Teorija spoznajeProf. doc. Dario Škarica

Skupljena predavanjaSkupljač: Edo Fekete (u slučaju većih nejasnoća – pročitati „Uputstvo za uporabu“)Ver. 0.89(1. sat) 21.20.05 -UVOD-Teorija spoznaje, iliti spoznajna teorija, iliti epistemologija, iliti noetika… istražuje znanje, pri čemu se kristaliziraju tri glavna problema:

-1. Narav spoznaje – bit, što je znanje, …-2. Izvori znanja – kako doznajemo, otkuda znanje…-3. Doseg znanja – dokle možemo znati, koliko, itd.

-Logika se dijeli na logiku materialis, te log. formalis. Materialis je ona s Brkićem, formalis je ova.-Istraživanje naravi znanja spada u primarnu epistemologiju. -Definicija znanja ni dan danas nije baš jasna – ima dvije glavne škole: skolastička i analitička.

-Skolastička teorija spoznaje-Bitni termini kod njih su pristanak i ne-pristanak. Ako imamo (neki) sud, na njega možemo pristati ili ne pristati, te našim ne/pristankom sud postaje istinit ili lažan…-Postoje, dalje, dvije vrste pristanka, te dvije ne-pristanka. -Ne-pristanak: a) dvojba: niti pristajemo, niti ne-pristajemo, nego, eto, dvojimo. Može biti još dalje pozitivna i negativna.

-primjer za negativnu dvojbu: jeli broj zvijezda paran ili neparan? –ne možemo nikako dati potpuni pristanak ni jednoj mogućnosti, nemamo razloge ni u korist jednoj, ni u korist drugoj strani. Možemo samo dvojiti…

-pozitivna dvojba: kontra od negativne; opet se ne možemo opredijeliti, samo sada imamo (podjednake) razloge u korist obje tvrdnje. Prim.: hoće li se veš (rublje) osušiti? Vidiš da je lijep dan, no na prognozi su rekli da će padati kiša…b) sumnja: razlozi za pristanak (na neki sud) postoje, ali nisu dosta jaki da bi sam pristanak i dali. Pa se pristanak i ne daje… Sumnja se često nalazi u krimićima; Poirot sumnja na nekoga, ali sto posto siguran nije…-Pristanak: a) mnijenje: razlozi su dovoljno jaki da se pristanak ipak da. Znači malo jača od sumnje. No mnijenje ipak nije posvemašnji pristanak. Mnijenje još uvijek nije potpuno b) znanje: pristanak je posve siguran. Znači, još jedan korak jače nego mnijenje.

Pored ovoga svega postoji ovdje još i zabluda. Ona je siguran pristanak, ali uz neistiniti sud. -A da bi dobili čisto znanje (a mi sad tražimo definiciju znanja…), sud mora biti istinit.-Dolazimo do (primarne) definicije znanja: ono je siguran pristanak uz istiniti sud. -No dobro. Ali da bi se izbjegao moment koincidencije, slučajnosti moramo def. nadopuniti opravdanjem za znanje. Moraju postojati objektivni razlozi za istinitost toga suda, jer pravo znanje nije ako ne slučajno pogodi točnost nekog suda. Nadopunjujemo def., pa kažemo da ona sigurnost u sud mora biti objektivna. -A objektivna je kad nam je istinitost očita. Te dobivamo da je znanje Siguran pristanak uz očito/evidentno istinit sud.-E, a, očitost znači da ti objektivni razlozi moraju biti evidentni, odn. da ih moramo poznavati, što će reći da su očitost i znanje gotovo sinonimi. Očitost je vezana uz predmet, znanje vezano uz subjekt. -Tako da na kraju balade dolazimo do problema da znanje definiramo znanjem (znanje je znanje o istini…), što je jedna cirkularna teorija, i što baš i nije lijepo, jer nismo zapravo na kraju rekli ništa pametno. Pa nam onda ostaje…

(2. Sat) -Analitička teorija spoznaje

1

-Primarna definicija: Znanje je opravdano istinito vjerovanje (u neki sud). Znači da moramo imati dovoljno dobre/uvjerljive razloge u prilog tom vjerovanju (vjerovanju u istinitost nekog suda). Znači ovdje nam je za istinitost nekog suda bitno vjerovanje o toj istinitosti. -No kad malo bolje pogledamo, dolazimo do toga da se te dvije primarne definicije zapravo ne razlikuju u bitnome; ovdje opravdano, tamo sigurno; ovdje vjerovanje, tamo pristanak; i tu i tamo imamo istiniti sud…-E sad, analitička istina se ne zasniva samo na teoriji korespondencije. (ukratko: nešto je istina, ako je zaista faktički, opipljivo istina), nego i na koherencijskoj teoriji istinitosti. --Za razliku od t. korespondencije, koja se brine samo za jedan sud je li istinit ili nije, t. koherencije uzima u obzir više sudova, u biti što više, to bolje. Upravo je taj skup cijeli, kao cjelina nositelj istine. Bitno je da je skup što koherentniji, što bolje, jače, smislenije, jednostavnije povezan… Npr., ak imamo neki skup fizikalnih teorija (recimo sve (nazivno) 'točne' teorije od izuma pismenosti do teor. relativnosti), koje su međusobno jako koherentne, i sve štima jedno s drugim, i nema problema, i cijeli skup funkcionira precizno i povezano ko švicarska ura… Paaa… ne baš cijeli… Pa onda dođe neki tamo Einstein. Pa on kaže 'E, da sve štima i sve je to lijepo, i Newton i mehanika i gravitacija, itd. No, ja našo neke stvari koje se baš i ne uklapaju u taj skup! Ima nešto što nije koherentno s ovim vašim skupom fizikalnih formula! Znači vaš skup nije baš sto posto savršen, može biti i nešto bolje i preciznije…' I onda on kaže da je napravio ne baš posve novi skup svih mogućih formula, nego samo da je dodao tomu skupu još nekoliko svojih formulica, malkice izmijenio neke postojeće. Pa će se sada i oni neuklopivi podaci uklopiti u cijeli skup i sve će opet biti u najboljem redu…Onda će taj novi, Einsteinov skup biti bolji, koherentniji i istinitiji od onog skupa prije Einsteina. Isto vrijedi i za teoriju kaosa poslije njega, a i u suprotnom smjeru isto vrijedi i za Newtonovu mehaniku naspram, recimo, fizikalnog sustava renesanse ili srednjeg vijeka… Znači, tu se istinitost nekog suda gleda u sklopu hrpe drugih sudova. Pa ak se sud slaže sa svim mogućim drugim sudovima, bit će istinitiji i ispravniji od suda koji se slaže sa jednim manjim brojem sudova…-Daklem, stvarnost je ono što je najkoherentnije, jer stvarnost, kažu, nije ono što je izvan nas, a to je zato što stvarnost ne možemo u potpunosti spoznati (kao cijelu potpunu stvarnost…)

-Pragmatička teorija istinitosti-Naglašava korist koju imamo od vjerovanja u istinu. Npr. (opet) sve fizikalne formule de facto ne mogu biti posve istinite, jer ih je (baš sve) nemoguće empirijski dokazati. No nama je jako korisno za nešto što je skoro, skoro, skoro, 99,999999999999999999995 posto istinito tvrditi da ono i jeste svakako istinito, pa onda zapravo i možemo nastaviti sa daljnjim fizikalnim istraživanjima, jer inače ništa od cijele znanosti…

-Analitička teorija ima jedan mali problem u sebi. Jer opravdano istinito vjerovanje nije uvijek znanje.-Gettier-ovi problemi: -Č koji će dobiti posao ima 5 novčića u džepu… i drugi: -disjunktivni sud 'A ili B', (A v B) je po tablici istinitosti neistinit samo kada su i A i B neistiniti. 'A' mu označavalo Jones ima Ford, a 'B' Brown je u Berlinu. E sad Smith (neki daklem treći) vjeruje da je sud Jones ima Ford ili je Brown u Berlinu istinit, jer je vidio Jonesa u njegovom Fordu, a za Browna ne zna ništa, no to mu i nije bitno, jer je već jedan član disjunkcije navodno istinit.-Pa opet dolazi obrat: Jones je upravo prodao Ford, pa ga de facto nema, a neki Brown, za kojeg se ništ' nije znalo jeste u Berlinu. No onda je disjunktivni sud samo slučajno istinit. Ne može se raditi o pravom Smithovom znanju, nego samo slučajnom pogotku. -Zbog toga: rascijepi u analit. struji.

-Normativna epistemologija: uz ono opravdanje dodala još i jamstvo. Istinitost logičkog vjerovanja mora biti i zajamčena. No što to 'jamstvo' znači, nije još posve sređeno. -Razlozi kojima opravdavamo istinitost moraju biti neponištivi. Imaju neke opće norme koje određuju kako mi pravdamo to opravdanje. Zato se i zove normativna…

-Naturalizirana epistmeologija – drugi smjer: u potpunosti odbacuje opravdanje. Bitan proces nastanka vjerovanja. Ako je proces dobar, vjerovanje istinito. Prim.: percepcija. Vjerovanje nastalo percepcijom je dosta sigurno, pa je i istinitije…

2

-A s tim se veže i problem male djece – mogu li mala djeca znati? Normativisti moraju reći da djeca i male životinje (ili obrnuto…) ne znaju, jer se ne mogu opravdati. Naturalisti pak bez problema tvrde da znaju.

-IZVORI ZNANJA(3. Sat) 1. Percepcija 2. Introspekcija – osjećaji, misli, htijenja, itd. -Ove dvije su obje neposredne spoznaje zbilje (naše zbilje…). Zovu se sjetilnom sposobnošću.3. Pamćenje4. Svjedočanstvo – čuješ nešto od nekoga…5. Razum – razumska spoznaja, spoznavanje općih univerzalnih principa, matematičkih zakona, logičkih istina, itd.-Za razumsku spoznaju karakteristično spoznavanje a priori – znači odma', bez iskustva…-Tu u a priori spada sve ono: nešto što je nužno je nužno; 2 + 2 = 4; 'A' nije ne-'A', itd.…-A posteriori je ono kontra a priori. Daklem, za znanje a posteriori je potrebno iskustvo.-Tradicionalna epistemologija (t. spoznaje) se orijentirala na introspekciju, kao jedini posve siguran izvor znanja, te se zvala individualistička. Kasnije je u modernoj epist. uzeto u obzir i svjedočanstvo, pa se moderna epist. zove i socijalna epist.

-Skolastička klasifikacija izvora znanja: -Prvo se dijele dvije velike skupine izvora: senzitivne sposobnosti i razumske sposobnosti. -U senzitivne spadaju vanjska osjetila (onih 6… ovaj… 5 osjetila) i 4 unutarnja osjetila: sensus comunis – osjetilo koje povezuje onih 5 vanjskih u cjelinu; mašta; memoria sensitiva – osjetilna memorija – to je ono životinjsko memoriranje, Pavlovljevi refleksi i sl.; i vis estimativa – instinktivno percipiranje opasnosti/hrane/vode/sigurnosti.

-Doseg znanja-Imamo realizam i idealizam + još ontološki i epistemološki pravac. Pa ima 4 mogućnosti:-Realizam: ono što spoznajemo je stvarnost. Pa imamo:

-Ontološki realizam: tvrdnja da stvarnost postoji, a mi ju možemo spoznati. -Epistemološki realizam: u biti to je fenomenalizam; mi ne možemo u potpunosti spoznati

stvarnost, koja, pak, postoji.-Idealizam: stvarnost ne možemo spoznati; stvarnost su ideje. Pa imamo:

-Ontološki idealizam: ono što mi spoznajemo (što možemo spoznati) nije stvarnost-Epistemološki idealizam: nema stvarnosti (niti ju mi možemo spoznati)

-valjda… (dalje će to sve biti detaljnije obrađeno, zasad i ovdje - toliko…)

-Korijeni dosega znanja-kod Descartes: on metodički dvoji, želi naći nedvojbenu istinu, na kraju došao do 'Mislim daklem postojim', itd.-uglavnom, bitan je taj njegov kritički pristup, koji je, eto, u korijenu epistemologije…

04.11.05 -PERCEPCIJA (1. sat) -Po tradiciji je ona glavni izvor znanja. No prije svega moramo malo o osnovama same osjetilne spoznaje gledano sa strane biologije, psihologije i kompanije…

-Razlika između osjeta i percepcije: -Osjet: odnosi se na vanjske osjete, ne na introspekciju; on je neka informacija o izvanjskoj zbilji, što onda znači i da možemo imati i osjet o sebi, kada se radi o 'vanjskom', 'materijalnom' sebi. -Oni nastaju tako da neka izvanjska stvarnost djeluje na naš osjetilni organ (na perceptore), pa se živcima impulsi provode u mozak, itd. Ti osjeti nastaju dakle u mozgu…-Pritom je uvijek riječ o zbilji, o nečemu aktualnom – inače je to opet introspekcija, predodžba.

3

-Klasifikacija osjeta: onih pet – vid, sluh, njuh, okus i opip, s tim da onda još uvjetno rečeno u opip spadaju još i bol, dodir (osjet dodira), osjet temperature – toplo/hladno, osjet pritiska… + još organski osjeti (kada smo gladni, kada nas boli zub, npr.) + još vestingularni organ, koji nam govori u kakvom je položaju tijelo i koji služi za ravnotežu. Pojedini ovi osjeti imaju još i neke druge dimenzije, ne samo kognitivnu (spoznajnu), nego mogu biti i npr. motiv za nešto, npr. glad, žeđ, bol… Mi ne samo da registriramo glad, nego nam ona postaje i sasvim pristojan motiv za neko djelovanje (jesti, jesti, jesti…)-O ovih 5 glavnih ne treba puno pričat. Ali…-Organska osjetila: imaju karakteristiku da ih nije moguće tako precizno lokalizirati, kao npr. vid, sluh…; kod umora, gladi nemo'š uopće lokalizirati, itd.-Većina tih unutarnjih ima već spomenutu drugu dimenziju osim kognitivne.

-Prag: iliti doseg osjetila-Možemo imati prag boli, prag tolerancija, prag svega i svačega, prag na vratima… -Što se toga tiče, s epistemološkog stajališta, osjeti kao izvor spoznaje ovise o mnogim (i to stvarno mnogim) faktorima, pa bi trebalo biti oprezan s njima. -A što se praga tiče, imamo apsolutni limen i diferencijalni limen. Oba barataju nekim intenzitetima, jačini podražavanja, najčešće najmanjim intenzitetom. Bitni su nam jer to sve utječe na naše vjerovanje, pa onda i naše ponašanje.-Apsolutni: najmanji intenzitet podražaja koji rezultira osjetom, odnosno uopće zamjedbom toga podražaja (npr. kol'ko tih, odnosno glasan treba biti zvuk mobitela da bi ga se čulo da zvoni…). -Diferencijalni je najmanja promjena već postojećeg, zamijećenog osjeta (ergo, svaki diferencijalni je automatski iznad, jači od apsolutnog) koja rezultira opažajem te promjene (npr. ako šumi klima u sobi na predavanju, ili u autu tiho bruji motor, koliki treba biti intenzitet promijene u tom šumu/brujanju, da bi mi zamijetili da smo nešto negdje čuli, da je došlo do promijene tzv. zvučne slike.) -Oba ta limena vrlo su relativni, i to na dvije razine, s tim da su obje uočljive i iz svakodnevnog iskustva, i još u vrlo velikom broju faktora i u jednoj i u drugoj, tako da je zbunjavanje upravo apsolutno.-Prvo od č do č; nisu svi ljudi isti i jasno je da neće imati iste razine limena (najbanalniji prim.: ko ima finiji opip, stara baka seljanka sa svojim dlanovima od štavljene kože, ili manekenka?), a onda i…-S obzirom na jednog č: velik je broj faktora koji upravljaju trenutačnim limenom (za demonstraciju ovoga pogledati zeca/patku, slika br. 2) (opet banalni primjer, kada ćemo bolje čuti (opet) mobitel, nakon neposrednog izlaska iz diska, ili ujutro pola sata prije buđenja (dakle u 11.30)?-Samo znanstveno utvrđivanje se izravno ne može nikako provesti, pa onda psiholozi koriste neizravnu metodu konstantnih podražaja, što je zapravo često pipkanje oko neke pretpostavljene razine (npr. glasnoće) podražaja i traženje brojčanog prosjeka iz toga. Ukratko, natjeraju čovjeka da sjedi u nekoj sobi sa slušalicama i puštaju mu zvukove oko barem dva sata, a da je totalno random, nasumično, kada i koliko je zvuk jak, pa ak' ga čuje, čuje, ako ne, ne. Pa onda uzmu za neku srednju razinu koliko ga je puta tada u sredini čuo a koliko nije, i uzmu brojku koja je drito na 50% i to proglase limenom… Dakle puko fiziološko pipkanje, malkice profinjenije od lobotomije…

-Adaptacija: smanjivanje senzibilnosti, osjetljivosti na podražaj (uđemo (nakon onog diska, u rano jutro) iz osvijetljene ulice u tamnu sobu, pa nam se vid mora adaptirati neko vrijeme da bi mogli vidjeti uopće išta u tami. Nas zanima nulta razina percepc – razina kad nam perc. ne predstavlja problem, kad se ne moramo adaptirati ni na šta, kad je adapt. posve gotova. –Baš tu je jedan moment koji razlikuje percepciju (o kojoj mi dosad nismo u biti ništa ni rekli) i osjet (pričali smo samo o njemu).-Percepc ne mora početi vanjskim podražajem, osjet mora; percipirati možemo i prestanak podražaja, a osjetiti možemo samo početak ili promjenu (u intenzitetu) podražaja. Iznenadnu tišinu (kad npr. nakon sata i po sjedenja u klimatiziranoj sobi, kad se klima neočekivano isključi) možemo percipirati, no ne možemo ju i osjetiti (jer tišina ne daje nikakve podražaje i ne pobuđuje nikakve osjete).

