IME I PREZIME: Katarina Dalmatin

NAZIV USTANOVE: Filozofski fakultet u Splitu, Odsjek za Talijanski jezik i književnost

NASLOV RADA: Od Dvoranina i Vladara do Pometa: intertekstualni kontekst Držićeve

poetike

SAŽETAK

Knjiga o Dvoraninu B. Castiglionea i Vladar N. Machiavellija predstavljaju dva nezaobilazna

kulturološka fenomena svog vremena s kojima Držić u Dundu Maroju ostvaruje podjednako

zanimljiv intertekstualni dijalog na idejnoj, sadržajnoj i formalnoj razini teksta. Već je Frano

Čale uočio da renesansne kategorije fortune i virtù te dijalektika njihova konfliktnog odnosa

koju Držić preuzima od Machiavellija čini osnovu ideala čovjeka nazbilj čiji prototip u

komičnoj verziji predstavlja lik Pometa. Držić se međutim u mnogim svjetonazorskim i

sadržajnim aspektima nadovezuje i na Castiglionea što u kritičkim osvrtima još nije dovoljno

istraženo. Primjeri izneseni u ovom radu ukazuju na Držićev bogati intertekstualni dijalog s

Knjigom o Dvoraninu koji se odvija u dva glavna pravca. Prvi pravac odlikuje afirmativan

odnos prema Castiglioneovu predlošku a može se pronaći već na samom početku drame u

Prologu Dugog Nosa u kojem ideal čovjeka nazbilj neodoljivo podsjeća na elaboraciju ideala

skladnosti iz prve Castiglioneove knjige. S obzirom da dijalektika odnosa ljudi nahvao i ljudi

nazbilj tvori etički okvir idejnog plana drame unutar kojeg se prvenstveno propituje odnos

pojedinca prema novcu i hedonizmu u svim njegovim aspektima, tada se za razumijevanje

njenog potencijalnog intertekstualnog dijaloga s Knjigom o Dvoraninu pokazuje ključnom

interpretacija autorskih komentara u pojedinim Pometovim monolozima te analiza mreže

odnosa među likovima u odnosu na Castiglioneov renesansni ideal sklada i mjere. U takvom

svjetlu, likovi Mara i Dunda Maroja predstavljaju dva naličja istog lika nahvao koji se u

postupku međusobnog razotkrivanja izvrgavaju simultanom katarktičkom postupku koji ima

za cilj ublažavanje njihovih grešnih i neumjerenih aspiracija. Kraj drame donosi i novo

pozicioniranje novca i užitka u odnosu na dotad zanemarene životne vrijednosti poput braka i

očinstva. Iz pesimistične, tipično makijavelističke vizije čovjekove prirode koja prevladava u

drami iskače samo lik Pometa koji jedini utjelovljuje idealne vrline dvoranina i vladara. Kroz

njegov lik se paralelno uspostavlja i drugi pravac dijaloga koji se očituje u ironijskom otklonu

od Castiglionea po pitanju funkcije i svrhe književnosti te individualnom poimanju slobode u

kreiranju vlastitih životnih vrijednosti.

KLJUČNE RIJEČI: Držić, Castiglione, Machiavelli, poetika, intertekstualnost.

1

Od Dvoranina i Vladara do Pometa: intertekstualni kontekst Držićeve poetike

Uvod

Kada se razmišlja o intertekstualnom horizontu Dunda Maroja, nemoguće je zaobići dvije

knjige talijanske renesanse koje predstavljaju ujedno i dva nezaobilazna kulturološka

fenomena: Knjigu o Dvoraninu B. Castiglionea i Vladara N. Machiavellija. Obje knjige, bez

obzira na njihova metodološka razlikovanja i različite polazne premise, predstavljaju

svojevrsne ilustrativne dokumente svog vremena s kojima Držić ostvaruje podjednako

zanimljiv intertekstualni dijalog na idejnoj, sadržajnoj i formalnoj razini Dunda Maroja. Već

je Frano Čale uočio da renesansne kategorije fortune i virtù te dijalektika njihova konfliktnog

odnosa koju Držić preuzima od Machiavellija čini osnovu ideala čovjeka nazbilj čiji prototip

u komičnoj verziji predstavlja lik Pometa. Međutim, Držić se u mnogim svjetonazorskim i

sadržajnim aspektima nadovezuje i na Castiglionea, što nije čudno uzmemo li u obzir veliku

popularnost tog djela u Držićevo vrijeme. Naime, prvo izdanje Castiglioneove Knjige o

dvoraninu objavljeno je 1528. godine u Veneciji, samo godinu dana prije autorove smrti1 i

ubrzo je pobudilo veliko zanimanje u Italiji i Europi. Do 1587. godine knjiga je objavljena čak

četrdesetak puta u Italiji i više puta na stranim jezicima. U popisu knjiga2 talijanske i antičke

književnosti koje su godine 1549. stigle jednom dubrovačkom knjižaru nalazi se i šest

primjeraka Castiglioneova Dvoranina što upućuje na zaključak da se Dvoranin čitao u nas već

sredinom 16. stoljeća. S obzirom na sve navedene činjenice te imajući na umu Držićevo

odlično poznavanje talijanskog jezika te trogodišnje studiranje u Sieni od 1539. do 1542.

može se s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je Držić u vrijeme pisanja Dunda Maroja

poznavao Castiglioneovo djelo.

Knjiga o dvoraninu kao predložak u kreiranju ideala „čovjeka nazbilj“

Četiri knjige Dvoranina u dijaloškom obliku obrađuju temu o savršenom dvorskom čovjeku i

savršenoj dvorskoj gospi te teorijski razrađuju brojne aspekte renesansnog svjetonazora kao

što su norme društvenog ponašanja, pravila moralnog života, kult ljepote, svestranost

obrazovanja, cjelovitost odgoja, kriterij prioriteta koji se daje razumnosti, razboritosti,

vladanju sobom i ravnoteži s prirodom. S obzirom da su se iz Dvoranina prihvaćala i preko

1 Baldesar Castiglione rođen je 1478. u Casaticu kraj Mantove., umro 1529. u Toledu, Španjolska.2 U prilogu Inventar einer Büchersendung aus Venedig nach Ragusa 1549. obj. U Jagićevu Archiv für slavische

Philologie, Berlin, 1899, XXI, str. 511-515.

2

njegovih stranica provjeravala i znanja o autorima na koje se to djelo nadovezivalo ili koja su

se u njemu citirala, teško je razdvojiti utjecaj Castiglionea od utjecaja ovih autora. Ipak,

izravniji tragovi Castiglioneove proze prisutni su u pojedinim motivima i idejama Držićevih

komedija što se osobito odnosi na one slojeve teksta u kojima konvencionalni komički obrasci

dobivaju dublje moralne i značenjske referencije.

