Kazivač časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme GOD 1. … · 2016-04-20 · Kazivač, časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme Kazivač, Journal for Th emes

Kazivač časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme GOD 1. BR. 1

Kazivač, časopis za etnološke i kulturnoantropološke temeKazivač, Journal for Th emes in Ethnology and Cultural Anthropology

IZDAVAČ / PUBLISHER

Klub studenata etnologije i kulturne antropologijeFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

GLAVNI UREDNIK / EDITOR–IN–CHIEF

Tomislav Augustinčić

UREDNIŠTVO / EDITORIAL BOARD

Anita Crnčić, Martina Crnković, Vanda Čubrić, Kristina Malbašić, Lovro Praznik, Marija Valentina Žuvić

STRUČNI SAVJETODAVNI ODBOR / PROFESSIONAL ADVISORY BOARD

dr.sc. Marijana Belaj (FFZG); dr.sc. Hrvoje Čargonja (FFZG); dr.sc. Milana Černelić (FFZG); dr.sc. Ivona Grgurinović (FFZG); dr.sc. Valentina Gulin Zrnić (IEF);

dr.sc. Petra Kelemen (FFZG); dr.sc. Tibor Komar (FFZG), dr.sc. Sanja Lončar (FFZG), dr.sc. Duško Petrović (FFZG); dr.sc. Tihana Petrović Leš (FFZG); dr.sc. Mojca Piškor

(Muzička akademija Zagreb); dr.sc. Tomislav Pletenac. (FFZG), dr.sc. Sanja Potkonjak (FFZG); dr.sc. Marijeta Rajković Iveta (FFZG); dr.sc. Tihana Rubić (FFZG), dr.sc. Goran Pavel Šantek (FFZG); dr.sc. Nevena Škrbić Alempijević (FFZG)

SLUŽBENA STRANICA

https://kazivac.wordpress.com/

LEKTURA / TEXT–EDITING

Anita Crnčić

NAKLADA / CIRCULATION

220

DIZAJN NASLOVNICE / COVER DESIGN

Nikola Koletić

GRAFIČKA PRIPREMA

Durieux, Zagreb

TISAK

Uvez d.o.o., Zagreb

Autori pridržavaju sva prava. Tekstovi u radu odražavaju stavove autora, i nisu stavovi uredništva niti Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije. / Authors maintain all rights. Th e papers in the journal refl ect the personal opinions of the authors and do not represent the opinions of Editorial Board or the Ethnology

and Cultural Anthropology Students’ Club.

3

Sadržaj

Predgovor 9

RASPRAVA / DISCUSSIONIskustva terenskih istraživanja

Katarina Dimšić

Istraživanje običaja rakija u šokačkim selima u sjevernoj Bačkoj 11

Mihovil Gotal

Istraživanje (političkog aspekta) identiteta 13

Lucija Halužan

Suvremena primjena tradicijske nošnje u Bačkom Monoštru i Bačkom Bregu 15

Tatjana Enderić, Tena–Vionea Požarić, Jasmina Rudić

Istraživanje posmrtnih običaja bačkih Bunjevaca 19

ČLANCI / ARTICLES

Katarina Lukec

Romi koji to nisu: problem identiteta na primjeru Roma u Ivanskoj 25

Sara Morić

Reprezentacija japanske kulture u Hrvatskoj na primjeru konvencije Pandakon: Problem rada bez terenskog istraživanja 37

Mislav Čaljkušić

Identitet nogometnih navijača: Politika, (ne)fl uidnost i buđenje lokalnog i nacionalnog identiteta 47

Sadržaj KAZIVAČ · Vol. 1

4

Lorena Drakula

Riječki karneval: Povijest festivala između »nove« karnevalesknosti i »starih« običaja 63

Klara Vidaković Ostrugač

Sjećanje na putovanje u Afriku sedamdesetih godina 20.–og stoljeća 77

5

Drage čitateljice i čitatelji,

za prvi broj časopisa studenata etnologije i kulturne antropologije Filozof-skog fakulteta u Zagrebu činilo se primjerenim da bude posvećen iskustvima studentskih terenskih istraživanja i pisanja etnografskih tekstova u kontekstu suvremenih paradigmi i istraživačkih preokupacija; odnosno, promišljanjima studenata i studentica etnologije o vlastitoj struci — o njezinim paradigmama, teorijama i metodama. Ovako (odvažno) formuliran poziv za prijavu radova imao je cilj aktualizirati, dati na uvid »javnosti« i diseminirati studentske do-prinose suvremenim istraživanjima — i nije bio bezuspješan. Radovi u ovom broju Kazivača nisu tekstovi koji će biti kamen–temeljac za novu granu etnolo-gije i kulturne antropologije, niti prekretnice u etnološkoj/kulturnoantropološ-koj teoriji i praksi. Doprinos je ovih radova što su vrsno izvedene etnografi je, u kojima se autori/ice uz prikaz podataka sakupljenih na istraživanjima suvereno i odgovorno bave promišljanjem metodologije, teorije, etike — i problemima nji-hove primjene u konkretnim istraživačkim projektima. Iznova potvrđuju da et-nografi ja kao glavna metoda etnologije i kulturne antropologije nije samo, kako je kritika nekada govorila, »pričanje pričica« i »prepričavanje tuđih tračeva«. U tom smislu, svi su radovi »odgovorili« na poziv i temu prvog broja Kazivača, ali i postigli njegov cilj — prikazati »probleme« i »rješenja problema« nastalih na terenskim istraživanjima.

Autorice i autori u uvodnoj brikolaž–raspravi »Iskustva terenskih istraži-vanja« i njihovi eseji okupljeni su u različitim prilikama. Dio eseja predstavljen je na okruglom stolu Prakse terenskih istraživanja: Studentska iskustva i izazovi na terenskim istraživanjima, održanom 2. travnja 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje su okupljeni studenti i etnolozi u struci prikazivali svoja istraživa-nja provođena u sklopu kolegija Prakse terenskih istraživanja, pod mentorstvom dr. sc. Milane Černelić. Drugi je dio eseja uredništvo »naručilo« od kolegica i ko-lega — obično nakon razgovora o seminarima ili o napredovanju radova vezanih

Predgovor KAZIVAČ · Vol. 1

6

uz terensko istraživanje koje je organizirao Klub. Jedan je rad odbijen, a jedna studentica svoj rad nije mogla poslati zbog zabrane kazivačice. Okupljeni eseji su strukturno isti — sve autorice i autori opisuju svoje istraživačke teme, probleme s kojima su se susrele/i u njihovoj provedbi i kako su ih nadvladale/i, te zaključke svojih istraživanja i iskustava. Ipak, sadržajno su bitno različiti — prikazuju su-sret studenata/ica sa različitim istraživačkim izazovima i polazištima na terenu, njihova individualna iskustva, stavove i mišljenja.

Samostalni radovi pristigli su na službeni mail Kluba u odazivu na poziv za prijavu radova.

Katarina Lukec u radu »Romi koji to nisu: problem identiteta na primjeru Roma u Ivanskoj« ispisuje etnografi ju identiteta Roma »koji to nisu« iz njezi-nog rodnog mjesta i u njoj se bavi problemima teorije identiteta i problemima pri istraživanjima identiteta manjinskih zajednica, kada ono što istraživačica susretne na terenu — iskazi kazivača i njihovi identiteti nisu »jednostavni«, »či-sti«, »nedvojbeni«. Lukec vješto prikazuje mnogostrukost i hibridnost identiteta njezinih kazivača/ica i njihove identitetske mimikrije, dvojnosti i promjenjive identifi kacije i njihovu višestruku marginalnost — ali i lokalne i kulturne pre-dodžbe, stereotipe i nametanje identiteta, kao i osobnu i stručnu defamilijari-zaciju od istih.

Problemom pisanja rada i istraživanja u okviru antropologije festivala bez njoj svojstvenog (ali i dalje »klasičnog«) tipa provođenja terenskog istraživanja — sudjelovanja s promatranjem/promatranja sa sudjelovanjem i provođenja in-tervjua »na licu mjesta« o iskustvima posjetitelja — bavi se Sara Morić u radu »Reprezentacija japanske kulture u Hrvatskoj na primjeru konvencije Pandakon: Problem rada bez terenskog istraživanja«. Morić na temelju intervjua s organi-zatorima i nositeljima sadržaja te neformalnih i nesnimljenih razgovora na dru-gim tematski srodnim događajima, i analize internetskih materijala, daje prikaz promjena formata i sadržaja konvencije japanske kulture kroz njezina dva izda-nja. Premda će Morić na kraju rada zaključiti da on predstavlja temelj za daljnja istraživanja, njezin je rad dobar primjer etnografskog eksperimenta — pisanja etnografi je bez teorije, »bez terena«, bez referiranja na izvore, osim na citate ka-zivača — indirektno adresirajući pitanja epistemologije i problema provođenja studentskih istraživanja na fakultetima danas.

Mislav Čaljkušić u svom radu naslovljenom »Identitet navijača« bavi se pri-kazom identiteta i identifi kacija četvorice navijača nogometnih klubova Dinamo i Hajduk. Čaljkušić ih analizira višedimenzionalno — od supkulture do (šireg) kulturno značajnog fenomena, od lokalnog do nacionalnog, od svakodnevnog do izvanrednog, od teorije do kazivanja. Također, osvrće se na nekoliko »ključ-nih« pitanja za istraživanje navijačke supkulture (ekspresija identiteta, nasilje,

KAZIVAČ · Vol. 1 Predgovor

7

politika), fokusirajući se cijelo vrijeme na značenja i vrijednosti koje četvorica navijača pripisuju svojoj ljubavi prema nogometu i obožavanim klubovima (pa i advokatski razbijajući stereotipe).

Lorena Drakula u svojem se radu »Riječki karneval«, kao i Morić, bavi fe-stivalom. Polazeći od relativne neistraženosti Riječkog karnevala (zbog čega se oslanja na relativno mali broj stručnih i znanstvenih radova), unatoč njegovoj popularnosti i (potencijalno višestoljetnoj) povijesti festivala, Drakula prikazu-je izvore/tradicijske predloške karnevala, njegovu prvu pojavu za vrijeme Au-stro–Ugarske Monarhije, njegovu obnovu 1980–ih, te povijesnu transformaciju njegovog sadržaja u kontekstu političkih i društvenih prilika. Svojim radom, na-stalim kao seminar za kolegij Temeljni pojmovi hrvatske etnologije, Drakula ipak (samostalno) načinje teme i istraživačka pitanja drugih (sub)disciplina etnologi-je i kulturne antropologije — etnoloških i kulturnoantropoloških studija pred-stavljanja, društvenog sjećanja i antropologije festivala.

Sve radove objedinjuje defamilijarizacija istraživača/ice od vlastitog kul-turnog (svakodnevnog, pa i akademskog) konteksta — od vlastitih stereotipa i teorije (Lukec), od teorije i prakse terenskih istraživanja (Morić). Također, obje-dinjuje ih promišljanje istraživanja kao takvog.

Nažalost, ovaj prvi broj Kazivača ne sadrži recenzije knjiga ni prikaze aktiv-nosti Kluba, drugih studentskih udruženja ili udruga; nadamo se da će naredna uredništva časopisa obaviti ovaj zadatak bolje od nas.

Premda je cilj Kazivača povezati studente regije (pa čak i biti interdisciplina-ran), očekivano je da će prvi broj (osobito ovako tematski ograničen) imati slab regionalni odaziv, pa su ovdje objavljeni radovi studenata i studentica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu. Ipak, Kazivač je bio regionalno podržan i promoviran — od strane Kluba studenata etnologije i antropologije (Beograd), udruge ANTROPOP (Zadar) i Makedonskog etnološkog studentskog društva (Skopje), te im zahvaljujemo na suradnji i podršci.

Tiskano izdanje prvog broja Kazivača omogućeno je zahvaljujući fi nancijskoj podršci Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Filozofskog fakulteta u Zagrebu; zahvaljujući potpori profesorica i profesora Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju; zahvaljujući dobroj vo-lji studenata i studentica da prijave svoje radove; i zahvaljujući svesrdnoj pomoći dr. sc. Sanje Potkonjak u savjetima i instrukcijama u uredničkom poslu.

Srdačno,Vaše uredništvo.

prosinac 2015.

RASPRAVA / DISCUSSIONIskustva terenskih istraživanja

11

Istraživanje običaja rakija u šokačkim selima u sjevernoj Bačkoj

Katarina Dimšić

Pri istraživanju tradicijske teme dobro je proučiti dosada postojeću literaturu kako bi se lakše uočile dijakronijske poveznice i promjene u kulturnim procesi-ma, istražiti kontekst nekada i danas te se barem donekle upoznati s običajima i današnjim funkcioniranjem istraživane zajednice.

S obzirom na mjesto odrastanja, kontekst nije bio toliki problem koliko je to bila literatura pri istraživanju predsvadbenog običaja rakije u šokačkim selima u sjevernoj Bačkoj. Vrlo malo literature bio je jedini nedostatak koji je išao na uštrb terena tako da su prvi intervjui bili uglavnom upoznavanje s temom, a tek kasnije (i na drugom terenu) obrađivale su se i ispitivale pojedinosti i do dublje razine istraživanja fenomena.

Korisno je svakako bilo poznavati osobu iz lokalne zajednice koju i inače zanimaju tradicijske vrijednosti mjesta te koja će biti spona između zajednice i istraživača, osoba od povjerenja u očima zajednice, a osoba koja je poznavala »prave ljude« u očima istraživača. Činjenica da je i kazivaču/kazivačici bilo izni-mno stalo da se tema običaja rakije obradi, govori o tome koliko je običaj bitan pojedincima tog lokaliteta. Daljnjim istraživanjem nakon terena došla sam do više literature o tom ili sličnim običajima koja je svakako bila od velike koristi pri zaključivanju istraživanja.

Problemi koji su se javili pri istraživanju prošnje u šokačkim bačkim selima bili su vezani uz suvremene izvedbe običaja obaju lokaliteta; Bačkog Monoštora i Bačkog Brega, no s manjim razlikama u inscenaciji i terminologiji. Pitanje koje se na terenu samo od sebe postavilo bilo je čiji je običaj »pravi«, »izvorniji«, tko ga je prvi izvodio. Stanovnici Bačkog Monoštora (pa i neke žene koje su se iz Bačkog Brega udale u Monoštor) tvrdili su da je njihova verzija običaja ona »prava«. S obzirom na to da običaj do danas nije identičan u dva lokaliteta, iako je i tu pri-mjenjiva teorija o preklapanjima kulturnih elemenata, ne može se sa sigurnošću odgovoriti na pitanja autohtonosti, niti je to potrebno za ovakvo istraživanje. A u konačnici, vjerojatno ni nema točnog odgovora.

Katarina Dimšić: Istraživanje običaja rakija u šokačkim selima KAZIVAČ · Vol. 1

12

Istraživač treba biti osoba koja će kvalitativno sagledati prikupljeni materi-jal i ne umiješati subjektivnu perspektivu pri sumiranju zaključaka istraživanja. On bi trebao realno postaviti rezultate istraživanja, onakvima kakvi jesu te do-dati svoje mišljenje, tj. svoju interpretaciju svega što je dobio na terenu. Uloga je etnologa i antropologa da osvijetli kulturne promjene u sinkroniji i dijakroniji i tek na kraju iznose svoje moguće zaključke, tj. svoje viđenje čitavog kulturnog procesa. Konačan odgovor ne postoji, a svako je istraživanje jedno u nizu mogu-ćih dokaza određenih teorija.

Ono što je svakako bitno pri istraživanju jest pažljivo slušati kazivača, osluš-kivati zajednicu i shvatiti »disanje« čitavog prostora kako bi se došlo do ispravno interpretiranih zaključaka. Ipak su istraživači tu da prenesu emocije i razmišlja-nja zajednice, način na koji zajednica ili pojedinci doživljavaju taj običaj i što on njima znači. Tek kada je to ispunjeno, istraživanje može biti gotovo. Naravno, posljedica istraživačkog rada trebala bi biti kvalitetno prenesena priča koju će »javnost« shvatiti onako kako ju je istraživač shvatio, tj. kako ju nositelji tog obi-čaja shvaćaju. Istraživač je, dakle, medij emocija i percepcije običaja kazivača, njegovog nositelja.

U slučaju Bačkog Monoštora i običaja rakije javlja se osobit odnos kazivača i (gotovo) čitave lokalne zajednice s običajem. U tom se odnosu može iščitati da je običaj označavan kao jedna od bitnijih karakteristika identiteta te zajednice. Zanimljivo je to što je običaj toliko živ u sjećanjima i zauzima veliko mjesto u kulturnom pamćenju zajednice, a da se do danas niti ne izvodi te pri istraživa-nju nije bilo moguće iz prve ruke vidjeti izvedbu običaja. Danas se rakija izvodi samo kao interpretacija za folklorne priredbe u izvedbi Kulturno–umjetničkog društva Hrvata »Bodrog«, no i dalje je glavni označitelj šokačkog identiteta tog multikulturalnog mjesta.

Kao zaključak svakako treba istaknuti da je teren vrlo bitan, bez obzira na to je li riječ o dijakronijskom i arhivskom istraživanju jer zajednica i danas živi (barem geografski) u istim ili sličnim uvjetima kao nekada i nešto je od tih spe-cifi čnosti odgojem ili drugim načinima i do danas sačuvano. Zato treba, barem na kratko, proživjeti s tom zajednicom, komunicirati s njom i razumjeti njen kontekst. Tek tada su zaključci jasniji i »točniji«.

13

Istraživanje (političkog aspekta) identitetaMihovil Gotal

Poput mnogih studenata etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fa-kultetu u Zagrebu, i ja sam svoja prva konkretnija iskustva terenskog istraživa-nja stekao zahvaljujući Praksama prof. Milane Černelić. Od upisivanja kolegija 2010. godine do danas imao sam prilike sudjelovati u istraživanjima na trima lokacijama, odnosno među trima različitim zajednicama. Tako sam u sklopu do-tične nastave bio član ekskurzije koja se uputila među stanovnike lovinačkog kraja u Lici, a kasnije sam u sklopu projekta Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca istraživao u nekoliko navrata među bunjevačkim Hrvatima u Vojvodi-ni i u južnoj Mađarskoj. Svaki od ovih terena donio je određene izazove, a ujedno sam stekao iskustva važna za buduća istraživanja koja se nikako ne bi mogla steći samo u fakultetskim klupama.

U mom dosadašnjem radu interes mi je uvijek bio usmjeren prema istraži-vanju identiteta, posebice iz političkog aspekta. U tom smislu moja dosadašnja iskustva pokazala su kako na ovakav teren ne valja odlaziti s usko postavljenom temom i strogo sastavljenom upitnicom, što smatram primjerenijim za istra-živanje tradicijske kulture. Istraživanje identiteta uvijek predstavlja promatra-nje aktualnog društvenog stanja. To je tema o kojoj svaki pojedinac kao član zajednice ima nešto za kazivati, prvenstveno o svojem subjektivnom viđenju vlastite pripadnosti zajednici. No problem postaje koliko je on voljan govoriti o temama koje nas interesiraju te kako će uopće reagirati na naša postavljena pitanja. Upravo je zato važno da se ovakvom tematskom području inicijalno pri-stupiti s dovoljno fl eksibilnim okvirima kako bismo mogli tijekom istraživanja konkretizirati temu. Tako sam, primjerice, na svom prvom terenu u Lici isprva imao namjeru općenito istraživati politička razmišljanja lokalnog stanovništva, a potom se prilikom obavljanja intervjua značajnim pokazalo promatrati njihovo društveno sjećanje na sukobe u Drugom svjetskom ratu te kako ono određuje njihov aktualni politički identitet. Slično tome, istražujući manjinski identitet bunjevačkih Hrvata u Vojvodini u suradnji s kolegicom Kristinom Vugdelijom, kao značajne teme pokazale su se javna manifestacija Dužijanca te predaja o nji-

Mihovil Gotal: Istraživanje (političkog aspekta) identiteta KAZIVAČ · Vol. 1

14

hovom podrijetlu, budući da obje pojave imaju važnu ulogu u njihovom suvre-menom (sub)etničkom i nacionalnom identitetu. Vezano uz to izdvojila se i tema »bunjevačkog pitanja« koja se odnosi na svojevrsnu podjelu bunjevačke zajedni-ce u Vojvodini oko viđenja njihove etničke i nacionalne pripadnosti. Njoj su sami kazivači iz ove zajednice samoinicijativno pridavali veliki značaj zbog čega sam je odabrao kao predmet svog diplomskog rada.

Također treba istaknuti kako je kod istraživanja ovakve tematike vrlo važ-no biti spreman na različite reakcije kazivača budući da nam oni svojim sudje-lovanjem otvaraju vlastitu intimu. Recimo, neka pitanja nama mogu djelovati kao sasvim logična i racionalna, no oni ih mogu doživjeti vrlo emotivno. Tako primjerice istražujući među bunjevačkim Hrvatima u Vojvodini i Mađarskoj, po-stavljanje pitanja o njihovoj etničkoj i nacionalnoj identifi kaciji izazvalo je kod pojedinih kazivača određenu ljutnju (npr. »Zašto me pitate nešto tako očito?!«), dok je jedna sugovornica u pokušaju da odgovori na moje pitanje koju bi zemlju opisala kao svoju domovinu, započela plakati.

Iz svojih dosadašnjih iskustava s terena istaknuo bih i važnost šireg kon-teksta provođenja istraživanja, pri čemu prvenstveno mislim na očekivanja koja članovi istraživane zajednice imaju od nas istraživača. Primjerice, moje sudjelo-vanje na terenu u Lici i Vojvodini razlikovalo se po tome što u prvom slučaju nisu postojala posebna očekivanja od strane samih kazivača, dok su s druge strane mnogi članovi bunjevačke zajednice protumačili sâm dolazak naše stručne eks-kurzije sa zagrebačkog fakulteta u Vojvodinu i Mađarsku kao svojevrsni dokaz brige i naklonosti Hrvatske prema njima kao hrvatskoj manjinskoj zajednici u susjednoj zemlji. Ovakva potonja situacija može s jedne strane pomoći u smislu veće otvorenosti i spremnosti pripadnika zajednice da sudjeluju u istraživanju, ali s druge strane može nas istraživače dovesti u nezavidan položaj u kojem se naše istraživanje poima kao društveno–politički čin, odnosno traži se da prera-ste u svojevrstan aktivizam kojim bi se, prema njihovu viđenju, branila njihova zajednica. To je najjasnije istaknuo jedan kazivač iz Vojvodine koji je sudjelova-nje u intervjuu zaključio, parafraziram, s time da »napišemo o njima nešto lijepo jer svi drugi o njima pišu ružno«. U takvom slučaju važno je znati zadržati neu-tralnu poziciju te u radu jasno naznačiti svoj položaj spram istraživane zajednice.

Zaključno, rekao bih kako je bavljenje suvremenom tematikom u etnološ-kim i kulturno–antropološkim istraživanjima posebice značajno jer je to pitanje društvene odgovornosti istraživača da doprinese raspravi i promišljanju aktu-alnih problema. Upravo je zato važno stalno osluškivati aktualna pitanja kako bismo znali prepoznati teme vrijedne istraživanja, a to je ujedno dobar put ot-krivanju nečeg novog i stvaranju originalnog znanstvenog rada.

15

Suvremena primjena tradicijske nošnje u Bačkom Monoštru i Bačkom Bregu

Lucija Halužan

Tema mojeg istraživanja bila je proučavanje nošnje dvaju lokaliteta na kojima smo (terenski) istraživali, Bačkog Monoštora i Bačkog Brega, u okviru kolegi-ja Prakse terenskih istraživanja iz 2014. godine. Nošnje tih dvaju mjesta čine specifi čnu grupaciju bačkih šokačkih nošnji tj. međusobno su najsličnije od svih ostalih šokačkih nošnji. Kao što je i očekivano, spomenute se nošnje razlikuju po određenim elementima, Jasna Čapo takve razlike naziva objektivnim čimbe-nicima identifi kacije sa zajednicom i upravo te razlike stvaraju identifi kacijsku pripadnost određenom mjestu, bilo Monoštoru ili Bregu.

Na početku kolegija Prakse terenskih istraživanja na predavanje nam je kao gošća došla kolegica Sonja Periškić iz Monoštora, koja nam je i bila jedna od koordinatorica na terenu. Spominjala je neke teme koje bi mogli istraživati u nje-nom mjestu. Tada je spomenula kako određene starije žene iz Monoštora i dalje u crkvu nose nošnju. S obzirom na moj prijašnji interes za tradicijske nošnje, to je potaknulo moju znatiželju te sam se odlučila za temu nošnji. Pripremajući se za istraživanje, morala sam se, dakako, upoznati sa samom nošnjom, ali moj je interes bio usmjeren isključivo na suvremeno odijevanje nošnje za današnje po-trebe. Iz literature upoznala sam dijelove nošnje, tkanine od kojih su sačinjene, njihovo podrijetlo i dobila sam određeni uvid u način na koji se nošnja tokom vremena mijenjala. Zanimalo me zašto se danas oblači nošnja i u koje prilike, ko-liko je to povezano s aktivnostima kulturno–umjetničkih društava iz tih mjesta, a koliko uz pojedinačne aktivnosti.

Moje je istraživanje pokazalo da pojedinci iz Monoštora oblače nošnju naj-više za odlazak u crkvu, prvenstveno na dva praznička dana, Fatimsku Gospu 13. svibnja i Zavjetni dan 13. listopada. U Bregu se nošnju oblači rjeđe, oblače ju samo djeca koja idu na sakrament svete potvrde, koja se u Bregu održava tek svake četiri godine zbog malog broja krizmanika. Monoštorci su općenito na po-dručju Bačke, tj. u šokačkim mjestima, poznati kao oni koji i dan–danas oblače svoju nošnju, a to rade isključivo zbog toga što to vole. Je li iza toga skrivena ljubav ili privrženost tradiciji kao takvoj ili isticanje šokačkog identiteta, nisam

Lucija Halužan: Suvremena primjena tradicijske nošnje KAZIVAČ · Vol. 1

16

uspjela do kraja razaznati, ali smatram da je pomalo oboje. Nošnja je, osim ljepo-te, kako smatraju kazivačice, posebna upravo po svom šokačkom identitetu. Ona im je toliko posebna da ima pojedinaca, u pravilu žena, koje ljubomorno čuvaju i skupljaju svaki djelić nošnje na koji mogu naići, a da niti same ne znaju što će s tom nošnjom kasnije biti. Naprimjer, jedna moja kazivačica ima toliko dijelova nošnji da joj niti ne stanu u jednu sobu, a od svakog dijela posjeduje barem 20 primjeraka. Ona nema ženske djece, tek jednu unuku koja ne živi tamo. Kome će sve te nošnje ostati, ni sama ne zna, i time ne zamara previše, što bi nama u neku ruku bilo apsurdno.

Ključni zaključci mojeg istraživanja pokazali su kako žene koje sakupljaju, oblače te se generalno bave nošnjama (u pravilu su to uvijek žene), ljubomorno sakupljaju što je više moguće dijelova nošnji, oblače je isključivo za posebne pri-like i rijetko bi je nekome drugome van obitelji ustupile na korištenje. Zanimljivo je upravo to što se na tim dvama lokalitetima, a pogotovo u Monoštoru nalazi ogroman broj primjeraka nošnji koje ne stoje samo u bakinoj škrinji, nego se, bar zasad, aktivno koriste.

U početku istraživanja izrazito je važna dobra priprema. Priprema podra-zumijeva upoznavanje s načinom proučavanja drugih istraživača. Često o temi kojom se bavimo nema mnogo specifi čne literature, ali nam ipak pomaže sve što je pisano na tu temu, makar i na nekom drugom geografskom području. Imala sam sreće što sam se za teren uspjela dobro pripremiti jer sam pronašla tekstove koji opisuju konkretne nošnje dvaju istraživanih područja. Naravno, morala sam sastaviti upitnicu. U tome mi je pomoglo pregledavanje Radićeve upitnice i upit-nice za izradu etnološkog atlasa koje možete pronaći u arhivu odsjeka.

Ono što bih, što se metodologije tiče, naglasila u svojem slučaju jest sretan izbor teme. Naime, imala sam toliku sreću da sam na tom specifi čnom području istraživala temu kojom se pojedinci ponose i rado o njoj pričaju. Čim sam se u mjestu pojavila, odmah su mi se otvarala sva vrata jer sam bila ta koja istražuje nošnje. U Monoštoru, svaka kuća ima određeni broj nošnji. Gotovo me svatko zvao k sebi, naučila sam razlikovati monoštorsku od brežanske nošnje, nošnju mlade djevojke od nošnje udane žene, svečanu nošnju od korizmene nošnje itd. Ne samo da su mi kazivači bez problema otvarali vrata svojih kuća, nego su mi bez zastajkivanja otvarali vrata svojih ormara. Jedna je kazivačica čak inzistirala da mene obuče u nošnju, što je i uspjela. Svi su htjeli pokazati ono što imaju. Ne mogu niti opisati koliko sam puta čula rečenicu: »vidi kako je to lijepo, drugi nemaju tako lijepo ko što je moje« ili »moje je najljepše, kod drugih nećete vidjeti tako lijepo«, ili »ja najbolje znam obući i spremiti nošnju«. Iako je takva situacija naizgled izrazito poželjna nama kao istraživačima, ona ima i svoje naličje.