(2. sat) –Opis percepcije -Ona je dakle pod a) opažaj i b) rezultat opažaja, zamjedba –nama važnija perc, kao rezultat opažaja…

4

-Drugo je kad čujemo neku čisto fizičku stvarnost (zvuk, valovi, molekule zraka itd.), a drugo kad to percipiramo pa kažemo to je ljudski glas ili čak, to je ne znam… Mirkov/Stipin/Markov glas. -Puno je važnija interpretacija , ne samo detekcija slušanog – to je ona prava perc u epistemologiji – ta interpretacija mora biti automatska.-Osjet bi tada bio samo taj senzitivni sadržaj (sense data) koji će se percipirati, shvatiti…-S tim da ovo automatsko shvaćanje može biti i instinktivno, ali i naučeno.-Jedino kod osjeta nema davanja nikakvog sadržaja osjetilnim podacima. Objectum materiale, po skolastičkoj školi – sam predmet spoznaje; Objectum formale – forma pod kojom spoznajemo taj materijalni predmet. Isti (fiz. gledano) zvuk možemo shvatiti i kao zvuk, i kao glas, i kao riječ…-Kad gledamo, vidimo samo jednu stranu nekog objekta (npr. mjesec – ne vidimo mu tamnu str.), no percipiramo cijelu stvar; onu stranu, ili čak dio te strane shvaćamo kao cijelu stvar. Daklem, opet se vidi da se u perc obavlja neka interpretacija. -Naša spoznaja, naša perc se tiče cijelog dijela. Kao što je karakteristično i za bilo koji spoznajni čin, i perc ima intenciju. Ona ju ima uvijek, dok ju osjet nema. Intencija može proizlaziti i iz nas samih, i iz nekih drugih objekata (drugi ljudi)-Osjet je ponekad bliži stvarnosti nego perc. Prim. stroboskopskog svijetla (isti efekt se vidi na autoputu, kada imamo svijetla upozorenja koja se mogu percipirati kao jedno svijetlo koje se kreće, a ne niz paljenja/gašenja jedno do drugog)– č gleda u male točkice svijetla koje se naizmjence pale i gase, pa percipiramo da se svijetlo miče, a ne da se dva svijetla pale/gase. E a mi samo perc tu kretnju, osjet je sam po sebi osjet dva svjetla…-Osjet je tehnički jednostavniji, a perc složenija. Osjeti su pojedine boje, perc je cijela slika. Osjet je najmanji element perceptivne analize, on se ne može dalje dijeliti.-Perc nije samo skup, zbroj svih pojedinih elemenata, nego još i analiza svega toga i organizacija.-Jer kontekst užašno utječe na perc…-Percepcija podliježe mjeri, osjet ne…-Za percepciju je bitno i znanje i iskustvo koje č ima; za osjet nije; prim.: čitanje kineskog pisma; ak imamo iskustvo i znanje učenja kineskog pisma, neke tamo črčkarije ćemo onda prepoznati kao slova i kao poruku…-Kako na percepciju mogu utjecati mnogi vrlo suptilni i neizmjerivi faktori pokazuje prim. sa slike 2; patka-zec. Malo se vidi patka, malo zec, no ne može se odrediti što utječe na perc čega…-Psihološko pitanje postoji li čisti osjet se još uvijek ne može riješiti – osjet i perc su svakako povezani.-Osjet: uvijek pri istom podražaju nastaje isti sadržaj; perc: pri istom podražaju – različiti sadržaji (opet patka-zec)(3. sat) -Tradicionalno se perc shvaćala kao slika stvarnosti, no to nije baš tako precizno.-U biti je ona reakcija na akciju naše vanjske stvarnosti na naše senzorne organe.-Za epistemologiju nije bitno podudaranje (sličnost) stvarnosti sa našom perc, pa je ona druga paradigma sa reakcijom bolja – izvanjska stvarnost je valna duljina (pri gledanju), a mi percipiramo boju (koja nema veze sa duljinom vala)…-Za epistemologiju je bitno vidjeti na koji način ta reakcija odgovara stvarnosti

-Pravila organizacije perceptivnih sadržaja -Sve vezano uz psihiku.-Princip gestalt – princip zatvorenosti – nema zatvoren oblik pasa dalmatinca (na slici 4), nego samo mrlje – ali mi percipiramo cijelog pasa… -Raskidane dijelove možemo perc kao cjelinu.-Princip lika i pozadine – automatski percipiramo što je lik, a što pozadina (opet primjer sa dalmatincem (psom, ne čovjekom…))-Princip blizine: ono što je blizu – spajamo zajedno… (slika 6)-Princip sličnosti: ono što je slično – spajamo… (slika 7)-Zajedničko uređenje: ako su neki objekti blizu jedno drugoga i prave neki zajednički kontekst (jato ptica u letu prave slovo 'v') – spajamo…-Kontext – ovisno o kontextu (slike 1, 19)-Adaptacija – perc ovisi o adaptaciji na osjete-Obrada odozgo prema dolje: perc se obrađuje na temelju već postojećeg znanja, neke ideje. (prim. sl. 3)-Obrada odozdo prema gore: perc se obrađuje bez postojećeg znanja.

5

-Perceptivna konstantnost-Dok se senzitivni sadržaj promijenio (na nekom) objektu, mi ne percipiramo samu promjenu objekta; otvorena – zatvorena vrata…-promijenila se slika vrata (ak su zatvorena tvore (recimo) pravilan četverokut; ako se otvore, onda slika pokazuje neki romboid, ili čak ravnu crtu, ako smo drito u istoj ravnini sa vratima), no vjerovanje o vratima se nije promijenilo, perc ostaje konstantna.-To je urođeni mehanizam korekcije senzitivnog sadržaja.-Promjer… ovaj… primjer za to je pigmejac Kenge – koji nije točno percipirao udaljenost bivola, jer mu je perc. konstantnost udaljenosti bivola bila puno bliža nego što je bivol bio dalek (naime cijeli, al baš cijeli život živio je u okolini u kojoj mu pogled zbog stabala nije mogao otići dalje od oko 20, 30 metara udalj). Naime kad ga je neki istraživač, koji se bavio nečim desetim izveo u autu na otvorenu čistinu, Kenge je vidio bivola udaljenog 50, 60 m. On je automatski (krivo) korigirao senzitivan sadržaj dalekog bivola, te ga je percipirao kao malog bivola koji mu je blizu, a ne normalnog bivola koji je daleko… Tako te je ispalo da se bivol nevjerojatno brzo povećava, pa se jadan pigmejac prepao…

-Percepcija dubine-Monokularni i binokularni znakovi-Bonokularni: veličina objekta; ako je nešto malo – daleko je, ak je veliko – nije.-blizina: ako su dva objekta blizu jedan drugome izgleda kao da su udaljeniji od nas, nego što bi bilo da su udaljeniji jedan od drugog (prim.: tračnice koje se u daljini približavaju jedna drugoj)-jasnoća: ak je nešto jasnije – bliže je, ak je nejasnije – dalje…-Binokularni znakovi: dvije slike istog objekta na mrežnicama se barem malo razlikuju od oka do oka, pa možemo izračunati 3d položaj nekog objekta iz toga.

18.11.05 -Dalje perceptivne iluzije(1. sat) -Za percepciju kretanja su nam potrebna barem dva predmeta; perc kretanja je uvijek relativna – nešto se kreće s obzirom na nešto.-Referentna točka: točka koja je, jel, referentna za kretanje-Perceptivne iluzije su onaj fenomen kada postoji određena regularnost u promašenom tumačenju neke izvanjske stvarnosti, te su iluzije nužne.-U iluzijama – najvećim dijelom perc odgovara stvarnosti, smo jedan dio pravi grešku – pa kad ima neki konkretan fizički uzrok + da je to sve regularno = iluzija (perceptivna) (za razliku od halucinacije, ili sna, gdje je to sve puno manje regularno, stalno i bez objektivnih uzroka, itd.)-Iluzija: pogrešna interpretacija podražaja.-Uzroci iluzije: -sama stvarnost – šćap uronjen u vodu…; slab intenzitet svjetla, fatamorgana…

-konstitucija organa: boja ne postoji, sve su to samo valovi; no u istom smjeru je i činjenica da mi ne možemo vidjeti kao orao, ni mirisati ko pas…

-sam proces percepcije: problemi nastali u interpretaciji podražaja.-slušne iluzije: Dopplerov efekt…

Ak imamo dva tona u dvije frekvencije iste jakosti, i istoga svega, svega, osim tog malog pomaka u frekvenciji, percipiramo kao da smo čuli jedan pojačan ton.

-optičke varke: opet onaj isti šćap u vodi, dúga, mataforgana… ovaj… fatamorgana, -iluzije kretanja: Autokinetički efekt: u tamnoj sobi gledamo u sitnu slabu točkicu svjetla. Ta

točka miruje. Mi percipiramo da se ona mrda…Stroboskopsko kretanje: već spomenuto, vidi gore…

-te dalje od 14-18. slike…-Imaju još i ostala osjetila iluzije, no one nisu baš toliko spektakularne kao ove vizualne…

-Utemeljenje perceptivne spoznaje-Subjektivnost vs. objektivnost:-U subjektivnom pogledu na utemeljenje percepcije: naša spoznaja temelji se na samom subjektu, na nama samima. Što dovodi do toga da kad imamo različite subjekte, dobivamo od istih podražaja, ili istih

6

objekata različite percepcije. Shvaćanje stvarnosti kao takve ne ovisi samo o objektu, nego više o subjektu.-Objektivizam ide kontra toga; spoznaja ovisi o samoj stvarnosti, o objektu; ak je određeno objektom – istinito je, ak nije – nije.

-Tu je važna perceptivna konstanta (to je ono od prije; senzitivan sadržaj se promijenio, no mi objekt percipiramo kao isti nepromijenjeni objekt.) dakle mi u percepciji korigiramo perceptivni sadržaj.-Korekcija se događa samo na razini vjerovanja, senzitivna razina ostaje netaknuta, mi samo reagiramo/ ne vjerujemo na/u njega.-Dakle perc se uz senzitivan sadržaj sastoji i od vjerovanja – pogotovo kod perc konstanti.-Dakle pri percepciji dolazi do mijenjanja, korekcije senzitivnog sadržaja (s tim da je za to i sama izvanjska stvarnost kriva), što znači da se događa u subjektu.-Kad ne bi koristili percepciju, spoznaja stvarnosti uopće ne bi bila moguća – živjeli bi kao u snu.-Tako dakle znači da je jedan subjekt nužan za shvaćanje stvarnosti kao takve. Dakle čisti objektivizam pada u vodu. -Tako te dobivamo da se naša spoznaja stvarnosti temelji i na subjektu i na objektu.-Moglo bi se reći da nam objekt daje materiju, a subjekt formu percipiranog nečega…

-Tradicionalna shvaćanja percepcijea) Perc je pradanost – svaki opažaj je spoznaja u kojoj nam predmet biva dan (to je u biti neka, ili neke vrst objektivizma) – bez subjekta – daklem, e pa nije!!b) Perc je očitovanje izvanjskog objekta… -opet fali mala nadopuna, jer to očitovanje nije potpuno bez našeg djelovanja…-Obje ove ne uzimaju subjekt u obzir, te obje padaju u vodu…-Ostaje već rečeno da je perc zapravo reakcija na podražaj.

-Razlika cogito i scientio – shvaćanje i spoznaja: shvaćanje kao shvaćanje bilo kako bilo čega, dok je spoznaja samo ono istinsko shvaćanje, za koje sigurno znamo da štima.-Percepcija može stajati u smislu određenog shvaćanja, te je baš zato i važna epistemologiji. -E sad, koliko je ta perc istinita ili neistinita? Pa nam se tako predočuje i

-Pitanje verifikacije(2. sat) -Kako verificirati da nam je percepcija istinita.-Sredstva verifikacije: sam osjet - no osjeti su poput sna, pa bi onda ispalo da cijela stvarnost nije ništa drugo doli sna, da ona ne bi postojala.-Isto bi vrijedilo za očitovanje; ak se očitovanje odnosi na osjete. Očitovanje može biti očit. neke logičke ili matematičke istine, no onda se ne očituje neki konkretan predmet, nego neke univerzalije, pa ništa od toga. -William James predlaže pragmatizam kao bazu; pragmativistička epistemologija-U njoj nije bitan sam sadržaj ideje, nego je bitan odnos koji naša opažala imaju prema našem ponašanju. Bitan je sam cilj (neke radnje, odn. konkretno percipiranja nečega), te dalje naše vjerovanje i način ponašanja potreban da bi se došlo do tog nekog cilja. Dakle, ponašanje je determinirano istim ciljem.-Vjerovanje (u ovom slučaju vjerovanje percepciji nečega) nam po teoriji služi kao vodič našeg ponašanja.-E onda, kroz samu praksu nam se pokazuje koja percepcija (da ne kažemo perc točno čega), jer je i perc neka vrsta vjerovanja, je istinita, ili nije. Istinita su ona vjerovanja koja se pokazuju uspješni(ji)ma. -Daklem, bitan je sam cilj, odnosno uspjeh neke radnje. Perc je samo sredstvo da bi se što uspješnije, efikasnije, brže postigao cilj. Dobar primjer je ono sranje s zidom, ili možda bolji, sa rupom na putu: Ak precipiramo rupu, i vjerujemo toj percepciji (damo toj perc voljni pristanak da je istinita), pa joj se izmaknemo (rupi mislim, ne percepciji), edabi sigurno mogli doći do cilja koji je na kraju tog puta na kojem je (odn. možda je, odn. nije – ovisi o pristanku na perc) ta rupa. Ako pak ne damo pristanak toj percepciji, pa joj ne vjerujemo (da je istinita), pa se zajebemo, pa upadnemo u rupu, pa nem treba vremena da se izvučemo iz rupe, pa tek puno kasnije stignemo do cilja nego u prvom slučaju… E ONDA, nakon svega ovog, iz našeg iskustva mi izvlačimo, izračunavamo da je vjera u perc u prvom slučaju bila

7

bolja od vjere u perc u drugom, i tako u naše iskustvo, u naše sjećanje za ubuduće stavljamo informaciju da je percepcija rupe bila točna, da joj se pod sličnim ili istim uvjetima treba vjerovati, dakle identificirati ju kao istinitu… Dakle opći zaključak bi na koncu bio: Oprezno s rupama! -S tim u svezi i napomena da se neka perc može pokazati uspješnom, ali ako ima neko još uspješnije rješenje (odn. uspješnija perc), onda ispada ta druga najistinitija. Dakle istinito je samo ono najuspješnije. -A s tim svim u svezi se onda postavlja pitanje možemo li uopće doći do one konačne istine (da kažemo koje je od njih najuspješnije), jer je broj vjerovanja jako velik, pa je gotovo nemoguće provjeriti uspješnost svega…-Ovaj kriterij ipak nije samo u ugodi, dakle koje je vjerovanje ugodnije, nego koje je vjerovanje uspješnije, a za ugodu nitko ne pita…-Za Jamesa je tu još bitan i moment koherentnosti (vidi gore), sustav mora biti koherentan. -Te još mala napomena da onda za perc nije bitno da bude nalik stvarnosti, nego opet da bude što uspješnija… Zajeb je u tome što se to onda vrlo lako može zlorabiti…-Znači, po pragmatistima, kod različitih ljudi imamo i različite perc, jer se ljudima razlikuju ciljevi.-E onda filozofiranje da James ne napušta klasičnu teoriju korespondencije, nego ju samo shvaća na drugi način. -Sa ovim se opet vraćamo na ono pitanje subjekt-objekt i dolazimo do tog da je pragmatizam zapravo objektivan; jer je onaj uspjeh vrlo realan i vrlo objektivan za odrediti…-A budući da je sve kod njih započelo sa subjektom – zaključujemo da je pragma mješavina i jednog i drugog. On se tada naziva blagi subjektivizam.

-Pitanje apsolutne istine: vodi li subjektivizam u relativizam? Vodi, jer ista stvar, a različite spoznaje, dakle onda i različite istine. -No mi spoznajemo istinu (tradicionalno, ali i zdravo razumski) kao apsolutnu istinu.-Ako hoćemo imati shvaćanje jedne istine, moramo___________ (?) [uzeti u obzir otvorenost stvari valjda…]-James se protivio shvaćanju stvarnosti kao nečega zatvorenog – nešto shvaćeno je otvoreno za razne forme shvaćanja. (slično ko kod Kanta…)-Voda, npr.: zatvorena je s obzirom ako ju želimo shvatiti kao gorivo, no otvorena je za razne forme: piće, materijal za gašenje, tekućina, H2O…-Dakle da zaključamo: Bilo koja stvarnost u cjelini: je dijelom zatvorena, a dijelom otvorena za različite forme po Jamesu.

-Što pripada osjetu, a što percepciji u užem smislu?-boje pripadaju osjetu (kod gledanja), no promjena, razlika među bojama perc. (npr. promjena od plave do zelene – mi nemamo ništa u organima što bi registriralo tu promjenu)-Perc prostora: jedino što može izazvati podražaj jest svjetlo(st). Ne postoji nikakvo svjetlo koje će rezultirati osjetom prostora (u biti isto vrijedi i za zvučnu perc. prostora.). Dakle, to je opet perc.; on, prostor nema boju.-Ujedno se sve slaže i na metafizičkoj razini: prostor se može percipirati, , jer on predstavlja samo granice; geometrijska tijela, plohe i crte, u jednom 3D koordinatnom (euklidska matematika) sustavu…-Opet slično vrijedi i za zvuk kod osjeta: sve su to toonovi i šumovi; razlika između dva različita tona spada pod percepciju; isto i za percipiranje riječi, glazbe, itd. – sve je to percepcija u pitanju.

-Nastanak percepcije(3. sat) –Jel' ona stečena ili naučena?-Gestalt (geštalt, njem. = prilika, lik) psihika kaže: predmeti opažanja su cjeline - stabla., kuće… - ne samo elementi - crte, točke, itd. S tim da je ta cjelina više od skupa svih njenih dijelova. (prim., riječi nisu samo skup pojedinih glasova, nego i nešto više…)-Te cjeline koje mi automatski vidimo, s time da gestalt psiholozi ne isključuju učenje, odražavaju mozgovnu aktivnost, urođene su i automatske – izomorfizam.-Asocionizam: kontra gestalta, daklem, prvi predmet naše spoznaje su elementi, a onda ih slažemo u veće strukture. Iskustvom smo naučeni kako da ih slažemo. Primjer: kugla, il lopta; ako smo ju više puta gledali kao cijelu kuglu, onda i u noći, u slabom osvjetljenju, ili kad god vidimo samo dio te kugle – mi

8

zbog navike percipiramo cijelu kuglu, kao cijelu. Uglavnom bino je da su te asocijacije naučene, što se asocionizma tiče, rađamo se kao tabula raza. -Ti dakle, jednostavni elementi su temelj, a mi se dalje učimo da ih povezujemo u veće cjeline.

-Obje tvrdnje tvrde da proučavati perc. znači proučavati mozak. Što je sve slično i dubljem filozofskom pitanju imamo li mi kakve ideje utisnute u sebe rađanjem, ili sve moramo naučiti.-U 20. st. pronađen način da se sve to pokaže i dokaže; pokus s ljudima kojima je u kasnoj dobi (kaže 20-30 god. života) operirana mrena na oku (skraćeno: PLJ-KUKD-OMO ).Rezultat: Senzitivno je sve bilo u redu, perceptivno nije. Nije tip odmah automatski mogao skužit što je trokut, što četverokut, nego je mogao brojati kutove…, nije mogao prepoznati izraze lica…-učenjem je malo kasnije savladao to sve, no kod perc. dubine i konstantnosti (tip je, dok je gledao sa balkona na trećem katu kuće, percipirao ono što je bilo dolje na zemlji kao predmete koji su jako mali, ali ih on može dohvatit rukom, ako bi ju pružio prema dolje…) problemi su čak ostali i još puno duže.-Čini se na prvi pogled da onda dakle perc nije urođena, no s druge strane, pacijenti su shvaćali/spoznavali/učili tu perc dubine presporo! Sporije čak i od normalne, kontrolne skupine (a normalan č uči tu perc dubine oko ne znam… 1. - 2. god. života…), dakle čini se da im je u njima tijekom godina života kao slijepac, nešto zakržljalo, nešto što je po rođenju trebalo biti ovdje (misli se 'u našoj tikvi'…). -Pokusi s životinjama: pokusi u vizualno siromašnim i obogaćenim okolinama (ovo 'vizualno siromašan', odn. 'obogaćen' znači da je taj pokusni miš, kunić, ili koja god već pokusna beštija, bila u nekakvoj okolini u kojoj ili uopće nije imala skoro nikakvih različitih podražaja – npr. bijela soba, bijeli kavez, bijela hrana, sve, sve, sve bi mišonji bilo bijelo…, bio bi sam, ništ ne bi čuo, ništ osjetio… ili bi pokusni mišonja (il pokusni kunić, pokusni slon, pokusna glista…) bio u okolini di ima puno različitih podražaja, na kavezu ima obješene slike i postere, ima mali televizor koji se ne može ugasiti, može ići u disko i pričati s drugim pokusnim mišonjama, itd.…) -Rezultat: u ranoj fazi iskustvo bitno utječe na razvoj perc. -proučavanja novorođenčadi: djeca imaju dosta sređenu perc. -Znači, rezultat svega nije još baš posve jasan, no zaključak je trenutačno: perc nastaje prema nekim urođenim principima organizacije, ali ju iskustvo i učenje jako determinira, i mijenja, i razvija…

-Imamo dalje dvije teorije na koji se način događa ta modifikacija perc. – s novim podražajima dolazi nova reakcija na njih, pa se perc. razvija; upgrade sistema je potreban…-teorija obogaćenja: kod istih podražaja mi te podražaje odjednom organiziramo na bitno nove načine – kod učenja čitanja… Podražaji su isti, no naše shvaćanje se odjednom promjeni.-Te dvije teor.: komplementarne su, ne pobijaju se međusobno.-Dakle, na kraju pobijedila gestalt…

-Psihološki i epistemološki pristup percepciji-Psiho: perc je psihički događaj (tu spada i sva ona fiziologija perc.), dakle u kontekstu drugih psihičkih shvaćanja. -Ona gleda narav perc, uzroke i učinke perc. Dalje, koji su uvjeti u kojima će nastati opstati i nestati = zakon perc, te je tako tu u ovom svemu slična prirodnim znanostima – Dakle, što se naše epistemologije tiče, psiho spada pod prirodne znanosti…-Epistemologija: nije ko kod psihike, nego je kod nje pristup normativan. Ona istražuje perc kao izvor znanja i izvor pravdanja za naše djelovanje. Istražuje odnose perc prema vjerovanju; možemo li perc uzeti kao jamstvo za istinitost vjerovanja i svi uvjeti vezani uz to.-odnos perc prema izvanjskoj stvarnosti – je li sama perc istinita, ili nije, ili koliko je…-je li perc glavni izvor znanja, jeli jedini, itd…

-Zašto je epistem. normativna znanost? –Isto ko i etika, postavlja norme, kriterije što treba smatrati znanjem, a što ne, norme kojima određujemo je li nešt istinito ili nije.-postoji i drugi tip epist. koji nije klasičan , naturalizirana epistem. di epistem. predstavlja dio psihologije, odn. dio prirodnih znanosti. Perc je kod njih shvaćena kao uzrok istinita vjerovanja, sva perceptivna

9

vjerovanja (zapravo većinu njih) treba smatrati znanjem. Metoda je tu induktivna, itd., itd. Čista prirodna znanost…

25.11.05 (1. sat) -Perc nije trenutačna. (jer je percepcija; ona jest neposredna, ali ona isto jest i neka obrada podataka (za što treba vremena, doduše jako malo, ali treba…))-Perceptivni pluralizam: činjenica da je perc različita među raznim ljudima.

