Predrag Vranicki FILOZOFIJA HISTORIJE Od antike do kraja devetnaestoga stoljea

Nakladnik Golden marketing, Zagreb Za nakladnika Ana Maleti Urednik Radule Kneevi Recenzenti Hotimir Burger Rade Kalanj Copvright 2001, Golden marketing, Zagreb, Hrvatska Sva prava pridrana ISBN 953-212-036-X Predrag Vranicki FILOZOFIJA HISTORIJE Knjiga prva Od antike do kraja devetnaestoga stoljea Golden marketing Zagreb, 2001. SADRAJ PREDGOVOR .............................................. 9 UVOD..................................................... 17 OD ANTIKE DO KRAJA DEVETNAESTOGA STOLJEA Prvo poglavlje Antika UVOD ................................................. 31 1. OD MITOSA PREMA LOGOSU ............................ 37 2. KRANSKA ANTIKA. POVRATAK MITU .................. 57 Uvod................................................... 57

Poeci kranske filozofije. Patristika........................ 60 Aurelije Augustin ........................................ 65 Drugo poglavlje Srednji vijek 1. EPOHA KRANSTVA I PREVLAST MITA.................. 73 Historijski uvod ......................................... 73 Gioacchino da Fiore ...................................... 75 Toma Akvinski .......................................... 77 2. ARAPSKI MISLILAC IBN HALDUN ........................ 82 Tree poglavlje Epoha uspona evropskoga graanstva 1. PRVE ANTITEZE SKOLASTIKOJ SLICI HISTORIJE ........ 101 Uvod................................................... 101 Niccolo Machiavelli....................................... 109 5 4 Jean Bodin.............................................. 116 Jacques Benigne Bossuet.................................. 123 2. TEORIJE PRIRODNOG PRAVA I DRUTVENOG UGOVORA . . 127 Historijski uvod ......................................... 127 J. Althusius ............................................. 130 Th. Hobbes i B. de Spinoza ................................ 131 John Locke ............................................. 146 3. TALIJANSKI MISLILAC GIAMBATISTA VICO............... 156 etvrto poglavlje Vrhunac revolucionarne misli evropskoga graanstva i definitivno konstituiranje filozofije historije 1. FILOZOFIJA HISTORIJE FRANCUSKOG PROSVJETITELJSTVA................................... 173

Uvod................................................... 173 Charles Montesquieu ..................................... 179 F. M. A. Voltaire ......................................... 184 J. - J. Rousseau .......................................... 190 A. R. J. Turgot........................................... 201 C. A. Helvetius .......................................... 213 M. J. A. N. C. de Condorcet ................................ 224 2. FILOZOFIJA HISTORIJE U NJEMAKOJ U 18.1 POETKOM 19. STOLJEA............................... 245 Historijski uvod (G. W. Leibniz, J. Iselin, J. D. Wegelin, H. M. G. Koster, F. M. Vierthaler, F. Maier, N. Ferrand, K. H. L. Politz, F. A. Carus, D. Jenisch, A. L. v. Schlozer, G. E. Lessing, J. C. Adelung, F. Ancillon) ......... 245 Johann Gottfried Herder .................................. 252 Immanuel Kant.......................................... 265 Johann Gottlieb Fichte.................................... 268 Friedrich Schlegel........................................ 286 Friedrich Wilhelm Joseph Schelling ......................... 289 Georg Wilhelm Friedrich Hegel............................. 293 Peto poglavlje Nove historijske klasne antiteze 1. PREMA NOVIM SOCIJALNIM I TEORIJSKIM OBALAMA..... 321 Uvod................................................... 321 Claude-Henri de Saint-Simon .............................. 328 Saint-simonisti .......................................... 347 6

Charles Fourier .........................................

357 376

Karl Marx i Fridrich Engels ..............................

esto poglavlje Razdoblje dominacije graanske klase 1. FILOZOFSKOHISTORIJSKA MISAO U VELIKOJ BRITANIJI ..................................... Uvod (J. Toland, A. A. Shaftesburv, F. Hutcheson, J. Priestlev, B. de Mandeville, D. Hume, E. Gibbon, A. Smith).............. 425 Adam Ferguson.......................................... 434 Thomas Carlvle.......................................... 456 Henry Thomas Buckle .................................... 462 Herbert Spencer ......................................... 474 Informacije: Predstavnici organicistike i rasistike teorije drutva i njegova razvoja od P. v. Lilienfelda, P Schafflea, A. Fouillea do A. Gobineaua i dr. ....................................... 493 425

2. GLAVNI PREDSTAVNICI U FRANCUSKOJ (V Cousin, A. Comte, J. Michelet, Ch. Renouvier).............. Uvod................................................... 497 Victor Cousin............................................ 505 Auguste Comte .......................................... 514 Jules Michelet........................................... 529 Charles Renouvier ....................................... 538 Informacije: T. Jouffrov, E. Quinet, F. 0. Barot, R C. Roux-Lavergne, J. M. Hoene-Wronski, F. de Rougemont, A. J. A. Gratrv, A. A. Cournot, H. Ferron, F. Laurent, G. Tarde, R Mougeolle 497

M. F. Pagano, G. B. Romagnosi, A. S. Rosmini, V Gioberti, A. Vera, B. Spaventa, F. de Sanctis, G. Ferrari, P Villari, G. Trezza, B. Fontana, N. Marselli ................................... 551 3. FILOZOFIJA HISTORIJE U NJEMAKOJ OD HEGELAI MARXA DO KRAJA 19. STOLJEA......................... 561 Leopold Ranke i Johann Gustav Drovsen..................... 571 Hermann Lotze i Conrad Hermann ......................... 586 Jacob Burckhardt i Friedrich Nietzsche...................... 616 Friedrich Nietzsche ...................................... 637 WilhelmWindelband ...................................... 655 Heinrich Rickert......................................... 664 Informacije: J. Stutzmann, C. Kapp, K. C. F. Krause, J. F. Fries, E. F. Apelt, K. Gutzkow, A. v. Cieszkovvski, E. v. Lasaubc, C. K. J. Bunsen, J. Bahnsen, E. Haeckel, H. Dbrgens, R. Mayr, R. Rochol, L. Michelet .................................... 677 KAZALO IMENA ........................................... 689 7 PREDGOVOR Ovo je djelo nastalo kao rezultat obveze koju sam prije dvadesetak godina preuzeo za biblioteku "Filozofske discipline" u izdavakom poduzeu "Naprijed" u Zagrebu. Nekoliko godina poslije, polovinom osamdesetih, kada sam zapoeo rad na ovom djelu, imao sam namjeru udovoljiti propisima koje smo bili prihvatili za navedenu ediciju, tj. napisati jednu ili dvije omanje knjige kako je bilo predvieno za svaku filozofsku disciplinu, s historijskim i problematskim dijelom. Meutim, stvari su otile sasvim drugim tokom, kao i u sluaju pisanja Historije marksizma. Piui prva dva poglavlja jo sam mislio da e se djelo kretati u navedenim okvirima. Ali to sam vie ulazio u bogatija razdoblja ove misli, poeo sam uviati da u samo historiji filozofskohistorijske misli morati posvetiti i vie od dva omanja sveska. Tome je pridonijela spoznaja da u filozofskoj literaturi ne postoji iscrpnije i potpunije djelo o toj problematici, kao i

moje nastojanje da prikazem filozofsku problematiku historije "koja je najprisnije povezana s ovjekovim ivotom, njegovim borbama i nadama u neodvojivosti s njezinim stvarnim tlom samom historijom. Jer, kako je to lijepo napisao Mare Bloh u svojoj knjizi Feudalno drutvo, cjelina temeljnih ustanova, to ine okosnicu nekog drutva, moe se u svojim krajnjim svojstvima objasniti samo uz pomo poznavanja cjelokupne drutvene sredine same. Jer ona radna fikcija koja nas primorava da ivo tijelo i krv isijeemo na utvare, kao to su: homo oeconomicus, philosophicus, juridicus, nesumnjivo je nuna; ali je podnoljiva samo onda ako ne pristanemo da nas prevari'." (Feudalno drutvo, Zagreb 1958, str. 79)* S obzirom na prvi moment vidio sam daje opseniji i u prilinoj mjeri iscrpan pregled razvoja filozofskohistorijske misli dao samo Robert Flint (1838-1910). Njegovo djelo, u dvije knjige, ostalo je meutim torIz mog predgovora izdanju prvog dijela ovog djela koje je obuhvatilo razvoj filozofskohistorijske misli od antike do Hegela, Zagreb 1988., str. V-VI. Drugi dio, koji obuhvaa francusko prosvjetiteljstvo do Karla Marxa i Friedricha Engel-sa, bio je objavljen 1994. Ovdje su to poglavlja I-V, te s novim VI. poglavljem ine prvu knjigu ovog izdanja. 9 4 zo jer je obuhvatio uglavnom razvoj te misli u Francuskoj i Njemakoj. Osim toga djelo je objavljeno 1867. godine pa tako ne obuhvaa upravo najvanija i najbogatija razdoblja razvoja filozofskohistorijske misli. U ovom e mom djelu italac vidjeti da postoji jo nekoliko manjih pregleda koji zavravaju s 19. stoljeem; to je sluaj i s dva manja djela u 20. stoljeu. Sva su ta djela pisana na tradicionalni nain, kojim autori nisu pokuavali objasniti i historijske situacije koje daju peat nastanku i razvoju pojedinih ideja i filozofija. Zato svakom poglavlju u mom djelu prethodi historijski uvod u kojemu su dani najopenitiji obrisi odreene epohe, to je jedino mogue u ovakvu opirnom i sintetikom djelu, koji govore o njezinim karakteristikama, unutranjim proturjejima, tenzijama i tendencijama. Sve ideje i svijest njezinih protagonista uvijek su bili izraz takva odreenoga drutvenog bivstva, ali ne u svim pojedinostima. Mnoge druge komponente, od meunarodnih utjecaja (ekonomskih, politikih, idejnih itd.) do individualnih karakteristika i sudbina pojedinoga mislioca, jednako tako djeluju na posebnost i osobenost njihova miljenja. Svestrana os-vjetljenost moe se postii samo analizom i prikazom razvoja pojedinih ideja u okviru pojedinih nacija, ili samo nekih razdoblja, a jo iscrpnije u monografijama o pojedinim misliocima. Svi ovi "historijski uvodi" morali bi dakle pokazati i objasniti samo opu duhovnu klimu, drutveno i duhovno ozraje u kojemu jedan filozof misli, i koji djeluju na oblikovanje njegova generalnoga filozofskog stava. Filozof na svoj nain doivljava i misli svoje vrijeme, kao i svaki umjetnik-stvaralac. A to vrijeme nije nikad jednodimenzionalno, pa zato i postoje uvijek sukobi

idejnih izraza i filozofskih koncepcija. A osobna jednadba pojedinih filozofa uvijek je i ona dodatna veliina koja daje subjektivni, individualni peat njegovu djelu, te se zato razlikuju i filozofi iste filozofske usmjerenosti. Dosad se u drutvenim znanostima, a posebno u filozofiji, ponajvie dralo daje glavni zadatak filozofa upozoriti na sve nedostatke, jednostranosti i zastarjelosti pogleda prethodne generacije ili grupe filozofa. Moje je stajalite suprotno: svaka generacija filozofa, a osobito znaajnijih, uvijek je unapreivala filozofsko miljenje i dublje sagledavala bit svoga vremena. U tome je njihova veliina i njihov doprinos filozofskom i socijalnom razvoju. Nije zato bit filozofske procjene koji su nedostatci i ogranienja, to se naravno mora takoer uiniti, nego je prvenstveni zadatak filozofske ocjene veliina neke filozofske misli i njezina doprinosa razvoju ljudskog duha. A esto se dogodi da se jedna manje znaajna generacija ili pojedinci gotovo nihilistiki odnose prema velikim svojim prethodnicima samo zato to im nova filozofska, znanstvena i historijska iskustva omoguuju da neke probleme sagledaju tonije i 10 ispravnije. Ali kolikogod bile opravdane te kritike velikana filozofske misli - oni su ipak oznaavali cijele epohe u razvoju ljudskog miljenja i filozofije. Daljnje pitanje koje se za historiara filozofije historijske misli postavlja jest odakle poeti. Neki dre da treba poeti s raznim filozofskim i mitolokim shvaanjima drevnog Istoka, neki s Augustinom, itd. Razliita shvaanja i vjerovanja na Istoku - od kineskih filozofa i moralista Lao-Tsea, Konfucija, Menciusa, pa preko budizma, Mahabharate i Pu-ranasa do Zoroastre i njegovih sljedbenika, do Gilgamea i idovske Biblije - moemo i moramo svrstati u prve filozofske i historijske proplamsaje ovjekove misli u nastojanju da objasni ovaj svijet i kozmos, svoje mjesto u njemu, kao i da pronae i dade uputu i savjete za ovjekov bolji, sretniji i uspjeniji ivot. Iako se katkad mogu nai i razmiljanja o ovjekovu razvoju (Ma-habharata i Puranas), neke racionalnije i razvijenije filozofskohistorijske misli u tim djelima nema. Sva ta etika i historijska razmiljanja ili imaju za cilj da pridonesu pronalaenju pravila ponaanja koja e usreiti ovjeka ili da ovjeka shvate kao dio jednoga kozmikog reda/uglavnom su mitoloki shvaeni. Za nastanak i razvoj filozofske misli sva su ova razmiljanja, poeme i pravila ponaanja vani poeci ovjekova samorazumijevanja i samosvijesti. Sve ove napore i rezultate ovjekova osvjeivanja moemo i moramo uvrstiti u prikaz i historiju razvoja ljudske misli, s mnogim filozofskim, mitolokim i neznanstvenim shvaanjima. Ali s obzirom na problematiku ovjekove historije, ona se ne mogu oznaiti kao filozofija historije. Takva shvaanja, kako sam ve naveo, moemo nai i u kineskoj, indijskoj, perzijskoj, babilonskoj i idovskoj mitologiji, a kod Grka, od kojih i zapoinju prva racionalna nemitoloka razmiljanja o ovjeku i historiji, imamo ve kod Hesioda (8. st.) dosta realistinu koncepciju o