KAZIVAČ · Vol. 1 Lucija Halužan: Suvremena primjena tradicijske nošnje

17

Kazivačice su mi pokušavale pokazati gotovo svaki dio nošnje koje su ima-le. To je oduzimalo jako puno vremena. Nakon što sam se još u Zagrebu preko literature upoznala s time kako nošnja izgleda i nakon što sam poslije dva dana u Monoštoru znala točno svaki dio nošnje, pokazivanje dijelova nošnji više nije bilo ono što sam od kazivačica tražila. Ipak, to je bilo ono što se uporno do-gađalo. Koliko god sam pokušavala usmjeriti razgovor u pravcu toga koliko se koja gospođa danas oblači u nošnju, one su se gotovo sve, više ili manje, vraćale na pokazivanje lijepih nošnji. Baveći se temom o kojoj kazivači rado, otvoreno i puno pričaju, potrebno je imati određenu vještinu dobivanja onih informacija koje istraživač traži. Naime, nakon nekoliko dana u Monoštoru, shvatila sam da se tom uzastopnom pokazivanju nošnje ne mogu oduprijeti, ali sam ipak uspje-la dobiti informacije o onome što me zanimalo. Dok su mi moje kazivačice iz ormara i sanduka izvlačile suknje, pregače, oplećke i sve drugo, ja sam usputno ispitivala: »Kada ste se zadnje obukli u nošnju? Gdje ste tu konkretnu nošnju zadnje obukli? Zašto se izabrali baš tu nošnju?« itd. Na taj način uspjela sam održati ugodan razgovor u kojem sam ja kao istraživačica dobila one informacije koje su me zanimale, a opet nisam ni na koji način uvrijedila kazivača; ono na što kazivač stavlja naglasak nama bi trebalo biti izrazito bitno i tome bismo trebali posvetiti pozornost. Bez obzira koju temu mi sami sebi odredimo, potrebno je pozorno osluškivati kazivača i uvidjeti što je njemu kao pojedincu važno i zašto mu je to važno.

19

Istraživanje posmrtnih običaja bačkih Bunjevaca

Tatjana Enderić, Tena–Vionea Požarić, Jasmina Rudić

Terenska istraživanja predstavljaju veliki dio etnološkog i kulturnoantropološ-kog znanstvenog pristupa. Upravo odlaskom na teren, mladi etnolozi pokuša-vaju iskovati svoj zanat. Prvo veliko iskustvo odlaska na teren stekle smo na ko-legiju Prakse terenskog istraživanja kod profesorice Milane Černelić. Kao temu istraživanja, odabrale smo posmrtne običaje bačkih Bunjevaca. Kako je vrlo malo podataka zapisano o tome, odlazak na teren u Bačku pokazao se kao prilika za dopunjavanje dostupne građe o toj temi. Proučavale smo tradicijske posmrtne običaje kako bismo saznale koja to simbolička ponašanja karakteriziraju bačke Bunjevce. Sagledavanjem posmrtnih običaja u okviru životnog ciklusa kao jed-nog od važnih, iako tužnih događanja u životu pojedinca i zajednice, istražile smo koja se obilježja i procesi mogu pronaći na ovom konkretnom području. Bavile smo se percepcijom Bunjevaca i njihovim pogledom na posmrtne običaje.

Naše se terensko istraživanje sastoji od tri odlaska u Vojvodinu, točnije u Sombor s okolicom — Pešta salaši, Nenadić, Gradina, Šikara, Svetozar Miletić (nekadašnji Lemeš) te Suboticu s okolicom — Đurđin, Tavankut, Ljutovo, Mala Bosna, Bajmok i Stari Žednik u travnju 2013. godine i u ožujku te rujnu 2014. godine. U Zagrebu smo obavile još dva intervjua u svrhu dopune kazivanja iz Lemeša.

Kada smo prvi put išle u Vojvodinu, svaki smo dan provodile na terenu po-dijeljene u grupe s ostalim studentima, intervjuirajući ljude na raznim lokalite-tima. Razgovor sa kazivačima je uvijek zanimljiv jer nikada ne možemo znati što možemo očekivati, imale smo mnoge različite kazivače od kojih smo dobile mno-go korisnih, ali i manje korisnih informacija za našu temu. Kratkotrajan odlazak na teren se pokazao kao jedan od problema budući da je više kolega provodilo intervjue s istim kazivačima o različitim temama. Poneki kazivači su nakon više uzastopnih intervjua bili umorni za daljnji razgovor te smo zbog toga često do-bivale odgovore poput »da«, »ne« i »ne znam«. Također, zbog emocija koje tema može pobuditi, neka nam je pitanja bilo teško postavljati određenim kazivačima. Na primjer, jedan od prvih intervjua bio je sa kazivačem čija je supruga nedavno

Tatjana Enderić, Tena–Vionea Požarić, Jasmina Rudić: Istraživanje posmrtnih običaja KAZIVAČ · Vol. 1

20

umrla, u njegovim smo očima vidjele suze tijekom cijelog razgovora pa smo se toj situaciji nastojale prilagoditi.

Tema posmrtnih običaja je osjetljiva jer ju kazivač može doživjeti kao zadi-ranje u svoju privatnost te stoga u pitanjima treba biti prisutna određena doza opreznosti i upoznavanja kazivača s onim što se od njega zapravo očekuje. Nada-lje, uočile smo izrazitu religioznost Bunjevaca. Većina naših kazivača su pripad-nici katoličke crkve te se pridržavaju normi koje Crkva propisuje vezano uz po-smrtne običaje. Vrlo rado će dijeliti iskustva koja se tiču crkvenih tradicija poput obilježavanja podušja, odlaska na groblje, opraštanja od pokojnika, dok će teme poput vjerovanja u predznake smrti biti percipirane kao nešto što nije u skladu sa vjerom. Iako su vjerovanja dio tradicijskih običaja, većina kazivača smatra da ih takva vjerovanja udaljavaju od njihove veze sa svetim.

Uz mnogo intervjua, nažalost, nije bilo dovoljno vremena da se bolje upo-znamo sa mjestima u koja smo išle ili s ljudima koje smo ispitivale. Svaku smo se večer vraćale u Tavankut, gdje smo boravile tijekom terenskog istraživanja, pune doživljaja i priča koje smo razmjenjivale sa kolegama i našim domaćinom Ivicom Dulićem. Obavile smo 31 intervju, većinom s kazivačicama. Određeni su inter-vjui bili vrlo informativni, iako smo vodile i neke vrlo kratke, bez puno građe. S prvog odlaska na teren najviše nas se dojmio Ljudevit Vujković Lamić, koji se i sam već 10 godina bavi istraživanjem teme posmrtnih običaja kod Bunjevaca. Kolegica Rudić provodila je intervju s njim. Više od dva sata intervjua nisu bila dovoljna da sve obuhvate, iako smo prikupile puno podataka. Kolegica je foto-grafi rala dio njegovih materijala. Također, svoj je zadnji dan provela s kazivačem obilazeći groblja u Subotici. Posjetili su Bajsko groblje, Senćansko groblje i Ker-sko groblje te javno komunalno poduzeće »Pogrebno« Subotica. Na grobljima joj je pokazivao dječje grobove, stare grobove te grobove važnih ljudi koje je foto-grafi rala. Ljudevit Vujković Lamić bio je jako zainteresiran za našu temu te nam je čak i naknadno pomagao prilikom istraživanja.

U ožujku 2014. godine nas tri smo se vratile obaviti dopunska ispitivanja u Subotici i okolnim mjestima — Mala Bosna, Đurđin, Stari Žednik. U tri dana boravka provele smo dodatnih dvanaest intervjua koji su nam poslužili za dopu-njavanje građe. Kazivači su se s temom često emocionalno povezivali i donosili vlastite priče o smrti njima bliskih osoba te iznosili svoje stavove o praksama koje su ih osobno zasmetale ili poticale na razmišljanje. Tako je u kontekstu po-smrtnih običaja i dalje kontroverzna tema premještanja pokojnika u kapelu do pogreba na groblju jer su kazivači isticali kako bi pokojnik trebao posljednju noć provesti u kući, a sada im država zakonski to zabranjuje. Iz kazivanja se ponekad može iščitati ljutnja prema vlasti koja se, prema njima, miješa u intimne, vrlo emocionalne aspekte života čovjeka. Zadnjeg dana boravka održale smo preda-

KAZIVAČ · Vol. 1 Tatjana Enderić, Tena–Vionea Požarić, Jasmina Rudić: Istraživanje posmrtnih običaja

21

vanje o dotad prikupljenoj građi na znanstvenom kolokviju koji je organizirao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Drugi i treći odlazak na teren odnosio se samo na našu temu te smo stoga mogle provesti kvalitetnije i podrobnije intervjue s kazivačima. Na trećem smo se terenu usredotočile na kazivanja koja se odnose na zanimanja vezana uz spro-vode. Ispitivale smo svećenike, zvonara i pogrebnika koji su nam prikazali dru-gačiju perspektivu. Kako bismo proširile svoje istraživanje, prilikom odlaska na teren u rujnu 2014. godine dodale smo još jedan lokalitet — Bajmok. Prilikom trećeg odlaska na teren intervjuirale smo 19 kazivača.

Podučene prethodnim iskustvima, svaki novi odlazak na teren bio je uspješ-niji jer smo bivale sve upoznatije s temom i okolinom koju istražujemo. Unatoč početnoj zabrinutosti kako kazivači neće biti otvoreni za pričanje o temi koja im je svima bliska, na kraju se pokazalo da o posmrtnim običajima mogu ispričati i više od onoga što smo ih mi ispitivali. Neki kazivači su temu doživjeli vrlo emo-tivno, te su se znali i rasplakati prilikom intervjua, dok su drugi o temi pričali vrlo opušteno, znali su ubacivati anegdote i nasmijavati nas tijekom razgovora. Kazivači, kao i mi etnolozi, shvaćaju problem prolaznosti vremena pri istraživa-nju takvih tema. Oni nam pomažu održati sjećanja živim tako što njihova kazi-vanja skupljamo i zapisujemo, kako bi buduće generacije znale kakvi su običaji postojali na prostoru na kojem žive.

Potrebna je opreznost pri interpretaciji dobivenih podataka jer treba paziti na preveliku subjektivnost kazivača, ali i istraživača. Iako istraživanje treba sa-državati i subjektivni pogled kazivača, ipak se stavlja naglasak na sama obilježja posmrtnih običaja. Istraživanju smo pristupile etskim pristupom, kao autsajderi koji pokušavaju saznati sve o običajima kulture iznutra.

ČLANCI / ARTICLES

25

Romi koji to nisu: problem identiteta na primjeru Roma u Ivanskoj

Katarina Lukec

Autorica će u ovom radu problematizirati romski identitet kao i identitet uopće. Pokušat će razjasniti zašto se Romi i danas, kao i od trenutka njihova dolaska na ove prostore (14. stoljeće), često službeno odriču svog identiteta. Također će spomenuti neke karakteristike Roma iz rodnog kraja do kojih je uspjela doći inter-vjuirajući kazivače te iz dugogodišnjeg suživota u mjestu istraživanja.

Ključne riječi: Romi, Ivanska, Bjelovarsko–bilogorska županija, identitet, manjina, identifi kacija

Uvod

»Ako budeš zločesta, ukrast će te Cigani«, rečenica je s kojom sam ja, kao i mnoga djeca oko mene, odrastala. Tako su mi se od malih nogu nametale predrasude i otklon prema Romima, u mom slučaju ujedno i susjedima. Odrastajući, moje predrasude su se smanjile, ali ostalo je neznanje i manjak interesa za neposredne susjede tijekom prethodnih godina. Upravo zbog nedostatka znanja o romskom stanovništvu u Ivanskoj, odlučila sam istražiti njihovu kulturu i »žive« običaje kao i njihov odnos prema stereotipima s kojima se susreću.

Moji susjedi su tu otkad znam za sebe, no o njima se ne priča tako mnogo u selu; a ako se priča, ne osjeti se odmak koji bi uključivao predrasude, izbjegavanje ili nešto treće. Veći je odmak i skepsa od Roma koji nisu iz našeg sela pa se znaju čuti rečenice kao što su: »Naši Romi su dobri, oni ne kradu, kradu ovi drugi.«

Raspoređeni po selu na više mjesta, odabirom nekih lokacija svjesno su se odvojili od seoske okoline. Nalaze se na rubu sela, ili je par kuća odvojeno na nekoj čistini, izuzev Roma koji su naselili kuće prijašnjeg stanovništva.

Katarina Lukec: Romi koji to nisu KAZIVAČ · Vol. 1

26

Metodološke refl eksije i napomene

Intervjuirala sam dvije obitelji tijekom jednog vikenda u travnju 2014. Prvo sam u telefonskom imeniku pronašla njihove brojeve po prezimenu, predstavivši se prezimenom i kao susjeda, te su rado pristali na razgovor. Odlučila sam da ću im bolje objasniti o čemu se radi tek na licu mjesta, a ne preko telefona. No, rezultati mojih razgovora otišli su daleko od očekivanog. Ostala sam začuđena situacijom (to tumačim kao ostatak predrasuda); Romi koje sam posjetila odri-ču se romskog identiteta i nisu voljni pričati o karakteristikama svojih života. Deklariraju se prvenstveno kao Hrvati koji ni po čemu nisu različiti od ostalog stanovništva mjesne zajednice. Štoviše, jedna kazivačica bila je iznimno uvri-jeđena samim mojim dolaskom i namjerom, o čemu će više riječi biti kasnije. Stoga, napominjem, moje navođenje njih kao Roma isključivo je moje mišljenje, koje doduše dijelim s ostalim pripadnicima svoje lokalne zajednice; no Romi koje sam ispitivala ne osjećaju se Romima, pa ne bi bilo korektno da ih u potpunosti tako nazovem. U daljnjem tekstu ću ih ipak nazivati Romima jer odabir bilo koje druge inačice bilo bi samo prozirno referiranje na istu riječ.

Zbog zaštite identiteta svojih kazivača, pseudonime sam im odabrala ja; ka-zivači se međusobno znaju i pripadnici su tri različite obitelji koje su rodbinski povezane. Pripadnici su i tri različite generacije: kazivač u četrdesetim godina-ma, i tri kazivačice; jedna u dvadesetim godinama, druga u četrdesetima, a treća u šezdesetima. Razgovori koje sam provodila prvotno su trebali biti pojedinačni polustrukturirani intervjui, ali su prerasli u grupna kazivanja nestrukturiranog tipa.

Od literature mi je najviše pomogla knjiga Gorana Đurđevića »Povijest i obi-čaji autohtonih hrvatskih Roma — Lovara« (2009), koja opisuje ne samo Rome općenito, već i Rome mojeg kraja, tj. Ivansku, i navodi prezimena Roma koji su naselili ove krajeve. Tu je jasno i pregledno objašnjeno doseljavanje različitih skupina Roma u ovaj kraj, kao i razlike između životnih navika tih skupina, što smatram izuzetno bitnim jer ima potencijal ukloniti mnogobrojne predrasude o Romima. Također se spominju i karakteristike svjetonazora i života, kao i običaji o kojima ja iz kazivanja nisam ništa uspjela doznati.1

1 Đurđević uglavnom koristi strane autore kao izvore (Michael Jan de Goeje, Konstantin Jirečak,...), ali i povijesne spise, arhive i fotografi je s ovih prostora (hrvatskih, jugoslavenskih) za što vjerodo-stojnije prenošenje romskih običaja. Prenosi nam njihove običaje od vremena otkad se piše o njima (srednji vijek), ali malo je riječi o suvremenosti te nisu jasno razgraničena razdoblja u kojima se neki običaj održavao. Dotiče se tako običaja vezanih uz prošnju, zaruke, vjenčanja, porod, sprovod... Spominje i romski zakonodavni sustav, ulogu žene i njenog tijela, odjeću kao i vjerovanja te magiju.

KAZIVAČ · Vol. 1 Katarina Lukec: Romi koji to nisu

27

Romi u Hrvatskoj i moslavačkom kraju

Prvi spomen Roma, i to Roma Lovara, potječe iz četrnaestostoljetnog dubro-vačkog zapisa (Đurđević 2009:14). Romi su zbog trgovine naseljavali ostatak Hrvatske, najviše Slavoniju, a nakon sjedinjenja Slavonije s ostatkom Hrvatske (1743.) dolaze do velikih gradskih središta — Zagreba i Varaždina. Nakon po-žara u Varaždinu 1776. godine grad gubi značaj, a Romi prelaze u područja gdje su već bili nastanjeni Romi Lovari: u Bilogoru, Moslavinu i Podravinu (ibid. 29) što uključuje Ivansku i okolna područja. Već 1888. Ivanska je jedno od mjesta s najgušće naseljenim Romima Lovarima, i to zbog velike mogućnosti trgova-nja. U razdoblju od 1892. do 1895. Romima Lovarima ovog moslavačkog kraja pridružuju se Romi Kalderaši i Romi Šijaci, obje su skupine katolički mađarski Romi koji su pobjegli iz Srbije zbog očuvanja katoličanstva (htjeli su ih prisilno pokrstiti na pravoslavlje) (ibid.:32). Tako mi i kazivač Igor potvrđuje da mu je djed u ovom kraju rođen 1910.

Dok se broj Roma na razini Hrvatske u samo 20 godina povećao s brojke od 6 695 (popis stanovništva 1991.) na brojku od 16.957 Roma (popis stanovništva iz 2011.), njihov broj se u Bjelovarsko–bilogorskoj županiji povećao sa 144 na 391. U cijeloj Općini Ivanskoj na popisu stanovništva iz 2011. tek se sedmero ljudi izjasnilo kao Romi. Neke romske obitelji koje će ostatak lokalne zajednice znati prepoznati kao takve, a koje se ne izjašnjavaju kao Romi, broje i više od se-dam članova. Procjenjujem, otprilike, da je broj Roma na području Općine Ivan-ska tri do četiri puta veći od broja koji stoji na posljednjem popisu stanovništva.

Kao što izvor sa službene internetske stranice Savjeta za nacionalne ma-njine2 govori, broj Roma u čitavoj Hrvatskoj ne odgovara realnom broju iz dva razloga: prvi je taj što u popisu stanovništva ne sudjeluju svi Romi, a drugi je taj što se Romi često etnički izjašnjuju drugačije, najčešće kao Hrvati. Procjene o stvarnom broju Roma u Hrvatskoj kreću se između 30 i 40 tisuća.

Danas je pojedinac relativno slobodan odabrati vlastiti identitet, u suglasju sa svojim potrebama i željama, ali i prisilama kojima je izložen (Grbić 2014:35). Iako je službeno prikrivanje romskog identiteta (konkretno vidljivo kroz popis stanovništva) javna i poznata stvar, malo je govora i literature o razlozima za takvo odricanje.

2 nacionalne–manjine.info


28

Problem (romskog) identiteta

Teorije etničkog identiteta općenito se mogu podijeliti na dvije škole i vrste te-orija. Primordijalističke teorije zastupaju teoriju da je etnicitet osnovna ljud-ska kategorija dana rođenjem, pa time i trajna, fi ksna, iracionalna i objektivna. Modernističke teorije tvrde da je on proizvod industrijalizacije, političke demo-kratizacije i medija, a ne urođeno svojstvo (Grbić 2014:53–54). S druge stra-ne, identifi kacija, tj. poistovjećivanje, dinamični je koncept. U društvenom je to smislu poistovjećivanje sa zajednicom ili skupinom, pa je društveni identitet, u biti, svijest o pripadanju zajednici ili skupini (Heršak 1998:79). Nadovezujući se na gore napisano, povlači se pitanje u kojim se situacijama Romi identifi ciraju s Hrvatima (ili nekom drugom narodnošću), a u kojim s Romima?

Iz popisa stanovništva vidljivo je da se na područjima s novonaseljenim Ro-mima oni češće izjašnjavaju kao Romi (npr. Međimurje i Zagreb). To se objaš-njava činjenicom da i među Romima postoji podjela. Oni se uglavnom »dijele prema vjerskoj pripadnosti (katolici, pravoslavci i muslimani), vremenu dolaska u Hrvatsku, zemlji iz koje su došli i regiji u kojoj žive« (nacionalne–manjine.info, 6.5.2014). A i Goran Đurđević na gostujućem predavanju na Fakultetu političkih znanosti o Romima (članak prenosi blog Robertine Čuhnil3) objašnjava razliku između Roma Lovara (autohtonih hrvatskih Roma) i novih Roma — došljaka: Lovari su vrijedni, a »novi« Romi su ti koji tjeraju djecu da prose i pomažu stva-rati negativne stereotipe o Romima. Tako i moji kazivači navode podjelu između Roma s jasnom distinkcijom »Mi« — »Oni«:

»Mi smo tu iz dobre kuće, moja porodica.« (Tina, rođena 1940–ih)

»Jer mi nismo ti Romi kao ovi drugi Romi. Ja ne znam romski jezik. Ja govo-rim... ovaj. Hrvatski jezik kojim sam rođen. Razumiješ?« (Igor, rođen 1960–ih)

U navedenim citatima vidimo odmak od romskog identiteta zbog razlikova-nja od »loših« Roma, ali u drugom citatu vidimo i bitnu značajku — jezik. Jezik je jedan od najsnažnijih etnodiferencijskih čimbenika (Heršak 1998:58) pa je i za moje kazivače to razlog da se ne izjasne kao Romi. Tako i kazivačica Ana, uvri-jeđena mojim ispitivanjem o Romima, upada u razgovor objašnjavajući: »Kakav romski jezik?! ... Nema tu Roma.«

U ovom kontekstu, izdvojila bih jednu defi niciju etničkog identiteta koja tvrdi da on počiva na psihološkoj potrebi svih ljudskih bića za pripadnošću jer

3 robertinacuchnil.wordpress.com


29

»etnička grupa u punom smislu predstavlja utočište iz kojega čovjek ne može biti izbačen i u kojem nikad nije sam« (Grbić 2014:44). Možda se zato Romi često odriču romskog identiteta, jer zbog njega su kao »drugačiji« tijekom povijesti stradavali i bili progonjeni. Njihov način života bio je neprihvatljiv za europsku zajednicu, zato su sve države nastojale iskorijeniti takav način života, a samim time poništiti i etnički identitet Roma. Kada se u tome nije uspjelo, poduzimale su se različite mjere čiji je cilj bio istrebljenje ovog naroda. Prvi zakoni protiv njih potječu iz 15.stoljeća, a da ne pričamo o Drugom svjetskom ratu i njihovom ma-snom istrebljenju (Đurić 1987:180–181). Jer »biti Rom — značilo je vrlo često biti unaprijed osuđen na smrt« (ibid. 202–203). Dakle, i strah od diskriminacije jedan je od razloga za prikrivanje romskog identiteta.

U kazivanjima je također prisutna slika »pravog Roma«, ne objašnjavajući pritom što to znači:

»Tretiraju ko... Pa da jesam pravi Rom, meni bi bila čast. Razumiješ? ... Oz-biljno ti kažem. Nego tretiraju te, a nisi. Razumiješ?« (Igor, rođen 1960–ih)

U ovom kazivanju vidimo opet podjelu unutar Roma na »Nas« i »Njih«, a ona se također javlja kod druge kazivačice koja Druge poistovjećuje s nazivom »Cigani«. Taj naziv za nju ima izuzetno pejorativno značenje i jako ju ljuti kad ju netko tako nazove što je jasno izrazila dok se ugasio snimač, a s upaljenim snimačem kaže:

»Ne bi je nitko ponizio da viče Romi, jer mi znademo jednostav-no da nam se ljudi... neki viču Romi, neki viču baš jednostavno Ciga-ni namjerno. A mi se jednostavno tak ne držimo... ne postupamo da smo mi Cigani. Mi smo kao svaki narod.« (Marija, rođena 1990–ih)[parafrazira učiteljicu koja ju je štitila od druge djece i njihova vrijeđanja] »nemoj da čujem više ikoga da će vikati Cigan. Ak bude šta htjeli razgovarat pitaj Romi i to tak. A ne...« (Marija, rođena 1990–ih)

Uz jezik, kao najsnažniji argument da nisu Romi, jedna kazivačica posegla je za drugim »dokazom« — domovnicom:

»Samo šta su... ja sam uzela Cigana. Moj otac nije Cigan. Pa su se pociganili. Kakvi... pa moja djeca rođena sva tu u Bjelovaru. Niđe ne piše... sad ću ti po-kazat u papirima [ide po domovnicu] gdje piše u domovnici. Mora pisat Rom ako si Rom.« (Ana, rođena 1960–ih)

Ovo kazivanje osim nekih dvojnosti (govorenje za svoga muža da je Rom/Cigan(in)) sadrži snažnu rečenicu koja uz prijašnju izjavu o jeziku vuče mnoga


30

pitanja. Mora li pisati Rom ako si Rom? Kazivačica u ovom slučaju poistovjećuje državljanstvo s narodnošću.

Valja napomenuti još jednu stvar kod izjašnjavanja romske populacije Romi-ma. Ističe se prednost izjašnjavanja zbog raznih privilegija, na već spomenutom gostujućem predavanju, Goran Đurđević govori o stipendiji za srednjoškolce i studente, ali je za nju potrebna izjava ovjerena kod javnog bilježnika da je uče-nik/student Rom. Dok se jedni Romi ne žele odreći romskog identiteta, i svoje-vrsno potiču njegovo izražavanje, drugi ga smatraju lošim, kao moji kazivači, i ne vjeruju u njegovu »isplativost«:

»Kao ako se dadu u romsku uniju djeca će dobit posao. Dijete mi završilo srednju školu ne može dobit posao.« (Ana, rođena 1960–ih)

Kazivačica ne vjeruje u obećavane privilegije vezane uz izjašnjavanje o rom-skoj narodnosti. Nešto kasnije izrazila je i svoju nepovjerljivost prema mojem ispitivanju bojeći se da će moja »anketa«/intervju »ići na romsku stranu« te je time dodatno bila uvrijeđena. Niže navedeni citat s internetske stranice Savjeta za nacionalne manjine stoga ipak nije u potpunosti točan — on je generaliziran na cijelu Hrvatsku, podaci koje sam dobila u istraživanju ne potvrđuju ga:

»Ipak, nakon što je Republika Hrvatska u zadnjih nekoliko godina pokre-nula program ubrzane integracije Roma u hrvatsko društvo, kroz različite socijalne, obrazovne i komunalne projekte, oni se slobodnije identifi ciraju sa svojim etničkim porijeklom.« (nacionalne–manjine.info, 6.5.2014)4

Karakteristični način života?

Identitet je višeslojan pojam. Sastoji se od objektivne i subjektivne dimenzi-je, objektivnu čini kulturni repertoar, a subjektivnu emocije i lojalnost (Grbić 2014:35). Kulturni repertoar Roma vizualno je prepoznatljiv: »Romi su vrlo ne-obična, brzo prilagodljiva i vizualno prepoznatljiva etnička zajednica« (Đurđević 2009:6). No, nisu se sve prakse održale jer mlade generacije koje su se priklonile suvremenom načinu života ne znaju ili ne žele znati životne prakse svojih pre-daka (ibid. 2009:5). Vidimo na primjeru mojih kazivača da nisu njegovali jezik, pa ga danas ni ne pričaju, a on je jedan od najsnažnijih markera kulture. Đurić to prekrivanje kulture tumači dugogodišnjim predrasudama i progonima (Đurić

4 Dokument s istoimene web stranice se bazira na knjizi »Nacionalne manjine u Hrvatskoj« autora Siniše Tatalovića, izdano 2005. za izdavača STINA, ali do knjige nisam uspjela doći.


31

1987:208). Prisutno je tu i adaptiranje u društvo; svaka romska skupina sadrži karakteristike zemlje u koju je prvo bila useljena, a zatim, seleći se, kupe i preno-se druge karakteristike. No, oni i dalje uspijevaju živjeti tradicionalnim životom (ibid. 181) pa se neke poveznice između svih Roma još mogu povući.

