FILOZOFIJA PRAVA

1.     OSNOVE PRAVNE I POLITIČKE FILOZOFIJE

1.1.         >LEKSIKON TEMELJNIH POJMOVA POLITIKE-ABECEDA DEMOKRACIJE<, SARAJEVO, 1994.

IDEALI

Sloboda je odustvo vanjske prisile i mogućnost samoodređenja subjekta. Razlikuju se tzv.negativna sloboda (sloboda od) i pozitivna sloboda (sloboda za). Negativna sloboda je odsustvo vanjskih prepreka koje subjekta sprečavaju da djeluje po svojoj volji. U političkom smislu, radi se o uspostavljanju prostora za djelovanje oslobođeno vanjskog nametanja. Pozitivna sloboda je sloboda za djelovanje subjekta po vlastitoj volji.

Aristotel smatra da je slobodan čovjek koji raspolaže samim sobom. Suprotno od toga je rob.

Hobs pod uticajem mehanike definira slobodu kao odsustvo vanjske prepreke kretanju, jer je čovjek slobodniji što se u više pravaca može kretati.

Protestantski pokret ističe važnost slobode savjesti, odnosno volje. Oni smatraju da je savjest nužno oslobođena od vanjskih ograničenja. Vlast može čovjeka prisiliti da djeluje, ali ne i da misli na određeni način.

Liberalizam se opredjeljuje za slobodu pojedinca u svakoj vrsti djelovanja - politici, ekonomiji, obrazovanju itd. Država se shvata samo kao instrument očuvanja sigurnosti slobodnih pojedinaca. Socijalisti smatraju da je pretpostavka za političku slobodu uspostavljanje socijalizma kao društva oslobođenog od eksploatacije.

Jednakost je načelo prema kome svi ljudi jesu ili bar trebaju biti jednaki u relevantnim elementima. Obzirom na to razlikuju se 4 vrste jednakosti: politička, pravna, socijalna i ekonomska. 

Politička jednakost znači da svi punoljetni građani imaju jednako pravo na političku participaciju. To uključuje pravo građanina da bira i da bude biran, kao i sloboda ličnosti, sloboda savjesti i mišljenja, govora i udruživanja, te sloboda od nezakonitog lišavanja slobode.

Pravna jednakost obuhvata pravičnost i zakonitost. Pravičnost znači da sudije u jednakim slučajevima trebaju postupati jednako. Zakonitost znači savjesnu i dosljednu primjenu relevantnih propisa na sve pojedinačne slučajeve sa istim bitnim obilježjima.

Socijalna jednakost znači jednaku mogućnost svakog čovjeka da razvija svoje sposobnosti, stiče znanja i ostvaruje prava neovisno od svog socijalnog porijekla.

Ekonomska jednakost podrazumijeva iste prihode i bogatstva za sve članove društva.

Odbacivanje ideala jednakosti zasniva se na tvrdnji da je savršena jednakost neostvariva u praksi, a da težnje ka njenom ostvarenju predstavljaju prijetnju ljudskoj slobodi. Ljudi se međusobno znatno razlikuju po svojim sposobnostima, pa je neizbježno da jedni budu uspješniji od drugih.

Pravednost je princip odnosa među ljudima koji kao takav odgovara svakom pojedincu na osnovi kvaliteta koje mu zajednica ili društvo priznaju. Justinijanova definicija, koja se i danas najčešće koristi je: >Pravednost je čvrsta i trajna volja da se svakom dodijeli njegovo pravo<.

Prirodnopravni teoretičari razlikuju pravednost koja proizilazi iz prirode čovjeka od one koju dodjeljuje pozitivno pravo. Polazeći od teorije društvenog ugovora, prirodno pravo pojam pravednosti shvata kao poštivanje ugovora. 

Vremenom pojam pravednosti dobija status ideala koji služi za procjenu kvaliteta zakonskih sistema, ali i pojedinačnih djelovanja. Russell pravednost definiše kao >jednaka prava<.  

Prema teoriji pravednosti J.Rawlsa, pravednost znači:

1

1.       Slobodu svakog pojedinca da slijedi vlastiti životni plan;

2.       Socijalne i ekonomske jednakosti moraju se tretirati tako da bude razumno moguće očekivati da pogoduju svakome, uz uslov da su sve pozicije i službe otvorene za sve.

Solidarnost je uzajamna podrška članova zajednice. Ona označava spremnost na pomoć članovima vlastite ili druge zajednice, težnju za dobrom drugoga. Solidarnost se javlja kao socijalna oznaka u 19.vijeku, a nastavlja se na dužu tradiciju pojma bratstvo.  Značenje pojma bratstvo u kršćanskoj nauci implicira zajednicu širu od svake političke zajednice (potencijalno zajednicu svih ljudi).

Solidarnost se kao program najprije povezuje sa socijalizmom 19.vijeka, ali ga kasnije prihvataju i druge političke doktrine. U naše doba načela solidarizma su u znatnoj mjeri prihvaćena kao načela tzv.države blagostanja. Osim toga, u savremenim raspravama solidarnost se javlja kao bitan element internacionalizma, tj. kao stanovište po kome je nužno podržavati borbu za slobodu drugih naroda, pomoći narodima koji su pod represijom svojih upravljača, onima koji trpe zbog posljedica elementarnih nepogoda ili zbog permanentne gladi, bolesti, nepismenosti itd. Na takvom shvatanju posebno insistiraju ekološki i mirovni pokreti.

Mir u općem značenju je harmoničan društveni odnos među ljudima. U međunarodnim odnosima se definiše kao odsustvo rata između država, a u unutrašnjepolitičkom smislu označava stanje uspostavljenog reda, odnosno odsustva nemira i pobuna.

Nakon II sv.rata u nauci međunarodnih odnosa razvija se interdisciplinarno istraživanje mira. Ovo istraživanje se krajem 50.-tih godina oblikuje u čitav naučni pokret, da bi 1964.godine bilo osnovano međunarodno udruženje za istraživanje mira (International Peace Research Association - IPRA), a 1966.godine Štokholmski međunarodni institut za istraživanje mira, kao najuglednija svjetska institucija te vrste (SIPRI - Stockholm International Peace Research Institute).

Suživot sa prirodnom okolinom je način uređenja odnosa čovjeka sa okolinom koji polazi od načela prilagođavanja prirode ljudskim potrebama i obrnuto. Do 60.-tih godina 20.vijeka vladajući je bio homocentrički (antropocentrički) stav čovjeka prema prirodi. Nakon što je ovaj stav počeo ispoljavati ozbiljne nedostatke, javlja se ekocentrički pristup. Polazište ovog pristupa je ekosistem. Načelo dominacije i eksploatacije zamjenjuje se načelom suživota sa prirodnom okolinom.

Nasuprot ranijim ekonomskim modelima koji su ekonomski razvoj shvatali kao rast, modeli održivog razvoja uvažavaju prirodne granice ekonomske djelatnosti i dozvoljavaju ekološki racionalan razvoj. Racionalnost osigurava da ne dođe do ekološkog deficita, koji bi onemogućio dalji ekonomski razvoj. Dakle, ekološki racionalno ponašanje je istovremeno i ekonomski racionalno. Model održivog razvoja podrazumijeva distribuciju ekonomske moći između sadašnje i budućih generacija. Neprihvatanje modela održivog razvoja bi dovelo u pitanje egzistenciju budućih generacija.

Tolerancija je stav prema kome u zajedničkom životu, u ime viših ciljeva zajedničkog življenja, treba otrpjeti štetu koju pojedincima ili grupama svojim djelovanjem ili iskazanim mišljenjem nanose drugi pojedinci ili grupe. Tolerancija je odnos društvenih subjekata moći. Strpljiv može biti samo onaj ko ima moć da slobodno odluči da li će trpjeti štetu ili će primijeniti silu prema štetnicima. S druge strane, trpljen može biti samo onaj ko ima moć da nanese štetu. Nemoćni se ne tolerišu, već ignorišu.

Tolerancija je naprije zagovarana u zahtjevima da vladar na području svoje države toleriše ispovijedanje različitih religija. Povod tome su vjerski ratovi koji su obilježili srednji vijek u Evropi. Nužnost tolerancije je prvi sistematski obrazložio Džon Lok u djelu Pismo o toleranciji iz 1688. Odvajajući crkvu od države, Lok je smatrao da postojanje više religija i crkava u jednoj državi ne ugrožava opstanak države, ukoliko svaka zajednica ispunjava samo svoje funkcije. 

Ideju tolerancije općenito su formulisali liberali i ona je proširena na sva područja ljudskog života u kojima se zagovaraju različite vrijednosti, uvjerenja i ideologije. Liberali su zahtjev za općenitim važenjem tolerancije obrazlagali temeljnim pravima čovjeka na slobodu i jednakost, koja pravni poredak mora garantovati i štititi kao najvišu vrijednost. 

Kao stav i političko ponašanje tolerancija je jedino moguća prema onim mišljenjima i djelovanjima koja svim članovima zajednice priznaju pravo na jednakost i slobodu, tj. ne teže njihovom nasilnom ukidanju. Otuda i zagovornici tolerancije priznaju opravdanost netolerantnog ponašanja prema nasilnicima. To je "paradoks tolerancije", obzirom da se tolerancija zagovara samo prema onim mišljenjima i djelovanjima koja nisu bitno različita. Taj paradoks se mora prihvatiti kao jedino

2

moguć, jer odustajanje od nasilja prema nasilnicima znači odustajanje od slobode, jednakosti i pravednosti kao temeljnih vrijednosti zajednice.

Sigurnost i blagostanje označavaju okvir socijalne i političke zajednice koji omogućava opstanak same zajednice i njenog unutrašnjeg ustrojstva. Sigurnost posebno podrazumijeva zaštitu ljudskog života i poretka političke zajednice od nasilnog ugrožavanja. Blagostanje podrazumijeva dostupnost materijalnih sredstava za zadovoljavanje ljudskih potreba.

U predmodernim društvima sigurnost i blagostanje se ostvaruju u organski povezanim socijalnim zajednicama (patrijarhalna porodica, klan, seoske zajednice). U antičko i srednjevjekovno doba evropska politička zajednica zasniva se na pravnom poretku, koji svim građanima garantuje sigurnost, a zauzvrat ih obavezuje da se solidarno brinu o sigurnosti zajednice kao cjeline.

U modernom društvu dolazi do individualiziranja zasnovanog na privatnom vlasništvu i tržišnoj ekonomiji, te nastaje novi okvir za realizaciju sigurnosti i blagostanja pojedinca. Pravni poredak garantuje regularnost i stabilnost tržišnih transakcija i čuva institut privatnog vlasništva, koje je pretpostavka subjektiviteta pojedinca. Svaki pojedinac je prinuđen da se sam brine za svoje blagostanje, koje ostvaruje pomoću vlastitog rada i vlasništva. Tržišna privreda podrazumijeva bitnu neravnopravnost privrednih aktera, od kojih samo manjina raspolaže sredstvima za proizvodnju a većina živi u uslovima egzistencijalne nesigurnosti i lišena je mogućnosti da postigne individualno blagostanje.

Od druge polovine 20.vijeka, zahvaljujući općem pravu glasa i razvoju radničkog pokreta, u razvijenim kapitalističkim zemljama se javlja tzv.država blagostanja, odnosno socijalna država. Ona štiti pojedinca preuzimajući obavezu da garantuje određeni nivo socijalne sigurnosti i blagostanja.

DOKTRINE

Liberalizam je politička filozofija za koju je sloboda osnovni kriterij vrednovanja svih društvenih ustanova. Sloboda se posmatra sa stanovišta pojedinca i zasniva se na individualnim slobodama. Sloboda kao odsustvo prinude određuje i dužnost države. Država štiti, a ne propisuje. Državno miješanje je opravdano samo ako ona treba da zaštiti pojedince jedne od drugih ili od same vlasti. U svim drugim slučajevima država nelegitimno uzurpira prava i ograničava slobode pojedinaca. Sve obaveze, uključujući i političke, zasnivaju se na ugovoru i dogovoru. Čovjek je slobodan da bira smisao svog života ako ne ugrožava isto takvo pravo drugih ljudi i ukoliko ispunjava obaveze koje je dobrovoljno preuzeo.

Obzirom da liberalizam smatra kako država nema viših ciljeva od dobrobiti pojedinca, on prirodno zagovara toleranciju. Ustvari, liberalno mišljenje se razvilo iz učenja o vjerskoj toleranciji i dužnosti države da štiti pravo svih na slobodno izražavanje vjere i slobodu mišljenja uopće.

Liberali smatraju da se njihovo učenje o slobodi iz temelja razlikuje od Platonovog i Aristotelovog učenja. Naime, prema liberalizmu prvenstveni cilj države je da garantuje sigurnost svojim građanima. Prema antičkoj filozofiji, cilj je da država osigurava pravdu. U tom smislu liberali razmatraju negativnu slobodu (slobodu pojedinaca), a antička filozofija pozitivnu slobodu (pravedno ustrojstvo države).

Liberalno učenje o socijalnoj pravdi za cilj ima da ideal slobode poveže sa idealom jednakosti. Ono smatra da svakom građaninu pripada određeni skup dobara samo zbog toga što je član zajednice, jer zajednica svojim građanima treba osigurati određeni stepen jednakosti. Ta jednakost se prvenstveno odnosi na političku jednakost, ali i na određeni nivo socijalne jednakosti. Pritom se određivanje nivoa socijalnih davanja prepušta demokratskim institucijama (prvenstveno parlamentu), koje trebaju nivo socijalnih davanja uskladiti sa zahtjevima privredne efikasnosti i socijalne pravde.

Liberalizam je smatrao da je u demokratskom sistemu vrlo važna zaštita manjine i odbrana od trajnog revolucionarnog populizma. Branu populizmu predstavlja konstitucionalizam, tj. ustav koji se ne može mijenjati jednostavnom odlukom većine, već zahtijeva određeni vid konsenzusa. Zaštita manjine pronalazi se u lokalnim autonomijama i u federalnom uređenju.

Činjenica je da je liberalizam zaslužan za gotovo sve osnovne političke ustanove savremenog svijeta: slobodna trgovina, sloboda misli i tolerancija, konstitucionalizam i zaštita ljudskih prava, demokratija, podjela vlasti, federalizam i autonomija, socijalna pravda. Posebne tekovine liberalizma predstavlja ukazivanje na individualne slobode i političku jednakost.

3

Konzervativizam je glavni suparnik liberalizma. Radikalniji mislioci ga određuju kao učenje koje brani status quo. Međutim, ispravnije je reći da je to politička filozofija legalnosti. Osnovna misao konzervativizma je da bez prava nema države. Racionalisti i liberali bi tvrdili da zakoni koji nisu zasnovani na saglasnosti onih na koje se odnose, za njih ne mogu biti obavezujući. Konzervativizam je politička filozofija koja brani legalnost i legitimnost traži u nečem drugom, a ne u saglasnosti odnosno društvenom ugovoru.

Konzervativizam smatra da zakoni obavezuju bez obzira na političku saglasnost, tj. da su ljudi dužni slušati suverenu vlast jer se ona ne zasniva na njihovoj saglasnosti, već na pravu. Pravo se poštuje bezuslovno, pa nije moguće poslušnost uslovljavati saglasnošću. Konzervativna misao polazi od tvrdnje da prethodne odluke obavezuju. Engleski konzervativci su tvrdili da je zakon "bolji što je stariji".

Mada je sam bio liberal, engleski mislilac E.Burke smatra se jednim od najvećih konzervativnih političkih mislilaca. Njegov osnovni doprinos je osporavanje revolucije, za što iznosi 2 argumenta: (1) čovjek se ne može osloboditi obaveze samo zato što mu ona ne odgovara; (2) uklanjanje legalnosti vodi ka dijeljenju revolucionarne pravde, što nužno vodi ka teroru.

Bitno je naglasiti da su Engleski konzervativci nisu bili apsolutno protiv promjena, već su smatrali kako je potrebno osigurati političku mogućnost za osporavanje i promjenu zakona, kako bi se izbjegle revolucije. Zato su zagovarali priznavanje političkog pluralizma i prava na stvaranje stranaka. Političkim putem može se osporavati legitimnost, a zakoni se mijenjaju legalnim putem. 

Savremeni konzervativizam u svom dominantnom obliku je demokratski, s tim što se više od drugih demokratskih struja zalaže za kontinuitet legalnosti i za suverenost autoriteta. To što se argumentima može osporiti neko pravo nije dovoljan razlog da se autoritet prava ne poštuje - to je osnovni stav konzervativizma i razlog njegovog suprotstavljanja revolucionarnim promjenama. 

Socijalizam je teorija, pokret i poretak koji teži socijalizaciji, tj.podruštvljavanju osnovnih uslova ljudske egzistencije. Javlja se sredinom 19.vijeka u Francuskoj i prvobitno predstavlja suprotnost individualizmu, tj. oslanjanje na kolektivnost opstanka. Najviša vrijednost socijalizma je jednakost i to ne samo politička, već društvena, iz koje proizilazi programska težnja za ukidanjem ili barem kontrolisanjem privatnog vlasništva, te isticanje rada kao osnove ljudskog opstanka.

Anarhizam je doktrina i pokret unutar socijalističke teorije i pokreta koja smatra da je anarhija ideal pravednog društva, odnosno političkog poretka bez ikakve vanjske prinude[1]. Najznačajnija struja anarhizma je anarhistički komunizam, koji zagovara zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelu prema potrebama. Društvo se shvata kao skup slobodno ujedinjenih komuna i proizvodnih udruženja u kome ne djeluje ni jedna vrsta vanjske prinude nad pojedincima (državne, pravne, političke, ekonomske). Princip odlučivanja je opća saglasnost na osnovu morala. Anarhisti smatraju da se to društvo može uspostaviti odmah, odbacujući ideje prelaznog perioda između građansko i komunističkog društva, kao i sve oblike socijalističkog reformizma.

Boljševizam je prvobitno struja u ruskom radničkom pokretu, zatim frakcija u Socijaldemokratskoj radničkoj stranci Rusije, a od 1912.godine samostalna politička stranka. Nakon oktobarske revolucije uspostavlja se kao državni poredak u Sovjetskom savezu, a nakon II svjetskog rata i u nizu istočnoevropskih zemalja. Ideološku osnovicu boljševizma čini lenjinizam, tj. Lenjinova interpretacija marksizma. Novi poredak naziva se diktatura proletarijata. Zasniva se na podržavljenoj planskoj privredi i političkoj diktaturi komunističke partije, čiji je zvanični cilj uspostava komunističke zajednice. U ostvarenju tog cilja dozvoljena us sva sredstva, uključujući i teror. Kolektivistički poredak je nadređen temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

Demokratski socijalizam označava ideološku orijentaciju, koju je zagovarala većina zapadnoevropskih socijalističkih i socijaldemokratskih partija. Formirana je nasuprot boljševičkom komunizmu i nacional-socijalizmu nakon II svjetskog rata. Temeljna načela iskazana su u deklaraciji pod nazivom Ciljevi i zadaci demokratskog socijalizma, koja su usvojena prilikom obnavljanja Socijalističke internacionale 1951.godine u Frankfurtu.

 Programom SDP Njemačke usvojenim 1959.godine demokratski socijalizam je uobličen u ideologijsku orijentaciju čije osnovne vrijednosti su sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. Ove vrijednosti se mogu ostvariti uspostavljanjem političke demokratije, državnom intervencijom u tržišnoj privredi, uspostavljanjem socijalne države i proširenjem demokratskih prava zaposlenih.

4

Komunizam se određuje kao besklasni društveni poredak u kome su sredstva za proizvodnju zajedničko vlasništvo ljudi, a proizvodi društvenog rada se prisvajaju neposredno na osnovu individualnih potreba. Svi ljudi su socijalno jednaki i slobodno razvijaju svoje fizičke i umne sposobnosti. Nestankom klasnih protivrječnosti odumire i država. Komunizam je asocijacija slobodnih i jednakih pojedinaca.

Realni socijalizam je sintagma koju izvorno uvodi sovjetska ideologija krajem 60.-tih godina XX vijeka da bi razgraničila istočnoevropski socijalizam od zapadnog poimanja socijalizma. Realni socijalizam proizilazi iz osnovnih načela boljševizma - diktature proletarijata, dokidanja privatnog vlasništva, te dominacije općeg interesa nad pojedincem. Osnovna formula realnog socijalizma je vlast komunističke partije u državi, prevlast političke sfere nad društvenom, te ideologijsko nametanje obaveznih modela svakidašnjeg života.

Fašizam/nacionalsocijalizam je naziv antiliberalnog, antidemokratskog, antikomunističkog i antisocijalističkog ubjeđenja, pokreta i poretka koji je postojao u Italiji između 2 svjetska rata. Fašistički poredak je prestao postojati nakon kapitulacije Italije 1943.godine.