razvoju ljudskog roda kroz pet etapa: zlatno doba, srebrno, bronano, herojsko i laljivo. I ta su razmiljanja dana u okvirima mitologije pa zato nisam drao potrebnim sve to uvrstiti u djelo o filozofiji historije. Filozofija historije moe postojati, pa makar i u rudimentarnom i nerazvijenom obliku, samo tamo gdje postoji i filozofija osloboena mita. A to je razdoblje koje poinje u Grkoj od sedmog stoljea kada je ovjeanstvo doivjelo najdublji misaoni procvat i stupilo u novu epohu na kojoj poiva i dananja antimitoloka filozofska i znanstvena civilizacija. Prema tome nisam pisao ni teologiju i mitologiju historije, ali ni historijat filozofije kulture, socijalne filozofije niti filozofske antropologije. Meutim, tamo gdje su se te teme kod nekih autora ukrtale i bile gotovo neodvojive, nisam ih htio nasilno odvajati, pogotovo ako su znaajnije upotpunjavale njihovu filozofskohistorijsku misao. Od teoloko 11 usmjerenih filozofskohistorijskih djela odabrao sam izvjestan broj da bih pokazao nain kako ona tretiraju tu problematiku, kao i bitnu razliku izmeu filozofije i teologije historije. Meutim, neki u osnovi teoloki mislioci imali su i znaajnije rezultate na ovom podruju, to sam i pokazao. Treba napomenuti da su se u novije doba, od 19. stoljea do danas, a posebno u 20. stoljeu, razvile i druge filozofske discipline koje su usko povezane s problemima filozofije historije: filozofija kulture, filozofska antropologija, socijalna filozofija iji se sadraji esto djelomino ukrtaju s filozofijom historije te je i razgranienje nekad teko, nekad upitno, a nekad i nepotrebno. elim na kraju rei jo nekoliko rijei o metodskom postupku u pisanju ovoga djela. Ponajprije me je vodila moja vlastita misao da ono to su veliki filozofski (i znanstveni) duhovi ovjeanstva mislili i rekli, nikad ne moe biti u potpunosti krivo, neispravno i potpuna zabluda. Svaki je ovjek, naravno, kao i njegova cijela generacija, ogranien i svojim vremenom i cjelokupnim dotadanjim razvojem filozofske i znanstvene misli, kao i ostalim spoznajama i rezultatima njegove historijske prakse. Povijesnost je njihove misli danas uglavnom opeprihvaena injenica, to ne vodi do apsolutnog relativizma, kao to su mnogi razumjeli i interpretirali stajalite historizma. Zbog tih historijskih okolnosti, a one su uvijek razliite, kao i individualne ovjekove ogranienosti, svaki je mislilac uvijek imao vie ili manje jednostrane poglede i shvaanja, to je "vjena" karakteristika ljudskog uma i stvaralatva. Ljudi nisu bogovi, ali nisu niti iluzija kao to su oni. U vjekovnom nastojanju da objasne porijeklo kozmosa, ovjeka i bit i smisao njegova historijskog djela, uvijek se vidjelo ili prenaglaavalo jedne, a zanemarivalo ili se uope nije vidjelo druge "faktore". Jedni su bili jednostraniji, a drugi manje jednostrani, to je, naravno, ovisilo dijelom i o umnoj snazi, veem ili manjemu talentu ili genijalnosti jedne linosti. Alije ta manja jednostranost i vea obuhvatnost misli esto ovisila i o

redoslijedu. Oni koji su bili uenici ili nadolazili poslije, zasnivali su svoje poglede na ve odreenim iskustvima prethodnika. Aristotel je manje jednostran od Platona, kao Toma Akvinski od Au-gustina, Hobbes od Bacona, Hegel od Kanta i Fichtea, a Marx od svojih prethodnika. To uglavnom vrijedi ne samo za irinu misli nego u najveem broju sluajeva i za dubinu misli, koja uza svoju relativnost uvijek ima u sebi i neto apsolutno. Da nije tako, ne bi bilo uope razvoja misli, ni u filozofiji ni u znanosti. Zato me kod svake znaajnije filozofske linosti interesiraju, kako sam ve napomenuo, uvijek njezine velike strane, njezino stvaralatvo, a ne nedostaci i ogranienosti, kojih ima vie ili manje svatko. To je potrebno i danas naglasiti, jer se jo 12 uvijek u ovomu politiziranom svijetu trai kod pojedinog mislioca veoma esto ono to nije u skladu s kanonima sveano proglaenim od bilo kojih "lijevih" ili "desnih" instancija. Dosad su uglavnom historiari filozofije kao kriterij procjene i vrednovanja uzimali svoje filozofsko stajalite (idealistiko, spiritualistiko, materijalistiko, pozitivistiko itd.). Zato su oni koji su bili blii njihovim stavovima dobivali mnogo vie prostora, panje i pohvale. Dovoljno je ukazati npr. na oivljavanje u drugoj polovini 19. stoljea kod jednih Kantove misli, kod drugih Hegelove ili Fichteove filozofske pozicije itd., to na ovom mjestu ne mogu iscrpnije objanjavati. U ovom sam djelu pokuao na mnoge sline fenomene ukazati barem u odreenoj mjeri. Moja ocjena i vrednovanje jedne filozofske linosti, u ovom se sluaju radi, naravno, o filozofskohistorijskoj misli, nisu zasnovani na navedenom kriteriju, jer je on za mene jednostran i neobjektivan, bez obzira na to to se izvjesna subjektivnost nikad ne moe u potpunosti iskljuiti iz bilo kojega vrednovanja. Pokuao sam ocijeniti i vrednovati po tome koliko je pojedina koncepcija bila "misao svoga vremena" i koliko gaje nadilazila; koliko je bila progresivna ne samo socijalno i ideoloki, nego i teorijski, postavljanjem i rjeavanjem novih filozofskih problema (kao i starih, naravno), koliko je anticipirala socijalne borbe i procese i budunost, to upravo u filozofskohistorijskim koncepcijama dolazi najvie do izraaja. Zato se pozitivno i s uvaavanjem odnosim prema svakoj filozofiji, bila ona idealistika ili materijalistika, koja ispunjava ove zahtjeve i principe. Stoga, iako nisam idealist, pozitivno vrednujem Augustina i Tomu Akvinskog, a posebno njemaku klasiku od Kanta do Hegela, kojima posveujem prostora isto toliko koliko i najboljim misaonim dostignuima drugaije orijentacije. A prirodoznanstvenomu materijalizmu, koji ima svoje mjesto u razvoju filozofske misli, uglavnom posveujem malo panje jer su s obzirom na filozofiju historije, uz neke iznimke uglavnom u 18. stoljeu, bili insuficijentni. Slino je i s marksistima, osobito staljinistike provenijencije, koji su pisali velika djela ali bez velikih misli. Prema tome, da rezimiram, koji su glavni kriteriji u pisanju ovog djela:

- prvo, pitanje je koliko je pojedini filozof na podruju filozofije historije (to vrijedi, naravno, i za njegovu cjelokupnu filozofiju) bio stvaralac, otkrivajui nove probleme i dajui nove uvide i spoznaje s obzirom na ovjekovo historijsko djelo; - drugo, koliko je pridonio filozofskom realistikom, imanentisti-kom tumaenju historije. Oslobaanje od mitova i mitologizama je progresivan razvoj ljudske misli, pa su se zato mnogi idealisti i teoloki 13 mislioci morali usmjeriti na "ovostranost", na ovostrana, realna istraivanja i objanjavanja historijskih fenomena, ako su eljeli i mogli neto novo relevantno rei i za ovjeka i historiju; - tree, koliko je pojedini mislilac uspio prevladati jednostranosti dotadanjeg i idealizma i materijalizma; jednako tako dinamiko dijalektiko miljenje pretpostavljam statikomu metafizikom, kako je to jo Hegel ustvrdio i pisao; - etvrto, koliko je pojedina filozofska misao bila misao svoga vremena i kakvo je djelovanje imala ne samo u tom vremenu nego i nakon njega. Jer u svakoj velikoj filozofskoj misli imamo najdublja sagledavanja karaktera, problema i situacija pojedinoga historijskog razdoblja, ali ona uvijek i prekorauje svoje vrijeme i primjer je ovjekova osvjeivanja na tom beskonanom putu njegove spoznaje i samorefleksije. Veliki su mislioci uvijek i nagovjetavali daljnje uspone ovjeka, daljnje oslobaanje od raznih idejnih i socijalnih ogranienja koji su bili razni oblici ovjekove alijeniranosti. Svi su prikazi filozofskohistorijskih koncepcija najvanijih filozofa raeni na temelju originalnih djela ili katkad na prijevodima tih djela. Koncepcije onih filozofa koji nisu imali tako znaajnu ulogu mislio sam ukratko prikazati iz sekundarne literature, to sam dijelom uinio za razdoblje 19. stoljea. Meutim, od kraja 19. stoljea pa do kraja 20. stoljea uglavnom se nisam mogao sluiti sekundarnom literaturom iz koje bih mogao saeti prikaze tih djela, jer je nisam mogao nai ako i postoji u nekim asopisima ili manjim raspravama. Zato sam cijelu tu literaturu, kolikogod mije bila dostupna, obradio po originalima, stoje uvelike i usporilo rad na djelu, a prikazi su zato morali biti i opirniji. Bez obzira na sve tekoe oko toga i mnogo vei trud, djelo je na taj nain dobilo na sadraju i veoj informativnosti. I jo dvije terminoloke napomene. S obzirom na termin "historija" (historijski) i "povijest" (povijesni) specifinost je uglavnom hrvatskoga jezika da u njemu postoje dva termina za isti pojam. U ostalih naroda naega jezinog kruga uglavnom postoji jedan termin, i to ponajvie stari termin historija koji potjee iz grkoga jezika (lutopia) koji se preko rimskog i srednjovjekovnoga latiniteta prenio i sauvao sve do danas (l'histoire, historija, storia, historv itd.). U biti, kako sam ve pisao u predgovoru objavljenih uvodnih dijelova ovoga rada, oba su termina semantiki jednaka te oznauju i realno historijsko zbivanje i opis ili prikaz toga realnog zbivanja. Sasvim je razumljivo da pojedinci mogu, budui da u naem jeziku postoje dva

termina, jedan termin upotrebljavati za oznaku realnoga historijskog zbivanja (res geste) ili nekoga posebnog ili bitnog momenta tog zbivanja, a drugi termin za pisanu historiju (historia rerum gestarum). Ali, to ne proizlazi iz razliite se14 mantike tih pojmova, nego od subjektivne odluke koja se, prema tome, moe ali i ne mora prihvatiti. Ja ne pravim razliku, jer je zapravo i nema, pa termin povijest upotrebljavam uglavnom onda kada se radi o nekomu naem teoretiaru ili prevodiocu koji taj termin upotrebljava ili kad mi stilski vie odgovara. I druga napomena, o emu sam ve pisao u predgovoru moje Historije marksizma, za pojam koji u njemakom jeziku glasi das Sein ili u francuskom l'etre, a kod nas se, na junoslavenskom podruju prevodi s bitak, bie ili bivstvovanje, upotrebljavam termin bivstvo. Taj je termin praktiniji jer je krai od termina bivstvovanje, a od termina bitak ima mnogo uspjenije i prihvatljivije derivate: bivstven, bivstvovati, bivstvujui. Ovi su mi derivati mnogo prihvatljiviji i naem jeziku primjereniji od derivata bitkovati, bitkujui ili bitkovan. "Definitivno" usvajanje jednoga od tih termina treba, naravno, prepustiti vremenu. Na kraju elim zahvaliti njemakoj zakladi Alexander von Humboldt Stiftung to mije u vie navrata omoguila, mnogo vie nego moja vlastita domovina, da, boravei u Njemakoj, to vie iskoristim bogato blago njihovih biblioteka. Bez te bi pomoi i moja djela Historija marksizma, Marksizam i socijalizam, kao i ovo djelo o filozofiji historije, bila uskraena mnogih spoznaja. Zagreb 2000. Predrag Vranicki 15 mislioci morali usmjeriti na "ovostranost", na ovostrana, realna istraivanja i objanjavanja historijskih fenomena, ako su eljeli i mogli neto novo relevantno rei i za ovjeka i historiju; - tree, koliko je pojedini mislilac uspio prevladati jednostranosti dotadanjeg i idealizma i materijalizma; jednako tako dinamiko dijalektiko miljenje pretpostavljam statikomu metafizikom, kako je to jo Hegel ustvrdio i pisao; - etvrto, koliko je pojedina filozofska misao bila misao svoga vremena i kakvo je djelovanje imala ne samo u tom vremenu nego i nakon njega. Jer u svakoj velikoj filozofskoj misli imamo najdublja sagledavanja karaktera, problema i situacija pojedinoga historijskog razdoblja, ali ona uvijek i prekorauje svoje vrijeme i primjer je ovjekova osvjeivanja na tom beskonanom putu njegove spoznaje i samorefleksije. Veliki su mislioci uvijek i nagovjetavali daljnje uspone ovjeka, daljnje oslobaanje od raznih idejnih i socijalnih ogranienja koji su bili razni oblici ovjekove alijeniranosti.

