Franjo Zenko

Novija hrvatska filozofija

- Franjo Marković je osnivač Katedre za filozofiju i njezin prvi profesor; autor prve sustavne estetike na hrvatskom jeziku Razvoj i sustav obćenite estetike.

- Filipović, kao nasljednik Bazale, a onda i Markovića, osjećao odgovornim i obveznim nastaviti njihovo djelo rekonstruiranja zbiljske povijesti hrvatske filozofije.

- rađa se na prekretnici 18. i 19. stoljeća iz duha svjetovnosti što su ga uspostavili novovjeki subjektivizam i prosvjetiteljstvo, proizašli iz ideje slobode i autonomnog samoodređenja. Prosvjetiteljska misao je nadahnjivala i nacionalne preporode.

- dolazi do nacionalnog narodnog preporoda u liku ilirskog, odnosno hrvatskoga narodnog preporoda.

- novi duh se i u hrvatskoj filozofiji suprotstavlja duhu skolastike.- sredinom 18. st. Marija Terezija reformira isusovačku akademiju, pa studij fil. traje 2,

a ne 3 godine; ukinula je trad. fil sustav: logika, fizika, metafizika, te uvela diobu skolastičke fizike. na opću i eksperimentalnu, pa se njutnova i galilejeva fil. brzo prihvaćaju. 1773. g. je ukinut isusovački red i s njim je okončana i skolastika.

- Pozadina pojavljivanja Franje Markovića obilježena je fil. radovima nastali tijekom druge polovice 19. st. koji su imali težnju otkriti narodnu samosvijest; narodnim preporodom javlja se snažno zanimanje za politički život

- hrvatska fil. je pod utjecajem europskofil. konteksta i nacionalnih hrvatskofil i kulturnih prilika.

- iz 19. u 20. st. nametnuo se Marković - postavljaju se pitanja „uvoza“ stranih filozofija i npr. zašto je predominantan njemački

utjecaj u novijoj hrvatskoj fil.- pluralizam je u novijoj hr. fil. i osiguran kao trajna tečevina hrvatskog duhovnog

prostora upravo dolaskom Franje Markovića.- Marković uzima kao pomagalo Herbartovu školsko-filozofijsku paradigmu kao

najpogodniju jer je neutralna kako bi se studenti načili formalno-pomovno misliti.- praktični interes je da stvori novu školskofilozofijsku pedagošku paradigmu koja bi

morala s vremenom zamijeniti onu privremeno prihvaćenu, herbartističku.- Marković zbog toga radi projekt istraživanja povijesti hrvatske filozofije (prvi!), te to

prezentira u Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. (1881.) Time je potaknuo daljnji razvoj istraživanja.

- nije uspio u naumu da na temelju tog istraživanja izradi novu školskofilozofijsku paradigmu. Omogućio je pluralizam

- Đuro Arnold, refleksivno-domoljubni pjesnik, oživljava zanimanje za metafiziku već potkraj 19. st., dakle prije tzv. „uskrsnuća metafizike“ 1920-ih godina u Njemačkoj.

- u Zadnja bića (1888) izlaže svoju spiritualističku metafiziku.- Alber Bazala, svrstava se na stranu „starih“, pa se kritički odnosi prema stavu

„mladih“ koji su u ime modernizma zastupali apsolutnu slobodu u umjetničkom i uopće duhovnom stvaranju. Piše Povijest filozofije u tri sveska.

- u vrijeme uspona hrvatske novije fil. snažno se obnavlja i skolastička fil. i u svijetu i u nas. u Europi preporod skolast. fil počinje sredinom 19. st., poglavito u Italiji.

- Vladimir Dvorniković, psihologist, doktorirao tezom O nužnosti psihologijskog utemeljenja spoznajne teorije. U djelu „Duh osnovna tipa filozofiranj“ iznosi tezu da je svako filozofiranje predodređeno psihologijskom strukturom i karakterom filozofa, te se u tom smislu sve filozofije mogu klasificirati prema osnovnim psihologijskim tipovima.

- Pavao Vuk Pavlović – proučava estetiku, estetski odgoj i opće pedagogijske probleme. Zapažen je svojom kritičko-idealističkom filozofijom spoznaje, što je modificira fenomenologijskom teorijom apodiktične očitosti. Estetika mu se osniva na tezi o umjetnosti kao opredmećenoj duševnosti

- Vladimir Filipović se posvećuje pitanjima filozofije vrijednosti, vrijednosne etike, te filozofije kulture. Prati trag filozofije vrijednosti Hermanna Lotzea

- Filipović postavlja tezu da utemeljujući uvid svake aksiologije, odnosno filozofije vrijednosti, mora biti ovaj: vrijednosna predmetna intencija jest „primarna funkcija svijesti“ i intencionalni vrijednosni akti ili čini „vrednovanja“ jesu ujedno „po teologijskoj udešenosti svijesti i voljni akti“.

- kulture su za njega sustavi objektivnih, nadindividualnih vrednota.- 1975. pokreće polugodišnji časopis Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine.- komunističkom vlašću je hrvatska filozofija bila reducirana na marksizam

FRANJO MARKOVIĆ (1845-1914)

- od 1874. voditelj središnje katedre (za fil) na Mudroslovnom fakultetu, od kada se hr. fil. suočava sa svim fil. strujanjima

- rođen u Križevcima u plemićkoj obitelji; studira u Beču gdje je završio studij klasične filologije i slavistike

- U Osijeku piše svoje prvo veće književno djelo – ep Kohan i Vlasta- odlazi u Beč na studij filozofije- piše književno djelo Vilinski dvori. - politički je angažiran kao narodni zastupnik rodnog križevačkog kotara, odupirući se

Khuenovoj mađarizaciji Hrvatske.- fil. djela: Razvoj i sustav obćenite estetike, te monografija o Ruđeru Boškoviću.- Razvoj i sustav obćenite estetike: u uvodnom poglavlju određuje odnos estetike

prema filozofiji u cjelini, te spram njezinih disciplina Izlaže osnovno stajalište: „Stoga su mnogi filozofi različito kazali, da se ljudski um naprama stvarima drži na tri načina: on ili ustanovljuje, što u istinu jest i biva, ili ocjenjuje nešto po dobroti, ili ocjenjuje nešto po krasoti. Istina, dobrota, krasota: to su tri razna objekta ljudskoga filozofskoga uma.

- hijerarhija znanosti: logika, matematika, empirijska spoznaja prirode, umstvena teorija spoznaje (uvodi nas u uže područje fil., ona je središe cijele spoznajne zgrade fil)

- Estetika i etika pripadaju istom odjeljku i to zato što je za njega etika zapravo estetika volje.

- Na vrhu spoznajne zgrade filozofije stoji naposljetku, filozofija vjere. Sve se sabire u spoznaju jednog predmeta – apsolutnog bića.

- „Etički sadržaj naših narodnih poslovica“- shvaća logiku složeno, nema jedinstvenog određenja, nego važe argumente za i protiv

formalizma- Zadaća filozofije je da izrastajući iz pojedinog naroda upućuje na svenarodni kozmos.

