Ante Kovačić: U registraturi

Prvi dioGospodin Registar utišava silne akte koji su vrištali u sobi od poda do stropa. Naime, prepiru se mladi i stari akti, vrijeđajući se međusobno. Iz registratorova stola skočio je mali crnoruhi čovo i sada ravnodušno čeka da i na njemu bude red da ispriča svoju priču, tj. sadržaj. Predstavlja se kao njegov životopis, kojega je štovani registrator sam napisao. Pri zadnjem dolasku je posljednje napisao: „Svemu bit će kraj!“ tako da je životopis pomislio da se on više neće vraćati i drži da bi bilo najbolje upravo sada ispričati njegovu životnu priču prije nego ga žrtvuju vatri ili nedajbože bace u smeće. I on započinje:Registratorovo ime je Ivica Kičmanović. Njegovo školovanje je u prvu ruku u najranijem djetinjstvu bilo više nego jadno. Njegov otac, Jožica Kičmanović zvan Zgubidan, nije ga ničemu mogao podučavati jer nije znao ni čitati ni pisati. To nije bilo za obične seljake. Njihova se seljačka kolibica sastojala polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Kućica im nije u selu, nego na visokom brežuljku, kao uostalom i ostale seljačke kućice. Premda raspršeni, susjedi su se često posjećivali. Najzanimljivije je bilo kada bi se svađali i vikali preko brda a u krajnjim slučajevima i u žaru borbe, silazili su niz brežuljke da bi se sreli u dolini i tamo razriješili sukobe šakama. Uglavnom bi to završavalo bez prolijevanja krvi jer bi im se glava na putu ohladila, premda su si još uvijek umišljali da se ovaj drugi prvi predao i da su izašli kao pobjednici. Ivičin otac je tu bio poseban. Nadimak Zgubidan odbio je zahvaljujući svome pretku. Taj nadimak je mrzio iz dna duše i znao se često potući zbog njega. po zanimanju je bio seoski muzikaš na bajsu, a bez njega nije bilo poštena slavlja. Susjed sa obližnjeg brda bio je malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Zvali su ga Kanonik. On je volio Jožicu provocirati i tako su jednom, dok je Ivica jošte bio mali, krenuli obojica sa svojih brda i sukobili se u dolini. Ivica je sve to promatrao iz blizine i bio je strahovito razočaran, šokiran i bilo ga je stid što je njegov otac neslavno izgubio. Ta svađa je ubrzo zaboravljena, kao i mnoge prije, ali Ivica nikada nije zaboravio taj slavodobitan izraz Kanonikovu licu i potajno ga mrzio iz dna duše. Dođe tako zima. Ivici je otac napravio male saonice, na kojima se sanjkao bos, jedva u košulji od krutog konopljenog platna. Igrao se tako on u snijegu sa Kanonikovom djecom, kad najednom oni počnu drečati jer su pali u snijeg sa saonica. Dođe Kanonik i u bijesu baci Ivicu u najdublji snijeg. Zamalo se ugušio u snijegu, bio je sav promočen i osramoćen, pokupio je saonice i vratio kući, bez da je ikome rekao išta o toj blamaži. Ubrzo je pao u krevet i razbolio se. Mala su se braća i sestrica jako brinuli za njega. Dugo je ozdravljao i prvi put kad je ustao bilo je već kraj ljeta. Nije prošao niti jedan dan a da se nije sjetio Kanonika koji mu je to priuštio. Došla tako jesen. Dok je Ivica pomagao ocu, izvještio se u vožnji kolicima u kojima je tako prevozio svoju braću i sestru za zabavu. U dnu brda bila je jedna velika lokva blata u koju su ponekad dovozili race i guske da se brčkaju u vodi. Te nedjelje se tako Ivica igrao sa braćom pored lokve kad naiđu Jožica i Kanonik i raspravljaju. Jožica je zabrinut jer je dobio pismo u kojemu mu kažu da mora najstarijeg sina poslati u školu. Kanonik nimalo ne pomaže jer pametuje i govori da od toga nema vajde, da šta će seljaku znati čitati i pisati, te stade navoditi primjer jednog mladića iz sela koji se školovao i na kraju završio štovajući Antikrista, što je bio najveći skandal u selu. Tada Kanonik zamoli Ivicu da ga preveze u kolicima. Ovaj se zabrinuo jer ne može on mali tolku grdosiju prevesti ali ovaj je ustrajao. I tako je Ivica izgubio kontrolu nad kolicima i Kanonik je završio ravno u blatnoj lokvi. Dok se stariji Zgubidan previjao od smijeha, Ivici je Kanonik prišio nadimak Zgubidanović. I to je bio početak njihova neprijateljstva. Sutradan je Ivica, na veliko nezadovoljstvo oca i majke koji ga nisu htjeli pustiti u školu jer nisu vidjeli koristi od toga, prvi puta otišao u školu. Njegov otac je dao učitelju punu torbu svakojakih ukusnih stvari da se zahvali što će podučavati i njegova sina. Ivica se, začudo, pokazao kao super

učenik, veoma marljiv i pametan. Kao njegova suprotnost bili su Kanonikovi Miho i Pero. Miho je bio slika i prilika svoga oca, jak, malen, crnomanjast dječak, dok je Pero bio bjelokos, mekan i slabašan. Pericu je učitelj obožavao jer je uvijek bio poput anđela i milo dijete. Svi su ga voljeli. I Miho i Perica su oboje imali problema sa učenjem i, premda su u početku prihvaćali Ivičine poduke, nakon što je njihov otac poludio na tu drskost, obojica su prestala s njim pričati i tako su, premda sa susjednih brda, išli zasebno u školu… {I tu priču prekinu ostali aktovi, kojima je to bilo predugo i stadoše zanovijetati. Stadoše raspravljati o Rimljanima i Grcima, Ciceronu i Seneki. Mladi se filozofi prepirahu oko različitih mišljenjima dok stariji aktovi na to samo negoduju i mrmljaju među sobom. Registar ih umiri i životopis nastavi…} A imao je Jožica jednog rođaka Jurića, imenom Žorž koji je živio u gradu i služio kao kumordinar tzv. lustrišimušu, meceni grada. Tražio je da ga na selu oslovljavaju sa kumordinar Žorž, i uvijek je dolazio sav nakićen sa mnoštvom prstenja, kosom namazanom posebnim mirišljavim mastima da je sve curilo niz njegov vrat i u otmjenim odijelima. Jožica je bio očaran njegovom pojavom, a Žorž je to znao i uvijek se volio hvaliti svojim položajem i hranom koju tamo jede. I tako je poveo par puta Jožicu u grad, da radi kao sluga u lustrišimušovom domu kako bi dodatno zaradio. Tamo je kušao u biti samo ostatke sa stola, ali oni su bili nešto što on bi vidio jedva jednom godišnje, a u gradu se jede svaki dan. Bio je očaran tim svijetom i sine mu ideja. Zamoli rođaka da uzme njegova Ivicu, kojemu ovo bijaše zadnja godina u školi, i zaposli ga u mecenovom kućanstvu kao slugu, da barem nešto pošteno radi u životu a ne samo kopa u polju. Žorž se pokaže kao velikodušan i obeća zamoliti lustri. za tu uslugu. I ovaj doista prista, jer je mali Ivica bio dobar u pisanju i čitanju, te je mogao pomoći svome rođaku, koji to nije znao. U to vrijeme u selu umre mali Perica, koji je cijelog života bio boležljivo dijete i samo je preminuo, tiho i lagano izdahnuo. Na sprovodu se okupilo cijelo selo, jer su ga svi voljeli, a Ivica je održao tako veličanstven govor da su svima došle suze na oči. Nakon toga svi su govorili kako je on inteligentan dječak i da će nešto biti od njega. Čak štoviše, župnik reče da bi bila šteta da ode u sluge nego predloži umjesto toga da ode u grad u poduke, da bi mogao daleko dogurati. Okupljena gospoda se složiše i oni imućniji dadu nešto novca da bi se dječaka moglo obući. Župnik i učitelj su otišli do lustriši. i rekli mu za Ivičin potencijal i on je pristao o svojem trošku obrazovati dijete. U selu su skupili dovoljno novca za novo odijelo Ivici, ta ne može u dronjcima u grad u nauke. I to se sve događalo iza leđa obitelji Kičmanović. Nisu mogli vjerovati da im se to događa i mislili su da je to okrutna šala od strane Kanonika, ali župan ih zamoli da dođu. Obavijesti ih da je napisao pismo preporuke koje je tražio lustri. da bi Ivica kod njega mogao raditi kao sluga ali reče isto tako da su odlučili školovati Ivicu u gradu. Roditelji su negodovali, otac ljut a majka tužna jer je mislila da više svoje dijete neće vidjeti. Župnik ih uvjeri da je ovako najbolje i da će nešto biti od Ivice. I u selu su ljudi zauzeli suprotne strane; jedni su mislili da je mali Kičmanović nedostojan, kao npr. Kanonik i gospa Trepetljika, supruga seoskoga krojača i krčmarica, koja je mislila da bi njen Eduardo bio za to pogodniji, i drugi koji su mislili da je mali to zaslužio. Ivica nije znao šta bi mislio o tome, jedino je postajao sve tužniji što se dan više približavao kad je imao da napusti obitelj….