Svi su prikazi filozofskohistorijskih koncepcija najvanijih filozofa raeni na temelju originalnih djela ili katkad na prijevodima tih djela. Koncepcije onih filozofa koji nisu imali tako znaajnu ulogu mislio sam ukratko prikazati iz sekundarne literature, to sam dijelom uinio za razdoblje 19. stoljea. Meutim, od kraja 19. stoljea pa do kraja 20. stoljea uglavnom se nisam mogao sluiti sekundarnom literaturom iz koje bih mogao saeti prikaze tih djela, jer je nisam mogao nai ako i postoji u nekim asopisima ili manjim raspravama. Zato sam cijelu tu literaturu, kolikogod mije bila dostupna, obradio po originalima, stoje uvelike i usporilo rad na djelu, a prikazi su zato morali biti i opirniji. Bez obzira na sve tekoe oko toga i mnogo vei trud, djelo je na taj nain dobilo na sadraju i veoj informativnosti. I jo dvije terminoloke napomene. S obzirom na termin "historija" (historijski) i "povijest" (povijesni) specifinost je uglavnom hrvatskoga jezika da u njemu postoje dva termina za isti pojam. U ostalih naroda naega jezinog kruga uglavnom postoji jedan termin, i to ponajvie stari termin historija koji potjee iz grkoga jezika daiopia) koji se preko rimskog i srednjovjekovnoga latiniteta prenio i sauvao sve do danas (l'histoire, historija, storia, historv itd.). U biti, kako sam ve pisao u predgovoru objavljenih uvodnih dijelova ovoga rada, oba su termina semantiki jednaka te oznauju i realno historijsko zbivanje i opis ili prikaz toga realnog zbivanja. Sasvim je razumljivo da pojedinci mogu, budui da u naem jeziku postoje dva termina, jedan termin upotrebljavati za oznaku realnoga historijskog zbivanja (res geste) ili nekoga posebnog ili bitnog momenta tog zbivanja, a drugi termin za pisanu historiju (historia rerum gestarum). Ali, to ne proizlazi iz razliite se14 mantike tih pojmova, nego od subjektivne odluke koja se, prema tome, moe ali i ne mora prihvatiti. Ja ne pravim razliku, jer je zapravo i nema, pa termin povijest upotrebljavam uglavnom onda kada se radi o nekomu naem teoretiaru ili prevodiocu koji taj termin upotrebljava ili kad mi stilski vie odgovara. I druga napomena, o emu sam ve pisao u predgovoru moje Historije marksizma, za pojam koji u njemakom jeziku glasi das Sein ili u francuskom l'etre, a kod nas se, na junoslavenskom podruju prevodi s bitak, bie ili bivstvovanje, upotrebljavam termin bivstvo. Taj je termin praktiniji jer je krai od termina bivstvovanje, a od termina bitak ima mnogo uspjenije i prihvatljivije derivate: bivstven, bivstvovati, bivstvujui. Ovi su mi derivati mnogo prihvatljiviji i naem jeziku primjereniji od derivata bitkovati, bitkujui ili bitkovan. "Definitivno" usvajanje jednoga od tih termina treba, naravno, prepustiti vremenu. Na kraju elim zahvaliti njemakoj zakladi Alexander von Humboldt Stiftung to mije u vie navrata omoguila, mnogo vie nego moja vlastita domovina, da, boravei u Njemakoj, to vie iskoristim bogato blago njihovih biblioteka. Bez te bi pomoi i moja djela Historija marksizma, Marksizam i socijalizam, kao i ovo djelo o filozofiji historije, bila uskraena mnogih spoznaja. Zagreb 2000.

Predrag Vranicki 15 UVOD Tema filozofije historije je, naroito u posljednja dva stoljea, kada se ona zapravo i defmitivnije formira, bila predmetom velikih i otrih rasprava: od problema datiranja poetka filozofije historije, koji se po-najee vezivao uz ime Aurelija Augustina, pa do problematike filozofije historije koja je bila povezana sa shvaanjem filozofije, njezina predmeta, njezinih disciplina i si. Poznato je da je filozofija od svojih poetaka pa sve do novoga vijeka obuhvaala raznovrsne predmete istraivanja, koji su sa snanijim materijalnim i duhovnim razvojem novoga graanskog drutva postupno postajali sadraj posebnih znanosti (kozmologija, fizika, kemija, sociologija, psihologija itd.). Nije pri tome bio samo razlog potreba da se u interesu tih znanosti, a time i drutvenog razvoja, prijee s filozofskoga, apstraktnog, spekulativnog naina razmiljanja i istraivanja predmeta na empirijski i eksperimentalni, koji su jedino mogli osigurati daljnji razvoj svih posebnih znanosti, nego je ta potreba bila uvjetovana prvenstveno razlikom predmeta istraivanja, stoje neminovno uvjetovalo i razliku u metodi. Od tada postoje i bezbrojne diskusije i rasprave o njihovu odnosu, mogunosti ili nemogunosti da posebne znanosti iscrpu cjelokupnu problematiku svijeta i ovjeka, te se sjedne strane najavljivao i dokazivao kraj svake filozofije, ili se opet od strane mnogih filozofa podcjenjivao razvoj posebnih znanosti (i prirodnih i drutvenih) kao neto ogranieno, u sebi neutemeljeno pa prema tome i spoznajno manje vrijedno i insuficijentno. Navedeni scijentizmi i filozofizmi smetnuli su s uma da se u oba sluaja radi o veoma znaajnom i nezaobilaznom razvoju ljudskog duha, ovjekove raznovrsne spoznaje svijeta i ovjeka kao preduvjeta ljudskoga progresa i oslobaanja koje se ne moe svoditi niti samo na empirijsku niti na samo apstraktno-filozofsku, jer je sam predmet spoznaje - priroda i historija - polivalentan. On ima svoje posebne strane i karakteristike koje se jedino empirijski i eksperimentalno mogu iscrpljivati, ili opet takve koje nisu dostupne eksperimentu nego samo filozofskoj analizi i apstrakciji. Budui da se radi o jedinstvenomu razvoju ljudskoga duha, jer su i filozofija i posebne znanosti rezultat cjelokupne ljudske materijalne, drutvene i duhovne prakse, neminovno je 17 daje svaka od tih spoznaja potrebna drugoj. Pa kao to se razvoj filozofije mora oslanjati i na rezultate posebnih znanosti, i te kako je poeljno da i posebne znanosti ne zaziru od irih spoznajnih rezultata i uvida u cjelinu, kao i one domaaje filozofije koji otkrivaju dublji smisao ljudske egzistencije. Zbog toga, ako realno i nepristrano razmatramo cjelinu tog razvoja, moemo kazati da je zato logino, jer se radi o razliitim karakterima i razinama ljudske spoznaje - da rezultati filozofske i posebno - znanstvene spoznaje ne mogu dugoronije divergirati i proturjeiti, nego da se moraju

u biti poklapati. To bi bio jedan od zakona razvoja ljudskog duha i svako dugoronije odstupanje od toga zakona bilo bi zauujue i neobjanjivo. Danas su filozofiji historije posebno bliske tri posebne znanosti: historija, sociologija i znanost o historiji. Dok je historija oduvijek paralelno egzistirala uz filozofiju (Herodot, Tukidid) kao prikaz i objanjenje pojedinih zbivanja odreenih naroda i drava, kao i njihovih meusobnih odnosa, socioloka je misao stoljeima bila integralni dio filozofije te se od nje odvaja kao posebna znanost tek u najnovijem vremenu, poetkom 19. st. Zato je bilo i razumljivo da su se teme i podruja istraivanja sociologije i filozofije u tom razdoblju u mnogo emu i ukrtali i poklapali. Prvi sociolozi jo uvijek su bili i filozofi (Saint-Simon, Comte, Mara, Engels, Spencer i dr.) pa im nisu bila nimalo strana ni generalna razmiljanja o historiji i takva uopavanja koja nadilaze kasniju usmjerenost sociologije na izuavanja posebnih mikrosocijalnih pa i globalnih drutvenih oblika, fenomena i struktura, njihovo funkcioniranje kao i razvoj. Zato je u velikoj mjeri opravdana konstatacija G. Gurvitcha da "ne moemo porei da se u djelima onih filozofa drutva, koji su insistirali na objektivnom empirijskom promatranju drutvene stvarnosti, zaela neka vrsta 'predsociologije', kao to moramo priznati da u djelima utemeljitelja sociologije (usprkos svim njihovim nastojanjima da ta posve autonomna grana nauke zauzme mjesto svoje zlosretne prethodnice) jo uvijek nailazimo na tragove filozofije povijesti. Zato u ovom posve kratkom historijskom rezimeu ne moemo utke prijei preko pretea sociologije, kao to su to bili u starom vijeku Aristotel, a u novije vrijeme Hobbes, Spinoza, Leibniz, Montesquieu, niti smijemo zanemariti injenicu da kod Saint-Simona, Proudhona, Comtea, Marxa, Spencera, pa ak i kod Durkheima i Meada ima natruha filozofije povijesti, koje se, uostalom, mogu odvojiti od njihova u pravom smislu sociolokog djela" (G. Gurvitch, Sociologija I, Zagreb 1966, str. 3839). U ovom razgraniavanju tematskih podruja, a zatim i metoda istraivanja, koje je za jasnou znanstvenog postupka u svakoj znanosti neophodno, ilo se naravno i u krajnosti. Zazirui od teorijskoga i filo18 zofskog, pozitivizam empirijske sociologije, osobito amerike, doivio je kolaps od brda empirijskih injenica od kojih se nisu mogli sagledati nikakvi generalniji procesi ili zakonitosti. Ne radi se dakle samo o potrebi razgranienja, jer ono je prilino lako izvodljivo, posebno to se tie filozofije historije i ostalih posebnih drutvenih znanosti. Jer filozofija historije zaokupljena je samo najopenitijim problemima i zakonima razvoja historije, koje empirijskim metodama ne mogu elaborirati ni historija ni sociologija. Zato je jednako tako vano njihovo nadopunjavanje i uzajamno oploivanje. Veoma je insuficijentan postupak znanstvenika na podruju posebnih drutvenih znanosti koji zazire od poznavanja nekih opih kategorija i filozofskih uvida u razvoj historije, kao to se ne moe niti filozofski misliti o historiji bez upotrebe rezultata historije, sociologije i drugih posebnih drutvenih znanosti. Sve su se iskljuivosti do danas pokazale jednostranima i u rezultatima insufici-jentnima. Zato je svakomu filozofu koji se bavi