Fašizam nastaje u uslovima krize kapitalističkog građanskog društva, iz koje izlaz vidi u uspostavi zajednice. Zajednica se poima kao država ili kao nacija, čije jedinstvo je zagarantirano krvlju i tlom. Zajednica je najviša vrijednost. Ona prethodi pojedincu kako vremenski, tako i logički i ima pravo da pojedinca ili uže društvene grupe podvrgne vlastitoj volji. Uslov za duhovni, socijalni, politički i ekonomski preporod je jedinstvo zajednice, koje se iskazuje u njenoj jedinstvenoj volji izraženoj kroz ličnost vođe.

Zagovarajući nacionalizam, rasizam a posebno antisemitizam, fašisti prikazuju pripadnike manjinskih nacija kao osnovne krivce za krizu poretka. Istovremeno, treba nasilno ukinuti sve ideološke, vjerske, kulturne, političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva.  

Partija (pokret) ukida pravnu i uspostavlja policijsku državu. Jedinstvo zajednice ostvaruje se terorom, monopolom propagande i potčinjavanjem odgojnih i obrazovnih institucija. Ekonomsku krizu fašistički poredak pokušava riješiti državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama (javni radovi, proizvodnja naoružanja), te kršenjem socijalnih prava radnika.

Korporativizam izvorno označava političku doktrinu koja je zasnovana na feudalnoj postavci o konstituiranju političke zajednice posredstvom korporacija, tj. autonomno organiziranih kolektivnih političkih subjekata. Osnovne postavke korporativističke doktrine su:

1.      Korporativni politički subjektivitet - Osnovni subjekti političkog života nisu pojedinci, već organski strukturirane i politički institucionalizirane staleške, društvene, odnosno strukovne skupine ili manje teritorijalne cjeline (gradovi, općine);

2.      Korporativna reprezentacija - politička zajednica se ne uspostavlja posredstvom reprezentacije individualnih volja, već reprezentiranjem i povezivanjem korporativno organiziranih grupnih interesa;

3.      Dekompozicija državne suverenosti - čvrsti unutrašnji suverenitet države se zamjenjuje međusobno isprepletenim kompetencijama korporativnih subjekata.

Tradicionalna korporativistička doktrina se nije održala u svom integralnom obliku, ali se mnogi njeni elementi mogu naći u drugim doktrinama (fašizam, sindikalizam i radničko samoupravljanje, pluralizam, te neokorporativizam).

NAČINI ZAŠTITE SUBJEKTA

 Prirodno pravo je pravo koje svaki čovjek ima na osnovu prirodnog poretka stvari, odnosno na osnovu ljudske prirode. Ključni problem svake teorije prirodnog prava jeste jasnije definiranje prirodnog poretka na koji se poziva. Već od grčkih sofista priroda važi kao hijerarhijski stepenovani poredak u kome je svakom biću određeno njegovo mjesto.

Sve moderne teorije prirodnog prava definišu prirodno stanje kao stanje haosa koje ne odgovara ljudskoj egzistenciji. Prelaz iz prirodnog stanja u civilno moguć je samo posredstvom društvenog ugovora. Taj ugovor polazi od pretpostavke da ljudi pristaju biti podređeni zakonima i vlasti uz uslov da im se garantuju osnovna (prirodna) prava, odnosno sigurnost koju

5

nemaju u prirodnom stanju. Na taj način prirodno pravo ima dvojaku funkciju - ono delegitimira stari i legitimira novi poredak zasnovan na društvenom ugovoru.

Moderno prirodno pravo zvršava sa Fihteovom filozofijom prava koji dovodi u sumnju samu egzistenciju ugovora, pripisujući subjektu pravo da ugovor raskida po vlastitom nahođenju, čime se pokazuje nemogućom čitava pravna konstitucija koja polazi od prirodnog prava.

Prirodno pravo se ponovo aktuelizira nakon II svjetskog rata, kao osnova za procese protiv nacističkih ratnih zločinaca. Razlog tome je činjenica da su nacisti nakon što su putem izbora došli na vlast, donijeli niz propisa kojima su formalno legalizirali istrebljenje miliona ljudi. Prirodno pravo je zbog toga aktuelizirano kao osnov za gonjenje nacista.

U savremenim okolnostima na prirodno pravo se pozivaju politička kretanja i snage koje nastoje pokazati nelegitimnost pojedinih poredaka ili svjetskog poretka u cjelini.

Građanska neposlušnost označava javan, nenasilan, svjestan i politički čin oprečan zakonu. Cilj tog čina je da izazove promjenu zakona ili političke djelatnosti vlasti. Građanska neposlušnost može biti direktna i indirektna, u zavisnosti od toga da li se njome krši isti zakon protiv kojeg se protestuje, ili se u znak protesta protiv jednog zakona krši drugi zakon. Građanska neposlušnost je javan čin jer se obraća općim, javnim načelima pravednosti i jer se vrši javno. Zbog toga građansku neposlušnost ne karakterizira nasilje. Ipak, ima mišljenja da građanska neposlušnost može uključivati određeni oblik nasilja, ali ono mora biti simbolično. 

Razlikuju se 2 teorije opravdanja građanske neposlušnosti. Jedna je radikalna: prema njoj se zakonima duguje poslušnost samo ako su pravedni, tj. svi ljudi imaju pravo na neposlušnost nepravednim zakonima. Druga teorija je umjerena: zakoni mogu biti nepravedni, ali ih uprkos tome načelno treba poštovati jer zakonitost sama po sebi garantuje ostvarenje društvenog reda i mira. Građanska neposlušnost je opravdana u slučajevima bitni i očitih nepravdi, ukoliko se krši načelo jednakog prava na slobodu i načela jednakih mogućnosti. 

Postoje mišljenja da je građanska neposlušnost opravdana i u slučajevima teških ekonomskih nepravdi. Druga pretpostavka građanske neposlušnosti jeste iscrpljenje svih legalnih oblika otklanjanja nepravde. Treća pretpostavka je granica korištenja građanske neposlušnosti, a da ne dođe do općeg nepoštivanja ustava i zakona.

Prava čovjeka i državljanina.  Prava čovjeka su prava koja sva ljudska bića imaju samom činjenicom da egzistiraju kao takva. Prava državljanina su prava koja ustanovljava politička zajednica za zaštitu pojedinaca. Prava čovjeka se načelno pozivaju na prirodno pravo, a prava državljanina su načelno kodificirana pozitivnim zakonodavstvom.

Minimalna prvobitna lista prava, koja se nastavlja na liberalnu tradiciju, sadrži pravo na život, slobodu, sticanje vlasništva, pravo na težnju ka sreći vlastitim načinom, te pravo na sigurnost. Prvobitno postavljena prava su po svom obliku negativna, tj. prava nasuprot državi. Njima se pojedincu stvara prostor za djelovanje (sloboda od). S druge strane, pozitivna prava su ona koja se ostvaruju učešćem pojedinca u funkcioniranju osnovnih ustanova političke zajednice.

U 20.vijeku klasična prava čovjeka i državljanina postaju sastavni dio većine ustava, a uvodi se i druga generacija prava, prvenstveno socijalnih i ekonomskih. Pritom je posebno važan faktor Opća deklaracija OUN kojom se postavlja niz načela i na koju se oslanja čitav sistem posebnih konvencija. Poseban značaj ima Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. za koju se vezuje Evropska komisija za ljudska prava, a kasnije i Evropski sud za ljudska prava. 

U novije vrijeme prava čovjeka se proširuju i "pravima treće generacije", koja su uglavnom izvedena iz razvijene ekološke svijesti.

Anarhija je pojam kojim je još Homer označio odsustvo vladavine i Zakona. Prvo socijalni teoretičar koji je pojmu anarhije dao pozitivno značenje bio je Prudon. Za Prudona je anarhija društvo, odnosno zajednica bez ikakve vanjske prinude. Prvenstveno je to ideal pravednog društva, čija realizacija nije stvar neposredne budućnosti. Za razliku od tog ideala "čiste" anarhije, Prudon je smatrao da se politička zajednica kao konfederacija suverenih komuna može ostvariti neposredno.

Dva osnovna elementa poretka anarhije su neposredna demokratija i mutualistička[2] privreda zasnovana na radničkom samoupravljanju. Među samim anarhistima nastale su razlike u pogledu shvatanja vlasničkih odnosa u okviru mutualističke

6

privrede. Komunistički anarhisti Bakunjin i Kropotkin su se zalagali za potpuno odsustvo vlasništva, a sam Prudon je bio pristalica mješovite privrede i grupnovlasničkih odnosa u okviru radničkih asocijacija.

Kao konstitutivno načelo poretka, Prudonovo shvatanje anarhije ostvareno je u Pariškoj komuni 1871.

Vanredno stanje (opsadno stanje) označava situaciju aktuelnog ugrožavanja državne egzistencije ili situaciju znatnog remećenja javne sigurnosti. Uzroci mogu biti: rat, oružana pobuna, prirodne katastrofe itd. U vanrednom stanju vrši se koncentracija moći i širenje nadležnosti pojedinih organa vlasti za koje se pretpostavlja da mogu efikasno djelovati u vanrednim uslovima. Po pravilu su to organi izvršne vlasti.

Cilj i zadatak vanrednog stanja isključivo je ponovno uspostavljanje ugroženog ustavnog i pravnog poretka. Suspendovanje pojedinih dijelova ustava legitimno je samo ako za cilj ima uspostavljanje cjeline važenja ustava. U savremenim pravnim teorijama preovladava shvatanje neophodnosti pravnog reguliranja vanrednog stanja.

Situacija koja služi za opravdanje proglašenja vanrednog stanja najčešće se ne može objektivno utvrđivati, te je podložna interpretaciji (osim u slučaju rata ili oružane pobune). Zato je neophodno da organ koji proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa organom koji u vanrednom stanju dobija vanredna ovlaštenja. Prirodi stvari je primjereno da vanredno stanje proglašava parlament, po mogućnosti kvalificiranom većinom i da nadležnosti prenosi na organ koji je ustavom ovlašten da djeluje u vanrednim uslovima.  

KOMUNICIRANJE

Javnost znači:

1.       Skup svih pojedinaca koji svoju pažnju usmjeravaju na pitanja općeg interesa (publika);

2.       Sferu komuniciranja među pripadnicima publike (okupljanje, udruživanje, komunikacijska sredstva) u kojoj se može formirati stav koji prihvataju mnogi (javno mnijenje);

3.       Organizacijski pristup djelovanja organa koji su uspostavljeni radi vođenja brige o pitanjima općeg interesa (u slučaju političke javnosti - država).

Javnost se institucionalizira:

1.       Posredstvom niza normi koje osiguravaju da djelovanje državnih organa bude otvoreno za uvid publike (javnost rasprava u parlamentu, pred sudom i sl);

2.       Postojanjem institucija autonomnog komuniciranja publike (sloboda okupljanja i udruživanja, štampe, te osiguranje tajnosti privatnog komuniciranja);

3.       Političkim pravima državljana (izbori,opoziv, plebiscit, referendum).

Sve navedene institucionalne garancije za svrhu imaju da publici omoguće nadzor nad djelovanjem države, a da je pritom država ne ometa. Ipak, javnost ostaje sfera u kojoj različite elitne grupe (sindikati, komore, stranke) vrše mobilizaciju određenih dijelova publike kako bi ojačali svoje pozicije. Tako se publika svodi na rezonantnu kutiju koja reaguje, ali ne oblikuje aktivno političke odluke.

Politički govor je govor čija je svrha da formira i kontroliše političko i društveno ponašanje ljudi, njihove socijalne, političke i ideološke stavove i svijest, te da determinira njihove socijalne i političke odluke. U krajnjoj konsenkvenci, cilj političkog govora je da ideje, interesi, namjere i volja govornika budu od strane slušalaca prihvaćeni kao vlastiti.

Jezička obilježja političkog govora dijele se u 2 skupine: sociolektalna i govornička. Sociolektalna obilježja (sociolekt ili jezik politike) označavaju ona obilježja jezika koja se razvijaju unutar političke komunikacije i među političkim djelatnicima. Razlikuju se 3 vrste jezika politike: ekskluzivni, totalitarni i demokratski.

7

Ekskluzivni jezik politike je prvenstveno rezerviran za političke djelatnike i funkcionira kao neka vrsta profesionalnog žargona koji je slabo dostupan ostalim članovima društva. Politički govori izrečeni takvim ekskluzivnim jezikom bit će prihvaćeni zbog samog jezika, a ne zbog onoga što je rečeno (sadržaja). 

O totalitarnom jeziku politike govori se onda kad se jezik koji su razvili političari u oblasti političke komunikacije pretvara u jezik kojim se komunicira unutar političke javnosti, pa i unutar javnosti uopće. Osim što je totalitaran, jer se nastoji proširiti na sve oblasti društvenog djelovanja, on je i ekskluzivan. Vladajuća politička grupa po pravilu iz javnosti isključuje svaki drugi tip jezika politike.  

Demokratski jezik politike se razvija i funkcionira unutar političke komunikacije, ali pod uticajem drugih oblasti društvenog djelovanja (nauke, privrede, svakodnevice itd), kad je dostupan gotovo svima i kad ga prihvataju gotovo svi članovi političke zajednice. Zbog toga su govori izrečeni takvim jezikom prihvatljivi bilo zbog njihovog sadržaja, bilo zbog govornika, ili zbog načina na koji su izrečeni.

Govornička jezička obilježja mogu biti raznovrsna. Politički govor može biti manje ili više emotivan, ekspresivan, iterativan, ekstenzivan, koherentan itd.  

Nomotehnika je pojam koji potiče iz grčkih pojmova nomos (zakon, propis) i tehne (vještina, umijeće). To je skup naučnih spoznaja i iskustvenih pravila čija osnovna svrha je da propis ili neki drugi opći akt bude ispravno sastavljen. To je posao za iskusnog pravnika sa što višim obrazovanjem i što temeljitijim poznavanjem prilika društvene sredine u kojoj živi. Pri sastavljanju propisa vrlo često je potreban stručni timski rad, u koji se nomotehničar uključuje ne samo zbog poznavanja pravila o izradi propisa, već i da upozori na nejasnoće, praznine i suprotnosti u tekstu, pogotovo u odnosu na druge važeće propise sa kojima propis koji se priprema mora biti usklađen.

Cenzura je institucija kontrole koja sprečava objavljivanje nepoželjnih sadržaja komunikacije, te tako oblikuje suženu javnost. Pronalazak štamparske mašine koji se poklopio sa renesansom i reformizmom natjerao je vlasti da uspostave instituciju cenzure, sa ciljem zaustavljanja procesa kritičkog sagledavanja vladajućih dogmi, kako vjerskih tako i svjetovnih. U 16.vijeku cenzura se definira kao postupak kojim se rukopis prije objavljivanja podnosi na ocjenu vlasti, po pravilu organu uprave, koji može zabraniti njegovo objavljivanje. Dakle, cenzura je tada shvaćena kao prethodna dozvola i predstavlja najstariji način kontrole pisane riječi.  

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.godine između ostalog je promovirala i slobodu štampe kao slobodu od prethodne kontrole. Od tog vremena počinje ustavno i zakonsko regulisanje slobode štampe.  

Propisi bivše SFRJ nisu sadržavali odredbe o cenzuri. Umjesto toga je, kao i u drugim zemljama real-socijalizma djelovao niz političkih i ideoloških mjera kojima je sprečavana sloboda javnog komuniciranja. Prihvatanje tih mjera dovodilo je do autocenzure, tako da su stvaraoci odnosno učesnici u komunikaciji odustajali od svojih (načelno normiranih) prava u ime "viših ciljeva".  

Ideologija je pojam koji se odnosi na karakter i način pojavljivanja i uobličavanja svijesti, teorije i ideja u širem smislu u okviru društva. U zavisnosti od autora, pojam ideologije ima negativan, neutralan, ali i pozitivan smisao. Francuskim materijalističkim filozofima s kraja 18.vijeka ideologija je doslovno značila nauku o idejama. Ironičan smisao ovom pojmu dao je Napoleon, smatrajući ideologe metafizičarima i teoretičarima koji su udaljeni od života.  

U djelima Marksa i Engelsa pojam ideologije dobija kompleksan smisao i razradu. On se prvenstveno odnosi na dio ljudskog stvaralaštva kojim se ne reproducira materijalni život, tj. na duhovnu proizvodnju, a osnovu ima u podjeli rada na fizički i umni. Kao oblik svijesti, za Marksa je ideologija >izvrnuta svijest<. Ona parcijalni interes prikazuje kao opći, ono što je historijski proizvedeno proglašava prirodnim i nepromjenjivim i obrnuto.  

U marksizmu se krajem 19.vijeka javlja pojam proleterske i čak marksističke ideologije. Time je ideologija dobila izrazito klasno i političko značenje. Kao teorijski razrađeno socijalno i političko stanovište, ideologija fiksira političke ciljeve neke klase ili stranke i određuje puteve njihove realizacije.

U 20.vijeku je pojam ideologije vrlo različito tumačen što svjedoči o njegovoj teorijskoj izazovnosti. Razumijevanje ideologije je određeno teorijskim i političkim stanovištem interpretatora.  

8

Manipulacija u domenu političke komunikacije znači postupak ili niz postupaka potčinjavanja komunikacijske procedure,  komunikacijskih kanala i medija i komunikacijskih subjekata određenoj vrsti interesa. Pod komunikacijskom procedurom podrazumijeva se redoslijed govornika, iskaza, tema. Pod . komunikacijskim kanalima i medijima podrazumijevaju se javne komunikacije, javno mnijenje i sredstva javnog komuniciranja.  

Osnovu manipulacije u političkoj komunikaciji predstavljaju različite vrste interesa: politički, socijalni ili ekonomski.  

Manipulacija je moguća u raznim domenima:

-          u domenu procedure - u određivanju tema za političku diskusiju (dnevnog reda) i njihovog redoslijeda. Da li će neka tema biti uvrštena u dnevni red i koji će redoslijed imati unutar dnevnog reda, može biti presudno za pobjedu, dominaciju ili opstrukciju neke političke radnje, programa ili poteza;

-          redoslijed govornika - redoslijed njihovih iskaza ili pojavljivanje nekog govornika u određenoj fazi diskusije;

-          glasanje i glasačke strategije - predviđanjem glasačkog stava glasača na izborima ili zastupnika u parlamentu mogu se stvarati glasačke koalicije ili grupacije za opstrukciju ishoda glasanja;

-          u domenu javnosti - manipulisanje javnim mnijenjem prvenstveno se provodi kontrolom medija, odnosno diktiranjem sadržaja u medijima;

-          manipuliranje subjektima - moguće je ako se znaju njihovi interesi, namjere, želje, potrebe ili dominantni tipovi svijesti grupa  kojima pripadaju.  

Sila/nasilje je oznaka ispoljavanja političke moći, odnosno način komuniciranja koji se zasniva na tome da korisnik sile može nasilnim djelovanjem izazvati bol, oštećenje iil strah kod onoga kome se silom/nasiljem prenosi poruka. Politička sila se najčešće smatra mogućnošću da se zabranjuje ili naređuje. Njome u pravno uređenim prilikama legitimno raspolaže samo vlast.  

Nasilje označava povređivanje osoba kako bi ih se natjeralo da djeluju na osnovi zahtjeva korisnika sile.

INTERPRETACIJSKE KATEGORIJE POLITIKE  

Uvažavanje se može definisati kao uzimanje u obzir tuđeg postojanja i djelovanja kao istovrsnog i načelno jednako vrijednog, ili barem procjenjivog unutar istog sistema vrijednosti. Po smislu i sadržaju ovaj pojam je blizak pojmovima priznavanje i cijenjenje, sa kojima se ponekad sinonimno upotrebljava. Uvažavanje na nivou cjeline u politici je uslov za pluralizam, a u pravu za stvaranje pojma pravnog subjekta i pojma ugovora. Pojedincu tek uvažavanje od strane drugih omogućava i uvažavanje samoga sebe (samopoštovanje).  

Interes označava svijest pojedinca ili skupine o nekoj potrebi. Danas općenito znači usmjerenost subjekta da djelovanjem postigne neku korist.  

U liberalizmu interes se općenito smatra legitimnim utemeljenjem djelovanja individualnog subjekta. Kasnija razmatranja uvode vezu između privatnog i općeg, te zajedničkog interesa. Od Rusoa pa nadalje, opći interes je onaj koji je sadržajno vezan za dobrobit zajednice, dok se zajednički interes formalno izjednačava sa interesom većine. Ako su privatni i javni život pojedinca načelno odvojeni, interes se javlja kao posrednik. Tako je za liberalnu doktrinu interes posredovanje između proizvodne i političke ili društvene i državne sfere. Nasuprot liberalnoj doktrini, Hegel smatra da je opći interes nadređen pojedinačnom i posebnim interesima, a ne izveden kompromisom između parcijalnih interesa, kako to smatraju liberali. Po Marksu, upravo interes osigurava materijalističko razumijevanje društva.  

