Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku

Seminarski rad:

PROZA IRENE VRKLJAN

kolegij: Monografski pristup temama suvremene hrvatske književnosti

prof. dr.sc. Milorad Stojević

studentica: Luana Starc

1

Izjava o akademskoj čestitosti

Ja, LuanaStarc, studentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, izjavljujem da je ovaj rad rezultat isključivo mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim istraživanjima, te da se oslanja na objavljenu literaturu kao što to pokazuju korištene bilješke i bibliografija. Izjavljujem da niti jedan dio ovoga rada nije napisan na nedopušten način, odnosno da je prepisan iz kojeg necitiranog rada, te da ikoji dio rada krši bilo čija autorska prava. Izjavljujem, također, da nijedan dio rada nije iskorišten za koji drugi rad pri bilo kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj ili radnoj ustanovi, ili u radu namijenjenu nekom drugom predmetu na odsjecima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Student(ica)

U , Rijeci 8.9.2013.

LuanaStarc

2

1. UVOD

Irena Vrkljan, pjesnikinja i prozna spisateljica, rođena je 1930. u Beogradu. Objavila je

deset zbirki pjesama i sedam proznim djela. Irena Vrkljan autorica je nekoliko, kako se

mnogi kritičari slažu, autobiografskih djela. Irena uspijeva ispričati priču o vlastitom

životu, a pritom se ne spotaknuti o kamen banalnosti. No, imaju li njena autobiografska

djela i ostalih elemenata osim autobiografskih? U ovom ću radu pokušati pronaći

elemente putopisa, eseja i ispovijedne proze kroz njena djela: „Svila, škare“, „Marina, ili

o biografiji“, „Berlinski rukopis“, „Dora, ove jeseni“ i „Pred crvenim zidom“. Kroz sva

njena spomenuta djela, protežu se i ponavljaju, isti motivi: motivi vlaka, kuhinje i sobe pa

ću ih njih pokušati pronaći i usustaviti. Na kraju, prozu Irene Vrkljan možemo sagledati,

osim u autobiografskom, i u kontekstu ženskog pisma, pa ću pokušati navesti elemente i

značajke koji su vezani uz tu produkciju.

3

2. AUTOBIOGRAFSKA PROZA IRENE VRKLJAN

Autobiografska proza podrazumijeva narativan tekst u kojemu se prati način diskurzivnog

oblikovanja osobnog života i proizvodnje osobnog identiteta. Autobiografskim se diskursom

nastoji projicirati slika stvarnoga. Teme su najčešće vezane uz autorov osobni život, bilo da je

riječ o jednom njegovom segmentu kao što je djetinjstvo, odrastanje, bolest ili o promjeni u

njemu uvjetovanoj izvanjskim događajima. Ukoliko u tekstu postoji od čitatelja ovjerena

identičnost između pripovijedača, lika i autora, ispoštovani su osnovni uvjeti za Lejeuneov

autobiografski sporazum. (Sablić Tomić, 2002 : 33) Autobiografski sporazum (pakt) zasniva

se na idealnom odnosu između pisca/govornika i njegova adresata. Autor je osoba koja piše i

stoji iza niza objavljenih tekstova.To je prostor objedinjenja, on prekoračuje tekst i izvantekst.

On je proizvođač diskursa i stvarna osoba s određenim položajem u društvu. Slušalac ili

čitalac dobiva odgovor na svoje pitanje zahvaljujući ugovoru o identitetu. On je zapečaćen

institucijom vlastitog imena, a referencijska veza između osobnog imena je nepobitna.Ugovor

o identitetu otklanja razloge sumnje u identitet subjekta i definira autobiografiju kao žanr

(Velčić, 1991 : 60).

U prozi Irene Vrkljan ispovijedni subjekt traži svoje „autobiografsko ja“. Pišući o svojem

djetinjstvu u kraljevini, nekim drugim vremenima, kretanju u svijet, ona neprekidno traži

izvore svog bića.

U prvoj izdanoj knjizi Svila, škare, autobiografski podaci su kronološki najsređenije ispričani.

Sjećanja su to na predmete i prostore koji su obilježili djetinjstvo, mladost i prve zrele godine

autobiografskog subjekta. To djelo na neki način postaje prototekst ostalima, koja su nastajala

kasnije i intertekstualno su s njim povezane. Ta su djela osebujnije fikcionalizirana i ne ovise

više o kronološkim konstantama autobiografskog slijeda: djetinjstvo, mladost, zrelost.

Vremenski su prijelazi u njima intuitivni i usmjeravani mislima i osjećajima koji bude ili

stvaraju ljudi i predmeti u uskomešanoj svijesti ispovijednog subjekta. Bit se postojanja

ostvaruje pisanjem („Kolo“ – 11(2001), 2 : 469).

