Tin Ujević - Izabrane Pjesme

1

Tin Ujevi: Izabrane pjesme

Tin Ujevi

Izabrane pjesme

2


SADRAJ

HRVATSKA MLADA LIRIKA (1914.) ___________________ 5

TO APE VODOSKOK________________________ 5 OPROTAJ ___________________________________ 7 OPROTAJ (u dananjoj transkripciji) ______________ 7

LELEK SEBRA (1920.) ______________________________ 8

MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOJU DORU REMEBOT ________________________________ 8

SVAKIDANJA JADIKOVKA ____________________ 10 ENE MEU KRALJICAMA ____________________ 12 MENI BEZ MENE ____________________________ 12 TAJANSTVA_________________________________ 13 ODLAZAK __________________________________ 15 MATOVITA NO ____________________________ 16 MOLITVA IZ TAMNICE _______________________ 18

KOLAJNA (1920.)__________________________________ 20

Uhapen u svojoj magli_________________________ 20 Ove su rijei crne od dubine_____________________ 21 Blaeno jutro koje pada________________________ 22 Osmjejak svaki ljuto plane ______________________ 23 U ovom mraku mirisavu ________________________ 24 Noas se moje elo ari (Notturno) _______________ 25 Svjetlosti moje vjere, tugo tuge __________________ 26 Hoe li iko kad da shvati________________________ 27 Devet mjeseci to ja sioh s uma _________________ 28 Zelenu granu s tugom uta voa __________________ 29 I ja to evo bezumno ispisah_____________________ 30

AUTO NA KORZU (1932.) ___________________________ 31

VISOKI JABLANI _____________________________ 31

OJAENO ZVONO (1933) ___________________________ 33

RAZAPETA AFRODITA ________________________ 33 CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA ________ 34 POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU _____________ 35 TRAENJA NA MILJOKAZU ____________________ 36 IN SPUTANIH RUKU ________________________ 38 ZADRANE SILE BIA ________________________ 40 VASIONAC __________________________________ 42 ULICA FANTOMA ____________________________ 43 DJEJI UGAO _______________________________ 44 MAJDANI U BIU NA DVIJE NOGE______________ 45 DAD ______________________________________ 47

3


POGLEDI U PRASKOZORJU____________________ 50 PRODUENI SVIJET __________________________ 52 MATA POVODOM OIJU _____________________ 53 NOSTALGIJA SVJETLOSTI_____________________ 54 SUNEVA KOLIJEVKA ________________________ 55 IGRAKA VJETROVA _________________________ 56 SVETKOVINA RUA __________________________ 57 DRHTAVI PARK______________________________ 59 BURA NA BRAU ____________________________ 60 UNUTRANJI HAREM ________________________ 61 VRUICA OD ENE __________________________ 62 CJELOVITI CJELOV I TI _______________________ 63

EDAN KAMEN NA STUDENCU (1954.)_______________ 64

EDAN KAMEN NA STUDENCU________________ 64 PET STABALA_______________________________ 67 MJEHURII _________________________________ 69 PONIENJA LJEPOTE_________________________ 70 KRUNA CESTA SREE_______________________ 72 SVJETLO NA RUKAMA________________________ 74 FISHARMONIKA _____________________________ 75 GANUTLJIVE OPASKE ________________________ 76 RIOKOSI MESIJE ___________________________ 77 DOZRIJEVANJE LJEPOTE _____________________ 86 UMOVI U KUTIJI ZA MILJENJE_______________ 87

NEUVRTENO U PJESNIKOVE ZBIRKE _______________ 91

SUTRUSNI TRAMVAJI ________________________ 91 DUA U PRAINI ____________________________ 94 POEZIJA RJENIKA __________________________ 95 BEZGLAVI DROMEDAR _______________________ 97 AUGUSTOVSKA NO _________________________ 98 MUCANJE NAD TRATINOM____________________ 99 DIJAFANE PROSTORIJE ZRAKA _______________ 100 UKRTENI POGLEDI ________________________ 102 OKRUTNO SUNCE __________________________ 104 SKROVITA DJETINJSTVA____________________ 105 GLAZBA VJETRA U NONOME STABLU ________ 107 KONCERTI U RUKAMA ______________________ 109 DOGAAJI SA MNOM________________________ 111 HYMNODIA TO MOU SOMATI_________________ 112 SVRATITE SUB IOVE DIVO __________________ 115 STABLA PO ZIMI ___________________________ 116 NONI CVRAK ____________________________ 118

POSTUMA ______________________________________ 119

JUTARNJA ULICA ___________________________ 119 DJEVIANSTVO RUKU_______________________ 120 PANORAME GRADOVA ______________________ 121

4


KUE _____________________________________ 123

PJESNIKA PROZA _______________________________ 124

USPAVANKA IZ KRIVODOLA__________________ 124 ALKOHOLNI SNI____________________________ 127 OSJEAJ PROLJEA _________________________ 128 SAT KASNIH SPOZNAJA______________________ 129 POLUISTINE _______________________________ 129 VREVA, BERBA _____________________________ 130 LUDE I MUDRE DJEVICE ____________________ 132 PONOR I POTHVAT SKITNOGA VITEZA ________ 132 AMNEZIJE _________________________________ 133 SMIJENI VESELJACI________________________ 133 ALEJA KESTENOVA _________________________ 134

RJENIK _______________________________________ 135

ABECEDNI POPIS PJESAMA _______________________ 138

5


HRVATSKA MLADA LIRIKA (1914.)

TO APE VODOSKOK I Uvee kada po basenu ne voze vie ljuske djeca, vodoskok svoju pjesmu snenu ponovno s bolnim umom jeca. Iz starog parka rijetki ljudi odlaze tiho: nee nou ovjek da budnom nogom budi san kipa, sjenu i samou. A tada romon vodoskoka u oblaku od bijela praha ispuni suzom oba oka etaa koji nema daha. I sanjar uvi u tiini turobne rijei bolnog mlaza krije ih dui u dubini: jer to je Tajna to mu kaza. II A jutrom drag i draga slute magleni odraz svoj u vodi, pa premda njine usne ute, oi im kau da im godi. Vodoskok voli polutame kada se ljubav parkom ee i kad u dvoje vidi same dragane, i u kiti cvijee. Ljubavni par ga dugo slua. Znai: i za njih rije imade zamamnu koja srca kua i budi za dan nove nade.

6


Da li razumije srce sneno rije perle to se mlazom sklie? Meni se ini. Jer se - eno - odjednom dragi stisli blie.

7


OPROTAJ Oudi usrid luche nasa mlada plafca Usduigla ie iidra voglna, smina i noua. I hotechia poiti putom sfoieg ploua Gre pres chog uoiuode al sachonodafca. Budi da smo uirni chriuouirna prafca, Nistar magnie chtmo (chocho i semglia oua) - Chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua - Marulichia Marca, splitschog sachigniafca. V lipom iasichu, gdi "chia" slaie sfoni, Mi dobrochiasimo garb slouuicheg greba I tocoi ti napis diacchi i stari. Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni Saiu imimo uelu sunchenoga neba: Chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

OPROTAJ (u dananjoj transkripciji) Ovdi usrid luke naa mlada plavca Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova. I hotea pojti putom svojeg plova Gre prez kog vojvode al zakonodavca. Budi da smo virni krivovirna pravca, Nitar manje tmo (koko i zemlja ova) - K va versih libar mno harvacki skova - Marulia Marka, splitskog zainjavca. U lipom jaziku, gdi "a" slaje zvoni, Mi dobroasimo garb slovueg greba I tokoj ti napis dijaki i stari. Zbogom, o Marule! Pojti emo, poni aju imimo velu sunenoga neba: Korugva nam uhta; gremo, mi puntari!

8


LELEK SEBRA (1920.)

MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOJU DORU REMEBOT I Pred tvojim slavnim, Majko, draima, ja pjan i besan, sasvim nedostojan, ko trska lak, ko dijete nepostojan, u mraku klonuh s crnim laima. I kost, i mozak bol izaima; a teko onom ko je, nespokojan, u jadu srean, a u srei zdvojan lutao nonim, sm, pejzaima. - I nigdje nije nao obeane ljubavi, nigdje grijehu oprotenja, i nigdje nije nao rosne mane, i nigdje istog srebra Pozdravljenja, i nigdje nije nao Vivijane, i nigdje krvi svetog Otkupljenja. - II Blaena Gospo moje sijede majke, Marijo, zvijezdo bijelih narataja, s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja, ja popih prve neborajske bajke. Srce je Majke srce Bogomajke: ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja, i znam da srodne due sreom spaja, izlae astar povrh gnjevne hajke. I ti to znade za im plae plot i tugu cvijeta bere oima, znat e i zato evo postah Got.

9


Znat e i zato mene obli pot i zato moja tuba poima za svetu enu Doru Remebot. III O pred te noge s punim ritmom sfera zavjet u staklu poloimo suze. Pred svete noge nek se s plaem spuze plameno srce dviju hemisfera. Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera, Sveta Madona nae svjetske Muze, i nek uz tihi jauk kornemuze razvije dua sokolova pera. Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i zato nek je sanak blagoslovljen, i neka pada dra i trnski plot; Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i nek me uje, kada vapim slomljen za rabu boju Doru Remebot. IV Svete joj oi kazuju: nevina, a bijele ruke dru rajskom strasti. U njenom vrtu znadoe se srasti i oganj rue, i nevinost krina. Glas joj je tuan kao jek dolina gdje jaganjac je izaao pasti, a u tom paklu to me moe spasti do njena zlatna, plava Mjeseina? Pred njenim likom da se skromno klekne u slavu bola i u slavu snova kao pred neki ivi Jeruzalem. I da se plae, i da se vjera rekne, i svaki uzdah bude Vita Nuova, a svaka suza drugi sjajni alem.

10


SVAKIDANJA JADIKOVKA Kako je teko biti slab, kako je teko biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i oajan. I gaziti po cestama, i biti gaen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, to sijae nad kolijevkom, sa dugama i varkama. - O Boe, Boe, sjeti se svih obeanja blistavih, to si ih meni zadao. O Boe, Boe, sjeti se i ljubavi, i pobjede, i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i dua mu je alosna, i on je sam i zaputen. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle draa u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamraenom puinom,

11


i komu da se potui? Ta njega niko ne slua, ni braa koja lutaju. O, Boe, ee tvoja rije i tijesno joj je u grlu, i eljna je da zavapi. Ta besjeda je lomaa i duan sam je viknuti, ili u glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Boe, tek da dovri pealno ovo lutanje pod svodom koji ne uje. Jer meni treba mona rije, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mraan je kale otrova, ja vapim arki ilintak. Jer mi je muno biti slab, jer mi je muno biti sam (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no muno je, najmunije biti ve star, a tako mlad! Zabavnik, 1917.

12


ENE MEU KRALJICAMA Boanske ene, sva ljepota svijeta i lavska gordost, i plahota srne, kroz vae ari uzviene cvjeta u plave dane, i u noi crne. I, kada stopom punom svetog mira budite zemlji ritam svih otkria, slutim vas srcem plamenim svemira, slutim i item tajnu vaih bia. Svaka je od vas roena da vlada, i da za prijesto prui mlijeno dijete; carice tijela, samo usnom sklada i usnom elje pitam: to hoete? Ko e mi dati kljue vaeg uda i odgonetku vae zagonetke? Kakvo tajanstvo kriju vaa uda i koje nade statue vam rijetke? Boanske ene, to u snu i slavi ekate zoru pravednih oltara, pred vaim likom koljeno se savi, a srce, zvuni plamen, ve izgara. Sunane due, zjeni poklonika zaman vas skriva zloinaka tama; pobonu ljudstvu fali vaa slika, jer vi ste ene meu Kraljicama.

MENI BEZ MENE Ure od smole cure besmisleno, sumorni ovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno; i sve je danas prazno beskonano, a vjetar duva, duva bezutjeno na gole due koje neprestano itu i grle beznadno, beskrajno.