Držićevo manirističko »ogoljenje« Castiglioneova predloška

Treba naglasiti da se intertekstualni dijalog Dunda Maroja s Castiglioneovom Knjigom o

Dvoraninu odvija u dva glavna pravca. Prvi pravac odlikuje izuzetno afirmativan odnos

prema Castiglioneovu predlošku te ga možemo pronaći već na samom početku drame u

Prologu Dugog Nosa. Osim u Prologu, prisutan je i u šire shvaćenoj idejnoj podlozi teksta iz

koje proizlaze funkcije pojedinih likova te njihovi međusobni odnosi što se posebno odnosi na

skupine likova slugu i gospodara. Drugi pravac dijaloga, čiji je glavni nositelj lik Pometa,

odvija se u ironijskom otklonu od Castiglioneova ideala putem kojeg Držić na maestralan

način potvrđuje svoj neovisni, maniristički duh.

Držićev ideal čovjeka nazbilj iz Prologa Dugog Nosa s početka Dunda Maroja neodoljivo

podsjeća na elaboraciju ideala skladnosti iz prve knjige. Skladnost, naime, predstavlja glavnu

objedinjujuću vrlinu unutar filozofskih promišljanja o vrlinama savršenog renesansnog

dvoranina. Ona kao svojevrsni životni i duhovni ideal zlatne sredine, srednjeg puta između

krajnosti u sebi uključuje cijeli niz drugih vrlina poput mudrosti, razboritosti, umjerenosti,

dobrote, dostojanstvenosti, širokogrudnosti i prirodnosti tj. izbjegavanja svake izvještačenosti.

Ukoliko Prolog Dugog Nosa shvatimo čitamo/shvatimo kao svojevrsni manifest Držićeve

poetike, iz njega neosporno proizlazi kako Castiglioneov ideal tvori idejni i sadržajni

supstrat njenog centralnog dijela, ideala ljudi nazbilj. Uistinu, vrline koje se nižu u Držićevu

opisu ljudi nazbilj preslikavaju iste osobine koje se traže i od savršenog dvoranina. Na prvom

se mjestu tako navode blagost, mudrost i razumnost3 kao ključne duhovne osobine koje

upotpunjuje fizička skladnost.4 Njih slijedi nužno potrebna umjerenost5 i jednostavnost koja se

ponajbolje očituje u izbjegavanju svake izvještačenosti na kojem inzistira Castiglione. Naime,

prema njemu je inzistiranje na prirodnosti u govoru i ponašanju nužan preduvjet u ostvarenju

3 Ljudi nazbilj »ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni« (Držić, 1964:192).4 »Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila« (Držić. 1964:92).5 »..njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada...« (Držić. 1964:92).

3

uzvišene skladnosti.6 No, s obzirom da se taj uvjet donekle kosi s preporukama kojima se

učenici upućuju na imitaciju uzora i učitelja7 ta tema polučuje zanimljive zaključke koji se

izvrgavaju ironijskoj autorskoj interpretaciji u pojedinim Pometovim monolozima. Naime,

Castiglione smatra da se ključna vještina u svakodnevnom ophođenju ali i u umjetničkom

stvaranju sastoji u prikrivanju truda koji se ulaže u svaku djelatnost što se odnosi i na

imitaciju književnih uzora, budući da lakoća izvedbe izaziva očuđenje i divljenje u drugih,

dok intenzivna revnost bez obzira na velike rezultate izaziva neskladnost (Castiglione,

1986:53). Imajući u vidu da Castiglione od svog dvoranina, između ostalog zahtijeva i dobro

poznavanje književnosti8, razumljivo je da Pometova revnost u isticanju svojih nadrititula kao

što su »doktur i filozof« »doktur in literaturis« uz paralelno navođenje iskrivljenih latinskih

citata može polučiti samo komični efekt. Ipak, treba naglasiti kako komika koja nastaje kao

produkt Držićevog tipično manirističkog ogoljenja postupka u odnosu na Castiglioneov

teorijski predložak ipak ne dovodi u pitanje Držićevo poštivanje značaja književne tradicije

već se ograničava na ironiziranje njenog površnog reproduciranja izvan konteksta. U

Držićevu smijehu iščitava se tako vječno prisutni interaktivni dinamizam umjetničkog genija i

književne tradicije koja ga nužno određuje i definira ali koju on proširuje i redefinira svojim

upisivanjem unutar nje. Čitateljev smijeh koji prati Pometove iskrivljene latinske sentencije

predstavlja tako tek odjek Držićevog ismijavanja Castiglioneovog paničnog straha od

neskladnosti. Takvoj tezi ide u prilog i Pometovo naglašavanje važnosti spoznajne funkcije

književnosti kojoj se ne pridaje dovoljna pozornost u Knjizi o Dvoraninu. U njoj se naime,

književnost uglavnom promatra kroz prizmu njene praktične primjene u svakodnevnom

životu viših slojeva društva, osobito plemićkog i vojničkog staleža te rasprava rijetko izlazi iz

okvira njenih sporednih recepcijskih aspekata. Naime, iako uvodni pasus jednog od sudionika

dijaloga koji otvara temu o ulozi književnosti u životu dvoranina daje naslutiti produbljenije

poimanje književnosti kada kaže da je »književnost, koju je Bog zaista ljudima podijelio kao

najviši poklon, korisna i nužna životu i dostojanstvu našem« (Castiglione, 1986:68) jer

književnost predstavlja znanje, a »ljudi od prirode ničega nisu željniji i ništa im nije

6 »Našeg će dakle dvoranina smatrati vrsnim i u svemu će biti skladan, poglavito u razgovoru, bude li izbjegavao

izvještačenost« (Castiglione, 1986:55). 7 »Tko bude dakle htio biti dobrim učenikom treba ne samo da čini valjana djela, nego mora uvijek nastojati da

bude nalik učitelju i da se, kad bi to bilo moguće, u njega preobrazi. A kad osjeti da je već uznapredovao, jako je

korisno da vidi razne ljude koji se u tome ističu i da vladajući se prema zdravu razumu koji mu uvijek mora biti

vodičem, razne osobine bira sad od jednoga, sad od drugoga« (Castiglione, 1986:55). 8 »Nego, osim dobrote, prava je i glavna duševna odlika u svakoga, ja mislim, književnost, iako Francuzi

priznaju jedino uzvišenost ratovanja, a ni do čega drugog nimalo ne drže...« (Castiglione, 1986:68).

4

svojstvenije od znanja« (Castiglione, 1986:68) njegovo daljnje izlaganje predstavlja

svojevrsno razočarenje. Naime, ubrzo se otkriva kako on glavnu ulogu književnosti ipak vidi

u slavljenju velikih vojničkih i povijesnih pothvata9 kojima se na taj način osigurava trajnost u

vremenu. U takvom kontekstu funkcija književnosti se ograničava na sredstvo političke i

povijesne legitimacije pojedinaca ili širih društvenih zajednica čime se gube iz vida njene

ostale humanističke i spoznajne funkcije. Osim što bi trebala služiti kao poticaj u izgrađivanju

vojničkih vrlina, književnost još može biti pojedincu od osobite koristi u obogaćivanju

njegova leksika te osobito u približavanju ženama koje »u pravilu vole takve stvari«

(Castiglione, 1986:70). Pritom se u diskusiji kao glavni problem postavlja pitanje da li

književnost i na koje načine koristi vojničkim vještinama pri čemu među sugovornicima

dominira afirmativan stav. Valja naglasiti kako se on izgrađuje u neprestanu dijalektičku

odnosu spram Francuza koji navodno preziru književnost te koji na taj način predstavljaju

obrazac kulturološke drugotnosti u tekstu. (Castiglione, 1986:68-72).