Već na početku knjige Svila, škare, autobiografski subjekt pokušava opisati situaciju koja je

bitno utjecala na njegovo oblikovanje: „Izabrana kao partnerica kućanice, gledala sam u iste

izloge. Usprkos tomu i zapravo nelogično, sve češće biram stranu neurotičnog oca. On je

4

značio onaj drugi, smisaoni život napolju, znanje, knjige, razgovore. Mrzim oponašanje

majčinstva, ne učim kuhati za lutke. Pa ipak sam tektočan odraz onih sposobnosti koje je moja

majka posjedovala, ili nije posjedovala. Ni ona nije mnogo kuhala, njezin sam otisak, kopija,

njezino umanjenje.“ Autobiografski subjekt nabrajajući niz nevažnih detalja nastoji

rekonstruirati vrijeme i moral društva u kojem je odrastao i koje ga je oblikovalo („Kolo“ –

11(2001), 2 : 469). To su nabrajanja nedjela koje je kao djevojčica činila kako bi se oduprijela

osjećaju da živi u zatvoru: štipala je mačku, razbila čajnik i nije to priznala, krala kekse,

lagala...

Druga cjelina zauzima ključno mjesto u knjizi i nazvana je „Druga vremena“. Dani su

djetinjstva prošli i zato autobiografsko ja koristi brojne jake metafore, a sve u nadi da će

potaknuti pisanje u potragu za izgubljenim smislom. Kultno mjesto malograđanskog načina

življenja dvije su prostorije u kući, to su i česti motivi kojima se autobiografsko ja učestalo

vraća u svojim knjigama i oko njih plete priču svoga života. Radi se o kuhinji i salonu.

Svakodnevica žene zbiva se u kuhinjama, a mjesto slavlja i licemjernog okupljanja su saloni

(„Kolo“ – 11(2001), 2 : 471). Sjećanja su to na kuhinju u kojoj je odrastala s majkom, kuhinju

kod prijatelja slikara u Berlinu gdje su se umjetnici često okupljali i na kuhinju u stanu svoje

majke u kojoj je majka ostala kao zarobljena. Sve su te kuhinje izazivale različite osjećaje.

Vraćanje „autobiografskog ja“ uvijek istim motivima je jedna od karakteristika

autobiografskog žanra. Činjenica je da autobiografija teži svođenju vremena na prostor, ali ne

da bi vrijeme isključila, već da bi ga oblikovala u skladu s potrebama priče (Velčić, 1991 :

82). „Autobiografsko ja“ se ne želi zaustaviti u zagrebačkoj kuhinji i postati blaga žena, žena-

biljka, već kreće na put. Putuje neumorno između dvije zemlje, dva jezika, traži sebe i

ostvaruje se u jeziku. Zanimljivo je spomenuti da su autobiografije nadahnute istim onim

poticajem koji se ne da razlučiti od poticaja što rezultira fikcionalnom književnošću, stoga se

i u autobiografskim zapisima Irene Vrkljan otkriva ta istovjetna fikcionalizacija

autobiografskog i autobiografizacija fikcionalnog.

Autobiografije zapravo nisu tek pripovijesti u prvom licu i o zbiljskim događajimaiz života

autora, već prostori druženja tekstova različitih kvaliteta, i teorija i fikcije i svakodnevne

pismene i usmene prakse. To su prostori koji logikom međusobnog presijecanja tekstova i

takvom svojom unutrašnjom dinamikom neprekidno istražuju mogućnosti i granice svojih

dijaloga, pa stoga oni nisu tekstovi, već međutekstovni prostori. (Velčić, 1991 : 9)

5

Ove je činjenice lako utvrditi u knjigama Irene Vrkljan. Dok je u prvoj knjizi „Svila, škare“,

dominantna potraga „autobiografskog ja“ za samim sobom i to kroz vrijeme i prostor (potraga

se u tekstu ostvaruje kao težnja „autobiografskog ja“ da pričom zaustavi vrijeme, te isto tako

regulira to proteklo vrijeme), u ostalim knjigama prisutnije je dijalogiziranje s drugim

tekstovima. U knjizi „Marina, ili o biografiji“ „autobiografsko ja“ pokušava pronaći sebe

otkrivanjem mentalne srodnosti između sebe i nesretne ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve

(„Kolo“ – 11(2001), 2 : 472). Naime, Marina Cvetajeva morala je kuhati i nije stizala pisati

pjesme. Na prvom je mjestu bila briga za obitelj, a poezija je čekala u pregači. To je stvaran

konflikt jer žena ima djecu i naravno da joj je problem kako da se podijeli između tih dužnosti

koje su joj dane. Od te podijeljenosti i potječe razlomljenost u ženskom pismu. I književno

djelo Marine Cvetajeve prožeto je autobiografskim reminiscencijama. Proučavatelji njezinog

opusa uočavaju da Marina Cvetajeva demonstrativno ne želi priznati društvenim

konvencijama zadanu povelju između privatnog i javnog, te se kategorije za nju preklapaju,

pa je i njezino djelo prožeto demonstrativnom autobografičnošću. (Sablić Tomić, 2005 : 32)

Budući da je pripadala avangardističkom krugu ruskih književnika (koje u svojoj knjizi

spominje i Irena Vrkljan) u čijim se estetičkim koncepcijama zahtjevalo i svojevrsno stapanje

umjetnosti i života, Marina Cvetajeva postala je zanimljiv izvor činjenica koje su podložne

fikcionalizaciji u autobiografskom štivu Irene Vrkljan. Srodnost biografija, ali i slična

sklonost k diskurzivnom, odnosno žanrovskom oblikovanju teksta, nagnali su „autobiografsko

ja“ Irene Vrkljan da predmetom svoje druge autobiografske knjige učini pjesnikinju Marinu, i

sama zauzme pripovijedački zamah „cvetajevskih opširnosti o sebi“.