13


TAJANSTVA I Bukom te vreve i sredine tijesne ja uho pruam za glasove tajne i donose mi utjehe beskrajne, ponavljaju mi pjesme urnebesne. Uhodim kako moje misli bijesne teku u gorke suze ivodajne, i slutim uru gdje e strane tajne gromadom crnom zgnjeit noi nesne. - Ko sam i to sam, to u, koga volim, to traim, kuda idem, za im lutam? - Uzalud nebo za odgovor molim, uplaen sobom svoje suze gutam; tajanstvo stvari i ivota zebe, ne poznam nita, a najmanje sebe. II I tako, neke noi, usred druma preteku jezik neke rijei kobne, strah me je od njih, i strah me je zlobne pomisli da sam, moda, sio s uma. emu sva borba, emu bolna gluma? Znam da su moje sanje sitne, drobne, da nee smijenit sudbine zlokobne, i da u ii, ii do svog huma. - Ljubljena eno, ko si ti da jesi, luaku ljubav suvino je kriti, ali ja sam sitan za sjaj to te resi, pa makar jesam ono to u biti. - Ljubljena eno, silna ljubav mrvi. i ja sam zadnji, makar bio prvi. III Kad rekoh kletve protiv sviju ena, kako da kliknem tvoje blagoslove?

14


Laov je ovaj to me monim zove, jer gordost imam, al je mo slomljena. Pobijeli esto proroanska pjena usnice zvane za besjede nove; da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove: "Renate srcu rob za sva vremena?" Jer iz tvog visa preko guve grube ti si mi rekla: "Mojom stopom idi, pokazat u ti kako gospe ljube i dati pogled koji globus vidi". Al od te ari i od suda toga kralje mi kri breme moga Boga. IV Velik sam bio, dok sam bio dijete, al sad me lome vidici i mate; elje su bile oajne i tate, a slabe snage samuju, uklete. I, nedostojan uzviene mete, item tek zelen pokoj neke bate; zar, vie bie, ja da volim? Ba te oboavam, jer ne voli se svete. Kad vee doe s milju, ja sam tavan ko zvune grane u mrku boriku. ozvanjam: nisam jednak, nisam ravan, i ja se davim u vrisku i kriku, i sladogorko kuam gdje me drobi teka crnina i nestalnost kobi. Knjievni jug, 1919.

15


ODLAZAK U slutnji, u enji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenak Braa, Imotskoga. I bljesak slavna estopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; da ujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem; da vie ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.

16


MATOVITA NO Gle! barut slovke sasuti u pono, ko rujan plamsaj besne eljeznice, sagorjeti e noas - o, No, o No! - ostatak moje pozemljarske tmice; evo sam spaljen u zublju kupine, ja, Novi ovjek, takmac Svetog Duha. Vrcaju za mnom tla i domovine, a loza moja biva lua suha. Strahoto moje beskrajne lomae! Izmakoe mi prirodna kraljevstva, ve nema zjene da me bratski plae, u ruci tap je, u snu sveta ljestva. Vidici zemlje pucaju pred ulom sa razgaljenom napasnom svjeinom i evo tonem, utapam se u lom samoga sebe sa divskom teinom. Misli to zvee kao suho zlato, sanja to sjaju ko najia srma; o da se vrati Sveto Nepoznato! na nunoj lai gostoprimna krma! - S prozora tueg zurila je na me, u mojem ognju, kamenita glava; i dok ispijah medne dojke tame, varala mene matom molitava; no moje Sutra eka me na putu gdje bi da kroi stopom gorostasnom: i grozniavo vrebam tu minutu zavjetovanu istom Danu Jasnom. Toite, svijetla vrela blagozvuna! zvuite, vruci u zvonkoj ponoi! da s mene spane ova mora muna i da se gluho okupam u noi. Ja evo ekam zoru svoje Nade, kad u da kriknem svijetu Lina Prava. Ja evo sanjam raskone arkade a dotle, mrtvi, blago tom to spava.

17


Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi! I proslavljeni bez kime, bez mozga! Graani! Dripci! Bolniari tupi, jer, gle, ja sluam kako svira rozga. Sa slikom plesa usred edrvana moj danak evo blista se u mraku ko carski biser rujnih ulistana to Istok draga u jutarnjem haku; blijeti kroz bdenje grimiz obeanja, strasna se elja utanjem velia. O smrti noi! o dosado spanja! razderat e vas buna moga kria. Lijepe su basne to u vrelom dahu pjanost ih duha brokatno izvezla; no jo su ara, u sunanom strahu, sva moja ljudska i boanska ezla, svi snovi krvi i biserna plata izmeu Crnih ili utih Mora; sve to se ljubi; i sve to se mata duom ljubavi i ljubavi pora. Teci, o Noi! Sveta, budi gluha! I struji mrano, i stremi duboko u ponor moga izgubljenog uha, i svladaj moje zapaljeno oko; otkrij mi nove vedre pokrajine na onu stranu jueranjih mea; i ljubav stvari od kojih se gine, to ne u uho i ne vidje vjea. Plamsaj crveno, a na mome mesu izgori sitne dnevne neistoe, i daj mi vrati, u tom urnebesu, oganj zanosa i zvijezdu samoe.

18


MOLITVA IZ TAMNICE Beskrajni Boe, to na plavom svodu zlato i srebro nonih zvijezda pali, uje li gdje ti na prljavu podu lelee ljutu molbu srvan mali? U noi kad sam oajniki bdio s pogledom rujnim povrh vlana stropa, kad sam u ognju bolnih mata snio zvuk pjesme bune ili gromor topa, koliko puta iz te crne jame podigoh nebu ruke pune gnjeva, koliko puta povrh otre slame provritah mrnjom svetih hvalospjeva! Ako li rtva mesa ili kosti spasenje moe robova da kupi, gavranu dat u da se njome gosti i gladnom crvu etvrt srca skupi. Ako te grudi, il te oi bistre, treba da kljunom svirep jastreb kljuje, i da me memla, ili bitka istre, neka! o neka! samo Bog da uje! Za pir i rasko ljubavi buduih, za zelen trave i za zlato ita, za slavnu vatru poljubaca vruih, za vino pjesme, za zvuk to mahnita - i za sve etve ponosne i lijepe i za sve berbe blaene i iste, evo ti nuam poklon volje slijepe i svijetlih elja gorde ametiste. I moja plua, bubrege i jetra, i moje kosti, ivce ili kou, pruam za iskru plamenoga vjetra, stavljam na oltar rtvenomu nou. Neka od tijela ne ostane praha, neka od due ne pretee plama; neka u poar nestane mog daha, a povrh lijesa bude vjena tama;

19


i neka emer potone u dimu, a plavi sanci u zelenoj travi, no samo, Vinji, ivom pobratimu kandilo svoje milosti objavi. Razgali svijetu bagrenu slobodu, i udo stvari to se sebi dive, ozari plavet i obasjaj vodu, razderi zorom horizonte sive; i, kada bljesne mlada elja ljudi, napon tetive u poletu luka, pod trudnu iju uzglavlje posudi, nad muko tjeme gizdu slavoluka. Pokai to je Vasiono Pravo, i nemir znati, ili Ljubav moi, i volja ii, ii tvrdoglavo pod egom sunca i svjeinom noi. Mermera pokoj, ubor vodoskoka otkrij za blijede, sanjarske mjesece; a Eden uha i muziku oka spasi za novi osmijeh nae djece. A kada spane ova crna ljaga i radost zblai svelo lice Hrista, blaena bit e otkupljena vlaga i kuna plijesan zasjati e ista. Znam da u dotle ostati bez glasa i da e grobom biti mrana jama, no zbog tog svetog, zbog tog slavnog asa blagosiljem te s ovim verigama. Jer e u vrtu da pobjedni lovor i njena mirta da upored cvjeta, jer e da slavi osloboen govor vjeitu mladost i nevinost svijeta.

20


KOLAJNA (1920.)

* * * Uhapen u svojoj magli, zakopan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj rui, svojem maku. I svak udi svetkovine djetinjastih blagostanja, srene mrene i dubine nevinosti i neznanja. I na oblak koji titi, i na munju koja prijeti, naa blaga Nada vriti; biti isti. Biti sveti. I kad nema Naeg Duha meu nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca.

21


* * * Ove su rijei crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke. - One su, tako, iknule iz tmine, i sada streme ko pruene ruke. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane. Jer svaki jecaj postati e zlatnik, a moje suze dati e erdane. - No one samo imati e cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno objeenu, ljubljeno dijete, ba o tvome vratu.

22


* * * Blaeno jutro koje pada u svijetlom slapu u tu sobu, ve nema rane da mi zada, poivam mrtav u svom grobu. Moda e ipak da potpiri pepelom iskru zapretanu - jer evo, trome grudi iri eznuem suncu, jorgovanu. Dijeli mi neke tihe slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici - i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak neto fali u ovoj uzi bez raspea, na dragoj usni osmijeh mali, u ai vode kita cvijea. Blaeno jutro koje pada sa snopom svjetla u tu sobu, ve nema smrti da mi zada, no vrati ljubav ovom Jobu.

23


* * * Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka rije je kao puka u nae grudi rastrgane, u nae srce bez oduka. Snivamo zelen mir livada i dim ognjita u plaveti i bujno zrnje vinograda i zrelu tugu mora, ljeti. Plaemo ubor gorskih vrela, i mahovinu u zabiti, kad poslije svrhe tunih djela eznemo iste suze liti. No nigdje kraja naem bolu u bugarenju i uzdahu, nemir je slian alkoholu, a oganj, oganj u mom dahu. - Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka rije je kano puka, u nae suze rastrgane, u nae srce bez oduka.

24


* * * U ovom mraku mirisavu sluajmo kako jee ivci; i sjeaju na ljutu travu, a naem gru jesu krivci. U ovom muku punom boga zalazi rujna epopeja; nutranja kavga i nesloga otkriva zelen niz aleja. Umire naa lijepa tuga, tuga od svile i baruna; varava kao rosna duga, zlatna i plava kao Luna. U ovom mraku mirisavu sluajmo kako jee ivci; i sjeaju na ljutu travu, a naem gru jesu krivci.

25


* * * Noas se moje elo ari, noas se moje vjee pote; i moje misli san ozari, umrijet u noas od ljepote. Dua je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noi; plaimo, plaimo u tiini, umrimo, umrimo u samoi.

26


* * * Svjetlosti moje vjere, tugo tuge, kai mi stazu utim perivojem i daj da grlim brau, plaidruge, i da plaem, da plaem po svojem; ljubavi moga bola, moga boga, daj mi da gazim vrstim stopalima po etvi to je zlati ega mnoga, po vijencima, po snima propalima. Nikada vie neu sresti one blaene oi sanjarskih badema ni rajski osmijeh plaljive Madone, ni krotko elo, mudra usta nijema; bogzna na kojoj zapraenoj cesti izgubio sam sjenku svoga duha; i nikad vie, nikad neu sresti usne njenosti pravcem moga uha. I ako oblak udre gustom krpom, a kruta java stegne strogim gvoem, daj mi, o Vinji, umski hlad sa klupom i vinograde sa dozrelim groem.

27


* * * Hoe li iko kad da shvati zato se Bogu tako jadam? Od mesa moja dua pati, zbog jedne ene ja propadam. Mjesto da ostah u svom staklu, izaoh na svijet mlad i zelen; a sad mi resi u tom paklu nevinu glavu trn i pelen. Za suzom suza udi tei, i tugu tjeim tunim slogom; a sva je Nada: jednom rei ivotu, svijetu, nadi - zbogom.