Ukoliko se vratimo na Dunda Maroja, možemo utvrditi kako Držićeva promišljanja o ulozi i

funkciji književnosti, koja se daju iščitati u pojedinim Pometovim monolozima, u velikoj

mjeri odudaraju od Castiglioneovih. Naime, Pometu je književnost sinonim za znanje u širem

smislu, ona je osnova za usavršavanje vještine životnog »akomodavanja«, životne filozofije

koja se sastoji u ovladavanju ćudljivom fortunom. U Pometovom poimanju književnosti

nemoguće je razlučiti njene spoznajno-filozofske aspekte od svakodnevne životne prakse. To

se najbolje vidi u odlomku u kojem Pomet, nakon neuspjelog udvaranja Petrunjeli, zaključuje

kako Petrunjelu treba podučiti životnim vještinama a taj cilj namjerava postići čitajući joj

književnost budući da sebe smatra »filozofom in literaturis« i njenim »dokturom«. (Držić,

1964:228). Pomet pritom Petrunjelu naziva »bestijom«10 želeći time aludirati na nesvjesno

stanje u kojem se ona nalazi a koje proizlazi iz njene mladosti i nedovoljnog poznavanja

životnih zakonitosti. Književnost kojom je Pomet namjerava osvijestiti, postaje na taj način

sinonimom i za životnu mudrost koja pojedincima može pomoći da se iz nesvjesnog,

poluživotinjskog stanja u kojem podliježu vanjskim okolnostima uzdignu do stupnja životnih

virtuoza na kojem sami sebi kroje sudbinu.

9 »Ne bi mi manjkalo primjera o mnogim slavnim antičkim vojskovođama, koji su svi vrlini oružja pridodali ures

književnosti...(Castiglione, 1986:68) »Znate da je za velike i opasne ratne podvige pravi poticaj slava...A da je

prava slava ona koja se oslanja na nepovredivu riznicu književnosti, shvatiti može svatko osim nesretnika koji u

njoj nisu uživali« (Castiglione, 1986:69). 10 tal. životinja

5

Dijalektika odnosa ljudi nahvao i ljudi nazbilj koja se otvara u Prologu Dugog Nosa tvori

osnovu idejnog plana drame iz koje proizlazi i jedinstvena struktura unutar koje svaki od

pojedinih likova ostvaruje svoje funkcije u tekstu. Naime, ukoliko Dunda Maroja shvatimo

kao dramu u kojoj se prvenstveno propituje odnos pojedinca prema novcu i hedonizmu u svim

njegovim aspektima, tada je za razumijevanje njenog potencijalnog intertekstualnog dijaloga s

Knjigom o Dvoraninu ključna interpretacija autorskih komentara u pojedinim Pometovim

monolozima te analiza mreže odnosa među likovima koja se izgrađuje u odnosu na

Castiglioneov renesansni ideal sklada i mjere. Naime, kako novac i užitak predstavljaju dvije

temeljne vrijednosti za koje su zainteresirani svi likovi u drami, njihovi međusobni odnosi su

određeni individualnim stupnjem prianjanja uz svaku od njih. Iz njihove disproporcije

proizlaze i svi sukobi koji pokreću radnju, među kojima se izdvaja temeljni sukob drame koji

proizlazi iz poremećenog odnosa obaju gospodara prema ovim dvama vrijednostima. Marova

prekomjerna rasipnost i Marojeva pretjerana škrtost predstavljaju u tekstu dva jednako

pogubna primjera pretjerivanja u krajnostima, koje se najbolje očituje u izopačenom

izjednačavanju novca sa životom. U slučaju Dunda Maroju novac gubi svoju funkciju

sredstva te postaje vrijednost sama po sebi, do stupnja u kojem on postaje sinonim za sami

život. Kada Tripče kaže: »Uzmi mi dukate, uzmi mi čas i život«, Dundo Maroje mu potvrdno

odgovara: »Misser mio, život mi je uzeo« (Držić, 1964:201). Maro pak s druge strane,

neumjerenim trošenjem na hirove kurtizane Laure kojim kupuje ljubavne užitke do kojih

inače ne bi inače mogao doći odaje svoj posvemašnji prezir spram vrijednosti koju novac

predstavlja ostalim likovima.11 Gubitak novca ne izaziva u njemu kajanje već isključivo strah

da će na taj način ostati bez Laure koju on poistovjećuje sa svojim životom. Na taj način i kod

Mara dolazi do posrednog poistovjećivanja novca sa životom Zbog dukata se tako gubi svaki

osjećaj i poštovanje između oca i sina, jedan drugog oni tako nazivaju »asasinom«. Maro

hladnokrvno daje uhapsiti oca na početku drame te ga kasnije naziva zmajem koji »samo

dinar ljubi, a veće ne zna ni što je ljubav od sina, ni od kuma ni od prijatelja« (Držić,

1964:282). Žali što mu nisu oca objesili i tako ga oslobodili njegove osvete (Držić, 1964:255-

256). S druge strane, Dundo Maroje pak ne preza da nožem navali na sina. U tako

postavljenoj idejnoj koncepciji drame likovi Mara i Dunda Maroja predstavljaju dva naličja

istog lika nahvao koji se u postupku međusobnog razotkrivanja izvrgavaju simultanom

11 Sličan prezir prema novcu iskazuje i zaljubljeni Ugo Tudeško čije riječi nailazi na Pometovo zgražanje:

»Meglio spender ducati che perder vita. Ubi me kad mi to reče! U meni rekoh: mahnitos, mahnitos s

namuranijem ljudi druži! Mahnitos njimi vlada!« (Držić, 1964:223).

6

katarktičkom postupku koji ima za cilj ublažavanje njihovih grešnih i neumjerenih aspiracija.

Kraj drame donosi tako i novo pozicioniranje vrijednosti novca i užitka u odnosu na dotad

zanemarene životne vrijednosti poput braka i očinstva. Maro, kako bi zadobio očevo

povjerenje i vratio se u okrilje njegovog tradicionalnog sustava vrijednosti koji mu jedini

osigurava egzistenciju prisiljen je odreći se viška užitka, tj. kurtizane Laure te pristati na brak

s Perom, a Dundo Maroje, ukoliko želi zadržati sina mora prihvatiti gubitak dijela novca.