problematikom historije, ovjeka, kulture, tehnike i si. neophodno poznavanje mnogih najvanijih rezultata historije, sociologije, antropologije, etnologije itd., kao to je predstavnicima tih posebnih znanosti i te kako vano poznavanje filozofskih rezultata u istraivanju globalnih fenomena historije (problem osnova historijskog razvoja, zakonitosti u historiji, odnos materijalnih i duhovnih inilaca, problem nunosti i sluajnosti u historiji, uloga pojedinca i drutvenih grupa, kategorije razvoja i progresa, smisla historije itd.). Jednom rijei, danas bi bilo nerazumno vraati se na nekadanje kontroverze, iskljuivosti i meusobna podcjenjivanja, jer to vie ne bi bilo racionalno ponaanje. Djeje bolesti razvoja pojedinih drutvenih znanosti nadam se da smo preboljeli, pa je meusobno uvaavanje i upotreba misaonih i kreativnih rezultata jedna od bitnih pretpostavki daljnjeg razvoja ljudske duhovne i materijalne kulture. Izmeu filozofije i navedenih posebnih drutvenih znanosti postoje granina podruja koja nije uvijek mogue apsolutno razgraniiti, a nije ni potrebno. Mnogo su vaniji kreativni postupci i uspjenost istraivanja, bez obzira na to koliko tko zadire i prelazi okvire za koje se pretpostavlja da su zadani pojedinim znanostima. To posebno vrijedi za socijalnu filozofiju, filozofsku antropologiju, filozofiju kulture, filozofiju politike itd., gdje su potpuna i bespogovorna razgranienja s drutvenim znanostima koje imaju iste predmete istraivanja, gotovo nemogua. U tom je pogledu filozofija historije u lakem poloaju jer se njezin predmet istraivanja, historija u njezinu najopenitijem smislu, dakle historija kao takva, lako moe razgraniiti s historijom kao znanosti o pojedinanim zbivanjima i procesima, slijedu i uvjetovanosti pojedinih fenomena ljudske historijske prakse - politikih, ekonomskih, pravnih, kulturnih itd. - pri emu i vee sinteze, neophodne u historijskoj zna19 , imaju prvenstven zadatak da dadu uvid i razumijevanje irih drutvenih zbivanja, i prostorno i vremenski. Isto je i sa sociologijom, kojoj su u interesu objanjenja i razumijevanja prvenstveno strukture i funkcioniranja pojedinih "drutvenih oblika", "drutvenih odnosa", "drutvenih injenica", "totalnih drutvenih fenomena" itd., ve prema tome kako su svoj predmet istraivanja shvatili i formulirali pojedini moderni sociolozi. Za razliku od ostalih filozofskih "disciplina", filozofija historije se, kao to smo ve napomenuli, formirala kao posebna disciplina tek u novije vrijeme. I sam naziv "filozofija historije" nastao je tek u 18. st., a prvi ga je upotrijebio Voltaire u svom spisu Esej o obiajima i duhu naroda (1754). Iako emo vidjeti da su filozofsko-historijska razmiljanja postojala ve kod starih grkih filozofa, utemeljitelja cjelokupne evropske kulture, svoje razraene i sistematske oblike poprima tek u 18. st. u djelima Vica, Herdera, Fichtea, Hegela i dr. Sad moemo postaviti pitanje koji je njezin predmet istraivanja i zato je filozofiji historije, za razliku od veine drugih filozofskih disciplina, bilo potrebno toliko vremena da bi se definitivnije formirala.

Treba odmah naglasiti da termin "filozofske discipline" uzimam vie u praktinom i propedeutikom smislu. Filozofija je u biti jedna i jedinstvena, bez obzira na to koje je provenijencije i kojih teorijskih osnova. Potreba razrade filozofije u raznim disciplinama proizlazi ne iz teorijskih nego vie iz praktinih potreba. Gotovo je nemogua dublja i opirnija razrada svih moguih sadraja filozofije a da ih se umjetno ne odvoji, kao to su se i posebne znanosti morale diferencirati da bi dublje mogle zahvatiti posebne predmete istraivanja. Ali nijedna filozofska disciplina nije mogua bez nekih fundamentalnih filozofskih pretposta-vaka. Zato je i svaka filozofija historije iluzorna ako u svojim temeljima nema cjelokupnu fundamentalnu filozofsku problematiku. Postavljanje pitanja o historiji pretpostavlja pitanje o ovjeku, a svako filozofsko pitanje o ovjeku involvira u sebi nekadanju metafiziku, a danas ontoloku, dijalektiku problematiku bivstva, kako prirodnog tako i ljudskog, njihova odnosa i utjecaja, to prelazi i u spoznajnoteoretsku, etiku i drugu problematiku. Jednom rijei, svaka je filozofska disciplina u nekomu smislu "filozofija u malom" s izrazitom razradom jedne od njezinih strana. Zato nas ne treba uditi da je za razumijevanje pojedine filozofije historije potreban uvid i razumijevanje dotinoga filozofskog sistema u cjelini. Koji su to dakle sadraji filozofije historije koji je razlikuju od posebno historijskog ili sociolokog istraivanja i prezentiranja razvoja i funkcioniranja ljudskoga drutva? Svako filozofsko postavljanje pitanja o historiji pretpostavlja odreene teorijske odgovore na pitanje o ovjeku 20 kao glavnom akteru onih procesa koje naziva historijom, kao i na pitanje to pod tim pojmom uope mislimo. Odgovori na ta bitna pitanja bili su u toku historije filozofije veoma razliiti, ve prema tome je li se na ovjeka i njegovo djelo gledalo s teolokog (Augustin, T. Akvinski i dr.), spekulativno-idealistiko-filozofskog (Fichte, Hegel), prosvjetitelj-sko-materijalistikog (Voltaire, Helvetius i dr.), historijsko materijalistikog stajalita (Mara, Engels), ili bilo kojega drugog suvremenoga psi-hologistikoga, formalistikoga, transcendentalnog, iracionalistikoga, kulturolokog itd. stajalita. Prema tome, fundirani odgovor na pitanje o historiji mogue je dati tek nakon filozofske elaboracije vjene teme o ovjeku i "njegovu mjestu u kozmosu". Bez odgovora na sveobuhvatno ontoloko i dijalektiko pitanje o ovjeku ne moemo dati ni utemeljeni odgovor na onu sferu bivstva koja je par exellence izraz i rezultat ovjekova svestranog stvaralatva. Zato je i mogue ustvrditi da postoji samo jedna znanost, i to historija, jer je i cjelokupno ovjekovo postojanje neprekidan slijed njegovih kreacija, od ekonomskih i politikih, do religioznih, umjetnikih, znanstvenih i filozofskih. Pa kao to se i filozofiju mora razluiti u razliite discipline da bi se dublje moglo prodrijeti u pojedine probleme, tako se i historiju kao jedinstvenu ljudsku praksu u njezinoj raznolikosti mora razluiti u pojedine "discipline" da bi se mogao dati meri-torniji, potpuniji i utemeljeniji sud o njoj kao historiji ekonomije, politike, umjetnosti, filozofije, fizike, kemije, astronomije itd.

O odgovoru na to prvo i fundamentalno pitanje ovisi moemo li o historiji govoriti kao o takvu zbivanju koje ima, uza sve individualne raznolikosti i specifinosti, neke zajednike karakteristike (zakone, oblike, fenomene) ili je to slijed zbivanja i pojava koji su toliko individualni i neponovljivi da se ni o kakvim opim kategorijama i zakonima historije ne moe govoriti. Ako se o historiji moe govoriti kao o realnom zbivanju, onda su teme zakona historije, kontinuiteta i diskontinuiteta u historijskom razvoju, ciklinosti ili linearnosti, determiniranosti i karaktera takve historijske determinacije, nunosti i sluajnosti u historijskim zbivanjima, uloge svijesti i ideja, pojedinaca i masa, slobode ili uvjetovanosti ljudskoga historijskog djelovanja one teme koje su primarno odreivale sadraj filozofsko-historijskih istraivanja. Dodajmo jo i kategoriju historijske mogunosti kao takoer jednu od najvanijih za razumijevanje historijskih procesa, nadalje kategoriju historijskog razvitka i na kraju problem smisla i cilja historije koji je najneposrednije i najue povezan s problematikom karaktera, samosvojnosti i smisla ovjekove egzistencije. Sve su to, uz neka druga opa i filozofska pitanja historije, to emo vidjeti u elaboraciji same problematike, izrazito filozofska 21 pitanja koja se ne mogu. rjeavati iz optike historije ili sociologije kao posebnih znanosti o ovjekovu drutvu, njegovim oblicima, strukturi, funkcioniranju i razvoju. Ali su zato ti razliiti "predmeti" istraivanja usko povezani, te je njihova elaboracija, kako ve rekosmo, i te kako jedna drugoj od pomoi i neophodna. S obzirom na ovu naznaenu filozofsku problematiku interesantan je podatak da se filozofija historije tako kasno razvila kao sistematska i zaokruena filozofska disciplina. Dok su metafizika, logika, spoznajna teorija, etika i druge filozofske discipline bile ve u antici razraene i sistematizirane, filozofija historije je samo u zaecima i naznakama ne samo tada nego i u kasnijim stoljeima, sve do 18. st. Razlozi su toj "zakanjelosti" svakako brojni, pa razmotrimo neke od njih koji bi nam mogli osvijetliti tu osobenost. Jedan je od najvanijih razloga, mislim, karakter samoga "historijskog predmeta". Dok pojedinana historijska zbivanja i dogaaji nisu tako teko dostupni ovjekovoj opservaciji i rekonstrukciji (primjer su djela grkih i rimskih historiara), jednako tako i pojedini drutveni oblici i strukture i njihovo funkcioniranje (porodica, pleme, drava), historija kao takva jest predmetno veoma neuhvatljiva, udaljena i netran-sparentna. Zato je sasvim razumljivo to je Aristotelov filozofski genij u svojoj Politici dao mnogo vie materijala i pretpostavaka za socioloko ispitivanje drutva nego filozofsko-historijsko. Jednako tako mogao je dati analizu i prikaz tolikih ustava grkih polisa a da problem historije kao jedinstvenoga zbivanja uope ne postavi. Uz ovaj prvi i najvaniji razlog mogli bismo navesti da su u antici historijska iskustva i saznanja jo uvijek bila prilino oskudna. Starije Grk bio suoen uglavnom sa svojom ogranienom

socijalnom zajednicom, polisom, o ijoj je historiji malo znao, a jo manje o drugim polisima s kojima je dolazio u raznim situacijama u dodir, kako u samoj Grkoj tako i na obalama Sredozemlja. Stari su Grci ovjeka sagledavali kao dio kozmosa, prirode. Cikliko odvijanje i ivot prirode bili su paradigma i za historijski, drutveni ivot i zbivanje. Premalo je bilo teorijskih i historijskih iskustava da bi se radikalnije odvojilo historijsko zbivanje od organskog razvoja. Tek se Aleksandrovim osvajanjima ire historijski horizonti i prevladavanje uskoga duha polisa i grke samo-dostatnosti polisom, pri emu je sve ostalo tretirano ahistorijskim barbarstvom. Tako su i stoici u to doba i prvi vjesnici kozmopolitskoga duha koji je bio ijedna od vanih pretpostavaka da teorijski pogled zahvati i iru zajednicu, bez ega se ne moe objasniti univerzalizam kranske misli i Augustinovih generalizacija, pa makar i na posve teolokoj osnovi. Biblija je bila tada jo uvijek jedino ljudsko djelo koje je govorilo i o "prahistoriji" i o historiji jednoga naroda, i to jo izabranog, 22 pa je tako mogla i posluiti kao osnova, predloak i zamjena za historiju ovjeanstva. U toku stoljea su se iskustva o ivotu pojedinih naroda svakako namnoila; pojedina historijska djela, osobito rimskih historiara, barem su djelomino razotkrila pojedine fenomene, utjecaje i razloge uspona i padova pojedinih naroda, a ponajprije najjaeg i vladajuega rimskog. Ali nakon raspada zapadnorimske civilizacije, bila su opet potrebna stoljea da doe do novih socijalnih i politikih integracija, ire pismenosti, obnavljanja starih spoznaja i novih uvida u dotadanja historijska kretanja. Usto, evropska je misao sve do evropske renesanse bila okovana teolokim, skolastikim kanonima unutar kojih nije bilo mnogo prostora za snanije inovacije, iako se i u tim okvirima, osobito od 10. i 11. stoljea, vodila zaotrena idejna i teorijska borba, nita manje presudna i dramatina nego nekoliko stoljea poslije (Roscelin, Abelard, Toma Akvinski i dr.). Ali zato ono to nije u to doba uspijevalo evropskoj teo-logiziranoj misli, uspjelo je arapskoj koja nije bila sapeta evropskom skolastikom, nego je procvala upravo na grkom platonizmu i aristoteliz-mu. Osim toga, novi arapski imperij davao je, uza sva dotadanja ve povelika iskustva, i mnoga nova s obzirom na ivot i razvoj raznih drutvenih zajednica koje su bile okupljene u tomu novom i velikom imperiju, od Bliskog istoka, Male Azije i sjeverne Afrike do panjolske. To bi mogli biti neki od glavnih razloga, uz genijalnost samog Ibn Halduna, da je ve 14. st. dalo jednoga takvog izvanrednog istraivaa i mislioca koji je anticipirao ne samo sociologiju nego i Marxovo materijalistiko shvaanje historije. Naalost, taje misao za Evropljane bila nepoznata sve do novijeg vremena. Da bi se probili ti kanonizirani skolastiki okviri, gdje je sve zapoinjalo i zavravalo Bogom i njegovim zemaljskim zastupnicima, morala je nastati nova evropska drutvena sila, i ekonomska i idejna, koja je u dugotrajnoj borbi za svoje mjesto pod suncem morala teorijski opravdati i zasnovati ta svoja historijska posezanja i ambicije. Ako je feudalno drutvo zasnovalo svoju vlast na teologiji i boanskom predodreenju, novi ideolozi graanstva, od Machiavellija, Grotiusa, Hobbesa i Spinoze pa dalje, morali su se okrenuti antiteolokim, dakle zemaljskim, socijalnim

