Uvoñenje u meditativno-kontemplativnu molitvu

Ad usum auditorum

Sastavio: o. Franjo Podgorelec, OCD

Zagreb, 2011.

»Nije li možda znak vremena koji se danas primjećuje u svijetu, bez obzira

na široke procese sekularizacije, raširen zahtjev za duhovnošću koji se

velikim djelom izražava upravo u obnovljenoj potrebi za molitvom?... Da,

draga braćo i sestre, naše kršćanske zajednice trebaju postati vjerodostojne

„škole molitve“, gdje se susret s Kristom ne izriče samo u molitvi za pomoć,

već također u zahvali, hvalospjevu, klanjanju, razmatranju, slušanju, žaru

čuvstava, sve do istinskog „zanosa srca“. To je snažna molitva koja ipak ne

oslobađa od zauzetosti u povijesti: otvarajući srce Božjoj ljubavi, otvara ga

također ljubavi prema bližnjima i osposobljava za izgradnju povijesti prema

Božjemu planu“. IVAN PAVAO II, Novo millennio ineunte, br. 33.

2

I. MOLITVA U SVETOME PISMU

Molitva je prisutna u svim kulturama i svim religijama, tako da se po njoj razlikuje religiozni od nereligioznog čovjeka. Za molitelja Bog nije u njegovoj svijesti tek kao filozofska ili teološka ideja, nego kao stvarnost, kao prisutna Osoba; molitva stoga pretpostavlja vjeru u osobnog i prisutnog Boga. Molitelj je siguran da može s Bogom razgovarati premda ga (tjelesnim očima) ne vidi. To je paradoksalan susret: istovremeno blizine, intimnosti i transcendentnosti. U nekršćanskim religijama, najčešća su dva oblika molitve: obraća se božanstvu da bi ga se udovoljilo i zadobilo milost; obraća se jedinom Bogu, Stvoritelju. No, nas ovdje zanima prvenstveno kako je molitva predstavljena i življena u zapisanoj Božjoj objavi, Svetome pismu. 1. Stari zavjet a. Za razliku od izvanbiblijske tradicije, molitva u Bibliji odvija se bitno u dijaloškoj formi, a u tome dijalogu inicijativa dolazi od Boga. On taj dijalog potiče i omogućuje. Zato je temeljni stav pojedinca i zajednice slušati riječ, Božji poziv. «Šema Izrael» - «Slušaj Izraele» (Pnz 4, 1; 6, 4); trebao je svaki član izabranog naroda dobro usvojiti. Još i danas jutarnji radio prijenos u Izraelu započinje s tom molitvom: «Šema Izrael». Ili drugi tekstovi: «Evo me, zvao si me. Govori Gospodine, sluga tvoj sluša» (1Sam 3, 5; usp. 1Kr 3, 9). To je teološka struktura molitve u SZ, poglavito njen sadržaj je: dobrovoljno prihvaćanje spasenjske volje Božje (Božjega plana), koja se objavljuje u riječi Boga koji poziva. Starozavjetni molitelj «hoda pred licem Boga živoga» - Ilija. b. Starozavjetni molitelj se, doduše, Bogu obraća kao Stvoritelju svijeta, kao gospodaru ljudske sudbine, kao onome koji može učiniti čudo, ali glavni razlog (motiv) radi kojega se član izabranog naroda obraća njemu jest taj što je on Bog saveza. Odnos čovjeka s Bogom je tu življen ne toliko u prihvaćanju vlastitog ljudskog položaja u krilu svemira i svijeta, nego u stvarnom ispunjenju svete povijesti oko koje su Bog i čovjek zajedno zauzeti (angažirani). U tome se sastoji bit molitve u SZ. Stoga molitva prema Bibliji nije nikada otuñenje, bijeg od stvarnih problema ili založenosti oko boljega svijeta (civilizacije ljubavi). Po svom bitnom sadržaju molitva u Bibliji je odgovor pojedinca i kolektiva na Božji poziv i njegove spasenjske zahvate. c. Izabrani narod je uspostavu nacionalnog jedinstva, nastanak i razvoj države i njena blagostanja, doživljavao kao Božji blagoslov i kao uslišanje svojih prošnji i hramskih žrtava. Činilo se da njihova religioznost i pobožna praksa ne mogu biti poljuljani, sve dok nije nastupilo novo povijesno razdoblje. Koncem razdoblja kraljeva – na zalasku VII. i početkom VI. st. pr. Krista – vjera u Boga Jahvu dolazi u veliku krizu, a time i sama molitva. Došlo je do podjele unutar nacionalnog bića, Izrael je pokoren i narod odveden u babilonsko ropstvo. U prvi plan je onda došla molitva pojedinca, koji se našao posve sam pred Bogom, koji pak šuti na moliteljeve vapaje, zabrinut i smeten za sudbinu raspršenog i poniženog naroda (usp. Ps 44; 74; 79; 80; 83; i sl.).

3

Svi moliteljevi vapaji kulminiraju u jednom: «Vapijem tebi, Gospodine, iz dana u dan, za tobom ruke pružam… Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju? Zašto sakrivaš lice od mene?» (Ps 88, 10. 15). Povijesno-spasenjski smisao ove kušnje vjere i molitvene krize bijaše da narod doñe do osobnijeg (personalnijeg) odnosa s Bogom, do jasnije ideje religioznog spasenja te do dublje pobožnosti (duhovnog života). Koliko su više vremenita dobra (zemlja, zaštita pred neprijateljima, brojno potomstvo, dug život i sl.) kroz razne političke dogañaje bila postavljena u pitanje, toliko je dublje vjernik pojedinac dolazio do uvjerenja da traži ponajprije neprolazna dobra. To je iskustvo narod dovelo do pounutrašnjenja molitve i žrtava, na čemu su uporno inzistirali Proroci i Psalmisti (usp. Iz 1, 14ss; 29, 13; Am 5, 21ss; Prop 7, itd.). Molitelj je počeo razgovarati nasamo sa svojim Bogom. Samoća i napuštenost otvorili su njegovo srce. Tužaljka je postala karakteristična molitva u razdoblju izgnanstva. Rezultat ove molitve bijaše dar jednog novog i intenzivnijeg iskustva duhovnog zajedništva s Bogom, koje je, s jedne strane, postalo vrhunac starozavjetne molitve, a s druge strane, pripremilo ono definitivno iskustvo, koje će biti omogućeno utjelovljenjem same Božje Riječi. 2. Novi zavjet a. Novost kršćanske molitve sastoji se u osobi Isusa Krista, u utjelovljenju Sina Božjega: on je odgovor na sva Božja i ljudska očekivanja. On je najveći dar i najjasniji Božji govor, a ujedno čovjekov najsavršeniji odgovor Bogu. U njemu se dogaña savršeno sjedinjenje dvaju sugovornika u molitvi: Boga i čovjeka. Molitva koju poslanica Hebrejima pripisuje Isusu pri dolasku na svijet, ističe njen osnovni sadržaj (Heb 10, 5-8): Isusova molitva je zajedništvo s Ocem i sredstvo spasenja svijeta. Isus je svjestan (ili postepeno dolazi do sve dublje svijesti) svoje jedinstvene, duboke i otajstvene povezanosti s Bogom. Tu jedinstvenu povezanost (sinovstvo), on izriče time što Boga naziva Ocem; hebr. «Abbà», što odgovara našem «tata». To je familijarno oslovljavanje oca, koje su rabili članovi obitelji, osobito djeca, ali ne i sluge. Isus je takvim oslovljavanjem Boga unio preokret u odnosu čovjeka prema Bogu, što SZ nije poznavao (vidi PBL, str. 1). Taj nam izraz puno govori o Bogu i njegovu odnosu prema nama: on je kao nježni otac koji se brine za svoju djecu (usp. Prispodoba o milosrdnom Ocu); ali i o našem odnosu prema njemu: mi smo članovi njegove obitelji – sinovi u Sinu – zato možemo imati stav sina i djeteta prema Njemu. Da je Bog njegov Otac, Isus već nazire od svojeg djetinjstva («… biti mi je u kući Oca mojega»), a kasnije ga u molitvi naziva Ocem. Samo on prima odgovor odozgor: «Ti si Sin moj, Ljubljeni» (Mk 1, 11; 9, 7); čime se izriče otajstvo sjedinjenja njegove duše s Bogom u jednoj posvemašnjoj i cjelovitoj uzajamnosti: «Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti» (Mt 11, 27). Molitva je u Isusovu životu srce (središte) ove jedinstvene intimnosti, to je najintimnija i najosobnija molitva, a proizlazi iz zajedništva s Ocem, ona postaje disanjem Isusove duše. b. Isusova molitva je, nadalje, sva prožeta i protegnuta prema ispunjenju Očeve volje. To je Isusovo trajno unutarnje raspoloženje, to mu je važnije od samog fizičkog uzdržavanja (usp. Iv 4, 34) i života (usp. Mk 14, 36). Svaka stvar, svako pitanje priziva Isusa na svrhu njegova

4

poslanja, koja se sastoji u ispunjenju volje Očeve i djelu spasenja koje mu je povjereno. Stoga je njegova molitva zajedništvo s Ocem i ujedno sredstvo spasenja svijeta. Iz pažljivog čitanja Evanñelja, može se uvidjeti veza molitve i djela spasenja. Isus se nalazi uvijek u molitvi u najvažnijim trenucima ostvarenja toga poslanja. Duh Sveti na njegovu krštenju silazi na njega za vrijeme molitve (Lk 3, 21-22). Početak svoga propovijedanja u Galileji započeo je molitvom rano ujutro (usp. Mk 1, 35). Proveo je noć u molitvi prije izbora apostola (usp. Mt 9, 37-38; Lk 6, 12-13). Prije obećanja Petrova primata molio je u osami (Lk 9, 18). Moli prije oživljavanja Lazara (usp. Iv 12, 11). Prije svoje muke izgovara velikosvećeničku molitvu (usp. Iv 17). Duboka veza izmeñu Isusove molitve na Maslinskoj gori i na križu s djelom spasenja, izložena je u poslanici Hebrejima: «Isus je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti» (Heb 5, 7). I Uskrsnuće je predstavljeno kao plod Isusove molitve, kao i poslanje Duha Svetoga: «I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek» (Iv 14, 16). 3. Kršćaninova molitva a. Kršćaninova molitva nadilazi starozavjetnu po duhu i prisutnosti Kristovoj. Isus nas je naučio moliti, ne izricanjem nove formule, nego ponajprije time što nas je ucijepio u svoje

otajstvo. A to otajstvo je sinovski odnos, odnos Sina prema Ocu. Ucjepljenje u Krista, posredstvom Duha Svetoga, čini nas dionicima onog odnosa ljubavi koji je život, štoviše, sama bit Sina Božjega i koji postoji unutar Presvetog Trojstva. Novost je stoga kršćanske molitve da postane sama Kristova molitva koju on komunicira ljudima. Krist nas čini svojim udovima, živi u nama po svom Duhu, upravo zato što svoju molitvu čini našom i tako nas uvodi u otajstvo svog osobnog odnosa sa svojim nebeskim Ocem. «Punite se Duhom! Razgovarajte meñu sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!» (Ef 5, 19-20). U svom dubokom značenju kršćanska molitva je ići «po Kristu k Ocu» (Ef 5, 20; Kol 3, 17). Mora se uvijek odvijati u ime Isusovo. U mjeri u kojoj se to dogaña, postoji sigurnost uslišanja (Mk 11, 24; Iv 14, 13; 15, 7; 16, 23 itd.). b. Znamen da smo ucijepljeni u Isusov sinovski odnos s Ocem jest prisutnost njegova Duha, koji je treća božanska Osoba – Duh Sveti. Biti sin znači da imaš zalog i baštinu Očevu, a to je Duh Sveti. Uostalom, nakon Kristova Uzašašća, njegovo otkupiteljsko djelo i njega samoga uprisutnjuje Duh Sveti. Zato je kršćaninova molitva, molitva u Duhu Svetom, u Duhu Oca i Sina koji «potpomaže našu nemoć… i … za nas se zauzima neizrecivim uzdasima» (Rim 8, 26), svjedočeći «s našim duhom da smo djeca (sinovi i kćeri) Božja, ako pak djeca, onda i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi» (Rim 8, 16), te stoga možemo klicati «Abba! Oče!» (Rim 8, 15; Gal 4, 16). Kod koga je prisutan Kristov Duh, njegovo mišljenje, osjećanje, žrtvena ljubav, znači da posjeduje Duha Božjega, Božju baštinu. Iz dosada rečenoga uočavamo trinitarnu strukturu kršćanske molitve: kršćanin se u molitvi obraća Ocu po Kristu u Duhu Svetom.

5

c. Stojeći pred licem Boga živoga u molitvi, vjernici nisu samo ujedinjeni s Bogom, nego i meñusobno, sačinjavaju isto Kristovo Tijelo, kojim kola isti Duh: «svi smo mi jedno tijelo u Kristu» (Gal 3, 28). Zato molitva mora izgrañivati svijest i iskustvo zajedništva s drugima. Crkva kao zajednica stoji u stavu moliteljice pred Bogom (Ef 3, 21; Otk 22, 17. 20). Krist jamči vlastitu prisutnost tamo gdje je okupljeno više ljudi na molitvu. Tek ukoliko smo u zajedništvu s našom Glavom – Isusom Kristom, i njegovim Tijelom – Crkvom, može se govoriti o autentičnoj molitvi u ime Isusovo i o prisutnosti Božjega Duha. Tko bi isključivao Kristovo Tijelo – Crkvu, ne bi imao cjelovitog Krista (totus Christus), kako je to volio izreći sv. Augustin. Zato je ta eklezijalna dimenzija, bitna sastavnica kršćanske molitve. Pavao često puta potiče molitvu jednih za druge (Rim 15, 6; 2Kor 1, 11; 4, 15, itd.). ERMANNO ANCILLI, Intruduzione. Il mistero della preghiera cristiana, u: La preghiera. Bibbia, teologia, esperienze storiche, vol. I, ur. ERMANNO ANCILLI, Città Nuova Ed., Roma, 1988.

II. MOLITVA NIJE PRVOTNO TEHNIKA NEGO MILOST Premda ćemo u našem kolegiju, izmeñu ostalog, govoriti o molitvi kao umijeću, izvjesnim metodama meditacije, odmah na početku želimo dati do znanja da kršćanska molitva nije prvenstveno tehnika, nego dar. Materijalizam i konzumizam naše kulture potiče, kao reakciju, izvjesnu žeñ za apsolutnim, mističnim, komunikaciju s Nevidljivim, što je po sebi dobro, ali često riskira da skrene prema razočaravajućim iskustvima, ako ne upravo destruktivnim. Stoga valja odmah u početku izbjeći to skretanje na krive staze, istaknuti što je specifično za kršćansku meditaciju i što je razlikuje od drugih duhovnih praksi. Prva temeljna istina koju trebamo usvojiti jest da molitveni život ili kontemplacija nije plod tehnike, nego dar koji valja usvajati ili primiti. Sv. Ivana Chantal, malo radikalno reče: “Najbolje metoda molitve jest da je nemamo, budući da se molitva ne postiže tehnikom, nego milošću”. Svetičinu tvrdnju da ne postoji metoda molitve valja shvatiti u smislu, da ne postoji neki skup recepata, postupaka, koje je dovoljno primijeniti pa da bi se dobro molilo. Istinska kontemplativna molitva je dar koji Bog daje; radi se o tome da razumijemo kako ga primiti. Metoda ili tehnika može biti tek u funkciji da olakšamo primanje i usvajanje toga dara. Potrebno je, osobito danas, inzistirati na toj točki, poradi širenja istočnjačkih metoda meditacije, kao što su yoga, zen, itd., kao i poradi suvremenog mentaliteta koji želi sve svesti na tehniku. Konačno, poradi trajne napasti ljudskoga duha da od svog života učini – pa tako i od duhovnog života – nešto čime se može manipulirati po vlastitoj želji, često se usvaja, više ili manje svjesno, kriva slika o molitvi, kao nekoj vrsti kršćanske yoge: u molitvi bi se napredovalo izvjesnim postupcima, misaonom koncentracijom, sabranošću i prikladnim tehnikama disanja, s tjelesnim položajima i opetovanjem izvjesnih formula… Kada se navikom, ove elemente usvoji, onda oni navodno pojedincu omogućuju da stupi u stanje više svijesti.