Ona je živo središte cijloga duhovnog svijeta, jer u povijesnom smislu ona pamti i sjeća se svih pojedinačnih prošlih oblika „narodnih“ filozofija.

- Ne pomakne li se narodna duhovnost prema središtu da bi se stekla domovina nemoguće je zadržati tvarnu domovinu.

- U „Etički sadržaj naših narodnih poslovica“ povezuje filozofsko mišljenje s jednostavnim duhovnim tvorbama narodne pismenosti.

- Zadaća etike je da odredbom dobrote pripomogne „udobravanju etičke svijesti“ kao poticaju napredovanja naroda.

- njegova Pedagogika se više oslanja na Herbartove etičke misli.Estetika prema filozofiji i ostalim znanostima

Odnos ljudskog uma prema stvarima:1) nastoji istinski spoznavati što je bićno (supstancijalno), a što pojavno, te zakone

pojavnome2) ćutno ocjenjuje vrijednost bića i pojave

Dobro ili krasnim se zove ono što mu je milo i čemu on ćutno povlađuje.Čista teorijska, puka razumska, a besćutna spoznaja zbiljske (realne) istine je radnja ljudskog uma kad on ustanovljuje da nešto u njemu u istinu jest ili biva. (konstatacija da se neki čin dogodio)Estetična ili etična (krasoćutna ili dobroćutna), ćutna spoznaja idealne vrijednosti ili nevrijednosti onoga što jest ili biva je kad ljudski um očituje sud, da nešto ima biti ili bivati, a da nešto ne ima biti ili bivati. (vrijednosna procjena tog čina)Objekti filozofskog uma: istina, dobrota i krasota

- dobrota i krasota ideali su, uzori su, s kojime se istinska zbilja često ne podudara, ali ljudski um teži izjednačavanju dobra i krasote sa zbiljom; sve teži apsolutnom biću u kojem su sjedinjeni istina, dobro i krasota.

Zbilja se dijeli na tvarnu i duševnu; razlikuju se bića (supstancije) i pojave (fenomeni). Prirodne znanosti istražuju pojave, a filozofija bićno. Empirijska psihologija bavi se spoznajom psihičkog, ali samo pojavnim činjenicama duha.Razlikuje još racionalnu psihologiju, filozofiju prirode i fil. duha, te filozofija vjere. Metafizika se tako raspada u troje: filozofijsku spoznaju prirode, filozofijsku spoznaju relativnog, ljudskog duha i u pokus fil. spoznaje apsolutnog duha.Dijelovi filozofije: metafizika (teorijska fil.) , etika (spoznaja o dobroti, prakt. fil.), te estetika (spoznaja o krasoti-ljepota i divota(uzvišenost), prakt. fil.)Logika je prema metafizici, etici i estetici u slicnom odnosu kakav ima matematika prema fizici. Ona postavlja čvrste temelje. I hram prirodnih znanosti i hram filozofije trebaju za osnovu logiku.Dvije vrste spoznaje: empirijska ili opažajna i umstvena ili racionalna spoznaja.Empirizam: spoznajemo samo pojavno, opažajno, a supstancijalno ostaje skriveno, pa čovjek o dobroti i krasoti može imati samo relativnu, a nikada potpunu spoznaju. Metafizika nije moguća. Sva i jedina krasota neke stvari je njezina potpuno pojavljena osobitost, ne priznaje idealne krasote.Racionalizam: spoznaja ne nastaje iz osjeta, nego iz nekoliko urođenih ideja i načela.Gradi metafiziku. Prava krasota je nadpojavna ideja.Srednji smjer pokušava pokušava pomiriti racionalizam i empirizam. Krasota je pomirenje pojavnog s nadpojavnim

Položaj i zadatak estetike u cjelokupnom sustavu spoznajeI. Logika – opći temeljII. Matematika – logika upotrebljena na općenite oblike prostornosti i vremenitosti.III. A)Empirijska spoznaja prirode - tiče se samo pojava tvarnih, a ne bivstava tvari.

Primjenjuje logičke i matematičke oblike na opaženo zbiljsko pojavno tvari. B) Emp. spoznaji o prirodi usporedna je empirijska spoznaja o ljudskom duhu, empirijska psihologija. C) Geografija i antropologija

IV. Umstvena teorija spoznaje – neki ju smatraju uvodnim dijelom umstvene psihologije, a drugi samostalnim naukom, koja koristi prva tri stupnja kritički prelazeći prema samoj filozofiji. Teorija spoznaje istražuje doseg spoznajne snage ljudskog duha u vanjštinu i u vlastitu unutrašnjost, ona izvodi umstvenu kritiku o spoznajnom dosegu ljudskog uma. Riječ je o najvišem stupnju refleksije.

V. A) Umstvena spoznaja o relativnom duhu ili racionalna psihologija B) Umstvena spoznaja prirode, ili umstvena kozmologija, ili filozofija prirode; pita se o odnosu tvari i duha…

VI. Umstvena spoznaja krasote i dobrote, ili filozofska estetika i fil. etika. „Milotnu ćutnju“, ugodne osjećaje ne pobuđuje sama tvar, nego složeni oblik, te pravilnost oblikovna. Do estetskog osjećaja ne dolazimo putem osjetila, već je estetsko osjećanje duhovna sinteza i sastavljanje osjeta. Naziva se i intelektualnim osjećanjem. Mile osjećaje u nama ne pobuđuje jednostavan predmet, nego sastavljen. Ne pobuđuje ih npr. atom ili matematička točka. Mile osjećaje isto tako ne pobuđuje sama tvar predmeta, nego oblik (i to pravilni, ujedinjeni). Matematička točka ili atom tvari ne pobuđuje nikakve, pa ni ugodne osjećaje jer ih pomišljamo samo apstraktno, a ne sintezom osjeta, Zbog toga ono što pojmom, samo apstraktno pomišljamo, nije estetično! Pojmovni krug ne može biti ugodan, za razliku od zbiljnog, pojedinačnog, konkretnog kruga. Pojmom pomišljamo bića (supstancije) i bivstvena svojstva. Estetske osjećaje mogu potaknuti samo pojavni oblici, koje možemo osjećati i sintezom osjećanja poimati te shvaćati. Mile osjećaje pobuđuju predmeti koji imaju sljedeća svojstva: pravilan i nejednolik oblik, skladnost (harmoničnost), simetričnost, proporcionalnost, živost, silu, krepkost, potpunost. „Lijep je oblik skladan i osobinski obilježan, i živostan (živ), i potpun.“. To treba vrijediti za svakog. Estetika je analogna logici. Estetika je znanost o formama ljepote, a logika znanost o formama istine. Tvrdi da krajnji idealizam i naturalizam niječu ljepotu. Marković zastupa srednji put, po kojemu se ljepota ne nalazi u svim apstraktnim pojmovima, niti u svim pojavnim predmetima, nego postoji pojavna ljepota koja opstoji ako je oblik skladan. Oblik nije tvarno nego nešto idealno. Ljepota je idealna pojavnost!! Dalje razmatra može li psihičko biti lijepo. Dobrota je ljepota volje, a etika je jedan dio estetike, ona je estetika volje. Postoji i tvarno i duševno lijepo; lijepo osjećanje i lijepa volja,a lijepi su po obliku.Umjetnik je savršeniji ako u lijepoj tvari prikazuje lijepo duševno, nego ako u lijepoj tvari prikazuje ružno duševno… Prava i potpuna ljepota je ideja potpuno očitovana u pojavu, ili pojava potpuno prodahnuta idejom. Potpuna ljepota za ljude je samo ideal, kojeg se ne može potpuno doseći. Ideal ljepote koji preseže doseg našega uma prelazi u područje neizmjernog, u područje divote. Ljepota se kroz estetike uzdiže do apsolutnog duha, a to vrijedi posebno za divotu. B) Etika, stoji u spoznajnoj zgradi ljudskog uma na istom odjelu s estetikom. Dobra volja je ona koja ima sva obilježja ljepote. Etika se od estetike razlikuje po tome što je volja nešto posve psihičko, a osim toga nijedan prirodni objekt, pa ni čovjek nije dužan lijepim biti, ali volji svakog čovjeka dužnost je dobroj biti. Dobroti je uvjet slobodna duhovnost. Etika vodi k apsolutnom duhu kao savršenoj dobroti.