argumentima. U nastanku same drutvene organizacije, u naglasku na ovjeka, na njegov ratio i njegova prirodna prava ta je nova misao nala ne teoloku, nego ovostranu, realnu i moemo kazati materijalistiku (ne historijskomaterijalistiku) potvrdu i obrazloenje svojih drutvenih aspiracija i ideala. Teorijsko razmatranje historije zapoinje svoju novu povijesnu etapu, te je nakon opet mnogih teorijskih i historijskih iskustava i napora, kulminiralo u velikim filozofskim sistemima Vica, Herdera i Hegela. 23 U marksistikoj se filozofiji i teoriji inae uobiajilo sve domark-sovske interpretacije historije proglaavati idealistikim, a tek se od Marxa datira novo, materijalistiko interpretiranje historije. Iako ta koncepcija stvarno i zapoinje s Marxom, ne znai da mnogi pokuaji da se na realan, ovostran i materijalistiki nain (pa makar i jednostran) protumae historijske pojave, ne postoje, i to ne samo kod mnogih mislilaca koji su neposredno prethodili Marxu, kao to su npr. francuski mislioci prosvjetiteljstva, nego ak i u dalekoj prolosti stare Grke. Sva nastojanja da se razvoj ovjeka i njegove historije protumai ovos-tranim - ljudskim, geografskim, ekonomskim i drugim ovozemaljskim snagama - moemo s pravom nazvati materijalistikim. ak i u onim sluajevima kad je akcent prvenstveno i preteno na ovjeku i njegovim idejama, rije je o materijalistikom, premda jednostranom, interpretiranju historije. U svim sluajevima dakle, kada je ovjek shvaen kao konkretan ovjek, i njegova misao, njegove ideje kao njegovi proizvodi, a ne kao neto transcendentalno i ontoloki primarno. Jer injenica je da su ljudske ideje takoer konstitutivni dio historijskog bivstva i da bez njih nema nikakva historijskog procesa ni dogaanja. Meutim, ako se razmatra samo ta strana ovjekova bivstva, zapada se jednako tako u jednostranost kao i u sluaju onih mislilaca koji su ovjekov razvoj pokuali objasniti i razumjeti samo iz geografskih faktora, mehanikih ili samo ekonomskih. I tu imamo na djelu ogranieni materijalizam, kao to je bio sluaj kod mehanikih i vulgarnih materija-lista 19. st. (Buchnera, Moleschota, Vogta i dr.) koji su u darvinistikom biologizmu nalazili rjeenje ovjekove zagonetke. Poeci se materijalistike misli i s obzirom na shvaanje drutva i historije nalaze zato, kao to emo vidjeti, ve u antici. Taje misao mnogo razvijenija kod Ibn Halduna i poslije u evropskoj misli, osobito u francuskom prosvjetiteljstvu kod Helvetiusa, Turgota, Revnala, Volneya, Barnava i neto kasnije kod Saint-Simona, Fouriera i njemakog socijalista M. Hessa. Takvo ovjekovo osvjetavanja o njegovoj historijskoj egzistenciji, njezinoj posebnosti i njezinu smislu pretpostavljalo je nagomilanost velikoga teorijskog iskustva, i materijalistikoga i idealistikoga, kao i nastanak novih drutvenih transformacija koje su omoguavale da se drugaije sagleda znaenje dotad preziranoga ljudskog rada - da bi bile mogue i takve genijalne sinteze kao to ih imamo u Karla Marxa. Vidimo dakle daje drutvena svijest zapravo svjesno bivstvo (Mara, Engels), a to ovjekovo bivstvo je jedinstveni idealni i materijalni proces ljudske prakse. Bez razumijevanja i bez uvida u

razliite razine ovjekove historijske prakse, a to znai njegova uvijek jedinstvenoga ekonomskog, politikog, kulturnog itd. djela, ne moemo razumjeti ni jedan 24 od tih segmenata ovjekove prakse. Pri tome je za ovjeka karakte ristino i to daje on otvoreno bie, da njegova praksa nije samo skup gotovih injenica i rezultata, da njegovo bivstvo nije vezano samo za postojee. On svojim djelom, a osobito svojom milju, svojim idejama i idealima uvijek transcendira postojee, pa je uvijek u velikim ljudskim kulturnim djelima, filozofskim, umjetnikim i znanstvenim sadran i odreeni kulturni viak (Bloch). Zato je naroito filozofija vjeni dijalog ovjeka kroz vjekove, pa i osvrtanje na historiju njegove filozofskohistorijske misli nije samo pokuaj da se ustvrdi neto to je bilo i prestalo biti, nego neto to je svojom kreativnou isijavalo kroz stoljea i izazivalo idejna i drutvena prihvaanja ili odbijanja, oduevljenja ili zaziranja kao daje tek nastalo. 25 Knjiga prva OD ANTIKE DO KRAJA DEVETNAESTOGA STOLJEA Prvo poglavlje ANTIKA UVOD Jedini narod koji je u antici nainio radikalni duhovni prijelom i prijelaz iz mitosa prema logosu bio je starogrki jonske provenijencije. udesan je bio duhovni uzlet tih maloazijskih i antikih Grka od sedmoga do etvrtog stoljea, naroda koji je stvorio ne samo neprolazna djela na podruju filozofije i umjetnosti nego je i u svojoj prahistoriji s ostalim Grcima stvorio mitologiju kao udesnu priu. Kao da se radilo o vjeno razdraganoj i veseloj djeci koja radosnim oima gledaju na ovaj svijet i ne strepe toliko pred svojim bogovima kao Izraelci pred Jehovom, nego ih ak uvlae u koloplet ljudskih odnosa koji su sve drugo samo ne boanski. Naputanje mitolokoga naina miljenja koje, za razliku od mnogih drugih naroda, nosi takoer peat genijalnosti, nije bilo karakteristika svih Grka. Pomislilo bi se da je to uvjetovano nekom posebnom genetskom strukturom upravo grkih Jonjana, na ijim se kreativnim rezultatima zasniva cjelokupna evropska kultura, za razliku od spartanskih Dorana koji su iza sebe ostavili uglavnom samo vojne pobjede ili poraze i time ostali zaleeni u svom vremenu. Jonjani su, naprotiv, svojim kreativnim duhom i danas nai suvremenici. Duboke razlike u stvaralatvu navele su mnoge da takve i sline razlike i meu drugim narodima jednostavno pripiu biolokim faktorima. Meutim, svi takvi pokuaji ostaju nijemi pred injenicom da narodi imaju razliita razdoblja u svojoj historiji. Neka gluha i siva, a druga opet duhovno i

materijalno raskona i udesna. Danas je ve neosporna injenica da e se ista genetska ljudska struktura sasvim drugaije razvijati u srcu tropskih prauma nego u ugodnoj klimi evropskoga Sredozemlja ije su razuene obale ovjeku pristupane. Ali i tu razliite konfiguracije zemljita pruaju razliite mogunosti. Pa kad bacimo pogled s atenske Akropole, odmah nasluujemo drugaije mogunosti razvoja toga grkog polisa od zatvorenosti vidika i skuenosti spartanskoga Grka ispod Tajgeta, ogranienog na svoje zatvoreno spar-tansko polje. Te mogunosti koje su geografski uvjeti razvoja - ali samo kao pretpostavke - davali maloazijskim Jonjanima na istonoj obali Egejskoga mora, kao i atikim na zapadnoj, bile su osnova razvoja koji je, za raz31 liku od spartanskog, doveo do razbijanja konzervativnoga drutvenog ureenja i vladavine zemljine aristokracije, koja je bila sposobna samo za mitologiju i u kojoj je ona nalazila i posveenje svojega porijekla i prava na vladavinu. Ova aristokracija, kao i poslije srednjovjekovna evropska, nikad nije bila u biti i po svojoj osnovnoj opredijeljenosti aristokracija duha, nego prvenstveno aristokracija tita i maa, a poslije pancira, koplja i ratnikog konja, koja je tu svoju militaristiku psihologiju, vrlinu i poziv zadrala sve do najnovijega doba u liku njemakog plemstva kao glavnoga ideologa i predvodnika teutonske njemake vojne agresije. To im je bio osnovni zanat, a veliko djelo moderne historije bit e da jednom zauvijek dokine ovaj zanat koji je nanio ovjeku toliko bola i patnje. Takvi radikalni duhovni prijelomi kakav je bio grki od mitosa prema logosu, od mitologije k filozofiji, uvijek upuuju na odreene unutranje drutvene promjene i sukobe koji su im bili osnova i bez kojih se nijedan takav prijelaz ne moe objasniti. ovjekova je historija ve mnogo puta pokazala da se drutvo petrificirano u svojoj strukturi, neminovno petrificira i u mislima i duhu. Takva situacija moe trajati i stoljeima, to je bio sluaj s egipatskim ili kineskim drutvom kao i sa svakim relativno statinim plemenskim. Otvorenost Jonjana prema morskoj puini - koja svojom veliinom nije bila prepreka kao pacifika, nego je omoguavala, uz odreeni materijalni, tehniki i znanstveni razvoj, povezivanje tih Grka s drugim zemljama i narodima od Crnoga mora, sjeverne Afrike i Italije do dananje Francuske i panjolske - bila je bitna osnova njihova razvoja. Neminovnost iseljavanja zbog ogranienih prirodnih resursa neposredno je uvjetovala razvoj mnogih praktikih, zanatskih djelatnosti i trgovine, a time i stvaranje novih drutvenih slojeva koji su se u mnogome razlikovali od nepokretne zemljine aristokracije. Nikome od njih za orijentaciju u plovidbi i za ovladavanje raznovrsnim materijalima u njihovim djelatnostima mitologija nije mogla biti od pomoi. Mitoloke koncepcije kozmosa morale su postupno odstupiti pred realnim i znanstvenim iskustvima promatranja i objanjavanja strukture i kretanja Sunca, zvijezda, karaktera i uzroka vjetrova, oluja i kia. S mitologijom se nije moglo graditi brodove dovoljno vrste da odolijevaju i prkose vjetrovima niti doi do udaljenih krajeva june Evrope i odravati s njima stalne veze.

Zato nije nimalo udno daje prvi evropski filozof Tales iz Mileta (c. 624-546) znao predvidjeti pomrinu Sunca, da su u krilu tadanje filozofije nastale i matematika, fizika i astronomija i da se tadanji dinamini i genijalni Grk jednom zauvijek otisnuo na puinu filozofske i znanstvene spoznaje koja ne poznaje kraja. 32 Grka na istonim i zapadnim obalama Egejskog mora nalazila se u 7. i 6. stoljeu u dubokom previranju. Osiromaivanjem slobodnog seljaka stvarao se na zemljoposjedu jak antagonizam izmeu slobodnjaka i vladajuega krupnoposjednikog plemstva, grke aristokracije, koja je politiku vlast drala u svojim rukama. Kad tome dodamo sve snaniji razvoj obrta, za koje Plutarh navodi da ih ima dvadesetak - od tesara i slikara do cestara i rudara - moemo pratiti nastajanje treega, esto imunog sloja koji takoer trai svoje mjesto pod politikim suncem. Danas se uglavnom zaustavljamo i divimo pred neprolaznim umjetnikim i filozofskim djelima i imamo dojam kontinuiranoga drutvenog procvata iz kojeg su ona nastala. Meutim, u utrobi toga drutva vodile su se ogorene staleke i klasne borbe, koje svojom estinom nisu nimalo zaostajale za slinim borbama sve do najnovije historije. Nije nerazumljivo daje umni Heraklit (c. 544-480) u ratu (7i6A,suoa) vidio "oca i kralja svih stvari", pokretaku snagu i svijeta i ovjeka. Vlast i privilegiji nikad se ne naputaju dobrovoljno. Tako se i grko plemstvo grevito suprotstavljalo promjenama dok god je imalo snage. Ubojstva, protjerivanja, konfiskacije, tiranija itd. bile su na dnevnom redu tih grkih polisa, pa je tek Solonovim i Klistenovim reformama politika vlast vie bila odreivana socijalno-ekonomskim statusom, a ne nasljednoplemenskim. Te nove drutvene snage, atenska i jonska "graanska klasa", bile su - kao to je to sluaj sve do danas - ne samo u parcijalnom, politikom ili ekonomskom sukobu nego u totalnom, univerzalnom. A to znai i idejnom, filozofskom i moralnom. Svaka je nova klasa ne samo socijalno-politika antiteza nego i idejna antiteza starim klasama. Staromu mitolokom i idealistikom pogledu na svijet, iz kojega su eupatridi crpli obrazloenje i opravdanje svoje politike dominacije, predstavnici nove grke demokracije suprotstavili su racionalni i antiteoloki filozofski materijalizam. Bilo je to razdoblje velikog uspona ljudskog duha koji je izrastao u borbi grkoga graanina filozofa, umjetnika, trgovca, obrtnika i drugih - za nove, slobodnije i pravednije drutvene odnose, a time i za nove mogunosti ovjekove kreacije. I danas gordo zvue Periklove rijei kada na pogrebu Atenjana palih u ratu govori o atenskoj demokraciji, u to doba najviemu i najprogresivnijemu drutvenom ureenju. "Mi imamo ustav", govorio je Periklo, "koji se ne ugleda u zakone susjeda, nego smo mi sami tovie uzorom nekome, a ne da bismo se ugledali u druge. I nazvan je imenom puka vlada, jer se ne oslanja na malo njih, nego na mnotvo, a oni imaju jednakost pred zakonima u privatnim razmiricama. Sto

