Vladimir Nazor - Izabrane Pjesme

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Vladimir Nazor

Izabrane pjesme

1


SADRAJSlavenske legende (1900) _____________________________ 5 DABOG______________________________________ 5 Lirika (1910)______________________________________ 12 PONTUS____________________________________ NA PRAGU__________________________________ RUTA MOAPKA______________________________ MASLINA ___________________________________ EMPRES __________________________________ KENTAUR __________________________________ CVRAK____________________________________ 12 13 15 18 19 21 24

Nove pjesme (1913) ________________________________ 27 TURRIS EBURNEA ___________________________ ENA ZAPUENA ___________________________ MRTVI GRAD________________________________ USKRS _____________________________________ NOTTURNO_________________________________ BOG U UMI ________________________________ UMA SPAVA _______________________________ 27 28 29 30 32 34 34

Lirika. Dio II 1910-1914 (1918) _______________________ 35 MEU ZVIJEZDAMA__________________________ 35 Hrvatski kraljevi (1904) _____________________________ 36 DOLAZAK __________________________________ 36 GALIOTOVA PESAN __________________________ 37 ZVONIMIROVA LAA _________________________ 37 Intima (1915) _____________________________________ 39 SANJE _____________________________________ NOSTALGIJA ________________________________ SIJA ______________________________________ RITAM _____________________________________ ESVINA ___________________________________ DVOJI ANELI ______________________________ PULJAK ____________________________________ BUNAR_____________________________________ 39 40 40 41 42 42 43 43

2


Pjesni ljuvene (1915) _______________________________ 45 NUTARNJE MORE ___________________________ TRAENJE __________________________________ KROZ VJENOST ____________________________ KORIJEN ___________________________________ OPROTAJ __________________________________ OBLAAK __________________________________ 45 45 46 46 47 47

Niza od koralja (1922) ______________________________ 48 URANAK ___________________________________ OSTRVCE___________________________________ GALEB _____________________________________ JEDRO _____________________________________ SPOMEN ___________________________________ NITI _______________________________________ ZRIKAVAC __________________________________ SUTON_____________________________________ METAMORFOZA _____________________________ UZAAE__________________________________ 48 48 49 49 50 50 51 51 52 52

etiri arhanela (1927)______________________________ 53 NJEZIN SAN ________________________________ TAP ______________________________________ MOST NAD MOREM __________________________ KAPLJA ____________________________________ DVA MJESECA_______________________________ 53 53 54 54 55

Istarski gradovi (1930) ______________________________ 56 VRBNIK NAD MOREM ________________________ 56 Deseterci 1923-1925. (1930) _________________________ 57 U TRNJAKU _________________________________ INI I MAGIJE_______________________________ AROBNJAK ________________________________ VLASI ______________________________________ NEZNANKA _________________________________ LABUDOVI__________________________________ LJUBAVNICI ________________________________ JESENJI VRUTAK ____________________________ SOKO I PRSTEN _____________________________ KULE NA OBLAKU ___________________________ 57 57 58 58 59 59 60 60 61 61

Pjesme u ikari, iz movare i nad usjevima (1932) ________ 62 IKARA ____________________________________ 62 VODOMAR __________________________________ 64

3


OSEKA _____________________________________ STOMANJA _________________________________ IVOT______________________________________ SEH-DU DAN _______________________________ MRTVAC ___________________________________ GAEA ______________________________________ OVJEK S ONKRAJ VODE _____________________ PUTNIK ____________________________________ SRPANJSKA PJESMA _________________________

64 65 65 66 66 67 69 70 71

Topuske elegije (1933) ______________________________ 73 SLUNJKINJA I GOETHE _______________________ 73 NOGOMET__________________________________ 74 Putna kronika (1942) _______________________________ 75 KIKLOPOV OTOK ____________________________ 75 GALEBI I KOPCI _____________________________ 75 Plime i oseke (1942)________________________________ 76 ANTROPOMORFIZAM ________________________ 76 SLOM ______________________________________ 76 Rijei u oluji (1942) ________________________________ 77 HLAP ______________________________________ 77 ELJA______________________________________ 77 Pjesme partizanke (1944)____________________________ 78 AMAC NA KUPI ____________________________ 78 Djeja knjiga ______________________________________ 79 KONJANIK __________________________________ 79 ZLATNA LAA ______________________________ 80 RJENIK ________________________________________ 81

ABECEDNI POPIS PJESAMA ________________________ 83

4


Slavenske legende (1900)DABOGI. Uz rijeku je umnu po plodnim ravninama upnim ivio poljanski narod. Diio Poljanin sve se selima mnogim, Njivama itnim i l'jepim breuljcima tamo daleko, Gdjeno su bukove ume u zapad sunani Gorjele crvenim sv'jetlom. Mukahu poljanskog kmeta u torima stada, Visjele kuke o zidu i mlatac i koplje, Ali, sav blistav i golem u kutu do ognjita svetog, Plug je dan oranja eko. - Izdjelan od grane Stoljetna hrasta, nad vrat'ma gledao oima praznim Pradjed unuke svoje; a Poljanka uranka svakog Brala je cv'jee u bai. ... Dabog privinu k srcu Poljane svoje. Rosulje kiice on im u proljee slao; Bacao sjemenje plodno na polje, na gore, u d; ibao ljeti je voe plamom sunanim; Suio bare je mutne i movare pokraj rijeka; Krotio zvjerad je; sonu je draio poljansku zemlju Ognjenim cjelovom, nek se uzburka njezina krv. I utroba joj zane, a, no kad bi padala tiha, Hladio lice je njeno rosom nebeskom. ... I bog zaeli jednom da ostavi Dafinu stablo, Ispod koje on sjedi u Raju na ruama vjenim: "Hou da Poljane gledam. Hou da med njima lutam I sluam, kako mi ime blagoslivlju veseli, harni." I bog se digne visoko. Spusti se dolje Na ravan, na kitni zapad b'jeloga Gnjezna. Ko da se otkinu zv'jezda s nebeskog svoda. U osvit dana sunana na r'jeku nagnu boanstvo Ko stup nebeske vatre. Tada se Hranitelj Dabog u putnika stvori, Na rame torbu to prti, a glogova drva Desnicom tapinu stiska. Side na brijeg r'jeni. Prignu se, lice da svoje Ugleda bistroj u vodi. - I nasmjehnu bog se, i k selu Udari preko traka.

5


II. Mirisi iahu poljem u jutarnjem zraku. utale vrbe na vodi. - S gudura gora Tamo na mutnom zreniku, s obala rijeke Dizao treptavi dah se: kroza nj je sunca Teko prodiro traak i tkao ljubiast veo Parama onim. Neto se prenulo sada u plotu do puta, Topole vite na grani. ... Io je Putnik boanski po drumu. Gledo je guste Kupine crvenog ploda, jela i hraa ume na gori dalekoj. Gledo je, kakono krdo volova pase Tratinom; do njih konjici nozdrve ire I vrat pruaju dugi, nemirni, pomamni, b'jesni. Ru strastveno, jure pranjakom, Plotove rue, haraju travu Kopitom svojim. ... Iao stazama Putnik. Pokraj usjeva vidje zemnika mlada, Teku gdje sjekiru die i njome lupa po panju. Putnik je gledao s druma, kako se oblilo znojem elo onog seljaka, a zjena mu gori sve ivlje. Miica napeta bjee ko ue na rukama jakim. Izvirala je snaga iz t'jela nalik na vodu Iz vrela; bjee ko vatra: to vema se jari, To joj ljua estina. I bog Hranitelj ree: "Zemnie, pa ti jo gordu zavia bozima sudbu!"

III. Otro je vonjalo polje u jutarnjem zraku. Skoilo navie sunce i okolo Putnika stane Zukanje kukaca malih. Medonosne letjele pele Posljednjim granama cvjetnim. Leptiri tjerali rilca U ake cv'jea. Negdje u lugu se bunile ptice Duhu umske tiine. ... Io je Putnik boanski u srcu smiju se svome Onome raju zemaljskom. Gledo je okolo sebe ike i klasje ve zrelo, kako se slino Puini morskoj leluja dirnuto krilom Lahora gorskog. Negdje kraj r'jeke zau se pjesma Iz grla ene, zvonka ko srebrna klepka. Ugleda Hranitelj tada poljanske grude Veselu kerku. - Na glavi nosila ona Sijena breme. Sm'jeilo lice se njeno

6


U sjaju sunca, otvarahu usne Nalik na vjeni u mesnata cv'jeta Zlatila okolo njena ela se kosa; Prsluku pucali vezi A modro njezino oko sliilo plavom razliku Usred usjeva. Sve se smijalo, ko to se sm'jei Kuti vedrine, kad nebom se mota. ... Ustavi Putnik se pred njom i uskliknu: "Pozdravljam ja te, itava Zemljice mlada, u as uranka tvoga!"

IV. I Dabog udari poljem uz bistar potok Kroz mnogo sela. - Na pragu ekala stranca, S hljebom i sirom marna domaica, slave Bogove dobre. S veselim laveem psi su ususret skakali gostu. Djevojke nudile cv'jee. Vatra na ognjitu praskom pozdravljae. Piskahu laste: "Dobro nam doao, s'jedi putnie! Stanider malo!" Gukao golub u dvoru. Na krovu mirila roda. Jeilo cijelo selo od vike djece. ... Putnik je srkao pie i zborio: "emu Te rtve pred bojim hramom? C'jeli neka vam ivot, pun vatara vaih radosti, Uzdarje rtveno bude na svetom oltaru ivane majke! Ljudi, iz srca vaeg Izbija vrelo i melem ivota." utke su gledali tada Poljani onog tuinca. Sluali govora ubor. Moda se stare Sjeahu prie, po kojoj su bozi u ovjejem liku Lutali negda licem zemaljskim.

V. Praen pozdravom dobrih domica otide Putnik Na njivu. Tud'jer su jutros orali plugovi. Sada Dizala grdna se vika. Tjerao stariji ora Volove na njivu svoga susjeda; vikao: "Ti si Maknuo noas meae". - I ratari stadoe, b'jesni. Planue zjenom i digoe kosir. Tromi ih volovi njini gledahu oima veljim, Kojima u zjeni sva se vidjela ravan. Udarac smrtni se sputo, al putnik nahrupi, viknu: "Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, moi

7


Grudu, koja te hrani! Ne dade botvo vam zemlju, da vodite raspre. Njene su grudi iroke: plug o plug, motika tvrda O tvrdu motiku na sm'je da udari. ujte me, sinci: Znoja je zemljica edna, ne krvi! Smru zar mora Ono da rodi, to vrelo je utjehe i sree vae, esma je vaih radosti?" Tako im klicae. utke doljaka gledahu oni. Stariji prozbori: "Bog il' starosta luta po zemlji." ... Okrenu ora se, za plug prionu. Gledo je Putnik, Kako se plugovi opet maknue i zemlju reu. Dahtali volovi, leme kripao, pucala gruda. Od asa do asa ljudi su kliktali; bockali vole Nemirnom ipkom.

VI. I bog kroz bukovu umu po stazama poe Kruvici selu. Gledo je brljane to se ovie oko drveta. Sluao tetr'jeba krik je i potoka ubor. Zvjerad je bjeala grmljem njiui granama tanjim. Lahor je kronjama duvo, udan iao nemir po gutari hladnoj, A svud se sumrakom onim uljale vile. ... Hodao dalje je Putnik motre, gdje jela Zala u bukovu umu. Gledo je ljesku i pasdr'jen to su se zgurili bukvi pod visoku kronju. Ispred nogu se njemu sag sterao maha. Virile paprati mnogim se diei piknjama utim; Ko to se ponosi junak Tokama svoga zobuna. Iao gustom je umom motrei liaji kako Pokrie vlanije kraje litica i trulo panje Jasenu mrtvom i hrastu, to munja ga ofuri. - Vedro Bijae lice boansko u umi koja je hramu Sliila boga Peruna. Plotova prue po kojem Hladole vijo granice svoje, Vrbe upavih glava i grmovi ruice divlje, Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja, Klopot mlina i dim to vjetar ga tiho Nosio: sve je to sada kazivalo bogu, Na rub da ume ve stignu. ... Siao putnik me tamne johe, pod jasike l'jepe. Titralo srebrnom liem vrbika. Potok umio pjesmu. A ondje, gdje miruje voda, Lopo se s konatim liem i s vjeniem b'jelim ko snijeg. Uznio izmeu utog lokvanja i abnjaka zlatnog.

8


Okr'jeci, zeleno lee, pokrivahu vodu. Tankim strukom se svojim na bari diila trska. Dalje, pred makovim poljem, cvala je sabljarka trava. Gizdavo bilje boga Peruna.

VII. Bijae tihani as, kada zapada sunce. Preko drumova duge su bacali jablani sjene. Gorjeli vrsi planina. S oblinjih njiva Vraao seljanin k svome se selu po stazama poljskim. O ti povrae slatki za trudom dugoga dana Prvim veernjim hladom! Prali su seljani ruke i lice na vrelu; Djevojke moile lakte, Pojile stado i kropile vodom Naramak trave. Pito ih Hranitelj dobri za usjev, ovce i batu. Sluae prianje njino i njihove pjesme. Motrio ob'jest je, kojom se vraahu k selu Jo pjane od jare sunane, Usjev dok veernji die sve otrije, a vjetar nosi amore s klanca i dola.