-Problem percepcije kao posrednika duh-tijelo-Ako mi imamo duh(šu) (duhovan dio) i tijelo (materijalno), kako ta dva (onak Škaricovski rečeno) momenta, entiteta, bića mogu međusobno interagirati (djelovati), kako jedno može djelovati na drugo…Perc je u tom pitanju jako važna jer je povezana i s jednim i s drugim. U perc fizička supstancija djeluje na um.-Kod Leibniza (čita se Lajbni(t)c, da se zna…) imamo rješenje dileme da jednostavno nikakvog međudjelovanja nema, jedno ne djeluje na drugo (ni na koju stranu), no Bog (sam) je nekada uštimao te dvije supstancije da ukratko kad jedna mrdne, mrdne i druga. Percepcija uopće po tom u biti ne postoji, nego predstavlja samo 'slučajnu nuspojavu' ustrojstva cijelog svemira… -Primjer za ovo sve je onaj sa satovima; urar uštima dva sata da se jako, užasno točno oba pokreću zajedno. E sad, kad jedan kucne, istovremeno (recimo) kucne i drugi, kad jedan zazvoni pet uri, zvoni i drugi, kad jedan izbaci kukavicu, isto i drugi, tako te bi neuko oko moglo reći da su ta dva sata povezana nekom nama nevidljivom žicom, no oni to nisu, nego su samo tako nekada na početku zbivanja narihtani. Cijeli sistem ima užašnih rupa! Jer to znači da nema nikakvog razloga, what so ever, da su ova dva bića povezana, tu se negiraju očite interakcije između jednog i drugog, itd.-E sad taj Leibnizov sistem je onda po onoj podjeli totalni subjektivizam, te taj primjer lijepo pokazuje da ekstremni subjektivizam može uspjeti bar na nekoj razini… U epistemologiji je takav subjektivizam i čist i legitiman… Krajnji odgovor on nikako nije…

-Dakle, dosad o svemu, pristup bio uglavnom psihologijski, te se time pokazuje da, kako god uzeo epistemologiju, ona bez psihologije ne može!

(2. sat, seminar) -Descartes, uvod-On prvo napada temelje, jer nema, ono, vremena da napada sve, kad ionako, ako napadne i sruši temelje, sve ono građeno na temeljima će se srušiti. To se zove fundacionalizam. -A temelji su mu percepcija i razum – oba će bit napadnuta i plus sva vjerovanja vezana uz ova dva.-Percepciju prvo obara argumentom „san i java“ (o detaljima vidit: 'epist sem + datum'), a da bi oborio i razum treba mu „Genius malignus“. -Bitna mu je, naravno istina, no ne bilo koja, nego nedvojbena! – di nema dvojbe, nego istina u koju nije uopće moguće dvojiti – totalna rigoroznost.-Kritički pristup: vlastita vjerovanja podvrgnuti sumnji, a u biti time se i bavi sama epistemologija. Uvijek u epistem moraš zadržavati kritičku distanciranost u svim svojim vjerovanjima. Mora se uvijek gledati koliko su vjerovanja opravdana. -Bitno je uočiti da kritički pristup nije nijekanje vjerovanja (skepticizam),. Nego je ono smo ispitivanje vjerovanja, traženje sigurnog puta kroz močvaru krivih vjerovanja…-Genius malignus nije nužan, jer naš način spoznaje ne mora uopće biti vezan uz stvarnost.

(3. sat) -Odnos percepcije i vjerovanja-Djelovanje može biti obrazloženo, te može biti i slijepo (opravdano i neopravdano).-Kada je jako opravdano – prvo mišljenje, onda znanje – to je ona podjela otprije, dostatni razlozi, itd.-Valja naglasiti finu distinkciju između razloga (za neko vjerovanje) i dostatnih razloga. Kada je vjerovanje opravdano – imamo razloge, to su oni apsorbirani/apsolvirani, konzumirani, itd ('Što me pitaš jesam li siguran da pada kiša?! Ona pada jer vidim, gaddemet, da pada i da kisnem i da sam mokar ko miš…') A ako imamo samo dostatne razloge, onda oni ne moraju biti međusobno povezani.-Znanje vs. opravdano vjerovanje – svako znanje mora biti opravdano, obrnuto neće baš ići. Znanje povlači i svoje jamstvo, a o.v. ne mora imati jamstvo.

10

-Počelo vjerovanja-Uzročno počelo: uzrok koji proizvodi vjerovanje (perc).-Razložno počelo: vjerovanje opravdano razlozima (nekim).-Spoznajno utemeljenje: ako neko vjerovanje pravdamo znanjem, vjerovanje iz znanja.-Uzrok ne mora biti i razlog vjerovanja; primjer, č pod hipnozom; uzrok vjerovanja je neki crazy tip koji nonstop maše sa starim satom na koncu, a samo vjerovanje koje je on nama (meni ne!!) dao ne mora biti razložan…

-Dvije klasifikacije vjerovanja-1) Po počelu, izvoru – perceptivno vjerovanje, svjedočanstvo, iliti testimonijsko vjerovanje, razumsko.-2) Dioba na objektno i propozicijsko vjerovanje: Objektno/predmetno: pitanje objekta vjerovanja, koji je to točno objekt o kojem se nešt vjeruje; prim. Vjerujem da je Danica i Večernjača i Venera planet. -Propozicijsko: bitan točno određen predmet, bitna činjenica; Vjerujem da je Danica planet. –Bitno je da je baš Danica planet.-Objektno: De rei (ili de res, not shure…); propozic.: De dictum (o riječi, izrazu).-Kod propozic. – sud (onaj logički) bitan, subjekt nekog suda je pojam, a budući da je kod objektnog bitan samo predmet, stvar, kod objektnog neće biti vjerovanje u sud, a kod propoz. hoće. Propozicijsko vjerovanje već u sebi sadrži, implicira objektno. -Moguće je lupiti jedno objektno vjerovanje za više propozicijskih vjerovanja, odn. za mnoge moguće sudove.-Od ova dva, objektno je temeljnije, baš zato što nam ne treba pojam da bi na taj način vjerovali; propozicijsko je dakle, preciznije.-Propozicijsko nam je važnije u epistemologiji…

-Klasifikacija percepcije-Tiče se odnosa perc prema vjerovanju. Imamo tri glavne vrste perc: puka/jednostavna, objektna/predmetna i propozicijska/činjenična perc.-Perc ne mora dovesti do vjerovanja; perc se može zapamtiti, no do vjerovanja ne mora doći ni odmah, ni uopće (od tog zapamćenog percipiranog nečega) – To je puka percepcija, perc brez ikakvog vjerovanja.-Ona je temelj za naše vjerovanje; spremna je kao temeljna dispozicija za vjerovanje dok pitanje oće-neće to vjerovanje od ove perc nastati kasnije nije ni bitno.-Objektna i propozicijska perc: ako od one puke perc nastanu bilo objektivno, bilo propoz vjerovanje, nastaju ove dvije vrste perc.-Puka perc u temelju prethodi objektnoj, koja prethodi propozicijskoj.-Ako je onda, u ova dva slučaja, to vjerovanje znanje – percepcija predstavlja spoznajno počelo, može biti i razložno počelo.-Na percepciji se temelji karakter i vjerodostojnost vjerovanja.

-Budući da vjerovanje spada u kognitivne stavove, onda su i one dvije vrste perc kognitivne perc. –Postoje, naime, dvije vrste čina, kognitivni i gonativni (žljezde, osjeti, itd.). Kognitivni čin ima za svoj predmet sud, gonativni nema.-Kod kognitivnih činova imamo još i doksastičke i nedoksastičke; doksastički su oni sudovi u koje se vjeruje da su istiniti, a nedoksastički su sudovi bez vjerovanja u njih; prim.: kod gledanja filma, donosimo sudove, no ne vjerijemo da su ti sudovi istiniti, jer ne vjerujemo da je išta na filmu istinito, jer smo svjesni da je to film (lijep primjer je bilo koji fantasy film; Gospodar prstenova npr. Možemo mi navijati i raspravljati kolko hoćemo o Frodu, Sauronu i sukobu dobra i zla, al uopće ne vjerujemo da je to stvarno, odnosno istinito…)-Percepcije (one dvije, objektna i propoz.) istinite koliko je sud, odn vjerovanje istinito. Puka perc ne može biti istinita ili neistinita.-Te tako ove dvije vrste perc ispadaju epistemološke vrste percepcije.

-Elementi percepcije-Subjekt perc – ko uopće percipira.-Objekt – ono što se percipira

11

-Priložna oznaka percepcije… ne, ne… ček, ček… ne ide to tu…-Iskustvo – šta znamo o čemu…-Odnos između subjekta i objekta: Kausalni odnos. Objekt proizvodi iskustvo u subjektu; s tim da je tu i intencija; subjekt intendira (na) objekt.

-E sad, je li perc dostatan razlog? (opravdanja vjerovanja)-Obično možemo opravdati, no postoje i iznimke – perc. varke.-Tako da ne možemo perc uzeti univerzalno kao opravdanje; sama o sebi ona nije zadovoljavajuća.

09.12.05 (1. Sat) -Razlika primarne i sekundarne perc-Razlika je prvenstveno u izravnosti; kod primarne izravno percipiramo nešt; imamo percepciju + osjet; to je percepcija baš onog tijela koje izaziva podražaje.-Sekundarna: posredna perc: npr. ne vidimo u autu razinu goriva (izravno) u rezervoaru, ali vidimo malu kazaljkicu na šoferšajbi, koja je povezana nekakim mehaničkim načinom s rezervoarom i koja nam poručuje kolika je razina; isto i sa satok kao pokazivačem vremena…-Većina tih sekundarnih perc je naučena.-Zgodan primjer za to je učenje jezika – nešto što nam prije nije bilo očita poruka, nakon što smo naučili jezik jeste, cappisi?!-Predmet primarne perc nam je znak indikacije za one predmete sekundarne perc – postoji odnos između dvije perc (mi trošimo gorivo, a kazaljkica se pomiče najčešće nalijevo).

-E sad, pitanje je moramo li mi znati za taj odnos da bi skužili vezu primarne i sekundarne.-Dvije teorije vezane uz to: internalistička i externalistička pozicija.-Inter.: moramo imati znanje da bi mogli pokopčati te dvije perc.

Onda još: -Dvije varijante ovoga principa: 1) moramo baš baš znati i 2) moramo imati opravdano vjerovanje.-Exterijernalistička: drito kontra ove (Bogu fala), ne moramo znati ništa, bitno je jedino da su prim i sekunda povezane kao uzrok (daklem, kad nestaje benzina da se kazaljkica zaista mrdne ulijevo…)-Externalisti kažu da internalisti brkaju znanje i znanje o znanju… - kažu jedno je znati nešto, drugo znati da znamo o nečemu – za perc (bilo kakvu) nam je dosta iskustvo.-Onda, internalisti kažu o exterima da ne razlikuju znanje i puki pogodak – ak ne moš reći nikakav dovoljno dobar razlog da se nešt događa – onda je to samo pogodak… I tako… the struggle continues…-Kod sekundarne perc moraju svakako (to se zove teorijska opterećenost) postojati neka predznanja da bi došlo uopće do njenog nastanka. Ak vidim dim, a ne vidim vatru, zaključujem na postojanje vatre. …iiili stroja za maglu…; ak znamo da se negdje nešt gradi, i čujemo čekičanje, znamo da se upravo sad tamo gradi…

-Problem korespondencije-Tradicionalno je ovo prva teorija istine (vidi gori), no ovdje je riječ o kognitivni vrstama perc.-E, a što točno znači korespondencija?-Sličnost. Perc mora biti nalik na stvarnost.-E a, jebiga, perc nije slična stvarnosti (opet vidi gore). U tom smislu perc ne korespondira i neistinita je.-No, može biti riječ o nečemu drugomu, samo ne o sličnosti… -A prvo što pada na pamet – perc može korespondirati stvarnosti u vidu mjesta. To je dobro, to je u redu; ali ne realnog mjesta, nego pomoću intencije.-Mi intendiramo na predmet (koji se stvarno nalazi u prostoru) i zamišljamo da on stoji točno na nekom mjestu. Pa se između toga može povući korespondencija. Pritom je nebitno je li percepcija nalik na predmet – dakle malo ograničenje korespondencije. -Odnos – korespondencija u odnosu/ima – to se opet odnosi na primjer kazaljke; mi intendiramo i nekakve odnose.-Ponašanje – mi percepcijom intendiramo još i ponašanje nekog predmeta… (slično ko i s odnosom)

-Znači ukratko, perc može korespondirati stvarnosti, no jedino ako gledamo samo na intenciju.

12

-Problem tzv. vremenskog razmaka-Predmet percepcije je aktualan (prema definiciji), no nužno nekakav kratak period mora proći od baš istinski aktualnog trenutka i percepcije tog aktualnog trenutka.-I dok je ovaj moment overblown ako pričamo o vidu, kod percepcije zvuka je drugačije… zvuk je spor, svjetlost je brza, ali još uvijek ima konačnu brzinu… Dok gledamo svjetlost dalekih zvijezda, jel su one još uvijek tamo ili nisu… i slični zajebi…-Rješenja: kauzalna teorija: bitno je ne hoće li predmet postojati ili ne, nego samo je li predmet prouzrokovao tu određenu percepciju, dakle nebitna neposredna aktualnost. -Nadalje, možemo jednostavno zanemariti taj nedostatak, jer su slučajevi u kojima se pojavljuje takva perc extremno rijetki. E pa, ako je nedostatak zanemariv (dok gledamo jabuku crvenu na metar od nas – nije nam bitna brzina svjetlosti, i hoće li jabuka istinski biti tamo nakon te milijardtinke sekunde, dok se foton izvoli mrdnuti od jabuke do našeg oka) – onda ga lijepo zanemarimo…, ako pak nije – onda to nije prava vrsta percepcije (daklem vezano uz promatranje svemira i sl.). S tim da nam onda trebaju druge znanosti (fizika, astronomija…) i to samo teorije da bi identificirali je li nam taj predmet aktualan. -Dakle u ovom slučaju se ne radi o verificiranju percepcije, nego više znanstvenom verificiranju perc. Tako da su eto to (i takvi) slučajevi zbog kojih možemo modificirati našu perc koristeći saznanja drugih znanosti.-Tu je daklem bitno ne da modificiramo samu znanstvenu teoriju, nego percepciju na osnovu te teorije. Dobar primjer je činjenica da ulje prolazi kroz mramor. A mramor ravan i nije šupalj… E a kako sad onda? A znanstveno je dokazano da ulje prolazi kroz mramor… Ha ništa, onda; onda mijenjamo vlastitu perc i kažemo da mramor jeste šupalj, ali su rupice tolko male da ih se ne može ljudskim snagama percipirati. I zaista, kad se izgradio elektronski mikroskop, pokazalo se da ima rupica…-Ovo pravilo pada u vodu jedino u slučaju da nikako ne možemo pomiriti ovo dvoje… tek se onda mijenja teorija, a ne perc.

-Teoretske vrline-Vezano uz gornju raspravicu, teorija se ne mijenja – sve dok ne možeš više a da ju ne promijeniš. Č nije sklon mijenjanju znanstvenih teorija, pogotovo ak se čini da one donekle dobro funkcioniraju.-Sve je to na neki način konzervativizam… Kada imamo dvije (ili više) podjednako valjanih teorija, a obje će sigurno imati neobjašnjive probleme (daklem, ne mogu jadne ni na koji način riješiti nešto) – onda se priklanjamo onoj teoriji koja se uvjerljivije bavi tim neriješenim problemom. E a te teoretske vrline su u biti kriteriji uvjerljivosti… Pa imamo:-Koherencija, već spominjana; perc je samo jedno jedino djelovanje, nasuprot sustavu vjerovanja za koja mislimo da su istinita. Ako se fajtaju perc naspram cijelog velikog sustava – perc gubi. (Homer Simpson kaže: „Vidio sam vanzemaljce.“ Marge mu odgovora da ih je vidio u petak navečer, da smrdi na rum, da je pronađen u nesvjesti; dalje da nitko živ u tom kraju nije ništa ni vidio ni čuo sličnoga, ko što je on ispričao, da on ima naviku napit se i pričati gluposti… I na kraju ispada da je Margeina teorija puno bolja od njegove, pa je ona i istinita, tako da ih onda on i nije vidio…)-Ako imamo više suprotnih teorija, a sve se slažu i u činjenicama, gledamo onu jednostavniju, pa nju proglašavamo istinom… Jednostavnije je bolje…-Druge teoretske vrline su: jednostavnost, prirodnost, provjerljivost, koherencija…-Naravno, valja spomenuti da se ovi trikovi primjenjuju jedino onda kada imamo dvije podjednake teorije, kad su sva objašnjenja podjednako (logički) valjana

-Kod perc postoji točno određen uzrok (za razliku od halucinacije), no budući da možemo zamisliti da vidimo – taj uzrok nije toliko bitan sam po sebi.-U kauzalnoj teoriji, npr. – bitan je samo vanjski uzrok perc.-U idealizmu – može se za perc. reći da je ona 'živa', u smislu pristanka vjerovanja. Nije bitno ni svjetlo, ni oko, nego samo da je perc živa, da je ona ista ko i mašta, no vrlo vividna, živa, te da mi vjerujemo da je istinita.

-Pojam iskustva

13

-Postoje dva uža pojma iskustva: iskustvo izazvano izvanjskom stvarnosti, kojemu je i predmet izvanjska stvarnost; tu spadaju osjeti + perc. To je vanjsko iskustvo, te (jasno valjda) unutarnje iskustvo, introspekcija, čiji je predmet misao.-Imamo s tim u vezi četiri bitna pojma: iskustvo; pamćenje; iz ta dva zajedno se mogu izvući generalni zakoni (zakoni koji dopuštaju iznimku – svi su ljudi niži od dva i po metra – a onda se rodi čovjek koji to nije…), te još univerzalni zakoni, koji ne dopuštaju iznimku…

(2. Sat) –Descartes nastavak-O njegovoj metodičkoj dvojbi (opet)-Sigurno je jedino da ništa nije sigurno, no mi smo si sami istiniti, itd.…-Problem voska; jeli vosak isti kad se rastopi, pa kad se opet stvrdne, ili je to neki drugi vosak…-Ne može se maštom shvatiti što je vosak, nego duhom. Ako perc (jer bi se u traženju istine trebalo početi od nje) sudim da vosak postoji, znači i da ja postojim, te se opet dolazi do onoga da i jesam i postojim ja kao ja.-Daklem, opet, iskaz 'ja jesam, ja postojim' je svakako istinit. Na ovom svijetu je jedino nedvojbeno da misao jest (postoji).-Na kraju, da ponovimo, rezultat metodičke dvojbe je jedna jedina istina – mislim dakle jesam. -Genius malignus vara ljude, e pa mora biti da postojimo, jer da nas nema – on ne bi imao šta varati… Ako sumnjam, ako će nas taj zloduh varati i varati – mi moramo postojati!