* * *Ivica se probudio u bunilu i ne shvaća gdje je. Dvadeset mu je godina i upravo se probudio u niskom krevetu, na pernatim jastucima, a pored njega leži golo žensko tijelo, utjelovljenje najveće ljepote i on se sada pokušava prisjetiti što je bilo i kako je ovamo dospio. Jučer je u domu illustrissimusa održana gozba i pozvani su svi članovi društva Poniznosti i ustrpljivosti, za čijeg je predsjednika illustr. izabran već jedanaestu godinu za redom. U čast te gozbe je Meceni jedan pojet tj. pjesnik napisao govor. Pošto mu je rukopis bio odvratan, Vanča tj. Ivica ga je morao prepisati i iz toga prijepisa je Mecena učio. A učio ga je mjesecima i patio se s njime, te čak više puta optužio Ivicu da je krivo prepisao. Kada je shvatio da je Ivica naučio napamet sav govor, kao kakvo čudo od mladića, od pukog prepisivanja i neprestanog

slušanja, predloži da Ivica u njegovo ime održi taj govor, kao dokaz illustr. dobročinstva. Ivica je to naravno odbio jer to nije bilo u skladu sa tradicijom. I tako je jadan Mecena se patio po par mjeseci sa tim govorom. Na koncu ga nije savršeno izrecitirao, ali su ga svi ishvalili i zatim su cijelu večer samo jeli i častili se ukusnim slasticama. U kasne noćne sate illustr. su morali odnijeti u njegove odaje jer nije mogao sam, ljudi su se pijani i siti razišli, a na Vanči i Žoržu je ostalo raspremiti sve. Žorž je Ivicu poslao u sobu, njihovu družinsku sobu koju su dijelili, a on je, ostavši sam, navalio na ostatke hrane kao da nema sutra. Na putu prema družinskoj sobi, Ivica je čuo kako ga Laura zove i to je bilo zadnje čega se sjećao do tog jutra.

***Ivica leži kao dječak još u postelji i sanja o školi koja ga čeka sutradan. Začu majčin glas gdje priča sa njegovim ocem. Majka se jada da što je ona skrivila Bogu da joj tako uzimaju prvorođenca, a otac odgovara da samo ona može znati za što ju kažnjavaju te da i njega obuzima crv sumnje po tom pitanju, našto se ona uvrijedi i reče mu da ona ne zaslužuje takav manjak povjerenja. Ivica se probudi i reče da je vrijeme da ustanu, ali ga roditelji samo potjeraju opet spavati…

***Sutradan ujutro spremiše se Ivica i Jožica i sa učiteljem sjedoše u konjsku zapregu i krenuše na put prema velikome gradu. Majka im je dugo mahala sa suzama u očima a Ivičina mlađa braća i sestra vikaše mu zbogom. Veći dio puta je prespavao ali se začudio kad je vidio gospodski grad. Prolaznici su ga ismijavali kada je svakoga ponaosob pozdravljao sa hvaljen Isus, kao dobro odgojeno seosko dijete. Sa ocem i učiteljem je večerao u obližnjoj krčmi gdje su se dobro počastili a potom su otišli do dvora milostivoga illustri. I tamo susreli Žorža, koji se s njima uputio u kupovinu Ivičina novog odijela. Židov Jaihteles im je ponudio lijepo odijelce ali je za to tražio previše i nije se isprva htio nagađati, ali na koncu je morao, pošto Ivičin otac nije htio odustati i uspio je cijenu drastično spustiti. Tako obučen je mogao napokon pred illustr. ali ovaj mu je samo rekao da bude dobar i pomaže dobrome kumordinaru Žoržu i to je to. Ivica bje razočaran a njegov otac isto tako. Tada su upoznali domaćicu, „frajlicu“, koja ga uputi da se svaki dan moli za milostivoga dobrotvora, našto joj je Žorž iza leđa pokazao da nije baš posve zdrava. Zatim ih je Žorž gospodski ugostio u svojoj, družinskoj sobi, a bilo je tu svega. Ivica je po prvi puta probao pivo i nije mu bilo jasno zašto to piće toliko godi njegovu ocu i učitelju. Potom ih je kumordinar odveo u kavanu, gdje je prvi puta probao kavu. Niti ona mu se nije svidjela. Njegov otac nije znao kao ni Ivica kako se ponašati u kavani, te se opekao vrelom kavom kada je probao naiskap popiti gorku tekućinu. Kada je nakon toga još izvadio pogaču iz torbe i stao jesti, izazvao je podsmjehe na susjednim stolovima te je do kraja osramotio svojeg rođaka. Te večeri se otac oprostio sa sinom i seljaci su se vratili kući. Ivica je ostao u gradu a u prsima mu bješe teško te se malne sjećao svih lijepih uspomena sa obitelji te koliko se grad razlikuje od sela naročito zato što nikoga ne zna u gradu. Te večeri su u družinsku sobu, sada kumordinarevu i Ivičinu, došli sluge iz drugih kućanstava. Bili su tu Petar, plećata ljudeskara, ljepotica Helena, Ančica, kumordinarova draga, Tomica i Evica, mladi ljudi tek izašli iz obiteljske kuće te naravno sam Žorž. Gostili su se ostacima večere dok je lustriš. Spavao i Ivica se nije mogao prestati čuditi njihovim razgovorima koji su bili nadasve prosti i raskalašeni. Žorž se pravio kao da je gospodar kuće, dok mu je Ančica povlađivala, znajući da doista ima visok položaj u kućanstvu. Tomica i Evica su bili jedini koji naizgled se nisu uklapali jer su samo šutili i pili te slušali priče poput Ivice. Nije mogao dugo zaspati pored takova društva. To se ponavljalo tako svake nedjelje dok je Ivica dugo godina bio u kući lustriš. Dugo vremena je spavao na tvrdoj klupi i obavljao svakojake poslove bez obzira na školu. naime, puno puta bi ili zakasnio ili jednostavno se ne bi uopće pojavio na nastavi jer ne bi stigao. Žorža nije bilo briga, jer u njemu nije vidio đaka ili rođaka već slugu.

*Dobrotvor ilustrišimuš bio je neženja. Pretpostavlja se da prezire brak zbog vlastitog

mutnog podrijetla. Njegov nesuđeni otac bio je providnik na vlastelinstvu velikaša T. Imaše providnik prvu ženu, mladu, pobožnu i nježnu koja mu nije podala djece. Ubrzo je ona skončala i još za njena života se providnik bio pobrinuo za njenu nasljednicu. Ugledao je jednu bujnu crnku koja mu je zavrtjela glavom u dalekim zemljama i doveše ju. Nije samo on buktio pod njenih pogledom nego, dapače, sav mlađi muški svijet na vlastelinstvu. Providnica Amalija bijaše ljepotica obuzeta požudom ali dovoljno lukava da ju njen muž ne uhvati u tome niti je ikada u bilo što sumnjao. Živjeli su tako dok se najednom nije proširio glas da se vlastelin vraća jer mu je dosta putovanja po svijetu. Cijelo selo se pripremalo na doček a providnica se nešto primirila i postala zamišljena. Kada je došao vlastelin, ona je bila u svojem stanu i sa prozora promatrala doček. Vlastelinove oči su susrele njene i on se osvrnu i drugi put te plane strast između njih. Sve ostale ljubavnike je otjerala a njena je prigrlila svim srcem. U početku je vlastelin neprestano prigovarao njenome mužu da ne obavlja dobar posao i providnik je razmišljao da se odsele. Amalija to nije dozvolila i odgovorila ga. Nakon toga je providnik dobio promaknuće na poslu i sada je bez prestanka stalno negdje putovao po vlastelinovoj zapovijedi. Za to je vrijeme vlastelin zamijenio providnikovo mjesto u bračnome krevetu. Neko vrijeme su mislili da imaju dobar odnos dok Amalija na koncu nije zatrudnjela. Vlastelin je bio presretan jer je znao da je njegovo dijete, dok Amalija nije bila sigurna što napraviti. Na koncu je svome mužu rekla da je njegovo dijete jer se jedino on mogao zakonito brinuti o djetetu. Dok je providnik držao Amaliju u zagrljaju naišao je vlastelin i vidio ih te sve shvatio. Prestao je dolaziti Amaliji. Nakon nekog vremena, dok su radili na polju, prošao je pored seljaka vlastelin na podivljalom konju, približavajući se provaliji. Nije mogao zaustaviti i panično je vikao i providnik mu je junački skočio u pomoć. Pri toj akciji spašavanja je izgubio svoj život i zajedno sa konjem završio u provaliji. Na njegovo mjesto je došao starac koji je, za razliku od tiranina providnika, bio pošten i svi su ga cijenili. Vlastelin je ubrzo napustio imanje i s njime je otišla i providnikova žena. Ona je rodila u svijetu dijete koje mu se toliko radovao providnik. To će dijete postati dobrotvor illustrissimus. Kada je mladiću bilo 25 godina, ostao je sam na svijetu i mogao trošiti očev silan imetak kako god je htio. Provrela u njemu majčina pohotna krv i provodio je tako raskalašeno svoje dane, vrebajući ljepotice uz pomoć svojih vjernih slugu, naročito crnim Jakovom. U susjednom selu je tako ugledao gizdavu vilu Doricu kako su ju seljani nazivali i smjesta ju je želio. Ona je bila već udana i posve predana svome mužu, marljiva i plemenita. Odbijala je lustri. sluge i sada se crni Jakov dosjetio kako napokon dovesti Doricu gospodaru u krevet. U selu je postojao poznati seoski tat tj. lopov Mikula, Ciganin, koji je malo-malo odlazio u pohode i krao svakakovu živad. Ubrzo je Mikula bio optužen da je ukrao osam gospodskih purana. On je pod silnim mukama „priznao“ da mu je ortak bio Mato Zorković, Dorin muž. Mato je bio jak i visok seljak, krotka lica, ali odrješita i jasna pogleda. Pošten u svakom pogledu. Da je bio lopov je bilo čisto nevjerojatno, ali u štali su mu pod sijenom doista našli tih osam purana i Mato je bio odveden u zatvor. I Mato i Dorica su znali da nije ništa skrivio ali nisu znali kako to dokazati. Dorici je prišao bio Jakov i rekao joj da bi bilo najbolje da ode do njegova gospodara koji je na visokom položaju i on će joj moći pomoći ukoliko ga zamoli. Dorica na koncu povede sa sobom jednog starca i ode do mladog lustri. Starca je Jakov lako napio i odveo od Dorice, koja je cijelu noć provela zaključana u sobi sa lustri. Nakon te noći izgubila je razum zbog silovanja, još ju je i Jakov uzeo odmah po izlasku iz sobe njegova gospodara. Međutim, njena muža su pustili doista iz zatvora. Kada se vratio kući ugledao je poluludu Doricu koja mu je sve ispričala. Bijesan, i sam polulud, izašao je sa sjekirom i više se nije vratio. Tog istog dana je buknuo požar u selu, baš u kući Zorkovićevih. Seljani su pokušali ugasiti vatru ali bezuspješno. Dorica je izašla iz zapaljene kuće smijući se. Tek kada se dosjetila svoje vjenčane krune u škrinju, trčući se vratila u kuću.