Irena Vrkljan, stoga, u toj knjizi podatke na niže usustavljenim redosljedom, već asocijativno.

„Autobiografsko ja“ otkrivajući sličnosti u svojoj i Marininoj biografiji, traži svoje mjesto u

javnoj povijesti koja je već stvorila svoju cijenu na ekonomskom tržistu vrijednosti.

„Autobiografsko ja“ koristi sve moderne, odnosno stvaralačke postupke afirmirane za ruske

avangarde gdje je književnost činjenica ponovno visoko svrstavala dokumentarne žanrove.

Kako bi čitateljstvu kao zanimljivo štivo ispričalo svoj život uz pomoć uspješnih

pripovijedačkih postupaka , smjestilo se u „javnu povijest“ („Kolo“ – 11(2001), 2 : 473)

Ispovijedni se subjekt u svim knjigama opetovano prisjeća nekih za njega ključnih postaja

vlastite biografije, ali i kaže: „Da li zemljopis stvarno mjenja sjećanje? Moja knjiga u

kovčegu „Svila, škare“, pisana u Berlinu , mjenja se u Zagrebu i postaje porozna. Neko se

drugo sjećanje uvlači među slova. Istina, točnost, tuđina. I što još? Da li postoje mjesta za

raskoš i mjesta za oskudicu? Da li pored mjesta, i prošlost koja leži na doživljenom određuje

6

izbor i uspomene? Slike izdaleka, slika majke, slika Z-a. A kad sam u Zagrebu vidim ih

stvarno i udaljenost prema pamćenju smanjuje se brzinom svjetlosnih godina. Živa slika budi

i druga sjećanja. Fotografija iz djetinjstva, pisma, obiteljske uspomene pljušte na moju glavu.

Da sam knjigu pisala u Zagrebu, bila bi to drugačija knjiga. Ta me spoznaja iritira i

istovremeno budi: biografija kao nešto što se razvije znači istovremeno i oslobođenje.

Oslobođenje pred onim strašnim: to je tako bilo“ („Kolo“ – 11(2001), 2 : 473).

„Autobiografsko ja“ nastupa kao pripovijedač spreman razgovarati sa subjektima koji su

sačinili njegovu biografiju. Daje im riječ, ulazi u njih, imitira tip diskursa u kojem su oni

stvarali svoja djela. Tako nastaje autobiografski spis koji zvoni tuđim glasovima,

pounutarnjenim, puštenim kroz pročistivač riječi, u tkivo vlastita života. U tekstu „Marine, ili

o biografiji“ čuju se i Marina Cvetajeva, Boris Pasternak, Reiner Maria Rilke, Franz Kafka,

Andrej Beli, František Halas, Natalija Gončarova, i mnogi drugi. Ireninim rukopisima

neprekidno se provlači postmodernistička svijest o falsifikatima, podvajanju mjesta i

vremena, o tome da originala nema. Jasno je izrečena u prvoj rečenici knjige „Dora, ove

jeseni“, i samoj citiranoj: „Svijet je naime pun dvostrukih bića, i dvostrukih mjesta. „

U knjizi „Dora, ove jeseni“ mnogo je lica koja se oblikuju, a ako ih ogolimo samo na naslove

poglavlja, opet dolazimo do „autobiografskog ja“, koje se poistovjećuje s predmetom svojeg

pripovijedačkog postupka. Postupak je u tom tekstu primjenjen na odnos „autobiografskog ja“

i glumice Dore Novak, koja je stalna suputnica „autobiografskog ja“ u svim knjigama.

Recimo u „Marini, ili o biografiji“ Doru spominje uzgred, ali ipak je oblikuje kao drugo ja:

„A Dora? Najprije je previše pušila, zatim je dnevno pila po nekoliko čaša vina, zatim je

legla u veliki krevet i ni sa kim nije više htjela razgovarati. Dora Novak, ta talentirana

glumica. I kako se vrijeme pod njezinom rukom pretvorilo u nešto nepostojeće.“ Čitav

pripovijedački postupak u knjizi „Dora, ove jeseni“ podvrgnut je spoznavanju Dorine

osobnosti kako bi „autobiografsko ja“ shvatilo život. Dora je prijateljica, i njezinu gubitak,

njezin odlazak u svijet slike, ne bivanja, autobiografsko ja pogađa. „Autobiografsko ja“

razgovarajući s Dorom, pripovijedačkim postupkom ulazi u Dorinu unutrašnjost, uzima njezin

glas. Razobličavajući sebe, „autobiografsko ja“ Irene Vrkljan osjeća, otkriva svoje najdublje

strahove. Strah iskazuje ipak i kao vjeru u bolje, kao težnju da ispravi ružno. „Autobiografsko

ja“ traži smisao pričajući o životu, razgovarajući sa sudionicima svog života, otkrivajući ih u

sebi („Kolo“ – 11(2001), 2 : 476).