-Dalje ide pitanje što sam ja – tijelo ili duh?-Kod Descartesa postoji još i treći dio čovjeka: tijelo (jasno), u sredini ono vegetativno no duhovno (duša?) i tek na trećoj razini duh kao čisti duh. -E sad, Descartes ne niječe da je č sva ta tri zajedno, on opet inzistira na nepobitnom dokazu. E pa dobro, daklem, jeli č postoji kao duša ili kao tijelo?

-Koji mu je najpouzdaniji izvor znanja? –Introspekcija, jer smo nužno svjesni sami sebe. -Bitno je pitanje spada li još tu i logički zaključak, kao korištenje uma (tipa korištenje procesora – on samo računa, a briga ga što ćemo mi s tim informacijama). Nije baš jasno i nije baš razjašnjeno ovo, no nekako je (meni, kao i Škarici) bliže da bi trebao tu biti i um, koa razum u toj introspekciji…-Dakle koji sam to taj 'ja' – tvar koja misli; res cogitas, ja sam samo anđeo…

-Vosak-Radi li se o pojmu ili percepciji voska? Vosak, kao pojam je opći, naspram konkretnog percipiranog voska…-Što se pojma tiče – polazi se od percepcije i to različitih percepcija koje se međusobno razlikuju, te nisu si iste.-Do pojma voska dolazimo razumom; osjetilima dolazimo do pojedinačnih stvari, no opet se možemo vratiti, pa reći da je prepoznavanje voska kao takvog dio percepcije. Što sve na kraju možemo zaokružiti u ono već rečeno: perc nije samo zbroj svih osjeta (svih sense data), nego je ona i kodiranje tih svih osjeta u nešto više, nešto što će postati pojam (voska u ovom sluč).

-Kod Kanta imamo termin predmet iskustva; Da bi nešto za Descartesa bilo predmet iskustva, ono mora imati senzitivan sadržaj (sense data), maštu (nešto kao zajedničko osjetilo, no nije isto, al nije mu ni bitno što je ona točno…vidi gore) i još razum.-Kod Kanta – prvo isto nešto slično senzitivnom sadržaju, sama sirova građa. Dalje imamo čiste (a priori dane) forme sjetilnosti - uglavnom neke stvari na koje se Kant palio; kako je on bio govorio da u č ima nešto a priori – e pa u to spadaju i te forme… Prostor i vrijeme su, npr. neke od tih formi. Služe za onu prvu neposrednu obradu tih sirovih informacija. Npr. po Kantu – vidimo samo šešir i odijelo, a percipiramo cijelog č. I zadnje imamo (opet) razum, sa njegovih 12 kategorija. 4

-(3. Sat) dalje o predmetu iskustva vs. predmet razuma-Iskustvo, odn. njegov predmet je dakle pojedinačan i konkretan, slično kao kod perc, dok je predmet razuma opći, apstraktan i univerzalan – u biti tu spadaju pojam i razumski zakoni.

14

-Dakle, ajmo malo govoriti o onoj vječnoj filozofskoj temi konkretno vs. apstraktno.-Možemo to još i reći: kontigentno (postoji, ali ne mora postojati - iskustvo) vs. nužno (razum)-predmet perc je zbiljski, predmeti razuma mogući ili nužno (i jedno i drugo), no valja uočiti da samo pomoću razuma ne možemo spoznati zbiljsko.-Kod perc je naravno obrnuto, i premda je ona prožeta nekim umskim momentima (ono 'postprocesiranje' perc), te premda tu spada i perc mogućnosti (kao pred-percipiranje onoga što bi se moglo desiti), uvijek je perc vezana uz zbiljske predmete.

-Ontološki status predmeta percepcije-Problem je 'vaki: To što vidim, dali to zaista postoji?-Problem je dosta bitan, jer se neki glavni filozofski momenti ekstrahiraju drito iz ovog pitanja, pa je bolje shvatiti ovo sve…-To su zapravo već gore spomenute (kod dosega znanja) 4 kategorije realno i nerealno/antirealno, te ontološko i epistemološko… -Bavit ćemo se utvrđivanjem najbolje, najprihvatljivije teorije od svih ovih…-Dakle, dvije osnovne pozicije: realizam i antirealizam (ako onda nešt nije bilo baš bistro – sada će se to sve detaljnije obraditi; sve je pod kontrolom, nema razloga za paniku, rest assured!)

-Realizam-Da bi stvari bile malo jednostavnije – imamo još podjelu na indirektni i direktni, te još naivni i znanstveni; daklem sveukupno zasad 4 (pisano: četiri) pozicije realizma. O onto/epist momentima ćemo malo poslije; ne spadaju u ovakvu podjelu…-Dakle; ključno, temeljno i bitno je da realizam govori da neki predmet postoji, ako ga se i ne opaža… dapače, to postoji, ako ga nitko ni ne opaža, pa čak ni ako nitko ni ne postoji tko će ga opažati…Predmet perc postoji neovisno o perc i percipijentu – to je stvarnost. -Direktni realizam: Ono što percipiramo - stvarno postoji. I to moramo percipirati (spoznati) izravno, bez posrednika, pa se zato i zove direktni…-E sad, tu se rađa nekoliko problemčića, jer se prije pretpostavljalo da izravna svijest implicira nepogrešivu spoznaju, no ta su gledišta malo poljuljana u 20. st. Dakle sada je to prijeporno (otom-potom), pa je to jedan argument manje u korist istinitosti direktnog realizma…-Prije se isto tako smatralo da je izravna svijest trenutačna (ne treba nam nekakav proces da bi nam sjećanje 'došlo' u glavu, nego je proces izravan), no i to je u prošlom stoljeću poljuljano.-Dalje imamo naivni direktni realizam: koji kaže da sve što percipiramo stvarno postoji; 'naivan' nije vrijednosni termin, nego više označava 'pretkritički'-Te dalje kritički (ili znanstveni) direktn: smatra da samo nešto od onoga što percipiramo postoji stvarno, a nešto ne. Vezano uz ovo je onaj tradicionalni nauk prvotnih i drugotnih kakvoća (Locke, atomisti) – Drugotne kakvoće mi vidimo, no one ne postoje zapravo, nego se svode na prvotne kakvoće, koje stvarno, stvarno postoje (kao dužina)-Indirektni realizam: Mi smo svjesni stvarnosti, no ne moramo je biti svjesni (percipirati ju) izravno, dakle – neizravno (go figure…)-Indirektni nam govori da smo mi svjesni nečeg drugog, a ne prave stvarnosti – to su ideje, predodžbe. Preko tih ideja mi spoznajemo vanjsku stvarnost, one su predstava stvarnosti. Ideje sense data, su privatne, a fizičke stvarnosti su javne… -Daklem, da sve to sažmemo i najkraće moguće kažemo, mi tu stvarnost, po mišljenju indirektnog realizma spoznajemo, ali neizravno…-naivni indirektni: slično ko i sa direktnim; sve čega smo indirektno svjesni – stvarno postoji.-Znanstveni indirektni: sve isto kao i sa indirektnim, dakle sve indirektno spoznato postoji, no budući da imamo prvotne i drugotne kakvoće – postoje zaista samo prvotne.

-Antirealizam-Nemojmo ga zamijeniti sa idealizmom (kao ono, šta je kontra od realizma? – idealizam!), jer je on samo podvrsta antirealizma… Imamo dakle ovdje idealizam i fenomenalizam. Te onda još jednu podjelu na eliminativni i reduktivni. To su još četiri pozicije…

15

-Antirealizam je ono suprotno od realizma (koja pametna izjava!), što će reći da predmet percepcije postoji ovisno o percepciji; predmet percepcije je pojava, a ne stvarnost. --Valja ovdje uočiti da se sada u epistemologiji ograničavamo samo na predmet percepcije i njegov ontološki status; ne želi se staviti ništa od ovoga u nikakav kontext. Nije bitno, npr. 'gdje' i kako postoji predmet ako ne postoji stvarno, ili dok ga se percipira (stav idealizma) - bitno je samo vidjeti što će najbolje proći od ovih osam kombinacija, pa se tek onda može raspravljati gdje i kako da ukomponiramo dobivena saznanja u neki filozofski, metafizički, ontološki, il bilo kakav kontekst…No time je malo rečeno, jer, sad, misli li se tu na moguću perc, ili na aktualnu, itd…-Idealizam: predmet percepcije postoji samo ako ga konkretno opažamo.-Problem idealizma je u isprekidanom postojanju stvari… Jedna te ista stvar odmah, čim ju nitko više ne percipira – prestaje postojati. -Rješenje predlaže George Bar (nešto sićušno je već bilo rečeno o ovome): Postoji bog, a bog stalno percipira. S tim da tada bog stvara cijeli svijet percipirajući ga, al što nam to vrijedi, kad ne možemo konkretnim dokazom potvrdit postojanje boga… a postojanje ovog svijeta možemo vrlo lako, no otom – potom…To se onda naziva teistički idealizam. -Fenomenalizam: malo blaži od idealizma; predmet perc postoji ako ga je na bilo kakav način moguće opaziti. -On nema taj problem isprekidanog postojanja stvari. Prema fenomenalizmu, predmet perc postoji, ali ne stvarno, aktualno, nego kao mogućnost. -Eliminativni antirealizam: niječe posve stvarnost kao takvu.-Reduktivni: svodi stvarnost samo na percepciju.-Da ne pišem puno, oba dva se odnose i na idealizam, i na fenomenalizam, samo se mijenjaju objekti rečenica…

-Postavlja se sada nakon svega, u analizi, može li postojati nešto što nitko, nitko, al baš nitko (ni bog) nikako ne može percipirati/spoznati – odgovor: ne može! -Kant je odgovorio na to da postoji, no mi to spoznajemo kao uzrok nečega čemu mi nismo uzrok. (naših osjeta)-No kako će se svi lijepo složiti da je ovo gore svakako besmislica, ispada da je pojava sastavni dio stvarnosti. Što znači da se fenomenalizam uspio odmaknuti od idealizma i približiti realizmu, te da idealizam polako gubi bitku naspram realizma…

13.01.06 -Fali jedan sat, jebiga…

(2. Sat) -O seminaru pogledati dobivene papire – dosta toga je dobro objašnjeno tamo…-Dogovorili smo se da se ne može dokazati neistinitost fenomenalizma, a idealizam baš i ne drži vodu…

(3. Sat) -Načelo kauzalnosti-Perc nam služi da detektiramo objekte, no ona nam još i pomaže da definiramo same objekte, te da ih i kvalificiramo.-Na koji način detektiramo da postoji izvanjska stvarnost? –Možemo zaključiti a posteriori, i to pomoću kauzalnosti – mi nismo uzrok sadržaja, nego je nešto drugo, izvan nas, tako da znamo da nekakva stvarnost postoji…-Introspekcija se tradicionalno smatra sigurnim izvorom znanja, no pokazalo se da ona i nije baš zaista sto posto pouzdana.-E sad, ovisno o kauzalnosti – ako pretpostavimo da je ona nužna, bilo bi sve u redu, te bi mi mogli perc a priori, no mi to ipak ne možemo.-Načelo kauzalnosti (sve što postoji – ima svoj uzrok) djeluje u nekim općenitim radnjama, ali ako se stavi u određeni kontekst, a taj nam je baš kontekst bitan za spoznaju, pogotovo perceptivnu – recimo, primjer za to je slučaj, slučajnost (miješanje karata; mi ne možemo uzročno-posljedično odrediti koja će karta ispasti (mislim, nije da je kategorički nemoguće odrediti, ali, ko što je napisano mi ne možemo odrediti to!))

16

-Dakle, uzrok, načelo uzročnosti, što se percepcije, kao načina spoznavanja tiče, nije nužno, samo je moguće… Pa onda dalje moramo pogledati je li načelo uzročnosti dovoljno vjerojatno, što nas vraća opet samo na statistiku, procjenjivanje, a ne temeljno čvrste dokaze, kakve je tražio Leibniz. -E sad, neke zakonitosti u ovom svijetu ipak postoje. E pa onda pod tim je zakonitostima načelo uzročnosti valjano…-Te je onda taj uzrok uvijek izvan nas (ne kao sa introspekcijom, da je u nama)

-Odnos između vanjske stvari i sense data-Problem je u tome što moramo imati neovisno znanje i o vanjskoj stvari (Stolica stoji eto tu!), i o senzitivnim podacima (Vidim da stolica stoji eto tu, to mi govore moje oči!) E a tu je onda problem, jer ne možemo imati posve neovisno znanje i o jednom i o drugom, a da je stvarno sigurno… Nešto od ova dva se mora pretpostaviti da štima. Ili sama vanjska stvarnost, ili sense data o toj stvarnosti…-Jedino pretpostavka o odnosu u postojanju nudi valjano objašnjenje… (znači pretpostavimo da zaista i ima odnosa između sense data i stvarnosti, pa će stvar funkcionirati…)

-INTROSPEKCIJA-Što je Intro? Introspekcija je neposredan uvid u vlastita mentalna stanja.-Bitno je ovo 'vlastiti', jer je jedino u tom slučaju intro-spekcija.-Spoznaja vlastitog mentalnog stanja je neposredna. -Spoznaja mentalnih stanja drugih osoba može biti jedino posredna… (ponašanje, izraz lica, itd.)-Za intro je bitna ta neposrednost; predmet intro su mentalna stanja.-Jedino valja paziti da se to ograniči na trenutačna stanja, jer je inače riječ o sjećanju, ne intro.-Daklem, predmet intro je mentalan, trenutačan, a samim time i konkretan; u biti isto kao i kod perc. predmet je pojedinačan, konkretan, aktualan i neposredan.-Pitanje je sad jeli sam subjekt predmet intro. Te dalje ono 'ja' koga sam svjestan, koga spoznajem – e koliko je to 'ja'? Jeli to 'ja' samo trenutačno, ili kompletno 'ja'?-Intro koristi znanje o sebi (slično kao kod onih unutarnjih osjetila, osjetila o sebi). U to znanje spada još i sjećanje i znanje o svome položaju (socijalnom, mjesnom, itd.) -Forma refleksije – mi imamo neposrednu spoznaju ne samo o misli, nego i o misli kao svojoj, npr. dolazi do velikih problema, ako netko ima krivu formu refleksije – amnezija, nesvjesnost vlastitog tijela, itd.-Intro bi se mogla izanalizirati kao percepcija + forma refleksije, dakle percepcija boli, i shvaćanje boli kao svoje boli.

-Leibniz naziva intro apercepcija.-Drugi nazivi: samosvijest, uvid u postojanje sebe – na konkretnoj razini…

-Intro se može koristiti u psihologiji kao terapijska metoda. Prije nije bila dozvoljena – nije se smatrala dovoljno znanstvenom, no intro nije ponovljiva (experimentalno)-U filozofiji je pak, intro dosta primjenjivana. U logici, npr. kod zamišljanja drugog kvadrata…-Intro može poslužiti kao verifikacija. Pitanje postojanja nekog 'ja', pitanje postojanja nekih kvalija (dakle ne kvaliteta, nego kvalija – boje zvukovi, okusi, itd., vidjeti kod Russela).-Vezano s tim, sense data su predmeti introspekcije. A ovo je vrlo važno za fundacionalizam – jer se on temelji na onim vjerovanjima koja su nepogrešiva.-Btw., ovo da je intro nepogrešiva dolazi od Descartesa. Kod njega kod onog njegovog 'mislim - dakle jesam', ovaj 'mislim' pripada introspekciji, dakle 'mislim' je konkretno.-A ono 'ja jesam' je onaj trenutačan, konkretan 'ja'.-(Neosnovani) prigovor Descartesu: zašto 'mislim' dakle jesam? – D. Kaže da je jedino 'mislim' nedvojbeno. Ako bi bilo 'hodam, dakle jesam', e to bi bilo dvojbeno; ne bi znali jeli apsolutna istina jeli hodam ili ne.-U 20. st. je pak dokazano da bi intro mogla biti pogrešiva…

27.01.06 (1. Sat) -Pet osnovnih teza tradicionalne teorije introspekcije

17

-1. Nepogrešivost intro – naprosto je logički nemoguće zanijekati percepciju – ako vidim nešto, bez obzira je li to zaista postoji, ili ne; jel to fatamorgana, obmana, ili štagod… - ne mogu zanijekati da to vidim…-Dugo je ova teza bila vrlo utjecajna.

-2. Puna transparentnost uma-Um je potpuno transparentan – ne postoji predmet intro, a kojeg mi ne možemo spoznati…-Opet je i ovo bilo vrlo utjecajno kroz povijest, malo ih je željelo pobijati to.-Pa onda kad usporedimo intro takvu nepogrešivu s perc i njenim obmanama i mataforganama – intro ispada puno superiornija, točnija potpunija, itd. – bar po tradicionalnom nauku…

-3. iz toga slijedi: Intro kao temelj našeg znanja-U tradicionalističkom okviru trebalo se naći temeljne, pouzdane, itd. principe, eda bi mogli nešto konkretno raditi s našim umovima…-Logičan zaključak: najbolje nam utemeljiti znanja (sva moguća) na intro, nego da ih utemeljimo na perc, ili ičemu drugomu…-Jedino je problem u tome što je intro ograničena samo na naša mentalna stanja, a nema (neposredne) veze s izvanjskim svijetom.-Rješenje: mi imamo neposredan uvid putem osjeta i još imamo neposredan uvid u same osjetilne podatke – pa tako zaključujemo na postojanje izvanjskog svijeta…-Dakle, to je put tradicionalnog indirektnog realizma.