Isti starac kojega su napili i kasnije pijanog vratili kući, okuražio se i nije htio dopustiti da ju još jednom mu uzmu ravno pred očima. Na staračkim rukama ju je iznio van i onesvijestio se. oboje su preživjeli ali Dorica je bila unakažena, desno joj je oko bilo slijepo a desno rame oprženo vatrom jer je na nju pala bila goruća greda. Njenome mužu nije bilo ni traga ni glasa. On je, u biti, vucarao se po šumi tražeći Mikulu. I doista je ubrzo sreo toga Ciganina koji mu je rekao zašto je smjestio i njemu i njegovoj ženi te ih oboje uništio. Ciganinu je odsjekao obje ruke te ga objesio. Crni Jakov je pretpostavio da je Mato ubojica i nije izlazio iz kuće. Nakon par mjeseci je zaboravio na cijeli slušaj sa Doricom i te večeri ga je sreo Mate. Premda je upucao bijesnoga seljaka, ovaj se skupa s njim bacio u provaliju i tako su obojica skončali. Dorica je godinu dana išla od kuće do kuće, premda nikada nije prosila, seljaci su znali njenu sudbinu i davali joj mjesto za spavanje te hranu. Nakon godine dana je lustri. priređivao nekakvu zabavu u selu i Dorica mu je prišla, čuvši njegov glas. Rekla je jednostavno: „Udijeli“ i ponovila to par puta, na opće čuđenje seljaka jer nikada nije prosila, dok nije na koncu pukla i bacila se na njega vrišteći da joj vrati srce i dušu. Dobrotvor je pobjegao sa nekoliko ogrebotina i otišao putovati svijetom. Kada je već ostario, nastanio se u gradu i zazidao tamo prelijepu kuću. Bio je lokalni dobrotvor tj. mecena i štovan od građana naveliko.

*Bijaše Ivici već devetnaesta godina. Prvih dana ljeta dođe Žorž i obavijesti ga sav uzbuđen da dolazi nova rođakinja i štićenica u lustri. dom. Toga dana je bio pozvan kod lustri. i ovaj nije mogao povjerovati da je Vanča toliko narastao i da je pravi stasiti momak. Upozorio ga je da pazi što radi sa njegovom štićenicom tj. da smije gledati ali ne i dirati. Žorž se na to samo cerekao jer je on u šali doista bio rekao da je Vanča već dobrano zabrazdio sa gradskim djevojkama i da se lustri. ima razloga bojati za svoju novu štićenicu. Nakon par dana je stigla i štićenica a Ivica nije ju išao dočekati. Žorž mu je rekao da je ljepotica i htio se kasnije i sam u to uvjeriti. Nakon što su svi zaspali otišao je do njenih vrata i pokucao tri puta. Hitro se sakrio iza stupa i gledao tko će otvoriti. Međutim, vrata je otvorio lustri. i otišao je iz njenih odaja. Prestrašen što je zamalo uhvaćen, vratio se u svoju postelju. Sutradan je rano ustao, po običaju, uzeo knjige i otišao u vrt čitati. Ovaj put mu se pridružila i nova štićenica, prava ljepotica, koja se predstavila kao Laura. Kada je saznala da je on samo siromašni đak, uzela mu je ruke i gorljivo rekla da osjeća kao da su pravi brat i sestra jer i ona nema nikoga na ovome svijetu. Ivica nije mogao normalno razmišljati, naročito kada ga je uzela cjelivati u glavu. Slučajno je pitao za njenu povezanost sa mecenom našto se ona uvrijedila i otišla. Žalio je danima nakon toga i želio ju je vidjeti ali ona ga je izbjegavala. U vrt je odlazila tek nakon što je bila sigurna da je već otišao u školu i da ga nema kući. Poslao joj je pismo u kojem izražava iskreno kajanje zbog svojega ponašanja i govoreći joj da još danas napušta to mjesto. Trik mu je uspio i ona je izašla iz svojih odaja te su se sastali u vrtu. Bio je obuzet strašću te joj je, prišavši joj sa leđa, poljubio vrat i stao cjelivati ramena. Ona je na to samo rekla da treba usporiti. Izlanuo je da se želi pomiriti. Ona se počela smijati a u očima je imala onaj pogled koji obično imaju grabljivci kada gledaju plijen. Bio je to prvi put da je vidio njenu pravu stranu ali je istom primijetio Žorža da izlazi iz kuće sav pospan. Na brzinu su se pozdravili ali je on vidio kako Vanča odlazi od nje i pomislio kako zapravo bježi od nje. Zezao ga je kasnije da je podobniji za popa nego za suca. Ivica i Laura su se počeli redovito sastajati premda kratko i on je štošta saznao o njoj:

Od kada pamti živjela je sa ocem i starijom gospođom imenom Ivana koja ju je odgajala, jer je njena majka umrla od prehlade kada joj je bila svega godina dana. Njen otac je bio krepak čovjek od kojih četrdeset godina. Često je izbivao iz kuće i putovao da bi što više zaradio za svoju kćerku. Ivana ju je odgajala i učila. Jednom ju je tako otac uzeo u naručje i počeo plakati, govoreći da će ona vjerojatno ubrzo ostati sama na ovome svijetu. Ubrzo je čula razgovor njegov sa staricom. On joj je govorio da ju moli da se pobrine za