Oboje međutim to rade nerado i pod prisilom, Maro pritisnut strahom od oskudice a Maroje

pod nagovorom okoline kojoj je neshvatljivo da se novcu prida veća važnost od vlastite

djece.12 Ovakav rasplet, unatoč Pometovim pompoznim najavama sretnog raspleta, skriva

duboki pesimizam u odnosu na ljude koji priziva u sjećanje pojedine pasuse iz

Machiavellijevog Vladara:

»...O ljudima se općenito može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni, izbjegavaju

opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv (...) kad je

potreba daleko; no kad se nevolja primakne, obrću se... (Machiavelli, 1975:77-78).

Među ljudskim manama osobito se ističe pohlepa za novcem za koju Machiavelli kaže:

»...ljudi brže zaboravljaju smrt očevu negoli gubitak očevine. «»Kad god se ljudima ne dira u

imutak i čast, oni su zadovoljni«. (Machiavelli, 1975:78)

Machiavellijeva životinjska simbolika u Dundu Maroju

Zajednička nahvao priroda Mara i Dunda Maroja očituje se i u zajedničkoj simboličnoj slici

lisice na kojoj Držić inzistira a koju Čale dovodi u vezi sa životinjskom simbolikom koju on

pripisuje svom idealnom vladaru13 (Čale, 1968:20). Popiva se tako u jednom času pita: »Bože,

12 »MAROJE: Nagodih se s vragom! Nije s njim ugođaja. Izeh mu robe za tri tisuće dukata, a dvije tisuće odoše

u more. Ne imam ja veće sina.

KAMILO: Ne more rijet: ne ima sin. I ja ima jedno sin, ma e more rijet: ne ima sin, kad ima sin.

TRIPČE: Misser, pravo veli ovi gospar. Ne imate nego tog jednog sine, ne ostavite ga da se sasvim išteti.«

(Držić, 1964:314)13 Morate, dakle, znati da postoje dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je način svojstven čovjeku, drugi

životinjama; no kako prvi način često puta nije dovoljan, treba se utjecati i drugome. Stoga je nužno da se vladar

zna dobro poslužiti i ljudskim i životinjskim svojstvima. Vladare su tome prikriveno poučavali stari pisci, koji

navode kako su Ahilej i mnogi drugi drevni junaci bili predani na odgoj kentauru Hironu, da ih on drži pod

svojom stegom. Imati za učitelja poluživotinju i polučovjeka,ne znači ništa drugo doli to, kako vladar mora znati

da se posluži i jednom i drugom naravi; a služi li se jednom bez druge, nema mu duga vijeka.

Budući da je vladaru nužno da se služi životinjskim svojstvima, mora između njih izabrati lisicu i lava, jer se lav

ne može obraniti od mreže, a lisica od vukova. Treba dakle da bude lisica hoće li da osjeti mrežu, a lav da

7

kako li će proć stvar od one stare lisice do mlade?« (Držić, 1964:300) te na drugom mjestu

njihovo prijetvorno dodvoravanje prati komentarom: »Puste vijeće. Lisiče otac i sin. Bože tko

će dobit?« (Držić, 1964:284). Prema Machiavelliju, izuzetni i sposobni pojedinac obdaren

vrlinom mora posjedovati svojstva lisice i lava kako bi se uzdigao nad svjetinom. Lisičja

sposobnost da navrijeme osjeti zamku i tako je izbjegne u drami postupno prelazi s Mara na

njegova oca što on likujući i otkriva u četvrtom činu: »Među lisicom i hrtom nije ugođaja. Ma

ja sad lisica bih, a on me je naučio« (Držić, 1964:293). Lukavstvom Dundo Maroje uspijeva i

lavu, tj. kurtizani Lauri ugrabiti tri tisuće dukata što izaziva čak i Pometovo divljenje (Držić,

1964:292). Međutim, u petom činu Dundo Maroje poprima atribute vuka u Pometovom

ironičnom obraćanju Popivi »Vuk lisicu privari« (Držić, 1964:310) čime Pomet želi aludirati

na njegovu pohlepnu vučju narav kojom on konačno pobjeđuje lisicu, tj. Mara. Bez

Machiavellijeva predloška ovakvi bi prijelazi predstavljali veliku nedosljednost u tekstu koja

se može izbjeći jedino uvidom u simboliku svake pojedine životinje u okviru njegove doktrine

o vladanju. S obzirom da ni Maro ni Maroje ne posjeduju vrline lava koji bi mogao odagnati

vučju prirodu u onom drugom, pravu pobjedu dostojnu ljudi nazbilj može ostvariti samo

Pomet koji od svih likova jedini u sebi ujedinjuje obje vrline. (Čale, 1968:21)

Renesansne kategorije fortune i virtù u Dundu Maroju

Zbog svega navedenog jedino se za Pometa može reći da predstavlja pravog »kralja od ljudi«,

čovjeka nazbilj koji u sebi objedinjuje Castiglioneov i Machiavellijev ideal. Ne čudi stoga što

su »kanalje i neljudi, luđaci i potištenjaci« Dundo Maroje, Maro i Popiva nemoćni pred njim.

On jedini umije »fačende velike činit« (Držić, 1964:224) jer je jedini među njima razuman i

stoji u vrlini, a kako sam uviđa jedino »s razumnijem srjeća stoji« (Držić, 1964:269). Vrijeme

je u svemu tome od presudne važnosti i čak se može reći da filozofsko poimanje fortune tvori

dominantno kompozicijsko načelo drame Iako se pojam fortune u talijanskoj književnosti

pojavljivao i mijenjao još od srednjovjekovlja u Machiavellijevom djelu zadobija svoju jasnu

političku, etičku i povijesnu elaboraciju koje se drži i Držić. Machiavelli fortuni posvećuje

tako pažnju na mnogim mjestima u Vladaru a posebno u predzadnjem poglavlju: »Kolik je

utjecaj sudbine na ljudska djela i kako se sudbini možemo oduprijeti«14 te u devetom

poglavlju15 treće knjige rasprava Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio.

prepadne vukove. (Machiavelli, 1975:73-74)14 »Quantum fortuna in rebus humanis possit, et quomodo illi sit occurrendum« 15 »Come conviene variare coi tempi, volendo sempre aver buona fortuna«.

8

Govoreći o sreći koja se okreće poput vjetra i o nestabilnosti vremena kojemu se vladar treba

prilagoditi, Machiavelli piše: »...Neka stoga oni naši vladari, koji su mnogo godina vladali u

svojim državama, a poslije ih izgubili, ne optužuju zbog toga sudbinu, nego nesposobnost

svoju. U mirno doba nisu nikad pomišljali na to da se vremena mogu izmijeniti« (Machiavelli,

1975:107).

Čale uočava kako navedeni Machiavellijevi citati neodoljivo podsjećaju na Pometovo

opominjanje Laure (Čale, 1968:14) : »Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom

dođe i gorka zima...« (Držić, 1964:207), »Ah, signora Laura, ne poznavaš tvoje srjeće! Ovi je

Tudešak prvi bogatac od svijeh Tudešaka ki su u Rimu, a mahnit je za tobom... a ti bježiš od

tvoje srjeće« (Držić, 1964:208).