VIII. Gonio seljanin Pijast pred sobom konje. Stie do potoka, uzde pritegnu, Putniku viknu: "Konje da na vodu svratim, pomozi! Kola su teka." Priskoi Putnik. Boanskom desnicom voeni konji Za'rznu, snano povuku, ugaze u vodu hladnu I ponu da piju. - "Jaka, putnie, desna je tvoja." Putnik odgovori: "Sretan, tko kasne u dane svoje K oevu ognjitu ide predvee s kolima punim!" - "Tuine" tada e Pijast, "vaj tebi, kada mi nema No tap suha gloga, da staro podupre t'jelo! Na kola deder se popni. Ti e me sada Razgovarati; ti e mi priati to li te dove Kruvici, poljanskom selu." ... Leao Putnik na stogu i Pijastu prio Svojim o zgodama, dobroj o ljetini, kojoj se plodne Zemlje kraj istonih r'jeka jo nadaju; priao, da ga Gostili sirom i mesom seljaci, kada je lani Selima vislanskim stigo pred b'jesom oluje. ... Lijeno vukli su konji, kripahu tokova osi; a Putnik je gledo, Kako pred kuama mnogim u selu glavanj se pui:

9


Umorna sjela su eljad u dvoritu, ekaju mirno Da im nevjesta doe i s vatre koja pucketa iniju skine. Veernja zv'jezda je sjala, kad onaj kruviki ratar. Pod krov Putnika primi.

IX. Sjedili dugo za stolom. Zemovit, Pijastov sin, Sluao staraca govor. ... I on prozbori. Mladi je priao, kako je Gnjezno Pritislo ubotvo i glad, i grad je stradao ljuto. Digoe seljani tad se nosei plodove poljske. Tjerahu vole i janjce. Nosili sjemenje teno, maslac, mlijeko, Gnjezno dok spasie slavno. Ali, kad preklani gusti opori vuji U sela hrupnue, s gadnom nasladom graani oni Gledahu s bedema, kako seljani bjee K zaprtim vratima gradskim. "Klonut e njihova sila. Snagu ve znademo svoju". Tako je uskliko mladi. - irile grudi se njemu Kao hrastu kronja, kad vjetar gorama ide, I sva uma se trza. Vonjao zobun na njemu Kao bukova kora, kad sokovi struje Skritog iz kor'jena k vrhu. Na usnama zvuila r'je mu Kao valovi r'jeni, kad na brdu okopni snijeg, A muko njegovo lice, na kome treptahu ile, I oko gorjelo, bjee nalik na lice Heroja sveenika. ... Hranitelj rame mu dirnu i ree: "Samo Iz grudi ivane majke hrast buja i nie trava. ovjeka porodi ona. Na goru jednom ga pove, Otkud polja se vide, rijeke, lugovi, doci. Rekla je zemniku: Sve e pokvasiti znojem. Ja u ti jaati miku. Ja u ti kr'jepiti srce. Rastrkli zemljom se ljudi, za varkom sru: Laan im pred oima bl'jeti raj jedan; u srcu zv'jer im. Kolju se, rtvuju sebe za neto, ega ni sami Shvatiti ne mogu oni, Ali, kad umor ih svlada, kad panu s visine, Gmiu po praini, grle te hridi, i grudu ljube, I kliu: "ivano majko, doji me svojim mlijekom! Orau, svanut e dan, u kome e pobjeda tvoja Orit se zemljom." ... Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oi Od sree i udivljenja.

10


X. Trepeu na nebu zv'jezde. Rijeka pod njima umi U tihu, slaanu snu. Putnik je na silu poo. - Zemovit na prag je sio I slua amore none. Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje truni. umore lipove grane, i plotovi ukaju uz drum. Priinja sada se momku kao da disanje uje, Disanje umorne zemlje u nonoj tiini. ... Osjea Zemovit sreu ivota i radost, tono je dijele bozi onome koji Znojna e ela poeti njivu Pod njinom zatitom gordom.

11


Lirika (1910)PONTUSB'jelog od Tagan-Roga do Kalane Dona na uu Sedmero uvire r'jeka. - Oko jo ne vidje ljudsko a-polja gua, ni trave laganije, ni tanjeg p'jeska; Ne vidje trstika viih. - Mrmore Timernik, Ninji, Aslan, Kolodec, ulik, Askaj i Sapjan sa lomnih Gora put zapada hrle. Tee sedmero r'jeka niz obronke, klancima, poljem. Slapov glas je sve jai. Rui se kamenje gorsko. Debla se valjaju. Dolje, na uvoru, glib se gomila, Zalivi morski se mute. Grmi Timernik r'jeka u svome neprekidnom umu: "Primi u svoje me krilo, Prastaro more! Jo rano ja sioh sa gorskog vrhunca, Na kome oblaci lee. Sila sam k alima tvojim kroz gudure hujei t'jesne, Kopaju korita nova, Da me sa hridima ovih u ponore nestane tvoje. Svih grla mi na dnu, na vrhu svih jezika svojih ti nosim Brundanje medvjeda, vuka Tuljenje, orlov krik. I nosim ti hajduke pjesme U jutarnje uranke, albe Nonijeh ptica i viku ljudi hajkaa to tjeraju vepre. Nosim ti vjetrine huku iz hiljadu peina mranih. Pusti, nek siem u tvoje valove! - Ja u ti zgode Priati rodnog mi kraja. Strujat u po svijem tvojim dubljinama; prelit u divlju Duu mi u duu tvoju. Maglenih brdina duh e preselit se u mulj i p'jesak, Gdje koralj i haluga raste. U tvojoj n'jemoj nutrinji kucati bilo e moje." B'jelog od Tagan-Roga do Kalane sedmero r'jeka Poljem i brdima umi. - Iz klanaca uje dalekih Pljuskanje vlov, ubor i mrmore voda. Pr'jeti sa gorskoga bila oluja. Rusaljke vile B'jelih i laganih nogu Vode na tratini kolo il penju se stabala na vrh, Sluaju glasove r'jek.

12


A kada vatra sunana uari litice gorske, Lijepe djevojke hlade udove svoje Pjenama sedmero vrela. umore Askaj i ulik i Kolodec: "Cvjetaju slavno Ravni, sa kojih ti slatke Nosimo mirise, sijedo prastaro more! Ruine latice plove U naim vodama. - Gledaj, koliko cv'jea i trava Bacio vjetar u nae vale! Mi emo liem arenim sve dubljine pokriti tvoje. ubore Aslan i Ninji: "Zvukove pastirske frule, Pop'jevke vila Biglis slavujev i luga glas tajni i mrmore spilj, U naem romonu mi ti, O more, nosimo! Znamo, s kojim se usklikom vraa Podvee djevojka s polja. Deder, nek glasove one i sinovi naue tvoji!" Silazi pitomi Sapjan i mrmori: "Proao ja sam Kroz bune gradove, mirnim Selima. uo sam tropot radine vesi: Molitve, kletve, Uzdahe i pla. Svih ljudi nevolje znam i sve ljudske Radosti, nade. O njima ja u da priam u umu vlov morskih." B'jelog od Tagan-Roga do Kalane Dona na uu Sedmero uvire r'jeka. U svoje prima ih krilo Duboko, prastaro more. - Struje po njegovu t'jelu, Kao po grudima grdna gorostasa ivotne ile, Sve te rijeke; a njini talasi umore r'jei Sad strane ko lavov rika, sad skladne ko molitve pjesma U hramu... jer hiljadu dua kroz valove die. - Nad njima, hladna i vedra, premuav vjeitu tajnu, ute nebesa.

NA PRAGUI. Sm k tebi dooh. - I strah mene nije Stupiti nogom preko praga tvoga. Al obeanja hoe li mi svoja Sad ispuniti? Hoe li mi dati Zaborav i mir to ih davno traim?

13


Na pragu stoji nijema i hladna. - O sfingo vjena, progovori: to nam Za lokotima onim krije? Je li Bez sanja san? Je l' dubok mrak i gluho Mrtvilo u tvom gradu zaaranom? Reci mi: nije l' varav onaj mir, Na licu to sam gledao mrtvaca? Da l' zbilja krije iza vrata ovih Tihanu luku, gdje na mrtvoj vodi Sputenih jedra crne lae stoje?

II. Je l' more ono sve bez vala, je l' Igalo pusto bez amora? - Moda Kad nova laa uz druge pristane, Tamna se voda uzbiba, i lanac Zazvei sidra to se na dno sputa. I moe li mi, moe li mi dati Ono to traim? - Hou l' da se kajem to suton ia ne doekah, to sam Ljutoj se borbi oteo i svoju Ponio mladost u te dvore tvoje?

III. Ti uti. - Tiho niz stube iroke Silaze sjene umorne i tune, Pod trhom rada, bola i godina Prignute. Neke silaze u cv'jetu Mladosti tue za ivotom svojim. Silaze druge s odsjevom jo iva Sna ispred mrtvih zjenica, il' s mrkom Borom na elu, il' s osm'jehom sretnim Ha usnama, il s nebrisanom suzom U oku to se isplakalo nije. Hoe li, reci, izgladit na elu Onome nabor? Hoe li sad moi Dignuti osm'jeh i otrti suzu? I umije li potjerati sanju to i sad lebdi pred oima onim?

14


Ti utke puta preko svoga praga Povorku n'jemu. - I ja zahman ekam Gledaju u te. Peat ti na usni I led u oku. - emu uti? Zato Moramo sumnjat i o tvojoj moi?

RUTA MOAPKAI. Bz se je vraao preko zlatnijeh usjeva k tihoj Zidini Betlema grada. utale daleke palme. Vonjao cedar i loza. Vjetri je klasjem lelujo. Turoban bio je starac. Lagano, prignute glave Salmonov iao sin je. aptao: "itnice moje pune su zrnja. Jaganjci i krave gojne u stajama vau irokim. Pred mojim krovom se njiu u cvjetnome vrtu Smokav grane." Tepao: "Svega mi dade Gospod nad vojskama silnim, Al pusta starost je moja. Onomadne ja sanjah bregove neke, Na kojima pjevahu ptice, o etvi brenae pjesma, Ali se smrznula bjee u koritu voda. Grobna se stere tiina u mome djedovskom domu; U vrtu jabuka gnjije na prignutoj grani, Opada, zemlji se vraa." Bz je io jo dalje kroz usjeve svoje. Gledo je, kako se s polja Betlemske vraaju cure: Suu rukave i kazuju lakte Iz zdenaca grabei vodu. Duva veernji vjetri sa brda dalekih. K zapadu sunce se nae i dugo se gasi Za Betlemom gradom.

II. Milije putaju danas mandragore slaani miris. Moba veselo pjeva i mlati klasje na gumnu. Pjevajte, Judine keri! Hezebonske njive Rodile nisu jesenas ko poljane vae. Skladajte pjesme! Jo nikad Jordanu val tekao nije Zvunijim umom, a cedri sred Libanske gore

15


Nisu jo nikada ljepe zautali kronjom. Neto se veliko sprema. - anjite, ene: Vedar i miran je dan. U onu, to za vama ide, nemoj te gledati tako, Jer ona odnosi malo, a sama jo ne zna to daje I nama i gospodaru. To vam je Moapka Ruta. Nalik je ona na srnu kad dubravom pase: Plaha ko grle je mlado, l'jepa ko Jerika rua. Nemojte dirati u nju! Ljubi je mlaani Dizom, pupak na Ogovu hreku. Moapska stada zbog Rute on ostavi davno I Hermonske vepre i lae rijeke mu rodne, Al pred njim se Moapka krade, Kao to gazela bjei od rike lavia gladna. Nemojte karat je mladu!

III. - Ja te odavna volim, o mirisna cedrova grano! Pjevo je Dizom pred vratima njenim. - Vrati se u zemlju svoju! Ona za kapljama edni to Jakoba koritom teku, Ja sam oiju tvojih, lijepa Moapko, eljan. Vrati se bozima naim! Ogova sjena Utjehe tada e nai. - Sazdati ja u ezdeset Mrkih gradova, na njima zidat u sedmera vrata. Postat e kraljicom, doi! I bit e lonica naa Svilena, mirisna; nebo od skrleta, od srebra kite, Zavjese od suha zlata. ... Ruto, usne su tvoje ko pehar najslaeg vina, Ko grozd Jazerski, kao Elealskih vrtova ipak. Saronska ruo to niknu kraj Nemrimskih voda, Vlasi su tvoje ko vuna janjea, dojke ko mramor. Vrt sam ti sadio, Ruto, gdje grad moj bijeli gleda U vodi dvorove svoje. Miriu narad i afran, cimet i ipak, Iirot i poljsko cv'jee u onim batama - doi! Voditi ja u te plodnim po njivama, kadano loza Vinova ucvala bude. ... Opai maem me: Neka iznova Ogova slava Uskrsne, kraljice moja! Vrati se rodnome brdu, Gdje moja eka te majka, o Libanskih gorica vrue, Damaki bisere sjajni! Deder, nek sjedim u hladu tijela tvoga, Zdene pod paomom kitnom, voe na zelenoj grani: - Ruto! O mlaana Ruto!

16


IV. Bz je enskinju gledo. - Osjeo miris Mladog joj tijela; sluo govora njenoga ubor, Sladak ko mrmor Jordana. Zborio: "Pabiri jote po mojim njivama, eno! Sama si u tuem svijetu, al i te nebeske ptice Gospod nad vojskama hrani. Moapko, svanut e danak, u koji Izrael ne e Da vie otima drvlje po umama vaim, Nego e loiti svoje oruje bojno." Dalje zborio Bz je. - A ona je mislila mlada: "Dizomov govor je nalik na vihor u Bazanskoj umi, Tvoje su rijei nalik na umore Jerikih palm. Dizomov pogled je vatra to zrele usjeve hara, Tvoje su oi ko ici to sam ih vidjela na dnu Jezera u Hezebonu. ikarje brada je tvoja, kad je sve kitno od cvjetnih V'jenaca bijele loze. A lice tvoje je nalik na ono bogova naih."