Lauru jer on osjeća da mu se bliži kraj. Tako to bude inače sa srčanim bolestima. Starica je bila sumnjičava jer je izgledao posve zdrav. Ubrzo je strašna nevolja snašla Laurinu obitelj. Društvo njena oca se raspalo i oni su financijski propali. Morali su napustiti lijepo uređeni stan i nastanili su se u jednom seocetu na tavanu kojega je jedna obitelj iznajmljivala. Laura je ubrzo zaspala i ujutro se probudivši nije mogla naći svoga oca te je otrčala dolje i upoznala jednu ženu u kuhinji. Ona se predstavi kao gospodarica kuće i reče joj da će se njen otac vratiti kasnije a da se ona dotle može igrati sa njenim sinom Ferkonjom. Taj je dječak bio dosta ružan i slijep na jedno oko. Ferkonji je taj dan Laura trebala biti žena i njegova majka je otišla u kuću. Lauru su djevojčice na ulici prihvatile i počele su se igrati, prozvavši je kneginjom. Na njenom odijelcu je bilo puno zlatnih i srebrnih puceta koje su dečki gledali i Ferkonja je polako, jedan za drugim, otkidao i s njima se kladio da bi na kraju sve izgubio. Bijesan, počeo ju je udarati, jer je ona naravno bila kriva što je imala tako lijepu odjeću. Jedan dječak, zidarov sin imenom Damjan, obrani Lauru i Ferkonja pobježe kući, prebijen i osramoćen. Laura ga je slijedila jer nije imala kuda. Ferkonja se potuži majci što se dogodilo i ona se smije. Prišila je Luciji na haljinicu puceta sa muževa zimskoga kaputa. Kada je to njen muž vidio, poludio je i htio nožem otrgnuti puceta. Lauru je žena odvela na tavan i obračunala se sa mužem. Njen otac se vratio usred noći i sve mu je ispričala. On se grdo posvadio sa Ferkonjinim roditeljima i već sljedećeg dana je planirao se iseliti. Laura mu je spavala u naručju ali ga ujutro nije mogla probuditi. Bio je mrtav. Ferkonjini su ju roditelji uzeli kod sebe i tako je odrasla u toj kući. Snivala je o uspomenama i vukla se i stvarnosti. Ferkonjin tata nije bio time zadovoljan i često je pijan ju napadao dok bi ju njegova mati branila govoreći o nekakvom novcu kojega ona donosi u kuću. Ferkonja je također rastao i nažalost postajao sve ružnijim ali mu je Laura prirastala srcu. Svake subote bi joj nešto darovao, jer je i sam radio pa je mogao od toga joj nešto kupiti. Njegovo jedno oko znalo je često strastveno gledati u nju i njoj je bilo neugodno jer nije znala što znače te njegove promjene raspoloženja. Na jednom izletu kada je bila već djevojka poslali su nju i Ferkonju na izvor po vodu. Ferkonja ju je vodio duboko u šumu i nekoliko puta ju je uhvatio u zagrljaj našto bi se ona iskoprcala bijesna i vrijeđala ga da se tako se ne može s njom ponašati. Na povratku se izgubila i kada je saznala da ju je namjerno pustio da se izgubi pobjegla je od njega. Bio joj je čudan jer ju je uvijek nazivao svojom, govoreći da će biti ili njegova ili ničija. Dok je bježala po mraku pala je u provaliju i gadno si ozlijedila glavu te povrijedila jednu nogu. Bila je u nesvjestici par sati ili više dok ju je nije pronašla jedna starica imenom Huda koja joj je pomogla sa svojim ljekovitim travama koje je baš skupljala i izvukle su se kroz jedan uski tunel iz te provalije. Dugo su hodale i Lauri posta jasno iz razgovora sa Hudom da ju vodi dalje od ljudi, dublje u šumu, gdje starica živi sama, zazirući od ostatka čovječanstva. Kada su stigli pred kuću, stajali su ispred neki ljudi koji su srdačno pozdravili staricu. Među njima je bio i bundaš, kljast čovjek, kojemu su sa dugačkoga i jakoga tijela virile dvije sitne nožice. Svaki od posjetioca bio je bolestan na neki način. Lauru je odvela u kuću, u jednu posebnu sobu koja je bila posebno uređena, kao one u gradu i dala joj jesti te otvorila vrata u zidu i nestala u pećini. Lauri se nije spavalo te je izašla van i vidjela kako Huda kuha iznad velike vatre u brojnim lončićima raznobojne trave. Kada je završila sa pravljenjem ljekarija, Laura joj je pomogla podijeliti ih i zauzvrat su joj dali novce. Laura je tri godine ostala sa ljekaricom, koja ju je učila travama. Smatrala je da će joj ovdje biti bolje nego u gradu, ali nisu joj išle baš trave, valjda nije imala volje. Starica oćuti da će ona ubrzo na onaj svijet te ju odluči poslati u grad nekom svome rođaku, dobrom, samotnom i bogatom starcu. Za par dana je došla jedna starica i odvela ju od Hude, koja je Lauri na rastanku dala jedan kovčežić koji je bio dosta težak, kako bi je se Laura sjećala. Tako je završila u kući mecene.

*

Ivica se nakon proslave za proglašenjem mecene jedanaestim putem zaredom za predsjednika društva Poniznosti i ustrpljivosti vraćao u svoju sobu kada je začuo da ga Laura zove. Ušao joj je u odaju i proveli su prelijepu noć. Ujutro se začulo lupanje na vratima. Bili su to kumordinar i mecena, tražili su Vanču. Vanča se u strahu sakrio iza zavjesa u ormaru ali ubrzo su ga našli. Mecena je drhtao od bijesa i nevjerice i otpustio ga je iz službe. Laura je stala u njegovu obranu i rekla da je on njen, kao što je i Ivica rekao. U družinskoj sobi ga je čekao otac, blijed, koji je došao po Ivicu da ga odvede kući majci na samrtničku postelju jer ga je htjela još jednom vidjeti prije nego umre. Ivicu je bilo stid što se tako neodgovorno ponio i bio je na odlasku kada mu je put prepriječila Laura. Zacrvenio se pred ocem kada ga je Laura nazvala svojim i utisnula mu neki teški kovčežić u ruke, rekavši mu da će se uskoro vidjeti. To mu nije bilo lako za povjerovati.

Drugi dioU registraturi bijaše mir i tišina jer kada je govornik završio dio priče svi su već bili pozaspali. Sada su se čuli koraci poštovanog gospodina registratora i akti su se opet probudili. Mlađi akti su negodovali zbog latinaštine kojom se korite stari akti, jer ne razumiju što oni govore. Nastoje potom umanjiti važnost toga jezika jer njime nitko danas u stvari ne govori. Neki su mlađi akti započeli raspravu o književnosti toga vremena. Jedan dugonja ustane i reče da hvali hrvatsku poeziju iz 1869. i 1870. dok ništa što današnji pisci pišu on ne čita niti planira čitati. Tako su se oni prepirali čak i kad je registrator ušao. Bio je to ovisok starac, kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni. Lice mu unakazuje plosnati, velik, crveno-modar nos. Kada je sjeo Ivica u stolicu pripali lulu, otvori svoju bilježnicu sa crnim koricama i dugo je dugo pisao. Nakon nekog vremena je ušao u sobu njegov mladi pripravnik, pomno obrijan i zaliven gospodinčić. Htjede mu u šali i bezbrižnosti uzeti bilježnicu ali Ivica se naljuti. Zatim se začu kucanje i uđe jedan seljak i zatraži da razgovara sa registratorom. Zamoli ga da u registru pogleda njegovu parnicu i reče mu kakve su mu šanse. Zavadio se sa susjedom Židovkom bio oko gusaka i traži pravdu. Ivica mu ne htjede pomoći jer čovjek nije imao nikakve dokumente za predočiti. Nato uskoči mladić i pomogne seljaku, na Ivičino nezadovoljstvo. Dade seljaku naposljetku svoju posjetnicu sa dosta dugačkom titulom: Matin Vinko Slavoljub plem. Plantić-Plantanović Semeunov de Rodnagora itd. Mladić ukori starijega nadređenoga zbog nesusretljivosti a Ivica mu spočitne da mu se ne smije miješati u klijentelu. Za to su vrijeme se akti upitanog sudskog procesa vodili raspravu o konačnome ishodu. Svađali su se sve dok ih registar nije utišao.

*Iza trećeg, četvrtog brda od Zgubidana Jožice i maloga Kanonika izdizala se čvrsta i lijepa zidanica. Bijaše to prelijepa kuća i imanje seoskoga bogatuna, vinskog i konjskog trgovca Medonića. Bio je on poznat nadaleko jer je seljacima pozajmljivao novce bez kamata ali nije tražio povrat u novcu nego u prirodnim darovima, kao što su vino, žito ili štogod drugo, onoliko koliko je iznosio njegov zajam. Zato se u kasnu jesen moglo čuti mnogo kola koja napunjena darovima idu put Medonića. Seljaci su uzdisali nad tim bogatstvom i širile su se mnoge glasine kako je Medonić sklopio pakt sa vragom i da mu sam nečastivi čuva ulaz u podrum u kojem skladišti sve darove. Zato je tako pobožan – da bi spasio svoju prodanu dušu kojoj ionako nema spasa. Mali Kanonik je također bio jedan od Medonićevih klijenata. I ove je jeseni natovario kola te sa kravom i junčićem te sinom Mihom krenuo je prema Medoniću. Na putu je pripovijedao šutljivome sinu u čemu je Medonićeva tajna. Seljaci misle da svo to žito i vino koje se uglavnom doprema nije nešto naročito bitno ali tu se varaju. Medonić ima mlin i svo žito samelje u vrijedno brašno te sve to lijepo skladišti. Što ne proda po svojoj nekoj cijeni jednostavno spremi i čeka dok ne sine povoljan trenutak, recimo glad, i onda po skupljoj cijeni proda i to. Kao konjski trgovac još i više zaradi. Ide po sajmovima u Mađarsku, Italiju i tamo gotovinom brzo i vješto kupi i do stotinu konja te ih onda proda po