7

„Berlinski rukopis“ je ponajviše putopis, i to mentalni putopis. „Autobiografsko ja“ putuje od

Zagreba do Berlina, iz vremena djetinjstva u vrijeme zrelosti, u Mommsenovoj ulici:

„Putovanje se bliži kraju, zaobljuje doživljeno kao neka sve sporija i sporija vožnja vlakom.

Nadina glava leži na ruci i ljubičaste je boje njena kosa na večernjem suncu. Vera, moja

druga sestra, šalje mi dnevnik svog putovanja po Rusiji. Vlakovi stoje, vlakovi kasne. Slike,

knjige, tekstovi leže po stolovima naših raznih obitavališta. Grad, ovaj drugi, nije samo grad,

samo kuće. On je sve to ujedinio i njegove su ulice bučne i glasne od bivših koraka“ („Kolo“

– 11(2001), 2 : 475). Berlin je druga strana Irenine biografije, grad u kojem je, kao svojevrsni

apartid, otkrila strance, rubne egzistencije, alternativne, one izvan glavne struje, izbjeglice, i

ne na kraju, žene. (Zlatar, 1998 : 131)

Rukopis „Pred crvenim zidom“ posljednje je vraćanje „autobiografskog ja“ Irene Vrkljan na

životne postaje koje je pohađalo posljednjih desetak godina u svojem stvaralačkom opusu.

Metatekstualno se spominju mjesta trenutno ostvarene sreće, magličasta u strukturi sjećanja.

Rukopis se našao pred metaforički nazvanim „crvenim zidom“ rata, krvi, smrti i patnje. Sve to

utišalo je njegove kreativne napore i odvelo ga u manirističko istraživanje simbola koji su

obilježili čitavu mu autobiografiju: kuhinja, straha, nade, putovanja, i pisanja. („Kolo“ –

11(2001), 2 : 475)

„Pisaći stol me u međuvremenu postao pustinja gubitaka, ugaslog vremena. On poput kugle

lebdi nad jednim svijetom koji umire tamo na rubu nekadašnje vojne granice, tamo gdje rat

pali i protjeruje. On razara i sve drage uspomene „jedne biografije“, razara kao krv

zgrušanu sliku proteklog vremena“. (Vrkljan, 1993 : 13)

U svim se rukopisima Irene Vrkljan „autobiografsko ja“ vraća na gotovo iste postaje svoje

životne priče. U jeziku ih oblikuje na istovjetan način, no svoj život ne nastoji prikazati kao

cjelovitu i dovršenu cjelinu, već sebe doživljava tek kao onog koji se samo u jeziku, i to

jezičnoj i stilističkoj igri, može ostvariti. Neki su od njenih rukopisa putopisi, drugi su romani

ili lirizirane proze, no sve ih povezuje autobiografski pakt. Knjigu „Svila, škare“ možemo

promatrati kao neku vrstu bildungsromana, romana o odrastanju „autobiografskog ja“ u kojem

on kreće u potragu za vlastitom spoznajom. Putopisne su oznake osobito prisutne u

„Berlinskom rukopisu“ gdje autorica promatra život u rascjepu dvaju jezika, gradova ili

zemalja. U „Dori, ove jeseni“ najnaglašeniji je esejistički pristup s liriziranim umetcima,

punim optimizma i vjere u život. A „Pred crvenim zidom“ sinteza je, ali maniristički razorena,

8

svih prethodnih zapisa. Sad se više „autobiografsko ja“ ne ogleda samo u zrcalu sjećanja, već

i u zrcalu samih rukopisa.

3. OBLICI AUTOBIOGRAFSKOG PRIPOVIJEDANJA U PROZI IRENE VRKLJAN

Sintagma autobiografski roman upotrebljava se u pravilu pri označavanju romana koji imaju

autobiografsku formu pripovijedanja („Ja“- pripovijedanje), bez obzira je li u tim tekstovima

riječ o stvarnom autobiografskom sadržaju. Iako se rijetko odustaje od pretpostavke o

suprotstavljenosti autobiografije i fikcije, njihov se „istinosni“ status ostavlja po strani u korist

ispitivanja uporabe autobiografskih oblika i postupaka izlaganja u proizvodnji fikcionalne

književnosti. Na taj je način otvoren prostor pojmovima fingiranja i simuliranja

autobiografije, a termin autobiografski roman koristi se kao oznaka za fikcionalan tekst

oblikovan s pomoću pripovijednoga modela autobiografije (Republika – 52, (1996) 3/4 : 6).

