Ante Kovačić:

Fiškal

I.CRVENE PTICE

Fiškal je posjedovao staru, trošnu prizemnu kuću. Pružala se u duljinu svojih četrdeset hvati. Stajala je u sredini glavne ulice grada Krapine, tamo ispod stare kule Čeha, Leha i Meha, žuto bojadisana otkako je Krapinci pamte. To je pak mnogo, jer se može sa svom sigurnošću komplimentirati Krapincima da imadu vrlo dobru pamet. A stariji građani, o kojima se ne može dvojiti da u svako doba trijezno, ozbiljno i razborito ne sude, mogli bi svakako udariti u okladu da je ta kuća građena ako i ne istoga dana kojega sada u podrtinama kraljevski grad Čeha, Leha i Meha, to zastalno u istoj godini, dok je otac gvardijan, čim bi ga obilnija kapljica zagorskoga vina opomenula na stvari što ih je nekada čitao i proučavao, punim autoritetom iskusnoga historika tvrdio da je našao u kloštarskim pergamenima latinskim jezikom pisano kako su u kući fiškalovoj nekada držali svoje znamenite skupštine glasoviti krapinski suci. Upravo zato nekom pobožnošću, nekim osobitim počitanjem prolazili bi stari Krapinci mimo tu kuću.Kako bijaše stara ta kuća i kako je imala svoju povijest, tako držahu njezina vlasnika veteranom fiškala verbecijanske škole, koji ne podnose u novotarijama skovanoga imena "odvjetnik".Naširoko i daleko bio je poznat čitavomu Zagorju pod jednim, općenitim i časnim imenom "fiškal".Fiškalova kuća odolijevala je uz malene popravke svim navalama novijih i mlađih vremena. Samo kada bi zimi ljuti sjever stao brijati s romantičnih krapinskih brdina i lizati svojim studenim jezikom po dolini kojom se stere Krapina, znala bi se i fiškalova kuća s temelja potresti, dok bi se iz njezina krova kao i iz stijena čula neka čudna škripa, nalična na polucviljenje, onako po prilici kano da bi gnjevne duše starih krapinskih sudaca nakon zaglavljene rasprave bježale po oštrom otkosu sjenokoše.Dakle: fiškalova kuća bojala se ljutine zimskoga sjevera.A vlasnik njezin, fiškal?Treba prije svega spomenuti da je on bio pravnik zanatom, politik zanimanjem, a diplomat zabavom. Po tom se plašio trojega u životu: kao pravnik novih paragrafa, propisa, otpisa i ukaza. Kao politik svih novotarija. Kao diplomat bojao se Rusije i još nečega, a to bi bilo: da Amerika ne provali sa svojim slobodoumnim institucijama u Europu.Vratimo se na njegov zanat.Dvije ogromne sobe, kojih polovicu prostora zaprema starinska peć, bile su namijenjene uredovanju, bolje reći fiškaliji.U prvoj sobi od rana jutra do noći sjedio fiškalov adlatus gospodin Dugan. On bijaše podvornik, listonoša, upravitelj kuće, pisar, koncipijent, jednom riječju: sve u kući. A kada bi zavladao silentium u kancelariji, to jest vrijeme kada nije bilo posla, održavale bi se egzercicije: imao je naime gospodin Dugan s najvećom samozatajom i hlače krpati fiškalu.Sve te poslove izvršivao je Dugan zdušno i savjesno uz vrlo čednu, ali i tačnu mjesečnu plaću od petnaest forinti s nekojim pripacima.Kada počinje ova pripovijest, četvrta je nedjelja iza Božića. Zima je tako ljuta da se u fiškalovim sobama loži peć kano u paklu, a na prozorima jedva da led i do podne otopi.Sa sjevera često zazviždi onaj ledeni demon kojega se fiškalova kuća toliko plaši.A fiškal?Fiškal brzim korakom šeće po objema sobama tarući ruke, dok mu se u obrazu vidi sada neka

tama zabrinutosti koja svoj izraz daje u debelim naborima čela; sada opet sine nekakvo svjetlo nade i radosti koja se zazrcali u posmijehu obraza, a i na samom nosu, jer se čini kano da se on tom prigodom nagiblje prema lijevomu uhu.Sada je dakako teško pogoditi!Misli li on u toj šetnji po svojim sobama na zanat svoj, na fiškaliju, eh onda, kada je smrknut: valjda se roje otkuda novi paragrafi i naredbe. Kada je pak veseo: možda ih ukinuše.Ako mu je ta šetnja zanimanje: onda misli na politiku, pa kada se smrkne: to sigurno napreduju novotarije i narodnosna buka. Sijevne li pak radošću: zastalno su sve novotare otpremili u Lijepu Glavu.Ako mu je ta šetnja zabavom, pa kada se smrkne: onda nije za šalu niti do šale, jer su blizu Rusi i Amerikanci...Tko bi odgonetnuo?No zaboravismo po običaju svih pisaca opisati fiškala. Izjaviti nam je umah da naš opis neće podati savršene slike.Nizak je on i okrugao. Debela glava na kratkom ugojenom vratu lijeno se miče, a to micanje gospodina fiškala i muke stoji, jer kada god makne glavom, mora od srca i teško uzdahnuti. Kosa mu je kratka i suviše ostrižena, a bijela kano snijeg, dok mu je lice od tri podbratka, brci debeli, kratki, zašiljeni i crnom bojom namazani. Međutim, u govoru i u kretanju njegovu nema ništa osobito. Dvoje stanje redovno je u njega: ili je ljut, ili je dobre volje. Kada je ljut, neprestano puše i kriješti tankim glasom poput papige. Kada je dobre volje, uvijek mu iz grla prodire neki tanki smijeh koji kano da dolazi iz velikih šupljina debeloga trbuha a sličan je nekomu sitnomu rzanju te stoji u nesuglasju s govorom, pa možda upravo uslijed ovoga čudnoga tajnoga rzanja valja gospodinu fiškalu široko raskretati usta kada govori, što ga opet nemalo truda stoji.U prvu sobu stupi dug čovjek kano žrt. Tanke noge, još dulje tijelo, glava malena, okrugla i plješiva, nasađena na vratu koji bi mogla i roda pozajmiti od njega. Iz lica mu štrlje iza uha odugi, žuti zalisci, dok mu je ostali dio obraza obrijan, pa i isti nos možda brije, jer se tako čudnovato svijetli i znoji. Ili mu pak svjetlo podavaju krupne naočale, a znoj postaje od tereta njihova? Nikada nije narav stvorila većega protuslovlja nego što je taj čovjek prema gospodinu fiškalu.- Spectabilis, bonum mane praecor! - hrapavim glasom nazove pridošlica i utisne šarenu kapu od puhova krzna u džep od kaputa, dok kaput počne svlačiti.- Bonum mane, domine Dugan! No jesu li se oni uredili i nacifrali? - prijazno će mu poći fiškal u susret.- Kako vide, spectabilis domine - i okrene se Dugan okolo svoje osi.Sada ga počne fiškal okretati još jedanput okolo i progledavati.- A koga su đavla, domine Dugan, navukli te velike čizme i taj crveni rubac zavezali okolo vrata? Da ih purani ili gusaki sastanu na ulici, raznesli bi ih na kljunovima svojim!- Spectabilis domine, znate valjda da posjedujem samo ove čizme, dok sam za najpametnije držao da za pet grošića kupim ovakav veliki rubac, jer se barem vidi ispod vrata...U taj čas pokuca netko, a u sobu ispruži glavu mlad seljak noseći pod pazuškom purana.- Dobar dan, Janko! Ajde unutra samo, ajde. Crvena ptico, dobro jutro! Ima li ih još više u gnijezdu? - prijazno će fiškal, napustivši Dugana.Dugan kihnu od srca, a puran zabrbota na sav glas.- Nazdravlje, domine Dugan! Nazdravlje, crvena ptico! Hoc erat demonstrandum! Rekao sam ja, ne prevarih se. Crvena ptica prepala se njihova rupca pod vratom! Neka pođu k mojoj štićenici, dat će im jedan od mojih ovratnika. Ujedno neka izaberu par cipela, osnaže i presvuku ove čizme...- Ali, spectabilis domine, kako bih ja mogao k njihovoj gospodični štićenici, ta oni se boje da se u koga ne zagleda.

- Za njih se ne bojim. Nit vragova mati se ne bi u njih zagledala! Neka slušaju, domine! - počeo je pjevati fiškal poput papige, a to je značilo da se žesti. Dugana je nestalo. A sada se opet fiškal obrati k seljaku koji je ponizno stajao dok su gospoda svršila.- A, crvena ptico! A, crvena ptico! Je li huda? - stisnu fiškal purana za podvoljak. - Vaša stvar, Janko, u redu: sve u najboljem redu. Pozdravite oca, a crvenu pticu odnesite u kuhinju. Dulje bih govorio s vama, no danas ne mogu, mnogo posla. Baš očekujem presvijetlu gospođu groficu...- A, hm, hm... prosim, gospodin fiškal, u kuhinju? - počeše se seljak iza ušiju.- U kuhinju, brate, u kuhinju! Aj, moja pitoma crvena ptico!Seljak ode, a fiškal opet počne šetati sobama gore i dolje.Ali Janko nije crvene ptice odnio u kuhinju. U krčmi, nedaleko od fiškalove kuće, sastalo se šest seljaka. Janko se već vraća među njih s crvenom pticom.- Sada ajde ti, Juro, evo ti moga purana. Ne zabludi u kuhinju, nego ga donesi natrag ovamo. Onda ćemo ga svi po redu nositi u kuhinju i napokon prodati u Krapini. Jedanput ipak moramo mi fiškala nasamariti. Jer kada mu se ništa ne donese, onda nisu posli u redu, umah čovjeka otpravi, jer da nije došao od kuće.Juro se nasmije, uzme od Janka purana pod pazuške i otputi se do fiškala.Kuc... kuc... kuc...Dugan je već bio uređen na svom mjestu.- Opet muž! Recite mu da nemam vremena, drugi put! - naloži fiškal.Dugan otvori vrata.- A, Juro, dobro jutro! Spectabilis domine, crvena ptica!- Neka uđe!- Dobar dan, Juro! Zatvorite vrata. Zima ljuta, da ne ozebe crvena ptica! Posli su naši u redu. Samo se potrudite drugi put. Danas silan posao. Presvijetla grofica dolazi k meni.- Hvalim lijepo, gospodin fiškal, a kamo bih s puranom?- U kuhinju, brate, u kuhinju! Crvena ptico!- Hvalim lijepo, gospodin fiškal.Juro s crvenom pticom nije otišao u kuhinju nego opet u krčmu. Seljaci se grohotom smijahu, a s tim puranom otputi se do fiškala seljak Joža.Iza toga donese fiškal pred Dugana čitav akt da prepisuje po redu na što dođe, neka vide stranke da se tu radi.- Kako da već grofica ne dolazi? - mrmljaše fiškal.- Spectabilis domine, velika gospoda o podne dolaze.Kuc... kuc... kuc.- Opet muž! Otpravite ga! - zavrišti fiškal.- Crvena ptica, spectabilis! - najavi Dugan.- Crvena ptica! A, dobre auspicije! Samo unutra! O, Joža, kako vam je?- Zima, gospodin fiškal.- A kakva zima dok nosite crvene ptice!- Gospodin fiškal, a kako s onom mojom stvarju? Već dva ljeta pravda teče...- Ovih dana sve će se urediti. U nedjelju dođite pitati, a crvenu pticu podajte u kuhinju.- Zbogom, gospodin fiškal! Zbagom, gospodin pisar!- Zbogom, prijatelju!!- Tak u kuhinju?- U kuhinju, brate!Ali i treća crvena ptica vratila se u krčmu, zatim je došla četvrta, a napokon i peta.- Bonum omen, bonum omen! - mrmljaše zadovoljno fiškal kod pete crvene ptice.- Nosite, dragi, samo u kuhinju! No, gazdarica će se veseliti!- Nazdravlje, gospodin fiškal! Nazdravlje, gospodin pisar! Želim im dobar apetit k obedu! Da

se opet u zdravlju i veselju vidimo! - dovikivaše lukavi seljak izlazeći iz tople sobe. - Dakle u kuhinju?- U kuhinju, u kuhinju, drage moje crvene ptice! - najslađim će glasom fiškal.- Brus, ne crvenu pticu, dosta si ih požderao! - nakesi se seljak na dvorištu, a puran zabrboće glasno. Seljak se povrati s tukanom u krčmu među drugove na radost i smijeh kako su nasamarili gospodina fiškala. Crvenu pak pticu predadoše krčmarici da je pripravi za objed.Dugan nije mogao premučati.- Pet crvenih ptica na jedan dan, spectabilis domine! - A usta mu se zalila vodom od požude za pečenkom.- Bonum omen, bonum omen! - mrmljaše fiškal. A najednoć nasta preobraženje za gospodina Dugana.- Domine Dugan, kada je pet crvenih ptica, vi ste danas moj gost! Ostajte kod mene na objedu... Samo, što ta grofica radi da još ne dolazi!Duganu su stala drhtati usta, ruke i noge. Tinte je prolio po aktu čitavu tintarnicu i svu polizao, samo da ne ozlovolji dobroga gospodara. Tom pak nezgodom zamrljao je nos, usta i ruke...U to se začula kola.- Ona je! Samo dostojanstveno! Vi joj poljubite ruku kada uniđe - naruči fiškal, a sam kano da se zadubio u akta.- Dobro bi bilo da smo muže zaustavili da čekaju, neka bi se vidjelo koliko imamo stranaka - doda još fiškal.Kuc...Grofica uniđe, a siromah Dugan uhvati finu, malu ruku u rukavicama da je poljubi po nalogu svoga gospodara.Grofica ciknu...- Šta je zaboga? - skoči fiškal iz druge sobe.Grofičina ruka bijaše sva zamrljana od tinte.Nevoljni Dugan sada istom opazi kakve su mu ruke, i razabra sve uzroke i posljedice.- Po vodu, vi domine, dugi Dugane, dugi magarče! - Sada je bio fiškalov glas prave papige. Znak da mu srdžba prevršuje.- Premilostiva, prejasna grofice, veliki poslovi, žurba, preša, ništa ne manje uzbuđenje s dolaska prejasnosti... neka oproste... blagostivo oproste... - ispričavaše se fiškal.- Zbogom, objede, zbogom, crvena ptico! - dihaše poraženo Dugan, noseći vodu...Istom što je grofica sjela i njoj sučelice ponamjestio se fiškal, eto gdje sunu upravo pred njih supijani oniski seljak s košarom.- Ah stranke, stranke! - dihaše ljutit fiškal. - Nosite se do vraga danas! Nemam vremena, drugi put!- Gospodin fiškal, ja se ne budem uvijek nosio! Pet godina mi tjeraju pravdu, nek vrag tjera njih i njihove posle s ovoga svijeta! Nek mi daju moja pisma, ja idem k drugomu, mladomu fiškalu, oni su već ionako stari, pak ništa ne razumiju!...Ovo bijaše vrlo neumjesno pred groficom, dok je fiškal inače bio vičan takvim prodikama. Tu neumjesnost opazi vjerni Dugan te počne seljaka vući u drugu sobu. Međutim se seljaku oklizne košara, a jaja provale na tvrd pod, poprskaše i poštrapaše groficu i fiškala po odijelu i licu.- Napolje, ti magarče muški! Ne znaš li da su to presvijetla grofica! Zar se tako pred gospodom ponaša?! - kriješti fiškal.- Presvet... grofica... - ukroti se seljak - no, meni ih je žal, bog i bogme na moju dušu! Neka oproste, ali mi je jošte više žal jaja, što mi ih je ovaj gusak - pokaže na Dugana - izvrnuo iz košare. A bog opčuvaj svakoga tko u njihove fiškalske šake dospije...Seljak pobere košaru i otetura iz pisarne.

Međutim uz tolike nezgode današnjega dana hitro se povrati u fiškalovo tijelo mir i ravnodušje.- Domine Dugane, zaključajte vrata, da nas i dalje ne uznemiruju stranke.Zatim se okrene grofici.- Presvijetla grofice, izvolite. Vi znate kako stvar stoji. Vaga božice Pravde je na mojoj strani. Pol svega vašega imetka pripast će za koji dan mojoj štićenici Jeleni. Osuda još nije pukla, ali se nadam da je već u konceptu. Međutim vi se predomisliste. Nuđate nagodbu. Posve u redu. Ovakva opreznost je vrijedna velike hvale. Vigilantibus jura! Pošto vi nuđate nagodbu, izvolite joj uvjete označiti.Fiškal stane, prekrsti krupne demokratičke ruke na trbuhu i upre male oči u groficu. Činilo se kano da su te oči pronicave, kako igraju u dubokim rupama tovnoga lica.- Nije baš tako stalna osuda na vašoj strani - zarumeni se plavokosa grofica Olga, krasna još žena, kojoj je moglo biti kakvih trideset i pet godina - barem me moj odvjetnik uvjerava da vi nipošto parnice ne možete dobiti; ali meni to već suviše sramote nanosi, pa da se barem već jednom primakne koncu...- Da, da - uleti fiškal u riječ - moj fini kolega zna bome zavlačiti tu parnicu jer je ona dobra koza muzara milostiva grofice! A dakako, on hoće da i ne izgubite nade! Jer kada jednoć nagodbu sklopimo, onda neće više rasti njegovo plemenito stablo štono se zove odvjetnički troškovnik. A znate li, grofice, što je odvjetnički troškovnik? Gorušičino zrno od koga postaje silno stablo, a na stablu rastu plodovi... same brojke na umnož, a padaju plodovi u obliku silnih banaka u fiškalsku kesu! Ha, ha! Nagodba, pa je podrezano stablo plemenitoga moga kolege! Ha, ha!Grofičine se oči zakrijesile sjajem udivljenja.- Valjda su u svih odvjetnika ta stabla jednaka? - nasmije se ona.- Nipošto, grofice. Ja na primjer imam klijente same seljake. Tu se čovjek mora cvekati i tući s mužekom za svaki novčić. A što sam uložio u ovu parnicu moje štićenice Jelene to bi vam moje knjige mogle kazati i moja bdjenja od tolikih i tolikih noći. Vidite, grofice, moja stranka nema otkuda troškovnika namiriti: dakle meni je stalo da i Jelena dobije parnicu, a ona je već imade na dlanu!Fiškal utakne kratke, debele ruke u džepove te stane ponosno koračati sobom.- Čujte, gospodine - izvadi grofica finu hartiju plave boje - vi dobavite na svoj troškovnik dvadeset hiljada forinti, a vaša štićenica deset hiljada. Ukupno trideset hiljada forinti. Time je i previše luda naglost moje lakoumne mladosti naplaćena, kada sam išla onomu kukavnom čovjeku na ženidbeni ugovor prepisati pol svoga imetka. Ah, kupiti uz vjernu ljubav za toliki imetak tako siromašnog i tako opakog supruga! Oh...- Presvijetla grofice - nasmiješi se resko fiškal - ja poštujem vaše tisuće; vaša pak mladost mi je dijademom života - ugrizne se fiškal za nokat - no ja ću čekati konac parnice: osudu! Vaše nepokretnosti plaćaju se ukupno s pol milijuna. Vi ste izvoljeli prepisati na svoga supruga polovinu svega, on je pak to prenio na svoju kćer Jelenu. Ergo, bolje je čekati na osudu!- Gospodine, vi znate dobro da je ono opako stvorenje štono se nazivalo mojim suprugom ionako polovicu moga imetka profućkalo, a vi se sada niti ovom ponudom ne zadovoljavate. Obazrite se barem na moju bolnu mladost, pa na moju sadašnjost gdje sam bez svake zaštite koju sam zavrijedila i osobom svojom i položajem svojim. Ah, da mi je takav štitnik kakvoga ovo nezakonito seljačko dijete Jelena imade! - smilovno će grofica Olga.Fiškal se ustavi pred njom i prijazno se podsmješkivaše.- Grofice Olgo, jesam li ja jako star u licu?- Čemu to pitanje? - prenu se Olga.- Da požurimo nagodbu - prisukne brk fiškal. - A je li u grofice Olge još onoliko ponosne plave aristokratske krvi kao što onda kada je od njezine nemilosti i ponosa krapinskog čizmara sin, dobar juratuš inače ali crvene krvi, htio svršiti svoj život u rijeci Krapini, koja je

na svu sreću bila toliko plitka da se ne bi niti vrabac mogao utopiti u njoj?Grofica Olga glasno se nasmije.- Ali, gospodine, čemu ta sjećanja?- U prilog nagodbi! - tiše će fiškal dok doviknu Duganu da se može odnesti u kuhinju i ondje počekati dok se pođe k objedu...Dva puna sata trajaše konferencija s groficom Olgom.Fiškal sprovede groficu Olgu do kočije neprestano smijuckajući se. Ona mu na odlasku stisnu ruku ne progovorivši niti riječi.Jesu li sklopili nagodbu? Kakvu? Budućnost će kazati.Fiškal je vanredno široke volje, tare ruke gladi obraze, suče brkove i kano da pjeva natiho: "Nagodba! Nagodba! Jeleno, bit ćeš sretna! Nagodba! Nagodba..."Kod objeda bijaše fiškal živahan, kakvim ga je rijetko kada tko vidio. Nazdravljao je Duganu, Jeleni, grofici Olgi, fiškaliji, Čehu, Lehu i Mehu te gradu Krapini.Jelena bijaše vitko, crnooko djevojče, uvijek turobno, jošte nerazvijeno. Jedva je brojila petnaest godina.Dugan je preumjereno i premalo jeo, hoteći se pokazati vrijednim časti za drugi put. Fiškal ga je hvalio uvelike, razlažući iz starih pisaca i mudroznanaca da je najveća i najljepša krepost malo jesti. Ta naime krepost rodi bogatstvom, a istom iz bogatstva postaju ljudi ljudima: postaju sretni i blaženi.Gospodin Dugan, premda bi inače bio nasamu pol kuhinje spectabilisa progutao, postajao je oduševljen za fiškalovo razlaganje, a nos mu je planuo poput božura. O, nije li sreća u iluzijama! Možda je držao da bi i on mogao postati bogatim pod stare dane uz mjesečnu plaću od petnaest forinti austrijanske vrijednosti!Objed je dospio na izmak. Jedna je misao vladala gospodinom fiškalom i njegovim adlatusom Duganom: sada će doletjeti crvena ptica na stol!Sam fiškal uz prehvaljenu Duganovu krepost sustezao se od jela po onoj u moralu: abstine, sustine, da se što više naužije crvene ptice...Jedna nada, jedan cilj bijaše principalu i adlatusu, kano ono fratrima poculum caritatis, to jest iza dobrih vina čaša najboljega; obojici bijaše danas alfa i omega: crvena ptica, crvena ptica! - -Fiškal obilno pritakaše.- Gucnite, gucnite, domine Dugan. Crvena ptica u crvenom se moru kupa i utaplja kano i ono u Svetom pismu Egipćani.- U Svetom pismu Egipćani... crvene ptice... - promuca mudro adlatus i iskapi nadušak, a uha i nos kano da rastu crveneći se kano tri masivne paprike obješene na bundevi. Naočale Duganove zaokupila magla pare štono se isparivala iz lica i nosa vinom upaljena, te je već jedva raspoznavao principala.- A gdje je do vraga crvena ptica! - lupi fiškal po stolu.Gazdarica donese crnu kavu.- A gdje je crvena ptica? Ta danas ih je pet doneseno i predano u kuhinju! - strogo će fiškal.- Kakva crvena ptica, milostivi gospodine?- Valjda znate da u našoj kući ne zovemo purana konjem Kraljevića Marka! Pet purana su danas mužeki donesli u kuhinju!- Nijesu, milostivi gospodine, ni jednoga... - otare se pregačom flegmatična gazdarica.Fiškal raskolači oči.- Kakva je to čarolija?- Prevarili su! - s rezignacijom će tiho Dugan, srknuvši vina koje mu je prisjelo da su mu sve suze vrcale kako se od kašlja zaduhao...- Kako prevarili? Kako prevarili? - pita ozlovoljeni principal.- O, naši mužeki su gori od Amerikanaca! - doskoči Dugan koji je već također znao što mu

principal drži do Amerikanaca.- Ceteris exmissis... ja ću, spectabilis domine, umah saznati kakva je to lopovština. Ja ću ih potražiti, ja ću ih naći, o ja! - ustane Dugan, otare i naravna naočale, ostavi principala i pođe u grad.U krčmi je doznao cijelu pripovijest. Kolala je ona već i među samim Krapincima na opći smijeh, kako je pet mužeka s jednim jedinim puranom hodočastilo k fiškalu. Taj jedan jedini puran predstavljao je onih pet crvenih ptica od kojih ni jedna niti u kuhinju niti na stol gospodina fiškala doletjela nije.Dugan je našao one smjele seljake u krčmi. Za preveliku gorljivost za svoga principala izlemaše ga pijani seljaci kada je stao na njih navaljivati kako se usudiše s njegovim gospodarom tako ružno pošaliti. Samo svojim brzim i dugačkim nogama imao je zahvaliti adlatus da je ipak zdrav došao drugoga dana u pisarnu.A fiškal kada dozna tu vrašku mušku šalu, uzdrhtat će pred kobnim amerikanskim duhom što se već tako blizu njega došuljao da već ulazi i u njegove vlastite klijente!Međutim, on još srče crnu kavu i prevraća svakojake misli: o crvenim pticama, o grofici Olgi, o nagodbi, o parnici, o Jeleni, pa je zabrodio morem prošlosti...Da vidimo!

 II.DAVNE CIFRE - GREŠNI RAČUNI

U vrijeme kadno Hrvatska još ne bijaše tako sretna da bude pretvorena u zemljopisno i političko otajstvo trojedne kraljevine, časna domaja Austrija bila je načičkana brojnim sveučilištima, kao što je još i danas.U to vrijeme valjalo je našim mladićima polaziti strana sveučilišta. A kao što su stanovnici močvarnih predjela priučeni i kaljužne vode piti, tako su i hrvatski mladići hrlili na austrijska sveučilišta, koja su im najbliža bila.Među ovim mladićima nalazimo i gospodina Jakoba Podgorskoga, sadašnjega fiškala, o kom pripovijedamo.Otac mu, stari Krapinac, posjednik dvaju vinograda i pet rali oranice, zanatom čizmar, stanovaše u onoj istoj kući kojoj je sada gospodarom sin njegov, fiškal.Premda je njegov slavni cimer, predstavljajući orijašku čizmu s potkovom, bio nadaleko i široko poznat i za ono vrijeme mnogo prihoda nosio, a ime čizmara Podgorskoga po svim sajmovima znano bilo, dapače i u samom Zagrebu, to on ipak ne mogaše uzdržavati svoga sina na visokim školama.Ali u mladoga Jakoba bila tvrda narav i gvozdena ustrajnost, kako u patnjama tako i u uživanju. Tvrdoglav bijaše Jakob, da bi njegov otac prije mogao svojim omašnim kladivom razbiti najdeblji potplat nego svomu sinu izbiti koju nakanu iz glave.Jakob ravnaše svoj život po matematičkim formulama. On je ciframa tačno izračunao što će i u koje će vrijeme nešto naučiti. Izračunao je što treba znati i kada se može dokučiti društva velike gospode, postati članom, a i sam velikim gospodinom. On je proračunao kako dugo ima živjeti o vodi i suhu kruhu u tuđini dok se popne na više stube, to jest dok pripravi sebe i one okolo sebe, da dobro i udobno gnijezdo za se među njima sagradi. On je proračunao kako se visoko treba popeti na tim stubama da ne bude previsoko, i prema tomu je matematičkom tačnošću računao na svoju lijepu budućnost. Dapače, on je proračunao, ako se bude ravnao po svojim ciframa i formulama, da ne može nikada van od starosti oboljeti.Jakob bijaše već u mladosti starac. Dobnik vazda tačan koji se nikada ne ustavi.Kada bi drugi gnjevno lupali šakama od ljutine i bijesa, Jakob bi našire otvorio oči i smješkao se: tako zapovijedaju matematičke cifre s obzirom na zdravlje. Kada bi se drugi derali od

razuzdana smijeha nad kojom duhovitom šalom ili dosjetljivom vragolijom, Jakob bi češkao dlanove ili bi laktove upro u koljena i podbočio lice kano da gleda pol svijeta samih luđaka: tako zahtijevaju matematičke cifre s obzirom na razboritost i opreznost.Nije se moglo znati da li je on prava flegma po naravi ili proračunana flegma. No Jakob Podgorski nabrzo steče ime mudraca bez razlike stranaka i bez svake primjedbe.U dubinu duševnih mu svojstava nije na svijetu nitko prodro jer je on rijetko i malo govorio, no i tada samo o onom što je znao i što bijaše na mjestu.S imenom mudraca popeo se na predsjednička mjesta svih đačkih poduzeća. Svuda bi se jednako ponio. Od predsjedništva đačkih poduzeća došao je u visoke krugove, i tu mu osta nepovrijeđeno ime. Što je više šutio, živahnije se zanimahu za njega slabije glave: a na takvim nikada ne oskudijevaju u visokim krugovima. Ako bude inače po čitavom svijetu deficit, za šuplje glave u visokim krugovima vazda je suficit.I momu je Jakobu na temelju matematičkih cifara i formula došlo proračunano vrijeme u tuđini kadno je ostavio suhi kruh i vodu te mu se ascetički život preobrazio u život lagodnosti i obilja. Sada se još jače prilijepio uz svoje cifre.U gradu u kojem je on učio davaše đaštvo velesjajan ples. On, mudrac, bude i tomu poduzeću predsjednikom.Dođe i veče plesa. On je i opet proračunao što će s kim govoriti, što s muškim, što sa ženskim svijetom. Sve je tako dugo udešavao i računao da mu je kad svih četiriju vrsta računa izašao siguran rezultat: mudrac. Tada istom otputuje na ples.Kada je došao u dvoranu, punu sjaja i elegancije, đaci i znanci stiskahu mu sretni ruku. - Prezident Podgorski! - šaptalo dvoranom. Kako je bio malen, trcljast i širok, tako je ponosno prolazio dvoranom. Čuo je šaptanje, ali je mislio na cifre i što će danas govoriti.Kada pred njega stanu dva druga, predstave ga kao današnjega predsjednika njegovoj zemljakinji i najbližoj susjedi grofici Olgi A.Grofica bijaše visoka uzrasta, plavka bujnoga tijela, a oka tako smjela i živa da bi i kamen poniknuo pred njom, da su u kamena oči.Jakobu bijaše kano kad oko njega svijet bjesni i plamti, a on se smiješi, jer tako zahtijevaju matematičke formule s obzirom na zdravlje. Za ovu i takvu danas zgodu ili možda nezgodu nije računao. Kada je pogledao prvi put grofici Olgi u oči, kano da je vidio sve svoje cifre i formule plamtjeti na nekom silnom plamenu.Djevojka progovori hrvatskim jezikom. I oni stadoše izmjenjivati riječi o vrlo neznatnim i svagdanjim stvarima u svom materinskom jeziku, dok se ne započe plesati.Mudracu izgorješe računi i cifre, a te smjele oči krasne mlade grofice tražile su sveđ od njega novih, vatrenih riječi kojima je vrelo srce; tražile su čarobnih slika kojima je vrelo mašta; tražile su poletnih misli kojima je rodište darovita glava.- Zemljače, među ovim ukočenim tuđincima je dosadno. Tamo u nas je uzaniji prostor, manji krug, ne toliko ljudi, no svoj kod svoga vatrenije diše, zdravije misli, ljepše ćuti - zapredala je Olga razgovor u hrvatskom jeziku s Jakobom. - Da vam je samo vidjeti mladi svijet u Zagrebu, to trvenje stranaka, te munjevite govore iliraca, gromke i skladne im pjesme! O, vjerujte, ja porijeklom svojim i gledom na svoje sebi ravne morala bih biti dušmanicom onim divnim poletarima, ali usuprot ja bih danas srnula među njih i u jednu složnu pjesmu udarila!- Kako vidim, vi ste, grofice, uzneseni za ilirce?- Jesam, gospodine, a uvjerena sam da smo mi jedne misli i čuvstva, da ste i vi ilirac, pa bilo i u tuđini! - sve življim plamenom će Olga.- Žalim da ne dijelimo niti misli, niti čuvstva. Ilirci su luđaci u formi, muhe bez glave u sadržaju.- A, gospodine... dakle? - zarumeni jače djevojka - vi ste mađaron, a ja? Ja sam "muha bez glave"?... Lijepo...- Niti sam ja mađaron, niti lijepa grofica Olga ilirka - nasmija se podmuklo Jakob - nego ja

osuđujem ilirce kao političku ideju, a vi ljubite samo njihove munjevite govore i rado slušate gromke pjesme. Dakle, tu još nije uzroka da se zaratimo.Jakob je prošao dva-tri puta prstima preko kose, uviđajući da odviše govori i da je to sve van matematičkih formula.- Ali rata će biti! - ražesti se Olga. - Vaša kratka osuda je stroga i okrutna, vi joj morate razloge navesti! O, da vas čuje veliki Ilir Ljudevit Gaj! Znate li to ime, gospodine?- Gaj je Krapinac, za koju godinu stariji od mene. Njegov otac i moj otac natječu se koji će više čizama prodati na kojem zagorskom sajmu. A ja sam, grofice, uvjeren da stari ne bi dao niti jednih sara najlošijih svojih čizama za sve veliko ilirsko carstvo!- Gospodine, vi ne samo da ne smjerate na pomirenje nego hoćete da se što prije zaratimo. Zašto i satirom bijete onoga koga ja obožavam?- Ja sam samo istinu kazao, grofice.- No recite zašto tako osuđujete ilirstvo? - upre Olga u Jakoba svoje oči kojima ne bi nijedan ilirac odolio. Ali Jakob, premda je već radi tih očiju izgubio i posljednju matematičku cifru, mirno podnese njihovu pronicavost pa će posve ledeno:- Ja osuđujem ilirstvo jer sam Hrvat, jer ne ljubim tlapnja, jer se ilirstvo protivi biću moga naroda i jer hoću da svojom glavom mislim. Ilirci misle tuđim glavama, pa i isti moj poštovani Krapinac Ljudevit Gaj!Jakob je stao gorjeti. Pucne natiho prstima kano da je u mislima rekao: "Kada je već tako, danas ostanite matematičke formule kod kuće, ja ću se jedanput otisnuti na prostrano polje samostalnosti i oteti se vašim okovima."Tako i bude!- Kao što vi, govore i svi mađaroni, kazivali mi kolovođe Ilira - začudo će umjerenim glasom Olga oborivši oči kano da misli reći: "Ovaj čovjek ima zaista posebne soli u glavi." - Ali što smo mi Hrvati bez uzvišene ideje ilirstva među ostalim narodima? Manje nego najsitnija zvijezda na nebu; manje nego što je Gaj rekao Mađarima, malen otočić u slavenskom moru! - patetično završi Olga.Jakob skoro da nije vjerovao toj Olgi. Ne bi li se koji jogunasti ilirac pretvorio u duhovitu Olgu kad sve tako dobro zna da ispituje Jakobove posebne nazore? No, hitro se snađe.- Ja sam radije zvijezda s najneznatnijim svojim svjetlom, dapače i sitna iskrica volim biti nego oblak dima što će prikriti i potamniti zvijezdu; nego naslaga od pepela štono se baca na iskru da ova utrne! Ja volim biti najneznatnijim otočićem u velikom oceanu nego i najveći i najšumniji val štono se izgubi bez traga i glasa u gromadi oceana. To vam je, grofice, razlika među tvarju i tlapnjom, među konkretnošću i apstrakcijom...- Živjela lijepa zagorska Ilirka! Živjela grofica Olga! - začuju se hrvatski usklici za stopama grofice i Podgorskoga.Grofica i pratilac njezin okrenu se i opaze na čelu od pet do osam mladića momče blijeda djevojačkog lica, a vrlo visoka tanka uzrasta, u crnoj surki. Svaki od njih nosio je na grudima liru i zvijezdu, simbol iliraca. Onaj visoki mladić čas upiraše drzovite oči u Podgorskoga, čas zahvalne u groficu. Njegova četa bila bi ismijala ukočenoga prezidenta, koji je tako hladno i voljko svoje provokante motrio kano da je htio reći: "Pamet, pamet, dečki moji!" Ali bi bili takvim smijehom uvrijedili groficu.Nahitro se grofica rastane s Podgorskim.- Vi ste mudra glavica, gospodine Podgorski. Vaša samostalnost je na mjestu. Mi stanujemo za neko doba u Gracu. Moramo se još vidjetilPodgorski je otišao iz dvorane u restauraciju.Groficu Olgu zaokupiše oni ilirci što su joj malo prije povlađivali govor s Podgorskim.Onaj visoki i blijedi mladić iskaže joj sam svoje ime i svoj stališ.- Ja sam - reče on, pognjurivši malo šiju kano na poklon - ja sam Vilko, Ilir iz ilirske

Slavonije, ilirski pjesnik. Grofice, evo, mogu vam poslužiti čitavom rukoveti ilirskih pjesama.Pjesnik izvuče skoro arhiv iz svoje ilirske surke i počne čitati:

Zvijezda ilirska visoko sja,Živjela, zvijezdo Ilira!Mjesec na ilirce upro gled:Ha! i na Ilire doći će red!