dvostrukoj cijeni. Uvijek je tako na dobiti. Zna sa svima razgovarati i pošteno se cjenkati tako da uvijek bude na debeloj koristi. Kanonik razmišlja da Miho ode u njegove službe kao pripravnik i tamo nešto nauči, jer je marljiv premda mučaljiv i mogao bi se u budućnosti dobro okoristiti sa tim znanjem. Spomenuo je tu ideju već Medoniću i ovaj je rekao da nema problema. Kanonik ismijava pokušaj Jožice Kičmanovića da školovanjem poboljša sinu život jer smatra da je novac bitniji od titule. Naime, i u gradu se Medoniću klanjaju što suci što svećenici i rado bi mijenjali pozicije za barem pola njegova bogatstva. A Miha, crnomanjast, nizak i zbit mladić, kojemu se lične, osušene kosti čudno bliještile, odavajući neku ukočenost, rasuđivanje i trpljenje seljačko, samo kima glavom i rijetko mu kada odgovara ili suprotstavlja. Stigli su tako do brda Laloke na kojemu se nalazi Medonićevo imanje i zapnu Kanonikove životinje i ne mogu dalje same. Medonić začu Kanonikovo psovanje i izađe van te pozove svoga slugu Stipu da im pomogne sa volovima Bjelanom i Rosonjom. Stipe natuknu Kanoniku da nije u redu tako staru kravu i mlado june puštati nositi tako težak teret. Miha odvede životinje da se odmore u hladu a mali Kanonik i Medonić počnu razgovarati. Mali Kanonik ponovi svoju ideju da Mihu Medonić uzme za goniča kada ode na konjsku trgovinu u Mađarsku, da neće požaliti jer Miha mu može biti samo od koristi. Ovaj se složi da život njegovih goniča nije loš. Odvezu svo vino u podrum i tamo stanu zabezeknuti i Kanonik koji je to već vidio, i Miha. Tamo su muškarci počeli kušati različita vina a Mihu su poslali u kuhinju da kaže ženama neka prostru stol. Miha, premda šutljiv, zna kako odgovoriti na ženska podbadanja, naročito ona gospodarice Margarite. Ona je bujna, zgodna, blijede puti premda su joj već 35, ali dobro se drži jer ne radi sve teške poslove a i dobro jede zbog muževa posla. Druga žena u kuhinji je jedna polu sluškinja polu rođakinja, čiji izgled jednostavno odbija ljude. Treća žena bijaše tek djevojka, kćerka Medonića i Margarite, koja nije bila lijepa. Lice joj je tupo i osoro a ponešto i hrapavo, pa nekakvim crvenkastim i modrikastim, negdje napola zgnječenim mesnatim bobicama. Oči su joj nerazmjerne, desno veće, i činilo se da je razroka. Čelo joj je nisko i izbočeno prema naprijed a nos pri korijenu širok, a pri vrhu zašiljen i malo zavinut. Nije bila seoska ljepotica i to je znala ali je isto tako bila svjesna bogatstva koje ostaje iza njenih roditelja i često je znala reći svojim drugaricama „Mladići ljepote varaju, a bogatstvo žene, pa bilo ono razroko i gluho“ s čime su se one morale složiti. Međutim, ona nije naročito voljela muške, pa tako je prezrivo pogledala i Mihu. Njih trojica su u podrumu kušali više vina i potom jeli za stolom zajedno sa ženama. Na putu kući mali Kanonik je razmišljao naglas i smišljao razne planove. Medonić je Mihi rekao da za tjedan dana idu u Furlandiju i da se spremi. Kanonik je Mihi rekao da dobro pazi na sve što Medonić radi tako da u budućnosti i sam se može time baviti. Justa, Medonićeva kći, isto tako mu je dala ideju da mi Miha mogao u doglednoj budućnosti lako postati Medonićev zet, samo ako se mladić zna ponašati sa Justom. Tik pred kućom sreli su Jožicu, koji se sa punom torbom uputio sinu u grad. Izrazio je negodovanje što mu sin ne uči za svećenika nego za suca ali pošto ga gradska gospoda hrane i obrazuju, onda valjda oni imaju pravo to odlučiti. Kanonik mu reče da je bio kod Medonića i odnio vino, u biti mošt jer je pomiješao vodu sa vinom. Začudilo ih je obojicu što Medonić nije prethodno probao vino kao inače. Jožica reče da i on mora posjetiti Medonića uskoro i da će to obaviti po povratku iz grada i odoše svaki svojim putem.

*Došao je dan Velikoga petka i jutro je osvanulo vedro ali okovano debelim mrazom, što se među seljacima tumačilo kao loš znak. Sreli se mali Kanonik i Jožica na brdu u rano jutro i to upravo komentiraju. Zanima kanonika otkud to pa su gospoda došla na selo za blagdane? Naime, Ivica se vratio kući i poveo kumordinara sa sobom. Kanonik komentira kako se blago Jožici jer on barem vidi sina na Uskrs dok njegova Mihe nema i nema. Otkako je postao Medonićev učenik samo luta po svijetu i zgrće novac i nikada ga nema kući. Medonić je silno zadovoljan Mihinom pameću i snalažljivošću i vidi se da će biti i bolji od Medonića u

trgovanju konjima. U podrumu čak ima i kovčežić za koji pretpostavljaju da je pun novaca jer je težak ko sam vrag a nitko osim Mihe ga ne može otvoriti. Rastanu se njih dvoje. Jožica ode pozdraviti kumordinara i Ivicu koji dulje spavaju, ta gospoda su navikla na to. Kanonik je ostao na plotu i gleda te razgovara sa Žoržom koji je izašao van i smjesta zatražio vode da se umije i uredi. Ukori oštro Ivičinu majku da je posuda prljava a voda mutna te da na selu ne može drugačije nego biti prljavo. Njegova mati bje postiđena i ode po novu vodu ljuta što je to čuo baš Kanonik jer zna da su mu oni trn u oku i da će se o tome čuti po čitavome selu, jer taj je čovjek jako volio tračati i samo loše stvari uvijek širio o Ivici i njegovoj obitelji. Žorž se na koncu oprao sapunima i ispljuskao vodom da je to letilo na sve strane a Jožica i Kanonik su ga samo gledali kao da nije sa ovoga svijeta jer se na selu ne odvaja puno vremena za higijenu, jer se ipak mora raditi. Žorž je još i kosu uredio svakojakim mastima pa se i ona sjajila. Ivica se umio i počešljao ali za takvim mjerama nije rado nikada posezao te je s podsmjehom gledao Žorža. Kumordinar ode u selo da se nađe sa učiteljom i drugim svijetom koji su ga pozvali na objed ali Ivica radije ostane kući. Uskrs je ipak obiteljski blagdan i tradicija je da svi ostanu kući i da se ne ide u pohode. Njegova mati je u punom pogonu i pravi pogaču te kuha i pripravi male pogače za svoju mlađu djecu jer su oni od ranoga jutra na paši i čuvaju živad. Ivica ih rado odnese. Martica bijaše najstarija sa deset godina, Mati bješe pet a Dorici sedam i svi su jako voljeli svojega brata. Na paši je Ivica po prvi puta nakon dugog vremena vidio Anicu, Kanonikovu kćer i nije je se mogao sjetiti jer je malena izrasla u prelijepu djevojčicu od dvanaest godina. A Anica je uprla svoje prelijepe oči u njega i iskusnom oku bje jasno da je zaljubljena već dulje vrijeme.

*Osvanulo je Uskršnje jutro i bilo je lijepo premda nešto hladnije. Mali Kanonik po običaju silazi niz svoje brdo sa četom djece iza sebe a na kraju kolone ide njegova žena koju su nazivali Duga Kata. Ona je bila dobra žena koja doduše je bila stroga ali poštena i nikada nije tračala niti ogovarala te su ju druge žene zbog toga jako cijenile. Zato je njen muž bio dovoljan tračar za oboje! Taman kada su se spustili primijeti Kanonik Jožicu kako silazi sa svojom obitelji. Kumordinar se posebno sredio i sav se sjajio sa prstenjem na rukama. On uspori da ga sustignu ali njega žena dugim koracima nastavi svojim putem zajedno sa djecom. Stigoše oni u selo i prođoše pored krčme Židova Rajhercera kada iz nje iznjedri snena glava Mihina. Momak se bio vratio dan ranije i radije ostao u Židova piti nego se vratiti kući, kako se valjalo. On pozove svoga oca na koju kapljicu prije mise ali ovaj ni čut. Da na Uskrs ide u židovsku krčmu, gdje toga ima? I zazvoniše zvona i počne misa. Nakon obreda kreće povorka iz crkve sa križem na čelu a iza stupaju ljudi, po dvoje u redu. Miha stane do Medonića i omete tu tradiciju. Kumordinaru nije bila po volji Mihina gizdavost jer su seljani očima gutali obojicu. Kumordinarevo je odijelo bilo gospodski i prije za grad nego za selo ali Mihino je madžarsko odijelo izazvalo veću pozornost jer se među seljacima više cijenilo, ta znali su koliko košta i da je to momak zaradio. Nakon povorke su ostali ljudi u grupicama pričati. Miha se stvori uz Medonićevu Justu. Otkako je Miha postao poznat nadaleko i otkako je njen otac ga stalno hvalio, rastopila se Justina oholost i svidio joj se, a nije škodilo što je bio jako bogat tako mlad. Bilo je onako kako je mali Kanonik sebi mišljao: Miha je kod Medonića štošta vidio i iskoristio to najbolje te zgrnuo veliki novac a sa Justom je znao se ophoditi te ju je lako pridobio. Kanonik je na sve samo trljao ruke. Na Justinu pisanicu je Miha njoj za Uskrs podario ogrlicu od bisera koja se sjajila i izazvala veliku zavist u njeni prijateljicama. Kanonik je komentirao sa Medonićem da su dobar par i da će uskoro svatovi, a Medonić nije rekao ništa što bi dalo naslutiti drugačije. Za Mihu bi to bio pun pogodak pošto je Justa jedinica i svo bogatstvo Medonića bi išlo Mihi u ruke, skupa sa njegovim vlastitim. Kumordinareva oholost ne želi priznati da je novac bolji od titule, kako na selu tako i u gradu. Pošli tako Medonić, Justa, Miha i Margarita kući a iza njih ide sluga Stipe. Margarita se nekako okomila na njega ali on ju samo sijeva požudnim pogledom, na koji ona rado