Osnovni kriterij za prepoznavanje autobiografskog romana jest pripovijedanje u prvom licu,

no dolazi do problema kako razlikovati pravu autobiografiju od (pseudo)autobiografskog

romana. Osnovni kriterij razlikovanja u nerazlučeno područje pripovijedanja u prvom licu jest

razlikovanje autobiografskog pripovijednog jastva i monološkog iskustvenog jastva, prema

načinu suodnošenja govora i događaja. U autobiografskoj naraciji govor uvijek slijedi radnju,

dok monološko iskazivanje teži njihovu sljepljivanju.

Analiza tipova autobiografske proze u hrvatskoj suvremenoj književnosti mora se suočiti s

dva supostojeća kriterija njezina identificiranja. Jedan je kriterij naratološke prirode

jezičnogramatički oblik „ja“ pripovijedača, a drugi se tiče recepcijskog konteksta, odnosno,

pitanja koji je tip ugovora sklopljen između autora i čitatelja (Zlatar, 1998 : 58)

„Svila, škare“, „Marina, ili o biografiji“, „Berlinski rukopis“, „Dora“, „Pred crvenim zidom“

– svi nabrojeni tekstovi, nastavi u razdoblju od deset godina pripadaju istom pripovijedačkom

iskustvu, iako je u slijedu tekstova uočljiv smjer jednoga samorazarajućeg diskursa koji

pisanje dovodi do zastanka, do samoukinuća. U žanrovskom određenju tekstova Irene Vrkljan

posegnut ćemo za otvorenim terminom autobiografska proza. Od romaneskne strukture

razlikovao ih je nedostatak ikakvoga fabularnog okvira i neprikriveni samoidentificirajući

glas autora-pripovijedača-lika. Autorica je, dakle ona koja čitateljima nudi autobiografski

ugovor i oni ga prihvaćaju. Pripovijedanje Irene Vrkljan jest prisjećajuće pripovijedanje: ono

9

ima autobiografski (možemo reći i biografski) okvir životne priče, ali unutar sebe gradi se od

pojedinačnih u sjećanju obnovljenih scena. Trenuci prisjećanja potcrtani su kao čin pisanja

dok se vrijeme događaja koji se priziva u sjećanje ponekad uspostavlja samostalno, a ponekad

uklapa u vrijeme pripovijedanja. Promatrajući od teksta do teksta, najtočnije bi bilo reći kako

svaki od njih izabire zaseban autobiografski oblik pripovijedanja: u tekstu „Svila, Škare“ to je

autobiografija u užem smislu (retrospektivno, iako razlomljeno u fragmentima, pripovijedanje

vlastitog života), u „Marini, ili o biografiji“ to je pripovijedni model biografije (priča o životu

druge osobe), u „Berlinskom rukopisu“ i „Dori“ to je kontinuirani dnevnički (i ponegdje

epistolarni) prezent teksta koji se ispunjava akronološkim slikama sjećanja. Utemeljni

prirodni raster „sjećam se sebe kakva sam bila“ već u „Svili, škarama“ ulazi drugačiji način

prikazivanja sebe i drugih: ne pripovijedanje s namjerom introspekcije već promatranje sebe

sa svrhom opisa. Likovi, a s njima i autorica-pripovijedačica sve više i više se izvanjštuju.

Mehanizam pripovijedanja paralelnih priča, koji je radikalno primjenjen u „Marini, ili o

biografiji“, pogoduje takvome ekstrospektivnom načinu prikazivanja. Sudbine likova su

usporedne i usporedbene, lica se ogledaju jedna u drugima, izvana. Biografska relacija između

autora i modela njegova pripovijedanja napušta neobvezujuću lakoću pisanja o drugome kao o

objektu. Pisati o drugome nužno znači pisati o sebi, ne u smislu pretenciozne identifikacije

zajedničkih osobina, većina jedini mogući način spoznavanja sebe kao prepoznavanjau

drugome. Relacija sličnosti nikada neće postati relacija identiteta, ali Ireni Vrkljan ni ne treba

da svoj glas zamaskira glasom Marine, da progovori kroz nju kao lice. Irena govori kao Irena,

Marina ostaje Marina. Ali Irena postaje Marina, kao što Irena postaje Dora. Obje su ušle u

njen život i ostaju kao prijetnja njegova samookončanja: Marina je prestala pisati 1939. Dora

je prestala govoriti 1978. Irena 1994. završava prozu „Pred crvenim zidom“ rečenicom koja

govori o rukopisu prekinutom usred riječi (Republika – 52, (1996) 3/4 : 12-13).