Moć je stvarni uticaj koji imaju pojedinci i grupe, koji podrazumijeva određeni stepen vjerovatnoće da će u nekom društvenom odnosu oni i u slučaju otpora drugima nametnuti svoje ideje, interese ili volju. Moć ima 3 karakteristike:

1.       teži za širenjem do granica druge moći;

2.       čovjek podređen moći se ne rukovodi svojom savješću niti moralom, već voljom jačeg;

9

3.       moć čini podređene malodušnim, bezvoljnim i krajnje pasivnim, onesposobljavajući ih za životnu borbu.  

Najoštriji izraz moći je sila koja se oslanja na fizičko nasilje.  

Društvena moć je strogo podijeljena na ekonomsku moć (klase i slojevi), političku moć (stranke i birokratija), te socijalnu i intelektualnu moć (socijalni i kulturni staleži u sferi potrošnje).  

Ekonomska moć privrednih subjekata, kao i klasa je uslovljena činjenicom da raspolaganje materijalnim dobrima, bogatstvom i vlasništvom stvara pogodnosti za sticanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja i vlasništva.  

Političku moć dijele stranke i državni aparat. Politička moć stranaka odgovara nekom posebnom interesu ili ideologiji, dok je vlast kolektivna moć koja jedina ima legitimitet upotrebe fizičke prinude. Politička moć stranaka teži da osvoji vlast, odnosno ukupnu moć zajednice.

U modernom društvu na mjesto moći sile i novca sve više stupa moć nauke i tehnološkog znanja, kao i moć javnih medija i sredstava manipuliranja i propagande.  

Vlast je karakteristika hijerarhijski raščlanjenih društava u kojima je ustanovljena relativno trajna struktura odnosa nadređenosti i podređenosti. Veber vlast definiše kao >vjerovatnoću da odredivi broj osoba posluša naredbu određenog sadržaja<. Dok moć označava vjerovatnoću da se vlastita volja nametne drugima bez obzira na čemu se ta vjerovatnoća zasniva, karakteristika vlasti je da zahtijeva i postiže povinovanje određenoj zapovijesti. Povinovanje se, ako je nužno, postiže nasiljem ili barem prijetnjom nasiljem.  

Strogo uzevši, pojam vlasti se može upotrijebiti jedino za državu kao instituciju koja ima monopol sredstava prinude. Svojstva vlasti su teritorijalnost, monopol prinude i trajnost. U strukturi vlasti razlikuju se gospodari (vlastodršci) koji imaju moć da određuju ciljeve vlasti i odabiru sredstva njihove realizacije i upravni aparat koji izvršava odluke vlastodržaca. Postojanje upravnih organizacija, posebno policije i vojske, je jedna od osnovnih pretpostavki stabilnosti, trajnosti i efikasnosti svake vlasti.  

Obzirom na legitimnost, Veber razlikuje 3 tipa vlasti:tradicionalnu, karizmatsku i legalnu.  

Tradicionalnoj vlasti je svojstven lični autoritet vlastodršca, koji se zasniva na tradicionalnoj svijesti o granicama vlasti, odnosno na običajima. Mogući otpor podanika je opravdan samo protiv gospodara koji ne vlada u skladu sa tradicijom.  

Karizmatska vlast se zasniva na emocionalnoj odanosti vođi za kojeg podanici vjeruju da je obdaren izuzetnim osobinama, koje nisu svojstvene prosječnom čovjeku. Takvoj osobi se priznaje pravo da bude vođa zato što se ona smatra >bogomdanom< ili pak uzornom. Karizmatska vlast je relativno kratkotrajna, jer se pokret na čijem je čelu karizmatski vođa vremenom institucionalizira, a vjera u izuzetne sposobnosti vođe slabi. Tako dolazi do >obezličenja karizme<, kojim se karizmatska vlast pretvara u tradicionalnu ili legalnu.  

Legalna vlast je karakteristična za modernu ustavnu državu. Legitimnost je zasnovana na vjerovanju građana u racionalnost objektivnih pravnih pravila kojima su podređeni svi - građani, članovi upravnog aparata i vlastodršci.  

Prijatelj - neprijatelj je jedan od osnovnih kriterija političkog života. Tu sintagmu je uveo njemački teoretičar C.Schmitt, koji polazi od činjenice da u svim fazama ljudske historije postoji grupisanje ljudi na prijatelje i neprijatelje. Najpoznatiji pojmovni parovi u historiji su: heleni-barbari, kršćani-pagani, čovjek-nečovjek, nadčovjek-podčovjek. Međutim, postoje određeni periodi u historiji koji su uspjeli stvoriti snažna politička jedinstva. U njima su suprotnosti prijatelj-neprijatelj neutralizirane i relativizirane, a međusobni nesporazumi se rješavaju po unaprijed zadanim pravilima. Ta politička jedinstva poznata su kao polis, narod, partija, stalež, društvo, država itd. Karakteristika ovih jedinstava je da oni snažno vežu pojedinca i od njega traže ekstremne žrtve - pa i žrtvu vlastitog života. Napuštanje tih jedinstava se proglašava izdajom, oštro se kažnjava, a sam pojedinac se nakon napuštanja osjeća potpuno izgubljenim. 

Prema Šmitu, političko razlikovanje prijatelja od neprijatelja označava samo stepen intenziteta asocijacije ili disocijacije ljudi čiji motivi mogu biti religiozni, nacionalni, ekonomski i dr. Šmit neprijatelja definiše kao boreću cjelinu pojedinaca koje stoje nasuprot istoj takvoj cjelini. U tom smislu neprijatelj je javni, a ne privatni protivnik. Zato Šmit pravi razliku između javnog i

10

privatnog neprijatelja. Javni je neprijatelj u političkom smislu, kao neprijatelj jedne grupacije (naroda ili države), a privatni je protivnik ili suparnik kakav postoji u bilo kojem području djelovanja. 

Zajednica je osnovni okvir života ljudi i mjesto dešavanja svih političkih procesa. Ona označava činjenicu da veći broj ljudi svjesno djeluje na istom prostoru, u istom vremenu, sa istim ciljevima ili interesima, nasuprot istim opasnostima i protivnicima. Ovo djelovanje može biti otvoreno i latentno - kao spremnost na djelovanje u slučaju potrebe, a na osnovu prihvatanja istih vrijednosti.  

Već je Aristotel utvrdio da svaka zajednica postoji za neko dobro, te da karakter tog dobra karakteriše i samu zajednicu. Bitno političko pitanje svake zajednice jeste koji subjekat određuje zajedničko dobro konkretne zajednice.  

Polazeći od primata pojedinca i njegovog dobra, liberalizam shvata zajednicu kao okvir koji moga omogućiti pojedinčevo slobodno traganje za vlastitim dobrom i načinima njegovog uživanja. Pritom je jedino ograničenje pravo drugih pojedinaca da traže vlastito dobro.  

S druge strane, demokratske teorije, prvenstveno Ruso, poimaju zajedničko dobro kao opću volju koja je usmjerena upravo na dobro zajednice kao cjeline. Pojedinci se pritom pojavljuju tek kao subjekti unutar zajednice.  

Zajednica se uspostavlja na različitim nivoima (od porodice, do svjetske zajednice), ali se najčešće govori o državnim, nacionalnim, kulturnim i ekonomskim zajednicama. Sve one pretpostavljaju prihvaćenu odredbu zajedničkog dobra. Savremeni koncepti zajednice polaze od dobrobiti, kao njenog osnovnog faktora, s tim što se dobrobit shvata i kao materijalno blagostanje i kao prisustvo bitnih prava čovjeka i građanina.

Autoritet je sposobnost obavezivanja drugih bez neposrednog korištenja sile, argumentacije ili procedure. Označava takav odnos među pojedincima  (odnosno između institucije i pojedinca) koji subjektivizira samo jednu stranu, dok je druga u poziciji objekta. Recipijent autoriteta je onaj ko, ne samo da čini ono što autoritet od njega zahtijeva, već to rado čini.  

Autoritet na svoje objekte djeluje uticajem moći, tj. tako da mijenja preferencije onoga na koga utiče, ali ne i njegovu autonomiju. Ovaj odnos je važno razlikovati u odnosu na manipulaciju. Manipulacija je takav odnos u kome se preferencije objekta ne mijenjaju, ali se smanjuje njegova autonomija.

  

1.2.         GUSTAV RADBRUH: >FILOZOFIJA PRAVA<, BEOGRAD 1998.

FILOZOFIJA PRAVA KAO POSMATRANJE VRIJEDNOSTI PRAVA

Normativni stavovi se mogu obrazložiti i dokazivati samo na osnovu drugih normativnih stavova. Zbog toga su krajnji normativni stavovi aksiomatski, tj. podobni samo za vjerovanje, a ne i za saznanje. Naučno posmatranje vrijednosti može poučiti o tome šta čovjek može i šta hoće, ali ne i šta treba. U oblasti onoga šta treba, nauka (pravna filozofija) može učiniti 3 stvari:

1.       Može pronaći sredstva nužna za ostvarenje normativnog cilja. Pritom uputstvo za izbor ispravnih sredstava za neki pravni cilj nazivamo pravnom politikom. Pravna filozofija je odmjeravanje sredstava u svrhu razjašnjenja pravnog cilja koji tim sredstvima treba ostvariti.

2.       Zadatak pravne filozofije je da pravni vrijednosni sud razjasni do njegovih krajnjih pretpostavki zasnovanih na pogledu na svijet. Iz jednog pojedinačnog pravnog vrednovanja filozof prava mora da razvije cio vrijednosni sistem kojim je to vrednovanje uslovljeno.

3.       Iz navedenog konačno proizilazi mogućnost da se sistematski razviju sve polazne tačke pravnog vrednovanja, da se prikažu sistemi pravnog vrednovanja i da se tako pruži ne jedan sistem pravne filozofije, ali zato potpuna sistematika njenih mogućih sistema.

Izloženi metod naziva se relativizam. On utvrđuje ispravnost svakog vrijednosnog suda u odnosu na određeni vrhovni vrijednosni sud, samo u okviru određenog pogleda na svijet, a ne i ispravnost samog tog vrijednosnog suda. Najznačajniji predstavnici relativizma su Georg Jelinek, Maks Veber i Hans Kelsen.

11

POJAM PRAVA

Pojam prava je kulturni pojam, tj. pojam stvarnosti povezane sa vrijednošću. Pravo je stvarnost čiji smisao je da služi pravnoj vrijednosti, ideji prava. Ideja prava je pravda. Pravda se može posmatrati u subjektivnom i u objektivnom smislu. Pravda u subjektivnom smislu se može definisati kao duhovna nastrojenost usmjerena na objektivnu pravdu, kao što je npr.istinitost usmjerena na istinu. U smislu objektivne pravde, pravedan može biti samo odnos među ljudima. Ideal moralnog dobra predstavlja se u idealnom čovjeku, a ideal pravde u idealnom društvenom poretku.

Aristotelovo učenje o pravdi razlikuje komutativnu i distributivnu pravdu. Komutativna pravda je apsolutna jednakost između dobara, npr. između rada i nagrade, između štete i naknade. Suština distributivne pravde je u srazmjernom postupanju sa različitim licima, npr. oporezivanje srazmjerno bogatstvu, pomoć srazmjerno siromaštvu, nagrađivanje i kažnjavanje prema zasluzi i krivici itd. Komutativna pravda zahtijeva najmanje 2 lica, distributivna najmanje 3. Dva su ravnopravna, a treće lice, koje ih tereti ili ovlašćuje je prethodnoj dvojici nadređeno. Komutativna pravda je pravda privatnog, a distributivna je pravda javnog prava. 

Dakle, kao pravda među ravnopravnima, komutativna pravda prepostavlja akt distributivne pravde kojim je učesnicima data ravnopravnost. Proizilazi da je distributivna pravda prvobitni oblik pravde. Ona predstavlja ideju pravde na koju se mora orijentisati pojam prava.  

Pojam prava se međutim ne može do kraja konstruisati iz pravde. Načelo distributivne pravde ne govori koga treba tretirati kao jednakog, a koga kao nejednakog. Ono pretpostavlja da je jednakost ili nejednakost već utvrđena sa nekog >vanjskog< gledišta. S druge strane, u ideji distributivne pravde može se naći samo srazmjer, ali ne i način tretiranja različitih lica. Npr. može se utvrditi manja kažnjivost krađe u odnosu na ubistvo, ali ne i da lopova treba npr.kazniti novčanom kaznom, a ubicu dugotrajnim zatvorom. U oba pravca je potrebno pravdu dopuniti drugim načelima.

U borbi za prevlast u pravu, sa pravdom se takmiči pravičnost. Već je Aristotel nagovijestio da prava i pravičnost nisu različite vrijednosti, već samo različiti putevi da se dođe do jedinstvene pravne vrijednosti. Pravda posmatra pojedinačni slučaj sa stanovišta opće norme. Pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja. U pojedinačnom slučaju traži njegov vlastiti zakon, koji takođe mora biti moguće dići na nivo općeg zakona, jer pravičnost kao i pravda ima uopštavajući karakter.

Sredstvo za realizaciju ideje prava je pravni nalog. Dakle, pravni nalog je stvarnost koji služi ideji prava. Imajući u vidu premise o određenosti ideje stvarnošću, pravo se može definisati kao skup naloga za zajednički život ljudi. Pravni nalog ima pozitivan, a istovremeno i normativan, socijalni i opći karakter.  

Iz karaktera prava, istovremeno i pozitivnog i normativnog, proizilazi pojam pravnog propisa i njegovih sastavnih dijelova (dispozicija i sankcija). Sa svojstvima pozitivnosti i normativnosti povezano je pitanje organa koji propisuje pravo, pitanje izvora prava. Iz normativnog karaktera prava poizilazi mogućnost da se djeluje u skladu sa pravom ili protivno pravu, pa time i pojmovi zakonitosti i protivzakonitosti. Iz važenja prava za zajednički život ljudi proizilazi da ono zasniva pravne odnose, odnosno subjektivna prava i obaveze.

 PRAVO I MORAL

Razlika između prava i morala obično se označava izrazom >spoljašnji karakter prava, unutrašnji karakter morala<. Taj izraz ima 4 različita značenja:

1.       Suprotnost >spoljašnji karakter - unutrašnji karakter< najprije je vezivana za materiju prava i morala, vjerujući da spoljašnje ponašanje podliježe pravnom, a unutrašnje moralnom regulisanju. Međutim, ne postoji oblast unutrašnjeg i spoljašnjeg ponašanja koja se ne bi mogla podvrgnuti kako moralnom tako i pravnom vrednovanju. Ono što je izgledalo kao razlika u predmetu morala i prava se može održati kao razlika u usmjerenosti njihovih interesa. Moral se interesuje za spoljašnje ponašanje samo u mjeri u kojoj ono potvrđuje neko unutrašnje ponašanje. S druge strane, pravo se za unutrašnje ponašanje interesuje samo ukoliko se od njega može očekivati neko spoljašnje ponašanje.

2.       Pomenuta suprotnost može u vidu imati i subjekte svrhe prava i morala. Pravna vrijednost je vrijednost neke radnje za druge ili za ukupnost drugih, a moralna vrijednost je jednostavno vrijednost neke radnje. Onaj ko je pravno obavezan uvijek

12

pred sobom ima nekog ko je ovlašten i zahtijeva. S druge strane, moralnoj obavezi se samo simbolično dodaje drugi subjekat, kad se moralna obaveza označava kao obaveza prema Bogu, vlastitoj savjesti i sl.

3.       Suprotstavljanje spoljašnjeg i unutrašnjeg karaktera odnosi se i na različitost načina obavezivanja. Moral zahtijeva da se obaveza izvrši zato što to nalaže osjećaj obaveznosti, a pravo dopušta i druge pobude. Za moral je dovoljna duhovna nastrojenost koja odgovara moralnim normama, a za pravo ponašanje koje odgovara propisima - moral zahtijeva >moralnost<, a pravo >legalnost< (Kant).

4.       Različitost izvora važenja. Pravu se pripisuje heteronomija, jer potčinjenima pristupa spolja, kao neka tuđa volja koja obavezuje. S druge strane, moralu se pripisuje autonomija, jer ga svakom pojedincu nameće njegova vlastita moralna ličnost.

Pored svih razlika između prava i morala, između njih postoje i veze. Te se veze sastoje u tome što je moral s jedne strane svrha prava, a s druge strane osnov njegovog obavezujućeg važenja. Samo moral može obrazložiti obavezujuću snagu prava. On pravo i pravdu označava kao moralne zadatke, ali utvrđivanje njihovog sadržaja prepušta izvanmoralnom zakonodavstvu.

Sankcija prava od strane morala moguća je samo zato što pravo, bez obzira na moguće različitosti svog sadržaja, ipak kao svrhu ima moral. Pravo ne služi moralu pomoću pravnih obaveza koje nalaže, već pomoću subjektivnih prava koja daje. Ono pojedincima daje subjektivna prava kako bi oni mogli što bolje udovoljiti svojim moralnim obavezama. Pravo može samo da omogući moral, a ne i da ga iznudi, jer moralno djelo mora biti djelo slobode. Međutim, pošto pravo može samo da omogući moral, ono neizbježno mora omogućavati i nemoral.

PRAVO I OBIČAJ 

Dosadašnji pokušaji da se pravo i običaj međusobno pojmovno razgraniče ostali su bez uspjeha. Kulturni pojmovi, tj. pojmovi povezani sa vrijednošću, mogu se definisati samo pomoću ideje vrijednosti na koju su orijentisani. Tako se moral definiše kao stvarnost čiji smisao je da predstavlja ideju dobra, a pravo kao stvarnost čiji smisao je da služi pravdi. Međutim, ideju vrijednosti na koju bi se orijentisao običaj nije moguće pronaći, dakle običaj nema svoje mjesto u sistemu kulturnih pojmova.

Prema pravu i moralu običaj ne stoji u sistematskom, već u historijskom odnosu. On predstavlja zajednički prethodni oblik, u kome su sadržani i pravo i moral kao još nerazvijeni i neizdiferencirani. Npr. običaj milostinje se s jedne strane razvija u moralnu obavezu dobročinstva, a s druge strane u pravnu ustanovu brige o socijalno ugroženim licima. Običaj dakle predstavlja pripremu za izgradnju prava i morala kao posebnih kuturnih oblika.

Običaju se sa istom osnovanošću može pripisati i spoljašnji karakter prava i unutrašnji karakter morala. Džentlmen je onaj ko određeni običaj i upražnjava i poštuje, a onaj ko samo >spolja< upražnjava običaj je skorojević.

SVRHA PRAVA

Pravda kao ideal određuje samo formu prava. Da bi se došlo do sadržine prava, mora se u obzir uzeti još jedna ideja: svrsishodnost. Pošto je pravo znatnim dijelom državna volja, a država je znatnim dijelom pravna institucija, nerazdvojna su pitanja svrhe prava i svrhe države.

Polazeći od trojstva krajnjih vrijednosti - etičke, logičke i estetske vrijednosti - ideala dobrog, istinitog i lijepog, jasno je da pravo može biti određeno da neposredno služi samo jednoj od tih vrijednosti - etičkoj vrijednosti dobrog.  

Postoje samo 3 vrste predmeta koje mogu imati karakter apsolutne vrijednosti: ljudske pojedinačne ličnosti, ljudske kolektivne ličnosti i ljudska djela. Na osnovu toga se mogu razlikovati 3 vrste vrijednosti: individualne vrijednosti, kolektivne vrijednosti i vrijednost djela. U zavisnosti od toga da li se prioritet stavlja na individualne, kolektivne ili vrijednosti djela, razlikuju se individualistička, nadindividualistička i transpersonalna shvatanja.  

Po individualističkom shvatanju, vrijednosti djela i vrijednosti kolektiviteta služe vrijednostima ličnosti. Država i pravo su samo institucije za obezbjeđenje i unapređenje pojedinca.  

Za nadindividualističko shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti djela služe vrijednostima kolektiviteta. Moral i kultura služe državi i pravu.  

13

Za transpersonalno shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti kolektiviteta služe vrijednostima djela. Moral, pravo i država služe kulturi.  

Kratko rečeno, krajnji ciljevi su: za individualističko shvatanje - sloboda, za nadindividualističko shvatanje - nacija, za transpersonalno shvatanje - kultura.  

Država i pravo za individualističko shvatanje predstavljaju vezu između pojedinaca, za nadindividualističko shvatanje cjelinu iznad pojedinaca, a za transpersonalno shvatanje zajedničke odnose pojedinaca prema njihovom zajedničkom djelu.