VII. Filozofija vjere. Ljudski duh nikada ne može u potpunosti spoznati apsolutni duh, pa se ovaj vrh zgrade proteže u beskonačnost.

Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVII.

Spominje Petrića i Boškovića. Želi ipak iznijeti iz mraka stare hrvatske filozofe. Spominje Dinka Zlatarića, Benka Benkovića, Nikolu Kotoranina, Jurja Dobrotića, Nikolu Gučetić – piše dijalog o ljepoti: Flora Zuzorićeva, pjesnikinja i Marija, supruga. Flora vodi dijalog, kao uzor umne žene. Na kraju se Flora glorificira kao ženski uzor. Njegov dijalog je lirski za razliku od Platonovih dramskih dijaloga.

Uvod u pedagogiju

Pedagogija je znanost koja daje naputak kako treba odgajati i učiti mladež. Neki misle da je pedagogija i umijeće, a ne samo znanost, pa uči i vještini i odgajanju. Marković se pita je li ona čista umska znanost ili empirijska znanost.On smatra da se teorija i praksa u pedagogiji trebaju jedna na drugu odnositi. Pedagogija se ne može graditi na pukom iskustvu, već treba pozajmljivati vrhovna načela iz općenitijih znanosti, kao što su etika i psihologija. Etička joj određuje svrhu, a psihologija joj pokazuje puteve i načela.Tri glavna posla pedagogije: nauk, odgoj i stega. Uz etiku i psihologiji potrebna je i higijena na osnovu fiziologije. Filozofi su bili pokretači pedagogije, pa je razvitak pedagogije povezan s filozofijom. Herbartovu teoriju drži za najprikladniju. Pedagogija ne može biti ni čisto induktivna (iskustvena) ni čisto deduktivna (teorijska) znanost. Dva dijela pedagoške teorije: općenita pedagogija i posebno srednjoškolska, navlastito gimnazijska pedagogija.

Sustav općenite pedagogije, I Odsjek

Etički osnov pedagogiji

Svrha pedagogije je odgojiti dobra i moralna čovjeka. Dobro je pojam sastavljen od dobrohotnosti ili ljubavi, prava, pravednosti, jakosti i moralne dobrohotnosti volje. Ako su sva četiri uvjeta ispunjena čovjek je moralno slobodan i značajan.

GJURO ARNOLD (1853-1941)

- studira filozofiju kod profesora Franje Markovića, a povijest i zemljopis kao sporedne predmete.

- 17. srpnja 1880. godine promoviran je za prvog doktora filozofije Sveučilišta u Zagrebu.

- bio je prvi profesor pedagogije na zagrebačkom sveučilištu- predaje psihologiju, psih. spoznaje, psih. čuvstva i volje, uvod u fil, metafiziku.- bio je dekan i rektor sveučilišta- uz filozofske rasprave objavljuje i pjesme, „Izabrane pjesme“, „Čeznuća i maštanja“…

- oštro se suprotstavlja duhu pozitivizma, naturalizma, materijalizma i ateizma

- U djelu „O psihologiji bez duše“ kaže da je rasapom velikih filozofskih sustava klonula vjera da bi filozofija mogla odgonetnuti krajnja pitanja života.

Govor koji je pripremio kao nastupajući rektor:„Filozofija, prirodne nauke i sociologija. Riječ u prilog metafizici.“

- moderna znanost i umjetnost su bez metafizike; rezultati empirijskih znanosti dovode do mišljenja da filozofija nije potrebna.

- ako se odbaci religija i metafizika sve postaje relativno i usmjereno prema individualnim mjerilima; želi da se uvidi nužnost protuteže materijalističkom pravcu

- želi da se filozofija povrati u središte sistema znanosti.- Filozofija je kraljica znanosti koja se bavi posljednjim uzrocima i svrhama bitka, te

načelima pojedinih znanosti.- prihvaća egzistenciju duše u smislu pozitivnog supstancijalnog entiteta- moderna psihologija pručava samo pojave svijesti, pa ju naziva psihologijom bez

duše; ona ne zadovoljava ni teorijski ni praktično. Teorijski jer pred logičkim sudom ne mogu stajati zaključci na osnovu eksperimentalne građe, a praktično jer materijalizam ne može biti zaključni nazor o svijetu.

- psihologija se mora vratiti teoriji supstancijaliteta i iznova postati dijelom filozofije.- sugerira da se psihologija zove psihofizikom, a filozofijska psihologija metafizikom.- „Zadnja bića“ – središnje Arnoldovo djelo!- u Logici veže istinu s ljepotom i dobrotom u jedinstvenu trijadu, što je jedna od

najprepoznatljivijih značajki njegove filozofije- „Etika i povijest“. Prava se čovjekova vrijednost i dostojanstvo sadrži u njegovoj

volji, ali u volji determiniranoj etički.- Osnovna postavka svih Arnoldovih istupa kao presjednika Matice hrvatske ta da

kultura, umjetnost i osobito književnost moraju biti narodne.- i njemu je najviši cilj i svrha Bog i vjera- Vjera potječe iz dva čuvstva: čuvstva vlastita ništavila i čuvstva poniznosti prema

neizmjernom biću: u vjeri se radi o nečemu daleko ozbiljnijem i uzvišenijem nego li kod umjetnosti

„Filozofija, prirodne nauke i sociologija“

19. st. je prošlo tri faze: filozofijsku, prirodoslovnu i sociologijsku. Govori o Kantu, Hegelu, Fichteu, Schellingu, Comteu, pozitivizmu, naturalizmu'