Od svojih kazivača nisam uspjela doznati ništa o karakterističnom načinu života, možda su odbijali pričati o godišnjim i životnim običajima znajući da je to nešto što ih razlikuje, pa mi često Igor kratko odgovara na pitanja: »Isto, sve isto, ko i svaki drugi.« Na pitanje: »Jel se sastajete možda s Romima iz drugih sela?« Igor odgovara: »Ne. Ne.« Iako, stanujući u istom selu, znam da jedan od njegovih sinova ima djevojku Romkinju koja nije iz našeg sela, što ukazuje na to da se po-znaju s Romima iz drugih sela i međusobno vjenčavaju. No ne uvijek, često neki Rom odlazi od romske zajednice ulazeći u miješani brak, ali u našem kraju nije pravilo da se Rom iz miješanog braka nužno »prilagodi« društvu što je inače čest slučaj; kako kaže Ana u već spomenutom kazivanju, nekad se i drugi »pocigan-če.« Upravo ta pomiješana »krv« za njih je također »dokaz« da nisu Romi.

»Pa mama mi nije Romkinja. Malo ćaća je pomiješan. Kao, kak bi ti rekao, miješani brakovi. Eto. I to ti je pol–pol.« (Igor, rođen 1960–ih)

Romi su poznati po svojoj muzikalnosti, sve skupine — neke više, neke ma-nje, pa mi tako i Igor odgovara da oni slušaju romsku glazbu, čak to potvrđuje s riječju »normalno«.

Također, u tipične karakteristike ulazi i velika obitelj te rano vjenčanje, tj. vjenčanje u mladoj dobi. Ove obitelji su mnogobrojne, ali rana udaja djevojke i rani porod više nisu pravilo, ali su i dalje čest slučaj.

Do ostalih karakteristika nisam došla, no bitno je spomenuti način života i zarade te socijalne uvjete. Za Rome je poznato da žive u siromaštvu, zbog raznih okolnosti i težeg nalaženja posla, pa je tako i s mojim kazivačima. Njihove nara-cije o siromaštvu nisu samo njihove, one se danas čuju kod gotovo svih Hrvata, no njihovi životni uvjeti ipak su gori što sam uočila po skromnosti životnog pro-stora i zbog primanja socijalne pomoći. Navodim kazivanja o siromaštvu:

»Borio mi se muž za ovu Hrvatsku. A na kraju u Hrvatskoj ne može mi se djeca zaposlit. A išao je na ratište dok su drugi jaja gladili.« (Ana, rođena 1960–ih)

»Preživljavanje, socijalna pomoć kratka. Nezaposleni trenutačno. Nitko. Mali završio srednju, posla nema. I eto ti.« (Igor, rođen 1960–ih)


32

Romi su zarađivali tijekom povijesti seleći se i radeći ono što je bilo potreb-no za neki kraj, pa su često bili zanatlije, sluge, konjušari... Uz to, naravno, ide i krajnji oblik prilagodbe — prosjačenje. I danas se za Rome u Hrvatskoj vežu stereotipi da skupljaju željezo, prose i, nažalost, kradu. Od mojih kazivača dobila sam potvrdu nekih karakterističnih zanimanja i stereotipa:

»Skupljanje, to znaš i sama, sekundarne sirovine, otpadno željezo i tako.« (Igor, rođen 1960–ih)

»A ja sam morala sa svojim djetetom po 15–20 dana spavat u Zagrebu tamo na ulici da bi stekla, izgradila nešt, makar jednu prostorijicu za svoje dijete. Makar da imam, od poštene zarade. Tako je.« (Marija, rođena 1990–ih)

Tako i kazivačica Tina s ugašenim snimačem priča kako je 22 godine radila kao čistačica te uz to iznosi dirljivu priču kako je u jednoj kući našla 3000 maraka i vratila ih gazdarici, iako je gazdarica mislila da je taj novac jedan od ukućana pri odlasku odnio i potrošio. Tom je pričom željela potvrditi svoje poštenje i opovr-gnuti lošu sliku o Romima.

Kao što je vidljivo, i moji kazivači, uz socijalnu pomoć, žive (ili su živjeli) od skupljanja željeza te prosjačenja, a Tinina priča potvrđuje spomenutu prilagod-bu, u njenom slučaju kao kućne pomoćnice.

Neugodna iskustva

Iako pomalo neodlučni oko romskog identiteta, kazivači ističu da su se susreli s neugodnim iskustvima. Na pitanje zašto je to tako, Igor kaže da je to zbog »crne kože.« Po radnjama nije isticao ništa sporno. U već navedenim kazivanjima vidi se posebna uvreda na riječ »Cigan« kod Marije, kod Igora se uočava da ga treti-raju kao da je »pravi Rom«, a on to nije, kako nam navodi. Igor također govori da mu se neugodna iskustva događaju »u birtijama«. Marija navodi svoja neugodna iskustva tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, kao i isto iskustvo njene kćeri koja sada ide u treći razred osnovne škole, ali i napominje kako je učiteljica ra-zredne nastave stala u njenu obranu i spriječila daljnje vrijeđanje.

Marija i Tina navode i neugodna iskustva s Općinom i Župom. Kažu da ih se ne tretira kao ostalu »sirotinju«, Marija govori:

»To jednostavno, nije Općina ko što bi trebala biti. To da pomaže sirotinji. Naravno da su išli isto, pomagali nemoćnim ljudima. Pa i ova je [Tina] ne-moćna, žena kojoj bi trebali pomagati.


33

On [župnik] nas sirotinju ne pozna. Ja sam prije negdje prije išla, normal-no, imala sam prava za pakete za svoju djecu. Ja nisam mogla dobit ni paket, još nas i tamo tuču u dvorištu.

Svima ide tuda svetiti kuće, meni nije tu zašao da mi posveti kuću, a djeca mi mala u kući. Zbog kojeg razloga, ja ne znam. Ja mu nikad nisam, pošti-vam i svece i sve, da sam ja ikad šta učinila u mom životu, nek me slobodno Bog kazni. Nikad, nikad.«

Čini mi se da su moji kazivači postali ravnodušni prema dovikivanjima i pre-drasudama, ili barem pokazuju takav stav, iako navode da se s tim ne susreću često. No diskriminiranje i nepravda od strane Općine i župnika kod kazivačica izazvalo je mnogo emocija.

Zaključak

U kazivanjima su vidljiva oprečna mišljenja oko izjašnjavanja romskim identi-tetom. Neke kazivače ne smeta toliko romski identitet, dok je Anu to najviše smetalo. Danas je pojedinac slobodan izraziti identitet kako on želi, ako je njima državljanstvo izjednačeno s narodnošću, to je njihov izbor.

No ako pričamo o identitetu kao procesu izgradnje višedimenzionalnog sklo-pa koji se sastoji od najmanje dvije razine, a to su »mi« i »oni« (Grbić 1994:121), ovdje ćemo uočiti uklapanje u tu defi niciju. Iz moje pozicije, i iz pozicije moje bliže okoline (susjedi, obitelj), »mi« smo Hrvati5, a »oni« su Romi. Za njih, Rome, »mi« je kategorija koja označava sve mještane Ivanske, uključujući i njih, a »oni« postaju neki drugi Romi, to jest, »Cigani«; nepošteni, kradljivci. Općenito, iz perspektive mojih kazivača, »oni« su »lošiji«, ali navode i da pričaju romskim jezikom.

Ovakve proturječnosti samo potvrđuju da se identitet sastoji od objektive i subjektivne dimenzije (Grbić 2014:35). Subjektivna dimenzija sastoji se od emocija i lojalnosti, i tu je izraženija individualna razina identiteta (zato i po-stoje veće razlike u kazivanju članova unutar jedne obitelji), a objektivnu čine raznoliki markeri kulture, kulturni repertoar (ibid.). Jedini marker kojeg moji kazivači »priznaju« je boja kože, ali smatraju da on nije dovoljno »snažan« kako bi ih odvojio kao Rome. Ostali markeri koji najčešće služe za »dokaz« identiteta jesu jezik, religija, nacionalnost, imena i prezimena. Što se tiče prva tri markera, moji su kazivači već izvršili mimikriju s većinskim stanovništvom, djelomično to

5 Ivanska ima etnički miješano stanovništvo, 90% su Hrvati, ali ovdje govorim iz svoje perspektive.


34

čine i odabirom imena.6 Što se tiče prezimena, mimikrija se izvršavala u početku dolaska na ove prostore (Đurđević 2009:29), no danas je to također jedan od markera romskog identiteta poznat široj zajednici.

Stoga se ne treba toliko usredotočiti na dvojnosti u intervjuima i biti ra-zočaran »nečistim« rezultatima, već konstatirati kako je identitet Roma složen, hibridan i mnogostruk. Mnogostruki identitet podrazumijeva pojedinčevu spo-sobnost da se snalazi kako u širem kulturnom sustavu, tako i u određenom kul-turnom podsustavu (ili više njih) (Grbić 1994:122). Možemo tu povući još jednu identitetsku paralelu, a to su privatna i javna sfera. Sve to upućuje da je iden-titet promjenjiv, u različitim vremenima pojedinci odabiru drugačije faktore i posebnosti kako bi ga defi nirali. Njihov identitet je hibridni, jer će se kao Hrvati izjasniti u javnim prilikama, a kao Romi će za bračnu vezu češće odabrati Rome, ili će se baviti poslovima koji su tipičniji za Rome, o čemu je bilo govora u radu.

Upravo na temelju međusobnog odabira Roma za bračnu vezu dalo bi se na-praviti analizu knjiga vjenčanih u kojima bi se po prezimenima i mjestima rođe-nja moglo točno saznati s koliko godina mladi ulaze u brak, jesu li brakovi etnički endogamni ili egzogamni, iz istog sela ili iz drugih romskih zajednica. Također, po knjigama rođenih mogao bi se saznati prosjek starosti prvorotkinje, a u po-pisu kućanstava brojnost romskih obitelji i njene promjene tijekom 20. stoljeća. Tako bi se moglo sa sigurnošću ustvrditi još dodatnih objektivnih faktora iden-titeta i kod Roma koji se odriču svog romskog identiteta, kao što su endogamija, velike obitelji i mladi ulazak u brak (i moja kazivačica Marija je otprilike mojih godina, a ima već troje djece).

Mislim da je šteta odricati se svojih korijenja i izgubiti jezik i tradicije svojih predaka, ipak to odricanje nije dovoljna žrtva za društveno prihvaćanje. Rome iz svog rada, napominjem još jednom, nazivam Romima jer im je to identitet dan od strane lokalne zajednice, prvih susjeda. Iako se oni službeno odriču svog romskog identiteta, u praksi postoje proturječja. Oni i dalje ostaju na margini društva, a ta marginalnost je višeslojna: ekonomska, prostorna, politička i kul-turna (Šućur 2000:216).

Provodeći istraživanja, autori se najčešće dotiču Roma koji se tako izjašnja-vaju jer su im oni dostupniji (preko različitih romskih zajednica i udruga) te je takav pristup temi etički manje osjetljiv. Stoga, bavljenje Romima u bilo kakvom društveno–humanističkom radu treba osvijestiti dvije razine — Rome i Rome koji to nisu, to jest, koji se ne izjašnjavaju Romima. Iako je takav pristup etički intrigantniji, daljnja istraživanja trebala bi i njih uključiti (ili samo njih, da se dobije šira slika jer se mimikrija romskog identiteta zabilježena putem popisa

6 Zbog zaštite kazivača ne spominjem ovdje njihova imena, kao ni koja od njih su »tipičnija« za Rome.


35

stanovništva događa i u ostalim krajevima Hrvatske), te ispitati dodatne razloge za mimikriju i/ili odricanje identiteta. Posebice bi za daljnja etnološka istraživa-nja bila bitna spomenuta privatna sfera identiteta, koja se u mom istraživanju zbog barijere u kazivanjima nije previše istaknula. Na nama, etnolozima, je da pokušamo demistifi cirati romski identitet tako da se maknu sramotne i negativ-ne konotacije s njega. Možda bi tada Romi bili sigurniji oko svog izjašnjavanja te im ne bi trebali nikakvi »papiri« za dokaze identiteta, kakav god on bio.

Literatura

Đurđević, Goran. 2009. Povijest i običaji autohtonih hrvatskih Roma — Lovara. Bjelovar: Kalisto d.o.o

Đurić, Rajko. 1987. Seobe Roma: krugovi pakla i venac sreće. Beograd: Beogradski izdavačko grafi čki zavod

Grbić, Jadranka. 1994. »Mnogostruki identitet: primjer Hrvata u Mađarskoj«. Studia ethnologica Croatia, Vol.6 No.1, 119–126

Grbić Jakopovoić, Jadranka. 2014. »Konceptualni pristupi istraživanju iden-titeta identifi kacijskih procesa«. U Multipliciranje zavičaja i domovina. Hrvat-ska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet. Zagreb: FF Press, 33 — 58.

Heršak, Emil, ur. 1998. Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: Insi-tut za migracije i narodnosti: Školska knjiga

Hrvatić, Neven, 2004. »Romi u Hrvatskoj: od migracija do interkulturalnih od-nosa«. Migracijske i etničke teme 20, 4:403–432

Šućur, Zoran, 2000. »Romi kao marginalna skupina«. Društvena istraživanja Vol.9 No.2–3 (46–47), 211–225

Izvori

»Nacionalne manjine u Hrvatskoj« http://www.nacionalne–manjine.info/manji-ne.php (pristup 6.5.2014).

»Romi Lovari — izvorni hrvatski Romi«. Made in HR. http://robertinacuhnil.wordpress.com/2012/12/15/romi–lovari–izvorni–hrvatski–romi/ (pristup 6.5.2014).

»Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama«. Državni zavod za statistiku. http://www.dzs.hr (pristup 6.5.2014).

37

Reprezentacija japanske kulture u Hrvatskoj na primjeru konvencije Pandakon:

Problem rada bez terenskog istraživanjaSara Morić

U ovom radu autorica istražuje Pandakon, konvenciju japanske kulture, koja se održava u Zagrebu, sa fokusom na pitanje kako se mijenjao sadržaj i format kon-vencije kroz njezina dva izdanja. Autorica svoje istraživanje bazira na intervju-ima sa organizatorima i nositeljima konvencije i njezina sadržaja, te na analizi internetskih izvora. Intervjui su provedeni izvan događajnog okvira konvencije zbog nemogućnosti prisustvovanja konvenciji. Autorica provodi tekstualni ekspe-rimente zbog manjka relevantne literature za usporedbu.

Ključne riječi: Pandakon, japanska kultura, antropologija festivala

Uvod

Kao temu svog seminara za kolegij Antropologije festivala odabrala sam kon-venciju japanske kulture Pandakon koja se 2014. godine po drugi put održala u Zagrebu, u prostorijama kluba Močvara. Radi se o događaju koji u svom progra-mu nudi sadržaje koji su usko vezani uz Japan i japansku kulturu. Prve godine konvencija se održavala u trajanju od jednog dana, dok se u drugoj godini pro-gram produljio na dva dana i proširio s više sadržaja. Smatram kako su ovakvi događaji, koji prikazuju kulturu koja je nama inače daleka ne samo prostorno, već i jezično te kulturno, idealni primjeri studije slučaja koji mogu biti od važ-nosti za našu znanost etnologije i kulturne antropologije. Uvijek je zanimljivo, meni osobno kao studentici etnologije, a vjerujem i većini ljudi koji djeluju na području kulturalnih studija, vidjeti koje se dijelove neke kulture odluči prezen-tirati preko raznih festivala ili konvencija i zašto, a koji su, recimo, zanemareni ili se ne ističu u programu.

Prije nego li sam započela samo istraživanje, postavila sam nekoliko istra-živačkih pitanja na koje sam svojim radom htjela dobiti odgovore. Prvo se pita-nje tiče programa konvencije, odnosno koji su sadržaji, koji se smatraju dijelom japanske kulture, uvršteni u program te, naravno, zašto baš ti. Također, želim

Sara Morić: Reprezentacija japanske kulture u Hrvatskoj KAZIVAČ · Vol. 1

38

odgovoriti i na pitanje mogu li osim organizatora i sami sudionici utjecati na program. Tek i letimičnim pogledom na objave organizatora Pandakona može se uočiti, zapravo, kako je najveći naglasak na popularnoj kulturi koja se pro-širila Europom, a to su anime crtići i manga stripovi, pa sam popularnu kulturu shvatila upravo kao aspekt koji omogućava veću popularnost i posjećenost kon-vencije. Zanimljiva mi je bila i činjenica da je u samom nazivu konvencije došlo do promjene u drugoj godini, gdje se iz podnaslova izuzelo pojam »popularna« te je on glasio jednostavno — »Pandakon; konvencija japanske kulture«. Drugo istraživačko pitanje koje sam željela razraditi je i ono o stvaranju događanja. Za-nimalo me kako je došlo do začetka Pandakona, odnosno kako se gradila priča konvencije i jesu li se planovi organizatora zaista i realizirali. Također, bitno mi je i vidjeti kakva je bila reakcija samih posjetitelja te da li je u njihovim očima Pandakon opravdao svoj naziv konvencije japanske kulture.

Kao metodologiju koristila sam pregled dostupnih medijskih članaka o kon-venciji, izvještaje sudionika s osobnih blogova te objave na službenim i društve-nomrežnim stranicama samih organizatora. Razlog za tako opsežno internetsko pretraživanje bio je i taj što osobno nisam posjetila konvenciju te sam putem različitih opisa događaja mogla i sama »osjetiti« atmosferu. Upravo zbog toga što mi je ovo prvi seminarski rad koji vršim bez direktnog odlaska na teren i sudje-lovanja, smatram kako bi rad mogla dodatno upotpuniti u rujnu, sudjelovanjem na Pandakonu. Neformalno i bez snimača razgovarala sam s nekoliko posjetitelja Pandakona na jednom drugom događaju koji je tematizirao popularnu japansku kulturu. Osim toga, koristila sam metodu polustrukturiranog intervjua za raz-govor s dvama organizatorima festivala, doduše, internetskom komunikacijom jer nisu imali vremena za razgovor »uživo«. Također, razgovarala sam i s jednim izvođačem na konvenciji koji je obje godine organizirao karaoke s popularnim japanskim, ali i mainstream pjesmama.

Osim što je ovaj rad neobičan jer nema terenskog rada, odlučila sam također izostaviti pregled literature i uvođenje općeg teorijskog okvira. Razlog tome je prvenstveno to što u radovima hrvatskih etnologa nisam našla radove o kon-vencijama japanske ili neke druge »istočnije« kulture. Drugi je razlog taj što sma-tram da kompariranje američkih ili britanskih radova, koji su rađeni u mnogo heterogenijim okružjima nego što je to hrvatsko, s mojim istraživanjem, ne bi bilo naročito relevantno. Također, željela sam izaći iz okvira načina pisanja i pra-vila na koja smo naučeni tokom našeg sveučilišnog obrazovanja i pokušati svo-jevrsni ekperiment.

KAZIVAČ · Vol. 1 Sara Morić: Reprezentacija japanske kulture u Hrvatskoj

39

Što se predstavljalo prve godine Pandakona

Odgovarajući na pitanje što se prezentira kao japanska kultura na prvoj i drugoj konvenciji, prvo sam posegnula za programom kojeg su na svojim web–stranica-ma objavili organizatori. Prve godine program uključuje sadržaje poput radioni-ca origamija, predavanja o vlastitim putovanjima u Japan, ali i o supkulturi lolita te radionicu šivanja lolita odjeće. Set predavanja i radionica o stilu lolita, prema organizatorima, predstavilo je ovu supkulturu u osnovnim crtama: njen nasta-nak, razvitak, inspiraciju, zajednice u Japanu i na Zapadu. Isto tako, pružilo je potrebne informacije onima koji se u nju žele uključiti o tome kako i gdje početi.

Najveći dio konvencije zauzela je razmjena stvari vezane uz Japan, a prven-stveno su se razmjenjivali manga stripovi koji se u hrvatskoj izdaju u jako male-nom broju te ih je teško naći. Dok sam razgovarala s posjetiocima koji su sudje-lovali na prvoj konvenciji, ali i s organizatorima, primijetila sam kako je najdraži dio programa bilo predstavljanje i natjecanje cosplay. Cosplay je popularni naziv engleskog pojma costume play, čiji bi doslovan prijevod bio kostimska igra, a radi se o odijevanju u najdraži lik iz japanskih serija, crtića ili stripova. Kostimi se najčešće pripremaju mjesecima jer se dijelovi koji se ne mogu sašiti ili izraditi, poput perika ili ostalih rekvizita, moraju naručivati iz udaljenih azijskih zemalja.

U razgovoru s jednom od organizatorica, Adom, saznala sam kako je ideja o Pandakonu zapravo nastala iz grupe na jednoj od popularnih društvenih mreža, gdje su nekolicina prijatelja nastojala pokrenuti cosplay konvenciju. Kako je ta grupa u nekoliko tjedana skupila gotovo tisuću članova, a ništa se nije događa-lo, Ada je kontaktirala nekoliko ljudi koji su bili najaktivniji i upitala ih žele li zajedno s njom napraviti nešto slično. Cosplay, kao i velik interes za nekakvim događajem na kojem se trud cosplayera može vidjeti, donekle je i razlog zašto je nastao Pandakon, Ada kaže:

»To je pokrenuto manje–više zbog cosplayera, jer tu kod nas ne možeš nigdje to pokazati. Imali smo cosplay natjecanje i predstavljanje. Odnosno tko je odabrao koji lik i zašto, pa su ljudi poslije birali tko im je najbolji.« (Ada, prosinac 2014.)

Svakako, kroz razgovor s Adom, ali i s ostalim sugovornicima, zaključila sam kako je upravo popularna kultura ono što najviše privlači ljude na Pandakon. Razlog tome je možda činjenica da veleposlanstvo Japana i razne udruge organi-ziraju događanja koja bi spadala u sferu takozvane tradicionalne kulture koja je europskoj publici poznata po, naravno, umjetnosti uređivanja papira, cvijeća te raznih rituala kod posluživanja, poput ceremonije čaja. Popularna japanska kul-tura, koja bi obuhvaćala glazbu, anime, mangu, televizijske drame i slično, dotad


40

je bila nešto o čemu se raspravljalo na raznim internetskim forumima i malim okupljanjima istomišljenika ili pak na tulumima s temom japanske pop ili rock–glazbe. Pandakon je ponudio ljubiteljima japanske popularne kulture, otakuima, kako sami sebe nazivaju, mjesto gdje mogu tu strast podijeliti s drugima i gdje nikome to ne bi bilo čudno.

Drugi Pandakon

Na drugoj konvenciji, koja se održala prije nekoliko mjeseci, došlo je do pomaka u prezentiranom. Program, ovaj put dvodnevni, koji su organizatori stavili na svoje internetske i društvenomrežne stranice, uključivao je i razne demonstraci-je japanskih »tradicionalnijih« umijeća te igara. No, primjetno je na internetskim stranicama kako je i dalje u prvom planu popularna kultura, posebice anime i cosplay. To mi je potvrdio i jedan od mojih kazivača, Bajrami, koji mi se pohvalio kako je osvojio i drugo mjesto na kvizu u kojem se ispitivalo znanje o animama i mangama. Od svog sugovornika sam saznala kako je vladao pravi natjecateljski duh tijekom kviza, te da mu je upravo taj dio programa bio najdraži jer je mogao pokazati svoje znanje i »dokazati se« pred ostalim ljubiteljima anima i mangi.

Također, osoba koja je na prvom Pandakonu vodila predavanje o supkulturi lolita, u međuvremenu je izdala i knjigu na tu tematiku pod nazivom »Slatko lice pobune. Ženstvenost, infantilnost i konzumerizam japanske Harajuku kulture kao izraz otpora prema tradiciji i patrijarhatu«. Knjiga se bavi tematikom japan-skih supkultura od nastanka, specifi čnosti njihovog izgleda te vrsta i podvrsta na koje se dijele, pa sve do analize njihovih motivacija, odnosa prema tradici-onalnoj japanskoj kulturi i društvu, praksama infantilnosti i ženstvenosti kao nečega što koriste kao čin otpora, subverzije. Na ovom predavanju autorica je ukratko predstavila temu knjige te se održao i mali nagradni kviz za sudionike.

Naravno, bilo je još mnogo drugih sadržaja vezanih uz popularnu kulturu, no zanimljivo je da se kod druge konvencije dogodio pomak s popularne na onaj dio kulture koji se smatra više tradicionalnim. Razgovarajući s organizatorima te pregledom službenih stranica Pandakona, dobila sam jasan uvid u to što se od tradicionalne kulture prezentiralo te na koji način.

Primjerice, hrvatska udruga Igo predstavila je poznatu japansku misaonu igru zvanu go. Go je igra za dva igrača koji naizmjenično postavljaju svoje fi gure na tablu koja se zove goban. Cilj igre je kontrola određenih dijelova table kroz stvaranje takozvanih teritorija. Go se hrvatskoj publici na konvenciji predstavio u dva dana kroz prvo predavanje o igri na kojem, kako su organizatori najavili: »obuhvatiti su se kratki opis igre, njena povijest uz prikaz goa danas, te njen uči-


41

nak na razvoj misaonih i duhovnih vrijednosti čovjeka.« Poslije je uslijedio i duži dio radionice gdje su sudionici uz pomoć asistenata i sami mogli isprobati svoje misaone vještine u branjenju oblutaka na igraćoj ploči.

Osim radionice, o jednoj od najstarijih i na zapadu vrlo popularnoj igri go, na drugom Pandakonu organizatori su kontaktirali i neka društva koja promoviraju japanske sportske vještine. Radi se o demonstracijama streličarstva, odnosno kyuda i aikida. Kyudo društvo Zagreb prikazalo je u dvorištu Močvare ceremoni-jalno ispucavanje strijela u stojećem i klečećem položaju pješadijske škole Heki ryu Insai Ha. No osim same demonstracije, svi zainteresirani mogli su od članova društva dobiti sve informacije i odgovore na pitanja koja su ih zanimala o kyu-dou. Aikido društvo Zagreb je također imalo svoju demonstraciju, ali u obliku uvodnog treninga te su se svi zainteresirani mogli na njihovom štandu raspi-tati o upisima. Jedna od organizatorica rekla mi je kako su zapravo imali dobar odaziv od svih udruga i društava koje su kontaktirali, a upravo smatram kako su njihovi voditelji u posjetiteljima Pandakona vidjeli potencijalne članove te su zato izašli u susret konvenciji koja godinu prije toga nije imala programski dio posvećen borilačkim vještinama. Bilo je također i demonstracija vještine kendo, japanskog mačevanja te kaligrafi je, umjetničkog stila pisanja.

Još jedan dio programa koji je bio iznimno zanimljiv posjetiteljima s kojima sam razgovarala jest i radionica uveza knjiga japanskog stila je pod vodstvom Marine Mijatović. Knjige su se uvezivale prema tradiciji oblikovanja papirom i koncem. Svi polaznici radionice učili su nešto o povijesti uveza knjiga, tradiciji, alatima za izradu te su imali priliku sami izraditi dva primjerka uveza, japanski križni ili kornjačin uvez te uvez naziva butterfl y. Radionica se vrlo brzo popunila, radi ograničenog broja slobodnih mjesta.

U razgovoru s jednom od organizatorica Pandakona, Adom, doznala sam i njihove razloge za uvođenje nekih novih sadržaja u konvenciju:

»Prva je bila orijentirana na tu popularnu kulturu, ali na drugoj smo se htjeli malo prebaciti i na tradicionalnu pa su zato bile te borilačke vještine i slič-no... Glupo je ponavljati nešto, ljudima bi bilo dosadno da je bio isti pro-gram.« (Ada, prosinac 2014.)

Ada tako nešto drži kao pozitivan napredak u razvoju konvencije te se nada kako će se sljedeći Pandakon imati i druge sadržaje, bez ponavljanja. Slične pozi-tivne odgovore dobila sam i od Bajramija, voditelja karaoke programa:

»Meni je to OK, da ne budu na konvenciji žešći otaku ljudi, koji dolaze samo zbog duženja sa anime i manga entuzijastima, već i da bude ovih koji su za-


42

interesiranu za tu tradiciju(..) da vide da dolaze i ljudi u kimonima i da nema samo modernih sadržaja« (Bajrami, siječanj 2015.)

Stvaranje konvencije

Budući da je Pandakon relativno novi događaj, koji će se ove godine organizirati tek po treći put, zanimalo me kako je došlo do njegovog stvaranja. Kako je Ada, moja glavna kazivačica i jedna od organizatorica, zaista mlada te bez ikakvog prijašnjeg iskustva u organizaciji sličnih događaja, zanimalo me je li to slučaj i s ostatkom organizatora. Pitala sam ju da mi kaže nešto o samom početku i tome kako je oformljen prvotni tim. Dobila sam zapravo zanimljiv odgovor koji mi je ukazao kako se radi o nekolicini zaljubljenika u japansku popularnu i tradicional-nu kulturu koji su konvenciju organizirali upravo da ne razočaraju ostale članove otaku zajednice u hrvatskoj koji su očekivali događaj. Ada mi je rekla kako je sve krenulo od grupe na društvenoj mreži Facebook koja se zvala Cosplaycon Zagreb:

»U tu grupu me je dodala prijateljica, i skupilo se više otakua. Grupu su na-pravili mislim neki srednjoškolci, a napravljena jer je jedan dečko htio curi napraviti konvenciju za dar.(ha–ha) Ali oni se nisu znali snaći u svemu tome, jer nisu znali kako početi s nečim takvim. Kako je ta grupa onda se širila među otaku–ima u međuvremenu je skupila oko 900 ljudi, ali ništa se nije događalo.« (Ada, prosinac 2014.)