28


* * * Devet mjeseci to ja sioh s uma; devet mjeseci to od srca sunca srce i mozak preko usne bunca; devet mjeseci Bijesa, udna kuma. Ne pamtim sm to govorim i kaem, sredinom trupa prela mi je pila, a mila ena (njena vila, svila) nee me vie draganom i paem. Mrana su ova ela niskih briga, podla ramena zgrbljena od rada; svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada bjei u tamu poreanih knjiga. I blatan mi je ovaj uski globus, a elja rui, ko iz silna topa, tumbe sa u prah oborena stropa, nenadan, smrtan i odvratan obus. eznue biti Mladi i Visoki, htjeti i moi samo silne stvari, i biti divi, biti gospodari, i plandovati, i biti duboki; ljubav za edni ivot sazrcavni, za okno due na mistinu pupku, za grenu ljubav do duinu kupku, sve se to gubi, i u muku tavni. I u toj pustoj beznadenoj studi posljednja jote samilosna igra kroz ovaj ivot progonjena tigra, za lice Pravde, to je: biti Ludi.

29


* * * Zelenu granu s tugom uta voa u kakvom starom spljetskom perivoju sanjarim s mirom dok se dua noa i vlaga snova hvata duu moju; al enja dre kao ptie golo, ko plava pjesma naglo prekinuta, ko neko blijedo i beznadno kolo, ko bosi prosjak na p pusta puta. Sva ljubav moja usred ceste kisne, moje je srce od sedam komada; pod svakim maem jedan plam da vrisne; nad mojim dahom mramorna gromada. Tmurne se misli reska svjetla boje; krv u modane, mozak van da skoi; nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje, tuinska eno, samilosne oi.

30


* * * I ja to evo bezumno ispisah slovjenske pjesme iz krvava srca, ne znadoh rei svoj najljepi vrisak i otrov nade to u mraku grca. Jer otkrih da su strasti preduboke za slatke rijei, ugaene slutnje; a da nam elje, oblane, visoke, ne stiu frule niti skladne lutnje. No kada skoro panem nauznake, i budem noen na neslavnu odru, presvijetle zvijezde ko presvete znake u mome oku ugasnut e modru. Peate krsta bezimenu grobu moje blaenstvo kad ne bude mene gnjila e kriti plamenu utrobu, a tajnu smrti kletva jedne ene.

31


AUTO NA KORZU (1932.)

VISOKI JABLANI Oni imaju visoka ela, vijorne kose, iroke grudi; od gromora njina glasa uma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se ire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, suanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere to ivi u smaku i vrelo svjetlosti to tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, sranih zranih ptica, oni poznaju pjesmu naih najdubljih ica, uzduni piloti, nebeski piloti, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, roena u plau, sazrela u muku. Njina muka desna neprestano zida dvore ovjeanstva. Dom Prometejida! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaka eta za slobodu prava. Ali u samoi njihova je glava ispravna i ista povrh mrane rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje. Kao vrak divnih, zelenih jablana, reui do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijee plavi, ruji, uti; nagnuti u ponor nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tiini, oni, sami, gordi, dru u visini, mue ednu zjenu ili revnu opnu; to ne mogu, to ne mogu da nas u vis popnu.

32


Povrh njina vrka gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde! Putevi, Beograd, 1922

33


OJAENO ZVONO (1933)

RAZAPETA AFRODITA Ovo tijelo svjetlosti koje ljudi mrze razapeli su, jedino pravo, na krstu. U bezbroju bia, do kraja vijeka, uzalud, uzalud vjeruj u vrstu. Ti, glase etera povrh morske pjene, ti, kolo apsara i u snenoj magli, neuvenoj pjesmi nauili ste mene: danas se prvom oglasila. To znadem, ljubavi, da nije tvoje krivice, i krv je u tvom logu potpuno lilijalna, a duh je u tvom bogu majinstvo ensko samo, ti si nevina rosa. Sa srcem kupanim u medu stvorenja, da bi tajinstven bio ivot na putu nedohitnih meta, kukaviki ljubim i grlim sam sebe, i dvaput darivam tebi blago cijeloga svijeta. Iz mojih krajina suvine boje cure ko mlijeko i tamjan, i ja u zarobiti zvijezdu. Nemogue ispovijesti jo sapinjem, i strepim da nije otac Luonoa s poslom ve na redu. Vreme, Beograd, 1931, Auto na korzu, 1932.

34


CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu, putene od ruku milosra u moj blaeni san. Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu, ptice cvrkuu u misli i navijetaju crveni dan. Ptice su ostavile ume i svjee granje stabala. Sada se sjatile u grad, ali u pohode iskljuivo meni. One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala. One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni. One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista. Ispriale su povijest stvari u toku izmeu zemlje i neba. Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz ista. Ptice e mat krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba. Dole su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku. One, jedine iskrene, u ovoj grai zidanog mraka. I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku golemu poruku sree iz plavetnog zraka. O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani, ili sijeem prostore gdje se razmea zemlje brate. Cvrkue u mom srcu, jer ja sam duh izabrani, a vi ste, ptiice, poslane da u mom snu zapjevate. I kada odlete ptice, ostat e njihova krila, i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom. O ova pera arena da bi se u let milja razvila i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom! Vrlo rijetka odgonetka ivopisna sna: cvrkue s vrh kue u moj zvuni Ja! Hrvatsko kolo, 1932.

35


POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe ive tvojim ivotom. I ono sve to ti bje, u i to sni gori u njima istim arom, ljepotom i istotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima ive. Mi smo svi preli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traenja, i svima jednako se dive. Sa svakim neto dijeli, i vie vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i isti, kao djeca to ne znaju jo ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su nai sami iz zajednikog vrela. I hrana nam je due iz nae ope zdjele, i sebini je peat jedan nasred ela. Stojimo ovjek protiv ovjeka, u znanju da svi smo bolji, meusobni, svi skupa tmua, a naa krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija dua. Strano je ovo rei u uho oholosti, no vrlo sreno za oajniku sreu, da svi smo isti u zloi i radosti, i da nam breme kobi poiva na pleu. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu to jezdi, pa kad u ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam iljak s vrha rtvovan u masi; o vasiono! ja ivim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u brai. Hrvatska revija, 1932.

36


TRAENJA NA MILJOKAZU Isprazne svemirske trcaljke isputaju u prostor plahovite oblake s odreenom poetnom brzinom; oblaci su mjehuri od sapunice u bojama i nose mirise iz strasnog srca utih zvijezda. Plove oblaci u prostore s bojama i mirisima. ire uhvanje da im se napie strofa i udnu jezu nevidljivih katastrofa. Svod iskree na nas ventilatore i projektile; uda su zviznuta s katapulta gore. Nebesa mi govore da bih otpisao to utim nebu. Iz nizine na visine odgovaram im bez p slova. - "Oblaci putuju u praznine, bare e progutati oblake, pojest e ih abe u mlakama za jedno vokalno nadahnue. Strovalit e se tanki pramovi u jaruge, a mirisi i boje bit e malarini zvuci u vlazi sjetnih veeri sa sijerkom. Nemam u sebi priuva za nova razoaranja. Nee u me lahor iz granja da darne u sijelo duva. Nee da se pjesma rodi. Oblaci ire groznice. Ja imam u sebi munja." Boravi sreom Cigana na drumovima. Utapski mjesec je veliki balon, slikani lampion, a u irini neba rasprostranjen halo rijetko vidljiv samo za prostrane pute. Navalit e u grad skitnice da motre s plonika to biljee kruna gibanja svjetala bljesak kroz znojna stakla srenih kafana; onda e rubom parka spavati na klupi koju obuzima inje, i da sanjaju sinje: vrtlog mokrih plonika zalaten odbljeskom ulica, put iz groba u ludnice svijeta, vjetrenaste rue vjedogonja kruno nad asfaltom.

37


Privui e ekstaza stanare periferija i poljske spavae iz tiine ferija ravno u ekstazu neba: o Cigani, oni govore nebu i nebo izravno njima. Ali ja ne saobraam s nomadskim bogom; Cigani, brao, molite za me; u dnu zemlje, dijelim tamni ivot ruda; ventilator anagramske misli, sipam ekolalije, kakofonije, onomatopeje u no obeanja. Tek opravdavam se razbistrenim slogom: "Gradovi budui golemih predgraa sazdani itavi po jednome planu kada e vas biti? da li e vas biti? Neu kriti. Osjeam vau manu: znam da se danas veliki kuhar raa to se svima zbrinu za stan i za hranu!" O! oblaci su djeji, papirnati zmajevi. O! oblaci su opijumski rajevi: na miljokazu, ve u branu puta, jutros neu biti to veeras sjedoh, ni istih oblaka, ni istih oblika. Knjievne novine, Zagreb, 1930; Auto na korzu, 1932.

38


IN SPUTANIH RUKU U nonim tramvajima, kroz rane metropolitene, sa uljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza, odlaze utljive ekipe na posle ostavljene, s usnom od rakije vlanom, i tihom slutnjom suza. Na desno i na lijevo, ve kamo potreba ite, sa djetetom i enom kroz pospana predgraa, i tek su u hrpi stigli na tamno rvalite, eno se iza stakla blijeda krvavo sunce raa. Svi oni obaraju bore ela poniena, svi nude djelu ruke hrapave, uprljane. Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena, u njima apuu rijei buntovne, tmaste, i sane. Oni sluaju arko pjevanje pei, i kajie remena, i previranje kotla. Oni gledaju: gle, duvar biva tei i vei, a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla. Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada; onda se bude: na ini eljeznica hukti, otkucaj ekia kree u njima ritam jada, dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti. Ova je srca tesalo hiljade kladivaca, ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja! Crveno eljezo, zapaljen ugalj na ela odsjev baca, petrolej i benzin na pranom potiljku sanja. Rastu, u prostor vrcane, pilane i talione! Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne u mnogozvuje zapaljene i zahuktale vasione nad tjemena frenezije i nad ije ve znojne. Bruje u ire protege uurbanosti snaga. Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga; sve piti, sve krijeti, sve vriti, sve klie i bunca. Blaena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa, bila bi najljepa pjesma i muzika vascijela svijeta! Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa, puca um rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.

39


Grme i gromore potmule oblasti suterena u ustro razgorenje i ak u raspraskanje. Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena, sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje! U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi i jei neto sumorno, strahovito i muklo. U ovom glasu kao da preklinju robovi: "O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!" U labirintu panike, du acetilena, neto svirepo jednoliko, s provalom nadahnua, pretae se u gvoe; paralelno, desna je uposlena, mozak brojeve misli, a srce kovanja vrua. I tako, po oprotaju od vreve radione, na brodovima tekim od veernjega rada, sputenih ela, kao na povratku iz kaznione, klipu hrpe u bijedu skrovita velegrada; a da im tamo barem, pored zdjele supe, daruje domaa svijetla jo probuena Vesta! I da se kune nade za prisne sinije skupe za ljubav i za snagu umornog Hefesta! Misao, Beograd, 1925; Auto na korzu, 1932.

40


ZADRANE SILE BIA Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il crne ruke uljave s polja, ranjene iglicama; srca to misle, oi gdje pogled trne, bona tjelesa, krna tjelesa, a idu s nama i s vama. Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, sovjeta, kua, idu po polju, po gori, po moru i u visine neba, i svuda donose elju istoga srca vrua, i svuda itu: pravde, slobode, hljeba. Oni su mali, ali ih ima mnogo. I oni ne samo ude, oni rade i trude, ali ih mue enje i mnoge elje lude: "O to bih htio, kada bih mogo; o to bih mogo, kada bih htjeo!" Mnogi je vjekovni uzdah u njinoj grudi sveo (u uzama biri svijetle nade grde); mnogi se pogled njihov, zadran, smeo: blagi i krotki, oni tvrde, tvrde. Oni znadu: naa e snaga biti oslon praga, i ufaju se: nae e mike biti polet stuba; ali to e nama ostati jo draga od zemaljskog blaga, ako nam no, kobno, sjaje usred zuba? Oni kau: "Mi smo dua zbilje. Mi diemo dvore, ruimo Bastilje, iz nas struji u tvar rumen srca vrela. Mi bratski volimo eljezne maine, plamene maine, ali da nam iz njih nova snaga sine, i da svijetla pravda prui svoju vagu." Oni idu putem (put vodi uz groblje), ali ljubav mlade majke, ali mlijene dojke opet blae tvrda srca. "Drimo se stojke, i jednoga dana dii e se roblje pod zastavom truda."