-4. Odnos između perc i intro-Imamo asimteriju – objašnjeno, već gore…-Tradicionalno se intro shvaća kao unutarnja perc. -Neinterekcijski karakter: nit u perc, nit u intro nema nikakvog zaključivanja, nikakav neposredan zaključak, u spoznajnom smislu, no jedino u kauzalnom smislu – perc dolazi tek na kraju. Prije nje se mora izlistati hrpa uzroka koji će onda dovesti do perc. A kod intro toga nema, nego mi naša mentalna stanja vidimo neposredno. -Realizam: stablo postoji i kad ga ne vidimo, ono postoji neovisno od naše perc. Kod unutarnjih osjeta, boli, npr., nije tako – ako ih osjetimo – ima ih, a ako ih ne osjetimo – njih ni nema… Ne može biti da osjet bola postoji, ali ga mi ne registriramo, jer onda to nije osjet bola…

-5. Karakter predmeta introspekcije i percepcije-On je privatan, naspram javnosti predmeta perc. Privatnost, daklem, znači dostupno – nedostupno sebi vs. drugima

-A sad, problemi (tradic. teor. perc i intro)-1. Nepogrešivost-Našlo se nekoliko stvari koje upozoravaju na pogrešivost intro. -Vezane su uz psihologiju, očekivano; npr. opće mnijenje da sebe vidimo boljim i pametnijim nego što jesmo, dakle pitanje subjektivnosti…

-2. Samo 'ja' kao predmet introspekcije-Pitanje identiteta. Je li on aktualan, ili trajan… E sad, ako je intro nepogrešiva, onda neće štimati ili jedno ili drugo mišljenje. Oba ne mogu biti u pravu.-Descartes vs. Hume – što znači da bi i intro mogla ispasti pogrešiva…

-3. Predmet introspekcije-Predmet intro je mentalno stanje, no ono ne može biti određeno samo po sebi, tako da nekakvih utjecaja mora biti, pa e sad, koliko, kakvi su, itd.…

18

-U biti je problem svega toga u pitanju što sama introspekcija jest; ako je ona čista sirovina, čisto osjećanje unutarnjih misli, itd. – onda ovo sve ne stoji. Ako je ona ipak prožeta utjecajem drugih naših znanja, čimbenika, itd. – onda štima…-Tako da se stvaraju mnoga, mnoga pitanja…-Npr. ako znamo (puno) logike – drugačije ćemo imati introspekcijski uvid u nešto od nekoga tko nema pojma logici. A pogotovo još to vrijedi za osjećaje i volju…-Kada bi odbacili sve moguće, pa tako i te utjecaje – ostala bi nam ta sirova građa. Sve ono što bi moglo dati nekakvu formu našim mentalnim stanjima bi se trebalo zanemariti, ali onda je pitanje što bi se uopće moglo postići sa onim što je ostalo, sa sirovom građom. Ne bi nam onda ostalo ništa bitno, pa jebeš cijeli projekt…-Kod intro je dakle slično kao i u perc. Ak uzmemo da je intro automatsko čitanje mentalnih stanja – a budući da smo tijekom vremena svašta naučili, i budući da nam je taj automatizam tijekom vremena i posredstvom raznih utjecaja promijenjen – ispada da je intro i sirova građa, ali plus još i ti utjecaji. (dakle ko kod perc – glavni kriterij je da je automatsko…)-E sad! Baš zbog tih utjecaja intro može biti promijenjena, tako te može biti i krivo promijenjena. Tako da bi se moglo desiti, pod upravo ovim preciznijim pojmom intro, da intro može i griješiti. Dakle samo nam je sirova građa neposredno dana. Šminkanje, doduše se događa trenutačno, ali nije da je ta klasifikacija, kategorizacija sirove građe neposredna…

(2. Sat, seminar) -O Russelu-Pitanje je dakle, što je najtočnije objašnjenje stvarnosti; realizam, antirealizam, idealizam, fenomenalizam…-Odma se odgovora da se čisto logički (Descartesovski) ne može ništa zaključivati, a ni pobijati, jer se čistom logikom ne mogu dokazati ni realizam, ni idealizam…-Pa moramo uvesti neku drugu tehniku. A najzgodnije se poslužiti teorijom jednostavnijeg objašnjenja (vidi gore o onim teoretskim vrlinama), pa ono objašnjenje koje je jednostavnije, ljepše – je i bolje i ispravnije…-E pa ispada da je realizam puno jednostavniji od idealizma, pa je realizam i točniji…-Jedno je pitanje nastanak našeg vjerovanja u postojanje izvanjske stvarnosti; otkud sad to da mi više vjerujemo u postojanje izvanjske stvarnosti, no odgovor je lako dan: instinkt – lakše je bilo preživjeti i opstati ako si gladan i vjeruješ da je pečeni batak u tanjuru na stolu – pravi batak, a ne samo fotokopija neke stvarnosti koju nikako ne možeš osjetiti…-A drugo je pitanje dokaz tog vjerovanja u postojanje izvanjske stvarnosti.-E pa Russel kaže da tu bolje prolazi realizam…-Danas su općenito u svijetu idealizam i fenomenalizam odbačeni, a glavna se rasprava vodi oko toga je li direktni ili indirektni realizam.-Kontra indirektnog nema općenitog nikakvog čvrstog dokaza, dok kontra direktnog ima već tvrđih, pa je eto, za potrebe ove rasprave, na kraju indirektni pobjednik. Pa čak i ako nam je kritika to da smo se pozvali na teoretske vrline, a ne na nešto čvršće – neka, mi nismo cjepidlake…-Btw. u prirodnim je znanostima realizam opće prihvaćen još od vremena Newtona i Descartesa…

(3. Sat) -Alternative tradicionalnoj teoriji introspekcije-a) Intro je zapravo zaključak, a ne percepciji izunutra. -b) Fosforescencija: Sama mentalna stanja su takva da ih moramo biti svjesni-c) Nema bitne razlike između intro i perc, te je u načelu isti način/mehanizam spoznavanja.-d) Wittgensteinov pristup: Svi izrazi tipa „Boli me.“, „Bojim se.“, itd. samo su izrazi mentalnog stanja, ne sud o tom mentalnom stanju, dakle kao krik, jauk, samom koristeći riječi… Daklem nema spoznaje mentalnih stanja.

-Danost-To je ono što nam je u nekoj spoznaji čisto dano, bez utjecaja subjekta.-Dakle da bismo došli do čiste pouzdane spoznaje moramo eliminirati subjekt, pa da nam ostane samo ta danost. Dakle vezana je uz perc i intro.-Sense data su danosti…

19

-E pa ko i sense data, imamo i u intro, ali to ne čini cijelu intro.-Pa da zaključamo – i kod perc, i kod intro je uvijek riječ o više razina, više faza, pa se ne treba generalizirati. Sve što je vrijedilo za perc, vezano uz dodatnu obradu sirovih informacija vrijedi i za intro.-Imamo problem kod definiranja danosti kao predmeta znanja, jer je pitanje je li predmet znanja samo sirova građa, ili nešto već obrađeno…

-Problem drugih umova (Other minds)-Imam(o) uvid samo u svoja znanja, a nemam(o) u tuđa.-E pa sad, kako mi/ja mogu/žemo spoznati tuđa mentalna stanja?-Jasno je da možemo jedino prema analogiji – vidimo izraz lica, pa zaključujemo da je sretan/tužan/ljut, itd. -Jasno je da je ovakav zaključak jako slab, on je samo uvjerenje. Suptilne misli i osjećaji su perceptivno posve neuočljivi…-I opet, ne može se shvatiti/spoznati kakve točno mentalne procese prouzrokuje percipiranje nekog predmeta.-Kad više ljudi u jednoj sobi gleda neki predmet – svi ga vide malo drugačije. Mi nešto zovemo nekom bojom samo po dogovoru; a sadržaj u svijesti može biti sasvim drukčiji. Bitno je da se iskazi svih ljudi podudaraju, te svi kažu „To je plava boja“.-Kod objekta introspekcije ne možemo napraviti referencu ni sa čim. Na koji način javni jezik (koji svi govore) može definirati privatni jezik (ono samo iz našeg uma); kada me nešto boli, samo ja znam kako me točno boli. Pomaže opet jedino gledanje situacije i ponašanja, ali opet, to i nije baš čvrsto.-Witt se bavio s tim, pa je smislio teoriju jezičnih igara. Kako učimo jezik? –Djelujemo i izgovaramo riječi (Primjer: „Sada ću kuhati ručak, pa ću uzeti lonac, i napuniti vodom; stavit ću lonac na vatru, pa kad vatra zavrije stavit ću paštu u kipuću vodu…“ –Ako bi netko učio Hrvatski iz ovog primjera – koliko bi imenica, odnosa i atributa mogao naučiti iz jedne jednostavne radnje kuhanja…), pa se tako nauče nove riječi.-Dakle uporaba definira značenje, ostenzivna tehnika učenja.-Iz ovoga svega slijedi da Witt hoće reći da je intro socijalno uvjetovana. Jer mi ništ ne možemo reći o našim mentalnim procesima, ako nismo naučili govoriti, a naučili smo govoriti nužno pomoću društva. Da nema tog soc. faktora, intro bi ostala nešto posve neodređeno…

17.03.06 -UM(1. Sat) -Opet jedan tradicionalni izvor znanja. -Neki prave razliku između uma i razuma, ali za ovu raspravu ona nije bitna, pa će se koristiti klao istoznačnice…-Prvi predmet (dakle princip po kome um može funkcionirati kao takav, po kome može spoznavati) spoznaje je protuslovlje. Ne može postojati okrugao trokut, jedna stvar ne može istovremeno, pod istim uvjetima i biti i ne-biti, itd.-Iz toga se izvodi i neprotuslovlje, te njihova veza; ono što sadrži protuslovlje je logički i metafizički nemoguće, a ono što ne sadrži protuslovlje jeste moguće, itd. Na ovom prvom principu radi reduktio ad absurdum. -Naravno, nije isto da nešto bude biti moguće fizički i metafizički; metafizički je jače, šire, fizički je samo fizički…-Imamo stanovite uvjete koji nam kazuju ako je nešto metafizički moguće – da to bude i fizički moguće. Problem je u tome jesu li ti uvjeti u nama a priori, il moramo doći do njih iskustvom.-Hume, koji se baktao s tim puno kaže da ne možemo znati a priori, nego nam iskustvo treba.-Drugi predmet uma je nužnost. On slijedi iz prvog. -Opet Hume, a i svi ostali kažu da iskustvom samo ne možemo prepoznati nužnost, nego nam treba neki mehanizam odvojen od iskustva, dakle umski…-Treći je univerzalnost: umske spoznaje su univerzalne, vrijede uvijek i svagda, bez iznimke. -Četvrti je apstrakcija, pravljenje općih pojmova.-Ona je tradicionalno najistaknutija razlika uma i iskustva.

20

-A priori i um-Pojam a priori je formiran tek u Kanta.-Treba naglasiti da znanje a priori nije neovisno o iskustvu po postanku (da imamo znanje uprogramirano u tikvu odma od rođenja), nego da je znanje a priori neovisno od iskustva po spoznajnoj vrijednosti, da ga ne moramo provjeravati iskustvom. Za definiciju a priori nije tolko bitan sam postanak.-Oduvijek imamo prijepor je li razum skup urođenih znanja, je li onu vremenskom smislu prije iskustva.-Dispozicijska znanja: ona kojih u danom trenutku nismo svjesni, ali bi ih znali prepoznati kad bi nas se pitalo; pa se tako pamćenje može tumačiti kao skup dispozicijskih znanja.-E pa su filozofi tvrdili da smo pomoću tih dispozicijskih znanja svjesni nekih razumskih istina, a mi se samo, uz pomoć iskustva, ili mašte trebamo „podsjetiti“ (OPlat) tih istina…-No uglavnom nitko nije tvrdio da su nam znanja urođena aktualno, pa da mala djeca mogu odmah od rođenja shvatiti Pitagorin poučak.

-Drugi kažu da razum nije skup znanja, nego je tabula rasa (Arist) – mi tijekom života, razvijajući se, shvaćamo logičke i matematičke spoznaje.-Dakle tamo gore je iskustvo samo povod, a ovdje je iskustvo uzrok (jedino što nije jedini uzrok, nego nam on predstavlja c. materialis).

-Pojmovi vezani uz sudove-Imamo tri pojmovna para vezana uz sudove:-1. A priori i a posteriori sudovi:-Dakle pojmove a priori je moguće shvatiti bez pozivanja na iskustvo (npr. negacija nečega: beskonačno = suprotno, negirano konačno, praznina = negacija od punine, nečega u prostoru). -Nekoliko primjera za znanje a posteriori (kontra od a priori), znanje dobiveno samo pomoću iskustva: ima li vanzemaljaca/vode/ljudi/bogova/vragova na Marsu? Koliko ima planeta u Sunčevom sustavu?-2. Nužno i kontigentno: -Nužno: nemoguće da ne bude tako; kontingentno: zbiljski postoji (nešto), ali i ne mora postojati.-Kontingentnost prepoznajemo i preko iskustva, i preko razuma.-3. Analitička i sintetička iskustva/sudovi:-Kant kaže: Analitički su sudovi oni kod kojih je predikat sadržan u samom subjektu (Trokut ima tri kuta). Takvi sudovi nemaju obavijesnu vrijednost…-U sintetičkim sudovima predikat nije sadržan u subjektu; Ovaj trokut je velik. Upravo zbog toga oni imaju obavijesnu vrijednost.-E u praxi je ovo malo kompliciranije…-Primjer Pitagorinog poučka – kad kažemo „Zbroj kvadrata nad obje katete pravokutnog blablabla jednak je kvadratu nad hipotenuzom…“ – E onda – unutar same čiste definicije nema govora o hipotenuzama, katetama i kvadratima… Pa bi ovaj iskaz mogao ispasti sintaktički, al ako uzmemo širi sadržaj pojma – pravokutni trokut + katete, hipotenuze, kružnice, p.m., i sve ostalo, onda je on analitički…-Kant postavlja pitanje postoje li sintetičke spoznaje a priori (doduše pitanje sintetičkih empirijskih spoznaja je neprijeporno – ni jedna nije a priori, al sad pričamo o onim slučajevima gdje nam je dozvoljeno malo muljati…)-Pa si Kant i sam odgovara da su moguće upravo kod ovih geometrijskih primjera. Oni su em nužni, em su a priori, jer su nužni…-Kod empirijskih istina/spoznaja – ne možemo postići tu nužnost (pa zato ne mogu biti ni a priori). One su samo generalne.-Za Kanta su univerzalnost i nužnost osobine a priori.-Ako je nešto znanje a priori – jesu li u njemu sadržani urođeni pojmovi?-Nužno je da jesu…

-Teorije znanja a priori-Psihologizam – aktualan u 19. i krajem 20. st. -Mi smo jednostavno tako konstruirani da znamo to a priori i gotovo.-Ne možemo drugačije ni misliti nego da je A+B isto što i B+A.-Lingvisticizam – mi ne možemo dosljedno upotrebljavati riječi, a da se ne pozovemo na a priori znanja.

21

-iz samog suda ne možemo skužiti njegov smisao ako ne prihvatimo nešto a priori. Samo uz pomoć a priori su nam sudovi shvatljivi.

(2. Sat) -Russel i co.-Kvalija – to je onaj fenomen, dakle, ne sama fizikalna činjenica svjetlosnog vala, nego fenomen, ono što svjetlost uzrokuje u nama. -E pa pitanje: Je li ona, kvalija, utječe na nas (našu misao pogotovo) i kako?-Kratko, da, utječe. A kako?-Fenomen mijenja našu misao. On je jedan od uzroka stvaranja naše misli, e sad, koji od ona četiri glavna plus c. egzemplaris?-Pa na neki način fenomen može biti c. finnalis, al onda bi on bio sama svrha usmjeravanja naših misli, pa onda to ostaje samo 'na neki način'… -Može biti možda i c. efficiens, ali to bi značilo da se ko životinje okrećemo svakom/najjačem fenomenu, što jednostavno znači da bi to negiralo našu volju.-E pa ispada c. egzemplaris. Dakle fenomen utječe kao nešto što daje primjer i malo usmjerava, ali ništa više.-treba razlikovati predmet svijesti i ________ svijesti -Intencija: misao o nečemu. To je taj odnos o nečemu, usmjerenost na nešto, odnos koji se stvara između misli i materijalne stvarnosti. Razlika između mentalnog i fizičkog je intencionalnost. Ona je differentia specifica mentalnog i stvarnog fizičkog…-E sad, mnogi su pokušali opisati taj odnos, ionako je on jedan od temeljnih filozofskih pitanja svih vremena, to nešto što 'stoji' očito između duhovnog i fizičkog, ali dosad se nije uspjelo napravit ništa pametno… Samo se zna da odnos postoji, da je specifičan, pa ajmo ga mi bolje nazvati nekako drugačije – da znamo o čemu govorimo, ali osim imena (intencija) ne znamo puno o tom odnosu. -Imamo jasno, dvije teze, koje su zasad (obje podjednako) nedokazive: sve je na neki način duh (idealizam), sve je na neki način materija (realizam), pa je onda ono suprotno samo nusprodukt nečega, npr. ako je sve samo materija, a duha nema, onda smo si mi samo umislili da duh postoji, samo čista psihička iluzija, itd…

(3. Sat) -Problem indukcije kod Humea-Vezan uz problem kauzalnosti, uzročnosti.-To je ono – dim nužno slijedi iz vatre; tijelo nužno treba pasti prema dolje. -Smatra on da u problemu imamo tri glavne komponente:-1. Postoji prostorno vremenski dodir između uzroka i posljedice-2. Uzrok prethodi posljedici-3. Dojam nužnosti-Ove prve dvije su prijeporne;-Newtonova fizika kaže da može biti velika razdaljina između uzroka djelovanja i djelovanja samog (npr. percipiranja, spoznavanja, Sunce i Zemlja)-Pitanje vremena – uzrok i posljedica mogu postojati i istovremeno, opet primjer iz Newtonove škole: Privlačenje magneta je istovremeno ko i držanje magneta jednog uz drugog)-e sad, ovo treće, dojam; je li on logički opravdiv, ili je neutemeljen?-Hume kaže: On dolazi iz indukcije, daklem, logičkog opravdanja nema (ovdje nije riječ o znanju a priori)!-Kasnije se dosta toga vrtilo oko toga, ali iskaz mu zasad stoji…-Taj naš dojam nužnosti se temelji na. Navika nema ništa sa logikom, ni sa perc, ona je čisti prirodni zakon/mehanizam)-Tako da ispada da je Hume svojevrsna preteča naturalizma.-Ovo se sve može shvatiti i kao kritika fizike, jer ni ona nema logički opravdivo objašnjenje.

-Pa je Kant onda počeo baš sa tim pitanjem.-Pitao se je li onda fizika nauka a priori, ko matematika i logika.-Pa on kaže da načelo uzročnosti nije prijeporno i da vrijedi nužno i univerzalno.-E pa, šta je onda, jel jedno, il drugo?

22

-Ako će se naše spoznaje temeljiti na objektima – logički ne možemo spoznati uzročnost, pa moramo pretpostaviti da nam se spoznaje temelje na samom subjektu (to… skoro da je onaj kopernikanski obrat, ali nije, fali mu još nešto, al doći ćemo i do toga…) – jer će onda sve moći funkcionirati. -Dakle taj obrat je motiviran Humeovim skepticizmom.-Kant ne tvrdi da mi sve fizikalne zakone apsolutno spoznajemo a priori, ali veći njihov dio. -Da bi se riješio kritika da onda nismo objektivni (a kad smo subjektivni…), on kaže da se i sam objekt spoznaje (dakle objekt) utemeljuje na subjektu (E to je sad pravi kopernikanski obrat – Kant je sve - i samu spoznaju, i sam objekt - utemeljio na subjektu, subjekt rulez! Kod njega…)-A kako subjekt proizvodi taj objekt?-Trebaju mu tri stvari: a) Sirova građa osjeta (nešto kao kvalija, fenomen), b) Prostor i vrijeme (te kvalije se moraju prostorno-vremenski razmjestiti) i c) razum, kategorije, onih 12 Kantovih.

-a) Sirova građa: nismo još uvijek nigdje smjestili tu sirovu građu – e pa jel ona od subjekta, ili od objekta?-To je sekundarna građa – a to znači da okusi, mirisi, itd. stvarno, u zbilji ne postoje, no stvarno postoji sama stvar u/po/o sebi, a mi ju ne možemo spoznati u svojoj cijelosti kakva je, nego samo preko sekundarne građe. Uglavnom, ima podrijetlo i u subjektu i u objektu.

-b) Prostor i vrijeme: oni su za njega forme naše osjetilnosti. Mi smo takvi da vidimo u prostoru i vremenu. Dakle ukratko – i prostor i vrijeme su subjektivni.-Kod njega postoje transcendentalna realnost i empirijska realnost. Transcendentalna realnost je sama stvar o sebi, a u empirističkom smislu su prostor i vrijeme realni.

-c) 12 kategorija su razumski pojmovi – supstancija i akcidencija, moguće, ekstenzitet, intenzitet…-Subjektivne su; one su forme našeg mišljenja, kao što su prostor i vrijeme forme opažanja -Kategorije ne postoje realno, transcendentne su, ali s obzirom na subjekt i iskustvo – empirijske su…-Zato je Humeovo načelo uzročnosti samo empirijsko, ne štima, a Newtonovi zakoni su u redu.-A ionako smo objekt našeg spoznavanja sami proizveli (ali ne svojom voljom, nego mi ne možemo drukčije), a sama stvar o sebi, koja zapravo postoji, je vrlo malo zastupljena u tom procesu.

-E sad, kako uskladiti predmet iskustva, ako se subjekti (mi) razlikuju, i to bitno? Di je istina? –Sve ovo vodi u spoznajno teoretski relativizam…-No kako je ona realna stvar o sebi otvorena za spoznavanje od svakoga (a Kant kaže da je) – ispada da sve one različite istine actually štimaju. Sve odjednom! Više-manje…-Klasičan primjer je da je biljka Kukute za ljude otrovna, ali za neku (drugu) životinju je ona hrana. Istina da je Kukuta otrov nije ništa manje valjana nego istina da je Kukuta hrana. -Dakle, ukratko – sama stvar je nužno istinita, ali se interpretacije razlikuju.