odgovara. Miha i Justa ostanu na križanju držeći se za ruke malo dulje. Sutradan svanu uskršnji ponedjeljak i sav svijet grane u krčme da slavi pićem i hranom. Bile su tu dvije najpoznatije krčme: krčma krojača Trepetljike te Židova Rajhercera. Stariji svijet ide u Trepetljikovu našto gazdarica zadovoljno trlja ruke ali sa nevjericom i bijesom gleda kako njene redovne mušterije radije odlaze u Židova. Tamo se okupilo puno ljudi a Jožica svira svom snagom na bajsu. Bijahu tu u jednome kutu Miha, Justa, mali Kanonik, Medonić i gazda i gazdarica prepoznaše goste voljne platiti te rado im ispunjavaše sve želje. Ubrzo stigoše i Ivica, kumordinar te neki pisar i sjedoše u drugi kut. Prepucavanja su ubrzo počela. Jedna strana bi tražila jednu pjesmu a druga drugu i muzikaši nisu znali koga slušati. Kumordinar se tako sukobio verbalno sa Kanonikom i Mihom a izbila je i velika tuča. Trajala je dosta dugo i puno je ljudi otišlo okrvavljene glave dok im je u ušima šumilo od previše vina. Kumordinar je dobio po nosu a i nokte si je u korijenu izbio te se odvukao nekako do obližnjeg potoka da ispere rane. Tu ga je pronašao i Jožica te su oboje nekako krenuli kući. Malo zatim su na isto mjesto došli i Miha i mali Kanonik, također vidati rane. Kumordinar je Mihi u borbi razderao čitavo odijelo kada je povukao ovratnik prema donje i leđa su mu bila gola i prepuna krvi. Justa je u početku također krenula u borbu, stojeći do svojega Mihe i braneći ga te mlateći šakama okolo kao furija. Njen otac ju je jedva odvukao kući.

*Prošla su Tri kralja ali ljuta zima nikako ne jenjava. Međutim, cijelo se mjesto priprema na veliki događaj: vjenčanje Mihe i Juste. Okolo kolaju mnoge glasine o tome događaju, npr. kako se Duga Kata oštro sukobila sa Margaritom kada je ova izjavila da je protiv toga i da umjesto toga želi da joj se pastorka uda za slugu Stipu. Kata joj je jasno rekla da zna ona da ona to radi za sebe, da ne udaje pastorku nego sebe i Margarita je na koncu popustila pred takvim napadom. Kanoniku pak nije bilo po volji što je Miha po vjenčanju trebao otići u Medonićevu kuću, a ne Justa u njegovu, ali Medonić mu reče da ima dovoljno djece ali on pak samo jedno i da mu je Miha potreban. Slavilo se obilno dobrih osam dana. Pomirili su se bili Jožica i Kanonik te je Jožica svirao Mihi na svadbi kao jedini muzičar koji dobro svira na bajsu i vodi ostale. Na svadbi je bilo svega i od svega po dvanaest vrsti, što kolača i pogača, pa kojekakvih umaka, vina, mesa itd. Bijaše to najveća svadba ikada priređena u Medonića.

*Kada je Ivica bio istjeran iz Mecenina doma, nastala je neko vrijeme tišina. Laura je bila u prvu ruku zatvorena u sobi, izražavajući svoj protest dok je mecena drhtao još uvijek od šoka. Žorž se prisjećao da je on alarmirao lustriš. Da je nestalo đaka Ivice kada je jutro nakon proslave se pojavio Jožica i tražio da vidi sina a nigdje ga nisu mogli naći. Nakon pola godine se stanje već mnogostruko promijenilo. Laura je sada po čitave dane pjevušila pjesmice i izgledala kao da je dobre volje, kao da je Ivicu već odavna zaboravila. Mecenino je zdravlje neprestano kopnilo i mnogi su mu doktori pokušavali pomoći ali bivalo mu je sve gore. Te kobne večeri je Laura ostala ponovno čuvati i njegovati mecenu i kada je zaspao, usula mu je zadnje ostatke otrova u bočicu sa lijekom i dala mu poslije da popije. To je bila zadnja doza i ubrzo je prestao disati. U sobi je nakon dugog traženja našla jednu škrinju sa mnogo pretinaca punih novaca i odnijela je svo pronađeno blago u svoju sobu. Kumordinaru je tada rekla da ide prileći i postavila ga u drugu sobu da bdije ukoliko se mecena probudi i nešto zatraži. Žorž je dakako zaspao i u gluho doba noći se probudio i pogledao svojega gospodara. Kada je shvatio da je mrtav, prepao se i dok je bježao srušio je svijeću. Umišljao si je da ga je smrt htjela povući za sobom i nije Lauri neko vrijeme uopće dao van iz sobe. Nakon nekog vremena shvatili su ga kuća gori i Laura je uspjela iznijeti van svoj sanduk koji je bio pun novca van. Sluge, Laura i Žorž su izašli živi van, ali je mecena izgorio zajedno sa svojom velikom kućom. Unutar društva Poniznosti i ustrpljivosti je vladala velika tuga i poet Rudimir Bombardirović Šajkovski tj. Imbrica Špiček iz Volovščine, koji je meceni bio napisao govor, izrekao je jednu pjesmu njemu u čast i na grob mu dao uklesati On je živio, da je umro! On je

umro – da se posvetio! Bile su to u biti jasne riječi i nikada nije održao žalostinku koju je obećao.

*Jožica je išao tužan, ljut i sumoran iz grada i grabio velikim koracima prema kući. Nije se osvrtao ali Ivica je išao za njim, postiđen svojim djelima. Nisu progovorili ni riječi dok nisu stali da se odmore. Jožica ga je ukorio da će to biti lijep poklon majci na samrtničkoj postelji a Ivica ga je molio da o tome šuti, obećavao je da će školu završiti i bez mecene, dapače da će mu biti bolje van te kuće. Njegov otac nije bio u to uvjeren i vidio je Ivicu kod kuće, kako radi u polju radije nego da ga opet pusti u grad. Ivica se dosjetio da proba otvoriti kovčežić koji mu je dala Laura na odlasku. On i Jožica su se dosta mučili ali su ga uspjeli otvoriti i ugledali mnoštvo novca. Smjesta su se uputili natrag i kod ljekarnika kupili lijek za majku. Ona je ozdravila nakon par tjedana, za čije se vrijeme Kanonik čudio što je Ivica toliko dugo kod kuće.

*Šetao je Ivica tako jedne večeri zamišljen šumom kada susretne Anicu. Djevojci bijaše već sedamnaest i kako je Jožica rekao, bila je spremna za udaju ove jeseni. Ivici bje teško oko srca i upita ju bi li pristala da ju on zaprosi. Djevojka ciknu i pobježe ali on za njom i zagrli ju i po otkucajima srca spozna da ga ona voli. Reče joj da je presretan i da će ona stalno misliti na njega, htjela ne htjela. Ona to sve niječe i bježi.

*Laura je neko vrijeme glumila da je u žalosti i bila je smještena u obližnjoj kući neke pobožne starice koja ju uzela pod svoje. Među Meceninim osobnim je stvarima pronašla pisma i osobni dnevnik u kojemu je pročitala strašan zapis. Zapisao je kako je platio bio nekoj starici da skloni Doricu od svijeta i ona je u nekoj trošnoj kolibici i ludilu rodila curicu, kao plod Mecenina silovanja. Sirota vrlo vjerojatno nije bila ni svjesna da je trudna niti da je rodila. To je dijete starica uzela i dala nekim ljudima koji su žarko htjeli dijete ali ga nisu mogli imati. Mecena navodi i imena tih ljudi te kako su prekrstili dijete. Bila je to Laura. Na to je ona skoro šenula umom, jer ne samo da je ubila svojega oca nego je i dijelila s njime postelju. Spalila je svu tu korespodenciju i bilo joj je lakše pri duši i odluči potražiti Ivicu i s njime okušati svoju sreću.