„Zadnja bića. Metafizička rasprava“

Metafizičari su prva počela u početku nalazili u prirodi (vatra, voda itd.). Kasnije Demokrit vidi prva počela u atomima., Leibnitz u monadama itd.. Prirodoslovne znanosti proučavaju mehaničke uzroke, ali ne mogu odgonetnuti bitak i svrhu, za što je zadužena filozofija. Misli da se bez inteligencije ne može objasniti postanak organske prirode. Vjera u napredak je poticaj za znanstveno istraživanje. Nakon nekog vremena se shvatilo da su počela uzeta iz prirode zapravo prirodne pojave, a ne krajnja počela. Primjetili su da se sve mijenja, pa se uvidjelo da treba naći odgovor zašto se sve mijenja. Bilo je potrebno naći mu uzrok. Pokušava se protumačiti bivanje. Bivanje je protuslovno, pa ne može biti počelom prirode. Ili samo bitak ili samo nebitak. Budući da bi priroda bila ništa kada bi joj podloga bila nebitak, onda je podloga bitak. Bezuvjetno biće je uvijek pozitivno, nepromjenjivo i jednostavno. Spominje monizam i pluralizam. Empedoklo (zemlja, voda, zrak i vatra su četiri počela, a sile su ljubav i mržnja); Anaxagora (čestice, tj. sjemena različitih vrsta su počela; nous je rasporedio počela). Demokritovo učenje je primjer pluralizma. Demokritov sistem ne može objasniti što su to misli, duša. Leibnitz uvodi pojam monade koja je ustvari pravo biće; prestabilirana harmonija osigurava opći sklad u svemiru. Spinoza govori o samo jednoj supstanciji koja je i bog i priroda…“Ja sam jednostavan i uvijek nosioc svojih osjećaja. Ja sam duša. Sve ostalo je za mene složeno, materija“. Svemir je carstvo jednostavnih bića od kojih jedno može djelovati na drugo, a svako može postati dušom. Zadnja bića su aktivna i pasivna.

Albert Bazala (1887-1947)- rođen je u Brnu u Moravskoj- majka Amalija je bila sestra pjesnika i filozofa Đure Arnolda- studira filozofiju i klas. filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.- nakon doktorata nastavlja studij fil. u Njemačkoj i Pragu gdje se susreće s

Massarykom i Drtinom.- bio je dekan dva puta na Filozofskom fakultetu.- preuzeo je katedru od Franje Markovića, te predavao na problematski način- Pučko sveučilište se osniva na Bazalin prijedlog koja postaje do II.sv rata najpoznatija

i najpopularnija ustanova Sveučilišta, gdje su profesori sa svih fakulteta držali predavanje za studente ali i za širu publiku.

- 1922. pokreće Zbornik za pučku prosvjetu. - osniva stručni časopis Revija za filozofiju i psihologiju.- jedan je od obnovitelja JAZU poslije II. Sv. rata.

„Metalogički korijeni filozofije“ (1924)- sumnja u čisto logičku bit i narav filozofije; ne vjeruje da se filozofijska funkcija

razvija iz samih logičkih snaga.- smatra da filozofija u svojoj osnovi ima zajedničkih veza s umjetnosti i religijom.- postojala je opasnost da se u jakom okruženju intelektualizma kao psihologijskog

osnova i monopola ekskluzivnosti logizma i u nas 1920-ih godina metalogičnost filozofije protumači kao iracionalizam u smislu onoga razumnosti protivnoga, antilogičkoga, što razumnost uništava i svijest obezumljuje. Iracionalno nije moglo imati pozitivan smisao. Bazala stvara riječ metalogičko, analogno s metafizičkim.

- namjerava uz razvijanje metalogičkog korijena filozofije i teorije, razviti i aktivistički nazor na svijet.

- revizijom filozofija pronalazi metalogička i aktivistička strujanja.- metalogički korijen filozofije nalazi u Platonovoj teoretskoj ljubavi, erosu, koji za

samo spoznavanje nije samo rasplodna sila, nego i umjetnički zanos, Plotinu, Nietzscheu itd, zaključujući da je filozofija složenija od racionalističkog pogleda.

- filozofija je metalogičke, tj. sinkretističke mitsko-religiozno-pjesničke naravi.- kritičko protupitanje: što može racionalizam pružiti za udešavanje i upravljanje

života?- sumnja mehanicističko objašnjenje svijeta, bez svrhe; pesimističan je glede održanja

društvenog i političkog života izjedena specifičnim krizama i kataklizmama, u koji se intervenira mehaničkom taktikom, računajući na kratkotrajne učinke.

- ekonomizam i industrijalizam vidi kao organizacijom rada kojom se ubilo čovjeka, čovjekov duh.

- kritizira racionalitstičko-tehnologističku organizaciju svekolikog života, u kojoj vladavina impersonalnih sila ništi sve „subjektivne momente“ i „individualne note“.

- filozofska narav je po Bazali uvijek metalogička.- Iz mita rođeno, sve nastojanje-pa i filozofijska težnja utječe u mit, kao nekoć tako i

uvijek iznova.- preveo je Hesiodov spjev Djela i dani; aktualizira mit.- Bazala nastavlja ideju hrvatske nacionalne filozofije, koju preuzima od Markovića:

Marulićev moralno-filozofski rad, Kačićeva Elementa paripathetica. Piše i životno djelo Povijest filozofije.

Izvorni tekst: Metalogički korijen filozofije.

Filozofija se često odricala mita i neracionalne prošlosti. Odriče se izravne veze s umjetnosti i religijom, iako se obje prihvaćaju kao oblik ispoljavanja ljudskih viđenja i osjećaja u svrhu smirenja i utjehe.

Metalogičko se može upotrijebiti za funkcije, koje surađuju u spoznavanju, ali stoje izvan logičke sfere. Ovim pojmom se obuhvaćaju i drugi načini mišljenja osim logičkog. Za ovaj pojam se ne vežu negativne primisli kao za pojam iracionalno (npr. protivno umu, logici), već ostaje u pozitivnom smislu oznaka za spoznajne mogućnosti. Metalogičko se proširenje protivi monopolu i ekskluzivnosti logizma.

Pojam spoznaje bi se trebao proširiti. Preludij takvom proširenju Bazala vidi u Platonovoj „teorijskoj ljubavi“ iz Simpozija. Zbog Aristotelove redukcije spoznaje na razumsku refleksiju Platonov motiv „teorijske ljubavi“ je zanemaren tijekom vremena.

Po Plotinu duša se u ekstazi primiče apsolutnom osnovu bitka, slično kao kod mistika. Giordano Bruno se približava Platonu kad nosiocem filozofijske funkcije postavlja „heroičkog zanesenjaka“. Kod Decartesa „mislilm dakle postojim“ nije logički izvod, već intuitivna konzekvencija samog čina svijesti.

Filozofijski nazor se ne obrazuje samo u školi razuma. Razumom se ne mogu iscrpiti sve mogućnosti spoznavanja. Razum nije jedina moć. Svijet se ne da bez ostatka svesti samo na pojmove.

Filozofija je uglavnom kao svoj cilj imala znanje osnovano na razumskim aktima, kojih je reprezentant mišljenje. Mit i osjećaji se ne smatraju bitnim. Razumski akti se smatraju općenitima, što nije ovisno o samovolji subjekta, te stvarnima. Shvaćalo se da je duša nešto što ima razumnost kao osnovnu funkciju.