- Pa onda dalje, milostiva grofice...- Gospodine pjesniče, biste li mi mogli kojom drugom zgodom čitati vaše krasne pjesme ili predati mi ih na čitanje - izvini se grofica.- O, ja ih mogu nositi... ne, ja ih hoću, o, to će biti najveća sreća za pjesnika Ilira, najvruća želja za sve Ilire! O, ja ću umah pisati o toj sreći velikom Iliru Gaju; jer ja dopisujem s tim velikanom i dičnim genijem. Tako su radili svi veliki i znameniti duhovi koji su snovali silne države, i mi Iliri slijedimo to! Upravo ova pjesma, što sam je čitao, posvećena je velikanu, momu prijatelju u duhovnom smislu, jer se mi osobno ne poznamo, samo dopisujemo, posvećena je velikom Iliru Gaju.I pjesnik ne bi prestao govoriti, kao što ne bi bio dao niti riječ uhvatiti grofici da je nije drugi Ilir za ples zamolio. Još dok se grofica odjeljivala od njega, doviknu: - A, onaj, onaj Podgorski... - i grofice je nestalo u viru plesača. Baš Podgorski bijaše meta na koju je gađao ilirski uzletni pjesnik cijelim uvodom govora, pa mu se po nesreći izmakla Olga.Onaj drugi Ilir počeo je s Podgorskim, no Olga nekud zamišljena kano da i ne sluša, a moj Ilir, komu nije ionako lako tekao jezik kano pjesnikov, umuknuo umah s početkom spominjanja imena Podgorskog.Jakob Podgorski sjedne k zakutnomu stolu restauracije.Oko kano da mu bijaše nešto življe. Svaki čas bi prste provukao kroz vlasi. Činilo mu se kano da mu kakav vir struji u srcu. Misli mu bijahu zabavljene samo slikom grofice. Dušom mu časomice kano da je pronicala neka slatka predstava, onako po prilici kao kada starac sanja da je dobio krila, da je postao mlad i da leti nebu pod oblake motreći ispod sebe šareni i lijepi svijet. Najednoć ga obuzme nekakva slutnja, iza slutnje jedva osjetljivi drhat. On pomisli na ilirce, na onoga visokoga suludastog mladića. On se ugibaše ilircima, on nije s njima nikada govorio mnogo, a najmanje o ilirstvu. Otkuda im ta smjelost da ga izazivaju u najprivatnijoj raspravici s groficom Olgom? Olgom! To ime mu tako milo bijaše. Otkuda im ta smjelost? Je li to ilirstvo zaista ideja vrijedna zbilje? Ne, ne, to je fantazija!- Moje matematičke cifre! Vraćam se k vama! - udari lagano Podgorski prstima o stol. - Sada ćemo druge formule izmisliti, nove račune započeti! - kano da je promrmljao Jakob, a do njega sjednu dva okrugla Nijemca kojima je iz lica buljila piva strašnom zamišljenošću i ozbiljnošću.Pojave se u restauraciji i ilirci s onim izazivnim pjesnikom. Zaokupe posebni stol.Podgorski odgovaraše vrlo kratko na obična pitanja kojima su ga usrećivala ona dva okrugla Nijemca.Ilirci počnu tiho, pa sve življe, dok im se društvo nije pretvorilo u pravu buru pjesama, deklamacija i nazdravica.Iz onih dvaju okruglih Nijemaca zapitala je piva, koja je još jedva mogla uzdržati riječ, kakvi su to ilirci, nijesu li možda ilirci jedno te isto kao i Mađari?...Podgorski odgovori pivi prelakonički: - Ne.- Ne... ne... n... e... e... - mrmljala je u čudu piva iz okruglih Nijemaca, dovinuvši se jedva pitanju: - Nego što su dakle?- Ilirci - reče Podgorski.Piva iz Nijemaca još jače izbulji oči, Nijemci se pogledaše, nagnuše vrčeve, vukoše dugo,

dugo i opet se pogledaše nešto mokrih očiju i bijahu posve zadovoljni sami sobom.Ilirska buka nešto se smiri, pjesnik namignu, oni se razumješe, ustadoše i odoše k stolu pri kojem je sjedio Podgorski i Nijemci.- Gospodine Podgorski - počne jedan od iliraca, a jezik mu je zapinjao od preširoke volje - mi smo zemljaci svi iz Ilirije, pa se ne poznamo. Mi smo doduše istom ove godine došli na ovo sveučilište, a vi već svršujete. No može li složno kolo ilirsko zapinjati radi toga što je jedan stariji ili pametniji od drugoga? Ha?I ilirci se posadiše okolo stola, dok Podgorski ni riječju na nagovor odvratio nije.Sada uhvati čašu i riječ drugi od iliraca. Ostali počnu protusloviti: - Sjedni, Mato, ne laćaj se riječi, ti si čvrknut!- Čvrk... nu... t... ja Ilir, ja čvrknut? Tko vam to reče? Vi lažete! Ja ću govoriti! Tko mi uskraćuje riječ, neka se javi... - i on stade sukati k laktu ilirsku surku. Nijemci se uzvrpoljiše i pomakoše vrčeve pive bliže k sebi.- Govori, govori, Mato, nitko ti ne uskraćuje riječi, bože sačuvaj! - izjaviše ilirci.- No! i ja mis... lim...! - umiri se Mato i popravi rukav od surke, ja misl... ja mislim!- On misli! Čujmo, čujmo!- Gospodo moja! Ja ću nešto reći, nešto ću reći... ja vam kažem, gospodo, nešto ću re... ć... molim posluh!...- Slušamo!- Ja ć... u nešto reć... i, gospodo moja! Gospodin Podgorski je naše gore list... ali što ću sada reći, gospodo moja! Gosp... o... din Podgorski je što i naš veliki Ilir Gaj, to jest, hoću reći, gospodo moja, on što ću sada reć... i, gospodo moja, to je slavno, to je znamenito... rođen biti iz onog istog mjesta otkuda i naš veliki Ilir Ljudevit Gaj! Gospodo moja, dakle, ja ne m... o... gu na ino nego da bog pož... i... vi prijatelja Ilira iz Krapine Podgorskoga!Nijemci potegnuše iz vrčeva do dna i pozvaše konobara na platež. Sada Iliri udariše u pjesmu iz svega grla.- Gospodo moja! - ustane pjesnik mjereći škiljećim okom Podgorskoga - ja molim riječ.Nijemci platiše i naručiše nove vrčeve pive.- Mi smo, gospodo, Iliri, uda velikoga tijela ilirskoga. Mi to ispovijedamo svuda i svakom zgodom, pa i ovdje u tuđini. Ima, bog i duša, ljudi - izazivno će pjesnik na Podgorskoga - kojima još nije istjeralo svjetlo mraka iz glave, te ovakvi ljudi ili se rugaju, ili osuđuju ilirstvo. Mi žalimo te patuljke, tješeći se da svaka uzvišena ideja nađe svojih, ako i neravnih protivnika nosiocima svojim! Gospodo, ti naši protivnici u samom narodu Ilira ističu hrvatstvo, zatim pleme Hrvata kao narod posebnih prava i historije svoje; nad ovim plemenom da se upravo izvodi izdajstvo od nas iliraca, da hoćemo utopiti Hrvate u nekom kozmopolitičkom i posve tuđem imenu iliraca - -- Prigovor neopovrziv! - upade hladno u riječ Podgorski.Pjesnik se nije smeo ovim prigovorom.- Jest, neopovrziv, dakako! - nastavi polupodrugljivim glasom - i veliki Rim je imao ovakvih sitnih plemenskih zadjevica, Sabinjani su također imali svojih tobožnjih posebnih prava i historije pa se poslije rado grijahu na ognjištu velikoga rimskoga carstva, a kada bi se bili sjetili ludosti svojih pradjedova, morali bi je samo okajavati. Gospodo, prigovori naših protivnika sićušni su i neznatni. Hrvati se moraju pridružiti svima drugim plemenima slavenskim na jugu u velikoj Iliriji, ili pak postati Mađari. Aut, aut. Zato je pravedno, da se danas stranke mogu dijeliti samo u dvoje: ili u Ilire, ili u mađarone. Hrvat biti jedno je isto kao i mađaron!...- Hrvate ne pretvoriše niti Franci, niti Obri, niti Turčin u svoje, a najmanje može ih Mađar pomađariti; dok magla i opsjena ilirska, potraje li kroz dulje vrijeme, može ih oslabiti, omlitaviti i razmazati te ćete ih moći u svaku moguću narodnost pretočiti! - odrješito uleti u riječ Podgorski.

- O, znamo mi otkuda taj glas dobiva svoju snagu!... Međutim to nas nimalo ne smeta, mi smo kod ovoga stola sami Iliri; ja dižem čašu da bog živi najvećega Ilira među svima Ilirima, Ljudevita Gaja!- Da bog živi! - prihvatiše Iliri - svi kod ovoga stola imadu iskapiti punu čašu za ovu zdravicu!- Gospodine Podgorski, ispraznite svoju čašu za ovu lijepu zdravicu - opomene prvi govornik Mato.- Niti moje srce niti moja pamet ne slaže se s tom zdravicom; niti je moj želudac pripravan za nju - odvrati Podgorski.- Šta, šta... a... a? Vi nećete pi... i... ti za Gaj... a... a? Tko za Gaja ne pije, ni... i... tkov je! Ne spada u naše društvo! - ispenta Mato.- Jest, gospodo - skoči pjesnik - znam tko taj glas podupire. Pune su mađarske kese i njihovih slugu mađarona, pa je lako jednomu mladomu čovjeku podavati sredstva da grofovski živi na sveučilištu i brani njihove težnje! Neka; ali tko kod ovoga stola ne ispije za Gaja, ne spada u naše društvo, neka se nosi od našega stola!...Nijemci dadoše protumačiti ovaj zahtjev na svom jeziku i iskapiše pivu do dna.- Ja nijesam došao u vaše društvo k vašemu stolu, već obratno. Na vaše kukavno podmetanje, surovi derane, i vašemu ludilu ne odgovaram; vi ste mi suviše djetinjski! Isperite prije mlijeko što vam se cijedi iz usta!... - odvrati porazno Podgorski.- To je uvreda za našega pjesnika! Uvreda se ima oprati odmah! Uvreda za ilirstvo! Uvreda nama! - vikahu ilirci dižući se na Podgorskoga.Nijemci uhvatiše skute i pobraše se netragom iz restauracije. Vele da je njemačka pasmina od pive još kukavnija nego bi po samoj naravi bila.Podgorski se i ne maknu.Iz te vike i halabuke uzdigne opet svoj glas pjesnik.- Vi ste čuli, prijatelji Iliri, kako vrijeđahu protivnici nas. Vi znate da moja malenkost dopisuje sa svima velikanima ilirskim, napose s Ljudevitom Gajem; vi znate da moju malenkost uvažuju i cijene; vi znate da se moje pjesme tiskaju i čitaju i napamet uče. Ovaj stari gospodin - pokaže na Podgorskoga - oprostite, moram opreku označiti između mene i njega jer meni mlijeko curi iz usta, već je danas pred zemljakinjom našom groficom Olgom nazvao ilirstvo ludorijom i tlapnjom. No plemenita grofica, i sama ilirka, sudi o tom gospodinu kao i mi, vi ste svi čuli što je o njemu kazivala...- Mi čuli? - začuju se glasovi.- Dakako, vi ste čuli što je o tom gospodinu kazala grofica Olga - namignu svojim drugovima pjesnik.- O, jest, mi smo sve čuli! - lupi šakom o stol Mato.- To je ilirska laž! Grofica Olga nije ništa zlo o meni kazala! - reče hladno Podgorski.- Gospodine Podgorski, opozovite svoju riječ "ilirska laž", drukčije nam imate smjesta za uvredu zadovoljštinu dati! - skoči jedan od iliraca.Iza toga počnu i ostali vikati. Podgorski prekrsti ruke na grudima i spokojno gledaše razdražene ilirce, ne odgovorivši ni riječi.Sada navrnuše od svih strana gosti u restauraciju. Ilirci se počeli smirivati pretvarajući viku u mrmljanje.U restauraciji se pojavi grofica Olga u pratnji dviju dama i sijeda obrijana starčića. Podgorski joj se lagano nakloni, što mu ona vrlo prijazno odvrati. Iza toga poklone se grofici i ilirci, no ona se bila već otkrenula i nije im opazila poklona. Ilirci osjetiše tu neugodnost.Starčić, pratilac Olgin, s damama zaokupi stol. Podgorski postane nekako nemiran. Olga se nasmiješi kano da je htjela dati razumjeti Podgorskomu da opaža njegov nemir. Iza toga prijazno ga pozove k sebi. Podgorski pozdravi ilirce kao posve strane i napusti njihov stol.Ilirci bijahu iznenađeni.

- Ja toga ne bih bio mislio, ja toga ne bih bio mislio, ja toga ne bih bio mislio - neprestano mrmoraše pjesnik.- Mi ćemo posjetiti groficu Olgu. Ona je ilirka, a to je velik dobitak! Podgorskoga valja na svaki način istisnuti od njezine milosti - zaključi pjesnik, a ilirci mu potvrdiše i odlučiše za danas ostaviti restauraciju.Na odlasku pozdraviše Olgu, no ona ne opazi. Na ulicama je zaorila uznosita zaonda pjesma: "Mi smo, braćo, ilirskog sinci plemena..."Grad pokrivaše gusta zimska magla. Stoga se i činila noć kao neka beskrajna spilja u kojoj vlada vječna tama.Jakob Podgorski sprovede groficu Olgu s njezinom pratnjom u ogromnu kočiju pod kojom bijahu zapregnute dvije stare bedevije. Na odlasku mu poda grofica iz kočije malu i nježnu aristokratičku ručicu.Sada se Podgorski pokupi iz gostionice i krene kući.U magli, kako je hitro išao, srazi se s malenim trbušatim Nijemcem koga je ionako piće više vuklo natrag nego tjeralo naprijed. Nijemac izgubi ravnotežu i velikim trbuhom začas ljosne o zemlju, jedva izgovarajući smilovnim usklikom: - Pardon, gospodine! Pardon, gospodine! - On je zaista mislio da je njegovu protivniku još gore. A veli se da su pijani Nijemci veoma milosrdna srca.Idući dalje spotače se Podgorski o kamen i jedva se uzdržao da nije pao. S protivna kraja ulice naruga se netko iz magle hrvatskim jezikom: - Švabo, što te kurja oka svrbe da lupaš nogama o kamenje!- A, nekakav student, naše gore list! - promrmlja Podgorski pa podviknu protiv svoga običaja u noć: - Tražim tvoju lubanju da o nju očešljam kurja oka...- Oho... ho... ho! Stanider rode, stani našinče, da si podamo ruke! - ozove se neznanac. Jakob Podgorski nastavi korak i zakrene drugom ulicom.Za nekoliko časova već je upalio krasnu svjetiljku koja je rasvijetlila dvije ukusno uređene sobe. To bijaše stan Jakoba Podgorskoga. Kada je postao "mudracem"i "prezidentom" raznih poduzeća i prema tomu stupio u sveze s odličnim ljudima, pokupio je svoj dnevnik u kom su bile poredane matematičke formule njegova rada i života, uz to univerzalni leksikon, jedinu knjigu što je posjedovao, ostavio je poluvlažnu sobicu na tavanu u predgrađu grada i preselio se u nov, sjajan stan u sredini grada.Upalivši svjetiljku svuče gornje odijelo do košulje i baci se na naslonjač. Lice mu je gorjelo, dok je upravo ćutio kako mu srcem probija neugodna studen, kano da se voda na čovječjoj koži naglo pretvara u led.- Ljubav! Ljubav! - nasmija se gorko, skoči s naslonjača i vrati se na nj s dnevnikom u ruci.- Ljubav... ljub... čudno! Glava ti gori, a srce probija led... Onomu ilirskomu pjesniku srce i moždani, sve bi to postalo gola pražetina s takva čuvstva - podsmjehnu se Podgorski originalnoj svojoj prispodobi. - Ali ta grofica? Ilirka. A njezino ilirstvo? Čitava glumica. Onaj ilirski pjesnik je barem luđak. No grofica glumeći ilirstvo i ilirkinju kano da se fino sama ruga i svomu glumljenju i sadržaju glume. Sada mi daje pravo, sada kano da nešto tajno hoće ispitati svojim pronicavim okom iz moje duše. Nije se ustručavala punim slovom kazati mi da sam joj u volji, da sam pametan i stoga svojim govorom joj ugodan. Da me od današnjega dana drži svojim najbližim drugom i prijateljem. Ilirski pjesnik proklet će Iliriju i ilirkinju, zaplakat će poput prorokova mačka nad propalim Jerusalimom i... i... spjevat će sigurno kakvu tragičnu baladu, ili kako se te ludorije sve ne krste!...- Pa zašto ne! - nakon kratke stanke nastavi razgovor sam sa sobom Jakob Podgorski. - Pa zašto ne? Postati mužem grofice Olge. Koja čast, koji ugled u mom rodnom mjestu! I isti Čeh, Leh i Meh radovali bi se u svom grobu. Cifre i računi, mogu se pouzdati u vas? Dosada me nijeste iznevjerili. Do vraga! Ja nijesam aristokrat! Krapinci su najstarija plebejska pasmina u Hrvatskoj. Hm! A moj otac, a moj otac! Tast grofice Olge? Ne bi baš loše bilo, no on ne može

svoje plemićke pergamente pokazati, van s dretom na potplatu... Ah! - sinu mu nešto u glavi. - Amo vas, cifre i formule, amo vas. Aristokratička krv je plava, vele. Ipak se ona rado kupa s plebejskom krvi u jednom moru strasti! Ha, ha, ha! Krapinskoga šoštara sin! Pa, vele da i za mojim susjedom Krapincem Gajem luduju aristokratkinje, jer je velik genij Ilira! I on je krapinskoga šoštara sin! Ja ću biti njegov antipod: protivnik Ilira, a genij Hrvata! Brrr... ali meni se duri to ime genij... Usijani ilirci nas do toga dovedoše, da već svaka bluna može na svoju kuću izvjesiti cimer "genij", "veleum", "velikan"... Ja ću biti protivnik Ilira; ja ću širiti hrvatstvo! Na mejdan vas, pjesnici i "veleumi" Ilira. Na mejdan vas! Aristokrati imadu uz plemićke pergamene i povlastice slabe moždane. Grofica Olga dobro glumi, dakle razmaženo srce. Dobre glumice su i dobre Evine kćeri! Cifre i formule, amo vas! Ja počinjem nove račune, nove račune sa starim ciframa, rezultat novih računa mora biti: grofica Olga će biti moja ljubovca... žena!Jakob Podgorski je dugo šetao i pisao, mislio i opet šetao i pisao u svoj dnevnik.- Osnova je započeta! - dahnu, padne umoran u krevet i, ne utrnuvši svjetiljke, usne...Da je gledao taj prizor koji oduševljeni ilirski pjesnik, kako se zaonda na tisuće pjesama ispjevalo o bogu Lelju i njegovim strijelama, bila bi zaista upaljena mašta vidjela toga boga gdje sjedi snužden i namrgođen negdje u kutu Jakobova stana sa svojim lukom i polomljenim strelicama... Sve se one natrag odbiše od ledena srca Jakoba Podgorskoga... Cifre i računi zamijeniše strelice boga Lelja... I Leljo kano da je iz kuta prošaptao:- Cifre, cifre, lijepe ste - ali računi su pogrešni!

 III.PLUS I MINUS

Šta želite? - upita Podgorskoga ne baš preuljudnim glasom visok, plećat i jak gospodin kada je Podgorski prokoračio posljednju skalinu u prvi kat.- Ovdje stanuje hrvatska grofica Olga... - odvrati hladno Podgorski gospodinu, gledajući ga kano da ga već odnekuda poznaje.- Ovdje stanuje grof, bratić Olgin - uputi nešto prezirno gospodin Podgorskoga.- Čast! - nakloni se Podgorski - ja tražim groficu Olgu, Hrvat sam, Jakob Podgorski iz Krapine, grofičin zemljak.Onaj gospodin pogladi svoj gusti, lagano uzvinuti brk i pokaže Podgorskomu jedna vrata u prvom katu promrmljavši suhoparno: - Poznam vas. - Pa se spustio niz stube kojima je došao Podgorski.Još nije Podgorski niti dohvatio označena mu vrata kad iz protivne mu strane, naglo otvorivši druga neka omanja vrata, izleti niska, okrugla i puna žena, zažarena oka, škripeći zubima i stisnute pesnice dižući uvis cikne nevoljno i potiho: - O, prokletniče jedan, opet ode! - No ista se osoba osupnu zapazivši Podgorskoga.- Vi tražite? - umiri ona svoju bjesnoću i upita drhtavim glasom.- Groficu Olgu.- A! Izvolite na ona vrata i čekajte u prvoj sobi, ja ću odmah doći.Podgorski uđe. Prostrana soba, u kojoj bijaše kod prozora u kutu ogroman, crno olašteni ormar s napisom: Knjige za prihodnike. Blizu vrata prostiraše se dugački divan sa stolom i više stolaca. Po zidovima redalo se nekoliko ukočenih dama i brkatih muškaraca, kojima je Podgorski, čim bi sjeo, lakonički govorio: - Ah, plava krv! Plemićke diplome!Nije dugo čekao. Šum ženskoga odijela čuo se na vratima kroz koja je on unišao, a pred njim se pomoli ona okrugla i puna žena, sada preobučena, te će ga nagovoriti:- Gospodine, vi ste naše gore list, Ilir tamo iz naših strana? Dobro ste nam došli! Ja ću odmah javiti svojoj milostivoj učenici grofici Olgi. O, i ja ću se s vama upoznati. Iliri mnogi koji uče

u ovom gradu poznadu me. Ja sam spisateljica i pjesnikinja ilirska! Učiteljkom sam grofici Olgi već više godina. Molim ime, gospodine, idem grofici najaviti. Kasnije više!- Jakob Podgorski.- A! - osupnu se učiteljka i popostane. - Vi ste dakle... - Ona ga ostavi pošavši da ga najavi grofici.- Kakva li je ovo hlapimuha? - promrmlja Podgorski stupivši dva koraka naprijed prema prozorima. - I onaj plećati aristokrat valjda je nekakav ilirski Paris, jer prizor od malo prije... Taj plećati aristokrat? Kolike sličnosti s otmjenim prijateljem naše gospođe! Možda je on...?Možda...?Učiteljka se povrati:- Grofica Olga ovaj čas dolazi.Podgorski neznatno kimnu glavom.Učiteljka pođe k prozoru i od nenužde popravljaše zastore. Jezik kano da joj ne bijaše onako razriješen kano s početka.Podgorski sjedne na stolac i promatraše onizak okrugli stas učiteljke takvim okom kano da broji nešto. Činilo se da broji duljinu učiteljkina tijela od bokova do ramena.- Dobro mi došli, gospodine Podgorski! - iznenadi ga glas grofice, koja se neopažena i nečuvena pojavi pred Podgorskim.- Gospodična Karolina - grofica će prema učiteljki...- Milostiva grofice, Draginja... - ispravi ova.- Gospodična Draginja - dakle - ovaj gospodin nije ilirac, kako sam vam već kazala. Budite oprezni sa svojim pjesmama i pripovijestima jer imate posla s vrlo strogim kritikom.- O, grofice - reče patetično okrugla učiteljka - ilirstvo kano i njegovi zastupnici spremni su vazda na oštre zube čangrizavih kritika. Uzvišena djela i velikani...- Gospodično grofice, možda sam u nezgodan čas došao da vas posjetim - nakloni se suhoparno Podgorski, otkrenuvši se od učiteljke kano da je i nema - u takvom slučaju molio bih drugi put...- Ne, Podgorski, baš ste dobro došli! - naglasi osobitim glasom Olga.Učitelja se ugrize za donju usnicu gladeći svoju slabašnu žutu kosu.Sada pođoše iz predsoblja u daljnje sobe.Podgorski se zagleda u veliku otmjenu sliku, žmirnuv ispod oka na učiteljku.- Krasan muž, možda kakav presvijetli gospodin rođak.- Bratić, gospodine Podgorski - lakonički odgovori Olga.- Vaš bratić, gospodin bratić? - nekako će preko srca Podgorski i sjeti se da je to onaj isti širokoplećati gospodin štono ga srete na hodniku i upre pogled pun pitanja u učiteljku Karolinu.Ona bijaše okrenuta od slike gledajući sentimentalno kroz prozor.Olga pođe do glasovira.- Vi igrate glasovir, Podgorski?- Ne.- Ne? Učite, Podgorski, glasovir!- Nedostaje vremena.- Gospodična Draginjo, izvolite jednu ilirsku onako od srca.Draginja se okrene od prozora.- Nijesam danas voljna, milostiva grofice.- Kako nijeste voljni za ljubav vašemu gostu, pa k tomu protivniku ilirstva. Pjesma prodire do srca. I što govor ne može, to može ilirska pjesma: od Savla stvoriti Pavla!- Dakle mislite li, onako od srca? - kašljucne učiteljka.- Jest, jest, od srca! - I grofica udari u akorde.Učiteljka počne, ponešto prenavljajući se, pjevati o srcu, o ljubavi i o bogu Lelju... mašući

rukama, tapkajući malenom nogom i posežući rukom često zaista k srcu...Kad god bi ona uzvinula jače glasom i hvatala za srce, na ustima Podgorskoga pojavio bi se komičan smijeh, a pogledavao bi u onu sliku na stijeni.Pjesma se svršila.Olga skoči od glasovira:- Vjerujete li, Podgorski, u srce, u ljubav? Vjerujete li u boga Lelja? Obožavate li njegovu moć? - upita Olga polunaivno, kano dijete kada hoće znati zašto muha može, a zašto ono ne može šetati površjem ogledala.

- Leljo bože, ne napinji luka,Jer Ilira uhvatit će muka!Srce dršće, već je strijela pala,Lelju sve to - tek je šala mala!

- pjeva naš "nadobudni" mladi ilirski pjesnik Vilko. - O, to je duh, to je veleum, to je srce! - deklamira uzdignutim glasom učiteljka.- Ala ste čedni, gospodična Draginjo! Dajte svoju koju pjesmu, a ne tuđu.To je i očekivala učiteljka i stane:

- Leljo, Leljo!Silni bože,Što sve možeStrijela tva!Kuda segneSve podlegneJao! ja samžrtva tva!...

Podgorski se nasmije, dignu se sa sjedala i korakne pred sliku grofičina bratića.- Gospodična Olgo - otegne nekako na demokratičku glasom - vaš bratić ima lijepo uzvinut brk, krasan, doista krasan i pristao muž!U tom glasu bijaše toliko ironije.- Podgorski, vi ste od kamena. Zar vas se ne doimlje ova nježna i duhovita pjesmica vatrene ilirke?- O silnom Lelju?- Da, o bogu Lelju - lupne noškom već srdita grofica.Učiteljka se zarumeni misleći: "Sada će puknuti sud o čedu srca moga, o pjesmi mojoj."- Leljo, Leljo - komičnom će tronutosti i sažaljenjem Podgorski - to je suviše opjevani idol ilirskih pjesničarki i pjesničara. A ipak je taj čitavi Leljo slabašno derište bez ikakve moći. Da sam slikar; ja bih ga samo radi bjesnoće bezazlenih nekih iliraca naslikao onako da bi mu mjesto tobolca i luka dao karakteristikom onoga blagog sisavca što je običavao proroke nositi na svojim leđima. Inače bih toga cijeloga Lelja poslao u krapinske ulice među dječurliju, da pravi od proljetnoga blata figure za personifikacije "veleumnih" ilirskih pjesnika!...- O, to je krupno prostaštvo, gospodična grofice - planu ilirska učiteljka i ostavi Podgorskoga i groficu.Olga pogleda svoga gosta na taj prizor.Podgorski sleže ramenima.- Ona je tako vatrena ilirka. Ona ne shvaća vaše ionako trpke šale, pa je odmah uvrijeđena.- Otkuda je, grofice, taj lumen pedagogičkoga svijeta? - upita ravnodušno Podgorski.- Ona je Varaždinka.

- Ja sam se već uvjerio susretnuvši se s grofom da su ilirske pjesničarke suviše vatrene... - promrmlja nerazumljivo Podgorski.- Što ste kazali? Nijesam vas razumjela.- Ja katkada i sam za sebe govorim što želim da me drugi ne razumiju.Podgorski bijaše zadovoljan da je uvrijeđena učiteljka ostavila njega i groficu same.Olga ponudi Podgorskomu mjesto kraj sebe.- Karolina će vas tužiti našim ilirskim drugovima. Oni su vam ionako neprijatelji, štaviše, bijede vas da ste mađaron.- Znam, gospodična grofice.- Znate? Pa što vi na to?- Ništa.- A zadovoljština?- U lutaka zadovoljštinu tražiti? Ne rači mi se besposličiti a s mojim zabludjelim zemljacima.Grofica pođe do svoga stolića, izvuče sunjicu i donese Podgorskomu u svilenim koricama na plavoj hartiji niz dugačkih stihova.- Ove su pjesme veoma dobre. Ima u njih duše i srca. A tako se lijepo sriču.- Čije su?- Onoga visokoga mladog Ilira Vilka. On mi je sa svojim drugovima znanac. Dobar prijatelj Karolinin. Posvetio mi je ove pjesme.- To je pljeva u kojoj nema zrnja. Lijepi srokovi nijesu poezija. A kada se govori o duši, o srcu u tim pjesmama, to su fraze.- Podgorski, vi ste pesimist. A zašto su te pjesme i uopće ilirske od tolika uspjeha? Zašto se ilirci i naša stranka dan na dan tako množi?- Gladne muhe i prašinu jedu mjesto sladora. Grofice, sva črčkarija iliraca ne vrijedi više no da se lula dobra duhana njome zapali.- Podgorski, vi ćete ostati osamljeni sa svojim nazorima. Žalit ćete kada se sami uvjerite kako su vaši vršnjaci daleko, daleko, dok ste vi ostali s konzervativnim starcima u zapećku.- Volim tako nego upaliti svoju kućicu, svoju slobodicu. No, gospodična grofice, znajte da sam od dana našega upoznanja odlučio ustrojiti protivustranku među Hrvatima ovdje na sveučilištu, pa i u Hrvatskoj raširiti, naime hrvatsku protiv ilirstva, jezgru protiv pljeve, svjetlo protiv magle, zdravo tijelo protiv utvare. Ja ću biti Hrvat, to ime za me je ponosno, a bilo je i od starine svima onima koji bi danas radi to čuvstvo zatajiti u kozmogoniji izmišljena ilirstva.- To vi ništa nova ne osnivate. Mađaroni vele da su Hrvati.- Ali ne Hrvati moga kova, moga mišljenja. Mađaroni su robovi svojih gostiju, ilirci su robovi svojih utvara. Obje stranke rade na uništenju imena Hrvata...Olga je tako spokojno gledala Podgorskoga. Začas joj se obli lice neznatnim rumenilom.- Podgorski, vi ste tako samostalni. Ilirci imadu autoriteta i uglednika te se na njih u opravdavanju svojih nazora kod svake druge riječi pozivaju. Da kano Hrvati boj navijestimo Ilirima, to mi se tako sviđa, ja ću još to promisliti... Podgorski! Mi ćemo početi stranku... - poda grofica Podgorskomu ruku.- Grofice Olgo!...Prvi put u životu planu u Podgorskomu nekim divljim plamenom oči. Krepko prihvati grofičinu bijelu ruku koja je ostala u njegovoj.- Pjesnik Vilko, milostiva grofice Olgo! - nazlobno javi neopažena učiteljka vidjevši gdje Podgorski drži ruku njezine učenice a ona mu je ne uskraćuje.Olga i Podgorski bijahu iznenađeni.- Grofice Olgo! - ustane Podgorski s laganim poklonom. - Kada da nastavimo našu osnovu?- Kada? Kada? Posjetite me.- Najbolja zgoda?

- Sutra u tri sata poslije podne - uputi ga ona nešto tišim i povjerljivim glasom.Podgorski i ne pogleda pridošlice, ali učiteljki će na rastanku prijazno ironički:- Bez svake zamjere, gospodična! Podajte mi ruku, štitio vas Leljo!Učiteljka mu nije sustegnula ruke, s ukorom: - Ilirožder!Olga bijaše nekamo zamišljena kada je primila ilirskoga pjesnika. Vilko je opazio svoju pjesničku posvetu u svilenim koricama, a zamišljenost Olginu tumačio je na svoju.- Krasna grofice, velikan Gaj mi je odgovorio. Kolike li radosti da je vaša visokorođenost stupila svom odlučnosti u ilirsko kolo! Raduje se velikan pjesmama i drugim literarnim proizvodima umne ilirkinje, gospodične Draginje i svima nama šalje prijateljski, ilirski, bratimski pozdrav.Olga nije ništa odgovorila.- Visokorođena grofice, opažam da ste nekako sjetni i sumorni.Pjesnik se primakne do Olgine ruke i poljubi je.- Prekrasna grofice - dahnu promijenjenim glasom - prekrasna grofice! Zgazite svoga roba kao crva! Da ne živi, da se ne miče, da ne upire oka u taj divni, božanstveni lik ilirske aristokratkinje!...Pjesnik se našao na koljenima.- Gospodine Vilko! Vi pjevate? - začuđeno će iznenađena Olga.- Oj, ja pjevam, prekrasna grofice; ja pjevam, ja ću pjevati dovijeka i preko hladna groba o milostivom srcu vašem! Prekrasna grofice, posvetite tu moju pjesmu vašim odobrenjem, posvetite... ili zgazite roba... da ne gleda sunce vječne ljepote, zgazite ga, on će se sretan previnuti pod stopom vašom i blažen umrijeti u ljubavi... prekrasna grofice, pjesnik ilirski... pjesnik ljubi... kraljicu Ilira... ljubim vas...Olga se nije zbunila, nije porumenjela, nije ni bljeđom postala. Ova izjava bijaše za nju novost, kano čovjeku kada putuje ravnicom u stanovito mjesto, a najedanput u sredini ravnice nagazi na široki potok preko kojega valja bilo kakvim načinom proći ili se vratiti natrag otkuda si došao...Olga pođe odmah na drugo. Zamoli ga da čitaju pismo od Gaja zajedno. Ona je znala da će ovom temom izvući mladoga pjesnika iz neugodnoga stanja.Izjavu zanesenog pjesnika nije mogla grofica smatrati drzovitošću. On je kolovođa iliraca, a ona spada u to kolo. Nije se ta izjava mogla držati nepravdom. Vilko bijaše doista lijep momak, od svih sudrugova priznat duhovitim i vatrenim mladićem, komu se smijahu velike i zlatne nade. Nije se mogla ta izjava držati prenaglom, preranom. Olga je s ilircima već dugo vremena općila, oni su dolazili danomice u posjete, napose se grofica pokazivala najpriklonijom pjesniku Vilku, u koga bijaše toliko srca, toliko duše i vanredne smjelosti.Za odgovor Vilku trebalo je srce koje jednako ćuti... Olga je u običnom govoru rabila riječ "ljubav", ona je tu riječ čitala u mnogim pjesmicama svoje učiteljke Karoline, ona ju je dapače malo prije spomenula u razgovoru s Podgorskim - a eto, koja sudbina, sada je gleda na koljenima pred sobom, i to u kipu svoga jednomišljenika pjesnika Vilka...Jedan uzdah, jedan pogled, jedan stisak ruke bio bi dostatan za odgovor koji bi se mogao crnilom napisati u hiljadu pjesama... ali za to se tražilo srce koje ćuti, koje se odazivlje ne s riječju "ljubav" u ustima, već u onom hramu slatkih i plemenitih ćućenja koji materijalistični prirodoslovci i liječnici dijele u dvije klijeti, a nazivaju "valjano sastavljenom mišicom" - srcem! Moguće da je Olga, odgovarajući Vilku, mislila i na Podgorskoga. A možda nije ni na jednoga.- Vilko - reče ona, lagano izgovarajući riječ po riječ - razumijem vas. Odgovor ćete naći sami u svojim pjesmama što ćete ih od ovoga časa ispjevati... A vaše pjesme ja tako rado čitam...Vilko iz ovih riječi nije znao na čemu je. On se ne mogaše razabrati.Vilko je zaista svaku riječ Gajevu tumačio najopširnije. Što bi u pismima običnih ljudi nešto posve obično bilo, našao je pjesnik da je to u Gajevu pismu uzvišeno, nedobitno, genijalno.

Olga je dopuštala sebi puno o tom govoriti premda su njezine misli drugom vodom brodile. Ona je prispodabljala Vilka s Podgorskim. Koliko je tamo razbora i hladnoće, a koliko ovdje plamena i fantazije. Podgorski joj se pričini puka negacija svega što ilirci obožavaju, na čemu grade stranku, budućnost. No u njegovoj negaciji ima prave istine, ima pozitiviteta. Jedan od mladića pričini joj se kano matematiku kod jednadžbe plus. Ta olina je Vilko. Drugi joj se pričini minus. To je Podgorski. Više i manje ili bolje reći: suviše i premalo. Što je u Vilka bilo previše čuvstava, žara, poleta do pretjeranosti, to je u Podgorskoga bilo svega premalo; dapače kano da u njega bijaše srce pustara bez života, bez cvijeća i topline, bez zraka i svjetla; a duša nekakva praznina kojom se samo razlijegala jeka ironije i gorkoga smijeha...Pošto je Vilko pročitao i protumačio grofici pismo, rastao se s njom. Neopisivo neugodno čuvstvo okupilo mu je dušu kada se oprostio s Karolinom i došao na ulicu. Bilo mu je kano mokru čovjeku na vjetru.- Ah, genijalni Vilko!... - uzdahne učiteljka na polasku. - Kolike li razlike među onim oniskim cinikom i ovim poput jele vitkim mladićem!...