V. Rede se stogovi uti na Betlemskoj njivi. etelske umukle pjesme. - Tamo po gorama tamnim Plamsaju pastirske vatre. Nojca je topla i tiha. Bz je zaspo na stogu. Osm'jeh blaen tumara po usnama starcu. Miriu kupine, trnje i trator uz drumove n'jeme. Bzu na grudima lei, nalik na vrbovu granu Nad mirnim vodama nonim, Moapka Ruta. Njemu je sanak zanio duu. ... Nalazi sad se daleko na morskome alu Izmeu Tira i Karmelske gore. Ide p'jeskom i slua. Kako mu vjetar mrmori kroz pram. Moli: "Digni me, vjetre, na svoja lagana krila! Iznad me Libana nosi uz jordanske vale Rodnome Betlemu." - Munje prasnue: Ovio oblak Karmelska bila. Bojazan i strah Prignue koljena Bzu. I Gospod nad vojskama s visa Stranim progovori glasom: - Salmonov sine, na tebi sazdati svoju u kuu! Dvostruke imat e zide i sedmera gvozdena vrata. - Salmonov sine, iz tvoga e panja da mladica raste Do mojih stranih visina, a na njoj e sazreti svijet. - Salmonov sine, iz tvoga e koljena izbiti vrutak, A voda e njegova c'jelu poplaviti spasenu zemlju!

17


Nestade sanka. - Zv'jezde trepnue ivijim sjajem, Zaumi lahorak noni cedrovom granom. A rukom drhtavom Ruta Moapka pogladi vlasi Salmona pobonog sinu, praocu Davida kralja.

MASLINAVinograd moga je oca ovjenan zelenim v'jencem Maslin. - Pod njima ja sam u vruijem danima ljetnim, Groe dok zrijalo i pjev cvraka ibao uzduh, Gledo u zanosu sv'jetle vizije to ih je Podne Pred oima stvaralo mojim. More je umjelo negdje daleko. - Po modrome nebu Plovili b'jeli oblaci, a zemlja je leala teka I tiha u snu sunanu. ... U takav ja sam trenutak Veliku, strogu i mirnu, iz maslinika se diu K vedrome svodu, bez tita, bez koplja i kacige sjajne, Vidio Palas Atenu. Ona je nosila iak na dlanu. Plodova zrelih Ubra pregrt pa sae sok njihov na suho stijenje I ruku do sunca dignu i uga tu malenu sv'jeu. ... Gori na mojemu stolu, U tamne i burne noi, od zemlje niska svijea. Vjetrina otvara vrata i prozore, kroz kuu duva, Zidima trese i tamu sve crnju tjera mi u dom: Ja mirno sjedim uz sv'jeu, koju ograditi dlanom Ne treba: ulje joj vonja po maslinama mog oca, A plamen njezin je iskra sa vatre sunane. - I sveer, Kad mi je teko me ljudma, nastaje zaaran krug, U kojemu okolo ika, dok nou vihori bjesne, Zazeleni se l'jepi vinograd mojega oca, Ovjenan maslin v'jencem; - pod njime sanjari djeak, Groe dok zre, i sve jae pjev cvrka se glasa, i more Krkoi negdje daleko, i nebeskom plove vedrinom Dva oblaka bijela, tanka...

18


EMPRESI. Na pustoj ravni od stoljea empres Upire, mrk i neveseo, vrh u Oblano nebo i prozirni lazur. Stri sred polja od vijeka, stoji Turoban, jadan, od oluje iban, Proljetnim vjetrom drakan i tetoen. Stoji i sanja okrunjen vijencem Hlapova sivih u jeseni, krunom Oblaka koji blijete i sjaju, Dok sunce tone u proljetnu danu. Sjevernjak vjetar kada tmoru tjera, Reko bih, brodi maglama i tmuom, Ko velji jarbol, na kojemu crne Zastave vise. - Piramida tuge, Na goleti ko strailo se die U polumraku jesenjeg sutona; A u no tihu, u sjaju mjeseca Za sobom baca dugu mranu sjenu. Noas je njemu u oluji b'jesnoj umjela kronja; pucale su grane. Pjevo je empres udnu pjesmu, a grom Vrh mu je otri otkinuo, vjetar eere streso i listie; kora Pukla je uzdu debla stoljetnoga.

II. - "Nesretno stablo, ti simbole ljudskog Jada i plaa, od vjetra bijeno, Od iva groma ofureno, ne htje Ni sada vihor da te skri! - Dalje Ranjeno, jadno stajat e na ovoj Ravnici, nian vjetrini i munji. Oluja botvo ne htjelo te gvozden Rukom, ko diva za kutravu kosu, Za kronju zgrabit, iupati, svalit: Jo ono hoe da te mui, da ti Za granom granu kri i odnese, O jadno stablo emera i bola!

19


Kolike srdbe i ljutine tvojom Kronjom su dosad prohujale! - Svaka Od njih je granu slomila ti, neto Odn'jela. Bolno, dugo i bez nada Bit e to tvoje umiranje. I ti Zaludu eka na udarac zadnji!" -

III. A empres umi. - Zatreptale hvojke Na onom granju. Die kao sputan Div to ga o tle prikovae, uti: "Vara se, mome! Ja sam noas svoje Slavio slavlje i pobjedu, pjevo U zagrljaju b'jesa vjetrnjega. irio grud sam, da oluja prodre U prsa moja. - Drmala se svaka Granica. Listak drhtao i cijev Pod lubom ovim. - Sa kronje sam streso Sve lanjsko lie i eere, velju Osjeo snagu u sri sam svojoj. Ovjenan munjom i blijeskom stajah Na ravni ovoj sred ruma, kao Titan sred borbe. - Dok me vjetar bio, umjeh i pjevah pjesmu to je davno Nauih, kad su gazili po zemlji Divovi, jaki lovci ratoborni. Pjesmu sam pjevo to su uz nju prve Vojske na zemlji dizale se u boj. Jeala ravan pod kolima; bozi Na kronju moju silazili, te su, U ljudskom liku, lucima i kopljem, Vodili borbe s junacima smrtnim. I kronju svoju irio sam. - Zemlja Kroz deblo moje srkala je vatru Nebesku, svjeost i olujnu snagu, Koja e opet iz miica vaih Probit, iz jezgra vaih dua, zelen Iz klica onih i proljetna vrela."

20


IV. "Ne, prazan sanak ja ne snivam. Motrim, Tamo za gorom na zreniku, kako Iz magle sive nove slike niu. Prikaze nove ve se diu; sjajne Aveti idu u gustim vrstama, Sv'jetle ko zv'jezde, slavne kao sunce. Mladiu, nisam bola i emera Stablo, ni simbol vaeg tugovanja! im proljet bane u te gore, ive U krilu mome tamnu, zatvorenu Drijada mlada. - Ja ne nosim cv'jea, Jer mi ga davno Nimfe pokidae. Bjee to onda, kad na ravni ovoj Kliktae jato djevojaka, bjee Pred Panom grdnim, kad je ljudsko srce Bez bola, elo bez nabora bilo. Pruene onda bjehu grane moje; Pod njima djeve u zoru pjevale. Jo r'jei one tihane mrmorim Proljetnim jutrom. - ekam od stoljea. Da velji danak opet svane, danak Novijeh sila i bogova, kad u Nad ljudskim rodom, jaim i sretnijim, Pruit opet grane to umore.

KENTAURI. Jak i slobodan, gore u kru rodne planine ivio potomak zadnji slavnijeh str'jelaca. - Sam je U onom ivio kraju, zvjerinja vladar i mrki Lovac sred gustijeh uma na podnoju brda. Traga mu pomrla bjee u dugoj, krvavoj borbi Protiv ovjeka, toga novoga zemlji vladara. Slobodan i jak u kru, posljednji svojega roda, ivljae mladi Kentaur. Sio bi u pamik zore do r'jeke. - Motika i plug Onijeh ledina jote ne bijahu grudu Gvoem otvorili, nit je kosir kosio travu.

21


Divlje i krepko je bilje bujalo na rosnoj ravni. Zreo na grani je ir o egi podneva ljetnog, I vjetrovi mirisa puni kroz mladu duvahu kronju, Netom bi vesele ptice nav'jestile gorama da je Proljee stiglo. Kasao poljem je onim Kentaur mlaani; divlje Kobile gonio, umom bjesnio za veprom. - Znojan, Shrvan za dugom trkom, sio kraj bistra bi vrela, U hlad jasike, orla gledaju, kako se die Nebu pod oblake dalje no njegova strelica sie. I on je utio svojim u ilama snagu otaca, U bilu osjeo buru ivota, napon i plimu Snage to ne skri nitko.

II. Al jednog proljetnog dana ugleda zemnik dugu Povorku. - Tjerahu ljudi volove; nosili alat. Stadoe penjati b'jele atore i ume sjei Teslom i testerom, dizat visoke drvene kladnje. Poee nositi lapor i ilo, graditi kue I zid, potok da svrnu u korito, tr'jebiti guste Kostrike, da nisko kolje posade i uzdu ravni Udare nove meae. Kentaur usplamti srdbom. Kriknu pa niz krno brdo Poletje valjaju hridi i litice. Me ljude banu Lijep i straan. - U udu gledahu zemnici ono Zvijere ponosno, kako oima prijeti, vrstim Kopitom pred njima bije o prudinu i mrko zbori: "Otkuda, skitnici, k ovim ravninama prispjeste? Nije l' Zemlja iroka? Zar moga kopita i desne moje elite osjetit snagu? Cvijet je plemena vaeg ve davno nestao: dini, S kojim smo vodili borbe. - Moram vas gledati opet, Kako se znojite dugo, prignuti pod biem sunca U teku, neplodnu radu. I moram sluati vae aobe, motriti vae siune kreposti. Moram Trpjeti, eda se kasn'je ne sramujem pobjede svoje. Zar da ne silazim vie sa brda, s koga ja gledam Tu vau rabotu jadnu?" I zvijer zakasa k svome brijegu. - Slobodan i sam Lovio krem i umom; a ovjek ga gledae, kako Predvee na kuku stri. Kada bi u zoru vola K lemeu vodio, l'jepu viae zvjerku, gdje s lukom Napetim kasa niz one livade, plotove rui,

22


Sadove gazi. - I ovjek ve mislio, kako da i nju Obuzda, il da je jednom smakne na umskome rubu, Pod stablom kraj bistroga vrela.

III. Bijae predvee, kada bijesna udari hajka Na zvjerku lijepu. - Gaji to k spilji planinskoj vodi Gorio plamom. Lajahu zagari; konji Hrzahu. Kamenje, str'jele i sjekire letjele na nju S plota, s kunoga praga, iz ikare. - U dugu lovu Kentaur bijae tulac ispraznio, a rulja ona, Brzonoge jaui konje, bodrila ljute je psine, Ciljala orujem otrim. Krvav, umoran, znojan, okrenu on se, da mlado Izguli stablo i jurne na svjetinu, al sa svih strana Oruana se rulja vraae. - Tjerahu slono Zvijer u vatru i u dim. Prodre kroz gomilu ljudsku Kentaur i propast onu mimoie. Uskijem klancem Zagrabi naglo, al onih litica na krnoj strani Prosu se kamenja kia; zazvidae rojevi str'jela; Zareae opori pas. Kentaur napne sve sile i skoi. - Krvava, ljuta Zijala rana na jakim prsima. Kamen U hrbat zgodi ga. Za njim orai i psine b'jesne Srtahu, eljni ga iva uloviti. - Osjeo ve je Dodir ruku, konopa i zubi u raljama pasjim, Kada se okrenu krvav, s plamenim oima, mrk i Ponosan na vrhu br'jega i riknu, za'rza, kriknu Iz najdublje svoje nutrine. I glas mu bijae kao rik lava u pustari ednoj, Kada za dugijem gladom ugleda gazel opor; I glas mu bjee ko hrzaj konja, kad rairiv mokre Nozdrve, pruena vrata u bojnu vrevu se baca; I glas mu bijae kao krik diva, ranjen kad pada I zadnjim silama gui i mori dumane svoje: Bijae glas mu ko vika mnotva, ko vijanje vjetra, Pun srdbe, dubok i bolan. Protrnu ovjek; zastrepi. - Ko da je mrko Vidjela lice boanstva, gonjena stravom niz klanac, Udari gomila kao bujica strepe od istog Kamenja, koje se pod njom ruilo u d. - Na pragu Stanova, u prvom mraku, gledahu ljudi, Kako se brdu na vrhu uzdigla avet.

23


Gledahu, njima na lice i ruke gdje jesenji suton Crvene odsjeve baca.

IV. Gore, pred peinom svojom, umiro posljednji sin je Drevnoga plemena. - Dolje na obronku gorjela uma. Hrpe su kamenja sura na t'jesnome leale putu, Gdje se crvenjela duga krvava pruga. Po tmurnom Prostoru neba, na rujnom zapadu, plovilo krdo Rumenih oblaka. - Spruen pred rodnom peinom svojom Umire posljednji, mladi Kentaur koji je zlatne Strijele bacao suncu. I on se spominje onih vremena, kada je mlada Zemlja jo vesela bila baa, a u njoj ljepota I jakost pratile radost; priroda, boginja jaka, R'jei je arobne onda aptala zvjerinju; i svud Kipio ivot je snaan. - Posljednji gleda Kentaur Suton i sjene sve crnje to livadu tite. Osjea, kako ga s krvlju ve ostavlja ivotna snaga, A mrena mu na oi pada.