se pak tie javnoga ivota, svatko se potuje kako je u emu na dobru glasu, ne po pripadnosti jaoj dravnoj stranci, nego po vrsnoi; nitko opet nije zbog 33 siromatva sprijeen neznatnim ugledom, ako samo moe uiniti dravi to dobro [...] Mi ljubimo lijepo bez rasipnosti i bavimo se znanou bez mekoput-nosti. Sluimo se bogatstvom radije za djelatnost u zgodan as nego radi hvalisanja. [...] Isti ljudi brinu se jednako za domae poslove kao i za dravne, a i oni, koji se posvetie drugim poslovima, nisu nevjesti dravnoj upravi. Mi jedini drimo onoga, koji ne sudjeluje u dravnim poslovima, ne dokonim, nego beskorisnim lanom. [...] U njih se vi sad ugledaste i promislite, daje srea u slobodi, a sloboda u hrabrosti, i zato se ne plaite ratnih pogibli. [...] Za ovjeka, koji ima ponosa, bolnije je ponienje zbog kukaviluka nego neosjetna smrt, koja nastupa zajedno s hrabrou i s nadom u ope dobro."1 Historijsko raanje grke filozofije na evropskom tlu bilo je za evropsku misao jedan od najznaajnijih prijeloma u razvoju ljudskoga duha. Tom se filozofijom ovjek postupno oslobaa - to je proces koji i dandanas traje - svojih misaonih himera, predrasuda, neobjanjivih i nedohvatljivih uzroka, nevidljivih upravljaa svijetom i ljudskim ivotom, strepnji pred nepoznatim i nedokuivim, pri emu se sam ovjek, tvorac toga himerikog svijeta, degradira na njegov nemoni proizvod. [Ksenofan (c. 580/587-485/480), Feuerbach (1804-1872)] Tom je filozofijom ovjek ne samo uronio u stvarni svijet bivstva, postupno osvajajui to nepregledno podruje bivstvovanja, nego je njome i zasnovana, kako ve rekosmo, i evropska znanost koja se ve u antici pomalo osamosta-ljuje od filozofije (matematika, astronomija npr.). Svi predstavnici grkoga materijalizma, uz neke izuzetke, potjecali su iz redova grkoga graanskog stalea. Od Talesa, Anaksimandra (c. 610-546), Demokrita i Protagore do Epikura i stoika. Kada se u toj idejnoj borbi dramatino skinulo bogove s Olimpa, staroj mitolokoj kozmogoniji morala se suprotstaviti nova, realistika, ovostrana, razumljiva i antimitoloka. Priroda se najednom liila nekih natprirodnih uzroka, osnova i usmjerenosti. Postala je sama sebi dostatna u svom zakonomjernom i krunom kretanju, kao to se smjenjuju godinja doba i zaokruuje ivotni ciklus. Ona vie nije bila proizvod Urana i Gee i njihovih Titana, nego "ovaj kozmos (red svijeta), isti za 1 Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, Zagreb 1957, str. 105-108. To izrazito osamostaljenje grkog duha i izrastanje individualiteta iz prvobitne nediferenci-ranosti jo je Hegel cijenio kao bitnu karakteristiku grkoga zadivljujueg stvaralatva. Drao je da pravi preporod duha valja traiti tek u Grkoj i da je to "elementarni karakter grkog duha, koji ve dovodi sa sobom, da obrazovanost proizlazi od samostalnih individualiteta, ne stanja, u kojem su pojedinci samostalni i u kojem nisu ve od iskona patrijarhalno sjedinjeni prirodnom vezom, nego se sjedinjuju tek u jednome drugome mediju, u zakonu i duevnom udoreu." (G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb 1951, str. 211)

34 sve, nije uinio nijedan od bogova niti od ljudi, nego bijae uvijek i jest i bit e vjeno iva vatra, koja se po mjerama (periodiki) pali i po mjerama gasi"2. Iako u tomu ranom kozmolokom periodu grke filozofije jo ne dominira antropoloka i socijalno-filozofska problematika, jednostrano bi bilo zakljuivati da su ti problemi u potpunosti izmakli genijalnim grkim polihistorima. Pa ako, ve zbog prije navedenih razloga, u tom razdoblju evropske historije i evropske misli, nije bilo mogue izgraditi cjelovitu filozofiju historije, postoje ve mnoga razmiljanja o ovjeku i njegovu drutvenu razvoju, to se bez ikakvih pretjerivanja mogu i moraju prihvatiti kao prva filozofsko-historijska razmiljanja. Ako je historija u biti razvoj ovjeka, njegovih drutvenih oblika i tvorevina, onda su i razmiljanja o tim procesima i prvi filozofski koraci razumijevanja ne ovih ili onih parcijalnih socijalnih struktura i tvorevina, nego ovjekove historije kao takve. Ta su razmiljanja naroito prisutna kod grkih sofista i najsveobuhvatnijega grkog materijalista - Demokrita, za koga je jo Filodem kazao da je "ne samo najvei istraiva prirode nego i u historiji ni od koga manje vjet", i koji ujedno kae "da je.mu-zika mlae umijee, pa navodi i uzrok za to govorei da je nije od sebe odluila nuda, nego daje postala od jednog ve izvjesnog izobilja"3. 2 Heraklit, Diels, Predsokratovci I, Zagreb 1983, str. 152. Heraklit je jedan od spomenutih izuzetaka u grkom materijalizmu. Porijeklom iz viih krugova efeke aristokracije, u navedenim socijalnim borbama povukao se u osamu i razmiljao ve u duhu novih spoznaja, ne prikljuujui se ni jednoj tadanjoj vlasti ni stranci. Citiram Heraklita zbog izvanredne slikovitosti i anticipacije modernog shvaanja svijeta. Inae se u slinom duhu mogu citirati gotovo svi grki materijalisti. 3 Atomisti, Leukip i Demokrit, Zagreb 1950, str. 79. Ovaj je fragment u novom izdanju predsokratovaca preveden na sljedei nain: "Demokrit, koji meu starima nije bio samo najvei poznavalac prirode nego je svim problemima poklanjao podjednaku panju, kae da je glazba mlaa (umjetnost) i objanjava to time to ju nije nunost izluila (kao posebnu umjetnost), nego je nastala kad je ve postojalo obilje." {Predsokratovci II, str. 167) Ovdje treba samo upozoriti daje Demokrit ve izvanredno uoavao kako vii oblici ovjekova stvaralatva nastaju tek na onim stupnjevima njegova razvoja kada je osloboen potpune vezanosti za osiguranje primarnih ivotnih potreba. 35 1. OD MITOSA PREMA LOGOSU Prva takva filozofsko-historijska razmiljanja imamo zabiljeena u Platonovu dijalogu Protagora u poznatom Protagorinu mitu o razvoju ljudskog roda. Ako prepustimo mitski oblik kazivanja samom Platonu, jer nam je poznato da Protagora (c. 481-411) nije vjerovao u bogove i da je zbog svoga spisa o bogovima bio u Ateni optuen,4 vidimo da je kod Protagore, kao i kod nekih

drugih tadanjih filozofa, prevladavalo razvojno, dijalektiko gledanje na ovjekov razvoj. U tome su oni bili premoni mnogim pokoljenjima evropskih mislilaca i nekoliko stoljea poslije. Njihova tada jo oskudna iskustva i spoznaje o razvoju drutva ipak su bili ve toliki da su pretpostavljali prvobitnu ljudsku zajednicu kao nerazvijenu, ratrkanu, a glavna dostignua ovjekove kulture i civilizacije - jezik, gradove, socijalne zajednice itd. - kao vie i kasnije stupnjeve ovjekova razvoja. Ako preskoimo mitsku priu o bogovima koji stvaraju ovjeka iz zemlje i vatre, te o Epimeteju koji je podijelio snage svim ivotinjama prema njihovim potrebama, pa je Prometej morao ovjeka opskrbiti mudrou i vatrom, jer je nemudri Epimetej potroio "sva sredstva na nerazumne ivotinje", pria zavrava da je ovjek "poslije svojim umijeem brzo glas udesio za govor i rijei, a pronaao je i stanove i odjeu i obuu i postelje i hranu iz zemlje. Tako opremljeni ljudi su isprva rasuto prebivali i gradova nije bilo. Pogibali su od zvjeradi jer su u svakom pogledu bili od nje slabiji. I obrtnika im je vjetina bila za hranu dovoljna pomonica, ali za boj sa zvjeradima nedostatna, jer jo nisu imali graansku i politiku vjetinu od koje je dio ratna vjetina. Stoga su nastojali da se saberu na okup i spaavaju osnivajui gradove. Kad bi se okupili, radili su jedan drugome nepravdu jer nisu imali dravniku vjetinu. Zato su se opet rasprivali i propadali. Pobojavi se da na rod ne bi posve propao, Zeus poalje Hermesa da dovede meu ljude stid i pravdu (Slicn i ai5coq) neka budu ures gradova i pomone veze prijateljstva."5 A Hermes je, za razliku od drugih 4 U jednom fragmentu je ostalo zapisano da je Protagora govorio da "o bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu niti kakvi su po obliku" {Predsokratovci, II, str. 245). 5 Platon, Protagora, Zagreb 1975, str. 53-54 (isticanja su moja). 37 4 PUCKCl (ILUiuroivunio luiuuciiuj i.m-.^* vjetina, podijelio pravdu i stid svim ljudima, kako mu je savjetovao Zeus, jer inae ne bi mogli "niknuti gradovi kad bi toga bilo samo u nekolicine kao to je s drugim vjetinama"6. Osim Protagore, i neki su drugi sofisti imali izvanrednih zapaanja i uvida u svojim razmiljanjima o prirodi i ovjeku. Ve su oni uinili onaj poznati obrat od kozmolokog prema antropolokoj problematici, a sofisti su i prvi grki uitelji filozofije koji nisu bili ogranieni samo na svoj pojedini polis. Zato se kod njih javljaju ve odreene kozmopolitske ideje o jednakosti i jednakoj vrijednosti svih ljudi (Likofron), stoje kod Alkidamasa ve zavravalo u tezi da priroda nikoga nije uinila robom, te je zahtijevao dokidanje ropstva.7 6 Platon, ibid., str. 54. Ovo realistiko i historijsko stajalite dolazi do izraaja i u grkoj drami, kada npr. Prometej u Eshilovoj drami Okovani Prometej govori: "No ujte kako onaj jadni ljudski rod

to u neznanju tekom ivio je glup prosvijetlili i podarih njemu znanja lu. Ne zborim to da moda ljudski grdim soj, ve stoga da dobrote svoje dokaz dam. Kraj zdravog svoga vida ovjek bijae slijep i pokraj zdravog sluha isto tako gluh, a sav je ljudski ivot mutan bio san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan. I ovjek nije znao stoje zidan dom sunanom svijetlom zrakom divno obasjan, ni stoje drvodjeljstvo, ve ko sitan mrav u peinama mranim traio je stan. Ni pramaljeu cvjetnom nije znao dob, ni zimi, niti ljetu kada zrije plod, bez ikakva je reda vrio svoj rad sve dok mu ja ne otkrih sjajnih zvijezda put i vrijeme kad je ishod i kad zalaz njin. I ponajbolji izum ljudstvu nadoh - broj, nauih ga na slova pisanog mo, i pamenje mu dadoh, majku znanja svih. I prvi ja ujarmljih divlju nekad zvijer i ljudstvu dadoh stoku da mu vue plug i da mu smjena bude teret nose tvrd. Na uzde ja priuih onaj konjski skot da ljudstvu bude pomo i bogatstva znak.