-Pitanje same stvari o sebi-Ona nam je nespoznatljiva, pa je pitanje je li ju spoznajemo, ili ne? –Spoznajemo ju, ali ne kao nju samu.-Postoji razlika (skolastička) između objectum formale (spoznaja) i objectum materiale (stvar u sebi).-Stvar u sebi koja nam se uopće ne očituje – uopće ne postoji. Mi moramo imati objectum formale da bi zaključili na postojanje pravog predmeta.-Daklem to kod Kanta nije idealizam, baš jer je tvrdio da stvari o sebi realno postoje, samo što naša spoznaja kasnije dolazi do njih…-No na koji onda način ta stvar djeluje na nas, kad mi trpimo (njeno) djelovanje, koje je jedna od kategorija, pa je to onda subjektivan stav (kao i kod svih kategorija). Kako onda stvar djeluje na nas?!?-Pa dakle ovo nužno tendira idealizmu i ujedno je jedna od većih kritika Kantovom sistemu.

31.03.06 -Razvoj teorije spoznaje kroz povijest(1. Sat) -Idemo dalje o razumu…-Prvi put je hint toga dan kod Platona. Bitna su nam dva njegova djela: Agamemnon i Država.

23

-Agamemnon: Teorija prisjećanja – Sokrat kaže da do znanja (geometrijskih istina itd.) dolazimo učenjem. To nje ona njegova hermeneutička, porodiljna tehnika. Propitkivanje sugovornika (onog neukog roba u Agamemnonu) sve dok jadan ne odustane i ne prizna istinu koja nas zanima …-Platon pokušava to opovrgnuti i kaže da je riječ o prisjećanju već poznatog.-Sva znanja su postojala u duši. A u trenutku rađanja su sva ta znanja zaboravljena, pa ih se onda tijekom života polako prisjećamo svega. To su ona već spomenuta dispozicijska znanja.-Tijelo je u tom smislu „kočnica“ razumske spoznaje.-Država, usporedba sa špiljom: Naša je spoznaja inicijalno osjetilna, a trebala bi se probiti do spoznaje ideja, 'pravije', istinskije spoznaje. Na vrhu hijerarhije ideja je ideja dobra.-Kasnije je ova ideja bila bitna za Augustina i teoriju iluminacije.-Druga bitna stvar je sa egzemplarizmom – ideje su primjeri za ono kako bi nešto trebalo biti.

-Aritotelova tradicija: Doduše, kod njega samoga ovo još nije sasvim razjašnjeno do kraja, no Toma je onda sve sredio – teorija apstrakcije.-Augustinova teorija iluminacije: Njome on tumači spoznaju razumskih istina – općenitosti i logičkih principa.-Mi te razumske istine spoznajemo intervencijom Božjom, pomoću prosvjetljenja. -Razlika između nadnaravnog i naravnog: u antici i sr. vj.: Naravno je propadljivo i materijalno, nestalno, a nadnaravno je nepromjenjivo, nepropadljivo. -Baš iz te razlike proizlazi teorija iluminacije; Augustin kaže da imamo vječne, savršene i nepromjenjive ideje kod Boga, u nadnaravnom svijetu, a imamo i razum – koji je naravan, promjenjiv i propadljiv, ali ipak može spoznati nepromjenjive ideje. -E pa sad – kako naravno može spoznati nadnaravno? Samo ne može – kad nam je 'aparat' spoznaje naravan i nestalan – pa tako treba postojati neka nadnaravna intervencija. Pa August kaže da je ona od Boga.-Dakle, Augustin je to pokupio od Platona i njegovog Sunca (koje svijetli i osvjetljava)…-Kasnije, u skolastici, nakon Tomine teorije apstrakcije je i dalje ostala kod franjevaca, tako da je ona sada jedna od dvije dominantne teorije spoznaje razumske stvarnosti.-Tomina teorija apstrakcije: Po Tomi, pak, nama nije potrebna Božanska intervencija – dakle naravno smo u stanju spoznati sve razumsko.-Prema njemu je razum sam za sebe tabula rasa. On sam po sebi (razum, ne Toma) ne može ništa spoznati – potrebna mu je i građa – iskustvo: percepcija, introspekcija i imaginacija. -A onda će razum iz toga apstrahirati u općenitosti.-Dakle osjetilna spoznaja je, ako ništa više, uvjet razumskoj spoznaji.

-Empirističko i racionalističko shvaćanje razuma-Također je razum prazna ploča i potrebno mu je iskustvo – no ovdje se razumska spoznaja jedino svodi na percepciju introspekciju i imaginaciju (?) – u razumu nema ničega čega nije bilo u osjetilima. -Dakle – to je baš ono suprotno od Platonovih urođenih ideja.-Locke kritizira urođene ideje i kaže da smo svjesni svega što nam je u umu. Nema ničeg urođenog. Jer bi inače to dovelo do toga da možemo tvrditi da znamo (na neki način) sve.-Racionalisti su se držali dispozicijskih znanja. Kažu: ima tri vrste ideja: Stečene ideje – stekli smo ih tijekom života. Proizvedene ideje – sami smo ih proizveli. I urođene ideje – koje su dakle dispozicijske.-I dalje: Hume kaže da su urođene ideje nevezane sa senzitivni znanjem i sa iskustvom – znači malo promijenio shvaćanje urođenih ideja (već je govoreno o tome). -Kant ima ona svoja znanja a priori (i o tom smo već divanili). Kao npr. prostor i vrijeme – opet su ta znanja nevezana s iskustvom.-Takav Kantov pojam razumske spoznaje je aktualan i danas.

-Tomistička teorija apstrakcije (detaljno)-Apstrakcija: Ona je poseban postupak, te neko/nekakvo odvajanje – kod nje uvijek postoje nekakav početni termin i završni termin.-Početni: Spoj sadržaja iz čega apstrahiramo;

24

-Završni: Apstrakcija jednoga iz svega drugoga (iz jednog cijelog i kompletnog predmeta dobivamo samo jednu osobinu). -Imamo u tom svemu tri bitna momenta: ono iz čega apstrahiramo, ono što apstrahiramo i ono od čega apstrahiramo.

-Klasifikacija apstrakcije-Negativna i pozitivna apstrakcija: ovisno o poznavanju onih momenata od kojih se apstrahira; kod negativne apstrahiramo bez prethodnog znanja, a kod pozitivne sa tim znanjem.-Senzitivna i misaona aps.: Pojedina osjetila sama apstrahiraju (na neki način) kakvoću koja im je potrebna – vid apstrahira boju, njuh mirise, itd.-Jasno je da je senzitivna apstrakcija negativna, jer vid nema spoznaju mirisa, i sl. -Misaona apstrakcija počinje nekom senzitivnom spoznajom, ali može biti i refleksivna apstrakcija – koja apstrahira iz već postojećeg pojma. -Misaona aps. nužno apstrahira od pojedinačnosti, no postavlja se pitanje od čega apstrahira još, jer nam ipak još nešto treba da bi mogli napraviti cijeli proces apstrakcije…

(2. Sat) -Spoznaja na temelju opisa i indukcija-Ta spoznaja još uvijek nije sud, nego samo znanje…-To znanje predmeta tj. sense data je temelj za bilo kakve kompliciranije operacije-Možemo li mi znati još nešto iznad toga? –Možemo putem tih opisa, pa tako i možemo imati znanje o onome što nam nije neposredno pred nama.-Kako doći do nekih neposrednih „istina“? –Ako se dovoljno regularno ponavlja – onda lijepo koristiti indukciju.-Propozicijsko znanje – znanje o formi suda. -Preko same percepcije se ne može obavljati kompliciranje radnje – donositi sudove, ne možemo praviti sudove ako nemamo sense data o ničemu.-To se koristi kod teorije korespondencije – mi već moramo imati neko znanje o nekom predmetu da bi mogli donositi sud o njemu. -Rusel je racionalist.-Pitanje indukcije – mi percipiramo već tako da očekujemo da će se dogoditi nešto što već znamo kao opće za neki događaj (izaći će ujutro Sunce). Mi taj događaj ne percipiramo kao pojedinačni događaj, pa da gledamo što će se desiti (hoće li, ili neće izaći Sunce), nego kao jedan od slučajeva neke univerzalne stvarnosti (Sunce izlazi, sigurno, svakog jutra, pa je sigurno da će i ovoga!) -Dakle za životne situacije (bez obzira što to ne štima strogo logički) su nam dobri i induktivnost i koherencija.(3. Sat) -Fali, jebiga…

07.04.06 -Ideogenetski problem, nastanak osnovnih pojmova(1. sat) -Osnovni pojmovi su oni koji su nastali direktno iz senzitivnog znanja. Za razliku od izvedenih pojmova, koji nisu osnovni…-U skolastičkom shvaćanju spoznaje pojmova imamo tri momenta: -Determinacija razuma – Razum je po njima determiniran. Razum kao apsolutna 'tabula rasa' po definiciji mora imati mogućnost nekakve spoznaje a priori već u sebi; ne može biti determiniran. No skolastici kažu da je potrebno nešto izvana što će uopće omogućiti spoznaju. Da razumu nije potrebna determinacija – razum bi ex nihilo mogao stvoriti nešto, a to je metafizički neprihvatljivo. Dakle, nužan utjecaj izvana.-Uloga osjetila u nastanku pojmova – ono senzitivno znanje daje tu determinaciju; metafizičkim rječnikom, ono se ponaša na neki način poput materie prime. Dok je u platonističkoj tradiciji senzitivno znanje kočnica koja onemogućava spoznaju.-Koji bi uzrok trebalo predstavljati to senzitivno znanje točnije?-Ako krenemo prvo sa instrumentalnim uzrokom (c. instrumentalis je slično kao c. efficiens, samo što je efficiens prvi, najprviji uzrok promjene, a instrumentalis označava instrument, sredstvo kojim je neposredno došlo do promijene) – ispalo bi da materijalna znanja djeluju direktno na nematerijalni razum, pa je to očita greška – vidimo da je jedan od uzroka osnovni pojmova sigurno u umu.

25

-Skolastičari su onda dalje smatrali da su senzitivna znanja na neki način c formalis, a na neki način (spomenuto) c materialis osnovnih pojmova, tako da nisu baš na kraju u biti rekli Bog zna što… -Što se tiče ovog materijalnog uzroka, od tri moguće vrste materijalnih uzroka (materia ex qua, in quua i cicra quam) oni su smatrali da su senzitivni osjeti ova zadnja vrsta m. cicra quam (materija koja je uzrok nečega drugoga, a da se ona sama ne mijenja – kao povijesni izvori – napišemo novu knjigu koristeći se njima, a da ih nismo ni dotakli…) -Po tomu ispada da slijepac ne može imati pojam boje (bar ne adekvatan), jer nema materijalnu građu za pravljenje pojma.

-Ok, a uloga razuma (samog) u nastanku osnovnih pojmova?-Postoji teorija da je razum pasivan u nastanku osnovnih pojmova. Ali je tada determinacija besmislena. -Moramo pretpostaviti da je razum aktivan.-Pa imamo klasičnu skolastičku podjelu između aktivnog (djelatnog) i pasivnog (primalačkog) razuma. -Djelatni: iluminacija, i to naravna iluminacija (s tim da je kod Augustina ona nadnaravna), a rezultat je očitost. Razum prodire u nutrinu nekog fenomena, dok je senzitivno znanje samo na površini fenomena. -Drugo djelovanje, drugi aspekt djelovanja razuma je apstrakcija. Bit predmeta, bića, biva odvojena zasebno. Taj sadržaj apstrakcije se zove species intelligibilis.-Treći aspekt je utuiskivanje sadržaja u pasivni razum – species intelligibiles impressa.-Ovo sve je jedno te isto djelovanje!-Rezultat tog djelovanja nije spoznaja – nego je ona unutar pasivnog razuma.

-PAMĆENJE -Ono je četvrti izvor znanja.-Pojam: ono se smatra klao nekakva arhiva gdje su pohranjena znanja, no isto i sposobnost da se nešto zapamti, te da se sjeti toga nečega zapamćenog.-Pamćenje je kao dispozicija, a sjećanje kao aktualizacija te dispozicije. (znači, pamćenje je sama pohrana, hard disk, a sjećanje iščitavanje tog hard diska i učitavanje u RAM…)-Aktualno pamćenje – nešto što postoji aktualno u svijesti, nije pohranjeno. -Pitanje: je li pamćenje vrsta znanja, ili je samo osvjedočenje nekog znanja?-No odmah možemo priupitati što sa činjenicom da je pamćenje nekad izvor znanja, ali nekad i izvor zabune. Pa se, kao i kod percepcije moraju postaviti uvjeti da bi ono bilo valjan izvor znanja…-Dakle može se doći i do zabuna pamćenjem, a ne samo isključivo znanja, ali generalno gledajući je dakle i ono izvor znanja…

-Predmet pamćenja-Pod a) – prošlost, no opet, može se lako ustvrditi da se može imati i sjećanje nečega što će se tek dogoditi (ponoviti) (sjećam se da će biti tad i tad…), te što se događa. Dalje pamtimo i nešto opće (matematika, logika), pamtimo umijeća (sviranje klavira, pisanje…) -Pamćenje počinje znanjem koje smo već stekli. Ono spada u one neinferencijske, izravne oblike znanja.-Početak tog znanja je uvijek u prošlosti, uvijek neko prošlo znanje – ne sam događaj. -A završetak/prekid pamćenja je – zaborav. -Od vrsta pamćenja imamo jednostavno, propozicijsko i predmetno pamćenje. (slično kao i kod perc.)-Jednostavno je ono koje još uvijek nije rezultiralo vjerovanjem (formalni, kognitivni karakter). -Ova druga dva dakle isto kao prije – predmetno/objektno: pamćenje de re, stvarno pamćenje i propozicijsko: pamćenje činjenica, de dicto.-Dalje opet imamo ono pitanje realizma, idealizma, itd.:

-Pamćenje same stvarnosti – direktni realizam odmah pada u vodu, jer može biti i krivo pamćenje. -Reprezentacionalizam – mi se sjećamo ne stvarnosti, nego slike stvarnosti – indirektni realizam.-Fenomenalizam – stvarnosti nema, a predmet pamćenja su sadržaji, konstrukcije svijesti. -Adverbijalna teorija pamćenja: Predmet koji pamtimo je sama stvarnost. No s njom imamo

probleme, jer ona odbacuje sense data, tako da ovisi o načinu pamćenja hoće li pamćenje biti odgovarajuće stvarnosti.

26

-Pamćenje i opravdanost znanja-Neki filozofi tvrde da pamćenje nije izvor znanja, nego čuvar već stečenog znanja (epistemolozi). -No pamćenje je sastavni dio znanja – potrebno je pamćenje da bi ono percipirano moglo postati znanje.-Kod jednostavnog pamćenja (od one tri vrste) se koristimo razumom, ali i postojećim pamćenjem da bi spoznali nešto. -Dakle pogledat ćemo koji su uvjeti da bi pamćenje bilo izvor opravdanja znanja.-Pamćenje se mora slagati s drugim znanjima.-Koherencija – uklapanje pojedinačnog sjećanja s drugim znanjima – pamćenju je potrebna potkrjepa. -Odnosno preciznije – ne bi smjelo biti razloga za sumnju da bi pamćenje bilo valjano.-Uvijek smo spremni naknadno korigirati to znanje, u biti kao i mnoga druga znanja, ne samo pamćenje…-Pamćenje je temeljni izvor znanja samo ako baš nema nekih drugih izvora znanja, dakle nije u istom rangu kao percepcija ili introspekcija.-Čak i ako se ne sjećamo prvog izvora znanja – ako smo ga nekad prije smatrali vjerodostojnim – sjećanje će ostati valjano, opravdano.

-Russel je lupio skeptičku kritičnu pretpostavku da je moguće da je sve nastalo prije 5 minuta, a da je cijelo pamćenje samo obmana, pogrešno pamćenje. Zaključni odgovor na kritiku je da, ako pamćenje smatramo čvrstim i jakim izvorom znanja – kritika stoji, no ako kriterije 'čvrstoće' izvora malo ublažimo – ne bi trebalo biti većih problema. Usput, i ova kritička pretpostavka je užasno teška za provjeriti i dokazati…

(2. Sat) -Može li č (i njegova spoznaja) funkcionirati uopće, a bez a priori spoznaje?-Russel kaže – ne može.-Tri zakona mišljenja u Russela: zakon identičnosti, zakon isključenja trećega i zakon nekontradiktornosti. -Empirizam vs. racionalizam-Kako je moguća a priori spoznaja?-Kant kaže da se ni jednu razumsku spoznaju svesti na iskustvo. Kod razuma imamo univerzalnost i nužnost, dok kod iskustva toga nema. -Kod empirista je problem univerzalnost, nisu ju objasnili…-Iskustvo samo sudjeluje u nastanku razumske spoznaje – u tomu se u Russel i Kant slažu.-Sam razum, bez ičega drugoga, bez iskustva ne može napraviti puno toga. Svako razumsko razumijevanje zahtijeva i iskustvo… Bilo kakvo iskustvo…-U čisti razum spadaju samo načela (koja su u nama a priori, dakle oni logički zakoni) ali da bi donijeli ispravan zaključak – potrebne su nam premise koje će nam dati iskustvo.-Razumska spoznaja kao sama je uvijek isključivo hipotetična. -Suntetičko načelo a priori u Kanta nije baš čisti apriori, nego se samo kao tako definira…

(3. Sat) -SVJEDOČANSTVO-Bitno ga je razlučiti od ova prva četiri, jer nije individualan izvor; Socijalan je. -Potreban je netko drugi koji će posvjedočiti neki iskaz. -Svjedočanstvo je u tradicionalnoj epistemologiji dosta zanemareno, no njegova je važnost (bar u ovo doba) vrlo značajna. Naime, sve što su nas podučili roditelji, učitelji u školama, sve pročitano, jezik, mediji… spada pod svjedočanstvo kao izvor znanja. Bilo što a da je izvor u nekom drugom čovjeku je zapravo svjedočanstvo, što dakle čini jedan ogroman opseg znanja.-U tradicionalnoj epistemologiji se smatrao sekundarnim izvorom znanja. Postojao je uvjet da svako svjedočanstvo mora biti provjereno od strane ona četiri primarna izvora.-Jasno, prema svjedočanstvu treba zadržati kritičnost,. No ne toliku. (npr. nikad nisam bio u Parizu i nikad nisam uživo vidio Eiffelov toranj. E pa po tradicionalnoj epistemologiji bih trebao otiči vidjeti je li toranj zbilja tamo i jel' zbilja takav kakvog sam ga vidio na slikama, da bi to moje znanje o tornju bilo valjano…)

-Kako opravdati svjedočanstvo

27

-Koliko je svjedok pouzdan, je li istinoljubiv i kakva mu je kompetencija su neke prve stvari koje se trebaju provjetriti.-Bitan je i sam sadržaj – uvjerljivost sadržaja.-No onda je lako obrnuti to sve i dalje pitati što nam valjano svjedoči o samim tim kriterijima, itd. -Dakle tradicija se drži onoga da se sve treba osjetilno provjeriti, ali to je vrlo teško konkretno provesti. Te dalje. čak su i naša iskustva kultivirana svjedočanstvima – nisu imuna na mijenjanje zbog svjedočanstva… Ukratko – individualni izvori znanja su socijalno uvjetovani.-Kao zaključak o svim izvorima znanja možemo reći da su svi izvori donekle u mogućnosti da ne budu točni, svi izvori mogu biti korigirani drugim izvorima. Zato se izvori znanja ne bi trebali dijeliti (bar u konkretnom bavljenju samim konkretnim znanjima) u primarne i sekundarne, nego bi se trebalo znanja iz svih izvora smatrati međusobno koherentnima.