CVRAKI cvri, cvri cvrak na voru crne smre Svoj trohej zagluljivi, svoj zvuni, teki jamb... Podne je. - Kao voda tiinom razl'jeva se. Sunani ditiramb. I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno. I ilice su moje nabrekle ko potoci. U utrobi se mojoj ljuljuka more tamno. Na leima mi uma, to nagli trgnu srh. Dv'je st'jene, dva obronka postae moji boci, A glava - gorski vrh." I cvri, cvri cvrak na voru crne smre, Dok sunce s neba lije na zemlju ar i plam: "Zemnie, ja sam himna to bruji za oltarom, Dok uti gordi hram. ... Izai! - to se krije pod kronjom, u rupama? Na kamu pu se suna, na travi grije crv! Rominja s vedra neba ko kia od iskara Sunana sveta krv.

24


... Izai - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja, Da bude grm to gori, luk napet, plamen ma, Al raznjei ti duu milinje cvjetnog maja, Al omeka ti srce jesenjih voda pla. ... Zaprznio te mrak, Po zemlji sipa u. A tebe zemlja rodi da bude il i jak, Da nosi u njedrima radosti zlatni klju. ... Ja gutam ar sunani. I osjeam u sebi, gdje struje umne r'jeke, umore zelen-luzi svjetlou obasjani, Klokoe vrelo, more pjeni se i krkoi, Modri se groe, i zri bobulja sure smreke, Niz bor se smola toi. ... Zemnie, ja sam pjan. Oh, sunca, sunca, sunca. Jo led mi noge trni, Pred oma jo se crni Odurni zimski san." I cvri bez prekida, iba tekim ritmom Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak. Trepee otra pjesma ko vjetra na krilima Dugaak svilen trak. I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu! Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj, I kaplju uta soka na bobi na smrekovoj. Al velju snagu novu podajte mome glasu. ... Suneve ice idu od neba pa do zemlje, Napete kao strune. Golema harfa sja. Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujae, I slua zemlja sva. Mir je na vodi, muk je u docu i luzima, Al ujem velje srce, gdje kuca sred dubine: Boji se, zemljo majko, da onim pod prstima Ne zamre pjev sunani, ica se ne prekine. ... Zemnie, uje poj? umi ko srebrn-more, Zuji ko pel roj. I pjeva: "Sv'jet je lijep, a ivot dar je s neba, Al ea nek ti bude velika, ljuta glad. Pa gutaj vatru moju i sii ml'jeko moje, I bit e sveer mlad. ... Oh, sunca, sunca, sunca! I vonja sa doline I vjetra sa vrhunca! ... Zemnie, ja sam pjan. Gle, iza buna viri, Pomamnu pjesmu sviri Na fruli nagi Pan."

25


I cvri, cvri cvrak na voru crne smre Svoj trohej zagluljivi, svoj zvuni, teki jamb. Podne je. - Kao voda tiinom razl'jeva se Sunani ditiramb.

26


Nove pjesme (1913)TURRIS EBURNEAOvdje, gdje se orli s vjetrovima bore I ledenjak sja se iznad mranih jaza, S ebanovim vratma, s krunom od topaza Moja kula stri na vrhuncu gore. Kraj nje nigdje nema trave, grmlja, vrutka. Stoji sama, tiha - i s visine gleda, Gdje je sa svih strana stiska obru leda I tvrd nasip krui blistava bjelutka. Ona ne zna to su putnici i gosti. Ne zna za sm'jeh ljudi i za pjanu buku. Nita jo ne taknu, osim mojih ruku, B'jelih joj zidova od slonove kosti. Sazdana u carstvu snjegova i bura Ona ne zna za pla i za lane jade. Otkad ovdje stri, jote joj ne stade Ljudska noga blatna na prag od biljura Stoji moja kula sjajna, tiha, sama Hiljadu ve ljeta gore na vrhuncu. Netom zora svane, otvaram je suncu, Da me plam proee, da me mine tama. Jedem zlatno voe sunevih drveta, Pijem svjetlost zv'jezd, lazur u grud livam; I tom hranom pitan uv'jek vei bivam Ovdje na vrhuncu hiljadu ve ljeta. A sred noi, kad u docu magla vri, Ebanova vrata otvaram oluji. Tad se na me diu s vjetrinom to huji; Stari gorski dusi i divovi svi. Ja se s njima hrvem sred huke i tmine: Sada truplo diem, sad me peta tlai. I tom borbom kr'jepljen postajem sve jai Tisuu ve ljeta na bilu planine.

27


To je raj to ara l'jepe dane moje. Takve su mi slavne veeri i noi. - Kad u, kad u jednom jak i dobar moi Da me ljude siem iz te kule svoje?

ENA ZAPUENAena: Ti, ki si preletel sto mor i sto jezer, Pridi na shod kade svoju dojin ja ker, Povej, je l' iv oni, ov dom ki j' uzidal, Umejki raskril, ledine prekopal? Je l' na se ga zela tujina neznana? Zavit u l' va rno sebe i otroka? Ti: Nisi dovica, ni otrok ti sirota, Al sest na prag e tvoj i glad i sramota. Oni, ki dom je ta deice uzidal, Umejki raskril, ledine prekopal, enu je drugu zel, ljubav mu j' sa ona, A ti si na zemlje ena zapuena. ena: Je l' jo mu na ruke moj mii zlatni dar? Je l' jo mu na svile krii i kapular? Ti: Tvoj mii zlatni dar onoj ene je dal. Na kri i kapular s nogun je stal. ena: Povej, ti ki sad zna za zvir mojeh nesre, Je l' seh nas pozabil va ten grehe ive? Ti: Otac ni pozabil tebe ni teh otrok, Leh dom je pozabil va mree zleh urok. Da bi se spametil teh gor, teh drev, teh sten, Uroki bi se ti razvrgli si va tren; I kad z oneh bi stran jedanput doma al, Lahki ne bi mu brod razbil ni led ni val. ena: O ti, ki sad su zna dovice brine bol, Ocu dece moje nesi ovi facol.

28


Pet let moj trud ga j' tkal s travun njegoveh njiv, Na cveteh ga suil njegoveh mladeh sliv, Pera tri baelka na njen se zelene, Tri suzice sirot na njen se rljene; Na njen je pot i krv oveh uljaveh ruk, Va njen jo spi vas pla mojeh krvaveh muk. a ne? e preletet iroko more to I moj facol spustit njemu e na krilo. Pa kad ga bude zel i kad ga razmota, Pla gorki on e ut domaega njazla, I ut e lepi duh teh gor, teh drev, teh sten, I a j' nainjeno, razvre e se va tren. Trudan va dom e prit, na prag nagnut e bok I re: "Naal sam te, o mat mojeh otrok!" Shod = doksat; kade = gdje; povej = reci; umejak = umica; na se zela = na se uzela, osvojila; fujina = tuina; otrok = dijete; dovica = udovica; ta = taj; deice = djeice; mii = malen; kapular = "scapulare"; zvir = izvor; pozabil - zaboravio; va teu grehe = u tome grijehu; spametil = sjetio; si, su, seh = svi, svu, sviju; sliv = ljiva; facol = rubac; pero = list; baelka = bosiljka; rljene = crvene; njazlo = gnijezdo.

MRTVI GRADNa mrtvi grad kraj r'jeke stoji movarne to crnom vodom ple pusti zid: Ni puljak tud'jer iz dna blatna klokoe, Ni imi mrakom prhne uza hrid. Trg gradski gusta bunika je pokrila. Krov brljan gui, leganj u njem spi. Na pragovima guteri se sunaju. Na tornju Febra, kivno botvo, bdi. I slua: crvi toe grede hrastove, A pauk mreu ispred vrata tka. Duboko negdje nova voda prodire, I stup se rui, stenje kua sva. Na mrtvi grad kraj r'jeke n'jeme, movarne Sve tone, tone u blato i glib... Al jo u njemu podivljalo bosilje I trma vonja, jote cvate svib!

29


Oh, ujte! - Jo se nisu u prah sruile Sve mermer-stube. Jo je cio hram. U nj kradom pooh, orguljam da izmamim Pjev nade i nov da ueem plam. I grad jo eka snagu naih desnica, Plam due nae, nae volje mo. Sa pusta huma pjevaju nam grobovi: "Kad ete jednom, djeco naa, do?" Oh, ujte, ujte! - R'jeku emo svrnuti U tijek nov, i nosit emo mulj Na vrh planine, a ko peat padat e Na kamen svaki krvavi nam ulj. Pa onda: il e nanovo da oivi Grad mrtvi znoj nam i mlada nam krv, Il ispod tornja Febre, ute boginje, Svi emo pasti, da nas toi crv.

USKRSZa ivom vatrom petsto ljeta plamenih, Za crnom maglom petsto mranih jeseni, Za ljutim mrazom petsto zima ledenih Hitrinom naglih vjetrova, estinom mladih lavova, A snagom jedrih vrutaka U jedan mah pet stotina je proljea Iz crne zemlje skoilo: I sva gnijezda pjevaju po luzima, I do tri mora zatonima krkoe, I bezbroj r'jek grmi niza pragove Uz umor granja, uz krik surih orlova, Uz glas iz raka kojim ploe pucaju: Hozana na visinama! Hozana u nizinama! Hozana, rode moj! U slavi veljoj, to se k suncu uzn'jela, I duh se moj do sjajnih zv'jezda propinje. Ne marim to mi petero jo lanaca Na t'jelu zvei, i sedmero peata Na elu stoji, a duu mi pritisla Bremena tekih prisega. I ja sam dosad na stotine proljea

30


Sred svoje puste zakopao ledine, Po kojoj bjesne vjetrovi. Tu zmaji moj u tamnim eka spiljama I sve se hrani krvlju rana mojijeh I suzama to peku kao erava, I onim ml'jekom trpkim, vatrenim, to zemlji naoj tee tajnim ilama. A dan kad svane, pa se ona zaljulja, Oh, onda, onda iz duboka nanovo Hitrinom naglih vjetrova, estinom mladih lavova, A snagom jedrih vrutaka U jedan mah e osam stotin' proljea Iz zemlje nae skoiti: I sva e srca gorjeti ko buktinje, I sve e due planuti ko poari, I sva e gn'jezda pjevati po luzima Uz vod um i buku morskih valova I uz pjev raka starinskih, to dugo, dugo utjele: Hozana na visinama! Hozana u nizinama! Hozana, rode moj! Na tvrdoj daski, o koju me vezali, Ve sada pjevam pjesmu svoje pobjede I gledam: tamo na zreniku olujnom Planina velja do neba se uzdie U sjaju plama suneva. Sa vrha njena teku r'jeke svjetlosti Po proplancima na dno tamnih gudura, Gdje jo se pui krvca junaka I dim iz sela goruih. I gledam: eto, iz te pare krvave Hrist ide; na vrh on se golem popeo I pustom mnotvu to je preda nj grunulo Hljeb mira lomi, d'jeli jedro sjemenje Za ljepe berbe i za etve slavnije. A sunce plamsa u visini. Njiu se Sve zelen-grane jela stoljetnih, I grme r'jeke ispod nogu Njegovih, I orli krie iznad glave Njegove, I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj Visoko na visinama, Duboko u nizinama: Hozana, sine Davidov! Hozana, rode moj!

31


NOTTURNOTi'o, ti'o, ti'o prede Pauk nit. Srne leglo usred ume, gdje se crni bori vit S kraja gluha i visoka Srebrna je nojca stigla, Utopljenu lampu digla Iz jezera iz duboka. Ljudma vodi za ruicu sanak, sl'jepog sina. "Ja u, majko, gn'jezdo viti na dnu oka njina." turak zrie u travici: "Zri, jagodo, zri!" Ti'o, ti'o pauk prede Niti tri. Bol, bol, bol me obuzeo Ljut i crn. Ruina mi zelen-grana usadila u grud trn. I ja cvilim, cvilim, cvilim U bijeloj ovoj noi. Biser-suza niz se toi. Nemirnim ih tresem krilim': Prosiplju se, zvue, zvee Po mramornoj ploi. O ruina zelen-grano, draa ti je vrlo kruta! Malene su grudi moje, a ta bol je vrlo ljuta! Iz srca se krvca toi: Tok, tok, tok... Na ruinu trnu onom otrovan je sok. Zar ne moe mjesec sjati I cv'jet noni mirisati Bez vapaja tog? Zar ne moe, zemljo, spati A bez plaa mog? Hoe ti se tua alost, da uspava svoju bol! Suze rone tople zv'jezde na poljanu i na dol... O, tako se lake trpi! Bol, bol, bol. arom veljim no mi ara Tihi lug. O slavujko, gdje si, gdje si? Pjesmom tvoj te zove drug! uje, zvoni, zvoni, zvoni Sitno zvonce eminovo Velo zvonce ljiljanovo! uje, bruje, bruje, bruje Zelen-tuljci borovnice,

32


Modri tuljci potonice! Prosu cv'jee val mirisa u taj noni mir. arobnice, doi, doi: Slavit emo pir! turak zrie u travici: "Zri, nevjesto, zri!" Po mekoj nam posteljici Pauk tiho prede ice tri. No je tamna i duboka. Ja sam sm. Komu bol da svoju kaem i da radost svoju dam? Ti me opi, kapljo rose, Na dlaici vilin-kose! Ti me opi, sjajni trae, Na torbici rusomae! I ja pjevam, pjevam, pjevam zv'jezdin sjaj. U mojoj se grudi t'jesnoj ugn'jezdio c'jeli maj. Svi srhovi u vjeniu, Svi cjelovi na pestiu; Miris slatki to se die u valove, to se iri, to se njie na mahove, to se ziba, to se ljulja Uz let buba i metulja; Dihaj zemlje koja spava ugrijana, Drhtaj zv'jezde koja blista usijana: Trzaj, svjetlost, miris, plima Talasa se kao more U mojim grudima! I ja pjevam, pjevam, pjevam u toj noi zaaranoj, U razbludnoj toploj noi pustim cv'jeem ovjenanoj Malen, sm. Komu bol da svoju kaem i da radost svoju dam? Na granici nonog drvca Procvalo je edno cv'jee; Iz ranjenog moga srca Kap za kapi tiho tee Rosa-krvca. Predi, predi gustu mreu, paue, Ti'o, ti'o, da ti ica ne pue. Njom e noas uloviti Plijen svoj! Te e tvoje ovit niti I pjev moj!