41


A za njima, svuda, slijedi sjena Minotavra. Kuda e da pline ovo more sile: nee li da srui sva igala sile? Hoe li da digne hrame novih lavra? Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il crne, ruke uljave s polja, ranjene iglicama; srca to misle, oi gdje pogled trne, trona tjelesa, krepka tjelesa, a idu s nama i s vama. Duboki narod, bolan zbog jedne vie ljepote, zbog rada na njivi, zbog berbe, zbog etve, buntovan srcem i spolom, eljan sjetve, i muen ui tuge arke note: ja ih tako vidim, pune malih jada, mekane i tvrde, s moi svojih volja, s voljom svojih moi, teitelje polja, istinite neimare grada: Oni s tekom sjenom pred sutone gaze, i ja sluam: njina noga lupa, oni idu skupa, a pod ritmom hoda zvone, zvone staze. Svedoanstva, Beograd, 1924.

42


VASIONAC Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti, grmi, klie: Jo me nije strla teka alost zatajanih vijesti. Sto pjesama iz sto mojih vrela, iz dubljine stostruke mi vode, iknu, viknu: Nije me raspela zarobljena boginja slobode. Klie, vapi dua mnogim umom, buni se u grudi srce ire. Dokle hodam pogaenim humom, uskrsnut u Asir i Misire. Struje misli kao vir zelenca. Pomie se moja mrtva snaga. Sebe motrim usred svoga zdenca, uspravljam se usred sarkofaga. Uske su mi ove male zemlje. Kratke su mi moje bijele ruke. Gorke su mi ove suhe emlje. Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke. Kroz ocean neba ja sam ronac i u mreu lovim mlijene staze, Mjesei i Suni, Vasionac. Mene pravo samo zvijezde paze. Borci viu: Konja! A mornari: Jedra! A ja, opit glasom pomorkinja vila, udim samo plavet, Vasiona Njedra, i ja viem: Krila! - krila, krila! Savremenik, Zagreb, 1923.

43


ULICA FANTOMA Ulicom, pored ljudi, lutaju brojni fantomi: jedni idu iz grada, drugi listom iz groba. I tako, pored novog, traje i staro doba. Tek to svih tih sablasti ne vide nai trahomi. Ulicom, osim ljudi, miu se brojne sjene. (Strepim da nisam obmanut; taj put, za sama mene.) I tako u mraku grada vladaju uspomene, i tako na suncu jave strahuju tane zjene. Samo se udim kako usudno slie ivi na mrtve, a mrtvi opet na ive. I kad se ivot dosadno i jednolino mie pitam se koji od njih krvavo, ljudski ive. Dani su nai u smradu davno strunulih era, noi su nae u hladu opasne mrtvake strave. Na javnom trgu titi grobina atmosfera, a nou u postelji spavae vampiri dave. Le kae ivom: "uti, i triput uti, za novo doba stare su rijei uzaludne; i ekaj nunu uru: mi emo uskrsnuti, tek tad e i za vas uskrnja zora da budne." Valjci, Niki, 1933.

44


DJEJI UGAO Moda najbolje, u izbi suterena, ili visoko na mansardi suelice krovova, prekrtenih ruku i glavom na jastuku, oekivati zalaske sunca, nad tanjirom. I ekati, bolesniki, da sve tiho bude: jer savreno pravedni za svakoga trai Pravdu, ali, savreno, za se je ne trai. Moda najbolje da izgori peal bez jadikovke i da pregoreno svjetlo i boja ivota donese ljepotu iznutra sazrelu u samoi i tiini. Ne izraziti se. Ne dobiti parnicu u javi time to je mnogo gruba. Gdje pitaju zato kia od pepela pada i zato stabla rastu i cvjetaju. (I da, stalno, niko nije blizu; ni prijatelji ni neprijatelji. I da takovih nema. No da ravnoduna sunca obilaze zaputene doce i tajanstva uma. I da niko nije vidio kroz velo. I da niko nije uao u sobu. Ja nisam velik. Nisam malen. Ni dubok. Ni plitak. I niko mene ne zna. Ne marim da poznam arina; kako krv kola, i to puca u uima. Bez braka sa glumom dana, na ilimu od sjene motrim odbljesaka polusati.) Moda najbolje: ocvasti, odruniti se, kao mnogi, bez imena i slave - i u snu otkriti akord koji stie od mirisa rasklopljenih stvari i od ugasnua ishlapljene boje. Valjda dijete, ali koju godinu starije (ko to lomi granice u umi? kakvo lie pada? ko to pazi? otkud vjetar duva? -) sa zaboravom hrpe neozbiljnih stvari. Sa djetinjastim srcem, ali pamtei da za mnom ima mostova, i rijeka sa unom. I umrijeti bljedolik, u jesen na terasi negdje, ili na ljuljci izmeu drveta, sa odbljeskom u zjeni fantastinih basna i snom o dalekom ostrvu na vodi. I da poslije nikom nije krivo to poinu u blagosti ko ivio nije - osim kao pladanj toplih naranaa - i ko prua ruke i ugasle oi kroz lisnate kronje i meso plodova.

Hrvatska metropola, 1926.

45


MAJDANI U BIU NA DVIJE NOGE I Povijest mora biti pregaena! Gazi sa mnom na svjetlonosne budunosne staze. Klikni irem nebu! etnjom tamnom izvest u te u radosne oaze. Kroz trijemove rua i mirta, a uz svirke kovraste, ti e vlage ispunjenja liti, kada, voen rukom boga i ritmom dirke, stopama almeje ue u Magic city. Prolost je mora, i na potiljku gvozdena apa demona; no ti, to su hvatali vjetre povrh najirih mora, stisli su kao citronu u aci skladove nebosklona, i doekali otkrie najljepih srenih zora. Tako, kada stupi meu sveane povorke pjane, i u otajstva mate iza biljurnih dveri, zaboravit e vijek, godinu, mjesece, dane, i staru mudrost pred plesom nevinih vilinskih keri. I ustati e vidovit pred panoramu svijeta. U zelenome proimanju sav, oporaviti boleiv i moleiv uzdah kadu cvijeta, dokuiti e kljue Uma: sve Zaboraviti. Kroz trijemove rua i mirta, a uz svirke kovraste, ravan drug u vioj sviti, ti e, voen rukom boga i ritmom dirke, stopama almeje ui u Magic city. II To je kruna mojeg obeanja. Jer ti si plodna brazda kojom sam (zipko bilja i raslina) uzvisio golet. Nad nebodere, nad zvijezde avenija zraeih to ih sazda dedalski dlan majstora, ti uspe vii polet. Ja te vidim, kroz zlaane magle zlatnih Babela, rukovatelju od sto vrtoglavih bioskopa, sa slualjkom na uhu, gdje upravlja krijes kabela i prama najdaljem Suncu vrti zur teleskopa.

46


Zakonit red bila u tutnju kotaa lijeva duh u slova; vadi put iz retorta; pred zastavicom tvojom po izbor momad jaa noge i glenje i bedra na popritima sporta. Alat su tvoji prsti, i vjeti aparati. Kao slovke stoljea slae ruke i vretena. Kotlovi i dimnjaci tvoji su svakodnevni sati kroz koje kljua i plai Sanja: dii se nad Vremena. Koje udo, ako na daskama najluih drama biva Hanswurst i diva od grijeha i alkohola, da, po zastoru, zauje doziv borbenih tama: "Sutra ujutro, drue, povrh Junoga Pola!" Ti nisi, gaen, i blaen, od malene ljudske kobi, pao na kolena k Sfingi ni k dveri Tebe umijea, niti si, proav kroz vjerski pogruen Gobi, zao u darmar rasprava tananih sjednica vijea. Ali si dao najbolju muku, kasnolijeg ranorani, iz utrobe i sjemena, iskru kroz mozak i oi, da ne bi mirni napor osvojenja ostao izbrisani strti ivotopis, bez grba, na grobinoj ploi. Jer tvoj mozak ukljuuje firmamente; on je kova i lanac na tekom foliju mudraca. Prosijekom na ili rujno peati pergamente, skiptikone na platna matovita kamera baca. Ti si nova Savjest. Mlada Povijest. Svijest u krajnjem visu. Odliva se iz kalupa vrelih ena tvojega kova; ena, ko to Belkis, Lilit, Tamar nisu: Povijest Budunosti bit e erdan Snova. Da bi se osnovi nai vjenali u plodnome braku, ti to na kveru orua lau za daleke luke Nade, da ode na kraljevski poklon istonom vitezu Maku i u vrtove bajne prie eherezade, pobodi radije koplja pred svilom adora mojega loga, da napustimo drage i zaposlene kvere, u potjeru za dupljem tajanstvenoga boga, naprijed, da pustim u pogon orlovske propelere! Vijenac, 1926.

47


DAD U obilnim mlazovima iz tekih oblaka liva se gusta kia. Toi kao iz kabla na livade, na vonjake, na panjake; ali, nadasve, lupa na naa stakla, kuca na naa vrata, bije nam o krovove. I zvui, i svira, u svima jezicima, u udnim narjejima, nasilna, sveplodna kia. A njen je zvuk sladak sluhu kao ehulja groa usnicama. Jutros je varo bila ista ko sveana slika, u smeem, osvjetljenju to padae s neba na ulice i trgove, te smo eui posred kestenova tugovali, alovali, blago, bez alosti, bez tuge: dolazi, dolazi ona divna zagrebaka jesen. I muilo nas to nai mrtvi nisu s nama da vide novi Zagreb, ljupku Hrvatsku. A sada kia tee i zvui; kuca o nae prozore

48


kao jato golih tia to cvrkuu, to izdiu. Kia je isprala sve grane na stablima i sad je lie svjee zeleno, a kue opet iste i crvene. Slatko je pisati uz romon dada. Kia rominja, glogolji, amori; kia jadikuje; mijenja pravac, vraa se, bugari, i opet sipi i sipi na dvorita gdje stvara mlake, na krovove gdje tee u lijeb; kia jednolino svira kao luac o zvonku staklu po stablima, po brezima, po ivcima, po srcima. Kia kii i kii i prestaje da kii; a onda otie cestom. A onda kao miris dunja kroz vidik rosnih bregova hrvatske domovine javlja se enja za plavim morima, za novim nebitima, za irim obzorjima. Budi kia sve to u nama drijema; draga kia sve to u nama plae; tjei kia sve to u nama cvili. Ovako je mi nekada, pjani, sluasmo, kroz lahore borika na brijegu Marjanu gdje sprema svoje harfe i svoje svirale, za nae due dirke; za svoje strane svirke, leleke,

49


i duduke: o mi smo sluali kiu po danu i po noi gdje rida sladostrasno, gdje kida u nama kao ravu strunu sve to trebae da pukne. Ali draa no ona kia u noi uta iz topla kreveta za bura tee na njivu due ova topla kaplja Milosti, Dobrote, Oprotenja; plae nas, draga nas, curi na nos, milosna, dobrosna, svjetlonosna, zagrebaka kia. Mi znamo da kroz to vrijeme gore na Cmroku i Tukancu plave i crne djevojke diu na potna stakla kuda naslanjaju elo i motre na kiu i oblake i cvijee u dvoritu. Sanjare dakle djevojke, a mi kroz to vrijeme pjevamo kiu i cvijee i momke i djevojke. A kada prestaje kia, mi kroz otvoren prozor diemo isti uzduh: - takva skuta plaveti nema ni u kom Gradu po spasonosnoj kii. - A onda Sunce tjera oblake, obasjava breuljke i sui po Gradu mlake od skore kie. Gri, 1920.