*Ivica je neko vrijeme neprestano pokušavao vidjeti Anicu ali mu je ona bježala. Međutim ostvarilo se ono što joj je predvidio, doista nije ga mogla zaboraviti. U Ivičinoj kući je nastalo stanje kao da se nešto očekuje, dosta turobno. Ivica nije smio ništa raditi u kući i po tom je pitanju bio stranac jer uostalom nije ništa ni znao raditi. Nije niti mogao podnijeti više ogovaranja po selu da je protjerani đak koje je širio Kanonik. Odluči ponovno se vratiti u školu jer to je jedino što je znao i to bi mu je jedino spasilo obraz. U nedjelju je otišao na misu i proklečao cijelo vrijeme duboko se moleći. Pred kraj je susreo Aničin pogled i oboje su se zacrvenili ali ona više nije pogledala u njega. Pokušao ju je uhvatiti na putu kući ali je ona već pobjegla. Kod kuće ga je dočekalo veliko iznenađenje – Laura. Došla je za njim na selo i donijela sav novac koji je uzela Meceni, rekavši da je Mecena mrtav ispričavši Žoržovu verziju priče i započelo je vrijeme blagostanja kakvo nikada ne bijaše. Tim novcem je ona sagradila novu kuću za sebe i Ivicu odmah na brijegu iza Jožičine. Zvali su ju nova kapelica jer je bila sva u staklu i bijela, moderna i posve nova i ljudi su ju dolazili gledati i štovati ju gotovo. Lauru su u početku svi smatrali pravim anđelom i divili se njenoj ljepoti i novcima. Kasnije su počeli zli jezici i to stanje sreće je prekinuto. Pobožnim je ljudima bilo čudno što Ivica i Laura žive u divljem braku, što je protiv crkve, a i sam trenutak Laurina dolaska je bio kao tempiran, jer se znalo da već u ponedjeljak je Ivica se mislio vratiti u školu. neki su tako ljudi i obavijestili o tom bezbožništvu i župnika koji je pozvao Jožicu da ga ispita. Jožica je o tome obavijestio Ivicu, potajno sretan što će se nešto napraviti po tom pitanju jer je i njemu

samome to bilo loše kao i njegovoj ženi. Ivica je shvatio da ima samo dva moguća izbora: ili se oženiti Laurom ili otići u školu. kada je to saopćio Lauri ona je teatralno izvela predstavu da se vraća ona u grad pošto vidi da im ovdje više nije potrebna, da se o njoj samo loše govori, da ju očito Ivica dovoljno ne voli jer da je voli prihvatio bi njezinu želju da živi slobodno i slobodno ga voli, bez obzira na zle jezike. On pomisli da je pogriješio te ju zagrli i takve ih zateče Anica, koja je nosila pismo od Mihe koji se vratio iz svijeta i želi vidjeti Ivicu pa da zajedno pričaju kako su uspjeli u životu. Anica zatim pobježe i osjeti kako joj je srce slomljeno. Ta večer je bila nagovještaj budućih nedaća između Laure i Ivice. Idući dan su posjetili Mihu u njegovome domu i nakon toga posjeta je Laura promijenila mišljenje i dala Ivici novce da stanuje u gradu o svojem trošku te ga podupirala u tome da se nastavi školovati. Ona je kovala već nove ideje.Dok je tako Ivica u kolima krenuo natrag u grad, zaustavi ga Anica i reče mu da ga više nikada neće vidjeti i da odustaje od njega. on joj dade svoj zlatni prsten i reče joj da je ona njegova i da samo ona smije nositi taj prsten, da njoj pripada. Ona reče da će otići u svijet, da više ne može ostati u ovome selu, a on joj reče da će tamo naći njega i da će zajedno biti sretni. Rastali su se i Anica se vratila čvrsto vjerujući u njegove riječi.

Treći dioNakon što je Ivica napustio selo, zavladalo je u kući Jožice Kičmanovića vrlo dugački, monotoni dani. Baš kao i vrijeme, sve se nekako lijeno vuklo. Kako je bilo blagostanja nije bilo potrebe da Jožica svira po bajsu, nego je umjesto toga samo po cijele dane se grijao kraj peći i pušio lulu, misleći kako nije bio uopće u krivu njegov pradjed radi kojega su dobili pogrdni nadimak Zgubidanović. Lauru je pohodila samo Ivičina majka, koja je to činila iz dužnosti jer su zahvaljujući njoj imali dovoljno ne samo za osnovne nego i za veće potrebe. Imali su životinja dovoljno i znali su to iskoristiti. Otkako nije bilo Ivice, Laura je sve češće odlazila k Justi i Mihi, naročito kada nije bilo Mihe, jer je tada stanovala kod Juste. Bile su prave prijateljice. Međutim, njoj je zapeo za oko snažni, samopouzdani i bogati Miha, kojemu se i ona svidjela, ta bila je kao svetica sa oltara. Počeli su svoju vezu Justi iza leđa, ali su Ivičini roditelji to primijetili jer je Miha znao često pohoditi Lauru u kasne noćne sate. Od Ivice ni traga ni glasa. On se nije javljao i tada jednoga dana odluči njegov otac ga posjetiti i o svemu izvijestiti. Oni nisu bili ljuti samo na Lauru, jer su znali da neće biti dobro ako on jednostavno ode i ostavi ju samu, ali, s druge strane, Laura je ipak varala njihova sina. Odlučio ga je posjetiti kako bi momak sredio sve te nesvršene poslove a, iskreno, nadali su se da će ju otjerati. Laura je svima govorila da ona nema ništa sa Ivicom, nego da je ona njegova dobročiniteljica, da joj je on štićenik prema posljednjoj želji Mecene i da se tako najbolje troši njegov novac. Zato je bila dala još novaca za Ivicu. U gradu je u jednome dućanu Jožica sreo Žorža, sada daleko starijega i mnogo manje nalickanoga. Zapravo, izgledao je dosta pohabano. Žorž se po starije dane bio oženio i sada je gorko žalio. Žena mu je bila desetak godina mlađa od njega, imenom Jeluša, i imala je snažnu ruku te ga je, daleko od svijeta, uvijek sustavno tukla i zlostavljala. Ispred drugih ljudi je opet glumila dobru i milu ženicu, baš kao i prije svadbe. Ukratko, znao je da ga je pošteno prevarila. On nije nigdje radio jer mu nije dala da ide u službu nakon lustri. nego je sa ušteđevinom otvorio krčmu gdje je živio i od nje jako dobro zarađivao. Na stanu kod njega bio je i Ivica, koji je, protivno Žoržu i njegovoj ženi, inzistirao na tome na plaća za stan i hranu. I doista, momak je plaćao redovito i to od novca kojega bi sam zaradio podučavajući gospodsku djecu a bio je i dobrano zabrazdio u učenju. Dapače, samo je to i radio. *Jožica se vratio kući a Ivici je ostalo štošta na pameti. Žorž, koji je sve čuo, govorio mu je da su to jednostavno žene. Da će te one iskoristiti dokle god mogu i onda odbaciti i da ne vrijedi s time imati posla. U Ivici se odvijala unutarnja borba. Razmišljao je o Mihi i kako mu se

životni putovi uvijek krste sa tim prvim susjedom. Pomisao na Anicu je razbistrila oluju u njegovu umu i on napiše Lauri pismo u kojoj joj govori da njih dvoje više nemaju ništa, dapače, ona je njega prva napustila. Kako je shvatio što je od njega napravila i da si više neće dozvoliti da ga ulovi u svoju mrežu svojom ljepotom. Kako je sretan što je napokon progledao i shvatio kakva je ona. Odbio je primiti više bilo kakve novce od nje i umjesto toga je rekao da sam želi zaraditi te da mu ona ne treba da bi se školovao ili preživio.*Jožica se vratio bio na selo i zavlada tmurno raspoloženje. Jožica se latio opet svojega bajsa. Lauru više nitko nije posjećivao i ona je, pročitavši Ivičino pismo, sve češće posjećivala dom gavana Mihe. Ubrzo potom se Justa počela žaliti na jake bolove sve dok jednog dana, dok je pokušavala jadna sva slaba zagrabiti vodu iz bunara, nije se onesvijestila i pala u bunar. Našli su ju tek satima poslije. Laura je bila jako zadovoljna što nije dugo trebalo da se riješi Juste i sada se odselila kod Mihe, na opći sablazan naroda. Jožici je laknulo što je se riješio dok Kanoniku nije bilo posve jasno kako muzikašu može biti svejedno što ostaje bez izvora velikoga bogatstva. Njemu samome se ovo nije dopadalo ali je morao šutjeti. U kapelicu nitko više nije ulazio jer su ju držali za ukletu. Miha više nije trgovao po svijetu nego se povukao u svoj dom i tamo provodio dane sa Laurom, koju je posluživala Anica. Međutim, ubrzo potom je nestalo i nje i nitko nije znao gdje je. poslala je nešto kasnije pismo da je otišla u službu u grad ali bez objašnjenja kako i zašto. Miha i Laura su počeli češće putovati iz jednog grada u grad, a on je zanemarivao posve svoj zanat. Jožica je svirao bajs po svadbama i posjećivao nekoliko puta sina, koji se više nije vraćao u roditeljski dom. Tako su prolazile godine… zatim se pročulo da Miha i Laura odlaze daleko u neki tuđi grad te da posjed bivšeg gavana Medonića ostaje Kanoniku. On ga je podijelio svojoj dvojici starijih sinova da njime pravilno upravljaju. Polako su djeca razdijelila taj posjed i dobro zarađivala. O Mihi i Lauri nisu dugo ništa čuli. Duga Kata je nakon tih nekoliko godina izdahnula a njen muž nije ronio suze za njom. Kanonik se znao više tužiti na vlastitu djecu što ga tjeraju od sebe, jer je imao naviku odlaziti od jednog djeteta do drugoga i pačati se u njihove poslove tj. pametovati im. Naime, sam više nije imao novca kojim bi raspolagao jer mu Miha nije ništa ostavio za dulje vrijeme. Jožica se nije tako žalio. Njemu je bilo i više nego dobro. Laura je možda odnijela stvari iz kapelice ali sva živina im je ostala. Pravilno su radili sa time i pristojno živjeli, dok je Kanonik proklinjao Lauru koja je začarala njegova Mihu.*Anica se bila zaposlila kod Laure ne bi li nešto čula o đaku Ivici ali Laura ga nije spominjala ili je o njemu govorila kao o štićeniku. Pobjegla je iz sela nakon Justine smrti, kada je čula razgovor između Laure i Mihe, preplašena. Išla je pješke do grada i bila sva sretna što je došla do mjesta gdje je njen Ivica ali nije znala odakle početi. Naišla je odmah na jednu kapelicu gdje se pomolila djevici za pomoć i savjet. U molitvama ju je prekinula jedna starica, koja joj je rekla da vidi da Anica nije odavde i da joj može pomoći da se snađe u gradu. Premda je nešto bilo jezivo i čudno kod nje, nešto što ju je plašilo, opet je otišla, misleći da starica koja se svakodnevno moli u crkvi ne može biti loša. Par je dana provela u njenoj kući, zajedno sa puno puno mačaka i pasa koje je starica imala sve dok ju ona nije odvela uredivši ju prethodno, rekavši da ima dobar posao za nju. Došli su oni do jedne krčme i otvorio je vrata kumordinar, ali niti on niti Anica se nisu prepoznali. Starica je zatražila njegovu ženu i one su se uputile na kat, dok je Žorž protjeran da im ne smeta i on je otišao sa hranom i pićem u Ivičinu sobu. Jeluša i starica su u biti Anicu prodali jednome starijemu čovjeku za dobre novce i te večeri je on trebao doći i pokupiti svoju sluškinju. I doista, zatvorio ju je u sobu i pokušao ju obeščastiti. Ivica je od pijanoga Žorža čuo da se večeras „žrtvuje seljanka“ i pobijesnio je te obio vrata i prebio toga čovjeka. Nije mogao vjerovati da je to njegova Anica i čvrsto ju je držao. Jelušu je također udario, našto je ona pobjegla, a i zaprijetio joj je tužbom. Anici je Ivica našao dobar posao kod vremešne, stroge i odlične gospođe kod koje je