Intelektualistički stav po kojem je spoznavanje primarni akt svijesti, jer se duševni život javlja prvenstveno kao predodžba – taj stav zajednički je empirijskom i spekulativnom racionalizmu.Uz to javlja se i logicizam. Osnovni motiv svijesti vidi se u predočavanju svijeta, gledanja izvan sebe.

Stjepan Zimmermann (1884-1963)- budući da je bio svećenik, nije bio podoban za docenta na Mudroslovnom fakultetu, te

ustanovljena katedra za filozofiju pri Bogoslovnom fakultetu gdje je Zimmermann postao nositelj

- zbog svog kršćanskog uvjerenja bio je ignoriran i omalovažavan.- rođen je u Virovitici- pohađao je filozofske tečajeve u Beču; zaredio se za svećenika; odlazi na sveučilište

Gregoriana u Rim; doktorira filozofiju i vraća se u Zagreb.- bio je član Povjerenstva za izradbu sveučilišnog zakona u NDH, što je 1946. bio

argument za suradnju s ustaškim vlastima; Zimmermann je to dokazima opovrgnuo.- ipak je osuđen na Sudu časti i umirovljen- ostavio je opsežan opus i bavio se svim fil. disciplinama.- pokušava utemeljiti samosvojni filozofski sustav pod nazivom filozofija života, tako

da su sve discipline (pa i čitave znanosti) samo sastavni dio jedinstvenog sustava.- oslanja se na novoskolastičku filozofiju- autobiografija: Tragom života- Opća noetika - daje prvenstvo spoznajnoj teoriji nad metafizikom.

- noetika treba pružiti temelj za ostale fil. discipline.- noetički vid se pita o podudaranju onoga što je spoznato s onim što je zbiljsko.

Noetika nadomješćuje ograničenost psihologije i logike, ona premošćuje tradicionalnu odvojenost nauka o duši od nauka o oblicima valjane misli.

- pokušava osporiti Kanta kako bi ponovo rehabilitirao metafiziku kao filozofijsku znanost.

- premda je zazirao od psihologizma u noetici, ipak je za početnu točku dokaznog postupka u noetici odabrao „psihološku“ činjenicu jedinstva svijesti kao jastva.

- razlikuje psihološku od logičke apstrakcije- psihološka apstrakcija shvaća različnost u svakome pojedinom spoznajućem činu, ne

gledajući dakle na tu odredbu kao na zajedničko obilježje mnogih stvarnih odnosa.- logička apstrakcija će uzet u obzir različitost kao takvu – „ono što je zajedničko svim

individualnim snošajima različnosti, a to je različnost kao takova“.- apstrakcija stvara općenite pojmove – univerzalije- pri razmatranju moći suđenja služi se postavkama novije spoznajne teorije,

novoskolastičke i fenomenologijske.- preuzeo je tradicionalnu odredbu istine („snošaj usklađenosti suda s predmetom“)., ali

uvijek i iznova naglašava da vrijednost spoznaje ne ovisi o toj usklađenosti prema uvjetima naših spoznajnih moći, nego o stvarnom stanju, dakle o samom predmetu spoznaje.

- Intencionalni odnos suda i predmeta o kojem se sudi, ako se on ostvaruje u samom aktu neposredne spoznaje-opažanja, isključuje pitanje o istinitosti onoga što je opaženo ili spoznato: „Jer u takvom slučaju i ne postoji misaona stvarnost, koju bismo tek predmnijevom izricali o objektivnoj stvarnosti, nego je sama ova objektivna stvarnost neposredno dana našem opažanju. Akt suđenja kojim intendiramo objektivnu stvarnost, neposredno u samom objektu shvaća i njegovu stvarnost, te je tako shvaćena stvarnost (=sadržaj suda) eo ipso istinita. Ovo je temeljna postavka Zimmermannove objektivističke noetike.

- djelo Filozofija i religija- neposrednija je zadaća fil. religije utvrđivanje smislenosti, ako ne i istinitosti, spoznaje

i doživljavanja najvišeg bića, a razdvaja se na dva dijela: antropološki i teološki. Antropološki dio fil. religije mora kritički obraniti definiciju religije (kako ju je stekla psihologija i historija) protiv različitih fil. nazora, te mora metafizički psihologijski protumačiti kako se religija osniva na svijesnom subjektu. Teološki dio u (teodiceji) odgovara na pitanje: na čemu je opravdana realna istinitost religijskog (upravo teističkog objekta).

- njegova ključna postavka je razdvajanje empirijskog jastva od supstancijalnog: prvo je svijesni nositelj svih psihičkih pojava, dok je drugo ustanovilo aristotelovski „krug krugova“ našeg svijesnog života – duhovnost kao trajnost spoznajućeg i doživljujućeg subjekta u svim pojedinačnim psihičkim aktima.

- želi povezati dva dokaza za opstojnost Božju, deontološki i ontološki, dakle, onaj koji se zasniva na pojmu dužnosti kao naravnog zakona i onaj koji se zasniva na opstojnosti prvog uzroka i razloga svemu biću. Tu se spaja antropološki i teološki nauk.

- Etički (šire: antropološki) nauk, ispitujući norme praktičnog djelovanja, podudara se s religijskim naukom (koji ispituje primjerenost norme zapovjedima najvišeg bića) u apsolutnom zakonu ljubavi.

- djelo Kriza kulture. U njemu se rabi sinkretički diskurs (između filozofije i sociologije), kojim se nastoji prosuditi konkretne političke i kulturne događaje u njihovoj društveno-povijesnoj uvjetovanosti.

- tri različita predmetna vidika: 1) povijest zbivanja nacije, 2) njihovo ogledavanje u djelima obj. kulture, 3) osvješćivanje vlastita životopisa u razvojnoj paraleli s narodnom poviješću.

- narod shvaća kao ličnost, s antropološkim karakteristikama pojedinca.- oštro kritizira deklamacije o tzv. kršćanskom moralu Europe, kojima se prikrivaju

stvarna načela društveno-ekonomskog razvoja Europe: pravo jačeg i moćnijeg, ugnjetavanje malih naroda…

- zadaća je fil. kulture da ako je to moguće otvori izvorno značenje narečenih pojmova, te tako kroz sukobe mišljenja uspostavi hijerarhiju novih, a zapravo starih i narušenih, vrijednosti društvenog života.

- ideju hrvatske fil. izlaže u djelima Historijski razvitak fil. u Hrvata i Kriza kulture.- uspio je gotovo potpuno obuhvatiti sve faze razvoja hrvatske filozofije, navesti sve

važnije škole te dokumentirati naslove i nastanak najvažnijih djela.

Tekst: Opća noetika

- traži se bit spoznaje, tj. što je ona sama po sebi, bez obzira na pojedine doživljene slučajeve, nego po najopćenitijem njezinim obilježjima, koja se moraju naći u svakom empiričkom slučaju. Takve metoda je fenomenološka – traži ono što je iznad (meta) empiričkih pojedinosti.