Brodaru snabdjeh lau jedrom lanenim da bre moe plovit morem irokim." (Eshil, Okovani Prometej, Zagreb 1994, str. 32-33) 7 Likofron je npr. tvrdio daje plemenit rod neto sasvim isprazno. "Ljepota plemenita roda (je) nevidljiva, a (njegov) ugled (se zasniva samo) na rijeima, jer prema mnijenju postoji njegov izbor, a prema istini nita se ne razlikuju ljudi prosta roda od onih plemenita roda." (Predsokratovci, II, str. 289) U tom duhu Antifont pie slino: "One (koji potjeu) od uglednih oeva 2. tujemo i cijenimo, a one koji nisu iz dobre kue niti tujemo niti cijenimo. U tome se jedni 3gL Veoma znaajna filozofsko-historijska tema o odnosu prirodnoga i socijalnog u ovjeku i drutvu, tema koja je aktualna sve do danas, bez koje se ne mogu razumjeti mnoga drutvena zbivanja, kolizije i tragedije - to u grkoj tragediji toga vremena dolazi tako duboko do izraaja - prisutna je osobito kod Hipije kada, prema Platonu, izjavljuje da: "Ljudi, to vas ovdje ima, ja drim da ste vi svi rod i svojta i sugraani po prirodi, a ne po zakonu. Jednako je naime jednakome po prirodi srodno, a zakon kao tiranin ljudski na mnogo toga prisiljava protiv prirode."8 Kozmopolitske ideje nalazimo i kod Antifonta koji takoer naglauje opreku 9uyiq-v6|aoq, prirode i zakona, drei daje drava nastala ugovorom koji ipak sputava ono prirodno. "ovjek bi mogao, koristei najvie samome sebi, postupati pravedno, ako bi se pred svjedocima s potovanjem pridravao (drutvenih) zakona, a sam i bez svjedoka prirodnog prava, jer su odredbe (drutvenih) zakona proizvoljne, a nalozi prirodnog prava nuni. 1, (odredbe) zakona su dogovorene, a ne samonikle, (nalozi) prirode su samonikli, a ne dogovoreni. 2. Tko dakle kri obine zakone, lien je sramote i kazne, ako (to) ne primijete oni koji su se dogovorili (za te zakone); ako primijete, nije (lien). Ako tko preko mogue mjere kri (zakone) po prirodi (s nama) srasle, nije nita manje zlo, ako (to) svim ljudima ostane skriveno, i nita vee, ako svi primijete, jer teta ne nastaje zbog mnijenja (ljudi), nego zbog istine. Razmatra se o tome uope zbog toga jer je veina (drutvenih) zakona ustanovljena u protivnosti s prirodom."9 Ta znaajna filozofsko-historijska tema o odnosu prirodnoga i socijalnog, koja je dobila posebna osvjetljenja tek s psihoanalizom u 20. stoljeu, ima dakle svoje duboke korijene i poetke u svestranim grkim solistima, za koje je trebalo da proe takoer vie od dvije hiljade godina, dobrim dijelom zahvaljujui njihovu protivniku Platonu, pa da doe do uspostavljanja istine o njima. Ve su oni opazili da prirodne potrebe i socijalne potrebe ne korespondiraju, nego da su esto u opreci. "Koristi, zakonima odreene, jesu okovi prirode, a slobodne su one koje su od prirode."10 A s obzirom na navedenu antitezu, Likofron je, dajui primat prirodnom, sam zakon

shvatio kao ugovor koji nema velike domete: "Zakon je ugovor u kojemu se obostrano jami pravo; ali on nije u stanju da graane odgoji u udorednosti i pravednosti."11 prema drugima vladamo kao barbari, jer smo od prirode svi u svemu jednaki, i barbari i Heleni." (Predsokratovci II, str. 325) 8 Platon, Protagora, str. 72 (isticanja su moja). 9 Antifont, Predsokratovci II, str. 324 (isticanja su moja). 10 Antifont, ibid., str. 324. 11 Prema E. Zelleru, Grundriss der Geschichte der griechischen Philosophie, Leipzig 1929, str. 109. 39 r JLU/jVJl Xrjix Kod sofista se takoer ve pojavljuje misao o pronalascima kao uzrocima razvoja ljudske kulture, od oskudnog ivota do blagostanja, ime se naelo jedno od najvanijih filozofskohistorijskih pitanja o uzrocima historijskih promjena i historijskog razvoja. Tu misao nalazimo kod Gorgije (c. 483-375), u obrani Palamedovoj, kad on govori, branei se od optube za vrijeme trojanskoga rata, da je on dobroinitelj i Helena i svih ljudi. "Jer tko bi bio mogao ljudski ivot od oskudnoga uiniti punim blagostanja, od nesreenog sreenim iznaavi ratnu vjetinu, izvanredno (vano sredstvo) protiv presezanja (za tuim); pa pisane zakone, uvare pravde; slova, orue pamenja; mjere i utege, korisna (sredstva) razmjene u prometu (dobara); brojenje, uvara novca; znakove vatrom, najbolje i najbre glasnike; kocke, bezbrian (nain) provoenja dokolice?"12 Veoma znaajna filozofsko-historijska razmiljanja nalazimo i kod drugoga Abderianina, suvremenika sofista i uz Aristotela najveega polihistora stare Grke, kod Demokrita (c. 460370). Ne samo da je s Leukipom tvorac atomistike teorije svijeta, koja u 20. stoljeu definitivno, naravno u modernijemu i razvijenijem obliku, postaje znanstvenom osnovom shvaanja strukture materije, nego je i autor brojnih filozofskih djela od ontolokih i etikih do lingvistikih, matematikih i tehnikih. Proputovavi za ono doba najvaniji dio dostupnoga svijeta (Egipat, Babilon i Perziju), Demokrit je nadvisivao svoje suvremenike i irinom znanja i dubinom razmiljanja o svim problemima svijeta. Grki su materijalisti imali jednu znaajnu prednost, ak i prema mnogim kasnijim materijalistima, a pogotovo idealistima, to su prirodu shvaali dijalektiki, tj. u razvoju. Ve sama pomisao da se prirodi trai neko prapoelo, pretpostavljala je da se ostala mnogovrsnost prirode, a zatim i drutva, protumai kao rezultat izvjesnog razvoja, mijena i promjena toga prapoela. Za grke materijaliste nisu dakle mogli postojati nikakvi sloeni vjeni oblici postojanja, jer su sve shvaali u kretanju i promjeni. Nepromijenjena su mogla biti samo prapoela, atomi kod Leukipa i Demokrita, etiri elementa

kod Empedokla (c. 483-423) ili homeomerije kod Anaksagore (c. 500-428), da bi se iz njih mogli stvarati spajanjem i rastavljanjem svi drugi ivi i neivi oblici svijeta. Ta velika misao razvoja proimala je tadanju grku filozofiju tako snano da se ona mogla prepoznati ak i kod onih mislilaca koji su bili i klasno i misaono njezini otri protivnici (Platon). Nije zato nimalo sluajno da se i pri razmiljanju o ljudskom rodu, to bismo mi danas nazvali ljudskom historijom, ta misao nalazi i kod sofista i kod jo temelj-nijeg mislioca Demokrita. U svomu poznatom Malom redu svijeta, koji 12 Gorgija, Obrana Palamedova, Predsokratovci II, str. 283. 40 naalost nije u cijelosti sauvan, kao ni jedno njegovo djelo, Demokrit je, prema fragmentima koje nam je ostavio Diodor i Hekatej preko Tzetzesa, pisao da su u poetku Zemlja i nebo bili izmijeani, te se poslije razdvojili, pri emu je vatreni i zrani dio ostao u viim mjestima i bio obuhvaen vrtlogom, a ono to je bilo blatno i kaljavo, zbog teine se smjestilo na istom mjestu. Vrtei se i zbijajui se, stvorilo se od vlanih elemenata more, a od vrih Zemlja. Od Suneve vatre Zemlja se najprije skrutnula, a kad je zbog topline dolo na njezinoj povrini do vrenja pa su se na tim vlanim mjestima onda stvarala iva bia, prvo u obliku raznih trulei obavijene tankim koicama, a od tih zametaka se rastom stvaraju svakojake ivotinje. One koje su dobivale najvie topline postale su ptice, od onih koje su se drale Zemljine smjese nastao je red gmizavaca, a one s najvie vlane prirode nazvane su plivai-cama. Kad se Zemlja, djelovanjem Suneva ognja i vjetrova, konano stvrdnula, vie nije mogla nastati nijedna velika ivotinja, nego su se pojedine vrste ivih rodova raale iz meusobnog spajanja. Tako su i ljudi, koji su se rodili odmah u poetku, bili jo nerazvijeni i ivjeli nesreenim i ivotinjskim ivotom, hranei se plodovima i.tra-vama koje su nali. "(2) A kako su bili napadani od zvjeradi, korist ih je uila da pomau jedni drugima, pa skupljajui se zbog straha, upoznavali su malo-pomalo meusobno svoj izgled. (3) Glasovi su im bili bez znaenja i neartikulirani, no postupno su artikulirali rijei i meusobno stvarali simbole za svaki predmet pa tako sebi omoguili sporazumijevanje u svemu. (4) No kako su se takve zajednice stvarale po itavom naseljenom svijetu, nisu svi imali jednak jezik, jer je svaka zajednica stvarala rijei prema prilikama. Zbog toga su se razvile svakovrsne osobitosti jezika, a skupine ljudi koji su najranije nastali postale su zaetak svih naroda. (5) Kako dakle nije bilo pronaeno nita korisno za ivot, prvi su ljudi ivjeli mukotrpno: goli bez odjee, nenavikli ni na stanove ni na vatru i ne poznavajui uope oplemenjenu hranu. (6) Budui da nisu znali uvati svoju divlju hranu, nisu za svoju potrebu spremali zalihe plodova. Zbog toga su mnogi od njih zimi pogibali od studeni i oskudice hrane. (7) Malo poslije, poueni iskustvom, sklanjali su se zimi u peine i spremali ono voe koje se moglo ouvati. A kad su upoznali vatru i ostale korisne stvari, doskora su pronali i umijea i ostala sredstva to su mogla biti od koristi ivotu u zajednici. Jer, openito, ljudima je uiteljicom u svemu bila sama upotreba, na zgodan nain upuujui u poznavanje svega

nadareno ivo bie, koje je za pomonike u svakom poslu imalo ruke, razum i duevni razbor."13 13 Demokrit, Predsokratovci II, str. 143-144. 41 U posljednjim obavjetenjima o Demokritovu Diakozmosu to ih je naveo Hekatej, a nalaze se kod Tzetzesa, Schol uz Hezioda, gotovo se identino ponavlja slika o stvaranju neba i Zemlje i ivota na Zemlji, nastanak ljudi jo uvijek nezatienih i bezazlenih, izvrgnutih raznim nedaama, nemajui jo ni znanja pripremanja i ouvanja hrane, ni pravljenja odjee, a nisu se znali ni sporazumijevati, jer nisu poznavali ni jezik ni mnoge druge socijalne institucije. Tako im je nuda postala uiteljicom ivota, pa su se prvobitno skrivali u peinama, upoznavali plodove, napose one koje su mogli sauvati u peinama za zimu. Na tom stupnju razvoja "nije kod njih bilo ni kraljeva, ni vladara, ni gospodara, ni vojni, ni nasilja, ni otimaina, nego su znali samo za meusobno prijateljstvo i za taj slobodan i priprost ivot. A kad su postali domiljatiji i dalekovidniji, pronaoe vatru i poeljee toplije, naime vjetije izraene, predmete, pa tok priprostoga i slobodnoga ivota zamijenie onim stanjem kojim se kozmos resi i odakle nam potjeu ugodnost, uitak i velika rasko, to nas poput ene oparava i ini razmaenijima, a pjesnik to naziva enskom tvorevinom."14 Ako imamo na umu jo prilino oskudna iskustva i znanja o ovjeku i njegovu drutvenom razvoju, onda moemo kazati da su ovo bile jednako tako genijalne filozofske dedukcije i razmiljanja kao to je bila i cjelokupna njihova filozofska misao. Sasvim je razumljivo da su svi oni snano utjecali na tadanju grku znanstvenu i umjetniku misao. Bez svih ovih filozofskih rezultata ne bismo u potpunosti razumjeli vjene teme grkih tragedija Sofokla ili Euripida, kao ni shvaanja tadanjih historiara o prirodi zakona (Herodot) ili o sili kao pokretakoj snazi historije, to je zastupao Tukidid na liniji shvaanja sofista Kalikla i Trazimaha o "pravu jaega" \Menona o "volji za mo". Iako grka filozofija nije s ovim misliocima kazala posljednju rije, ona je na podruju filozofsko-historijskih razmiljanja i uvida kod Demokrita i najvanijih sofista dosegla vrhunce koji nee biti vjekovima nadmaeni. Kao to je za prevladavanje Empedoklove koncepcije o etiri elementa, iz kojih je sastavljena priroda, trebalo ekati da evropski drutveni, filozofski i znanstveni razvoj dosegne 18. stoljee, jednako je tako bilo potrebno gotovo isto toliko vremena da se doe do irih, te-meljnijih i bogatijih znanstvenih spoznaja da bi i filozofska elaboracija ovih pitanja mogla uiniti snaniji teorijski zaokret. Time ne mislim rei da se tokom daljnjih stoljea nisu sakupila razliita teorijska iskustva, kao to emo to i vidjeti, koja su u pojedinostima ne samo davala nova osvjetljenja nego i postavljala nove filozofske probleme u vezi s historijom. Ali prije navedeni i prikazani realizam i dijalektinost sagledava14 Demokrit, Predsokratovci II, str. 146.