Kad Laura pak, odbivši Tudeškove ponude otpravi obojicu kući, Pomet se za razliku od

Tudeška ne prepušta očaju već mudro zaključuje: »Fortuna16 je, neka malo poabunaca«

(Držić, 1964:208).

Makijavelističko načelo akomodavanja utemeljeno na vrlini koje Pomet preuzima kao motto

svoje životne filozofije preduvjet je dobru odnosu s fortunom: »Ma se je trijeba s brijemenom

akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi kad se

umije vladat. Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu brijemenu da se pak dobro brijeme uživa«

(Držić, 1964: 223).

Treba naglasiti kako Pomet nije jedini lik u drami koji zaziva fortunu i »kareca je«, Popiva

također progovara o njoj u trenucima kada stvari krenu po zlu za njega i njegovog

gospodara.17 Međutim kako kod njega izostaje njen dijalektički odnos s vrlinom unutar šireg

etičkog okvira, te dvije renesansne kategorije poprimaju druga značenja u ustrojstvu njegove

životne filozofije i njegova lika nego je to slučaj kod Pometa. Naime, iako fortuna predstavlja

slijepi tijek događaja, izvanjsku sudbinsku datost, oba lika smatraju da pojedinac obdaren

vrlinom može donekle utjecati na njen tijek i posljedice. Popiva, međutim, zaboravlja da su za

to, uz razumnost i odlučnost potrebne i druge vrline poput dosljednosti i vjernosti koje on ne

16 oluja17 »Gospodaru, ne valja se desperavat ni tako abandonavat. U fortuni se dobar mrnar poznava; na provu od ognja

fineca se od zlata poznava. Nije ga tu plakat ni htjet umrijet neg se ne abandonat, pomagat se« (Držić, 1964:256).

9

posjeduje. Da bi postigao uspjeh pojedinac mora voditi računa i o dobrobiti svoje okoline što

Popiva često zanemaruje. On, za razliku od Pometa, nije u stanju sagledati stvari izvan svoje

uske interesne sfere te svoje sebične interese uvijek nadređuje razumnijim izborima i

odlukama. Nadalje, s obzirom da im zajedničko zanimanje sluge nameće sličnu savjetodavnu

funkciju18 u odnosu na njihove gospodare kao što je to slučaj kod Castiglioneova dvoranina,

Pomet i Popiva se nalaze u situaciji u kojoj njihov etički sustav vrijednosti ne može i ne smije

ostati skriven. Imajući u vidu njegovu važnu ulogu u donošenju vladarevih odluka Castiglione

smatra da dvoranin ima moralnu odgovornost da svog vladara upozori na njegove mane ili ga

navede na ispravno ponašanje. Od njega se očekuje iskrenost i moralna dosljednost, te se

njegova prava umješnost ne sastoji od ulagivanja i podilaženja niskim strastima gospodara

već u njegovom pravilnom usmjeravanju19. Zbog svega toga dvoranin mora imati i razvijene

diplomatske vještine. Imajući to u vidu, ne može se reći da Popiva ispravno djeluje kada Mara

ne odvraća od suludog trošenja na Lauru zbog čega ga Pomet uspoređuje s pijavicom20:

»Ti si Popiva, daleko Popiva od mene! Popiva što ne može sam popit čini da i druzi piju; što

ti ne možeš doruinat gospodara Mara, činiš da ga raščini Mande Krkarka. Ter nije zadosta da

mu kako pijavice krv popijete, ma mu hoćete i dušu popit.« (Držić, 1964: 210).

Ove Pometove uvrede zvuče donekle pretjerano na početku drame, ali se vremenom

potvrđuju u mnogim Popivinim razmišljanjima i postupcima. Pometova osuda pak ne ostaje

usamljena, Marovu skoru propast nagovješta i Vlaho u drugom činu drame:

»Raj od ludijeh spendza brzo se obrće u pakao. Ta veselja, fratello, malo duraju; upita me

odsada do malo dana« (Držić, 1964:230).

18 Važnost koju Maro pridaje Popivinom savjetu najbolje se očituje u četvrtom prizoru trećeg čina kada se,

očajan, potpuno prepušta u Popivine ruke:

»MARO: Ja sam izgubljen, ja ne umijem što. Za rane božije, je li koji remedijo? Da'. nauči me, sve ću činit.

POPIVA: Hoć činit sve što t' ja velim?

MARO: Hoću, sve ću činit! Ti meni sad budi gospodar a ja ću tebi sluga, istom da se isplije« (Držić, 1964:256). 19 » Savršen dvoranin,dakle treba da ima cilj o kojemu dosad nije bilo govora, da preko osobina koje su mu

pripisala ova gospoda zasluži takvu dobrohotnost i ljubav vladara u čijoj je službi, da mu smije reći i da mu

uvijek rekne istinu o svemu što on treba da zna, bez straha ili opasnosti da mu to neće biti drago. A kad opazi

kako je on sklon uraditi štogod što ne bi trebalo, neka mu se usudi protusloviti i neka se na lijep način posluži

skladnošću koju je sa svojim dobrim osobinama stekao, kako bi ga otklonio od svake poročne nakane i naveo na

put vrline« (Castiglione, 1964:204).20 «Popiva mu je vjeran sluga i ljubi ga. I pijavica ljubi krv čovječju, ali mu dušu vadi« (Držić, 1964:210).

10

Njegova se predviđanja obistinjuju već u idućem činu kada Dundo Maroje nasrće na Mara te

ga ovaj daje uhapsiti, pretvarajući se da ga ne poznaje:

»VLAHO: rekoh li vam ja er ove feličitadi lude malo duraju! Spendza, kurve, vrag i njegov

otac – oto ste vidjeli« (Držić: 1964:235).

Svoju prevrtljivu i izdajničku prirodu Popiva počinje pokazivati kad kola krenu nizbrdo u

drugom dijelu komedije. Umjesto da predloži Maru da moli oca za oprost, što bi bio jedini

ispravni savjet, on ga navodi na dalje laži i prevare. On je taj koji Maru predlaže da prevare

Lauru za tri tisuće dukata, a kasnije čak i da je pod okriljem noći skupa i opljačkaju 21. Čak i

Laura pokazuje više vrline od njega kad prepušta sve svoje bogatstvo kako bi spasila Mara od

očeva razbaštinjenja. Pa ukoliko se prisjetimo Tripčetova monologa o ljudima i njihovim

životinjskim karakteristikama, kroz njega nam se Popiva ukazuje u slikama zeca i zmije.22 On

je zec jer nema srca ni hrabrosti a zmija jer je prijetvoran tj. »šaren« i podmukao, »uvlači se

tiho kao i zmija«. Ili kako kaže Tripče: »Čovjek je u formu, zmija je u pratiku. Grij zmiju da

te uije, pratika' š njim da te otruje« (Držić, 1964:260).