Za Irenu Vrkljan pisanje je, sve do posljednje knjige, eksplicitno bilo život. Njezina poetika

življenja sastojala se u pisanju i iskaze takvoga tipa autotematizirajuće, nalazili smo često u

njezinim tekstovima, ponekad iskazane i na rubu naivnoga, do krajnosti pojednostavljenoga

poimanja o odnosu života i pisanja. No, preko ruba prisilne naivnosti Irena Vrkljan naginje se,

bez zaštitne mreže pisanja, u ponor očaja, sumnji i beznađa. Jer sjećanja više nema, pisanje je

muka. „Tamo gdje je živjelo sjećanje, rastu ruševine“ (Vrkljan, 1994 : 55)

10

4. PROVODNI MOTIVI U DJELIMA IRENE VRKLJAN

Soba, kuhinja, vlak – motivi su koji se sustavno pojavljuju u svim djelima Irene Vrkljan. Sve

je izašlo iz sobe, sve je u sobi spremljeno – okrhnute stare šalice, možda jedna vaza, poneka

slika na zidu, mamina budilica, kutija s nakitom ili fotografijama. Iz romana u roman, iz priče

u priču, od prve do zadnje objavljene proze, kroz dvadeset godina pripovijedanjaprovlače se

iste slike: stolica od tamnosmeđeg drveta koja škripi, stol od tvrdog lakiranog drveta, tramvaji

i vagoni gradske željeznice, veliki šeširi i krzneni kaputi, ustajali miris kuhanja i

neprozračenih prostorija. Ne samo predmeti, već i scene i osobe: obiteljski ručkovi, djetinji

otpori i djevojački smijehovi, bijele dokoljenke iz katoličke škole, tatini bijegovi, mamino

nesnalaženje i depresija, nepoznanica mlađih sestara blizanki, dvije tetke, mnoge susjede i

poznanice, različite i međusobno nepovezane, nepoznate žene koje ulaze u tekst sa svojim

sudbinama i pričama. Sobe: jedaća soba (kao znak otuđenosti i hladnoće, kod Irene Vrkljan

uvijek u suprotnosti s toplinom i komunikacijom kuhinje), spavaća soba (prostor propuštenih

prilika i razočaranja, intime koja se potrošila), prolazna soba (soba u kojoj boravi Irena na

prijelazu iz djetinjstva u djevojaštvo) i sve podstanarske i privremene sobe kroz koje poslije

prolazi, Stančićeva soba, Piceljev atelier. Sve je proizašlo iz sobe, u doslovnom i literarnom

smislu. Godine 1966. Irena Vrkljan objavljuje svoju petu knjigu poezije, pod naslovom

„Soba, taj strašan vrt“. Naslovna pjesma, kojom zbirka započinje, središte je njezina budućeg

književnog svijeta. Soba, koja je ujedno i kolijevka i grobnica i postelja, zacrtava tri temeljna

tematska sloja – djetinjstvo, prolaznost, ljubav – koje će Irena Vrkljan provoditi kroz svoje

tekstove. Mehanizam sjećanja Irene Vrkljan, ovakav je: ona započinje s nekom jasnom slikom

(predmeta, scene ili upamćenog osjećaja), a kada se ta slika pripovijedanjem rastvara, gubi se

njezina čvrstina, jasnoća oblika, i ulazimo u unutarnji svijet u kojem se doživljaji i uspomene

pretapaju, iz jednog vremena u drugo, iz tridesetih u pedesete, iz šezdesetih u četrdesete

godine dvadesetog stoljeća (Zlatar, 2004 : 88-89).

Likovi i lica žena koje su ostale upisane u službenu, javnu povijest, i onih koje to nisu. Ovih

drugih dakako da je mnogo više. Sobe njihovih života, postelje njihovih smrti, kuhinje u

građanskim stanovima u kojima se nije boravilo, berlinske kuhinje kao mjesto susreta s

drugim egzilantskim sudbinama. Kuhinje u kojima žene razgovaraju o svojim ljubavima i

strahovima, bolestima i nadanjima. U njima se izvrće odnos majke i kćeri, „pripovijedačica“

više nije kći, ali niti mjesto majke na zaposjeda u potpunosti (Zlatar, 2004 : 98).

11

U „Berlinskom rukopisu“ brojna su putovanja iz Zagreba u Berlin. U razdoblju čekanja

vlakova koji kasne ili vožnje, „autobiografsko ja“ vraća se starim putovanjima, sjećanjima.

Vlak ujedno predstavlja prelazak u drugi grad, drugi jezik, drugu zemlju, drugu ljubav, drugu

sobu. Mjesto i vrijeme u kojem se odvija promjena.