6

Takav način razumijevanja, pod utjecajem istočnjačkih tehnika, utječe ponekad na naše poimanje molitve i mističkog života, dajući joj jednu posve pogrešnu viziju, jer nas vodi prema tome da se prilagodimo metodama u kojima, suštinski, odlučujuću riječ ima ljudski napor; u kršćanstvu pak je naprotiv sve milost, sve je Božji dar1. Mi se na dva načina možemo oraspoložiti za dar molitve – kontemplativne molitve: dosljednim životom sukladno istinama vjere; redovitom molitvenom praksom, kod koje tehnika treba samo olakšavati molitveni duh. Bitna razlika je već naznačena. U prvom slučaju radi se o tehnici, o aktivnosti koja bitno ovisi o čovjeku i njegovim sposobnostima, pri tom se često govori i poziva na posebne sposobnosti koje su navodno inertne (neaktivirane), nekultivirane, a koje “metode istočnjačkih meditacija” nastoje naglasiti i razviti. U drugom slučaju, naprotiv, radi se o Bogu, koji se slobodno i besplatno daruje čovjeku. Premda, kao što ćemo vidjeti, ima udjela i izvjesna čovjekova inicijativa i aktivnost, ipak, u biti, čitava zgrada molitvenog života počiva na Božjoj inicijativi i njegovoj milosti, što ne treba nikada izgubiti iz vida. Jedna od trajnih i vrlo suptilnih napasti duhovnoga života jest da ga temeljimo na vlastitim snagama, a ne na besplatnom Božjem milosrñu. Navedimo sada neke posljedice ovakvog poimanja. Neke neposredne posljedice a. Metode su korisne, ali im ne treba pridavati veliki značaj. Prva posljedica jest da, premda nam metode i vježbe mogu pomoći u molitvi, ne treba im pridavati preveliku važnost i posve se oslanjati na njih. To bi značilo usredotočiti molitveni život na nama samima, a ne na Bogu, što bi bila ozbiljna pogreška! Isto je tako površno i krivo mišljenje kao da bi bilo dovoljno malo se uvježbati ili naučiti izvjesne ‘postupke’ pa da u vlastitoj molitvi uklonimo sve poteškoće, rastresenosti i sl. Najdublja logika našeg napredovanja i rasta u duhovnome životu je posve druge naravi. Uostalom, to je i zapravo pozitivna i sretna stvar, jer ukoliko bi se zgrada molitve trebala temeljiti na našem djelovanju, ne bismo stigli daleko.

1 Postoje i druge razlike izmeñu kršćanske duhovnosti i one azijske nekršćanske. Cilj duhovnoga puta za njih je često apsolutizacija Ja, ili pak neke vrste utapanja u veliko “Sve”, eliminacija patnje posredstvom umrtvljivanjem želje i rastapanja individualnosti. U kršćanstvu cilj molitvenog života je preobrazba u Boga, što se ostvaruje zajedništvom izmeñu dviju osoba: Boga i čovjeka, gdje se čovjek dadne oblikovati od Boga i njegove Istine. Poštuje se različitost osoba, upravo je zato taj susret obogaćenje. Danas je takoñer važno biti budan i u odnosu na strujanja pod općim nazivom new age koji se posvuda šire. Radi se o izvjesnom sinkretizmu koji miješa astrologiju, reinkarnaciju, istočnjačke doktrine itd. Radi se o suvremenoj formi ‘gnose’, koja negira posvema otajstvo utjelovljenja i predstavlja, u konačnici, iluzorni pokušaj samoostvarenja bez milosti; pokušaj koji je istodobno vrlo egoističan, jer drugoga ne promatra sukladno njegovoj vrijednosti, nego isključivo kao sredstvo vlastitog ostvarenja. Radi se o svijetu bez istinskog odnosa prema drugome, stoga i bez ljubavi.

7

Sveta Terezija tvrdi: “Čitava zgrada molitvenog života mora biti temeljena na poniznosti”. To jest, na uvjerenju da sami od sebe ne možemo učiniti puno, nego da je jedino Bog taj koji može u našemu životu proizvesti istinsko dobro. Takvo uvjerenje može biti pomalo gorko za našu oholost, ali je oslobañajuće: Bog, koji nas ljubi, odvesti će nas beskrajno dalje i više od onoga što bismo mi sami znali i mogli učiniti vlastitim snagama. b. Dubok molitveni život je moguć svima te nije rezerviran nekoj eliti. Naše temeljno načelo ima i slijedeću oslobañajuću posljedicu. U tehnici uvijek postoje oni koji su sposobniji i oni koji su manje sposobni. Ukoliko bi molitveni život bio pitanje tehnike, dogodilo bi se slijedeće: bile bi osobe koje su sposobne obavljati kontemplativnu molitvu, a druge ne. Postoje osobe koje su sklonije sabranosti, lakše stječu dobre misli od drugih. Ali to nije bitno. Svako, sukladno vlastitoj osobnosti, vlastitim darovima i slabostima – ukoliko vjerno odgovara na Božju milost – sposoban je za jedan dubok molitveni život. Poziv na molitvu, na mistički život, na sjedinjenje s Bogom u molitvi, univerzalan je kao i poziv na svetost, jer jedan bez drugog ne ide. Nitko nije isključen. Kada Isus veli: “u svako doba molite” (Lk 21, 26) i “Ti naprotiv, kad moliš, uñi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6, 6), ne obraća se nekoj izabranoj eliti, nego svima, bez razlike.

* * * Jedna druga temeljna tema nadalje će usmjeriti naše izlaganje. Ukoliko molitveni život nije ponajprije tehnika koju valja usvojiti, nego milost koju valja primiti i dar koji dolazi od Boga, najvažnija stvar kada se o njoj govori, nije rasprava o metodama ili nuñenju recepata, nego razumjeti koji su uvjeti (kondicije) koji dopuštaju da se taj dar primi. Ti uvjeti sastoje se u odreñenim unutarnjim stavovima i u nekim dispozicijama srca. Drugim riječima, ono što osigurava razvoj u molitvenom životu i čini je plodnim nije toliko način na koji se moli, koliko unutarnje dispozicije kojima se započinje molitveni život te se njime nastavlja. Glavna naša zadaća je da se potrudimo steći, očuvati i produbiti tu raspoloživost srca. Ostalo će biti Božje djelo. Sada ćemo govoriti o tim najvažnijim unutarnjim dispozicijama.

III. UNUTARNJE DISPOZICIJE ZA MOLITVU 1. Vjera i pouzdanje temelj su molitve Prva i temeljna dispozicija je vjera. Sastavni dio molitvenog života je i borba čija je glavno oružje vjera, primljena na krštenju. Vjera je ona sposobnost kojom se vjernik djeluje ne po utiscima, predrasudama ili idejama primljenim iz vlastitog ambijenta, nego prema onome što mu veli Božja riječ, koja ne može lagati. Krepost vjere, tako shvaćena, temelj je molitve. Njezina praksa ima različita vidike. 1.1. Vjera u Božju prisutnost

Kada počinjemo moliti u svojoj sobi, u kapelici ili pred Presvetim, moramo svim srcem vjerovati da je Bog prisutan. Neovisno o našim osjećajima (osjećamo li što ili ne), o našim zaslugama, našoj pripravnosti, našoj većoj ili manjoj sposobnosti da formuliramo dobre misli, neovisno u kakvoj se nutarnjoj situaciji nalazimo, Bog je tu uz nas, gleda nas i ljubi. On je tu

8

ne stoga što mi to zaslužujemo ili doživljavamo, nego zato jer nam je to obećao: “uñi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je (tamo) u skrovitosti” (Mt 6, 6). Kakvo god stanje naše nutarnje suhoće bilo, naše bijede, osjećaj Božje odsutnosti, pa čak osjećaj da nas je napustio; ne smijemo nikada posumnjati u tu Božju prisutnost koja nas ljubi i prihvaća: “onoga koji doñe k meni, neću izbaciti” (Iv 6, 37). No, još prije nego li se mi posvjestimo njegovu prisutnost, on je već tu, jer on je taj koji nas poziva da ga susretnemo. To je Otac koji nas očekuje i želi, više od nas samih, ući u zajedništvo s nama. Bog beskrajno više traži nas nego li mi tražimo njega. 1.2. Vjera da su svi pozvani susresti Boga u molitvi i da Bog daje potrebitu milost za taj

susret Usprkos svim poteškoćama, otporima, prigovorima, moramo čvrsto vjerovati da su svi, bez izuzetka, mudri i manje mudri, pravedni i grešnici, uravnotežene osobe i one ranjene, pozvani na odreñeni molitveni život u kojem će im se Bogu priopćiti. Budući da je Gospodin koji nas zove pravedan, darovati će svakome potrebite milosti za ustrajnost u molitvi te mogućnost da kuša duboku i čudesno intimno zajedništvo božanskog života. Molitveni život nije rezerviran za neku elitu tzv. ‘duhovnih’, nego je za sve. Izričaj kojeg često možemo čuti, kao “to nije za mene; to je za osobe svetije i bolje od mene” protivan je evanñelju. Moramo imati vjeru da će nam Bog, usprkos zaprekama i našim slabostima, darovati dostatnu snagu za ustrajnost. 1.3. Vjera u plodnost molitvenog života Bog nas zove na molitveni život jer je on za nas izvor beskrajna dobra. On nas iznutra preobražava, ozdravlja nas, posvećuje, omogućuje nam da spoznamo i ljubimo Boga, čini nas gorljivim i velikodušnijima u ljubavi prema bližnjemu. Tko poduzme molitveni put mora biti posve siguran, ukoliko ustraje, primiti će sve to i mnogo više. Pa makar ponekad imali i suprotni utisak, da je naime molitveni život sterilan, da se tapka na mjestu bez napretka, da molitva ne mijenja ništa, te nam se čini da ne ubiremo u našemu životu očekivane plodove molitve, ne treba se obeshrabriti, nego biti uvjereni da će Bog održati svoje obećanje: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvoriti će vam se. Doista tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvoriti će se” (Lk 11, 9-10). Tko ustraje u povjerenju primiti će beskrajno više od onoga što se usudi tražiti ili nadati se, ne jer zaslužuje, nego jer je to Gospodin obećao. Česta je napast napuštanje molitve jer se ubrzo ne vide plodovi. Ova napast mora biti odmah odbačena činom vjere u Božje obećanje, koje će se ispuniti u svoje vrijeme: “Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!” (Jak 5, 7-8). 2. Vjernost i ustrajnost Iz gore rečenog proizlazi jedna vrlo važna praktična posljedica: tko je odlučio zaputiti se na put molitve mora na prvo mjesto staviti vjernost. Nije toliko važno da li je molitva lijepa i dobro uspjela, je li bila bogata mislima i dubokim osjećajima, nego je daleko važnije da je ustrajna i vjerna. Ne treba prvo gledati na kvalitetu, nego na vjernost u molitvi. Kvaliteta će

9

biti plod vjernosti. Makar vrijeme provedeno u molitvi bilo siromašno, sa nutarnjom suhoćom, pomalo rastreseno, relativno kratko, ali ukoliko se obavlja vjerno svaki dan, više vrijedi i biti će plodnija za naš napredak od dugih zanosnih molitava, koje su obavljene svako toliko, tj., kada nam okolnosti idu na ruku. Što se tiče molitvenog života, prva borba koju trebamo dobiti – nakon što smo se odlučili ozbiljnije založiti – je vjernost pod svaku cijenu, sukladno izvjesnom ritmu koji smo utvrdili. Ta borba nije nipošto laka. Demon će nas pod svaku cijenu nastojati odalečiti od vjernosti molitvi, jer zna o kakvom se tu ulogu radi. Zna da će onaj koji moli izbjeći sva njegova podmetanja, a i drugima pomoći da ih izbjegnu. Stoga on čini sve da spriječi tu vjernost. Vratiti ćemo se na to pitanje. Za sada je važno podsjetiti da više vrijedi jedna siromašna molitva, ali redovita i vjerna, nego li trenuci vrlo uzvišenih molitava, ali koji su sporadične naravi. Jedino vjernost omogućuje molitvenom životu da ima svu svoju čudesnu plodnost. Kao što ćemo imati prigodu još ponoviti, molitva je u konačnici vježba u Božjoj ljubavi. No, budući da smo mi ljudi, uključeni u vremenski ritam, ne postoji istinska ljubav bez vjernosti. Kako možemo pretendirati da ljubimo Boga ukoliko nismo vjerni molitvenim susretima? 3. Čistoća nakane Nakon vjere i vjernosti, koja je konkretni izražaj vjere, čistoća nakane je slijedeći važan temeljni unutarnji stav, koji nam pomaže ustrajati u molitvi. Jedno od blaženstava glasi: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5, 8). Čist srcem, prema evanñelju, nije onaj koji je bez grijeha, koji si nema ništa za predbaciti, nego onaj koji je u svemu što radi voñen iskrenom nakanom da više želi ugoditi Bogu nego li sebi, da ne živi više sebi nego njemu. To je raspoloženje neophodno za onoga koji želi moliti. Trebamo moliti ne da bismo tražili sebe, vlastito zadovoljstvo, nego da ugodimo Bogu. Bez toga se ne može ustrajati u molitvi. Tko traži samoga sebe i vlastitu ugodu ubrzo će napusitti molitvu kada pristigne prva poteškoća, kada mu ona neće dati utjehu koju on priželjkuje. Istinska i čista ljubav je kada osoba ne traži vlastiti interes, nego ima za cilj radost ljubljenoga. Tako i mi trebamo moliti ne poradi utjehe ili milosti koja nam odatle proizlaze (premda su one obilne), nego ponajprije da ugodimo Bogu, jer nas on na to poziva; ne toliko da se mi radujemo koliko da obradujemo njega. Takva čistoća nakane je doduše zahtjevna, ali i oslobañajuća i smirujuća. Tko traži samoga sebe brzo se obeshrabri pa kada mu molitva ‘ne ide’, odmah se uznemiruje. Tko ljubi Boga čistom ljubavlju ne uznemiruje se: ukoliko mu je molitva teška i ne kuša nikakvo zadovoljstvo, ne pravi od toga dramu, nego se brzo utješi istinom da je najbitnije Bogu dati svoje vrijeme dragovoljna srca, njemu na radost. Moglo bi se na to dati prigovor: “Jako je lijepo ljubiti Boga takvom čistoćom, ali tko to može?”. Istina, čistoća nakane, kako smo je opisali, neophodna je, ali ne može biti stečena odmah na početku duhovnog života, nego postupno; od nas se traži da svjesno prema tome težimo te da je prakticiramo što je bolje moguće. Ona se posebice prakticira u trenucima suhoće. Očevidno je da svaka osoba koja se zaputila duhovnim putem djelomično uvijek traži i samu sebe i to istovremeno dok traži Boga. To nije problem, sve dok se trudi težiti prema čistijoj

10

ljubavi. To je važno napomenuti da bismo razotkrili čestu podvalu, kojom se demon – tužitelj – služi da bi nas uznemirio i pobijedio: on nam stavlja pred oči da je naša ljubav prema Gospodinu vrlo nesavršena i slaba, da u našem duhovnom životu još uvijek tražimo sami sebe, s ciljem da nas baci u malodušnost. Svijest da još uvijek tražimo sami sebe u molitvi, ne treba nas suviše uznemirivati, nego radije u jednostavnosti srca Bogu izrazimo našu želju da ga želimo ljubiti čistom i nesebičnom ljubavi te se s pouzdanjem predajmo njemu, da nas on sam pročisti. Ukoliko bismo to željeli učiniti samo našim snagama, razlučiti u nama samima čisto od nečistog, da bismo iskorijenili kukolj prije vremena, bila bi to umišljenost: riskirali bismo da s kukoljem iskorijenimo i dobru pšenicu (usp. Mt 13, 24-30). Dopustimo djelovati Božjoj milosti; zadovoljimo se pouzdano ustrajati i strpljivo podnositi trenutke suhoće koje on dopušta s ciljem da pročisti našu ljubav prema njemu. Ponekad nam se može nametati druga napast. Rekli smo, naime, da se čistoća nakane sastoji u tome da više ugañamo Bogu nego li sebi; zato će demon tražiti da nas obeshrabri slijedećom argumentacijom: “Kako možeš uz svu svoju bijedu i slabosti pretendirati da tvoja molitva bude uslišana?” Valja se onda podsjetiti na istinu, koja je ‘srce’ evanñelja i na koju nas je pod vodstvom Duha Svetoga upozorila sveta Mala Terezija: “Čovjek se ne sviña Bogu poradi svojih kreposti i zasluga, nego nadasve po bezgraničnom pouzdanju u božansko milosrñe”. 4. Poniznost i siromaštvo srca Već smo citirali misao sv. Terezije Avilske: “Čitava zgrada molitve temelji se na poniznosti”, hoće reći, nije utemeljena na čovjekovim sposobnostima, nego na djelovanju božanske milosti. Veli naime Pismo: “Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost” (1Pt 5, 5). Poniznost, dakle, pripada onim temeljnim stavovima srca bez koje je ustrajnost u molitvi nemoguća. Poniznost je sposobnost s mirom prihvatiti vlastitu radikalno siromaštvo, jer se sve pouzdanje stavlja u Boga. Ponizan radosno prihvaća da je ništa, jer Bog je sve za njega. On ne promatra vlastitu bijedu kao izvjesnu dramu, nego kao prigodu: ona, naime, omogućuje Gospodinu da očituje veliko svoje milosrñe. Bez poniznosti ne može se ustrajati u molitvi koja je, neizbježivo, iskustvo siromaštva i ogoličenja. U drugim duhovnim aktivnostima ili drugim formama molitve uvijek se ima na što nasloniti: aktivna je odreñena naša sposobnost, imamo osjećaj da činimo štogod korisno, i sl.; u skupnoj molitvi može se osloniti na druge. U samoći i šutnji pred Bogom, naprotiv, nalazimo se bez podrške, pred samima sobom i vlastitim siromaštvom. Teško nam je prihvatiti vlastito siromaštvo. Čovjek stoga ima izvjesnu uroñenu tendenciju da pobjegne od šutnje. U molitvi je nemoguće izbjeći to iskustvo siromaštva. Istina, često ćemo imati iskustvo utjehe i Božje nježnosti u molitvi, ali isto tako puno puta će izići na vidjelo naša bijeda: nesposobnost da molimo, rastresenosti, rane koje su prisutne u našemu pamćenju i mašti, sjećanje na pogreške i promašaje, uznemirenost zbog budućnosti, itd.