-Socijalna epistemologija-Dakle, tu ne spadaju ona socijalna znanja, jer to spada u sociologiju…-Socijalna epist se bavi pitanjem koji izvori znanja pretežu – socijalni ili individualni; koji su važniji.-Pa imamo individualizam, i to

-Jaki individualizam: (by Locke) svjedočanstvo samo po sebi mora biti opravdano individualnom spoznajom, dakle to je ujedno i jaki skepticizam… Ovako ne bi imali ni znanje (al kao znanje) o svom datumu rođenja, povijest ne bi bila znanost, u biti cijela znanost bi bila potkopana…

-Slabi individualizam: (by Hume) ne moramo provjeriti svjedočanstvo izravno, ali trebamo posredno, npr. indukcijom. Ali onda se postavlja prigovor sa „čistoćom“ individualnosti, jer onda neka spoznaja dolazi svakako od socijalnih čimbenika…

-Apriorna varijanta slabog individualizma: (kao kod Secsta Empirica) opet skepiticizam; treba se suzdržavati od sudova, kako svojih, tako i tuđih. Sve se treba zaključivati isključivo apriorno. Ali budući da ima puno grešaka u takvom računanju – biži od toga!

-Koherencijska varijanta: vjerovanje može biti opravdano svjedočanstvom, samo ako ima koherenciju s individualniom izvorima znanja (kao u tradic epistem)

-Naravno, kako to uvijek ide, bilo je i ljudi koji su tvrdili da je svjedočanstvo ravnopravno s individualnim izvorima znanja (glavni takav je Thomas Reed). To se temeljilo na prvom principu respekta prema izvoru svjedočanstva; naime po toj teoriji, skloni smo po naravi kazati istinu, pa smo tako i skloni povjerovati iskazanoj istini. -Možemo reći ukratko: vjerujemo svjedočanstvu, sve dok se ne dokaže suprotno…

-ANALIZA ZNANJA-Opravdanost znanja-'Znati' znači u našem jeziku mnogo stvari: poznavanje (vjerovanje u neki podatak da je istinit), umijeće (posjedovanje vještine neke), te propozicijsko znanje (činjenično, za koje se zna da je istina)… Ova tri značenja su međusobno povezana, no dominantno je ono propozicijsko znanje. Epistemologija će se baviti samo ovim zadnjim značenjem – propozicijskim znanjem. -Znanje je vrsta vjerovanja, i to istinitog (Ok, već rečeno…), no mora još postojati i neka normativna veza između vjerovanja i istinitosti, ne smije se raditi o pukom sretnom pogotku. Al za sada se u epistemologiji ne zna što je to točno. Tradicionalno su to biti dobri razlozi, opravdanje (i to najčešće od strane jednog od izvora znanja)-Opravdanje nije isto što i jamstvo, jamstvo je još čvršća povezanost vjerovanja i istine; zajamčena istinitost. -Dakle imamo strožu definiciju znanja, da je ono zajamčeno istinito vjerovanje, i blažu, da je ono vjerovanje s dovoljno dobrim razlozima da bude istinito. -Ovo gledište s jamstvom je internalističko gledište – potrebno nam je još nešto pored znanja.-Eksternalizam: Razlozi za vjerovanje nisu bitni, bitan je proces kojim je ono nastalo. Također znan i kao reliabilitizam – pouzdamo se u taj proces, ako u velikoj većini slučajeva rezultira istinitim vjerovanjem.-Tu spada onaj primjer s termometrom – budući znamo kakav je proces mrdanja žive u onoj cjevčici, te plus činjenica da vjerujemo u točnost podataka – ispada da nam ne treba opravdanje za znanje temperature koju iščitavamo na termometru, nego samo poznavanje procesa…

28

-Pa tako prema eksternalizmu mogu i neke životinje posjedovati znanje (barem kada percipiraju)…-Ta eksternalistička pozicija je zapravo šira od internalističke, ona je njeno svojevrsno proširenje…-Naturalizirana epistemologija nije samo normativna znanost koja određuje što je znanje, otkuda je ono, nego je i prirodna znanost koja istražuje uzroke vjerovanja itd. (već rečeno… ko psihologija)(1. Sat) 21.04.06 -Kada bi insistirali na što većoj jasnoći onog jamstva – došli bi u skepticizam, jer su kako god uzeli, mnoge stvari koje nazivamo znanjima bez apsolutnog jamstva.

-Struktura opravdanja-Nikad ne možemo govoriti samo o jednom razlogu – uvijek ih ima više; uvijek se može lanac opravdanja razvlačiti sve do temeljnih vjerovanja – to se onda zove fundacionalizam.-Koherentizam: Nema temeljnih, nego se sva vjerovanja podudaraju međusobno, imamo sustav vjerovanja.-Infinitizam: Kontra od fundacionalizma. Isto je struktura linearna; jedno se opravdava nečim drugim, drugo trećim, no onda se po infinitizmu ode tako u beskraj i ćao. -Kritika fundacionalizma: Temeljna vjerovanja bi se trebala razlikovati od ostalih, otkuda razlog da su temeljna vjerovanja – temeljna? Ne postoji uvjerenje koje je temeljno samo po sebi…-Prema sense data teoriji je jasno – ta temeljna vjerovanja su onda sense data. Dok oko gleda imamo nepogrešivo vjerovanje da ono gleda. No onda opet kritika da su sense data nedostatni za shvaćanje okoline, pa pitanje o nepogrešivosti introspekcije, itd.-Prigovori: Čini se da u infinitizmu imamo beskonačno mnogo vjerovanja, al infinitisti kažu da nemamo beskonačno mnogo konkretno… premda možemo imati teoretski… -A, jasno, ako razlozi zaista idu u beskonačnost – opravdanje ne može biti čvrsto. -Koherentizam ćemo u detalje malo kasnije…

(2. Sat) -O općim stvarima kod Russela… Postavlja se pitanje što su opće stvari za nas. U procesu našeg mišljenja one su norme, u biti c. egzemplaris. Ne mogu biti ništa drugo, ni jedan drugi uzrok. C. finalis i c. formalis jesu slični s obzirom na c egzemplaris, no egzemplaris je najtočniji opis…

(3. Sat) -Razlozi vjerovanja-Svaki razlog je sam po sebi neko vjerovanje, a ono opet mora biti istinito.-Imamo objektivni aspekt razloga za vjerovanje i subjektivni. -Objektivni: takav razlog sam mora biti istina, te mora na neki način indicirati (upućivati na) to vjerovanje. -Subjektivni: ne mora imati oba ta aspekta. -S tim da je ovdje riječ o evidencijskim razlozima, epistemičkim. Oni koji opravdavaju nešto.-S druge strane su pragmatički razlozi, koji opredjeljuju na nešto zbog kakve god koristi.-Neki su filozofi pokušali zamijeniti ova dva vjerovanja; Pascal vjeruje u Boga iz pragmatičkih razloga… naime kaže – u suprotnom slučaju, ak ne vjeruješ – niša ne gubiš, pa hajmo onda vjerovati – možeš samo dobiti…-James isto tako: ona vjerovanja koja nam koriste, zbog kojih smo uspješni, su istinita.

-Odnos između vjerovanja i znanja-Postoji standardni nazor – svako znanje uključuje vjerovanje, dok vjerovanje ne uključuje znanje.-Neki još u ovu računicu uključuju i termin sigurnosti, uvjerenosti, itd.-Imamo i termin prihvaćanja – određeni sud mora biti prihvaćen. I to na temelju normi koje smo si unaprijed postavili (dakle ništa ne treba biti subjektivno). -Postoje i nazori koji kažu da znanje i vjerovanje ne spadaju zajedno.-Znanje ne podliježe promjeni intenziteta, kao vjerovanje (vjerujem više, vjerujem manje).Postoje neke instance gdje možemo dobiti znanje, a gdje nema obrazloženja i vjerovanja . životinje znaju, kad percipiraju, mala djeca isto tako…-Kod Russela imamo znanje pomoću poznavanja. Dakle ne kao čisto propozicijsko znanje, nego poznavanje, znanje koje još nije formirano u sud, te je neposredno.-U poznavanju nam je predmet neposredno dan. On još nije konceptualiziran i kategoriziran, što će reći da se tu ni ne može pogriješiti.

29

-Predmeti poznavanja su dakle sense data (koji su nam automatski dani, pa je dakle poznavanje vezano uz danost…)-E sad, ako su oni danosti – ne mogu uopće biti istine, a kamoli tek temeljne istine…-Isto je i kod teorije korespondencije – neki sud je istinit ako se podudara sa stvarnošću. E ali moramo onda znati i nešto o samoj stvarnosti, a kako onda ćemo to znati?-Russel kaže: Znanje stvarnosti nije znanje, ali je poznavanje, s tim da je ono nepogrešivo, pa onda možemo usporediti to s onim znanjem vezanim teorijom korespondencije, pa sve opet štima. Znanje nam je taj krajnji temelj s kojim ćemo uspoređivati. -S tim svim u vezi slijede još i stare kritike; ak se sve ovo zasniva na sense data – ništa ne može biti pogrešivo ili nepogrešivo, samo bliže ili dalje od stvarnosti – cijeli sud pada u vodu.

-Istinitost (odnos vjerovanja i istinitosti)-Tradicionalna teorija je teorija korespondencije, dakle slaganja suda sa dotičnom stvarnošću. Imamo dvije varijante:-a) Kongruencijska teorija: struktura koju ima sud mora imati komponente same stvarnosti u sebi, te odnosi moraju biti isti – strukturalna podudarnost-b) Korelacijska teorija: sud je istinit i ako nema istu strukturu kao stvarnost, dakle stvarnost se ne mora preslikavati.-Imamo još i teoriju konvencije, i to: deskriptivna i demonstrativna teorija konv.-U deskriptivnoj je značenje neke rečenice definirano konvencijom – ovo je korišteno u korelacijskoj teoriji…-Zna se reći da samo realisti zastupaju teoriju korespondencije. Primjer Kanta to pobija…

-Prigovori teoriji korelacije-Da bi provjerili neko znanje, već moramo imati znanje o stvarnosti, dakle teorija korespondencije već u startu pretpostavlja neku drugu teoriju koja je nad njom…-Sama činjenica (stvarnost u našoj glavi, podaci) nije nešto što može postojati nezavisno od nas, pa se opet vrti na prethodnu kritiku – sud se mora podudarati sa sudom, pa otkud znamo o onom drugom (odnosno, ajd, prvom, sudu)?-A ako se sud mora podudarati sa činjenicama – što onda sa složenim sudovima? Kako ćemo lupiti podudarnost između A i (B v C)?

(1. Sat) 05.05.05.06 -Teorija koherencije-Dakle važni su sami odnosi između samih vjerovanja, nije im bitna stvarnost izravno. -Stvarnost je samoj teoriji nevažna – imamo neke grane koje u sebi uključuju i stvarnost, dok neke druge (više njih) uopće ne trebaju stvarnost, kad je već riječ o samom sustavu vjerovanja.-Koherentna teorija najbolju primjernu nalazi u znanstvenim teorijama – zbog one činjenice da je u povijesti došlo do slučaja da bude više identičnih teorija koje će opisati i objasniti neko pitanje, pa se koherencija koristila kao test…-E sad, budući da se sama slika stvarnosti tijekom povijesti mijenjala radi korištenja koherencijske teorije (činjenice koje su bile koherentnije promijenile su sliku o stvarnosti – dobar primjer je ideja o svemiru – iz terracentričog sustava, u heliocentrični, u Mliječnu stazu, u beskrajan svemir, u teoriju Big Banga, u teoriju (super)stringsova…) – realizam bi eto na taj posredan način mogao proći… Realno je ono što je najkoherentnije…-Locke se palio na koherentizam; Barkley isto tako; najviše zagovornika je bilo u 19. stoljeću.-Skup koherentnih vjerovanja treba biti: konzistentan (neprotusloviti), te na neki način bi vjerovanja trebala proistjecati međusobno jedno iz drugog.-Stroža varijanta zahtijeva da jedno vjerovanje proistječe iz svih ostalih vjerovanja. Blaža to ne zahtjeva. -Dalje, mogli bi to sve miješati sa korespondencijom, pa nam koherentnost služi samo kao dodatnii razlog za opravdanje.-Koherencija je neprecizan termin – ne može se mjeriti niti arhivirati…-Ne možemo egzaktno tvrditi da je neki skup koherentniji od drugog. A isto je onda i pitanje koji onda treba od tih prihvatiti, itd. -Jedino možemo reći – onaj sveobuhvatniji, koji objašnjava veći dio stvarnosti…

30

-Prigovori: Postavlja, kažu, preslab uvjet istinitosti.-Kao u svijetu bajki, i njihov je svijet koherentan, i to vrlo koherentan, ali to nema veze sa istinskim postojanjem takvog svijeta…-No ako se koherentnost uzme samo kao vrsta vrednovanja, kao nekakva skala (ovo je koherentnije od onog…) no problem…-E ali što ako postoje dva baš posve jednaka koherentna sustava (s tim da ako su baš posve jednaki i da se oba sustava bave jednom te istom stvari – to je nemoguće…) –ha uvijek bi trebali postojati nekakvi drugi kriteriji kojima će se onda odrediti koji je sustav od ta dva bolji.-Drugi prigovor je cirkularnost. Implikaciju definiramo pomoću istinitosti, a istinitost pomoću koherencije, odn. implikacije.-I dalje, problemi idealizma (svi oni navedeni) su i problemi koherentizma.

-Ipak, sama teorija koherentizma je dovoljno jaka da bude čak i jača od iskustva – imamo primjer otkrivanja novih planeta u astronomiji. To se zove metoda spašavanja fernomena: ako imamo neki fenomen, a (dosadašnje) iskustvo nam govori da on ne bi trebao postojati kao takav (npr. malo zatamnjenje zvijezde za koju se misli da nema planeta oko nje, tijekom promatranja teleskopom) – mi ćemo da bi spasili fenomen promijeniti iskustvo (i zaključiti da oko te zvijezde ima planeta). -U svakoj slučaju je koherencija jednostavnija za korištenje od neuklapanja činjenica u dosadašnje iskustvo, jer ćemo uvijek davati prednost vjerovanju u koherentnost skupa, nego vjerovanju u pojedinačne istine. -Ova metoda je dobar argument protiv skepticizma. No valja paziti da zapravo ni skeptici nisu sami za sebe nekonzistentni, al opet onda, zašto treba to njihovo prihvatiti, gdje je njima opravdanje za sumnju?-Skepticizam treba neku stvarnost u koju će sumnjati, dok onaj idealistički dio koherentne teorije uopće ne treba stvarnost.

-Pragmatičke teorije istine-Najpoznatiji pragmatičari su Pearce i James.-Postoje razlije u njihovim pragmatizmima; kod Pearcea imamo koncenzualnu teoriju istine – treba se uspostaviti koncenzus o nečemu i onda je to istina. S tim da se taj koncenzus treba postaviti tek na kraju, kad se zaista sve živo, sve činjenice uzmu u obzir. -S tim da budući da je tada kad se svi faktori nečega znaju – koncenzus je nužan (i ovako i onako…), tako da po tome današnje znanstvene teorije nisu u potpunosti istinite, pitanje je postoji li mogućnost spoznavanja istine, itd. -Tak da ispada da je opet bitno na koji se način stvarnost shvaća – kod Pearcea je stvarnost definirana istinom, slično ko i kod Kanta…(2. Sat) Razgovori ugodni…

(3. Sat) –Jamesova teorija istinitosti-Pitao se na koji se način očituje podudaranje vjerovanja sa stvarnošću.-Zalagao se za očitost nekog vjerovanja da bi bila istina. Filozofija se ne bi trebala baviti ničim što nije očito, što znači ni metafizikom, ni ničim tomu sličnim…-Ona vjerovanja koja su nam korisna, odnosno zbog kojih smo uspješni – su istinita. Druga nisu. Za njega je istina vrsta dobra. -Ako nas vjerovanja vode do cilja (bilo kakvog, i kojeg se može tražiti bilo gdje – nije mu to bilo hitno…) – ono je dobro i istinito, i obratno.-Valja naglasiti da se ovakvo vjerovanje treba pokazati uspješnim na duge pruge, nije ovdje riječ on kolokvijalnom značenju pragmatičnosti. -I opet valja naglasiti i koherenciju kao bitan faktor u ovoj teoriji… A što i jeste pragmatična tehnika in the first place… (ako nešto treba biti korisno, i to korisno na duge staze – onda je sigurno da se mora slagati sa ostalim stvarima, i to što više njih koje su i same korisne, dakle i istinite…)-Prigovor: A što je sa logičkim istinama?-A odgovor je da su logička vjerovanja ne izravno, ali neizravno svakako korisna u praktičnoj primjeni, pa opet ista priča vrijedi i za njih… Valja samo paziti na to što znači 'korisna istina'…

31

-Po svemu ovome je James bio antirealist, subjektivist, no postoje indicije da to baš i nije tako; Stvarnost je nazivao ono nužno po čemu su sudovi istiniti, a mi stvarnosti dajemo samo potreban kontekst (primjer od Kanta, ali još i iz antirealističke antike, sa kukutom (vrsta neke biljke) – za nas je to otrov, za koze je to hrana. E sad, šta je na kraju – otrov ili hrana, a sve je jedna te ista stvar…)-Isto tako, ako nam je važna samo uspješnost u djelovanju, a za Jamesa jeste, onda je realizam de facto uspješniji. -Po Jamesu su one Kantove kategorije nastale iz pragmatičnih razloga, zbog prirodnih mehanizama selekcije i evolucije u nama. Tako da bi tijekom našeg budućeg razvoja mogli i napustiti možda neke kategorije. Promijeniti ih, zamijeniti, itd. ali ih se zasad držimo…-Prigovor onda s obzirom na vrste istina; Koja je korist od neke povijene činjenice? Istinitost nije samo neko korisno vjerovanje.-Isto tako i za neke psihološke istine, religijska vjerovanja, itd.-James se izvlačio na koherentizam kao nužan uvjet za istinitost vjerovanja (nama bitno vjerovanje je istinitije, jer je koherentnije, a jer ima podlogu povijesnih činjenica)

-Deflacijska teorija istine-Teorija iz filozofije jezika. Sam pojam istine nam je nepotreban. Ne trebaju nam teorije istine, nego teorije opravdanja, itd.-Već su i intuitivno ove teorije baš neprihvatljive…-'Istinu' koju oni ne žele bi se trebalo staviti u određeni kontekst da bi ovo bilo u redu…

(1. Sat) 19.05.06 -18. stoljeće, KANT-Kod njega su nama sad za spoznaju bitne prvo dvije stvari: Osjetilnost i razum. One zajedno sudjeluju u formiranju iskustva i znanja.-Prvo ide osjetilnost i osjet, pa prerada osjeta u razumu.

-Prostor-O prostoru i vremenu imamo kod Kanta dva pogleda – s transcendentalne i sa metafizičke strane. -U metafizičkom gledištu je za Kanta bitno utvrđivanje samog karaktera spoznaje, a u transcendentnom je li spoznaja djelo drugih spoznaja ili nije, dakle odnos sa drugima…-Metafizičko gledište: Prostor je nužna predodžba a priori. Dakle i nužan je, i osjetilna je forma i dan nam je bez obzira na iskustvo. -Dakle kod Kanta onaj opjevani njegov subjektivizam ne znači ograničenje na subjektovu volju, to nije volontarizam, nego označava da je čovjek ograničen moćima koje baš on posjeduje. Ne može se praviti nekakva spoznaja, a koja nije ljudska, ma koliko mi htjeli drugačije…-Sam prostor mi ne možemo percipirati, ali nam je on dan a priori, odnosno ne možemo a da ga „ne osjetimo“, a da ne percipiramo sve u prostoru.-A zašto je prostor predodžba, a ne pojam? –Za Kanta je prostor cjelina; njemu nije bitan odnos pojedinačna stvar – opća stvar, na koju se palila većina filozofa od prvih antičkih mislilaca sve do Kanta. Mi percipiramo samo neke određene dijelove cjeline. -Prostor je za njega beskonačan, a predmeti su samo pojedinačni dijelovi te beskonačne cjeline. To je taj njegov idealizam, u toj beskonačnosti. A pojam je konačan, pa prostor nikako nije pojam.-Transcendentalno gledište: Iz prostora kao takvog se mogu vaditi sintetički sudovi a priori. Dakle neki sud koji ne moramo provjeravati, a daje nam nekakvu novu informaciju. -Vezano s njim je često pitanje je li on idealist, il realist, il što je. E pa on je antirealist samo što se tiče prostora i vremena – kaže da oni zapravo ne postoje, inače u cjelini se on drži empirijskog realizma, te još i općenitog realizma, jer kaže a ona stvar an sich (o/u/po sebi) postoji realno, amo ju mi takvu ne možemo spoznati nikako…

-Vrijeme-Pa opet imamo metafizičko i transcendentno gledište…-Po metafizičkom, vrijeme je opet spoznaja a priori, nužna je (isto opet), te je (opet, opet) predodžba, a ne pojam. Dakle sve isto ko i gore…

32

-Transcendentalno: Pojam vremena je još od antike čvrsto povezan s mijenom, njegov je preduvjet. Vrijeme je počelo naših spoznaja u prirodnim znanostima, ono je pretpostavka za logiku (načelo neproturječnosti), pa je tako fundamentalnije od prostora (za spoznaju). Također, u introspekciji prostor je posve nevažan, dok vrijeme nije. -Ukratko, ko i gore, vrijeme je počelo sintetičkih i analitičkih istina.