 IV.NEPOZNATE OLINE

Tko je grofica Olga? Ona je nosila naslov grofice po ocu. Taj bijaše ekscentričan član aristokratičkoga tijela i zasukane glave čovjek. Kada je postao punoljetnim, plemićke diplome svojih pređa poslao je na tavan za hranu prastaroj demokratičkoj družbi, gospodi miševima i štakorima, dok je grbove mjedene salio u ključanice ili ih je dao pretvoriti u lance na koje je kopčao svoje goleme bundaše, stražare aristokratičkoga doma. A što bijaše dragocjenosti naslijedio od djedova, prodao ih je u velikom gradu i stao kupovati nova imanja onih koji su svoja dobra prodavali zato da kupuju barunske naslove, diplome i grbove. Brak je sklopio s građanskom kćeri, tim je pak dao crvenoj krvi istu znamenitost kao i plavoj, a poradi toga aristokratičko društvo isključilo ga je iz svojih "otmjenih i visokih krugova". On je malo za to mario, no gdje bi kakva barunčića ili grofića, napose koju nadutu damu dobio na zub, jao njihovim aristokratičkim diplomama i grbovima. A ovakvi sukobi donesoše mu i samu smrt.Iz braka s građanskom kćerju rodi se žensko dijete Olga, i ona mu je bila jedinica.Kada je to dijete navršilo tri godine, postradao je on u nekoj zavadi s aristokratima. Jedan od grofića spočitnu mu ženidbu. - Vaša je žena po svom podrijetlu - reče taj - da naše tanjure pere, a ne da među nama riječ vodi. - Da, ona će oprati svoje tanjure, a ti ćeš se, propali grofiću, jedva najesti onoga napoja ako misliš ne crknuti od glada u crvljivim diplomama svojih pređa. - Došlo je do uvreda koje se moradoše krvlju oprati - otac Olgin umre od hica kukavnoga pištolja, ostavivši sav golemi imetak svomu djetetu i ženi svojoj koja je za dvije godine preživjela plemenitoga druga i ostavila malu Olgu pod tutorstvom svoga oca i majke, neplemića i malih posjednika u Slavoniji.Gospodar Martin i drugarica mu Mare bijahu grofici Olgi djed i baba po majci. Ovo je dvoje došlo iz Slavonije na golemo gospodarstvo malodobne Olge, i otada za sav odgoj i budućnost njezinu brine se to dvoje starih ljudi. Oni je, prate poput Filemona i Baucide čitavim mladim joj vijekom, oni ni za čas ne puštaju svoje unuke s vida i pažljivosti svojih staračkih očiju.Kada je Olga navršila desetu godinu, postane Karolina drugom njezinom učiteljkom. Karolinina predšasnica bijaše visoka, koštunjasta žuteljiva Njemica nekud od Majnca. Zvali su je frajlajn Marijeta. Ona ju je imala poučavati u glazbi i u jezicima, u kojima je dakako na prvom mjestu slavila u svom materinskom Schillera i Goethea. A najposljednji prnjkar od Rajne preko Berlina do Beča ne bi propustio ma i najneznatnije zgode da doprinese žrtvu za prokrčenje svoje njemačke kulture, koja se narodima na kugli zemaljskoj narivava onom ugodnom delikatnošću kojom paraziti hoće usrećiti zdravo i srčano tijelo. Osim toga bijaše

koštunjasta Marijeta vrlo sentimentalna i sanjive naravi. Dosta velikom neopreznosti zabavljala bi djetinji Olgin duh nedohitnom i mutnom apstrakcijom tamnih bajka i priča iz njemačke mitologije, kojima bi se dijete divilo, ali ih razumjelo nije. Narodi staroga vijeka imali su mnogo misli i čuvstva, ali malo riječi, tako da im nedostajahu riječi da izreknu sva čuvstva i misli što ih je nekultivirana narav svijeta i svemira rađala u njima. Zato i jest poezija i umni rad starih naroda sličan bujnomu plodu komu preuska i tanka vanjska ljuska raspuca od preobilja nutarnjega sadržaja ploda.Danas pak kada je svijet i svemir preobražen kulturom, kano da narodi imadu mnogo više riječi i na milje dugih perioda nego misli i čuvstava. Napose pak u tom prednjači ukočen i rastegnut njemački jezik. A njegovi nosioci, danas priznati tovaraši kulture na zemlji, sa svojim plodovima uma i srca najbolje pokazuju da je u njih tvrda i debela ljuska koju treba čovjek dugotrajnim trudom i znojem razbijati dokle dopre do ono nešto zrnca prave jezgrice. A često se, malone vazda, događa da je već i ono nešto jezgrice crv površnosti...Zato, kada bi stari djed Martin i njegova drugarica, baba Mare, stali pripovijedati zdrave i slikovite naše pričice na one tamne Njemice Marijete, dijete bi postajalo bistro i živahno kano čovjek kada dođe iz vlažna podruma na svjež i čist zrak. Mala Olga upravo bi gladnom dušom i srcem hvatala teške prispodobe i tmaste slike iz usta Marijetinih, iz njezinih dugih priča, no dijete bi se kod toga umorilo i do glavobolje. Takvo nešto biva, ali dakako u mnogo većoj mjeri, i našemu današnjemu naraštaju, koji se izubija i izmrcvari njemačkim knjigama do - - do totalne glavobolje, koja konačno završuje gubitkom svakoga čuvstva, svih zdravih misli i pojmova - neizlječivom tupošću...Zaman nude Nijemci silom i milom čitavi svijet svojom kulturom, napose gdje još vlada zdravlje i bistrina u narodima...Svidjelo se napokon sudbini da je koštunjastu Marijetu privela pred oltar i tamo je "svezala vječnom svezom" s nekim ostarim udovcem i pedagogom u penziji. Je li to bila ironija sudbine ili zbilja, no valja reći da je Marijeta posve hladne duše preuzela mjesto u novom stališu tvrdeći da je "sve to prerano", premda joj nitko nije znao godina bilo po njezinu kazivanju, bilo iz krsnoga joj lista koji je ona čuvala najvećom tajnom.Iza Marijete postane, kako smo već spomenuli, Olginom učiteljkom gospodična Karolina, rođena Varaždinka.Ona kako bijaše već samom osobom kontrast prema svojoj predšasnici, tako joj bijaše kontrast i svojim nazorima u odgojivanju i poučavanju.Marijeta nije dopuštala da djevojče ide kamo u svijet. Ljudi su svuda jedni te isti, lice zemlje također jedno te isto uz neznatne promjene. Čemu tada plandovati po velikim gradovima za tobožnju potrebu "svestrana naobraženja"? Velegrad od malena mjesta razlikuje se samo toliko koliko tamo imade za koju hrpu više ljudi, nešto više kuća, i na kućama nešto više katova. Takvi bijahu Marijetini nazori. A djed i baba držahu se u svačem onoga što je propisivala ona, jer bijaše Marijeta "učena i stroga i razumna", kako je sami priprosti starci držahu.Protivnim pak pravcem udari gospodična Karolina. Mladoj grofici valja poći u svijet, vidjeti ljepote smišljene i oživotvorene velikim duhovima; valja joj vidjeti ljude, proučiti njihova nastojanja i težnje, ćućenja i zahtjeve. Marijeta je sunčano svjetlo na mlado djevojče pripuštala samo kroz prozor, dok je Karolina djevojku odvela na slobodu, na široko polje, da se užije sunčana svjetla i topline mu neograničeno, po širokoj volji.Starci se isprva opirahu Karolininim nazorima, posve protivnima solidne Marijete, no napokon privolješe te se zaputiše zajedno s Olgom i novom joj učiteljkom u svijet.Karolina bijaše podosta natrušena čitanjem, a kakav već biva ženski spol kada proštije koju knjigu, htjela je i Karolina imati glas u znamenitim pitanjima Evrope, ako i nije ova jošte saznala za nju. Kano takva bacila se i na polje crvene ilirske politike. Bila je jedna od onih mnogobrojnih ilirskih pjesničara kojih umni plodovi nijesu pokrenuli svijetom, ali zato su

namazali silu božju papira. Vrijednost pjesama nije se cijenila po poeziji, već se mjerila na lakte i rifove. Citati bez kraja i konca sastavljali su pripovijesti, tako da su oni puno više prostora zauzimali nego sama izvorna stvar. Tko je znao ili čitao kakvu ideju iz tuđih djela; slobodno ju je predao ilirskom svijetu kano svoju vlasnost bez svake bojazni da će ga kritika uloviti i dovesti pred sud gdje se odmažđuju književnim smetateljima tuđega posjeda i vlasnosti. Dapače, ovakvi bi i slavu stjecali. Za Karolinu se može reći da je pjevala pjesme posve izvorno, a pripovijesti iščičkala groznim citatima iz suhoparnoga dubrovačkog pjesničarenja: ali niti njezina poezija niti njezine pripovijesti ne mogoše preživjeti niti same nje.Za ilirsku ideju predobila je u kratko vrijeme svoju učenicu groficu Olgu, a sama se nije smatrala toliko Olginom učiteljkom koliko prijateljicom njezinom.U gradu u kojem se sada nalazi Olga s Karolinom, za kratko vrijeme skupi ona oko sebe naše mladiće, s kojima je držala ilirske sastanke, dogovaranja i dopisivanja.K ovim olinama pridruži se; kada je Olga navršila petnaest godina, jošte jedna muška olina, gospodin doktor Laca; veteran student a Martinov nećak. Bio to visok, lijep, širokoplećat, posve aristokratičkoga izgleda gospodin, onaj isti s kojim se Podgorski sastao kadno dođe u posjete Olgi. Kako oholu, tako prazne glave i srca, vanredno mu je laskalo, a tražio do pretjerane smiješnosti da ga zovu doktorom, a i gospodinom grofom, premda bijaše čiste plebejske pasmine kano repa. No taj naslov prisvajao je otuda što je njegova rođakinja Olga bila rođena grofica. Pala mu je ipak sjekira u med kadno mu je stari Martin dozvolio da stupi u obitelj, jer se otada nije trebao za drugo brinuti nego kako da mu svi dijele ime doktora i gospodina grofa...On ne bijaše ilirac. Prije bi u njegovu inače lijepu glavu mogao usaditi kupus negoli pojam o ilirstvu i uopće o kakvoj narodnosnoj ideji. Pjesama ili drugih beletrističkih plodova nije nikada čitao. Ipak je on bio možda najpouzdaniji prijatelj učiteljke Karoline, više no ikoji ilirac...O tom uskom prijateljstvu nije znao nitko do njih dvoje, dok bi se pred drugima kano posve strani sretali.Ima ljudskih bića koja stanovite uske veze svojih ganuća i ćućenja pred drugim ljudima prikrivaju, a to valjda zahtijeva ili sadržaj ili forma ovakvih nagnuća, ili pak oboje, Među takva bića spadaju učiteljka Karolina i gospodin doktor grof Laca.Osim toga bijaše čvrsta odluka pseudogrofa Lace stupiti u brak sa svojom rođakinjom Olgom i prema tomu joj polagano otkrivati "žarku i vjernu" ljubav. Valja nam spomenuti da prema toj tvrdoj svojoj odluci ne uči možda pseudodoktor Laca kakvu ilirsku pjesmu i ne čita možda kakav roman da udesi svoje riječi za otkriće ljubavi prema Olgi, već začudo, što nikada do te odluke pokušao nije, on proučava ženidbene ugovore i nasljedno pravo!...Njegovoj odluci skloni su i starci te ne taje ni sami sebi ni komu drugomu da bi to najsretniji i najvaljaniji brak bio te da se tako ne bi nepoznata olina uvukla u njihovu obitelj...A Podgorski se nije prevario držeći doktora Lacu, kada ga je sastao na hodniku pošavši u posjete Olgi, jednim od kućnih prijatelja svoje gospođe domaćice, vrlo otmjene, mlade i krasne udovice Elvire koja bijaše poznata sa svoje raskalašenosti i razuzdanosti u gradu.Kadno se ilirski pjesnik Vilko rastao s Olgom, pošla je ova Karolini na svoj učevni sat.Baba Mare doštapa u djevojčinu sobu, natakne na oči svoje krupne naočale, vrpcom prevezane okolo glave, i uhvati onu svilom vezenu knjigu spomenicu od pjesnika Vilka.Bila je to niska, krupna starica, majušnoga punoga lica, oka oštra i pronicava.- Stari, stari, dođider amo! - Ali baci spomenicu i pođe u drugu sobu te dovede svoju bračnu polovicu, djeda Martina.- Vidiš li, vidiš li šta je to? - šane ona njemu glasno tik uha.Stari je gledaše, nakrivivši malo usta, a to bijaše znakom da još dobro nije čuo što želi.Mare prikriča svomu staromu po drugi put iste riječi.

- Šta je to... šta je to... pitaš? Valjda molitvenjak? - slegne starac ramenima.- Da, jest molitvenjak u koji djeca pišu vražićkovim slovima! - zažagri stara očima. - Znaš što ću ti reći. Mi trebamo malo pozorniji biti. Frajlajn Karolina mi se ne mili od nekog doba. Ovamo dolaze svaki čas djeca, i to, stari, muška djeca, a nekima već i brci pucaju - studenti! Frajlajn Karolina da je zasukana i mudra, da politiku nekakvu tjera! Ja se ne razumijem u te fabule, niti u njezinu politiku! Ali znam da ne valja posao niti k dobru ne vodi kada ti ovako muška djeca obilaze dom gdje je djevojka u naponu. Pa se tu smiju, pa šale, pa brbljaju i govore, kićeno poput popova na propovjedaonici. A vidiš, i u ovoj knjizi je nekakva politika te muške djece. Ja doduše tih popjevaka ne razumijem posve, no nalazim riječi koje mi se ne sviđaju, a i po tri puta trebam svoje naočale naravnati da ih razumijem.Stari nije možda svaku riječ svoje bračne drugarice dobro čuo, ali je toliko razabirao da ona nije zadovoljna s frajlom Karolinom.- Baš si mi, babika, dobro došla svojim nazorima o Karolini. Već kroz šest godina što je ona u nas htio sam ti reći da mi se ne mili kano ona stroga Njemica Marijeta. Vidiš, na primjer, čemu ovo naše klatarenje s djetetom od grada do grada. Imamo, bog i duša, novaca dosta, ali ipak zašto toliku silu prosipavati u vjetar! Dok je zaista po čitavom svijetu jednako kao i kod nas, što je mudro i pravo vazda govorila Marijeta. Mi, babika, ne skitasmo se po svijetu osim što smo sa svojom pokojnom kćerkom polazili u obližnja sela na proštenja i vašare pa, hvala budi bogu, doživjesmo poštenu i sijedu starost. Naša pak kćerka, dušica joj raja se naužila sa svojim vrijednim drugom, dobila je grofa za muža, i te kakva grofa, kojima ne rodi svaki čas ljudsko tlo! Aj, dobri bože, ne roptam protiv tebe, no da nijesi lišio naše unuke dobrih roditelja, ne bi je ni trebalo ovako predavati od ruke do ruke frajlama...- Sad pak, moj stari, valja nam pokazati da smo mi prvi pozvani iza pravih roditelja uložiti svoju riječ. Pozvat ćemo frajlu Karolinu na račun, neka nam protumači i razjasni čitavu stvar. A iza toga ili ćemo krenuti dalje na put, ili pak kući u Zagorje gdje smo i najsretniji. Ne sviđaju li se na našim imanjima frajli Karolini priprosti naši običaji, slobodno joj budi birati, ionako dijete neće već za koje vrijeme trebati profesorica...- No što ćemo s našim Lacikom? On mora na studijama ostati ovdje. A moja je misao da se to dvoje sljubi, da tuđin ne ulazi u naš hatar.- Neka i on pođe s nama - umovaše Mare. - Krste ga svi doktorom, zato je valjda već svoja studija dogotovio. Ta, zaboga, on već studira tolike i tolike godine, a što novca uložismo u njegove škole, jedva bi izvezlo par volova same račune dugova koje isplatismo.- Ipak je on mudro čeljade, moja draga - branit će svoga nećaka Martin. - Gledaj ti samo njegovo uvijek ozbiljno lice, njegovo ponosno čelo. Stvoren je upravo za gospodina. A njegova ustrajna mučaljivost najviše mi se sviđa. To je pravi znak pameti!Mare pritaji svoju misao na obranu Martinovu, ne hoteći nikada uvrijediti svoga druga. No za njega bijaše zato Laca mučaljiv jer mu se nije htjelo vikati da ga može čuti stric Martin koji bijaše, siromah, gluh...Od ovoga razgovora među Olginim djedom i bakom promijeni se u domu svakidašnja jednoličnost u nešto burniji život.Starci su zaista pozvali učiteljku Karolinu na račun poradi posjeta mladenačkih k njihovoj unuci.Učiteljka se s početka nađe duboko uvrijeđena, no ipak se skloni na razjašnjenje. Ona da je ilirske mladiće kao svoje političke jednomišljenike uvela u kuću jer su to ljudi velikoga uma, poštena srca i na glasu radi svojih pokretnih političkih misli koje su i samoj grofici Olgi toliko omiljele da je ona postala vatrena pristaška iliraca. Da se u konverzaciji s ovakvim inteligentnim ljudima može samo što veće naobraženje duha i okretnosti mišljenja u djevojke postići, a ništa kvarovati. Stara Mare je nato strogo upitala što znače one popijevke u knjizi sa svilenim koricama. To da su nevine misli jednoga od najdarovitijih mladića mladih iliraca i čista čuvstva njegova plemenitoga srca. Da poradi toga nema nikakva razloga toj bujnoj

mladeži zapriječiti polaziti dom, to više što su to mladići iz naših krajeva. A ona drži, kada bi već bilo ovdje govora o kakvim stranputicama, da se mladoj grofici Olgi mogu prije takve otkriti u društvu s kakvim damama i razuzdanim djevojkama, napose u tuđini, nego s mladićima, jer u ovom drugovanju nema nikada one intimnosti kako to biva u društvu ženske sa ženskom. Uostalom, da je ona zato učiteljkom i odgojiljom mlade grofice da bude vazda oprezna na sve što se oko njezine učenice zgađa. Jedan da je samo mladić došao u posjete grofici koga ona nije uvela i koji ne spada u kolo njezinih ilirskih jednomišljenika, već ga je sama grofica pozvala kao svoga poznanca od plesa, a taj je neki Jakob Podgorski iz Krapine. Karolina da ne bijaše na tom plesu, već sam djed i baba, pa bi se mogli i sami sjetiti toga mladića. Ali da ona ne bi dopuštala pristup u dom tomu Podgorskomu, jer se uvjerila iz kratka razgovora da su u njega razvratne misli, srce bez plemenitih osjećaja. Uz to dosta primjese prostote i neuglađenosti.Starici se pričini ovo učiteljkino razlaganje ponešto tamnim i neprozirnim kano i nekada starogermanske priče Njemice Marijete, dok je starac od svega malo ili ništa čuo te je istom trebao posebne upute od svoje bračne polovice o razjašnjenju frajle Karoline. Ipak, čuvši spominjati ilirstvo, zapita učiteljku što znači to ilirstvo i ilirska politika. Karolina se na ovo pitanje ponešto smete, jer kako god bijaše upućena o samoj ideji, definiciju na takvo pitanje dosta joj je teško bilo dati, napose staromu Martinu. - Ilirstvo je - reče ona - tako uzvišena ideja po sve slavjanske narode na jugu, tako genijalna i plodonosna politika po sreću i napredak tih naroda da će se, kad ono postigne svoj cilj, čitavo stanje naroda na jugu promijeniti. Zato se i toliko boje ilirstva svi mračnjaci živući u velikoj državi Ilira, kano i dušmani Ilira van naše domovine.Starac sažme ramenima, jer ono malo što je od toga čuo pričinjalo mu se tako nedokučljivo filozofično kano i čovjeku kada iznenada padne na glavu u duboku, tamnu jamu...Baba Mare pak odlučno izjavi da će skorih dana svi krenuti na imanje u Zagorje.Potom se stvorile u kući dvije stranke. Konzervativci: starac i starica bijahu za povratak na imanje u Zagorje. Opozicija: Olga, Karolina i doktor Laca, da ostanu i dalje u gradu. Opozicija išla je dapače tako daleko da je doktor Laca dosta učeno prozvao konzervativce pukim "filistrima staroga kova". Konzervativna stranka dakako nije razumjela učenoga značenja tih riječi. Valja spomenuti da je svaki član opozicije sa svojih posebnih razloga i interesa bio za ostanak u gradu; dok se konzervativna stranka nije razilazila u interesima...Potrajalo je ipak i dalje na starom.Starica kada je bila u društvu sa samim svojim Martinom a to bijaše malone uvijek, vikala je i rogoborila u sav glas da imadu na svaki način ostaviti grad i putovati na imanje. Dok u društvu s opozicijom, a to bijaše tek kod stola, starica ne bi se usudila o povratku na imanje govoriti premda je bila uvjerena da samo ona i stari imadu odlučnu riječ u tom pitanju. Bojala se nekako ohologa gospodina doktora Lace. Starac je konačno, na staričino neprestano rogoborenje i dokazivanje na prste, po koji put kimnuo glavom i upalio staru filistarsku lulu pričinjajući se jače gluhim nego je doista bio.Neke večeri padala je napolju kiša kano iz kabla. Vrijeme i narav bijahu neopisivo sumorni. U takvim časovima čovjek biva zlovoljan, dremovan i nezadovoljan.U domu gdje stanovahu naše osobe vladala je tako crna tama, tako grobna tišina u najklasičnijem smislu. Samo su se čuli pljuskavci kiše štrapajući i šumoreći po krovu.Baba Mare već je blagoslovila zlatnu glavicu "djeteta Oljuške" u krevetu, a sama se povukla u svoju sobu koja bijaše vratima razdijeljena od Olgine spavaonice, zaključavši prije vrata koja vode u posjetnu i jedaću sobu. Starica je običavala svaku večer brižno spremiti groficu Olgu u krevet, odvodna vrata u druge sobe zakračunati i ključ sebi pod glavu ispod jastuka metnuti. Ona je još tiho, tiho šaptala molitvu za svoju pokojnu kćerku, majku Olginu, za "dijete Oljušku", za svoga staroga i za samu sebe. Znalo je to trajati i po čitav sat. Kada bijahu blagdani, veliki postovi, kvaterni petki, trajalo bi to i po više sati...

Starac Martin ležao je u svojoj sobi na krevetu, omatajući prsa pamučnim platnom navlaženim rakijom. Kada bi taj posao dovršio, napunio bi svoju veliku lulu, zapalio je i polako počeo izvlačiti duge tmaste dimove koji baš svojim vonjem ne odavahu da stari slavonski vlastelin puši najfiniji duhan. Tako bi on običavao pušiti po prilici onako dugo kano i njegova bračna pola moliti, gledajući neprestano u svod sobe iznad kreveta. Kada bi u takvom položaju više oduljih dimova ispustio prema svodu, jedva mu se u fantaziji na svodu pričini onako velik kolobar kano kada djeca bacaju kamenčiće u zelenu vodu, a na vodi se naprave maleni pa sve veći i veći kolobari, dok ih napokon nestane... Pred starčevim okom na svodu bivalo baš obratno. Najprije bi postao velik, velik kolobar, opsežući čitav svod. Zatim bi postao sve manji i manji, dokle se ne bi pretvorio u tačku tako veliku kano npr. lastavičino gnijezdo. I tada, tada bi pala jedna jedina misao starcu na um... kako je u Starom zavjetu nekomu pobožnjaku - on ga ne bi bio pogodio za čitav svijet - kadno je zaspao ispod krova, lastavičino gnijezdo zasulo oči, i on je oslijepio pod stare dane... Martinom bi u tom trenutku trznula neka tajna groza, lulu bi odložio, naširoko se prekrstio, zijevnuo, okrenuo se k zidu i... vazda usnuo...O ovom kolobaru i lastavičinu gnijezdu pripovijedao bi jutrom svojoj ženi starac djetinjom iskrenošću, bezazlenošću i odanošću.Starica je po svoj prilici već dovršila svoje molitve, a starac odložio lulu, kada već u kasnu noć preko stuba dogazi kući gospodin doktor Laca.Učiteljka Karolina u noćnom odijelu, napolak naga, udobno legla na divan. Bose noge u belajicama prekrstila jednu preko druge, a na čvrstim grudima ljevicom je držala knjižicu, a na njoj hartiju papira. Pjevala ili bolje pisala je pjesme. No kako je neprestano griskala olovku, vidjelo se da joj baš ne kumuje posestrima vila i da se za taj čas ne bi mogla pohvaliti onom latinskom Deus est in nobis et nos agitante calescimus illo... Međutim, njezin lik onako na divanu, kako bijaše puna stasa i oblih te jakih grudi, bio je odista graciozan. Pa bile one pjesme što ih je mukom i trudom sisala iz svoje olovke te stavljala na papir loše ili dobre, zato se ipak može reći da njezine male noške bijahu nešto zamamljivo svoje vrsti.Napokon, što god je napisala, iskriža olovkom i baci knjigu i hartiju pod noge, desnu oblu ruku stavi pod glavu, ljevicu pusti niz tijelo, upre zažarene oči u svijeću i tako je ostala nešto otvorenih usta... dok joj se nijesu oba oka sklopila...Vani je sve jače šumio pljusak kiše uz dosta silan vjetar.Na učiteljkinim vratima začuje se tiho kucanje...Karolina podigne oči i makne ispod glave desnu ruku.Kucanje se opetovaše.- Tko je? - hladna srca upita učiteljka kano da je znala tko je.Opet: kuc... kuc...Ona skoči s divana. Knjižica i hartija padnu na pod. Otključa i nausko otvori vrata. Ali ih odmah stade tiskati da natrag zatvori. No među vrata bijaše već urinut debeo štap, tako da se nijesu dala zatvoriti. Nastane slabo rvanje.- Ne budali, molim te! - šaptaše jak muškarački glas.- Ne budali, da - tobože će tugaljivim glasom Karolina rvući se sve slabije sa štapom među vratima. - Molim, gospodine doktore, da u miru pustite moju sobu i da se odmah odnesete u svoju ložnicu! - drhtavim će ona glasom kada bijaše nadrvana.Doktor Laca sune u sobu, zaključa vanrednom brzinom vrata i metne ključ u svoj džep.- Tako! Sada smo mi gospodari u kući! Groficu Olgu zaključava i čuva stara baba, a gospodičnu Karolinu čuvat će i zatvarati gospodin grof Laca! Ha... ha... ha! Čudni zatvori i čudna čuvanja!I gospodin Laca počne žarkim cjelovima gušiti frajlu Karolinu, zatim je obujmi okolo tijela, digne poput pera iznad poda i ponese na divan.Ona mu se posve lagano ali samo za šalu suprotstavila.

- Znaš ti, dragi moj gospodine doktore Laca, da ja zaista ne znam čemu to sve vodi? Ja bih jednom rada znati račune. Već suviše dugo sve to traje. Doći će najedanput nesreća, a ja, sirota propast ću, ubit ću se... - stuži se Karolina.- Budala! Kamo sve to vodi? - zahohoće Laca i promjeri učiteljku od nogu do glave. - Pa ti se krstiš pjesnikinjom? Ti nijesi ništa drugo doli obična Abderićanka kada tratiš pamet tako sentimentalnim mislima! Van ako me nije izigrao već koji član tvoje političke stranke.- A onda, kada bi te izigrao? - okrene učiteljka svoje rumeno lice prema Laci.- Pa onda... onda bih ja i dalje igrao svoju ulogu, dok ne bih kod prvog sukoba svomu suparniku iščupao ušesa...- A, mi bismo to istom vidjeli, gospodine doktore Laca! Mi bismo to istom vidjeli! - uzdigne glavu učiteljka.- Šta biste vidjeli? - razljuti se tobože Laca te omota svoje ruke oko Karolinina tijela, a lijepe brke pritisne na njezine grudi.- Dederte, pomozite sebi sada, milostiva gospodična pjesnikinjo, pomozite sebi ako možete - šaptaše Laca u rub njezine snježne košulje. - Šta biste vidjeli sada, ha? Šta biste vidjeli?...- Zlotvore jedan!... - otimaše se voljko učiteljka čupajući od šale bujnu vranu kosu...- A što će biti kada se rastanemo? - pitaše slatko upokorena Karolina.- Kako rastanemo?- Danas nijesi bio kod kuće na objedu. Stara je naručila da se počnemo već jednom spremati na put u Zagorje. I o tebi bijaše razgovora, da i dalje ostaneš u gradu dok potpuno navršiš nauke. A to će biti i po me dobro.- Ilirska gusko! Da navršim nauke? Ja sam ih već navršio. Sada sam u trinaestoj školi! - ironično se nakesi Laca. - A ja sam uvjeren da bi ti radije ostala od same ljubomornosti sa mnom u gradu mojom učiteljkom nego Olginom na selu, udaljena od mene...- O, gospodine doktore... ali ne, ne možda od gusaka... ne utvarajte sebi da sam baš toliko ljubomorna... - kimaše glavom sada već razdragana učiteljka.- Kakva je to hartija na podu? - skoči Laca od Karoline i hitro digne papir.Karolina također pohiti s divana i počne se onako u košulji trgati s Lacom za papir.- A i vi ste, gospodine doktore, ljubomorni! Baš ga nećete čitati, baš!- Šta? Ovo su iskrižani stihovi! Tu nemam biti na što ljubomoran. Kako vidim, Muza bijaše opet daleko od svoje miljenice! Vi ilirski politici morate negdje nemilostivo navlačiti i natezati tu Muzu!... Međutim, ja uviđam zašto danas nijesu stihovi tekli. Ružno i dosadno je vrijeme. Kiša lijeva, a nekakav tako hladan vjetar piri... U takvim noćima je poezija u krevetu gdjeno se dade preslatko, preugodno spavati... i snivati o ilirskim vješticama, hoću reći... vilama...- No ti ćeš valjda još postati drugi Podgorski svojim ruganjem.- Tko je taj Podgorski? A, onaj mudrac! Zbilja. Ali je doista pametan čovjek. Na vagi uma važe više nego svi vi Iliri ovdje...- Dakle, vas se dva možda sprijateljiste?- Idi k vragu! Ja ga mrzim kao nikoga još do njega.- I ja ga mrzim! - reče učiteljka.- Dakako, tvoja je mržnja opravdana. On se javno ruga vama ilircima i vašoj politici. Dapače, osniva stranku proti vas. A sama grofica Olga kano da već ne mari za tvoja predavanja o ilirstvu. Napose, on do bezdušnosti izmeće na ruglo tvoje pjesme i nekakva Vilka...- A zašto da ga gospodin doktor mrzi?- Imam svojih posebnih i osobitih razloga - naškubi usta Laca.- Možda bi i tko drugi znao te osobite razloge - doda sumnjivo Karolina i povrati se na divan.- Na primjer? - sijevnu oči Lacine.- Ja! - nasloni se na lijevu ruku učiteljica te ispruži jednu nogu do konca divana, dok drugu pusti s divana na pod.

- A to bi bilo?- Udovica Elvira...- Evo ti je na! Pa da nije ljubomorna!Laca pohrli natrag na divan do Karoline.- Kada bi i stajale tvoje lude sumnje, ja ne bih zašto imao onda mrziti Podgorskoga. On zastalno nije delija koji bi mogao meni suparnikom biti! - privinu doktor Laca oholo svoj brk; pak nastavi iza kratke stanke položivši oprezno obje ruke na Karolinine grudi.- Ne znam što bi značilo zabavljati fantaziju s udovicom kraj djevojke kakva si ti. Napokon, zar ti sama sebe tako zlo sudiš da možeš sumnjati? Ta nije lijepo, nipošto ne... - postajaše Laca krotak poput janjeta i udvoran poput krivca koji se počinje kajati pred onim komu je štetu nanio...To je učiteljki toliko laskalo i mililo se da je obadvije Lacine ruke privukla k sebi, sama ih omotala oko svoga vrata i strastvena privinula doktora na svoje grudi...- Ah!... Nijesi li zbilja ničiji nego moj?- Hm... gusko!Svijeća je dogorijevala. Njezin plamen čas bi se dignuo, čas padao, padao, boreći se sam sobom za opstanak, poput ljudskoga života što izdiše. Vjetar je stao tako grozno zavijati ulicama da su isti krovovi od kuća škripali. A čulo se negdje daleko zvečati i staklo koje je padalo na zemlju. Krupna kiša, nošena vjetrom, silno je tukla po prozorima, kano da tuča pada. Vrijeme se pretvorilo u pravu buru i mećavu. Tama je postajala sve to gušća, napose u domovima. Tada je izdahnula svijeća što je dogorijevala u Karolininoj sobi i napokon utrnula...- Ah... strašna tama, a kakav vjetar, kakva kiša!... - trzne se Karolina.- To su najslađe noći ljubavi... - tiho progunđa doktor Laca.

 V.BALADA I ZASADA

Bijaše tih, vedar i topal proljetni dan. Iz nedaleke šume razlijegaše se pjevanje ptica u nebrojeno mnogo glasova, tako da je to pjevanje sačinjavalo sada neki zajednički šumor, sada neki neopredijeljeni žamor i cvrkut. Najednom bi sve uminulo, prestalo. Tek bi čuo muhu zujalicu u najbližoj travi gdje lijeće i siše preostalu rosu koju još ne nađoše topli sunčani traci u njezinoj skrovnosti... A prodiralo bi ti do uha i strujanje potočića iz blizine, komu da se primakneš, rekao bi da se razgovara sa sitnom dječicom, svojim bjelukastim, modrastim i žutkastim kamenčićima, kojima blagodušno i kano njegom mlađahne majčice ispire drobno, ubavo lice... Uzdigne li ti se duša i od toga, opet te zaokupi stoglasno pjevanje ptica, a iza toga slijedi nešto novo, nešto mlado, ugodno, iznenađujuće... Sve je to u pomlađenoj naravi tako žustro, tako milo, tako tajanstveno, tako šareno... ti sada kano da sve razumiješ, sve znaš, a sada ti je opet sve zaogrnuto koprenom, a u tebe nema jakosti, ni smjelosti, ni pouzdanja samoga u sebe da koprenu odigneš... Srce ti čas gine u bespredmetnim željama, čeznuću i nekim sitnim požudicama koje se kreću poput kaleidoskopa u beskonačnim daljinama, a ti ipak ne bi znao riječju niti jedne jedine kazati, opisati, personificirati... Čas pak kano da si dohvatio stanovitu veliku želju, ti je znaš odavna i sada ćeš joj zaviriti u dno duše... no upravo na dohvatu rasplinula se... ti još kriliš rukama... no ona je izginula u ništa...Četica mladića posadila se u raznim položajima na mekanu zelenu travu.- Divno li ti je u naravi! Gledaš li iz toga zelenila na grad, pričinja ti se hrpom beživotnoga kamenja! Pa u toj hrpi, u toj spilji sablasti prisiljeni smo ovako mlad život tratiti!... Ah, onako, toplo, ubavo djevojče... pa krenuti s njim u krasnu narav... zar da pjesnici ne znadu što je lijepo i ugodno... - reče Mato. A kako je na leđima ležao, pomakne se dalje po travi i okrene

na trbuh udarivši nekoliko puta po zraku peticama od čizama.- Ne miješaj se, ti gola prozo, u narav te tople i ubave djevojke! O tim predmetima razgovarati se ima pravo naš Vilko, ta ionako je postao mučaljiv i turoban... - reče drugi.- Vilko sada pjeva balade, a onda svakako treba tuge... - doda treći.- Zbilja, Vilko, bez svake šale, jesi li već svršio onu veliku baladu... kako li se zove, već sam zaboravio - upita Mato.- Slučaj i kob... - pomogne mu jedan.- Da, Slučaj i kob! Već sam naslov pokazuje da može biti veoma dugačka pjesma - uzme riječ matematik Miško, koji bijaše poznat sa svojih sarkastičnih i pecavih primjedaba.- Valja sa žalošću i negodovanjem konstatirati da se naš Vilko od neko doba jako zanemario. Svoju, kako je sam zove, "hudu sreću", kano i da sam podupire da bude još gora - počne opet Mato pa se upravno okrene k Vilku.- Da ti, moj vitki pjesniče, dogotoviš već jednom svoju baladu, da bude tandem aliquando tiskana u našim ilirskim novinama, zar misliš da ne bi nikakva uspjeha odatle bilo? Hej?Vilko, na koga su sva ta mudrovanja šibala, sjedio u travi, poduprvši o oba dlana svoje nešto dugoljasto lice.- Molim te, ne zbijaj šale. Ona mi se baš danas ne rači.- Tako mi, vidiš, onoga sunca gore koje danas naliči na pravi mjedeni kolač - pokaže Mato s komičnim patosom na sunce - ja se nipošto ne šalim. Ja velim da bi bilo uspjeha kada bi tvoja balada već jednom bila otisnuta u našim novinama... A ja ću ti odmah reći. Premda je grofica Olga napustila naše ilirsko kolo i zavoljela nazore Podgorskoga, to ona ipak još uvijek čita naše novine. Ona će u tvojoj baladi naći tvoje jade, tvoje visoke misli, tvoja plemenita čuvstva. U njoj će ujedno upoznati sebičnoga Podgorskoga. Samo ti trebaš stanovitu osobu koja će predstavljati u baladi Podgorskoga, što preciznije i razumljivije nacrtati. Ona je ćutljiva i misaona. Za Podgorskoga će najprije ohladnjeti, a napokon ga posve odnemariti. Tada pak možeš se ti opet primaknuti svojim ljubećim srcem k Olgi, no svakako opreznije nego prvi put. Jer ono otkriće ljubavi, priznat ćeš, bijaše ludo...Vilko se udobrovolji. Tako vazda biva kod bolesnika i ljubavnika kada se na njihov predmet ozbiljno skrene govor.- Ali, moj Mato, ona ljubi Podgorskoga. A tu se ne da nevinim baladama uspjeti.- Ljubi vraga, ne Podgorskoga! Ta djevojka je tako čudan stvor. Koliko je poznam, ona ne ljubi nikoga, a najmanje Podgorskoga. Kaži mi što ima u Podgorskoga da se čovjek u nj može zaljubiti. Što?... Ništa! Nekoliko ironičnih dosjetaka. Ja ti kažem da za nju Podgorski nema apsolutno nikakve privlačnosti. Olga je stvor što za svaku novost postaje radoznala i upravo radi te radoznalosti priljubi se časovito ma bilo uz koga! Na primjer, ja sam stalan u tom: da sutra dođe u njezino društvo naš matematik Miško, Podgorski je izigran iz Olgine milosti, on je propao...- Oho! - skoči Miško. - Hvala lijepa! Pa kada bi tvoja mudrovanja nasjela. Ja, bogami, ne znam pjevati balada, da se onda njima tješim poput Vilka kada bi mi povratili "pašuš" da ga nijesu ni pročitali. Ta meni se čini, bez zamjere, da i Vilkove žice na liri poslije otkrića ljubavi rđaju, i skoro će ta lira morati u ropotarnicu među pokojne vile... A Vilka će izjesti melankolija... Uostalom, ja držim da se baladama ne da vojevati gdje se razmaše Podgorski. Ja bih vojevao s njim onako oživotvorenim baladama... mislim ovako... - šine matematik šakom po zraku.- A, dakako! Lako je predlagati takvu poeziju. Ali mi smo već više puta iskusili da muževi prijedloga znadu posve "ironično-sarkastični" izmaknuti kada mi ostali privedemo tu poeziju na dnevni red - uštine Mato ujedljivim glasom matematika koji je vazda druge štipao svojim sarkazmima.Na licu Vilkovu pokazala se potpuna smirenost i utjeha dok je Mato govorio o Podgorskom, no matematik razbije to blaženo čuvstvo koje poput svjetla prodire među ruševine

melankolične duše...- Što? - plane gotovo gnjevom matematik, a to je vazda bivalo kada bi se tko samomu njemu narugao. - Ja velim da Podgorskoga treba izlemati. On i bez te romantike s groficom, što uostalom za mene nije ništa drugo no puka tlapnja, vrijeđa nas ilirce gdje god mu dopušta zgoda. A duguje nam leđa, ili mi njemu batina još od one zimske večeri kadno bijaše ples... Evo vam moje poštene riječi da ću ja sam Podgorskomu zamku nastaviti i prvi pokušati svoju toljagu kako je u žilavosti daleko od drenovače Kraljevića Marka. Ovo neka bude balada. Novine našega protivnika leđa. A mi ćemo svi stihove po njima pisati. Ja se obvezujem za naslov i prvih nekoliko stihova!...Ovo se očito sviđalo svima, samo ne pjesniku Vilku.- To je dakako tek šala u razgovoru. A kada bi se o tom ozbiljno mislilo, ja sam vazda protivnik surovosti. Kada bi pak Olga saznala o tom, pala je i posljednja kocka... ona bi nas sve, napose mene, i prezirati stala - reče Vilko.- I prezirati stala... - opetuje na nos posljednje Vilkove riječi matematik. - O, ti siromašna dušo svih poeta ovoga svijeta!... Kocka bi pala... o, filozofe od ilovače... A nijesi li čuo što rekoh? Sva je ta tvoja ljubav puka tlapnja. I još jednoć s velikim slovima: tlapnja! Valja ti jednom istinu, golu istinu reći, da se ne pretvoriš sav od glave do pete u opsjenu. Mi se svi smijasmo tvojoj romantici. Sin jednoga šijačkog pecirakije pak se zaljubiti ozbiljno u aristokratkinju, groficu! Kad nas jošte nije izravnana razlika stališa. Najmanje među kastom šijaka i kastom grofova. Deder pitaj samo svoje slavonske grofove. Poslat će te u konjušnicu tražiti groficu! Ili ti misliš taj jaz između kasta premostiti svojim stihovima i stihićima? Brajko, i tu s istinom na čist zrak. Dopustimo da i ti pjevaš, ali priznajmo i to među sobom kao prijatelji i znanci koji se u dušu i u srce poznamo, da ti nijesi niti Puškin, niti Mickiewicz... Slavonac ti nekako nije za veliku poeziju stvoren. On doduše može, ne budi zamjere s obzirom na tvoj poetički zanat, kao primjerice i ti, u znoju lica svoga navlačiti i izvlačiti stihove na inje, sinje i kopinje, na čar, žar, dar i bar. Ali to je poezija samo među nama... I ja bih ti mogao nastrugati i istančiti takve poezije koji sam za nju stvoren kao krastavac za paštetu!...Matematik Miško običavao bi i u prodike udariti kada se njegovi prijedlozi ne bi suglasno primali. Napose pojedinca koji se protivio bilo razložno ili nerazložno, bez milosrđa gledao bi smrviti. Tako je sada nasjeo i siromah Vilko. A nepjesnika koji ipak stihove gradi nećeš nikada jače i osjetljivije uvrijediti nego kada mu ne priznaš da je pjesnik.- Moji stihovi ne traže u tebe ni košte ni stana - žalobnim će glasom Vilko poput kmeta komu je "zemaljski gospodin" dječicu prošibao. - Ali i Podgorski nije s obzirom na stališ ravan grofici Olgi. Ja sam pak baš tim smjeliji mogao biti u očitovanju svoje ljubavi jer je grofica spadala, u naše kolo. Ona je bila ilirka.- Da, bila je ilirka. U tom ti je vrijednost njezina ilirstva. Od radoznalosti bijaše u našem kolu, a nešto je tomu pridonijela i učiteljka Karolina. Pa već ti je kazano što vrijedi ljubav ili bolje priklonost prema Podgorskomu - reče matematik bez svake peckavice, kano da mu je neugodno bilo što je dirao u poetički element svoga druga.- Prijatelji! - skoči na noge novi član u družbi koji dosada još ništa govorio nije. - Da ne bude suviše prepirke i nepotrebita draškanja. Priznajmo mi Vilku da je on pjesnik, kao što faktično i jest, što mu je i Ljudevit Gaj priznao. A kada bi se išlo na sito i rešeto, moglo bi se i inače vrijednomu matematiku Mišku, s obzirom na njegov zanat, štošta prišapnuti i priuštiti. No takvim doskočicama lijevali bismo mi vodu kroz sito u rešeto. Ali na stvar. Miškov prijedlog je konkretan, temeljit i opravdan. Onomu žmukljaru krapinskomu treba već jednoć pokazati što vrijedi naša ilirska mišica. Na polju mu ruganja mi ne doskočismo. To bi tek mogao naš matematik. No on je satirik samo među nama. A prema stranomu dosjetka mu i ujedalica hramlje, kao da bi nečistu spužvu žvakao. Ja držim da smo svi za Miškov prijedlog. Vilko može baladu idealno ispjevati, a mi ćemo je realno izvesti. A matematik, kako je zadao riječ,