5. IRENA VRKLJAN U KONTEKSTU ŽENSKOG PISMA

Unatrag dvadeset godina u hrvatskoj književnoj i kulturnoj zbilji žena konačno ima vlastitu

sobu zavidne kvadrature. Prepoznata je, kritički i recepcijski ovjerena činjenica kako žene

imaju slobodu, naviku i hrabrost pisati o onome što osjećaju, one imaju pravo na javnost

svojih intimnih priča i svojih žudnji. Sve glasnije su interpretacije ženskog teksta koje

propituju ženski identitet u zajednici, u jeziku, a ženski se prostor prepoznaje kao onaj u

kojemu se isprepliću kulturna, politička, socijalna, privatna, javna i intimna iskustva. U

tekstovima ženskih autorica propituju se i osvješćuju različiti načini oblikovanja osobnoga

identiteta. Taj proces kreće se unutar nekoliko tipova naratološkog prostora određenog

pozicijom ženskoga subjekta u tekstu, izvanjskim poticajima koji su inicirali pripovijedanje

te strategijama iskazivanja doživljenoga. Riječ je o prostorima-tekstovima u kojima dominira

autotematizacija, samopromatranje unutar određenog kronotopa, zatim u onima u kojima se

prikazuju iskustva rata i življenja u egzilu, do prikazivanja eksplicitne ženske subjektivnosti

kao posljedice procesa demokratizacije žudnje u društvenom kontekstu koja se materijalizira

kroz narativni tekst. (Sablić Tomić, 2005 : 29)

Knjiga „Marina, ili o biografiji“ intimno je traganje za detaljima iz života pjesnikinje Marine

Cvetajeve. Kroz tako mendriran diskurs nameće se potreba Irene Vrkljan za

samoprikazivanjem, za okupljanjem krhotina svojega intimnoga identiteta. Uvijek kroz živote

drugih priča ova autorica govori o sebi. Detalji iz života Marine Cvetajeve uspjeli su

razobličiti osobnost Irene Vrkljan. Upravo je prostor navedene biografije nastao prožimanjem

ovih dviju pretopljenih ženskih perspektiva kojim se projicira novi prostor – prostor traganja

12

za potpunošću. Ovo biografsko dvojništvo dviju književnica projicira nova višestruka

zavođenja tekstom i navođenja na pogrešne tragove, na nove tragove, na tragove drugih.

Stalna potreba biografskog subjekta upravo je traganje za drugim, za sobom, za svojim

željama. Irena Vrkljan postavlja narativni okvir za biografiju o Marini Cvetajevoj uvodnim

citiranjem stihova pjesme „Novogodišnja“. Nakon ove citatne relacije, prezentnom rečenicom

„Marina sjedi na okruglom brdu i puši“, autorica se prisjeća osobnih putovanja na koja obično

odlazi u trenucima privatnih trauma, a u sjećanje priziva i mladu glumicu, Doru Novak.

Dakle, odmah na početku pisanja o drugoj, uvodi se u nariju i teća ženska sudbina. Njihove

emocije, životne priče i odluke, sreća i tuga, patnja i nostalgija, međusobno će se kroz

pripovijedanje zrcaliti i nadopunjavati. Isprepletenost likova, autorice i pripovjedačice u

prvom licu jednine razotkriva njihovu povezanost, upućujući pri tome na nemogućnost

spoznavanja sebe samo kroz jedno pojedinačno iskustvo. U knjizi „Marina, ili o biografiji“

ukazuje se kako konstrukcija ženskog identiteta može biti jedino moguća fragmentarnim

prisjećanjem na životopis drugoga (Marine, Dore) u kojem se prepoznaju osobna iskustva

biografa (Irene). Gotovo ista strategija uočava se i u „Berlinskom rukopisu“ preko

korespondencije Vesne, Henriette i Irene, u kojoj svaka kod njih kroz onu drugu nastoji

prepoznati svoj glas. Pokušavati u prostoru rubne egzistencije otvorenosti pronaći samu sebe,

implicitna je potreba svake od njih. Marina na rubu egzistencije, na rubu Rusije, uz rub

ljubavi, uz rub teksta; Irena putovanjima popunjava rubnost osobne egzistancijalne situacije;

Dora mimikrijskim prilagođavanjem na rubu duhovne egzistencije ne govori ništa (Sablić

Tomić, 2005 : 112).

Proizvodnja identiteta u rubnim situacijama pruža mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja

samosvojnosti i otvorenosti prema drugome. Iz te pozicije autorica Irena Vrkljan

metanarativnim upletanjima definira osobni odnos prema biografijama. Pisanjem biografije

oblikuju se i dijelovi osobne autobiografije. Biografija je sjećanje, „tkanje sa finim uzorcima“,

na osobu sličnoga senzibiliteta, na osobu čiji su svjetonazori oblikovali i dio osobnosti autora.

Matanarativnim komentarom naglašava se još jedno primarno određenje biografije. U njoj se

ipak ne želi primarno kroz život drugoga pronalaziti vlastiti, identificirati se s njime, već je

biografima namjera pokušati dešifrirati vlastitu osobnost preko osobnosti toga drugog. U

„Berlinskom rukopisu“ autorica prikazuje detalje iz života svojih prijateljica, svoje sestre,

poznatih slikara, književnika. Proizvodnja osobnog identiteta u neprestanom je procesu

traganja koje se materijalizira stalnim putovanjima nastojeći da se mijenjanjem mjesta

promijene sjećanja i njihova percepcija u prostoru. Marina i Irena osobe su rubnosti kojima je

13

rubna pozicija primarno uvjetovana rodom i odmakom od socijalnih normi. Postavljajući niz

retoričkih pitanja, autorica ne pronalazi i ne traži vlastite moguće odgovore već ih ilustrira

fragmentarnim prikazivanjima socijalnoga, privatnoga i intimnog života. Marinino

samooblikovanje i samorazotkrivanje uspostavlja se s Dorom koja je mogla živjeti samo iz

„nutrine svoga bića“ (Sablić Tomić, 2005 : 113-114).