1.3.         ROSKO PAUND, >UVOD U FILOZOFIJU PRAVA<, PODGORICA 1996.

FUNKCIJA FILOZOFIJE PRAVA

Filozofsko sagledavanje prava uslovljeno je dvjema potrebama. S jedne strane, fundamentalni društveni interes za općom sigurnošću izazvao je potrebu za stvaranjem sigurne osnove na kojoj će se urediti ljudsko ponašanje i osigurati čvrst i stabilan poredak. S druge strane, pritisak ostalih društvenih interesa, kao i potreba da se ti interesi pomire sa zahtjevima za općom sigurnošću, stalno su zahtijevali određene promjene u društvenom poretku. Te su promjene zahtijevale da se zakonski propisi neprestano preispituju i prilagođavaju novim uslovima. Principi promjene i razvitka mogli su se pokazati štetnim po opću sigurnost, te se kao neophodno pokazalo da se oni usklade sa idejom o čvrstoj osnovi pravnog poretka.

Zakonodavci su morali da se bore sa problemom kako da ljudima dokažu da je zakon nešto što je utvrđeno i ustanovljeno, da se njegov autoritet ne dovodi u pitanje, a da istovremeno omogućava da se stalno popravlja i mijenja. Filozofi su se bavili ovim problemom imajući pred sobom dokumente pravnog sistema svog vremena i mjesta u kome su živjeli ili koristeći se dokumentima prošlih vremena. Nastojali su da izgrade teorije prava i zakonodavne teorije težeći da ih sjedine sa nekom konačnom idejom koja bi razriješila sve, idejom savršenog zakona.  

Grčki mislioci su u vezu doveli običaj i zakon. I jedno i drugo su predstavljali osnovu pravnog autoriteta. Aristotel tako ne razmatra prirodno pravo i pozitivno pravo, već ono što je pravedno po prirodi ili svojoj suštini i ono što se javlja kao pravedno isključivo zato što je uspostavljeno konvencijom ili zakonom. Ovu distinkciju (distinkciju prava i zakonskih propisa) je u savremenu pravnu nauku prenio Toma Akvinski. Blekston ju je ugradio u angloameričku pravnu misao, i od tada ona čini okosnicu tog pravnog sistema.

Grčka filozofska misao, iz perioda kad pravo i moral još nisu bili razdvojeni, pomogla je da se u jurističkoj misli klasičnog rimskog prava razluči ono što je pravno i moralno. U okviru striktnog prava, nije se mnogo vodilo računa o moralu i po mnogim bitnim pitanjima to pravo je bilo u suprotnosti sa moralnim idejama tog vremena. Otuda se odmah nametnula distinkcija pravednog po prirodi i pravednog na osnovu konvencije ili zakona.  

Bitno je naglasiti da termin >priroda< u antici nije imao današnje značenje. >Prirodni< objekat bilo je ono što je najpotpunije izražavalo suštinu stvari. To je bio savršeni objekat. Otuda je prirodno pravo bilo ono koje je savršeno izražavalo ideju prava koja se odnosila na neko dato pitanje. Pravo je tragalo za idealom - savršenim prirodnim pravom, a sredstvo za postizanje tog cilja bilo je pravničko rezonovanje. Zakonodavstvo i edikt su bile samo kopije ove pravne realnosti. Na taj način su pravnici došli do ratio legis, principa prirodnog prava koji je bio osnov pravnog pravila. Teorija prirodnog prava je nastala u službi napretka, kao sredstvo da se stvori pravo koje će poslužiti cijelom svijetu, a na osnovama starog striktnog prava grada Rima. 

U početnom periodu nastanka prava, svrha je bila da se na miran način uredi ljudsko društvo. Međutim, Grci su ubrzo došli do ideje kako da na uređen i miran način očuvaju društveni status quo. Kada je teorija prirodnog prava primijenjena na ovakvu koncepciju, došlo se do idealnog oblika socijalnog status quo-a - forme koja odražava prirodu tog društva, kao nečega što će pravni poredak usavršiti i očuvati. Sudija i pravnik su na taj način dobili uputstvo da pravo oblikuju tako da očuvaju i unaprijede ovaj ideal socijalnog status quo-a. 

14

U srednjem vijeku, skolastička filozofija je preko komentatora i postglosatora omogućila da se rimsko pravo Justinijanovog doba uobliči na način da se moglo prihvatiti i primjenjivati u Evropi narednih 9 stoljeća. Skolastička filozofija je za cilj imala da autoritet utemelji na razumu, oslanjajući se na formalnu logiku i tumačenje.  

Nakon propasti feudalne organizacije društva, labavu feudalnu organizaciju zamjenjuju se nastankom nacija, što zahtijeva donošenje jedinstvenog prava unutar nacionalne države. Nastupio je period razvoja prava koji podsjeća na klasični period rimskog prava. Međutim, teorija prirodnog prava nije zadovoljavala društvo koje je shvaćeno kao skup pojedinaca i bilo organizirano na bazi takmičarskog samopotvrđivanja putem tržišta. Krajnji cilj više nisu načela vječnog važenja, već prirodna prava koja po prirodi pripadaju čovjeku, zbog kojih postoji prirodno pravo i koja bi trebalo priznati i pozitivno pravo. Pod uticajem ove teorije izgrađen je koncept zakonskih prava koja se bave ličnim i imovinskim interesima pojedinca.

Američka varijanta prirodnog prava je izrasla iz pokušaja da se na filozofskim osnovama postavi ovlaštenje sudova u odnosu na nekonstitucionalno (vanustavno) zakonodavstvo. Ustav je predstavljao objavu principa prirodnog ustavnog zakona. Te principe je trebalo izvesti iz prirode slobodne vlasti. Otuda su ustavna pitanja uvijek bila ograničena na problem tumačenja ustava.  

Kasnije u 19.vijeku, prirodno pravo izvedeno iz principa američkih instituta je ustupilo mjesto metafizičko-historijskoj teoriji koja je nastala u kontinentalnoj Evropi. Prirodna prava su bila izvedena iz individualne slobodne volje koja se može ustanoviti metafizičkom metodom, a historija pokazuje na koji se način ova ideja individualne slobode ostvarila u raznim pravnim načelima i doktrinama. Prirodno pravo služi kao idealna kritika pozitivnog prava.  

Ostali pravnici u Engleskoj i Americi su se okrenuli utilitarno-analitičkoj teoriji. Zakonodavac je trebao da se rukovodi principom korisnosti, a pravnik je trebao iznaći univerzalne principe analizirajući postojeće pravo i njegov rad nije imao nikakve veze sa kreativnom djelatnošću.  

Krajem prošlog vijeka se uočava pokušaj pozitivističko-sociološke škole da zamijeni metafizičko-historijsku i utilitarno-analitičku. Sve pojave su utvrđene neumitnim prirodnim zakonima, koje samo treba otkriti posmatranjem. Moralni, socijalni, pa time i pravni fenomeni, se odvijaju po zakonima koji su izvan ljudske kontrole, poput kretanja planeta.  

U današnje vrijeme prirodno pravo oživljava, kao i filozofija prava od koje se traži da pravna pitanja i primjenu prava podvede pod društveni ideal vremena i datog prostora na način koji bi omogućio da pravo unapređuje civilizaciju.

SVRHA PRAVA

Ideje o tome čemu služi pravo uglavnom su implicirane u idejama o tome šta pravo jeste. Postoji 12 koncepcija onoga što pravo jeste:

1.       Ideja o božanski zavedenom načelu ili skupu načela za ljudsko djelovanje, kao npr.Mojsijev zakon ili Hamurabijev zakonik;

2.       Ideja prava kao predanje starih običaja koji su se pokazali prihvatljivim za bogove - da ne bi izazvali srdžbu zlih sila, ljudi su se ponašali na način koji je utvrđen davnašnjim običajem;

3.       Zapisana mudrost starih mudraca koji su spoznali siguran put ljudskog djelovanja, koji je božanski potvrđen;

4.       Filozofski zasnovan sistem načela koji izražava prirodu stvari i prema kome bi ljudi trebali uskladiti svoje ponašanje;

5.       Skup načela utvrđenih na osnovu vječnog moralnog kodeksa;

6.       Skup ljudskih pogodbi u politički organiziranom društvu, kojima se reguliše njihov odnos;

7.       Odraz božanskog razuma koji upravlja univerzumom  (shvatanja Tome Akvinskog);

8.       Skup naredbi suverenog autoriteta u politički organiziranom društvu;

9.       Sistem iskustvenih načela pomoću kojih se pojedinačna ljudska volja usaglašava sa voljom ostalih pojedinaca (historijska škola);

15

10.   Sistem načela otkriven filozofskim putem na osnovu kojih se pojedinačna volja usklađuje sa voljom ostalih pojedinaca;

11.   Sistem normi koje je u društvu nametnula vladajuća klasa radi očuvanja vlastitih interesa;

12.   Ideja o pravu nastalom po nužnosti ekonomskih ili društvenih zakona.

U poznatim radovima o svrsi prava izdvaja se nekoliko ideja. Prva i najjednostavnija predstava je da pravo postoji da bi očuvalo mir u datom društvu. Dakle, svrha prava je očuvanje opće sigurnosti. Grčki filozofi su opću sigurnost posmatrali u širem smislu i svrhu pravnog poretka našli u očuvanju status quo-a. Očuvanje opće sigurnosti razmatrano je kroz sigurnost društvenih institucija. Održavanje status quo-a postala je grčka, a zatim rimska i srednjevjekovna koncepcija o svrsi prava. 

Ideja o očuvanju postojećeg poretka u potpunosti je razvijena kod Platona, a zatim i Aristotela. Platon smatra da svakog čovjeka treba svrstati u klasu koja mu najviše pristaje i nakon što je razvrstavanje ljudi završeno, zakonom bi ga trebalo očuvati - obućar treba biti samo obučar, vojnik samo vojnik, zemljoradnik samo zemljoradnik itd.

Grčku filozofsku misao rimski pravnici su pretvorili u pravnu teoriju. U Justinijanovim Institucijama pravo se svodi na 3 odredbe: (1) svako treba da živi časno, usklađujući svoje ponašanje sa konvencijama društvenog poretka; (2) svako treba poštivati ličnost drugih ljudi; (3) svako mora svakome vratiti ono što je njegovo, on mora poštovati stečena prava drugih.

U srednjem vijeku, primitivna ideja prava koje je koncipirano jedino radi održavanja mira, vratila se sa germanskim pravom.

Rušenjem feudalnog poretka, pojedinac stiče sve veći značaj i zahtjev da se pojedincu otvori mogućnost afirmacije postaje važniji od održavanja društvenih institucija. Svrha prava se počinje sagledavati u mogućnosti da se čovjeku pruži maksimalna individualna sloboda samopotvrđivanja. Sloboda svakog pojedinca ograničena je samo istom slobodom ostalih pojedinaca (građanska država, liberalni kapitalizam). Kad se došlo do ovog zadnjeg stepena u razvitku ideje o pravu, jurističke mogućnosti ove koncepcije bile su iscrpljene. Prirodna bogatstva su otkrivena i iskorištena, te se javila potreba da se očuva ono do čega se došlo. Sloboda ponovo počinje da se sputava. Npr. ovlaštenje vlasnika da slobodno raspolaže svojom imovinom ograničava se radi zaštite institucija braka i porodice. Sloboda obavljanja pravnih poslova ograničena je sa ciljem zaštite općeg zdravlja, sigurnosti ili morala, sloboda korištenja prirodnih bogatstava je sužena da bi se očuvala životna sredina itd.

Krajem prošlog i početkom ovog vijeka počelo se razmišljati o svrsi prava ne kao o maksimumu samopotvrđivanja, već kao o najvećem zadovoljenju potreba. U jurisprudenciji i politici se shvatilo da se moraju u obzir uzeti praktični problemi u iznalaženju mogućnosti da se interesi ostvare kroz rad državnih organa. Dakle, došlo je do pomjeranja teorijske osnove prava od volje do potrebe.

 

.4.         LON L.FULER, >MORALNOST PRAVA<, PODGORICA 1999.

DVIJE MORALNOSTI

Moralnost dužnosti i aspiracije[3]. Moralnost dužnosti polazi sa dna ljudskog dostignuća, a moralnost aspiracije sa vrha. Moralnost dužnosti postavlja osnovna pravila bez kojih društveni poredak ne može ostvarivati svoju svrhu. Dakle radi se o pravilima prema kojim bi se osoba morala ponašati. S druge strane, principi moralnosti aspiracije više predstavljaju generalnu ideju savršenstva kome treba težiti, nego nekih fiksnih pravila. Moralnost aspiracije nema vezu sa pravom, jer nema načina pomoću kojeg bi pravo moglo prinuditi čovjeka da živi u skladu sa vrlinama za koje je sposoban tj. da živi u skladu sa idejom savršenstva.

Moralna skala. Između moralnosti dužnosti na dnu i moralnosti aspiracije na vrhu, kao krajnjih tačaka može se zamisliti jedna vrsta skale. Negdje na toj skali postoji granična linija koja dijeli dužnost od aspiracije Različita su mišljenja u vezi sa mjestom te granične linije. Mišljenja koja se mogu nazvati moralističkim nastoje granični indikator pomjeriti naviše i time proširiti područje dužnosti. Određivanje gdje treba da prestane dužnost je jedan od najtežih zadataka društvene filozofije.

Nagrade i kazne predstavljaju konačnu manifestaciju razlike između moralnosti dužnosti i moralnosti aspiracije. Treba naglasiti da postoji velika razlika u procedurama za izricanje kazni u odnosu na one kojima se dodjeljuju nagrade. Kazne se najčešće izriču u strogim formalnim procedurama, za razliku od dodjele nagrada koje podrazumijevaju manje kontrolisane

16

metode odlučivanja. Razlog tome između ostalog je i činjenica da se za odstupanje od zadovoljavajućeg ponašanja, koje podliježe kazni, mogu primijeniti objektivniji standardi nego za ponašanja koja dostižu savršenstvo.

1.5.         ERIK VAJL, >POLITIČKA FILOZOFIJA<, BEOGRAD, 1982.

DRŽAVE, DRUŠTVO, INDIVIDUA

 Svaka individua djeluje iz interesa. Moderna država je takva individua. Za nju međunarodni odnosi predstavljaju problem zato što mogućnost da bude protiv svoje volje uvučena u sukobe država vidi kao opasnost za vlastitu egzistenciju. U tom pogledu države se ne ponaša drugačije nego građanin-pojedinac, koji bi vrlo rado upotrijebio nasilje za postizanje svojih ciljeva, ali ga se odriče ne iz moralnog ubjeđenja ili dobrote, već zato što bi u krajnjoj konsenkvenci od njega imao više štete nego koristi. Individualna država je došla do istog zaključka: cijena pobjede putem nasilja prevazilazi vrijednost uloga. Presudna razlika je u tome što država u odnosu na nasilničke građane posjeduje sredstva prinude. Tim sredstvima individualni građanin se ne može oduprijeti, i on je toga svjestan. S druge strane, ne postoji nikakva naddržava koja bi bila sposobna nametnuti svoje odluke na način na koji to čini država u odnosu na građane.

Međunarodne organizacije i sudovi zamišljeni na nekom nadnacionalnom nivou su ustvari sredstva koja su stavljena na raspolaganje suverenim vladama. Te vlade se, shodno svojoj volji i interesima, služe tim sredstvima ili ne priznaju njihovu nadležnost. Ipak, vrijednost takvih institucija je značajna i njihovo postojanje je opravdano i kad bi uspjele spriječiti jedan jedini sukob koji bi bez njihove intervencije bio neizbježan.

Osnovnu prirodu međunarodnih odnosa čini uvijek prisutna mogućnost oružanog sukoba. Rat nije zamijenjen pravnim postupcima i svaka vlada ostaje jedini sudija u pogledu onoga što želi smatrati prijetnjom ili napadom na njene životne interese. Međutim, ne raspolaže svaka država onim što je nužno za vođenje rata - neka drugorazredna sila može izazvati rat, ali ona nema stvarnog interesa da to učini jer će ishod uvijek zavisiti od odluka velikih sila.

Situacija nije ista za države sposobne da vode nezavisnu politiku, tj. sposobne da podnesu jedan rat. One načelno mogu u nekoj povoljnoj situaciji računati na pozitivne rezultate nekog sukoba. U tom slučaju bi računica posmatrala rat kao sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva. Oružani sukob u modernom svijetu nije prost sudar dvaju nasilja - on izbija u trenutku kad jedna od velikih sila, koja vidi opasnost za neke svoje interese, zaključi da za odbranu tih interesa vrijedi platiti cijenu jednog rata, da ona ima izgleda da ga dobije i da će joj jedino pobjeda omogućiti da postigne svoje ciljeve. Ono što sprečava sukobe najvećih razmjera je bojazan nezavisnih vlada da će nakon pobjede morati preuzeti upravljanje nad jednim osiromašenim i razorenim svijetom, tj. da će se naći u težoj situaciji nego prije rata.

Mogućnost rata ukazuje na osnovnu protivrječnost između društva i države: društvo je racionalno, država je historijska.

Od početka modernih vremena sukobljavaju se teze za i protiv rata. Na jednoj strani je stanovište društva: rat je poricanje napretka - on odvraća rad od njegovog prirodnog cilja, smanjuje broj radnika, vaspitava građane za nasilje. S druge strane su oni koji u ratu vide jedinu snagu sposobnu da pojedinca uzdigne iznad njegove individualnosti i želja. Prihvatanje da se rizikuje smrt daje čovjeku njegovu pravu plemenitost, dok sve ono što dobija od društva jača njegov egoizam.

Svaka od ovih teza može da odbije, ali ne i da opovrgne onu drugu. One spadaju u područje izbora, a ne u područje rasprave. Nesumnjivo je da mislioci >branioci rata< nisu krvoločni niti obožavaoci nasilničke borbe iz ljubavi prema nasilju. Oni opravdavaju rat moralnim argumentima i u njihovim očima je rat dobar zato što spasava individuu od njenog egoizma, čini da moral bude prisutan i aktivan u pojedincu.

Činjenica je da rat uvijek ostaje mogućan, a pacifizam društva je nedovoljan da ga zabrani, jer svjetsko društvo ne postoji kao takvo, da nekom svjetskom organizacijom i sredstvima prinude koja zahtijeva takva organizacija. Problem može biti riješen pomoću jedne organizacije koju svi svjesno žele, a u interesu svake države je da radi na racionalnom rješenju takvog problema.

Organizacija koja je označena kao cilj političkog djelovanja moderne države obično se naziva svjetskom državom. U odnosu na uobičajeni smisao pojma država, to bi bila jedna organizacija koja bi koordinirala rad zajednica. Cilj svake od tih zajednica bio bi razvoj svog partikularnog morala unutar jednog formalnog i racionalnog društvenog morala. Da bi jedna takva država mogla opstati, potrebno je izjednačavanje životnog standarda različitih društava. Istovremeno, jedino bi takva država

17

omogućila racionalno, opće i trajno podizanje tog standarda. Međutim, često se izražava bojazan da takva država ne bude najautokratskija, čak najtiranskija država.

Organizacija univerzalnog društva spada u nadležnost postojećih država, ali se javlja prigovor proistekao iz opasnosti od intelektualne i moralne diktature. Naime, postavlja se pitanje da li će se univerzalno društvo formirati pod vođstvom malog broja nacija, ako ne i samo jedne nacije, te da li je historijski moral malih nacija osuđen na nestanak.

Cilj države, posmatran sa stanovišta umnog pojedinca, jeste sloboda tog pojedinca u društvu koje ga štiti od vanjskog nasilja. Dva sredstva za postizanje tog cilja su racionalan rad i umna rasprava. Smisao države je u egzistenciji slobodne i umne individue. Postavlja se pitanje koji je to pozitivni smisao u kome umna i slobodna individua nalazi smisao svog života, smisao koji individua želi da bude univerzalan i koji predlaže zajednici kojoj pripada. Na to pitanje se ne može dati odgovor, imajući u vidu da je svaki odgovor koji se tiče individue determiniran njenom individualnošću. Filozofija ne propisuje individui šta treba da čini. Ona joj pokazuje s čim ima posla i u kojim granicama može obavljati ljudske poslove ne odričući se uma.

 

2.     LJUDSKA PRAVA - DOKUMENTI, AKTI, INSTITUCIJE I PROCEDURE

2.1. THOMAS BUERGENTHAL: >MEĐUNARODNA LJUDSKA PRAVA<, SARAJEVO '98

SISTEM LJUDSKIH PRAVA UN

POVELJA UN

Povelja UN kao jedan od ciljeva organizacije proglašava ostvarivanje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, te razvijanjem i poštivanjem ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Osnovne obaveze OUN i njenih država članica u ostvarivanju tih ciljeva utvrđene su u članovima 55 i 56 Povelje. Po čl.55, UN potpomažu:

a)      Rast životnog standarda, punu zaposlenost i uslove za ekonomski i socijalni napredak i razvoj;

b)      Rješavanje međunarodnih ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i sličnih problema, kao i međunarodnu saradnju na polju kulture i prosvjete;

c)      Univerzalno poštovanje i pridržavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Član 56 predviđa obavezu svih država članica da u saradnji sa organizacijom preduzimaju zajedničku i pojedinačnu akciju u ostvarenju navedenih ciljeva.