42 nja problematike ljudske historije, filozofski je bio prevladan tek u 18. i 19. stoljeu. Grka je filozofija doivjela neposredno nakon ovih mislilaca, i zahvaljujui prvenstveno njima, svoje filozofske vrhunce u Platonovim i Aristotelovim djelima. Iz Platonovih takoer besmrtnih dijaloga vidimo koliko je bio opsjednut problematikom i stavovima svojih suvremenika i sugovornika sofista, a da Demokrita, kao najkonzekventnijeg materijalista uope nije spomenuo, iako je poznavao sve njegove spise. Kolikogod su Platon i, osobito, Aristotel u svojim genijalnim sintezama zacrtali, uz Heraklita i Demokrita, posebne pravce filozofskog miljenja sve do naih dana, na podruju koje razmatramo nisu oznaavali korak naprijed. Ova materijalistika koncepcija razvoja ovjeka i drutva, dakle historije u tadanjim spoznajnim koordinatama, nastavlja se preko Epikurova (341/42-270/71) materijalizma i nalazi svoj umjetni-ko-filozofski izraz u fascinantnoj Lukrecijevoj (96-55) materijalistikoj poemi, gotovo tri stoljea nakon Protagore i Demokrita. Najbolje je da s Lukrecijevim stihovima zavrimo ovaj prikaz shvaanja historije kod grkih i rimskih materijalista, jer je u Lukrecijevoj poemi umjetniki i izvanredno dano ono Demokritovo i Epikurovo materijalistiko stajalite koje je u tom historijskom razdoblju bilo jo uvijek neprevladivo. "Ljudski pak rod, po poljima tad to ivio bjee, Bjee suroviji mnogo, i s pravom, jer stvori ga Zemlja Surova jote, te veih i jaih kostiju tijela, Kojeg dijelove sve u mesu miii jaki Vezahu skupa; vruina, hladnoa ne zahvati njega, Te mu ni primjena jela ne nakodi, ni bolest kakva. Kroz mnoge vijeke, to Sunce na nebu proe ih gore, Na ivotinja nain provoae selaki ivot. Nitko se svinutog pluga tad rukama maio nije Jakim, niti je znao da motikom obradi polje, Niti sadnicu mladu da zasadi u zemlju, niti Srpom da okree suhe sa drvea visoke grane. Tek to dade im kia i Sunce, Zemlja to prui Sama od sebe, taj dar ugaae dosta im srcu... Vatre jo ne znahu korist, a niti se sluiti krznom, Niti zaodjeti svoja tjelesa ivotinjskom koom, Nego nastavahu gaje i ume i peine uplje. U gusto grmlje tad znahu tjelesa prljava skrivat, Da se pred jakim vjetrom i kiama zaklone naglim. Pojam pak opeg dobra tad jo ne poznavahu oni, Niti ih vezae skupa ni obiaj, a niti zakon. 43 to bi sluaj mu dao u lovu, to nosae sobom, Svaki po nagonu svom za ivot i dobro se brinu... Prvo im oruje ruke i nokti bjehu, pa zubi, Kamenje zatim i granje, to svaki ga otre sebi, Konano, plamen i vatra, otkada bi poznata ova. Kasnije eljeza vrijednost i bakra spoznata bjee. Bakra poraba prije poznata bjee, no gvozda, Zato, jer narav mu mnogo je meka, ima ga vie. Obraivahu bakrom tad zemlju, i ratove bakrom Strane zametahu, bakrom i rane zadavahu silne, Otimahu njime stoku i polja, jer oruju ovom Bakrenom morae sve se pokorit, bez oruja, golo. Istom, kad pomalo ma u porabu gvozdeni doe, Zabaena bi posve tad pojava bakrenog srpa; Sada tek poee tlo da zemlje prekapaju gvoem, Sada tek mogahu bit se uz oruja jednaki uvjet... Obraivanje polja, brodarstvo i zidanje kula, Zakone, oruje, ceste, odijela i

ostalo slino, Nakite, uope sve, to ivotnom napretku slui, Pjesme i slike, i druge jo inae umjetne stvari Naui samo iskustvo i vjeba poduzetnog duha, Pomalo koji, tek korak po korak, sve naprijed kroi. Pomalo iznosi tako vrijeme na vidjelo svata, Razum pak die jo sve to vie, u svjetlosti carstvo; Duhom opaahu, naime, da jedno se iz drugog razvi, Najvieg dok vrhunca ne dooe umjetvom oni."15 Kao i kod veine grkih filozofa materijalista, isto tako i historiara, i Lukrecije zastupa evolucionistiko-progresistiku teoriju razvoja koja, meutim, u sebi u isti mah sadri i cikliku. Sve to se razvija ima svoj vrhunac, a zatim pad i odumiranje.

"Vidimo naime, da sve se razara lake i bre, Negoli nanovo gradi; ba zato se nikad i ne bi Ono, to beskrajno vrijeme u nizu minulih dana Sve do ovog asa unitilo, satrlo bjee, Nanovo moglo da stvori u toku vremena, to slijede. Unitenju sad, dato, preostaje granica stalna, Jer mi vidimo, kako pojedina obnavlja stvar se, I pojedinom rodu stanovito kako je vrijeme, 15 Lukrecije Kar, O prirodi, Zagreb 1952, str. 238-253. 44 Da u njemu svog vijeka vrhunac uzmogne dose... Ovako se obnavlja svemir Uvijek; u smrtnom svijetu tom jedno od drugog ivi. Jedan se uzdigne narod, dok drugi se rui s visine; Tako se u kratko vrijeme izmjenjuju rodovi ljudski: Predaju, poput trkaa, po redu si baklju ivota."16 Iz ovog prikaza i analiza samo fragmenata tekstova grkih materijalista moemo dakle opravdano ustvrditi da u njima nalazimo mnoga shvaanja koja su bitna za filozofsko-historijsku problematiku. Iako je tadanje historijsko znanje jo bilo prilino oskudno, ovi filozofi govore 0 ovjeku i drutvu uope, drei da na temelju izvjesnih empirijskih podataka koji su im tada bili dostupni, a jo vie na temelju svoga cjelovitoga filozofskog koncepta, mogu dati logino i konzistentno tumaenje razvoja ovjekova drutva, ljudske historije. Za njih je ponajprije neosporno da se postojanje ovjeka i njegove zajednice, koji su dio prirode i kozmosa, mora podvrgavati nekim opim zakonima te beskrajne prirode. Drugi znaajan korak koji ine ovi genijalni mislioci jest naputanje staroga mitolokog tumaenja prirodnih 1 drutvenih pojava i nastojanje da se i za ovjekov razvoj pronau uvijek ovostrani, prirodni uzroci. Njihov dijalektiki pogled na problem bivstva, koji je karakteristian ako ne za sve a ono ipak za veinu starogrkih materijalista, omoguio im je da dou do takvih uvida i zakljuaka u vezi s razvojem drutva da su u mnogome anticipirali i najbolja sagledavanja te problematike kod mislilaca 18. i 19. stoljea.

Oni su ne samo postavili veoma znaajno filozofsko-historijsko pitanje o odnosu prirode i drutvenih ustanova, fizisa i nomosa, nego su ujedno i ovjeka i njegove socijalne tvorevine shvatili razvojno, kao onaj dio bivstva koji se takoer razvija od niih prema viim, razvijenijim stupnjevima. I u tomu svom dijalektikom konceptu drutva i ovjeka bili su "moderniji" i progresivniji od veine evropskih mislilaca sve do novijega doba. Ako se podsjetimo da su progresivni mislioci 16. i 17. stoljea jo uvijek imali predodbu o prvobitnom ovjeku koji je sklapao drutveni ugovor da bi izbjegao unitenje, ovim je grkim misliocima bilo sasvim jasno da ovjek tek nakon izvjesnog razvoja stvara jezik kao najvanije orue komunikacije, dravu, pismo i vie umjetnike oblike svoje nove drutvene zajednice. A to je bio duhovni akvizit evropskoga ovjeka koji svoje nasljednike nalazi tek u misliocima 18. i 19. stoljea, do kojih je dominirao manje-vie nedijalektiki pogled na ovjeka i njegov razvoj. 16 Lukrecije Kar, Oprirodi, str. 83 i 103. 45 Osim ovog izvanredno znaajnoga filozofsko-historijskog koncepta, treba naglasiti i njihov stav o pokretakim snagama drutvenog razvoja. Kategorija nude, potrebe da ovjek prevlada prvobitno nerazvijeno, oskudno i tegobno stanje, stvarajui razne pronalaske, orua i oruja s kojima je mijenjao i prirodni i socijalni svijet (to bismo mi danas nazvali sredstvima za proizvodnju i proizvodnim snagama) - daljnji je filo-zofsko-historijski koncept koji zasluuje ne samo nau panju nego i divljenje. Ako svemu tome dodamo i razmiljanje o sili, zakonu jaega kao vanoj komponenti za razumijevanje drutvenih zbivanja, nadalje gledanje na razvoj i funkciju umjetnosti i raznih drugih ideolokih oblika (npr. problem nastanka religije kod Lukrecija Kara), onda moemo i moramo zakljuiti daje ovo razdoblje razvoja evropske filozofske misli, i s obzirom na tematiku koju posebno obraujemo, bilo zaista razdoblje najdubljih misaonih prijeloma i fascinantnih filozofskih rezultata. Potrebna su bila stoljea, pa ak i mileniji, da se nastavi na sve ono veliko i stvaralako to su nam ti prvi evropski filozofi dijalektiari i ma-terijalisti ostavili u naslijee. Koliko su njihovi tadanji stavovi i koncepti bili dominantni i utjecajni, najbolje se vidi na primjeru Platona (427-347), filozofa koji je potjecao iz najviih aristokratskih krugova i koji im je bio i klasno i idejno suprotstavljen. Iako se upravo zbog toga kod njega nalaze ostaci mitolokoga naina miljenja, njegova snana linost nije mogla ostati samo na plemenskim tradicijama, a niti izbjei u potpunosti navedene utjecaje velikih grkih materijalista. To se upravo oitovalo na podruju filozofsko-historijske problematike. Dok je na ontolokom i spoznajno-teorijskom podruju tadanjim svojim idejnim i filozofskim protivnicima suprotstavio teoriju ideja, koje su nasuprot pojedinanog shvaene kao pravo i najvie bivstvo, ime je zapoeo veliku filozofsku debatu koja se protee do naih dana o odnosu opega i pojedinanog na podruju socijalno-filozofske problematike bio je mnogo realniji i u velikoj mjeri na trasi ve prikazanih shvaanja.

Iako svojim idealizmom Platon ne moe prihvatiti sve radikalne i realistine konzekvencije tadanjih materijalista, ipak prihvaa neka shvaanja koja smo prikazali. Tako i on pretpostavlja daje prolo veoma mnogo vremena od postanka drave i da je postojalo mnogo oblika drava koje su nastajale i propadale. Njega interesiraju, kao to se vidi iz poeta III. knjige Zakona, uzroci tih promjena, koji bi mogli "pokazati prvi postanak i daljnje mijenjanje dravnih ureenja"17. Platon ne naputa mitsku sliku o opem potopu, nakon kojega su po njegovu miljenju ostali samo gorski pastiri na vrhuncu brda "kao sitne iskre za 17 Platon, Zakoni, Zagreb 1974, str. 107. 46 obnovu ljudskog roda."18 Tim je potopom bila unitena sva dotadanja civilizacija - gradovi, orua, upotreba eljeza i mjedi te razna umijea i dravnike vjetine. "Najprije su ljudi ivjeli u meusobnoj ljubavi i prijateljstvu, a zatim im se nije trebalo boriti za hranu. Nije naime bilo, osim moda u poetku, oskudice pae, od koje su najvie ivjeli u to vrijeme. Nipoto nisu oskudijevali mlijekom i mesom, a jo su i lovom pribavljali sebi obilno dobre hrane. Takoer su bili dobro opskrbljeni odjeom, pokrivaima, stanovima i posuem za upotrebu u vatri i bez vatre. Lonarska naime umijea i sva ona koja se bave pletenjem ne trebaju ni za to eljeza. Taje dva umijea bog dao ljudima da sebi pribavljaju sve spomenute potreptine kako bi se ljudski rod mogao dalje raati i mnoiti kad god zapadne u takvu nevolju."19 Tek su nakon dugog vremena ovakva postojanja i ivota, ljudi dobili razne vjetine od Atene, Hefesta, Dedala, Orfeja, Palameda i drugih, dakle mitolokih bia. Tako je stvarana ljudska zajednica, prvobitno sastavljena samo od obitelji koje su bile pod "vlau glavara obitelji", koju "svi n