Irena Vrkljan oblikuje specifičan razlomljeni, rašiveni diskurs kroz stalna razotkrivanja

različitih glasova, različitih žena, različitih godina i prostora u sebi, u vlastitom tekstu iz druge

zbilje. Uz njegovu marginu otvoreno se propituju tragovi različitih ljubavi i rubnih

komunikacija. Takav postupak obično je izrazito intimno kodiran, obično se njima propituje

smisao pisanja, življenja, putovanja, sjećanja. Prostor teksta tako postaje jedini prostor u

kojemu se subjekt iskazivanjai subjekt iskazamogu potpuno ostvariti. Prostor teksta je mjesto

spoznavanja zbiljei spoznavanje same sebe. U stalnom strahu pred značenjima i

mogućnostima riječi, pred razobličenjem sebe riječima i spoznavanjem sebe u njima i u

drugima Irena i Marina žude za istim – imati sebe u tekstu (Oraić Tolić, 2005 : 198)

Cikličnost ženske sudbine bez obzira na vrijeme i prostor još jednom je podvučena

prstenastom fabulom koja je u isto vrijeme otvorena iluzija početka i nekoga (ne)mogućeg

svršetka (Sablić Tomić, 2005 : 115).

14

6. ZAKLJUČAK

Prozna djela Irene Vrkljan, kao što je već spomenuto, sadrže autobiografske elemente.

Njen takav prvijenac, „Svila, škare“ (1984.) je u potpunosti autobiografska proza.

Ispovjedni subjekt u tom djelu traži svoje „autobiografsko ja“. U tom su djelu

autobiografski podaci kronološki najsređenije ispričani. Sjećanja su to na djetinjstvo,

mladost i zrelost.

Kasnija djela, poput: „Marine, ili o biografiji“, „Dora, ove jeseni“ i „Berlinskog

rukopisa“ osebujnije su fikcionalizirana i ne ovise o kronološkim konstantama. Brojni

su vremenski prijelazi uzrokovani mislim i sjećanjima. Te misli i sjećanja, a time i

prijelaze, uzrokuju predmeti kao što su kuhinja, vlak i željezničke stanice, uspomene

na majku i sestre.

Osim što ne postoji dosljedno kronološko nabrajanje, ostala se djela i žanrovskom

odrednicom razlikuju od „Škare, svile“. „Dora, ove jeseni“ i „Marina, ili o biografiji“

možemo odrediti kao biografiji, ali i kao autobiografiju. Irena, pričajući tuđe životne

priče, traži sebe. Dora i Marina stalne su suputnice „autobiografskog ja“, ono se

neprestano poistovjećuje s predmetom svojeg pripovijedačkog postupka.

„Berlinski rukopis“ je ponajviše putopis, ali mentalni putopis. „Autobiografsko ja“

putuje na relaciji Berlin – Zagreb i prisjeća se pojedinosti koje ga vežu uz pojedini

grad: osobe, predmete, mjesta, čak i sama željeznička postaja budi mnoga sjećanja.

Prozu Irene Vrkljan možemo sagledati i u kontekstu ženskog pisma. Djela su to u

kojima žena traži sebe, svoje mjesto, svoj smisao i svoju ulogu u svojim tekstovima.

Predmet njenog pripovijedanja su žene koje su bile na rubnim situacijama, snažne

žene, no nedovoljno hrabre da se odupru težini života.

Irena Vrkljan, uspjela je ispričati svoju životnu priču, i tražeći svoj smisao, možda

pružila nekom čitatelju vlastiti smisao ili barem stazu kojom ga treba potražiti.

15

7. LITERATURA

1. Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna : rođenje virtualne

kulture, Zagreb, Naklada Ljevak, 2005.

2. Sablić-Tomić, Helena: Gola u snu : o ženskom književnom identitetu, Zagreb,

Znanje, 2005.

3. Sablić-Tomić, Helena: Intimno i javno : suvremena hrvatska autobiografska

proza, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002.

4. Sajko, Nataša: Kutijice za sjećanje : (auto)biografski zapisi Irene Vrkljan). // Kolo

: časopis Matice hrvatske, 2, 11(2001)

5. Velčić, Mirna: Otisak priče – Intertekstualno proučavanje autobiografije, AC,

Zagreb, 1991.

6. Zlatar, A. Oblici autobiografskoga pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj

književnosti : (s posebnim osvrtom na prozu Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić). //

Republika : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, 3/4, 52 (1996)

7. Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma : ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti.

Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.

16

17