33


BOG U UMIuti meko cv'jee raeljkinih gronja. Kuca malo srce ppov i klic. Taknuta vjetricem punim slatkih vonja Brecaju sva zvonca bijelih urica. Modrim okom bl'jeti ljubica i viri skromnoga grma. C'jeli gaj se budi, umori i miri Kao smilj i trma. Jasen, tono dugo suh i jalov dr'jemlje, Brljanom se vije, liajima mldi. Visoke se jele klanjaju do zemlje, A bor zlatnim prakom d i goru kadi. Skladan pjev se die iz hiljadu gn'jezda, Vrutaka i voda. Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda Bog po umi hoda.

UMA SPAVAMrak je. Na dnu ume iz malena vrela Kaplje troma voda, i tih grgolj stoji. Koritu je na rub n'jema sjena sjela Pa u miru gluhu zvonke kaplje broji. Kada kaplja pane, ko od bolna srha Svaki list se njie; Ide um od zemlje sve do zelen-vrha: "Tiho! tiho! tie!" eka narod cv'jea, paprati i bub Oma punim sanka. - Ona sjena sada Laganu je ruku digla s kamen-ruba, Pa joj na dlan meki utke voda pada. Sv'jetnjak sv'jeu gasi. Sklapa modre oi Potonica plava. Ispod crnih krila gluhe ljetne noi uma tvrdo spava.

34


Lirika. Dio II 1910-1914 (1918)MEU ZVIJEZDAMAIl se nebo spusti na vrela i gn'jezda, Il me sila neka dignu iznad gora: U talas uronih eterskoga mora Pa svu no koraam po puini zv'jezda. Gazim. Ml'jenim putem. Sv'jetle sfere tonu Oceana tamna na dno kolovrata. Ja sad mreu bacam u dubinu onu Pa je diem punu plamena i zlata. Nebo s pr'jetnjom gleda. - "O vi zv'jezde sjajne, Utaman sam dugo od vas pomo eko: Blistavo vam polje, puno hladne tajne, Sve nam osta pusto, jalovo, daleko. Volove u Jasne u Plug upregnuti, Da te njive orem... Onda na nas sve e, Kad se Velje Bie opet k nam uputi, S usjeva nebeskih padat sjeme sree." Tako kliem. - Pljute niz stube se plave Kao kia zlatna zv'jezde prosipaju, A ko budne strae iznad moje glave upave i plamne repatice sjaju.

35


Hrvatski kraljevi (1904)

DOLAZAKI. Velebit-goro, na te narod pane U noi, edan, umoran i praan. Strava ga spopa; ustrepi i stane. Pod njim, u jazu, stoji urlik straan. to bije dolje ala o litice? Slua li pr'jetnju Bijesa krvnika? Mnotvo se baca u prainu nice I Vida zove, boga zatonika. Za tekim putem i dugim patnjama, Pod nebom tuim, crna Neman eka; Ljutito, muklo rie usred tama. Krkoi, bukom umi izdaleka. Gomila bdi i slua. - Zmaj to stenje I silan, b'jesan uz goru se penje.

II. Nebeska vrata zora otvorila. Sinuli doci, planule su gore. Zasja ko srebro u nizini more. U lugu ptica prhnu, letnu vila. Miriu alge, smilje i kupine. Oblak, u liku mlada bojovnika, Crven se die iz slane puine. Na humu suklja dim sa rtvenika. U slavi svojoj granu mlado sunce: Prosipa zlato na modre vrhunce, Zvijezde runi na smreke i bore. - Oiju plamn'ih, uarena lica Niz goru mnotvo sre ko bujica I ruke die; klie: "More! More!"

36


GALIOTOVA PESANPokle su me prikovali zlizane za ove daski, Ja nisan ve doma videl, ni svoje zagledal majki. Si l' cela mi, kua bela? Si l' mi, majko, prebolela? More, more sinje! Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu. Videl nis' bora va ume, ni na nebe sunce arko. Si l' se, drevo, osuilo? Si l' se, sunce, ugasilo? More, more sinje! Nogi su mi polomili, strli su mi duu mladu. Brian san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tii, Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku! More, more sinje! Pest zemlji mi prnesite! Baelka mi struk darujte! Suho veslo e procvast mi i dua e uteit se. Pak u onput mirno sluat, a mi ape skroz galiju. More, more sinje! Muklo e mi pesan pevat: "Utopit u brod prokleti; Duboko u ja peljat te, mir kade je, hlad i sena; Ko dete u uvat slepo i zibat te lepo, lepo: Trajna, nina, nena!" -

ZVONIMIROVA LAAJo je tu. - Na tvrdoj siki Jote lei nasukana. Osamstoto minu ljeto, to je mlate sa svih strana, to je lome i drmaju Burni vali i oluje. Slomila se, prignula se: Na p'jesku je - al jo tu je! Pokraj Draa i Sasena, Blizu Krfa, pred Avlonom Borila se ona slavno I s galijom i s dromonom.

37


Na njojzi je sto tragov Udaraca i uvreda, Na njojzi je sto znakov Veljih slavlja i pobjeda. Konop zuji u vjetrini: "Ko lanac sam gvozden bio, Kad o meni, svet, slobodan, Kockasti se barjak vio." kriplje krma: "Gdje si sada, Snana ruko kormilara? emu, more, uv'jek na me Tvoj se ljuti b'jes obara?" A utroba u meavi Nonoj jei: "Oh, ta sika Do kada e da me dri U eljusti od elika?" Sanja l'jepim o zemljama, Hole borce i galije; A vjetar joj krmu rui, A talas je u bok bije. I laa se snano trza: "Zar da ovdje tuno gnjijem? Dignite me: neka ipnem, Nek zajedrim morem tijem!" Osamstoto ljeto tee, I sve vali lau biju, I sve siku munje ive, I jesenje kie liju. Snano o nju udaraju Vjetar, talas i oluje. Slomila se, prignula se: Na p'jesku je - al jo tu je!

38


Intima (1915)SANJEJest! Zato smo tu Da njivu nam svu Sd pokrije arobna granja, I duu da sivu, Ko zlatom kadivu, Prepletemo nitima sanja. A tuan, tko nema Jo kuta gdje dr'jema Bol iz kog ta ica se sue, Pa duu to hlepi, to bjesni, to strepi, Zemaljskijem drumima vue! Jest, za nas je san! Jer sanja je dan, A java je no to nas mori, No koja e minuti, Kad posvud e sinuti Sjaj sunca to u snu nam gori. O, due vi arke, Sve prastare varke Iz vaijeh ograda ganjajte! Visoko se propnite, Na zv'jezde se popnite I sanjajte, sanjajte, sanjajte!

39


NOSTALGIJAPutnik sam to mu kroz sveti Hram prirode noge tumaraju, I vrlja, dok sjene ga varaju, Za rojem aveti. Oblak sam koji se skita Po gorama; trska sam sumorna to dre sve budna, sve umorna Nad vodama rita. Snago to dalje me kree, Da l' minuti ti e me ikada? Zar, oeva grudo, ba nikada Posinit me ne e? Jue sam mreu svog ilja U zemlji razgranao; danas je To kor'jenje mrtvo... jer za nas je Vrt slavnijeg bilja! Za nas je zv'jezda daleka, Gdje okrunjen blistavim suncima, Blag i ist, na gordim vrhuncima, Duh otac nas eka!

SIJAU sanjama mojijem ije Div jedan. S vrhunca dolazi I zemljama kojima prolazi Blistavo sjemenje sije. Sav sjajan (trak zlatom ga rubi) U zorinu ustaje ciku, A taman na tmurnu zreniku U veernjoj magli se gubi. On ne trai ornice. Gazi I krjem to vjetar ga bije. I jednako vjeito sije Po njivi, po alu, po stazi.

40


On ne haje klic to nema Jo nigdje. On eka na neto I hoda ko Udes; - zna sve to Budunost u krilu nam sprema. Rod iji je? to mu to gori U oima? - Gledam ga. Proo je. Ja ne znam, al osjeam: doo je, Da zemlju nam drukijom stvori. I hoda, i sije. - O cvjetovi to iz tog e sjemenja nastati, A vidjet ih ne u! O svjetovi, O zv'jezde to nad njim e zasjati! On sije za gorde vam dne, to idu, al jo su daleko. A ja sam kroz plamne vas sne Sve nazr'o - al utaman eko!

RITAMIz bia ga svog Je saeo Bog, Kad razmrsi kaosu vorove. On htjede i ree, I ritam jo tee Ko voda kroz svemirske dvorove. I treptanje zv'jezda, I njihanje gn'jezda, Vlat penice, vodena ila: Sve drhti bez prestanka Ko u asak postanka Pod kucanjem tvoreva bila. Al puljci najistiji I mlazi najbistriji Ba mi smo te vjeite esme; Pa sve nae radosti, Sve misli, sve alosti Akordi su, romoni, pjesme.

41


I ritam je sve! Kad tijelo mre, Ba tada, iz naih dubljina Pjev najljepi nastaje I tiho ga nestaje U eteru plavih visina.

ESVINADaleko, daleko na otoku plavu Znam hridinu suru sa esvinom stoljetnom. U jesenjoj tmui i bjesnilu proljetnom Nju vjetrina hvata za zelenu glavu; I upa je, lomi. Val trkom silovitom Ko at se bjelogrivi penje; U vrtlogu pjene pod njegovim kopitom Panj kripa, a litica stenje. I rzanje stoji. Malj golemi tue. I srdba sve ljua u tminama plane. Al vjetrnja srda, kad u zoru svane, Dva slomljena krila na valima vue. A umorni konji u peine rone Da pasu halugu travu, Dok esvina stoji svrh litice one Jo ljepa na otoku plavu.

DVOJI ANELIBuni su aneli tuge to znadu ar crnih rijei: Ko gusle im utroba jei, Ps kiti ih lunine dge. Na raskre drago im sjesti Sa krvavom duom na dlanu Pa kazati kako e ranu Da kaklje i - "srce si jesti". Al aneli radosti ute. Uz oltar su; ekaju smjerno. Plam njinih nam zubalja vjerno Obasjava svagdanje pute.

42


Njih sjajne, njih plaevnog dola Tog utjehe, tko e da gledi? Pla s' ori, a gomila sjedi Pred atrama anela bola.

PULJAKUtap je nad morem. Bl'jeda svjetlost pada Na palubu pustu potonula broda. Mir je. - Samo negdje u visini voda Priguenim plaem na p'jesku se jada. Tiho. - Samo uje kako koralj die. Morska rua sre trak srebrne lune. A kad lahor noni po puini dune Halug se uma neujno zanjie. Mrtav mornar lei na visokoj krmi I staklena oka gleda gdje se vinu Puljak uvis - zasja u toj itkoj srmi, Pa se kao uzdah u noi rasplinu.

BUNARLuna je nogama b'jelima Tiho niz proplanke kroila. Ovita srebrnim velima U do mlijeko je toila. Lug joj je utao: "Postani Vilom me borjem mi zelenim! Jedne bar noi nam ostani U tihim leglima jelenjim!" Potok je umio: "Boice, Stani u vrbovim sjenama! Ja u ti umorne noice Oprati blistavim pjenama!"

43


Usjev je brujao: "Svie. Molitve none su asovi. Stani! Pred tobom sad svi e Pasti na koljena klasovi." Luna je hodala umorna, Selu dok tihu je stignula. Onda kraj dvora je sumorna Bunaru na rub se prignula. Nagnu se i sva se ogleda Na vodu crnu, bez valova. Trznu od njezina pogleda Na grlu paprat se jalova. I oi otvori, sanana; I svaki listak joj pjevo: "Boica koraka lagana Dola je. Evo je! Evo!" A crna voda se kr'jesila. Zv'jezde joj u krug se micale. Biserna mrea je resila Kule to iz dna joj nicale. Otkrivi srebrne krovove, Bunar svu nojcu je sijao I tih sve sjajnije dvorove Na dnu je svojemu njijao.

44


Pjesni ljuvene (1915)NUTARNJE MOREJedno nono more, koje ne zna za san, Mui se i stenje na dnu moje biti. Uv'jek, i dan kad me raji sunan, jasan, ujem kako ple neke crne liti. Uv'jek, i kad radost zaas mi se javi, ujem kako vodu olovnu mi liva U dubljine due, pa ih skrite plavi, I sve jae umi, i sve tee biva. Sluam. ekam. - Zadnja kad mi doe hora, Ona koju zovem hoe li bar tada Iz te vode iza, ista, sjajna, mlada, Kao Afrodita iz dna grkog mora?

TRAENJEJa u zorom poi k vrelu na dnu dola, Pa u dugo sluat ubor vode iste, Dokle budem uo one zvuke iste to su glas tajneni tvoga slatkog bola. Predvee u poi k mraku gustih grana, Pa u dugo gledat kroz plave koprene Onu udnu igru svjetlosti i sjene Kojom kao da je tvoja dua tkana. Muit u se tako, ne bi l' mogo znati Banu l' u moj ivot jedna nova sila, Il se mojim oima napokon otkrila Ona to me sveer nevidljiva prati.