- pomišljati mogu nešto idealno (zlatno brdo) i nešto zbiljsko (rodnu kuću). U oba slučaja nešto je shvaćanju dato, a datost ili predmetnost nije isto što i zbiljnost.

- I suditi znači shvaćati nešto dato. Datost kod suđenja znači vezu ili odnos datih relata (7+5=13). Sud je istinit kad sadržano izriče predmetno određenje.

- Spoznavanje je takav svijesni događaj kojim subjekt shvaća nešto dato=predmet.- oNačini spoznavanja: 1) osjetilno opažanje je spoznavanje putem osjetila, 2) poimanje- svaka spoznaja znači uzajamni snošaj(korelaciju) između spoznavajućeg subjekta i

objekta.- shvaćeni ili spoznani sadržaj, određen je po svom objektu, podudara se s njim ili

usklađen je s tim objektom.- spoznaja znači određivanje subjekta po objektu-utoliko je receptivan, ali ne i pasivan- spoznavanje je upravljeno prema nekom o subjektu nezavisnom bitku, ono ga

intendira s namjerom, da ga shvati.- objekt izvan korelacije prestaje biti objekt za dotični spoznavajući subjekt, a subjekt

izvan spoznajne korelacije ostaje subjekt raznih nespoznajnih doživljaja, npr. htijenja.- spoznavanje kao psihička funkcija ili događanje, može se još nazvati saznanje (npr. ja

čitam različite knjige koje će me jednom dovesti do zaključka, tj. spoznaje)- uzmemo li rezultat saznanja bez obzira na pojedinačni spoznavajući subjekt, koji ga

doživljava, a gledamo samo ono, što spoznajemo, što se nalazi u spoznanju sadržano, to nam ovaj sadržaj ili smisao spoznaje daje logički aspekt. Logika apstrahira od psihičkog spoznajnog procesa.

- kod svake spoznaje shvaćamo nešto, pretpostavljajući da je to „nešto“ nezavisno od samog spoznanja.

- pitanje o vrijednosti spoznaje ne spada u čistu logiku, ona promatra ispravnost misaonih sadržaja

- noetika je nauka o spoznaji, i to upravo gledom na njezin karakter istine.- noetičar se bavi razlikovanjem istine i neistine (npr. neistinito je da je šešir živo biće).- predmet je ono o čemu nešto izričemo, a sud je prediktivno određivanje predmeta.- predmet smo spoznali kada o njemu istinito sudimo- opažati možemo putem osjetila ili neposredno, sami u sebi

- zor je jasno i razgovjetno opažanje- predočavanjem shvaćamo objekt koji nam nije zbiljski nazočan- zajedničko shvaćanje (=apercepcija) percipiranih (=opažajnih i predodžbenih)

elemenata čini, da nam perceptivni elementi postaju jasno i razgovjetno određeni.- relativno opažanje je opažanje snošaja različitosti između osjetilno opaženog stola i

ovog šešira, između moje neposredno opažene odluke i mojeg sjećanja-vezano je za percipirane objekte koji su međusobno različiti. Pojedina dva objekt razlikuju se uvijek pojedinačno, pa je takvo opažanje individualno.

- apstraktivnim poimanjem dobivamo pojam koji je apstrahirani spoznajni sadržaj- pojmove možemo priricati predmetima. Ovakvo intendiranje objekta s prediktivnim

određenjem zovemo sud. - Mišljenje (razumska spoznaja) obuhvaća pojmove i sudove.- apstrakcija je oduzetno shvaćanje- razlikuje psihološke ili neposredne i logičke pojmove.- analitička metoda rastavlja izvorni pojam u pojedine njegove oznake i tako nastaju

pojmovi s manjim sadržajem a širim opsegom.- sintezom možemo namjerno logički proizvoditi nove pojmove. Uspoređujemo više

pojmova te ih ako nisu prouriječni sastavimo i time dobijemo novi pojam većeg sadržaja, a užeg opsega.

- razlikujemo s obzirom na sadržaj konkretne i apstraktne pojmove- kategorije su najopćenitiji pojmovi koji svojim opsegom obuhvaćaju sve ostale

predikate.- osjetilno nam opažanje ne daje potpune spoznaje o prirodi, nego se iziskuje i

mišljenje.- spoznati objekti izvanjskog svijeta zavisni su od empirije.- razlikuje apriorni ili analitički sud od aposteriornog ili sintetičkog suda, te opažajne,

iskustvene i idealne; razlikuje i neposredne od posrednih- sadržaj spoznaje je materijalni objekt noetike.- kod spoznaje treba razlikovati subjektivni ili jastveni od objektivno-sadržajnog

momenta.- suđenje kao doživljajno zbivanje u svijesti nekog jastva (subjekta) proučava psiholog,

a sudove s obzirom na njihov sadržajno objektivni moment promatra logičar- budući da sadržaje mišljenja zovemo „materija“ spoznaje, zato se noetika kao nauka o

vrijednosti spoznaje, i to s obzirom na njezinu sadržajnu stranu zove i materijalna logika.

- spoznaja uopće znači shvaćanje objekta- intencionalni karakter spoznaje – spoznaja je uvijek usmjerena prema nekom

predmetu, spoznavatelj stoji prema nečemu s namjerom da to shvati ili usvoji.- predmet spoznaje jest „nešto“ ili bitak. „nešto“ jest sve ono štogod jest nešto – biće- sav bitak je realnog ili idealnog reda, a po načinu egzistencije može biti supstancijalan

i akcidentalan, te relativan bitak koji je osnovan u svojim nosiocima kao apsolutnom bitku

- predmet smo odredili tek onda kada spoznamo njegovu bit- pojmovi se mogu definirati kao takvi misaoni sadržaji kojima shvaćamo objektivne

biti.

Tekst: Filozofija i religija

Kako se znanstveno izgrađuje filozofija religije?

- zanima se za metodičko pitanje u filozofskom proučavanju religije- religija se nalazi u čovjeku kao svjesnom subjektu, koji ima povijest i sadašnjost, a

jedno i drugo može biti predmetom empirije. Kako se očituje religija kao životna pojava?

- činjenično religiju pronalazimo u povijesti čovječanstva, ali i u individualnom svjesnom životu.

- Prema današnjoj psih. i povijesti religija je priznanje ili uvjerenje da egzistira nešto osim pojavnog svijeta, i to nešto da je iznad pojavnog svijeta ukoliko je svijet i naposlije ljudski život o tome nekako ovisan. Religija je uvjerenje da postoji božanstvo. Taj pojam božanstva čini racionalnu komponentu religije.

- religija je odnošaj između čovjeka kao religijskog subjekta i božanstva kao objekta- religioznost – subjektivna forma religijske svijesti, a samu relaciju za sebe bez obzira

na pojedine njezine subjektivne formacije, zovemo religijom. Religioznost je predmet psihologijskog proučavanja, a religija filozofijskog. Filozofija religije obuhvaća i antropološki i teološki dio. Prvi će kritički raspraviti pitanje o subjektu kao fundamentu religije, a drugi će izviditi da li realno egzistira božanstvo i koja mu je bit.

- teološki dio se oslanja na noetiku koja odlučuje jesmo li sposobni za metafizičku spoznaju o egzistenciji i biti božanstva.