50


POGLEDI U PRASKOZORJU Povedi me, glasu dobroga vraa, iz ovih mranih zabiti prama irini svijeta da na dohvatu zlatnih ruenja daljine saekam dane, kad e ivot biti srea, a veliko zadovoljstvo bitisati. Jo se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla. Mnoge jo oi neprobuene spavaju kao obeana ljubav, ni pruena ruka grevito pokretom nije izvukla iz ovjeka njegovo najbolje djelatno blago. U svojoj zipci jo spava vojska ovjeanstva i zadatak da kri i gradi, i da blagosilje. Cijele su bate cvijea to se ne smijei danu, najdrae ptice nisu jo ni zapjevale. Bit e radosno sutra, kao jue to nije bilo sveto. Moja grud udie miris iz grudi budunosti, moje oi zure u obrise, dalje od granice stvari, Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho, neko sunce od lijepe slutnje ak ovamo utjeno ari. Neku svjetliju kob smo zasluili kada smo lomili koplja za lozinke vrline, asti, duha i prava. Na e usud da u meso ina pree iz prediva misli, iz kosti, iz krvi i iz zdunih nerava. Svijet nije na rubu propasti, u bdenje sudnjega dana. Jedna se zvijezda raa kao znak novoga reda. Tok svjetlosti je melem mojih najteih rana, zemlja je tako mlada, a pravednici djeca. Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata, jer znadem da e, novosti, s dobrim pogledom majke, i prije reda, na vrijeme, i neznana ui na vrata. Ne budi krta s ljubavi, ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela! Ja u dug poteno otkupiti, dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred ela! I vrsto se ufam da linost toliko bogatija biva koliko vie prima da bi vratila dalje. Povijest je ljudska duga sablasna mora u mirisu grobnica i trulei antikvarijata. Prava e povijest nadoi istom za druge narataje, povijest od ljudske sree, zanata i alata.

51


Kad vidim te ruke bezbrojne to se pruaju poslu, kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi, ja ivim tu buduu povijest i ja sam slovo na strani nenapisane knjige to se tek danas slae. Vodi nas, dobri vrau, iz ovih vlanih zabiti prama prostranstvu zbilje da na dohvatu zlatnih ruenja daljine objeruke primimo dane, kada e rasko preplaviti ivot i bitisati Bie. Hrvatska revija, 1932.

52


PRODUENI SVIJET Stvari su oko mene duboko sadrajne. Cvijee ima znaenja i rijei na rubu puta. Vode apu u noi neiskazane tajne, i vjetar na mahove udne matanije aputa. Oi ivotinja krijese se s voljom izraza. Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima. Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza iz zaarana kruga u pravilniku rima? Java je, jote jednom, preobraena snima kao da ide u susret najdubljim jesenima, ko da e Isukrste da sa raspela snima, kao da priroda sprema posljednji krevet - svima. Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani) i ti su od tihih rijei potajno razdragani, kao da misle: evo, ve se polako dani, sad je svejedno jesmo li u prolom vijeku, ili lani Sanjari, sami, u hodu, bez volje da ita kau ali, svejedno: mogli bi biti pijani. Ko da idu na doek vrlo starom otkriu da su ve bili, da ive u drugome biu, i da su drugi i trei, kao ve ljudi pri piu. Stara se zemlja buni to je ovako mala, mala se zemlja u prostor neujno dalje mie. Stara je zemlja jo jednom zaviaj ideala, i basna zemlje u oprane skute nebesa tie. Sanjari, sami, u hodu, bez volje da ita kau primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta i onda, besvijesno, nikom, u aptu obrazlau kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta. Srpski knjievni glasnik, 1933.

53


MATA POVODOM OIJU Svaki ostavlja znakove na putu, ne samo trag koraka i stopu nogu, nego i kretnju ruku napregnutu, maglovitu u prolaznom slogu: svi se kreu i mijenjaju u bogu. Lica su ljudi moda zagonetna slova. Lica su valjda izraz izgubljenih snova. Moje dnevno tivo itanka je glava. Nego me oko glavno uasava. Ima u oku zapisanih mata, il mi u oko prenosimo svata? Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno. Ko e smjeti rei da je oko asno? Sanjao sam jutros san o dvije ene: to su dvije due kroz dvije razne zjene, jedna gleda bistro, a druga kroz mrene. Koja od njih moe da me strasno krene? Oi pune magle oarae mene. Nekada me takav strah oiju hvata, strah peata, ili strah pergamenata: to to udno, mrano u oima pie? To sam znao jednom. Ne sjeam se vie, i evo se bojim da e lu donijeti onaj ko me na to iznenada sjeti. to me nemilosno brojne oi tlae? Upitnici vida bole: oi znae. Danju oi mrae. No u mraku zrae. Najbolje su oi to nas naoblae da po tome vedri horizonat svlae. Vidici su slutnje u smisao sivi i samo u tajni pravo bie ivi. Oi kau. Oi kau da nas boli i kakve smo udne due kad smo goli. emu nije ravan majstor, ni najvei, oi, zrele oi, to e ravno rei; plamen kojim starac u grob skori gleda nehotice vidim ve u oku eda.

54


NOSTALGIJA SVJETLOSTI Danas sam zgnjeen veliinom neba. Bojim se: plavi val e da ponese slabou moju u vis to me vreba. Da l' sunce ee ili zima trese, osjeam mrano ilovau uda, i uvijek slabe kosti pune truda. A oko mene ljudi svi zemaljci, tjelesa ena sva od stare gline, likovi stvari: kocke, kugle, valjci, a sve su oi pune guste tmine. Ja patnju svoju, svu, na mesu golu, to uzaludno ite melem vrela, dugujem rani, uvrijeenu spolu, to vele: "Srcu ranjenom od strijela". Kinji me briga: kakva li e ruka, kakva e meka ruka da me spase od mojih crnih beznadenih muka? Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se) za krotku djecu izmiljena gatka? S suza pijem u plamenoj ai; um dere tkivo to ga mata satka, a kada desna za zvijezdu se mai, znam da e sunca kojim ne znam ime pre da me zgrabe u svoje visine, no to u ikad spustit u nizine ivota Sunca to im ne znam ime. Progres, Beograd, 1920; Auto na korzu, 1932.

55


SUNEVA KOLIJEVKA U boinoj noi slinim na jastuke i grizem neopranu posteljinu: osvjetljuju nas ulini fenjeri mene i neki magliasti fantom erotskog vukodlaka. Dekorativni snijezi po obiaju nakostrijeie strehe iglicama. U pei nema drva, ali puca i praska u cijevima, i vodi, kroz oajanje dvorinih maaka, u grozniava stezanja, zaguenih soba. - Taj veliki, dragi Ja je mali skot pod ebetom: je li mnogo zebo pod snijezima, je li se malo grio na kiama, nije li bio gruvan vjetrovima, je li estito znao za se? O da se osui! Koliko ljeta Ja da jo se sui? Koliko ljeta da se sebi vrati, dua, u oak svoje kue? Snijezi, kie, vjetrovi jo tipaju kou, ali iz hladne pei amore ognjevi kao matanija uspomene, a iz grudi promie teak dah. O boinoj noi savladavam strah zime, ovaj mali plamen pjeni se na usta i isputa zubima vodu na jastuke. Vreme, Beograd, 1931.

56


IGRAKA VJETROVA Pati bez suze, ivi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tate su suze, a jadikovke ublait nee gorki san. Podaj se pjanom vjetru ivota, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak neka te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko lie to vir ga vije, za let si, duo, stvorena; za zemlju nije, za pokoj nije cvijet to nema korijena. Savremenik, Zagreb, 1914.

57


SVETKOVINA RUA Berite rue, djevojke, da bi vam danas sjale, taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju. Rue su svete varnice to su zavrcale iz dna dua vaih trepetljivih u ovom razbludnom maju. Rue su munje misli, one su u srce strijela, rue bogate, besplatne, u bati na ivici druma. O rue su kd nebeski, one su oko vidjela, i muzika prirode s mirisom jezovitih uma. O rue, da izdahnu raskono u dragoj hladovini kao tren najljepi i najkrai u viru varavih mrena. Rue, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini i etnja razdragana do zadnjeg praga sjena. Rue su jezik ljubavi u spomenaru sree. One su kao svjei bljesak svjetlosti u bistrom zdencu. Ko se za ivot raa, gine za mladost, da mee na elo rue po izbor u ganutome vijencu. Neu da laskam strahu zarobljenika vaih da ne bi rue s oltara na krvavome bridu sluile kao ures koji ih grobom plai u sladostrasnom i crvenome vidu. Rue vjenanja da nisu empres za mrtve! One pomiruju krotke i naprasne, one njenou daha otkupljuju sve rtve i one u struji krvi kao marak romone. Ja plaem za ruom. U oleandru cvjetam to nije ni lovor ono ni rua tiina. Ali iz ae ruin pjan pogled sretam: cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina. Neka pljute rue sa stropa, danas, u svetkovini! Rue sa krova, rue s nebesa, rue iz bata. Nek pljute ko kia, ko vjetar, ko gnjev u praini rue iz istine, rue sa zvijezda, rue iz mata. I da nam zaepe usta, i da nam zaklope oi rue pijane, rue oajne, ruini vrti. S cjelovom koji golica te se neujno toi kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.

58


Da panu kao pehar iz magla privienja, da planu i da zgasnu, i da niem slue. O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biu to se mijenja, berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo rue! Blagoslov ruama polja i cijelom ruinom rodu to je vrebao tajne mladosti suneva boga: one nas najbrom vonjom dovode u slobodu, one su dar zemaljski i koveg zavjetnoga. Pjesme trebaju rua, a rue svojih pjesama, sve to trenutak nudi, a to najdublje prua. To su mlazovi himne iz lue biljnih esama, o anele, sii i otpjevaj vjene litanije rua. Na tvoje glasove, i protiv neisti ve dotrajalih dana, past u kao uaran i s tobom u hvale rei tom rasipanju sree i kupanju sred tamjana, i, pred zavjetom rua, tek jednom, pobono klei. Da bi nam bile uzor, umjesto amora rijei, to treba biti plamen i skroman; te razapeti i otkinuti s grma da razlog nam ne prijei sve na dar, primjer, s ruom ivjeti i umrijeti. to vie rua! Za pjanstvo i ludilo njih, to vie rua, i s njinim trnom i draem. Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih da s ranom kliem i da s dragou plaem. to vie rua! Njih! to vie rua svih! Prosveta, Sarajevo, 1931.

59


DRHTAVI PARK Jedan se drhtavi park sluti duboko u mraku, u njem je svaki listi osjetljiv kao srce pred iglom. Park je u noi hladovit kao jezero plave svjeine, ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe. Nego na dnima sakriva briljive misli samoe i lahor uzdaha od kojih se njie granje. Park znade odakle oblaci putuju i zato vrcaju zvijezde i emu u mora daleka padaju meteori. Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi. I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi. Da li ovuda vijuga puteljak prponih stopa i tu da se u vor veu udljivi lanci sudbine? Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga, park je iz prsa ova velika i irokogruda dua. On je upio svjetlost, a sada upija tamu, i kiti grobove vlane utim brdima svelim. On die svim ilicama, plae u mezgri, buja u kori, on voli zemlju i nebo iz kojih ivot hrani. Koliko krvi se toi bilom nabreklih ila, kolike ive sri strepi u golemom dahu! On uti u liu aptom eznutljiva daha i skriva u tami svetite uzvienoga hrama. Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima. I vlaga rose valja se po njemu kao iva. Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko slua u njem jezovito razabire agore nijemih dua. Pregled, Sarajevo, 1932.

60


BURA NA BRAU U prozore i vratnice lupa bura tmurnih ura; dru male dvokatnice. Bura. Bura. Bura. Bura. Kao misli zlopatnice, kao due sve patnice, u pjesmi bez rijei struje hladni marci u kue bez pei; tresu male dvokatnice, u prozore i vratnice. Jauu umarci. Uz obalu stabla gura. Vjetar gruva, grmi: hura! Ko bi zvuna dua bila razapeta povrh krova? Odgonetah: ti si vila Mosora i Biokova. Ti se ii zvonkim staklom, ti si jecaj tog konopca, a nad morskim bijelim paklom gordi polet divljeg kopca, oblik laareva ropca. O te muke tvoga plaa, o te pjesme tvoga braa izbodene povrh draa: buro, ti si blokus Braa. Jadranska pota, Split, 1929.