Za razliku od Popive koji u svemu gleda isključivo svoje interese, Pomet spoznaju o

promjenljivosti sreće primjenjuje u praksi i za tuđe dobro ako je to njemu u korist. Kad otkrije

Petrunjeli Tudeškovo bogatstvo i njegovu namjeru da ih potroši na njenu gospodaricu,

savjetuje joj da ga nikako ne odbija:

»...i kad ti srjeća sama u kući dohodi, primi ju i drži ju; er ako ju odagna, kad ju ustjebudeš,

neće ti moć bit« (Držić, 1964:226).

Za razliku od Petrunjele koja oholo odbija njegove prijedloge, Pomet je korak ispred nje, kao

što je uvijek i korak ispred svih likova te zna da će se uskoro okolnosti promijeniti a time i

njeno mišljenje. Ćudljiva fortuna je dolaskom Dunda Maroja već promijenila odnos snaga

među likovima ali toga Petrunjela još nije svjesna pa lakomisleno uživa posljednje trenutke

»dobrog brijemena« i ne misli na budućnost:

21 »POPIVA: …Pođ' večeras u nje na večeru i na spanje, i dvignimo joj kugodi kolajinu, prsten, dzoju, pokli naša

srjeća hoće tako, i sjutra najsjutrije otidimo« (Držić, 1964:303).22 »TRIPČE (sam): reče se: Tko je bjestija, bjestija će i umrijet...lav ima srce i zec ar contrario... njeki »Or misser

mio, or misser mio«, šaren kako i zmija, vlači se tiho kako i zmija;...« (Držić, 1964:260).

11

»Ova bestija kortidžana Mande prem ti je Šćavuša, ne misli što će zautra bit. Uzoholila se je,

er joj je vjetar u krmu; a ne zna jer se može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu.

Trijeba je naučit živjet; ja jo' ću meštar bit. Nut što je lijepo sve umjet! Legat joj ću in literis i

doktrinu će naučit; i borme će naučit, er je nje posao« (Držić, 1964:228).

U tom prizoru Pomet još ne zna koje će mu okolnosti donijeti uspjeh; sve je u rukama

promjenjive fortune. Zbog njene nepredvidljivosti i prevrtljivosti u trećem prizoru četvrtog

čina Pomet čak fortuni pridaje ženske atribute23. Čale njihov izvor pronalazi u

Machiavellijevim slikovitim opisima fortune iz predzadnjeg poglavlja Vladara24 (Čale,

1968:16).

Castiglioneov ideal skladnosti i zlatne sredine u Dundu Maroju

Da zna itekako smjelo zapovijedati sreći Pomet najbolje pokazuje u slučajevima kada ignorira

njene izazovne ponude i odbija pozive Gulisava Hrvata da uđe s njim u gostionicu kako bi

obavio važnije poslove. Odbijanjem poziva, kojeg bi Bokčilo i Popiva zasigurno prihvatili, na

najbolji se način očituje Pometova intelektualna i moralna superiornost u odnosu na njih.

Kako ona proizlazi iz njegovog nepogrešivog instinkta prilikom svakodnevnog izbora između

prohtjeva i razuma, pri čemu se on uvijek povodi za idealom razumnosti i umjerenosti, za

pravilnu interpretaciju ostalih likova nužno je analizirati te iste kategorije u svjetlu

Castiglioneovih teza. Prema njemu, svaka vrlina se može definirati kao prava sredina u

odnosu na dvije krajnosti ili mane »u koje lako upada tko ne zna biti razborit« te dodaje: »kao

što je, naime, u krugu teško pronaći točku središta, a to je sredina, tako je teško naći točku

vrline postavljenu u sredini između dvije krajnosti, kojima je mana u tome što je jedna

preobilje, a druga preoskudnost« (Castiglione, 1986:225). S obzirom da novac i užitak u

23 »Vrag uzeo srjeću i nesrjeću. Fortunu pišu ženom ne zaman; i dobro čine tu joj čas činit, ako se obrće sad

ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru; sad te kareca, a sad te duši. Tko joj je kriv? Ma bogme je ona meni

kriva! Da vrag uzme tu nje moć kojome načas čini smijejat ljudi, načas plakat. Vražija njeka ženska narav!

Scijenim da aposta čini da se ja sad malo proplačem, a da se ona nasmijeje. Nasmijej se, nasmijej se! Bogme

plačem srcem, plačem očima, - plakat ženska je stvar!« (Držić, 1964:286). 24 »Da zaključim: ako se sreća mijenja, a ljudi uporno ostaju pri svojoj naravi, sretni su dok se to dvoje slaže; no

čim se prestanu slagati, nesretni su. Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego obazriv; jer sreća je žena, pa je

moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obazrivima, koji hladno pristupaju

djelu. Sreća je, kako rekosmo, žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi, jer su bezobzirniji, žešći i s više joj

smjelosti zapovijedaju« (Machiavelli, 1975:111).

12

drami predstavljaju temeljne vrijednosti oko kojih se grade svi odnosi, individualni stupanj

prianjanja uz svaku od njih uzrokuje i stupanj odmaka od ideala umjerenosti ili prave sredine

kako je definira Castiglione. Ukoliko prihvatimo njegovu sugestiju da se vrlina može odrediti

samo posredno kao sredina između dvije krajnosti, onda njene krajnosti utjelovljene u

likovima Dunda Maroja i Mara predstavljaju polazne točke bez kojih nije moguća ni

interpretacija ostalih likova. Bokčilov neumjereni apetit sam po sebi ne bi mogao izazvati

smijeh, baš kao ni Marojeva patološka suzdržljivost, tek njihov bliski odnos ostvaruje u tekstu

neprestane komične efekte. Kroz Bokčilova usta Držić tako izriče osudu pretjerane škrtosti

Dunda Maroja ali se njegova osuda ne zaustavlja na njemu kao usamljenom pojedincu,

drugim licem množine u sljedećem primjeru želi se ukazati na rasprostranjenost takvog

svjetonazora u tadašnjem Dubrovniku:

»VLAHO: što će bit od njega?

PAVO: Mlados ga je zavela i pun tobolac dukata koje si mu dao. Povedi dijete sa sobom u

Dubrovnik, oženi ga, pa kad mu djeca usplaču i kad vidi kako se teško dukati dobivaju, tot će

i deventat razumniji.

BOKČILO (za se): Deventat će kako i vi koji na dukatima sjedite a govna grizate« (Držić,

1964:316).

Da Marojeva škrtost ipak prelazi sve društveno prihvatljive granice, daje nam naslutiti i

Tripče, koji u tekstu predstavlja isti svjetonazor kao i Dundo Maroje a ipak se zgraža nad

njegovim neljudskim odnosom prema Bokčilu:

»Oto, malo uvrijedih tobolac; kosta me un boccal de vin: onomu njegovu čovjeku siromahu

dah se napit, - carità! Ne da mu ni jesti ni pit, a hoće da ga služi! A on dobro i učini, - u

potrjebu ga abandona, - štica se unutra u voštariju kad se vidi da ga vuku in pržon. Da' jesti

sluzi i kareca' ga in malora da za tebe na potrjebu sloči, ali mu sašij prkno da ne ije, i nasol' ga

i stavi ga u komin« (Držić, 1964:239).