- teodiceja dokazuje da egzistira osobno božanstvo Bog. Na nju se nadovezuje metafizika religije.

- s izrazom „religija“ razumijevamo činjenicu čovjekova svjesnog suobraćanja s božanskim bićem.

- psihologija i kulturna povijest tragaju za znanstveno empirijskim pojmom religije.- antropološki dio filozofije o religiji mora 1)kritički obraniti definiciju religije kako ju

je stekla psih. i povijest protiv raznih filozofskih nazora, te 2) metafizički psihologijski protumačiti kako se religija osniva u svijesnom subjektu.

- teološki dio odgovara na pitanje na čemu je opravdana realna istinitost religijskog objekta.

- fil. religije je organički postavljena u cjelokupnom sistemu filozofije.- antropološki dio fil. gleda na religiju odozdo, od čovjeka, polazeći od empirijske

činjenice., dok teološki gleda odozgo. Neki su protivnici metafizike, pa smatraju da fil. religije čini antropološki dio.

- filozof treba ukazati na objektivnu, tj. apriornu stranu religije.- materijalizam je protivnik religije koji poriče neovisnost duha od materije.; potrebno

je dokazati da duhovna zbilja objektivno postoji- proučavanje religije počinje od psihologijskog stajališta. Filoz. proučavanje ide

najprije za tim da spozna bitnu karakteristiku religije. Njegov je postupak zbog toga fenomenologijski.

- religija obuhvaća kompleks racionalnih i neracionalnih akata kojima je subjekt upravljen na božanstvo.

- metafizička filoz. religije se pita koje istine nužno proizlaze iz metafizički utvrđene relacije između Boga i čovjeka – s obzirom na čovjeka i njegov život? Bog je čovjeka sebi privezao.

Tekst: Filozofija života

Filozofija i Kršćanstvo

- izvor kršćanstva je u Kristu- apologetika – kritički rješava pitanje jesu li Kristova djela Božja (čudesa) ili nisu

- dogmatika i teološka moralka objašnjavaju i tumače objavljenu Kristovu nauku- sam Krist nema nikakve veze sa filozofijom, on se poziva na božanski autoritet; on

nije samo učitelj nego i njegov spasitelj od moralnog zla; osniva društvenu organizaciju Crkvu.

- u prvim danima svog povijesnog života kršćanstvo je jednako kao i danas religija Kristova, a ne filozofija; ona uspostavlja posebnu vezu čovjeka s Bogom, koji znači izvor očinske ljubavi i milostivog podavanja života

- propovjednici kršćanstva su filozofiju koristili s ciljem propovjedanja kršćanstva- na filozofiju su upućivale tek apologetske potrebe: opravdati smisao kršćanske religije- Kršćanstvo nije samo skup nauka i vjerskih istina nego i izvor života za preporod u

Kristu.- apologetika ima od prvog trenutka dvostruku zadaću: povijesnu i filozofsku. U jednu

ruku je propovijedala historijskog Krista opravdavajući njegovo objaviteljsko Božanstvo, te nastojala utvrditi razumske temelje, koji se logički pretpostavljaju za sadržaj objave.

- teorijski skepticizam i etički senzualizam su suprotni nazori kršćanskoj objavi - negativni zadatak apologetike je suzbijanje tih suprotnih nazora- pozitivni zadatak je uočiti logičku vezu između objave i onih istina, koje su

filozofijska osnovica objave.- fil. posao će biti fil. osigurati istine o Bogu kao razumske osnovice- filozofija će rješavati pitanja životne naše svrhe (smisla) i moralnog zakona- logosom se u kršćanstvu označuje Božja osoba kao znanje, što nije isto kao i logos u

grč. fil.- početak Kršćanske filozofije Zimmermann vidi u sv. Augustina, ali s naslijeđenim

elementima iz grčke filozofije; ta je filozofija bila u službi kršćanstva., bila je pomoćnica teologiji.

Kršćanska filozofija života

- treba dušu vježbati u kreposti, a to je vježba u mrtvenju, priprava za smrt: to je filozofija života; poziva se na Platona po kojemu je naš cilj usavršenje duha

- Kršćanska fil. života daje logičkim opravdanjem određeni religijsko-moralni smisao životu.

- jedno od glavnih pitanja: Da li je Bog moralni zakonodavac ili svrhodavac života?

Tekst: Kriza kulture

Uvodno razmatranje- religija mora biti osnovicom života

Pavao Vuk-Pavlović (1894-1976)- rođen z Koprivnici- sa 17 godina doživljava prvi uspjeh: njegova dramska priča Snješkino kraljevanje daje

se na Dječji dan 1911.HNK- 1912. studira u Leipzigu, te se udubljuje u estetičke, spoznajnoteorijske i metafizičke

probleme. Pri tom proučava i granična pitanja biologije i filozofije.- piše pacifistički credo u „Aristofan i rat“- oduševljava se Tagorom, indijskim pjesnikom- poslije I. sv. rata nastavlja studij filozofije kod Bazale i Arnolda.- disertacija: Spoznaja – Metodologički pokušaj s osobitim obzirom na problem očitosti

- nakon disertacije piše Mogućnost i granice estetskog odgoja u vidu individualne i socijalne podagogije.

- Spoznaja i spoznajna teorija- Spoznajna teorija i metafizika- postaje član JAZU-a nakon ta dva djela.- Ličnost i odgoj, Stvaralački lik Đure Arnolda i Spinozina nauka.- 1941. ustaške ga vlasti suspendiraju i zatim umirovljuju; nakon rata je reaktiviran, ali

ga komunističke vlasti izbacuju 1948. s fakulteta nakon čega radi kao knjižničar.- osniva laboratorij za estetiku pri Katedri za filozofiju.

Teorija spoznaje u njegovom djelu nema stožerno mjesto, kao ni jedna druga fil. disciplina. Piše djelo O smislu filozofije – Filozofije i svjetovi. Svjetovi i filozofije se zajedno dinamično mijenjaju. Njegova djela nisu zatvorena, valja ih čitati kao dinamički element u izgrađivanju i događivanju vlastita duhovnofilozofijskog svijeta, svagda iz elemenata živog i životnog okolnog svijeta.

U svojoj teoriji spoznaje ne slijedi neokantovske stereotipe, već osluškuje nove misaone porive poput kritičkog idealizma, filozofije života , fenomenologije itd. Spoznajnoj teoriji odriče moć vrhovnog arbitra. Moguća je spoznaja nekog isječka zbilje, ali sama spoznaja kao predmet možda nije pristupačna spoznavanju. Spoznaja se u svom postojanju ne da nijekati. Distancira se od skepticizma i idealizma, ali i Husserla.