Uprkos svojoj neodređenosti, odredbe o ljudskim pravima Povelje UN imale su brojne značajne posljedice:

1.       Povelja UN je internacionalizirala ljudska prava - ljudska prava nisu više isključivo unutar njihove jurisdikcije;

18

2.       Obaveza država članica da sa Organizacijom sarađuju u unapređivanju ljudskih prava i sloboda, dala je legitimitet UN-u da preduzme mjere na definisanju i kodificiranju tih prava. Rezultat je Međunarodni zakonik o ljudskim pravima i brojni drugi instrumenti zaštite ljudskih prava koji danas postoje;

3.       Obaveza država da >unapređuju< ljudska prava kreirala je osnov za uspostavljanje institucija sa ciljem da osiguraju ponašanje država u skladu sa tom obavezom. Država članica UN koja krši međunarodno garantirana ljudska prava krši Povelju UN. Putem rezolucija UN su pozivale takve države da prestanu sa kršenjima, a ovlastile su i Komisiju za ljudska prava UN i njene pomoćne organe da utvrde procedure za ispitivanje tvrdnji o slučajevima kršenja ljudskih prava.

MEĐUNARODNI ZAKONIK O LJUDSKIM PRAVIMA  

pored odredbi o ljudskim pravima Povelje UN čine: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, dva međunarodna pakta o ljudskim pravima i dva fakultativna protokola uz Pakt o građanskim i političkim pravima.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima usvojena je 1948.godine. Ona je prvi sveobuhvatni instrument ljudskih prava proglašen od univerzalne međunarodne organizacije. Proklamuje 2 kategorije prava:

(1)    građanska i politička prava - pravo na život, slobodu i sigurnost pojedinca, zabrana ropstva, mučenja i nečovječnog postupanja, pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima, prezumpciju nevinosti, pravo na privatnost i pravo na imovinu, sloboda govora, vjere, udruživanja, sloboda kretanja, pravo na azil, pravo na državljanstvo. Deklaracija obuhvata i pravo pojedinca na upravljanje državom - neposredno ili putem izabranih predstavnika.

(2)    ekonomska, socijalna i kulturna prava - socijalna sigurnost, zaštita od nezaposlenosti, pravo na obrazovanje, pravo na odmor uključujući razumno trajanje radnog vremena, pravo na životni standard koji odgovara blagostanju pojedinca i njegove porodice itd. Deklaracija propisuje i da svako ljudsko biće ima pravo da slobodno učestvuje u kulturnom životu zajednice.

Deklaracija priznaje i mogućnost državi da donese zakone kojima se ograničava vršenje navedenih prava, ali isključivo iz razloga javnog poretka, javnog morala ili općeg blagostanja u demokratskom društvu.

Kad je u pitanju pravni učinak Univerzalne deklaracije, bitno je napomenuti da ona nije ugovor, već rezolucija koju je usvojila Generalna skupština UN. Međutim, danas je općeprihvaćeno mišljenje o njenoj normativnoj prirodi, tj. da se radi o pravno obavezujućem aktu. Transformacija Univerzalne deklaracije iz neobavezujuće preporuke u normativni instrument tumači se na 3 načina. Prema jednom mišljenju, Deklaracija predstavlja autentično tumačenje dijela Povelje UN koji se odnosi na ljudska prava.

Drugo stanovište smatra da stalno na Univerzalnu deklaraciju u međunarodnim odnosima predstavlja praksu potrebnu za nastanak međunarodnog običajnog prava. Dakle, smatra se da je Deklaracija u cjelini, ili bar djelomično postala pravilom običajnog međunarodnog prava.

Postoji i treće mišljenje, koje Deklaraciju, zajedno sa drugim međunarodnim normama o ljudskim pravima, tretira kao dio općih pravnih načela.

Međunarodni paktovi o ljudskim pravima. Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Pakt o građanskim i političkim pravima usvojeni su od strane Generalne skupštine UN 1966.godine. Radi se o pravno obavezujućim ugovorima koji su stupili na snagu 1976, nakon ratifikacije od strane 35 država. Krajem 1994.godine broj država članica dostigao je 130.

Paktovi sadrže neke zajedničke materijalne odredbe, od kojih se 2 odnose na kolektivna prava. Naime, oba pakta proklamiraju pravo samoopredjeljenja naroda, te pravo svih naroda da slobodno raspolažu svojim prirodnim bogatstvima. Takođe se zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu: rasi, boji kože, spolu, socijalnom ili nacionalnom porijeklu, vjeri, političkom ubjeđenju itd.

Pakt o građanskim i političkim pravima precizira i proširuje prava obuhvaćena Univerzalnom deklaracijom. Uz prava sadržana u Univerzalnoj deklaraciji, Pakt propisuje i obavezu država na zaštitu etničkih, vjerskih ili jezičkih manjina. Država je obavezna da pripadnicima tih manjina omogući kulturnu, vjersku i jezičku autonomiju. Osim toga, pakt propisuje i slobodu pojedinca od dužničkog zatvora, pravo lica lišenih slobode na humano postupanje, te prava maloljetnika na posebnu zaštitu.

19

GP pakt sadrži i >odredbu o derogaciji< koja državama članicama dopušta da >u vrijeme javne opasnosti koja ugrožava život nacije< suspendiraju sva osim 7 najosnovnijih prava. Ove odredbe u praksi pojedine države koriste kao izgovor za kršenje ljudskih prava.

Za razliku od Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji poziva na postepenu implementaciju u skladu sa mogućnostima države, GP pakt državama nameće bezuslovnu obavezu na preduzimanje svih mjera sa ciljem osiguranja prava koja on proklamira.

Paktom je uspostavljen Komitet za ljudska prava (HRC - Human Rights Committee), kao institucija sa zadatkom da osigura poštivanje obaveza država članica. Funkcija Komiteta je u upravljanju sistemom izvještavanja i mehanizmom međudržavnih pritužbi. HRC obavlja i dodatne zadatke po Fakultativnom protokolu uz GP Pakt, koji je ustanovio pravo na individualnu peticiju. Komitet se sastoji od 18 članova koje imenuju države ugovornice, ali u radu Komiteta članovi djeluju u svom ličnom svojstvu, a ne kao predstavnici države iz koje dolaze.

Glavna funkcija Komiteta je ispitivanje izvještaja koje države članice podnose o implementaciji Pakta. Prema pravilima Poslovnika o radu Komiteta, predstavnici država moraju biti prisutni za vrijeme razmatranja njihovih izvještaja, a Komitet tom prilikom od njih može tražiti dodatna objašnjenja, koristeći pritom svoje stručne ekspertize i informacije nevladinih organizacija za ljudska prava.

Komitet svoje zaključke o pojedinim izvještajima država, zajedno sa eventualnim dodatnim komentarima svojih članova, unosi u godišnje izvještaje koje dostavlja Generalnoj skupštini UN i državama članicama Pakta. Osim toga, Komitet usvaja sve više tzv.općih komentara, kojima pojašnjava značenje različitih odredaba Pakta, a oslanjajući se na svoju praksu u razmatranju izvještaja država i rješavanju individualnih tužbi.

Pakt takođe predviđa jedan međudržavni mehanizam pritužbi, koji jednoj državi ugovornici omogućava da drugu optuži za kršenje ugovora. Međutim, radi se o sredstvu fakultativne prirode. Mogu mu pribjeći samo države članice koje su posebnom izjavom priznale nadležnost Komiteta. Ovaj mehanizam još uvijek nije stavljen u pogon, a on ne predviđa ni presuđivanje ni kvazipresuđivanje, već ustanovljava tek nešto više od formalnog mehanizma mirenja.

Fakultativni protokol uz Pakt o građanskim i političkim pravima predstavlja dopunu mjerama implementacije GP Pakta. On omogućava privatnim licima, žrtvama kršenja Pakta, da podnesu individualne pritužbe Komitetu za ljudska prava. Uslov je da su prethodno iscrpljena sva unutrašnja pravna sredstva. Razmatranje pritužbi se vrši u dva dijela - prvo se razmatra dopuštenost podneska, a zatim meritum pritužbe. Nakon što je donio odluku da je pritužba dopuštena, Komitet obavještava državu na koju se slučaj odnosi, a koja je dužna da u roku od 6 mjeseci pismeno odgovori na navode iz pritužbe. Nakon toga Komitet razmatra navode iz pritužbe i odgovora, i svoj nalaz dostavlja strankama koje su učestvovale u postupku. Rezime tih nalaza Komitet objavljuje u godišnjem izvještaju Generalnoj skupštini.

Nakon stupanja na snagu Protokola 1976.godine, Komitet se bavio sve većim brojem individualnih podnesaka, što je omogućilo razvoj bogate pravne prakse tumačenja i primjene Pakta i Protokola, a dovelo i do jačanja efikasnosti mehanizma zaštite ljudskih prava Naime, Komitet sada ima ovlaštenje da predlaže privremene mjere radi otklanjanja nenadoknadive štete žrtvi kršenja ljudskih prava. Osim toga, ovlašten je da od država ugovornica zahtijeva da u izvještajima navedu mjere preduzete sa ciljem provođenja preporuke Komiteta u onim pojedinačnim slučajevima u kojima je utvrđeno da su prekršile pakt.

Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima stupio je na snagu 1991.godine. Cilj protokola je ukidanje smrtne kazne, a jedina rezerva koja se može staviti na Protokol dozvoljava primjenu smrtne kazne u izvršenju presude za najteži zločin vojne prirode počinjen za vrijeme rata.

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima znatno je sveobuhvatniji od Univerzalne deklaracije. On priznaje slijedeća prava: pravo na rad, na uživanje povoljnih uslova rada, na osnivanje i članstvo u sindikatima, pravo na socijalnu sigurnost, na zaštitu porodice, na odgovarajući životni i zdravstveni standard, na školovanje i učešće u kuturnom životu. Pakt detaljno definira ova prava i često određuje korake koje treba preduzeti da se postigne njihovo ostvarenje.

Ratificiranjem Pakta država ugovornica ne preuzima obavezu neodložne implementacije, već se obavezuje da sama i putem međunarodne pomoći i saradnje preduzima korake sa ciljem postepenog dostizanja punog ostvarenja prava priznatih Paktom,

20

koristeći sva pogodna sredstva. Razlog za ovakav način obavezivanja leži u različitosti uslova i mogućnosti koje za implementaciju ima svaka pojedina država, te bi bilo nerealno zahtijevati neodložno poštivanje svih prava.

Međutim, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava je u svom Općem komentaru oborio pretpostavku da Pakt ne stvara nikakve bezuslovne obaveze za države ugovornice. Komitet ističe da, iako nalaže postepeno ostvarivanje, Pakt istovremeno nameće i raznovrsne obaveze koje imaju bezuslovan efekat. Među takve obaveze Komitet prvenstveno ubraja dvije: obavezu država da garantiraju da će se prava utvrđena Paktom vršiti bez diskriminacije, te obavezu država da "preduzimaju korake". Osim toga, svaka država ugovornica preuzela je obavezu da kao suštinski minimum osigura zadovoljenje bar najnižeg, osnovnog stepena svakog prava.

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ne ustanovljava nikakav sistem za međudržavne ili individualne pritužbe. On jedino nalaže državama ugovornicama da podnose izvještaje o mjerama koje su preduzele da bi se postiglo poštivanje prava predviđenih Paktom. Izvještaji se podnose Ekonomskom i socijalnom savjetu UN (ECOSOC). Kao rezultat rada ECOSOC po ovim pitanjima, 1985.godine osnovan je  Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji se sastoji od 18 eksperata izabranih u ličnom svojstvu.

OSTALI GLAVNI UGOVORI UN O LJUDSKIM PRAVIMA

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojena je od strane Generalne skupštine UN 09.12.1948, a stupila je na snagu 12.01.1951. Konvencija proglašava da je genocid, izvršen u ratu ili u miru, zločin po međunarodnom pravu. Zločin po međunarodnom pravu je teška povreda prava ljudske zajednice, za koju se može kazniti individualni počinilac. Genocid se definiše kao činjenje određenih radnji sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva. Radnje koje predstavljaju genocid su:

a)      Ubistva članova grupe;

b)      Nanošenje teške tjelesne povrede ili psihičkog bola članovima grupe;

c)      Namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života koji su sračunati na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;

d)      Nametanje mjera kojima se namjerava spriječiti rađanje u okviru grupe;

e)      Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

Bitno je napomenuti da stavljanjem genocida izvan zakona Konvencija formalno priznaje pravo nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa da postoje kao takve. U tom smislu se Konvencija ocjenjuje najvišim dostignućem međunarodnog prava u oblasti zaštite prava grupa.

Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije usvojena je od strane Generalne skupštine UN 1965, na snagu je stupila 1969.godine. Konvencija zabranjuje rasnu diskriminaciju koja se definiše kao "svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnom ili etničkom porijeklu", a koji za cilj ili posljedicu imaju "da ponište ili ugroze priznavanje, uživanje ili vršenje pod jednakim uslovima ljudskih prava i osnovnih sloboda".

Države ugovornice imaju pravnu obavezu da ukinu rasnu diskriminaciju na svojoj teritoriji i donesu sve zakonske mjere potrebne da se osigura nediskriminacija u vršenju i uživanju ljudskih prava ustanovljenih u Univerzalnoj deklaraciji i oba Pakta. Za potrebe implementacije formiran je Komitet za ukidanje rasne diskriminacije, koji ima 18 članova. Članove biraju države ugovornice, ali oni djeluju u ličnom svojstvu. Komitet razmatra povremene izvještaje o implementaciji koje podnose države članice, kao i pojedinačne podneske koje mu dostavljaju države i pojedinci.

Ratificiranjem Konvencije, svaka država automatski priznaje nadležnost Komiteta za razmatranje podnesaka koje protiv nje podnese bilo koja druga država ugovornica. Dakle, međudržavni sistem pritužbi je obligatoran, što je razlika u odnosu na GP pakt. Postupajući po podnesku, Komitet prvenstveno odlučuje o dopustivosti, zatim prikuplja relevantne podatke i nakon toga imenuje ad hoc komisiju za mirenje sa zadatkom da pripremi izvještaj o sporu i uputi odgovarajuće prepreke odnosnim državama. Međudržavni sistem pritužbi u praksi još nije korišten.

21

Sistem individualnih peticija je fakultativan, te je potrebna posebna izjava kojom se priznaje nadležnost Komiteta za postupanje po takvim podnescima. Konvenciju je dosad raficiralo 140 država, a pravo na individualnu peticiju dosad je prihvatilo samo 20. Sistem individualnih peticija stupio je na snagu tek 1982.g.

Međunarodna konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina aparthejda usvojena je 1973, na snagu je stupila 1976, a ratificiralo ju je više od 70 država. Svrha konvencije je da ukloni i kazni aparthejd, koji je proglašen zločinom protiv čovječnosti. Odgovornost za njegovo izvršenje obuhvata sve pojedince koji počine, podstiču ili sarađuju u činjenju tog zločina.

Mjere implementacije se sastoje od periodičnog izvještavanja od strane država ugovornica i osnivanja tročlane grupe za razmatranje izvještaja. Grupu imenuje predsjednik Komisije za ljudska prava UN iz država ugovornica Konvencije koje su istovremeno članice Komisije. Komitet za ljudska prava je ovlašten da priprema izvještaje i studije, uključujući i spiskove pojedinaca, organizacija, ustanova i predstavnika država za koje se tvrdi da su počinili ovaj zločin. Licu koje je optuženo može suditi svaka država ugovornica i svaki međunarodni sud čiju nadležnost prihvate države ugovornice.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena usvojena je 1979, a na snagu stupila 1981. Osim obaveze da osude diskriminaciju žena, države preuzimaju obavezu da načelo ravnopravnosti žena i muškaraca unesu u svoje ustave i zakone, te da preduzmu zakonske mjere kojima će se sankcionirati svi oblici diskriminacije žena.

Efikasnost konvencije je značajno oslabljena brojnim rezervama koje su države stavile u postupku ratifikacije, a kojima se nastoje očuvati različiti nacionalni i vjerski instituti koji su u suprotnosti sa Konvencijom.

Mjere implementacije sastoje se od povremenog izvještavanja o preduzetim mjerama. Izvještaje razmatra Komitet za ukidanje diskriminacije žena, koji se sastoji od 23 eksperta iz država ugovornica, koji rade u ličnom svojstvu. Komitet o svom djelovanju izvještava države ugovornice, Komisiju UN-a o položaju žena i Generalnu skupštinu. Konvencija nije ustanovila ni međudržavni ni individualni sistem pritužbi, a za rješavanje sporova upućuje na Međunarodni sud pravde.

Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka usvojena je 1984, a stupila na snagu 1987.godine. Cilj je sprečavanje i kažnjavanje mučenja (torture) koje se preduzima od strane službenog lica ili uz izričit ili prećutan pristanak službenog lica države članice. Mučenje se definiše kao "svaki čin kojim se nekom licu namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja, da bi se od tog lica ili nekog trećeg dobila informacija ili priznanje". Države ugovornice se obavezuju na preduzimanje zakonskih, upravnih, sudskih ili drugih efikasnih mjera na spečavanju mučenja. Od država ugovornica se zahtijeva i da mučenje smatraju krivičnim djelom podobnim za izručenje, te da ne protjeruju neko lice u zemlju u kojoj bi ono moglo biti podvrgnuto mučenju.  

Bitno je naglasiti i da Konvencija proglašava da ne može postojati bilo kakva izuzetna okolnost koja bi opravdavala mučenje.

Konvencija se implementira preko Komiteta protiv mučenja (CAT). Sastoji se od 10 nezavisnih eksperata koje biraju države ugovornice. Mjere implementacije sastoje se od obaveznog izvještavanja i fakultativnog mehanizma za međudržavne i individualne pritužbe. Komitet je ovlašten i da pokrene istragu kad primi pouzdanu informaciju koja sadrži osnovane indicije o tome da se mučenje sistematski primjenjuje na području neke države ugovornice. Međutim, za provođenje istrage na teritoriji neke države Komitet mora imati njenu saglasnost. Po okončanju postupka, Komitet može odlučiti da pripremi rezime svojih nalaza koji će biti uključen u njegov godišnji izvještaj.

Konvencija omogućava državama članicama da u vrijeme pristupanja, potpisivanja ili ratifikacije Konvencije izjave da ne priznaju nadležnost Komiteta. Države su tu mogućnost iskoristile mnogo rjeđe nego što bi se to moglo očekivati.  Međutim, mnoge države su iskoristile mogućnost stavljanja rezerve na odredbu Konvencije kojom je određena nadležnost Međunarodnog suda pravde za rješavanje sporova nastalih u vezi tumačenja ili primjene ugovora.

Konvenciju o pravima djeteta Generalna skupština je usvojila 1989, a na snagu je stupila 1990.godine. Do 1994.godine ratificirana je od strane preko 150 država. Konvencijom se djeci garantuje širok spektar prava bez obzira na rasu, boju kože, vjeru. Dijete se definira kao "ljudsko biće mlađe od 18 godina života, osim ako se po zakonu koji se može primijeniti na dijete u pitanju, punoljetstvo ne stiče ranije".  

Konvencijom se djeca između ostalog štite od ekonomske eksploatacije, zloupotrebe droga, svih oblika seksualnog iskorištavanja, trgovine djecom itd. Ona zabranjuje i regrutovanje djece mlađe od 15 godina.

22

 INSTITUCIJE ZASNOVANE NA POVELJI UN 

Komisija za ljudska prava osnovana je od strane Ekonomskog i socijalnog savjeta UN 1946.godine. Prvobitno je imala 18, danas ima 53 člana koje imenuju države i koji nastupaju kao ovlašteni predstavnici država, a ne u ličnom svojstvu. Pri izboru se vodi računa o geografskoj zastupljenosti svih dijelova svijeta.  

Komisija ECOSOC-u podnosi izvještaje, prijedloge i preporuke o međunarodnim instrumentima ljudskih prava, zaštiti manjina i sprečavanju diskriminacije i srodnim pitanjima ljudskih prava. Ona takođe pomaže ECOSOC-u u koordiniranju djelatnosti u domenu ljudskih prava unutar sistema UN. Vremenom se nadležnost Komisije na planu unapređenja i zaštite ljudskih prava značajno proširila. Danas je najviše koncentirana na bavljenje kršenjima ljudskih prava. Taj zadatak izvršava putem mreže radnih grupa i izvjestilaca, s mandatom koji obuhvataju određene teme ili pojedine zemlje.