11

Čovjek će naći tisuću razloga da pobjegne od te ‘neaktivnosti’ pred Bogom koja mu otkriva njegovo radikalno ništa, jer, u konačnici, on odbija prihvatiti biti siromašan i slab. No, upravo to pouzdano i radosno prihvaćanje naše slabosti izvor je svih duhovnih dobara: “Blago siromasima u duhu, - oni koji imaju dušu siromaha – jer njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 3). Ponizan je onaj koji ustraje u molitvenom životu bez umišljenosti, ne temelji zgradu molitvena života na sebi, ne čudi se što ima poteškoće, slabosti, nerijetke padove, nego podnosi sve smireno, ne dramatizira, stavlja u Boga svu svoju nadu, siguran da će steći od božanskog milosrña sve ono što je nesposoban učiniti ili zaslužiti vlastitim snagama. Budući da svoje pouzdanje ne stavlja u sebe nego u Boga, ponizna osoba nikada se ne obeshrabruje (ne upada u malodušnost): to je važna stvar. “Malodušnošću se gube duše”, veli Libermann. Istinska poniznost i pouzdanje uvijek idu jedna uz drugu. Nikada se ne smijemo obeshrabriti zbog, na primjer, naše mlakosti i naše slabe ljubavi prema Bogu. Kada početnik u duhovnom životu, čitajući život i spise svetaca, uočava izričaje njihove gorljive ljubavi prema Gospodinu, može se obeshrabriti vidjevši sebe koliko je daleko od toga. Drži da nikada neće uspjeti ljubiti Boga tako gorljivo: to je vrlo česta kušnja. Ustrajmo drage volje i s povjerenjem. Bog će sam staviti u nas ljubav kojom ćemo ga moći dostojno ljubiti. Jaka i gorljiva ljubav prema Gospodinu nije poglavito čin naše volje, nego je ulivena u naša srca po Duhu Svetom koju će nam Bog dati ukoliko ćemo moliti ustrajno kao udovica iz evanñelja. Ne idu uvijek visoko u duhovnom životu oni koji na početku imaju veliku osjetnu gorljivost; puno puta dogaña se i obrnuto.

IV. POTREBA MOLITVE 1. Općeljudski motiv Molitva je konstitutivna čovjeku. I to ne prvenstveno zato što je on stvorenje i kao takav po sebi ovisno biće o svom Stvoritelju; nego zato što je stvoren na sliku Božju i stoga sposoban ući u razgovor i zajedništvo s Bogom u čemu je najveći izraz njegova dostojanstva i njegovo ispunjenje. Čovjek se ne može u punini ostvariti bez tog odnosa2.

2 «Molitva je bitna stvarnost za čovjeka, za samu njegovu bit… I to zato što je stvoren na Božju sliku. To pak znači, da ima sposobnost obratiti se Bogu, istina, kao stvorenje svome Stvoritelju, ali i kao 'ti' sugovornik Boga samoga. Sposoban je stvarati odnos s Bogom, živjeti u zajedništvu s njime. I ta je sposobnost čovjeku toliko vlastita, da spada k samoj njegovoj biti te nam govori tko čovjek uistinu jest. I čovjek nije u punini on sam, ukoliko ne ostvari te svoje posebne pozvanosti. Uspostaviti pak odnos s Bogom, biti s njime u zajedništvu, znači moliti. Zato čovjek može biti u punini ostvaren, sukladno Božjem naumu i stvaranju, samo ukoliko moli. Da je poziv na molitvu čovjeku temeljno, očito je, kada pomislimo na ljude iz različitih religija. Svi se spontano obraćaju Bogu ili nekom višem biću». Chiara LUBICH, Govor o «Obitelji i molitvi», travanj 1989. Uzeto iz: Moliti kakor angeli. Misli in nasveti iz spisov in govorv Chiare Lubich (sabrali i uredili N. Dallapiccola i E. M. Fondi), Ljubljana, Novi svet, 2000, str. 5-6.

12

Možda je to najljepše i najslikovitije opisao ruski monah Teofan Zatvornik (+ 1894). On smatra da je čovjek sastavljen od tri dimenzije: tijelo, duša i Duh Sveti. Svaka ima svoje potrebe i svoj način kako ih živi: tijelo se kreće, hrani, diše; duša razmišlja, odlučuje, osjeća; Duh Sveti moli. Molitva se, stoga, može zvati disanje Duha3. 2. Kršćanski motiv: zahtjev milosti Novoga saveza

Po daru vjere i krštenju primili smo božanski život, Duha Svetoga, postali smo njegovi sinovi i kćeri po milosti4. Teologija to uhodanim rječnikom naziva milost posvetna, a grčki oci to zovu oboženje. To novo srodstvo s Bogom, da bi živjelo mora disati, njezino disanje je molitva. Stoga je kršćanska molitva «disanje naše pobožanstvenjene naravi».5

U tom bitno kršćanskom i milosnom ozračju treba shvatiti radikalnu izreku sv. Alfonza De Liguorija (1696-1787) «… tko moli sigurno se spašava; tko ne moli sigurno se osuñuje»6. U duhu cjelokupnog teksta, spasenje se ne bi trebalo shvatiti tek kao izbjegavanje najvećeg zla – pakla; nego cjelovito, to jest, i kao ispunjenje i ostvarenje čovjekova poziva na svetost7. Kršćanski poziv i život nužno pretpostavlja milost, i bez nje je neostvariv8, a budući da je uz sakramente, molitva najjače sredstvo za prodor milosti, onda je očito da je molitva nužna za rast u kršćanskom životu, koji je poziv na svetost (spasenje u punom smislu riječi).

Isus je sam svojim primjerom i svojom porukom istakao važnost i potrebu molitve. Naš Učitelj često inzistira na upornosti i ustrajnosti u molitvi: treba moliti, tražiti, uporno kucati na vrata, jer će nam Otac nebeski dati što tražimo, a nadasve onaj najizvrsniji dar, što je njegov Duh. Ta je nauka potvrñena u prispodobi o upornom prijatelju (Lk 11, 5-13) i sucu, koji premda bezbožan, popustio je pred udovičinom upornošću te pristao da se zauzme za nju u sporu. «Kaza im prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati» (Lk 18, 1).

Sv. Augustin, naučitelj milosti, molitvu neodvojivo veže uz milost. Postoje božanski darovi koje Bog daje onome koji ne moli, kao početak vjere i milost molitve, (De diversis quaestionibus ad Simplicianum, I. Q. 2, 21; Serm. 168, 5); ali svi drugi darovi ovise o molitvi. Molitva je dakle toliko neophodna kao i sama milost koju ona stječe; potrebna je da

3 Tomáš ŠPIDLÍK, Pregare nel cuore. Iniziazione alla preghiera, Roma, Lipa, 1996, str. 8. 4 Sveto pismo koristi razne slike da bi opiše tu stvarnost: - postali smo «dionici božanske naravi» (2Pt 1, 4); - Bog nas je posinio i pokćerio; - Djeca Božja (Iv 1, 12); - Roñeni od Boga (Iv 1, 13); - Postali smo prijatelji, ne više sluge (Iv 15, 15). 5 T. ŠPIDLÍK, La preghiera secondo la tradizione dell'Oriente cristiano, Lipa, Roma 2002, str. 60. Istu ideju razvija sv. Teofan Zatvornik, ruski monah i svetac (umro 1894). On polazi antropološki; drži da čovjek živi u tri dimenzije, sukladno sv. Pavlu: tijela, duše i duha. Svaka od tih dimenzija ima svoje potrebe i svoj način kako ih živi: tijelo se kreće, hrani, diše; duša misli, odlučuje, osjeća; Duh Sveti pak moli. Molitva se zato može zvati disanje Duha. «Molitva je prvo i osnovno djelo u kršćanskom životu. Ono je disanje duha. Ako ona postoji, znači da je duh živ; nema li molitve – nema života u duhu». 6 SANT'ALFONSO M. DE LIGUORI, Necessitá della preghiera, Verona, Editrice Bettinelli, 1993, str. 15. 7 To je očito iz slijedećeg teksta, gdje govori i o spasenju i svetosti: «Sveci su se spasili i postali svetima pomoću molitve». Ibid. 8 Poziva se na Ivana Zlatoustog i veli: «kao što je tijelu potrebna duša da bi živjelo, tako je duši potrebna molitva da bi se sačuvala u milosti Božjoj». Ibid., str. 14.

13

opslužujemo Božji zakon, pobijedimo napasti, da ustrajemo do kraja. Augustinovo inzistiranje na neophodnosti milosti nije drugo doli inzistiranje na neophodnosti molitve. U boju duha protiv tijela Bog želi da se više borimo molitvom nego li našim snagama (… in hoc agone magis nos Deus voluit orationibus certare quam viribus: Opus imperf. contra Iul. VI, 5). Tko se ne osjeća privučen Kristom, neka moli pa će biti (Nondum traheris? Ora ut traheris: In Io. ep. tr. 26, 2). Valja osobito moliti da nam se dadne dar ustrajnosti, koji ne možemo zaslužiti, nego ga moramo i možemo steći upornom molitvom (suppliciter potest emereri: De dono perseverantiae, 6, 10). Iz toga slijedi završetak pisma Probi o molitvi: «Bori se s molitvom da pobijediš ovaj svijet, moli u nadi; moli s vjerom i ljubavlju, moli ustrajno i strpljivo, moli poput udovice iz evanñelja» (Ep. 130, 19).

Sv. Franjo Saleški o potrebi molitve «Molitva nam diže pamet k božanskoj jasnoći i svjetlosti, a volju grije žarom nebeske ljubavi. Stoga i nema ništa, što bi očistilo naš razum od neznanja, a našu volju od neurednih požuda, kao molitva. Ona je blagoslovljena voda, koja svojom rosom natapa bilje naših dobrih želja, te zeleni i cvate, pere nam duševne nesavršenosti, gasi žeñu strasti u našem srcu» (Filotea II, 1., pogl. «O potrebi moltive»). 3. Psihološko-sociološki razlozi Postoje i psihološki i sociološki razlozi za potrebu po molitvi danas, na što je već uputio Romano Guardini9, a praksa potvrñuje. Sve se više čuju ozbiljni glasovi kako je molitva potrebna i sa stanovišta zdrava života. Medicina nas sve više upozorava da čovjek ne može živjeti samo prema vani i postane «klatilo» vanjskih utisaka, nego da se mora usmjeriti i prema unutra. «Mora se iz korijena obnoviti, sabrati snagu», izgraditi stavove. «Nadalje, kažu da novovjeki čovjek sve više i više gubi unutarnje središte koje ustrojstvu osobnosti daje uporište i životnom tijeku pravac». Čovjek treba iznova steći to unutarnje središte «iz kojeg će izlaziti u svijet i uvijek se k njemu vraćati». Odlazak u prirodu, izleti, umjetnost, glazba, poezija, su korisni ali su nedovoljni, brzo se troše i ne zahvaćaju najdublju jezgru našega bića. Ni sami liječnici ne znaju što bi to točno trebalo biti, no najčešće zaključuju sa savjetom da «obavljamo makar kakvu religiozno zasnovanu sabranost, produbljivanje, meditaciju – a to znači neku vrstu molitve». 9 Romano GUARDINI, Uvod u molitvu, Zagreb, KS, 1969, str. 9.

14

V. TUMAČENJE TEREZIJINE DEFINICIJE MEDITACIJE Misaona molitva (oración mental) je »…prijateljsko ophoñenje (razgovor) često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi«. (»…tratar de amistad, estando muchas veces tratando a solas con quien sabemos nos ama«).

Sv. Terezija Avilska, Moj život 8, 5. Prijateljsko ophoñenje (tratar de amistad) – savez

• Glagol »tratar«: baratanje s nekom stvari; ugovaranja posla, ponašanja ili ophoñenja prema nekome, pa sve do održavanja ljubavne veze s nekim. Sadržajno aludira na temeljnu biblijsku ideju saveza; koji ima u Bibliji izriče i u drugim slikama: zaručništva i braka (Hošea); što je Tereziji draga slika i koristi te slike da bi opisala mistička iskustva u molitvi i duhovnom životu.

• Obilježavanjem tog ophoñenja »prijateljskim« aludira intimnost i familijarnost, prema onoj Ivanovoj: »Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga« (Iv 15, 15). Po vjeri u Krista, ulazimo u posebnu familijarnu vezu s njime i nebeskim Ocem (sinovi i kćeri u Sinu). Zaručništvo.

• Molitva kao prijateljsko ophoñenje ima svoj razvojni proces koji je vlastit svakom prijateljstvu: od jednog rijetkog i obazrivog pristupa, pa sve do dublje prisnosti, jednostavnijih odnosa, sve do sjedinjenja osoba. Terezija u tom vidu razvija molitvene stupnjeve prema sve dubljoj i intimnijoj vezi. To će se prijateljstvo u svom najvišem stupnju pretvoriti u zaručnički rječnik: ogledi, zaruke, vjenčanje.

Često puta (muchas veces) – ustrajnost - nada

• Često puta ocrtava opetovanost susreta. Prijateljstvo se hladi i nestaje ako nema stalnog meñusobnog susretanja. Tako i čovjek koji ne moli, ne može nikada postati ono što sakramentalno jest: u stanju prijateljstva s Bogom (ne mislimo pod tim nužno na tzv. »stanje milosti«; nego da osoba ima sluganski odnos prema Bogu: živi kršćanstvo kao teret).

• Važnost ustrajnosti u molitvi Terezija izražava famoznom sintagmom: determinada determinación: »odlučna odlučnost«. Opisujući kontemplaciju (»živa voda«) kao ciljem molitvenog hoda, ona tvrdi da će samo ustrajne osobe stići do izvora žive vode: »… kažem da je od velike važnosti, velika i jako čvrsta odlučnost (determinada determinación) da se ne stane, dok se ne doñe do nje (žive vode)«. Put 21, 2.

Nasamo – (tratando a solas) – sabranost - vjera

• Ovime izriče ozračje u kojem se treba dogañati to prijateljsko ophoñenje. Zbiljski susret se ne dogaña ukoliko su sugovornici samo fizički blizu, a misao i pažnja im lutaju na stvari uokolo. Kako se neugodno osjećamo kada netko tako nama pristupa. No, upravo se to vrlo često dogaña kada u molitvi razgovaramo s Bogom. Razgovor prijatelja je intiman, dubok, misao i pažnja su usredotočeni na prijatelja.

• To ozračje je sabranost; u tom smislu ona tumači izraz »nasamo« slijedećim riječima: »…već znate da nas uči Njegovo Veličanstvo da to bude nasamo… Čim je to rečeno, jasno je da je nespojivo razgovarati s Bogom i sa svijetom. A to rade oni koji u jednu

15

mole a u drugu prisluškuju što govore drugi, ili pak koji moleći misle što im pade na pamet, a ne trude se tome stati na kraj« (24, 4).

• U nastavku izuzima razna teža psihička i duhovna stanja, te bolest, kada za rastresenost osoba nije kriva.

Koji nas ljubi – (nos ama) – Božja dobrohotnost - ljubav

• Prijateljstvo se raña iz spoznaje da nas netko doista prihvaća i voli, tj. želi naše istinsko dobro. Za Boga možemo biti posvema sigurni da on jest takav Prijatelj, zato i nije sišao s križa. Bog nas prvi ljubi (usp. 1Iv 4, 10) i to ljubavlju do kraja (usp. Iv 13, 1), na koju čovjek odgovara djelatnom ljubavi slobodno i velikodušno se pokoravajući njegovu nalogu.

• U svom nauku o molitvi, ona veći naglasak stavlja na afektivni nego li na diskurzivni (razumsko razglabanje) vidik. Posve je očevidna nakana da pojam molitve usmjeri prema ljubavi, štoviše, prema ljubavi koja je izišla iz prijateljske veze, u kojoj proizlazi kao jedina sigurna činjenica ljubav drugog Prijatelja. Molitva se »ne sastoji u mnogim mislima, nego u velikoj ljubavi«, ponoviti će u Zamku duše (4, 1, 7) te u Osnucima (5, 2). No, ljubav ne shvaća ponajprije kao afektivnost, nego kao življeni život i učinkovito konkretno djelovanje (»obras«, Zamak duše 5, 3, 11).