udesit će čitavu stvar, napisati naslov i prve stihove početi...- A onda neka tuži mudromu zboru slavnih i znamenitih krapinskih sudaca! - doda Mato.- Nakon realizirane balade bit će možda gradiva i za tragikomediju! - netko će.- Živjela realizirana balada!- Živjela!I mladići skoče na noge namještajući svaki svoj šešir i popravljajući ugužvano i na travi zaležano odijelo. Krenuše prema gradu...- Od zapada uzdigoše se oblaci, pa kako naglo, kako mutni. Evo slutnje na buru, na oluju, na oživotvorenu baladu! - ishitri brbljavi Mato.- Ja mislim protivno. Ovi oblaci predstavljaju poslanike iz slavnoga grada Krapine da gledaju žalostan prizor kako ilirci pjevaju baladu na leđima njihova sina. Ili su pak to sama gospoda suci... ta eno ovaj odlomak oblaka naliči na izvrnutu čizmu... i putuju ovamo da prouče čim je opravdan kriminalni nexus između leđa njihova unuka i naše osude, odnosno balade! - široke će volje matematik Miško. Široke volje, jer mu bijaše ovo jedini prijedlog od mnogih prijedloga u kolu iliraca koji su njegovi ovako suglasno usvojili.- A, izvrsno, izvrsno smišljeno! Tomu se treba već unaprijed veseliti! - stade jedan od društva trti dlanove.Duguljasta čupava glava matematika Miška od ponosa i sebeljublja vidno je rasla prema suncu štono je sa sredine neba sve to jače pripicalo.Dok su ilirci do takve odluke došli na jednom kraju izvan grada, šetao je Jakob Podgorski sam poput duha na drugoj strani van grada. Bila je to duboka, tamna kotlina, nasađena krošnjatim stabaljem, među kojim se ovdje-ondje bjelucahu obiljeljene klupe, načinjene tu za odmor samotnomu šetaocu. Kotlina ova bila je od grada razdijeljena visokim brežuljkom, tako da si se morao popeti preko toga brežuljka, kojim je vodila uzana bijela staza, ako si htio ići na šetnju u kotlinu. Iz kotline zbog toga brežuljka nijesi mogao ništa drugo od grada vidjeti nego samo vrhunac najvišega zvonika u gradu. U ovoj kotlini našao bi rijetko kakva gosta, osim kada bi svi znaci u naravi svjedočili da će biti zadugo dugo lijepo vrijeme: tada bi iza kojega stabla ili gdje na klupi kašljucnuo kakav isluženi, grbavi vojnik. Ili bi pak susreo blistave plašne naočale kakva stisnutoga njemačkog filozofa koji bi za prazninu svoje civilizirane glave tražio mir i tišinu u naravi kakva se mogla naći u opisanoj kotlini. Najrjeđe bi zabludio ovamo fantastični dječarac da lovi i nabada leptire, premda ih je ovdje bez broja bilo. U najsparnije doba ljeta mogao bi natepsti ovamo i pokoji kandidat medicine da za svoja studija para žabe, kojih također nije manjkalo u malenom, plitkom i, čini se, umjetnom jezercu na sredini te kotline. Ali takav najrjeđi gost našao bi se jedva za dvije godine po jedan, i ta kakav "niderdajčer" da natkrili u anatomiji svoga učenoga kolegu "hohdajčera"...Podgorski bijaše svečano i fino odjeven. Nekako se sam sebi pričinjao tanjim i višim. Narav što ga je okružavala toliko bi djelovala na nj što bi napolak zlovoljno udarcem štapa odlomio koju zelenu grančicu sa stabla, ili bi otrgnuo glavicu kakvom divljemu cvijetu što se baš u pupoljak savio.Dolina bijaše tako mirna, tako tiha, tako tajanstvena a opet otvorena i bezazlena kano duša koja se dijeli sa životom pošto se očistila od grijeha. Samo bi kadšto sićušni lahor ustitrao travom i zelenim listom na grani, kano da je zemlja lagano uzdahnula prema nebu.Podgorski je bio blijed u licu, a oči mu kazivale da je morao negdje čitavu noć probdjeti. Iz srca kano da mu se prostirala i pronicavala neka ledena hladnoća čitavim tijelom. To srce njegovo bijaše sunce od leda koje je po tijelu razgranjivalo trakove mraza i studeni mjesto trakova topline i žara...Oči mu bludješe zelenilom trave i lišća, ali se ne zanimahu tim zelenilom. A kada bi ih iznenada upitao: - Što gledate? - u zbunjenosti bi po svoj prilici odgovorile: - Dolinu snijega ili pustaru pijeska. - Na stisnutim usnicama, koje su se časkom neznatno otvarale, čitao si zlovolju, nezadovoljstvo i ljutinu nad samim sobom.

Podgorski je u samoći običavao govoriti sam sebi. A to je značajka triju vrsta ljudi: luđaka, pjesnika i onih što duboko misle i vazda su spremni na nove osnove, a ujedno do skrajnosti sebični ljudi. Imadu li te tri vrste nešto zajedničko među sobom, da jedan te isti pojav nalazimo u sve trojice, može se prepustiti na razglabanje psiholozima, kojima je uvijek neograničeno polje za studijum, napose njemačkim psiholozima...- Četiri mjeseca protekoše što se upoznasmo. Ja sam radio po matematičnim pravilima. No do rezultata doći ili me je zapriječila sama ona ili netko treći. Ona mi je sklona, ja to vidim. Ona je odnemarila ilirske težnje svoje učiteljke, zatvorila vrata ilircima koji me htjedoše izigrati. Prestala je biti ilirkom i sa mnom počela snovati antilirsku stranku, napose u višoj klasi, i to hrvatsku stranku. Ali ja još ni do čega nijesam došao. To je zaista mnogo čudnovatija ženska glava, napose ženska u aristokraciji, nego sam je u prvi čas svojih osnova zamislio. Danas je tako razborita, tako oprezna, tako umna. Najedanput pretvori se sutra u glumicu i predstavlja, ako je izdaleka motriš, s neopisivim čuvstvom, a kada joj pobliže u lice zaviriš: ništa nego maska, takva maska da ti sve do danas ne znaš pravo: tko je i što je... Kako mi je divljom obijesti kazivala o ljubavnom očitovanju onoga zelenoga ilirskog dečka Vilka. A kada si joj zdravo u oko zagledao, a ja joj, hvala mojoj duševnoj konstrukciji, i mogu zagledati, to oko njezino nekuda bludi po beskonačnim ravnicama tražeći predmet nama svima tuđ. A ti kano da si joj statist, sluga, koga moli da joj domakneš most preko koga će proći od tebe do onoga predmeta kuda upire oči. Ali danas ćemo povući potez i doći do konačnog rezultata. Zasada je valjana. Nigdje nablizu niti nadaleko živa krštena stvora. A ona će doći. Dosada je održala riječ. Koliko sam se samo namučio dok sam napunio svoju memoriju čuvstvima iz raznih romana i to sve složio u jedno zaista simetričko i skroz razborom svezano očitovanje. Nadam se da neću nasjesti kao što moj nuzljub, onaj ilirski pjesnik. No to bi mi trebalo, da pripovijeda komu trećemu onako obijesno o meni kao što ja o njemu. Razlika je među nama svakako golema. On je iz srca očitovao čemu ne bi mogao dati računa kada bi ohladnio. Ja sam napamet morao nabubati svoju lekciju. Jer moje je srce repa. Ako me ljubi i "padne jecajući na moje grudi", pripovijedaju romani i novele, bojim se da neće dosta kucati moje srce. No to je još lako prikriti. Samo, hoću li ja znati prema smislu ovako sastavljene komedije govoriti? I ovu teškoću ću svladati. Cjelivati i grliti valjda ću znati, a struk obujmiti? Upravo je divna struka i fina lica... Međutim...Pogledao je naokolo sebe Podgorski kano da traži mirno i nikim nesmetano zaklonište ljubavi. Gušter dugačak, zelen prebježao je ispred Podgorskoga. On zamahnu štapom i zgodi živinicu, koja se preokrenula i umrtvila. Podgorski pođe dalje prema brežuljku nadnesavši ruku nad oči: još nema nikoga. Zatim se zaputi od brežuljka u kotlinu čak tamo do jezera. Žabe, štono se sunčahu u svojoj idili, poskakaše sunovrace u vodu kada se primaknuo do njih Podgorski. Možda su se sjetile, ako žabe imadu svoju literaturu i povjesnicu, crnih priča o svojim djedovima koje su iznenada običavali doći parati "niderdajčeri"...Podgorski je sjeo na staru klupu kraj jezera, skinuo šešir i počeo trti znoj sa čela. Zatim se zagleda u mutno dno vode, a lice mu je naličilo na đaka koji se zadube u njemačku znanost... Nedaleko od mjesta gdje je sjedio Podgorski zatrta zmija od žala po vodi nadnoseći visoko glavu i drzovito sikćući. Pogled Podgorskoga na zmiju odavao je neku neopisivu odurnost. On uzme šešir i otputi se gologlav prema brežuljku. Dođe do mjesta na kojem je udario guštera, no žrtve svoga štapa ne nađe više ondje.Niz brežuljak bijelim puteljkom spuštala se visoka ženska u širokom slamnatom šeširu u dolinu. Poradi šešira, štono je zaslanjao do ramena, nijesi mogao opaziti lica. Podgorski je pogledao prema brežuljku samo jedanput.- Drži riječ. Ide. Dakle zasada se neka riješi ovaj čas ili nikada. Inače, Podgorski, nosi se do hiljadu vragova! Jer si bio ti mumija koji si nekakvim proračunanim svojstvima samo radoznalost pobuđivao u ljudima! - mrmljajući mahne Podgorski štapom po zraku. Komarac složi svoj sitan glasić s mrmljanjem Podgorskoga, zapjeva neugodno baš uz njegovo uho i

sjedne najsmjelijom drzovitošću na vrat Podgorskoga. On ga je tekar onda osjetio kada se lukavo brundalo napilo njegove krvi i odletjelo tiho i spokojno poput praktičnoga politika kada napuni od rodoljuba svoje kese... Podgorski šikne prstima po vratu, ali bijaše već prekasno.Ženska bijaše već na dohvatu u dolinu. Podgorski je to približavanje ćutio i ne gledajući onamo, pa se naslonio na najbližu klupu. Zasada bio mu je preneugodan onaj svrbež na vratu i podizanje mjehurića s komarčeva uboda.Nije dugo potrajalo vrijeme i on se hvata šešira, diže se s klupe i hrli odmjereno u susret...- Grofice Olgo, krasan je dan, a još krasnije ovo mjestance.- Zdravo, prijatelju! - ona mu poda ruku i skine slamnati šešir. Lijepa, bujna plava kosa, čedno i glatko učešljana, tako je pristajala tomu mekanomu, nešto zažarenomu lišcu.- Ah, Podgorski, hvala vam. Ja se upravo divim vašemu izboru današnje šetnje. Vi razumijete gdje djeluje na razvijanje misli čovječja narav kano toplina i svjetlo sunčano na procvat i bujnost njezinu. Ajte da se prošećemo ovim prodoljem prije nego počnemo raspravljati o našoj stranci...Djevojka dosegne zelenu grančicu i zabode je u svoju kosu.Podgorski je slijedio njezine sitne stopice ne progovorivši niti riječi. Ona se hladila slamnatim šeširom mjesto lepeze. Njezino tijelo svijaše se tako lagodno, tako graciozno.Dođoše do jezera. Olga pođe tik do vode. Podgorski sjedne na onu istu klupu gdje bijaše malo prije.- Vi ste umorni. Jeste li mnogo prije mene došli? - upita mekanim glasom djevojka gledajući u vodu.- Po sata.- Po sata? - odvrati se djevojka od vode, pogleda Podgorskoga i korači do klupe te sjedne tik mladića.- Ja - reče ona - polazim sa svojima za koji dan u Zagorje. Vi također, jer navršujete nauke. Valja nam se dogovoriti o našoj stranci. Ondje je pravo zemljište našoj djelatnosti. Podgorski, povijest Katarine Zrinjskice, što ste je vi čitali u njemačkim spisima, sve me više zanima. Znate... ja vam ne mogu reći... ali...Podgorski se okrene prema Olgi uprvši oči u nju.- Što je vama? Nekako ste mi promijenjeni danas. Mučaljivi, Podgorski!- Olgo! - tihim i nešto uzdrmanim će glasom Podgorski. - Četiri je mjeseca što se nas dvoje poznajemo. Vi me zovete prijateljem. Vi sa mnom stvarate stranku. A vi ste tako lijepi, tako mili, tako mladi... Ja? Ja sam mlad čovjek komu vi priznajete neka dobra svojstva pameti, ali, Olgo, ja nijesam niti drvo, niti kamen. Ja sam čovjek koji ne živim samo od prijateljstva takva ženskoga bića kakvo ste vi... Štaviše! Ovo prijateljstvo je za me od današnjega dana grob, taman i žalostan grob...Olga je raširila svoje velike, modre oči i nepomično gledala Podgorskoga.On se uhvatio za glavu. Okolo njega kretao se čitav svemir. Brežuljak, kotlina, drveće, trava, gušterica, jezero, zmija, Olga u širokom slamnatom šeširu, Olga plavih lijepo učešljanih vlasi, modrih očiju... najedanput žabe... žabe kako plaho skaču u vodu i kvakću po jezeru kano da izgovaraju "dajčeri, dajčeri!"... Sve se to vrtjelo okolo njega.U čas kada je počeo govoriti svoju naučenu lekciju koja je imala značiti očitovanje ljubavi... u pustari njegova srca kano da je pukla pećina, a iz te pećine udarilo novo, nikad oćućeno vrelo, poput onoga štono ga Mojsija otvori svojim čudestvenim štapom izabranomu narodu... Zamrli stanari te pustare napojiše se žedni i oživješe... Riječi Podgorskoga se pometu, on nije ni četvrt izgovorio od onoga što je naučio i što je imao izdeklamirati... On je izrekao nešto i bez saveza, bez logike, bez razuma, bez računa... Samo se još jednoga sjećao: potez valja povući! Rezultat ispisati pravi ili krivi, propao ili ostao!... Potez! Potez! Potez!... Konačno je tek vidio modre, velike oči, zažarena iznenađena lišca... On je ta lišca, te oči pritisnuo na svoje grudi.

Njemu se pričinilo kano da su dva velika, sjajna sunca ugasla u njedrima njegovim, a naokolo nastao mrak, vječan, nepodnošljiv mrak...Podgorski se nije usudio podignuti oči, on je zaista držao da je svuda mrak, da je sve to grozničav san, da ga nitko ne vidi, kano ono djeca kada se srame i pokriju oči...- Podgorski! Vaš razbor, vaša pamet! - prodiraše ukoravajući glas iz toga mraka, a to bijaše glas Olgin. Dva njezina modra oka, dva sunca opet su sjala gledajući nepomično u Podgorskoga kano da su se vinula iz gustih oblaka na vedru pučinu neba..."Vaš razbor, vaša pamet" - prodrlo je na uha Podgorskoga. Te kobne četiri riječi omatahu se okolo njegova srca, okolo njegove duše, okolo svake niti njegovih moždana kao ono zmija oko Laokoona.A sve bijaše iza ovih riječi tiho i mirno. Ništa ne bijaše tako neugodno kano ta tišina...Rana ne boli tako dok traje tutnjava topova, praskanje pušaka, dim, zvuk trublja, bijesna glazba i vika. Tek kada razbojištem zavlada mir, ćute se rane kako lako lakomim srkom srču iz čaše života, kako im ledeni kljunovi bodu... Takav ranjenik je duh čovječji u svojim borbama...- Podgorski! Vaše lice je grozno, kano da smrt svojim kistom prolazi po njem! Osvijestite se! - utješljivo prihvati Olga njegove ruke.Podgorski uzdigne oči prama njoj. Iz tih očiju gledaše groznica pomiješana sa stidom.- Ako sam vas uvrijedila svojim čuđenjem i svojim riječima, to vam zadovoljštinu donosim: ja sam potpuno razumjela. Vi znate već od prije da sam vam posve odana i sklona. Nijeste trebali deklamacija. Evo vam moje desnice, pouzdajte se u mene!- Ah! - uzdahne Podgorski kano da je dospio iz dubokoga mraka na svjetlo. - Olgo, ti si me razumjela! - i obujmi njezino tijelo...Olga se nije sustezala, a Podgorski bijaše uistinu sretan...Vjetar kano da je iz jezera duhnuo i ponesao s klupe Olgin slamnati šešir. Ona ga uhvati, stavi na glavu.- Podgorski, do viđenja.- Olgo...- Ne. Ostanite ovdje. Ja ću sama u grad...Ona je brzim korakom jurila put grada. Već bijaše premahnula brežuljak.Podgorski se prene.- Evo ga imaš! Titrao sam se i šalio, a što se to najednoć dogodi sa mnom! Bože moj, ali je čovječji život nešto ludo na svijetu. Što li sam ono buncao? Nikada mi se u životu dogodilo nije da ne bih znao što govorim. Otkuda ta promjena? Moje srce kano da gori. Nešto nova ćutim u sebi, nešto slatko, nešto tako ugodno. Zar se možda ta promjena zove ljubavlju? Onda moram priznati da ljubav imade neki nov, krasan život, pun čara i slasti. Barem ja u ovaj čas nešto takvo ćutim... Ha, ha, ha! Ne deklamiram li ja upravo sada iz romana?... Nov, krasan život, čar, slast... nije li ovo riječ po riječ u mom ljubavnom očitovanju štono sam ga imao danas izdeklamirati pa sam tako sjajno propao... ali ne... baš jer sam ludo govorio, uspio sam. I to je ljubav!... Ipak je zasada uspjela...Podgorski lupi šakom o čelo i skoči s klupe. Žabe štono su se usmjelile dopuzati iz jezera na žal da se sunčaju, sunovrace opet poskakaše u svoju kućicu, svoju slobodicu, u vodu.Podgorski uhvati štap i laganim korakom krene od jezera kotlinom put brežuljka.Stane, a oko mu zape. S brijega u dolinu ganjala se rulja mladića.- Samo naprijed! Ja vam velim da on mora ovdje biti. Sastanak je bio! Jeste li gledali njezino lice? Divna li slučaja ako danas oživotvorimo baladu, i to nakon možda slatkih časova! - vikao je jedan od družbe da se lako čulo u dolinu.- Mužu prijedloga, veliki matematiče, samo naprijed! Do tebe stoji naslov, do tebe stoje prvi stihovi! - dovikne Mato.- Prijatelji, mene tu ne treba. Jer će se onda znati da je to radi moje ljubavi!

- Ele, delije komarca! Bože moj, kako li je taj čovjek kukavan posto otkako boluje na srcu. Upravo valja znati razlog balade, intenciju! Hej, poeta, zar ćemo te mi učiti kako se balade grade? - dovikuje jedan.- Ne prepirimo se. Možda uzalud letimo u kotlinu ako njega i nema ovdje. A ne valja vikati ako i jest ovdje, jer bi mogao razabrati našu namjeru i ugnuti nam se kuda - reče drugi.- Ugnuti se neće, budi siguran. Podgorski se tako rado ne ugiblje...Mladići su već došli u dolinu. Podgorskomu nije se sviđalo da se ma bilo s kim sretne. Stoga on okrene natrag k jezeru, sjedne na klupu, izvadi svoju bilježnicu i stade nešto čarkati olovkom.- Ali smo budale ako ga nema! - soptaše Mato.Ovo je Podgorski čuo i nemilo se trzne na svom mjestu.- Pođimo dalje - vikne matematik - još nije sve izgubljeno...- Dakako, da, pođimo dalje - potvrde drugi.I poletješe naprijed.Četovođa se osupne.- Eno ga na klupi zadubena - šapne družbi.- Hura! - krokne umah naprijed matematik. - Čemu šaptati? Eno ga! - vikne glasno. Tko neće poznati glasovitoga krapinskoga raka kako sa žabama mudruje kraj vode...Podgorski okrene glavom prema četi koja je dolazila, upirući u nju oštre i nepomične oči neopisivom radoznalošću.- A, dobro jutro i dobar dan, gospodin krapinski sudac! Dobar dan, spectabilis! - klanjaše se podrugljivo matematik kada se družba približila klupi na kojoj je sjedio Podgorski. A svi opetovaše za matematikom podrugljivi pozdrav: krapinski sudac!... Držeći da je time dan najzgodniji naslov zavadi, ne dvojiše o uspjehu.Tolika se mrkost u oku, a namrčenost na čelu Podgorskoga pokazala da je izazivač, ne mogavši podnositi toga pogleda, skrenuo na stranu oči i nešto prisiljeno uskliknuo:- A plemenita družica ostavila spectabilisa valjda na cjedilu da razmišlja ovdje kako bi se sve te žabe u jezeru pretvorile u glasovite krapinske rakove.- Ha! ha! ha! - zaori smijeh ostalih...- To mi je grofica! - uslobodi se pjesnik.Podgorski ga porazno i podrugljivo promjeri od glave do pete shvaćajući otkuda duše taj vjetar. - Ljubomornost i ilirci! - prošapće sam sebi.- Što želite, gospodo? - upita napokon Podgorski tako spokojno kano da su mušterije došle u dućan.- Što želimo? - upravo će ispred njega matematik. - Gospodin krapinski sudac, baš smo se k vama potrudili. Znate već jedan posve sličan slučaj iz krapinske historije. Kadno su ono najbliži susjedi Krapinčana, ne znam kako su se zvali, neka bude: Rakovo selo, kada su dakle došli glasovite krapinske suce moliti da im pozajme svoja vješala da nekoga objese, a mudri su krapinski suci, među kojima su bez dvojbe i vaši djedovi bili, nakon trodnevnoga vijećanja odgovorili: "Budući da smo mi samo za sebe i za svoje vrijedne potomke vješala sagradili, to ih ne možemo ni pod kojim uvjetima Rakovu selu posuditi." Poslanici Rakova sela ukradoše po noći vješala, i kada nijesu htjeli Krapincima za to nedjelo zadovoljštine dati, vodili su dakako ponosni Krapinci svoju rakovu vojsku na to selo i zauzeli ga i otada istom prozvali Rakovim! Vidite, ako su već vaši djedovi u ime zadovoljštine, i to za kakva ukradena vješala, na kojima biste još i vi mogli visiti kao vrijedan potomak, čitavu rakovu vojsku vodili, to će te i nama oprostiti kada mi od vaše velemožnosti tražimo zadovoljštinu što ste uvrijedili i vrijeđate još vazda nas političke vam protivnike; nadalje, što ste uvrijedili našega vođu i prvaka pjesnika Vilka, i napokon... napokon... no to ćete kasnije znati!... Dakle zadovoljštinu, gospodine suče!- Dakako zadovoljštinu! Zadovoljštinu! - derahu se ostali iz svega grla.

Matematik se primače do vode.- Zadovoljštinu! - vikne on još jedanput iz svega grla i udari štapom po vodi tako promjereno da je voda šinula baš u lice Podgorskoga.- No, tolika glupost i surovost posve dolikuje takvim ilircima kakvi ste vi; i takvim ilirskim pjesnicima kakav je tobože uvrijeđeni iz vaše sredine. Deriščad besramna! Baš se odlikujete u tuđem svijetu!...To je matematik jedva dočekao...- O, pa mi se damo jošte vrijeđati! Balada! Junaci! - i on se zaleti sa štapom na Podorskoga.Ali iznenada okrenu se list, kano kad pade šaka na oko.Matematik pljusnu u vodu kako je dug i širok...Voda bijaše plitka, zamuti se blatom, a matematik se praćkao u mutežu poput ranjena piškora dok se konačno ne uzdignu na noge, grozno kišući i iskašljujući vodu.Bijaše to tako komičan prizor da sama matematikova četa nije mogla zadušiti smijeha...Matematik je počeo puzati iz vode, a drugi priskočiše da mu podadu ruku.Podgorski se netaknut odmjerenim korakom udalji. Nitko nije više mislio na zadovoljštinu. O ratobornosti ni traga, a najmanje u nesretnoga matematika... Iz njega do pasa curilo je blato, a od pasa do glave i sa same glave točila se voda... O šeširu ni glasa, ni traga...Lice mokroga matematika bijaše kiselo i žalosno, u sredini među plačem i smijehom punim jada i sramotno poražena junaštva. Vidjelo se kano u čovjeka koji u brzini zamijeni smradnu kiselinu s tokajskim vinom...Pogledavši ga u lice, nije se bilo moguće uzdržati a da ne pukneš od smijeha.- Prokleta balada, kako se naopako svršila! - kroz smijeh je žalio Mato.- Ja bih te ćušio! Šuti, kukavico jedna! - vrisnu matematik otipljući ruke a đipajući nogama da otepe blato i vodu. Zubi mu neprestance cvokotahu od zime.- Vi... vi... s vama što započeti? Kakvi ste vi ljudi, kakvi drugovi? Njega pustiti onako neozlijeđena... O, da je koji od vas mjesto mene ljosnuo u ovo prokleto blato, vidjeli biste što bih ja od njega stvorio... vidjeli biste... vikaše i jecaše matematik.- Što bi stvorio? Išao bi lijepo za svojim prednikom vodicu srkati... - reče jedan od družbe.- Tako li? Rugaš se, huljo, sada? A što ću ja ovako krasno uređen?...- To je drugo pitanje - osokoli se Mato napinjući lične mišice da se uzdrži od smijeha. - No valja ti znati da bi nas on bio još nekoliko otpremio za tobom u kupelj, a i povukao sa sobom kada bismo ga bili htjeli baciti u vodu. Jer napadnut se brani upravo bjesnoćom ne štedeći svoga protivnika, dok u onoga tko napada nema tolike sile. Osim toga, u njega moraju biti vraški jake mišice. Ja sam mislio da te samo hoće pogladiti po trbuhu, a ti si već grcao vodu...- Jest! Sada je lako ovdje razlagati i deklamirati na suhu i čistu! - otresne se ponešto krotkijim glasom nesretnik.- Valjda ti mora rastumačiti kolikom brzinom si ljosnuo u vodu; tu se ne bi ni najiskusnija vojska snašla. - doda drugi od suhih.- Ali ovako lijepo smišljeno! Ona pripovijest o vješalima! To bijaše naslov od koga je svaki zastalno držao: evo, sada ćemo ga lemati. A kako je samo spretno na klupi čekao da mu pospemo leđa ljeskovim praškom! - klimaše sažalno pjesnik Vilko.- A on, on je umaknuo tako hitro! - reče netko.- Mudra je to tikva. Računao je on da bismo se mi brzu mogli osvijestiti od čuda nad tako nenadanim prizorom - doda drugi.- Znate što? Mi bismo ga još mogli stići! - vikne Mato. - Hajde u potjeru!- Dakako! - nakesi se mokri - a mene ćete ovdje ostaviti ovakva da me sunce suši i vjetar propuhava...- Pravo imaš. Tebi treba brze pomoći. Njega ćemo već naći makar i nakon godinu dana - odustane od svoga prijedloga Mato.- Gdje je šešir ostao? - opazi netko.

- Valjda u vodi...Svi upriješe oči u vodu.- Eno, đavo ga baš u sredinu odnio. Kako ćemo sada do njega doći? - ugleda Vilko crnu tačku u jezeru.- A je li ono upravo šešir? - primijeti drugi.- Dakako da je šešir. Trebaš još naočale da upoznaš matematikov šešir!- Do vraga! Ne prepirite se istom o šeširu! - cvokotaše neprestano zubima mokri. - Poskrbite se da se ja preobučem od glave do pete te da ovu groznu mokrinu skinem jedanput sa sebe!- Ah, valja u grad po drugo odijelo!- Naravno. Valjda mu nećemo od lišća stvoriti pokrivala kano Adamu u paradizu! - primijeti ujedljivo Mato.- Strijela vas odnijela! Ne snujte i ne mudrujte! Meni nije do obijesnih šala. U koga su najdulje noge neka trči do moga stana i donesite drugo odijelo. Ostali ostanite sa mnom.- Najhitrije i najlaganije su noge u pjesnika!- Ma u svetoga Petra! Neka trči! Mokrina i studen prodire već u kosti! - kiselo povikne matematik. - Morao me taj lopov čvrsto udariti u trbuh kada me tako boli - namrgodi se mokri.Vilko je već uzeo put pod noge u grad.- Ima dobar prostor prevaliti do grada i natrag - hoće netko od družine dodati gledajući za Vilkom.- Tako i treba. On je povod današnjoj prokletoj baladi kojoj sam ja tako nesretan junak... - reče matematik ogorčeno i prisloni se na klupu gdje je malo prije sjedio Podgorski.Drugovi pođu u potjeru za šeširom koji se nije nikako htio maknuti sa sredine jezera, kano da prkosi ionako nesretnoj sudbini.Matematik je ostao na klupi upirući ljute oči na ono mjesto u vodi kamo ga sudbina, bolje reći ruka Podgorskoga, malo prije položila bila. Zamućena voda već se očistila, a žabe bi plaho površjem vode domiguljile do onoga mjesta, nečega se ustrašile i zaronile opet u vodu...Drugovi su stali bacati kamenje prema sredini jezera da dadu poleta otuđelomu matematikovu šeširu prema obali.- Hodider bliže, ne plaši se! Gospodaru tvomu je još živa na ramenu glava! Hodider da te lijepo osušimo na suncu zajedno s tvojim gospodarom! Hodider, prijane, ne puntaj se! - zbijao je šale Mato obzirući se da ga ne bi čuo mokri.Ali malo koji bačeni kamen bi dopro do šešira. Ovaj niti je čuo niti se micao.Družba je otišla okolo čitavoga jezera, no trud joj ostade bezuspješan. Povrate se opet k matematiku.- Miško, znaš li ti plivati? - upita Mato.- Čemu to ludo pitanje?- Nije baš posve ludo. Ako znaš plivati, najbolje bi bilo, jer si već mokar, da se svučeš i da sam pođeš po šešir - razloži Mato.Miško ga gledaše staklenim očima, sažme ramenima i ne odgovori ništa.- Ja se ne šalim. Posve ozbiljno mislim. Zašto mi ne odgovaraš, Miško?- Čini se da upotrebljuješ današnju moju kob za osvetu za nekadanje moje rugalice i bockanja. Prosto ti bilo, neću ni ja uvijek mokar biti! - nešto gorko, a nešto milokrvno odvrati matematik.- Mislio sam da ćeš kazati da će i pred tvoja vrata sunce sinuti - okrene na drugu stazu Mato.- Hm! Nadao si se valjda i tu kojom dosjetkom nas iznenaditi!- Samo bih bio dodao da suncu krivicu činiš, jer baš sada sja pred tvojim vratima dok samoga tebe tako čvrsto grije da se iz tebe puši kano da si se dolje u blatu tamjanom pretvorio... - ispuni Mato što mu je na jeziku ostalo.Matematik se na klupi okrene od zanovijetaoca i upre oko k onoj strani otkuda je imao doći

pjesnik Vilko sa suhim odijelom.- Eh, sada ga imam! - kliknu Mato veselo. - Matematikov šešir je spašen. Sinulo mi u moždanima. Ovako ili nikako!On poleti naprijed, ugledavši šiljat, dosta težak kamen, podigne ga sa zemlje svezavši na nj kratku, kukastu šipku.- A sada mjeri i ciljaj, Mato, da ga pogodiš! - mrmljaše on sam sebi.Družba napusti mokroga matematika i poleti za Matom da vidi da li će biti uspjeha.Mato smjeri onako ravno od nosa, kano djeca kada gađaju novčićima u dno šešira kod igre. Zamahne rukom što je igda mogao, kamen s privezanom šipkom poleti kano da je repat...- Ništa! Pao je nedaleko od šešira. Pljusak kamena neznatno je uzgibao šešir, i opet je sve ostalo na starom.- Do trećega puta! - vikne Mato. - Već se primakoh! - nastavi sličan pokus, a isto poprimili i drugi za njim.Kamenje opet počelo letjeti na prkosan matematikov šešir.Napokon ga je zgodio jedan dosta težak upravo u sredinu. Bacio ga Mato. Šešir se okrenuo okolo svoje osi i utonuo zajedno s kamenom...- Sada ga imaš! Je li poludio? - razgnjevio se od srca Mato. - Pa ja baš sam ga morao potjerati na dno jezera. Mokri, kako je sam na sebe čangrizav, reći će da sam hotimice i od obijesti to uradio.Matematik je još vazda upirao oči prema onoj strani otkuda je imalo doći suho odijelo.- Danas nas upravo nemilosrdno sudbina proganja! - dojavi Mato. - Kada smo se svi opetovano napregli da spasimo šešir, pogodimo ga napokon kamenom. A on? Hulja veća nego isti Podgorski mjesto da lijepo pohrli u naše naručje, a onda na časnu glavu matematika, on se otisnu na dno vode kano da ga vodene vile odvukoše...Mokri ne reče ni crne ni bijele.Pjesnik je napokon došao. No dogodi se nova nezgoda. On je donio samo gornje odijelo. Pri tom je zaboravio i na šešir. Uz pravdanje i smijeh presvuče se napokon matematik.Balada bijaše svršena protiv intencije svoga zasnivača.Zasada je dobro uspjela.Kada se Podgorski vraćao iz doline, oćuti kano da bi mu težak kamen legao na srce...