Komisija je često kritizirana zbog svoje neefikasnosti, politički motiviranog ili selektivnog pristupa.  

Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina je pomoćni organ Komisije za ljudska prava. Osnovana je 1947, ima 26 članova koje bira Komisija sa liste kandidata koje predlažu članice UN. Članovi djeluju u ličnom svojstvu, mandat im je 4 godine i mogu biti ponovo birani. Podkomisija je nadležna da preduzima studije i daje preporuke Komisiji za ljudska prava o sprečavanju diskriminacije u odnosu na ljudska prava i zaštitu manjina. Pored toga, Podkomisija obavlja i sve druge funkcije koje joj povjeri ECOSOC ili Komisija. U dosadašnjem periodu Podkomisija je pripremila veliki broj studija i izvještaja, učestvoala u izradi instrumenata za zaštitu ljudskih prava i posvetila dosta vremena razmatranju optužbi za kršenja ljudskih prava.  

Komisija za položaj žena osnovana je 1947. Sastoji se od 45 članova biranih u svojstvu predstavnika država, po geografskom kriteriju. Komisija priprema studije, izvještaje i preporuke o ljudskim pravima i srodnim pitanjima koja se tiču žena. Dosad se pokazalo da je Komisiji mnogo lakše da se bavi promotivnim aktivnostima, nego da reagira na specifična kršenja prava žena. ECOSOC je početkom 80-tih godina ovlastio Komisiju da preduzme ograničena razmatranja podnesaka u kojima se optužuje za specifična kršenja ženskih prava. Te podneske je Komisija uglavnom iskoristila kao izvor informacija za svoje studije, a manje kao sredstvo pogodno da podstakne vlade da se izjasne o tim pritužbama.  

Postupci za bavljenje teškim kršenjima ljudskih prava. UN su skoro istovremeno sa osnivanjem počele od pojedinaca i nevladinih organizacija primati veliki broj peticija kojima se upozoravalo na kršenja ljudskih prava i tražila intervencija UN. Međutim, 1947.godine je Komisija za ljudska prava UN saopštila odluku prema kojoj ona nema ovlaštenja da preduzima bilo kakvu akciju u pogledu bilo koje pritužbe koja se odnosi na ljudska prava. Ova odluka je potvrđena i rezolucijom ECOSOC iz jula 1959.  

Ovo načelo je ostalo na snazi do danas, uz određene izuzetke koji su Komisiju ovlastili da se bavi određenim vrlo ozbiljnim oblicima kršenja ljudskih prava. Te promjene su ubrzane dvjema rezolucijama ECOSOC: Rezolucija 1235 iz juna 1967.g dopušta komisiji da ispituje određena teška kršenja ljudskih prava na koja joj je skrenuta pažnja, dok Rezolucija 1503 iz maja 1970.g uspostavlja ograničen sistem peticija za bavljenje podnescima koji otkrivaju "konzistentan obrazac" takvih kršenja. Prvi postupak je javne prirode, a drugi povjerljive.  

Postupak iz Rezolucije 1235 se primjenjuje na bilo koju situaciju koja uključuje masovna kršenja ljudskih prava. Komisija je u takvim slučajevima ovlaštena da preduzme "detaljnu studiju" i o svojim zaključcima izvijesti ECOSOC. 

Rezolucija 1503 ovlašćuje Podkomisiju da osniva male radne grupe za ispitivanje podnesaka koje UN primaju od pojedinaca i drugih privatnih grupa. Cilj rada ovih radnih grupa je da se identificiraju podnesci koji otkrivaju "dosljedan obrazac teških i pouzdano dokazanih kršenja ljudskih prava i sloboda". Takve podneske razmatra Podkomisija na zatvorenoj sjednici i odlučuje o tome da li će podnesak proslijediti Komisiji. Komisija opet ima svoju radnu grupu - tzv.Radnu grupu za situacije, koja provjerava peticije prije nego što ih Komisija konačno preuzme.

Cjelokupan rad Komisije u odnosu na pritužbu se odvija na zatvorenim sjednicama, s tim što Komisija nakon što identificira zemlju prekršioca ono što je utvrdila može prenijeti ECOSOC-u. ECOSOC i Generalna skupština mogu usvojiti odgovarajuće rezolucije kojima pozivaju odnosnu vladu da da poboljša utvrđenu situaciju i poštuju svoje obaveze prema Povelji UN. Na ovom stepenu postupka sve rasprave imaju javni karakter. ECOSOC i Generalna skupština ne mogu učiniti ništa više od osude propusta vlade da provede njihove rezolucije.

23

Bitno je naglasiti da podnosilac peticije ne mora biti žrtva kršenja, sve dok ima neposredno i pouzdano saznanje o tim kršenjima. Međutim, podnosilac mora dokazati da je iscrpio unutrašnja pravna sredstva, osim "ako se može pretpostaviti da bi ta pravna sredstva bila neefikasna ili bi dovela do nerazumnog odugovlačenja".  

Visoki komesar za ljudska prava je funkcioner UN sa prvenstvenom odgovornošću za aktivnosti UN u pogledu ljudskih prava. Funkcija je ustanovljena 07.01.1994.godine rezolucijom Generalne skupštine OUN. Po položaju, visoki komesar je generalni podsekretar UN. On je zadužen za sveobuhvatni nadzor nad Centrom za ljudska prava, kao sekretarijatom za ljudska prava UN-a, te za koordinaciju cjelokupne djelatnosti UN na unapređivanju i zaštiti ljudskih prava.  

Teška kršenja ljudskih prava i Povelja UN-a. Kad je u pitanju tumačenje Povelje UN, usvojeno je načelo prema kome država koja se upušta u teška kršenja ljudskih prava krši obaveze iz Povelje UN navedene u čl.55 i 56. Shodno tome, UN mogu preduzeti odgovarajuće mjere sa ciljem da se ta država prinudi na uzdržavanje od kršenja ljudskih prava.  

 EVROPSKI SISTEM ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA 

Evropski sistem zaštite ljudskih prava ustanovljen je od strane Vijeća Evrope, regionalne međunarodne organizacije koju je 1949.godine osnovala grupa zapadnoevropskih zemalja. Pravni izvor sistema ljudskih prava Vijeća Evrope je u 2 ugovora: Evropska konvencija o ljudskim pravima i Evropska socijalna povelja. Prvom se garantuju osnovna građanska i politička prava, a drugom ekonomska i socijalna prava. Odluka da se usvoji Konvencija donesena je kad je postalo jasno da će UN-u trebati dugo vremena da postigne sporazum o instrumentima za implementaciju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

 EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

Potpisana je 04.11.1950, a stupila na snagu 03.09.1953. U izvornom obliku garantirala je slijedeća prava:

-          pravo na život;

-          pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni;

-          slobodu od ropstva;

-          pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravičan postupak;

-          slobodu od ex post facto zakona i kazni;

-          pravo na privatnost i porodični život;

-          slobodu misli, savjesti i vjere;

-          slobodu izražavanja i mirnog okupljanja;

-          pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice.  

Zaštitu uživaju sva lica na teritoriji država članica, bez obzira na državljanstvo.

Lista zajamčenih prava proširena je putem dopunskih protokola. Prvim protokolom dodato je: pravo na vlasništvo, pravo na školovanje i obaveza država članica da u razumnim intervalima održavaju slobodne izbore. Protokolom br.4 lista je dalje proširena zabranom dužničkog zatvora i jamstvom slobode kretanja. Zabranjeno je nasilno protjerivanje državljana i kolektivno protjerivanje stranaca. Protokolom br.6 ukinuta je smrtna kazna, a Protokolom br.7 se od država zahtijeva da strancima na svojoj teritoriji garantuju pravičan postupak prije njihovog protjerivanja iz zemlje. Takođe se garantuje pravo žalbe u krivičnom postupku za obeštećenje u slučaju pogreške pravosuđa, pravo da se ne bude pod dvostrukom prinudom vlasti, te jednakost supružnika u međusobnim pravima i obavezama.

Evropskom konvencijom o ljudskim pravima uspostavljene su 2 institucije za implementaciju: Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava. Sjedište im je u Strazburu. Osim toga, Konvencija je neke nadzorne funkcije povjerila Komitetu ministara Vijeća Evrope.

24

 Evropska komisija za ljudska prava se sastoji od "broja članova jednakog broju visokih strana ugovornica". Djeluju u ličnom svojstvu, a bira ih Komitet ministara na period od 6 godina. Sud za ljudska prava se sastoji od "broja sudija jednakog broju članica Vijeća Evrope". Sudije bira Parlamentarna skupština Vijeća Evrope na period od 9 godina, a sa liste od 3 kandidata koju podnosi svaka država ugovornica. Konvencija ne zahtijeva da sudije i članovi Komisije budu državljani država članica Vijeća Evrope (npr. na prijedlog Lihtenštajna izabran je sudija državljanin Kanade).

MEHANIZMI ZA PRIMJENU KONVENCIJE

Evropska komisija za ljudska prava

Međudržavne pritužbe. Ratificiranjem Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, država automatski prihvata nadležnost Komisije da razmatra pritužbe država ugovornica u kojima se iznose tvrdnje o navodnim povredama Konvencije. Država koja upućuje pritužbu ne mora dokazati da ima neki poseban interes u vezi sa predmetom ili žrtvom kršenja. U dosadašnjoj praksi Komisija je primila samo mali broj međudržavnih pritužbi. Pritužbe su dosad podnesene samo protiv država koje nisu priznale pravo privatne peticije, tako da su na međunarodnu odgovornost mogle biti pozvane samo putem međudržavnog postupka. Inače, opće je pravilo da države nisu sklone podnositi tužbe protiv drugih država, a iz razloga očuvanja dobrih međusobnih odnosa.  

Privatne peticije. Da bi pojedinac imao pravo uložiti pritužbu protiv neke države, potrebno je da ta država posebnom izjavom prethodno prihvati nadležnost Komisije za postupanje po privatnim peticijama. Privatnu peticiju može podnijeti svaki pojedinac, nevladina organizacija ili grupa lica koji tvrde da su žrtve kršenja prava priznatih u Konvenciji. Pored toga, nedopuštena je peticija koja je:

1.       anonimna;

2.       u suštini ista kao predmet koji je Komisija već ispitivala, ili je već povrgnuta nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja, te ne sadrži neku novu relevantnu informaciju;

3.       po mišljenju Komisije nespojiva sa odredbama konvencije, očito neosnovana ili predstavlja zloupotrebu prava na peticiju;

4.       nedopustiva zbog prepreke iscrpljenosti unutrašnjih pravnih sredstava i podnesena po isteku roka od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke po unutrašnjem pravu.

Peticija se smatra "nespojivom sa odredbama Konvencije" ako je npr.podnesena protiv države koja nije priznala pravo na privatnu peticiju ili se radi o pravima koja nisu sadržana u Konvenciji. Dakle, radi se o preprekama koje se odnose na personalnu i stvarnu nadležnost Komisije.  

Komisija će peticiju odbiti kao neosnovanu kad zaključi da zahtjev ne upućuje na bilo koji oblik povrede prava od tužene države.

Zloupotreba prava na peticiju se npr. odnosi na svjesno iznošenje neistinitih ili neosnovanih optužbi, ponavljanu upotrebu pogrdnih i uvredljivih izraza za vladu protiv koje je upućena ili namjerno kršenje pravila o povjerljivosti koje se primjenjuje u postupku.

Kad je u pitanju iscrpljenost unutrašnjih pravnih sredstava, konvencija zahtijeva da budu iscrpljena samo ona sredstva koja se odnose na navodne povrede, a istovremeno su dostupna i dovoljna. Sredstvo se smatra dovoljnim kad je u stanju ukinuti povredu koja je predmet tužbe. Do odbacivanja peticije neće doći:

-          ako je podnosilac propustio upotrijebiti unutrašnje pravno sredstvo koje se pokazalo dosljedno neuspješnim;

-          ako je podnosilac propustio podnijeti žalbu protiv pravnog propisa, za koji prethodne presude sugerišu da će biti potvrđen.

Tužena država se može odreći uslova o unutrašnjim pravnim sredstvima. Odricanje može biti izričito, ali je najčešće nenamjerno, kao npr. kad se tužena država obrati Evropskom sudu povodom nekog slučaja u postupku, a da to nije učinila kad je slučaj razmatrala Komisija.

25

Podnosilac je dužan dokazati da je iscrpio unutrašnja pravna sredstva i taj uslov Komisija ispituje ex officio. Ako nakon tog ispitivanja Komisija nije odbacila peticiju, a tužena država stavi prigovor da nisu iscrpljena unutrašnja pravna sredstva, teret dokazivanja te tvrdnje je na tuženoj državi.

Svrha pravila od 6 mjeseci je pravna sigurnost. Međutim, ovo pravilo se ne primjenjuje ako se Konvencija kontinuirano krši i ako ne postoje unutrašnja pravna sredstva da se tome suprotstavi.  

Način rada Komisije. Svaka prispjela privatna peticija se dostavlja članu Komisije određenom za izvjestitelja. On priprema izvještaj o dopustivosti peticije i odlučuje da li će je uputiti komitetu ili vijeću. Komiteti su ovlašteni da jednoglasnom odlukom peticiju odbace kao nedopustivu. Vijeća razmatraju slučajeve koji se mogu razmatrati na osnovu utvrđene prakse i slučajeve koji ne predstavljaju važna pitanja od uticaja na tumačenje ili primjenu Konvencije. Peticije sa ovakvim pitanjima razmatra Komisija u plenumu. Komisija može i preuzeti nadležnost nad slučajevima koje razmatra vijeće. Međudržavne pritužbe izvjestilac direktno upućuje Komisiji u plenumu, koja ima isključivu nadležnost nad tim slučajevima.

Postupci nakon dopustivosti. Samo 10-15% slučajeva se proglašava dopustivim i dolazi do faze postupka nakon dopustivosti, koja se odvija pred komisijom. Komisija prvo utvrđuje činjenično stanje. U tu svrhu održava rasprave, prima podneske, saslušava svjedoke itd. U toku ispitivanja činjenica, Komisija istovremeno djeluje u pravcu postizanja miroljubivog rješenja, odnosno sporazuma među strankama. Ovim sporazumom se obično tužena država obavezuje da plati kompenzaciju ili obešteti tužioca na neki drugi način, ali bez priznavanja odgovornosti za povredu Konvencije.

Ako slučaj nije riješen na prethodni način, Komisija će u narednoj fazi sačiniti izvještaj o činjenicama i izložiti mišljenje o tome da li utvrđene činjenice upućuju na to da je dotična država prekršila obaveze iz Konvencije. Taj izvještaj ima oblik sudskog mišljenja. Nema oblik presude, jer je za formalno presuđivanje ovlašten Komitet ministara ili Sud. Pomenuti izvještaj sa svojim prijedlozima Komisija dostavlja Komitetu ministara. Od tog trenutka, Komisija i stranke mogu u roku od 3 mjeseca slučaj podnijeti Sudu (pod uslovom da su zainteresirane države prihvatile jurisdikciju suda). Ako to propuste učiniti, Komitet minitara je taj koji mora odlučiti o tome da li je došlo do kršenja Konvencije.

Komisija u plenumu ima diskreciono pravo da odluči o tome da li će slučaj uputiti sudu ili ne. U dosadađnjem periodu ona je pred Sud obično iznosila 3 vrste slučajeva: (1) one u kojima je utvrdila kršenje Konvencije; (2) one koji nameću važna pravna pitanja i (3) one u kojima postoje značajne razlike u stavovima unutar Komisije. Do Protokola br.9 donesenog 1994.godine, pojedinci nisu mogli neposredno uputiti slučaj Sudu, niti su imali načina da primoraju Komisiju da njihov slučaj iznese pred Sud. Ovaj problem i dalje je prisutan kod pritužbi protiv država koje nisu ratificirale Protokol br.9.

 Komitet ministara

Komitet ministara je političko tijelo kojeg čine ministri vanjskih poslova svih zemalja članica Vijeća Evrope ili njihovi zamjenici. Glavni zadatak Komiteta je da funkcionira kao izvršni organ Vijeća, a uloga u implementaciji Konvencije je od drugorazrednog značaja. Komitet je dužan donijeti odluku o tome da li je Konvencija bila prekršena, ukoliko u roku od 3 mjeseca nakon dostavljanja izvještaja Komisije slučaj nije upućen sudu. Komitet je uglavnom bio sklon da rutinski daje saglasnost na nalaze sadržane u izvještaju Komisije.

Odluke Komiteta ministara su obavezne za države ugovornice Konvencije. To važi za odluke kojima se utvrđuje da je država prekršila Konvenciju, kao i za odluke o mjerama koje je Komitet propisao i o učinku koji se pridaje tim mjerama.

Član 54 Konvencije ovlašćuje Komitet ministara da osigura izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Da bi tu obavezu izvršavao, Komitet je usvojio "Pravila za primjenu člana 54. Evropske konvencije o ljudskim pravima".

Evropski sud za ljudska prava

Jurisdikcija. Ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima države ugovornice ne potpadaju automatski pod nadležnost Suda, već je za to potrebna izričita dodatna izjava. Većina država tu nadležnost prihvata, s tim što izjavu daje na period od 3-5 godina, a zatim je produžava.

Spor pred sud može iznijeti Komisija, države ugovornice, a po Protokolu br.9 i pojedinci koji su uložili pritužbu Komisiji. Da bi došao pred Sud, slučaj mora proći postupak pred Komisijom (dopustivost i dr). 

26

Ukoliko predmet pred Sud iznosi pojedinac (fizičko lice, pravno lice, grupa lica ili nevladina organizacija), tročlano vijeće će prethodno ispitati da li konkretan slučaj predstavlja "neko važno pitanje koje utiče na tumačenje ili primjenu Konvencije", i da li postoji neki drugi razlog za njegovo razmatranje. Ako pomenuto vijeće jednoglasno negativno odgovori na ova pitanja, slučaj se ne može raspravljati na Sudu, već će o njemu odlučivati Komitet ministara. Navedena ograničenja ne važe ako predmet pred sud iznose države ili Komisija.

Osim nadležnosti za odlučivanje u sporovima, Sud ima i savjetodavnu nadležnost. Pravo da od Suda traži savjetodavna mišljenja pripada samo Komitetu ministara. Sud ne može davati savjetodavno mišljenje o sadržaju i dometu prava i sloboda iz Konvencije i njenih Protokola, tj. o onim pitanjima koja potpadaju pod njegovu jurisdikciju u rješavanju sporova.

Učešće pojedinca u postupku. Sud je ovlašten da na zahtjev države ugovornice ili Komisije sasluša bilo kojeg pojedinca koji bi mogao pružiti dokaze ili informacije za koje se pretpostavlja da bi bile od pomoći Sudu. Osim toga, sud je izmjenom poslovnika 1983.godine ovlastio pojedince da neposredno učestvuju i budu individualno zastupani u postupcima pred Sudom.

Presude Suda su konačne. U općem smislu nisu obavezujući presedan (stare decisis) za države ugovornice, ali te presude imaju značajan faktički autoritet, o kome države ugovornice i njihovi sudovi vode računa pri utvrđivanju prava.

Sud nema ovlaštenja da poništi unutrašnju sudsku odluku ili stavi van snage nacionalne zakone, niti ima ovlaštenje da izrekne neko drugo pravno sredstvo osim "pravedne satisfakcije". Ona se može sastojati od novčane naknade za štetu (kako za materijalnu, tako i za nematerijalnu štetu). Ponekad će se "pravednom satisfakcijom" smatrati samo utvrđivanje kršenja Konvencije, uz naknadu stvarnih troškova i izdataka.

Tumačenje zagarantiranih prava. Zahvaljujući svojoj praksi, Sud je postao ustavni sud za građanska i politička prava Evrope. Najveći broj do sada razmatranih slučajeva odnosio se na ustavnost i zakonitost postupka, tj. ti slučajevi su se ticali tumačnje i primjene člana 5. i 6. Konvencije (pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te pravo na pravično saslušanje).

Konvencija i Evropska unija

Više godina se pokušava dostići neki oblik sporazuma o udruživanju EU i Vijeća Evrope, koji bi omogućio Uniji da se pridruži Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Međutim, bitno je napomenuti da preambula ugovora iz Mastrihta (kojom je EZ pretvorena u EU), proglašava da Unija poštuje osnovna prava garantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i koja proizilaze iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica, kao općeg pravnog načela Evropskog prava.

EVROPSKA SOCIJALNA POVELJA

Izrađena u okiru Vijeća Evrope, otvorena je za potpisivanje u oktobru 1961, a stupila na snagu u februaru 1965.godine. Dopunski protokol zaključen je 1988.