45


KROZ VJENOSTPred milijun ljeta na dnu tople ume ivljasmo u liku vinjage i hrasta. umjela nad tobom moja kronja tmasta, A tvoj kor'jen edni prodirao u me. Bili smo dv'je koljke na dnu okeana. Stisnuta uza me otrim rubovima Sjekla si me, pa u bolnim trzajima Pravio sam biser sokom svojih rana. Ne shvaa, al svaka osjea nam ila, Kad najednom, strani, naemo se blizu, Tih metamorfoza da u dugom nizu Trai nas i spaja neminovna sila. eno, ti e sjutra s mog zrenika zai. Ostavit me sama s crnom tugom ovom. Al pod ljepim suncem i u liku novom Do hiljadu ljeta mi emo se nai.

KORIJENKa dnu moje puti ti e biti iva I kad sve to svri. Obdan ti e proi Uza me ko sjena nagla, hladna, siva; A sva sjajna, vrela u san e mi doi. Pelin mojih dana i med mojih noi Ti e uv'jek biti. to se sa mnom zbiva Ne u ni sam znati: - besv'jesno u poi Kud ti mrtvo lie tragove sakriva. Sjeati se ne u vie lica tvoga, Mirisa tvog prama, zvuka tvoga glasa. Al u svakoj bolnoj ili t'jela moga, Sve do posljednjega samrtnog mi asa, Ko iv kor'jen koji ne e uvenuti Ja u da te nosim na dnu svoje puti.

46


OPROTAJKad e mi, ko negda djeve vitezima, Oprotaja pehar na odlasku dati, Ja u tih i vedar na svom vrancu stati: ilica mi ne e trgnut obrazima. Osjetit u da jo vrutak snage ima Ovo srce, i da sve to ovjek pati Ne moe da gasi sunca to e sjati Uv'jek isto i nad ljudskim bolovima. I pehar ti ne e drhtati u ruci. U nj gorine kaplja, kerka dugoj muci, Ne e pasti toga asa emernoga. Ti e gledat za mnom, dokle pogled sie, Gdje ko val se poljem nogom konja moga Pogaena trava opet uvis die.

OBLAAKB'jel oblaak lebdi iznad mora. Je li Iz carstva zvijezda jutros sio amo? Je l' se digo iz dna slanog? Il je samo Grad to sni ga nai ove noi spleli? Ne znam. - um dok ide cv'jeem morske pjene, On se tiho ziba, die, tanji, pline... Ja osjeam: neto divno se od mene Kida, pa se s njime gubi sred visine.

47


Niza od koralja (1922)URANAKSvjeim i mirisnim dahom Puina jutarnja die U pljusku se iskrei plahom Treptave ognjene kie. Sin sunev, ja hodam sve tie Po p'jesku, i ritmikim mahom, Dok lebdei rastem sve vie, Prosipam zlatnim ga prahom. Idem. - I glede kud proe Oluja, to noas tu doe Da bjesni sred lomljave, kripe, Diem sa mokroga ala Sad koljku, sad b'jelu kost sipe, Sad granicu crven-korala.

OSTRVCEJutros u sjaju je zore Ko labud po puini plivo; U podne je leo i snivo Pod koprenom blistave tmore. Sad nema ga. - Stvorenje ivo Je l' ono to guta ga more? Je l' varka? Je l' lagano tkivo to vile ga od algi tvore? Ja ne znam. - U novome liku Na morskome nie zreniku: Sad gaj, sada oblak, sad krilo. Osjeam: u jutro svako Nijeme suze bih plako, Kad njega tu ne bi ve bilo.

48


GALEBLebde vrh mokrih dubljina, Od zore, tiho, polako, U krug se pomie tako Izmeu dviju modrina. Ne uje s kitnih planina utanje procvalih gronja; S kopna ne osjea vonja Kadulje i rumarina. On krui, miran i sm, Omamljen umorom vala, Mirisom alge i soli. A kad se smrkava dan, Nosi put neznana ala Krik neutjeljive boli.

JEDROPodne. - Smo na puini, Jedro se je neko b'jelo U sunanom tkivu splelo Ko u gustoj pauini. Trzalo se, lepetalo, Pa ko mrtvo krilo stalo. A sad, svoda sa visoka O sve duoj vise niti, Sjajna neman jednooka, Ognjen pauk, k njemu hiti.

49


SPOMENBlista se mermer pagoda U umici smokava svetih; Visoko, pod oblakom, leti Red laganih bijelih roda. Dok, crven od zapada, k meti Bok pristaje umorna broda, U zrcalu trepeu voda Tornjevi i minareti. Spomen iz drugog ivota, ar neeg to davno ve bilo, Ko san oko mene se mota. I osjeam: jave na mei Nevidljivo dira me krilo. I bivam sve nujniji, bljei.

NITIU dane kad jesenje sjene Dru sred uvela luga, Spopada esto i mene Bol bilja i kamenja tuga. Osjeam kako sam jednom, Kamen, ivotinja, grana, U mraku ja trpio lednom Pod kiama dugih orkana. I onda, u asima sivim; vor neki me pod grlom stee, Dok nit'ma jo vrstim i ivim Za mrtve te stvari me vee.

50


ZRIKAVACSino, u mom vrtu punom mjeseine, Na koncertu nonih zrikavaca, nije Bilo sve u redu. - Jedan od starijeh Gr'jeio u taktu, sviro bez sordine. Note su mu bile sad tie, sad jae, Sad ko glas to daje oteeno zvono Kidale se naglo, drhtale su bono Ko jecaj u grlu kad se ljuto plae. Bol za prolim ljetom, strah, to posvud nie Pred zimom to ide! Zapeo bi, stao, Da pone jo gore - a ja nisam znao Da l' u vrtu ili u mom srcu zrie. C'jelu no sam sluo njegov pjev. I sve sam Jasnije osjeo od ega je meni Tromost, to me hvata, srh, to me leden, I taj drug najgori mojih noi: Nesan. A kad prvu zraku spazih novom danu I ja ustah trgnuv od zebnja se svojih, Siva, vlana, s mrtvim zrikavcem na dlanu, Stajala je jesen ispred vrata mojih.

Zagreb, 1918.

SUTONZatonu uz rub elipse Crvene se litice prane, Lee, nepomine, strane, Ko zv'jeri iz apokalipse. Ko mnotvo u cirkusu stoje I motre. - Krv s oblaka tee, Dok tragino vue se vee Arenom sve mranije boje. Crn, u agoniji dneva, Razmotava plat se po moru. Kraj mene vrh tamnome boru Ko mrtvaka buktinja s'jeva.

51


METAMORFOZAGdje sam? - Kuda gazi Moja noga? Hoda Po zvjezdanoj stazi Ili povrh voda? Iz dubljine plazi Ta mistina voda, Ili u me slazi S nebeskoga svoda? Jesam gdje ne bijah. Kud sada tumaram, Noga prah ne tie. Sijam gdje ne sijah. Ja se m'jenjam, stvaram U astralno bie.

UZAAENe znam je l' java il san; Al no je ta puna udesa. Pod mjesecom srebrn je dan, A zv'jezd su puna nebesa. Drhtavog Vegina kr'jesa Sjaj gledam kroz providni dlan. Ja nisam od kosti i mesa. Od neeg sam drugoga tkan. Poda mnom zemaljski taj stan Sad odmie. - Idem vedrinom I penjem se, spokojan, sam, Na visoki eterski prag, Dok za sobom nonom modrinom Ostavljam blistavi trag.

52


etiri arhanela (1927)NJEZIN SANOna je htjela u no tihu, snenu, Sa ljunka to sav blista od bjeline, Da odreem dv'je plahte mjeseine, Pa da ih stavim na postelju njenu. I ona htjede, od sunane trave, Sa koje sjaj se nije nikad srun, Da pravim jastuk meki nego runo; Pa da ga metnem ispod njene glave. Sad spava. Sanja. - A ja dugo stojim Uza nju. Bl'jedim. Znam ega se bojim. Oda sna toga kad se ona prene, Prepoznat nikog ne e. - Pa ni mene.

TAPDa imam sina, tap i torbu dao Jednom bih njemu, pa mu reko: - Idi! Sav sv'jet obii. to ti oko vidi, Nek nije dui ostaviti ao. S dobrima dobar, a ni s kime zao, Svog srca glasa nikad se ne stidi. Pusti nek vrcnu ko iz kremen-hridi Iskre, to prosut ja ih nisam znao. Kud iah matom, ti e nogom proi. to dirah milju, ti e tai rukom. to sanjah, ti e i uradit moi. A kad se vrati iz daleka sv'jeta, Dok stablo moje jedva lista s mukom, I tap e tvoj u ruci da ti cvjeta.

53


MOST NAD MOREMTamo, me kopnom i otokom, danas, Dok sunce sija na zenitu, mlade Vodene vile od neega grade Most, sjajan za njih, jedva vidljiv za nas. Za me ga diu. - Jer, kad jutros vjee Otvorih, to je moje teko t'jelo Lagahno bilo kao kakvo velo, Nitima tkano neke nove pree. I osjetih da nosim u ustima Plavetnost neba, u oima zv'jezde; U meni dok se jo udesa gn'jezde, to jedino ih gledamo u snima. Pa sad, iako trh svog ljudskog mesa Ve utim, ipak osjeaj mi osta Da jednom moram preko onog mosta, Visoko, izme vode i nebesa.

KAPLJAU mojoj krvi ima jedna kap arobne moi. - Huji, sja i gori. Kroz sve mi ile zna da zaubori Ko vode mlaz niz buni gorski slap. Kad sav sam mraka pun, njen sjaj i sjev U meni blista ko u duge luk. A kad sam n'jem ko grob, gdje vlada muk, Glas njen je um, pa zvuk, pa r'je, pa pjev. Ja ne znam otkud meni kaplja ta. Ko d'jete nisam iz majke je sao. Zemaljski sok je meni nije dao. A znam da u njoj snaga mi je sva. I osjeam da sav moj mali sv'jet: Dan cv'jeem tkan i puna zv'jezda no: Dar jesu, to ga njena stvara mo. I ve zbog nje da ne u nikad mr'jet.

54


DVA MJESECADva mjeseca jesu. - Onaj zimskih noi Koji, krut i leden, na vedrome svodu Sija kao biser kroz najiu vodu, A crna mu mrea na srebrnoj ploi. On s istone gore niz golet i ume Ne silazi nikad docu do potoka Il do vala morskog. Hladan, sa visoka, Obasjava groblja, pustoi i drume. Al ima i drugi. - idak, crven, topal, On silazi niz br'jeg da se itav prospe U bezbroj iskara, pa da lug se ospe Kapljama to bl'jete ko duga i opal. Kroz oblake lake sjaj mu svjetlomrca. T'jelo mu se prazni, jer sva mu je dua Dolje: u mirisu metvice i kua, U drhtanju lista, u nemiru srca.

55


Istarski gradovi (1930)VRBNIK NAD MOREMVrbnie, hou l' i ja ikad moi Da due svoje iz dubljine bacim Pjev jedan to e, vit sunanim tracim, Od srca k srcu po svijetu poi? I hou l' ikad iz svih svojih muka, Ko i ti, jednom da izamem, znati R'je to e u njoj slavno zaplakati Bol c'jelog naeg primorskoga puka? I u mom vrtu cvate maurana I bosiljak, i zal'jevam ih vodom Iz svoga zdenca, krvlju svojih rana. I mene golet hrani sitnim plodom. - Al gradit med u kru uv'jek gorem Ko i ti ne znam, Vrbnie nad morem.

56


Deseterci 1923-1925. (1930)U TRNJAKUGoloj vili Marko u trnjaku Vlas za vlasom s draa razvezivo. Njoj put sjala ko od svile tkivo. Srh je treso ilicu joj svaku. Srce tuklo u nemaru jaku Zaljubljeno kao ptie ivo. Mirno on je rad svoj dovrivo, A da jednu ne prekine dlaku. I ona ga uini junakom Nad junacim. - Al sve dare svoje D'jelila mu sve kroz neku sjenu. I nikad mu ne oprosti to je U trnjaku, a i pred trnjakom, tovo vilu, al prezreo enu.

INI I MAGIJEMrak i trnje do vrhunca sree Ja u znati da ti s puta maknem. Jednom u ih palicom da taknem, to sve stvara u sjaj i u cv'jee. Po cestama, kud ti noga kree, Mou mojih magija i ini I na kamu rast e rumarini, I sred zime leptir e da l'jee; Jer ja sam ti, crnim platem ovit I pas nose visok i zvjezdovit, Iz zemalja doo gdje nebesa Svu no stoje irom otvorena, A pred o'ma pjesnika, i ena I sada se zbivaju udesa.

57


AROBNJAKU tiini pononoga sata Prisilit u zv'jezde i planete, Treperei tiho da dolete Ko roj pela ispred tvojih vrata. A ti, stignuv lake gole pete, U kup taj e od srebra i zlata Uroniti ruke do lakata Cie kao razdragano d'jete. Svu no parkom, sv'jetlim ko za dana Kitit emo zv'jezdom granu svaku. A kad zora zapone da rudi, - Oh, miline! - onda, puna sana, Glava e ti klonuti na grudi Tvome starom, mranom arobnjaku.

VLASIDugo, snano, dru nozdrvama, Ja udiem miris tvojih vlasi; I meni je ko da mi se gasi Sv'jest na nekim sv'jetlim granicama, I ko da me vonja uv'jek jaa Opija u toplim praumama, I spopada neka slatka mama U procvalom lugu naranaa. I osjeam, mirisna i vrela, U put moju da sve dublje tee R'jeka jedna; i da vlasi tvoje Takvom silom prionute stoje Za esticu svaku moga t'jela Da ve nita otkinut ih ne e.