 VI.PISMA

Ovo je deseti list, moj idealni prijatelju, koji bilježim u svoj dnevnik, a šaljem na Vaše krilo. Duša mi je tako vesela kada pomislim da smo u izmjenjivanju naših misli, našega poimanja o svijetu i ljudima, u crtanju čuvstava naših, da smo doprli do broja "deset".Vi znate da ja pedantičnom tačnošću vodim dnevnik. Svaki dan je u njem unesen. I za taj dan moje radnje, moji zamišljaji, moja čuvstvovanja. Prijatelju, već sam Vam natuknula u nekom od prošlih dopisa da se i Vi uhvatite dnevnika. Ljepše Vam spomenice doista nema. A ni boljega kompasa za sadašnjost i budućnost kada svu prošlost posjedujete tako reći stisnutu u šaci. Time ja želim samo da Vas nagovorim da se odmah latite dnevnika i ne zapustite ga više. Prijatelju, nećete se kajati...Sama sam u svojoj sobi, tišina kano u crkvi. U ovoj kući nekuda se promijenilo otkada se dalo našim jednomišljenicima razumjeti da im u njoj pristupa nema. Ova promjena pruža meni priliku za razmišljanje, da upotrijebimo našu pjesničku oznaku "za fantaziranje". A moj dnevnik se širi...Moja učenica, grofica Olga, kano da i nije više mojom učenicom. Ja joj ipak još nijesam apsolutorija podijelila. Izlazi iz kuće bez pitanja i iznenada. Dolazi natrag danas uzbunjena,

sutra hladna i blijeda poput mramornoga kipa. Drugi put opet živahna, bezazlena i vesela kano dijete kada je primilo novih igračaka.Doktor... A taj Laci je čudnovato i skroz čudačko biće... Srne naprasito u moju sobu i ljutito vikne: - Vi, učiteljko, sa svojim ilirstvom svemu ste krivi! Znate... - Ja skočim, ja pitam, ja zovem: - Doktor grof Laci, čemu da sam kriva, kažite jedanput! - A on je već pobjegao iz moje sobe...On... mislim Laci... u našem kućnom životu dosada je sa mnom vodio opoziciju protiv staraca, zvao ih filistrima; dok Olga ne spadaše nikamo. Sada je on okrenuo kabanicu. Starci i on sačinjavahu areopag. Uvijek vijećaju. On se bubri i naduto puše. Starica boga moli i uzdiše. Starac klima, puši i kadšto prekrsti ruke na prsa te stane vikati u sav glas: - Molim vas, ne pripovijedajte mi toliko! Ja sve znam, sve razumijem! Ipak nitko ne pripovijedaše ni riječi. Svi su bili mirni i šutjeli mukom kano zemlja. Grofica Olga stoji nad strankama. Ah! U toj kući mi je tijesno. Ja sam puna neke želje. Nemam je komu otkriti. Jedan čovjek samo postoji komu bih je ja posve iskreno i nežalimice razgalila... Ispustimo ga zasada tko je... Gađajte... No, no! Samo polagano...Ovu noć sam Vas snivala. Ali slušajte, nije li to poezija? Nađoh se na otoku sama samcata. Bijaše onako polutama, kano ujutru kada zadnji mrak gine, a nebo je pokrito pustim, crnim i mirnim oblačinama. More okolo otoka stalo se dizati u silnim valovima, a ni da bi lahor duhnuo. Grozno je bilo u toj mirnoći čuti šum i pljusak valova koji su dopirali već i do mojih nogu. Ja sve uzmicah u brdo, a more, a valovi za mnom kano u potjeru. Najednoć sjedila i drhtala sam na neznatnom kusu zemlje, a oko mene šumi grozno more, dok valovi već pljuskaju po mojim nogama... Grozno... Krilih ruke, kričah, ali ne čuh ni sama sebe pred šumom... Spasa nema. Propadni. Tek bijaše toliko utjehe da sam se borila s mišlju: možda je to san, grozan san; možda ipak nije java. - Java je! čujem krupan glas. A na moje koljeno sleti crna ptica, gavran. Govorio je, pomislite, čijim glasom? Taj gavran bio je Podgorski!... Ja se strašno uplaših. Kosa mi se stala ježiti. - Ti se plašiš - reče on - a ja sam tvoj spas! Zašto me se plašiš? Što sam postao gavranom? Ludo. Pogledaj sebe. Ti si vrana. Ne ježi se to tvoja kosa, nego perje! Kakvo ti je samo, pogledaj se! Digni se i leti sa mnom, jer će te bučni valovi pokopati. - Gavran prhnu... i moja se krila odmotaše, i mi se vinusmo visoko, visoko pod oblake... Letjesmo. Ah, kako mi je lako bilo! Najednoć opazimo ispod nas krvavu zublju. Još uvijek letjesmo nad strašnim valovima. - Spustimo se k onomu svjetlu! - graknu moj drug. - Opet u more? - odgraktah mu ja. Ali on ne odvrati ništa. Spuštamo se niže i niže. Ono krvavo svjetlo bivaše sve šire i veće. - Gledaj ih! - graknu drug... Opazim čamac. Valovi kao klisure tik njega se dižu. Sad će ga zaliti... Crveno svjetlo zublje koja je plamtjela zijeva u tamu užasnu i nepreglednu kano oko zabludjela putnika u razbojničkoj šumi... Čamac se njiše i praska. Svjetlo se toči tamo-amo, sada ojačano, sada oslabljeno poput žiže što će evo ni utrnuti. Gavran, moj drug, sleti baš na sredinu čamca. - Tu ćemo se odmoriti - reče on. Ja uza nj. Ali koga ugledam! Na jednom okrajku sjedi moja učenica Olga, na drugom okrajku doktor Laci... Svako svoj kraj nagiblje u dubine morske, i oni se ziblju kano ono djeca na štapu. Pogledi su im strašni... Moj drug gavran skida pero za perom i baca u krvavi plamen. Od svakoga pera uzbukti vatra kao da si prilio ulje. - Neka im jače svijetli! - reče gavran. - Svjetlo ih raspiruje i draži, a to meni godi. Jedno će u bjesnoći svojoj prevagnuti i upropastiti čamac... Skidaj svoja pera! - vikne bijesno Podgorski u slici gavrana. I ne znadoh zašto slušah svoga druga. Valjda stoga što sam i sama gavranica bila... Čupala sam pero za perom i spuštala u plamen... On je obuzeo čitav čamac... Ono dvoje skoči na sredinu. U plamenu se borismo... Čamac se izvrnuo... Kano da svi potonusmo među valovima. Samo se razlijegao podrugljiv smijeh Podgorskoga nad nama. Taj smijeh bivaše slabiji i slabiji, kano da se taj gavran dizaše opet u visine nebeske... Okrenulo se sve, kako već to biva u snu. Ja se nađoh umorna u hladu krošnjasta stabla. Dan je vedar i veseo. Nigdje žive duše. Osamljenost me muči. Tu Vi dolazite. Upoznajem Vas i veselim se. Podajete mi ruku s posmijehom ljubeznosti i odanosti.

Ja sam prijatelj Vaš. Prijateljstvo je najčistije čuvstvo. Nije pomućeno ni ljubomorom, ni zavišću. Ostajmo prijatelji do groba i preko njega... Meni je tako slatko Vaše očitovanje. Duša mi gori tihom ugodnošću, kano ono kada u proljeće oćutite miris prvih ljubica... Sjedate kraj mene... Stišćemo jedno drugom ruke... Sami smo na svijetu, tumačite Vi, ali nam je tako kano da se čitav svijet raduje s nama i uživa u prijateljstvu našem...Probudih se, i žao mi bijaše. Vele da je tako mrtvacu tužno kada mu se opet duša vrati i on mora živjeti. - Zašto mi vratiste dušu, nesretnici, ah, kako sam bio sretan, kako sam bio sretan! - govorio on. A svi ga oblijeću: - Kažider što si vidio na onom svijetu! - A on: - Tko da vam kaže? Ne može se ljudskim jezikom izreći. Ja samo želim da se opet vratim u onaj život!I meni je bilo ovako. Ne znam u koje doba sam se probudila, no dala bih po života bila da mi se povratio onaj san i lijepo dalje nastavio... Ali ja više ne mogoh usnuti. Čitav onaj san od riječi do riječi upisala sam u svoj dnevnik. A što Vi na to, Vilko?... Odgovorite mi, Vaša pisma, ah, Vaša pisma!Prekinuti ondje gdje bismo najradije nastaviti ima nešto gorko zanimljivo u sebi. A može se mnogo razmišljati...Za danas prekidam.Draginja Prijateljice moja! Jedno mi se čudno pitanje nameće: zašto nije baš niti jedan dosada Vaš list izmakao da ne spominje ime Podgorskoga? Što je napokon taj Podgorski? Suhoparan zvekan koji je jedanput postojao kadno je nekoliko rugalica sasuo na našu političku stranku i na našu probuđenu književnost. Drugi put kada je ovih dana matematika prevalio u vodu... A malone sva dopisivanja, ili ona među nama, ili ona koja idu tamo u naše krajeve, bave se tim imenom. Štaviše, prvak naš ne dopušta u svojem jednom dopisu da bi Podgorski bio kakav podmićenik mađarona, i kaže da nazori Podgorskoga imadu budućnost. A njegova politička težnja, što razabire iz naših listova, nema nipošto onoga cilja kao mađaroni. Štaviše, njegovi se nazori od mađarona više razilaze nego sami mi ilirci... itd., itd.Ali sve ovo razglabanje o tom imenu bijaše suvišno i uzaludno trošenje papira i vremena. Podgorski je pronašao samo sredstvo u svojem hrvatstvu da nas otisne od grofice i postigne svoju svrhu koju je i postigao... Otada njegovi nazori i tobožnja stranka kano da je prestala raditi i živjeti. Dopustite nadovezati mi svoje nazore o promjeni u Vašoj kući. Ne poznajem osobno doktora Lacu. Znam samo po čuvenju da je on krasan i elegantan gizdelin, a njegov doktorat je veliki znak pitanja. Tko si utvara, sretan je; a ima ih koji plaćaju novcem tko takvo utvaranje podupire svojim priznanjem, plaćaju ga kano čovjek ulaznicu u kakav cirkus. U ove spada doktor Laca. Ali on ima pravo kada Vas krivi za Olgu. Budući da Vam on neće reći zašto, ja, Vaš prijatelj i istomišljenik, slobodan sam... Vaše odgajanje je krivo da je grofica Olga po svojoj samovolji okrenula stazama. Tko bi je htio smetati, nasjest će. A sebični Podgorski zna sve već tako udesiti da će ona ostati vazda njegovom lutkicom, ustrajnom prpošnicom prema svima neprijatnima njihovu risu. Da su starci s Lacom stvorili obiteljski areopag u koje vijećanje Vi pristupa nemate, naravno je da krive Vas, bolje reći Vaš način odgajanja za njezine stranputice. Zabrinuti su dakako za nju. I posve je pravedno... Tko zna onako vješto i hladnokrvna pljusnuti svojim neprijateljem u vodu u kritičkom momentu kao što je to s našim vrijednim matematikom Miškom uradio Podgorski, vrlo je opasan za ljubav djevojke koja je aristokratičkoga podrijetla, k tomu Vašim slobodoumljem odgojena. A nema li gospodin doktor Laca kano daleki rođak tako bogate grofice i svojih osnova? Vi ste međutim stari član kuće, k tomu pjesnikinja i spisateljica naša, dakle dušoslovljem proniknuta, onda ćete i znati o tom svoj sud izreći.Vi ćete se začuditi da ja tako ranjen i melankoličan danas nekako ukočeno istiskujem sadržaj svoga mišljenja. No ja hladnim i pretvaram se u pepeo. Za mene barunica Olga postaje nešto

obično. Ono nekadanje trepetanje čuvstava bijaše, kako mi se čini, više obmana negoli zbilja. Nekadašnje? Nasmijat ćete se! Sve to bijaše pred koji mjesec. Ali ja sam u duhu zadovoljan kada je već takvo stanje u njem da mogu napisati i reći: "nekadašnje"!Vidite, idealna prijateljice i družice moja u pjevanju, iz ovog razglabanja držim da ćete se osvjedočiti kako imam pravo da ime Podgorskoga nije zaista vrijedno da ga u svakom svojem listu spominjete. A da se i Vaši sni bave njim? Znate... Ali držim se Vaše lozinke prekinuti ondje gdje bih najradije nastaviti. Vaše misli u snu o našem prijateljstvu su istinita java. Pošaljite mi posljednjih svojih pjesama i drugih radnja. Od dulje vremena ja se ničim ne bavim. Život među drugovima tako mi je mio. Oni su veseli i junački piju. Puni humora. A vino i humor tjera melankoliju i dosadu. Moja vila kano da je na umoru. To me bez dvojbe boli. A kada hoću da priskočim k njoj, da se porazgovorimo: eto drugova, veselih, brbljavih i obijesnih. - Mani se gusala, struna i pjesama. Pustimo to našoj prijateljici Draginji. Ona ionako ljepše pjeva od tebe. Ne ide ti. I strune pucaju i grlo hrapavo. Čemu se onda mučiti i natezati? Hajde!... Ah, to su ti vragovi, prijateljice moja! A kada se vratim. Glava šumi i buči. A ja? Ja počnem i stihove pisati i usnem na papiru i stihovima. Drugi dan sve poderem! Ti su stihovi, kako ono - opet taj Podgorski! - veli, za zamatanje kramarske robe.Evo đavoli dolaze, kako lupaju po stubama... moram završiti, poslati... no, tu su.Primi pozdrav. Gle! Meni se zareklo. E pa što zato da smo mi, jer prijatelji, i pobratimi?...I ja prekidam gdje bih najvolio nastaviti...Vilko P. S. Lupeži ti naši ilirci! Našli su vrelo nektara i ambrozije! U špelunki nekakva sitnoga, dugonosa Švapčića koji na desno uho ne čuje a na lijevo oko ne vidi - ali imade izvrsno vino! Izvrsno? Švaba i izvrsno vino!!... Ironija. Piši tada pedantičnom tačnosti dnevnik svoga života i svojih radnja? Ludost. Oprosti - sve po prijateljski. Zbogom.

Pobratime Vilko! Naslov kazuje da primam pobratimstvo. Budimo si "ti". Ja posestrima, ti moj pobratim.Veliko mi je čudo da ti kriviš mene što je moja učenica takva. Nemaš pravo. Ne rasuđuješ stvari temeljito. Ja sam učenici davala slobodu u svijetu. U slobodi postaje čovjek samostalan. Upoznavanjem ljudi, njihovih borba; upoznavanjem odličnoga i plemenitog kao i surovog te pakosnog dijela čovječanskoga bića; ovim upoznavanjem čovjek pojedinac može se slobodno okrenuti na svom, ma onom mjestu štono mu je opredijeljeno među ljudima. U tamnici nema zraka i svjetla. Izađe li čovjek iznenada napolje, jak zrak će mu naškoditi, svjetlo oči pokvariti. Znaš li: kad bi slijepcu oči otvorili i umah pustili na sunce, opet bi izgubio vid. Dva su dakle puta. Onaj prvi, kojim sam ja vodila Olgu. Drugi: zatvori čovjeka u gajbište, ogradi ga jakim zidom od svijeta, od njegovih strasti i težnja. Ako pođeš ovim drugim putem, onda pusti čovjeka zavazda ostati u tom gajbištu. Goruća zublja svijeta nikada ne smije do njega doprijeti. Ukrade li se samo jedna zraka do njegovih očiju:: postradao je. Pustiš li ga svega iz gajbišta u svijet: on u velikoj brzini hoće sve upoznati, sve iskusiti, a tada posrne. I eto potpuna neuspjeha ovoga drugoga smjera uzgajanja. A sada računaj još na to da je čovjek po zdravoj logici i razredbi stvorenja u svemiru stvoren za ljudsko društvo; za njegove patnje i radosti, za njegove strasti i susprezanja. Jednom riječju, da čovjek pripada ljudima a ne nekom trećemu. Tada pak čovjek, jer je ograđen debelim zidom od ljudi, postaje otuđenikom,, izrodom. A jer imade već u svom biću kao takvom nešto što uvijek nastoji među ljude, u svijet: ta će ovaj neizbrisiv biljeg čovječanstva u čovjeku gledati produpsti ma i najsitniju škulju na onom zidu što ga dijeli od ljudi da tako dopre do njega barem neznatna zraka sunca koje ogrijava, hrani i uzdiže svijet. A čim se to dogodi, promašen je uspjeh ovoga drugoga smjera u uzgoju. Olga uživaše široku slobodu u svojim razmišljanjima i odlukama. Ja sam je uvodila u svijet i nijesam joj uskraćivala da ga razmatra i svestrano proučava. Da li je ona

svojom sklonošću za Podgorskoga pošla baš stranputicom, ne može se još kazati... Ako je pošla, onda je tome kriva neka pogreška, neki nesklad u vlastitom njezinom biću, a nipošto moj način odgajanja.Dakle, evo, kada bi ti tako mislio, ne bi onako sudio. Ja se pak na te ljutim jer mi ne odgovaraš na bitne stavke moga lista. Nedostaje ti dakako vremena. Prešniji je ambrozij i nektar u špelunki što ste je iznašli. Znaš da mi se to ne mili s obzirom na našu ideju. Vi se dadoste na vino, na bučne i prazne zdravice, napuštate radnju. Sam ti pak objesio si liru i žice na klin...Sve što bi na tebe i na tvoj duh pogubno djelovalo upamti da se moga srca kosne više nego tvojih najbližih ti po krvi, nego vlastitoga oca ili majke ti. Za tebe trpi, ali se i raduje tvojoj sreći osim svih još jedno toplo srce: tvoje posestrime. Otkako se upoznasmo, neka tajna sila skopčala me s tvojim bićem. Meni ne prođe časak da se ne bih u mislima bavila tobom...Molim te i zaklinjem, okani se vina i špelunke. Neka bude vlasništvo onih koji nijesu za drugo nego za nju. A ti se, Vilko, vrati k vili i k javorovim guslama i k meni. Nas troje zovemo te ozbiljno opet u svoje naručje.A da ti kažem istinu. U našoj stranci je ljudi koji su u njoj da samo popunjuju broj. Ne bave se ničim ozbiljno. O samom ilirstvu razumiju toliko da se krste imenom "Ilir", a dalje praznina i mrak. To pak neće imati dobrih posljedica. Zlo vidim već sada u tom što se počelo za samu ideju malo hajati, odnemarivati je i hladnjeti za naše stvari. Ja ne čujem da bi se držali kakvi sastanci i dogovori; što bijaše prije toliko često i redovito. Van ako vi činite to sada u špelunki kod vina?... Skoro će se navršiti školska godina. Dogovor je nuždan kao i stalni nacrt našega rada. Dolje kod nas dolazite doduše na ognjište; među Ilire u srce, no čemu da već ovdje nije svaki načistu što mu je raditi u svom rodištu i u okolici za samu ideju u praznicima? Stoga, dragi Vilko, ostavi špelunku i pokaži se opet da si vrijedan vodstva ili raca u ovom tuđem gradu. I drugove naše otkloni od vina. Zar da samo u zimi odlučivamo i snujemo o našim stvarima, a sada napuštamo sve?Kod nas u kući je mrtvo. Tko bi znao što li hoće ljudi? Prije bi mene za sve pitali, o svemu me obavijestili što su zasnovali. Sada mi se pričinja kano da sam im suvišnom postala. Poučavanje s groficom Olgom prestalo je, dapače isti domjenci i razgovori... Selit ćemo se valjda na ladanje. Ili ću ja ostaviti ovu kuću; no ipak ne mislim da je već prispjelo vrijeme...Urecite, jednomišljenici, sastanak. Ja već tako žudim doći u vaše kolo. Samoća mi postaje neugodnom, dosadnom...Starici, babi Olginoj, pripovijedaju sluge da je pozlilo. Starac se zatvorio u sobu i puši dan i noć zabavljajući se dimovima svoje lule. Meni se nikako ne da do njih da prekinemo takvo životarenje. Jer ono naliči na družinu u kući koja međusobno jedno na drugo sumnja a ne zna samo radi čega.U listu prilažem ovaj cvjetić što ga ubrah među svojim cvijećem na prozorima. Čim ga otrgoh, pomislih na tebe i šaljem ti ga.Posestrima tvojaDraginja Na silan, kožnati divan izvalio se matematik Miško, držeći kažiprst među zubima i fićukajući bezbrižno. Mato je u kutu čistio lulu na debelom i dugačkom kamišu. Vilko stajaše naslonjen kad prozora držeći list u ruci. Ostali lagodno polijegaše na podu i postelji.- Baš ne bi bio loš posao! Nudi cvijeće, misli na tebe i šalje ti ga! Ocvalo je, doduše, ali kada nudi, čemu da se kratiš? Budući da grofice nijesu za naše brade, uzmimo ono što je tu, naše gore list! - reče Mato iza pročitana lista.Vilko smota papir i utisne u džep.- Stara parta! - puhne Miško. - Hoće joj se u stranci kapitale praviti. Nema gorega od ženske kada je natepena pljevama što ih je na nju snesao vjetar iz kojekakvih knjiga. Sada će nam

ona već prigovarati da nijesmo dobri Iliri! Otkuda joj to pravo? Što je nekoliko pjesmica namazala. Na jednoj nozi stojeći poplavit ću čitavu Iliriju takvim pjesmicama...- U tom nemaš pravo! Ona je zaista prava pjesnikinja. Da je tvoj sud o tom pristran, dokazuje već to što nijesi nikada niti jedne njezine pjesme pročitao - uzme je u obranu Vilko.- Nijesam pročitao! - uzdigne matematik glavu s naslonjača. - Nijesam pročitao! Ja i ne trebam čitati. Ja znam da žensko čeljade ne može apsolutno ništa pametno napisati. Prenavljanje, puko prenavljanje i neka naivnost u taštini, što je gore od himbe...- A što je glasovit kritik u našoj ilirskoj književnosti napisao o njezinim pjesmama, ne znaš li? - javi se jedan s poda.- Glasovit kritik! Bolje da si rekao službeni kritik u ilirskoj literaturi! Kakav je ono kritik? Poremećeni moždani koji vide u kablu vode Jadransko more! Njemu je sve uzvišeno, veličanstveno i dubokoumno. Gdje su drveni stihovi da ih ne bi ni preživači prokuhati mogli: njemu je to poezija tihe, mirne, blage i golubinje duše. Gdje ima bombasta, tamnih slika, nenaravnosti kano ono u jednoj pjesmi nekoga Ilira, čini mi se iz Podravine, kada pjeva o caru Lazaru kako jezdi na šarcu konju preko Kosova ravna u mraku i tmuši da ne vidi prsta pred očima, dok mjesečevi traci rasvjetljuju njegovu srpsku krunu koja sijeva da bi potamnila svjetlo devet sunaca... tu je u njemu pjesnik od silne plastike, prebujne fantazije, a može s vremenom natkriliti u slikama istoga Homera i ne znam koga još. Po tom slijedi da taj naš glasoviti kritik nalazi u pjesmama čega nitko drugi ne može naći. Ali on takve vlastitosti nađe samo u djelima naše kaste... Onda nije čudo kada proglašuje Karolinu velikom pjesnikinjom, genijem ženskim, jer je toliko pjesama načrčkala ako se gleda na silu papira, da Iliri ne trebaju barem za pedeset godina ništa pjevati...- Meni se čini, otkako te je ono gospodin Podgorski umio u ribnjaku, da si se pretvorio u njegova učenika. Jedva da bi on sam tako pesimistično o našim stvarima govorio kako tebe slušamo ovo nekoliko dana - doda jedan Ilir koji sjeđaše na krevetu.- Dakako! Naučili ste se: tko hoće Ilirom biti, mora bezuvjetno sve u našoj kasti priznati svetim i nepogrešivim. Što je izvan nas, ne vrijedi lule duhana. To bi dakako moglo stajati kada zaista na svijetu, pa i u samoj Hrvatskoj ne bi bilo nikoga do Ilira. Ovomu neprestanomu hvalisanju i priznavanju samih nas treba na put stati; jer time se samo kvare koji bi mogli nešto valjano uraditi...- Gledajte i slušajte vi našega matematika kako je on danas ozbiljan postao. Uopće se pak vidi da je Miško, otkako ga je Podgorski pokrstio u jezeru, nekako drugačiji, kano da je za njega ondje Jordan bio - reče Mato učvršćujući kamiš u lulu.- Idite k vragu! - rasrdi se matematik i okrene se na naslonjaču prema stijeni. - Ne zavidim. Vilko je pjesnik, Karolina je pjesnikinja. A mi Iliri nijesmo tako strogi da pazimo na neznatnu razliku cifara u krsnim listovima. Ja ću joj sutra čestitati... posutra, ako hoćete, debelim kumom biti... ženio se vrabac iz živice sa sjenicom, gizdavom djevojkom! Nije li to stih, hej i te kakav, poete? Da me čuje službeni kritik, navijestio bi svijetu da sam već zajahao Pegaza i hitim na Parnas! Ah! - raširi matematik oči. - Sretan put, Miško, na Parnas!Vilku se nije sviđalo da mu drugovi iskrenuše tajnu što im je otkrio, u ruganje. Već se stao kajati da im je priopćio pisma svoje prijateljice i posestrime. Pošeta sobom nekoliko puta poduprvši ruke o bokove. Matematik žmigaše okom tako lukavo kano da hoće reći: "Možda se već bojiš da ja ne bih zaista dojezdio na vaš pjesnički Parnas! Eh, dakako, onda bih barem vidio da li ti i Karolina sjedite među Muzama ili pak tamo negdje u kuhinji na Parnasu... Možda bi vam bilo kano onomu oholomu barunčiću koga sam netom našao gdje svoje kicoške hlače krpa... Ne bojte se, na Parnas ne vodim ići..." I Miško skoči na noge.- Tko je moje misli, taj ide u špelunku k Švabi da srknemo u zdravlje pjesniku i pjesnikinji - vikne u sav glas.Družba prihvati prijedlog uhvativši kape i šešire.- Ajde, Vilko! - reče jedan.

- Ne idem.- Oho! U špelunku da ne ideš? - začudi se Mato.- U prvom listu će mu Karolina poslati papuče da iz njih proučava dužnosti svoga budućega zvanja - namršti čelo Miško pa počne pjevuljiti duljeći slovku po slovku:

Ženio se vrabac iz živicesa sjenicom, gizdavom djevojkom.To ne bila sjenica djevojka,već ilirska naša Karolina.Nit on bio vrabac iz živice,nego Vilko pjesnik iz...

- Do vraga! Zapeo sam. Pomozi da napravim srok. No! Brzo!... ice... trice... vice... ... A! Nego Vilko iz parnaske... tmice!... Pa bi još netko rekao da i ja ne znam pjesme izvlačiti? Vidjet ćete kakvom ću ja knjižurinom od pjesama iznenada poplaviti ilirce. Onda neka se pripravi službeni kritik.- Ajte naprijed, ne zanovijetaj sada! Tamo kod Švabe je za tvoje pjesničke pokuse mjesta?- Šta? Pokuse? Gospodine, ne govorite vi meni da ja pokuse pravim! - okrene se komični Miško prema jednomu od drugova, uprvši palce obih ruku u prsa.- Vilko, hajde! - nutkahu drugovi na odlasku.- Nipošto - odvrati on.- Rana papuča, kasni svatovi! - doda matematik.- Do viđenja! - nazvaše drugovi napustivši Vilkovu sobu.Iza odlaska drugova počeo je Vilko premetavati svoje bilješke, a iza ovih Karolinine listove. Nakon takva poslovanja malo se zamisli, a zatim stane pisati... Pravo imaš, posestrimo. Baš sada odoše. Kamo opet? Lako pogađaš, dok ja s njima ne privoljeh jer ću te slušati i popraviti se. Istina je nedvojbena da se stranka zapustila. Tomu treba ispitivati razloge. Međutim o tom kasnije. Da me ne koriš s nehajstva da ne odgovaram na bitne tačke tvoga lista, slijedit ću ga sada redom.Priznajem ti da ne mogu pobijati tvojih nazora o smjerovima odgajanja, ali što se grofice Olge tiče, osvjedočio sam se da je pošla stranputicom...Jučer, kako bijaše lijep božji dan, tako je i predvečerje podavalo duši koja razumije i razgovara se s naravi neki čar i neopisivu dražest. Sunce je zapalo za daleke gore. Još bijahu rumeni oblaci od njegova žara. Mreže prvoga mraka spuštahu se već na svijet. Srce mi je žudjelo na samotno šetalište izvan grada, u perivoj Se... Samoća toga šetališta prijala je godeći mi vanredno. Ne bih sada pogodio koje li su me misli i čuvstva zaokupljivala, ali se pravo tvrdi da su najslađa čuvstva i najljepše misli kojih čovjek ne može zaodjeti formom riječi. Samo znam da mi bijaše tako lagodno u duši, tako zadovoljan život sam sa sobom da nijesam ništa želio, ni za čim tužio, ni o čem snovao za buduće dane, po nikakvim uspomenama prošlosti prekapao. Bio sam poput djeteta koje su roditelji među se posadili u cvijeće i namakli oko njega sve igračke, a ono usnulo u toj potpunoj zadovoljnosti.Iznenada ugledam u nedalekoj daljini preda mnom muško i žensko ispod ruke. Oni stupaju baš na susret meni. Sve bliže primakosmo se, i oni brzim korakom uminu mimo mene. Njezino lice pokrivala je gusta koprena... Ja se okrenem. Ona se nagnula prema svomu drugu kano da mu je nešto pouzdano priopćila, a on skrene neznatno glavom kano da se ogledao za mnom... Taj par, svakako sretan, bijaše grofica Olga i Podgorski...Ne treba više nego da ti ovo priopćim. Pripisuj samo to "pogrešci ili neskladu u njezinom vlastitom biću" ili pak načinu odgajanja, o tom se ne radi, ali da sam joj ja roditelj, rođak, odgojitelj, uopće bliži: uveliko bih bio zabrinut za nju i za njezinu mladost...

Ja neću Podgorskoga nikada inače zamišljati nego skrajnjim egoistom, komu će mladost, ljepota i milina ove prekrasne djevojke biti suštim uživanjem...Mir moga života, sklad i ravnovjesje duševnoga raspoloženja bit će nakon toga posve poremećeno. Hrlim korakom pojurio sam naprijed. Moram iskreno priznati da se u meni pobudila neka zavist pomiješana sada s prezirom, sada sažaljenjem. Misli moje letjele su na prag našega upoznanja, na začetak razvoja ilirske ideje među nama u ovom tuđem gradu. Jedan plamen je tako lijepo gorio među nama, njegovo svjetlo podavalo je tako zamamljiv čar u našem društvu, a na prozor nasrnuo hlapat daha demonova i utrnuo svjetlo toga plamena, mi se pak nađosmo u mraku... Svima nama bijaše neopisivo neugodno... Ovaj plamen u našoj stranci bijaše nedvojbeno grofica Olga. Dah demonov Podgorski. Ne varam se kada tvrdim da nam je sada nekako onako kao da gledaš u metu kojoj je istrgnuto središte.Dok ja još u ovakvim mislima, sastanem grofa Lacu gdje odmjerenim korakom ulazi za onima dvoje upirući oštre oči za njima. Sada mi je sve puklo pred očima... Jasno je da ih grof Laca uhađa. Da li danas prvi put? Ako tako, tada će valjda kano bratić i rođak tomu gledati na kraj stati da spasi ubogu i bezazlenu djevojku ako se još spasiti dade...Ovoliko budi odgovorom na prvu riječ tvoga posljednjega pisma.Tužiš se da je naša stranka, dakle ilirstvo, počelo nazadovati, bolje - venuti. Na žalost, ovaj žalostan pojav je istinit. Ali se varaš da mu je razlog tobože u tom što se članovi naše stranke pozabave ili koju progovore onako kod čaše vina. Nipošto. U tomu nije razlog. Mi smo u najbujnijem rascvatu naše ideje mnogo više proboravili kod vesele čašice nego sada u vrijeme pada. Posljednji dopisi svjedoče da je isti pojav i tamo u našoj kolijevci. Neka stagnacija u mišljenju i u čuvstvovanju naših ljudi da je nastala. Ta stagnacija naliči na tišinu prije oluje, na mir u vojsci tik pred bitkom, tik pred časom kad se imadu sraziti... Svakako tome valja tražiti dublje razloge. Ne može se kazati da smo mi došli s našom idejom na vrhunac, da smo postigli svoju svrhu i da sada, po vječnim zakonima u historiji, padamo, spuštamo se opet s toga vrška. Ovo se ne može tvrditi, jer smo se mi istom primakli na podnožje... Ne može stajati niti drugo, da naime nemamo ljudi koji bi znali voditi stvar k svojoj svrsi. A nije niti treće, da bi naši protivnici bili mnogo silniji od nas, i tako nas ima kao velike manjine nestati. Baš protivno. Mi zaokupismo čitav narod. Ali se čovjeku čini da ga zaokupismo ilirskom idejom na primjer onako prolazno kano jutarnje proljetne maglice što se razastru po dolinama, a čim sunce zaigra preko neba, nestalo ih netragom...Ja bih rekao da je naša vojska, primaknuvši se u svojoj zanesenosti do onoga podnožja, uvidjela prozaičnu istinu da nema hrane niti popudbine baš tada kada joj se valjalo penjati do vrhunca, te evo polagano uzmiče od svoga cilja. Ova pak prispodoba smjera onamo: da mi nemamo odista za ilirstvo podloge u narodu, u njegovu životu, u njegovoj povjesnici. Drukčije ne možeš protumačiti ovu ohladnjelost, ovu stagnaciju poslije tako burnog rada i smjelih osnova i pothvata, stagnaciju kano da si nam podrezao krila u najboljem letu. Nipošto ne bih želio da se primaknem ozbiljnim razmišljanjem onoj istoj tački na kojoj je već davno prije stao Jakob Podgorski sa svojim rugalicama... Ali...Vraćam se k poeziji. Moram ti iskreno priznati da od neko doba pjevanje zapinje. Moja vila kano da je na umoru. Isto moje biće postalo je tromo i nehajno. Gdje da nađeš tomu lijeka? Možda u skorom odlasku iz ove hrpe kamenja tuđega grada.Ostaneš li iza mene ovdje: da jedno drugomu svakako reknemo prije "zbogom". Kada ili nikada opet. A tvoje društvo mi je tako milo. Što se sastanka tiče, neće biti uspjeha. U našem kolu nastalo je obilato ruganje na same nas... Dosta ti budi ovo rečeno.Primi moj pozdravVilko Gospodine Laca i plemeniti gospodine doktore!Već je dobrano minulo vrijeme što se među nama nalazi visok, jak i hladan zid. Otkuda je

postao, s kojih razloga, tko ga je sagradio? Meni je nepojmljivo. Zašto mi se to ne kaže? Ti ćeš mu znati postanak i razlog postanku. A nijesam li ja zavrijedila barem toliko da mi se kaže? Vašemu doktorskom gospodstvu bila su u svako doba vrata otvorena. Dakako! Jer u ženskim moždanima ludost piruje.Ja tražim od Vas razjašnjenje i ništa drugo, pa se onda neka zatvori slobodan Vam ulaz; neka se podigne vječni zid među nama, neka se raziđu naše staze, i mi sebi budimo kano da se nikada vidjeli nijesmo.Ja Vas očekujem.Tvoja guska! A to je i pravo zaKarolinu... Čestiti i vrijedni gospodine i gospođo!Ne mogu sebi protumačiti što znači Vaše mučanje i uklanjanje meni. Što sam u ovoj kući, jednoć samo bijaše neznatnoga sukoba među nama, i to prije nekoliko tjedana kada me upitaste za račun kako dopuštam da mladići dolaze u posjete mojoj učenici grofici Olgi. Ja sam sve razgovijetno razložila i držim da su naši računi vazda ostali čisti.Nekakvo je nesporazumljenje zavladalo u ovoj kući. Ja nijesam bacila kamena smutnje. Ali ono se ima svakako protumačiti onima koji s toga nesporazumljenja nedužno trpe. Ako je s Vašom voljom da grofica Olga nije više mojom učenicom, molim neka mi se to javi.Karolina Draga moja učenice,Gospodična grofice Olgo!Vlast moja nad Vama još mi oduzeta nije. Vi iz kuće odilazite i računa o svojim odlaženjima ne polažete. Najmanje meni koja odgovaram za Vaše naobraženje, za Vaše srce, za svaki Vaš korak. Kuda idu Vaši putovi, možda ružama posuti, ružama u kojima se krije zloban trn i otrovnica guja, svakako bi bilo delikatno da ih znade Vaša učiteljka, Vaša prijateljica, koju Vi nijeste imali uzroka do najnovijega doba ne cijeniti i uklanjati se njezinu oku.Kuda i kako zavitlala sudbina sa mnom, uvijek će moja savjest pouzdano i iskreno svakomu znati reći da sam od srca vršila svoju dužnost zdušne učiteljice i odgojiteljice nad Vama; da moji nazori ne bijahu pretjerani, niti moji nauci neizdašni; a niti polje po kom sam sijala pusta klisura. Ja znam da sam sijala valjano sjeme, i znam da će biti obilata žetva i sretan, samo ako je vrijedan, onaj tko bude žeo...Vjerujte, i bog zna da me srce boli radi Vas i Vašega ponašanja prema meni...Završujem s nadom da ćete shvatiti ovo moje pisamce i prema tomu shvaćanju vršiti svoju dužnost učenice prema učiteljici i prijateljici svojoj...OčekujemDraginja

  VII.DOKTOR RADI

Ozbiljna odluka doktora Lace da sklopi brak sa svojom rođakinjom groficom Olgom oživjela je još više kada je saznao da je djevojka stupila u neke odnošaje s Jakobom Podgorskim. Dok bijaše dosada svojoj rođakinji tuđ i nepristupan, počne joj se najednom približavati i općiti posve finim i ljubeznim tonom s njom. Osim toga uhađao je, neviđen njoj, sve njezine putove i znao, od mnogih pak i slušao, za skoro sve njezine domjenke i sastanke s Podgorskim. Sa starcima općio je dan na dan sve više i pouzdanije, a oni mu postadoše punim srcem i

iskrenom dušom skloni i odani. Učiteljki Karolini ugibao se kao da se nikada poznavali nijesu. Složio se sa starcima da se krene iz tuđega grada na imanje u Zagorje. Ova pak odluka ravnala se po izviđajima doktora Lace o namjerama Podgorskoga prema grofici Olgi i sklonosti Olge prema Podgorskomu. Doktor Laca nije se mogao dosta načuditi sastancima Olginim s Podgorskim. Sudeći po njima, sklonost Olgina za Podgorskoga ne mogaše se razabrati da li je uopće kakva sklonost, ili su pak to samo puki sastanci i trošenje riječi od običaja, od dosadnosti, jer nema drugih. Stoga nije Laca požurivao odluke da se krene iz grada na selo... Bilo mu je teško ostaviti udovicu Elviru kod koje je još uvijek stanovao Podgorski... Ipak je upozorio starce da djevojka izlazi iz kuće bez svakoga pitanja i da vodi sastanke s nekim kuljavim studentom dolje od naših strana. Starica Mare stala se krstiti ljevicom i desnicom i moliti boga, dok je Martin tresao pepeo iz svoje lule i uputio Lacu da je njegova briga biti sretnim, a zato neka pazi da djevojka ne posrne stranputicama...Jednoga lijepoga proljetnog jutra zaputi se Olga sama u grad.- Dopusti, Olgo - približi joj se Laca - da pođemo zajedno. Ili sam ja bio neoprezan, ili ti nijesi marila za mene, ali je svakako dolikovalo da smo se više družili, da ti ne izlaziš bez mene...- Pravo imaš, Laca - hladnokrvno će Olga. - No da se tuđiš od mene, uzrokom će valjda biti studija i tvoji društveni poslovi izvan kuće. Mene pak, kano stariji i ozbiljniji, držiš jošte djetetom, pod vladom učiteljke svoje. Međutim ja bih rado da sam još dugo, dugo djetetom...- Oprosti, mlađano si jošte stabalce, ali ti si tako ozbiljno dijete da bih te ja odriješio već od egide učiteljkine. Međutim, kako mi pripovijedaju, ti si u praksi već i sama mojega mnijenja.Olga nije na ovo ništa odgovorila. Laca skrene razgovor na drugi predmet.- Za koji dan krećemo na imanje u Zagorje.- I ti ćeš na ladanje s nama.- Kako ne? Već je i vrijeme da napustimo te zidine. Osim toga, ja još nijesam bio u Zagorju. A stric mi ga lijepo opisuje.- Ti valjda ne mariš za romantične krajeve?- Kako to o meni sudiš? - promrmlja Laca.- Pravedno. Jer si uvijek mrk i na sve s prezirom gledaš iz neke visine.- A, a! - zine Laca dosta nježno. - Dakako, ne poznaš me!Razgovor se opet prekinuo. Nakon duljega mučanja iznenada će Olga:- Ti poznaješ Podgorskoga?Laca oštro pogleda Olgu.- Podgorskoga? Kakvoga Podgorskoga?- On je iz Zagorja. Moj dobar prijatelj, pametan i ozbiljan čovjek. Ti me pratiš, zar ne?- Bar mi je čast.- A, pa dobro. Predstavit ću te Podgorskomu da se upoznate.Na Lacinu izlaštenom licu drhtale su izrazite crte i pokazivale začuđenje i tjeskobu pomiješanu s pakošću.- Ja se nadam - istisne on napokon nekom zloradosti - da je gospodin Podgorski iz viših krugova kada ga moja rođakinja usrećuje svojim prijateljstvom.- Što ti misliš pod višim krugovima?- Valjda me razumiješ. Tko se diči našim prijateljstvom, bit će nam podrijetlom i naobraženjem jednak.- A, podrijetlom? Gospodin Podgorski je sin krapinskog zanatlije. Ljetos završuje nauke. Izvrstan je pravnik.- I ti, Olgo, prijateljuješ s takvim ljudima?- I ja, Laca, prijateljujem s takvim ljudima - odlučno odvrati Olga.- Takvoj zabludi mogu samo biti uzrokom nauci i odgoj kojima te je nadahnula frajla Karolina.