Držićeva ironična interpretacija Castiglioneova ideala

S tim u vezi treba spomenuti i raspravu koja se razvija u četvrtoj knjizi Dvoranina u kojoj se

nastoje definirati te objasniti stupnjevi otklona od ideala umjerenosti a koji se mogu shvatiti i

kao svojevrsni teorijski predlošci u kreiranju funkcija Držićevih likova. U njoj se otklon od

vrline pokušava objasniti na dva načina. Dio sugovornika, među kojima prednjači gospodin

Ottaviano nastoji opravdati otklon od vrline nedostatnim znanjem o samoj prirodi vrline te

13

poročnost opravdati neznanjem koje pojedince nagoni na pogrešno ponašanje.25 Njemu se

suprotstavljaju P. Bembo i Iuliano koji smatraju da ne nastaju sva zla uslijed neznanja već

uslijed užitka koji proizlazi iz neumjerenog ponašanja. P. Bembo nadalje uvodi u raspravu

funkcionalno razlikovanje između nesuzdržljivosti i neumjerenosti kao dvaju stupnjeva

otklona od vrline umjerenosti. On priznaje da se samo njihovo razlikovanje zasniva na

spoznajnom kriteriju ali odbija mogućnost da se njime objasne sami uzroci nastanka poročnog

ponašanja.26 Naime, prema Bembu, nesuzdržljivost predstavlja mnogo manji porok od

neumjerenosti budući da ipak, u većoj ili manjoj mjeri sadrži razumski otpor instinktivnim

prohtjevima. Ovdje treba napomenuti da je u hrvatskom prijevodu Castiglioneove Knjige o

Dvoraninu iz 1986. u citiranom poglavlju iz XV. poglavlja IV. knjige došlo do prevoditeljske

pogreške koja može uvjetovati pogrešnu interpretaciju pasusa27. Stoga ovdje navodimo citat u

izvorniku i ispravljeni prijevod na hrvatskom jeziku:

»L'incontinenti adunque commetton gli errori con un certo ambiguo rimorso e quasi a lor

dispetto; il che non fariano, se non sapessero che quel che fanno è male, ma senza contrasto di

ragione andariano totalmente profusi drieto all'appetito ed allor non incontinenti, ma

intemperati sariano; il che è molto peggio; però la incontinenzia si dice esser vicio diminuto

perché ha in sé parte di ragione«28 (Castiglione, 1997:210)

Stupnjevanje koje provodi Bembo pozivajući se na spoznajni kriterij, uz nesuzdržljivost

i neumjerenost sadrži još i jedan blaži stupanj otklona kojeg on naziva suzdržljivošću.

25 »Jer, kad bi se dobro shvatili dobro i zlo, svatko bi uvijek odabrao dobro i izbjegao zlo. Stoga se vrlina može

gotov smatrati mudrošću i znanjem da se izabere dobro, a porokom nemudrost i neznanje koji nagone na

pogrešno mišljenje. Ne izabiru, naime, ljudi nikada zlo misleći da je zlo, nego se varaju zbog stanovite sličnosti s

dobrim (Castiglione, 1986:209). 26 »Tada gospar Pietro Bembo, - Ne znam, - reče, - gospodine Ottaviano, kako gospodin Gasparo treba da

pristane na to da od neznanja nastaju sva zla, i da nema mnogo njih koji griješeći zaista znadu da griješe, i uopće

se ne varaju u pogledu pravog užitka i prave patnje« (Castiglione, 1986: 27 Castiglione rabi termine l'incontinente? i l'incontinenzia koje prevoditelj prevodi kao nesuzdržljiv i

nesuzdržljivost te pridjev intemperato koji se prevodi kao neumjeren. Na početku pasusa u hrvatskom prijevodu

se pridjev incontinente pogrešno prevodi hrvatskim pridjevom neumjeren. 28 »Nesuzdržljivi, dakle počinjaju greške s nekom neodređenom grižnjom i gotovo sebi usprkos, što ne bi činili

da ne znaju kako je to što čine zlo, ali bi se bez otpora razuma posvema izgubili iza prohtjeva i tada ne bi bili

nesuzdržljivi nego neumjereni, što je mnogo gore. Stoga se nesuzdržljivost smatra manjim porokom jer u sebi

sadrži dio razuma. A isto se odnosi na suzdržljivost, nesavršenu vrlinu, jer u sebi sadrži dio osjećaja.«

(Castiglione, 1986:210).

14

Suzdržljivost je prema Bembu nesavršeni oblik vrline budući da u sebi sadrži i osjećajni

aspekt kojeg savršena vrlina ne bi smjela sadržavati. Tu njegova tvrdnju opovrgava Iuliano

koji kaže: »A meni se čini da vrlinu, koja se za vrijeme nesloge u duši između razuma i

prohtjeva bori i daje pobjedu razumu, treba smatrati savršenijom nego vrlinu koja pobjeđuje a

da joj se požuda i bilo koji osjećaj ne suprotstavljaju...« (Castiglione, 1986:211).

Kako se vrlina može očitovati u raznim aspektima svakodnevice tako su i Pometovi

komentari po tom pitanju uvijek situacijski uvjetovani. U njima se iznose općenita

promišljanja o vladanju, međuljudskim odnosima, strastima ali i o odnosu prema raznim

užicima među kojima prednjači ljubav prema bogatoj trpezi po kojoj je Pomet i dobio svoj

nadimak. U ovakvom kontekstu pravu Pometovu vrijednost u odnosu na druge likove treba

tražiti upravo u borbi između njegovih neumjerenih tjelesnih prohtjeva i snažne volje kojom

ga on u ključnim situacijama uspijeva držati pod kontrolom. Pritom se nikako ne smije

zanemariti činjenica kako se krajnji cilj njegova suzdržavanja ipak ne sastoji u negiranju

vrijednosti samog užitka koji proizlazi iz neumjerenosti, već u razumskom prihvaćanju

nužnosti njegove odgode. Tako se u njegovom veličanju vlastitog trbuha u ironijskom ključu

ujedno iščitava i Držićev osnovni otklon od Castiglioneova suhoparnog ideala:

»Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine, Pometov trbuše sofriktani, veseli se,

hrani se na delicijama, na zalogaje, na manu nebesku, na vareno, na pečeno, na prigano, na

poprigano, na tortice drage, na sapuriće incukarade i s vodicom rusatom, na jetrice slatke od

kapunića, na guske, na patke, na paune, na galine od Indijana, blaženstvo vječno! Za tebe

Pomet sve stenta, za tebe se sve ovo spravlja, kralju i gospodine! Ti si moj, ja sam tvoj; ti

meni gospodar, a ja tvoj sluga i pudar…« (Držić,1964:243).