58


NEZNANKAIzmuena kada put mi klone Na jastuke, iza teke muke, Kao da mi utila sva rone U val mirni jedne plave luke. Tiho negdje sitna zvonca zvone Poput jeke minule ve huke; A s vjea mi uv'jek dalje gone Crven-pjege neke sv'jetle ruke. San vor dr'jei bolnim zglobovima. S njim je ula, tiho, na prstima, ena to me izdaleka voli. Moda snivam; - al' se meni ini Da svu no, u sjeni i tiini, Dlan joj stoji ondje, gdje me boli.

LABUDOVINa puini jednog plavog mora Stoji malo ostrvo Eeja. Viti stupi b'jelih propileja Vode s luke do Kirkinih dvora. Ispred dvora labirint alej Die duhom aromatskih kora, Dok se pelud truni odozgora U jezerce, na lie nimfej: Kad se dvoru otvaraju vrata, I vukui dugi skut od svile arobnica ide niza stube, Dre tlo od magijske joj sile; Voda vri; - a s nje joj noge ljube Dva labuda, kljunima od zlata.

59


LJUBAVNICIKada utap trga velo tmin, K svinjcu ide. Ljubavnike budi: - Urok diem. Sad ste opet ljudi. Hajte!... Laa. Vedra no. Maina. I krik ljudski iz njihovih grudi Opet jekne. Bjee. - Mjeseina Sja. Ko srebro iskri se puina. uh mirisni naokolo bludi. Laaju se vesla; al im oi Dvor gledaju. Gr im kesi lice. A zv'jer urla na dnu njine ploti. Sjede; ute. - A pri kraju noi, Oborene glave, kradimice, Vraaju se prvanjoj sramoti.

JESENJI VRUTAKLug je mrtav. Gola su drveta. Nad njim drali prema jugu sele. Vrutku na rub utljivo su sjele Do dv'je sestre: Tiina i Sjeta. Kad mu prva dlan na vodu stavlja, On umukne, pjesme zaboravlja. Kada druge vrh ga prsta tae, Sav se trgne pa ko u snu plae.

60


SOKO I PRSTENSoko sivi pobjegnu visoko, A nebu se granica ne znade; Prsten zlatni u valove pade, A more je crno i duboko. Nebo blista, ali uv'jek uti. More umi, al se uv'jek muti. Meu njima zebe ruka gola Bez prstena i bez svog sokola.

KULE NA OBLAKUNajtee se one kule grade to na b'jelim stoje oblacima, I do kojih puta ne imade No duge po tankim lukovima. Od ega su zidane, ne znade Onaj koji pred o'ma ih ima I ne sluti napore i jade Sakrivene u tim temeljima. On ih gleda, lagane i sjajne, Pred zastorom crnim vjene tajne; I osjea da mu ar taj treba Ispred vrata zatvorenog neba, Gdje sva srea njegova je skrita. I on drugo ne zna. - I ne pita.

61


Pjesme u ikari, iz movare i nad usjevima (1932)IKARAO ikare i iprazi i evarje Svud oko naih njiva, Gdje gn'jezdo gradi ispod gloga grmua I lisica se skriva, U vau tajnu prodro sam, otkrio I vau ja sam duu. Znam umor va, vjetrici kada arkaju, I vjetrine kad duu. Znam sirov sok i snagu koja ilava U kor'jenu vam dr'jemlje, O ikare, o iprazi, o evarje Te nae jadne zemlje!

I. Mre naa uma. - Od bradve ve padoe Bor i hrast, davno, prvi; A ono malo to je od nje ostalo Rastoili su crvi. Jo amo-tamo neka stabla samotna Sva gnjila uvis stre; Kad vjetar duhne, ziblju se ko aveti, I grane im se kre. Zv'jer i pti bjee. Pritisle su koprive Sve putove i staze... Sva uma naa sad je pusto grobite Po kome zmije plaze.

II. Na drevni lug, na sveti gaj iezava. Gdje ire kronju jaku Stajahu dini u dubljini s nogama A s glavom u oblaku; Gdje zeleni se orijai sunali Na vrhu krna huma, Na stranama, na ravni i u docima, Kraj r'jeke, pokraj druma,

62


Ba svuda, svuda: - nizak, draav, gust Puk nov se nao sada; Bez kralja hrasta i bez bora viteza Sam svojom snagom vlada I zemlju plavi: na vrh gorski prosipa Svog vala zelen-pjenu I movarama blatne ale otima I sjedi na kamenu, I uv'jek nae gdje da ile potjera, Ko voda svuda tee: Gdje stigne, vatra podr'jeti ga, sjekira Istr'jebiti ga ne e. Mru divovi, a gdje su rasli silnici, Iz bezbroj sitnih klica, Puk nov ve nie uz glas novih izvora I uz pjev novih ptica.

III. ikaro, tebi nek je ast! - Uzmaknue Pred jaom silom divi; Al zemlje nae ti si onda pokrila Tlo rodno i kam sivi, I trnje svoje ti si posvud prosula, I svuda plot si digla: No potajni je svaka grana draava, I svaki list je igla. Zaludu zvei sjekira, plam dere te, Dad kvasi, vjetar bije: Ti danas mre, a sjutra raste otrija I gua nego prije. Ni pedlja zemlje ne puta. Nek bunika I vuji rastu trn, Al to je nae, neka nae ostane I u dan hud i crn! Kad lavovi na granicama ne strae, Nek ris se koti, zmije Nek jaja legu, po evaru draavu Nek vuk se gladni krije: Kad nismo znali lug obranit jakou Hrastov, pandom krutom, To to nam osta, draama ogradimo I svojom zloom ljutom! Oh, rastite sve gui, sve draaviji - Sok: otrov; trnje: nado Vi nae zemlje iprazi i ikare, Vi posljednja nam nado!

63


VODOMARPodne. - Maina se plava osmjehiva Svjetlu i tiini to je na nju pala... Onamo gdje nebo s puinom se sliva, Mlohavih je jedra neka laa stala. Dva ribara mreu na al bosi vuku. Jedan od njih kriknu. Pustim zatonima Glas mu muklo jei u tom b'jelom muku, Da ko apat zamre meu grebenima. Na dnu drage pti na niskoj smri sjedi. Prhnu; plijen zgrabi. Cik mu tanko zvei. I sjaj je jo jai. I muk je jo vei. Mir! - Vodomar s grane u val opet gledi.

OSEKAVenu ispod sunca resine na alu, A koljka se edna otvara napolak. Jeu igle vise. Uv'jek tee volak Kamenu kuicu vue prema valu. Rak, to lea ima travom pokrivena I pauku slii, na stijenu sjede. eka. - Na ustima sve mu cvri pjena, I mie nogama ko da neto prede. Oko kama to se pod njim jedva ziba, Po vodi se niskoj kolobari ire, Grade mreu; - iz nje jata sitnih riba, U grdobu zure, glavicama vire.

64


STOMANJAStomanju tebe san satkala S koncen benanske svili I va nju pet dunj zamotala, Pet ru da ti lepo di. Ma ti si ju zgazil. I ula San klet. I stomanju moju Tva mat kad mi j' nazad vrnula, Rekla je re grdu, re zlu. A sad rnemi u iglami Su nau ljubav rakamat; Va njoj z mrzlemi u rukami Zavit su tugu. - O ma mat, Va rakvu kad grobar me stavi, Stomanju mi tu obuci!... I spomenon tune ljubavi Govore da slatko se spi.

IVOTBlago li si vama to ste prvi pali Na drijelu s oma punim sanje arke! Nestade vas, a da niste nikad znali Ni poraza zbilje ni pobjede varke. Jedino su vama posudile Parke ivot i smrt l'jepu. Sni su vai sjali Kao sunca lai na vrhu katarke: Pali su, a nisu tuno zapadali. A mi koje ivot niti satre niti Htjede da nas kruni svojim lovorima, Mi stojimo jo u zadnjim redovima. Dok nas, sree gladni i gorine siti, Ne bude nestalo utke i u tmici, Nikad pob'jeeni, nikad pobjednici.

65


SEH-DU DANSe zvezdi su sjale Kad san se rodila; Tice su kantale Kad san te dojila; A kad pere sahlo I magla nas krila, Ja san te va rnu Zemlju poloila... Ninaj, nanaj, lepi sin! Na grobe ti j' rumarin. Nad glavun tvojun san Pet sve posadila, Od ust otkidala Dok san ih kupila. Ki te majki dal je Sran ga je pred manun, A vas svet rugal je S tun mojun se ranun. Ninaj, nanaj, lepi sin! Tvoj otac je gospodin. Skroz moj dom je rna Tica proletela; Skroz lug me peljala Dok me tu dovela; Kot da zver me tera Su no san beala, Ter trudna i strta Na tvoj grob san pala... Sine lepi, slatko spi! Na grobe ti mat lei.

MRTVACZnam zato pjev i vonja proljea Ne pronose kuom se ovom! - Mrtvac je pod naim krovom Ve davno, bar osam ve stoljea.

66


I palimo sveer mu svjeice, I kropimo svetom ga vodom, Na poklon mu tihanim hodom Dra vodimo nevine djeice. Le lei na odru, bez vela. Mi gledamo; - bilo nam stane, A due nam bulazne, pjane Od brujanja vjenog op'jela. I uv'jek je tako, sve tako, Ve godina mnogo, ve stoljea; A vani je iz svakog proljea Div skoio, u sv'jet se mako; Svrh gore je planinu vinuo, Visoka uleknuo tla, Zvijezde s nebesa je skinuo I morska pomutio dna. Mi plaemo za naim mrcem Il utimo uz mukli amor... Le lei ko gvoe, ko mramor, A s praznim i gnjilim ve srcem. Vonj njegov nas proeo, davi Nas mora i sapinje strah; A vani u jutarnjoj slavi, Dok peludni vitla se prah, Dua se krvava proljea Razbjenjela pomamom novom... - Mrtvac je pod naim krovom Ve davno, bar osam ve stoljea.

GAEAKad je prof. Peake u Londonu dokazivao da e se Zemlja razletjeti jednom u komade.Hvala ti, Boe! - Ja se dakle smrznuti Ko stara baka ne u; Jer prije no se plamenovi ugase to moje ile kreu, Dogodit e se ono to je sueno I meni: smrt e doi;

67


Al umiranje ne e mi se desiti U mraku mrzle noi. Ja ne u tokom milijuna godina Sve osjeati kako Sve vea studen utrobu mi proima I umirem polako Od zime, dok se svaka trese ilica, I starake mi bore Na licu dru!... Ne e Adam posljednji Po ledu moje kore arati noktom upitnike, bogovi Dok mru i eljad jadna, A ja se vrtim oko sunca, sablasna Ko avet bl'jeda, hladna. * I - deo gratias! - zahvatiti ne e me Ni repatica plamna Da ovije me svojom mreom vatrenom, I na dno jaza tamna Skotrlja da me niza staze nebeske Ko izgorjelu kuglu U pepel to e raspasti se svemiru U kojem mranom uglu! Vuena k suncu koncima nevidljivim, Ko leptir svrit ne u to prvim mrakom leti, lud i nestaan, U ognjen grob, u sv'jeu. * O velje sree! Ja se ne u smrznuti Ko baba bez ognjita, Niti u jednom biti hrpa ugljena Pod pepelom garita. Ja sada znadem kako mi je svriti! - Te mezgre koje teku Po ilama, i l'jezda gnoj, i sokovi to grizu i to peku, I u, i pepsin, i fermenti kiseli, I gnjile trulih rana, I ute r'jeke alkohola, morfija, I otrovi duhana, Dimovi ludih oholosti, hlapovi U movarama slasti, Gorina starih zelen vir, zli nagoni, I mutni talog strasti: Sve to e dalje vreti, rasti, bujati U meni - al u ipak

68


Plod postat sit i prepun slatke trulei; I onda u ko ipak Da zreo prsnem - i, dok se u komade Tijelo moje mrvi, Da sve zvijezde i planete poprskam Gnjilobom svoje krvi.

OVJEK S ONKRAJ VODEPredsjedniku W. WilsonuO ovjee koji kao bog si stigo Sa slobodna ala onkraj okeana, Kroz oblake guste latinskog tamjana Ti ne vidje one zbog koje si digo Volove s Texasa, gvoe s Michigana. Vidje u dvoritu svetoga Damaza Kiene vajcare. U cezarskom Rimu Vidje, naaranih dua i obraza, S ustma punim vatre, s grudma punim mraza, Arlekine stare u novom kostimu. Blijedi ovjee s one strane Vode, to polugu nae i os da silovit Srui svijet to je star i prladovit, Ti e se vratiti u zemlju Slobode Tamjanom i umom zagluen i ovit. Jadne i malene, to su kao trave Koje za olujom po puini pliju, Ti vidio nisi. Na daske krvave Bacie preda te ilimove plave, Da igraju snova staru komediju. Gledao si tatu igru Besmrtnik S ogrlicom zlatnom, meket si im sluo. A za sjajnom sofrom punom lovorika Iz pehara nove tvari i oblika Bogova si drevnih ambroziju kuo, ovjee koj doe sa slobodna ala! Kad si ponor do nas dinski pregazio, Paradna su kola na tebe ekala; I otkad je na njih tvoja noga stala, Ti ve nisi ono to si prije bio.