-Razum-Kant se zalaže za transcendentalnu logiku, koja ne istražuje samo formule kao ona klasična logike, nego se bavi i sadržajima pojmova (predikamenti, kategorije, itd.). Latinski naziv za nju: logica materiale.-Otud njegova tablica kategorija – želio je (kao i Arist prije) napraviti potpun odnos nekog predmeta, a bez ijednog drugog mogućeg načina da neki predmet shvatimo.-Te kategorije idu isključivo sa iskustvom. Ne smijemo ih primjenjivati ni na što drugo osim toga.-Transcendentalna logika se dijeli na transc. analitiku (te tablice kategorija), te transc. dijalektiku (istražuje mogućnosti primjene tih kategorija na pojmove neovisne o iskustvu (sloboda, duša, bog & sl. – jednom riječju metafizika)

-Transcendentalna analitika-Te je kategorije napravio po logičkim sudovima, jer se preko njih može doći do potpune klasifikacije em svih razumskih moći, em do potpunog spoznavanja predmeta.-Pa dakle prvo imamo razliku po kvantiteti: univerzalni sud, od kojeg onda ispada i univerzalno biće (svi S su P), partikularni (neki S je P) i singularni (on (jedan određeni S) je P).-Pa po kvaliteti: afirmativan (A je B), negativan (A nije B) i beskonačan (S je ¬P, nije P). Prva dva su jasna, no jedino beskonačan malo buni – kad opisujemo neko biće – onda ga ograničujemo od svih ostalih mogućih bića… Bijelo nije 'ne-bijelo', dakle bijelo je kontra od svega što nije bijelo…-Po korelaciji: kategorički, hipotetički i disjunktivni (S je P, ako S onda P, i S ili P) -Te po modalnosti: problematični (možda je istina da P), asertorični (jeste istina da je P) i apodaktični sudovi, ili bića (nužno je da je P istinito)

(2. Sat) –Dalje o Russelu-O Općenitostima i pojedinačnostima, o odnosima (vremenskim, mjesnim, sličnosti, poredbi, itd.) -Imamo problem kod opisa sense data – pomalo je nejasan, jer kad se kaže „vidim stranicu“ postavlja se pitanje kako uopće mi shvaćamo da je to stranica, a ne puno malih cjevastih crnih mrljica (slova) na jednoj velikoj bijeloj pozadini (papir), a koja je četvrtasto uokvirena nekom drugom bojom (pozadina stola, najčešće smeđa)… -Russel govorio o bitnosti razlike pojedinačno vs. opće. Po tome, matematičke je stvari lako svrstati u opće, te je odmah lako srediti i spoznaju da budući je opći, a nije pojedinačan, skup prirodnih brojeva vodi u beskonačno, a bez korištenja iskustva. Znači bez iskustva se može spoznati općost nekih stvari, bića, te iz te općosti izvlačiti karakteristike koje pojedinačna stvarnost nema, a bez da se ulazi u onu tradicionalnu diferencijaciju materijalno – duhovno, te bez da se upada u probleme nedovoljno jasnog objašnjenja kakva je točno narav te razlike…-Npr. često imamo primjer razlike tjelesnoga i duhovnoga kod objašnjenja spoznavanja, pa imamo apstrakciju u aktivnom umu i zapisivanje u pasivni… No ta se apstrakcija ne može provesti a da se ne pozove na neke daljnje metafizičke instance i da se u kratko problem debelo ne zakomplicira, što nije slučaj kod podijele pojedinačno – opće.-Svakako je objašnjenje pomoću ove podjele preciznije od onog kod materija vs. tijelo.-Tako da na kraju ove balade možemo reći da ako prihvaćamo da u percepciju spada i neka stanovita količina obrade sense data, odnosno nekih odnosa koji postoje između pojedinačnih stvari – dobivamo da se razmak između uma i percepcije dosta sužava kao takav. A posljedično i razmak između The Materije i The Duha…

(3. Sat) –Kant kontra Humea ističe da je dakle subjekt bitan za spoznaju. A on (subjekt, ne Kant) spoznaje pomoću tih kategorija, a koje su dakle zasnovane na umu. -Iz tih kategorija Kant izvlači svoja načela, aksiome. -Iz svih analitičkih načela izvlači načelo protuslovlja. Ono je za apriori sudove.

33

-A za sintetičke sudove su potrebna i još neka druga načela pored ovog:-aksiomi zrenja – sve se pojave nalaze u nekom određenom prostoru i u određenom vremenu;-načelo anticipacije opažanja – svaki opažaj ima određeni intenzitet;-dinamička načela sudova;-analogije iskustva;-i na kraju tri postulata empirijskog mišljenja: 1) Moguće – nemoguće, slaganje sa zakonom

proturječnosti; 2) slaganje s materijalnim uvjetom iskustva – osjetilima; i 3) uzročnost – slaganje uzroka i posljedice.-Dakle sa svim tim načelima mi možemo uređivati svu sirovu građu, svrstavati u kategorije, te na kraju određivati koje je biće ono nešto iz sirove građe.-Sve dok se predmet posve ne odredi, dok mu se ne prepoznaju svih 12 kategorija – za Kanta on nije u iskustvu. Tek nakon kompletne obrade je on dio iskustva. -ako kategorije upotrebljavamo transcendentalno (bog, duša i kompanija) – dobivamo nužno aporije, i imamo nužno… ništa! Aporije su za njega problemi, dakle za Kanta je metafizika kao znanost neprihvatljiva.

-Trojnost ideja duša svijet i Bog-Dakle one su transcendentalne, nemamo iskustva o njima. -Budući da mi imamo neke ideje koje nam zaokružuju svo naže iskustvo u cjeline (dakle iz iskustva izračunamo nešto s čime možemo, ono, baratati), pa ako shvatimo te ideje kao konstitutivni moment – tada dobivamo samo privide ako dušu, svije boga i ostalu klapu pokušamo shvatiti na način koji shvaćamo kemijske, ulice i satelite…-Dakle, zaključak ovoga je ono što je već rečeno – sve ove i ovakve stvari nikako ne mogu biti predmet iskustva. -Postoje tri vrste privida: paralogizmi – ako uzimamo dušu da je supstancija – ona je ideja jedinstva svega unutrašnjeg.-Antinomije – četiri različita privida/pitanja o svijetu, opet samo ideja s kojom vežemo ono iz iskustva

-1. Je li svijet oduvijek, ili je počeo u nekom vremenu?-2. Sastoji li se svijet od atoma i praznine, ili je kontinuiran, dakle ima li uopće praznog prostora?-3. Postoji li uzročnost i sloboda, ili samo uzročnost?-4. Postoji li uzrok svijeta, ili ne?

-Dakle sve te dileme mi ne možemo zadovoljavajuće riješiti. Ideal čistog uma, dokazi za opstojnost boga su isto prividi…

-GETTIEROV PROBLEM-(čita se Geti(j)e) Ovaj je problem vezan uz tradicionalnu definiciju znanja (ono je istinito vjerovanje koje mora biti opravdano) i sam je problem opisan već negdje na početku početaka. Sad ćemo samo malo detaljnije o tome…-Daklem, Gettier je 1963. dao djelce na tri stranice („Je li opravdano vjerovanje zaista znanje“) koje je onda uvelo totalnu pomutnju u modernu epistemologiju. U njemu daje dva protuprimjera kojima pokazuje da opravdano vjerovanje ne mora nužno biti i znanje. -Prvi: John i Smith čekaju na razgovoru za posao. Po tradicionalnoj teoriji sud „osoba koja će dobiti posao ima u džepu 10 novčića“ je znanje i istinit je, jer ima slijedeće premise opravdanosti: Johnu je direktor s kojim se razgovara (a samo se s njim razgovara) za posao potvrdio da će Smith dobiti posao. John je vidio da Smith stavlja u džep 10 novčića. Onda dalje direktor je vjerodostojan (nije nužno znati kako i zašto točno je vjerodostojan, samo da jeste… John bi npr. mogao znati da direktor nikad ne laže, i sl.) -E sad dolazi do Gettierovih obrata: John dobija posao, znači zajebo ga direktor (opet, nije bitno kako i zašto ga je zajebo – mogao je testirati neke psiho reakcije zbog posla, štagod…), te drugi obrat da John ima, a ne zna da ima u džepu deset novčića…-I tako dobivamo da je vjerovanje u sud „osoba koja će dobiti posao ima u džepu 10 novčića“ istinito, da ono jeste opravdano, ali je nije i znanje.

34

-Drugi: Opet njih dvojica vragolana, Smith i John; Smith se vozi u autu za kojeg John zna da je njegov (vidio ga npr. svaki dan da se vozi baš u tom autu, detalji nebitni…). John zaključuje da Smith posjeduje taj auto (Ford, ako nekog zanima…). Isto tako zaključuje da je sud „Smith posjeduje taj plavi Ford ili je Brown u Berlinu“ isto istinit, jer već imamo jedan dio disjunkcije istinit, pa nam drugi nije ni bitan, jer je disjunkcija kako god istinita.-I opet obrati: Smith se vozi u autu kojeg je upravo prodao i nije više njegov, a Brown zaista jeste u Berlinu, a da John uopće nije svjestan toga. Pa opet dobivamo istinito i opravdano vjerovanje „Smith posjeduje plavi Ford ili je Brown u Berlinu“, ali koje nije znanje. Ovaj put je sud istinit zbog drugog člana, ne zbog Smitha i njegovog posjedovanja auta.-Daklem da zaključimo – Gettier tvrdi da samo opravdanje (iz tradicionalne definicije) nije dovoljan uvjet istinitosti. Postoje opravdana istinita vjerovanja, a koja nisu znanja.-E sad, razrada – načelo deduktivne zatvorenosti: Ako imamo dostatno dobre razloge za jedno vjerovanje, te ako iz njega nužno slijedi neko drugo vjerovanje (imamo 'p=>q', imamo 'p'; zaključujemo na 'q'… ) – možemo zaključiti da imamo dostatno dobre razloge i za drugo vjerovanje. Caka je u onome „nužno slijedi“, naime pitanje je jel to logično „nužno slijedi“, pa nema problema, ili je ono epistemološko, pa onda nam to nije baš sigurno i nužno…

09.06.06 -Opravdanja o opravdanju-Tradicionalisti su, jasno, bili uzbunjeni što im je Gettier zeznuo njihovu definiciju, pa su mu na razne načine htje pobiti protu-dokaz (daklem – protu-protu-dokaz…)-Jedni su mu argumentaciju smatrali pogrešnom; prvo – smatrali su da je krivo protumačio što je opravdanje, drugo – sumnjali su u načelo deduktivne zatvorenosti.-Taubert (?) pokušava ovo drugo, pa on razdjeljuje dedukciju kao čisto logičku, što dovodi do toga da nam opravdanje ni ne treba, jer se odnosi na materijalnu istinitost.-A kod ovog prvog imamo pokušaje pojašnjenja opravdanja:

-Strategijsko opravdanje – razumnost nekog određenog vjerovanja. U biti tu se sad ubacuje i faktor vjerojatnosti, smislenosti, itd. (prije ćemo povjerovati kad nam netko kaže da je vidio vani na nebu galeba, naspram kad kaže da je vidio vani na nebu leteću ružičastu žirafu, premda je tehnički moguće i izvodivo da se vani na nebu transportira avionom žirafa obojena u ružičasto, samo što nije vjerojatno kao situacija da vani na nebu leti galeb…) Dakle, koje je vjerovanje razumnije – to će biti i vjerojatnije.-Naravno, ovo, ovaj štos se primjenjuje samo onda kada nema nikakvog drugog opravdanja, ili kad ona nisu dovoljna.-E sad, s obzirom da vjerovanja mogu biti različitog oblika (konjunkcija, disjunkcija, implikacija…) – strategije primjenjivanja ove cake su drukčije. Kod konjunkcije je taj proračun vjerojatnosti dosta slab, jer sve treba biti istinito; u disjunkciji nam je potreban samo jedan član, a za drugi nas može biti briga, pa je strategijsko opravdanje tu dosta jako…

-Evidencijsko opravdanje: Samorazumljivo, tu je bitna evidencija, spoznaja opravdanja, izravna veza istinitog vjerovanja i njegovog opravdanja.

-Taubert napada onaj prvi Gettierov primjer i kaže da je on strategijski slab zbog konjunkcije, dok je evidencijski slab zbog generalizacije (ono, dano nam je nevjerojatno poopćeno vjerovanje 'osoba (bilo koja) koja će dobiti posao, ima (dakle ne treba biti uopće toga svjesna, treba ih samo 'imati'; posjedovati) novčiće u džempovima')-Slično je i sa drugim primjerom – zbog disjunkcije je sud strategijski jak, no evidencijski vrlo slab (mora nam biti bitno ili to da neki tip vozi svoj auto, ili nešt' sasvim deseto, nevezano s prvim, da neki drugi tip boravi u Berlinu…)-Ukratko: Taubert pod opravdanje smatra striktno evidencijsko opravdanje, a Gettier je pomiješao ta dva… Koliko to sve stoji je pitanje…

-Imamo i druge koji se zalažu za potpuno opravdanje vjerovanja. Oni dakle odbacuju oba njegova primjera zbog onih 'obrata'. Kažu da je u Gettiera nepotpuno opravdanje.-Jasno, bitno je gdje će se podvući granica. Gettier dopušta da unutar opravdanja postoje neki elementi koji su neistiniti, a oni, pak, to ne dopuštaju.

35

-Nigdje se u ovomu svemu ne tvrdi da opravdanje implicira istinitost (jamstvo), samo se kritizira Gettierovo tumačenje pojma opravdanja.

(2. Sat) -Dalje o Russelu-Koherentizam, koherencijska i toleracijska teorija istine-Dva koherentna sustava podjednake koherentnosti (unutar njih samih), te podjednake veličine samih sustava mogu govoriti o istoj stvari, no jedino ako se oba ta sustava koriste kao opravdanje vjerovanja (to bi bilo gledanje neke stvari iz dva različita kuta – nebo je plavo, jer 'je refrakcija i refleksija čestica zraka takva da u uvjetima danje osvijetljenosti baca svjetlosni val E-mag dužine koja odgovara plavoj boji…', te isto tako – ono je plavo jer 'je E-mag val koji dopire od čestica zraka isti kao i E-mag val koji dopire iz čestica mora, val iz boje debelog leda, val sa najljevijeg gornjeg koluta na olimpijskoj zastavi, val koji dolazi sa boje limenke Pepsi-Cole, val iz 37% očiju svjetskog pučanstva, itd.…'). Ako se pak, koherentan sustav koristi za objašnjenje istine – nikako ih ne možemo imati dva, jer bi značilo da imamo dvije istine o jednoj stvari.-Po Euselu, koherencija pomaže u rješavanju nekih problema (npr., ona je efikasna u suzbijanju (najezde domicilnih ;-) skeptika), ali teorija istine kao takva ona nije u potpunosti.-Samoočigledne istine su za Russela a) nešto što netko prepoznaje sam u sebi, dakle nešto privatno itd.-Takve istine su apsolutno sigurne, premda ako se jedna takva stavi u sud – može doći do pogreške.-Prema Russelu – te istine spadaju u temeljna introspekcijska vjerovanja.-b) one su i općenite činjenice koje se uče, pa se isto k'o i one pod a) apsolutno znaju

(3.Sat) -Dvije struje modificiranja tradicionalne teorije istinitosti -Opet vezno uz Gettiera, imamo (već spomenutu) struju koja govori da opravdanje nije nužno – eksternalističke pozicije;-Treća struja je ona koja predlaže da se tradicionalnoj teoriji doda još četvrti element, pa kad se teorija još time detaljizira – trebalo bi sve štimati… (Dakle ona je skoro pa suprotna od ove druge pozicije) Pa ih imamo nekoliko:

-Znanje je opravdano istinito vjerovanje, ali pod uvjetom da ne postoji nikakav poništavač (konkretan razlog kontra vjerovanja, koga subjekt ne zna) -I onda se još lupi ograda da poništavač nije bilo kakav, nego i on mora biti opravdan, ne smije biti obmanjujući. -Teorija eliminacije relevantne alternative:-F. Detsky, Golden i drugi…: Dakle, ako postoji neka relevantna alternativa vjerovanju – ona treba biti eliminirana da bi vjerovanje bilo znanje. Slično k'o gore…-Znanje treba biti evidencijski odvojeno od relevantne alternative – dakle, ukratko – potrebna nam je evidentna provjera istine…-Kauzalna teorija znanja:-Golden: Veza između činjenica na koju se vjerovanje odnosi i samog vjerovanja mora biti kauzalna. Činjenice moraju biti uzrok vjerovanja. Time dobivamo i jamstvo, te se time opravdanje može odbaciti.-Problem je s ovom teorijom da se ona može primijeniti samo na empirijsko znanje, percepciju…-Teorija konkluzivnih razloga:-Detsky, opet: stara verzija; 'znanje je opravdano…' + konkluzivni razlozi, dakle slično kao kauzalna teorija. Ne samo da imamo uzročnu vezu, nego i malo još čvršće od toga.-Teorija proturječnih kondicionala:-„Da se nije dogodio p – dogodio bi se q“. Dakle opet veza između onog opravdanja vjerovanja i samog vjerovanja. Ova konkluzivnost mora biti kontekstualno definirana, što je problem, jer tada ne možemo poopćiti sud, itd. -Strategije praćenja istinitosti:-Da bi nešto bilo znanje treba nam nužnost između vpojavljivanja vjerovanja i znanja… Opet sve slično, opet se opravdanje mora izbaciti…-Teorija pouzdanosti:-Nju su epistemolozi iskemijali iz svega ovoga dosad rečenoga; dominantna je zasad; od Goldena i Detskog, ponovo.

36

-Treba biti pouzdan proces nastanka vjerovanja, pa će to vjerovanje biti istinito.-Dakle i tu nije nužan uvjet opravdanje.-I ovdje opet imamo dvije slične kritike kao i prije da se opet ne može odrediti sam i točan kriterij te pouzdanosti, te druga: po naravi smo skloni tražiti opravdanje znanja.

-I, na kraju, još dvije eksternalističke teorije, ali koje se razlikuju od ovih dosad navedenih:-Teorija ispravne funkcije spoznaje:- Naglašena je funkcija spoznaje, ograničava pouzdanost spoznaje samo na okolinu te spoznaje, što će u prijevodu reći da se traži pouzdanost dotične funkcije ili sposobnosti u danim okolnostima; ne mora biti apsolutno pouzdana. Dakle, u (samo) danim okolnostima gledano – ona može biti i pouzdanost. Bitan je kontekst svega… Slično pragmatizmu…-Postoji još i moment principa lakovjernosti, koji kaže da ((opet) isključivo) u tim danim uvjetima možemo potpuno vjerovati u tu neku istinu. Opravdanje opet nije nužno…-Strategija epistemičkih kreposti:-One, epistemičke kreposti, su one koje uvijek rezultiraju istinitim vjerovanjem; uvijek su znanje, te su to one koje su nepristrane, objektivne, točne, i slično…-E pa dakle – koriste se te i takve kreposti kao potvrda vjerovanja…

-itd. …

37