VI. MOLITVENI IZRAŽAJI Molitveni izražaji su načini na koji molitelj nastoji ostvariti cilj molitve: intimno zajedništvo s Bogom. Koja sredstva koristi i koje sposobnosti naglašava. Tri su molitvena izražaja: usmena molitva, meditacija i kontemplacija. Ova tri molitvena izražaja ne treba strogo dijeliti, jer sva tri imaju zajedničku jezgru: prijateljski razgovor s Bogom. Razlika je u putu kojim dolaze do jezgre, koje psihofizičke sposobnosti više ističu ili kojim se sredstvima služe da do nje doñu. Usmena molitva se koristi unaprijed odreñenim formulama, meditacija pak odabranom temom koristeći se vlastitim duševnim moćima, a kontemplacija je jezgra sama, intenzivni susret dviju osoba. Mnoge molitvene metode žele uključiti sva tri ova molitvena izražaja za vrijeme jednog molitvenog razdoblja. 1. Usmena molitva Usmena molitva je prijateljski razgovor s Bogom pomoću unaprijed odreñenih molitvenih formula. Kršćanin tu moli slušajući i govoreći Bogu oslanjajući se na različite formule koje su drugi zapisali. Dvije su temeljne prednosti ovoga molitvena izražaja: - u trenucima neraspoloženja, umora, uznemirenosti, nismo sposobni za neko vlastito

promišljanje i da ne lutamo u praznom, koristimo se unaprijed utvrñenom formulom da porazgovaramo s Ocem.

16

- Budući da su redovito sastavljene od znamenitih duhovnih figura, one nas svojim sadržajem odgajaju za ispravan molitveni hod: što treba najprije tražiti u molitvi, kako se Bogu obraćati i sl.10.

Najčešća manjkavosti usmene molitve je izvjesni formulizam: - Formalizam: ponavljaju se, po sebi lijepe i sadržajno bogate formule, ali ih molitelj ne

doživljava osobno i ne udahnjuje im vlastiti život ili ne dolazi do susreta s Osobom s kojim preko formula želi razgovarati. Moli psalme, tekstove i molitve drugih, ali ne uključuje duh i život jer nema ništa osobnog razgovarati s Bogom; ne usmjeruje se prema Bogu s onim što čita. Magijsko shvaćanje: formulama se pripisuje magično značenje, kao da one same po sebi imaju neku magičnu moć, a one su tek sredstvo da naš duh uzdignu k Bogu. Formule trebaju biti u funkciji razgovora i sjedinjenja s Bogom, tj. sabranosti.

Valja naglasiti da bi i usmenoj molitvi trebala prethoditi odreñena priprava, čin sabiranja i posvješćivanja Božje prisutnosti. To je najčešći razlog zašto nas te molitve dostatno ne ispunjavaju. Evo što u svezi s tim veli terezija Avilska:

«Tko može reći da je loše, ako počnemo moliti Časoslov ili krunicu, promisli li s kime će razgovarati i tko je onaj tko govori, zato da vidi kako će Mu se obraćati? Ja vam kažem, kćeri, kada bi se dobro učinilo sve što treba učiniti, zato da se shvati ove dvije točke, prije nego počnete s usmenom molitvom koju ćete izgovarati, dobro bi se učinilo da provedete puno vremena u misaonoj. Da, jer ne možemo doći razgovarati s kraljevićem onako nemarno kao s kakvim seljakom ili kao s nekom jadnicom, kakve smo mi, jer kako god govorili s nama, dobro je» (Sv. Terezija Avilska, P 22, 3).

2. Meditacija 2.1. Etimologija i značenje Etimološki, riječ »meditacija« dolazi od latinske imenice meditatio čije je značenje »razmišljanje«, »razglabanje«, »promišljanje«. U svom općeljudskom smislu, meditacija znači pažljivo razmišljanje nad nekim misaonim objektom, religiozne, moralne ili filozofske naravi, s ciljem da se istraži sadržaj, shvati bit, izvuku posljedice. Pojam »meditacija« se koristi u tri značenja:

1. u filozofiji označava razmišljanja, intelektualno razglabanje, predavanje; 2. u teologiji, vjerničko razmišljanje o spasenjskim otajstvima i istinama; 3. u meditativnoj molitvi, pobožni razgovor ili razmišljanje u zajedništvu ljubavi.

10 «Ponajprije formula nam je uvijek na raspolaganju i čeka na nas i u trenucima kada nismo sposobni reći ništa Bogu, kada smo umorni, tupi, uznemireni. Umjesto da se beskorisno naprežemo tražeći izričaje, naše srce bez lutanja u praznom, može neposredno započeti ono što želi, tj., govoriti s Ocem. Dobro sastavljene formule služe takoñer i kao sredstvo duhovnog odgoja. Uglavnom su sastavljene od strane velikih duhova, dubokih, od osoba širokih obzora. Zato nam mogu pomoći da pomalo izañemo iz naših uskoća i egoizma u koje nas često zatvaraju naše osobne molitve. Premda je formula gorljivi izričaj duše koja ju je prvi put sastavila, na usnama onoga koji ih uzimao neosobno, može se pretvoriti u pepeo. To zahtjeva da formuli udahnemo novi vlastiti život». F. M. MOSCHNER, Introduzione alla preghiera, Roma 1960, str. 156-157.

17

Termin meditacija ustalio se tek u novije vrijeme u katoličkoj teološkoj terminologiji, prije, kroz cijelo moderno razdoblje, rabio se termin „misaona molitva“, na koji se i danas može ponekad naići. Njime se željelo istaći da molitvu nije dovoljno izvanjski obavljati, nego je to ponajprije aktivnost naše nutrine, svijesti. Biti srcem i pameću prisutni u onome što razmatramo. Etimološko značenje riječi asocira da bi meditacija bila poglavito čin naše racionalne dimenzije, stoga je u srednjovjekovnoj praksi lectio divina označavao samo jednu postaju toga molitvenog procesa, čije je obilježje bila misaona aktivnost. Pod utjecajem racionalizma, u modernom razdoblju, nerijetko se misaona aktivnost prenaglašavala, premda su mnogi autentični duhovni autori isticali da u istoj mjeri mora biti to čin volje i srca, štoviše, da je meditacija ponajprije čin ljubavi. U suvremenom razdoblju, pod utjecajem religioznih metoda Dalekog istoka i psihoterapeutskim iskustvima, pojam meditacije je proširen i preoblikovan. Danas se pod tim misli na cjelokupnu čovjekovu aktivnost u molitvi te na otvorenost prema kontemplativnoj stvarnosti jednostavnosti i tišine11. Tako se danas pod meditacijom, nikada prvotno ne misli ono na što nas upućuje etimologija riječi, kao misaoni čin, nego čak izvjesno napuštanje misaonog sloja i razvijanje doživljajno-intuitivnog sloja koji sačinjava našu dubinsku svijest12. 2.2. Relacija izmeñu usmene molitve i meditacije Meditacija je osobniji, spontaniji i raznovrsniji izražaj razgovora s Bogom. Osobniji: uključena je moja nutrina, moje stanje, želje i čežnje, otvaram i svoje osobno stanje. Spontaniji: premda se koristi tekstom, uvijek pretpostavlja da će se svojim riječima obratiti Bogu, razvijati vlastito promišljanje o Božjim stvarima. Raznovrsniji: bilo u odabiru teme, bilo molitvenim oblicima (više se koristi šutnja), bilo pomagalima (glazba, slika itd.). Tema redovito nije unaprijed naučena formula, nego je uglavnom susljedno čitanje Božje riječi ili duhovnog štiva. Usmena molitva i meditacija nisu dva strogo paralelna svijeta, često se prožimaju. Do meditacije se može doći i preko usmene molitve; jer iz srca koje je preko molitvenih formula ispunjeno pobožnim čuvstvima, vlastito obraćanje Bogu nekako samo od sebe uzlazi Bogu. 2.3. Definicije Meditacija se «sastoji u razmišljanju nad istinama vjere, da bi se prodrlo u njihovo intimno značenje, natopilo njima misao i srce, nahranilo dušu s ciljem vlastitog moralnog usavršenja i sve intimnijeg sjedinjenja s Kristom» (Emilio BORTONE, «Meditazione», u: DES/2, str. 1560).

11 Usp. Romano GUARDINI, Uvod u molitvu, Zagreb, KS, 1969, str. 107. 12 Usp. Klemens TILMANN, Uvod u meditaciju, 1. sv., Zagreb 1981., str. 37.

18

»Ljubavno produženo razmatranje nad objavljenim istinama i povijesno spasenjskim dogañajima s ciljem da ih molitelj asimilira u svoju misao, srce i čitav svoj život«. (Federico RUIZ, str. 265). - Ljubavno-oduženo-razmatranje. «Razmatranje» je glavna djelatnost svake meditacije. Njome molitelj traži istinu u sebi i povijesti spasenja da bi se s njome suočio. Stvara osobna uvjerenja, načela djelovanja i kontakt s osobama i stvarnostima spasenja. «ljubavno». Budući da je molitva razgovor i prijateljski susret, ljubav igra odlučujuću ulogu u molitvenom kontekstu. «Oduženo». Time se razlikuje od drugih dobrih misli, ili intuicija nastalih unutar molitve situacije. - Nad objavljenim istinama i spasenjskim dogañajima. Radi se o temi meditacije. «Objavljene istine». Otajstva Boga, Evanñelje, Kristov život i mnogi značajni biblijski dogañaji. «Povijesno spasenjski dogañaji». To su dogañaji koji dodiruju osobu iznutra. Proširuju perspektivu uključujući dogañaje iz vlastitog života, života drugih, suvremene povijesti. - Radi njihove asimilacije i preobrazbu osobe. Time se označava svrha i cilj meditacije. Nije nužno da su konkretne odluke ili neposredni plodovi da bi neka meditacija bila autentična. Mnoge se preobrazbe dogañaju polagano i u dubini srca, na razini kriterija, temeljnih opredjeljenja, promjeni hijerarhije vrijednosti. Premda se to ne uviña niti postiže u jednom mahu, ipak to vrijedi više od vršenja odreñene nakane ili vježbanja u kreposti. Klima ili ozračje meditacije je Božja prisutnost. Ta se klima održava i potencira kada refleksija pušta dominaciju ljubavi. 3. Kontemplacija »Jedini put da se čovjek oslobodi krivih pojmova o kontemplaciji jest iskusiti je (…). Jer kontemplacija se ne može naučiti. Ona se štoviše ne može jasno rastumačiti« (Thomas Merton, str. 20). KKC zbog konfuznosti pojma i bojazni mogućih krivih shvaćanja, uz usmenu molitvu i meditaciju ne govori o kontemplaciji kao trećem molitvenom izražaju, nego o „nutarnjoj molitvi“, tek u sklopu nje bojažljivo progovara i o kontemplaciji u br. 2715. 3.3.1. Etimologija Etimološki riječ kontemplacija dolazi od latinskog »templum«, što je deminutiv od imenice »tempus«. Općenito prevoñen kao »vrijeme«, glavno značenje izraza tempus je »dioba ili odijeljeni dio vremena«. Kod rimljana templum je bio prostor u nebu ili na zemlji odvojen za poganske svećenike da bi odčitavali buduće dogañaje. Zbog toga je hram (templum) počeo označavati sveti prostor odijeljen od drugih prostora, gdje su poganski svećenici ispitivali nutrinu ptica. Tako je hram postao mjesto gdje su posvećene osobe promatrale »nutrinu stvari« (životinja) da bi otkrile božansko značenje i planove. Stoga kontemplacija ne označava toliko mjesto, nego aktualno »promatranje« nutrine stvari. Gledajući unutar stvarnosti,

19

ukoliko idemo dovoljno u dubinu, mi uočavamo da od nje nema ništa. Ona postoji samo zato jer, na razini na kojoj otkrivamo njezino ništavilo, istovremeno otkrivamo izvor koji je njeno ishodište i humus u kojemu ona nalazi svoj identitet. »Promatrajući« taj izvor, mi »promatramo« Boga.13 3.3.2. Teološki pristup kontemplaciji U katoličkoj duhovnosti kontemplaciju se promatralo pod teološkim i psihološkim vidom. Teološki: „kontemplacija je djelo Duha Svetoga, koji ulijeva u naše duše svoje darove mudrosti i razuma s naročitom darežljivošću i intenzivnošću s ciljem da raspiri i usavrši našu ljubav prema njemu“.14 Mudrost je spoznaja prožeta ljubavlju. Latinski izraz sapientia označava znanje-spoznaju, ali označava i kušanje, gustiranje. To je iskustvena spoznaja Boga, koju može imati samo netko tko ljubi, tko živi po Božjem zakonu ljubavi: „Istinski mudra osoba nije jednostavno onaj tko zna Božje stvari, nego onaj koji ih kuša i živi“.15 Posljedice takve iskustvene spoznaje koja proizlazi iz ljubavi, te čini da se osoba udomaćuje s Božjim stvarima, jest da ona prosuñuje stvari po Božjoj mjeri, promatra stvari iz Božje perspektive. Dar razuma na latinskom stoji intelectus, koje dolazi od „intus legere“, što znači prodrijeti, razumjeti do dna. Radi se o intuitivnoj i prodornoj spoznaji, do koje se ne dolazi razumskim razglabanjem i pojmovima, nego jednostavnošću čina koji zahvaća cjelinu stvari. Zato je Toma Akvinski zove „simplex intuitus veritatis“ (jednostavna intuicija istine)16 ili spokojni odmor na spoznatom objektu (contuitio, fruitio, possessio veritatis). „Kontemplacija je viša forma spoznaje obilježena jednostavnošću čina“ (T. ALVAREZ – E. ANCILLI, DES/1, 617. 3.3.3. Psihološki pristup kontemplaciji Psihološki. Pod tim vidom promatra je nadasve Terezija Avilska; ona, naime, opisuje što se dogaña u duši za vrijeme kontemplativnog čina. Jedan od najvećih suvremenih karmelićanskih teologa, Gabrijel od Sv. Marije Magdalene, proučavajući Terezijino iskustvo ovako je definirao kontemplaciju: «Kontemplacija je molitveno stanje u kojem duša ima iskustvo Božjeg djelovanja u sebi»17.

13 W. H. SHANNON, »Contemplazione«, u: M. DOWNEY (uredio), Nuovo dizionario di spiritualità, Ed. Vaticana, Città del Vaticano 2003, str. 155-156. 14 THOMAS MERTON, Che cosa è la contemplazione, Morcelliana, Brescia, 1950, str. 7. 15 IVAN PAVAO II, Regina Caeli, 9-IV-1989., u OR 10-11 travanj 1989., 5. O darovima Duha Svetoga vidi: Manuel BELDA, 177-195. 16 STh. II-II, q. 180, aa. 3.6. 17 Santa Teresa di Gesù. Maestra di vita spirituale, Libreria Pont. E arc. Romolo Ghirlanda, Milano, 1935, str. 49.

20

Drugim riječima, u kontemplativnoj molitvi, glavni protagonist je Bog, on obuzima i prožima dušu svojom ljubavlju, a duša je obuzeto zadivljena ili tomistički rečeno spokojno se odmora na spoznatom objektu (contuitio, fruitio, possessio veritatis).

* * * Savršena kontemplacija (contemplación perfecta) Tom molitvom Bog pokazuje »da sluša onoga tko mu govori, te mu iskazuje svoju veličinu, zaokupljajući mu um i zadržavajući mu misao, te oduzimajući mu - kako se kaže - riječi iz usta, tako da, premda to hoće, ne može govoriti osim teškom mukom; shvaća da ga bez buke riječi poučava ovaj božanski Učitelj, sputavajući moći, jer bi tada prije štetile nego koristile, ukoliko bi djelovale;«

- Bog je aktivno nazočan u duši i on sam dušu sabire i posvema zaokuplja ('zaokuplja', 'zadržava', 'oduzima') njezinu pažnju;

- U duši se to reflektira tako da njezine unutarnje moći ostaju 'zadivljeno obuzete' (pasivne), njezina se aktivnost svodi na ljubavnu pozornost.

»uživaju ne znajući kako uživaju. Duša izgara u ljubavi i ne shvaća kako ljubi; zna da uživa u onome što ljubi, a ne zna kako to uživa. Dobro zna da to nije užitak kakav razum uspijeva poželjeti; volja to prigrli, ne shvaćajući kako«

- primat ljubavi. Duh Božji (Bog je nazočan u duši po svome Duhu) izlijeva u dušu svoju ljubav ('izgara u ljubavi') i duša preobražena u božansku ljubav uzvraća ljubavlju;

- općenita i tamna spoznaja: ('uživa ne znajući kako uživa', 'volja ne shvaća kako voli') budući da je to duhovna, a ne osjetna komunikacija, razum to ne može usvojiti u svoje ograničene okvire, niti volja to može obuhvatiti u sebe (posjedovati), nego razum treba prepustiti se vjeri, a volja predati ljubavi.