61


UNUTRANJI HAREM Suvie divnih ena irom bijeloga svijeta, suvie krasnih za nas beskorisno cvjeta. One udate, ko rue ubrane da brzo svenu, mjesto da se dre na grmu i na svojem korijenu. Jedne tako, kao zvijezde to se gledaju u beskrajnom moru, druge bljeskom ljepote sline meteoru. Jedne tako, kao kumiri iz pijeska pustinja, druge tako, kao crkve i genij starih krajina. Ko ih voli? ko ih bere? komu e srce dati? O eno, djevojko i grenice, ti si ovjeku mati. Ja te bezutjeno gledam u alosnim matama gdje pije, pjeva, pui i plee u batama. Ne umijem mjere pred ovom divljom ari kao da vino pakla u mojem mijehu vari. Nikada neu rei ravo o tijelu: blagoslov da je njemu, divnom bojem djelu! Ono je izvor radosti, ono je uzor vrlina, tijelo je baklja svjetlosti usred zemaljskih tmina. Nema grijeha da mi ne okrznu sne. Ovdje sam svirepi vezir zbog Tebe. I zbog Nje. Zbog One koje nema i koja vjeno fali, jer se iz duga varki sapliu ideali. Suvie krasnih die irom bijela svijeta, suvie mirisa ena i suvie njihova cvijeta. Ne znam da ivu, ni kako, ni zato. Ni kada minu, o kakav udes, i kakav znak, pada u ispraznu tminu! Vi i Mi, Beograd, 1931.

62


VRUICA OD ENE Jer je u visini misli poniena, ja bih htio njeno zlo da mi je tue; ali slabo tijelo, okaljano sue, krvav demon elje, opsjela je ena. Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena, od ploti mi nema pakao to lue. San je spola dosta da mi bijesno ue u sva uda ludost i na usta pjena. Kipi mi u krvi putena bjesnoa, znoj pohote bije s uarena ela, sve su misli pjanstvo, neba vrela hula, i, dok bludno eam zabranjena voa, izgara u gru lomaa mog tijela, zapaljena divljim ilintakom ula. Savremenik, Zagreb, 1914.

63


CJELOVITI CJELOV I TI U matama u tebe loviti trae sunca s ruiastom niti. U etere e srce ploviti, otvorene ake nebo piti, jer bez tebe biti znai mene prepoloviti. Moju nagu duu neu kriti, da bi javan bio marak skroviti. Ja u tebe blagosloviti i molitvenom rijeju osloviti. Ja u tebe suzom liti i sebe smijekom obnoviti. Vidjeti e krvav gr strahoviti. Tvojom rosom ti e mene miti. Moje srce tvojoj biti hiti, ni do groba nismo siti. Svojim dahom ti si svijet jezgroviti kamo e se sloge boja sliti. Ja u tebi vijence viti, draganjima oviti, i tada e opet biti u potpunoj kiti cjeloviti - Cjelov i Ti. Hrvatsko kolo, 1932.

64


EDAN KAMEN NA STUDENCU (1954.)

EDAN KAMEN NA STUDENCU I Okviri bunara jesu vrsti spomenici gradia i sela na starinskom alu, u zdencu se rie budunost u slici, cura snatri svoj lik kao zgodu malu. Zdenac, studenac ima mraz da dijeli, ali po vruini i zadnja kap kopni. Plonici su mjesta zapaljeni, vreli, a fatamorgane javljaju se opni. Isparena voda ima vrijednost meda, i po znojnoj ezi prednost sladoleda. Pomorci eaju za svoju e, a sve mui voda. U prinama plaze jezik Beduini, a ovdje bijesan pas na suncu slini: gristi u voku to nudi vlagu ploda? udo jo da raste zimzelen i trava. Hridine su gole kosti pustog kra. Tua okolini pri se agava. Nou se ne spava, danju klone glava, na jadnom vjetriu rublje zalepra. I pretili domar pod silu mra. atrnja pred crkvom suha nebu zijeva, nedjelje cijele nije palo kie. Sa glinenim vrem pomalja se djeva, vjedro o konopcu alosno se njie. A romon esama samo u snu pjeva. II Da su ljudi edni, u tom ni po muke, ali sad je bunar iscrpen i edan. I dok vjerni diu k vrelom nebu ruke, voda bi za usta bila napoj medan. Uzalud je tui grudu gvoem kuke, i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan. Od ei ve esto neko pomahnita, bijele ruke lomi u bunilu, gru,

65


edna usna svoju mjeru vode pita, sva je nada mjesta u glinenom vru. A nema ni mala aa galalita ni staklen tanjuri gdje krletke sru. Velika je muka za iteljstvo sua. Spas i blagoslov je kia suhom kraju. Dok je kaplja vode oslaenje dua, krtu vodu dijele prema vodostaju. I s mrtvim jezikom sapinje me gua: bez octa i vode sapa je na kraju. Na bunar pristiu puna pora vjedra, ue se s bunara potee i sputa; pa se moi jezik, elo, ruka, njedra, voda je za ivot enja, udnja suta. I bez nje malaku miice i bedra, punokrvni dan je samo tma i tuta. III Putnici i momad piju vino gromko, a voda je rijetka priest bolesnika. Za kuhinjsko sue milo vrijenje zvonko, za krtenja nuna kupelj duhovnika. (Ti, u starom dvoru presahnula konko, snjean rub planine u mori se slika!) S vinom su nekada na vjernost se kleli, s bukarom u krugu oplakali mrtve. Sa mulom na gozbi vijenac mladoj pleli, s kupom osvetnici zahtijevali rtve; nuna mi je samo kap da me iscijeli, grozne tropske ei bubnjie mi brtve... Jer sad zadnji s reda, kad domai odu, prosjak s puta za se obrok vode moli. On crpe iz drva bogodanu vodu, i toi je preko rana nogu golih. (A ja, ludi ea u mahnitom hodu, ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.)

66


IV Tako ako si me pustio k oazi, da i moje biljke iknu aru neba, vrati oi k meni i pomnjivo pazi, da li cvjetan imam temelj to mi treba. Pamti da ja trebam svjeu tekuinu. Da i ari sunca njene vijence kose. Pazi da bez njege lomne biljke ginu, da i duh mi treba sok i hladovinu: jedan ator sjene i dvije kaplje rose. V O kapi vode, soe biljna dana, o roso due razdruene s valom, posljednja nado ednih karavana, kapi, bez soli rasprskane alom, jo nai u se u istome klupku, s tobom, i znojnom koom krhka tijela, kada iz loga uniem u kupku, i svjee ude oivi kap vrela. Kap s povrinskom crtom ba na pupku! Nad suhim jazom prazno vjedro visi. Tuguje prazni krag, puca stijena: za dad se mole vjernici na misi, a cijeli kr je golet nesmiljena. Pod krutim suncem elii se kamen, od trajne ei bujno lie vene, i tako vidi pustinju mog duha: na bedemima vlat je strani znamen, sui se vlaga usred magle sjene, ni sveta mlade nema Hipokrene, u svijesti mojoj samo vatra kuha. I romon krvi groznica je sluha. Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.

67


PET STABALA Treba ih dvanaest i vie da drvored bude. Svejedno, pet stabala nadvisuju ljude. Oni ih ne vide, a mene ude neobina djeca grude. esto je za me dan: pod njima proi. to su mi dali? ni hlada, ni ptija gnijezda, ni slasti penjanja, a vie ni jasnu sliku. Svejedno: pet njih, sazvijee jasnije od zvijezda, pet stabala, naoit peat krajoliku. Moda e samo stabla ostati od nekih ivih mjesta? O da! ima ih to nad grobnicama traju. Istovjetna kraj ulica i povrh pustih cesta. Pet stabala besmrtnih u bezimenom kraju. Kadgod smo samo pomijeali sjenu, radije su mi samo odmarala oi. Svijet je na liu odljutio mrenu. Pet kroanja, vie no zapis na ploi. Onaj, koji ih je osovio, znam da je bio pjesnik, no nije umio rei sve u rijei i kamenu. Ljubei budua stabla, za neroene vjesnik, zavjetao je: djeco, pogodite im namjenu! Vidite, koliko e mijenjati zemljopisne karte! Striti nad sitnim vrtnim kaligramima! Savladati snjene marte, biti u orijaka proljea samima! Kako je teko ostaviti rije za vrijeme i najmanji znak i zapis o dui! U kisiku se stabla kupaju, ive kao ivo sjeme, podno njih sve se dui i sui. Pet stabala! Tabla vrijednosti: zna li cijenu hrpi kamenja i komadima drva? Ona ne venu, a ja vidim kroz stijenu mogilu, prag, klupu i sto bez mrva. A ja vidim ive kue i brodove u daskama, i gusle i violinu. No u stablu bogatije vidim: due to ne ginu. I vidim vie no due pod maskama.

68


Meusobne uspomene onih to se ne poznaju, neznanake ruke to se kroz vrijeme steu: oni proli to za nas ne mogu da doznaju ovdje me u mir i u sklad rastresena veu. Pet stabala! Kako ih rei? Nametnuti im imena? To je naih pet glasova bez moi grla! Pet stabala! Ja sam pao! A nadivjela su vremena, i kao da uskrsava dah ta kob neumrla. Tu malena aleja stvara aveniju, a nije ni drvored ni etalina ala. ivotne limfe ispod kore biju: ja sam pao. Uskrsnut e me, spomen, pet stabala! Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.

69


MJEHURII Moda ima taj demon, to pamti svako zrno, to je posijao u moj duh. Ja ne pamtim; ja ujem samo u uhu, gdje umi i galami. I bojim se, da i drugih harfista bezbroj uh. Ja sam prislonio uho k svakom grmu i utavoj slami. Suvie se vjetrina u mojem bubnjiu slilo i sliva. Suvie uenih otrova u malom mozgu mi hara. Do mene vijori uma, javlja se pela, to se u au skriva muena pjesma rijenih bjesova nona mi spavanja para. Koliko usta iz mene kao vode aplju, koliko mjehura sitnih klokoe u pjeni! A ja kroz cijev tako krto istaem kaplju, i uzdasi su veinom u sjeni voda sneni; demon je bio u moi da k meni namami aplju. O to je dananje vrijeme groznice i mamurluka, o to su polusni piljski, to ne mogu na javu. o to je u lubanji bezbroj amora i buka, o to je muka, to prasak nejasan razbija glavu. Svaki je demon znao samo za se i ni za to vie. A ja sam u se primio kleti savez svih rijei. I zato se silim da sam od bratstva sablasti vie. A ta guva zloduha uskou obzora lijei. I pustio sam da govor svih bijesova knjigu mi pie, i mnotvo glasova zemlje mir ravnoteja prijei. I sada paklenske sile umova i kalibana glase se srdbom mog srca i stida i ne daju da spavam. Kao kod trepetljike uzrujan list i grana pjeva i svira, te ovo zavjetno srce svemiru kao harfu davam. Napredak, Sarajevo, 1940.

70


PONIENJA LJEPOTE I da suhim zlatom rijei moje plate i da svako slovo tei tas na vagi, poto su za tebe bez ljubavi dragi, pjesnik stie zube: ne u da me shvate. O ljepoto, ljudi proklinju ti ime, jer si samo obris koji putem biva, jer si prizrak zrani visoko nad svime, koji daje meu, to se zatim skriva. Groznice u krvi poare mi pale. No, ako to nisu sni bolesti vrui, drutvu kao male ale, a drutvo mi ne da pragu momu, kui. Je li tebi zadnje robovanje ide? Kao da si sova duboka u noi? Oni drutvo due sasvim krivo vide, sastaje se drutvo dua u samoi. Ja sam k njima doo, no ne oni k meni. Ni ljubavi nae nisu uzajamne. Dok na vrhu mome zora se rumeni, njihove su crne gore jote tamne. Rjee patnje gube zbiljsko srce mase. Suza se s mjeseca kao biser runi. Pijmo jedno vino, no plaimo za se. Suza mi je biser u patnikoj kruni. Jedini ja poznam zadnju muku pakla. Muka je tolika da ve glasa nema. No iz vatre vui otopine stakla, beskoristan ures za srca je nijema. Za nama se sporo vue muno vrijeme. A opet ga rijeju ne moemo stii. Kad smo njegov kien ljem i ljupko sljeme, i kada se pred njim uputismo ii. Ugovor je s drutvom duno potovanje, utezi i mjere za glave to sude. Ali o mom trudu ne postoji znanje, niti ima mjera to e tek da bude.