Više no na području znanja, spoznaje i istine, skepsa i skepticizam definitivno gube svoju razložnost i znanstvenost na očitosno doživljajnom „području vrednota i u vidu vrijednosnih odnosa“.. Suprotstavlja se i pragmatizmu

U raspravi Pogled na kulturnopovijesna smjeranja razmatra povijesnu sudbinu nastojanja oko života prožeta vrednotama, kao autentično ljudskog načina opstanka. Držeći i imenujući sustav vrednota ispituje sadašnje stanje europske kulture. Kultura se očituje kao kulturni proces nužno u nekoj labilnosti. Vidi dva temeljna para suprotnih europskih kulturnotvornih i povijesnotvornih tendencija: 1) „vjerovanje“, vezano uz religiju, i „znanje“ vezano uz znanost, filozofiju i razum; te 2) „individualizam“, vezan uz nominalizam, i „kolektivizam“ vezan uz univerzalizam. Skeptičan je u pogledu mogućnosti razumijevanja i suradnje između individualista i kolektivista. U raspravi Značenje povijesne predaje istražuje put izbavljenja iz jednostranog smjeranja kojemu je osnova u razumu.

Narode drži za osobite subinske zajednice koje izgrađuju povijest svojim narodnim predajama. Odgovornost drži onom etičkom vrlinom o kojoj ovisi sudbina naroda kao sudbinske zajednice. Ne vjeruje u mogućnost preskakanja „konkretne domovine“ i u uzdizanje u neko „nadpredajno ili bespredajno svesvjetsko građanstvo“. Jedino etička svijest veže ljude u lik kozmičkog čovjeka

Djelo: Spoznaja i spoznajna teorija.

2. Istina i očitosni doživljaj.

Spoznajna teorija nemože stajati iznad ili ispred znanosti i filozofije. Ona ne može teoretski neoborivom uvjerljivošću dokazati valjanost i objektivnu vrijednost znanstvenih sadržaja. Jamstvo istine ne može zavisiti od neke teorije o njoj, nego od žive zazbiljnosti, bez koje i same teorije ne bi moglo biti. Zazbiljnost osigurava istinu. Po doživljaju logičke očitosti, koji je kao neka određena zazbiljnosna cjelina i sam osobno očitovanje zazbiljnosti, očituje zazbiljnost svoju prožetost istinom.

Djelo: O značenju povijesnih smjeranja

Pogled na kulturnopovijesna smjeranja

Kultura se, osim kao subjektivno stanje ili osobni posjed, može shvatiti i kao zadružna funkcija i objektivna moć. Statični elementi kulture: ideje, vrednote, svrhe, nisu jedini elementi, već postoje i dinamični.elementi koji zbog svojih suprotstavljenosti razvijaju kulturu. Kulturni proces se nužno očituje u labilnosti, tj. kolebanju između oprečnih, ali ipak najuže povezanih snaga i moći. Aktualnom smjeru njihanja stoji drugi, njemu protivan ili oprečan pozadinski više ili manje pritajen, no jednako kulturno relevantan i povijesnotvoran nasuprot. U kulturi vlada unutrašnja dijalektična napetost.

Značenje povijesne predaje (rasprava)

- upravo nagonskim porivom za održanjem svojega svijeta očituje čovjek svoju neutaživu žudnju za povjesnošću

- značenje je povijesnosti relativno, ono stoji do odnosa prema doživljajnome subjektu sudbinski vezanu za skupinu zanijetu odnosnim zbivanjem.

- razlikuje živu i mrtvu povijesnost

Vladimir Filipović (1906-1984)- rođen je u Ludbergu- filozofiju i slavistiku upisuje na Fil. fakultetu u Zagrebu, te potom odlazi u Njemačku

na studij filozofije- na njegovu inicijativu je otvoren je studij filozofije na novootvorenom Filozofskom

fakultetu u Zadru.- predaje i na Akademiji za kazališnu umjetnost, koje je jedan od suosnivača, gdje

predaje psihologiju- nakon umirovljenja se zalaže za istraživanje hrvatske fil., kao urednik časopisa Prilozi

za istraživanje hrvatske filozofske baštine, što ga je pokrenuo 1975.- piše monografiju o Albertu Bazali, ali ga smrt spriječava u tome.- bio je tajnik na Pučkom sveučilištu- bio je inicijator i urednik filozofske biblioteke u Matici hrvatskoj, pokretač inicijative

za izradu Filozofske hrestomatije.- inicirao je i da se Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu ponajprije posveti

istraživanju hrvatske filozofske baštine.- bio je formiran na literaturi njemačkog jezičnog područja; nastoji da se što više

prevede iz klas. njemačkog idealizma- inicira izdavanja Kanta, Fichtea, Hegela, te fil. hrestomatiju Klas. njem. ideal.- doktorska disertacija: Problem vrijednosti.- polazi od uvjerenja da je problem vrijednosti postao „početkom našeg stoljeća

centralnim problemom gotovo svake filozofske diskusije“.- Hermann Lotze je prvi dao problemu vrijednosti fundamentalnofilozofijski rang.- tipologija triju načelnih pristupa temeljnom problemu vrijednosti: 1) preko austrijske

škole i ekonomskih vrijednostnih teoretičara, dolazi do pristupa koji je skeptičan s obzirom n spoznavanje apsolutnih ili objektivnih vrijednosti. 2) potječe od Lotzea; vrednoste su usidrene u metafiz. sferi i time im je zajamčena objektivnost i apsolutnost. 3) ovom pristupu se i Filipović priklanja; započinje s Bretanom, preko Husserla...otkriva i određuje predmetno bivstvo vrednote same, i to tako da se

paralelno s fenomenologijom kulture nalazi u objektivnom duhu kao transcendentnoj predmetnosti poticaje, a u subjektivnim kategorijalnim, transcendentalnim mogućnostima uvjete za objektivnost i apsolutnost vrijednosnih određenja.

- tematizira problem kulture i objektivnog duha, sa stajališta relativnosti ocjenjivanja; vrednovanje kao intencionalni akt je „osnovni fenomen svijesti“.

- vrednote su realno i zazbiljno egzistentne samo na objektima, koje nazivamo dobrima.- njemu je stalo do toga da pokaže kako svijet uz svoju ontološku ima i aksiološku

determinaciju, po kojoj ga u raznim vremenima moramo shvaćati.- ukoliko objektivni duh predstavlja sustav vrijednosti nužno u korelaciji sa subjekt.

duhom, koji je dio objektivnog duha, onda subjektivni duh i nije drugo nego u individualnoj svijesti aktualiziran objektivni duh.

- općeniti Filipovićev filozofijsko-antropologijski stav, da je čovjek po svojoj prirodi predisponiran za kulturu

- kultura se mora htjeti kako bi se objektivni duh mogao događati.- Filipović preuzima Bazalin stav da čovjek nije individualitet po prirodnoj poziciji ili

racionalno postavljenom formularu, nego po vlastitom činu.- Filipovićeva aksiologijsko-pedagogijska teza: ni u kojem slučaju se ne može prepustiti

instinktu pronalaženje odgojnog cilja i ideala.- tradiciju smatra kao ono po čemu se čovjek razlikuje od životinje.

Djelo: Problem vrijednosti – Historijska i kritičko-sistematska aksiološka rasprava

- problem vrijednosti, aksiologija, je jedan od najvažnijih problema- Lotze je prvi postavio određeno filozofijsko značenje riječi „vrijednost“