»ali čim uzmogne nešto shvatiti, uviña da to nije dobro koje se može zaslužiti sa svim mukama koje bi se skupa pretrpjele zato da ga se stekne na zemlji. To je dar njezinoga i nebeskoga Gospodara koji, na kraju, daje onako kakav jest. To je, kćeri, savršena kontemplacija« (25, 1-2).

- besplatnost kontemplacije: taj se dar savršene kontemplacije ne može ničim iznuditi, ona je slobodni Božji dar.

* * * René VOILLAUME, kontemplacija u općenitom značenju «Kontemplirati neku stvar, znači zaustaviti vlastiti pogled na njoj, ne na brzinu, nego s izvjesnim trajanjem, kroz jedno duže vrijeme, promišljajući, i dopuštajući da nas obuzme promatrana stvar. Pod činom kontempliranja se redovito podrazumijeva izvjesna prožetost pažnjom, kao i prisutnost izvjesnih doživljenih čuvstava: zanos pred ljepotom, užas pred rugobom; u filozofiji, se govori o kontemplaciji lijepoga, istinitoga, dobroga. Jer to su stvari koje same po sebi privlače pogled naše pameti, gotovo instinktivno, bez prethodnog našeg razglabanja. Postoji, doista, u kontemplaciji ideja odreñene izravne zahvaćenosti od strane kontempliranog objekta. Čin kontempliranja zaustavlja se, dakle, na objektu po sebi, a ne u pogledu neke druge stvari. Zato kontemplacija ne može biti indiferentna, nadasve kada ima za objekt to što je lijepo, istinito, dobro... Nepobitno se radi o neke vrsti zadivljene obuzetosti. Kontemplacija ima nešto besplatnoga. Ne kontemplira se neka stvar imajući pred očima korist koja bi se iz nje izvukla. Zato - kada je kontemplirano biće u samome sebi istinito, lijepo i dobro - postoji uska veza i gotovo uzajamna ovisnost, izmeñu kontemplacije i ljubavi. Ljubav

21

nas potiče da kontempliramo ono što ljubimo, a ta kontemplacija proširuje našu ljubav. (135)… René VOILLAUME, «La contemplazione», u: J. M. R. TILLARD i Y. M.-J. CONGAR, Il rinnovamento della vita religiosa. Studi e commenti intorno al Decreto «Perfecte caritatis», Vellecchi Editore, Firenze, 1968. 3.3.4. Opći poziv na kontemplaciju? Nerijetko se kroz povijest kontemplacija vezivala uz neke elitne krugove, napose uz tzv. kontemplativne redove, tj. uz stil života koji nije vezan uz apostolsku djelatnost. Ili pak se smatrala neredovitim putem pa shodno tome i nepotrebnim18. Ukoliko polazimo s teološkog stanovišta, koje tvrdi da je kontemplacija djelo Duha Svetoga, a kako je on darovan svim krštenima, onda je očito da je kontemplacija dostupna svima. Nesporazum ponekad proizlazi iz činjenice što se kontemplacija poistovjećuje s raznim fenomenima (ekstaze, zanose, stigme i slično), što je neispravno jer su to karizmatski darovi, ‘gratiae gratis datae’, koji nisu izravno usmjereni posvećenju onoga koji ih prima. Kontemplacija pak je snažno sredstvo našega rasta u ljubavi prema Bogu.

„Zbilja, ulivena kontemplacija je najtješnje povezana sa čistom i savršenom Božjom ljubavlju, koja sačinjava najveći dar koji Bog može podijeliti duši. To je duboka i intimna spoznaja Boga posredstvom sjedinjenja ljubavi, sjedinjenja u kojoj učimo uokolo Njega stvari koje, mi koji nismo imali slične darove nećemo otkriti nikada, sve dok ne uñemo u Raj. Stoga, ako netko pita: ‘Tko može željeti jedan takav dar i moliti za to da ga primi?’. Odgovor je očevidan: ‘Svi’”.19

18 «U modernome je razdoblju došlo do opće protumističke reakcije. Struje koje su prevladale nakon Tridentskoga sabora naglašavale su praktičnu i aktivnu stranu duhovnoga života, tj. razmatranje i vježbe, usmjeravajući ga na askezu, koja se shvaćala kao voljna disciplina. Gajilo se odreñeno nepovjerenje prema kontemplaciji, koja bi bila ovisna o izvanrednim milostima te bi zahtijevala nutarnju pasivnost. To je poimanje duhovnosti bilo u savršenu skladu s mentalitetom toga razdoblja, kada se sve više nametao ideal razuma, koji se već osjećao kadrim razotkriti tajne prirode i preobraziti je svojim djelovanjem». Servais PINCKAERS, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, Zagreb, KS, 2000, str. 220. 19 THOMAS MERTON, Che cosa è la contemplazione, Morcelliana, Brescia, 1950, str. 8. Evo cjelovitog teksta: “Zašto, kada mislimo na dar kontemplacije, ulivene kontemplacije ili mističke molitve, mislimo na to kao na nešto što je bitno čudno, ezoteričko, rezervirano jednom uskom krugu gotovo neprirodnih bića i zabranjeno za bilo koga drugoga? Možda zato što smo zaboravili da je kontemplacija djelo Duha Svetoga, koji ulijeva u naše duše svoje darove mudrosti i razuma sa naročitom darežljivošću i intenzivnošću s ciljem da raspiri i usavrši našu ljubav prema njemu. Ovi darovi sačinjavaju dio normalne pripomoći u hodu prema svetosti. Darovani su svima na krštenju i, kao što je prirodno, darovani su s ciljem da se razviju. Njihov će razvoj ostati uvijek slobodan dar Božji; ako je i istina da njegova mudra Providnost smatra ispravnim da ih razvija manje kod jednih svetaca, a više kod drugih, isto je tako istinito i to da Bog često mjeri svoje darove sukladno našoj želji da ih primimo, a Duh Sveti ne rasipa niti jedan od svojih darova sa osobama koje nisu zainteresirane. Bila bi vrlo velika pogreška smatrati da mistička kontemplacija nužno sa sobom nosi cijele litanije sumnjivih fenomena, ekstaze, zanose, stigme i slično. To su stvari koje pripadaju jednom posve drugom poretku: to su ‘karizmatski’ darovi, ‘gratiae gratis datae’, koje nisu izravno usmjerene posvećenju onoga koji ih prima. Ulivena kontemplacija pak je, naprotiv, moćno sredstvo našeg izrastanja u ljubavi prema Bogu. Zbilja, ulivena kontemplacija je najtješnje povezana sa čistom i savršenom Božjom ljubavlju, koja sačinjava najveći dar koji Bog može podijeliti duši. To je duboka i intimna spoznaja Boga posredstvom sjedinjenja ljubavi, sjedinjenja u kojoj učimo uokolo Njega stvari

22

Svi smo pozvani razviti dar Duha Svetoga u našemu životu i njegovih sedam darova te, premda, možemo dopustiti Božjoj slobodi da nekima daje više takvih darova, ipak, zasigurno puno ovisi i o našoj raspoloživosti i želji da ih primimo, jer Duh Sveti ne rasipa niti jedan od svojih darova s osobama koje nisu zainteresirane. Na koncu, karmelićanska tradicija je istakla da i u kontemplaciji postoje različiti stupnjevi – Terezija ih navodi čak četiri -, što podrazumijeva da svi koji ozbiljno žive kršćanski život mogu doći do odreñenog kontemplativnog iskustva, ali ne svi u istoj mjeri i stupnju. 3.3.5. Kontemplacija kao smjer svakog molitvenog izražaja Molitva je živi razgovor i susret izmeñu dviju osoba: Boga i čovjeka. Taj se susret u punom smislu riječi ostvaruje upravo u kontemplaciji, zato je ona jezgra same molitve. Jer u kontemplativnoj molitvi osoba (molitelj) postaje iskustveno svjestan prisutnosti druge Osobe, da je živa, da s njom razgovara, da je sluša, štoviše, da je njezina Prisutnost obuzima. Zato kontemplacija nije samo ili jedino zaseban molitveni izražaj, nego je i smjer svakog molitvenog izražaja. To nam jasno svjedoče dva velika naučitelja crkve. Sv. Franjo Saleški (1567-1622), ženevski biskup, koji je uspio povratiti u krilo katoličke crkve mnoštvo protestanata, u svom znamenitom djelu, koje je napisao za vjernike laike (prvo sustavno djelo te naravi), nakon što je protumačio vlastitu metodu meditacije i njezine sastavnice, veli:

“Koji puta će ti se dogoditi, Filotea, da će te odmah iza priprave čuvstvo zanijeti k Bogu. Pusti mu uzde i ne pazi na pravila, što ih prije nanizah. Redovito dolaze čuvstva i odluke iza razmišljanja. No, ako ti Duh Sveti nadahne čuvstva prije razmišljanja, nije ti više potrebno razmišljati, jer se razmišlja zato da se pobudi čuvstva. Hoću reći: kad god se pojave čuvstva, bilo prije razmišljanja, bilo iza, primi ih i ne odbijaj ih. To što sam stavio čuvstva iza svega razmišljanja, učinio sam to zato da se bolje razluče dijelovi molitve. Ponavljam: općenito je pravilo, da se čuvstva ne smiju nikada suzbijati, nego im treba dati mjesta u srcu čim se pojave. To vrijedi ne samo za ostala čuvstva, nego i za zahvalu, prikazanje i prošnju”. Filotea, II, 8.

Što svetac misli pod čuvstvima? Govoreći s aspekta iskustva: radi se o molitvenom iskustvu u koje nije uključen samo razumska aktivnost, nego je zapaljena i naša volja i srce, iz srca proviru čuvstva zahvale, kajanja, predanja, divljenja... S teološkog gledišta, radi se o počecima kontemplativnih darova Duha Svetoga. Svetac, naime, tvrdi da ih Duh Sveti nadahnjuje. Ne radi se o psihološkoj stvarnosti, vlastitom pobuñivanju emocija, nego je to dar i djelovanje Božjega Duha koji nam je dan po daru vjere i krsta. Sv. Ivan od Križa (1542-1591) je u Karmelskom redu priznat kao electus a Deo in magistrum Contemplationis acquisitae: izabran od Boga za učitelja stečene kontemplacije; ne stoga što bi je prvi uveo u Crkvu, nego što je zaboravljenu tradiciju izvukao iz zaborava. Kasnije su o toj tematici pisali mnogi karmelićanski teolozi. On tvrdi: koje, mi koji nismo imali slične darove nećemo otkriti nikada, sve dok ne uñemo u Raj. Stoga, ako netko pita: ‘Tko može željeti jedan takav dar i moliti za to da ga primi?’. Odgovor je očevidan: ‘Svi’”. str. 7-8.

23

“Potrebno je znati da je cilj meditacije i razmišljanja o Božjim stvarima taj da izvuče kakvu spoznaju i Božju ljubav. Svaki put kada duša po meditaciji to postiže, ostvaruje jedan čin; i kao što u bilo kojoj stvari mnoštvo čina ostvaruju u duši stanje, isto tako mnoštvo čina ljubavne spoznaje, koje je duša malo pomalo pojedinačno vršila, radi čestog ponavljanja, ostvaruju u duši stanje… I tako, ono što je duša ranije izvlačila malo pomalo meditativnim naporom u pojedinačnim spoznajama, sada je napokon vježbom postalo stanje i bit općenite ljubavne spoznaje, koja nije oblikovna i pojedinačna kao prije” (2US 14, 2).

Ovaj nam dragocjeni Ivanov tekst ističe tri stvari: - da je kontemplacija (makar i kao kratkotrajno stanje) svrha i same meditacije. Molitelj razmatra Božju riječ, Kristovo otajstvo, duhovno štivo i sl., da bi došao do “ljubavne spoznaje”, kad se ona dogodi napušta sredstvo sabiranja, jer se dogodio susret, ostvarena je svrha. - činjenicom da mnoštvo čina takve ljubavne spoznaje ostvaruju stanje, tvrdi se da postoji kontemplativno iskustvo do kojeg se može doći našim marom a koje ne ovisi posve o Božjoj dobrohotnosti. Mogu li se ta iskustva nazivati kontemplacijom? U kršćanskoj tradiciji postoje različite škole duhovnosti. Neke od njih ta prva kratkotrajna iskustva Božje prisutnosti ne bi nazvale kontemplacijom, možda stečenom, jednostavna molitva, molitva sabranosti; druge bi se naprotiv složile s tim nazivom. Mi se ne želimo opterećivati tim podjelama, uostalom te su rasprave o nekom meñustanju nadiñene; mi tvrdimo da je kontemplativna molitva razvojni proces koji ima više stupnjeva (sveta Terezija navodi tri), od prvih koraka u kojima Bog djeluje u duši tek kratkotrajno i zahvaća tek malo čovjekovih moći, sve do najvišeg stupnja za koji se duša velikodušnošću može pripraviti, ali je Bog daje samo kome hoće, kada hoće i kako hoće. Da se stekne ova kontemplacija, valja se pripraviti: kreposnim životom, čistoćom srca te redovitom molitvenom praksom. 3.3.6. Kontemplacija kao nepojmovna i bespredmetna molitva U novije vrijeme postoje neke molitvene metode koje kontemplaciju svode na čisto antropološku kategoriju, kao jedan od načina razvijanja jedne čovjekove dimenzije. Njemački benediktinac, W. Jäger, u knjizi Kontemplacija - Susret s Bogom, je definira kao “kršćanski oblik bespredmetne molitve” (str. 4). On u čovjeku razlikuje četiri dimenzije: fizičku, psihičku, racionalnu i aracionalnu, te dodaje: “Mistično, kako se aracionalno naziva na religijskom području, do sada je uvijek imalo oznaku nečega izvanrednoga, a bilo je darovano najvećim svecima (…). Meñutim, nasuprot tome, sve se više uspijeva probiti spoznaja da je čovjeku ta sposobnost uroñena, koju on, kao i razumsku sposobnost, tijekom godina može proširiti” (str. 75). Kod klasičnih duhovnih autora, naprotiv, kontemplacija je uvijek viši stupanj molitve koji pretpostavlja odreñeni duhovni rast (prema Ivanu od Križa, taj se rast može verificirati pomoću tri znaka “Uspon na Goru Karmel” II, 13), te ujedno besplatni Božji dar. Osnovno je pitanje: dali se može aracionalna čovjekova dimenzija poistovjetiti sa kontemplativnom molitvom? Ukoliko je molitva uzdizanje duše k Bogu ili razgovor s Bogom, ne znamo na koji način se ona ostvaruje u aracionalnoj djelatnosti. Zar to nije plutanje u

24

praznom? Mora se uspostaviti veza s Bogom, ili na taj način da je čovjek uspostavlja svojim razmatranjem ili voljnim činima, ili pak je Bog uspostavlja time što dušu zaposli sam, svojom istinom ili poticanjem volje. Stoga smatramo da je u početku kontemplativna molitva uvijek više plod meditacije, nego li neka samostalna molitvena praksa. Bespredmetna molitva može biti neko razdoblje meditacije, kao oblik smirivanja, ali ne nešto što bi obuhvaćalo cijelo vrijeme koje se posvećuje molitvi. To bi bilo zatupljivanje osoba i voljno hlañenje. Postoje doduše pojednostavljene molitvene metode, koje možemo zvati kontemplativnima, ali se tu uvijek radi u prianjanju uz Osobu, a ne tek bespojmovna djelatnost kojoj bi bio cilj ne se držati ničega.

VII. DUHOVNE UTJEHE Psihološka je zakonitost da se čovjek veseli kada zna da posjeduje veliko dobro; stoga, kada vjernik ima jasnu svijest ljubazne prisutnosti najvećeg Dobra – Boga, to u njemu potiče unutarnju radost, milinu, ljubav, što zovemo duhovnim utjehama. Duhovne utjehe se mogu reflektirati na različite načine:

- radost u pobožnim vježbama, - duša plamti ljubavlju prema Bogu; - privlače ju nebeske stvari; - mir i spokoj u Bogu; - sve stvorenje ljubi jedino u Stvoritelju svih stvari; - dar suza: 1. Bol zbog grijeha ili zbog vrijeñanja Boga (kajanje); 2. Bol poradi muke

ljubljenog Spasitelja - duša spoznaje da su nebeske slasti neusporedivo ugodnije od bilo kakvih zemaljskih; - potiče na angažman oko vlastita spasenja i drugih.

Evo kako su duhovne utjehe opisali oni koji su je uvelike iskusili: «Utjehe daju duši hrabrost, jačaju duh; spremnosti se pridružuje sveto veselje i radost u pobožnim vježbama što se često i na izvana izražava… Jamačno da je ugodnija i najmanja utjeha u pobožnosti nego li i najbiranije svjetovne zabave». «Utjehom nazivam kad se u duši pojavi unutarnji pokret uslijed kojeg ona usplamti ljubavlju prema Stvoritelju i svome Gospodinu te više ne može ljubiti ništa što je stvoreno na licu zemlje samo u sebi, nego u Stvoritelju svih stvari. Isto tako, kad liju suze, koje potiču na ljubav prema Bogu i našem Gospodinu, dolazile one ili od boli zbog grijeha ili zbog muke Krista, našega Gospodina, ili zbog čega mu drago što izravno smjera u njegovu službu i proslavu. Napokon, nazivam utjehom svako množenje ufanja, vjere i ljubavi i svako unutarnje veselje koje poziva i privlači k nebeskim stvarima i na rad oko spasenja vlastite duše, dajući joj mir i pokoj u njezinu Stvoritelju i Bogu» (Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, br. 316.). Duhovne utjehe su različite već prema svome intenzitetu, trajanju i dubini; što redovito ovisi o duhovnoj zrelosti osobe.