- Zar držiš zabludom moje poznanstvo s Podgorskim? Zabludom stoga što on nije grof ili barun?- Jest, potpunom zabludom upravo s tih razloga.- Gospodine Laca - promjeri Olga pronicavim okom svoga pratioca - zato se vi tuđiste od mene dosada. Varate se. Ja nijesam taka nadutih nazora, i Karolina tomu nije kriva.- Ne razumijem te potpuno, Olgo.- Ja mislim da sam ti tuđa dosada bila stoga što si mislio da su meni grofici ravni samo grofovi. A ti također nijesi niti grof niti barun.Doktor Laca pocrveni, a zatim problijedi i sav se zguri. Po naravi nadut, a u dnu savjesti uvjeren da nije ono kakvim su ga naslovom nazivali, sada mu bijaše kao da si ga iznenada polio studenom vodom.Doktor Laca snađe se ipak brzo, otare lice i počne tiho, ali jetkim glasom:- Rođakinjo draga, jer sam ti po krvi najbliži, reći ću ti pravu istinu koju bi se možda tko drugi ustručavao izjaviti. Prijateljuješ s tim Podgorskim, vjerujem. Ali u tom prijateljstvu zaboravljaš sama na sebe i na svoje biće. Što može svijet o tebi misliti kada te viđa s takvim studentom šetati i pouzdano općiti na zakutnim šetalištima? Mislim da si se također dovoljno uvjerila kako je promijenjen naš kućni život. Baka i djed ne znadu sami što im je raditi. Da li bi otjerali Karolinu, da li bi tebe jednom pozvali na red ili bi poduzeli korake protiv samoga tog tvojeg prijatelja? Ozlojeđeno im je brižno i pošteno srce. Sve nade stavili su u mene.Olga pozorno slušaše svoga rođaka. A kada je ovaj prestao, upita ga ona posve spokojno:- Imate li jošte šta, moj gospodine dušobrižniče? Možda ste zapeli? Izvolite samo.Doktor Laca bijaše dosta rutiniran u razgovorima s protivnim spolom, ali sada se upravo ustobočio. Nasta mučanje slično onomu kada gledamo nekoga koji se sprema preskočiti široki jaz.- Ja čekam, gospodine Laca! - prekine djevojka mučanje.- Nemam ništa više.- Ništa više? Tebe dakle to nuka da se što češće družiš sa mnom, osobito da ne izlazim iz kuće bez tebe? Rekao si da bi me odriješio učiteljkine egide, no ja sam ti opet slobodna reći da nipošto ne bih željela informatorice zamijeniti kakvim stražarom.- Oštro šibaš, Olgo. A ravno po meni. Budi ti dopušteno. Ali bilo tebi milo ili nemilo, znaj da više bez mene nećeš izlaziti na ulice i šetalište. Ako je i tvojom glavicom zavrtjela neka čudna i vihrovita vijavica, no ti ipak jošte sama nijesi svojim gospodarom. Dok si malodobna, pod štitništvom si svoga djeda i babe, i oni imadu i pravo paziti na tebe i zapovijedati.- Zapovijedati? - stane Olga.- Jest, zapovijedati! - ponovi oštro doktor Laca, šibajući očima po malenoj Olginoj noški koju je ona dražesno ispružila naprijed.- Neka je i zapovijedati. No zašto ne zapovijedaju sami starci koje ja vazda štujem i ljubim kano jedine i najbliže zastupnike mojih roditelja. A zaista nijesu imali uzroka potužiti se na mene kao na neposlušnu. Zašto zapovijedi šilju preko posrednika, preko tebe? Uostalom, što se tiče Podgorskoga, niti ima povoda a niti mi može ma bilo tko nešto zapovijedati...- Moja Olgo, ne znam što bih i o tebi mislio. Najblaže da si krenula stranputicom...Podgorski neopažen približio se u susret te prekinuo tako ovaj razgovor. On pozdravi, a Olga mu poda ruku nešto uzbunjena.- Gospodin Laca, moj rođak... gospodin Jakob Podgorski - reče ona.Laca se nakloni gledajući prezirno Podgorskoga u koljena, dok se Podgorski posve ravnodušno pridruži na lijevu stranu Olge, tako da ona bijaše u sredini.- Da vam, prijatelju Podgorski, istaknem, evo vam Hrvata, moga rođaka Lace, koji nije Ilir, možemo ga dakle brojiti u našu stranku.- Ah, stranku! - mahne doktor Laca. - Kakvu stranku? Ja barem ovdje ne znam za drugu stranku do Ilira.

- Podgorski i ja ustrojismo čistu stranku Hrvata - reče Olga.- Podgorski i ti... stranku! Ha, ha, ha - zahohoće prisiljeno Laca.- Ne mislim da sam nešto smiješna otkrila. I ne držim da sam što takva kazala da me nijesi razumio. U ova dva slučaja se smije čovjek... inače... A zar ti, Laca, nemaš nikakvih političkih ideja u ovo vrijeme gdje se to i od najneznatnijega Hrvata traži?- Ja nemam baš nikakvih, milostiva gospodična rođakinjo. Taj posao je za beskorisna preklapanja i za ljude koji nemaju posla ili se barem ne bave ozbiljnim stvarima.- Dakako, vi imate pravo. Ljudi se mogu podijeliti u dvoje kano i pčele: u trutove i radiše. Tu se zna da radiše vode gospodarstvo i pčelinju politiku i njihove financije: jednom riječi sve. Trutovi spavaju, jedu i brundaju oko kuće. Pa se ipak događa da trutovi prisvajaju sav red i bogatstvo u pčelinjaku svojoj tuposti i lijenosti, dok ih napokon radiše ne izbace na smetište.Doktor Laca najprije slegne ramenima, zatim utakne štap u džep i stane fićukati nekakvu pjesmu. U takvom bi stanju doktor Laca vazda nešto novo smišljao. Nijesu baš njegove misli brodile po kakvoj beskonačnoj i neograničenoj pučini ideja. Oko jednoga predmeta u vrlo uskim granicama vrtjele su se i radile dugo i oprezno dok nijesu svoju žrtvu posve pronikle, nadvladale je. On je pustio Olgu da se razgovara s Podgorskim o kojekakvim stvarima, nije se više ni u šta pleo, ničemu prigovarao, ništa pitao, tako da je Podgorski držao svoju svrhu današnjega razgovora s Lacom postignutom. On ga je naime htio uvrijediti i tako izazvati na polje polemike, ili ga odagnati u tminu i samoću mučanja. "U ovom drugom" - mislio je Podgorski - "uspio sam." Međutim je Laca upravo sada zamišljao drugu osnovu, da se, naime, što čvršće sprijatelji sa svojim suparnikom. Zato je Podgorski našire otvorio oči kada ga je na rastanku iznenada zamolio Laca da mu odredi mjesto i vrijeme gdje bi se mogli sastati na prijateljski razgovor. Olga se pogotovo snebila, sjetivši se kakve je nazore malo prije njezin plemeniti rođak razvijao. Podgorski prihvati Lacinu ponudu objeručke. Odmah je pomišljao na to kako će prijateljskom svezom s Olginim bližim rođakom prije postignuti svoju svrhu.- Dakle ja ću sutra k vama u stan doći, gospodine Podgorski - stisne Laca posve prijateljski na rastanku ruku Podgorskoga.- Otkuda znaš za stan Podgorskoga kada ga do danas poznavao nijesi? - padne Olgi na um pitanje kada se već rastaše s Podgorskim.- Otkuda?... - ugrize si Laca donju usnicu ne odgovorivši na takvo pitanje.Navečer istoga dana sastali se u jednoj od pokrajnjih soba doktor Laca, starac Martin i njegova bračna družica Mare.Starac je na širokom i drevnom kožnatom divanu brojio nešto po zraku i prekrstio ruke preko trbuha. Starica hodala dosta brzo sobom sve od stola pa do vrata, dok je doktor Laca naslonio glavu na podbočenu o lakat ruku i ispod oka čas pogledavao starca, čas staricu.- Što potom misliš, Laca, s tom našom učiteljkom Karolinom? - mrmnu starac s divana.- Pisala je i Oljuški pismo - reče starica.- I Olgi? - začudi se Laca. - Dakle tri lista najedanput! Pisala je i meni list. Ja držim da joj na tri lista možemo jednim odgovoriti.- Kako dakle? - stane starica.- Putujemo u Zagorje. Olga više ne treba učiteljke. Karolini dajmo odmah otpusnicu.- Dakako da Olgi ne treba učiteljke. Valja već ozbiljno misliti o tebi i o njoj - reče stari. - No kako je odmah otpustiti?- Plaću ćemo joj dati za po godine unaprijed i kazati pismeno da držimo, kako primi naš list, da za tri dana više nije učiteljkom u našoj kući - razloži Laca.- A ti joj piši u naše ime kako govoriš - reče stara.Iza toga uhvati doktor Laca pero i napiše ovo pismo: Štovanoj gospodični Karolini!Primite na Vaša tri pisma slijedeći odgovor: Mi se selimo za koji dan na imanje u Zagorje.

Olga neće trebati dalje informatorice. Mi vam ovim javljamo da možete iza primitka ovoga lista dignuti polugodišnju plaću unaprijed i napustiti svoje učiteljsko mjesto u našoj kući. Priznajući Vašu marljivost i uspjeh kod uzgoja naše štićenice, ostajemo sa štovanjem... Ovako napisan list pročita Laca nešto tišim glasom, što starac dakako dobro čuo nije, no pristao je jer je vidio da starica s odobravanjem klima.- Stani, jošte nešto. Zar ne bismo mogli odmah listu priložiti plaću za po godine? - domisli se starica.- To će biti dobro, da ne bude više s njom posla.- E, pa to se može. Ja ću dakle ovo još dodati: "Prilažemo Vam u listu spomenutu plaću za po godine unaprijed."Iza toga bude list potpisan, novac privit i zapečaćen, i konferencija svršena.Doktor Laca posjetio je Podgorskoga sa svoja dva druga štono se izdavahu plemićima. Fina odijela, rukavice i pretjerano uglađena kosa pokazivala je razliku njihova stališa od drugih krštenih ljudi. Oni osobno i dobro poznavahu Podgorskoga. Kada stupiše u stan njegov, pođe im on u susret.- Osobito mi je milo...- Za svaki slučaj i na svaki način itd. - klanjahu se, izgovarajući i druge suvišne riječi. Nakon izmjene ovakvih fraza bez svakoga značenja, počne doktor Laca nekim ukočenim prezirom:- Gospodine Podgorski, zamolio sam vas za prijateljski sastanak, nu to prijateljstvo smjera onamo da se porazgovorimo o vašim odnošajima prema mojoj rođakinji grofici Olgi. Vi znate da je ona još malodobna, a pod štitništvom. Vi znate naš otmjeni stališ - tu je zapeo doktor Laca.Podgorski je ponešto u čudu rastvorio oči kod prvih Lacinih riječi misleći da će to valjda biti uvodom u njihovo novo prijateljstvo i spoznanje, ali kada je čuo predmet o kojem se vodi riječ, baš onda kad je Laci zapela riječ, ponudio je svoje goste finim smotkama.- Izvolite samo nastaviti - hladno će Podgorski, upalivši smotku.- Vele da ste vi pametan čovjek. Ako je tako, ne pojmim kako se slaže s ovim mnijenjem vaše lakoumno titranje s neiskusnom djevojkom našega roda i stališa.- Lakoumno titranje? Gospodine? - uleti u riječ Podgorski.- Ne samo lakoumno titranje, već i zavođenje na stranputne i zakulisne sastanke.- Gospodine rođače moje prijateljice, vi imate posla s mirnim čovjekom, osim toga ste moj gost. Međutim ja vidim da vi sami ne znate što vam plete jezik.- O, o! - ustadoše oba pratioca doktora Lace.- Podgorski, vi ste nepoštenjak i kukavac. Zavodite djevojku našega grofovskoga podrijetla, dok ste inače tako malodušni da se ne usuđujete ni primaknuti u našu kuću i obitelj. Vi i sami znadete da komu djedovi i najbliža krv zaudara smolom...Podgorski problijedi, naglo ustane i pokroči do vrata otvorivši ih širom:- Izvolite, gospodine pseudogrofe, napolje! Inače bio bih prisiljen dirati pravo svoga gosta.- Usuprot, mi ostajemo ovdje da svršimo s vama račun. Ako ste i plebejac, tako daleko ne ide vaša kukavština da nam nećete odgovarati! - skoči jedan od Lacinih pratilaca k vratima i zatvori ih.Podgorski se osupne.- Vrlo lijepo, gospodo aristokrati, vi me napadate u mom stanu kao gosti moji. Takvi gosti jednaki su presvučenim hajducima! Birajte neutralno zemljište da od mene tražite račune, a ne moj stan.- A? Dakle mislimo umaknuti! - podrugljivo se nasmije Laca ne maknuvši se s naslonjača.- Nastavite, gospodine grofe! - osobitim naglaskom nešto tiše izreče Podgorski naslonivši se na obližnji stolac.- Ponajprije, kako vi mene možete nazvati pseudogrofom?

- Tko nosi ime koje mu ne pripada, i govori u ime stališa iz koga ne potječe, i tko sebi pripisuje naslov grofa što on nije, jest pseudogrof - odrješito će Podgorski uprvši ukočene oči u svoga protivnika.- Kako vi, gospodine, možete tako? - umiješa se jedan od pratilaca. - Vi nam nećete poricati aristokratskoga podrijetla! Grof Laca je naš drug!- Sačuvaj, bože! Čast, gospodo, vašemu podrijetlu. Dok se nijesam uvjerio o protivnom, dopuštam da ste grofovi. Ali ovaj goso - pokaže strašnom porugom na Lacu - ovo je plebejac od glave do pete, kano da si ga od samoga kupusa složio. Nego taj kupus hoće silom i milom postati tropička naranča.- Gospodine! - skoči Laca. - Tko vam to reče?- Podgorskim me zovite. Gospodina igrati prepuštam vama. A da ste vi aristokratičke krvi, dokazuje to što vaša najbliža loza još i dan-danas šljive vari dolje u Slavoniji, kako i moj otac čizme šije u Krapini. Da je tako, pitajte moju prijateljicu groficu Olgu. A ja njoj vjerujem. Vi uostalom znate basnu o onom šarcu konju što po močvarama rže glasom "kvak-kvak" i pomalja iz blata svoje kopito obrašteno plivaćom opnom da mu ga kovač potkuje...Lacu poli po obrazu mraz, a oči mu se zališe krvlju. U tom se hipu obori na Podgorskoga kano da je pobjesnio. Podgorski se sili silom odrvao sa dva udarca. Pratioci Lacini rastave ih, a na pozorištu pokaže se komičan prizor. Doktoru Laci teče iz nosa krv kano da si otčepio vrelo. Podgorskomu su istrgnuta oba rukava od kaputa i košulje, i zabijeljela se gola ramena.- Vi ćete dati zadovoljštinu! - vikaše doktor Laca hoteći stisnuti pesnice, no morao je šakom loviti krv koja bi mu bila curkom cureći drugačije zakrvarila košulju i odijelo.- Budite uvjereni, u svako doba, ali ne kao grofu nego kao plebejac plebejcu, šoštarski sin sinu požeškoga šijaka. Međutim, izvolite na umivaoniku oprati nos i očistiti lice!- Ne trebam vaše uslužnosti! Vi ćete već točiti krv za krv!- Bilo kako mu drago, vi valjda nećete ovako krvavi i zamrljani izaći iz moga stana. Tko zna kako bi krasna udovica Elvira tumačila tu šalu. Svakako ne bi po vas njezino tumačenje ugodno bilo. A vi imate interesa ne dati povoda nikakvu nepriličnu tumačenju kod nje...Doktor Laca je zaista i nehotice morao do umivaonika. Ali nove neprilike. Ne bijaše ni kapi vode.- Izvolite samo! - opet će Podgorski. - Da sam ja sada u vašem stanu, ja bih tražio prije košulju i kaput nego bih pošao kući. Izvolite samo bez svakoga sustezanja.Laca izbulji oči. Nije znao što bi radio. Da li bi tražio vode ili odstupio natrag od umivaonika.- A, pardon! Nema vode. Vidite, služavka ne računa s izvanrednostima - reče sarkastično Podgorski i pozvoni silno.- Koga đavla radite! - skoči jedan od pratilaca. - Služavka da vidi takav prizor! - No već bijaše kasna ta opomena. Služavka u tren dotrči.- Vode! - reče spokojno Podgorski.Služavka je odrvenjela gledajući Lacu u krvi, a Podgorskoga golih ramena te istrgnutih rukava.- Vode, jeste li čuli? - viknu sam doktor Laca.Služavka ode. Podgorski otvori ormar i presvuče kaput. Kada bijaše donesena voda, oprezno je Laca isprao nos i gunđao dva puta: - To je ipak ludost.- Podgorski, vi ćete mi dati zadovoljštinu.- Već rekoh, u svako doba.- Do viđenja!- Zbogom! - I Podgorski otprati do vrata svoje goste. Vrativši se natrag, baci se smrknut na divan. - Eto gromova s vedra neba! Najprije ilirci, a sada ovaj nazovigrof. Ali, kako vidim, taj će biti mnogo opasniji. Zadovoljština!... E, pa bene. Zadovoljština? Dakako dvoboj. Ta uzvišena igra luđaka. Sredovječni božji sud. Bog i duša, mačevati umijem, ali u praksi još nijesam iskusio. Međutim... Sve to dosta hitro napreduje i više nego sam mislio. Kakav li još

može biti rezultat mojim matematičkim formulama! A bih li njoj otkrio? Nipošto. Kada se žene umiješaju u takve poslove, onda pogotovo nastaje tragedija. Nadam se da ću gospodina grofa od šljiva malo kresnuti po prstima, pa je svemu kraj... Iza toga se Podgorski preobuče te izađe iz kuće.- Gospodine Podgorski! - začuje on poznati glas iza sebe, što ga je vanredno iznenadilo. Bijaše Olga.- Grofice!- Ah, šta se zbilo? što je Laca radio kod vas sa svojim drugovima?- Jednostavni posjet, Olgo!- Ne tajite. On s drugovima nije me vidio malo prije na ulici, a ja sam nehotice čula: "Ludo bijaše i prostački, Laca, onako na njega navaliti u njegovu stanu", reče jedan od drugova. "Pametno, posve pametno je bilo. Drukčije ne bi došlo do dvoboja. Na riječima mu nitko ne doskoči. Ja sam mislio da i ovako neće biti uspjeha", suprotivio se drugi pratilac Lacin. Dakle, Podgorski, to ne bijaše jednostavni posjet.- Držao sam umjesnim zatajiti vam istinu.- Podgorski, moja je odluka da ne smije među vama i mojim rođakom sukoba biti.- E, pa neka on uzmakne.- Ne on, vi ćete uzmaknuti, Podgorski, i to meni za volju.- Olgo, nikada! Vi me znate.- Da ste pametni i da riječ držite.- Mislim.- Ali kada ste pametni, nećete valjda za volju ludosti držati riječ.- Ovdje moram.- A mislite li na posljedice, Podgorski?- Vidite, sve se to zbilo u tako kratko vrijeme da na posljedice još pomišljao nijesam.- A ja, otkako sam čula one riječi, sve posljedice su preda mnom razvrstane.- Laca je vrlo vješt budi kojoj vrsti dvoboja. Dvije-tri brazgotine na čelu i vratu svjedoče da mu je to često posao. On neće pustiti dok se ne svrši s vašim ili s njegovim životom, jer vas strašno mrzi.- Dopuštam. Ali sam se uvjerio da se svoje krvi silno plaši.- Otkuda ste se uvjerili?- U mojoj sobi porvasmo se poput šegrta, a ja sam gospodinu rođaku kucavicu žilu na nosu otvorio. U naglosti bijaše i nužna obrana. Dok je on meni poderao kaput...- Ah, za boga svetoga, zašto sve to biva? - počne Olga rukama lomiti.- Zaklonimo se na šetalište - upozori je Podgorski. Krenuše oboje šuteći uzanom ulicom.- Pitate - nastavi Podgorski na samotnom šetalištu razgovor - koji je povod njegovoj mržnji i srdžbi? Vi ne pogađate?- Znam. Tobože radi časti našega stališa i časti moje.- Olgo, vaš bratić vas ljubi.Olga se zamisli udarajući prstima po sjenilu.- On mi toga nikada rekao nije. Držim da se varate.- Nipošto.- Pak da me ljubi?- Bije se za vas i predobit će vaše srce.- Gospodine Podgorski?On je šutio i mukom gledao u zemlju. Sjednu oboje na najbližu klupu.- Dakle, Podgorski, vi se pobiti nećete?- Hoću.- Onda sam se prevarila u vama.- Bijem se za vas.

- Vi me ljubite, Podgorski?Podgorski joj za odgovor pogleda u lijepe velike i modre oči.- Kada me ljubite, onda nećete poći na dvoboj.- A što je vama stalo, grofice Olgo, ako čovjek koji vas ljubi dvoboje dijeli.- Meni je stalo do vas, jer i ja vas, Podgorski, ljubim!... - Ona je ove riječi izgovorila tako iskreno i razgovijetno.- Olgo! ogrli joj Podgorski ruke. - Olgo! Ti sada prvi put ove riječi izgovaraš. Olgo! Još jednoć, još jednoć...!- On dosada nije znao da ga ljubim... Nesretniče...Podgorski je privine na grudi.- Dakle, dvoboja neće biti? - upita ona tiho.- O, sada će biti dvoboj s nebom, s paklom, sa zemljom! Sa svim elementima koji bi stali na put ljubavi Jakoba Podgorskoga! Ja ću, Olgo, poći s njima na dvoboj, ali se ne boj ništa zla, evo ti moje desnice. Ništa zla niti po njega, niti po mene. Ti znaš da su moji nazori takvi da se ja ne mogu kano kukavica grijati na suncu ljubavi tvoje. Niti mi se rači bježati u samoću pustinje...- Ali mi ćemo se odmah sastati iza dvoboja?- Odmah ćemo se sastati i ne boj se nikakva zla.- A sada, Podgorski, zbogom, do viđenja... A kad će biti?...- Kada pošalje svoje drugove, onda ću znati.- Mi ćemo se prije vidjeti.- Valjda. Ali toga nemoj zahtijevati da ti kažem vrijeme dvoboja. Po mene bi bila nesreća. Mislio bih uvijek: na, sada će ona doći... Nipošto toga ti kazati neću.Kada je Olga podala Podgorskomu ruku, ova joj je uzdrhtala, a lice problijedjelo. Podgorski se hitro okrene od nje i zaputi protivnim krajem šetališta. Oboje se u tren ogledaše i vidješe se još jednom. Tajna bol i teška, mračna slutnja pala je na njihove duše. Bilo im je kano čovjeku kada sniva da mu navališe na srce golem i težak kamen. I zaista, kada čovječje biće zaokupe bolne slutnje, život mu postane sanen i umoran, te kano da se pita: "Bože moj, da li ja sada snivam ili zaista čujem?" I te bolne slutnje lagano, tiho, nadugo se izvlače iz ozlojeđene duše kano ono jesenske magle što se viju po dolinama čitave dane napinjući se samo začas u visine. I tada čovjek vidi: "Nije san, nije, java je..."Drugi dan dođoše k Podgorskomu oni isti pratioci koji su ga prijašnji dan posjetili s Lacom. Razgovor bijaše veoma jezgrovit i lakoničan.- Gospodine Podgorski, stvar znate?- Jest.- Oružje?- Po volji.- Tu je na vama izbor.- Kad je tako: mačevanje.- To je i za našu stranku povoljnije.- Vrijeme?- Što prije. Sutra ujutro, jer sam zaokupljen i drugim, mnogo prešnijim poslovima.- Bene. A mjesto?- Kažite, gospodo, gdje vas volja, neka bude samo nešto dalje od grada.- Stari brlog za dvoboje. "Gabrijelov lug". Sat vožnje odavle.- Pristajem. Ostalo izvolite s mojim svjedocima. Molim vaše adrese.Obojica izvadiše posjetnice.- Poslije podne u četiri sata, "Papperova kavana".Gosti ustadoše, pokloniše se, a Podgorski ih isprati. Zatim napiše dva lista, zapečati ih i pozvoni. Uniđe sluga.

- Nosite na adresate. Ako ne bi bilo kojega kod kuće, tražite dokle nađete.- Na službu, gospodine.- Podgorski je stao šetati sobom gore-dolje tako zamišljeno da mu se svaki čas trnula smotka.Netko pokuca, i uniđe u sobu krasna gospođa. Stas joj bijaše vitak. Grudi jake i visoke. Lice bijelo, fino i puno. Kosa bujna i mekana kao svila, crna joj boja prelijevala se poput baršuna na suncu. Ramena i bokovi bijahu joj dražesno zaobljeni.- Koja čast, milostiva gospođo... Prvi put...Ona mu pruži mekanu ručicu i sjedne na divan, a male noške kano da su joj nehotice ispuzle ispod odijela.- Ne, gospodine Podgorski, vis a vis, evo, pokraj mene ima mjesta... - smijahu se milostivo Podgorskomu njezine vragoljaste crne oči.- Milostivo gospođo...- Zovite me jednostavno gospođom Elvirom, ako mi hoćete ugoditi. To "milostiva" tako mi po starinama zvoni... No, sjedite bliže do mene - koketno je maknula na stranu glavom da joj bolje može vidjeti zaista prekrasan vrat.- A recite mi, prijatelju, kakve se to jučer razmirice dogodiše u vašem stanu s onom gospodom? Ne znam je li služavka snivala ili joj se priviđalo... Bilo je i krvi. Nadala sam se da će me danas grof Laca posjetiti...- On je gospođi Elviri stari prijatelj... - primijeti Podgorski.- Jest jedan od starijih i boljih prijatelja... - odvrati mu ona ozbiljno, što joj je tako dobro stajalo.- Ergo? (Ovo bijaše njezina omiljela riječ.) Ergo? - okrene se pouzdano k Podgorskomu.- Neznatna šala. Kušasmo si mišice, pa je neopreznošću gospodina grofa zatekao udarac po nosu, i to vam je vrelo krvi.- A nije li vas grof Laca radi takve šale na dvoboj pozvao?- Na dvoboj? - zabuni se, ali samo začas Podgorski. - Što još neće pasti gospođi Elviri na um? Radi takve malenkosti dvoboj!- Ej, pamtite da Laca rado duelira! O, zato i jest on moj stari prijatelj. Takvi muškarci vrijede nešto! Duel, vino, ples, žene, i to je zadaća mladiću, a ne uvijek ta vječna mudrovanja! Na primjer, vi, prijačku moj, vi ste mi odviše zadubljeni u studije. Ne valja to! - udari ona lagano Podgorskoga po ramenu. - Tako vi u mojoj kući stanujete, pa skoro da se i ne poznajemo. No ja mislim da će sve nabolje okrenuti odsada kada nauke svršujete... Život vam je dražestan, prijačku moj, svijet čaroban! Dok je knjiga laž, a studij opsjena. Odonda vam je zagospodovala laž među ljudima kada se prvo slovo napisalo ili natiskalo...- Ali pristaše knjiga i studija opet tvrde da je život laž, a svijet opsjena - izmuca Podgorski dok mu je čelo gorjelo. Njegovo oko paslo se neobičnom požudom na lijepom udovičinu tijelu. Ona je katkad lukavo ispad oka pogledavala na nj. Čudna, nova neka struja oživjela je u njegovu biću. Njezini mlazovi kano da su se valovito gibali po svim žilama, a najjače su udarali u žile kucavice. Bijaše to pojav požude, koja u jedan tren umara i oživljuje, truje smrtonosno i hrani životom slatkim, no kratkotrajnim. Požuda je raj, dok je u rascvatu. Pakao, kad dolazi do svrhe. Pustoš i praznina, kada je došla na vrhunac svrhe i prevalila se preko nje na drugi kraj. Za udovicu Elviru ne bijaše ništa novo gledati svoje žrtve kako im mozak kipi što dulje pasu oči na njezinu raskošnom tijelu.- Gledajući vas, gospođo Elviro, imate pravo. Život je dražest, a svijet čaroban i divan! - zapenta Podgorski dosta nespretno i bez saveza.Udovica mu ne odgovori na to, nego mu malenom rukom pokrije čelo.- Vi sijevate od vrućine. Čuvajte se, prijačku, groznice... Vi ste još tako mladi...Taj "prijačku" tako je zamamljivo izgovarala...Elvira strignu poludivljim okom kada je pokucalo na vratima Podgorskoga.- Vidite, ne dopuštaju nam niti ovoga domjenka! - prošapta ona tako pouzdano kano da se već

odavna poznadu.U sobu uljeze silna trbušasta ljudina, debela, obrijana obraza, glave do kože ostrižene. Iza ovoga drugi, nešto viši i tanji, bijelih zalizaka.- Doktor Podgorski, "serrrva-a-asss!" - reče prvi, bezobrazno mjereći udovičine grudi. - De gustibus non est...Udovica skoči, poda ruku Podgorskomu, nakloni se strancima i ode.- Haj, haj! Broder Podgorski!... Baš nijesmo došli u zgodu... - ispričavaše se debeljčina.- Doktor Johan! Doktor Karl! - pokaže Podgorski na sjedala.Doktor Johan bijaše đački veteran, dušom i tijelom Nijemac. Njegovo glupo lice odavalo je prevelike zasluge za kulturu hmelja... Bila je to jedna od onakvih figura kakvih na stotine donose njemački kulturno-humoristični listovi, kojima se mora kraj sve bljutavosti tobožnjih dosjetaka dati ona prednost da dajčera u svima fazama neće nitko od njih bolje pogoditi. Od poglavitih uzora ovakvim dajčerima može se brojiti i doktor Johan. Drugo ne bismo imali o njem ništa reći.Podgorski ukratko razloži stvar i zamoli pridošlice da budu svjedoci i da s protustrankom sve urede.- Bravo, doktor Podgorski! Bravissimo! - primi Johan s aplauzom časnu ponudu sekundanta kano i njegov drug.- Na mačeve dakle. I najzgodnije. Rasporiš trbuh. Odlupiš nos. Pristrižeš uha. Pak punctum! Čovjek je žaba, ništa nego žaba. Da mu je barem dana ta slast da pliva u jezeru piva. Zaista je ogavno svaki dan najprije navlačiti na sebe odijelo, onda na pivo. Kada se vratiš, ne znaš već za sebe. Eto slugi muke dok poskida opet s tebe te prnjke. Zatim ustaješ i opet po starom nastaviš. Onako čovjek-žaba pliva, pije, spava u blatu i opet pije i pije i pije...Johanu se kod toga umnoga razglabanja tako rastegnulo obrijano lice kano da već pred sobom oživotvorenu svoju dosjetku... te će sad skočiti u jezero piva...- Sutra navečer pripremite na moj račun u "Goldnerovu hotelu" gozbu. Ako budem neznatno ranjen, doći ću sam. Budem li jače, proveselit ćete se s drugovima u moje ime, ako vam ne bude dvoboj teka pokvario - reče Podgorski.- Broder Podgorski! Nijesmo mi kod ovakva seciranja prvi put! - zahohoće dajčer na sav glas. - Zadnje bijaše prije osam dana, kada je Talijan Piccolamini rasjekao krupan nos i debelo uzvinute brke mađarskomu plemiću Esterhazu. Ranjenika mazahu kod kuće liječnici, a mi smo i te kako slasno ispijali u njegovo zdravlje. Bilo je tu dakako i tokajca baš iz ravne Ungarije. Napokon se tako udobrovoljismo da je Talijan Piccolomini morao s čitavim našim provodom ići cjelivati izlijepljeni nos i brkove Mađaremberu. Za nekakvu primadonu se potukoše koja je izgubila glas pa se bacila u naš hatar.Još je koješta napričao dosjetljivi dajčer, a onda se rastadoše obećavši Podgorskomu da će sve u najljepšem redu izvedeno biti.Istoga dana spremahu se starac Martin i njegova družica Mare iz grada u Zagorje. Navečer navijestiše Olgi da drugoga dana odilaze. Onaj dan bijaše prekasno potražiti Podgorskoga i javiti mu to.Drugoga dana u sedam sati ujutro putovahu dvoja kola iz grada brzim kasom put određena mjesta.Bijaše tiho i blago jutro. Tanke pahuljice oblačića plivahu po nebu. Sunce sumorno sada je prevuklo koprenom tih tankih oblačića zažareno lice, sada ga je opet pomolilo na čistac. U prvim kolima vozio se doktor Laca sa svojim svjedocima i liječnikom. U drugim Podgorski sa svojom pratnjom. On bijaše vanredno živahan i razgovorljiv šaleći se s niskim, okruglim i grbavim liječnikom, komu je časnu staračku glavu pokrivala skupa i dosta teška baroka od bijele kose kao janjeća vuna.- Clarissime, ako mi odsiječe uho ili komad nosa, gledajte da budete što brži i da što prije otpadak sastavite sa svojom maticom. Tamo kod nas u Hrvatskoj, premda nas krste

barbarima, ipak nisu vični gledati osakaćena čovjeka. A skoro se vraćam u domovinu.Staračac kimnu dobrodušno glavom, kano da kaže: "Vidjet ćemo već što će nam trebati da radimo."- Gospodina Eskulapa ne treba opominjati. On će te svezati, sašiti i namazati, makar ti čitav trbuh odrubi sablja. Doktor Laca uostalom izvrsno mačevati znade. A k tomu si ti danas prvi put na bojištu - reče Johan.- U svemu je to komično kada čovjek drži nešto najvećom ludošću pa joj se ipak podvrgava.- Vi ste, dakle, u teoriji protivnik dvoboja? - umiješa se Eskulap, a grbava leđa kano da su mu se nadigla kod toga pitanja.- Sasvim protivnik.- Onda najbolje da svoju protivštinu u praksi pokažete.- Kako u praksi?- Ne dijelite danas dvoboja.- To se baš nikako ne da.- Posve lako. Vratimo se kući - slegne ramenima praktični Eskulap.- Pa onda nositi žig kukavice?- To je pitanje za načelo.- A komu ćete dokazati da ste samo zbog načela odustali od dvoboja, a ne zbog straha?- Eh, kada bi ljudi bili uvjereni da ste samo zbog načela odstupili od dvoboja, onda vam se ne bi moglo ništa upisati u trpljenje za načelo; jer se ono u tom sastoji da vi za sebe nosite uvjerenje da niste odstupili od dvoboja od straha, a od ljudi ipak nosite žig sramote jer nećete nikoga uvjeriti da niste kukavica.- Za danas ću ostati samo u teoriji protivnik.- Po volji - svrši Eskulap razgovor te zamukoše svi.Svjedoci pogledaju na ure i zapovjediše da se jače potjera.Tišina u naravi uznemiri se laganim povjetarcem koji dizaše u vrtuljcima po cesti prah.Napokon su dospjeli do označenoga luga. Kola stanu, a gospoda krenu pješke prema sredini luga.Laca sa svojom pratnjom odvezao se dalje za četvrt sata i krenuo također pješke, no drugom stazom štono vođaše u sredinu luga.Tu vladaše narav u svoj svojoj divljosti. Nekoliko jutara daleko pružala se ravnica. Trava nikada pokošena, jer valjda i ne bijaše za kakvu porabu, bila je visoka do pasa. Rosa bijaše upravo obilna. Sredinom ruljaše divljim bukom potok, koji je naličio na pustinjaka štono pjeva monotonu i melankoličnu pjesmu i sam je sluša i sam se naslađuje njome. Nema živa stvora koji bi se s njim u glasu natjecao. Tako bijaše i spomenuti potok. Ako bi struj vjetra zašumio drevnim dubovima, to bijaše jedini glas uz buk potoka. Inače se on vazda sam čuo kao pogorelac kada se pravda s podrtinama na garištu izgorjele kuće.Dođoše na čistinu od nekoliko hvati. Tu ne bijaše trave. Šljunak i sićušni pijesak razastro se beživotno te je naličilo to mjesto u onoj bujnoj travi na pličinu morsku. Baš kano da bijaše priređeno za kakvo trkalište.Svjedoci i liječnici ukratko se posavjetovaše. Kada se pokaže krv, dvoboj je svršen.Protivnici stadoše usuprot. Sablje zasjale. Dao se takt, to počne ono tjeskobno zveketanje koje napunjuje užasom. Đavo i smrt lijepo li se negdje kese nad takvim prizorom!Doktor je Laca bio blijed kao krpa, i mrk. Nasuprot, lice Podgorskoga žarilo se i sijevalo.- Vi ste vrlo oprezni. Uvjerio sam se prekjučer u svojoj sobi da se bojite krvi - reče smiješeći se Podgorski svomu protivniku. Laca ne odvrati ništa.Zveket se nastavi. Dajčer je izbuljio oči u borce. Najednom dirne grbavoga Eskulapa: - Naš se dobro drži.Istom što je dogovorio, sablja kresnu, a Lacino desno uho ostade visiti na neznatnoj sponi, ali niti da bi kap krvi kanula.