71


Na otoku divljem nakazit u lice (stid biljei vrijenja pohote u duhu) da ga ne poznaju zvijeri niti ptice kad sa stabla budem nadao se kruhu. Bezimene oi u ruj lica pilje radoznalom pomnjom, i ta nema kraja: odbacie grijeni stanovnici pilje poudu za ene prolog narataja. Ljepota je miris, od kog boli glava, vrela duga oko igice u noi, opojnosti pia, od kojeg se spava; ve se razlikuju ljepota i slava. A do pravde vodi sunovraen rjenik i do iste biti izbruena prizma. Ljepota je vrlo ozloglaen lijenik i stvaranje svijeta usred kataklizma. Nisu prave misli na dohvatu ruke mrki psi straari spavaju na pragu. Istin izraz spaja trailake muke. Nije eljan div da upotrebi snagu. Pao je Danijel usred lavljih apa. Pjan od vina pjesnik pravi se da drijema. On uz divlje svirke tihe oi sklapa i u mulju dima novu suzu sprema - osuena ljubav ne zna anatema. Hrvatsko kolo, Zagreb, 1941.

72


KRUNA CESTA SREE Dijete sklapa svemir ured bistrih zjena: svjetska je ljepota tvorevina snova, nov je ivot etnja budunosnih sjena, u glavi su enje ispod svoga krova. Blaen ovjek spava dalek u planini. Pod suncem na zraku spava sretno die. Doziv rajske trublje jei u tiini. U gaju se grana njihom slasti njie. to je radost naa? Nekoliko slika dozivanih matom, bogaenih duhom. eta osunanih raskonih vidika primljenih i srcem i uhom i njuhom. Vjeni, bosonogi, nemirni pastiri! Da sam samo pastir stada svojih tenja. Drago mi je sve, to polet usplahiri, to ubada nemir kretnje usred glenja. Zamislimo no i hod u mrkoj umi, dok se zadovoljno k Neznanome hoda; kroz mrak pipa kamen, to ga pljusak umi, barun mahovina rubom glasnih voda. Moda me jo danas slijepac Mjesec vara. Moda doe dar mi umora i truda. No svejedno volim draesnog sljepara, to e biem muke osvjeit mi uda. Na svim lutanjima sporedne su grae. Zamamno je ono to se trajno mijenja. Od sna krajolika nema nita slae; On je prepun rijei, varnica i vrijenja Samostani, to su privremene stanke. Jo nisu posljednja draga pustinjaka. Otoci divljine vabe nove stranke ispod drugih neba, laskom sanje maka. Spavao je netko itav vijek u basni i kasnije ne e svezu da prepozna. I tako smo pali u taj svijet mi kasni, java nam je dola snohvatica grozna. U mom oku trepti zablijeteno udo od preobraaja odbjeglih vremena.

73


Te je sve nekako bez osi i ludo kao ruevina straha i bremena. Ogroman san oi u nedogled iri, koje ne gledaju no stvaraju zbilju. Iz njih radoznalost za novosti viri: blaen, tko je sebi doarao Milju. Milju udna svijeta, gdje i tlapnja ivi. Prostor magle, svjetla, vasionu bajke. Blaen tko se piu tenog vida divi i uhodi svemir u sone okrajke. Tako na nas slazi divno obasjanje. Kucavica svijeta udara kroz ile. Pogled u svijet biva sveopseno znanje. Nas su obuzele juer vie sile. Vidio sam prizor Taema Mandaru gavanskiji i od gizde Velsqueza. Preplavljuje boja suhu zemlju staru; njoj kotai bjee izvan dunih sveza. Sam se ivot jaa sadrajem sanja. Opsjene u mozgu pauinu predu. Vjeaju se mlade vile usred granja; oblaci za drugim vuku se u redu. Sanjar i za stolom putovanja pravi: moe i na mjesec: i dalje od zvijezda. Nemogue tek je doploviti Javi. Naa java, to je cvrkut, bezbroj gnijezda. Svijet se dua tako neprestano stvara, raste, te se iri, prolazi i mijenja, iz arita jednog vie kolobara, te je za nas preprv dan Stvorenja. Moda je jo glavno zauenost naa, zadivljenost uslijed obmanike moi, gdje je sitna zemlja neiscrpna paa od svih mata, iskre vatara u noi. Put u se - van sebe, uvijek ista etnja. Njom je svima dana iskupnika svota. Nemir usred mira, u mramoru kretnja, kruna cesta due, taj je hod divota: Srea, to je golem zaborav ivota.

74


SVJETLO NA RUKAMA Moda su bili u starini, iz ae, na asnoj slici, apostoli ljubavi ruku ogrebenih od trnja, bljedoliki i bijeli kao kreda isposnici, muenici mesa ispod gnjusnih prnja; ne od rana biem to su ih sebi zadali, no od kunja i rana to ih straan ivot zadao: tako isti i ubogi, svi blagi to su stradali, kad je kao kamen na grudi bol opstanka padao. I patnje su stvorile nimbus i aureolu i zlatni par ruku oko napaenih lica - ali su postali emblem siromanih i, nalik simbolu, nosili su na rukama jarki plamen usred tmica. Takvo je bilo udesno svjetlo velikih bolesnika, otvaralo je vidike bistre u zore na gori; i bilo je svijetlo ivo poput plamenog krika, vatra same ranjene due to u poaru gori. Ja sam patnjama odavno uzgojio u sebi sveca i na ludnicama raskra hranio u sebi zdravlje; no sve, to u meni plae, sve, to u dui jeca, preobrazio u orgulje i trublje, u gizdu i slavlje. Pa ipak su arki plamici gorke histerije doli u oi, na elo, na prepukli dlan i na vrke prsta. Zadivile su me odjednom vlastite misterije vatra iz srca, krijes na brdu, zvijezda patnje vrh vrsta. Bio sam upisan u korove koje ni sam ne slijedim, jer ja volim vodu na esmi, prostu zemlju i kamen - samo sam u snu zasjao meu arkanelima blijedim, do svakog nokta planuo visok je posveen plamen. Ne poznam sebe, i udim se transfiguraciji bia, ne razumijem kako sam gnjevan dospio u groznice svete. Samo sam putem tunela i rovova doao do otkria: tako sam sitan i malen, u jezgru i sri tek - dijete. I s krunita misli i s ruku uznesenih varnice lete. Hrvatska revija, 1940.

75


FISHARMONIKA Slika moje due nema kronike. Krajolik misli, to je zvuk harmonike. imi je u kraju ko mrena na oima. Gdje se sanja poinje? gdje se doima? Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija s neke razglednice stare, to me opija. Mi smo ili putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug. Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa. Divlji kesten cvjeta i mirie lipa. U nama plamen skitni strasnika. No nam alje uka, svoga glasnika. I sve nou biva puno svete strave. eir nam se die sam vrh budne glave. Nas e obuzeti gorostasna uma, izrasti e lie ak i povrh uma. Je li usna zbori ili nebo svira? Gostiona uz put sjedite je mira. Istinskomu biu mi smo preli meu. arki pelud s cvijeta pao nam na vjeu. Noas e se jasno sloiti zvonici: Aleluja, sreo ustaju bonici. Nama opet slue neumorne noge do nade na zemlji i svjetlosti mnoge. Tim krajem sutona to sanja o zori iknuti e noas blijedi reflektori. Kriknuti e ptice: gori uma, gori. A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme, probudit e lugom pozaspale esme i presahla vrela i umorne rijeke kojim vjetar nosi sve jeke daleke. Eto, zbori zemlja; eto uma plae: kad krma na drumu doeka svirae. I ta svirka nae razgovore prijei, i ti sneni zvuci jesu nae rijei. Nuno, netko fali, kad nas pjesma smami. Gledamo se blijedi. Falimo mi sami. Hrvatska revija, 1936.

76


GANUTLJIVE OPASKE Prerano sam se rodio za ravnodunosti zemlje. S vijekom moje due umrle su gatke. Naao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu doma drijemlje. Nauio sam se ljubiti stvari sitne i nevane. I malenkost me o bitnom aru ui. Ja cijenim au vode i pogaice rane, a u dnu vode sna tek me oblak mui. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnou, to je sunce od jasnoe. Moja rijeka tee strujom zaboravnost, daleko sam od kavge, tue, zle rijei i sve zloe. Od mene poinje era, koja jo ne poe. Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti u klupku borbe, mrtvac bez grobine ploe, i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti. Ima pod mojom koom predragog Narcisa, jer suvie je strastan naslijeeni Adam. I moja usna slasni eter sisa, na crni usud nikad se ne jadam. Jo u na kraju voljeti vrline i pravi ovjek mene e da divi. Jer gade mi se pljuvaka i sline i shvaam, kad se prijateljski ivi. Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu. Prekuio sam gnjev na vjerolomstvo. Prostosrdno se udim vandalizmu. Ja bivam mlai. Svijete, ja sam tvoje potomstvo! Novi behar, Sarajevo, 1934.

77


RIOKOSI MESIJE I Ne rasklapaju se dveri due kao cvijee zorom. Valja tui zvekirom. Buditi spavaa: Zlatni most nad ponorom je pod morom rijei i utilnih uspomena, u strahu rasparaa; ima neto to je od dubokoga dublje. U majdanima oceanskih korita se skriva vijest istinita kao rujna sadrina trublje, zvuk uzvieni kao pravi plamen zublje, pravda naa iva, kao luda iva. Ne znamo, je li bilo ili nije, ali stoji. Bilo djelom mate, ili uspomenskim tijestom, ili objavljenjem, stoji. Iz kakvih dubina, iz kojih virova vedrine plavo mlijeko doji? Ne znamo, je li bilo ili nije. Ali vlada mjestom krunastih tvra svijesti i zubom bastijona. Ne ponavlja tajnu kljua ni planinskoj jeci. Duboko je trokut plemenita zvona onih, to su, pokraj grijeha, opet sveci. Zaklopi kapke, i poreci zemlju; i da nieg nije bilo od stvorenja pjesme, ali zvuci duha u samoi bia drijemlju izlivajui bujnost u romorne esme. II Moda je bilo, i nije, a moda i sada traje; kako tko gleda, kako tko vidi stvari. (Da li vrh prebijelih glava aureola sjaje? da li su patnici svijeta najvei gospodari?) Njih snivaju takve, na izmacima sati, u oporima nonim, kao krijumare: delije srca, promiu kao tati sa drumova, i nose u grad relikvijare.