Ada mi je rekla kako su prolazili tjedni dok se nije javila jednoj od aktivnijih članica grupe, poznatu pod MiyuMyau, s prijedlogom o suradnji. Kaže kako su se onda počeli i ostali javljati, prvo petnaestogodišnja Ivona s kojom sam tako-đer razgovarala. Kaže: »I moj brat se upleo to, slučajno jer voli anime.« Prvo je u užem timu organizatora bilo četvero ljudi, a poslije se još četvero javilo i tako je na prvoj i drugoj konvenciji bilo osam organizatora. Ada mi je potvrdila kako se radi o zaista raznolikoj skupini, od dobne razlike (Ivona je bila u prvom razredu srednje škole, dok su najstariji organizatori imali tridesetak godina), do razlike u njihovim zanimanjima i privatnim interesima. Kaže kako ih zapravo jedino povezuje to što su veliki ljubitelji japanske kulture i što su htjeli ostalima pružiti priliku za upoznavanje i druženje s ljudima koji imaju slične interese.

Što se tiče administrativnih procesa, Ada kaže kako ih uopće nije bilo. Nisu bile potrebne nikakve potvrde jer su konvenciju odlučili smjestiti u privatni pro-stor. Svoju su ideju iznijeli voditeljima Močvare kojima se svidjelo što žele na-praviti te su im ustupili prostor na korištenje besplatno. Ada, ali i ostali, više


43

su mi puta naglasili kako su konvenciju napravili u iznimno kratkom roku, ali uspješno:

»To se godinu dana inače organizira, ali mi smo to u tri mjeseca složili, jer lju-di su bili nabrijani, i nismo ih tili razočarati i desilo se« (Ada, prosinac 2014.)

Budući da iza novih festivala i događanja stoje udruge i sponzori, zanimalo me i kako su uspjeli fi nancirati cijeli događaj i s čijom pomoći. Doznala sam kako su sve troškove fi nancirali iz vlastitog budžeta ili preko raznih usluga razmjene dobara i posuđivanja tehnike, stolova i sličnog od prijatelja i poznanika. Na dru-gom Pandakonu su ipak zbog duljeg trajanja i zbog mnogo vlastitog vremena kojeg moraju uložiti, odlučili naplaćivati simboličnu naknadu od 10 kn za ulazak na konvenciju kako bi mogli pokriti sve troškove nagrada za anime kviz i cosplay natjecanja. Ada kaže:

»Nemamo udrugu ni ništa, sve je bilo do–it–yourself, pogotovo ovaj prvi Pan-dakon. Pa zato smo na drugom odlučili naplatiti ulaz, da nam bude nula poslije. Ostalo nam je eto za kavu! (ha–ha) »(Ada, prosinac 2014.)

S najmlađom organizatoricom, Ivonom, razgovor sam vodila preko društve-nih mreža, jer nije uspjela izdvojiti vrijeme za sastanak te sam ju također zamo-lila da mi nešto napiše o svom gledanju na stvaranje konvencije:

»Pa gledajući unatrag sve je počelo zbog toga, hrpica ljudi je napravila tu gru-pu i nama se činilo interesantim pa smo se uključili i napravili nešto u čemu će oni a i mi moći uživati i gledali smo da plan bude edukativan, zabavan i zanimljiv, da za svakoga ima po nešto. Što se mene tiče ja sam htjela da i posjetiocima i meni bude zabavno.« (Ivona, siječanj 2015)

Odaziv i reakcija posjetitelja

Odaziv posjetitelja je nešto što su organizatori s kojima sam razgovarala istakli kao fenomen koji je upotpunosti nadmašio njihova očekivanja. Prve je godine bio nevjerojatno velik odaziv, Ada i Ivona se slažu kako nitko od njih nije to uopće mogao predvidjeti. Njihove slobodne procjene su da je 2013. godine kroz jedan dan konvencije procirkuliralo preko tisuću ljudi. Ada kaže kako ne može sa sigurnošću reći jesu li baš sve programe prošli, ali kako ih je zaista bilo toliko. Kaže kako je to vjerojatno zato što je otaku zajednici u Hrvatskoj jednostavno bilo potrebno jedno događanje koje će biti slično konvencijama koje se organi-


44

ziraju u zapadnoj Europi, a najviše u Americi, i na koje svaki ljubitelj popularne kulture sanja otići. Što se tiče povećanja ili smanjenja broja posjetitelja, dobila sam različite procjene. Recimo, Bajrami smatra kako je bilo jednako mnogo po-sjetitelja, no to možda nije bilo toliko primjetno jer se program ipak proširio na dva dana, te je bilo mnogo više sadržaja na odabir. Ada mi je pak rekla kako ona ipak misli da je odaziv bio veći na prvom Pandakonu jer je ulaz bio besplatan, a na drugom se naplaćivao, iako simbolična cijena od deset kuna realno gledajući nije suma koju se teško može odvojiti.

»Ljudi su uglavnom oduševljeni, ljudi na prvom Pandakonu. Mi smo kao or-ganizatori bili tamo u 9 sati i to je sve trebalo početi oko 12, 13 sati, ali klinci su bili kod ulaza već oko 10 sati ujutro! Sjedili su pred Močvarom i čekali da otvorimo. Za drugi je isto bilo nevjerojatno, ono dođu i plaču kad se treba rastati, kao ’neee hoćemo još’, bilo je preslatko. Doduše neznam hoćemo li povećavati broj dana, i jel’ to opreviše za nas i jel’ ima toliko interesa ipak.« (Ada, prosinac 2014.)

Saznala sam kako je bilo i negativnih kritika, ali ništa što bi uzdrmalo orga-nizatore u njihovim namjerama. Radilo se o anonimnim komentarima na druš-tvenim mrežama. Ada kaže: »Komentari su bili tipa, kao da bi on/ona bolje to napravio.«

Razgovarajući s Bajramijem, kojeg sam prvo upoznala na Crotaku Festu, do-znala sam kako je Pandakon i njegov uspjeh bio pokretač i drugih događaja na temu japanske kulture, najviše popularne. Rekao mi je kako su on i još jedna dje-vojka, koja je na Pandakonu prodavala svoje digitalne crteže i nakit, pokrenuli Crotaku Fest, kojem je tema bila popularna kultura, prvenstveno anime i manga, nakon što su vidjeli da postoji publika koja bi bila zainteresirana za takve doga-đaje. Osim toga, Bajrami mi je rekao kako nije samo on počeo nešto slično nakon Pandakona. Od Bajramija i Ade saznala sam kako su se organizirale konvencije vezane uz usku tematiku mangi i anima, primjerice Yaoi i Yuricon, na kojem su se tematizirali animirani serijali i stripovi koji se bave homoseksualnim parovima te velikom popularnošću koju zadobivaju u neazijskim zemljama. Ada mi je ta-kođer potvrdila:

»Pokrenuli smo i nekoliko drugih konvencija koje su nadahnute Pandako-nom, i to me oduševljava. U Dubrovniku recimo, je organiziran Dracon, a cura koja organizira me je kontaktirala i pitala za neke smjernice, pa sam joj pomogla u vezi toga.« (Ada, prosinac 2014.)


45

Planovi za budućnost

Planovi za sljedeći Pandakon već postoje, iako se ne razrađuje u detalje sam pro-gram. Intenzivnije se radi na marketingu, i to preko raznih manjih događanja koji će se organizirati do početka treće konvencije. Na službenoj web–stranici Pandakona napisano je:

»Zamislili smo manje evente koji će se događati više puta tijekom godine i trajati kraće od samog Pandakona, ali će sadržavati njegovu esenciju: dobru zabavu i japansku kulturu.

Takve manje evente nazvali smo PandaKonpa. Konpa su opušteni japan-ski društveni događaji koje organiziraju studenti u svrhu druženja i zabave.«

Prvi PandaKonpa se odvija 22. veljače, također u klubu Močvara i bit će na temu japanskog Dana mačaka tj. Nya dana koji se u Japanu obilježava još od 1987. te na koji se društvene mreže u Japanu preplave fotografi jama i objavama na temu mačaka.

Ada mi je kazala kako se organizacijski tim složio oko daljnjeg proširenja programa konvencije, ali ne i oko njenog trajanja. Dva su dana, smatraju, sasvim dovoljna jer bi inače bilo previše opterećenja za organizatore, kao i manje intere-sa publike. Što se tiče programa, kazala mi je sljedeće:

»Svake godine mislimo nešto novo, mislili smo se proširiti na Kinu, ući baš u korijene Japana. Kako su utjecali na japansku povijest i pismo. Nek se vidi da Japan nije samo djevojčice u uniformama nego da ima tu još nešto.« (Ada, prosinac 2014.)

Zaključak

Smatram kako su moji istraživački ciljevi ostvareni, te kako sam odgovorila na većinu istraživačkih pitanja. No, svakako, smatram kako moj rad nikako ne može biti potpun bez samog sudjelovanja na konvenciji, ali i ostalim manjim događa-jima koji organiziraju Ada, Ivona te ostali. Također, velik problem u istraživanju te razlog nedovoljne analize predstavljala mi je činjenica da sam jako teško došla do kazivača. Ada, moja sugovornica od koje sam dobila najviše korisnih informa-cija te koju sam najčešće i citirala, bila je iznimno susretljiva i pristupačna, dok sam s Ivonom morala komunicirati putem interneta, slanjem upitnice na koju sam dobila prilično oskudne odgovore. Također, voljela bih da sam s nekoliko


46

posjetitelja imala dovoljno vremena za dodatni razgovor oko toga što oni sma-traju popularnom, a što tradicionalnom kulturom. Unatoč tome, smatram kako sam dobila dobar uvid u samo stvaranje konvencije, nešto o njihovim početcima, ali i o planovima za budućnost. Vidljivo je kako se svake godine žele predstaviti novi programi koji bi zaintrigirali one koji su konvenciju već posjetili, ali i koji bi privukli nove posjetitelje. Reakcije publike također držim vrlo pozitivnima. Od svih posjetitelja s kojima sam neformalno razgovarala mogla sam čuti samo rije-či pohvale uz naglašavanje kako je prva konvencija organizirana u vrlo kratkom roku. Stoga, smatram kako je za potrebe hrvatske publike japanska kultura na Pandakonu bila primjereno prezentirana uz dozu zabave i popularne kulture, ali i sa primjesama tradicije preko borilačkih vještina, igara, hrane i ostalog.

Zaključila sam kako konstrukcija japanske kulture na konvenciji Pandakon jest većinom bazirana na popularnoj kulturi, ali i kako se događaj svake godine razvija i raste. Uočavam želju organizatora da publici prezentiraju i ostale dije-love Japana koji nisu bili obuhvaćeni ranije. Kada govorim o popularnoj kulturi Japana, govorim o onome što otaku zajednica smatra relevantnim, o onome o čemu se raspravlja na forumima i društvenim mrežama, a što ne mora nužno biti popularno u samom Japanu.

Popis kazivača

Matea Koreny (Ada), 22 godineIvona Rosso, 16 godinaIlirijan Bajrami, 20 godina

47

Identitet nogometnih navijača: Politika, (ne)fl uidnost i buđenje lokalnog i

nacionalnog identitetaMislav Čaljkušić

Ovaj se rad bavi identitetom i predstavljanjem navijača dvaju hrvatskih nogomet-nih klubova: splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama, tzv. BBB–ovaca i Torcida-ša između kojih često postoji antagonizam. Autor se zanima za navijačke prakse, ekspresije, značenja i simbole, kao i važnost nogometa i navijanja za navijačev identitet — individualni i kolektivni premrežen s nacionalnim i/ili lokalnim. Dio je navijačkog rituala ponekad i nasilje: individualno ili organizirano, fi zičko ili verbalno, te autor daje osvrt na ovu problematiku.

Dati sebi identitet znači razlikovati se od okoline, povući granicu koja opisu-je continuum prostora, onu završenu sekciju koja odgovara našoj duhovnoj spoznaji. Konstitucija identiteta oblikuje se kao proces duhovnog usvajanja jednog završenog dijela svijeta putem razdvajanja na ono što je unutra od onoga što ostaje vani. Determinacija koja se vrši na granici, zadovoljava, osim toga, i zahtjev kontinuiteta. Stvaranje identiteta, osim što osigurava jedinstvo, razlikovanje i autonomiju u odnosu na okolinu, projicira svoju učinkovitost u vremenskoj dimenziji, oblikujući se kao jamstvo za stabil-nost i trajanje. Ograničavanje u odnosu na drugog u isto vrijeme daje kon-zistentnost i kontinuitet (D’Andrea 2006: 87–88).

Uvod

Svaka determinacija, defi nicija ili određenje jest svojevrsna negacija. Kad se ne-što uokviri i odredi, istodobno se ograđuje od drugoga. To vrijedi i za identitet koji određuje i označava nekoga ili nešto upravo takvim kakvim se predstavlja. Iako nas identitet određuje, on nikada nije završen proces, uvijek je u nastajanju kao proces identifi kacije; odnosno stalno je otvoren te je u mogućnosti razvijati se i mijenjati. »Identitet se oblikuje kroz odnos trokutnog tipa, na čijim vrho-

Mislav Čaljkušić: Identitet nogometnih navijača KAZIVAČ · Vol. 1

48

vima stoje pojedinac, drugi, društvo: on je rezultat procesa, osim toga uvijek u djelovanju, a ne predodređena i nepromjenjiva esencija« (Belliti 2006: 117).

Ovdje ćemo se usmjeriti na identitet nogometnih navijača, na njih kao subkulturnu skupinu koja dijeli mnoge iste i slične karakteristike s drugim subkulturnim skupinama, ali imaju i svoje specifi čnosti po kojima su prepoznat-ljivi. Uz postojeću dominantnu kulturu, prisutne su subkultura i kontrakultura, koje su specifi čne za zapadna društva, a javljaju se 60–ih godina 20. stoljeća. Na-vijačka skupina predstavlja navijače određenog nogometnog kluba koji se nalazi u određenom gradu (npr. Dinamo u Zagrebu, Hajduk u Splitu) te prema tome izgrađuje klupski identitet (iako su navijači i njihove podružnice prisutni i u dru-gim gradovima i mjestima pa i u susjednim ili drugim regijama).

Razgovarali smo s četiri navijača, dvojica su navijači NK Dinama, od kojih je jedan pripadnik navijačke skupine Bad Blue Boysa (H.), a drugi nije (D.), dok su druga dvojica navijači NK Hajduka, od kojih je jedan član navijačke skupine Torcida (N. K.), dok drugi nije (V. B.). Njihova kazivanja prate teorijski okvir ra-zrađen prema korištenoj literaturi. U radu se objašnjava pojam identitet, opisuju se navijači kao subkulturna skupina, njihova ekspresija, delinkventno i nasilnič-ko ponašanje, isticanje političkih poruka i stavova, (ne)fl uidnost identiteta itd.

U kazivanju kazivača može se primijetiti kako se imena kluba i navijačke skupine nekada koriste kao sinonimi, odnosno kao zamjenjivi pojmovi, a nekad se ti pojmovi razlikuju. Primjerice, kazivač V. B. ne pripada navijačkoj skupini Torcida, međutim, kada govori o navijačima Hajduka, ne radi razliku između pripadnika Torcide i onih koji to nisu. S druge strane, H. se izjašnjava kao Bad Blue Boys, dok D. za sebe kaže da je Dinamovac, a ne Bad Blue Boys, a obojica su navijači Dinama.

Pojam identitet

Prema Klaiću (1988) identitet znači skup značajki, osobina ili karakteristika koji neku osobu čine onom koja je. S tim u vezi jest pojam identifi kacija koji se odnosi kako na proces stvaranja identiteta tako i na lociranje ili smještanje pojedinca unutar nekog okvira. Svaki identitet proizlazi iz razgraničenja s drugim, s onim što u identitet ne pripada (usp. Veljak 2014: 58).

Prema Melucciu (2006) »temi identiteta... može se pristupiti usporedbom odnosa polariteta trajnost–promjena i jednakost–različitost« (Melucci 2006: 66). Iako identitet označava stalnost, kontinuitet, trajanje u vremenu, s druge strane otvoren je i nedovršen. Što se tiče polariteta jednakost–različitost, jedna-kost se odnosi na pripadnike koji dijele isti, zajednički identitet, dok se različi-

KAZIVAČ · Vol. 1 Mislav Čaljkušić: Identitet nogometnih navijača

49

tost odnosi na distinktivnu karakteristiku kojom se jedna skupina razlikuje od druge koja ima drugačiji identitet.

Identitet možemo odrediti prema vrsti kao: individualni i kolektivni; druš-tveni (socijalni), psihološki, kulturni, etnički, politički; lokalni, regionalni i na-cionalni.

Govoreći o osobnom i kolektivnom identitetu, Lino Veljak piše da bez osob-nog identiteta nema ni socijalnog identiteta, no, vrijedi i obrnuto, bez kolektiv-nog ili socijalnog identiteta nema ni osobnog identiteta, budući da pojedinac uvijek nužno pripada određenoj zajednici. Isti autor navodi primjer — za naš rad primjeren — da ako nema sportskog kluba niti navijačke skupine, nema niti mogućnosti da određeni pojedinac izgradi identitet na pripadništvu tom klu-bu odnosno da se doživi i defi nira kao pripadnik te zajednice (kluba, navijačke skupine). Također, vrijedi i obrnuto: »klub koji nema navijača ne može preten-dirati na to da konstituira navijačku pripadnost vlastitom (dakako, po defi niciji kolektivnom) identitetu: dok nitko ne doživljava sebe kao pripadnika navijačke zajednice toga kluba — dotične zajednice nema« (Veljak 2014: 56). Za nastanak navijačkog identiteta važno je postojanje drugih (kompetitivnih) sportskih klu-bova i navijačkih skupina, zato što, udaljujući se od ostalih, određena skupina defi nira sebe i stvara vlastiti identitet kojim se diferencira od ostalih. Kontekst je isti, sve skupine obilježene su istim subkulturnim navijačkim elementima.

Osjećaj pripadnosti, privrženost klubu i skupini odnosno sam identitet na-vijača može se usporediti s osjećajem pripadnosti naciji, tj. s nacionalnim iden-titetom. Kao i nacionalna država tako i klubovi, a posebno navijači, imaju svoju zastavu, grb, specifi čne boje, himnu, itd.

Nogomet kao dio dominantne kulture

Sport predstavlja jednu od temeljnih društvenih institucija te je kao takav neod-vojiv od strukture društva i ostalih institucija kao što su: obitelj, gospodarstvo, mediji, politika, obrazovanje i religija. Također, sport je »sastavni dio svakodnev-nog života ljudi širom svijeta« (Perasović, Bartoluci 2007: 106). Što se nogometa tiče, zanimljivo je da je uvijek bio dijelom dominantne kulture. I prije nastajanja i pojavljivanja navijačke subkulture, nogometni navijač imao je svoje mjesto i status u društvu (usp. Perasović 2001: 286). »Tri temeljna područja koja obilježa-vaju dominantnu kulturu u svijetu nogometa (i šire) jesu kompeticija, muškost i alkohol. Ta će područja ostati bitnim odrednicama novih stadionskih aktera, djelomično ritualizirana, ‘reciklirana’ subkulturnim navijačkim djelovanjem i ponekad propitivanjem« (ibid 287–288).


50

Navijači — subkulturna skupina

Urbano i moderno — to je rodno mjesto subkulture mladih i adolescentskih životnih stilova već oko pola stoljeća (Perasović 2001: 17).

Sedamdesetih godina 20. stoljeća navijači su počeli formirati svoju subkulturu, paralelno s pojavom drugih subkulturnih i kontrakulturnih skupina. Od tada nastoje »da se snagom svoje kolektivne volje suprotstave dominantnoj kulturi starijih i moćnijih, koja ih frustrira i marginalizira, simbolički mijenjajući tu kul-turu u dane odigravanja utakmica te da u isti mah specifi čnim oblicima svoga po-našanja, u prvom redu onoga nasilničkog, potvrde svoju kolektivnu posebnost i izdvojenost svoje vršnjačke skupine te upute nedvosmislene poruke o svom postojanju i izbiju u samo središte zanimanja javnosti« (Lalić 2011: 23).

Sredinom osamdesetih dolazi do »urbanizacije« nogometnh navijača te do sve veće interakcije između drugih subkulturnih grupa, naročito rock–scene, i navijačkog stila u nastajanju. Postupno dolazi do promjena u navijačkom stilu i mentalitetu. Stari oblik navijanja (primjerice kad su otac i sin išli zajedno na utakmicu) zamijenjen je aktivnijim bodrenjem, porastom rekvizita te »pronala-ženjem« vlastitog mjesta na određenom dijelu stadiona, čime su navijači dobili svojevrsnu samostalnost. Tako navijači postaju zaseban čimbenik u nogomet-nom svijetu (usp. Perasović 2001: 282). Navijači izgrađuju svoj subkulturni stil preuzimajući elemente od već postojećih subkultura. Perasović navodi sedam obilježja subkulturnog identiteta (naročito rokerskog), koja vrijede i za nastaju-ću navijačku subkulturu:

1. Svijest o pripadništvu širem, odnosno međunarodnom nogometnom plemenu. Posebni uzor su engleski navijači

2. Pisanje grafi ta auto–lak sprejom, čime se na poseban način želi istaknu-ti identitet, postojanje i snaga

3. Upotreba engleskog jezika, posebno na transparentima4. Konzumiranje droge i alkohola5. Stvaranje ili prisvajanje stila odjevanja, tipova frizura i dr.6. Ples na stadionu, spoj pankerskog pogo plesa i hard–coreovskog »slam«

plesa7. Dijeljenje rituala i iste (glazbene) scene u klubovima i na koncertima

zajedno s pripadnicima rock–subkulture (2001: 284–285).

Korištenje »bengalki« (signalnih baklji) i dimnih kutija specifi čnost je navijačke subkulture.


51

Navijači određenih klubova stvaraju, dakle, vlastiti klupski identitet, jezik (»sleng«), odijevanje, vlastite norme ponašanja, koje je u medijima okarakteri-zirano, uglavnom, kao devijantno. Članovi navijačkih skupina daju sami svojim skupinama imena, koja su važan izraz identiteta. Također, manje si grupacije (često iz određenog kvarta ili četvrti) unutar veće navijačke skupine daju imena. Tako kazivač H. kaže da pripada jednoj podskupini BBB–a.

Navijači su se kao subkulturna skupina odvojili od roditeljske (dominan-tne) kulture. Oni postaju samostalni akteri koji se često udaljuju od sportskog i nogometnog konteksta. Često je manji naglasak na bodrenju igrača i općenito praćenju utakmice, a dominantnim postaje pjevanje, skakanje, isticanje navijač-kih rekvizita; zapravo, navijanje postaje samo sebi svrha. Iako još uvijek nogo-metni stručnjaci i ostali navijače tretiraju i nazivaju »dvanaestim igračem«, često se gubi ta primarna uloga podrške. Navijačke skupine nisu obična nogometna publika koja se nakon utakmice razilazi i prestaje postojati već posjeduju vlasti-ti navijački identitet koji ih obilježava, kojim se predstavljaju u svakodnevnom životu u školi, na fakultetu, na poslu, u roditeljskom domu i sl. (usp. Perasović 2001: 288–289).

Što i koliko navijačima znači njihov klub, izjasnili su se i naši kazivači:

»Meni je Dinamo način života, ono... od 0 do 24. Razmišljaš samo o tom klubu, postojiš za njega i... kaj ja znam, to je to. Prilagodio sam život po tome i posao« (H.).

»Dinamo je za mene sve, od svih gluposti kaj imam doma, od zastavica, sli-ka, postera, maskota, majici koje imaš... svaki članak koji otvoriš, ak vidiš Dinamo, ideš ga pogledat.. znaš da si vikendom planiraš neku utakmicu... ne moraš ni ić — ko ja, u zadnje vrijeme uopće ni ne idem... gledaš raspored kad je utakmica... živiš za to, ne možeš to opisat. Dinamo nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego znaš da je dio tvog dana... ali nikad nisam zanemario školu radi Dinama« (D.).

»Poznata je izreka među navijačima Hajduka: ‘Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi’. Tim sloganom obilježeni smo svi koji smo na bilo koji način zavoljeli ovaj klub« (V. B.).

»Kada netko pita navijača Hajduka što je za njega Hajduk, često se koristi jedna rečenica koja je postala odgovor na ovo pitanje: ‘Hajduk je više od klu-ba, za Hajduk se ne navija, Hajduk se živi!’ Iako je ovo možda malo već i do-sadan odgovor koji se koristi skoro u svakom razgovoru o Hajduku, u njemu je sadržana sva istina i sav odgovor na ovo pitanje. Hajduk je za mene pita-


52

nje mojeg osobnog identiteta, poistovjećivanje ne samo sa tim nogometnim klubom već i sa jednom širom stvarnošću koju taj klub predstavlja. Biti haj-dukovac je jedna velika lijepa stvar, ali i velika odgovornost, odgovornost da se ta institucija Hajduka i dalje može prepoznati kao pomoć slabome, kao otpor moćnome« (N. K.).

Zanimljivo je kako kazivači H. i D., koji su navijači Dinama, razlikuju što znači biti Dinamovac, a što BBB–ovac:

»Razlika je između Dinamovca i baš navijača ono... između supkulture, što je sjever, što su Bad Blue Boysi... kao što sam reko, živi od 0 do 24, od po-nedjeljka do petka je navijač. Dok Dinamovci, to je velika razlika. Oni sam prate utakmice i to, al nije im prioritet Dinamo, Dinamo im je tek na petom, šestom mjestu. Imaju drugih obaveza i bitnijih stvari u životu« (H.).

»Ja sebe ne smatram nekim Bad Blue Boysom, nego baš samo Dinamovcem. H. je Bad Blue Boys, ja sam Dinamovac. Mi smo svi krenuli ovdje iz kvarta radi Dinama i H. isto, ali njega je jako obuzela grupa, organiziranost navija-nja, masovne grupe, to zajedništvo, koreografi ja, baklje, tučnjave, znaš ono — ponos« (D.).

Tipovi navijača

Lalić (2011) na temelju odgovora 108 ispitanih navijača Torcide određuje četiri tipa navijača:

1. navijač–navijač — glavna motivacija je navijanje na stadionu i davanje podrške igračima; ima osjećaj pripadnosti klubu, gradu i regiji; uglav-nom se protivi politizaciji sporta i nogometa; sudjeluje u nasilju u situ-acijama kada je zakinut njegov klub;

2. navijač iz trenda — uključuje se u navijačke skupine isključivo kako bi se uklopio u navijački trend i afi rmirao se među navijačima; također sudjeluje u nasilju zbog takvog navijačkog trenda, pa tako i u drugim aktivnostima (konzumiranje alkohola i droge);

3. navijač nasilnik — pokazivanje agresivnosti i mačizam kao oblik afi r-macije; teži za nasilnim ponašanjem na stadionu i po gradskim ulicama; budući da je u masi, to ga ohrabruje te je manja mogućnost da ga se kazni; češće mladići iz disfunkcionalnih obitelji;


53

4. navijač–politički aktivist — utakmica i stadionska atmosfera koriste se za isticanje političkih poruka što je u tim okolnostima lakše postići; ko-risti rekvizite s nacionalnim obilježjima te pjeva i skandira s političkom konotacijom; uglavnom »desno« orijentirani, često i ekstremni pa u tom smislu izaziva tučnjave.

Ova tipologija predstavlja ideal–tipske primjere. Naravno da se tipovi preklapa-ju, a osim njih postoje i tipovi koji se ne mogu staviti u neku od ovih kategorija. Izvan ove tipologije Lalić još spominje tip navijača navijač–novak koji je u pravilu mlađi adolescent; uključuje se u navijačku skupinu i njezine aktivnosti; poslušan je starijim članovima; u tučnjavi sudjeluje »samo« u većim masovnijim tučnjava-ma; kroz dokazivanje prolazi svojevrsnu inicijaciju; prelazi iz vršnjačkog, homo-genog društva u heterogeno društvo (veći raspon generacija) što mu predstavlja nove mogućnosti za izgrađivanje identiteta (usp. Lalić 2011: 118–123).

Prema kazivanju kazivača može se zaključiti da su svi uglavnom sebe oka-rakterizirali kao tip navijač–navijač, međutim, vidljivo je i prožimanje različitih tipova te drugi nazivi kao što je ultras, koji bi se mogao izjednačiti s tipom navi-jač–navijač.

»Imam snažan osjećaj pripadnosti klubu pa i u trenucima kada nisam u mo-gućnosti sudjelovati u ‘živom’ navijanju na stadionu i biti izravna podrška, no izvještaji s utakmice se prate u bilo kojem trenutku i bez obzira na uda-ljenost, izdvojenost, izoliranost od same žiže zbivanja, pupčana vrpca nije prekinuta« (V. B.).

»Za mene je onaj osjećaj kada odlaziš na utakmicu, pogotovo na gostovanje, nešto predivno, sto se ne može platiti i usporediti s ničim. Par tisuća ljudi koji su sa istim ciljem došli bodriti Hajduka i dati i zadnju lipu kako bi došli pomoći klubu da pobijedi. Gledajući sa strane to možda i vjerojatno izgleda glupo, ali to je jedan predivan osjećaj pripadnosti i odanosti, tu se osjeća to-lika količina ljubavi i odanosti prema tom klubu da je to nešto nenormalno. Meni je osobno jako drago i zahvalan sam sto sam rođen i odgojen u sredini koja Hajduka drži kao nešto svoje, kao nešto sto je u narodu odavno i s čime se nas narod poistovjećuje kroz svo vrijeme. Urušile su se razne države, razni sistemi, razna tlačenja, a taj dišpet, taj otpor jednog narodnog kluba je ostao do danas i danas je jači nego ikad! Iako je u možda najvećoj krizi u povijesti kluba. Da je bilo koji klub u situaciji Hajduka već bi propao, ali Hajduk ne će nikada, jer ne može. Ima ljudi kojima on znači puno vise od čistog nogome-ta, od zabave. Hajduk je simbol, institucija, i kao takav je najveći, ne samo


54

kod nas, nego i u svijetu! Ne damo Hajduk ni pod cijenu uspjeha u prvenstvu ni pod cijenu lagodnog života, bez minusa, bez problema. Hajduk će živit dokle god ima ljudi koji ga žive, dokle je god živ čovik kojemu je taj klub dio njega. Hajduk je dio nas, i kad god je njemu lose i nama je lose, ali to nas ne sputava u našem cilju i naumu, da svojim navijanjem, življenjem Hajduka pokažemo veličinu tog kluba« (N. K.).

Možemo zaključiti da je mnogim navijačima klub gotovo na prvome mjestu u životu, što često poprima oblik religioznog štovanja i ponašanja. U tom smislu, zanimljivo, kaže Veljak da određeni navijački »fanatik ima posla s konsturkcio-jom klupskog identiteta koji se temelji na metafi zičkom hipostaziranju klupskog identiteta u biće po sebi, biće koje za njega stoji veoma visoko u hijerarhiji bića i aproksimativno se približava metafi zičkom apsolutu« (Veljak 2014: 59–60).

Ekspresija navijača

Najveći dio nogometne publike, pa tako i navijača čine mladi ljudi i to pretežno muškog spola. Kao pripadnici subkulture oni imaju karakterističan način odi-jevanja (spitfi re jakne, šalovi, šilt–kape...), simbole, žargon i dr. Time se kao i pripadnici drugih subkultura mladih (rock, punk, techno..) odupiru dominan-tnoj kulturi, osobito njenim normama i pravilima ponašanja, jer je za navijačke skupine karakteristično agresivno i nasilničko ponašanje. Bitnu ulogu imaju i traganje za identitetom, pokušaji identifi kacije s grupom, ali i homogenost i so-lidarnost koju članovi grupe osjećaju. Prema Laliću (2011) tri su razine navijačke ekspresije:

1. verbalna (pjevanje, skandiranje, zviždanje...)2. vizualna (navijačka ikonografi ja)3. ekspresija tjelesnog nasilja.

Prema istom autoru, nasilje je mnogostruko uvjetovano i raspršeno različitim razinama rivalstva i suparništva. Karakteristika teritorijalnosti zauzima značaj-no mjesto. Svaka navijačka skupina uvijek se okuplja na istoj tribini, najčešće u prostoru iza gola. Pripadnici suparničkih navijačkih skupina nisu nipošto poželj-ni na tom mjestu, a isto tako ni policija. Torcida (Hajduk) se na Poljudu okuplja na sjeveru, na stajaćim mjestima, a jezgra navijača je sjeveroistočni dio te tribi-ne. Na Maksimirskom stadionu većina se BBB–ovaca (Bad Blue Boys, Dinamo) okupljala na sjeveru, a dok su trajali radovi na toj tribini preselili su se na jug,


55

na stajaća mjesta. Dio BBB–ovaca raspoređen je na istok i to uglavnom stariji navijači i oni iz drugih gradova. Za obje skupine navijača, pri izboru mjesta na stadionu bilo je važno da imaju dobar pregled stadiona, ali i da oni budu viđeni, osobito kada su prisutne TV kamere. Biti viđen u širokoj javnosti i unutar vlasti-te skupine primarni je psihološki cilj navijačkih grupa.

Osim na stadionu, karakteristika teritorijalnosti širi se i na grad u kojem se igra utakmica, ovisno o tome je li klub za koji se navija domaćin ili gost. Dakako da će se u »svom« gradu navijači osjećati nadmoćno, ali odlazak na gostujuće utakmice pravi je izazov jer on može simbolički pokazivati »upad i osvajanje« suparničkog teritorija. Upravo tu, javlja se prema Vrcanu i treće bitno obilježje, a to je egzaltirana muškost (Vrcan 1990: 78). Tučnjave, skidanje odjeće da bi se pokazalo tijelo, glasno skandiranje, provokacije, njene su podkarakteristike.

Nasilje navijača

Nemoguće je odvojiti problem navijačkog nasilja od niza aspekata kon-teksta u kojim se javlja, od jezika sportskih medija koji vrvi ratnom i mi-litarističkom teminologijom, kao i drugih elemenata konteksta ‘sportskog događaja’, do izvansportskih aspekata socijalizacije, roditeljskog, školskog i općeg društvenog okruženja (Perasović 2001: 280).

Nasilje egzistira kao dio navijačkog rituala i postalo je trajna karakteristika gru-pnog ponašanja (Vrcan 2003: 170). Njemu se pribjegava kada se slavi i gubi, ono je dio općeg obrasca ponašanja navijača. Često je organizirano, programirano i inscenirano (Vrcan 2003: 171).

Francuski psiholog G. Le Bon razvio je teoriju zaraznog prijenosa kojom objaš-njava »dušu gomile«, odnosno kako su u gomili, koja predstavlja neorganizirani skup (agregat), pojačani osjećaji i strasti, a razorene ideje koje predstavljaju viši oblik inteligencije. Le Bon gomilu naziva »privremenim bićem« te ističe njezine osobine:

1. gubitak individualnosti — prijelaz iz heterogenog u homogeno2. povećana sugestibilnost — pojedinac u gomili stječe moć koja ga oslobađa

bilo kakve odgovornosti3. opčinjenost voljom vođe — pojedinac je prepušten u ruke hipnotizera4. impulzivnost i sklonost agresiji — homogena masa dobiva novu kvalitetu

u agresivnom ponašanju (usp. Žugić 2000: 159).


56

Lalić je prema provedenom istraživanju razradio klasifi kaciju sedam oblika tjele-snog nasilja (Lalić 2011: 174):

1. pojedinačne tučnjave2. grupne tučnjave3. bacanje kamenja i raznih predmeta na druge navijače i policiju4. bacanje pirotehničkih sredstava i drugih predmeta na teren5. upadi na teren6. oštećivanje i razbijanje predmeta, vozila i objekata7. paljenje zastava i drugih simbola

Povijesno kretanje nasilja odvija se od nereguliranog i nekontroliranog ka regu-liranom i kontroliranom, verbalnom i ritauliziranom nasilju koje je često samo privid nasilja (Vrcan 1993: 351), odnosno služi za zastrašivanje suparnika. Otvo-reno fi zičko nasilje uglavnom se javlja kada se verbalno i ritualizirano nasilje kri-vo protumači. Ipak nasilje je postalo trajno obilježje navijača, pa Lassalle govori o pojavi »huliganstva de luxe« (Lassalle 1997: 79, prema Vrcan 2003: 170).

»Riječ je upravo o onim adolescentima koji su stvorili subkulturni stil no-gometnog huligana, koji su se u izgradnji toga stila poslužili drugim urbanim novostvorenim tradicijama (rock i srodne kulture, image, sleng, određena auto-refl eksija) pojačavajući klasične patrijarhalne koncepte muškosti, čuvanja časti, iz ruralnog razdoblja naše povijesti, te stilizirajući nasilje u svome simboličkom, ali i drastično stvarnom obliku« (Perasović, Bartoluci 2007: 112).

Nasiljem se također zadobiva značajan medijski prostor, a navijačkim je gru-pama važno istaknuti se i biti viđen. Mladi ljudi time izlaze iz anonimnosti, te im se povisuje status u samoj grupi. Također, pojedincu ono pomaže riješiti se frustracija, izaći iz eventualne krize identiteta i za podizanje samopouzdanja. Iz ovoga je vidljivo zašto se mladi ljudi priključuju navijačkim grupama. Društve-no–povijesna, pak, pozadina pokazuje nam kako je nasilja uvijek bilo neovisno o nogometu i kako je ono društveni instrument kojim se iskazuju određena stanja i raspoloženja i njime se pokušava postići neki određeni cilj, koji može biti sport-ski, ali i širi društveni.

Nasilje je prisutno i između različitih navijačkih skupina. Poznato je već spomenuto rivalstvo između BBB–ovaca i Torcidaša, koje se često očituje među-sobnim verbalnim vrijeđanjem i tučnjavom. Na pitanje o razlogu nasilja i među-sobne netrpeljivosti među navijačkim skupinama progovorili su i naši kazivači:

»Uzrok netrpeljivosti među navijačkim skupinama može se tražiti u broj-nim društvenim/političkim uzrocima, no nasilno i delikventno ponašanje


57

odluka je pojedinca te se ne može nikako opravdati uništavanje imovine ili ugrožavanje nečijeg života. Ipak smatram da određeno ponašanje navijača (poput paljenja bengalki i sl.) ne treba nužno okarakterizirati kao huligani-zam, naravno, kada bi se takve navijačke koreografi je izvodile u određenim okvirima sigurnosti za gledatelje i igrače na terenu« (V. B.).

»Na ovaj odgovor stvarno ne mogu dati nekakav konkretan i koristan odgo-vor jer jednostavno ne znam. Nisam pobornik huliganizma i nasilja među navijačima i ne opravdavam to, ali mogu reći kako je to, nažalost, ostavština od jednog prošlog vremena kada su se u interesu zaštite nacionalnog iden-titeta hrvatski navijači držali skupa i skupa navijali i borili se protiv srpskih navijača. Kada smo dobili našu državu, našu ligu, takav rivalitet je nestao i jednostavno došlo je do rivaliteta između dva najveća kluba, Hajduka i Dina-ma. Nažalost koncentracija mržnje između sjevera i juga, Hajduka i Dinama je ogromna. Kako se toga riješiti i je li uopće to moguće riješiti, ne znam i nisam siguran« (N. K.).

»To je normalno... zbog klubova. Normalno da je razlika između Dinama i Hajduka, Chelsea i Manchestera... naravno da postoje navijačke skupine koje su išle na gostovanja i to je to nadmetanje... prvo je bila borba na tere-nu, prešlo je s terena na tribine i krenulo je prvo s navijanjem, tko glasnije navija, onda je preraslo u tučnjave i sve, i uvijek je nadmetanje neko. Najbit-niji su ti svi faktori, da budeš najglasniji na tribini, i ak desi koja šora, da i u šori pobijediš... i tak koreografi jama, zastavama, bakljadama.

Kad se krenulo to poslije rata, krenuli su svi zajedno, znači išlo se na uta-kmice reprezentacije, vladalo je primirje, dok nije nekoliko puta puklo. Bilo se desilo nešto... ne znam.. reprezentacija nije dugo igrala u Splitu, dvije–tri godine... u Zagrebu se nešto dešavalo i tako je puklo to primirje« (H).

»Ima ljudi koji to odaberu. Ja sam si uvijek razmišljao sa 16, 17 godina ako ću napravit neku glupost, kad ću se morat zaposlit i izvuć potvrdu o ne-kažnjavanju i ono vide: ‘O, vidi, napo policajca u Splitu!’ Ko bi te zaposlio? Meni je problem kaj sam ja pacifi st.

Kad se radi neka sačekuša, ovo–ono, ja ne idem. Ono kaj se dogodi na utakmici, to se dogodi, al da ću ja ić u svoje slobodno vrijeme lovit nekog ko mijenja vlak u Zagrebu, sam zato da ga razbijem, nisam za to. Nemam tolki problem s tučnjavama među navijačkim grupama... to je izbor... ne tuče se nikad niko ko se ne želi tuć. Ja sam se koliko puta našao u tučnjavama, a ja ak samo ovako stojim sa strane, mene nikad niko nije napo« (D.).


58

Politika; (ne)fl uidnost i buđenje lokalnog i nacionalnog identiteta

Pojava političkog izražavanja navijača prisutna je već u 80–im godinama 20. stoljeća u Jugoslaviji. To je uvjetovano političkom, društvenom i gospodarskom krizom koja je, pak, uzrokovana centralizacijom, nedemokratičnošću i jedno-stranačjem bivše države. Kako dolazi do »posvješćivanja« i isticanja nacionalnog identiteta među navijačima? Jedan od razloga je pojava »etničkog oživljavanja« koje se u zapadnim zemljama javlja 60–ih, a u istočnim, kao i u Jugoslaviji, 70–ih (npr. Hrvatsko proljeće 1971.), a posebno 80–ih godina (usp. Grbić Jakopović 1993: 58). Upravo takva politika u kojoj su se suzbijali nacionalni identiteti i smboli te favorizirala određna nacija pa tako i nogometni klubovi, dovela je u osamdesetima do sve većeg izražavanja nacionalnih simbola klubova, a time i do sve većeg antagonizma između navijača koji su se sada očito dijelili prema naci-onalnosti i konfesionalnoj pripadnosti. »Međunacionalne i političke napetosti u bivšoj Jugoslaviji dovele su krajem osamdesetih do intenzivnoga nacionalnog hegemoniziranja, što je posebno bilo vidljivo u ponašanju do tada suprotstav-ljenh navijačkih skupina iz istih republika. Tako su se pripadnici BBB–a i Torcide udruživali na utakmicama Dinama, odnosno Hajduka protiv beogradskih klubo-va, a Delija i Grobari prigodom derbija tih klubova i dviju najsnažnijih nogomet-nih momčadi iz Hrvatske« (Lalić 2011: 202). Kulminacija se dogodila u vrijeme Domovinskog rata i osamostaljenja Republike Hrvatske.

Spomenuta društveno–politička situacija može dovesti do pojave ekstre-mizma. U medijima se posebno naglašavaju i na razne načine interpretiraju na-vijački izgredi i povici nacionalističkog, fašističkog, šovinističkog ili rasističkog sadržaja. Veljak piše da je u tom slučaju »navijački identitet sekundarna modifi -kacija primarnog identiteta, što ga pripadništvo određenoj navijačkoj zajednici artikulira (ali ne i konstituira), a sam identitet sportskog kluba simbolizira. Tu su na djelu fundamentalniji kolektivni identiteti, poput nacije, države, rase, i sl.« (Veljak 2014: 57). No, važno je sagledati širi kontekst. Iako se ne smije isključiti, zanemariti i olako prijeći preko tih situacija i pojava, često je riječ o provokaciji ili nekom drugom razlogu. Aktualna situacija sukoba između navijača i HNS–a, prema kazivačima, dobar je primjer za to kako navijači svojim devijantnim pona-šanjem namjerno rade na štetu HNS–a.

Što se tiče podržavanja određene političke opcije, navijači se ograđuju od toga.

»Torcidina politika je: ‘Ni livo ni desno, samo Hajduk’. To što se uzvikivalo 90–ih dosta političkih parola, to je radi same tadašnje situacije oko nastanka


59

Hrvatske. Ali sada nas ne zanima niti najmanje niti jedna politička opcija« (N. B.).

»Među navijačima ima raznih političkih opredjeljenja. Navijačka skupina sa-stavljena je od slojeva ljudi različite dobi i različitog društvenog položaja te sukladno tome oni i djeluju u društvu. No na stadionu se ta svijest vanjskog svijeta lagano gubi i zalazi se u određeni anarhizam te se ne preza od ničega. Na Poljudu se već dugi niz godina, uz neizostavne povike, navijači izjašnjava-ju pisanim parolama kojima upućuju javnosti poruku o određenom javnom zbivanju. Na taj način oni izriču svoj stav ali i pokazuju da su s određenim problemom upoznati i da im nije svejedno. Politika izravno utječe na sve u državi pa i na nogomet pogotovo ti navijači burno reagiraju kada osjete da su oštećeni, bez obzira koja politička struja bila na vlasti i ne libe se uhvatiti u koštac s nepravdom« (V. B.).

Danas između hrvatskih navijača — naročito BBB–ovaca i Torcidaša — pre-vladava antagonizam (sjever–jug) i nasilje te se ističu lokalni, regionalni iden-titeti klubova i navijačkih skupina. S druge strane, zanimljivo je uočiti da kada igra nacionalna vrsta, odnosno hrvatska nogometna reprezentacija, navijači više različitih navijačkih skupina postaju homogeniji i kao da rivalstvo ostavljaju po strani, međutim, to nije pravilo. Postojali su slučajevi kada bi se dvije različite navijačke skupine sukobile bez obzira na to što igra reprezentacija. No, kad nasi-lje nije prisutno, a reprezentacija igra na hrvatskim stadionima, iako su zajedno (kao hrvatski navijači), svaka navijačka skupina ima svoje mjesto te koliko su zajedno toliko su i odvojeni. Postoji, naime navijačka skupina Uvijek vjerni, čiji članovi posebno navijaju, prate i bodre hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ka-zivači su suglasni u tome da je riječ o »posebnim« navijačima koji ne pripadaju niti jednoj klupskoj navijačkoj skupini.

»Reprezentacija ima svoju navijačku masu koja nema nužno dodirnih točaka sa klupskim navijačkim skupinama, jer navijači reprezentacije su i svi oni koje nogomet ne zanima no nacionalna vrsta im je važna kao dio nacionalne svijesti« (V. B.).

»Postoji jedna određena razlika unutar samog navijanja na utakmicama re-prezentacije i kluba, no svakome navijaču, konkretno sada govorim o Torci-di, nije ni na kraju pamet bojkotirati reprezentaciju kao državu, nego radi se odmak od samog vodstva te reprezentacije, od HNS–a. Najveći gubitnici u ovih zadnjih 15–20 godina su navijači Hajduka. Nama se stalno predbacuje kako ne postoji interes za reprezentaciju, kako stoji otvoren poziv za bojkot


60

(ništa repka, ništa tekma, samo Hajduk Split). A nitko ne priča kako ta ista reprezentacija godinama ne dolazi na jedini normalan stadion u Lijepoj na-šoj. Zato su se ljudi i navijački puk više povezali sa Hajdukom i stvorili još veći kult od Hajduka nego što to trenutačno ima reprezentacija« (N. K.).

»Na utakmicama reprezentacije razne navijačke skupine nisu na istoj tribini, odvojeni su... kad se vide onda... ono... sam pogledi i to... nema nekih suko-ba. Na Maksimiru sjever je sada prepušten ovim plaćenicima, ovim Uvijek vjerni... imaju baš karte i to... to je baš od reprezentacije, od Šukera, od Mar-kovića. Oni specifi čno idu na reprezentaciju samo, žive od članarina, ima ih 10–15 tisuća članova« (H.).

Dakle, kad se navija za reprezentaciju, navijači ističu svoj nacionalni iden-titet, ali »zadržavaju« svoj »lokalni«, klupski identitet i lojalnost klubu, gradu i regiji, no sada se postojeći antagonizam ublažava zbog zajedničkog interesa, a to je u ovom slučaju nacionalni interes. U tim situacijama i u nekim drugim zajedničkim težnjama i interesima — kao što je primjerice aktualni otpor prema Hrvatskom nogometnom savezu (HNS–u) — kao da prevladava instrumental-na identifi kacija, odnosno ovo (uvjetno rečeno »nacionalno«) zajedništvo kao da je fi ktivno, umjetno stvoreno (kao da prevladava svojevrsno »primirje«) »radi pragmatične koristi ili kao ‘oruđe’ za pridobijanje kolektivnih uspjeha« (Grbić Jakopović 2012: 138). Tu se primjećuje složenost (i fl uidnost) identiteta, koja ukazuje na kontekst; pokazuje da se značenje može mijenjati u vremenu i s obzi-rom na situaciju. Sam identitet različitoga je značenja u različitim situacijama te najčešće od samih sudionika ovisi kakav će on biti (Grbić Jakopović 2012: 142). Time se ne isključuje složenost i višeslojnost identiteta, što potvrđuju i kazivači:

»Prvo ti je uvijek domovina ono... to je u obitelji generacijama, tata mi je bio u ratu, doma se pričalo o ratu i tak to... tak je to ostalo. Dinamo, Hrvatska i Zagreb... Zagreb sam zavolio od malih nogu, kvart i to« (H.).

»Ne smatram da lokalpatriotizam igra presudnu ulogu u kreiranju navijačke svijesti. Hajduk ima svoje poklonike diljem Hrvatske, a imao ih je i na širem području bivše države... Brojni članovi Torcide sudjelovali su kao branitelji u ratu, a neki čak i poginuli (o tome svjedoči spomen ploča na sjevernoj tribini Poljuda). Sama reprezentacija bi trebala imati karizmu da u datim trenucima okuplja i ujedinjuje navijačke skupine koje inače ne surađuju.« (V. B.).


61

Zaključak

Vidjeli smo da nogometni navijači predstavljaju specifi čnu supkulturnu skupinu. Na temelju kazivanja četvorice navijača i postojeće literature dobili smo uvid u njihov identitet, samopredstavljanje i specifi čne obrasce ponašanja i mišljenja. Zaključili smo da identitet nije strogo defi niran i ograničen, nego da je složen, kompleksan i višeslojan te da često dolazi do fl uidnosti koja je ovisna o kontekstu.

Razgovor s kazivačima donio nam je i omogućio jasniju sliku o skupini ljudi koju smo pokušali proučiti, što se zasigurno razlikuje od pukog iščitavanja litera-ture »sjedenjem u naslonjaču«. Svakako je potrebno da se pri proučavanju odre-đene društvene skupine dopusti i dade prostora samim pripadnicima istraživane skupine da sami progovore o sebi i svojem razumijevanju stvarnosti, jer ćemo samo na takav način doći do sveobuhvatnijeg uvida i cjelovitije slike o istraživa-noj skupini i njihovom identitetu, što smo i sami pokušali i, vjerujem, uspješno primijenili. To je, uostalom, temelj za »pravu« etnografi ju.

Literatura

Belliti, Daniela. 2006. »Identitet i legitimnost«. U Identitet i politika, ur. F. Cerruti. Politička kultura, Zagreb, 104–123.

D’Andra, Dimitri. 2006. »Moderna subjektivnost između različitosti i pripadno-sti«. U Identitet i politika, ur. F. Cerruti. Politička kultura, Zagreb, 85–103.

Grbić Jakopović, Jadranka. 1993. »Etnicitet i razvoj. Ogled o etničkome iden-titetu i društvenom razvoju«. U Etnološka tribina, vol.23 (16): 57–72.

Grbić Jakopović, Jadranka. 2012. »Identitet i identifi kacijski procesi: suvre-mene antropološke teorijske orijentacije, strategije i prakse«. U Stereotipi i predrasude kroz povijest / Identiteti kroz povijest i identiteti danas / Domovin-ski rat — istraženost i kontroverze. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009–2011. Prilozi iz hrvatske historiografi je. Ur. Z. Novosel. Zagreb: Sve-učilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Društvo studenata povijesti »Ivan lučić Lucius«. Biblioteka Dies historiae, knjiga 5, 107–150.

Lalić, Dražen. 2011. Torcida. Pogled iznutra. Profi l, Zagreb.Melucci, Alberto. 2006. »Pamćenje, solidarnost, identitet«. U Identitet i politi-

ka, ur. F. Cerruti. Politička kultura, Zagreb, 66–82.Perasović, Benjamin. 2001. Urbana plemena. Hrvatska sveučilišna naknada,

Zagreb.Perasović, Benjamin. Bartoluci, Sunčica. 2007. »Sociologija sporta u hrvat-

skom kontekstu«. U Sociologija i prostor, vol.45 (1): 105–119.


62

Veljak, Lino. 2014. »Metafi zički temelji i politika identiteta«. U Kultura i identi-tet. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 55–75.

Vrcan, Srđan. 1990. Sport i nasilje danas u nas i druge studije iz sociologije sporta. Naprijed, Zagreb.

Vrcan, Srđan. 2003. Nogomet — politika — nasilje: ogledi iz sociologije nogometa. Jesenski i Turk, Zagreb.

Žugić, Zoran. 2000. Sociologija sporta. Fakultet za fi zičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

63

Riječki karneval: Povijest festivala između »nove« karnevalesknosti i »starih« običaja

Lorena Drakula

U ovome radu obrađuje se stara i nova povijest Riječkog karnevala. Objašnjavaju se institucije poput meštra i kraljice karnevala te se nakon toga opisuje i Među-narodna karnevalska povorka. Pored glavnog događaja navode se i druge mani-festacije na području Rijeke i okolice u pokladno doba, poput Dječje karnevalske povorke, maškaranog auto–rellyja Pariz — Bakar i Maškaranog Platka. Opis po-kladnih običaja u Rijeci završava kao i oni sami — kratkim spomenom Halubaj-skih zvončara koji zatvaraju karneval i spaljivanjem pusta na Riječkoj Rivi.

Ključne riječi: Riječki karneval, Međunarodna karnevalska povorka, Halubaj-ski zvončari, pust, maškare

Uvod

Riječki karneval jedan je od najatraktivnijih događaja koji Republika Hrvatska pruža u svom turističkom programu, ali posljednjih godina on prelazi granice naše domovine i postaje jedna od najposjećenijih destinacija u Europi tijekom pokladnog razdoblja. No, u hrvatskoj je etnologiji Riječki karneval gotovo pot-puno zanemaren, iz razloga što su karnevali najčešće bili proučavani u vrijeme kada se ideja nekoliko entuzijasta sa područja Rijeke i periferije tek počela širiti među običnim pukom.

Krivo je pomisliti, međutim, da je Riječki karneval započeo tek tada. Upravo suprotno, na prostoru Rijeke i okolice običaj maškaranja spominje se još u zapi-sima koji datiraju iz 15. stoljeća. Upravo je ta tradicija i zanemarenost u dosadaš-njim istraživanjima bila motivom ovog seminarskog rada. Pri početku pisanja i sama sam u nekoliko navrata sudjelovala kao dio glavne maškarane povorke, te se nadam da ću ovim radom osim pukih informacija uspjeti donekle dočarati i atmosferu povorke.

Literaturu za ovaj rad bilo je poprilično teško naći s obzirom da se u najop-širnijem djelu o hrvatskim pokladnim običajima »Hrvatski karnevali« autora

Lorena Drakula: Riječki karneval KAZIVAČ · Vol. 1

64

Ivana Lozice spominju samo Halubajski zvončari iz Kastavštvine. Slično je tako-đer i sa drugim knjigama koje opisuju događaje u vrijeme »petog godišnjeg doba« — na Riječkome području ni u jednome se djelu ne spominje tradicija slavljenja karnevala. Većinu sam informacija pronašla u Foto monografi ji »20 godina Me-đunarodne karnevalske povorke« izdane 2003. godine u nakladništvu Turističke zajednice Grada Rijeke (u daljnjem tekstu TZ). TZ izdala je i Foto monografi ju povodom 30–te obljetnice, ali s obzirom da je izdana u malo primjeraka i rela-tivno nedavno, nije mi bila dostupna. Napominjem i da sam u nekoliko navrata kontaktirala TZ, međutim moj trud nije naišao na plodno tlo te od njih nisam uspjela dobiti nikakve informacije. Najkorisnijim izvorom podataka, pogotovo onih vezanih uz povijest karnevala, pokazao se Internet, s obzirom da su mi tim putem bile dostupne službene stranice Riječkog karnevala i Riječki gradski arhivi. Od velike pomoći i bogati informacijama bili su i kazivači, od kojih su neki željeli ostati anonimni pa im je identitet zaštićen pseudonimom.

Osim neizostavne povijesti događanja, u ovome seminarskome radu namje-ravam opisati gotovo sve bitnije događaje u Gradu Rijeci tijekom pokladnog raz-doblja, počevši pritom od prijavljivanja grupa, biranja kraljice i otvaranja karne-valskog razdoblja kada se ključevi Rijeke već tradicionalno predaju meštru, čime se simbolizira prelazak grada u ruke naroda. Opisati ću ulogu meštra i kraljice karnevala, te voditelja pozornica. Osim toga, uključiti ću i statističke podatke poput broja sudionika, gledatelja i alegorijskih kola. Nakon toga ukratko ću obja-sniti i dodatna događanja poput Dječje karnevalske povorke, maškarane utrke Pariz — Bakar i sl. Pod glavne atrakcije Riječkog karnevala, ali ne nužno samo pod njegovim zastavama, djeluju i zvončari, te se i njih spominje u ovom radu. Na kraju, donosim i opis paljenja pusta, čime se tradicionalno i završava raz-doblje maškaranja, te tako i samog Riječkog karnevala.

Par besed o starih užancah

Prema podjeli I. Lozice postoje dva tipa karnevala: seoski (ruralni) i gradski (ur-bani) karneval. Seoski karneval predstavlja arhaičniji tip karnevala, najčešći u stočarskim područjima, kojeg karakterizira maskiranje muškaraca u kostime na-činjene od životinjskih koža sa obješenim zvonima na odjeći. Taj se tip naziva i luperkalijskim tipom karnevala, sa ostatcima magije plodnosti i tragovima kul-ta predaka, te sličnim magijskim elementima. Predstavnici luperkalijskog tipa karnevala na riječkome području su zvončari. Gradski karneval karakteriziraju karnevalska društva, testamenti i osude lutke, povorke alegorijskih kola, indi-vidualno maskiranje, maskirni plesovi, dječje povorke itd. Ovaj karneval nema

KAZIVAČ · Vol. 1 Lorena Drakula: Riječki karneval

65

magijsku nego kritičku svrhu, te se još naziva saturnalijskim (Lozica 1997). U svojim korijenima Riječki karneval tako se smatra saturnalijskim, no zvončari su godinama bili jedni od glavnih sudionika maškarane povorke, te se može za-ključiti da su ta dva tipa karnevala na riječkome području, zbog dugogodišnjeg razdoblja koegzistencije, danas gotovo sjedinjena. Tradiciju Riječkog karnevala možemo pratiti počevši od sljedeće odredbe, koju je donijelo Gradsko vijeće gra-da Rijeke 1. ožujka 1449. godine:

»Neka se nitko ne usudi niti odvaži staviti masku ili ma koju drugu stvar na lice, tako da ono bude zakriveno i promatraču slabo raspoznatljivo pod prijetnjom kazne od 50 libara ili odsijecanja ruke ili 3 mjeseca u zatvoru.«1

Upravo je ova odredba prvi zapis o maškaranim običajima u Rijeci, iako se po njoj vidi da su Riječani već tada redovito dočekivali korizmu pod maskama. Od te su odredbe izuzeti gosti maskiranog plesa u Kaštelu, tzv. noble balla, kojeg je organizirao riječki carski kapetan. Noble ballu, kako i sam njegov naziv kaže, pri-sustvovali su samo pripadnici uglednijih riječkih obitelji. Riječki statut iz 1530. godine pod naslovom O plesu i igrama gospođa opisuje i pravila ponašanja i regu-liranja sličnih balova.

Čini se da takav zakon nije spriječio seljake i građane od tradicionalnog pi-jančevanja i veselica, s obzirom na činjenicu da se 1549., gotovo stotinu godina kasnije objavljuje nova, ublažena odredba. Prema njoj nije dozvoljeno bacanje naranči i prljavih predmeta u krabulje, pod kaznom od 50 libara. Takve igre ga-đanjem nazivale su se battagliole, a smatrano je da se njima osnažuje ratnički duh u Riječana. Odigravale su se početkom godine, a u njima su sudjelovali pripadnici svih slojeva2. Dokaz koliko su riječki pokladni običaji bili rašireni jest i biskupska uredba iz 1718. godine, kojom se navodi sljedeće: »Redovniki i žakni gredu u kra-bonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom.«3

Zanimljiva je i činjenica da su, kao u Pamploni i Veneciji, i Riječani svojedob-no organizirali vlastitu utrku s bikom. Bio je to prastari običaj lova na bikove koji se održavao na gradskim trgovima ili izvan grada. Tradiciju tog događaja pre-kinuli su 1778. godine riječki patriciji i grof Giuseppe Maylath de Székely pro-svjedujući protiv te »zaostale pučke fešte koja je svojim ‘primitivnim’ običajem dovodila u pogibelj živote gledatelja i prolaznika koji su se okupljali ‘nenadano

1 Izvor: http://www.formula1–dictionary.net/rijeka_1_a.html (Posljednji pristup: 21. travnja 2015.)

2 Izvor: http://www.rijecki–karneval.hr/docs/karneval2009HR/documents/216/Original.pdf (Po-sljed nji pristup: 21. travnja 2015.)

3 Izvor: http://www.formula1–dictionary.net/rijeka_1_a.html (Posljednji pristup: 21. travnja 2015.)


66

poradi ilegalnih utrka izluđenih životinja!’«.4 Zadnja se takva utrka održala te godine na današnjem Jelačićevom trgu.

17. siječnja 1831. godine francuski pripovjedač Marie–Henri Beyle Stendhal u pismu Barunu de Maresteu spominje da je u Rijeci u pet dana bilo pet karneva-la.5 Tridesetak godina kasnije riječke »krabuljne plesove« spominje i hrvatska prosvjetiteljica Marija Jambrišak u svome priručniku: O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama. Uglavnom se savjeti odnose na mlade gospođice i gospo-đe, jer »na takovim se plesovima koješta zbiva, što nije ni za oko ni uho pristojne i čedne ženske«.6

U 19. stoljeću na području Rijeke, karneval neočekivano raste. U povorku se uključuju brojne kočije i alegorijska kola, te brodovi na kotačima. 90–ih godina postojali su i javni natječaji te su najljepša alegorijska kola bila i nagrađivana. Or-ganizirano je i mnoštvo balova, a najraskošniji od njih još uvijek bio je noble ball kojeg je organizirao guverner. Iz 1879. godine ostao je zapis o lošim vremenskim prilikama koje su stale na put Riječkom karnevalu, koji se trebao održati na po-kladni utorak. Uoči početka karnevala udarilo je orkansko jugo koje je trajalo tri dana, od 23. do 25. veljače. Riječani su prosvjedovali zbog činjenice da karneval nije odgođen kao što je bio u Trstu. 1905. godine u sastav Riječke karnevalske povorke uključili su se i prvi automobili, točnije 3 automobila, uz 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola.

Tako je to bilo sve do pada Austro–Ugarske Monarhije, kada su Rijeka i Su-šak podijeljeni između dviju država. S talijanske strane vlada Benita Mussolinija 1925./1926. godine objavila je odredbe kojima se zabranjuje sloboda izražava-nja, pa time i slavljenje karnevala, no Sušak je nastavio s tradicionalnim maška-ranjem. Dok se u Rijeci održao samo pokoji bal pod maskama, na Sušaku je 1926. godine karnevalsko razdoblje počelo plesom u Sanatoriomu (današnjem hotelu Park), nastavilo se svake subote kroz veliku pokladnu večer u hotelu Kontinen-tal, Orijentove maškarane večeri i Noći veselih krabulja Veslačkog kluba Jadran, da bi napokon sve kulminiralo na pokladni utorak u tradicionalnoj karnevalskoj povorci.7

Po završetku Drugog svjetskog rata, situacija za pokladne običaje na područ-ju Rijeke postala je od loše još gora: nova socijalistička vlada naumila je iskori-jeniti tradiciju. 1948. godine zabranjeno je spaljivanje pusta, što je rezultiralo

4 Izvor: http://www.formula1–dictionary.net/rijeka_3_a.html (Posljedni pristup: 21. travnja 2015.)

5 Izvor: http://www.rijecki–karneval.hr/docs/karneval2009HR/documents/216/Original.pdf (Po-sljednji pristup: 21. travnja 2015.)

6 Ibid.



67

pobunom Halubajskih zvončara, no bez rezultata. Maškarani duh u Rijeci vratiti će se tek dvadesetak godina kasnije, kada hoteli Jadran i Park prvi počinju s po-novnom organizacijom maškaranih balova.

A zač nebimo opet?

Nakon što se u Rijeci ponovno počeo razvijati karnevalski duh, 1982. godine dolazi do obnove Riječkog karnevala. Dogodilo se to tako da su tri maškarane grupe sa područja Rijeke i okolice na nagovor Turističkog saveza Općine Rijeka prošle Korzom, prisjećajući stanovnike, koji su se našli ondje, kako je to nekada bilo. Te grupe bile su Halubajski zvončari, Pehinarski feštari i Lako ćemo. Grupa Pe-hinarski feštari nastala je 1953. godine i već su tada započeli tradiciju obilaženja Pehlina, a onda su ophodu dodali i Halubje. Karnevalska grupa »Lako ćemo« bila je prva riječka maškarana grupa, s početkom djelovanja par godina prije obnove karnevala. O trećoj grupi, Halubajskim zvončarima, govorit ću kasnije.

2. veljače 1983. godine autor G.P. u novinama objavljuje članak o novoj/sta-roj ideji održavanja karnevala na riječkom Korzu:

»U Turističkom savezu općine Rijeka pokreće se vrlo zanimljiva zamisao, upravo sada u vrijeme karnevala, o karnevalu, kakav bi u Rijeci trebao biti. ... Razlog je opadanje turističkog prometa, nedostatak sadržaja koji bi privlačili turiste. ... Bio bi to dan s karnevalskom povorkom u kojoj bi sudjelovale sve karnevalske grupe okolnih mjesta. ... Uključenjem ugostiteljsko–turističkih organizacija na Korzu i Trgu Republike ta bi ‘fešta’ bila potpunija — na pri-mjer kroštulama, fritulama, srdelicama i slično.«8

Prijedlog je očito bio podržan, s obzirom da je već sljedeće godine, 13. veljače 1984. godine od 14:00 do 17:00 h, Korzom paradiralo 15 karnevalskih grupa te je nakon povorke organiziran i ples u Dvorani Mladosti na Trsatu. Te godine pojavljuje se i prvi službeni meštar, gospodin Vlado Štimac, čija je uloga obuhva-ćala animiranje građanstva u jutarnjim satima toga dana, kao i dva sata prije povorke, u službenim kolima »Istravina«, pokušavajući nagovoriti ljude da se pridruže Riječkom karnevalu. Pored toga, uloga meštra te godine, a i u godinama koje slijede, bila je predstavljanje i pozdravljanje karnevalskih grupa sa balkona Radio Rijeke.9


9 Ibid.


68

Meštar i krajica — a ki su ti judi?

1993. još je jedna ključna godina u povijesti Riječkog karnevala. Nakon dvogo-dišnje pauze uzrokovane Domovinskim ratom, narod se radije vraća maškaranju i karnevalska povorka broji 29 grupa. Iste godine meštar prvi puta preuzima ulo-gu, po kojoj je i danas poznat, ulogu prvog čovjeka Rijeke u karnevalsko doba. Pozornica je sve više i više, pa se imenuju zasebni voditelji. Anton Škrobonja, ta-dašnji i sadašnji meštar, poznatiji pod nazivom meštar Toni, preuzeo je prvi puta, 1993. godine, ključeve grada te su maškare i službeno počele vladati. Na zgradu današnjeg Gradskog vijeća/poglavarstva obješena je i službena zastava Riječkog karnevala. Od tada primopredaja vlasti i vješanje zastave (iako svake godine u drugom dijelu grada) postaju sastavni dijelovi karnevalskog protokola, te se tra-dicionalno odigravaju svake godine 17. siječnja, na dan sv. Antona (Antonju).

Antonja je odabrana kao službeni početak karnevalskog ludila po uzoru na većinu okolnih kvarnerskih mjesta. U to se vrijeme u gotovo svim mjestima ta-kođer diže pust, a o onom koji će se zapaliti nakon međunarodne karnevalske povorke brine karnevalska skupina Pomorskog fakulteta u Rijeci Pom–F–Ri. Sudi mu se oko Antonje u dvorištu ispred zgrade fakulteta pred studentima i profesorima, a onda ga se objesi na prozor gdje ostaje do zadnjeg dana karneva-la. Tko će biti osuđen i spaljen zbog nedaća te godine odlučuje se demokratski, u čemu sudjeluje oko 20 organizatora.

Nakon što su ključevi grada sigurni u rukama meštra, maškare mogu početi. Već sam prije spomenula da je meštar prije obnašao ulogu voditelja pozornice, no, kada se broj pozornica počeo povećavati, te su se dvije uloge odijelile. Do sada, najviše je bilo 7 pozornica na službenoj trasi, no posljednjih godina maška-rani put se skratio na 6 zbog velikog broja sudionika. Popis voditelja pozornica u prošlosti predugačak je za navođenje, pa ću samo ukratko prenijeti riječi Ivana Horvata:

»Pripremam se tako da pročitam popis grupa u knjizi koju nam pripremi TZ, zatim pročitam opis svake maske i prateći tekst, te na kraju izdvajam cjeline koje treba posebno naglasiti, tj. specifi čnost svake grupe. Dobar vo-ditelj mora ujedno biti i dobar animator, a dobar animator mora imati smisla za kontakt s pojedincima i mora znati upravljati situacijom.« (20. travnja 2015.)

Godinu dana nakon prve primopredaje vlasti, Riječki karneval po prvi puta postaje međunarodni — Korzom je prošetalo čak 6 grupa iz Italije, Slovenije i Mađarske. Iz tog razloga razumljivo je što već 1995. godine Rijeka postaje člani-com Europske federacije karnevalskih gradova (FECC), a povorka broji 100 karne-


69

valskih grupa i oko 7000 maškaranih sudionika. Gledateljstva je još i više, pri-bližno 100 tisuća. Rijeka je tada pokrenula i inicijativu za formiranjem udruge karnevalskih gradova Hrvatske, koja je osnovana 1996. godine.

Zbog velikog interesa i povećanja broja ljudi koji na bilo koji način sudjeluju u Riječkom karnevalu, Grad Rijeka pokušava organizirati i veći broj aktivnosti. Tako od 1996. godine, uz meštra, ponosno stoji i kraljica karnevala. Za razliku od meštra Tonija, koji je od redefi niranja uloge meštra sudjelovao svake godine, kra-ljica Riječkog karnevala bira se na godinu dana. Prve dvije kraljice odabrala je TZ, a nakon toga početkom karnevalskog razdoblja u Dvorani Mladosti organizira se Izbor kraljice Riječkog karnevala i primopredaja ključa grada.

O izboru kraljice kazivačica Stella Paris, kraljica Riječkog karnevala 2015. godine rekla je sljedeće:

»U izboru za kraljicu Riječkog karnevala imaju pravo sudjelovati sve gru-pe, no u prosjeku ih se prijavljuje 9–12. Svaka grupa ima svoj način biranja kandidatkinje: neke rade natjecanja, neki izvlače papiriće, a u mojoj grupi tko želi ići — ide. Za pobjedu kandidatkinja treba biti nasmijana, komuni-kativna i vesela, fi zički izgled nije previše bitan. Već skoro 20 godina koliko se bira kraljica pobjednica nasljeđuje zlatni plašt i krunu. Uloga kraljice fe-stivala je da prezentira Riječki karneval u najboljem mogućem svjetlu i da uz meštra Tonija posjećuje mnoštvo događaja koji popraćuju sam karneval. Kraljica mora biti susretljiva i družiti se s posjetiocima i karnevalistima.« (7. travnja 2015.)

Krepat, ma ne molat!

Nakon objašnjavanja glavnih institucija Riječkog karnevala (meštra i kraljice) mo-žemo prijeći i na glavni događaj — maškaranu povorku. Ona nije samo zadnja nedjelja prije Čiste srijede niti traje samo jedan dan. Prijave počinju u prosincu, ali pripreme kreću puno ranije, već početkom desetog mjeseca. Prvo pitanje unu-tar karnevalske grupe jest odabir maske. Glavni izazov svake grupe jest da maska bude inovativna i fi nancijski prihvatljiva. Nakon toga, maske šivaju profesionalne krojačice ili uglavnom ženske članice grupe sa izraženom kreativnošću:

»Nakon odabira maske, u Domu kulture nalazili smo se svaki dan u popod-nevnim pa do večernjih sati i izrađivali maske. Nabavljali smo materijale naj-češće iz Trsta i Zagreba. Žene su donosile svoje šivaće mašine i uz druženje često se maska dorađivala do samog karnevala. Ja sam nekih desetak godina


70

krojila maske za cijelu grupu iako nisam šilica po profesiji, tako da nismo imali uobičajene veličine krojeva već smo ih nazivali po članovima: Višnja, Vesna, Seka, Zlatko, Pero itd. Najteže je bilo šivati dječje maske jer smo imali puno djece različitih veličina.« (Višnja Pešut, 06. travnja 2015.)

Pored odabira maski u pripremu za međunarodnu povorku spada i izrada alegorijskih kola, što uglavnom na sebe preuzimaju muški članovi karnevalskih skupina. Alegorijska kola uglavnom izrađuju samo skupine iz Rijeke i bliže okoli-ce, zbog nemogućnosti prelaska veće kilometraže tako ukrašenim vozilima. Ona su osmišljena tako da pašu uz masku, a nerijetko su prekrivena satiričnim poru-kama vezanim uz političku i društvenu svakodnevnicu. Danas, alegorijska kola služe i za prenošenje rekvizita, jakni sudionika i okrjepe, ponekad i raznoraznih jela te je na njima nerijetko smješten i manji glazbeni sastav.

Do dana održavanja same povorke sve je već spremno, TZ organizira prije-voz autobusom i počinje karnevalsko ludilo. Oni određuju i redoslijed grupa pre-ma datumu prijave, iako se grupama iz inozemstva uglavnom daju niži brojevi, a tradicionalne grupe čuvaju začelje. Povorka kreće uglavnom oko 12 h, nakon čega je svaka grupa zasebno predstavljena na brojnim pozornicama, gdje izvodi svoju dotada već uvježbanu koreografi ju. Budi što želiš! — glavni je moto Riječ-kog karnevala, i uistinu, nemoguće je uopće početi nabrajati s kakvim sve ma-štovitim maskama sudionici izlaze iz uobičajenog okvira ponašanja, međutim, moguće ih je pogledati. Naime, još od 1997. godine na internetu postoji izravan prijenos na hrvatskom i engleskom jeziku, koji je npr. 2012. godine uživo pratilo 26.317 gledatelja iz 81 zemlje diljem svijeta.10

I ostale brojke koje opisuju Riječki karneval nevjerojatno su velike: od počet-ne tri grupe koje su paradirale Korzom, 2014. godine broj sudionika dosegao je rekordnih 10.100 u 117 karnevalskih grupa uz 81 alegorijska kola. 2015. godine sudjelovalo je 10.000 karnevalista, stotinu manje nego prethodne godine, u 112 karnevalskih grupa sa 80 alegorijskih kola. Sudionici su, osim iz Hrvatske, stigli i iz Makedonije, Italije, Slovenije, Crne Gore i SAD–a. Broj gledatelja nemoguće je procijeniti, no svake godine zasigurno premašuje 120.000. Iz svega navedenog razumljivo je zašto je Riječki karneval smješten na listu 500 najvažnijih zbivanja u Europi (»Top 500 European Events«), uvršten u knjigu »501 must be there events« te zašto ga je Sunday Times 2007. godine imenovao jednim od 24 najeg-zotičnija događaja na svijetu.11




71

Jedino što se još može reći o glavnoj karnevalskoj povorci su komentari su-dionika. U tu svrhu navodim komentare dvaju kazivačica, prvi Višnje Pešut (48) te drugi Barbare Dakić (44), koji su uzeti za primjer zbog generacijske bliskosti kazivačica.

»Riječki karneval predstavlja vrhunac karnevalskih događanja u ovom na-šem primorskom kraju i drago mi je da svake godine broj sudionika raste. Riječki prsten živi za maškare već od blagdana Sveta tri kralja, a sam grad živne tog dana nekim drugačijim životom. Svaka se grupa nastoji predstaviti u što boljem izdanju, izrađuju se sve ljepše maske i svi zajedno nastojimo da one daju i neku poruku« (V.P., 6. travnja 2015.).

»U početku je bilo jako zabavno i egzotično. Nakon par godina najzabavniji dio bilo je putovanje busom do Rijeke i nazad. Kasnije je sve postalo jako opterećujuće. Zbog sve većeg broja sudionika počeli su uvoditi pravila pona-šanja i ograničavati slobodu koja je bit karnevala. Promenadna trasa je sve duža što je jako naporno. I sve je više mladih i jako mladih koje treba kon-trolirati i nadgledati da se vrate doma u komadu« (B.D., 6. travnja 2015.).

Sudionici karnevala imaju i prijedloge za poboljšanje Riječkog karnevala: ne-kolicina ih je spomenula da bi bilo bolje kada bi se karneval održavao subotom zato što bi ostalo vremena za odmor prije početka radnog tjedna. Spominjala se i želja za bogatijom ugostiteljskom ponudom te za maskama koje bolje i više komentiraju domaću ili europsku stvarnost.

Tradicionalno, karneval zatvaraju Halubajski zvončari, a cijela večer završa-va paljenjem pusta na Rivi. No, do toga još nismo došli — prije nego zatvorimo karnevalsko razdoblje, treba opisati i druge stvari koje čine karnevalsko doba i kojima vlada karnevalski duh.

Pa ni to valda se?

U sklopu glavnih događanja u vrijeme »petog godišnjeg doba« još je nekoliko događanja u organizaciji TZ–a, poput Dječje karnevalske povorke i Maškaranog rallyja Pariz–Bakar, te Maškaranog Platka — događaj koji je pokrenula TZ Grada Rijeke, a danas ga organizira Turistička zajednica Općine Čavle.

Prva je od nabrojanih događaja bila Dječja karnevalska povorka, koja se organizira još od 1997. godine. Do tada su najmlađi stanovnici Grada Rijeke sudjelovali u glavnoj maškaranoj povorci. Iako i danas ima takvih pojedinaca, većina ih ipak sudjeluje u događaju gdje su upravo oni centar zbivanja. Održava


72

se uglavnom tjedan dana prije Međunarodne karnevalske povorke i na taj dan Korzom zavladaju likovi iz bajki i crtića, životinje i cvijeće. Na Dječjoj karneval-skoj povorci 2015. godine sudjelovalo je 4.900 mališana u 61 karnevalskoj grupi. Godinu prije toga, kao i u slučaju Međunarodne karnevalske povorke, sudionika je bilo više i bili su podijeljeni u 72 karnevalske grupe. Komentari na Dječju kar-nevalsku povorku pozitivniji su jer djeca uvijek nađu nešto u čemu će uživati, bilo da je to samo maska ili neki drugi sadržaj. Također, može se primjetiti da su djeca koja sudjeluju u povorci uglavnom ona kojima su roditelji pusni judi, no bez obzira na to u toj se djeci javlja ljubav prema karnevalu koja Rijeci donosi sigurnost da će se njegove tradicije nastaviti (S.L).

Još jedna popularna atrakcija jest i maškarani auto–rally Pariz–Bakar koji od 1990. godine organizira Autoklub »Rijeka«. Osmišljen je kao parodija na svjetski poznati rally »Pariz–Dakar«, a poseban je po tome što svi sudionici, vozila i suci moraju biti maskirani. Start je u dijelu grada koji Riječani poznaju kao Pariz (iako je to više tradicionalni nego službeni naziv), a vozi se sve do obližnjeg grada Ba-kra. Vozači imaju zadanu rutu koju moraju proći te čak dva ispita spretnosti, a na kraju se proglašavaju najspretniji vozači i vozačice te najatraktivnije maske.

Još 1985. počela je i organizacija »Bijelog karnevala« na snježnom Platku, koja je obnovljena u suradnji s Turističkom zajednicom Općine Čavle pod nazi-vom Maškarani Platak. Pod sloganom ki kako umi i more stazom se spuštaju maš-kare na skijama, boardovima, madracima na napuhavanje pa čak i trosjedima. Tradicionalno se, na kraju dana, biraju najbolje maske.12

Uz organizaciju karnevala valja još spomenuti i druge pokladne manifestaci-je u Rijeci i okolici, poput Carnival Snowboard Sessiona (bordanje u centru gra-da), Opatijske balinjerade (adrenalinska maškarana utrka na balinjerama iz kuć-nih radionica) i Maškaranog maratona Radio Rijeke (četverodnevni karnevalski program koji traje od 1988. godine).

Karneval je kvragu šal, simi j žepi obašal

Karneval je kvragu šal, simi j žepi obašal

(Šepić–Bertin 1997)

TZ uistinu donosi sve više i više aktivnosti iz godine u godinu, što je i jedan od razloga zbog kojih je 2009. godine dobila nagradu kao organizator najbolje turi-

12 http://tz–cavle.hr/dogadanja/manifestacije/maskarani–platak/ (Posljednji pristup: 21. travnja 2015.)


73

stičke manifestacije u jugoistočnoj Europi Zlatno turističko srce. Riječki karneval od svoje je obnove u njihovim sigurnim rukama.

Kao i svaki veliki događaj, i ovaj mora spektakularno završiti. Za to su tradi-cionalno zadužene dvije karnevalske skupine: Halubajski zvončari i studentska karnevalska skupina Pom–F–Ri.

Halubajski zvončari najpoznatiji su nasljednici stočarske pokladne tradicije u Hrvatskoj. Iako na području Rijeke djeluje još sedamnaestak grupa zvončara, oni s područja Kastavštine već godinama ponosno drže poziciju zadnje karne-valske skupine na Riječkom karnevalu. 1948. prosvjedovali su protiv zabrane maškaranja, 1982. obnovili su karneval, a zadnjih 30 godina posljednji zvone Korzom svojim karakterističnim hodom, odjeveni u ovčje kože i sa stiliziranim životinjskim glavama. Kao predstavnici seoskog tipa karnevala na Riječkom po-dručju kroz godine su se polako uključivali i u povorke Riječkog karnevala. Za ra-zliku od ostalih zvončarskih skupina na području riječkog prstena (koje smatraju da im je Riječki karneval oduzeo gledateljstvo i sudionike najvažnijeg ophodnog dana pokladnog razdoblja), Halubajski se zvončari smatraju glavnim dijelom Ri-ječkog karnevala.

Druga karnevalska skupina značajna za zatvaranje karnevalskog razdoblja, prethodno je spomenuta udruga studenata Pomorskog fakulteta u Rijeci, Pom–F–Ri. Jedna su od najdugovječnijih studentskih karnevalskih skupina, a razlog zbog kojeg veliko fi nale — paljenje pusta — pripada upravo njima upravo je činjenica da su oni bili idejni osnivači tog događanja. Naime, za razliku od uo-bičajenih završetaka karnevalskog razdoblja, Riječani to unazad nekoliko godina rade drugačije — pust se pali u akvatoriju riječke luke. I tako je svake godine iznova optužen, proglašen krivim i spaljen. Zaista, najlakše je za sve nevolje i nedaće u svijetu okriviti nekog drugog, po mogućnosti nekog tko se ne može pobuniti. Uglavnom sve završava onako kako kaže stara kastavska uzrečica: kar-neval i pust prođu, a džepovi ostaju prazni.

Zaključak

Ovim radom dokazuje se tradicija, veličina i popularnost Riječkog karnevala. No, ovo je tek početak. Prečesto se Riječkome karnevalu zamjera pretjerana usmjere-nost na spektakl, a premala na običaje. To je, između ostalog, i jedan od razloga zašto je hrvatska etnologija sve do sada zanemarivala tu temu. No bio on ob-novljeno sjećanje ili turistička atrakcija temeljena na navučenim dokazima, ova manifestacija nepobitno je značajna za hrvatsku znanost, ponajviše etnologiju. Ono što je počelo prije više od pola tisućljeća, razvijalo se godinama, sve do svjet-


74

skih ratova. No i tada je pokladni duh Riječana bio živ. Novi ili stari, zasigurno je jedan i jedini, o čemu govori i činjenica da je izrastao u tako velik događaj. Danas, uz mogućnosti praćenja karnevala uživo, putem malih ekrana ili Interneta, Ri-ječki karneval ima priliku gledati nebrojeno mnogo gledatelja — gledatelja koji žele iskočiti iz obrazaca kakve im nameće društvo, koji žele biti ono što jesu i ono što nikada neće uistinu biti. Takvi gledatelji svake se godine u sve većem broju odlučuju posjetiti Riječki karneval — karneval grada koji teče. Zbog odličnog rada Turističke zajednice Grada Rijeke, karnevalski program iz godine u godinu sve je bogatiji i maštovitiji. I dok mlađe generacije veselo slave karneval u njihovoj vla-stitoj povorci, najstariji se nerijetko bune da je on postao samo turistička atrak-cija. Bila to istina ili ne, za njih u karnevalsko doba u Rijeci uvijek postoje manje manifestacije. Lokalni stanovnici (bez obzira na to sudjeluju li u Međunarodnoj karnevalskoj povorci ili ne) uvijek pronađu način da i sami, nekad na duže, nekad na kraće vrijeme — postanu ono što žele biti.

Popis kazivača

Kazivači označeni sa * odlučili su ostati anonimni te su im imena u radu i popisu kazi-vača zaštićena pseudonimom. Datum provedbe intervjua je u zagradi.Barbara Dakić, 44, sudjelovala kao dio Međunarodne povorke 15 godina (6. trav-

nja 2015.)Marija Babić*, 19, sudjeluje kao dio Međunarodne povorke 5 godina (31. ožujka

2015.)Ivan Horvat*, 54, voditelj pozornice duže od 20 godina (20. travnja 2015.)Silvana Lučić*, 47, sudjelovala kao dio Dječje povorke desetak godina (5. travnja

2015.) Gojko Mavrinac, 23, sudjeluje kao dio Međunarodne povorke 13 godina (6. trav-

nja 2015.)Stella Paris, 20, kraljica Riječkog karnevala 2015. (7. travnja 2015.)Višnja Pešut, 48, sudjeluje od samih početaka karnevala (6. travnja 2015.)Aljoša Žeželić, 48, sudjeluje 20 godina, od toga 15 kao član Grobničkih dondola-

ša (4. travnja 2015.)


75

Literatura

Butorac, Franjo, ur. 2003. »20 godina Međunarodne karnevalske povorke Ri-ječkog karnevala«. Rijeka: Turistička zajednica Grada Rijeke.

Lozica, Ivan. 1997. Hrvatski karnevali, Zagreb: Golden Marketing.Dmitrović, Saša. s.a. Mala povijest Riječkog karnevala (http://www.rijecki–karne-

val.hr/docs/karneval2009HR/documents/216/Original.pdf (Posljednji pri-stup: 21. travnja 2015.)

Nikočević, Lidija. 2014. Zvončari i njihovi odjeci. Novi Vinodolski, Zagreb, Pazin: Naklada Kvarner, Institut za etnologiju i folkloristiku, Etnografski muzej Istre.

Šepić–Bertin, Franjo. 1997. Zvončari, partenjaki, feštari, maškare. Mesopusni obi-čaju Kastavštvine i okolice, Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

Izvori

http://tz–cavle.hr/dogadanja/manifestacije/maskarani–platak/ (Posljednji pri-stup: 21. travnja 2015.)

http://www.formula1–dictionary.net/rijeka_1_a.html (Posljednji pristup: 21. travnja 2015.)

http://www.formula1–dictionary.net/rijeka_3_a.html (Posljedni pristup: 21. travnja 2015.)

77

Sjećanje na putovanje u Afriku sedamdesetih godina 20. stoljeća

Klara Vidaković Ostrugač

Cilj je istraživanja otkriti kako kazivačica konstruira sjećanje na putovanje u Afri-ku koje se dogodilo 70–ih godina 20. stoljeća. Zanima me kojim praksama je stvo-reno mjesto sjećanja u Ksenijinim mislima te pomoću kojih mehanizama i kako konstruira sjećanje na točno određene stvari, što upućuje na selektivnu tradiciju, koja je jedan od predmeta istraživanja. Istraživačka pitanja koja postavljam su: na koji način se vraća u prošlost, čemu joj danas služi to sjećanje, pomoću čega ga održava u svijesti te gleda li na ta prošla vremena s nostalgijom i je li prisutna refl eksivna nostalgija prilikom naracije. Intervju, analiza transkripta i afričkih predmeta i fotografi ja, promatranje tjelesnih pokreta, te konačna sinteza poda-taka, te njihova interpretacija, čine metodologiju na kojoj temeljim istraživanje.

Ključne riječi: sjećanje na putovanje, prakse, mehanizmi, nostalgija, selektiv-na tradicija

Uvod

Osobno sjećanje na putovanje u Afriku 70–ih godina 20. stoljeća tema je istra-živanja temeljenog na kazivanju moje tete Ksenije1, koja je 1969. godine otpu-tovala u Afriku, gdje je 4 godine radila kao medicinska sestra na odjelu ženske interne medicine. Kroz analizu intervjua, predmeta i fotografi ja koje ima iz Afri-ke, promatranje tjelesnih pokreta prilikom razgovora, prikaz relevantnih dijelo-va iz literature, konačnu sintezu podataka te njihovu interpretaciju — što čini metodologiju na kojoj temeljim istraživanje — cilj mi je otkriti kako kazivačica konstruira sjećanje na putovanje u Afriku, kojim praksama stvara to mjesto sje-ćanja, kojim mehanizmima ih oživotvoruje i materijalizira. Pitanja koja također postavljam su: na koji način se vraća u prošlost, čemu joj danas služi to sjećanje, pomoću čega ga održava u svijesti te vidi li moja kazivačica sjećanje na putovanje

1 Kazivačica je dopustila da prilikom pisanja rada napišem njeno pravo ime.

Klara Vidaković Ostrugač: Sjećanje na putovanje u Afriku KAZIVAČ · Vol. 1

78

kao jednu izdvojenu epohu života, koje se samo sjeća i koja je bitno različita od njenog budućeg života ili, pak, tu epohu promatra kao sastavni dio cijeloga živo-ta, te je ne izdvaja kao nešto posebno i po bilo čemu drugačije.

Prošlost analiziramo iz sadašnjosti, sjećamo se tako da gledamo u prošlost te procesom selekcije biramo reprezentativne stvari koje ju predstavljaju. Pred-met je istraživanja saznati koje to stvari i događaje moja kazivačica bira i zašto baš njih stavlja u fokus te izdvaja kao najvažnije u prisjećanju prošlih vremena te ih na taj način predstaviti u sadašnjosti, što je na tragu ideje o selektiranju događaja iz prošlosti i sjećanja na samo određene dijelove na temelju kojih gra-dimo ideju o današnjici, pri čemu biramo samo ono što nam se najviše uklapa iz prošlosti (Williams 2006), a ostalo zanemarujemo (Appadurai 1988). Stoga sam istražila koji su to izabrani dijelovi iz prošlosti koji se mojoj kazivačici uklapaju u konstrukciju narativa o vlastitoj prošlosti.

Ukazujući na način na koji kazivačica govori o životu u Africi, cilj mi je istra-žiti gleda li ona na ta prošla vremena s nostalgijom i jesu li to za nju »dobra stara vremena« i prošlost koja je bila »bolja«. Također želim istražiti postoji li kod moje kazivačice refl eksivna nostalgija, priča li ona o prošlim vremenima stavljajući na-glasak na detalje prilikom individualne naracije.

Na kraju ću prikazati što sam iz kazivanja (kulture sjećanja) iščitala kao kon-tekst, tj.politiku pamćenja ili životnu povijest (Svensson 1995), pod čijim utjeca-jem je Ksenija konstruirala životnu priču.

Osim već navedenih izvora (intervjua te afričkih predmeta i fotografi ja), koje sam analizirala tijekom istraživanja, literatura koja mi je pomogla da oblikujem završni rad jest Norin tekst »Između Pamćenja i Historije« koji mi pruža uvid u činjenicu da mjesta sjećanja nisu samo ona fi zička nego i da su stvorena određe-nim praksama, te se kao takva mogu analizirati unutar društvenog sjećanja, što ja i činim na primjeru sjećanja na putovanje u Afriku. Smatram da se je u Conner-tonovu tekstu »Tjelesna ponašanja« bitno usmjeriti na ove kategorije: izraz lica, položaj tijela, pokreti očiju, držanje, pokreti ruku i glave, boja glasa i raspolo-ženje (Connerton 2004), koje primjenjujem u istraživanju, jer mi promatranje neverbalne komunikacije ukazuje na konstrukciju sjećanja. Teoriju da je uloga istraživača pokazati konstrukciju osobnog sjećanja i razjasniti redoslijed misli i korištenje društvenih činjenica za formiranje kulturnih konstrukata (Svensson 1995), koristim zbog lakšeg uvida u mehanizme pomoću kojih kazivačica danas održava sjećanje u svijesti te zbog odgovaranja na pitanje čemu joj danas služi to sjećanje. Osim toga, njeni pojmovi životne priče i životne povijesti (Svensson 1995) pomažu mi da ukažem na to da se kroz naraciju o životu mogu dohvatiti i činjenice i okolnosti koje su dovele do životne priče koju saznajem iz narativa. Na tome tragu, smatram bitnim pitanje »Na koji način se osobno iskustvo upisuje u

KAZIVAČ · Vol. 1 Klara Vidaković Ostrugač: Sjećanje na putovanje u Afriku

79

povijesno pamćenje...?« (Jambrešić Kirin 1995: 165). Tekst iste autorice: »Svje-dočenje i povijesno pamćenje: O pripovjednom posredovanju osobnog iskustva«, kao i postavke Mirne Velčić u knjizi »Otisak priče: Intertekstualno proučavanje autobiografi je«, korisne su mi, prije svega, zbog moralnih i etičkih problema koji se javljaju prilikom istraživanja teme o individualnim naracijama, te mi pomaže opravdati vlastitu temu istraživanja unutar kolegija. Kako bih opravdala zašto je relevantno pozvati se na osobna sjećanja pojedinca i na tome temeljiti istraživa-nje koristila sam tekst Abu — Lughod »Writing against culture«. Tekst Arjuna Appaduraia »Place and Voice in Anthropological Th eory« koristila sam zbog poj-ma selektiranja događaja iz prošlosti, a »Analiza kulture« Raymonda Williamsa bitna mi je zbog selektivne tradicije, koja nalaže da biramo samo ono što nam se najviše uklapa u naraciju o prošlosti, a ostalo zanemarujemo.

Rad je podijeljen po temama koje je Ksenija istaknula u priči o sjećanju na putovanje u Afriku i po pojmovima koji su bitni za cilj, istraživačka pitanja te predmet ovog istraživanja.

Razrada

Ksenija konstruira sjećanje kroz naraciju o onome što voli, što joj je bilo ugodno i lijepo na putovanju u Afriku, zato je i odlučila ispričati takve događaje i sjećanja. To je posebno vidljivo u temama o kojima je govorila, a to su: događaji (oni veza-ni uz osobe, posao, slobodno vrijeme), hrana, predmeti, fi zička mjesta te nostal-gija. U poglavljima u kojima obrađujem mehanizme i prakse, epohe, selektivne tradicije, (refl eksivne) nostalgije te kulture sjećanja/politike pamćenja prikazat ću građu uz pomoć navedenih tema o kojima kazivačica govori, a potom ću navesti i probleme s kojima sam se prilikom istraživanja susrela.

Prakse i mehanizmi

Bitno je reći da sjećanje na putovanje promatram kao mjesto koje je stvoreno praksama i mehanizmima (Nora 2006) pa ću, prema tome, navesti pomoću kojih mehanizama se Ksenija vraća u prošlost, konstruira sjećanje i održava ga u svi-jesti. Prakse i mehanizmi kojima stvara, ali i održava mjesto sjećanja su: potra-ga za namirnicama koje je jela u Africi, a navodi primjer baklave, konzumiranje haringi i kus–kusa, pri čemu se sjeća načina na koji su navedene namirnice bile pripremljene u Africi, te ih nastoji tako i sama pripremiti u Hrvatskoj:


80

»... Ja idem kuskus kupiti i ja ga imam [u Zagrebu], al ja kad netko veli: »kus–kus sam napravil«, ja se setim onoga kaj je u kus–kus tam [u Africi] išlo... Onda, tu se veli kebap, tam se veli šaurma u lepinji, jooooj šaurmu sam volila jesti... To kad vidim svaki put kebap setim se toga [šaurme iz Afrike] ...«

Pri tome koristi karij i čili kao neizostavne začine u hrvatskoj kuhinji: »... kupim karij, čili, to je obavezatno. Volim ljuto jesti jel tam [u Africi se tako jede]... kaj veliju hot ...«, što također ulazi u praksu koja joj pomaže da održi sjećanje na Afriku.

Sa prijateljima iz Afrike čuje se telefonom ili preko sms poruke, dakle odr-žavanje kontakta s njima, kao i odlazak na ponovno kraće putovanje u afričke zemlje (Tunis i Maltu), također promatram kao praksu kojom oživotvoruje i ma-terijalizira sjećanje na Afriku.

Iako sam pretpostavila da su joj afrički predmeti koje ima u stanu svojevr-stan podsjetnik na Afriku i vrijeme provedeno tamo, iz kazivanja sam saznala da su oni dio njenog života i nje same, sa njima se saživila i to su njeni predmeti, kao i bilo koji drugi koje je kupila u Zagrebu ili pak nekom drugom gradu kojeg je posjetila: »... ja sam danas dobro morala razmišljat kaj ću složit, kaj je arapsko da ti pokažem ...« Stav kakav je pokazala prema predmetima, ima i prema Africi kao prostoru: »... Afrika je meni pod kožom... ne fali mi jel nisam tamo ...«. Dakle, govori da joj predmeti iz Afrike ništa ne znače, ali sve predmete u kući ima jer joj se sviđaju ili pak nečemu služe:

»... ja sam konkretne stvari kupovala... kao na primjer... tepih, pa budeš vi-djela prekrivače za krevet arapske pa budeš vidjela Kur’an... Kaj mi znače [predmeti]? Ja živim s tim, ništa mi ne znači. Isto kao i ... ne znam, ova tacna sa pepeljarom [pokazuje na stolu], isto kao i ovaj jastuk [pokazuje] ... to je dio mog života, ja sam ... s tim se saživila... To je tu [glasnije] i ja više ne razmišljam — to je arapsko, to je zagrebačko. To je moje [glasnije] i to je to. To je dio mene ...«

Veći dio arapskih stvari koje mi je Ksenija pokazala za potrebe ovog seminar-skog rada, nisam prije vidjela, a za onaj manji dio predmeta koje je bilo moguće vidjeti u raznim dijelovima njenog stana, nikada posebno nije naglašavala da su iz Afrike, čak i kada bih pitala što je to. Stoga, potvrđujem kako navedeni pred-meti za nju nemaju simboličku funkciju, ima ih zato što su joj korisni2.

2 U popisu priloga nalaze se fotografi je afričkih predmeta koje Ksenija posjeduje i čuva ih jer ih upo-trebljava, a to su: stolnjak, tepih, prekrivač i torba.


81

Njen stav o predmetima kao sastavnom dijelu njenog života te činjenicu da ih nakon toliko godina i dalje čuva i koristi, promatram kao mehanizme pomoću kojih Ksenija održava sjećanje na Afriku.

Ono što također smatram takvim mehanizmom jesu njene misli, budući da i sama naglašava kako joj nije važno fotografi rati mjesta koja posjećuje, jer ona to ima u glavi i tako sva sjećanja uvijek nosi sa sobom3. Misli joj služe da konstruira sjećanje i vrati se u prošlost:

»... Ak se sjetim [Afrike], nikad ne razmišljam na hrvatskom. Ak se sjetim nekih ljudi odonud, nikad ne razmišljam na hrvatskom. To je automatika ono... sve mi je u glavi, ali stalno ne razmišljam. Ali sad kad ja vidim ovaj te-pih [iz Afrike] na zidu, ja ću ti pokazat jednu sliku gdje je taj tepih bil u Africi na zidu. Aaaaaa, zato sam se sjetila da ga metim na zid jel je bil zarolan dole u krevetu ...«

Dakle, iako sâm tepih ne promatram kao mehanizam kojim Ksenija održava sjećanje na Afriku, čin njegova stavljanja na zid (na način na koji je u Africi bio na zidu), smatram bitnim za promotriti i shvaćam kao praksu kojom Ksenija održava i oživljava sjećanje na vrijeme proživljeno u Africi.

Selektivna tradicija

Pojam selektivne tradicije koji se odnosi na odabir naracije onih dijelova koji nam se najviše uklapaju u nju, a zanemarivanje ostalih, potkrepljujem tezom koja kaže da pri svakom razmatranju autor mora odabrati pojedine djelatnosti na koje će staviti naglasak (Williams 2006: 39), gdje se posve opravdava govoriti o dijelovima koji su namjerno odabrani i izdvojeni iz cjelokupnog sjećanja (Wi-lliams 2006) na razdoblje i događaje o kojima se govori. Sasvim je razumljivo da će se prilikom takve naracije odbaciti značajan broj područja nekoć življene kulture (Williams 2006) te je stoga realno očekivati da nisam saznala sve detalje i događaje koje Ksenija pamti iz Afrike nego samo one koje odabire kao poželjne da mi ih ispriča, jer selektivna tradicija upravo na taj način i djeluje: »... iz čitavog skupa djelatnosti odabiru se pojedine djelatnosti, koje bivaju posebno istaknu-te.« (Williams 2006: 42). Iznesenu tezu mogu potkrijepiti Ksenijinim sjećanji-ma, onime što u naraciji spominje, saznanjima o tome kome priča o putovanju u Afriku i što od predmeta i fotografi ja odabire pokazati i zašto.

3 Iz kazivanja


82

Najprije bih se osvrnula na činjenicu da Ksenija pamti pozitivne stvari, a ružnih se ne sjeća4, što ću potkrijepiti prikupljenom građom.

Sjećanje na bačve iz dućana, u kojima su se nalazile namirnice koje je Ksenija kupovala, ali i na drvenu ležaljku s plaže, kao i na peć uz koju se grijala ispija-jući čaj, govori mi da se sjećanja na predmete vežu uz hranu koju voli, slobodno vrijeme koje je, između ostaloga, provodila na plaži i ugodno vrijeme provedeno u svom afričkom domu. Smatram kako se navedenih predmeta sjetila jer ih je povezala sa mislima o lijepim događajima koji su vezane uz ono što voli. No, svakako je bitno napomenuti kako je moguće da kazivačica pamti ružne stvari, ali ne želi o njima govoriti. Rekla sam da pamti samo lijepo, zato što je tijekom kazivanja Ksenija sama tako navela: »... al sam od onih kaj grde stvari zaboravlja-ju, to se ne sećam. To mi... to mi ni poznato...«

Uz prijatelje veže događaje koje bih okarakterizirala kao ozbiljne, ali mojoj kazivačici nisu, jer kada je o njima govorila, smijala se, bila je dobre volje, ton glasa bio je veseo te je bila opuštena. To su Connertonove inkorporirane prakse, koje promatram kao rezultat konstrukcije sjećanja na boravak u Africi, a odnose se na tjelesne vještine koje je kazivačica primjenjivala tijekom intervjua — izraz lica, položaj tijela, pokrete očiju, držanje, pokrete ruku i glave, boju glasa i raspo-loženje (Connerton 2004).

Prvi je događaj vezan uz Stanku i zgodu koja se dogodila na aerodromu:

»... Skup smo došle i skup prolazimo carinu. I njoj u koferu počne zvoniti. I karabinjeri okolo. [šuti] Bomba [mislili su oni]. Ja sam znala da ona ima uru i ja sam se počela smijati. Pazi, ja se smijem a karabinjeri sa puškama [šuti] čekaju da se ovo otvori. Ona [Stanka] se je zasrala [ozbiljno], a ja se smijem [šaljivo]. Kad je ona otvorila [kufer], i pokazala vekericu koja zvoni, oni su se maknuli, normalno da su se i oni smijali. Ali ja sam u toj situaciji [šuti] oni su mislili da sam ja luda, jel ja se smijem, a oni traže bombu. Kakva bomba? [smije se] Ima vekericu koja zvoni. E dok je ona vekericu zvadila, zasrala se i ona, a ja sam znala da nema niš, da nije niš takvoga...«

Drugi je vezan uz prijatelja Nurija kojeg je upoznala u Africi i s kojim je otišla u restoran:

»... Sećam se prvi put kad sam otišla u restoran, Nurij [prijatelj] je rekel da mora tam nekam otić, a ja sam si misla: »Bog te videl, ak on ode, ja novce nemam, kak budem ja platila tu klopu, a ne znam ni doma doć?« [glasnije].

4 Iz kazivanja; bitno je istaknuti kako je navedeno kazivanje podložno analizi — pamti li kazivačica zaista samo ono dobro, a loše zaboravlja, ili o lošem ne želi govoriti.


83

Pa ja budem tu tri dana morala suđe prati za to. I mislim si ako je takav šuft, da me pozval na večeru i sad da ja to moram platit, a ja novce nemam. Onda se pojavil, kamen mi je sa srca opal [sa olakšanjem] jel nisam znala ni doma kak da dođem. Eto to ti je tvoja teta. [smije se glasno] ...«

Iako su opisani događaji situacije u kojima bi se mogla očekivati emocija ne-izvjesnosti i straha kod onoga tko ju proživljava, Ksenija svojim glasnim smi-jehom, opuštenošću i humorom kojima navedenu situaciju prepričava, upućuje na to da se boravka u Africi sjeća kao jedne vrste zabave i užitka, što je još jedna očita inkorporirana praksa (Connerton 2004) preko koje se očituje sjećanje na Afriku.

Ima još komičnih događaja kojih se kazivačica sjeća, a vezani su uz vozača koji ju je vozio do posla, ljude na poslu, ali i njeno slobodno vrijeme, o kojima također govori uz prisutnost gore navedenih inkorporiranih praksi (Connerton 2004):

»... I onda sam ja pitala [vozača], čuj, pa ovo nekaj svi pričaju, a mene u bolni-ci drugo uče. On veli: ’Kaj te uče?’ Ja sad velim i on se počne smijat. Ja velim, kaj se smiješ? Pa veli: ’Ti samo prostote znaš...’ ... I ja sam se uvijek smijala jednoj ženski kak je brojila plahte... onda je napisala shit, pa je ispalo govno umjesto plahte...«

»... imaš plantažu naranči i onda po ljetu... nemaš snijega, onda se grudaš s narančama, a pobiraš naranče koje su najmekanije. Srećom kaj je vrućina pa nema osa ni pčela, jel si sav ljepljiv od toga i onda se s tim gađaš...«

Uz prodavača u voćarni, dječaka iz susjedstva, kao i ljude koje je sretala tije-kom života u Africi, veže lijepa sjećanja, a zaključujem to iz njezina kazivanja u kojem se vidi ljubaznost i pristojnost jednih prema drugima:

»... tak je gledala [majka] lubenicu da je on [prodavač] njoj pokazal [lubenicu i mislio je da želi kupiti]. Ona je rekla: ’Ne, ne’, a on joj je... pokazal dečka koji će joj to [kupljenu robu] doma donijet... I poslal joj je dečka sa lubenicom doma... Tak da je ona išla i po voće i kaj je god trebalo... to joj je on u kutiju metil...«

»... dečec koji je kuću do mene stanoval... kada je on zvonio [a Ksenijina mama je bila sama kod kuće], Ksenije nema, onda ona [mama] veli »bom-bone?«, on veli helva — slatko. I onda bi mu dala [bombone], on zadovoljan. I onda kada bi mene vidio [rekao je]: ’Hmmm, imaš dobru mamu...’«


84

»... meni nigdje nije bilo ružno. Meni je svugdje bilo lijepo. Jel [šuti] ja ne idem sa predrasudama. Kak bi ja mogla reći za te ljude da su ovakvi i onakvi, jer su pošteni ljudi...«

Navodi kako nije imala nikakvih problema u Africi: »... Nikakav problem kao strankinja nisam imala, kaj bi imala [čudi se] ...« Međutim, postoje događaji koje Ksenija ne smatra negativnima, ali sam ih ja interpretirala kao manje lijepe do-gađaje u novoj okolini u kojoj se morala sama snalaziti: »Oni su imali problem sami sa sobom vizavi mene...«, zato što su žene u Africi imale dugu kosu, a Kse-nija kratku te su svi mislili kako ima periku, vukli su je za kosu i: »Onda su rekli da kak imam kratku kosu. Ja velim isto kak vi imate dugu...«. Zaključujem da se uspješno nosila sa opisanom situacijom, zbog toga što je navedeno izgovorila mirnim tonom, što sam povezala sa funkcijom koju izrečeno sjećanje ima na njenu sadašnjost. Naime, nema nedaće u životu koju Ksenija opisuje kao nerješiv problem oko kojega se treba ljutiti. Dakle, jednako kao što nije brinula za mišlje-nje onih koji su je smatrali čudnom, zato što ima kratku kosu, i to u doba eman-cipacije žena 70–ih godina 20. stoljeća, tako se ni danas ne opterećuje oko nečeg što je moguće riješiti mirnim putem — njezin pristup jest smiriti se, razmisliti i odlučiti kako postupiti5. Stoga, navedeno promatram kao okolnost, životnu po-vijest pod čijim je utjecajem spomenula navedeno sjećanje, a također i kao bitnu funkciju koju sjećanje ima za sadašnjost i Ksenijino reagiranje na svakodnevne situacije s kojima se susreće.

O slobodnom vremenu govori s oduševljenjem jer ih je provodila na izletu u grad Leptis Magna (koji se nalazi izvan Tripolija, a gdje je građen prvi javni wc), kupanju na pješčanim plažama, gdje joj je bilo jako lijepo, o čemu priča sa zadovoljstvom:

»... Tam ti je sve prirodni materijal. Znači imaš, u pijesku stablo od palme, a gore imaš suho palmino lišće. I isto tak imaš nekakvu ležaljku [šuti] drvenu. Tak da smo onda išli na kupanje, lijepo je bilo...«

Pri ponovnom odlasku na arapski prostor, ovaj put u Tunis, odlučila se za izlet koji je nudio šetnju po sahariskim dinama. Iako se nije vratila u Libiju, na-vedeni podatak smatram relevantnim, budući da je to sjećanje koje je vezano za ponovni odlazak na mjesto na kojem se oživljavaju sjećanja vezana za prostor Afrike.

Osim kupanja, vrijeme je u Libiji provodila i u gradu na kavi, u restoranu te u kinu, a sve je to bilo »Mmmmmm, divota [naglašava]!...«

5 Ovo navodim iz iskustva i prethodnih neformalnih razgovora s kazivačicom


85

Što se tiče sjećanja vezanih uz životinje, sjećanja koja su bila pozitivna i ugodna, spominje da je imala psa i mačku koji su s njom jeli baklave, što joj je bilo zabavno6. Voljela je posjećivati prijateljevu farmu sa raznim životinjama:

»... na farmi imaš životinje, imaš tigra, imaš ne znam koliko vrsta majmuna, imaš... kao ova zgrada dugačke, sa žicom i sa starim drvetom, kanarince, papigice... ne znam, jedan je zeleno–žute, drugi su plavo–žute [boje]...«

Bitno je napomenuti da je navedeno izrekla nježnim tonom, u kojem se čuje i osjeti ljubav prema životinjama, čime potvrđujem prisutnost inkorporiranih praksi (Connerton 2004), a time i činjenicu da mi je Ksenija odabrala ispričati lijepa sjećanja iz Afrike.

No, susret s devom ipak joj nije bio najdraži i najugodniji:

»... [sjećam se] da su mi preko auta išle deve. Ja deve ne volim. Aaaam, ne volim ih zato jel me [jedna deva] vukla za rukav za košulju i meni deve nisu drage... jesu, ovak na daleko, ali ja njim[a] blizu ne idem...«

Vidljivo je kako o svim životinjama i o iskustvima s njima, osim o onom s devom, govori kao o lijepim i ugodnim iskustvima iz Afrike. Bitno je napomenuti kako je ipak odabrala spomenuti i neugodnu situaciju s devom, u kojoj se očituje selektivna tradicija. Priča je umetnuta u naraciju o sjećanjima na ono lijepo, samo ukratko opisuje situaciju i daje razlog zašto je ona bila neugodna te nastavlja dalje govoriti vedrim tonom o sjećanjima koja doživljava kao ugodna.

Još jedan dokaz selektivne tradicije očituje se i u sjećanjima vezanim uz struku i posao7, pri čemu mi navodi kako je netom prije odlaska u Afriku morala ići na ci-jepljenje protiv žute groznice. Opisuje mi proces peritonalne dijalize, koji se tada tamo ručno radio i ona ga je samostalno izvodila, bez pomoći dežurnog liječnika, a danas za to postoje aparati. Vezano uz to, sjeća se kako je ravnatelj odlučio dati joj dvije plaće. Opisuje i događaj astmatičnog napadaja kojeg je sama prouzroko-vala rezanjem uzice protiv astme, koju je pacijentica imala provučenu kroz kožu na leđima8. Sve ove događaje ne mogu detaljnije prikazati niti interpretirati jer su mi površno opisani. Moja kazivačica smatra dosadnima događaje vezane uz posao i uopće ne vidi smisao u tome da mi o njima priča: »... a kaj da ti o poslu pričam? Posel ko posel [ništa zanimljivo]...«.

6 Iz kazivanja

7 Moja je kazivačica u Africi radila kao medicinska sestra na odjelu ženske interne medicine.

8 Iz kazivanja


86

Iako sam u više navrata inzistirala da mi detaljnije ispriča o poslu, uvijek sam nailazila na negodovanje i odbijanje da o tome detaljnije govori, stoga sam stekla dojam da misli kako su mi te informacije beskorisne, nepotrebne i nimalo zanimljive. Ovakvu interpretaciju želim dodatno pojasniti i opravdati. Naime, iz prijašnjih neformalnih razgovora sa Ksenijom, saznala sam da joj je bilo bitno odraditi smjenu, tako da ima slobodno vrijeme za odmor. Često je odlučila odra-diti i po dvije noćne smjene samo da ima tri dana slobodna. Iz toga zaključujem da radije govori o tome kako je provodila slobodno vrijeme, nego o tome što je bilo na poslu.

Samo odabranim osobama priča o svojim sjećanjima na putovanja u Afriku, u Libiju i kasnije Tunis. Vidi se to na primjeru naracije o libijskoj i tuniskoj cesti, fi zičkim mjestima kojih se sjeća, doduše sa putovanja u Tunis, no, vrijedni su spominjanja, zbog toga što i odlazak u Tunis promatram kao praksu kojom Kse-nija održava sjećanje na Afriku, kako je već ranije u tekstu navedeno.

»... Pa ne pričaš o tome9 [sa svima]... ja sam se o tome doma [sa majkom i bra-tom] razgovarala, sad s tobom razgovaram. Aaaam, kome da pričaš nekaj... Ovo tu nekome pričati, imaš osjećaj da mu nabijaš komplekse na nos, znaš? Živi ovak, a ti sad si došao... ja se nikada tako nisam ponašala... nemreš tak nekom tko nosi tvoju robu, sad njemu pričati kako je tebi bilo. Pa će reći da ga zafrkavam. Ne ide to. Ma kakvi...«

»... recimo kad sam se ja iz Tunisa vratila, kak postoje dvije ceste, postoji libijska cesta i postoji tuniska cesta. Na libijskoj cesti prodaju se karnistri sa benzinom. Na ovoj drugoj cesti se prodaje voće i povrće, znači govori ti o dvije zemlje... kaj, kak to nekome pričati? O Tunisu? O oazama? O lulama od datulje?... da su se snimale Zvjezdane staze u Tunisu, da još uvijek kulise postoje ili da sam ja sa džipovima išla na safari po dinama... Ljudi će reći da, znaš... bedastoće...«

Još jedan primjer selekcije vidljiv je u izboru fotografi ja koje mi je odlučila pokazati. Fotografi ja iz Afrike nema puno, a nakon što ih je pregledala i odabrala što bi bilo u redu da mi pokaže, ostalo je svega par fotografi ja — grad Tripoli, terasa kuće u kojoj je živjela te grad Leptis Magna u koji je otišla na izlet. Dakle, bitno je napomenuti kako je napravila selekciju prilikom odabira onoga što će slikati u Africi, ali i onoga što će meni pokazati. Njeno tumačenje odabira sli-ka koje smijem vidjeti jest da mi pokazuje ono što bi mi moglo biti zanimljivo.

9 Putovanju u Afriku


87

Fotografi ja koju mi je pokazala, a na kojoj je prikazan dio grada sa dućanima, smatram predmetom koji je oživio Ksenijina sjećanja na Afriku10. Objašnjavala mi je kako taj prostor izgleda, što se sve tamo može kupiti, te se zaista potrudila dočarati mi riječima nešto što nisam imala prilike vidjeti — cijelu četvrt prekri-venu arkadama i prostorima dućana. No, nije mi pokazivala fotografi je prijatelja i poznanika iz Afrike, budući da te ljude ne poznajem pa mi ne znači puno vidjeti ih na fotografi ji11.

Također, ima puno pisama iz Afrike koje čuva u fasciklu, no nije mi ih htjela pokazati jer ih smatra osobnima i meni nezanimljivima, što je još jedan dokaz selekcije sjećanja. Smatram da mi nije htjela pokazati pisma, zato što bi to re-zultiralo mojim pitanjima na koja Ksenija možda nije spremna dati odgovor iz osobnih razloga, budući da mi je u dijelu intervjua kada smo razgovarale o nači-nima održavanja kontakata, osim poziva i običnih pisama spomenula i ljubavna pisma.

Nešto je drugačiji slučaj sa predmetima. Selekcija koju je primijenila na pred-mete, nije izravna, već ju iščitavam iz Ksenijinih riječi: »... ja sam danas dobro morala razmišljat kaj ću složit, kaj je arapsko da ti pokažem...«, pri čemu sma-tram da je moguće kako mi je nešto od afričkih predmeta zaboravila pokazati.

Na tom tragu pozivam se na Jamesa Cliff orda koji govori kako je etnograf-ska reprezentacija uvijek parcijalna istina (Abu — Lughod 1995: 469), a kada na-vedeno primijenim na vlastito istraživanje, jasno je da sam na temelju djelomič-nog kazivanja kao rezultata odabira same kazivačice, i sama odabrala relevantne dijelove iz građe, ali i literature koje ću prikazati u svom istraživanju.

Epohe

Što se tiče podjele života na epohe koja se, kako ističe Svensson, pojavila među mlađom generacijom intelektualaca srednje klase (Svensson 1995), istražila sam vidi li moja kazivačica sjećanje na putovanje kao jednu izdvojenu epohu života koje se samo sjeća i koja je bitno različita od njenog budućeg života ili pak tu epo-hu promatra kao sastavni dio cijeloga života te je ne izdvaja kao nešto posebno i po bilo čemu drugačije, pri čemu su mi pomogli podaci o afričkim predmetima i mislima (sjećanjima) o Africi.

10 Zbog toga sam ju stavila na kraju teksta u popis priloga

11 Iz kazivanja


88

Afričke predmete koje ima u stanu, smatra sastavnim dijelom cijelog svog života. Kupovala ih je kada su joj trebali, a samu afričku stvar ne veže uz prostor Afrike u smislu da joj taj predmet nešto znači samo zato što je kupljen u Africi, pa bi ju trebao podsjećati na njen život tamo: »... ja sam nakit doma [u Zagrebu] imala, nakit sam tamo [u Africi] imala...«.

Ipak, bitno je ukazati na činjenicu koliko zapravo Kseniji nedostaje Afrika. Smatram problematičnom Ksenijinu tvrdnju da joj Afrika ne nedostaje jer nije tamo, zato što mislim da nam nešto nedostaje upravo zato što toga nema ili nam nije u blizini, bez obzira odnosi li se to na prostor, događaje ili osobe. S druge strane, kad razmislim o njezinoj izjavi da joj je Afrika pod kožom, zaključujem da život u Africi promatra kao sastavni dio cijelog svog života te ga ne vidi kao epohu i ne izdvaja kao nešto posebno i po bilo čemu drugačije:

»... tebi se to možda čine dva različita života, dva različita podneblja... meni je to sve u jednom i sve u mojoj glavi. I to ti je spojeno. To ti nije sad, [poka-zuje] tu imam glavu za Europu, tu imam glavu za Afriku. Ne! To je sve meni tu [u glavi, pokazuje].«

Sve proživljeno u Hrvatskoj i u Africi smatra svojim životom te sjećanje na putovanje ne vidi kao jednu izdvojenu epohu života, koje se samo sjeća, niti u glavi ima odvojene misli o Africi i Europi — sve je to u njenoj glavi i mislima, koje su jedno. Život u Africi za Kseniju je prošlost koja je samo vremenski udaljena i različita od njenog budućeg života samo zbog prostora i načina života kojeg je tamo imala, ali vrijeme provedeno u Africi za Kseniju je imalo snažan utjecaj na kasniji život pa i onaj kojeg ima danas prvenstveno radi navika i stila života kojeg je u Africi usvojila, a u Hrvatskoj primjenjuje, što dokazuje čemu joj ta sjećanja služe:

»... To je način života, način prihvaćanja života. Drugačiji pogled na život. Oni recimo vele — sve je negdje zapisano, to je Maktuba i događa se po toj Maktubi. Mi bi rekli — sudbina. Oni vele da je zapisano. Velim, drukčije se živi, mirnije. Dan je... dan je drugačiji. Ja recimo, danas sam mislila da ću spremit [stan], reko neću, moramo to [predmete i fotografi je] slikat, mora-mo ovo, moramo ono. Ja sam se uredno otuširala, ja sam otišla to kupiti [po-kazuje kekse na stolu]... pošto sam knjige pročitala, kupila sam si križaljke i ja lijepo sjedim, čekala [sam] tebe i baš me briga...«

Iz tog razloga, dodatno potvrđujem kako su sjećanje na putovanje u Afriku i predmeti koje je od tamo donijela u Hrvatsku, sastavni dio Ksenijinog cijelog života, a ne odvojena epoha za kojom žali. To vrijeme za nju je bilo lijepo, a na


89

njega gleda sa zahvalnošću što je imala priliku takvo što doživjeti i puno toga korisnog naučiti te sve to tijekom života primijeniti:

»... Dobiješ iskustvo... dobiješ drugačije iskustvo. Pomoglo mi je, jel ja kada sam došla tamo [u Afriku], ja sam bila zujalica kako su i tu [u Zagrebu] ljudi zujalice. Radi doma, radi, radi, radi, radi,... i onda dođeš tamo i isto misliš da to tako mora biti. I onda prva arapska riječ koju sam naučila je bilo polako polako, Švoje bišvoje, pa si mislim ja kaj švoje bišvoje... I onda sam ja vidjela, da ja ako planiram si dan, taj dan ide po svom, a ne po mom. I onda sam ja prestala planirati. Onda dođeš u 8 sati na posao, od 8 do 2 radiš i ideš doma. Onda ideš na kupanje... onda dan traje, noć traje dugo, imaš vremena za sve, uživaš u svemu i [šuti] naučiš se jednom miru [mirno i staloženo]... ne ono biti [šuti] šizika, naprasit, toga nema tamo. Ti naučiš jednu mirnoću...«

(Refl eksivna) nostalgija

Moderna epoha prepoznatljiva je po tome što su u narativima ljudi opisani kao civilizirana bića na temelju opreka dobro — zlo, normalno — nenormalno (Sven-sson 1995). Iz tog razloga zanimalo me razmišlja li moja kazivačica na istom tra-gu i gleda li na prošla vremena kao na nešto bolje, u opreci sa sadašnjošću koja ide u lošem smjeru.

Budući da Ksenija prilikom naracije odabire ispričati lijepe i smiješne tre-nutke kojih se sjeća, vidljivo je kako u njenom pogledu na prošla vremena nije prisutna nostalgija niti žal za prošlošću koja je bila bolja. Situacija kakva je danas u Libiji ne sviđa joj se, ali potvrđuje kako je njoj, u vrijeme dok je boravila na tom prostoru, bilo lijepo i to pamti: »...Tamo je bilo jako lijepo živjeti. Ovo kaj je sad, to je rat, ali meni je bilo jako lijepo...«

Budući da Ksenija prilikom naracije stavlja naglasak na detalje kojih se sjeća s putovanja, te više puta govori o nekim drugim događajima kojih se sjetila iz Afrike, nevezanima za pitanje koje sam postavila, a s ciljem da mi objasni tu određenu situaciju na koju sam je podsjetila svojim pitanjem, zaključujem kako je kod Ksenije prisutna refl eksivna nostalgija. Primjerice na moje pitanje: »Kako si se i gdje informirala o životu u Africi?«, detaljno mi kazuje o upozorenju koje je žena u organizaciji Tehničke pomoći preko koje je putovala u Afriku, uputila o zabrani korištenja vode iz gradskog vodovoda u Africi. A nakon toga nastavlja detaljno kazivanje o tome kako u Africi postoje posebni dućani, sa začinima i raznim vrstama hrane, ali i o susjedi koja je sušila rajčicu i meso, nakon čega


90

nastavlja detaljno govoriti o mjestima gdje je kupovala hranu (ribarnici, mesnici, voćarnici...).

Pri naraciji o majci, također izdvaja detalje: kako ju je majka pratila na avion pri odlasku u Afriku, kako su i gdje provodile zajedničko vrijeme u Africi (u du-ćanima, na kupanju, u vožnji gradom itd.).

Detaljno govori i o arapskom jeziku, kako ga je učila, koje je zgode pri tome doživljavala, tko joj je pomogao da nauči jezik, kakve je situacije doživjela zbog prvotnog nepoznavanja jezika, dobrobiti koje je uživala kasnije kada je naučila jezik (pri cjenkanju, u čajani kada je dobila besplatan čaj jer zna arapski itd.).

Kultura sjećanja i politika pamćenja

Bitno je ukazati na činjenicu da su sjećanja uz majku prisutna od neposrednog odlaska moje kazivačice u Afriku: »... mama mi je išla u Beograd po vizu, išla je sa mnom do Beograda i onda sam tamo išla na avion za Afriku...«, do samostalnog boravka na tom prostoru koje opisuje majci u pismima i telefonskim pozivima12, preko dolaska majke u Afriku i provođenja zajedničkog vremena (»... onda sam ja lepo Suzi [mami] poslala kartu i onda je Suza došla u Afriku... E, onda smo mi išle kupovati robu... u Suk... Jedanput sam išla s njom pa sam se svadila s taksi-stom...«) te zajedničkog povratka u Hrvatsku: »... Došla je Suza [mama] i: ’ajoj, idemo doma, joj idemo doma, idemo doma’... ’Odi, odi, odi, odi, odi [doma]’... I onda sam otišla s njom«.

Ovdje potvrđujem početnu pretpostavku da je životna priča moje kazivači-ce konstruirana pod utjecajem društvenog konteksta. Svensson (1995) tumači životnu priču kao naraciju kroz koju pojedinac daje sliku o sebi, stvorenu kroz unutarnji spoznajni proces (Svensson 1995), pomoću kojeg je Ksenija sama po-tvrdila kako govori i sjeća se netom opisanih događaja iz razloga što su povezani sa njenom majkom, koja je bila važan dio Ksenijina života, a sjećanje ima ključnu ulogu u formiranju identiteta (Svensson 1995). Nadalje, okolnosti kao što su vo-lontiranje u Zagrebu, nemogućnost pronalaska posla, ali i želja za putovanjem13 dovele su do činjenice da je Ksenija odlučila otići u Afriku, pozvati svoju majku tamo14, ali i vratiti se u Hrvatsku na majčinu molbu, čine povijesni kontekst, »povijest o životu« prema engleskom life history (Velčić 1991) kojeg sam iščitala iz naracije.

12 Iz kazivanja

13 Iz kazivanja

14 Emocionalni razlozi, odvojenost od obitelji koju je ostavila u Hrvatskoj (iz kazivanja)


91

Uz to, bitno je izdvojiti usvajanje navika, stavova i svjetonazora te općeg djelovanja u svakodnevnom životu nakon povratka iz Afrike, kako bih ukazala na politike pamćenja, odnosno povijesni kontekst koji je utjecao na podatke izne-sene u naraciji. U kazivanju spominje da je prije odlaska u Afriku bila zujalica: »... kada sam došla tamo [u Afriku], ja sam bila zujalica kako su i tu ljudi zujalice. Radi doma, radi, radi, radi, radi...« te je imala užurbani stil života15. U Africi je naučila biti mirnija: »... i onda dođeš tamo [u Afriku] i isto misliš da to tako mora biti. I onda prva arapska riječ koju sam naučila je bilo polako polako...«, a na taj način i danas reagira u svim životnim situacijama. Nadalje, fi nancijska situacija obitelji u Hrvatskoj bila je jedan od razloga zašto je Ksenija otišla raditi u Afriku iz koje je slala novac u Hrvatsku: »... oni [majka i brat u Hrvatskoj] su imali pravo s moje knjižice dizati novce [šuti]. Jer, 40 posto se tamo [u Africi] trošilo love, a 60 posto je išlo u transferu [poslano u Hrvatsku]...«. Budući da je u Africi samo-stalno živjela i zarađivala te malo novca trošila jer je život bio jeftin, to vrijeme percipira kao ugodno i lijepo te stoga o njemu i na taj način govori.

Dakle, fi nancijska situacija obitelji u Hrvatskoj, odluka odlaska, činjenica da je 70–ih godina 20. stoljeća, u doba emancipacije žena, u Africi nosila kratku kosu, usvajanje životnih stavova i navika u Africi te sjećanja koja veže uz majku, promatram kao politiku pamćenja, odnosno »način na koji se osobno iskustvo upisuje u povijesno pamćenje« (Jambrešić Kirin 1995: 165)

Problemi u istraživanju

Bitno je istaknuti kako valja biti oprezan kod interpretacije kazivanja, što sam si i uzela kao zadatak. Selektivna tradicija koja se odnosi na razdoblje kojeg se sjećamo, različita je od samog tog razdoblja (Williams 2006: 49), što se usudim povezati sa tezom da je naracija kazivačice također različita od vremena o kojem priča, jer je pod utjecajem, kako kasnijeg života, tako i današnje perspektive iz koje govori. Iz tog razloga treba ukazati na činjenicu da naraciju i njezinu analizu provodim »isključivo u našem prostoru i našem vremenu« (Williams 2006: 40), pri čemu je jasno kako imam problema sa interpretacijom naracije iz razloga što nisam živjela u razdoblju o kojem kazivačica govori te izostaje iskustveno pove-zivanje i referiranje na isto razdoblje.

Pri pisanju etnografi je javljaju se istraživačev glas i glas istraživanog, pri čemu je neophodno ostati objekivan (Appadurai 1988: 20) i dati što je mogu-će realniju sliku kod prikaza etnografi je. Budući da etnografi jom u svom radu

15 Iz kazivanja


92

govorimo »za« nekoga, a pritom opisujemo i reprezentiramo kazivanje, imamo moć (Appadurai 1988: 20), što nerijetko može biti problem, jer je potrebno biti korektan sa stajališta istraživača i istraživanog.

Budući da se u etnografi ji pojedinačnog dijele elementi sa različitim tumače-njima (Abu — Lughod 1995: 475), moram biti što je više moguće objektivna pri analizi građe, što i jest jedan od problema s kojima se susrećem u vlastitom istra-živanju, upravo zbog promjene iskaza. Ovo prije svega iznosim iz razloga što je kazivačica nakon provedenog intervjua imala potrebu objašnjavati i opovrgavati određene iznesene teze u intervjju, što nije bilo prisutno u daljnjim razgovorima.

No, smatram da mi je kazivanje uvelike pomoglo u interpretaciji građe, bu-dući da nam svakodnevni jezik koji se prilikom kazivanja prakticira pomaže da bolje razumijemo život o kojem nam kazivači pričaju (Abu–Lughod 1995: 474).

Potom, dobila sam podatke o selekciji sjećanja i one informacije koje mi je Ksenija odabrala ispričati te sam na taj način potvrdila početnu tezu kako je ka-zivačica izabrala dijelove s putovanja u Afriku koje će mi prezentirati. Međutim, problem je što smatram da njena tvrdnja kako se ne sjeća lošeg (što opravdava iskazom kako onog lošeg nije niti bilo16), nije posve točna. Sigurna sam da je u četiri godine života na prostoru Afrike bilo loših iskustava i trenutaka. No, po-znavajući Ksenijin način razmišljanja i stav prema životu, tvrdim da loša iskustva i događaje prikazuje kao dobre jer smatra da iz lošeg treba naučiti nešto novo i izvući ono najbolje za sebe, a sam događaj zaboraviti. Mislim da je to razlog zašto nisam uspjela dobiti podatke o lošim iskustvima niti nakon nekoliko pokušaja.

Zaključak

Nakon izložene građe i interpretacije nekih dijelova po poglavljima kroz teme koje sam stavila u fokus prilikom istraživanja, iznijet ću rezultate rada, dati smjernice za daljnja istraživanja te izdvojiti određena pitanja koja su ostala otvo-rena.

Dokazala sam da pri konstrukciji sjećanja na putovanje u Afriku, kroz teme o kojima govori, Ksenija koristi određene prakse i mehanizme kojima se vraća na prostor Afrike, a to sjećanje joj danas služi za stavove i način života koji vodi, jer cjelokupan svjetonazor pod utjecajem je onoga što je u Africi doživjela17, a sma-

16 Iz kazivanja

17 S obzirom da u istraživanju postavljam pitanje kako sjećanje na putovanje oblikuje kasniji život moje kazivačice, pa i sadašnjost u kojoj živi, relevantna mi je teza: »Moja situacija je povijesna« pri čemu svaki trenutak sadašnjosti uvijek zadržava tragove prošlosti i navješćuje budućnost (Velčić 1991: 84). Na taj način autobiografi ja koju sam dobila kazivanjem »... pribavit će značenje prošlosti


93

tram da to na nju utječe kroz sjećanja na putovanje u Afriku, koja su joj uvijek negdje u mislima. Iako to sjećanje ne održava u mislima pomoću predmeta, to svakako čini kontaktiranjem s prijateljima iz Afrike.

Pri naraciji odabire ispričati lijepa, ugodna i smiješna sjećanja, a ono ružno izostavlja. Iz navedene priče kako su je zaposlenici iz bolnice dočekali u zračnoj luci i dali privremeni smještaj u blizini (u kojoj su uvjeti rada prema njenom kazi-vanju bili izvrsni prvenstveno zbog opreme koja je dolazila iz Amerike, ali i same smjene u kojoj je uvijek bilo više osoblja tijekom noći nego što je to slučaj u Za-grebu), iz spominjanja lijepih trenutaka provedenih u navedenim mjestima prili-kom slobodnog vremena te iz opisa lakoće svakodnevnog života u Africi, može se zaključiti kako je odabrala ispričati one pozitivne dijelove života u Africi.

Ako pak spominje nešto manje lijepo, to čini šturo i brzo, jer nastavlja govo-riti o lijepome. Navedeno upućuje na pojam selektivne tradicije, koja se još očituje u činjenici da bira kome će ispričati navedena sjećanja, pri čemu ne može pojmiti da bi sjećanja na Afriku mogla pričati kome god. Ispričala ih je svom bratu i maj-ci, a sada i meni. Osim kazivanja, pokazala mi je odabrane fotografi je iz Afrike.

Kao moguće smjernice za buduće istraživanje na ovu temu, postavljam de-taljnije propitivanje selektivne tradicije, s ciljem saznanja o novim podacima ve-zanim uz odabir onoga što će se ispričati. Budući da ja nisam dobila ni jedan podatak o izrazito negativnom iskustvu u Africi, čime potvrđujem tezu o selek-tivnom sjećanju, pamćenju, ali i naraciji, bilo bi od koristi vidjeti do kojih poda-taka neki kasniji istraživač ne bi mogao doći, što bi to njegov kazivač odabrao da ostane prešućeno. Je li moguće pamtiti samo ono dobro? Pamti li zaista samo ono dobro ili u sjećanju ima i onog lošeg o čemu ne želi govoriti? Po kojem kri-teriju kazivači odabiru što će ispričati, a što prešutjeti? neka su od pitanja koja su u mom istraživanju ostala otvorena, a mogu poslužiti kao polazište za neka buduća istraživanja na ovu temu.

Putovanje u Afriku Ksenija vidi kao dio svog cijelog života te nema govora o tome da je to razdoblje bila samo jedna životna epoha, koja je bila bolja i ljepša i za kojom žali. Nostalgija kao žal za prošlim vremenima, koja označavaju utočište nasuprot strahu pred budućnošću (Jambrešić Kirin 1995: 179), kod moje kaziva-čice nije prisutna. No, potvrđujem prisutnost refl eksivne nostalgije, budući da je njena naracija puna detalja, te se trudi opisati mi što detaljnije događaj kojeg se sjetila, premda on ne odgovara na pitanje koje sam postavila, ali na temelju kojeg sam iščitala informacije o prisutnosti refl eksivne nostalgije.

da bi ta prošlost pribavila značenje sadašnjosti da bi autobiograf našao potvrdu ne toliko za svoj sa-dašnji život, koliko za sadašnjost svoje pripovjedne prakse« (Velčić 1991: 96), što uvelike potvrđuje kako joj sjećanje na putovanje u Afriku pomaže u sadašnjosti te ima utjecaja na budućnost.


94

Na temelju osobnih priča, priznanja, reminiscencija i sl. izvode se zaključci o tome kako na životni vijek pojedinca utječe kulturno–povijesni kontekst i kako se s tim u vezi, razvijaju posebne strategije biografskog pripovijedanja o živo-tu pojedinca, koja se u antropologiji interpretiraju uglavnom funkcionalistički — kao »prozor u društveni život« (Velčić 1991: 67). Na temelju ovoga dokazala sam da je Ksenijina životna priča (kultura sjećanja) pod utjecajem životne povijesti (politike pamćenja). Uloga majke u Ksenijinom životu, navike, stavovi i svjeto-nazori koje je stekla u Africi, činjenica da je 70–ih godina 20. stoljeća, u doba emancipacije žena, u Africi nosila kratku kosu te fi nancijska situacija obitelji u Hrvatskoj čine povijesni kontekst koji utječe na kazivanje (o pozitivnim i lijepim događajima, na odabir onih kojima će pričati o sjećanju na putovanje u Afriku te odabir fotografi ja koje će pokazati) kakvo sam dobila od Ksenije. Svi navedeni rezultati koje sam saznala iz kazivanja, dokazuju da je inzistiranje na razgovo-ru sa ljudima relevantnim za područje koje istražujemo bitno kako bismo stekli uvid u naraciju pojedinca, usporedili ih i ukazali na sličnosti, ali i bitne razlike na koje pritom nailazimo te kako bismo na taj način odbacili generalizacije (Abu–Lughod 1994: 75), koje su uvijek opasne. U etnografi ji treba dati glas drugome, različitome, upravo kako bi se te razlike istaknule (Abu–Lughod 1995: 467,468) te nam je iz tog razloga relevantno pozivati se na individualna iskustva, proživ-ljene događaje i analizirati ih, što sam i učinila u ovom istraživanju, a tako i do-kazala zašto je opravdano istraživanje temeljiti na sjećanjima jedne osobe. Jer, upravo ukazujući na stvarne okolnosti i detaljne naracije pojedinaca o njihovim iskustvima, pokazujemo koliko su presudni za izgradnju iskustva (Abu–Lughod 1995: 476), u koje bez razgovora s pojedincima ne bismo imali uvid.

Popis kazivača

Ksenija Vidaković (65), umirovljena medicinska sestra. Intervju proveden u Za-grebu, 3. studenog 2014.

Literatura

Abu–Lughod, Lila. 1995. »Writing against culture«. U Recapturing anthropology working in the present, ur. G. FOX, Richard. School of American Research Pre-ss: Sante Fe, New Mexico, 466–479.

Appadurai, Arjun. 1988. »Introduction: Place and Voice in Anthropological Th e-ory«. Cultural anthropology, 3: 16–20.


95

Connerton, Paul. 2004. »Tjelesna ponašanja«. U Kako se društva sjećaju, Zagreb: AB Electa Biblioteka, 107–155.

Jambrešić Kirin, Renata. 1995. »Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjed-nom posredovanju osobnog iskustva«. Narodna umjetnost, 32/2:165–185.

Nora, Pierre. 2006. »Između pamćenja i Historije. Problematika mjestâ«. U Kul-tura pamćenja i historija., ur. BRKLJAČIĆ, Maja, Sandra PRLENDA. Zagreb: Golden marketing — Tehnička knjiga, 21–45.

Svensson, Birgitta. 1995. »Lifetimes — life history and life story: biographies of modern Swedish intellectuals«. Ethnologia Scandinavica, 25: 25–42.

Velčić, Mirna. 1991. Otisak priče: Intertekstualno proučavanje autobiografi je. Za-greb: August Cesarec.

Williams, Raymond. 2006. »Analiza kulture«. U Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija., ur. DUDA, Dean. Zagreb: Disput, 35–59.


96

Fotografi je predmeta i fotografi je iz Afrike

Slika 1. Stolnjak

Slika 2. Vuneni, ručno tkan tepih sa motivom deve. (Fotografi rano u Zagrebu, 3. studenog 2014.)


97

Slika 3. Pamučni prekrivač za krevet. (Fotografi rano u Zagrebu,

3. studenog 2014.)

Slika 4. Torba od kože. (Fotografi rano u Zagrebu,

3. studenog 2014.)

Slika 5. Fotografi ja u vlasništvu Ksenije Vidaković. Na fotografi ji je prikazan dio grada Tripolija u

kojem se nalaze dućani pod arkadama.

Documents

Kazivač časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme GOD 1. … · 2016-04-20 · Kazivač, časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme Kazivač, Journal for Th emes