25

Utjehe obraćenika su više osjetne naravi, dok su kod zrelijih osoba one više nutarnje, proizlaze iz samog središta duše te se prelijevaju na cijelo biće. Dobrobit duhovnih utjeha � Bog nas po njima približava k sebi, što ima kao svoje naličje udaljavanje od grijeha � Na spoznajnoj razini, duša spoznaje da su nebeske slasti neusporedivo ugodnije od bilo kakvih zemaljskih Krivi pristupi duhovnim utjehama Premda su duhovne utjehe po sebi dobre i korisne (polazimo od pretpostavke da su autentične), čovjekov stav prema njima može biti kriv: � Vjernik ne smije temeljiti duhovni život na utjehama ili u potrazi za njima, jer bi to značilo razvijati jednu sebičnu i emotivnu duhovnost koja traži u vjeri i molitvi utjehu i osobnu ugodu. � Umišljenost - osoba si zbog posjedovanja takvih utjeha umisli da je već uvelike porasla u duhovnom životu te uživa u davanju savjeta drugima - radi se o duhovnoj oholosti. No, to je tipično za početne osjetne duhovne utjehe (osobito kod obraćenika) ne kod osoba koje imaju duboke unutarnje duhovne utjehe. Ispravan pristup duhovnim utjehama 1. Zahvalnost. Osoba si treba posvijestiti njihov izvor, a to je Bog i njegova besplatna ljubav, a ne naša zasluga. Iz toga treba proizići stav zahvalnosti koja uključuje da ih upotrijebimo sukladno Božjoj nakani: da porastemo u dvokrilnoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. 2. Ispravno definirati duhovni život ili pobožnost. Od temeljne je važnosti znati da se duhovni život u svojoj biti ne sastoji u duhovnim utjehama, nego u permanentnoj odluci da ćemo u svemu ugañati Bogu. Potkrijepimo to riječima sv. Franje Saleškog - svetac veli da se pobožnost »ne sastoji u slasti, utjesi, i osjetnoj mekoći srca što nam mami suze i uzdahe te daje nam ugodno i slatko zadovoljstvo u nekim pobožnim vježbama«. Neke se, naime, osobe tope u pobožnostima i nad mukom Spasiteljevom u molitvi, a neće vratiti ni novčića koji su krivo stekli, neće se okaniti niti jedne jedine opake sklonosti… »Prava je pobožnost stalna, odlučna, živa i djelatna volja, koja vrši sve što je Bogu ugodno«. 3. Poniznost. Ne smatrajmo da smo zbog njih kreposniji, nego držimo da smo još mala djeca – u duhovnom smislu – te još nismo sposobni za čvršću hranu; cijenimo ih ne stoga što su po sebi dragocjene, nego zato što nam ih Božja ruka daje. Razlučivanje duhovnih utjeha Kod razlučivanja nije toliko bitno istražiti jesu li te duhovne utjehe autentične, nego kakvi plodovi slijedi iz toga.

26

Ukoliko se pored tih utjeha ne mijenjamo na bolje (ostajemo suviše radoznali, opori, svadljivi, nestrpljivi, svojeglavi, oholi, naduti, osorni prema bližnjemu, ako ne podnosimo da nas netko kara) tada to očito nisu autentične duhovne utjehe ili pak se osoba prema njima krivo postavlja.

VIII. DUHOVNA SUHOĆA Osoba je u molitvi često obasipana duhovnim utjehama, pobožnim čuvstvima o kojima smo govorili. No, može se dogoditi da nastane razdoblje (duže ili kraće, više ili manje intenzivno) u kojemu ona ne doživljava duhovnu radost i utjehu u molitvi, nego naprotiv ostaje hladna i pusta, osjeća se lijenom i mlakom. Duhovna suhoća je izostanak utjehe koju duše obično kušaju u duhovnom ili molitvenom životu. Kada se odnosi na molitvu, označava stanje u kojemu duša ima iskustvo nemoći, ili barem doživljava veliku poteškoću u obavljanju molitvenih čina, osobito u onoj misaonoj20. To stanje najbolje opisuju oni koji su je iskusili:

Stanje »bez ikakvog pobožnog osjećaja, duša izgleda kao pusta, prazna i neplodna njiva, na kojoj nema ni traga ni staze da se doñe k Bogu; nigdje kapi milosti da je orosi… U težoj nevolji, neprijatelj je želi dovesti do očaja, grdi je i ruži…« (Sv. Franjo Saleški, Filotea, IV, 14). »Duhovnom suhoćom nazivam – veli sv. Ignacije – sve ono što je protivno trećem pravilu, kao što je zamračenost duše, uznemirenost u njoj, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir uslijed različitih uzrujavanja i napasti što nas potiče na nepouzdanje, bez nade, bez ljubavi, gdje se sva duša osjeća lijenom, mlakom, žalosnom i kao odijeljenom od Stvoritelja i svoga Gospodina« (Sv. Ignacije, Duhovne vježbe, br. 317.).

Uzroci suhoće 1. Psihofizičke naravi. Slabo zdravlje; fizička ili psihička iscrpljenost; dugotrajni stres; depresivna stanja; duže razdoblje pretjerane zabrinutost; žestoke zadjevice; oklevetanost, i slično. Takva stanja dovode do nervne iscrpljenosti, potištenosti te dovode duh u bolno stanje, koje nam oduzima svaku mirnu i spokojnu radost. Kod tog oblika suhoće, koju izazovu ovakve životne okolnosti koje ne ovise o našoj volji, duša mora biti strpljiva, znajući, da podnoseći suhoću za ljubav Božju, prinosi Gospodinu najmiliju žrtvu, koja dokazuje stvarnost njezine ljubavi. 2. Moralne naravi. Uzrok suhoće može biti naša nevjernost dužnostima svoga staleža, ili se duša nakon početnog velikodušnog hoda za Gospodinom predaje mlakosti, površnosti, nemarnosti te sitnim sebičnim udovoljavanjima; duša postaje duhovni mediokritet u kojem se napušta težnja da se poboljša i usavršava; možda ne čini teške grijehe, ali olako pripušta lake grijehe. Logična posljedica toga je da se hladi ljubav prema Bogu i Božjim stvarima, a budi se ljubav prema stvarima koje nas udaljuju od zajedništva s Njime.

20 E. BORTONE, Aridità, u DES/1, 201.

27

3. Teološke naravi. Uzrok suhoće može biti Bog sam. U tom slučaju mora biti promatrana kao kušnja: Bog kuša našu vjernost, našu ljubav, naše pouzdanje u Providnost (svetu ravnodušnost). Premda se duša trudi biti vjerna, Bog joj oduzima osjetnu pobožnost, da bi se naučila pouzdati samo u Njega, da ga ljubi radi Njega samoga, a ne poradi darova. „Bog bi nas rado tim sredstvom doveo do čistoće srca, da mu nesebično služimo, i do savršenog lišavanja našeg egoizma“.21 Cilj koji Bog ima šaljući duši tu vrstu suhoće jest da je oslobodi djetinjaste osjetljivosti, da je ponese u čistije i stalnije područje volje. Doista, ne nalazeći više nikakve hrane za svoj duhovni život meñu lijepim predodžbama i slatkim dojmovima (kako je imala prije, kad joj je sve polazilo za rukom), duša se vidi primorana odlučno latiti vježbanja u vjeri i ljubavi. Buduću da je to i volja Božja, djelovanje milosti dolazi ususret naprezanju duše, koja će bez sumnje napredovati velikim koracima u duhovnom životu, koji će postati puno 'sadržajniji' nego prije. Suhoća poslana od Boga, nije, dakle, samo kušnja, nego je još više, najveća milost u kojoj se duša ne smije obeshrabriti, nego mora uzvratiti velikodušnošću. Duhovni autori, osobito Ivan od Križa, smatra da ova suhoća prethodi nastupu kontemplativne molitvene forme. Lijekovi Oni moraju odgovarati uzroku, stoga valja prije dijagnosticirati uzrok. Napraviti iskreni ispit savjesti, koji će biti učinjen s mirom i ne suviše sitničav. Valja konzultirati duhovnog pratitelja da se izbjegne gubitak energije i mogućih zastranjenja. Ukoliko je uzrok bolest, onda valja liječiti ponajprije tijelo. Ukoliko pak proizlazi od iscrpljenosti i umora, onda valja smanjiti vanjsku aktivnost, opustiti se i odmoriti. Možda promijeniti metodu molitve. Ukoliko pak se radi o nevjernosti prema Božjoj milosti i duhovnoj površnosti, onda valja probuditi u duši pozitivnu želju za poboljšanjem i usavršenjem, te poduzeti u tom vidu neke konkretne odluke sukladno trenutnim vlastitim mogućnostima. Kada pak suhoća proizlazi izravno od Boga tada valja pristupiti jednostavnijim molitvenim formama, strelovite molitve i slično, one koje potiču zajedništvo s Bogom tijekom dana.22 Razlikovni znak Znak da suhoća duši potječe od Boga, jest u tom što duša u to vrijeme svejedno ustraje u revnovanju oko kreposti i pobožnih vježbi, premda u njima kuša samo neprijatnosti i ostaje u suhoći. Naravno, tada duša manje uspijeva, jer je u to vrijeme vježbanje u krepostima mnogo teže. Ali opetovani napori dokazuju da je njezina volja ostala odlučna. Takva suhoća ne potječe, dakle, od nevjernosti, nego je djelo Gospodnje. Moralno odreñenje duhovne suhoće Zreli duhovni život ne svodi se na unutarnje utjehe, pa je čak niti ne traži; štoviše, on može postojati i razvijati se izvan svake utjehe, jer se prava pobožnost - kao što smo već istakli - sastoji jedino u spremnosti naše volje da služi Bogu.

21 SV. FRANJO SALEŠKI, Filotea, 4, 15, str. 453. 22 Usp. TEREZIJA AVILSKA, Moj život, 9.

28

Ukoliko u duši nestaje utjehe, ali u našoj volji postoji odlučnost da se Bogu potpuno predamo i konkretno služimo, čineći dobro i izbjegavajući sve što nas od Njega odvodi, onda suhoća ne samo da nije zlo, nego je prigoda za dobro. Jer je znak veće ljubavi, služiti Bogu bez unutarnje radosti i utjehe, nego li s njome. Ne treba pretjerano zabrinuto odrediti kraj nesabranoj i hladnoj molitvi. Treba nam vremena da se opet zgrijemo. No, trud će se s vremenom isplatiti, ali ne našom zaslugom, nego Božjom milošću.

IX. METODE MEDITACIJE Molitvena metoda je zbir nekoliko praktičnih vježbi, koje molitelj treba susljedno obaviti, da bi mu to pomoglo da lakše doñe do svrhe molitve (sjedinjenje s Bogom i usvajanje njegovih vrednota), ustraje u njoj i da se njome okoristi. »Metoda meditacije« nije star pojam, uglavnom se stavlja u početke modernog doba, osobito sa svetim Ignacijem. 1. Općenite upute Korisno je poznavati nekoliko općenitih uputa s obzirom na primjenu odreñenih meditativnih metoda. � Potrebno je razlikovati metodu od same molitve. Metoda nije molitva. Metoda je u funkciji stvarne molitve, razgovora s Bogom; ona je prikladno sredstvo kojim se duša upućuje na put molitve, pomoću koje se približavamo Bogu, olakšavamo silazak Božji u dušu. � Uz odreñenu metodu ne treba kruto prianjati, ona mora biti shvaćena elastično i s unutarnjom slobodom. Ljubav je temeljni izvor molitve, zato molitveni ritam treba slijediti razvoj ove temeljne kreposti. Duša ne smije postati rob strukture odreñene metode, jer je ona samo sredstvo i treba biti upotrijebljena kao takva. � Današnji čovjek se teško nalazi u klasičnim metodama nastalim u prijašnjim razdobljima, napose modernom razdoblju, djeluju mu suviše kompleksne, preveliki naglasak na unutranjim moćima duše i na čovjekovoj aktivnosti i sl. Čovjek današnjice je dinamičniji, skloniji akciji nego li razmišljanju, naviknut na televizor, internet, opterećen životnim ritmom, malo je sklon intelektualnom naporu, ne cijeni kruti redoslijed i pravila, preferira neposrednost, spontanost, vizualnost. Suvremene metode trebaju voditi računa o tom senzibilitetu današnjeg čovjeka. � Kod izbora metode potrebno je voditi računa o psihološkoj strukturi molitelja, njegovim intelektualnim, voljnim i afektivnim sposobnostima i sklonostima, životnim i duhovnim okolnostima, različitim potrebama i poslanju. Ukoliko netko meditira pomoću metode koja ne odgovara njegovoj psihološkoj strukturi, onda umjesto da pomaže, ona odmaže osobni susret i razgovor s Bogom u molitvi; tada metoda ne služi svojoj svrsi. � Svaka metoda treba favorizirati kontemplativnu molitvu i prema njoj voditi. Što konkretno znači, da nije najvažnije sprovesti točke pojedine metode, nego kroz njih biti otvoren prisutnosti Onoga radi kojega smo započeli molitvu. Ukoliko on dirne naše srce i uzdigne

29

dušu, tada metoda više nije važna i ne treba voditi brigu da li ću uspjeti sve obaviti, jer je tada na najbolji način ostvareno ono radi čega se metoda upotrebljava. � U kršćanskoj praksi rast u krepostima ima prednost pred tehnikom, tko je više porastao u temeljnoj dvokrilnoj zapovijedi ljubavi taj će i u molitvi biti sabraniji i zahvatiti će dublje sfere njegova bića. Duhovni rast u zapovijedi ljubavi i ustrajnost u molitvi redovito vode do promjena načina molitve kod jedne te iste osobe, ona se sve više pojednostavljuje. 2. Tema meditacije

2.1. Božja riječ Božja riječ, ona treba imati prvenstvo, što je preporučio i Koncil. Koncil potiče sve staleže na čitanje Svetoga pisma: «Sveti sabor jako i sasvim posebno potiče da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče 'najuzvišenije znanje – Isusa Krista' (Fil 3, 8). Jer 'ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista' (Sv. Jeronim). Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije, krcate božanskim riječima, bilo preko bogougodna čitanja, bilo preko prikladnih ustanova i drugih pomagala …». Potom ističe važnost čitanja Svetoga pisma u molitvenom ozračju: «A neka drže u pameti da čitanje Svetoga pisma treba pratiti molitva: da ono postane razgovor izmeñu Boga i čovjeka. Jer, 'Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke' (Sv. Ambrozije)». Na kraju se iznosi potreba uvoñenja u čitanje i služenje sa Svetim pismima, što je dužnost predstojnika. (DV 25). 2. 2. Autentično duhovno štivo Znamenita djela iz duhovnosti ili znamenite biografije ili autobiografije svetaca. 2. 3. Istine vjere Istine vjere su kroz moderno razdoblje bile dominantna tema razmatranja 23. 2. 4. Otajstva vjere Uzima se pojedini dogañaj iz Evanñelja i života našega Gospodina, nastoji se uživiti u to otajstvo i izvući poticaje ili primijeniti Gospodinova čuvstva, osjećaje na sebe. 2. 5. Slika To je razvijene osobito na istoku kroz štovanje ikona. 2. 6. Priroda

23 Evo, na primjer, teme razmatranja u znamenitoj knjizi Filotea, (reprint, Zagreb, KS, 1990.) SV. FRANJE SALEŠKOGA: O stvorenju, Zašto smo stvoreni, Dobročinstva Božja, Grijesi, O smrti, O sudu, O paklu, O raju, O izboru raja, O izboru pobožnog života: I, 9-18.; ili u V, 10-14: Dostojanstvo naše duše, Vrednota kreposti, Primjeri svetaca, Kako nas Isus Krist ljubi, Vječna ljubav Božja prema nama. SV. PETAR ALKANTARSKI pak za svaki dan u tjednu – neke vrsti duhovne obnove od tjedan dana – iznosi sedam razmatranja o vječnim istinama: grijeh i spoznaja samog sebe, bijeda ljudskog života, smrt, posljednji sud, pakao, vječno blaženstvo, Božja dobročinstva; ili pak sedam razmatranja o Muci Gospodinovoj. O molitvi i razmatranju, Split, Verbum, 2001.