78


Njih snivaju takve, s riim vlasima, zjenama od preliva neba u sutonima, uspravljene u nonim strastima, popunjene mukom i okrijepom Azima, i pogledom uvrnutim onim utonima. ilavi, mravi, po kosti nalik na Vandale, objesie ruke zdane za pokrete pred hrpom. Vuku sokacima rasputane sandale i trijebe gamad to mili zanemarom krpom. Zjene, to su upijale krijes opala i smaragda, u eteru i prekogroblju, noni dijamant, blijete, i kreu preko, gdje ivi miris Svagda, i milost Duha to nije poklon za vjete. Valjda su sjali s kamila i sa udnih onagra na raskrima podno umskih istina. Svijet se pitao: "Otkud arolika bagra to vrvi iz grmlja, kao iz gnjile glistina?" Tko zna otkuda iz ira, ljudska braa akala i vepra, bita dadom i suncem sprena od tjemena do tabana, hranjena skakavcima, saem i korijenjem gorskih strana, dolaze od utog Mora, Ganga, Jordana i Dnjepra, preko stepa i pusta. Ne da u uglu gnijezdo sviju. Nego da noe pod zvijezdom i da nomadski sniju mraze to biju, sunca to ozeble griju, ili da, dok drugi spavaju, oni, molei, Bdiju. III I, dok donijetu kornjau glade rastalasanom bradom, s divljim plamom u oku kao s krijesom svrh gora, pred jutarnjim svjedokom kaskadom utiava se amor svjetovnoga fora. Kako bi motrili glumce ili pelivane ili rapsode na dasci sajminoga trga, pribiru se da uju, radoznalo, izabrane oduke duha to, nemiran, u drubi se batrga. Dok jedan, bosonog, ustaje kao bat u zvonu, jezik sve brae, proroki osovljen od peta do vrha vrele kime: "Doli smo iz srca udesnog svijeta, prae nemirnog piljka misli to tue u stakla i time."

79


"Doli smo kao izraz zemljopisne enje to udi uvis, prkos pritisku atmosfera. Kao pitanje: s vjerom u prirodu, ili bez nje? Izvjetili smo, ojaali glenje gipkou istone bajadere." "Vi ne znate, prije no to smo sili na tarac, da su nam pseta lizala rane - glaena naom rukom i komadom mrsne hrane - da nam je lea igosao Cc i dugi komarac." Pred nas su sili lavovi i tigri i hijene u amfiteatru; nae Dvije, vjesnice magije i pobjedonosne obrane u igri, sasue im u oi zlatne kie i slijepe krijesnice." "Mi smo uglazbili prsa granitskim odlomkom hridi, ponizili smo glave pepelitem iz pei. Prohodali smo gaje gdje logore Druidi, zaplijenili smo trag krvi rumenei." "Prevalili smo ceste k Amo, poklisari ljubavi to s prosjacima polovimo kabanice: u sirotinji se sr boanstva ari, potujte ju! za trake zvijezde Danice." Prouili smo tajna svojstva mandragore, zodijake, kamen mudraca i lapis lazuli. Istovare i utovare, i sasluali agore, lukih svjetina, i otkrili gdje se sklanja Raizuli." Mi smo dakle, pjesnici - dalekih pejzaa, irokih horizonata iza kamena i pijeska, zemalja s paomama i divljim smokvama, i oaza, i rijeka zlata, petroleja, ugljenokopa, zemalja ljeska dijamanata i briljanata, svih dragulja." "Mi smo putnici od hridi i jezera, i obronaka loze i maslinika ulja, i cedra i ebana, bambusa, predjela kolibra i paunovih pera; od tkanina i ruda i udesnih pomada. Nasade rie, brazde cinama, kave i vanilije pretapkali smo u lovu suhe pilje; mi smo danas prijetnja zemlje na rubovima Grada." (Stane i nakalje se i obrisa znojno elo.) "Ja kliem punim dahom, i zborim otrim zubom. Dar bi morao biti vei za orijako djelo, pravorijek protiv svijeta oglaen bubnjem i trubom."

80


"Mi smo doli, feniksi u ljeu, vrai bolesnika, frulom krotitelji zmija, izgonitelji vraga, reci to posljednji pleu, s posudom balzama, i loncem arolija, da nas uju trula djeca, predrasuda: pokajte se! Povodanj je blizu, i svaka pedepsa za uin lakomstva i bluda. Kajte se, u bodnu kostrijet i u crnu rizu." "Miljaste li moda, dok ja silom muim, zaustavit' uto otjecanje rijeka? Za odmazdu oholima, ja vas na smrt uim unutranjoj vrijednosti ovjeka." "Ti si ukaljao gnjate, Babilone, krvlju muenika i smru proroka. I izvjesio na svilene gonfalone zlatno Tele, ig i znak svih mana i poroka." "Surov prema slabom, a gord na imetak, u isposniko meso ukivao si avle. S osmijehom si iupao plavi cvijetak to vida bolesnike i izgoni avle." "Vijene Tira i Sidona, nije da te plaim neminovnim usudom Kartage! No, grijean i uprljan pred monim kumirom naim, zalud e prsten i grivnu baciti usred vage." "Ve i brda klamiu, i planine se tresu. Klisure pucaju, i mora nisu glatka. Obratite se, u dui! Pokajte se u mesu! Da ne bi postala gorki pelin datulja slatka." "Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka, u ponor ve se obara svemiru kupola od kristala. Da nema vieg i nieg, da nema slaba i jaka, no da smo ravnopravni gosti na piru pod svjetiljkom Ideala." "Ima li to prodirnije, srebrenije od zvona, kada se povrh krajolika u rjei uzduh klati? To je duh, rijeen svih spona (javljam vam sa amfona) kada se s duhom svijeta i s duhom ljubavi brati." "Ljubav je sve. Biti e mir. Ljubav zre Cvjeta ir."

81


"Pod svjenjacima bit e pir." Progonitelju smo rekli: Jote muka! Da bi gladijator uivao svoje; ali, kad doznadu: da u grudi ranjena ljubav kuka, onda tek od nas strepe. Od ljubavi. Od svoje Nade se boje." "Ljubite Milosre sa srcem irokim. Ranjeni smo znali opratati: jote bia. O ljubavi! o milosti! Tim ustreperenim dubokim koem prsi oprosnika dua vas velia!" "Hoe li proroki ognji da oiste zemljinu baru, - makar ognji iz tikve i iz kouha luta -, Ili emo, svagda, ljudsku izmetinu staru gledati, pred bojim sedefnim pragom, na kraju posljednjeg puta?" "Hoemo li uvijek, na dogledu voda i zraka, ostati razbacano krdo, staro ljudsko smee? Ili emo, krvavom tokom u srcu svile barjaka, uspeti se u Vee?" IV Ljudi su ga sluali kao romon kie, koja jednolino otkucava u lijebu: tako se histrijon i pelivan sie, kada eglenie o hljebu i o nebu. Vie ih je gledalo tustoga Budhu, i mrtvaca fakira, i samostane, i vilinsku almeju; i posljednji traak to ga, zlato nad plavim, baca sunce na Aja-Sofiju i Ejubmoeju. Bilo je plaa i smijeha, i mrmljanja i pljeska. Na pladnje im je pala hrpa srebra i bakra, dok se iz pobone vreve ne uzvinu glava reska, sa usnom vrutka, sa stasom Odoakra. "Ne govorim za druge, no za jasnou svog znanja. Starac sam, pun iskustva, i vie elav no sijedi; proputovao sam postanke i umiranja, i, pred kraj ivota, pitam se, i vas: to vrijedi?" "Vie sam prevrata sunca doivio u bunaru, mnogo sam obrata mjeseca trunuo, iv, u grobu;

82


ja sam duhovnu priest dijelio legionaru, i rijei spasa i utjehe malodobnom i robu." "Ja vidjeh ljude razne koe, ute, tmaste, zagasite, crvene i bijele pasmine, tetovirane esto, poznam kazala lubanja i nosova, skrite crtee na tijelu i ig udaren na tajno mjesto. uh jezike prauma i guvu na trgovima, uz palubu krcatu jantarom i ambrama, i matroze sa svih ala svijeta. Bih robijama svima glasnik oprotenja i pelud s Nebuloze." "Darivah siromaka, i u udovike tignje prevrnuh vrhanj maslosti i svjeu dobrost lignje; u meni pue u, i baratao sam biem: zvonar jutara, ja s ranim pijetlom kliem." "Ja vjerovah u uda, u uda od slobode. U uda od ljepote. I to sad dobih za to? Ne tuim se, to srem iz koljke dlana vode i to ne pohranih u sanduke eeno zlato." Ali u ovo u da uprem: ovjee, budi sam, promatraj nebesa raskrivena bez sjenke, budi elenka s repa kometa Enke, muki pazi na snagu, nevino na svoj sram." Nita zavreno ne biljei neizmjerno. Drevni tuma snova, iscrpih rad, razum, srce i vjeru. Pun predmetnosti, sada bespomoan, kaem smjerno: moda ni na Duh ne zahvaa u srce skrajnju, beskonanu sferu." "Tu je, na kraju, oaj ivota i saznanja. I svi oni, najbolji i najii, to inae kau, i znadu tajne kljueve i vrtloge postanja, moda, s ljiljanskom grudi, i vrlo asno, lau." "Djeca to pokazuju prstom gubu i nae zjapee rane i viu: elo! elo! podno tvrdih adora, odbjeguju u nama, teke ape, medvjede izaslane i vie vole, sitna, pod zub sladora." "Dobrotvori smo eda, darovatelji banane. Ali istina? istina nije napitak od koromaa, ni pelin, ni ocat: ona je mra od najtee hrane, istina je od plaa i krguta, sijee gore od maa."

83


"Tko da sebi laska da je Istinu imao u njenom duplju? tko umilja da je usta, do smrti zvijezda, rei mogu? Ja sam radi nje isprebijao ovu lubanju uplju i ubod draa nosim usred prohodanih mi nogu." "Svi to groeve tede, svi sabijai plasta meni su krali sijeno i moje kraljevske prnje. Prouih la idolatra i lai ikonoklasta, no sve je moje, napokon, iskreno krnje, krnje, (samo to ee trnje)." Ja sam snatrio zoru, kada e preko brana ovo more iz mene, golema alemna rijeka kroz orijaki proboj svojih strana istoiti se na pampe, bez lijeka. " "No bijah samo taj, to sipa u mrak rakete ili, najvie, to glogom probada, brz, vampire. eljad tu potuje samo hir i pustolovne vatromete ili zvuke skitalake Lire." "Ja sam rasuo ono, to razboriti tede, dok ne vide i sami da dim i pauinu love. rtvovao sam i paroplove i zrakoplove ne dostignuvi rt kopna Zemlje Nove." "Sagrijeio sam, to sam iskao svojom glavom. Kriv sam, to sam prvi u svojoj silini. Jer i Melkizedek plai narode ognjenom lavom, kao svaki rec i vra koji, u zanosu, slini." "Kuda brazdimo, plug se o stijenu kida; elavo tjeme i rutave prsi ispataju sveenici. Strah od budunosti! nitko da kae, to u ovjeku rida, jer sin zemlje Ljubav i Uzdanje, svoje, grli samo u tmici." "Zemlju zastrauju strepnje od svake klice slova. Ako bih predviao u svakoj ljubici po jedan alem, u svakoj kolibici za svemir stotinu blagoslova, puk misli da e razvezan pakao biti taj mladi Jeruzalem." "Nerazumljeni pretee! Meu sobom u sporu! Svaki svoje, uvijek razno, esto slino, nikad ba moje! Ako nas veernji gosti, za stolom, spominju u razgovoru, bit e da nas sa stravom u novosti nakazne hore broje."

84


"Pa da smo kvasac stoljea, ustrajmo bez prie i bez ene! Bez ene to u etvrti haia vue raskone nonje i, u skladu s pisanom tkaninom, pravi bijele okrugle zjene od strasti da crnu etvu strasti, uokrug ponje." "Samo je ena na me bacila veliku psovku kada, plovac u drage spasa, kaen i slavljen, vie no eljah, za moju blistavu slovku u eljusti vlanih podruma bih strmoglavljen." "I ti, putnie, to eka od druice Eve spasenje mesa i umne pjenaste edrvane, kad si ve otpjevao dert i hvalospjeve, pohrani tu dragocjenu kudu u modane." V Zaaptae amori: "Nije vrijedan kruha i soli - podjetinjali starac - Ne vjeruje tko sumnja - Unosi kavgu -" (Jedan): "Boga se ne voli!" (Drugi): "Boga se voli!" (Svi): "Boga se moli." (Jedni): "Boga se misli." (Drugi): "Bog nije djelo umlja!" Ali on vraa: "Da li Duh nosi ime? Kakvu sliku? Pred skorim odrom, ja, un

Documents

Tin Ujević - Izabrane Pjesme