Katalog prava čini 19 kategorija prava i načela, uključujući:

-          pravo na rad, jednake radne uslove, sigurnost na radu, pravičnu naknadu, udruživanje i kolektivno ugovaranje;

-          pravo radnika na učešće u kreiranju i poboljšavanju radnih uslova i okruženja na radnom mjestu;

-          pravo djece, omladine i zaposlenih žena na zaštitu;

-          pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu;

-          pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć;

-          pravo na profesionalnu orijentaciju i stručno usavršavanje;

-          pravo na zaštitu zdravlja, socijalnu sigurnost, socijalnu i zdravstvenu pomoć;

-          pravo fizički ili mentalno hendikepiranih na usavršavanje, rehabilitaciju i plaćeno zaposlenje

Mada se govori o "pravima i načelima", ustvari se radi o političkim ciljevima, a svrha Povelje je da ih pretvori u prava koja će biti pravno primjenjiva.

27

Pravne obaveze koje preuzimaju ugovorne strane:

1.       Država ugovornica se obavezuje da će prvi dio Povelje, u kome je data lista prava, smatrati deklaracijom o ciljevima, čijem ostvarenju će težiti svim prikladnim sredstvima;

2.       Država mora prihvatiti obaveze sadržane u najmanje 5, od ukupno 7 članova koji se nalaze u II dijelu povelje. To su: čl.1 (pravo na rad), čl.5 (pravo na udruživanje), čl.6 (pravo na kolektivno ugovaranje), čl.12 (pravo na socijalno osiguranje), čl.13 (pravo na socijalnu i zdravstvenu pomoć), čl.16 (pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu) i čl.19 (pravo migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć).

3.       Svaka država ugovornica ima dalju obavezu da izabere još jedan precizirani broj prava, ili podvrsta prava koja je saglasna poštovati. (Vrlo mali broj država je prihvatio sva prava iz Povelje).

Međunarodne mjere za provođenje prava iz Povelje. Sistemom izvještavanja koji je uspostavljen Poveljom, obuhvaćene su 2 vrste izvještaja. Prvi je dvogodišnji izvještaj o implementaciji onih prava iz II dijela Povelje koja je pojedina država prihvatila. Drugi izvještaj se tiče stanja prava iz II dijela koja data država nije prihvatila. On se dostavlja u određenim vremenskim intervalima koje određuje Komitet ministara Vijeća Evrope.

Izvještaje razmatra Komitet eksperata, kojeg čini 7 nezavisnih eksperata izabranih od strane Komiteta ministara. Komitetu eksperata pomaže savjetnik kojeg dodjeljuje Međunarodna organizacija rada. Zaključci komiteta eksperata se zajedno sa izvještajima država dostavljaju Vladinom komitetu i Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope. Vladin komitet i Parlamentarna skupština svoja mišljenja o zaključcima eksperata daju Komitetu ministara, koji nakon konsultacije sa Parlamentarnom skupštinom može dostaviti potrebne preporuke bilo kojoj od strana ugovornica.

Protokol o izmjenama Evropske socijalne povelje zaključen je 1991.godine, ali nije stupio na snagu. Najznačajnije promjene treba da omoguće Komitetu nezavisnih stručnjaka da iznosi pravna mišljenja o tome da li su zakonodavstvo i praksa države ugovornice u skladu sa njenim obavezama po Povelji i da ta mišljenja objavljuje. Protokolom se Komitet eksperata proširuje na 9 članova, koje imenuje Parlamentarna skupština na prijedlog država ugovornica. Time se postiglo da članove Komiteta eksperata ne određuju isključivo vlade. Izmjenama se daju i veća ovlaštenja Parlamentarnoj skupštini u razmatranju načina na koji Komitet ministara obavlja svoje zadatke iz Povelje, te se čitav proces čini transparentnijim.

 ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SARADNJU U EVROPI (OSCE)

Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji, koja je 1994.godine preimenovana u OSCE, stvorena je Helsinškim završnim aktom (HFA), koji su potpisale 33 evropske države uključujući SSSR, te SAD i Kanada. Okončanjem hladnog rada, broj članica OSCE povećan je na preko 50.

Helsinški završni akt (HFA) je politički, a ne pravno obavezujući dokument. Sastoji se od 4 tzv."korpe". Korpa I, pod naslovom "Pitanja koja se odnose na sigurnost u Evropi", sastoji se od 2 dijela: "Načela kojima se države učesnice rukovode u međusobnim odnosima" i "Mjere za jačanje povjerenja i određeni aspekti sigurnosti i razoružanja". Korpa II se odnosi na "Saradnju u oblasti privrede, nauke i tehnologije, te čovjekove okoline". Korpa III je "Saradnja na humanitarnom i drugim poljima", a Korpa IV precizira tzv."proces kontinuiteta".

Pitanja ljudskih prava su prvenstveno obrađena u rukovodnim načelima proklamiranim u Korpi I i djelimično u Korpi III. Dva od 10 rukovodnih načela se odnose na ljudska prava. To su načelo VII - "poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja" i načelo VIII - "ravnopravnost i samoopredjeljenje naroda".

Proces OSCE-a je naziv koji je usvojen za proces kontinuiteta predviđen u Korpi IV HFA. On se sastoji od sazivanja međuvladinih konferencija država učesnica sa ciljem proširenja i jačanja saradnje. Na ovim konferencijama je između ostalog razmatrano izvršavanje obaveza prema ljudskim pravima, a korištene su i kao mehanizam za proširenje kataloga ljudskih prava. Na konferencijama se konsenzusom usvaja tzv."zaključni dokument", kojim se proklamiraju nove obaveze OSCE ili se domet i značenje postojećih dokumenata tumači, mijenja ili proširuje.

Vanpravni karakter obaveza OSCE nije se pokazao štetnim po ciljeve koje su dokumenti OSCE trebali da ostvare. Mada se radi o politički obavezujućim dokumentima, njih se pridržavaju vlade država, njihova zakonodavna tijela, domaći sudovi i upravni organi u stvaranju, tumačenju i primjeni nacionalnih zakona i propisa.

28

Katalog prava OSCE. Razlika između kataloga prava OSCE i sličnih kataloga iz ugovora o ljudskim pravima, npr. Evropske konvencije o ljudskim pravima, sastoji se u tome što se on, osim što proklamira osnovna individualna prava, takođe odnosi i na prava manjina, probleme vladavine prava, demokratskih vrijednosti, izbora itd.

Mada su Madridski (1983) i Bečki (1989) zaključni dokumenti donekle proširili katalog ljudskih prava, najveći napredak učinjen je u Kopenhagenu 1990. Dokument iz Kopenhagena sadrži posebne glave o vladavini prava, slobodnim izborima i demokratskim vrijednostima, a proširuje i ranije obaveze zaštite prava manjina.

Mehanizam humane dimenzije. Bečki završni dokument iz 1989.godine je objedinio pitanja ljudskih prava iz Korpe I i pitanja humanitarne prirode iz Korpe III, podvodeći ih pod naslov "Humana dimenzija CSCE". Istim dokumentom je ustanovljen i poseban Mehanizam humane dimenzije, za razmatranje nepoštivanja obaveza ove dimenzije od strane država. Naredne konferencije su poboljšale domet i efikasnost Mehanizma.

Mehanizam se sastoji od višestepenog procesa pregovaranja, posredovanja i utvrđivanja činjenica, koji obično počinje tako što jedna ili više država iznesu tvrdnje da neka država nije dorasla obavezama Humane dimenzije OSCE. Mehanizam uključuje bilateralne i multilateralne pregovore, misije eksperata i izvjestilaca OSCE, kojima pomaže Ured OSCE za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR).

Ured Visokog komesara za nacionalne manjine je institucija koju je OSCE osnovala 1992.godine, sa glavnim zadatkom da se bavi problemima manjina, prije nego ti problemi izrastu u ozbiljan konflikt. Iste godine UN su usvojile Deklaraciju o pravima lica koja pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, a Vijeće Evrope je 1994.godine usvojilo i otvorilo za potpisivanje Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina. Ovi instrumenti UN i OSCE su pojačali normativni okvir djelovanja Visokog komesara za nacionalne manjine.

NEVLADINE ORGANIZACIJE ZA LJUDSKA PRAVA

Zadaci koje obavljaju NGO razlikuju se zavisno od svrhe osnivanja, njihovih izvora, geografskog područja na kome djeluju i prirode članstva. Neke NGO rade na unapređenju ljudskih prava širom svijeta, npr.Amnesty International, International League for Human Rights, International Commission of Jurists itd. Organizacije sa regionalnim ciljevima su npr. Vašingtonski ured za Latinsku Ameriku, Andska komisija pravnika itd. Metode koje koriste NGO se takođe razlikuju od grupe do grupe.

NGO kao međunarodni lobisti. Sve glavne NGO za ljudska prava imaju savjetodavni status u UN-u, Vijeću Evrope i Organizaciji Američkih država, UNESCO-u i drugim međuvladinim organizacijama. Dale su vrlo značajan doprinos na planu uređenja i praktičnog provođenja sistema zaštite ljudskih prava. Mnogi instrumenti zaštite ljudskih prava potiču od prijedloga ili nacrta izrađenih od strane NGO. NGO su više puta ukazivale na specifične slučajeve kršenja ljudskih prava, što je iniciralo djelovanje Komisije za ljudska prava UN i drugih međuvladinih organizacija. Takođe su značajno doprinijele i jačanju sistema izvještavanja koji su ustanovljeni raznim ugovorima o ljudskim pravima.

NGO i međunarodni sudski i kvazisudski postupci. Mnoge međuvladine organizacije su ustanovile pravne mehanizme kojima se omogućava da pojedinci, grupe i nevladine organizacije podnose pritužbe povodom kršenja ljudskih prava. NGO su takve mogućnosti više puta koristile, posebno u slučajevima masovnih kršenja ljudskih prava.

NGO koje se bave ljudskim pravima su začetnici prakse prema kojoj se ugledni strani pravnici ili sudije pozivaju da kao posmatrači prisustvuju suđenjima na kojima se pojedincima sudi za političke delikte. Ovu praksu su Amnesty International i International Commission of Jurists nastojali što češće koristiti, kako bi se osigurao zakonit pravni postupak za optužene. Slično tome, ICRC posjećuje zatvore i centre u kojima su smješteni politički zatvorenici.

 2.2. JASNA BAKŠIĆ - MUFTIĆ, >SISTEM LJUDSKIH PRAVA<, SARAJEVO, 2002.

FILOZOFSKA DIMENZIJA KATALOGA LJUDSKIH PRAVA

Jednakost ljudi promovirana je na filozofskom nivou kataloga ljudskih prava. Katalog ljudskih prava uzima pojam čovjeka u generičkom značenju, oslobođenog od slučajnih svojstava koja se odnose na rasu, spol, etničku pripadnost, političko ili drugo opredjeljenje, socijalno porijeklo, bračno stanje i dr.

29

Jednakost ljudi podrazumijeva jednakost naroda, različitih kultura i tradicija. Priznavanje jednakosti narodima u filozofskom smislu više ne znači protivrječnost koja se mora izjednačiti tj.učiniti identičnom, već priznanje razlika koje mogu postojati paralelno, a da se međusobno ne isključuju.

Promoviranjem jednakosti kao osnovne filozofske podloge Kataloga ljudskih prava UN, postavlja se pitanje kako formalnu jednakost ostvariti u praksi, imajući u vidu tradicionalne stereotipe o pojedinim kategorijama građana. Kao sredstva za ostvarenje jednakosti tradicionalnih političkih manjina (obojeni, žene, nacionalne manjine) nude se afirmativna akcija, pozitivna diskriminacija i kvote u političkom predstavljanju.

Dostojanstvo je drugi ključni pojam Kataloga ljudskih prava. Promovira se dostojanstvo ličnosti kao urođeno svojstvo koje treba biti priznato i zaštićeno u svim uslovima i pod svim okolnostima. Čitav koncept Kataloga ljudskih prava je prožet idejom o zaštiti dostojanstva ličnosti. Ljudsko dostojanstvo se posebno štiti zabranom diskriminacije po bilo kom osnovu.

Sloboda kao pojam u Katalogu ljudskih prava obuhvata slobodne pojedince, narod i države. Slobodni pojedinac u Katalogu ljudskih prava posjeduje ličnu slobodu, slobodu kretanja i izbora mjesta stanovanja, slobodu napuštanja svake zemlje uključujući i vlastitu, slobodu govora, misli i opredjeljenja, slobodu zaključenja braka, slobodu privatnog života, slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, političke slobode, slobodu od nehumanog i ponižavajućeg postupanja, slobodu od ekonomske i socijalne bijede, intelektualnu i umjetničku slobodu.

Sloboda naroda izražena je u slobodi da samostalno i bez strane dominacije odlučuje o ekonomskom i političkom uređenju, iskorištavanju prirodnih i ekonomskih resursa. U pojam slobode naroda spada i sloboda vlastitog kulturnog izraza, ravnopravnog učešća u međunarodnoj razmjeni i uživanju naučnih, umjetničkih i kulturnih dobara čovječanstva.

UNIVERZALIZAM ILI KULTURNI RELATIVIZAM U VEZI SA LJUDSKIM PRAVIMA

Pojam univerzalizma ljudskih prava podstakao je brojne teorijske rasprave. Univerzalizam je univerzalizam zapadne civilizacije, njenih tekovina i vrijednosti. Krajnji odgovor na ovakav stav je zagovaranje potpunog relativizma, koji u univerzalizaciji vidi kulturni imperijalizam, želju da se slika svijeta ujednači pomoću dominantnog obrasca, da se sve druge vrijednosti podvrgnu jednom modelu kao superiornom.

Stav koji usvaja većina autora nalazi se između navedenih krajnosti i prihvata mogućnost da u izvjesnoj mjeri ljudska prava mogu biti predmetom kulturne modifikacije. Iskustva i viđenja koja dolaze od drugih mogu biti podsticajna za kritičko preispitivanje vlastitih stavova i ugradnju drugih iskustava u vlastite stavove. Naravno, ovaj proces je dvosmjeran.

 PRAVNA DIMENZIJA KATALOGA LJUDSKIH PRAVA

Ljudska prava se obično klasificiraju na prava prve, druge i treće generacije. Po mišljenju pristalica jedinstvene koncepcije ljudskih prava, ova podjela je samo metodološke prirode, a ljudska prava egzistiraju u odnosima međusobne povezanosti i zavisnosti. S druge strane, postoji stanovište da podjela na prava prve, druge i treće generacije izražava stepen na hijerarhijskoj skali vrijednosti i značaja koji imaju za zaštitu ljudske ličnosti. Potrebno ih je odvojiti da bi se moglo znati šta su prava, a šta političke težnje. Proglašavanje nekih vrijednosti kao prava, bez istovremenog mehanizma njihove zaštite nije u funkciji jačanja ljudskih prava, već upravo suprotno, slabi njihov dignitet jer se težište sa pravnog prebacuje u ideološki i politički domen.

Katalog ljudskih prava u UN usvaja prvi, široko postavljeni koncept, ali se u regulisanju mjera zaštite nejednako odnosi prema različitim ljudskim pravima. Tako je hijerarhija ljudskih prava implicitno zadržana kroz mehanizam implementacije i zaštite.

 LJUDSKA PRAVA PRVE GENERACIJE ILI KLASIČNA GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA

Opće karakteristike. Građanska i politička prava pripadaju klasičnim, najstarijim, tj. ljudskim pravima prve generacije. Sadržajno su uglavnom usmjerena na zaštitu prava pojedinca i odnose se na temeljne vrijednosti: zaštitu života, fizičkog, psihičkog i moralnog integriteta ljudske ličnosti, slobodu od nezakonitog postupanja države i trećih lica, te skup političkih prava koja se garantiraju u demokratski uređenim državama.

30

Građanska i politička prava država garantira svim licima koja se nalaze na njenoj teritoriji, bez obzira na državljanstvo, porijeklo, rasu, spol itd.

Međunarodni dokumenti u UN koji se odnose na ljudska prava prve generacije. Osim Univerzalne deklaracije, na građanska i politička prava odnose se:

-          Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;

-          Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;

-          Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

Pojedina prava iz oblasti građanskih i političkih prava bila su predmetom samostalnog regulisanja u Ujedinjenim nacijama kroz veći broj dokumenata - konvencija, protokola, deklaracija itd. Smisao građanskih prava je u ograničavanju djelovanja represivnih državnih organa, kako bi se pojedincu osigurao prostor za određeni stepen samostalnosti i slobode u odnosu na državnu vlast.

Katalogom ljudskih prava utvrđena su slijedeća građanska i politička prava:

-          Pravo na život, slobodu i zaštitu integriteta ličnosti;

-          Sloboda od ropstva, prakse slične ropstvu i prisilnog rada;

-          Zaštita od torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja;

-          Zaštita od samovoljnog hapšenja i pritvaranja, te prava u sudskom postupku;

-          Pravo svakog da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu i da se vrati u svoju zemlju;

-          Pravo na svojinu;

-          Sloboda savjesti, vjere i uvjerenja, mišljenja i izražavanja;

-          Sloboda udruživanja, uključujući i slobodu sindikalnog udruživanja;

-          Pravo učestvovanja na svim nivoima vlasti u državi.

Vladavina prava, pravna država i pravo na nezavisno i nepristrasno sudstvo. Ideja klasičnih građanskih i političkih prava sadrži zahtjev za određenim tipom države i zasniva se na slijedećim pretpostavkama:

-          Narodni suverenitet - Narod označava sve građane jedne države, bez obzira na spol, nacionalne, etničke, vjerske ili bilo koje druge razlike. Kao nosiocu suvereniteta, narodu pripada pravo na političko samoopredjeljenje, na slobodni izraz političke volje. Ideja o narodnom suverenitetu i pravu na samoopredjeljenje prisutni su u Deklaraciji o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima.

-          Podjela vlasti - Osnovna ideja podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku je osiguranje mehanizama unutar same organizacije državne vlasti koji sprečavaju njenu neograničenu moć. Zakonodavna vlast pripada parlamentu, a s tim u vezi kao klasična građanska i politička prava javljaju se aktivno i pasivno biračko pravo. Izvršna vlast je odvojena zbog zahtjeva efikasnosti, zakonski je ograničena i podliježe kontroli parlamenta, odnosno ocjeni biračkog tijela i kontroli javnosti. Sudska vlast treba biti nezavisna od zakonodavne i izvršne vlasti, kao i od svih drugih vanjskih pritisaka i uticaja. Nezavisnost se može odrediti u pozitivnom i negativnom smislu. U pozitivnom smislu ona znači isključivu vezanost sudije za zakon i vlastitu savjest, a negativno određenje bi značilo sudijsku slobodu od uticaja zakonodavne i izvršne vlasti, kao i dnevnopolitičkih dešavanja. Postojanje nezavisnog sudstva je preduslov za ostvarivanje jednog od fundamentalnih ljudskih prava - pravo na suđenje pred fer i nepristrasnim sudijom.

-          Pravna država i vladavina prava - ovo podrazumijeva da je zakon jednako obavezujući za sve građane u državi, jednako za one koji vladaju i za one kojima se vlada.

31

-          Prožimanje političkog i pravnog sistema ljudskim pravima - Katalog ljudskih prava je po pravilu dio ustava. Po principima ustavnosti i zakonitosti, sa ustavnim odredbama usklađen je čitav pravni sistem i zakonska zaštita ljudskih prava i sloboda.

 Pravo na zaštitu integriteta ličnosti

Integritet ljudske ličnosti štiti se kako od ugrožavanja trećih lica, tako i od neovlaštenog i nezakonitog postupanja državnih organa. Integritet ličnosti obuhvata fizički, psihički, moralni i društveni aspekt, a njegovu zaštitu garantiraju:

a)      pravo na život;

b)      pravo na slobodu i ličnu sigurnost;

c)      zabrana torture i svakog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja[4];

d)      skup prava vezanih za krivični postupak - ovdje spadaju: pravo na fer i javno suđenje pred zakonski ustanovljenim sudom, prezumpcija nevinosti, pravo na poznavanje predmeta optužbe, pravo na odbranu, pravo na šutnju, pravo na predlaganje dokaza i prisustvo dokaznim radnjama, priznanje načela ne bis in idem, pravo na jednakost, poštivanje principa zakonitosti. Obzirom na pravo na odbranu i ulogu branilaca u postupku, u UN su donesena Osnovna načela koja se odnose na ulogu branilaca, Vodič za tužioce, kao i Kodeks ponašanja lica odgovornih za primjenu zakona;

e)      pravo na privatnost - privatnost obuhvata: zaštitu podataka (koji se odnose na kredite, zdravlje i one podatke kojima raspolaže vlada), tjelesnu privatnost (zaštita od invazivnih procedura kao npr.genetski testovi, testovi na drogu i sl), privatnost komunikacije (pisma, telefonski razgovori, e-mail itd), te privatnost prostora (zaštita doma, radnog mjesta ili zaštita na javnom prostoru).