godinama podučavao njena sina jedinca. Njima je to bilo još bolje jer je tako ju mogao vidjeti svaki dan. Ivica se odselio iz stana kumordinara. Stariji gospodin koji je htio Anicu napasti je pobjegao iz grada, a stara se vještica preselila u još gori dio grada i sada više nije po crkvama tražila mlade, lijepe i nevine djevojke. Žoržu je ostala Jeluša s kojom se svađao kao i dosada. *Laura i Miha su živjeli dosta dobro. On je puno putovao i tako je na jednome putovanju upoznao čudnovatog duga koji mu se dosta svidio i doveo ga je kući. Taj čovjek je bio ćorav na jedno oko, neugledna lica, ali tijela kao u atleta. Bio je dosjetljiv i šaljiv i kao takav je jedini znao Mihu izvući iz turobna raspoloženja. Laura je u njemu odmah prepoznala Ferkonju. On joj je rekao da su im roditelji odavna mrtvi te da ju je tražio po cijelome svijetu. Ona je samo njegova i ta drskost ju je na koncu i privukla k njemu. Sada im je smetao Miha. On je opet shvatio da ga Laura vara i postavio joj je ultimatum: ili će se vjenčati i vratiti u Medonićev dom ili je s njima gotovo. Ona je dakako uporno govorila da se ne želi vjenčati ali kada ju je suočio sa činjenicom da zna da mu je bila nevjerna i da zna da je laka žena, pristala je. odmah je pozvala Ferkonju da smisle plan kako ga se riješiti.*Laura je Mihi par dana davala otrov ali je on bio žilav i snažan pa mu je dulje trebalo da oslabi. Ferkonja je bio taj koji ga je na koncu udavio sa nekakvim konopcem ali mu je Laura pomogla. Naime, Miha se probudio i uzvratio premda slab i ona mu je držala ruke dok nije izdahnuo. Uzeli su sav njegov novac i tijelo te pobjegli iz grada. Tijelo su na kraju bacili a novce sakrili.*Dvoje osoba se teškom mukom po rujanskome suncu kreću po pustim gorama. To su Ferkonja i Laura. Ferkonja se žali zbog njihova načina života. Naime, već dvije godine bježe od zakona jer su optuženi za Mihino ubojstvo i umjesto da se predaju, okupili su zločince oko sebe i čine još veća zlodjela. Laura se sada zove harambašica Lara i nemilosrdnija je nego ikada. Dolaze po Mihin novac koji su sakrili u neku spilju jer Ferkonja želi svoj dio kako bi mogao otići u daleki svijet i napustiti takav način života. Dok je stajao blizu ponora, Laura ga je gurnula i tako se riješila jedinoga svjedoka koji je znao gdje je blago. Odlučila je sada i ona se promijeniti i znala je s kime to želi.*Ivica je hrlio do svratišta na domjenak sa nekim nepoznatim čovjekom. Taj mu je bradati muškarac postavio pitanje zna li za harambašicu Laru i ovaj mu odgovori da zna ali da ne razumije kakve to veze ima s bilo čime. Laura se tada otkrije a ovaj je zabezeknut. Ona traži oprost od njega, govoreći da je sve to napravila za njega, ali on ne želi o tome ni čuti jer zna da je ona ubila Mihu. Odbija s njom otići jer ima Anicu koju voli. Laura mu kaže da zna za Anicu i da mu ona svečano obećaje da niti jedna žena osim nje neće biti njegova. Zatim je pobjegla. Ivici je ostao jedino grč u želucu.*U selu se čuje glas o svadbi Anice i Ivice. Odlučili su slaviti u rodnome mjestu ali to je bilo Ivičino maslo. Nije se mogao otarasiti neugodnog osjećaja nakon Laurina obećanja i htio je Anicu skloniti iz grada i u tišini se vjenčati tako da može ju imati na oku te se kasnije vratiti odmah u grad. Anici je bio svejedno jer ga je doista voljela. Seljaci su ih gledali poprijeko jer ih više nisu vidjeli kao svoje. Jožica nije bio zadovoljan jer je Ivica prekinuo svoje škole i sada radio u nekom nižem činu, ali barem mu je bilo lakše što mu sin nije završio kao Miha nego je na vrijeme vidio Laurino pravo lice. Ivičina mati nije bila zadovoljna jer je smatrala da ni njen sin ni snaha nisu niti gospoda niti seljaci, ne pripadaju u biti nigdje. Dok je tako trajala svadba u kapelici na Kičmanovićevu brdu, začuli su se pucnji i banula je harambašica Lara sa svojim lopovima i ubojicama, da održi obećanje. Htjela je naime samo Anicu ali ju dakako nisu dali i započeo je krvavi sukob. Ivičinu majku su proboli nožem u grkljan i

preminula je sljedeći dan. Mali Kanonik i Jožica su poginuli u borbi a Ivica je dobio tane u desno rame i nogu ali je preživio. Svi ostali su barem malo ranjeni. Anicu je otela Lara i nakon nekoliko dana su ju pronašli mrtvu pod hrastom u obližnjoj šumi. Bila je zločinački osakaćena i bile su joj odrubljene grudi, kao znak da je to ubojstvo izvršila harambašica Lara, koja je ženska tijela posebno uništavala. Taj je događaj ostao zapamćen kao „krvava svadba“.*Dugo ne nakon toga harambašica Lara sijala strah i trepet dok nije raspisana nagrada za njenu glavu i njena vlastita družina ju nije izdala. Na suđenje je sve nijekala dok nije svjedočio Ivica, našto se slomila i ispričala cijeli svoj život, a time i sve ostale smrti koje je skrivila. Osuđena je na smrt streljanjem. Kada su ju upucali, premda su joj grudi bile ogoljene, nije potekla ni kap krvi iz njena tijela nego je hladna i ukočena pala mrtva. Pokopana je na stratištu, premda u puku kolaju priče da ju je tajna ruka iskopala i odnijela odande.*Ivica je dugo godina radio kao registrator i jedini su mu prijatelji bili ti akti. Puno je pio i kada mu je zaprijetio otkaz pobunio se. Nakon krvave svadbe taj mu je posao bio smisao života i polio je sebe i sve akte zapaljivom tekućinom i zapalio, rekavši da je Laura ipak majstorica. Nakon požara su izvadili pocrnjelo, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage se ustvrdilo da je to tijelo nesretnoga registratora za kojega se smatralo da boluje od delirium tremens ili alkoholnog ludila.*Bregovi Jožice i maloga Kanonika su davno opustjeli. Potomci njihovi su svu zemlju podijelili tako da više nije bilo ni znaka da su tamo nekada živjeli ljudi. Kuće im je prerastao korov. Kapelica je jedina ostala donekle čitava premda ju je dohvatio zub vremena. U narodu kola priča da je ukleta i nitko se ne usudi tamo, ni po danu ni po noći.„..nećeš naći naokolo po ostalim brdinama i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše koja bi se usudila da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice…“

Likovi:Ivica Kičmanović, Jožica Kičmanović, Ivičina majka i sestre Martica i Dorica te brat Mate, kumordinar Žorž ili rođak Jurić,Miha, Pero, Anica, Duga Kata, mali Kanonik, illustrissimus ili Mecena, crni Jakov, gizdava vila Dorica, Mate Zorković, tat Mikula, providnik i njegova žena Amalija, Ferkonja, starica Huda, starica Ivana (Laurina dadilja), Laura ili harambašica Lara, gavan Medonić, Margarita, Justa, sluga Stipe, židov Rajhercer, poet Rudimir Bombardirović Šajkovski tj. Imbrica Špiček iz Volovščine, Jeluša (Žoržova žena),