- Weiter - cikne Laca. - Krvi nema jošte.- Bene - odgovori Podgorski.Svjedoci se nijesu protivili.I nanovo počne ljuto zveketanje.- Vama je mnogo stalo do moga trbuha i do grudi - reče Podgorski i kresnu Lacu po lijevom uhu. Objesi se i ovo, ali da bi se samo kaplja krvi pokazala.- Weiter - cikne Laca. - Krvi nema jošte.- Bene - namrači se Podgorski.- Doći će do nosa - šapne Eskulapu dajčer. - Onda će valjda doći do krvi. Uha mu se baš ljudski objesiše. Ja ne bih više dao ni po vrča piva za njih.Laca počne vijati sabljom poput zmije. Podgorski odbijaše vješto. Zmija od sablje plaznu otrovnim jezikom. Podgorski se uhvati rukom ispod slabine i problijedi nasmrt.- Satis! - viknu svjedoci. Prije nego prispješe na poprište, Podgorski se smota nauznak stisnuvši grčevito usne. Doktor Laca baci sablju i pogleda još jednom svoga protivnika na zemlji. Krv je mlazovima puzala po žitkom pijesku.- Clarissime, muka! - prošapće grčevito Podgorski. Grbavi Eskulap slegne ramenima, uhvati se posla i ne odgovori ništa.- Broder Podgorski, žalimo, vas neće biti danas u "Goldnerovu hotelu". Pa da nije čovjek žaba. Evo kako joj rasporiše trbuh.- Smrtna rana - šapnu Eskulap na uho dajčeru.- Zato i njemu uha krpa liječnik, kako vidimo - reče drugi svjedok.- Ono nije ništa, gospodine moj - uputi ga grbavi Eskulap.Doktoru Laci omotaše preko čela i ušiju crnu svilenu maramu i zaputiše se svojim kolima. S Podgorskim bijaše mnogo više posla. Napokon, kada je grbavi svršio posao, načiniše svjedoci nosiljku i dosta teškom mukom ponesoše ga na kola...U dolini luga ruljaše i dalje potok istom spokojnošću. Dva gavrana stala se naletavati iznad mjesta dvoboja, a napokon se sigurno spustiše onamo na ljudsku krv žaleći da nema barem jošte moždana kada su već luđaci tamo tratili vrijeme...Podgorskoga uhvati lagana groznica još na putu. Kada ga donesoše u stan, padne u vrućicu.Udovica Elvira dohrli u njegovu sobu. Razvali lijepe oči na grbavoga liječnika.- Ergo? Ranjenik?- Smrtonosno.- Ubogi mladiću! Znala sam ja da je došlo do dvoboja, a on mi je tajio.Eskulap poškilji ispod sumorna oka na dražesnu žensku put udovice Elvire i s nepouzdanjem upita na po glasa:- Možda ste vi povod današnjemu jutru?- Ja povod?... - zarumeni se ona tobože stidljivo oborivši oči. To joj je laskalo. Uostalom, ona nije imala uzroka dvojiti ne bi li zaista bila baš ona povodom. A zato je odmah, a možda upravo samo zato, prionula svom brigom i nježnošću oko ranjenika... i sve više plivala u tu misao da se dvoboj dijelio zbog nje.Podgorski se posve onesvijestio.Doktor Laca prispio je kući u podne.Starac, starica i grofica Olga bijahu već otputovali u Zagorje.- Nijesam mislio da će baš do dvoboja doći. Ali kada sam se varao u njezinim čuvstvima. Ona ga zaista ljubi. Njega je dakle valjalo ukloniti, jer inače do vraga moje osnove! Oni odoše! Sve je uspjelo kako sam osnovao. A sada ću još proboraviti nekoliko dana u gradu, dok mi pozacijele uha, a tada za njima u Zagorje. Stvar moram odmah privesti kraju. Prije no bude dva mjeseca, valja mi sklopiti brak... - govorio sam sebi Laca bacivši se na stari naslonjač u opustjelom stanu grofice Olge i njezinih rođaka te napokon umoran zaspao.Prema večeri se Podgorski opet osvijestio. Po sobama se već rasprostiralo slabo svjetlo

svjetiljke.- Vode mi dajte ako je koja duša ovdje. Mene tako pali u grudima.Udovica Elvira mu poda čašu.Podgorski se zagleda u nju i bolnim posmijehom osu mu se blijedo lice.- Zar se vi brinete za mene? Primite moju veliku zahvalnost.- Vas muči, prijačku, silna bol?- Ovaj čas ne toliko, osim što sav gorim.Ona mu položi mekanu ručicu na čelo.- Zašto mi tajiste, prijačku moj, kadno vas pitah? U mojoj je vlasti stajalo otkloniti nesreću od vas. Ja bih bila već grofa Lacu upokorila. Vi se nijeste bavili pustolovinama već knjigama. Dobro sam ja to znala. Nasuprot, grofu Laci sve je prije na umu nego knjiga. Napose kada se o meni radi, čemu ne dadoste da posredujem.Podgorski je u čudu pogleda.- Da, prijačku moj, ne tajite. Sve znam, radi mene dijeliste dvoboj. No vi ste posve nevina duša. Ta što ste u kući, jedva progovoriste pokoju riječ sa mnom. On pak, strastveno obožavajući mene, mislio je stoga što sam mu često vas spominjala kano uzor-mladića, da među nama postoje nježniji osjećaji.Elvira ga u tom trenutku iznenada zagrli vlažnim, opojnim cjelovom.- Da se nijeste opravdavali, prijačku moj! Čemu suvišno tepanje i izvinjavanje... Pitajte mene, ja ću vam sama najljepše znati razložiti kakav je to samosilnik! - pokaže ona na srce.Dok se Podgorski, koje ranjen koje opojen blizinom toga lijepoga, mladoga i razbludnoga tijela, niti snaći ne mogaše, nastavi odmah Elvira, samo ženi prirođenim brzorječjem, razgovor prešavši na drugi predmet.- Jedan list imadem za vas. Ujutro, čim odoste na kobno ročište, tražila vas premlada djevojka kojoj služavka nije mogla vidjeti lica ispod guste koprene. Pitala je gdje je vaš stan. Zatim je razgledala obje sobe i udaljila se, služavka je pripovijedala, nekako bolnim i teškim srcem.- Molim, podajte mi ga.- Evo, prijačku moj! - nadnese ona ružičastu listovnu omotnicu nad njegovo blijedo lice.On je prelomi i nemilo se trzne. Čitao je ovo: Dragi Podgorski!U hitnji vas tražih. Mislila sam na slučaj da vas neću naći kod kuće pa već doma napisah ovo pisamce da vas obavijestim o nenadanom odlasku iz grada. Jučer mi se navečer priopćilo da danas jutrom odlazimo. Prije nego mi je bilo poći, pohitjeh k vama, ali nije suđeno da se vidimo. Oprostite mojoj smjelosti. Tako se rastajemo a da i ne znam kako će se dvoboj svršiti. Laca je samo radi toga dulje ostao u gradu. Tek nakon nekoliko dana polazi na ladanje u Zagorje. Vaše riječi su mi velikom nadom. Dao bog da se dobro svrši! Da ne bude nesreće ni na jednom kraju. Tješim se da ću poznati po povratku Lacinu da nije zlo. A vi se žurite na selo, u naše ubavo Zagorje. Bog vas štitio. Kada uščitate ove retke, ja ću već biti na putu.Olga - To je prvo pismo, prvi reci njezini na mene. Ne potpisuje se groficom, to je karakteristično. Meni za volju možda ne pridaje naslova - šaptaše sam sebi.Elvira ga gledala radoznalim i pitajućim okom. On smota natrag u omotnicu list i položi ga kraj sebe.U taj čas unišao je neopaženo u sobu grbavi Eskulap.- Dražesna čuvarice bolesnika moga, kako vidim vi savjesno vršite dužnost anđela čuvara. Vašu pažnju je zavrijedio mladi bolesnik! No, pa kako je? - obrati se k bolesniku prihvativši mu ruku.Bolesnik sažme ramenima.

Sada zamoli liječnik gospođu da se udalji. Iza njezina odlaska pregleda ranu. Malo se zadubi u misli, napiše nešto na papir, pokrije bolesnika i pozvoni slugi.- Da ste odmah išli u ljekarnu. Upozorite ljekara da je velika nužda za lijek! - Sluga ode, a on se šetaše lagano sobom.- Nemojte se, amice, razdraživati. Budite što mirniji. S gospođom Elvirom malo ili ništa se ne razgovarajte. Međutim, ja ću je i sam na to upozoriti.Podgorski mu ništa ne odgovori.Eskulap nastavi svoju šetnju pogledavajući svaki čas na uru. Trajalo je to dosta dugo.Podgorski stane najednoć teško disati i stenjati. Liječnik korači do njega, položi mu na glavu ruku i popipa bilo.- Opet vrućica! Gdje je, do vraga, tako dugo? - promrmlja s velikom objektivnočću pa opet nastavi šetnju.Sluga je unišao i ponamjestio na sto nekoliko raznobojnih bočica. Liječnik ga pridrži da mu bude na pomoć. Podgorski je već stao nerazumljivo buncati. Eskulap izvadi naočale sa zlatnim okvirićima. Salije oprezno tekućinu iz crne bočice poput žiška u čašu i promiješa je. Zatim naspe u to crveni prašak, od čega se odmah sva tekućina pretvorila u jednu jedincatu pjenu, kano da si velikom silom istepao bjelanjak od jajeta. Tu smjesu pokrije i počne nešto na hartiji računati. Izvadi sat te ga položi na stol. Onda uhvati drugu neku bočicu i korači do bolesnika, raskrene mu usta te mu stane oprezno kapati veoma gustu tekućinu u grlo. Svaka kaplja vukla se iz bočice kano da si žute konce potezao iz nje. Bolesnik je s velikom mukom gutao ove kapljice. Na licu mu se pokazala najprije rosa od znoja, koji je za malo časova curkom curio. Iza znoja počele su i suze teći, a lice se bolesnikovo zgrčilo strašnim izrazom. Liječnik je ledenom hladnokrvnošću dalje kapao tekućinu u bolesnikova usta. Kada se boca ispraznila, uzme ručnik i otare patnikovo lice. Iza toga izvadi iz džepa sitna srebrna kliješta te satre bočicu u sam sitniš, zamota u papir i metne u svoj kaput.Ona pjenušasta tekućina u čaši posve se slegla i zadobila mnogo manji obujam. Sada je zalije Eskulap opet novom tekućinom iz neke druge boce i čitava smjesa pobijeli poput mlijeka. Liječnik prisuče bolesnikove rukave do ramena, ulije u umivaonik svježe vode, pomiješa je s nekoliko kapi iz treće, četvrte li bočice, nakvasi čist ručnik i naloži slugi da tare ruke i noge bolesnika što mu najjače može. Kada je ovo bilo u redu, stade onom bijelom tekućinom što ju je sam pravio mazati ranu patnikovu, a iza toga je pospe pepeljastim praškom, što je moralo nešto vanredno ljuto biti, jer je Podgorski sve iz nesvjestice nekoliko puta bolno zajauknuo. Sada ga opet zamota. List što ga je spazio kraj Podgorskoga baci na sto. Slugi naloži da pozove gospođu i da sve bočice kao i onu čašu u kojoj je pravio bijelo mazilo baci napolje, osim jedne velike boce u kojoj se nalazila zelenkasta medicina.- Gospođo - reče liječnik Elviri kada je došla - bolesnik se neće probuditi do sutra osme ure i petnaest časova ujutro. U taj čas mu se neka dade svake sedamnaeste minute kaplja ove ljekarije ulita u kavsku žlicu vode. Gospođo - nastavi posve redovito Eskulap - uvjeren sam da vam je mnogo stalo do toga da ovaj mladi čovjek ozdravi, jer je on bez dvojbe radi čuvstava prema vašoj dražesti, koja medicina inače zove nagonom, zadobio rane na dvoboju. A kada je tomu tako, gledajte da šta manje, a najbolje ništa s njim ne govorite. Njegovi se živci razdražuju sada. To pak samo na zlo vodi. Patnik je u veoma kritičnim prilikama. - Eskulap se nakloni. - Da, slobodan sam vam ostaviti svoj sat, da se po njemu ravnate kod podavanja ljekarije - doda on, položi na stol sat i ode.Elvira stane tik do kreveta i zagleda se u lice Podgorskoga. Bilo je ono žuto poput voska, dok se prije od znoja mokra koža posve osušila.- Podgorski! - šane tiho udovica. Ali bolesnik se niti maknuo nije. Ona nadnese svoja usta nad njegovo čelo. Poslije toga okrene se k stolu i opazi naslov na lisnoj zamotnici. Poznala je taj list. Radoznalost je prebacila preko granica pristojnosti. Izvadila je listić iz ružičaste zamotnice. - Olga! - ciknu tiho i napolak uvrijeđena. Počne čitati, ali je najednoć zaokupi

pomisao da bi i Laca mogao nešto razabrati. Stala je tražiti znakove i po njima tumačiti. No i takvo nastojanje nije rodilo žuđenim plodom.U njoj se najprije pojavi neka ozlojeđenost. Priličila je zavisti i čudnoj vrsti ljubomornosti. Sada je najednoć zaokupi pomisao da bi i Laca mogao izaći na mejdan za kakvu Olgu.- Aj, kakve su to puste tlapnje! - dahnu ona napokon. - Ne može se tu dvoboj dijeliti osim radi mene. Podgorski stanuje kad mene, a onaj me ljubi...I s takvom utjehom izađe udovica Elvira iz sobe Jakoba Podgorskoga. Naruči služavki da bdi nad bolesnikom dok se ona vrati. Preko noći će sama ostati kad njega, zato joj se neka ležište pripremi na velikom divanu u sobi Podgorskoga, dok služinčad ima biti opremnom kada bi začula glas zvonca.Vani je zamračila crna noć. Prema ponoći obaviše nebo tmasti oblaci te poče rominjati sitna i gusta kišica. U sobi Podgorskoga talasalo stijenama svjetlo svijeća i kano da se traci njegovi obustavljahu čas na problijedjelom licu Podgorskoga, čas na dražesnoj puti udovice Elvire, koja se posve lagodna pružila na divan pribravši u svilenu koprenu svoju bujnu kosu.- Naša gospođa je pravi anđeo! - reče sluga ostaloj družini kod večere. - Ona je naumila čitavu noć probdjeti kraj mladoga gospodina.- Ti baš razumiješ zašto se ona pretvara u anđela za toga gospodina.- A! A! Zašto? - zinu sluga.- Baš bi se isplatilo tebi naširoko i dugo razlagati. Da ti nešto shvatiš, valja ti prije rastopljene soli naliti, vidiš ovamo! - udaraše se krupna kuharica svojom masnom šakom po čelu.Elvira, kako se pružila na divanu, skoro joj se zaklopiše oči, a lijepe, velike i vrane trepavice bacale sjenu čak do rumenih jagodica njezina lišca.Najednom skoči iza sna. Podgorski je nešto govorio. Ona neznatna zadrhta, no hitro se osokoli.- On bulazni! Ah, možda ćemo štogod čuti. - I ona se prikuči k njemu i nadnese svoja uha upravo iznad njegovih usta.- Raskošna, dražesna je zaista... pa kako se brine za mene... Otkuda ta privrženost?... Elvira je lijep stvor... nijesam znao... taj pseudogrof... Bože moj... niti se ne vidjesmo na rastanku... rekoh neka se ne boji zla... ne boji... kako je to brzo... zavrtio zmijski sabljom... pogodio... ljuto boli... ah!- Podgorski! Dragi, ljubezni moj Podgorski! Čujete li? Poznate li mene?- Tebe? - okrenu on glavu i raširi oči. - Što svijeće plamte? Zar nije dan?- Nije, prijačku moj, nije dan.- A, vi ste, dražesna gospođo, kraj moga kreveta... Ah, koliki dug, ja nijesam zavrijedio tolike sklonosti...- Pst! Tiho... Tiho o tom... liječnik je zabranio mnogo govoriti. Dapače, ništa.- Dakle bijaše tu. Recite mi samo koje je doba, a ja ću šutjeti. Zar ne, moja pitanja su dosadna, neugodna? Koje je doba?- Po sata preko ponoći... - dahnu ona. Iz oka joj se odazivalo pravo milosrdno srce...On uhvati njezinu punu, mekanu ručicu.- Dopustite, dopustite...On prinese ruku na svoja usta, zatim se okrene glavom prema stijeni; no njezine ruke držaše sveđ u svojim rukama.Opet je zaokupila sobe grozna tišina. Samo što je ura na stijeni jakim udarcima udarala u svoj monotoni "tik-tak" i koja kaplja kiše zaletjela se u prozorna stakla kao da je kakav zabludjeli noćni duh kucnuo, zavirio i opet dalje odlepršao...Elvira je postala nekako vanredno zadovoljna i vesela te se povratila natrag na divan i usnula...Ona je po onim prekinutim riječima i suviše bila uvjerena da se zbog njezine dražesti dijelio dvoboj i da je samo ona povodom ranjenomu Podgorskomu. Neka se hrani utvaranjem i neka

joj raste zadovoljena taština! Zavrijedila je!...Doktor Laca je doznao da je Podgorski nasmrt bolestan, da je u svom stanu, a napose da ga njeguje brižnošću lijepa udovica Elvira.- Neka joj bude! - mahne Laca rukom i odluči drugoga dana pohitjeti na imanje u Zagorje za starcima i groficom Olgom. Ali baš toga večera prije svoga odlaska malo da nije zaglavio.Saznao je za sudbinu Podgorskoga jedan od vjernih mu prijatelja, Wilanski, rodom Poljak. Bijaše to kršna ljudina, široka crnomanjasta obraza iz kojega je tek počeo nicati crni rudež. Pohiti on u stan Podgorskoga i uvjeri se da je doista tako kako je čuo.- Pa ovakva vucibatina! - škrinu Wilanski, stisnu pesnice, nategne svoj plemićki kalpak na oči i stade tražiti doktora Lacu. Ali uzalud. Razaslao je i svoje ljude da ga uvrebaju. I baš večer prije kako je drugoga dana grof Laca odlučio otputovati, dojave mu razaslane uhode da se doktor Laca nalazi u nekoj ozloglašenoj krčmi gdje se prodaje ženski izrod. Poljak odmah pohiti onamo.Laca bijaše upravo razigran što vinom što stasitom jakom plavkom, djevojkom na prodaju koja mu je sjedila na koljenima i gladila kosu.Poljak sjedne k istome stolu. Pozove konobara da naruči što želi. Ona plavka ustane s koljena doktora Lace i upita, bestidno se osmješkujući, što želi gospodin.- Najfinije vino što ga imadete i obilatu večeru za dvije osobe.Djevojčura ga još prijaznije gledaše smiješeći se sve drskijom bestidnošću.- Zar vam se, Fräulein, milim da me toliko gledate?- Tako nekako.- Prihvaćam. Kako vam je ime?- Kako! Hm. Onako... Olga!Doktor Laca se trzne.- Olga! Ha-ha-ha! - nasmije se grohotom Poljak. - Olga! Kako ste sretni. Za Olge, i to za grofice Olge ubijaju svakojaki blatotepi poštene ljude u ovom gradu!Doktora Lacu proburaze srsi po čitavom tijelu te počne ravnati tanahnu, jedva vidljivu svilenu prevezicu štono mu bijaše provučena od čela preko vršaka od obadva uha zastirući ih.- A! A! A! - čudila se na prodaju djevojka.- No pa kada se već zovete Olgom, sjednite k momu stolu, večerat ćete sa mnom, i vi ste za danas moj gost. Ne bi li mene kakav nitkov radi Olge napao.Doktor Laca je škripao zubima.Plavka brzo donese sve na stol što je Poljak naručio, a onda stade kolebati da li bi kod Poljaka ostala ili se vratila na koljena grofa Lace gdje je bila prva ponuda.- Vi ćete se vratiti amo k meni! - reče Laca, a usta mu se grčevito nabirahu.- Vi ćete, Olgo, večerati sa mnom. Za danas ste moj gost, pa basta! Makar i ja pao za jednu Olgu u grabežljive pandže kojega lupeža, kao što je i moj pobratim Podgorski. No onaj skot, nekakav lažni grof Laca, odnio žig svoga čina na ušesima i čujem da prevezan luta gradom baš tako kano ovaj delija - pokaže prstom Poljak na Lacu - koji se hoće sa mnom za ovu Olgu otimati.Laca se propne uvis poput ranjena tigra.- Tko ste vi, gospodine? - vrisnu on a pjene ga od jeda posule po bradi.- A tko si ti, rogati delijo, da mene pitaš za krsni list? Ja sam pobratim Podgorskoga i tražim rđu s kojim je moj plemeniti drug dijelio dvoboj. To mu je jedini put što se u životu prevario. Kada me pitaš tako strogo za krsni list i kada te vidim gdje se povlačiš po ovakvim lokalima, valjda mi želiš pomoći te me obavijestiti gdje bih onu rđu našao. Bit će po svoj prilici negdje blizu tebe. Ded, kaži mi ga. Platit ću ti za otkriće u samim dukatima, pa ćeš si moći kupiti drugu metresu. Olga je za danas moja.Poljak još niti izgovorio nije, a doktor Laca zavitla svom silom bocu od debela stakla u njegovo čelo i viknu:

- Znaj, da si našao grofa Lacu! Evo ti odgovor!I poleti na vrata van.Poljaku puče koža na čelu. Smrači mu se, i polije ga krv. Međutim stepe glavom, umoči bijeli rubac u vino, ovije čelo, baci novce za naručeno vino i večeru i pohiti u potjeru.- Preko dvorišta je pobjegao. Na ulicu nije mogao, jer su vrata bila zaključana! - dovikne netko.- Eno, još se čuje, kako se preko daščana plota penje. Prebacit će se preko njega u bašču i onda odmicati dalje! - uputi drugi.Poljak poleti u dvorište. Tek što je Laca skočio preko daščana plota, Poljak se već popeo na nj. I za sjenom u potjeru. Ona je već jedva odmicala. Napokon ju je uhvatio.- Ti si dakle prava hulja!- Pusti me, bit će zlo! Ja sam grof Laca plemeniti od Zagorja! Pobij se na dostojan način sa mnom.- Ti si ništarija i rđa, a ne grof! Plemić poljski se ne bije s ovakvim kukavnim individuumom!I Poljak strese s Lacom, da mu je duša skočila na jezik. Svilena mu preveza na ušima pukne, i stane brizgati krv.- A, opet će trpjeti magareća ušesa. Ta već im je duljinu pristrigao Podgorski! - naruga se Poljak. - Eh, da ne trpe magareća ušesa, hoćemo magare malo upokoriti, da si ne utvara i dalje da predstavlja bedeviju arapske pasmine.- I podigne Poljak doktora Lacu uvis poput pera.- Ako si plemić... na dvoboj!... - mucaše Laca u zraku.- Dat ću ti ja dvoboja. Ovakav grof kakav si ti mora se i okupati malo, da mu ohladi hrabrost za dvoboje.- Ah! Molim! Molim! Samo ne u vodu! Ne znam plivati, pa u toj užasnoj noći! - počeo Laca bugariti kada je vidio da nema inače pomoći.- Uči! Vele da nije dubok kanal za otpatke i blato grada. Uostalom, to je tako gusta tekućina da će olovo plivati...I Poljak strašnom silom sunovrati doktora Lacu u kanal, nekoliko hvati ispod površine.Pljusnulo, zabrbotalo, uzavrelo. Kletva crna doprla iz kanala do uha Poljakova...Iz te kletve uvjerio se Poljak da je valjano svršio svoju zadaću te na nju odgovori grohotnim smijehom i napusti zadovoljan mjesto... Slapovi iz kanala nagnaše ga na kihanje i kašalj. Kako li je tada kihao i kašljao onaj koji se borio s valovima i virovima kanala dolje "u dolini plača i škripanja zubi" kad je već nad paklom tako zaudaralo?U neizrecivom gnušanju sam na sebe jedva se izvukao grof Laca iz kanala. S njega je putem curilo ogavno blato i smradna nečist. Kada je puzao onakav mimo gradske svjetiljke, nalikovao je na čovjeka putnika koga je zadesio prolom oblaka posred polja ili, kako ono običavaju ljudi na selu reći, bio poput vještice koja je pala iz oblaka.- Samo da sam živ ostao! Nijesam znao da ima tako surove jakosti. No, sutra krećem put Zagorja! - mrmljao je doktor Laca skidajući sa sebe gnus te izušćujući među recima bogumrske kletve...Drugoga dana već bijaše posve spreman na put i već slagaše prtljagu na kola, kadno bane u Lacinu sobu učiteljka Karolina.- Aj, koje li iznenađenje! Lijepo od tebe. Otišla si iz naše kuće da se sa mnom ni oprostila nijesi!- Vi ste, gospodine doktore, znajte, prosti lupež!- Čast, gospodična pjesnikinjo! Danas ste puni baš krepkih, upravo dramatičnih izraza.- Vi ste krivi da sam navrat-nanos morala iz kuće. Bog zna što starci zanjušiše...- To ja ne znam. No toliko je istine da je samo staraca volja bila da ostaviš kuću. Meni se pak bilo boriti da ti dadu plaću unaprijed... Dakle bolja strana kod te katastrofe moj je trud. I ti bi mi na tom samo hvalu imala dugovati.

- Hvalu? - nasmije se gorko Karolina.- A što ti ostaješ u ovom gradu? Ja sam barem držao da si već otišla...- Upravo zato me evo k tebi u najzgodnije vrijeme...- K meni?- Da.- Dakle?- Mi ćemo zajedno putovati. Ti imaš velika kola, voziš se sam, a moja prtljaga zauzimlje u svemu jedan sanduk.- Vraga! Pa dokle putuje milostiva pjesnikinja sa mnom?- U Varaždin!- Ali, kako vidiš, ja sam posve spreman i ne bih rado otezati s putovanjem iščekujući dok se ti spremiš...- No, ne treba ti se bojati da bi se mogao i po danu kupati u gradskom kanalu. Međutim, ja sam spremna. Sanduk je već na kolima...Laca iskolači oči.- Otkuda znaš?...- Govorit ćemo putem o svemu. Ajde kada si spreman!...Doktor Laca se nešto namršti. Prebaci preko ramena plašt i zaputi se za učiteljkom na kola.- Dalek je put! - reče on kada sjedoše u kola.- A kratak život! - odvrati Karolina.- Kratak život! Hm! - zaviri joj studeno doktor Laca u oči.Bič pucne, a vozač potjera konje.

 VIII.INTER DUOBUS

Ti imaš samo kobi zahvaliti da sada živ i zdrav putuješ u pitomu pustoš ravne Slavonije. Jer udes Podgorskoga računao je na tebe - spotakne Mato prijatelju Vilku kod oprosnoga sastanka dan prije nego se odseliše ilirci iz tuđeg grada praznikovati u domovinu.- Samo što ja ne bih bio nikada doktoru Laci izašao na mejdan. Ako se i ne poznamo, obojica smo Slavonci, pa tada ne bi došao mak na konac - odvrati Vilko.- Ne govori, molim te. Ti ne bi išao na dvoboj za groficu Olgu!- S verzima možda! - umiješa se matematik. - Ne razumijem na kakav bi dvoboj Vilko mogao izaći. Osim kada bi pištolje od bazge bile, a sablje istesane od bukova kova, ili od onoga na kom žir raste.- No! Baš onakav mejdan bi mogao podijeliti s njim kakav si ti s Podgorskim kada si se ono okupao bio u jezeru! - uštine Mato svoga predgovornika.- Zbilja. Šalom u kraj. Je li istina da je Podgorski već ustao i, mjesto da ide u Zagorje potražiti svoje zlato za koje je prolijevao krv, on je s onom lijepom udovicom kod koje je stanovao i koja je sve žrtvovala da se samo izliječi otputovao u glasovite toplice?... - reče jedan u društvu.- Istina. On ja otputovao s udovicom Elvirom u toplice. Kažu da je ona, otkako ga je tetošila ranjena, upravo poludjela za njim. A njemu također da se mile jake grudi i graciozan stas u one zaista krasne žene... - reče jedan u društvu.- Evo, i to je znakom kako je pošteno mislio s groficom Olgom! - cikne razdraženo pjesnik Vilko.- Nesretniče! On se još brine za nju! Ona ima ljepšega, brate moj, nego si ti ili Podgorski. Nije zaman grof Laca sabljom otpustio mudru krv gospodinu Podgorskomu! - reče Mato.- Šta Laca? Ta bog te stvorio, on je njezin rođak. Podgorskoga je stoga pozvao na dvoboj jer

je držao da Olgi prijeti pogibao. Da on time što je zavodio mladu groficu na samotne sastanke misli zlo s djevojkom i vrijeđa čitavu obitelj - pusti se u razglabanje Vilko.- Vana verba! Što jošte ne? Laca je njezin rođak kano i meni japanski car što nam se šukundjedi grijahu na jednom suncu! Doktor Laca je lijep čovjek, grofica Olga baštinica silnoga imetka. K tomu mnogo joj je bliži po tobožnjem rodbinstvu od ikoga drugoga. I tu je zametak bio dvoboju. Podgorski je maknut, štaviše u svojoj je bolesti pao u mreže zamamljive udovice, dok će grofica Olga u srcu zagorske romantike prigrliti pristala lijepa momka i zaboraviti na svoja fantaziranja, ilirstvo, pjesnika Vilka, Podgorskoga, i eto ti doktora Lace duba, uz koga se napokon privila prpošna grofica! - reče Mato.- Inter duobus certantibus tertius gaudet! A Vilko neka pjeva sonete, makar srokove iz peta čupao! - nasmije se matematik.- Zbilja, što je s našim ženskim genijem ilirstva, s učiteljkom Karolinom? - upitat će netko.- S Vilkom je puno općila otkako je otpustiše, dapače posjećivala ga u stanu. On bi dakle mogao znati što je s njom.- Otputovala u svoje rodno mjesto, u Varaždin.- A nije se ni rastala od svojih političkih jednomišljenika.- Dosta da je svomu kumpoeti Vilku rekla zbogom. Ta vazda je govorila da je on jedini koji je može razumjeti. Jesi li razumio, ha? - izbeči se s komičnom ozbiljnošću matematik na Vilka.- I tako se naš tabor raspršio. Kada ili nikada ćemo se već sastati - udari Mato u sentimentalnu žicu.- Ah, zaista, kada ili nikada! - uzdahne matematik Miško i iskapi do dna čašu.- Ja, na primjer, ne dolazim nagodinu ovamo - reče Vilko.- Tebe će valjda Gaj posaditi tamo u Zagreb na ilirski Olimp - doda Miško.Vilko ne odgovaraše na matematikova ujedanja, jer mu je već u narav ušlo da baš na Vilka udara.- Zbilja, Vilko, je li istina da te je Gaj svojim posljednjim listom pozvao u Zagreb da budeš na ognjištu ilirstva? - upita jedan od družbe.- Pa jest! - potvrdi Vilko. - Piše mi da upravo uživa u mojim pjesmama. Da je šteta gubiti se po tuđim gradovima.- Hvala lijepa. Ilirstvo će napredovati! Jedan drveni stihotvorac više će biti u Zagrebu!- Dakako, ti ćeš valjda i samomu Gaju prigovarati da piše drvene stihove? - sada ravno matematiku odgovori Vilko.- No pa što misliš da ja ne smijem izreći suda makar i o istom Gaju?- Molim te, ti da sudiš Gaja!- Čujte mandarinstva opet. Baš vaše metanisanje krivo je da vam sve što mažete po papiru ne vrijedi, osim što će pozniji vjekovi kazati: da je bio vrlo jeftin papir, dok je mogla ilirska literatura slavna, uzvišena, nenatkriljiva, dapače jedina biti koja vrijedi! - zlosrdnu se matematik Miško što mu nije pjesnik priznao prava suditi Gaja.- Gospodo! Već je dosta oficioznog razgovora i krstarenja misli. Sada ćemo otvoriti zabavni dio ove večeri. Sutra se raspršismo. Naša družba se uzdržavala evo do posljednjega dana. Bilo je zavadica, ali genij sloge i prijateljstva bdio je vazda nad takvim peckanjima da se ne izvrgoše u strast i neprijateljstvo! Ja, gospodo prijatelji, dižem prvu čašu našemu prijateljstvu i prijateljskim uspomenama! - započe Mato.Sada će drugi od iliraca:- Dižem čašu, prijatelji - nastavi govornik. - Nazdravljam na rastanku svu sreću u daljnjem njegovu životu. Taj običaj, gospodo, sakriva za mene osobiti čar. Vinskom kapljom poželjeti prijatelju na rastanku sreću! Vino kano da upija tu želju, ono je ponese u srce ljudsko, a odanle se u prilici uspomene na svoga čovjeka razlije po svim žilama, čitavoj krvi.- Nešto tamno razlaganje - mrmnu Miško.- Dižem čašu, prijatelji - nastavi govornik. - Nazdravljam našemu vođi, pjesniku Vilku.

Mnogi čas nam je prikratio u mladom našem živovanju svojim dakako živim romanom. Sve je prošlo, govori se ne bih baš dobro znao gdje.- U Svetom pismu! - prekine govornika Miško.- Sve je prošlo - nastavi ilirac - i mi ćemo proći! Grofica Olga, taj divotni pojav na pjesničkom obzorju našega Vilka -- Jedna brojka, da staviš na lutriju! - zanovijetat će opet Miško.- Makar i to, grofica Olga bijaše pa je prošla, nema je... Iza nje trepti neka bijela prozračna magla, koja naviješta pustoš i prazninu, no ipak s poraznim napisom inter duobus... Ali, gospodo, svijet je naš, mi smo njegovi. Jedna djevojka bijaše pa je nije. Svijet nam dovikuje: "Deder zabrodi, mladiću, dalje u moje carstvo. Što si snužden? Takva blaga sipljem ti ja na pregršte. Ajde za novom čari! Tko se sprijatelji sa mnom, otvorena mu je moja riznica, nikada se zasititi nećeš, dalje, samo dalje!..." Mi, prijatelji, ostavljamo ovaj tuđi grad. Hrpu kamenja. Spilju u kojoj nam je plamtjela sjajna zublja prijateljstva našega i druga sjajna zublja ideje naše, mislim ilirstva. Sada se pak razilaze naše staze. Doći ćemo na nova poprišta. Ej, ima li proroka, da gađa kakav će koji dovijati vijek! Zato ja dajem našemu Vilku u tom novom životu idealni dio. Živio ga bog s prvom djevojkom za koju bude ovih praznika uzdahnuo onom ljubavi štono mu plamćaše u grudima za groficu Olgu!- Olina iks! Hvala lijepa na rješavanju takve jednadžbe - pridoda Miško.- Prijatelji - odvratit će Vilko - kano da ćutim da se vremena ove godine nikada povratiti neće. Dok u jednom trenutku proživimo čitave vjekove, držim da smo uzeli svoje od svijeta. Često pak naš život vuče se monotonim korakom preko dugih i pustih vjekova, a sve to ne bi dalo ni pola onoga trenutka: to znači da nijesmo bili sposobni živjeti.- Ah, poeta! - kimne ozbiljno Miško.- Slutim da mi je ona prva doba bila ove godine. Drugu da počinjem otkako se rastajemo. Kada je pak spomenuo prijatelj o grofici Olgi i inter certantibus... dopustite da se sjetim i našega suborioca. Matematik Miško, svaka mu čast, nije junak na dugim govorima, već na djelima. Kano da ga još vidim kako se mokar vuče iz onoga jezera, matematički prozaično rečeno, bare. Otada posta on ironičan, bodljiv i ujedljiv. Otada poče on razmišljati o ništavilu ovoga svijeta. No pri svem tom on pak vazda ostaje naš vjeran i dobar prijatelj.Matematik brisaše rukavom suze od tobožnjega dirnuća.Ovaj skoči na noge i strese runjavom grivom.- Zar hoćete da mi tvrda mišica u grudima pukne i prije reda? Ja ne vjerovah ni u srce, ni u suze - nakrivi komično govornik lice. - Srce držah komadom mesa, suze nepotrebnom vlagom. No sada ćutim da se tu - udari u prsa rukom - nešto miče, kano da se valja piškor po pepelu. A suze? Ta nepotrebna vlaga navire na oči. Ah, suze valja progutati, piškora zadaviti! - I matematik prinese čašu k ustima. - Ne mogu drukčije... - iskapi kupu. - Tako! - Bura se slegla. - Ah, zlatni poeta, daj cmoknimo se! Evala! Zlatni moj poeta! Kada bi te olina iks barem jedared tako zagrlila bila! Svjedočite, ilirci! Poeta, čisto zlato i živo srebro, cmoknimo se! Evala! Zlatni moj poeta! Kada bi te olina iks barem jedared tako zagrlila bila! Svjedočite, ilirci! Poeta, čisto zlato i živo srebro, cmoknimo se još.I vatrena četa ostavila je tuđi grad i razletjela se u svoje domove na praznike. Bijahu mladići onoga doba sjajne luči što su imale potpaliti zamrlu otadžbinu svoju na sve strane. Narod protiraše oči iza duboka sna. Genij njegov spokojno je sklopio ruke i gledao te žive plamenke štono lijetahu poput divljih ognjeva po zemlji. Ne polagaše on velikih nada u te usplamtjele duše, no njegova usta šaptahu: "Ipak se kreće!" Nije nosio taj pokret strog biljeg hrvatskoga značaja. Ne bijaše pravim izrazom naroda. Ne bijaše to plamen komu je podloga čvrsta i golema žeravica štono se nijetila godine i godine na mučeničkom srcu naroda. Nešto eterično, nešto nestalno bijaše u čitavom ilirskom pokretu. Ipak je on razbudio narod i prodramio ga na radnju i opreznost. Da je bio utemeljen na historiji i na pravu hrvatskoga naroda, taj pokret bio bi danas zajednički život svih Hrvata. Mi bismo drugdje stajali u ovo kritičko doba. Kada

je dakle onomu pokretu manjkao pravi temelj, nije ni čudo da ih se i među samim mladim ljudima našlo koji ne prianjahu uz one nejasne ideale. Među takvim nađosmo i Jakoba Podgorskoga. I zato zgrada pokreta ilirskoga na hitru ruku podignuta stala se skoro i rušiti. Znamo što je nastalo u onim ruševinama. Ostaci zgrade potamnješe, prilagodivši se vremenu i prilikama, postaše materijalom drugih zgrada. Neki se opet razmrviše u prah i pepeo i nestalo ih. Svi se suvremenici djetinjskom nježnošću sjećaju onih nejasnih ali fantastičnih vremena. "Ono bijaše vijek, ono bijaše mladost, ono bijaše borba i rad!" - vele. Ipak nijedan suvremenik ne može nam podati nešto pozitivno, nešto određeno, konkretno u pokretu tom. Doduše, ima i nesuvremenika koji se napinjahu ono doba opisati sa svim svojim bujnim životom. Ali nijesu uspjeli. Zašto? Jer je ono doba san sladak, ali bespredmetan. Neko lepršanje na zlatnim krilima. Neki, recimo, život, ali bez sadržaja...Ovo se zato spominje, jer bilo naše pripovijesti udara u ono doba. Neke osobe kojima se bavismo u dosadanjem toku pripovijesti rastaju se s nama i ne dolaze na poprište, osim jedne. Osobe te prekinule su svaki vez s dotičnom poviješću - a i u samom životu nestalo ih je onako otajstveno kano i onih ideala o kojima smo govorili. Ustopice sa svojim pobornicima iščezlo je ilirstvo s obzorja u isto doba, ne ostavivši jedno drugomu nikakva baštinstva...Netko posve treći ukazao se iza svega toga "gvozdenom rukom" - a Hrvati, ugledavši prikazu, trgnuše se iz djetinjstva u muževnost...

