno tome boja narav nije podlona trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). to se tie ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajui tezu da je ovjeku potpuno nemogue stei spoznaju Boga svojim snagama. Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumaenja postojanja svijeta, kao i gnostiko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i ovjeka. To je odudaralo od uvrijeenog filozofskog miljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo drugom bogu (deuteros theos), budui da je filozofima bio nepojmiv bog koji se mijea s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, ukljuivala bi i odreenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet.

Teologija Logosa

Meutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kranstva, koje se predstavljalo kao objavljena religija, oekivalo odgovore kako pomiriti Boju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogunost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kranstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo idovskog religioznog naslijea. Apologeti se stoga uputaju u teoloka promiljanja kojima pokuavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omoguava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljea pruaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji ureuje i odrava u postojanju svemir. Ve je prije toga Filon Aleksandrijski, teei pomirenju idovskog obrasca vjere i grke filozofije, poistovjetio kozmiku stvarateljsku silu i boansku Rije s biem ne ba odreenih obiljeja, ali kojega ipak naziva prvoroenim sinom Bojim. Kreui se ovim smjerom promiljanja apologeti Logosa priznaju kozmikim Objaviteljem-Urediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujui tako u njemu razliite funkcije. Ne treba podcijeniti niti utjecaj.

Biblije na ovakav iskorak, budui da svetopisamski tekstovi govore o Bogu ija rije (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvjetaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, rije proizila iz Bojih usta koja se poistovjeuje sa starozavjetnom preegzistirajuom Mudrou koju Bog raa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, meutim njegova transcendentnost nije ugroena budui je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o boanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, ime se uspijevalo pomiriti Boju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraivanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaenje idovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajui odgovor niti na upit kako je mogue Boju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog injenice da je stvaranje ve svojevrsna Boja objava, bilo zbog objave u pravom znaenju te rijei u rijeima i djelima (verbis gestisque), u emu je Logos imao kljunu ulogu, poela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija. U ovom teolokom postupku razvidno je da je u konanici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruenju 2. stoljea imao drugi bog (deuteros theos), s time to je, zahvaljujui naporu apologeta, izmeu Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jae srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o drugom bogu imala stoika i srednjeplatonska filozofska kola koja mu pripisuje samo kozmoloku dimenziju. Kranska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto iskljuivo kozmoloke, Logos ima jo objaviteljsku i spasiteljsku ulogu.

Helenizacija kranstva?Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kranstva i helenizacije. Postavljalo se pitanje je li se dogodila helenizacija kranstva u prihvaanju helenistike filozofije. Postojale su teze meu nekim znanstvenicima koji su govorili da je kranstvo izgubilo autentinost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kranstvo je otvoreno svim kulturama i trai mogunost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug idovstva. Prihvaa sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanelja i evangelizacija kulture. Kranska poruka je uvijek ostala autentina iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena.U ovakvoj literaturi i nainu pisanja se moe vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima piu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u to krani vjeruju. Osim pobijanja optubi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama. Uz protunapad apologeti su tumaili kranski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono