Filozofija Politike Fr. Enciklopedista i Njezin Utjecaj Na Fr. Rev

8/13/2019 Filozofija Politike Fr. Enciklopedista i Njezin Utjecaj Na Fr. Rev.

1/26

25

Studia lexicographica,GOD. 2 (2008) BR. 1 (2), STR. 2550Goran Sunajko:Filozofija pol itike francuskih enciklopedista i njezin utjecaj na Francusku revoluciju

Pregledni znanstveni rad Primljeno: 15. V. 2007. Prihvaeno: 11. VI. 2008.

UDK: 030-05(44):32.0194(44)17

Filozofija politike francuskih enciklopedista injezin utjecaj na Francusku revoluciju

Goran SunajkoLeksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb

SAETAK:Cilj je rada izdvojiti i izloiti segmente filozofije politike kruga francuskih enci-klopedista te prikazati i naglasiti njezin utjecaj na stvaranje uvjeta za Francusku revoluciju. Francuskarevolucija nipoto nije jedinstvena u svojem odreenju i ne moe se svesti iskljuivo na 1789. godinu, veje naprotiv, prema domaaju i raznolikosti politikih ideja trajala znatno dulje i bila sainjena od mno-tva razliitih i ambivalentnih zahtjeva koje su iznosile razliite idejne i politike grupacije inspiriranedjelima francuskih prosvjetiteljskih filozofa. Rad e se ograniiti na one koji su prema raznolikosti idejai svojem meusobnom suprotstavljanju presudno utjecali na budui izgled francuske drave (Voltaire,Montesquieu, Rousseau). Voltaire s koncepcijom deizma i tolerancije te Montesquieu s teorijom podjelevlasti i parlamentarizmom ostali su u okvirima engleskoga politikog sustava. J.-J. Rousseau se, nasu-

prot njima, razradom koncepcije ope volje (volont gnrale) i teorijom demokratske republike (repu-blikanizma) te kategorijama narodne suverenosti i domoljubnoga odgoja, koje su u potpunosti dovrilerevoluciju, po domaaju i utjecajnosti izdvojio, i u tome smislu otiao korak dalje od svojih suvremenikai enciklopedista te svojim utjecajem poveo stvarnu revoluciju.

Kljune rijei: prosvjetiteljstvo, enciklopedisti, Francuska revolucija, filozofija politike, Voltaire,Montesquieu, Rousseau , opa volja, demokratska republika

Uvod

Prosvjetiteljstvo kao idejni pokret koji je postavio naelo uma najviim po-stulatom spoznaje svoj je vrhunac dosegao u francuskoj prosvjetiteljskoj filozofiji.S obzirom na izrazito politike vremenske toke koje ga omeuju, prosvjetiteljstvozapoinje otprilike nakon Glorious Revolution (1688) u Engleskoj, a zavrava Fran-cuskom revolucijom (1789), u kojem je razdoblju znanost konano oborila teolokuzgradu srednjega vijeka i proklamirala um vrhovnim naelom svijeta (Pejovi 1978).Za I. Kanta prosvjetiteljstvo je izlaz ovjeka iz njegove samoskrivljene nezrelosti,koja predstavlja nemo da se sluimo vlastitim razumom (Pejovi 1978). D. Pejovinalazi kako prosvjetiteljska filozofija kao jedinu zbiljnost priznaje osjetilnu materiju,to znai da se sva spoznaja sastoji od osjeta, a um i njegove ideje samo su preobraeni

osjeti. Odatle jednadbapriroda= ummoe postati vrhovnim ontologijskim, gnoseo-


2/26

26


logijskim i logikim naelom prosvjetiteljske filozofije (Pejovi 1978). U tome smislulegitimiranje ljudske slobode koja proizlazi iz naela prirodnoga prava (Montesquieu,Rousseau) prua mogunost njezina utemeljenja u pozitivnom apstraktnom pravu(um) sankcioniranome od strane umno stvorene politike zajednice (drave). Fran-cuska prosvjetiteljska filozofija presudno je utjecala na stvaranje uvjeta za Francus-ku graansku revoluciju. Francuski su prosvjetitelji bili pod snanim utjecajem en-gleskoga empirizma, metafizike i znanosti (F. Bacon, I. Newton, D. Hume, J. Locke,Th. Hobbes) te su u politikome smislu iskazivali divljenje engleskomu politikomsustavu i vladavini koje su htjeli, prije svega J. M. Voltaire, Ch. L. de Montesquieui D. Diderot, preslikati u francuske prilike i prema njima uspostaviti novi politikisustav Francuske. Za M. Cranston francusko prosvjetiteljstvo nije proizvelo veli-ke originalne mislioce kao to su Descartes, Spinoza, Hobbes ili Locke, ve se prije

moe rei da je bilo druga faza u eri razuma, u kojoj su intelektualci izraene knji-evne nadarenosti primjenjivali metode racionalizma 17. stoljea kao oruje u borbiprotiv tradicionalnih ideja o religiji, drutvu i kulturi i koristili inovacije empirizma17. stoljea sa svrhom razvoja popularnih teorija kojima je osnova bila pozivanje naznanost. (Cranston 2003: 166). Meu francuskim prosvjetiteljima najznaajnija jebila skupina okupljena oko Enciklopedije1,koju su ureivali Diderot i d Alembert ikoja je inila elitni krug mislilaca unutar kojega su, neki kroz lanke u Enciklopediji,a drugi u svojim djelima, postavili temelje novom ustroju francuskoga i europskogpolitikoga i drutvenog sustava.

Francusko prosvjetiteljstvo, kao ni enciklopedisti, nije bilo jedinstven filozof-ski pokret i krug miljenja. Svatko od filozofa epohe imao je svoje izvorno miljenjei doprinos pojedinomu problemu ondanjega drutva. P. Bayle skriveno je poljuljaopostulate teologije, D. Diderot je s Enciklopedijomrevidirao cijelu kulturnu tradicijui utemeljio novu graansku kulturu, J. B. d Alembert unaprijedio je prirodnu zna-nost, E. B de Condillac postavio je temelje nove senzualistike gnoseologije, J. O. deLamettrie izvrio je antropoloku analizu ovjeka, C. A. Helvetius postavio naelaetike, a P. H. von Holbach dovrio sustav materijalistike ontologije (Pejovi 1978).Enciklopedisti su bili esto razjedinjeni i nerijetko proturjeni, meutim svima im

je zajedniki bio stav o filozofiji kao djelatnosti usmjerenoj prema akciji u smislureforme monarhijskog apsolutizma i netolerancije Crkve. U to je doba vladala opaoduevljenost engleskom filozofijom i znanou te oblikom ureenja engleskogapolitikog sustava (ograniena monarhija s ravnoteom vlasti izmeu parlamenta i

1 Encyclopdie ou Dictionnaire raisonn des sciences, des arts et des mtiers , par une socit de gensde lettres(Enciklopedija ili razumski rjenik znanosti, umjetnosti i obrta, sastavljen od udruge uenjaka) imala je 17 svezaka, od kojih je prvi objavljen 1751., a posljednji 1772. godine i na njoj je, prema analizamaUniversity of Chicago, u konanici suraivalo oko 140 znanstvenika, filozofa, knjievnika, od kojih sunajznaajniji bili D. Diderot, J. B. dAlembert, F. M. Voltaire, J.-J. Rousseau, C. A. Helvtius, poznatiji kaoenciklopedisti, te mnogi drugi poznati mislioci (C. L. de Jaucourt, Ch. L. de Montesquieu, F. Quesney, A.R. Turgot, E. B. de Condillac, P. H. von Holbach itd.).


3/26

27


kralja). U tome se smislu francuski prosvjetitelji koji su razmatrali mogue politikoustrojstvo francuske drave mogu naelno podijeliti na one koji su pristae engles-koga politikog ustrojstva (Montesquieu, Voltaire) i na one koji grade izvorni fran-cuski oblik politike zajednice (Rousseau2). Njihov se konaan rascjep dogodio 1755.godine, kada je Rousseau u petom svesku Enciklopedije objavio lanak o politikojekonomiji3, u kojem je postavio temelje ope volje (volont gnrale) koja se ozbiljujeu republici i razmatrao ideje o vlasti koje e sedam godina poslije biti temelj njegovanajutjecajnijega djela Drutveni ugovor(Du Contrat Social ou Principes du droit po-litique).Raskol je, u politikome smislu, dovren iste godine kada je kralj ograniiovlastparlamenata(sudbena vlast koja je ograniavala kralja u odnosu na plemstvo),to je potvrdilo podjelu meu enciklopedistima, pa su se s obzirom na shvaanjedrave i njezina ustrojstva formirale tri grupacije miljenja. Prvu, rojalistiku (thse

royale)predvodio je Voltaire i njegove pristae koji su se zauzimali za instituciju kra-lja kao tvorca zakona koji, kao zastupnik svakog pojedinog od svojih podanika, stojiiznad svih drugih stalea i institucija sa svrhom vladavine za dobrobit kraljevstvakao cjeline. Francuski rojalisti utemeljenje svojih postulata izvodili su iz englesketradicije miljenja, koja se oslanjala na filozofiju F. Bacona, manje u obliku parlamen-tarne vladavine, a vie s obzirom na sustav graanskih sloboda i vjerske tolerancije.Drugu, parlamentaristiku (thse nobiliaire)grupaciju predvodio je Montesquieu,koji je svoje postulate temeljio na tradiciji Lockeove filozofije i sustavu engleskogaparlamentarizma. Parlamentaristi su, redom pripadnici plemstva, podrazumijeva-

li kralja jedino i samo kao prvog plemia kraljevstva, koji je podreen zakonu odstrane plemenitih magistrata parlamenata. Pozivajui se na Lockea i trodiobu vlastina zakonodavnu, izvrnu i sudbenu, parlamentaristi su uzor nalazili u engleskomerevolucionarnome sporazumu iz 1689., kojim je podjela vlasti u Engleskoj sankcio-nirana. Montesquieu je oivio tu tradiciju i postao teoretiarem parlamentarnogastalea ija je mo rasla (Cranston 2003). Treu, republikansku (thse republicaine)grupu miljenja predvodio je Rousseau, kojega je poslije, u najveoj mjeri, slijedioCondorcet. Republikanci su odbacivali ustrojstvo engleskoga sustava i u tome smislunisu slijedili englesku (liberalnu) politiku filozofiju, ve su u svojim djelima, osobitoRousseau, uspostavili republikansku teoriju drave koja je bila protivna ne samo

engleskom, instrumentalnom shvaanju drave, ve i postulatima prvih dviju gru-pacija francuskih enciklopedista. Budui da su prve dvije (rojalisti i parlamentaristi)u dijalektikome spoju savreno oslikavale engleski politiki sustav parlamentarnemonarhije koji su htjele prenijeti u francuske prilike i time ostati u okviru Engleskeiz 1689., trea grupacija (republikanci) otila je korak dalje i uspjela u drugoj fazi

2 Uzori J.-J. Rousseaua bili su Sparta i Rim, a u moderno doba istie se njegovo oduevljenjeustrojstvom enevske republike, kakvu je u XVI. st. zamislio Calvin (Cranston 2003).

3 D. Lalovi pokazuje da je upravo taj lanak transformirao teoloki pojam ope (openite) volje,koji je u tom odreenju koristio P. Bayle te zatim C. L. de Montesquieu i D. Diderot, u pojam politiketeorije (Lalovi 2006).


4/26

28


Francuske revolucije (17931795), utjecajem na jakobince (Robespierre, J.-P. Marat,L. A. de Saint-Just), ozbiljiti ideju demokratske republike i time doista izvesti revolu-ciju koja je izmijenila ancien rgime.

Francuska revolucija u svoj raznolikosti idejnih i politikih pokreta najvie jebila pod utjecajem upravo navedene tri grupe miljenja i kretala se gotovo u svimfazama izmeu prosvijeene monarhije, ograniene (ustavne) monarhije i republike.U prvim fazama revolucije prevladali su parlamentaristi i rojalisti, dok je u drugojfazi prevlast u idejnim postulatima preuzela republikanska tradicija. Ta su politikakretanja za same Revolucije iznijele razliite politike grupe (irondinci, jakobinci,kordeljeri, montanjari, ustavnjanci, parlamentaristi i dr.), koje su svoje poteze izvodi-le iz filozofije politike francuskih enciklopedista.

1. Politika kretanja uoi i tijekom Francuske revolucije

Francuska graanska revolucija kao cjelina sastojala se od niza manjih revo-lucija koje su, jedna drugoj, u bitnoj mjeri proturjeile i svaka je sljedea smjerala ktome da ukine prethodnu i opovrgne njezine postulate i praktine zahvate u ustroj-stvo francuskoga politikog sustava. Stoga je nemogue svesti Revoluciju kao cjelinuna dogaaje iz 1789., kada je monarhijski sustav ogranien i iz apsolutne monarhijeustrojen oblik ustavne monarhije, ve ju je potrebno sagledati kroz uspostavu re-

publike (1792) i Jakobinsku strahovladu (1793 1794), sve do dolaska Napoleona navlast (1799), kada je prema jednim teoretiarima (Soboul 1989) Revolucija okonana,odnosno do sloma Napoleonova carstva (18041915), kada je, prema drugim teore-tiarima (Mignet 1892), zbog restauracije, dolo do stvarnog okonanja Revolucijeime je zatvoren povijesni tautologijski krug4.

U presudnome praktino-politikome smislu Francuskoj revoluciji uzro-no je prethodila despotska vlast Luja XIV. (16431715), koji je centralizacijom vlastidokinuo feudalni oblik monarhije i feudalne odnose te uspostavio apsolutnu mo-narhiju utemeljenu na boanskome pravu (jure divino), koja je podrazumijevala

zakonodavnu i izvrnu vlast u instituciji monarha, a sudbenu (parliaments5) pod

4 Evgeni Dimitrov navodi kako Francuska revolucija nije dogaaj koji se zbio u jednom danu,odnosno 14. VII. 1789 (napad na Bastillu) kako se to openito dri, ve obuhvaa niz dogaaja razliitogarevolucionarnog intenziteta. Za krupnu buroaziju revolucija je bila zavrena donoenjem monarhij-skog ustava septembra 1791. godine. Za revolucionarnu buroaziju i ire radne mase naroda njen krajoznaava 9. thermidor god. II (27. juli 1794). Za sitnu buroaziju i pojedine delove drugih slojeva bur-oazije ona je okonana tek 18. bruimare-a god. VII (9. novembra 1799), a nije sporno da se njeni odrazividljivo manifestiraju i do restauracije starog, monarhijskog reima 1814. (Dimitrov 1991: 114)

5 Parlamenti (parliaments) su u Francuskoj za apsolutne monarhije bili institucija najvie sud-bene vlasti, a titili su prava aristokracije (plemstva) nasuprot monarhu na nain da su imali ovlastisankcioniranja zakona ime su zadirali u njegovu apsolutnu vlast. Monarh je iz takve logike odnosa imao


5/26

29


njegovim izravnim utjecajem. Koncentrirao je imovinu i poreze te dokinuo opor-bu plemstva koje je, politikom voljom, uspio pretvoriti u dvorsko plemstvo i na tajnain umanjiti mo koja je proizlazila iz nekadanjih povijesnih feudalnih posjeda(Minget 1892). Apsolutizam je bio jednako nepogodan za graanstvo, koje je tra-ilo politika prava i jednakost, kao i za plemstvo i sveenstvo, koje se nije htjeloodrei svojih povijesnih privilegija, to je neminovno vodilo tenji za promjenomtakvoga ope neprihvatljivoga stanja revoluciji (Faber 1976). Za vladavine Luja XV.(17151774) apsolutizam je nastavljen, no postupno su u politikom i osobito ekonom-skome smislu jaale pozicije triju stalea (sveenstvo, plemstvo, graanstvo), osobitotreega stalea (graanstvo). Dvoru je stoga, u interesu jaanja apsolutizma presud-no bilo osnaivanje treega stalea (tiers etat)6kojemu je omogueno ono to mu jeponajvie manjkalo prosvjeta.7Time je stvoren obrnut uinak, kojim je filozofima

prosvjetiteljima i enciklopedistima omogueno iskazivanje svoje kritike postojee-ga politikog i drutvenog sustava8. Takvo je politiko ozraje doekalo Luja XVI.(17741792), koji, iako je vladao u apsolutistikome sustavu, po svojem duhu nije bioapsolutistiki kralj. Povjesniari Auguste Mignet i Albert Soboul opisuju ga kao o-vjeka otra uma i hrabroga srca, udoredno istog i tedljivog i time nespremnoga zaradikalnije poteze. Bio je prijemiv za shvaanje presudnih promjena i stoga premanekima (Mignet: 1892) najdobroudniji vladar Francuske, za ije je vladavine modai nepravedno podignuta revolucija. Od mnotva dogaaja koji su uzrokovali na-stanak uvjeta za Revoluciju ili bili njezin izravan uzrok, teko je odrediti najvaniji,

no u ovome poglavlju koje prikazuje iskljuivo praktina politika kretanja bitno jekao presudan uzrok izdvojiti aktualizaciju politikoga djelovanja i svijesti o politi-koj nunosti ukljuenja naroda u politike procese koja je bila iskazana zahtjevimatreega stalea (tiers tat). Spisom iz 1789. to je trei stale?(Quest-ce que le tierstat?)E. J. Sieyes iznio je, pod primjetnim utjecajem J.-J. Rousseaua i njegove teorijenarodne suverenosti koja se ozbiljuje posredstvom ope volje, politika prava treegastalea (graanstvo) u smjeru njegova ozbiljenja kao neminovnog suverena. Dio se

permanentnu tenju njihova podreivanja instituciji monarha, to je uinjeno 1788. god. ukidanjemnjihova prava sankcioniranja zakona ime su parlamenti preli u potpunosti na stranu revolucionarnih

promjena. (Dimitrov 1991)6 Trei stale je do poetka Francuske revolucije bio u pivotalnoj poziciji u kojoj je esto sluio

kralju (monarhiji) u politikim presezanjima prema plemstvu, a nerijetko i plemstvu (aristokraciji) upregovaranju s kraljem (Mignet 1892).

7 Najneogranieniji vladar promicao je pokret umova, te je i nehotice stvorio javno mnijenje.(Mignet 1892: 9)

8 Kad ve bjehu zamrli glasovi pohvalnica zapoee razmatranja, a knjievnike XVII. vieka na-sliedie filozofi vieka XVIII. (Voltaire, Montesquieu, Rousseau, enciklopedisti). Oni raspravljahu u spisihsvojih sve: i vjeru, i zakone, i zlorabe. Oni iznijee na svjetlo prava, razloie potrebe, upozorie na neprav-de. Svojimi spisi odstranie u velikom dielu naroda zapreke slobode, nastojahu da narod politiki nao-braze, da ga upute u nove teorije o dravi, kojimi e uzmoi nadomjestiti zastarjele, da u njega probudesvijest, kako mu je despocija pogazila dostojanstvo ljudsko i povriedila ast narodnu. (Mignet 1892: 9)


6/26

30


plemstva takoer priklonio te se zdrueno na Sieyesov prijedlog 17. VI. 1789. progla-sio Nacionalnom skuptinom (Assemble nationale), a potom 9. VII. Nacionalnomustavotvornom skuptinom (Assemble nationale constituante), ija je prva odlukada je zakonodavna vlast nedjeljiva9bila in suverenosti (Mignet 1892). Nakon padaBastille dekretom od 11. VIII. 1789. bio je ukinut staleki sustav, a 26. VIII. 1789. Skup-tina je donijela Deklaraciju o pravima ovjeka i graanina (Dclaration des droitsde lhomme et du citoyen), proglaujui slobodu, jednakost i vlasnitvo neotuivimpravima ovjeka.10Nakon donoenja prvoga ustava 3. IX. 1791., kojim je uspostavljenaustavna monarhija (predstavnici nacije su prema ustavu zakonodavno tijelo i kralj, akralj Francuske postao je kralj Francuza), a vlast kralja bila je ograniena voljomSkuptine, odnosno ministara koji su bili pod njezinim utjecajem, dolo je do formi-ranja politikih grupacija koje su imale oprena stajalita glede ustavnoga rjeenja11.

U razdoblju Zakonodavne skuptine (17911792) klub umjerenih fejana (Feuillants),koji su predstavljali bogato plemstvo i dio sveenstva, eljeli su odrati postojei mo-narhijski poredak, dok su jakobinci (Jacobins) i kordeljeri (Cordeliers), koji su zastu-pali interese sitnoga graanstva, traili potpuno ozbiljenje jednakosti koje je jedinobilo mogue u uspostavi republikanskoga oblika vladavine.

Rat koji je ujedinio europske drave protiv Revolucije nakon to je bio pre-mjeten na tlo Francuske stvorio je uvjete za rast popularnosti jakobinaca, osobitonjihove krajnje ljevice montanjara (G. J. Danton, J.-P. Marat, M. Robespierre, C.Desmoulins, L. A. de Saint-Just). Konvent je 21. IX. 1792. donio odluku o ukida-

nju monarhije i uspostavi republike te je osobito pod utjecajem montanjara smjeraopotpunoj promjeni postojeega sustava. U tom je smislu uvedeno novo raunanjevremena (revolucionarni kalendar) te je kransko bogotovlje zamijenjeno kultomtovanja Razuma i Vrhovnoga bia (Mignet 1892). Luj XVI. pod pritiskom je monta-njara u Konventu osuen na smrt i giljotiniran 21. I. 1793. Novi je ustav (tzv. monta-njarski ustav) od 24. VI. 1793. izmijenio stari i postavio novi oblik politikoga sustava,koji se temelji na narodu koji je cjelokupnost francuskih graana, na opem pravu

9 Vidljiv je presudan utjecaj filozofije politike J.-J. Rousseaua, koji u Drutvenom ugovoru izri-

jekom suverenu vlast odreuje nedjeljivom i neotuivom (Rousseau 1978) to je svjedoilo o njegovuizravnijem utjecaju tijekom gotovo cijele Revolucije od naela diobe (podjele) vlasti C. L. de Montes-quieua (Monteskje 1989).

10 V. Stanovi primjeuje kako je Deklaracija o pravima ovjeka i graanina iz 1793 (tzv. monta-njarska) bila pod izravnijim utjecajem J.-J. Rousseaua nego ona iz 1789 (tzv. irondinska), jer je preuzima-jui njezine osnove proirena za ekonomsko-socijalnu dimenziju koja govori o zatiti prava vlasnitva, alije i cilj drutva ope blagostanje, pomaganje loije stojeih lanova zajednice kako bi se postigla slobodau smislu jednakosti (Stanovi 1991).

11 Unato formulacijama iz Deklaracije (1789) i Ustava (1791) o pravu svih graana da sudjelujuneposredno ili putem predstavnika u formiranju ope volje (zakona), ustavotvorac je ipak podijeliograane s obzirom na birako pravo. Prema imovinskome cenzusu aktivni graani (oni koji imaju imo-vinu i plaaju neposredne poreze) imali su pravo sudjelovati u stvaranju dravne vlasti, dok je pasivnimgraanima (nemaju imovinu i ne plaaju neposredne poreze) to pravo bilo uskraeno (Dimitrov 1991).


7/26

31


glasa, jednakosti graana, pravu na rad i kolovanje, slobodi tiska i nepovrjedivostiprivatnoga vlasnitva. Po svojem dosegu, smatra E. Dimitrov, Ustav e jo dugo vre-mena predstavljati najvii domet demokratske ustavnosti (Dimitrov 1991). Svoju suprevlast u Konventu jakobinci (montanjari) dovrili izabiranjem M. Robespierreau sastav Komiteta javnoga spasa, ovlasti kojega su znatno proirene s obzirom nateko ratno stanje. Uvoenjem diktature (jakobinska diktatura) Robepierre se kaopripadnik montanjarskoga centra razraunao s oporbom. Uvoenjem veih ovlastiRevolucionarnoga suda, koji je sve ee izricao smrtne kazne, teror je dosegao naj-vee razmjere protiv kojih je ustao Konvent i 27. VII. 1794. donio odluku o uhienjulanova Komiteta javnoga spasa (M. Robespierrea, L. A. Saint-Justa i dr.), koji susljedeega dana giljotinirani ime je, u odreenome smislu, okonana revolucija.

Francuska revolucija u potpunosti se ozbiljila i postala revolucijom u punomesmislu tek u razdoblju jakobinske vlasti, kada je dosegla toku vrhunca i kada jeuspostavljena republika na naelima demokratske narodne suverenosti implikacijekoje se manifestiraju i u suvremenim politikim sustavima. U svojim je presezanjimaotila predaleko pa je naela na kojima se temeljila kompromitirala terorom i doki-danjem ljudskih prava i sloboda koje je isprva toliko zduno proklamirala. Nakonrazdoblja revolucije Francuska je prolazila kroz razliite politike faze koje su poli-tika zbivanja vraale unatrag, esto prema poecima revolucije i nerijetko premapredrevolucionarnom stanju.12Najprije dolaskom Napoleona I. Bonapartea na vlast

vojnim puem 1799. i proglaenjem carstva (18041815) te ponovnom restauracijomi dolaskom na vlast Luja XVIII., potom njegova brata Karla X. (18241830) te dolas-kom na vlast graanskoga kralja Luja Filipa (18301848) iz dinastije Orlans i nakraju svretkom Drugoga carstva Napoleona III. (18521870), od kada je Francuskaustrojena kao republika (Faber 1976).

2. Filozofija politike francuskih prosvjetitelja i enciklopedista13

Mnogobrojni su primjeri utjecaja pojedinih prosvjetiteljskih filozofa na stva-

ranje uvjeta za Francusku revoluciju. Ogranii li se domaaj na krug enciklopedista,i unutar njega je doista teko dati nekomu prednost u njegovu osobnom znaaju zaizmjenu postojeega svijeta. S obzirom na vanost za filozofiju politike i politiku

12 Francuska je u periodu do dolaska Napoleona I. na vlast prolazila kroz Termidorsku kon-ventsku vladavinu (17941795) i vladavinu Direktorija (17951799) te je bila odreena ustavima od 1795.i 1799. godine.

13 Potrebno bi, i bitno, bilo prikazati osnovne i presudne doprinose svih mislilaca razdoblja pro-svjetiteljstva, napose onih koji su pripadali krugu enciklopedista, no taj zahtjev nadmauje mogunostii intenciju ovoga rada, stoga se on ograniava na one filozofe (Voltaire, Montesquieu, Rousseau) ija jefilozofija bila politikom i iji se utjecaj manifestirao u trima oblicima dravnoga ustroja (monarhija,aristokracija, republika) koji su bili znaajni za razvoj francuske drave u razdoblju Revolucije.


8/26

32


teoriju, kao i politoloki domaaj u praktinome ozbiljenju ideja, istiu se Voltaireovdeizam i tolerancija, Montesquieuova podjela vlasti i Rousseauova teorija demokrat-ske republike, utemeljena na naelu narodne suverenosti.

2.1. Voltaire deizam, tolerancija i rojalizam

Postavljanje Engleske, njezine filozofije i politikoga sustava na razinu uzorapo kojem se trebala graditi moderna Francuska bilo je sredinjim trenutkom Vol-taireova filozofskog i politikoteorijskog angamana u krugu prosvjetitelja i enci-klopedista te time i trenutkom poetka pribliavanja engleske tradicije francuskoj.14Boravkom u Londonu Voltaire tek postaje filozofom, prije svega recipirajui engles-ki politiki poredak parlamentarne monarhije, knjievni i filozofski diskurs Popea,Newtona, Lockea i Shaftesburya ime je postao pristaa prosvjetiteljstva i borac zapolitiku slobodu (Pejovi 1978).15Nadahnut Baconom, Voltaire je proizveo ono tonjegovi kritiari smatraju sofisticiranom verzijom burbonske thse royaleiz 17. sto-ljea: teze da se dobra, pravedna i napredna vladavina moe ostvariti jedino kaostroga, centralizirana, moderna monarhija, koju ne ometaju ostaci srednjovjekovneopstrukcije i povlatenih interesa. (Cranston 2003: 695). U tome smislu Voltaire jevidio najveu opstrukciju i uteg francuskomu politikom sustavu upravo u Crk-vi, plemstvu i parlamentima (parlements) kao mjestu suverene vlasti magistrata(plemstva) nasuprot kralju. Njegova je ideja drave bila sadrana u zahtjevu za us-

postavom prosvijeenoga monarha koji e predvoditi modernu dravu osloboenuutjecaja plemstva (parlamenti) i Crkve. Philippe Raynaud smatra da se Voltaireovaglavna zasluga moe pronai u povezivanju miljenja prosvijeene elite o tome da su-periornost Engleske poiva na njezinu politikom sustavu (stabiliziranom Slavnomrevolucijom iz 1688) i odbacivanju netolerancije i religijskih svaa s miljenjem daje kvaliteta engleskoga ivota rezultat njezina angamana u znanosti i umjetnosti.S druge strane Francuska u XVIII. stoljeu slabi, meu ostalim zbog unutarnjeganedostatka politikoga i drutvenog sustava (Raynaud 2003).

Njegova najznaajnija i najutjecajnija politika razmatranja u filozofskom su

smislu postavljena na naelima deizma koji je esto presezao u podruje agnosticiz-ma i nerijetko u sferu ateizma. Smatrao je da dogme kranstva pred razumom, kojije najvia instancija u prosuivanju svih stvari, ne mogu opravdati svoj opstanak.Ljudi, ivei u tmini religioznih zabluda, ne vide prave istine i koristi od razuma i

14 Francuski knjievnik u prvi mah ostaje zateen pred suprotnou dvaju drutava, koja izgle-da jasno daje prednost Engleskoj, ekonomski uspjenijoj, a nakon sporazuma iz Utrechta (17131715) ipolitiki monijoj. (Raynaud 2003: 11)

15 Ako ba elite da vam govorim o glasovitim ljudima koje je Engleska podarila, tada u za-poeti sa svima onima Baconima, Lockesima, Newtonima, a tek u poslije dodati neto o generalima iministrima. (Voltaire 2003: 183)


9/26

33


zato ih treba prosvijetliti znanou i umom, a tomu se prosvjeivanju suprotstavljajuglupost i neznanje na kojem se zasniva mo Crkve, koju stoga treba unititi (Pejovi1978). Meutim, ako je Voltaire odbacivao kranstvo i svaku objavu kritizirajuiSveto pismo (Bibliju) i svako mogue proturjeje sadrano u njemu, to ne znai daje odbacivao i religiju. Koncepcijom deizma opravdao je postojanje boga, ali ne kaoosobe, ve prauma kao transcendentnog prauzroka svijeta koji je materiji dao prvipoticaj kretanja. Bog je prema tome prisutan, 16 ali samo kao logiko naelo i ideja(deizam) te prema tome nije vie krajnja svrha svijeta ve je i on, tipino prosvjeti-teljski, odreen uzrono kao prvi i posljednji uzrok (Pejovi 1978). 17S druge straneVoltaire je logiki odbacio ateizam kao nemogu, jer prauzrok mora biti bog, o emusvjedoi red u svemiru i njegov planski poredak, a nikako materija, jer je nemoguepovjerovati da se materija kree sama od sebe18i da sama misli o sebi (Pejovi 1978).

Deizam je neposredno prije i tijekom Francuske revolucije odigrao presudnu uloguu opovrgavanju povlatenih pozicija klera, ali i same logike Crkve, mnogo vie negoateizam, koji po svojoj logici negirajui boga negira i ideju vrhovnoga bia ili vrhovnepozicije (ideja boga) koja je bila temelj ideje suvereniteta u tradiciji filozofije politike.Uzmemo li tvrdnju C. Schmitta kako su svi pregnantni pojmovi politike teorijesekularizirani teoloki pojmovi (Rodin 1991) onda je razumljivo kako je pojmu suve-renosti svojstveniji deizam19nego ateizam, jer on doputa postojanje vrhovne pozicijekoja je, u povijesnome razvoju suverenosti, od srednjeg vijeka, s bogom kao suvere-nom, preko monarha koji je suverenost izvodio iz argumenta boanskog prava, do

naroda kao suverena koji se dovrio upravo u Francuskoj revoluciji, onda je razvidani Voltaireov doprinos procesu razvoja suverenosti.20

Ideja tolerancije za koju se Voltaire zauzimao vie od svih suvremenika savre-no se nadovezivala na deizam.21Idejom vjerske tolerancije inspirirao se u Engleskoj,u pluralizmu vjera i sekti koje je ondje zatekao. Nakon dolaska u Englesku uvidio jeda to nije zemlja utvrene Crkve nego tolerantna zemlja sekti u kojoj Englez kaoslobodan ovjek odlazi u Nebo putem koji je njemu po volji (Voltaire 2003: 101).

16 Na koju god stranu se okrenete, prisiljeni ste priznati svoje neznanje i bezgraninu Stvorite-ljevu mo[] (Voltaire 2003: 200).

17 Mi dobro znamo, da imamo malo razuma, no kako ga imamo to je tajna prirode, koju onane otkriva svakome smrtniku. (Voltaire 1978: 187)

18 Polazei od iskustva putem kojega spoznajemo, Voltaire tvrdi: Budui da svaku spoznajustjeemo iskustvom, nemogue je, da bismo ikada mogli znati, to je materija. (Voltaire 1978: 187)

19 Voltaire je smatrao kako ne moe postojati ateistika drava, jer je ideja boga isto tako nunakao to su nuni i zakoni (Mokuljski 1948).

20 Crkva u Francuskoj za Revolucije i nakon nje nije ukinuta kako su traili pristae ateizma,ve je razdvojena od drave i na taj je nain sauvala svoju postojanost.

21 Voltaire je bio prvi koji je u sustav francuske prosvjetiteljske filozofije prenio pojam deizmakoji je bio daljnja osnova za razvoj francuskoga materijalizma i ateizma (Mokuljski 1948).


10/26

34


Primjerom kvekera, u ono doba najneobinije sekte, Voltaire pokazuje da kranskadogmatika nema nikakvu superiornost nad ostatkom vjerskih shvaanja te da je kr-anski svijet u mnogoem inferiorniji od ljudi koji ive prema drukijim pravilimai, to je najvanije, koja su si sami postavili i za njih se izborili. Neposredan odnosovjeka i boga, bez posrednika Crkve kao u kranskoj tradiciji, osobito se dojmioVoltairea. U razgovoru s jednim kvekerom oduevila ga je injenica da ta sekta nemasveenika koji bi posredovao izmeu ovjeka i boga22te da se na nju ne moe utjecatipolitikom voljom kako bi se pridobila za odreenu ideju.23Kao uzor toleranciji tevjerskoj i politikoj suradnji Voltaire je isticao djelovanje kvekera Williama Penna,koji je 1681. u Sjevernoj Americi osnovao koloniju kvekera (Pennsylvania sa sreditemPhiladelphijom) koja je u potpunoj toleranciji ivjela s ostalim vjerskim skupinama.Kolonija je trebala biti utoitem svim vjerskim manjinama Europe te je stoga zaVoltairea predstavljala sredinji primjer ideje vjerske i politike tolerancije.24 Idejaslobode i jednakosti koja je bila sredinjim zahtjevom Francuske revolucije za Vol-tairea je bila inspirativna upravo u Pennovoj koloniji. Takva prizora jo se ne vidje,gdje se narod suverenu obraa s ti,razgovara s njime ne skidajui eira, gdje je vladabez sveenika i narod bez oruja, gdje su graani ravnopravni sa sucima, okrueninezavidnim susjedima. (Voltaire 2003: 89).

Ideja deizma i tolerancije u Voltaireovu miljenju usko je povezana s njegovominspiriranou engleskim drutvom, koje je odreeno racionalistiki-trino. Takvo

se drutvo gradilo, pod utjecajem razvijenoga trgovakog sustava proizaloga, naj-veim dijelom, iz kotskog i engleskog merkantilizma, na racionalnim razmjenskimodnosima. Trgovina je omoguila dokidanje strasti koje su tetile drutvenim odno-sima i usmjerila ih k svijesti o racionalizmu u svakidanjim drutvenim odnosima natemelju pretpostavke o individualnom interesu svakoga pojedinca, kako u trgovinii razmjeni dobara, tako i u distribuciji politike slobode. 25Oduevljenje londonskomBurzom i racionalnim odnosima koji njome vladaju Voltaire je prikazivao na nain

22 Mi uope ne dajemo novca ljudima odjevenim u crno kako bismo pomogli siromane, sa-hranili mrtve, pouavali vjernike. Suvie su nam dragocjeni ti sveti poslovi da bismo ih svalili na druge.

(Voltaire 2003: 68)23 Kad je Cromwel uvidio da se njihov broj poveava, htio ih je privui na svoju stranu. Ponu-

dio im je novac, ali oni su bili nepodmitljivi te je izjavio jednog dana da je to jedina vjera gdje novac nijemogao prevagnuti. (Voltaire 2003: 77)

24 Taj narod i krani sklopie jedini sporazum bez prisege, jo uvijek valjan. Novi suverenbijae i zakonodavac Pennsylvanije, propisavi vrlo mudre zakone koji se nakon njega nisu mijenjali.Slovi kao prvi zagovornik nenasilnog rjeavanja pitanja religije, a u svim ljudima koji vjeruju u Boga vidibrau. (Voltaire 2003: 89). Williamom Pennom kao izvrsnim zakonodavcem bio je inspiriran i Ch. L.de Montesquieu (Monteskje 1989).

25 Liberalni pojam slobode shvaene u negativnome smislu, kao slobode od, osobito postavlje-ne u djelima J. Lockea, J. S. Milla i I. Berlina, temelji se na pretpostavci da je sloboda jednoga pojedincau drutvu ograniena slobodom drugoga, ime se drutvo imanentno racionalizira.


11/26

35


da ako zaete u londonsku Burzu, uvaenije mjesto od mnogih dvorova, vidjet eteda su tu okupljeni predstavnici svih naroda zbog ope koristi. idovi, muhamedancii krani ovdje se meusobno uvaavaju, kao da su iste religije; nevjernicima se ovdjesmatraju samo oni koji su iskusili bankrot (Voltaire 2003: 112)26. Trgovina, smatraVoltaire, kojom su se graani najprije obogatili, pridonijela je potom njihovoj slobodi,a sloboda je najzad omoguila daljnji razvoj trgovine, to je s vremenom odredilorazmjere drave. Nasuprot tomu, primjeuje Voltaire, u Francuskoj je trgovina ne-astan posao ime je stvoren negativan odnos prema merkantilizmu kao nositeljugospodarskoga razvoja, to je pridonijelo francuskoj dekadenciji i slabljenju u utrci sEngleskom.27

Racionalno, na trgovini utemeljeno drutvo mogue je jedino u parlamen-

tarnoj vladavini s prosvijeenim monarhom ija je samovolja ograniena parlamen-tom.28Time Voltaire ograniava svoju politiku teoriju u smjeru engleskoga modelapolitikoga sustava. Istie kako je engleski narod jedini na svijetu uspio ograniitikraljevsku vlast i uspostaviti razboritu vladavinu. Ona se temelji na podjeli vlasti ukojoj su moi vladara, plemstva i naroda potpuno usklaene, to zapravo predstavljamjeovitu aristokracijsko-demokratsko-monarhijsku vladavinu (Voltaire 2003). Po-jam naroda u njegovoj filozofiji nikada nije do kraja razraen, stoga Voltaire ostajeu okvirima mjeovite vladavine. On se ograniio na zahtjev za graanskom jedna-kou pred zakonom, parlamentarnim izborima, sekularizacijom crkvenih posjeda,vjerskom snoljivou, garancijom privatnoga vlasnitva, slobodom zbora i dogovorai nikada nije ni sanjao o revoluciji narodnih masa. (Pejovi 1978: 46). Zauzimanjemza revoluciju odozgo ostao je u okvirima konzervativnoga mijenjanja postojeegasustava i u tom je smislu, pod pretpostavkom protivljenja demokraciji, smatrao danarod mora ostati u pokornosti.29Tvrdio je kako ljudi jesu jednaki kao ljudi, ali nisu

26 Voltaire je tvrdio da je u Engleskoj samo jedna religija, despotizam bi meu ljude unio strah,da ih je dvije pak, poklale bi se, no kako ih je trideset ive u miru i slozi (Voltaire 2003: 112). Voltaire seprotivio ukidanju Nanteskoga edikta 1685. u Francuskoj od strane Luja XIV., koji je jamio prava katoli-ka i hugenota ime je izazvana nova vjerska nesnoljivost. Zbog toga je jedan od zahtjeva revolucionarneburoazije, osobito irondinaca, u predrevolucionarnoj Francuskoj bilo upravo ponovno uspostavljanjevjerske tolerancije (Rabar, 1892).

27 esto trgovac na svoje ui moe uti s kakvim se prezirom govori o njegovu zvanju, no suvieje glupo da se zbog toga postidi. Inae, ne bih znao koji je od njih dvoje korisniji dravi: da li neki napu-drani vlastelin, zavidne upuenosti o tome kada se kralj budi a kada lijee, koji se pravi vaan dok predministarskim kabinetom izigrava roba, ili moda trgovac koji je obogatio svoju zemlju odailjui iz svogkabineta narudbe u Surat i Kairo te tako doprinosei blagostanju cijeloga svijeta. (Voltaire 2003: 155)

28 Voltaire je naglaavao kako engleski Parlament (Parliament) kao izabrana zakonodavnaskuptina Engleske nema nita zajedniko sa suverenim sudovima magistrata (parlements) u Francus-koj (Cranston 2003).

29 Narod je odreivao u klasnim ili stalekim okvirima, kao onaj segment na koji se ne odnosizahtjev za deizmom ili ateizmom, on je zasnovan samo za prosvijeene, bolje ljude dok je za puk religijanuna kao i izjava Si Dieu nexistait pas, il faudrait linventer (Pejovi 1978).


12/26

36


prema drutvenome poloaju, stoga je drutvena nejednakost osnovno naelo dru-tva, ime je i drutvena jednakost neostvariv san.30Time je Voltaire izvrio utjecaju prvim fazama Revolucije, kada je prvi (irondinski) ustav iz 1791. sankcioniraopodjelu na aktivne i pasivne graane, sve do drugoga (montanjarskoga) ustava iz1793., kada je ideja Rousseaua o jednakosti svih lanova naroda (peuple)prevagnula,a podjela ukinuta. (Dimitrov 1991)

S. S. Mokuljski smatra Voltaireovo politiko miljenje prepunim proturjeja.S jedne je strane protivnik ostataka feudalizma, stalekih privilegija i monarhijskogadespotizma, a s druge protivnik republikanizma, jednakosti i demokracije (Mokulj-ski 1948). Voltaire, smatra Pejovi, nikada nije dospio do bitnog podruja filozofijepolitike i prava, stoga ga naela razumne drave nisu ni mogla zanimati osim na

najopenitijoj razini (Pejovi 1978). Njegov je ideal ogranien na karakterni oblikprosvijeenog apsolutizma, koji je prije svega htio vidjeti u prosvijeenim monarhi-jama i likovima Friedricha II., Katarine II. i Luja XVI. 31(Mokuljski 1948). Meutim,on je presudno pripremio duhove za Francusku revoluciju, ponajvie u proklamacijiuma, sekularizaciji i vjerskoj toleranciji32koji su bili ispunjeni u prvoj fazi Revolucije(osobito pod utjecajem irondinaca, koji su zahtijevali ogranienu monarhiju, ali i unekim razmatranjima jakobinaca33) do uspostave republike kada je prevladao utjecajJ.-J. Rousseaua.

2.2. Montesquieu parlamentarna monarhija i podjela vlasti

Utjecaj engleskoga politikog sustava i filozofije politike do kraja je bio raz-raen u politikoj i pravnoj teoriji Ch. L. de Montesquieua. On je bio prvi koji je urazdoblju prosvjetiteljstva naelo apsolutnoga uma primijenio upravo ondje, gdjeje opreka staroga i novoga bila najzaotrenija i najnesnoljivija, na pitanja drave iprava (Pejovi 1978). Montesquieu je, za razliku od Voltairea, postavio zahtjev zarazumnom dravom utemeljenom na umu i time je u povijesnim primjerima tra-io konkretne, a ne toliko metafizike oblike vladavine kako bi mogao utemeljitiapstraktnu teoriju drave i prava. Iako je isprva bio zaokupljen teorijom republike,

nikada nije postao republikanac. Njegova je teorija presudno bila nastavak parla-

30 Rousseau je smatrao potpuno suprotno, da su upravo jednakost i sloboda bili temeljna naelaizvornoga ovjeka, a da su ih drutvenost, znanost i tehnoloki napredak iskvarili, stoga je potrebnarevolucija kako bi opet bila uspostavljena jednakost (Rousseau 1978).

31 Voltaire je bio oduevljen to se Luj XVI. okruio prosvijeenim enciklopedistima (Turgot) ismatrao kako e to neizbjeno dovesti do jedne vrste revolucije (Mokuljski 1948).

32 Ediktom o toleranciji 1787. uoi Revolucije protestanti su dobili poloaj graana.33 ak se, smatra Mokuljski, i voa jakobinaca rusoovac Robespierre vodei borbu s ateizmom

i dekretirajui kult najvieg bia pozivao izravno na Voltairea i navodio njegove rijei o nunosti da seizmisli bog. (Mokuljski 1948)


13/26

37


mentaristike thse nobiliaire,koja je dravu sagledavala s pozicije aristokracije kojajedino moe ublaiti zaotrena naela kralja (monarhije) i naroda (demokracije). Podpretpostavkom zakonitoga (tautolokoga) kretanja povijesti, kojemu je Montesquieudao najvei doprinos, njegovo je istraivanje oblika vladavine bilo usmjereno napitanje: na emu se zasniva povijesna smjena drava i poredaka u njihovu uzdiza-nju i propadanju? Kakvi to uzroci djeluju da neka drava ili narod ivi sretno i ublagostanju, i odjednom poinje graanski rat, teror, despotizam i konano rasuloi propast (Pejovi 1978: 26). Montesquieu je, za razliku od Voltairea, ponajprijefilozof politike, stoga njegova zadaa nije samo sumnjati i kritizirati, ve prije svegaoznaiti i proizvesti projekciju najboljega budueg stanja. On dolazi do spoznaje daoblik vladavine ovisi s jedne strane o umu, koji je apstraktan i prirodan te je stogasvakoj dravi zajedniki, a s druge strane, presudno, o prirodnim uvjetima (klima,

geografski uvjeti, obiaji, udoree, religija, trgovina) koji su razliiti za svaku dra-vu. Stoga jedno i drugo odreuje opi duh svake pojedine nacije i u tome smjeruMontesquieu vidi jedinu mogunost konstrukcije teorije drave koja e ovisiti oduhu zakona.34U razradi tipologije dravnih oblika35polazio je od razlikovanjaizmeu prirode vladavine (broj subjekata suverenosti) i naela vladavine. S obziromna prirodu vladavine Montesquieu razlikuje republikansku, u kojoj vlada cijeli na-rod (demokracija36) ili njezin dio (aristokracija37), monarhijsku38,u kojoj vlada jednaosoba s pomou uspostavljenih zakona, i despotsku,u kojoj vlada jedna osoba, nosvojevoljno, bez zakona i pravila. S obzirom na naela vladavine republikanska se

openito temelji na vrlini (demokracija se temelji na vrlini39

, aristokracija na vrlini i

34 Montesquieuovo najznaajnije djelo O duhu zakona, ili odnosu koji zakoni moraju imati sustrojstvom svake vlasti, obiajima, klimom, religijom, trgovinom itd. (De lEsprit des lois, ou Du rapportque les lois doivent avoir avec la constitution de chaque gouvernement, les murs, le climat, la religion, lecommerce etc.)objavljeno je u enevi 1748.

35 Motesquieu ne koristi Bodinovo razlikovanje izmeu dravnih oblika i oblika vladavine(Denzer 1998), odnosno ne razlikuje vladavinu (gouvernement) od drave (Etat) (Falk 1998).

36 U demokratiji je narod, u izvesnim pogledima, monarh; a u nekim drugim pogledima onje podanik. On moe da bude monarh jedino pomou svojih glasova, koji izraavaju njegovu volju. Vo-lja suverena je suveren sm. (Monteskje 1989/I: 19) U demokratskom obliku vladavine, nadalje smatra

Montesquieu, potrebno je urediti kako, od koga, komu i za to se glasovi moraju dati. Narod koji je udemokraciji suveren treba ako moe vlast obnaati sam (neposredno) ili ako ne moe, putem ministara(magistrata) koje mora birati sam (Monteskje 1989).

37 Kod aristokracije vano je, smatra Montesquieu, da se to je mogue vie priblii demokraci-ji, a to manje monarhijskoj vladavini (Monteskje 1989).

38 Dobra (prirodna) je jedino ona monarhijska vladavina kojoj je plemstvo protutea prema maksi-mi: bez monarha nema plemstva, bez plemstva nema monarha. U protivnom na vlasti je despot. (Monteskje1989/I: 26). Prelazne razine vlasti za Montesquieua su od presudnoga znaaja u emu se i ogleda njegovapolitika pozicija koja je uvelike pod utjecajem engleskoga ustroja ukinite u monarhiji prerogative vlastele,svetenstva, plemstva i gradova pa ete uskoro imati narodnu ili despotsku vlast (Monteskje 1989/I: 26).

39 Vrlina se u demokraciji odnosi na logiki moment sadran u zahtjevu da onaj koji izvravazakone, osjea da im je i sam podvrgnut (Monteskje 1989).


14/26

38


umjerenosti40koja proizlazi iz vrline), monarhijskana asti41, a despotskana strahu42(Monteskje 1989). S obzirom na tip drave, svojstvenim postaje i tip odgoja. Monar-hijskoj vladavini, koja je utemeljena na asti, svojstven je odgoj u smjeru otmjenosti,iskrenosti i uljuenosti, republikanskoj je temelj specifina vrlina koja proizvodi svi-jest o ljubavi prema zakonima i domovini,43a despotskoj, koja se temelji na strahu,odgoj slui u svrhu odranja takve pozicije (Monteskje 1989). Zakoni koje zakonoda-vac donosi moraju odgovarati naelu vladavine. Stoga se zakoni koji ureuju repub-likansku vladavinu u sluaju demokracije trebaju temeljiti na onome na emu se isama temelji, na poticanju jednakosti i skromnosti, a u sluaju aristokracije trebajuteiti duhu umjerenosti u smjeru demokracije kako bi uspostavili jednakost kojuustrojstvo drave (aristokracija) nuno oduzima.44Monarhijska se vladavina trebatemeljiti na zakonima koji jame ast i koji time monarhiju odreuju nasljednom,

kako bi izjednaili ast osobe monarha (vladara) s au kraljevstva (drave). Takvase monarhija treba temeljiti na potpori stalea, to joj daje prednost pred despot-skom. U tom je smislu Montesquieu uvijek prikazivao svoju umjerenu aristokratskupoziciju koja je logiki meustupanj izmeu monarhije i naroda, odnosno kao onukoja jedina moe obuzdati kralja s jedne i narod s druge strane u smjeru umjerenevladavine. Despotska se vladavina ne temelji na zakonima poput republikanske imonarhijske, stoga se drava izjednaava s osobom vladara, to znai da injenicanjegove smrti ili zatoenja ukida dravu i uspostavlja novu. U despociji nema zako-na koji bi odredio suverena de jure,ve se on samo de factozna (Monteskje 1989).

Apsolutizam Luja XIV., koji je sadravao elemente despotske vladavine, zaMontesquieua je imao bitan znaaj u razradi teorije ogranienja vlasti. U tome je

40 Aristokratska umjerenost proizala je iz injenice da plemii mogu biti ogranieni zbog togato izvravaju zakone protiv svojih blinjih, stoga se ograniavaju umjerenou i zahtjevom za meusob-nom jednakou kako bi se kao tijelo odrali (Monteskje 1989).

41 ast, slavoljublje i astohleplje temelj su monarhijske vladavine jer pokreu sve dijelove poli-tikoga tijela, pa se stvara dojam da se svatko kree prema zajednikom dobru mislei da ostvaruje svojprivatni interes. Stoga e, u dobro ureenim monarhijama, gotovo svi biti dobri graani a retko e senai koji estit ovek; jer da bi neko bio estit ovek, treba da eli da to bude i da dravu voli vie zbog

nje nego zbog sebe sma. (Monteskje 1989/I: 36)42 Despotska vlast (orijentalne despocije) s obzirom na to da je samovoljna jednako se odnosi prema

svima, to svjedoi o svojevrsnoj jednakosti. Upravo stoga despot ne moe dopustiti da se netko istie vrli-nom ili au, jer je to opasno po prijestolje despota i protivno logici despotske vladavine (Monteskje 1989).

43 Zahtjev za ljubav prema zakonima i domovini preuzeo je i razradio Rousseau (Rousseau 1978).44 U Montesquieua je stalno prisutan naum o pribliavanju aristokracije naelima demokrat-

ske jednakosti koje ju upotpunjavaju i ine najbolji oblik vladavine. Ako su rasko i sjaj koji okruujukraljeve deo njihove moi, skromnost i jednostavnost u ponaanju ine snagu aristokratskih plemia.Kada ne tee nikakvoj povlastici, kada se meaju s narodom, kada se odevaju poput naroda, kada s njimdele sva svoja zadovoljstva, narod zaboravlja svoju nemo. (Monteskje 1989/I: 63) Stoga Montesquieuvidi dva izvora razdora u aristokratskim dravama: prvi je nejednakost izmeu onih koji vladaju (plemi-i) i onih kojima se vlada (narod), a drugi je nejednakost unutar istoga tijela koje vlada.


15/26

39


smislu bio inspiriran ustrojem (constitution) politikoga sustava Engleske, osobitopodjelom vlasti i parlamentarizmom. Svaku dravu, smatra Montesquieu, ine trivrste vlasti: zakonodavna, izvrna i sudbena. Presudan znaaj takve podjele vlasti jestu tome da one budu neovisne jedna o drugoj, odnosno da ne budu pod ingerencijomjedne institucije (monarha, plemstva ili naroda). Bit podjele vlasti je u njezinu razdva-janju i dokidanju moi jednoga centra suverenosti. Ako bi zakonodavna (legislativa)i izvrna (egzekutiva) vlast ujedinjene u istoj osobi ili tijelu (aristokratskom ili demo-kratskom), bio bi to dokaz neslobode, jer uvijek postoji bojazan da e monarh ili senatdonositi tiranske zakone. Isti je sluaj sa sudbenom vlau (judikativa) koja, kada bibila udruena sa zakonodavnom, predstavljala bi opasnost da vlast nad ivotom islobodom graana bude izloena samovolji, jer bi zakonodavac bio ujedno i sudac, akada bi bila objedinjena sa izvrnom, sudac bi mogao imati snagu ugnjetavaa. Mon-

tesquieu prikazuje da je u veini europskih kraljevstava vladavina umjerena i da tainjenica ne ovisi o obliku vlasti, poput primjera talijanskih aristokratskih republika(Venecija45) u kojima su tri vlasti udruene te vlada nesloboda u veoj mjeri nego ukontinentalnoeuropskim monarhijama. Montesquieu je, kao i Rousseau, svjestan daneposredna demokracija ne moe funkcionirati u velikim dravama, no, za razlikuod Rousseaua, doputa predstavniku vladavinu po uzoru na Englesku.46Takva sepredstavnika vladavina treba temeljiti na dvodomnome parlamentu47u kojem bijedan dom inili predstavnici aristokracije,48a drugi predstavnici naroda (gradova49).Sudbena vlast kao u Engleskoj formalno je zasebna, no faktino je dio gornjeg doma

parlamenta.50

Za takav oblik podjele vlasti najprirodnija je, smatra Montesquieu,

45 Iako je u Veneciji zakonodavna vlast u rukama Velikoga vijea, izvrna u rukama Vijea umolje-nih, a sudbenu ima Vijee etrdesetorice, magistrati koji ine sve tri pripadaju istom tijelu (Monteskje 1989).

46 Budui da u slobodnoj dravi svako ko se smatra slobodnom duom mora sobom sm daupravlja, zakonodavnu vlast trebalo bi da ima itav narod. Ali kako je to u velikim dravama nemoguea u malima povezano s mnogim nezgodama, narod treba da preko svojih predstavnika ini sve ono tone moe da uini sm. (Monteskje 1989/I: 178)

47 Na taj e nain zakonodavna vlast biti poverena i plemikom telu i telu izabranom da bipredstavljalo narod, a svako od njih imae svoje skuptine i zasebna veanja kao i odvojena gledita iinterese. (Monteskje 1989/I: 180)

48 U dravi, smatra Montesquieu, postoji prirodna nejednakost, jer se neki razlikuju po roenju,bogatstvu i asti stoga ako bi bili pomijeani s narodom na naelu jednakosti imali bi samo jedan glas kaoi ostali koji bi uvijek donosili odluke protivne njima. Stoga trebaju osnovati svoje tijelo koje e sputavatinarod kao to narod sputava njih (Monteskje 1989). Takvoj se mogunosti rezolutno protivio Rousseausmatrajui kako se opa volja moe ozbiljiti jedino pod pretpostavkom jednakosti svih (Rousseau 1978).

49 Prema tome, lanovi zakonodavnog tela ne treba da se uzimaju iz nacije u celini ve je zgod-no da u svakom glavnom mestu stanovnici izaberu sebi predstavnika. Velika je prednost predstavnikato su u stanju da raspravljaju o javnim poslovima. Narod za to nikako nije sposoban, u emu se i sastojijedna od velikih nezgoda demokratije. (Monteskje 1989/I: 179)

50 Od triju vlasti o kojima smo govorili, sudska je na neki nain nitavna. Preostaju samo dve;a kako im je potrebna neka regulativna sila da bi ih umerila, deo zakonodavnog tela koji ine plemiipokazuje se kao vrlo pogodan da proizvede taj uinak. (Ibid, 180)


16/26

40


parlamentarna ustavna monarhija jer je monarhu, zbog toga to je jedan, prirodnijaizvrna vlast koja zahtijeva trenutano djelovanje, a parlamentarnome tijelu zakono-

davna, jer predstavlja zbroj najirih interesa.Takav model parlamentarne ustavne monarhije u kojem vlada ravnotea poli-

tikoga sustava Montesquieu je htio preporuiti Francuskoj.51Njegove su ideje pronaleplodno tlo najprije u Ustavu SAD-a iz 1787., kojem je jedan od temelja bilo ogranienjevlasti, te poslije u prvim fazama Francuske revolucije. Montesquieuov je utjecaj vidljivve u injenici koja prethodi revoluciji, a to je odluka kojom su se predstavnici treegstalea, na elu sa Sieyesom, konstituirali u Nacionalnu skuptinu i odluili donijetiustav radi ogranienja kraljevske, a poslije i vlasti openito. Usvajanjem Deklaracije opravima ovjeka i graanina (1789), u kojoj je sadran zahtjev za podjelom vlasti kao je-

dinim moguim osiguranjem slobode, Montesquieu je uvrstio svoj utjecaj (Stanovi1991). V. Stanovi istie kako je Montesquieuov utjecaj preko irondinaca bio prisutani u raspravi o donoenju prvoga ustava 1791. godine. U tome smislu izlagale su se idejeo podjeli vlasti i izdvajanju sudbene kao zasebne, traila se uspostava dvodomnogazakonodavnog tijela te odreenje slobode u okviru zakona, ime je potvrena Mon-tesquieuova koncepcija liberalne drave (Stanovi 1991). Na kraju, donoenjem ustavauspostavljena je ustavna monarhija, no prevladao je utjecaj o jedinstvu vlasti i jedno-domnoj skuptini, vie zbog elje da neka skupina ponovno ne dobije povlatani polo-aj, nego zbog utjecaja Rousseauove teorije o jedinstvu suverenosti.

2.3. Rousseau opa volja, narodna suverenost, demokratska republika

S obzirom na ope tendencije epohe filozofija politike J.-J. Rousseaua, po do-maaju i utjecaju, osobito u drugom dijelu Revolucije, nadmaila je koncepcije njego-vih suvremenika. Dok su oni, sukladno epohi i izloenosti engleskomu znanstvenomi politikom utjecaju, pokuavali u naelu modificirati engleski sustav i preslikati gana francuske prilike, veinom su ostajali (Diderot, Montesquieu, Voltaire) u okvi-rima transformacije francuskoga politikog sustava do mjere u kojoj je to izvrila

Engleska za Glorius Revolution 1688. godine. Suprotno njima Rousseau, unato bo-

51 D. Lalovi pokazuje kako se Montesquieuu ne moe pripisati, kao to se to obino ini, potpu-no preuzimanje engleskoga modela diobe vlasti, jer faktino sudbena vlast u engleskom sluaju nije treavlast u pravom smislu, ve ona ima samo funkciju primjene zakona. U engleskome politikom sustavurije je zapravo o podjeli zakonodavne vlasti na tri parcijalna zakonodavca (narod preko predstavnikau Donjem domu i plemstvo u Gornjem domu koji imaju pravo odluivanja te kralj kao nositelj izvrnevlasti, koji ima pravo sprjeavanja). U Montesquieua je suverena vlast sadrana u zakonodavnoj, a neu trima meusobno odijeljenim vlastima i time pretpostavlja jasan pojam suverenosti. Daleko od toga,smatra Lalovi, da Montesquieu idealizira englesko ustrojstvo, jer nasuprot engleskoj parlamentarnojpraksi u kojoj Parlament donosi i ope propise i pojedinane mjere, on zagovara razluivanje vrhovnevlasti stvaranja zakona i vlasti koja provodi zakone, odnosno funkcija Parlamenta i kralja, kao zakono-davne vlasti, od funkcija kralja kao izvrne vlasti, uz autonoman status sudstva. (Lalovi 2006)


17/26

41


ravku u Engleskoj i prijateljevanju s D. Humeom, nije bio zagovornik engleskogamodela parlamentarne monarhije, stoga je teorijom demokratske republike (thserepublicaine) i narodom kao suverenom te romantiarskim domoljubljem proveorevoluciju, kako miljenja tako i politike prakse tijekom Francuske revolucije. Rous-seau je, suprotno postulatima prosvjetiteljstva o nunosti kulturnoga, znanstvenog itehnolokoga napretka uvjetovanoga napretkom uma, zastupao tezu kako su upravodrutvenost, znanost i tehnoloki napredak iskvarili prirodno dobroga pojedinca tedokinuli njegovu prirodnu moralnost.52U svojim antropolokim postavkama zami-jetio je da se drutvo temelji na nejednakosti, koju je dijelio na prirodnu (razlike ufizikoj snazi i inteligenciji) i politiku (razlike u bogatstvu, moi i statusu), koja jeza drutvo pogubna.53 Kao teoretiar kontraktualizma, odnosno ugovorne teorijedrave, razvio je konstrukciju ovjekove antropologije u prirodnome stanju. Isticao

je da su ljudi u prirodnom stanju bili slobodna i jednaka bia koja su pokretali nagonza samoodranjem, milosre54i ljubav prema sebi (amour de soi),koji su prethodiliumu i racionalnome poretku, stoga je razlike u statusu, bogatstvu i moi proizvelapovijesna transformacija dobroga prirodnog ovjeka u natjecateljski raspoloeno-ga drutvenog pojedinca noenoga sebinou (amour-propre).55U tome smisluRousseauova se filozofija, potpuno suprotno suvremenicima epohe koji su tragaliza umom i racionalizmom, kretala u smjeru reintegracije ovjeka u prirodu, u ne-iskvareno stanje.56Jedan od najznaajnijih uzroka drutvene nejednakosti Rousseauvidi u instituciji vlasnitva,57kojoj se u potpunosti ne protivi jer smatra da se drutvo

52 A naroito nemojmo zakljuivati s Hobbesom da je ovjek, zato to nema nikakve ideje odobru, po prirodi zao, da je poroan, jer ne poznaje vrlinu [] (Rousseau 1978: 43)

53 U ljudskom rodu sagledavam dvije vrste nejednakosti: onu koju zovem prirodna ili fizika,jer ju je uspostavila priroda [] i onu koju moemo nazvati moralnom ili politikom nejednakou, jerovisi o nekoj vrsti sporazuma koji se uspostavlja ili barem potvruje privolom ljudi. Ona se sastoji odrazliitih povlastica koje neki uivaju na tetu drugih, kao biti bogatiji, tovaniji, moniji od drugih ili ihak prisiliti na poslunost. (Rousseau 1978: 29)

54 Mandeville je dobro zapazio da bi sa svim svojim moralom ljudi bili samo udovita da impriroda kao oslonac razumu nije dala milosre [] (Rousseau 1978: 45).

55

Rousseau eli prikazati da je suosjeanje (milosre) pojedinca prema drugome prisutnije uprirodnom stanju nego u drutvenome, prikazujui kako e suut biti to snanija to se ivotinja kojapromatra poistovjeti iskrenije sa ivotinjom koja pati. Ali oito je to poistovjeivanje moralo biti beskraj-no prisnije u prirodnom nego u razumskom stanju. Razum stvara samoljublje (Rousseau 1978: 64). Podsamoljubljem Rousseau ovdje misli na sebinost (op. a.).

56 Osobito se takvoj mogunosti rugao Voltaire, koji Rousseauu pie: Primio sam gospodine,Vau novu knjigu protiv ljudskog roda (Rasprava o podrijetlu i nejednakosti meu ljudima, op. a.) [].Nitko nikad nije upotrijebio toliko duha zato, da nas prikae glupima; ovjek dobije volju da hoda etve-ronoke, kad ita Vau knjigu. Meutim, kako ima ve vie od ezdeset godina da sam tu naviku izgubio,osjeam na nesreu, da mi je nemogue da je ponovno steknem i ja preputam taj prirodni hod onima,koji su ga dostojniji nego Vi i ja. (Vueti 1951: 42)

57 Prvi koji se, ograujui neko zemljite, usudio rei: Ovo je moje,i naiao na dovoljno glupeljude da u to povjeruju, bio je istinski osniva civiliziranog drutva. Nije li zloine, ratove, ubojstva,


18/26

42


treba temeljiti na vlasnitvu, ali na nain da se umanje razlike koje iz njega proizlaze,ponajprije kroz smanjenje razlika u imanju.58 Tip drave, odnosno oblik vladavi-ne koji Rousseau vidi kao najpravedniji jest demokratska republika,59jer jedino onamoe dokinuti drutvenu nejednakost koju su uspostavili monarhijska i aristokrat-ska vladavina, odnosno, u teorijskome smislu, pokuali odrati Voltaire i Montes-quieu zauzimajui se za jednu, odnosno drugu. Aristokracija i monarhija uspostavilisu sustav nejednakosti te ih stoga vidi kao glavnu zapreku uspostavi republikanskevladavine. Takvo je bilo, ili je trebalo biti porijeklo drutva i zakona, koji su slabomestvarali nove okove, a bogatome dali nove snage, bespovratno unitili prirodnu slo-bodu, zasvagda uvrstili zakon vlasnitva i nejednakosti, od spretne otimaine uini-li neopozivo pravo i otada potinili, u korist nekolicine slavohlepnih, itav ljudski rodu radu, sluenju i bijedi. (Rousseau 1978: 60). Rousseau zakljuuje kako je povijesni

poetak nejednakosti iniciran institucijom vlasnitva koja je uzrokovala uspostavumagistrature (uprava), iz ega je proizaao despotizam te je time zaokruen kruguspostave nejednakosti. Slijedimo li razvoj nejednakosti kroz te razne promjene,otkrit emo da je njezin prvi iskaz bio ustanovljenje zakona i prava vlasnitva, drugiuspostavljanje magistrature, a trei posljednji bio je pretvaranje zakonite vlasti u sa-movlae. Tako je u prvom razdoblju bilo mogue postojanje bogatih i siromanih,u drugom monih i slabih, a u treem gospodara i robova, to je vrhunski stupanjnejednakosti i njezin izraz u kojem se konano stapaju svi drugi, sve dok nove pro-mjene posve ne ukinu vladavinu ili je priblie zakonitoj ustanovi. (Rousseau 1978:

67). Time je vidljiva Rousseauova kritika despotske vlasti Luja IV. i njegov presudanodmak od mogunosti uspostave prosvijeene monarhije koju je nagovjetavaoVoltaire. Za razliku od Voltaireova i Montesquieuova ograniavanja na unutarnjupromjenu sustava tranzicijom, tj. uspostavom umjerene i ograniene ustavne monar-hije po uzoru na Englesku od 1688., Rousseau presudno smatra potrebnim potpunoruenje staroga poretka revolucijom.60

bijedu i uase netko mogao utedjeti ljudskom rodu, da je, upajui kolce i zatrpavajui jarak, doviknuoblinjima: Ne sluajte tog varalicu! Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svima, a zemljanikome! (Rousseau 1978: 51)

58 Utemeljenje drutva na vlasnitvu uzrokovano je situacijom konflikta izmeu prvog posjednikai prava jaega koji se nije mogao nadvladati. Takvo je stanje dovelo do otimaine bogatih i razbojstva siro-manih koji su dokinuli prirodno milosre. Takvo je drutveno stanje bilo identino onomu zlom Hobbe-sovu prirodnom stanju ime se ljudski rod sam doveo u predveerje svoga pada. (Rousseau 1978: 59)

59 Rousseau prema obliku vladavine razlikuje demokratsku, koja je pogodna malim dravama,aristokratsku, koja je pogodna dravama srednje veliine, i monarhijsku, koja odgovara velikim dra-vama. Demokracija je jedinstvena budui da su vladar i suveren jedna osoba i oni tvore vladavinu bezvlade, to znai da opu volju ne moe predstavljati nikakvo tijelo unutar suverena, ve samo glasovanjesvih o zakonu. U tom smislu Rousseau odbacuje predstavniku vladavinu koju su podravali Montes-quieu i Voltaire (Rousseau 1978).

60 Bez prestanka se popravljalo umjesto da se poela raiavati i odbacivati sva stara graa,kao to je uinio Likurg u Sparti, da bi se zatim podiglo dobro zdanje. (Rousseau 1962: 62)


19/26

43


Razradom pojma ope volje (volont gnrale)61kao temeljnoga naela republi-kanske vladavine Rousseau je raskinuo s liberalnom tradicijom ugovorne teorije dra-ve (J. Locke, Th. Hobbes, D. Hume) i enciklopedistima, koji su se na nju pozivali(Voltaire, Montesquieu), i time presudno izmijenio tijek Revolucije. Za razliku oddrutvenog ugovora, shvaenoga liberalno (Hobbes62), u kojem pojedinci sklapajuugovor meusobno (svatko sa svakim) u korist suverena koji je izvanjski, trei su-bjekt (Leviathan63), ime mu u potpunosti prenose svoja prava, u Rousseoauovoj repub-likanskoj logici takav moment nije mogu, jer dokida slobodu pojedinca. Svaki poje-dinac, smatra Rousseau, sklapa fiktivni drutveni ugovor kao individua, u kojem jesluaju podanik (sujet), sa samim sobom64 kao graaninom (citoyen), dijelom ko-lektivnog suverena, naroda (Rousseau 1978). Tim inom drutvenoga ugovora poje-dinac tek moe konstruirati narod, odnosno narod tek inom drutvenoga ugovora

postaje narod.65Drutvenim ugovorom66izvrena je konstrukcija ope volje (volontgnrale)67 koja nikako ne moe logiki proturjeiti pojedinanoj volji (volonte

61 Dragutin Lalovi prevodivolont gnralekao openita,radije nego opa volja(Lalovi 2006).62 Z. Posavec smatra da na taj nain poinje razlika izmeu Hobbesa i Rousseaua. Hobbesov

ugovor pretpostavlja mogunost proirenja pojedinane volje na jednu drugu osobu koja je potpunoumjetne naravi. (Posavec 1995: 140).

63 Ovlaujem i predajem svoje pravo vladanja nad sobom ovome ovjeku ili ovoj skupini ljudi,pod uvjetom da i ti preda svoje pravo i ovlasti sve njegove radnje na isti nain.Tek tada se mnotvo, ujedi-njeno u jednoj osobi zove DRAVA, na latinskom CIVITAS. To je roenje onog velikog LEVIJATANA

ili bolje reeno (govorei s veim potovanjem) roenje onog smrtnog Bogakojem dugujemo mir i zatitupod besmrtnim Bogom.Jer, preko te ovlasti, koju mu je dao svaki pojedinani ovjek u dravi, on imana raspolaganju toliko moi i snage da tim zastraivanjem bude u stanju uskladiti volje svih njih premamiru kod kue i prema uzajamnom pomaganju protiv neprijatelja izvana. (Hobbes 2004: 122)

64 [] u kojem se svatko ujedinjavajui se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto takoslobodan kao i prije (Rousseau 1978: 101).

65 Rousseau polemizira s H. Grotiusom, koji smatra da se narod moe podvrgnuti nekom kraljupretpostavljajui da narod prije odluke o podvrgavanju postoji. Prema Rousseauu on postoji tek nakondrutvenoga ugovora (Rousseau 1978). Takav logiki moment D. Lalovi je formulirao na sljedei nain:No, legitiman drutveni ugovor ne sklapaju pojedinci meusobno to je sporazum izmeu naroda kaojavnog tijela i pojedinaca koji ele postati graanima, lanovima tog tijela. Narod je i ugovorna strana

i rezultat ugovora to znai da je drutveni ugovor konstitucijsko naelo kojim se narod kao organskazajednica pravnopolitiki preobraava u suvereno politiko tijelo (in po kojem narod jest narod). (La-lovi 1993: 345), odnosno, na drugome mjestu, gdje prikazuje kako je Rousseauova originalnost najprijeu tome to kontrahenti nisu samo pojedinci (svatko sa svakim), kao u liberalnoj tradiciji, nego su topojedinci, s jedne strane, i politiko tijelo u cjelini (kojeg su pojedinci dio), s druge (Lalovi 1979).

66 Osim E. J. Sieyesa, koji se zauzimao za volju veine, odnosno treega stalea te vladavinu na-roda kao suverena, jakobinci su, kao politika grupacija bili inspirirani Rousseauovim djelima. Sljedbaova nasta u XVIII. vieku te predstavljae neke nazore njegove. U politici joj bijae pravilom neogranienovrhovnitvo drutvenog ugovora (Contrat social) od J. J. Rousseau-a, a u vjeri deizam vjeroispovijestisavojskog upnika kasnije uspije da ih na kratko vrieme ostvari u ustavu od god. 1793. i u tovanju vr-hovnog bia (tre suprme). (Mignet 1892: 143)

67 Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju mo pod vrhovnom upravom ope volje iprimamo u drutvo svakog lana kao neodvojivi dio cjeline .(Rousseau 1978: 101)


20/26

44


particulire),odnosno javni (opi) interes ne proturjei privatnom interesu68pojedi-naca kao lanova drave,69jer se svaki pojedinac kao podanik pokorava samomu sebikao dijelu naroda (cjeline).70Pri formiranju ope volje presudno je razumjeti kakoona nikada nije zbroj pojedinanih volja jer one, postavljene kao u liberalnoj teorijiugovora, ne mogu proizvesti potrebno politiko jedinstvo, ve stvaraju liberalnoshvaeno drutvo kao zbroj njegovih pojedinaca.71Zbroj pojedinanih volja premaRousseauu ne daje opu volju ve volju svih (volont de tous),koja je od ope voljerazliita.72Opa volja moe se ozbiljiti jedino ako u njoj i njezinom ispunjenju (zakon)sudjeluju svi graani (citoyen),odnosno narod (peuple)u najirem smislu,73i to ne-posredno bez meustupnja (plemstva, stranaka, kolektivnih tijela ili grupacija unu-tar tijela naroda). Rousseau je u tome smislu imao bitan utjecaj, osobito u razdoblju17931794., kada je ustavno potvrena republika te su usvojeni nova Deklaracija o

pravima ovjeka i graanina (1793)74i novi montanjarski ustav (1793), koji je sankcio-nirao dekret od 25. VII. 1792. o jedinstvenosti i nedjeljivosti Francuske republike.75

68 Rousseau takvu konstrukciju postavlja apstraktno, no svjestan je prirodne napetosti izmeupojedinca i naroda, odnosno vlade i naroda. Kao to pojedinana volja neprestano djeluje protiv ope,tako i vlada stalno djeluje protiv suverenosti. (Rousseau 1978: 144)

69 Ali budui da je suveren stvoren samo od pojedinaca koji ga sainjavaju, on nema i ne moeimati interesa suprotnog njihovu. Dosljedno tome, vrhovna vlast nema potrebe da jami svojim podani-cima, jer je nemogue da bi tijelo htjelo nauditi svim svojim lanovima []. Suveren je po onome to jestuvijek ono to treba biti. (Rousseau 1978: 103)

70 Konano, svatko tko se daje svima, ne daje se nikome. (Rousseau 1978: 101)71 I politiko tijelo jest, dakle moralno bie koje ima volju; i ta opa volja to svagda tei ouva-

nju i blagostanju cjeline i svakog dijela [] (Rousseau 1993: 20).72 Opa volja nije volja veine kako ju je pogreno na poetku Revolucije protumaio E. J. Sie-

yes, prije se moe rei da se, zbog matematikog zbroja pojedinanih volja, voljom veine moe odreditivolonte de tous, to je Rousseau nastojao izbjei kako bi postigao politiko jedinstvo, a republici kaomjestu kolektivnog suverena dao osobnost (Stanovi 1991). D. Lalovi kao nuan uvjet subjektiviranjanaroda vidi razlikovanje volont gnrale(naroda kao suverena) odvolont de tous(volje veine). Razliko-vanje nije bitno samo u metodikome smislu, ve u politikome, s obzirom na to da se brkanjem dvijuvolja politiki poredak izlae opasnosti novog despotizma u obliku tiranije veine (Lalovi 2006).

73

E. Dimitrov primjeuje kako Deklaracija o pravima ovjeka i graanina iz 1793., naela kojesu preuzeta i u Ustavu iz 1793., suverenom umjesto nacije odreuje narod (Dimitrov 1991). Inverzijanije jezinoga karaktera, naime narod (peuple) odnosi se na sve stanovnitvo, a nacija (nation)samo napripadnike po roenju na tlu Francuske. Budui da je presudan utjecaj na Deklaraciju i Ustav iz 1793. iz-vrio J.-J. Rousseau, koji smatra da se opa volja ozbiljuje posredstvom svih lanova naroda (peuple)koji,to je presudno, ne moe donositi zakone koji vrijede sljedeoj generaciji naroda, jer se time ne izvravaopa volja, onda ne moe nacija (izraz onih sa steenim politikim pravima) donositi zakone ve samonarod (peuple)shvaen u politikome smislu jednakopravnih subjekata.

74 Deklaracija je, osim to je odbacila Montesquieuovo naelo podjele vlasti, polazei od Rous-seauova naela da jedna generacija ne moe svojim zakonima potiniti sljedeu jer se time ukida opavolja, osigurala pravo narodu da mijenja ustav kad god vlast kri njegova prava (Dimitrov 1991).

75 On je baziran na principu narodnog suvereniteta i prema njegovim odredbama suverennarod to je celokupnost francuskih graana. Francuski narod ostvaruje svoju suverenost u primarnim


21/26


22/26

46


mokratska republika istim e putem trebati odgajati svoje graane80kroz specifinurepublikansku vrlinu ljubavi prema republici (domovini). Taj specifian osjeaj neebiti teko postii budui da je pojedinana volja pojedinca u svemu sukladna opojvolji (Rousseau 1993) i oituje se, prije svega, u privrenosti ustroju drave, njezinuustavu, zakonima, obiajima i navikama.81Tim inom pojedinac rodoljub reducirate svoje ovjekoljublje kako bi ga usmjerio na svoje sugraane. Tako je Rousseau,suprotno Montesquieuu, koji je u svojoj teoriji pokuavao pronai najbolji zakon zapojedini narod ovisno o njegovim specifinostima, stvarao mogunost koja je ilaobrnutim putem, uspostavljanjem odgoja graana za najbolje zakone. Dok su oninajmudriji stvarali vladavinu za naciju, mislei na Montesquieua, smatrao je mnogoboljim oblikovati naciju za vladavinu (Rousseau 1993: 109). Razrada ideje ljubaviprema domovini (domoljublje) pratila je Rousseaua i u njegovim praktino-politi-kim spisima. Tako je u Raspravi o politikoj ekonomiji javni odgoj graana u duhurodoljublja temeljna zadaa javne vlasti koja treba preuzeti odgoj djece i od njih stvo-riti graane koji bdiju nad sudbinom republike kao nad vlastitom (Lalovi 2006). UNacrtu ustava za Korzikudomoljublje je povezao s ekonomijom koja se temelji na po-ljoprivredi. ovjek je vezan za zemlju i otuda seljaci, mnogo vie nego graani, osje-aju pripadanje svojoj zemlji, otkud se raa ljubav prema domovini koja ih vee uznjezino ustrojstvo (Rousseau 1993). Iz toga je vidljivo Rousseauovo djelomino prikla-njanje izvorno francuskomu fiziokratskom ekonomskom miljenju, napose onomunjegovih suradnika na EnciklopedijiF. Quesneya i A. M. Turgota, koji su, prije svega,

poljoprivredu smatrali osloncem gospodarskoga razvoja. U tome smislu Rousseau jeodbacio Voltaireovo zauzimanje za englesku (kotsku) kolu politike ekonomije kojase dijelom temeljila na merkantilizmu (A. Smith, D. Ricardo) i smatrala da jedinotrgovina omoguava gospodarski razvoj. Suprotno tomu Rousseau je smatrao kakotrgovina i novac vode u prekomjerno bogaenje pojedinaca i porast broja siromanihi nezadovoljnika, to uzrokuje propast drave i naroda. 82

80 Odgoj djece, smatra Rousseau, treba zapoeti to prije kako bi se postigla narodna snaga.Dijete, kada otvori oi, mora ugledati domovinu i samo nju mora gledati sve do smrti. Svaki je pravi

republikanac zajedno s majinim mlijekom usisao i ljubav prema domovini, to jest prema zakonima iprema slobodi. (Rousseau 1993: 166) Djeci se ne smije dopustiti da se igraju izdvojeno i po svojoj voljive sva zajedno i javno tako da uvijek postoji neki zajedniki cilj kojem svi tee[], jer se ovdje ne radisamo o tome da se djeca neim zabave, da se u njih stvori vrsta tjelesna graa[], ve da se zarana navik-nu na pravila, na jednakost, na bratstvo, na utakmice, na to da ive pod paskom svojih sugraana i daprieljkuju javno odobravanje. (Rousseau 1993: 168169)

81 Rousseau predlae Poljskoj da svoje ustrojstvo utemelji na obiajima, ime preuzima Mon-tesquieuovo odreenje zakona s obzirom na prirodne uvjetovanosti, obiaje, navike itd. (Rousseau1993).

82 to je novac potrebniji pojedincima, to je potrebniji i vladi. Iz ega slijedi: to vie cvjeta tr-govina, to su vei porezi, a da bi platio te poreze, seljaku nita ne pomae to obrauje svoju zemlju, akone prodaje njezine proizvode.[], njemu treba novac, on mora nositi svoje proizvode u grad, pretvoritise u sitnog trgovca, malog prodavaa, sitnog lupea. Njegova se djeca odgojena u meetarenju iskvare,


23/26


24/26

48


sukladno thse nobiliaire,umjerena (aristokratska) vladavina u obliku ustavne parla-mentarne monarhije u kojoj je vlast podijeljena, jer jedino ona moe uskladiti i pro-izvesti ravnoteu izmeu monarha, plemstva i naroda. Montesquieu je svojom teo-rijom osobito utjecao u fazi neposredno prije revolucije, kada se trei stale odluiookupiti kako bi ravnomjernom podjelom vlasti ograniio monarhijski despotizam,te u prvim fazama revolucije (Deklaracija o pravima ovjeka i graanina iz 1789.i Ustav iz 1791), u kojima je bila potvrena podjela vlasti s teitem u aristokraciji.Suprotno Voltaireu i Montesquieuu, koji su bili inspirirani engleskom tradicijommiljenja i politikoga sustava i koji su se zauzimali za prosvijeenu monarhiju(Voltaire) odnosno parlamentarnu aristokraciju (Montesquieu), Rousseau je razvioteoriju demokracije, odnosno demokratske republike. Sukladno thse republicainesuverenost ne moe pripadati jednomu (monarhija) ili nekolicini (aristokracija) ve

svima (demokracija). Budui da suverenost pripada narodu (peuple),ona je nedjeljivai neotuiva, stoga je u republici vladar istovjetan suverenu, pa podjela vlasti i njezinprijenos na predstavnike nije mogu. Rousseau je, u tome smislu, prema domaajusvoje filozofije nadmaio svoje suvremenike injenicom da je tek uspostavom repub-like (1792) provedena stvarna revolucija koja je izmijenila ancien rgime, odnosnomonarhijski poredak, ime nije ograniio revoluciju na promjene iz Glorious Re-volution (1688), koju su naglaavali Voltaire i posebice Montesquieu. Utjecajem naDeklaraciju o pravima ovjeka i graanina iz 1793. i Ustav iz iste godine, u kojima jevlast (suverenost) proglaena nedjeljivom, a suverenom odreen narod, u smislu svih

francuskih graana, Rousseau je inaugurirao oblik narodne demokracije u kojem jenarod (puk) postao suverenom i stoga subjektom politikih odnosa, ime svoj utjecajpotvruje i u svim suvremenim demokratskim politikim sustavima.

LITERATURA

Cranston,Morice: Francusko prosvjetiteljstvo. U: David Miller (ur.), Blackwellova enciklopedija politi-ke misli. Demetra. Zagreb 2003, str. 166172.

Cranston, Morice: Voltaire. U: David Miller (ur.), Blackwellova enciklopedija politike misli. Demetra.

Zagreb 2003, str. 695696.Dimitrov,Evgeni: Ustavi i politiki reimi Francuske graanske revolucije. U: Eugen Pusi (ur.), Fran-

cuka revolucija ljudska prava i politika demokracija nakon dvjesto godina. JAZU/Globus. Za-greb 1991, str. 113149.

Faber, Karl-Georg: Od ancien rgimea do graanskog drutva. U: Vladimir Brodnjak (ur.), Povijestsvijeta. Naprijed. Zagreb 1976, str. 537552.

Falk,Berthold: Montesquieu. U: Ivan Prpi (ur.),Klasici politikog miljenja , II. Golden marketing. Za-greb 1998, str. 5066.

Hobbes,Thomas: Levijatan ili Graa, oblik i mo crkvene i graanske drave.Naklada Jesenski i Turk.Zagreb 2004.

Lalovi, Dragutin: Poredak slobode Rousseauovo shvaanje demokratske politike zajednice. Politi-ka misao16(1979) 1, str. 331.


25/26

49


Lalovi, Dragutin: Jean-Jacques Rousseau, politiki pisac. U: Jean Jacques Rousseau, Politiki spisi.Informator. Zagreb 1993, str. 341359.

Lalovi, Dragutin:Mogunosti politikoga Preko graanina ka ovjeku. Disput. Zagreb 2006.

Mignet,Auguste: Poviest francuske revolucije od godine 1789. do godine 1815.Naklada Matice hrvatske.Zagreb 1892.

Mokuljski, Stefan Stefanovi: Voltaire i njegova kola .Kultura. Beograd 1948.

Monteskje: O duhu zakona, I. Filip Vinji. Beograd 1989.

Pejovi, Danilo:Francuska prosvjetiteljska filozofija.Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb 1978.

Posavec, Zvonko: Sloboda i politika.Biblioteka filozofska istraivanja. Zagreb 1995.

Rabar,Ivan: Predgovor. U: Auguste Mignet,Poviest francuske revolucije od godine 1789. do godine 1815.Naklada Matice hrvatske. Zagreb 1892, str. 722.

Raynaud, Philippe: Predgovor. U: Voltaire,Filozofska pisma . Demetra. Zagreb 2003, str. 1119.

Rodin,Davor: Pet obiljeja francuske revolucije. U: Eugen Pusi (ur.), Francuska revolucija ljudskaprava i politika demokracija nakon dvjesto godina . JAZU/Globus. Zagreb 1991, str. 261276.

Rousseau, Jean-Jacques: Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti meu ljudima; Drutveni ugovor.kolska knjiga. Zagreb 1978.

Rousseau, Jean-Jacques: Nacrt ustava za Korziku. U:Politiki spisi.Informator. Zagreb 1993.

Rousseau,Jean-Jacques: Rasprava o politikoj ekonomiji. U:Politiki spisi.Informator. Zagreb 1993.

Rousseau, Jean-Jacques: Razmatranja o vladavini u Poljskoj i o njezinoj namjeravanoj reformi. U:Poli-tiki spisi. Informator. Zagreb 1993.

Soboul,Albert:Francuska revolucija. Naprijed. Zagreb 1989.

Stanovi,Vojislav: Montesquieu, Rousseau i Francuska revolucija. U: Eugen Pusi (ur.), Francuskarevolucija ljudska prava i politika demokracija nakon dvjesto godina . JAZU/Globus. Zagreb

1991, str. 3566.Voltaire:Filozof neznalica. U: Danilo Pejovi,Francuska prosvjet iteljska filozofija .Nakladni zavod Ma-

tice hrvatske. Zagreb 1978.

Voltaire:Filozofska pisma,I. Demetra. Zagreb 2003.

Volpe,Galvano della: Montesquieuov i Voltaireov humanizam u usporedbi s Rousseauovim. Politikamisao16(1979) 1, str. 110117.

Vueti, ime (ur): Pisma francuskih enciklopedista.Zora. Zagreb 1951.

POLITICAL PHILOSOPHY OF FRENCH ENCYCLOPAEDISTS AND ITS INFLUENCE

ON THE FRENCH REVOLUTION

Goran SunajkoThe Miroslav Krlea Lexicographic Institute, Zagreb

SUMMARY:The intention of this article is to set apart and present segments of political phi-losophy of French Encyclopaedists and to show their influence on the French Revolution. The FrenchRevolution cannot be easily defined and reduced only to the events which took place in 1789; rather,relative to its reach and plurality of political ideas, it lasted much longer and consisted of many differentand ambivalent requests which had been proclaimed by different political groups inspired by the worksof the philosophers of the French Enlightenment. This text is limited to the ones who, based on thediversity of ideas and their mutual disagreement, had a crucial influence on the future character of the


26/26


French state (Voltaire, Montesquieu, and Rousseau). Voltaire with his concept of deism and tolerance,as well as Montesquieu with his theory of separation of powers and parliamentarism, remained in theframework of the English political system. Unlike them, J.-J. Rousseau stood out in terms of his scope

and predominance with his concept of General Will (volont gnrale), the theory of democratic repu-blic (republicanism), and by introducing the categories of popular sovereignty and patriotic education,which fully completed the revolution, in this sense he took a step further than his contemporaries andencyclopaedists and in fact he spearheaded the actual Revolution.

Keywords:Enlightenment, encyclopaedists, political philosophy, Voltaire, Montesquieu, Rousseau,General Will, democratic republic, French Revolution

Documents

Filozofija Politike Fr. Enciklopedista i Njezin Utjecaj Na Fr. Rev