69


Jer ti teak doe ko planina, bl'jed Ko Osveta, hladan kao Miso, utljiv Ko Budunost, mrze tui trag i sl'jed, Da stvori u ljubav mrnju, u med jed, Visok nad ljudima, vedar i pregnutljiv, Al ve puta da ti nae Kirke stare Ruka ruku prima. Sve je ko i prije: Zastave, trijumfi, grbovi, fanfare, arije gdje siti brblju i pazare, A znak novi staru trgovinu krije. Ti ne poe tamo gdje se na Istoku Neto iz dna rui i sv'jet nov se raa, Da zagrabi u tu kopanju duboku I s novim zv'jezdama u modrome oku Kruh da m'jesi zemlji to se preporaa. O ovjee, koj bi mogo kad bi htio, Sv'jet se ljulja. Gurni! Pa e put Slobode Otvorit se. - Gurni! Il e cilj svoj mio Promait i nalik snu, to prazan bio, Vratiti se malen onkraj Velje vode!

1919.

PUTNIKI to vie hodam - vidim - cilj je moj Uv'jek dalji. Jutros uz pjev ja se digoh, A u podne, kada na po puta stigoh, Od muke me ljute obli krvav znoj. Uz drum vrelo, ator, luzi puni hlada, Svatovi i igre, buna radost ljudi; Al ja hodam. Rie na dnu mojih grudi Bijes druge ee, hala drugog glada. Susree me vrnjak pa mi veli: "Brate, Ono to ti hoe, kad bi moglo biti, O Abele, nov bih Kain bio za te... S nama idi, i znoj isti emo liti."

70


Susree me starac pa mi veli: "Sine, Ti se tog okani! Dni su nai sivi. U njima je mnogo bola, studi, tmine. Al mi trpjet znamo, pa se ipak ivi." Sreta me i ena pa mi klie: "Dragi, Pogledaj me! Ja sam l'jepa, ja sam slatka. U atoru mome meki, topli sagi, A na dlanu koa kao svila glatka." Al ja samo hodam. Mrak ve pada. Gazim Kamenjem i trnjem. Cilj - sve dalek. Halje Razdrte, bos, trudan idem... ne! sad plazim I na koljenima jo se vuem dalje. Jer ja moram stii, i ta elja ljuta Mora da me mine. - K zidu arna grada Nema l' za me nikad dolaska, oh, tada, Boe, daj da umrem nasred ovog puta!

SRPANJSKA PJESMAI. Usjevi zru i vinogradi zore Pod ljetnim suncem. - to je negda bilo, I sad je. Mir na moru, muk sred gore, I um na krju gdje se voda lije. Duboko negdje opet pouzdano Zemlje nam stare vjerno srce bije. Iznova ritmom toga snanog bila Talasaju se valovi, i njiu Lugovi, trepte latice i krila. Za ljutim vjetrom sve je ko i prije Blage su sile u skritoj dubljini ekale dugo na taj as; jer nije U buri ivot. Bog je u tiini.

71


II. Tiina divna, kad se vlatu svija Jo nie glava! kada prue nosi Sve tei grozd! kad sva se uma njija, Ljuljana samo trhom svoga roda! Tiina sveta, kad se sladost kupi U duu ljudsku i u jezgru ploda! O vi, to nakon vjetra koji stade Jo drete ko trstika na vodi, I sanjate nov b'jes i nove jade, I bojite se jo, a ni od esa, I muite, a izmueni svi ste Traei nove znake i udesa, - Vi Boga svoga vidjeli jo niste.

III. Usjevi zru i vinogradi zore Pod suncem. - Lae tko nam veli: Ljeto Sad plode raa sitnije i gore. Prolaze rat i glad i ludost poput Oblaka tmastih, gradonosnih, to ih Na bilu gorskom gledasmo ve stoput. Ko sjen nad vodom sve na zemlji mine, Sve umukne do one lupe mukle, to ritmiki se glasa iz dubljine; A u dan ljetni, kad je zrenik ovit Goruim zlatom, sred tiine vrele, irokih ruku, vuku plat zvjezdovit, Prolazi Bog kroz usjeve nam zrele.

72


Topuske elegije (1933)SLUNJKINJA I GOETHEDa je Goethe boanski nabasao ikad na ovu Banju, i poao tad ondje gdje kupa se puk; Da je izmeu njenih drugarica vidio i on Slunjske krmarice ker, lea, i obli joj bok, I sise koje trepere od nemira i od jedrine, Ne bi u as ga taj bio uvr'jedio mulj Koji ju crnio. - On bi tad mislio, ugledo da je Najljepi od mesa cv'jet, kojim se uznio Jug: Garavu caricu Sapsku, il Sunamku, raj Salamunov. Oh, da je sastanak taj htjela udesiti Kob Vajmarskom pjesniku! Onda curetini nekoj Faustini ak i urinov nos ne bi sad njuio trag; Ja bih prevodio mjesto Elegija rimskijeh zvonke Verse, iz kojih bi jak hlapio opanka vonj; Svi bismo presretni bili to takvu akoniju ima, Za nas, u obilju svom, bogati Goetheov stol.

73


NOGOMETHou! - Al lopta nek bude to vea. I neka je na njoj Od kraja do kraja os. Sjeverni i juni pol Nek su vidljivi, i sve paralele i merid'jani. Slavnoga globusa tog, gdje nam je boravit v'jek, Slika i prilika vjerna nek budu, u minijaturi. Onda i ja u do, i svoj vam don'jeti b'jes. Buntovno sam danas raspoloen. Vidim sve crno I crveno. Ko bik k vama u arenski do. Razgoropaditi tad e estina se moja. Ko vatra Svi emo planuti, svi jurnuti na loptu tu Kao na zvjerku paad. - A ona e rasti. A s njome I mi. I pod nama tlo grdan e postati krug to e rairit se preko horizonta, da nas ponese, Nalik na divova roj, u isti etera kraj. Netom ondje e igra zapoeti prava. - Ko pjani Od b'jesa mi emo tad lupati o mrski taj Simbol nevolja ljudskih, o kolijevku tu kobnu, Gdje u roenja nas dan zmija ve ekao vor; Iktiosaura stranih gdje legao negda se opor, A sad koti se top, eljeznih tankova krd, I sve izvore sree gnjiline nam blate. - I tada Na poljani e toj igrati football se nov. Radi svega to dosad pretrpjeh, i ovdje, na Zemlji, Trpjeti svima je jo, ljut e nas spopasti b'jes. Odjekivat e prazni zrenici i zvjezdane staze Od lupe. Pucat ko kost tvrda zemaljska e os. Konstelacije sve e, ko veljem u cirkusu, gledat Igru. - Gromki e krik nebom zaoriti kad, Slomljenu i istuenu, kroz Vrata Nepovratka, bacim Prokletu loptinu tu u ropotarnicu. Goal!

74


Putna kronika (1942)KIKLOPOV OTOKto je to opet, kapetane!? - Mrak, A ut je meket i blejanje. S neba To glasi nisu. - Negdje eka, vreba Polifem na nas, ljutit, golem, jak. - "Manite, bolan! Vi ste udan svat. Spopa Vas opet mitoloki b'jes. To dezband treti. U svje noni sat Razmahao se na palubi ples." Al ja se dajle, uzbuen i plah, Na pramcu vrzam. - U peinu gledam Pod vrhom mrana otoka. I sjedam. I apem: Otkud taj mi ludi strah?

GALEBI I KOPCINa Levatinskome moruGalebi, to su kriei nad krmom Pratili lau, zastajkuju. - Let Njihov e sada okrenut se: vraa B'jeli se roj u vedri grki sv'jet. Po suncu mome, za blagdanom sree, Osjeaj neki ruje, mraan, tup; I sva mi radost poruena lei Nalik na jonski raskomadan stup. Horovi kopci s crne zemlje lete. Sunca krvnika sve je tei trh. A negdje, iza sedmoga zrenika, Sja, krut i otar, piramide vrh.

75


Plime i oseke (1942)ANTROPOMORFIZAMSve, ega ljudska misao se takla, Puca, pa - ko na razlupanoj ploi Zrcala - iz mnotva komadi stakla Gledaju u nas samo nae oi; I zato, nikad iz sebe izai; Svud peat svoje bti i svoje volje; Ma u em bilo, samo sebe nai; I dizati sam sebe na pr'jestolje. Ponizili smo bogove i stvari, Davi im svoga duha i svoje tvari Krhkost i bludnje, pa i stud u tami, - Dok Vasiona vjeno ivi i cvate I zv'jea mota o nove kolovrate Ostasmo ovdje, izgubljeni, sami.

SLOMKo negda, davno, bjesni ve na Nebu Anel rat, na Zemlji buna ljud, A kam i biljka sada gore i zebu Od neke nove vatre i nove studi. I Kozmos eka, dok mu osi dru, Nov kataklizam da ga rui i lomi, I - dok se trza u estoku gru Da raspadnu se zv'jea i atomi. Na nemir nije samo na; i nije Ta patnja samo naa. Sva ta muka Po Svemiru se iri nedoglednom; I trajat e do sloma: sve dok jednom, Preko nebes, sakrivena ruka Razapne dugu nove Iluzije.

76


Rijei u oluji (1942)HLAPKad se prospem sav U esti najtanje, Ne e sa mnom nestati Moje dnevne radosti, Boli svakidanje. Proljetne il jesenje, Mog e hlapa rose Padati u vrtove I na njive sumorne, to ih svukle kose. I radost e moja, Ko i moja tuga, Vjeno ivjet: jakima Mlaz veselja, tunima Tiha i slatka druga. Oh, rasut se sav U hlap ist i plav!

ELJANe bih htio mr'jeti. M'jenjat bih se htio, Plesti to otpletoh, Odvit to sam vio; U rukama Maje, Neumorne tkalje, Biti puka prea, Al ivjeti dalje: Razgraen i graen, Duga sviju boja U rosi od krvi Od suza i znoja!

77


Pjesme partizanke (1944)AMAC NA KUPIMalen si, uzak, troan, al ti me ipak nosi, ame na Kupi! Sve kamenje mojih briga, sve gvoe mojih mrnja, sve olovo mojih ekanja, prenosi preko vode. Al i sve moje nade, ljubavi, enje, zanose tobom e onkraj rijeke to korito joj biva iroko i duboko da dijeli od Dobra Zlo. udo ti za me postaje: galija, lijepa, velika, koja po moru plovi k Otoku Spasenja. U nje su vesla od nae najvre hrastovine, i jarboli tesani u lugu gdje se rodismo, i jadra to su kod nas i tkana i ivena, i zastave to znadu erefe naih ena. Maleni troni ame na mutnoj Kupi, uradi to i sa mnom: doekaj sve to trpi! Prenesi cijelu Hrvatsku na onu stranu vode, na teke al svete puteve potenja i slobode!

Koncem prosinca, 1942.

78


Djeja knjigaKONJANIKNe u konja drvena, Nego prava, iva, Kojemu se rep sam mie, Sama vije griva. Neka strie uicama, Neka fre nozdrvama, Neka lupa noicama. Kad ga pojim, neka fiti; Kad ga hranim, neka njiti; Kad ga jaem, neka re, Pa nek leti uv'jek bre. Drven-konja ne u vie; On zna samo da me njie. Pravoga u uzjahati, Hitro cestom odskakati. Vodit u ga uzdicama, Bocnut u ga ostrugama, Lug i polje ja u proi Pa u u grad neki doi. Pa u stignut pred krmicu, Pa u sjahat, pa vam poslat Jednu l'jepu dopisnicu.

79


ZLATNA LAAKad bi meni mladom Bila laa data Sa pramcem od srebra I s krmom od zlata, Od arena drva Vesla bih tesao. Od bijele svile Jedra bih joj tkao. Plovio bih njome Preko modra vala; Jedrio, veslao Od ala do ala. A kada bih svijet Obaao cio, Tu bih lau svoju Svime napunio. Donio bih majci Svega blaga dosti, Djedu lulu s drkom Od slonove kosti. Brai luk, strijele, I dva zlatna maa; Seki lutku i ko Slatkih naranaa. Pa bi dugo bilo Pria i govora O toj vonji slavnoj Preko sinjeg mora.

80


RJENIKAvlon - Valona, grad i luka u Albaniji baelak (ak.) - bosiljak Bazan (Baan) - zemlja i narod pobijeeni od Izraela pod vodstvom Mojsija na povratku iz Egipta biljur (tur.) - kristal Boaz (Boz) - mu Rute Moapke, Davidov pradjed brian (ak.) - jadan Dabog - ili Dajbog (Dabog), u slavenskoj mitologiji opeslavensko boanstvo Sunca, boga usjeva i ljetine, istovjetan je s Perunom deo gratias (lat.) - bogu hvala diiti - mirisati ditiramb (gr.) - himna u ast bogu Dionizu (Bakhu); lirska pjesma nadahnuta osjetilnim uicima; hvalospjev, slavopojka Dizom - lik iz Biblije, zaljubljen u Rutu Moapku drijade - u starogrkoj mitologiji umske nimfe; gorske vile koje su ivjele po gajevima u kronjama drvea dromon - teretni jedrenjak u starom vijeku, a ratni brod na vesla u srednjem vijeku Eleal - gradi u starom Izraelu, smjeten sjeveroistono od Mrtvoga mora, blizu Hebona Gnjezno - stari grad u Poljskoj gronja - rascvala grana, grana puna voa haluga - alga Hermon - gora u Siriji i Libanonu; u antiko vrijeme obrasla cedrovom umom; iz nje izvire rijeka Jordan Hezebon (Hebon) - stari idovski grad istono od Mrtvoga mora hladole - biljka slina slaku (convolvulus sepium) hvojka - granica, grana iirot (tur.) - biljka od koje aromatini podanak sadri ete

Documents

Vladimir Nazor - Izabrane Pjesme