Bogata trpeza za Pometa predstavlja pravi praznik života, izvor svekolikog tjelesnog i

duševnog zdravlja i postaje metaforom za zemaljski raj u kojem »se ima što se žudi« (Držić,

1964:222). Važnost koju užitak u hrani zauzima u formiranju Pometovog lika očituje se i u

drugim primjerima u kojima dolazi do izražaja njegov dvojaki odnos prema Castiglioneovu

predlošku. Naime, iako u svojim monolozima često ističe svoju nezasitnu ljubav prema

dobrom zalogaju, Pomet je ipak svjestan da javna neumjerenost za trpezom ne dolikuje

15

pravom gospodinu. Izbor riječi u sljedećem pasusu podsjeća na jedini odlomak iz Dvoranina29

koji dotiče tu temu:

»Za vlastelinu čovjeku bit hoće se čista krv od juhe, od kapuna i od jarebice učinjena, a ne od

luka česnovitoga i od srdjela. Ovo se more rijet čovjek, - ja sam čovjek ki s galanterijom

idem, razumno se vladam, nijesam rustik ala mi ne para da sam! (Držić, 1964:269-270).

Nadalje, izravne intertekstualne veze mogu se iščitati i između pojedinih Pometovih izjava i

poznate Castiglioneove misli o zakonu suprotnosti koji pokreće svijet. Njegova misao kako se

svako gibanje temelji na uzajamnu djelovanju nevolje i dobrobiti mogu se tako pronaći u

Pometovoj makaronskoj sentenciji »Contrarius contraria contrabuntur« ili rečenici: »klin klina

izbija« (Držić, 1964:228) Pometu kao pravom hedonistu inspiracija za slikovite usporedbe

dolazi uglavnom za trpezom: »A i octičice ako se kadgodi napineš, reci: i ovo je za bolje; tko

nije provao zlo, ne zna što je dobro. Za octikom slađa će bit mavasijica, i za ukropom i

srdjelami bolje ćeš gustat kapune, torte, jarebice i fadžane« (Držić, 1964:286)..

Svijest o vlastitoj vrijednosti Pomet izražava u brojnim samohvalama za koje se također može

reći da su u skladu s Castiglioneovim savjetima. Naime, Castiglione smatra da se ljudima koji

se ističu svojim sposobnostima treba ne samo dopustiti da se hvale, nego da je to dapače i vrlo

poželjno i prijeko potrebno ukoliko ih njihova okolina ne priznaje.30 (Castiglione: 1886:47). U

tom smislu Pomet svoju konačnu zadovoljštinu dobija na kraju drame kad se po prvi puta

otkriva kao pravi genij i pokretač svih rimskih događanja:

Post nubilorum Phoebus. Tako će i sad bit kad čujete nôve koje vam donosim i koje vam će

srce obeselit ter ćete rijet: Neka nam Pometa, bez njega se ne možemo pasat. (Držić,

1964:317).

Visoko razvijenu samosvijest otkrivaju i monolozi u kojima Pomet ne krije težnju za

pripadanjem višem društvenom staležu:

29 »Sada neću potanje nastaviti o onome što je isuviše poznato, primjerice o tome kako naš dvoranin ne smije

odavati da je veliki izješa, da mnogo pije, da je raspušten u bilo kojem vladanju, da je nepristojan i neuredna

života, sa stanovitim ponašanjem seljaka...« (Castiglione, 1986:109). 30 »A ja sam, …upoznao malo ljudi odličnih u bilo čemu, koji sebe ne hvale, i mislim da im se mnogo toga smije

dopustiti, jer tko osjeća da vrijedi, kad vidi da ga neznalice ne poznaju po djelima, ljuti se što je njegova

vrijednost zaboravljena pa je nužno da je na neki način otkrije, kako mu ne bi ostala okrnjena čast koja je prava

nagrada vrlim nastojanjima« (Castiglione, 1986:47).

16

»Pomet: (sam): Honores mutant moribus, i tko me vidi da sam promijenio ovako haljine, rijet

će: »Pomet se je Trpeza pomamio!« a ne zna er sam abate sada, kont sam, kavalijer sam, zato

sam i kolajinu stavio na grlo, sinjora Mara sučeda, - on otpade od kolajine« (Držić, 1964:

304).

Pomet svoju težnju legitimira pozivanjem na svoje vrline i sposobnosti koje mu omogućuju

ovladavanje ćudljivom fortunom. Kroz tu identifikaciju s Castiglioneovim i Machiavellijevim

idealnim predloškom dolazi u tekstu do relativiziranja ustaljene društvene hijerarhije

utemeljene na nasljednim staležima čime se u tekstu propituju i neke zabranjene političke

teme ondašnjeg dubrovačkog poretka.31

Zaključak:

U kritičkim osvrtima o Dundu Maroju dobro je istražen utjecaj renesansnih kategorija fortune

i virtù koje Držić preuzima iz teorijskog koncepta Machiavellijevog Vladara u oblikovanju

lika Pometa. Dosada međutim, nije bilo dovoljno naglašeno mjesto Castiglioneove Knjige o

Dvoraninu u intertekstualnom tkivu Dunda Maroja. Primjeri izneseni u ovom radu ukazuju na

Držićev bogati intertekstualni dijalog s ovim Castiglioneovim djelom na idejnoj i sadržajnoj

razini Dunda Maroja.

BIBLIOGRAFIJA:

Castiglione, B. (1986) Dvoranin, Zagreb, Centar za kulturnu djelatnost, 1986.

Castiglione, B. Il libro del cortegiano, Torino, Einaudi, 1997.

31 Zanimljivo je da se i u prvoj knjizi dvoranina razvija diskusija po pitanju da li dvoranin mora nužno biti

plemenitog roda, pri čemu prevladava opći stav da je to nužno ali jedan od sugovornika ipak smatra da to nije

nužno: »velim da dvoraninu po mojem mišljenju nije nužan takav plemeniti rod, i kad bih smatrao da govorim

nešto što bih smatrao da je kome od nas novo, naveo bih mnoge koji su rođenjem vrlo plemenite krvi a bili su

puno mana, dok su mnogi što su neplemenita roda svojom vrlinom osvjetlali obraz potomstvu...No našim

razlikama i stupnjevima visosti i niskosti mislim da ima mnogo drugih uzroka, među kojima smatram da je

glavna fortuna. Potpuno potvrdjujem to što kažete o sreći onih koji su od rođenja obdareni vrednotama duše i

tijela, ali to vrijedi i za plemiće i za neplemiće« (Castiglione, 1986:45).

17

Čale, F. (1968) O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim, Dubrovnik, Matica

hrvatska.

Držić, M. (1964), Novela od Stanca, Tirena, Skup, Dundo Maroje, Zagreb, Zora: Matica

hrvatska.

Švelec F. (1968) Komički teatar u Dubrovniku XVI. stoljeća, Zadar, Ogranak matice

hrvatske.

Machiavelli, (1986), Il principe, Milano, Mondadori

Machiavelli, N. (1975) Vladar, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber.

18