30

2. 7. Trenutna životna situacija Dogañaj koja nas duboko pogaña ili spoznaja koja nas postavlja u pitanje. Potrebno je to staviti pred Boga u molitvi, iskreno analizirati i iznaći u Božjem svijetlu rješenje. 3. Sastavni dijelovi meditativnih metoda Postoje raznovrsne metode meditacije koje su razvile pojedine škole, znamenite figure ili duhovni pokreti. Ne radi se ipak o nekim bitnim razlikama, nego više o naglascima; bilo na području aktivnosti duševnih moći, odabiru teme i svrhe. Neke više naglašavaju razmišljanje, druge volju, čuvstva, neke svijest prisutnosti Božje; potom po preferenciji teme, ili pak s obzirom na svrhu: da li im je važnije izvući i asimilirati odreñena životna načela, ili pak im je važniji sam intimni saobraćaj s Bogom… Usprkos svih tih različitosti u naglascima kao i dodatnim elementima koje ističu, sve metode redovito sadrže tri točke: pripravu, razmatranje i zaključak (usp. SANT' ALFONSO M. DE LIGUORI, »Regole per ben vivere«, u: Necessità della preghiera, Ed. Bettinelli, Verona 1993, str. 49. 3.1. Priprava Uspjeh nečijeg nastupa ovisi redovito o njegovoj pripravi; ista zakonitost vrijedi i za molitvu. I. Larrañaga smatra da se u toj točki nalazi ključni razlog neuspješne molitve, tj., one koja nas ne ispunjava. Kršćanska molitvena tradicija razlikuje daljnju i bližu pripravu. Iskustvo nas uči da je molitva moguća i plodonosna u onoj mjeri u kojoj je bila pripremljena. Obično se razlikuje daljnja i bliža priprava. 3.1.1. Daljnja priprava Time se želi reći da molitva nije neki izolirani čin, nego uvelike ovisi o cjelokupnom čovjekovu životu i k njemu vodi. Potrebno je i tijekom dana hodati Božjim putem. Federico Ruiz govori o tome u okviru »unutarnje raspoloživosti« molitelja, te je naziva »habitualna dispozicija«24. On smatra da klasični izraz (»Daljnja priprava«) jest precizan, ali on prikazuje čovjekov život izvan molitve same tek kao «pripravu» za molitvu koja će se obaviti u odreñenim trenucima dana; ostali i to veći dio dana bi se živio tek u funkciji molitve, te bio sekundarnog značaja. On smatra da se svakodnevna egzistencija ne može živjeti samo kao «priprava» za molitvu koju ćemo obaviti u točno odreñenom trenutku, nego se cijela egzistencija živi u teologalnom ključu pred Bogom prisutnim: u viziji vjere, solidarnosti ljubavi i dinamizmu nade. On navodi slijedeće »subjektivne dispozicije koje favoriziraju molitvu i hrane molitveno ozračje osobe«: bratska ljubav; nenavezanost; čistoća srca; habitualna i neposredna sabranost. Ukoliko nisu nazočni ti elementi u životu osobe, onda se molitva – ako uspije preživjeti – pretvara u izolirani čin, bez utjecaja na stvarni život i gubi transcendentni aspekt (ostaje čista psihološka stvarnost). Odabir teme meditacije takoñer spada u tijek priprave (daljnje). Ima doduše neki koji prakticiraju spontani odabir teksta, »nasumce«. To ipak ne bi trebala biti redovita praksa. Ignacijeva metoda preporuča da se odabir teme obavi u predvečerje.

24 Federico RUIZ, Le vie dello Spirito. Sintesi di teologia spirituale, Bologna, Dehoniane, 1999, str. 247.

31

3.1.2. Bliža ili neposredna priprava Prije nego li počnemo sa čitanjem ili promišljanjem nad temom, potrebno je stvoriti molitveno ozračje, sabrati sve svoje moći i posvijestiti si Božju prisutnost.

«Da bismo 'ušli u molitvu' potreban je skok, što se može nazvati 'prijelaz razine'. Od uvučenosti u informacije, govor, meñuljudske odnose, u manualni ili intelektualni rad, brige, pozornosti na stvari i inicijative, potrebno je prijeći prema stavu susreta, gdje dominira transcendentna svijest, izvjesna pasivnost, koja se ostvaruje u vjeri i ljubavi. To nije uroñeno ljudskoj psihologiji, niti onda kada se kreće u čisto religioznom području. To je krucijalni trenutak koji mnogima blokira molitvu tijekom dana, makar imali vremena napretek i osjećaju potrebu. Najveća teškoća u molitvi nije u manjku vremena, nego u manjku teologalnog života i unutarnje slobode da bismo 'ušli' ili 'se postavili' u molitvu»25.

Šutljivu sabranost preporučio Isus sam kao neposrednu pripravu za molitvu: «Kada želiš moliti, uñi u svoju sobu, zatvori vrata i moli svoga Oca u tajnosti: i Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uslišit će te» (Mt 6, 6). «Od sabranosti ovisi sve. Nikakav trud koji se u nju uloži nije bačen uludo. Pa čak ako bi i cijelo vrijeme molitve prošlo u njenu traženju, bilo bi dobro uloženo, jer u stvari, sabranost je već po sebi molitva. Dapače, u vremenima nemira i bolesti ili velika zamora može ponekad biti dobro uopće se i zadovoljiti s tom 'molitvom sabranosti'»26. 3.2. Razmatranje ili „corpus“ meditacije

Primjena duševnih moći na izabranu temu. Nakon što smo zauzeli najbolji tjelesni položaj, opustili se, sabrali i postali svjesni Božje prisutnosti, dolazimo do središnjeg dijela, tj., kada pomoću nutarnjih moći duše razmatramo i kušamo odabranu temu. Ukoliko se radi o tekstu, počinjemo sa vrlo polaganim čitanjem u ozračju Prisutnosti žive Osobe (po tome se bitno razlikuje od studija). Ukoliko je prikladan tekst, nastojimo si predočiti u mašti čitani dogañaj kao da smo tamo nazočni. Misao postavlja pitanja tekstu u cilju boljeg razumijevanja temeljne poruke (Tko su protagonisti i koja su im obilježja? Koje su djelatnosti odvijaju? Koju osnovnu misao sadrži tekst? Kakvi stavove posjeduju protagonisti teksta?, i sl.). Voljom donosimo odluke, srcem ljubimo ono što nam tekst poručuje, kao i Onoga s kime razgovaramo, sve do kontemplativne jednostavnosti gdje se misli, riječi i čuvstva pretvaraju u intimnu ljubavnu pažnju. Meditacija se ne smije shvatiti isključivo kao izraz čovjekove aktivnosti, kao da čovjek sam uzdiže duh k Bogu, nego je i pasivnost sastavni dio čovjekove djelatnosti, hoće reći, stav slušanja, iščekivanja, predanja, unutarnje pozornosti. Štoviše, ukoliko nam Gospodin obuzme srce svojom milošću, tada ostavljamo po strani samu temu (štivo) i vlastito razglabanje te prvenstvo preuzima srce. 3.3. Zaključak ili izlazak iz meditacije Radi se o prijelazu iz meditacije u naš svakodnevni život. Meditacija treba imati utjecaj na naš konkretni život i djelovanje. Ona treba biti izvor iz koje teče uvijek osvježavajuća voda u rijeku našega života. U tom vidu različiti autori i metode naglašavaju različite elemente.

25 Federico RUIZ, Le vie dello Spirito, str. 248. 26 Romano GUARDINI, Uvod u molitvu, Zagreb, KS, 1969, str. 18.

32

- Odluke. Neki smatraju da iz razmatranog valja stvoriti odluke, neko životno načelo ili pravilo (kod nekih se to nalazi kao sastavni dio «corpusa»).

- Duhovna kitica, rečenica. Iz meditirane teme uzme se misao vodilja, rečenica, izreka, riječ, što čuvamo u pameti i srcu te je se prisjećamo često tijekom dana. To je poput kite cvijeća koje nam svojim mirisom obilježava dan.

- Molitveni oblik: zahvalnost, prošnja. Moli se da bi razmatrano otajstvo postalo naše, ili se uključe potrebe ljudi. Ponekad se nudi i konkretna usmena molitva.

- Bilježenje unutarnjih poticaja i rasvjetljenja. To preporuča osobito sv. Ignacije. - Intimno zajedništvo s Bogom. Neki smatraju da je glavni cilj meditacije sam po sebi i

najbolji plod i nije potreban neki drugi zaključak. Stav isključivosti ili jednostranosti nije dobar. Jedan primjer kako se obavlja meditacija »Meditaciju započinjemo s polaganim i spokojnim čitanjem knjige, nakon što smo se postavili pred Boga. Ako, se u izvjesnom trenutku, dobije utisak da On obuzima dušu te je uzdiže, onda treba zatvoriti knjigu, biti s Njime, slušati Ga, odgovoriti Mu, ljubiti Ga, častiti Ga, moliti Ga za milost i zahvaljivati Mu. Može biti da, nakon malo vremena, uočimo da se razgovor može smatrati završenim. Onda se iznova otvori knjiga i čita se dalje. Praktički meditacija treba postati stvarni razgovor s Bogom. Osjećamo da smo slušani, govorimo Mu, i sva je duša obuzeta Njime. To je kao kad otvorimo bocu punu mirisa te širi svoj miomiris kroz čitavi dan«27.

X. PRIKAZ NEKOLIKO MEDITATIVNIH METODA 1. Lectio divina 1.1. Etimološko značenje pojma Lectio: znači čitanje odreñenog pisanog teksta. Divina: znači da je to čitanje božansko, i to iz dva razloga: a) jer ima za predmet Božju riječ; b) radi se o čitanju u kojemu molitelj preko teksta ulazi u intimni razgovor sa samim autorom teksta, s Bogom. 1.2. Svrha ili cilj ovog molitvenog procesa Svrha je ove meditativne vježbe izučiti «najuzvišenije znanje – Isusa Krista» (Fil 3, 8; usp. DV 25); usvajati “misao (nous) Kristovu” (1Kor 2, 16; Fil 2, 5), njegov duh, da bismo znali sukladno njegovu «mišljenju», to jest, Božjoj volji, živjeti u ovome svijetu i postali njemu slični. Na taj način razvijamo se u «duhovnog» čovjeka (pneumatikoí), koji je preobražen i voñen Duhom (pneuma) Božjim (Gal 6, 1).

27 Chiara LUBICH, «L'amore eleva», Unità e carismi 9 (1999.) 2, str. 7.

1.3. Definicija „Lectio divina jest čitanje, individualno ili zajedničko, više ili manje dužeg ulomka Pisma, prihvaćenog kao Riječ Božju, razvijajući se potom, na poticaj Duha, u meditaciju, molitvu i kontemplaciju“. PAPINSKA BIBLIJKSA KOMISIJA, Tumačenje Biblije u Crkvi. Govor pape Ivana Pavla II. i dokument Papinske biblijske komisije, (15. 04. 1993.), Z 1.4. Kratki povijesni pregled Meditativna praksa «lectio divina» ima dugu kršćanstvu. Izričito se o njoj govori u otačkom razdoblju (4st.). To je latinski prijevod Origenovog (+ oko 254) grčkog izrazatheía anágnôsis. Čini se da je latinski izraz prvi upotrijebio sv. Ambrozije (+ 397). Kao razrañena metoda razvila se u srednjovjekovnom zapadnom monaštvu. Tako je monah Guigo II (+ 1193), opat kartuzijanac, opisao ljestve (kojima se monasi mogu uzdići do neba, naznačivši četiri stupnja: lectio, meditatio, oratio, contemplatio1141) umjesto contemplatio dodaje druge stupnjeve (sve do osam). Kasnije je ta praksa napuštena najprije u teologiji, a potom i u pobožnosti, budući da Sveto pismo nije bilo predlagano i dostupno kao izvor duhovnog života. Drugi vatikanski koncil je dao važan poticaj za obnovom ove drevne prakse. Izričito poziva pastoralne djelatnike da «moraju prianjati uz Pisproučavanjem» (asidua lectione sacraPisama» (frequenti divinarum Scrupturam lectionelectionem), koje treba pratiti «molitva» (probudio se novi interes za tu drevnu meditativnu praksu, a kardinal C. M. Martini, kada je bio biskup Milana, postavio je stupom svoje pastoralne aktivnosti u svojoj nadbiskupiji. Klasična praksa može se podijeliti u dvije forme: monašku i skolastičku Skolastička forma dijeli molitveni proces u stupnjeve (postaje) prema hijerarhijskom uzorku (modelu). Razvila se i shematizirala u srednjemu vijeku na početku skolastičkog razdoblja koja je imala tendenciju duhovni život razvrstati u kategorije i oslanjati se na razumsku teološku analizu zanemarujući pri tom osobno iskustvo. Monaška forma 29je starija metoda samostanima Istoka i Zapada. Ona je više us

28 Usp. Thomas KEATING, Klasična monaška praksa, Outreach News, 2008. 29 „Monaški način obavljanja Lectio divina uvijek počinje s molitvom Duhu Svetom. Sva četiri trenutka duž oboda kruga obavlja se u Božjoj prisutnosti, čita se u toj svruminatio (ne u smislu diskurzivne msvih misli i pojedinačnih čina volje“. Thomas KEATING, Klasična monaška praksa, (2009.) 1, 8-10.Contemplative Outreach News, 2008., 10.

33

„Lectio divina jest čitanje, individualno ili zajedničko, više ili Pisma, prihvaćenog kao Riječ Božju,

razvijajući se potom, na poticaj Duha, u meditaciju, molitvu i kontemplaciju“. PAPINSKA BIBLIJKSA KOMISIJA, Tumačenje Biblije u Crkvi. Govor pape Ivana Pavla II. i dokument Papinske biblijske komisije, (15. 04. 1993.), Zagreb, 2005., br. 1535.

Meditativna praksa «lectio divina» ima dugu povijest i tradiciju u kršćanstvu. Izričito se o njoj govori u otačkom razdoblju (4. i 5. st.). To je latinski prijevod Origenovog (+ oko 254) grčkog izraza

. Čini se da je latinski izraz prvi upotrijebio sv. Ambrozije (+ 397). Kao razrañena metoda razvila se u srednjovjekovnom zapadnom monaštvu. Tako je monah Guigo II (+ 1193), opat kartuzijanac, opisao ljestve (Scala claustralium)

onasi mogu uzdići do neba, naznačivši četiri stupnja: contemplatio. Hugo od sv. Viktora (+

dodaje operatio. Drugi su nadodali i ). Kasnije je ta praksa napuštena

eologiji, a potom i u pobožnosti, budući da Sveto pismo upno kao izvor duhovnog života.

Drugi vatikanski koncil je dao važan poticaj za obnovom ove drevne prakse. Izričito poziva pastoralne djelatnike da «moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim

asidua lectione sacra), ali i sve vjernike na «učestalo čitanje božanskih frequenti divinarum Scrupturam lectione), na «bogougodno čitanje» (

), koje treba pratiti «molitva» (oratio) (DV 25; vidi PO 18; VC 94). Nakeres za tu drevnu meditativnu praksu, a kardinal C. M. Martini, kada je

bio biskup Milana, postavio je stupom svoje pastoralne aktivnosti u svojoj nadbiskupiji.

dijeliti u dvije forme: monašku i skolastičku28.

dijeli molitveni proces u stupnjeve (postaje) prema hijerarhijskom uzorku (modelu). Razvila se i shematizirala u srednjemu vijeku na početku skolastičkog razdoblja

duhovni život razvrstati u kategorije i oslanjati se na razumsku teološku analizu zanemarujući pri tom osobno iskustvo.

je starija metoda - prakticirali su je pustinjski oci i majke, a i kasnije u samostanima Istoka i Zapada. Ona je više usmjerena prema kontemplativnoj molitvi, osobito

Usp. Thomas KEATING, Klasična monaška praksa, Jeka tišine (2009.) 1, 8-10. Contemplative

„Monaški način obavljanja Lectio divina uvijek počinje s molitvom Duhu Svetom. Sva četiri trenutka duž oboda kruga obavlja se u Božjoj prisutnosti, čita se u toj svijesti, razmatra se u smislu

o (ne u smislu diskurzivne meditacije), odgovara spontanom molitvom i počiva u Bogu ponad svih misli i pojedinačnih čina volje“. Thomas KEATING, Klasična monaška praksa,

10.Contemplative Outreach News, 2008., 10.