Politička prava i slobode

Kao klasična politička prava i slobode smatraju se:

a)      Sloboda misli, savjesti i religije ili uvjerenja;

b)      Sloboda izražavanja;

c)      Sloboda udruživanja i okupljanja, uključujući i prava sindikalnog organiziranja;

d)      Pravo učešća u vlasti.

Sloboda misli, savjesti, religije i uvjerenja je priznata kao apsolutno pravo, koje ničim ne može biti ograničeno. Osim što se ova sloboda štiti kroz Univerzalnu deklaraciju i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, UN su usvojile i Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti ili diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja, kojom se eksplicitno nabraja šta se podrazumijeva pod vjerskim slobodama. Tu su nabrojana brojna prava, počev od učešća u vjerskim obredima i izgradnje prostora u te svrhe, preko osnivanja humanitarnih ustanova i održavanja veza sa vjerskim udruženjima na državnom i međunarodnom nivou, pa do izdavanja odgovarajućih publikacija iz ove oblasti.

U vezi ove slobode postavlja se i pitanje tzv.prigovora savjesti, tj. pitanje odbijanja nošenja oružja i služenja u državnim oružanim snagama. UN su usvojile stav da je prigovor savjesti opravdan u slijedećim slučajevima:

1.       ako se oružane snage koriste za prinudno održavanje aparthejda;

2.       ako je prigovor savjesti zasnovan na svjetonazoru ili ličnoj savjesti, s tim što se ostavlja mogućnost da se služenje u oružanim snagama zamijeni društveno korisnim radom.

Sloboda izražavanja i informiranja podrazumijeva istraživanje činjenica bez predrasuda, širenje informacija u funkciji stvaranja svjetskog javnog mnijenja i njegovog uticaja na saradnju i povjerenje među narodima. Obzirom na postojeći debalans u razmjeni informacija, a koji proizilazi iz različitog nivoa tehničke razvijenosti pojedinih zemalja, UN su izradile programe kojima je cilj da pomognu zemljama u razvoju. Unutar tog programa UNESCO je organizirao regionalne

32

konferencije o politici komunikacija. Takve konferencija održane su u San Žozeu (Kostarika), Kuala Lumpuru (Malezija), Kamerunu, te u Kartumu (Sudan).

Sloboda okupljanja i udruživanja, uključujući i prava sindikalnog organiziranja. Sloboda organiziranja se ostvaruje definiranjem pravila djelovanja (statut i administrativna pravila), slobodnim izborom predstavnika, organiziranjem uprave i određivanjem programa djelatnosti. Zahvaljujući pravu na slobodno udruživanje, ostvaruju se dva fundamentalna interesa - politički i ekonomski. Ovo pravo sadržano je u Univerzalnoj deklaraciji i oba Pakta, a bilo je i predmet interesa Međunarodne organizacije rada.

Pravo učešća u vlasti - građani kao nosioci suvereniteta imaju pravo birati i biti birani na svim nivoima vlasti.

 LJUDSKA PRAVA DRUGE GENERACIJE - EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA

Opće karakteristike. Izraz "prava druge generacije" upotrebljavan je u nekoliko značenja:

-          kao oznaka za njihov kasniji nastanak u odnosu na klasična građanska i politička prava;

-          da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;

-          da predstavljaju kvalitativnu dopunu sadržaja pojma ljudskih prava;

-          da se pojmovno odvoje kao prava drugog reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;

-          da se radi o novijim, naprednijim pravima koja više odgovaraju savremenim potrebama čovjeka;

-          kao terminološko razlikovanje koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

U Katalogu ljudskih prava UN, shvataju se kao kvalitativna dopuna sadržaja pojma ljudskih prava. Smatra se da je puna realizacija građanskih i političkih prava nemoguća bez implementacije ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u mnogim zemljama svijeta.

Dok se građanska i politička prava u odnosu prema državi određuju negativno, tj. postavljaju zahtjev za nečinjenje, ekonomska, socijalna i kulturna prava zahtijevaju upravo suprotno - aktivan odnos države radi stvaranja ukupnih ekonomskih i političkih pretpostavki za ostvarivanje ovih prava. Obzirom na nejednak stepen razvijenosti država i njihove objektivne mogućnosti u osiguravanju ovih prava građanima, u međunarodnim dokumentima kojima se reguliše zaštita ovih prava državama je data obaveza da preduzimaju mjere sa ciljem njihovog postepenog ostvarivanja.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava obuhvataju:

-          Pravo na rad, pravične i povoljne uslove rada, razumno radno vrijeme, pravičnu zaradu, napredovanje u skladu sa sposobnostima, odmor i odsustvo sa posla, sindikalna prava i pravo na štrajk, pravo na socijalnu sigurnost;

-          Pravo na obrazovanje

-          Pravo na zdravlje

-          Pravo na zaštitu i usluge

-          Pravo na kulturu - učešće u kulturnom životu, korištenje dostignućima nauke i tehnike, pravo na uslove koji osiguravaju razvoj i širenje nauke i kulture.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava u međunarodnim dokumentima usvojenim u UN i Međunarodnoj organizaciji rada. Najznačajniji dokumenti koji se odnose na ekonomska, socijalna i kulturna prava doneseni u UN su: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica, Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te konvencije i preporuke donesene u okviru Međunarodne organizacije rada i UNESCO-a. Putem Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima direktno se određuju ova prava, a ostali dokumenti se odnose na zabranu diskriminacije u uživanju ovih prava.

33

Prvi oblici međunarodne zaštite ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava su Međunarodna konvencija o smanjenju upotrebe bijelog fosfora u proizvodnji šibica i Međunarodna konvencija o zabrani noćnog rada žena u industriji, usvojene u Bernu 1906, a stupile na snagu 1912.godine. Nakon I svjetskog rata, sa ciljem preduzimanja mjera na poboljšanju uslova života i rada radnika, 1919.g osnovana je Međunarodna organizacija rada, u kojoj su zastupljeni predstavnici radnika, poslodavaca i država članica. U okviru MOR do 1989.godine usvojeno je 168 konvencija i 176 preporuka koje tretiraju materiju iz oblasti ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Pravo na rad se definiše kao pravo koje pripada svakoj osobi kao mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad. Pravo na rad podrazumijeva negaciju prisile i slobodu izbora zaposlenja. Ovo pravo sadržano je u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvenciji o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, te konvencijama i preporukama MOR vezanim za ukidanje prisilnog rada, zaštitu na radu, određivanje najniže plaće radnika, ograničenje broja radnih sati i odmor,  itd.

Sindikalna prava i slobode podrazumijevaju pravo svake osobe da sa drugima osniva sindikat, da se učlani u sindikat po svom izboru, uz uslov da su pravila sindikata unaprijed utvrđena sa ciljem zaštite i unapređenja ekonomskih i socijalnih interesa. Sindikati imaju slobodu djelovanja, koju je moguće ograničiti samo na osnovu zakona, u interesu nacionalne sigurnosti ili javnog poretka i radi zaštite prava i sloboda drugih. U pogledu ostvarivanja sindikalnih prava moguća su ograničenja kad su u pitanju pripadnici vojske, policije i državne uprave.

Sindikalna sloboda je jedan od ciljeva iz Ustava Međunarodne organizacije rada i na planu regulisanja ove oblasti donesene su konvencije br.87 i 98. Cilj Konvencije br.87 (Konvencija o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnih prava) je zaštita sindikalnih prava i sloboda u odnosu na javnu vlast. Konvencija br.98 (Konvencija o primjeni načela organiziranja i kolektivnog pregovaranja) ima za cilj zaštitu sindikalnih prava od poslodavaca i njihovih organizacija, kao i zaštitu radnika od diskriminacije po osnovu pripadnosti sindikatu.

Pravo na socijalnu sigurnost ima za cilj da obezbijedi socijalnu sigurnost svakom pojedincu, a posebno u slučajevima nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti ili drugih slučajeva nedostatka sredstava za život. Glavni ugovor iz ove oblasti je Konvencija o minimalnim normama socijalne sigurnosti, koju je MOR donijela 1952. (Konvencija br.102).

Zaštita porodice, zaposlene majke i djeteta odnosi se na zaštitu majke u vremenu prije i nakon rođenja djeteta, omogućavanju korištenja porodiljskog plaćenog odsustva ili odsustva uz davanja iz socijalnog osiguranja zaposlenim majkama. Zaštita djece i omladine obuhvata zaštitu od ekonomske i socijalne eksploatacije, zakonsku zaštitu od rada na poslovima koji izlažu opasnosti moral ili zdravlje ili štete normalnom razvoju, te zakonsko određenje donje starosne granice za plaćeni rad djece i omladine.

Ova oblast regulisana je Konvencijom MOR-a br.102, Konvencijom br.103 (o zaštiti materinstva), Preporukom br.123, o zapošljavanju žena koje imaju porodične obaveze, te Konvencijom br.156 i o jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice sa porodičnim obavezama.

Pravo na zdravlje podrazumijeva izgrađen, efikasan i svim građanima dostupan zdravstveni sistem, što u znatnom broju zemalja ostaje na nivou težnje i dugoročnih razvojnih i političkih ciljeva.

Pravo na obrazovanje podrazumijeva realizaciju nekoliko osnovnih principa: jednaka dostupnost školovanju svim pojedincima, uvođenje besplatnog osnovnog školovanja i postepeno ostvarivanje besplatnog srednjeg i višeg školovanja.

LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE

Pojam "prava treće generacije" upotrebljava se u sličnim značenjima kao i pojam prava "druge generacije":

-          kao oznaka za kasniji nastanak;

-          da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;

-          da se pojmovno odvoje kao prava trećeg reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;

-          u smislu terminološkog razlikovanja koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

34

Na teorijskom planu, problematiziranje pravne prirode ovih prava podijelilo je autore na one koji prihvataju i one koji negiraju tezu da se radi o ljudskim pravima.

U prava treće generacije svrstavaju se kolektivna prava, tj. prava naroda i to:

-          pravo na ravnopravnost naroda;

-          pravo na samoopredjeljenje;

-          pravo na slobodno upravljanje narodnim bogatstvom i prirodnim resursima;

-          pravo na ekonomski, socijalni i kulturni razvoj;

-          pravo na mir;

-          pravo na zaštitu okoline.

Ova prava javljaju se u međunarodnim dokumentima na globalnom i regionalnom nivou, prvenstveno kroz Afričku povelju o pravima čovjeka i naroda, Alžirsku deklaraciju o pravima naroda, te kroz aktivnost UN u kojoj je prepoznatljiv uticaj zemalja tzv.Trećeg svijeta. Osporavanja ovih prava kao ljudskih prava u pozadini ima ideološke, političke i ekonomske interese. Sa liste ovih prava, jedino pravo na zdravu okolinu uživa priznanje i zaštitu Zapada.

 PRAVA ŽENA (ŽENSKA PRAVA) U DOKUMENTIMA UN

U praksi se pokazalo da princip univerzalnosti i zabrana diskriminacije nisu bili dovoljni da priznanje, uživanje i zaštita ljudskih prava budu jednako dostupni muškarcima i ženama. Bilo je potrebno posebno izdvajanje žena i ponavljanje prava koja im pripadaju, kao i uspostava posebnog međunarodnog instrumentarija za zaštitu žena u okviru općeg instrumentarija za priznanje i zaštitu ljudskih prava.

U pogledu priznavanja i zaštite prava žena u UN su donesene:

-          Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena;

-          Konvencija o političkim pravima žena;

-          Konvencija o statusu udatih žena;

-          Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak i registriranju brakova;

-          Konvencija o zabrani trgovine ljudima i iskorištavanju prostitucije drugih;

-          Deklaracija o ukidanju nasilja nad ženama;

-          Pojedine odedbe u Dopunskoj konvenciji o zabrani ropstva i svih institucija i prakse slične ropstvu.

 MEĐUNARODNA ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA

Mogućnosti međunarodne zaštite ljudskih prava ograničene su činjenicom da su ljudska prava i temeljne slobode direktno vezane za odnos pojedinca i države pod čijom jurisdikcijom se nalazi. Dakle, pitanje ljudskih prava prvenstveno je u nadležnosti država. Međunarodna zaštita proizilazi iz obaveza koje su države preuzele na osnovu ugovora, iz pravila međunarodnog običajnog prava, te općih pravila koja priznaju civilizirani narodi.

Međunarodni ugovori kao izvor ljudskih prava ne obavezuju jednako sve države. Prije svega, država kao subjekt međunarodnog prava je u poziciji da suvereno bira ugovor čija će članica postati. Pored toga, države imaju mogućnost stavljanja rezervi na ugovore, što proizvodi mogućnosti za različite načine prihvatanja,  tumačenja i sprovođenja ugovora. U nekim slučajevima se priznanje novih država uslovljava stanjem i poštivanjem ljudskih prava i njihovom inkorporacijom u pravni sistem.  

35

Većina tijela UN koja se bave ljudskim pravima imaju zadatak da stalno prate implementaciju obaveza koje su preuzele države članice ugovora o ljudskim pravima. Informacije se prikupljaju na osnovu izvještaja država članica, izvještaja nevladinih organizacija za ljudska prava, kao i informacija koje dostavljaju same žrtve kršenja ljudskih prava. U sklopu UN formirano je nekoliko redovnih komiteta koji nadgledaju implementaciju ljudskih prava u različitim oblastima (Komitet za ljudska prava, za eliminiranje rasne diskiminacije, za eliminiranje diskriminacije žena, za ekonomska, socijalna i kulturna prava, Komitet protiv torture, Komitet za prava djeteta).

Međunarodno običajno pravo obavezuje sve članice UN na isti način. U tom kontekstu se posmatra Univerzalna deklaracija UN, koja sama po sebi nema pravno obavezujući značaj, ali se smatra dijelom običajnog prava i tako shvaćena dobija veću pravnu snagu od ugovora o ljudskim pravima.

Opća načela civiliziranih naroda. Po preovlađujućem mišljenju, radi se o načelima koja postoje kao suština pravnih pravila u svim razvijenim pravnim sistemima postojećih država ili su barem zajednička za pravne sisteme u koje se mogu grupisati države. Polazna pretpostavka je da se države na poštivanje ljudskih prava obavezuju bona fides, tj. da međunarodnim ugovorima pristupaju sa ciljem da ih primijene u vlastitom pravnom sistemu.

Postavlja se pitanje šta je to što UN mogu učiniti na planu zaštite ljudskih prava, odnosno koji instrumentarij imaju na raspolaganju. Generalno, postoje 2 načina sprovođenja međunarodne zaštite ljudskih prava: (1) uspostavljanje općeg nadzora nad sprovođenjem obaveza koje su preuzele države članice UN i (2) pravo žalbe i pokretanje postupka pred nekim od organa UN ili pred nekim drugim tijelom koje je posebno osnovano za potrebe provođenja neke konvencije.

Nadzor nad poštivanjem ljudskih prava vrše međunarodni organi sastavljeni od predstavnika država ili nezavisnih ličnosti i međunarodne nevladine organizacije. Rad međunarodnih nevladinih organizacija je od posebnog značaja, obzirom da je mnogo manje opterećen ideologijom i politizacijom i uglavnom ima snažan uticaj na međunarodno javno mnijenje.

Međunarodni organi i nevladine organizacije dostavljaju Komisiji za ljudska prava UN periodične izvještaje na osnovu kojih se mogu donositi odgovarajuće preporuke. Države članice mogu pokretati sva pitanja vezana za ostvarivanje ciljeva iz Povelje UN, da problematiziraju stanje ljudskih prava u određenim državama ili regionima i da preduzimaju određene akcije.

Komisija za ljudska prava i Podkomisija za borbu protiv diskriminacije i zaštitu manjina mogu razmatrati žalbe pojedinaca povodom povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to pod 2 uslova: (1) prethodna iscrpljenost domaćih pravnih sredstava i (2) da se isti predmet ne vodi pred nekim drugim organom UN, specijaliziranom agencijom ili regionalnom organizacijom.

Posebni načini zaštite ljudskih prava predviđeni međunarodnim konvencijama. Neki međunarodni ugovori sadrže posebne mjere implementacije, kao npr:

-          Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, na osnovu kojeg je ustanovljen Komitet za ljudska prava;

-          Konvencija o rasnoj diskriminaciji, na osnovu koje je formiran Komitet za eliminiranje svih oblika rasne diskriminacije;

-          Konvencija o zabrani svih oblika diskriminacije žena, na osnovu koje je formiran Komitet za eliminiranje diskriminacije žena;

-          Konvencija o pravima djeteta - Komitet za prava djeteta itd.

Ovako osnovani komiteti imaju određene zajedničke karakteristike:

-          Geografska zastupljenost pri izboru članstva, članovi djeluju u ličnom svojstvu, a radi se o licima visokih stručnih i moralnih kvaliteta;

-          Proceduralne odredbe koje se tiču načina rada komiteta;

-          Obaveza periodičnog izvještavanja od strane država članica i ovlaštenja komiteta da vlastite izvještaje sa mišljenjima i primjedbama prosljeđuje državama članicama, kao i Ekonomskom i socijalnom savjetu;

-          Sistem pritužbi država članica;

36

-          Mogućnost obraćanja od strane pojedinaca Komitetu za ljudska prava, Komitetu za eliminisanje svih oblika diskriminacije, te Komitetu za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica, uz ispunjenje ranije navedena 2 uslova.

Slabosti sistema međunarodne zaštite ljudskih prava. Donošenjem brojnih instrumenata stvoren je privid napretka u unapređenju ljudskih prava na globalnom nivou, međutim kroz mogućnosti implementacije i zaštite ljudskih prava vidljiv je pravi značaj postignutih rezultata. Slabosti sistema međunarodne zaštite se ogledaju u više aspekata:

1.       Svaka ozbiljnija intervencija međunarodnih organa na planu zaštite ljudskih prava ograničena je suverenitetom država;

2.       U sistemu izvještavanja, države nastoje stvari predstaviti onakvim kakve bi željele da budu, te je za sticanje stvarnog uvida u stanje neophodno da se izvještaji država članica upoređuju sa informacijama nevladinih organizacija, medija i drugih izvora;

3.       Rad samih međunarodnih organa karakterizira sporost i opterećenost političkim interesima država čiji predstavnici rade u sastavu tih organa;

4.       Finansiranje rada tih organizacija takođe predstavlja problem.

Ropstvo, genocid i aparthejd kao međunarodni zločini protiv čovječnosti. Komisija za međunarodno pravo UN, prilikom kodifikacije pravila o odgovornosti država, ustanovila je razliku između međunarodnih zločina i ostalih međunarodnih delikata. S tim u vezi se pod pojmom međunarodni zločin podrazumijeva predstavlja takvu povredu neke međunarodne obaveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je njena povreda priznata zločinom od te zajednice u njenoj cjelini.

Ropstvo. Na osnovu Konvencije o zabrani ropstva iz 1926.godine UN su donijele izmijenjen i dopunjen dokument koji je potpisan 1956.godine u Ženevi kao Dopunska  konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova prakse slične ropstvu. Države članice se obavezuju na sprečavanje i kažnjavanje trgovine robljem i ukidanje ropstva u svim njegovim oblicima. Predviđeno je krivično gonjenje izvršilaca djela porobljavnja. Kažnjivo je pomaganje, podstrekivanje, saučesništvo i svi drugi oblici učešća u ovom krivičnom djelu.

Apartheid u smislu Međunarodne konvencije o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973.godine označava nehumane postupke počinjene radi uspostave i održavanja dominacije skupine osoba jedne rase nad skupinom osoba druge rase i njihovog sistematskog ugnjetavanja. Takvi postupci su:

-          lišavanje života pripadnika druge skupine i namjerno nametanje takvoj skupini uslova života sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;

-          samovoljno hapšenje ili protivzakonito lišavanje slobode pripadnika neke skupine;

-          zakonske i druge mjere sračunate da onemoguće učešće te skupine u političkom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje;

-          lišavanje pripadnika skupine osnovnih ljudskih prava i sloboda;

-          sve mjere usmjerene na podjelu stanovništva prema rasnoj osnovi stvaranjem izdvojenih rezervata i geta;

-          zabranu mješovitih brakova;

-          eksproprijaciju nekretnina, eksploataciju rada pripadnika skupine, posebno prinudni rad;

-          progon pojedinaca zbog njihovog protivljenja aparthejdu;

Genocid (vidi ranije navedeno).  

Regionalni dokumenti o ljudskim pravima

-          Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, usvojena 1950.godine u Rimu;

37

-          Američka konvencija o ljudskim pravima, usovjena na Konferenciji Organizacije američkih država u San Hozeu 22.11.1969.

-          Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda, usvojena na Skupštini šefova država i vlada Organizacije afričkog jedinstva u Najrobiju 27.06.1981.

-          Arapska povelja o ljudskim pravima, usvojena od strane zemalja članica Arapske lige 15.09.1994.

38