Drugi vatikanski koncil je dao važan poticaj za obnovom ove drevne prakse. Izričito poziva ma neumornim svetim čitanjem i brižljivim

), ali i sve vjernike na «učestalo čitanje božanskih ), na «bogougodno čitanje» (piam

) (DV 25; vidi PO 18; VC 94). Nakon Koncila eres za tu drevnu meditativnu praksu, a kardinal C. M. Martini, kada je

bio biskup Milana, postavio je stupom svoje pastoralne aktivnosti u svojoj nadbiskupiji.

dijeli molitveni proces u stupnjeve (postaje) prema hijerarhijskom uzorku (modelu). Razvila se i shematizirala u srednjemu vijeku na početku skolastičkog razdoblja

duhovni život razvrstati u kategorije i oslanjati se na razumsku

prakticirali su je pustinjski oci i majke, a i kasnije u mjerena prema kontemplativnoj molitvi, osobito

10. Contemplative

„Monaški način obavljanja Lectio divina uvijek počinje s molitvom Duhu Svetom. Sva četiri jesti, razmatra se u smislu

anom molitvom i počiva u Bogu ponad svih misli i pojedinačnih čina volje“. Thomas KEATING, Klasična monaška praksa, Jeka tišine

kad se kasnije razvila i naglašavalmeditacija (u kojoj glavnu dominaciju ima aktivnost razuma, koji promišlja, vrednuje, prosuñuje). U monaškoj praksi slušamo što nam Bog govori u pojedinom tekstu. Tu više nema stupnjeva, ljestava ili koraka; radi se više o četiri trenutaka na periferiji kruga. Svi su ti trenuci povezani jedan s drugim u ravnini i u meñusobnom su odnosu kao i u odnosu prema središtu koje je Duh Sveti koji govori našem srcu posredstvom teksta. Dati pozornost bilo kojem od četiri trenutaka znači biti u vezi (odnosu) prema svima drugima. U toj perspektivi, netko može započeti molitvu s bilo kojim od četiri trenutaka duž kruga i kretati se od jednog prema drugome kako Temeljna i važna razlika izmeñu skolastiče i monaške forme jest što se prva usredotočuje na slijed stupnjeva i njenog obavljanja; a druga, na središte obavlja u prisutnosti te Osobe. Naglašeniji je 1 5. Praktična metoda Uz pripravu i zaključak, središnji dio postaja. Uvriježene su četiri, neki dodaju još po koju (operatio, collatio). Primjena metode i pojedinih postaja ovisiti ćevježbi. Lectio. Čitanje svetoga teksta u molitvenom ozračju. Monah traži rečenicu, stih ili izraz koji mu najviše govori, koji ga je možda dodirnuo, pogodio njegovo stanje, koji ne napušta njegovu pažnju i nuka ga da se zaustavi na njemu i da nasluti njegovo značenje. (Stari monasi su čitali tekst više puta glasno te bi izabrali rečenicu koja ih je najviše impresionirala). Danas se uz pažljivo, polagano čitanje odreñenog biblijskog teksta, naglašava analda bi se uočili i istakli njegovi nosivi elementi i došlo do boljeg razumijevanja poruke teksta. U tu svrhu, koji su upućeni, koriste i neke egzegetske metode. Ukoliko se radi o molitvi u skupini, onda „lectio“ obavlja voditelj molitvenog susret Meditatio. Monasi su ovu točku obavljali na način preživanje). Odabrali bi jednu rečenicu koja im se iz tekstbi je opetovali i preživljavali u sebi te ponirali u njeno sve dublje Drugi oblik jest nastojati uočiti poantu odabranog teksta, životno načelo, koja je njegova središnja poruka za mene. Oratio. Odgovarajući na poniranje u novu spoznaju, može osjećati potrebu za zahvalom, ili nekim drugim unutarnjim pokretima zahvaljujemo mu na primljenu svjetlu kod razmišljanja nad tekstom, na istini koju smo spoznali; molimo za snagu da spoznatu i pročitanu riječ utjelovimo u svom životu; tražimo

34

se kasnije razvila i naglašavala tzv. diskurzivna meditacija (u kojoj glavnu dominaciju ima aktivnost razuma, koji promišlja, vrednuje, prosuñuje).

U monaškoj praksi slušamo što nam Bog govori u pojedinom tekstu. Tu više nema stupnjeva, ljestava ili koraka; radi se više o četiri trenutaka na periferiji kruga.

Svi su ti trenuci povezani jedan s drugim u ravnini i u meñusobnom su odnosu kao i u odnosu prema središtu koje

šem srcu posredstvom teksta. Dati pozornost bilo kojem od četiri trenutaka znači biti u vezi (odnosu) prema svima drugima.

U toj perspektivi, netko može započeti molitvu s bilo kojim od četiri trenutaka duž kruga i kretati se od jednog prema drugome kako ga Duh potiče.

izmeñu skolastiče i monaške forme jest što se prva usredotočuje na slijed stupnjeva i njenog obavljanja; a druga, na središte – Osobu Duha Svetoga, sve se obavlja u prisutnosti te Osobe. Naglašeniji je primalački stav od aktivnog.

Uz pripravu i zaključak, središnji dio - razmatranje – može imati nekoliko stupnjeva ili postaja. Uvriježene su četiri, neki dodaju još po koju (operatio, collatio).

Primjena metode i pojedinih postaja ovisiti će dakako radi li se o zajedničkoj ili pojedinačnoj

. Čitanje svetoga teksta u molitvenom ozračju. Monah traži rečenicu, stih ili izraz koji mu najviše govori, koji ga je možda dodirnuo, pogodio njegovo stanje, koji ne napušta

i nuka ga da se zaustavi na njemu i da nasluti njegovo značenje. (Stari monasi su čitali tekst više puta glasno te bi izabrali rečenicu koja ih je najviše impresionirala).

Danas se uz pažljivo, polagano čitanje odreñenog biblijskog teksta, naglašava analda bi se uočili i istakli njegovi nosivi elementi i došlo do boljeg razumijevanja poruke teksta. U tu svrhu, koji su upućeni, koriste i neke egzegetske metode. Ukoliko se radi o molitvi u skupini, onda „lectio“ obavlja voditelj molitvenog susreta.

. Monasi su ovu točku obavljali na način ruminatio (lat. imenica: govorkanje, vanje). Odabrali bi jednu rečenicu koja im se iz teksta čini u tom trenutku najbitnijom

bi je opetovali i preživljavali u sebi te ponirali u njeno sve dublje značenje.

Drugi oblik jest nastojati uočiti poantu odabranog teksta, životno načelo, koja je njegova

. Odgovarajući na poniranje u novu spoznaju, može osjećati potrebu za zahvalom, ili nekim drugim unutarnjim pokretima ljubavi, hvale, kajanja i sl. gdje ljubimo i častimo Boga; zahvaljujemo mu na primljenu svjetlu kod razmišljanja nad tekstom, na istini koju smo spoznali; molimo za snagu da spoznatu i pročitanu riječ utjelovimo u svom životu; tražimo

Dati pozornost bilo kojem od četiri trenutaka znači biti u vezi (odnosu) prema svima drugima.

U toj perspektivi, netko može započeti molitvu s bilo kojim od četiri trenutaka duž kruga i

izmeñu skolastiče i monaške forme jest što se prva usredotočuje na Osobu Duha Svetoga, sve se

može imati nekoliko stupnjeva ili

dakako radi li se o zajedničkoj ili pojedinačnoj

. Čitanje svetoga teksta u molitvenom ozračju. Monah traži rečenicu, stih ili izraz koji mu najviše govori, koji ga je možda dodirnuo, pogodio njegovo stanje, koji ne napušta

i nuka ga da se zaustavi na njemu i da nasluti njegovo značenje. (Stari monasi su čitali tekst više puta glasno te bi izabrali rečenicu koja ih je najviše impresionirala).

Danas se uz pažljivo, polagano čitanje odreñenog biblijskog teksta, naglašava analiza teksta da bi se uočili i istakli njegovi nosivi elementi i došlo do boljeg razumijevanja poruke teksta. U tu svrhu, koji su upućeni, koriste i neke egzegetske metode. Ukoliko se radi o molitvi u

. imenica: govorkanje, a čini u tom trenutku najbitnijom te

Drugi oblik jest nastojati uočiti poantu odabranog teksta, životno načelo, koja je njegova

. Odgovarajući na poniranje u novu spoznaju, može osjećati potrebu za zahvalom, ili ljubavi, hvale, kajanja i sl. gdje ljubimo i častimo Boga;

zahvaljujemo mu na primljenu svjetlu kod razmišljanja nad tekstom, na istini koju smo spoznali; molimo za snagu da spoznatu i pročitanu riječ utjelovimo u svom životu; tražimo

35

oprost za protivne korake; kajemo se; iskazujemo mu ljubav, čast, hvalu; darujemo mu svoje srce i čitava sebe. Contemplatio. Kad bi se taj stav stabilizirao, može iskusiti trenutke kontemplativne molitve u kojima je uronio u božansku prisutnost iznad svake riječi, slike i oblika. Pažnja prema Bogu se širi i rasprostranjuje u potpunu svjesnost božanske prisutnosti. U tom smo se trenutku probili kroz veo vlastita načina razmišljanja. To je više pasivan čin, gdje dajemo prostor Duhu Kristovu koji boravi u našim srcima, da on u nama časti, hvali i ljubi Oca. Uliveni dar ljubavi je u sjemenci prisutan u svakom kršteniku, ali mu mnogi kršćani ne daju prostora za djelovanje. Kontemplacija je vrijeme u kojem želimo upravo to zaživjeti, dajući prostor i tijelo Duhu Svetome. Sve do šutljive ljubavne pažnje prema Gospodinu30. Collatio. Latinska riječ collatio znači doprinos pojedinca jednom zajedničkom djelu od kojega svatko izvlači korist od doprinosa drugih. U našem slučaju to znači skupni dijalog gdje svatko može iznijeti svoje razmišljanje da njime obogati zajednicu. Svrha je ovog stupnja vježbe doći do dubljeg razumijevanja poruke koju nam može posredovati prisutni član. Osnovni stav na ovom stupnju je poučljivost, treba biti raspoloživ nešto naučiti. Zato se “collatio” ne smije pretvoriti u raspravu, iskazivanje “mudrosti“, ili u sukobljavanje mišljenja. Time bi ovaj dio vježbe izgubio svoj smisao. 2. Strelovita molitva Strelovita molitva je pokret srca i misli prema Bogu, pomoću kratkih izričaja preuzetih ili nadahnutih Svetim pismom, s ciljem da se tijekom dana i uslijed vremenitih obveza brzo i učinkovito dopre do Božjeg srca. Izraz “strelovita” molitva dolazi od Sv. Augustina koji u jednom pismu Probi veli: “Govori se da monasi u Egiptu prakticiraju česte i vrlo kratke molitve, odaslane brzinom poput strijele”. On dakle koristi izraz jaculata (od lat. glagola “jacular”: bacati, metati – iz praćke; strijeljati, gañati) da bi opisao dinamizam molitve, koja iz srca ili volje molitelja, u obliku uzdaha, kratkih apela, biva “jaculata”, odaslana prema Bogu. Ova molitva obnavlja u nama svijest Božje prisutnosti i intenzivira sjedinjenje s Bogom u sadašnjem trenutku. Stoga je ona prilagodljiva i moguća uslijed svakodnevnih briga, te

30 «Kad se dvoje ljudi vole, oni se izmjenjuju u razgovoru, da bi postali sve prisniji. Ali i za njih zatim doñe ona točka gdje bi svaka daljnja riječ razvodnila zajedništvo. Oni uzajamno šute, ne zato što si više ništa nemaju reći, nego jer žele biti meñusobno sjedinjeni i na jedan dublji način… Šutnja omogućuje sjedinjenje bez granica riječi, sjedinjenja u srcu. Tako je šutnja kao dovršenje molitve vrlo osobna šutnja, šutnja pred Kristom i s Kristom, šutnja pred Bogom i s Bogom koji me ljubi. Ja jednostavno sjedim tu i puštam da me Bog ili Isus Krist ljubeći gleda. Ne moram činiti ništa. Jednostavno si priuštim da sam pred Bogom i puštam da me ljubi» (Anselm Grün).

36

omogućuje da ostanemo u unutarnjoj molitvenoj atmosferi ne prekidajući pri tom svoj posao. Preporučljiva je takoñer u situacijama životne radosti i stiske. Danas se metoda strelovite molitve koristi ne samo tijekom dana, nego i u vremenu koje odreñujemo isključivo molitvi. Osoba koja moli usmjeruje se jednostavnom pažnjom na Božju prisutnost u sebi, u središtu svoga bića i pri tom ponavlja kratku rečenicu, povezujući je s disanjem. Na taj način mnogi mogu puno lakše usredotočiti svoju pažnju. Ta je metoda vrlo popularna, i promoviraju je mnogi učitelji meditacije: Thomas Keating, John Main, i drugi. Postoji jednooblična i višeoblična praksa. Kod jednooblične, ponavlja se uvijek ista rečenica (istočni monasi opetuju uvijek rečenicu: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“). Višeoblična praksa pak znači da se rečenice mijenjaju voñeni odreñenim vremenskim razdobljem (svakodnevno, tjedno, mjesečno, i sl.) ili pak voñeni vlastitom duhovnom situacijom (jednu rečenicu ponavljaš tako dugo dok ti ona nešto govori, hrani tvoju dušu, štiti te od mane; mijenjaš je tek kad ti neka druga rečenica počinje biti važnija za tvoj duhovni život). Evo nekoliko poznatijih biblijskih izreka; mogu se dakako izabrati i mnoge druge: «Bože u pomoć mi priteci; Gospodine, pohiti da mi pomogneš» (Tu su izreku najčešće ponavljali anahoreti u Egiptu, kako je posvjedočio Kasijan, vidi: Jungmann, str. 48). “Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku”. Raširena u istočnoj Crkvi, osobito kod monaha na Atosu. «Moj Bog i sve moje». Sveti Franjo se nad njom zadržao cijelu jednu noć. «Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome». Razvila se u okviru pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu; poznata kao “Zlatna krunica”. «Isuse, uzdam se u Te». Iz dnevnika svete Faustine Kowalske. 3. Meditativno čitanje 2. Obavljanje molitve. Kad si došao do potrebitog raspoloženja, počni s čitanjem odabranog teksta. Evo nekoliko kratkih, ali važnih pravila: a. Čitaj bez žurbe; b. nastoji proniknuti u svaku riječ i njenu misao dovedi do srca, u tome je bit plodonosne usmene molitve. Drugim riječima: razumiji to što čitaš i to što si razumio osjeti. Primjer Čitaš: «operi me i bit ću bjelji od snijega». Osjeti svoju prljavštinu, poželi čistoću i s punim pouzdanjem je traži od Gospodina. Ili «neka bude volja tvoja» - u srcu izruči sebe i svoj život Bogu, da spremno i mirno dočekaš sve što ti Gospodin pošalje.

37

«I otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim» - u duši svojoj svima sve oprosti i tako ćeš izmoliti sebi oprost od Gospodina. c. Ukoliko ti misao za vrijeme molitve luta na druge stvari, nastoji vratiti pažnju na predmet molitve. Nastavi čitati dok svaku riječ ne proñeš s razumijevanjem i čuvstvima srca. Tako ćeš svoju misao odučiti od rastresenosti u molitvi. d. Ukoliko pak neka riječ zagrije tvoje srce („nije li nam srce gorjelo dok nam je tumačio Pisma?“), zaustavi se na njoj i ne čitaj dalje. Zaustavi se na tom mjestu pozorno i čuvstvom srca, i hrani svoju dušu mislima koje ona potiče. Ne nastavljaj dalje sve dok počne tvoja pažnja popuštati ili uvidiš da ti ta riječ više ne hrani dušu, da je iscrpila ono što joj je potrebno. To je znak da se molitva počinje ukorjenjivati u srcu, i to je stanje najpouzdanije sredstvo za jačanje molitvenog duha u nama. 3. Zaključak molitve. I ovdje valja učiniti stanoviti postepeni prijelaz iz molitve prema svakodnevnim stvarima. Ne valja odmah krenuti na dužnosti kao da se ništa u molitvi nije zbilo, kao da je bilo izgubljeno vrijeme. Korisno je malo se zaustaviti i porazmisliti, što sam upravo obavio i na što me to obvezuje, čuvajući nakon molitve osobito ono što je na mene ostavilo najjači utisak. Ukoliko će se na taj način obavljati usmena molitva, onda će nam ona biti uistinu sredstvo po kojem će se duh molitve u nama postepeno ukorjenjivati i usañivati. 4. Molitveno čitanje Sada ćemo obaviti molitveno čitanje ili usmenu molitvu. Ovdje se ne radi o čitanju ulomka iz Svetog pisma, Za razliku od meditativnog čitanja, molitveno se ne usmjeruje toliko na značenje svake pojedine rečenice, nego je više pozorna na osobu (Boga) s kojom razgovara i na duh teksta koji čita. Treba samo već zapisanu i proživljenu molitvu učiniti svojom, svojom osobnom molitvom. Zazovi u srcu svjetlo Duha Svetoga… da možeš osluhnuti što “Duh govori crkvama”, što Duh tebi želi reći preko ovog psalma… Dok polagano čitaš izričaje psalama, dopusti da te “zarazi” ona duboka svijest življenja koju su iskusili psalmisti i proroci, neka te prožmu osjećaji divljenja, usklika, hvale, kajanja, intimnosti, blagosti ili drugi koje sadrže i prenose dotične riječi. Ukoliko u odreñeni trenutak u nekoj od kitica ili rečenici osjetiš “pohod” Božji, zadrži se na njoj, ponovi izričaje u sebi… pa makar kroz cijelo vrijeme molitve nećeš činiti drugo do prožimati, osjećati, iskusiti, diviti se bogatstvom sadržanim u toj rečenici, ostani tamo i ne brini se ići naprijed.