 IX.PODGORSKI

U Krapini poznavalo je svako dijete japu Podgorskoga. Naraštaj nije nosio u pameti kako je dugo starac udovcem. Ures na njegovoj kući bijaše bajoslovan cimer: čizma u strašno velikom obliku. Ljudi kazivahu da samo "hajdenjaki" nošahu takve čizme. "Hajdenjak" znači za onaj puk orijaš, golijat.Podgorski bijaše čovjek malen, nabit i debeo, a začudno okretan. Jakošću tjelesnom bio je nadaleko na glasu. Među Krapincima mu svakako ne bijaše premca počevši od "rakovih vremena". Pripovijedaju da je za okladu mogao podići najjačega živoga vola, podvukavši se leđima pod njegov trbuh.Nedjelja je poslije Uskrsa. Krasan božji dan. Svijet, mlado i staro, hrli u crkvu. Krapinčanke prolaze mimo prizemne prozore Podgorskoga i bojažljivo zavirivaju u kuću. Krapinci, čisto odjeveni od glave do pete, kimaju nezadovoljno glavama prolazeći kraj drvnoga cimera. Podgorski sjedi na malenom okruglom stolčiću. Ščetinje pristrižene, što su imale značiti brkove, kano da se povukoše pod sjenu široka, mesnata nosa. Preko čela padaše šiljak od kape prikrivajući polovicu nosa. Majstor Podgorski žurio se, potezao kožu da je sve pucalo te nabijao sada kladivom, sada tvrdom šakom, i kada bi ona udarila, učinila bi svoje kano i kladivo. Krapinci prolazeći kašljucali bi, što je značilo isto kano i čuditi se. Podgorski bi tek katkad bacio sitne i oštre oči preko prozora na prolaznike i opet dalje neumorno radio - Žurimo se, dečki - opomenuo bi radnike i družinu svoju - da ne bleji svijet dugo ovamo! - Jedva bi tkogod nešto mrmnuo. A Podgorski: - Ej, delijo, ne brundaj, skoro ćeš tamo među djevojčure na vašar! U mene se još na svetac božji nije radilo. Prvi put je danas za moga majstorovanja. Što ćeš? Za gospodu je. Za gospodske svatove. Zato ćeš, Martine, odnijeti patru gvardijanu na svetu misu da nam izmoli oproštenje grijeha. Šta ćeš, kršćani smo! - I ustane majstor. - Dvadeseti par i posljednji par, dečki. A u svatovima sva gospodska družina benavit će u novim čizmama!- A majstore, a nećete nikada boga vidjeti, a danas radite, a zar ste zaboravili na nedjelju, na sveti božji dan! Nijedan majstor u Krapini ni igle, ni šila ne zabada u nedjelju! - usudi se kroz prozor ukoravati bekavim glasom krojač iz bliže kuće, komu je i u djelatniku često igla rđala a

on se brinuo za tuđe poslove i bio svakomu loncu zaklopac.- Ne brundaj, pukla ti igla na trista komada! Za gospodu radim, za gospodske svatove. I samoga me duša boli! Na, odnesider cvancigu patru gvardijanu u kloštar, neka moli za oprost naših grijeha! Htjedoh po Martina poslati, a baš si dobro ti došao!- Valja ti pamet, majstore! Letim u kloštar. Razložit ću časnim purgerima i slavnim ašešorima. Prikričat ću gospi neka ne slomi vrata od nezadovoljna kimanja i neka pričuva oštrinu jezika za druge posle, a ne za majstora Podgorskoga! Sve se to uzbunilo, uzvrpoljilo, uščavrljalo. Zbogom, majstore! U kloštar! - I lako krojačevo tijelo odleti kano da si ga otpuhnuo s prozora majstora Podgorskoga.Nije dugo potrajalo vrijeme kada dojuriše četveroprežna kola i nenadano stadoše baš pred kućom majstorovom.- Ni đavo, poštujmo sva krštena stvorenja, hvala i dika budi bogu, ako je došao sam grof po čizme za svoje sluge! - nešto se žacnu majstor.U radionicu stupi doktor Laca i dražesna grofica Olga. Lice njezino, dosada blijedo, zažari se i osupne. Majstor Podgorski pokorno skinu svoju kapicu s dugačkim šiljkom.- Ej, majstore Podgorski, hoće li posao biti skoro svršen? - vikne Laca naglasivši osobitim naglaskom Podgorski.- Baš ovaj čas dovršismo, milosti vaša.- Ej, dobro, moj majstore! - potapša ga Laca po ramenu. - Pa kako živite? - upita kano da se već odavna poznadu.- Eh, milosti vaša, gospodine grofe; kako već majstor i purger živjeti može, pa udovac k tomu!- Udovac? A je li od ovih dječaka koji vaš sin?- Nijedan... Ah, imam samo jednoga sina... ali on je daleko, daleko... Već ga toliko godina vidio nijesam - uzdahne zabrinuto majstor, pogladivši sijedu kosu.Grofica Olga se isprva lagano trznu, a zatim upilji radoznale oči u starca.- A šta je vaš sin tamo u dalekom svijetu? - upita Laca preko srca.- Šta, milosti vaša, velike škole je svršio. Juratuš je, a kažu da bi mogao i fiškal biti danas-sutra. No stalo meni do svega toga! Da samo već jednom kući dođe, da ga moje oči vide prije negoli mi bude poći bogu predati račune! Oh, kako bih volio da je siromašni majstor, kako sam evo i ja, samo da ga imam bliže srcu svomu. Ah, milosti vaša, i mi prosti ljudi ćutimo. Vidite ovdje - pokaže majstor na prsa - tako je teško, teško često puta kada se sjetim jedinca svoga. On u tuđem svijetu. A ja, kano okresano stablo ovdje, sam te sam, bez ikoga svoga...- Pa što radi taj vaš gospodin sin tamo u tuđini, ili mu se neće više u očinski dom? - nadoveza Laca.- Ah, milostivi gospodine, jošte jesenas nadah se da će doći. A kada tamo, smotala ga vele, nekakva žena, pa s njom tumara po svijetu. Upravo ovih dana dobivam pismo kojim javlja da se misli ženiti pa tada doći kući. Neka mu bude. Nije moja plesti se u takve posle, samo kada bi već jednom došao...Dok je majstor Podgorski govorio, pogleda Laca pronicavo groficu Olgu. Na licu njegovu sinuo odraz pobjede i oholosti.- Dakle, grofice Olgo i rođakinjo?- Još nije svršeno. Ja želim pismo vidjeti.- Dobro. Majstore Podgorski, biste li vi htjeli pokazati list svoga sina?- List? E, pa zašto ne? Oh, da mi ga još jedanput tko pročita. Kada sam ga dobio, najprije mi ga je pročitao pater gvardijan, a poslije nekoliko puta prošlabekova susjed krojač.I starac, dok je govorio, vadio iz stolne ladice hartiju.- Ovo će biti. Poznajem ga.Laca uhvati papir skoro strastveno. Majstor ga sumnjivo pogleda.- Crno na bijelom! - šapnu svojoj drugarici. - Izgubila si...

- Jest! - hladno potvrdi Olga. - Na čast značaj muškomu spolu.- A molim - slatko će Laca. - Žao mi je da si se u idealu prevarila. Ali mi je opet milo da je istina pobijedila opsjenu! Zato ipak krivicu nanosiš kada bijediš čitav muškarački rod.Laca oholo spusti pismo na zemlju. Starac Podgorski namrgodi se. Nije mogao razumjeti takva ponašanja. Ustrpljivo podigne pismo. Grofica Olga napusti radionicu. Za njom pokroči i Laca.- Da - sustavi se on - majstore, koliko stoji vaše djelo?Podgorski potraži rovaš i odgovori na pitanje. Laca izbroji zatraženo i ode za Olgom u kola. Konji zagrabili u kas.- Možda će ipak doći vrijeme kada će moja draga rođakinja potpunu vjeru staviti u mene? - obrati se Laca prikornim glasom k Olgi.Olga mu poda ruku.- Opravdano sam mogla držati da si htio osumnjičiti mlada čovjeka čiji mi se značaj bio baš za dušu privezao. Sada je svemu kraj! Ja neću venuti ni pogibati. Ti si mi najbliži od svih. Nadaj se da ću zaboraviti sve sanjarije lanjske godine.Laca se skladno privinu uz krasnu djevojku. Pa i on bijaše lijep čovjek. U sebi šapnu: - Konačno sam uspio i svoj cilj polučio! - Nehotice se zamisli u nedavne dane prošlosti. Vratimo se letimice na njih.Nakon dvoboja s Podgorskim Laca je otišao za groficom Olgom i za starcima na imanje u Zagorje. Nikada ne bi napuštao mlade grofice koja bijaše s početka nekuda zamišljena i sjetna, a napokon joj nije smetalo drugovanje s rođakom Lacom u ladanjskoj samoći.Sam Laca promijenio se, da li od zbilje, da li uistinu, tko bi to znao! Nikada ne bi izlazio nikuda a da Olga ne pođe s njim. Izleti njihovi sastojahu ponajviše u lovu. Laca je oprezno od obitelji uklanjao svako znanstvo s gospodom obližnjih imanja. Postepeno pak počeo sanjariti i prema grofici Olgi udarati u posve ljubavne žice. Red je došao i na Podgorskoga. On se dakako nije vratio kući. Laca je saznao sve od svojih prijatelja. Liječnici njegova protivnika izliječiše. On mjesto da pođe tada za groficom Olgom u Zagorje, pao je u mreže graciozne udovice i otputovao s njom u kupke, a iza toga u Italiju. Olga nije vjerovala svomu rođaku. On je napokon sve pokušao da joj izbije Podgorskoga iz duše i srca. Njegovi prijatelji nađoše lijepu udovicu te ishodiše u nje, na prošnju staroga joj prijatelja grofa Lace, da je Jakob Podgorski pisao svomu ocu list kojim mu javlja da je sretan, da je navršio nauke, da ljubi jednu od najdivnijih i najbogatijih žena i od nje je ljubljen. Da će se doskora s njom kano sa svojom zakonitom drugaricom vratiti u domovinu i tamo otvoriti fiškaliju. Sve to bijaše tako umjetno udešeno. List koji je majstor Podgorski dao na čitanje grofu Laci dokazao je da su Lacine osnove potpuno uspjele i došle do svoje svrhe. Uspomena na Jakoba Podgorskoga imala je posve iščeznuti iz Olgina srca.Na imanju grofice Olge bijaše već sve priređeno za svatove. Laca je imao postati doživotnim drugom Olginim. Starica Mare i nagluhi Martin tako se veseljahu tomu braku. U drvenoj krapinskoj crkvi imalo se obaviti sjajno vjenčanje... Laca je tolikom nježnosti, tolikom ljubavi susretao groficu Olgu da čovjek ne bi nikada u njem prepoznao onoga Lace koga smo dosada znali.Koji dan prije vjenčanja sjedio je on smrknut i zamišljen u bašči. Čas bi zaduben čitao nekakvu debelu knjižurinu, čas bi nešto bilježio na hartiji.- Aj, aj! Otkuda tako zanimljiva knjiga rođaku da ga je poozbiljila i, kako vidim, naborima razrovala inače vazda glatko čelo?... - saleti iznenada grofica Olga iskrenom radoznalošću svoga budućega druga.On se trznu iz sve duše i zaklopi knjigu.- Ponajprije, Olgo, već je ora da me ne zoveš rođakom Lacom, nego... ja dalje ne govorim...- Nego?...- Držim da moja mila družica zna da je ne trebam učiti... - tobože će on stidnom čednošću.

- Ah, pa zar ti ipak ne ostaješ vazda mojim rođakom, i to najbližim rođakom?... Međutim, prepirimo se o tom pri drugoj zgodi, a ti se, prijatelju, predaj sada! Ded amo tu zanimljivu knjigu koja traži samoću i mir!- A - počne se Laca naslađivati Olginom radoznalošću - baš je nećeš znati! Ne smiješ znati... Jer...Olga se okrenu. Neka neugodna sjeta proli joj se licem. Laca ju je dobro razumio kod takvih zgoda. Vazda u sličnim prilikama pokazala je ona da joj nije stalo do Lacinih poslova.- Molim te da ništa zla ne misliš; knjiga što je čitam, zakoni su!Olga mu ne da odgovora. Lagano nastavi svoj put stazicom vrta. Laca zlovoljno zamrmlja. - Ej, potpisat ćeš ga! - huknu sam sebi. Proučavao je zakone o ženidbenim ugovorima i o nasljednom pravu...Jošte istoga dneva u prisutnosti staraca Martina i Mare predložio je Olgi, budućoj svojoj supruzi, ženidbeni ugovor po kom ona njemu daje polovicu svoga imetka, kojemu Laca postaje vlasnikom odmah nakon vjenčanja i pripada njemu i njegovim nasljednicima, svršio se njihov brak smrću ili kojim drugim slučajem. Starci razvališe oči nad tolikom opreznošću svoga rođaka. Na njegovo tumačenje priznaše da je to vrlo pametno za budućnost i pristadoše na ženidbeni ugovor, Olga, i ne razumjevši stvari u čitavom svom opsegu i sadržaju, potpisala je ugovor...- Osnova je uspjela! Ti si napokon pobijedio! - ciknu radosno Laca kada je u svojoj sobi čvrsto pod ključe spravio ženidbeni ugovor.Dok se s Lacom i groficom Olgom takav obrat stvorio komu imade nebrojeno primjera u povjesnici ljudi i njihovih borba, putovao je Jakob Podgorski s lijepom udovicom Elvirom žarkom zemljom Italijom. Neviđene i dosada neuživane čari i ljepote talijanskih gradova i zemalja, neopisiva opojnost strasti i raskoši udovice kojoj neiskusni Podgorski ne nađe premice kuda gođ putovahu, sve je to pomrsilo njegove đačke račune što ih je nanizao da sagradi svoju budućnost u ljubavi grofice Olge. Kada bi i pomišljao na nju, to bijaše jedva nešto više od mračna sjećanja na svoje đačke dane.Vazda bi se našlo prijatelja koji oblijetahu udovicu Elviru. Jakob Podgorski postao bi tada pravim djetetom. Bijaše ljubomoran do ludila. A to čuvstvo štono grize korijenje mladosti poput neviđena crva odganjala bi udovica divljim smijehom i toplovlažnim cjelovima s lica Podgorskoga. A on bi postao stara njezina lutka. Bacio se k dražesnim joj nožicama, kano poganin pred lik kumirov - i sve bi ostalo na prvašnjoj petlji. Saznala je ona u ljubavi s Podgorskim sve njegove osnove prema grofici Olgi, koje međutim nije poznavala. A Podgorski joj je predočio i Lacine namjere, na što bi ona tek nehajno zagriznula svoju malenu poput pupolja crvenu usnicu.Udovica Elvira saleti Jakoba Podgorskoga iznenada jednoga dana.- Prijačku, dozlogrdilo mi ovakvo živovanje. Ja želim da se naš život posveti.Jakob problijedi i pocrveni. Njegovo srce zalila je radost.- Da, ukratko, ja držim da moje bogatstvo, da naša ljubav daje čvrst temelj da postanem tvojom suprugom! - odrješito će Elvira.- Oh, je li to zbilja? - propne se šapćućim glasom rob udovičin, Jakob Podgorski.- Dapače, ja žudim s tobom tamo u tvoju Hrvatsku, u Krapinu, rodno ti mjesto, i to u skoro vrijeme. Ti ćeš biti ondje advokat, a ja... ja tvoja žena! - zažmiri lukavo i zamamljivo udovica. - Uzmi hartiju i papir - nastavi ona - i javi svomu ocu da se ženiš i da ćeš za koji dan doći sa ženom u svoj rodni kraj! Ele, nije lijepo da si uz mene zaboravio na svoga oca... - ona će slatkim ukorom. - Po listu koji ćeš pisati ocu o svojoj ženidbi sudit ću mjeru tvoje ljubavi kojom me ljubiš...Rob je pisao. Dugo pisao - udovica pročitala i bila zadovoljna. Ovaj list, kako već znamo, prekinuo je svaku svezu mišljenja Olgina na Jakoba Podgorskoga. Doktor Laca nije se zaman uzdao u svoju dobru prijateljicu Elviru da će mu želju ispuniti...

Došlo je vrijeme povratku iz Italije. Na tom povratku upozna Elviru i Jakoba Podgorskoga Dalmatinac Lovro Vidolić. Isticao je da je neimar i austrijski časnik u rezervi. Kano umjetnik putuje Italijom jer je tu vrelo iz kojega se ima napiti svaki koga pozivlju vile u svoje kolo. Vidolić bijaše visok i plećat čovjek. Crna, vragometna oka. Pustopašnost i lukavost igrala je u tom oku. U čitavom ponašanju bijaše Vidolić spretan, okretan i fin. Sa ženama voditi boj i biti pobjednikom bijaše mu svakidašnja zabava. Udovica Elvira motrila je ponajprije novoga prijatelja onako izdaleka. Kasnije stadoše njezine oči susretati poglede Lovrine. Pa njezinu je licu počela lizati rumen, a iz oka joj nova, mladenačka strast kano u djevojke štono je prvi put ugledala mila muškarca. Lovro joj se približio. Njegov je razgovor izazvao buru u njezinu srcu. Elviru su počele zanimati starine kano i novoga joj prijatelja. Sve manje pomišljala na konačni povratak. Kada se imao naći Dalmatinac u njezinu društvu, izmislila bi vazda nekakav posao za Jakoba Podgorskoga, samo da ga ukloni od sebe. Jakob je vidio tu promjenu u svoje buduće žene. Šutio je i strpljivo podnosio da crv ljubomora podjeda njegova srce. Odnekuda, što dosada ne bijaše u njega, saleti ga uspomena na groficu Olgu, na njegove osnove, na dvoboj. Tada mu se stala buditi savjest, uhvatila ga zlovolja, on je sam napuštao udovicu Elviru i tražio samoću. Jednoga dana krene on rano ujutro do neznatnoga jezera sat hoda od ljetovnika u kom se nastanio s Elvirom. Njoj ne kazivaše ništa o svojoj šetnji. Na drugom kraju ljetovnika obitavao je Lovro. Možda je vidio - a možda nije - kuda odlazi Podgorski. Rano posjeti dražesnu udovicu.Ona bijaše u tanahnom i prozirnom jutarnjem odijelu. Kada joj najave posjet Dalmatinca, zaigra joj srce. Dalmatincu je smjesta dozvolila ulaz k sebi.Oči Lovrine požudno se upiljiše u bujne njezine grudi i obla ramena štono se isticahu ispod tanahnoga jutarnjega odijela kano snježni brežuljci ispod prozirnih maglica. Udovica je bila odviše vješta žena a da ne opazi svoju pobjedu.Lovro plane žarom i neodoljivom snagom privuče na svoje grudi Elviru.- Propao ili ostao, ali poljubiti te moram! Tolika divota!- To je baš viteški! Ali, crni, zli čovječe! - zaprijeti udovica takvim načinom koji te tobože kori, a pravo ti misli reći: - Dobro si se ponio...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- Ali Podgorski! - dahnu Lovro na rastanku. - On neće poludjeti?- Ah, crni zli čovječe! - stisnu mu udovica malom bjeloputnom ručicom prste. - Ti si moj! Ja sam slobodna. Podgorski će biti fiškalom! On neće poludjeti...Navečer istoga dana bijahu na sijelu Lovro, Elvira i Jakob Podgorski. Lovro je pripovijedao nekako sretan i blažen o svojoj umjetnosti i koliko je za nju našao gradiva i nauke u Italiji.Udovičine oči bijahu vlažne, lice upaljeno. Podgorski je zlovoljno i skoro neuljudno presijecao riječi svomu nuzljubu, ne vjerujući uopće ni u kakvu umjetnost. Lovro je jedva odolijevao vanredno sofističkim zaključcima Podgorskoga. Dao je razumjeti Jakobu da on nije tu radi prepirke s njim, nego radi nečega drugoga... Elvira ga je shvatila. A na Podgorskoga se tako slabo obazirala kano da ga ondje nije ni bilo, a kada bi i bio, da ga ne treba.Lovro je otišao u svoj odio vile, a Podgorski ga je muče sproveo.Kad se povratio, Elvira bijaše već zaključana u svojoj sobi.Podgorski pokuca. Ne dobi odgovora. Pokuca jače.- Hoću s tobom govoriti! - reče glasno.- Ala si dosadan! - odazove mu se leden glas. Udovica otključa i pusti ga u svoju spavaonicu.- Elviro! - počne ozbiljno Jakob, posadivši se smrknuto na naslonjač. - Mislim da bismo već mogli krenuti put moga rođenoga mjesta, kako ugovorismo i kako sam po tvojoj želji obavijestio oca.

Elvira razvali u čudu oči:- Što smo ugovorili? U kakvo da ja mjesto krenem? - Podgorski lagano ustane s naslonjača.- Ugovorili smo da ćeš postati mojom ženom!Udovica prasne u grčeviti smijeh, u kom bijaše toliko prezira i odurne neke pakosti.- Podgorski! A, moj Jakobe Podgorski! Osvijestite se. Vaša je pamet dosada bila praktična i trijezna. Ili? Kotači se valjda ne poremetiše? Ja da postanem vašom ženom! Ja? Ah, to je suviše smiješno! Ne, dosadno, velim vam, predosadno!- O, gospođo Elviro, ja vas ne razumijem! - muklo će Jakob.- I dakako da ne razumijete! Gospodine moj! Ja ljubim svijet, njegove raskoši i promjene. Ali verige prepuštam vama!- A što je značila ona vaša nenadana želja da javim ocu...?- Ha, ha, ha! - prekine ga udovica popošavši sobom. - Što znači? Možda ćete saznati kada se vratite u svoj zavičaj. Ništa. Samo nenadana želja bijaše ono, ali glavno je, ona želja nije moja bila. Jakob Podgorski će je saznati kada se vrati u svoj zavičaj, a to će skoro biti, zar ne, Jakobe?- To je odviše. Ja ne razumijem i opet! Valjda me tjeraš od sebe?- Kako hoćete tumačiti. Ali vi ste mi postali dosadni i nesnošljivi... - okrenu se udovica kano da joj je dosta toga razgovora.- Promjena dakle? - u strašnoj srdžbi i uvredi promrmlja Jakob.- Nijesam dužna razjasniti.- Vajar Lovro? - stisne Podgorski svoj šešir. Njegovo lice bijaše nasmrt blijedo. U njemu nijesi čitao više čuvstva ljubomora, nego stari prezir počeo se pomaljati iz toga lica.- Lovro. Pak? Ako baš hoćete znati? Jest! Ja sam slobodna i svoj gospodar.- Savršena bludnica! - zaškripi zubima Jakob Podgorski i ćušne svoju ljubovcu tako silno da je ona vrisnula...- O, ti, ti ćeš mi platiti to! - letjela je nakon toga kano mahnita udovica po svojoj spavaonici...Drugi dan čitao je Lovro slijedeće jezgrovito pismo: Poštovani kolega!Izručujem Vam predmet koji je mene već skoro godinu dana vodio stranputicom. Umjetnosti kojoj se posvetiste neće smetati. Ne, obratno! Savršena je to žena, na ljepoti i čari savršena...Vi, kako sami vidite, nijeste prvi, nijeste možda niti posljednji. Međutim ona voli promjenu. A što voli, našla je u Vas. Time je minula opsjena koja mi bijaše slatka poput raskošna sna, a pila je moj život poput zmije štono se savije okolo srca. Možda nije kasno da se vratim ozbiljnom životu. Osjećam se vrlo ugodno da sam se trgao iz ovoga snatrenja...Kad ovo uščitate, ja ću biti već daleko na svom putu. Ništa Vas neće smetati, kamoli moja prisutnost...Svu slast i last!...kolegaPodgorski Dalmatinac je stresao vranom kosom koja mu je bila pala preko očiju dok je čitao pismo. Pogladio je dva-tri puta dugačkim prstima, zatim je smotao list, prošetao se svojom sobom fićukajući i zaputio k udovici Elviri.- Lovro, ah, mili moj Lovro! Ovaj prostak! - jecaše udovica u sav glas. - U tvoje okrilje utječem se ja! Kolika uvreda, kolika sramota! Ti je moraš oprati! - I izjada udovica svoju srdžbu nad uvredom koju joj je nanio Podgorski.- Žalim, mila moja! - reče slatko i lukavo vajar. - Podgorski je već daleko na putu!- Oh... - pade udovica jecajući na vajarove grudi...

 X.AMEN

Nebrojeno valovlje od zemlje štono ga zovemo brežuljcima rastočilo se u najčudnijim oblicima po našemu Zagorju. Nijesu oni pusti i golišavi. Jedan ovija plemenita vinska loza. Drugi valjana voćka. Na onom se ističe bijela potleušica marljivog zagorskog seljaka. Na ovom se ponosno uzdiže vlastelinski dvor. Od zidina niz brežuljak spuštaju se guste omorike bacajući debelu sjenu u dolinu. Ovo bilje je zasadila gospodska ruka. Zagorac pozna trs, jabuku, šljivu i breskvu. Omorika mu je tuđinka, a kuda je zasađena, znamenuje "zemaljskoga gospodina". Među omorikama vije se bijela staza, kano da si prolio Mliječni Put preko crne ploče. Uspinješ li se ovim putem do dvorca na brežuljku, osjećaš u hladu gustih omorika neki otajstveni život. Sam seljak klapajući tuda skida ponizno klobuk i plaho se obazire ili gviri s nepouzdanjem u te, kako on veli, "prekomorske biljke". Vjetar kadšto bezvučno zanjiše visokim i tankim stablima. Čini se kano da se pobožni puk stao talasati u crkvi uz tihu svećenikovu molitvu. Dvor ovaj bijaše imanje grofice Olge. Danas je u njemu silna žurba na sve strane. Četveroprežnih je kola poteklo onim bijelim putem niz brežuljak da im ne bi znao broja. Svita bijelo obučenih i nakićenih seljaka juri na svojim brzim, malenim i neosedlanim atovima pred mnogobrojnim kolima. Glazba udara da odjekuju brežuljci, da se ori dolinama. Danas je vjenčanje naše grofice Olge - udarit će bake u pripovijest.

Mili bože, ljepote gospoje!Mlijekom si je umivala lice,Bijelim mlijekom i rumenim vincem!

Krasan bijaše dan. Sunce kano da je bilo taj dan veće na nebeskoj pučini. Kano da se primaklo bliže zagorskim brežuljcima da vidi još neviđenu gospodsku svadbu. Za hiljadu seljaka bijahu prostrti stolovi. Gospodi se ni broja ne zna. Koliko će samoga vina popiti, to ne bi izračunao ni onaj koji umije štiti crkvene knjige, reći će puk. Niti jedan oblačić na nebu nije pomutio čistu sunčanu stazu od istoka na zapad. Sjajna družba putovala je put drevne Krapine u staru fratarsku crkvu na vjenčanje...Već zvona udariše, već mužari zatutnjiše, a glazba zalelija slatkim talasima u dušama krapinskih gospojica, koje bijahu u ono vrijeme, da nuzgred rečemo, veoma pobožne. Svijet je grnuo u crkvu, pred crkvu, po cesti, da vidi krasnu mladu, da vidi svatove u tako šarenom liku. A potkralo se i nabožno oko mnoge krapinske gospodične za gospodskim licima i upitalo postidno za mladoženju.I već gospoda uniđoše u crkvu. Seljački svatovi poigravahu na konjima pred crkvom.Iznenada obrati se više lica prema mladom gospodinu u finom, crnom odijelu. On se potiskivao do crkvenih vrata. Tu je stajao mežnar, krupan, malen čovjek, silna crvena nosa. Krapinci ga nazivahu "starim crkvenim štakorom". On je redao ljude u crkvi da mogu gospoda prolaziti. U crkvu nije nikoga više pustio da ne bi bilo prevelike stiske. Onaj mladi gospodin potisnu se upravo do mežnara. Mežnar raskrili ruke da ne pušta. Mladi gospodin pogleda pronicavo u mežnarov nos i utisnu mu nešto u jednu od raskriljenih ruku. Mežnar se ublaži, a mladi gospodin mogao je stajati kod crkvenih vrata. Obred se već svršio kada je on do mežnara došao.Istom što je zadobio na crkvenom pragu mjesto, zašumori crkvom "amen". Ponavljali svatovi za svećenikom "amen", i obred bude svršen. Nanovo zazvoniše zvona. Mužari i glazba skladno udariše. Seljački svatovi juknuše veselo na svojim konjima i odletješe naprijed mašući šeširima. - Amen! - šaptaše onaj mladi gospodin na crkvenom pragu. - Amen - hrapavo će mežnar stojeći tik mladoga gospodina. Pogleda ga, prekrsti se debelom rukom i

još jednoć ponovi "amen". Mislio je da će time ugoditi onomu koji mu je tako hitro bio obol, šta li, utisnuo u raskriljenu ruku. Mladi gospodin na crkvenom pragu smrknu se, a ledeno oko buljilo je u mladence koji su izlazili iz crkve. Grofica Olga zadrhta malo, ali ne poniknu pred pogledom onoga mladoga gospodina. Na Lacinu se licu vidjelo iznenađenje i začuđenost. Mladenci hitro uminuše kroz crkvena vrata. Ni jedno se nije natrag ogledalo. Onaj mladi gospodin stisnuo je usne poput gvožđa. Stade iza crkvenih vrata dokle se otisnu svijet. Pogružen duboko u svoje misli šaptaše još "amen!" I zvona i mužari i bučna glazba i žamoreći puk, sve ovo kano da se odrazivalo njegovu šaptu "amen, amen!"...Taj gospodin bio je Jakob Podgorski.- Ona je snosila moj pogled! U nje bijaše začuđenja i nešto prezira. Ona zna! Pa dobro. Vraćam se ozbiljnu životu. Tlapnje za njom pretvorile su se u sanjarsko uživanje one pune, one lijepe, one razbludne žene... Svemu je kraj! Amen! Gospodine Podgorski! Igra ovdje, igra ondje. Ti si izigran, pa kako kruto! Groficu Olgu zamijenio za dražesnu udovicu, a s jednim te istim mešetarom! S Lacom! Ha, ha! Amen! - I Podgorski pokroči za radoznalom svjetinom koja je letjela za svatovima. U njegovu srcu zavladala je pustoš bez riječi, a duh mu se zaokupio silnom i velikom voljom za rad! On je imao pred očima samo svoj budući stalež...

 XI.FIŠKAL

Dugo je već tomu što je nestalo drevnoga cimera majstora Podgorskoga, one goleme čizme na kući staroga i poštovanoga Krapinca. Drugi je sada cimer kitio tu kuću. Fina mjedena ploča sa tri riječi: Jakob Podgorski fiškal.Nadaleko bijaše poznata firma čizmara Podgorskoga. Kudikamo dalje se još raznesao glas fiškala Podgorskoga.Mlad, neumoran fiškal radio je i razmišljao u svojoj sobi od rana jutra do kasne noći. Njegove oči bijahu često crvene od noćnoga bdjenja. Ali duh bodar i živahan. Parnice bijahu njegov san. Stranke dnevno prekidanje poslova. Sudnice jedina mjesta u koja je zalazio. Starac Podgorski, otac mu, jedini s kojim je kadšto za dokolice izmijenio nekoliko obiteljskih riječi.Majstor bi po čitave dane prosjedio pušeći dugu lulu u predsoblju fiškalovu. S jednostavnim strankama upustio bi se u razgovore. Višim ljudima klanjao bi se i otvarao vrata do mladoga fiškala. Starac bi s nekim odmjerenim ponosom odgovarao: "Moj sin radi"; "Izvolite k mojemu sinu; Moj sin reče da po sata čekate, druga stranka je kod njega."Kada bi se jelo doneslo, starac bi istresao pepeo iz svoje lule i sjeo k stolu sučelice sinu.- Ćaća, danas ste bili u vinogradu. Hoće li biti što?- Slabo kaže, sinko. Od nekoliko godina sve gore. Moje oči napustile. Tvoje dakako nije, niti imaš vremena gospodarstvom se baviti. Čeljad zlo i lakoumno obradi.- Hoćemo ga prodati... - smrsi fiškal.- Prodati? - nešto se trznu starac. - Kako to misliš? Trsje ipak toliko rodi da nam radnju isplaćuje i da nam nosi dobru kaplju domaćega vina. A što je domaće, znaš i sam kakvo je. Uostalom, volja je tvoja. Međutim, ja držim da ti ne oskudijevaš u novcu. Jer, kako vidim, teče. O čemu ja čizmarski majstor nijesam nikada ni mislio...Na fiškalovu ozbiljnom obrazu ukaza se široka volja i smijeh.- Ej, znate da među fiškalom i čizmarom nema nikakve razlike!- Nema da! Rugaš se. Ja sam bio također radin. Ali moje tolikogodišnje čizmarenje nije uneslo što evo tebi jedna godina.- Dakle da svršimo o vinogradu. Ja mislim, ćaćo, na dražbi kupiti imanje Z...sko. Iz spisa se uvjeravam da je mnogo vrijedno. A tada nam nije potrebno ovoga vinogradića. Prodat ćemo ga kojemu susjedu Krapincu.

Starčevo se lice uznemiri nekim sumnjivim iznenađenjem. Obje ruke uprvši u stol, upita sina:- Tebi je danas do šale?- Kako do šale? - uozbilji se fiškal.- Z...sko imanje, bijaše najveće i najbolje dobro u Zagorju.- I danas ga tako sude - reče sin.- No onda ja držim da si ti još zasada premalen da kupiš ovo dobro.- Velim vam još jednom: prije nego mine mjesec dana mi smo gospodari Z...skoga imanja.- A k tomu će ti pomoći naš stari vinograd?- Kupovina što je dostanemo za nj mogla bi iznositi nešto više od hiljade forinti.- A to je jednom jagodom napuniti lagav - požuri starac.- Vi ne biste te jagode uskratili kada bih ja napunio lagav, a tek bi mi ona jagoda manjkala?Otac je razumio.- Ne protivim se tvojim osnovama, samo ako nađemo kupca za vinograd.- Imam ga.- Dakle koji naš Krapinac? Kako si prije rekao.- Ja primjer samo navedoh. Ali kupca imam koji nije Krapinac.Fiškal se zamisli dok je starac primaknuo svoju lulu i počeo je puniti.Stari će napokon izdaleka:- Hm, ja znam da se tebi dohodak samo toči, ali ne mogu dokučiti da bi već toliko stekao da možeš kupiti i Z...sko imanje. Krapinci će izbijeliti oči. Eh, pak onda... Već sam dočuknuo nešto da te hoće izabrati starješinom... pa tako mladoga!- Ele života biti krapinskim starješinom! - zamrmori sin.- O, sinko moj, najstariji, najmudriji i najbogatiji postizavaju ovu čast. Ti si ipak od najmlađih pa da već takvu čast zadobiješ!- Ja, ćako, ne želim biti nego fiškal, pošten i marljiv fiškal - svrši sin očevo zanovijetanje i stade po sobi šetati.Starac izvukao nekoliko dimova i mjerio im obujam sve snujući da opet nečim započne.- Čujder, Jakobe! Već mi dugo kopa po pameti. Reci mi zašto ne misliš na ženidbu. Tvoja je doba najljepša. Svojim trudom i znanjem, kako vidim, stekao si imetak. Čemu tada ova pustoš u našoj kući? Jesmo, da ti pravo rečem, baš fratri. Vidi, ja ti dotjerah do čizmarskog cimera. Još niti zgotovljen ne bijaše, i ja ne htjedoh biti mladi starac, pustinjak. Nađoh djevojku, tvoju pokojnu majku. Bog joj dao duši lako. Pa se neću nikada kajati, niti sam se kajao...- Ćako moj, ja se neću nikada ženiti. Čemu naklapanje o tom? - mahnu rukom i ode u svoju sobu.Iza ovoga razgovora projurilo je nekoliko mjeseci.Fiškal Jakob Podgorski pisao je velikom hitnjom na svom pisaćem stolu.Na vratima sobe začuje nešto žešće kucanje.- Unutra! Baš sada. Odnio te bijes! - progunđa u sebi.- Gospodine Podgorski, evo me napokon osobno!- Veseli me, nekadašnja vatrena ilirko! Ele, pa kako ste bujnom postali! U domu bolje prija nego u tuđinskoj varoši! - I naznači pridošlici mjesto na divanu do svoga stola.- Aj, aj, gdje su ona vremena? Evo, vi fiškal, a ja?- Moja klijentica - prikuči se fiškal do svoje gostinje - pa još kakva! - Prvi pravni posao kupoprodajni ugovor! Takvi su klijenti dobri. Tko bi to bio mislio u ona vremena da će jednom vatrena pjesnikinja iliraca, i nota bene profesorica Karolina s budućim fiškalom Podgorskim pravne poslove sklapati?- Kolo od sreće uokoli...- A ipak. Zbilja, gospodična Karolino, je li još onako nategnete kadikad strune?...- Vidiš ga. Ovako na glasu iskusan i mudar fiškal, pa još udara u zanovijetanja nekadašnjega jurista Podgorskoga. Međutim, okrenimo k svojoj stvari. Jeste li ugovor zgotovili?

- Baš sada, mlada moja od starine prijateljice. Vi postajete od ovoga časa vlasnicom vinograda i drugoga zemljišta ondje. Romantično li je to mjesto, mili bože! Vidi se, pjesnikinja. Iskreno vam kažem da u Zagorju ne znam za romantičnije mjesto i zgodnije da se ljetovnik sagradi. A preko tri brda stari prijatelji znanci, kano na primjer...Podgorski hotice zape.- No, na primjer, vi? - pohiti Karolina.- Ne ja.- Nego?- Grof doktor Laca - šapnu fiškal da se jedva čulo.Karolina ugrizne usnicu i kano da si joj neznatnoga rumenca haknuo u obraziće.- Još nešto... Ta grof Laca...- Imade lijepu groficu - priskočit će Podgorski.- Kako gospodin fiškal slatko izgovara "lijepu groficu". Ovo baš ne glasi onako tvrdo kao "kupoprodajni ugovor". Tjeraše zeca pa istjeraše vuka... Ej, moj fiškale! - lupne Karolina lagano Podgorskoga po ramenu. - Upravo da vam kažem - nastavi ona - čujem iz valjana vrela da se Laca misli izmiriti s vama i uzeti vas za gospoštijskoga fiškala, otkako ste dobili onu glasovitu parnicu i otkako postadoste vlasnikom Z...skoga imanja. Sve će to valjda biti nestašna željica grofice Olge.- Kuda li ga zapredamo! Tko će se s vama inatiti na beskrajnoj stepi fantazije, napose ako je kratkovid kao što sam ja na tom polju!- Pravo imate. Na naše dakle poslove.- Ugovor je u redu. Vi možete, ushtije li vam se, danas početi graditi.- Vi meni ugovor, ja novce...- Da, takva je slika, hoću reći modus tvrde proze u fiškalskom životu...- Evo. Držim da su u redu izbrojeni.- Potpuno vjerujem! - prihvati Podgorski novac i nehajno ga položi na stol.- A sada, gospodine prijatelju, mi ćemo se valjda češće vidjeti? - ustane s naslonjača Karolina na odlazak.- Molim. Vi ćete mi dozvoliti da vas koji put posjetim u vašem ljetovniku. Mislim pak da ćete ga što prije sagraditi.Rastadoše se...Podgorski se vrati k svomu stolu, odmota omotak i pomnjivo začne brojiti novce. Niti ih jošte izbrojio nije, kada opet na vratima kuc... kuc...- No, da fiškal bilježi koliko puta mu pokucaju na vratima! - baci mrmljajući papir na novce.- Ave!Duga, koštunjasta ljudeskara, silnih crnih brkova uniđe.- Što želite?Ljudeskara poda velik list, zapečaćen golemim pečatom i pokaže na usta, što je značilo da je nijem.Podgorski stane pregledavati u čudu pečat, dok je nijemac dao znak svoga poklona i izašao.- Evo! Evo! Grb grofovski. Malo prije ona je čavrljala o tom, a kad tamo za nekoliko časova istina...Podgorski otvori list i stade čitati: Spectabilis amice!Svemu valja da je jednom kraj. Prije tri godine, za našega đačkoga životarenja, pobismo se. Vi ste meni pristrigli uha. Ja vama rasporio trbuh. Uha zacijeliše. I Vaš trbuh, kako vremena svjedoče, čitav je. Neću sada ništa tajiti, a možda i Vi sve znate ili slutite, međutim uvjeren sam da na to više ne mislite, ja sam pleo mreže i snovao osnove da Vas izigram pošto-poto kod svoje sadašnje supruge. Vi ste mojim osnovama najviše pripomogli kada se nakon

ozdravljenja zaljubiste u udovicu... i s njom kojekuda vrludaste svijetom... Godine su prošle... Vi ste čovjek na mjestu. Svojim razborom i marljivošću stekoste velik imetak. Čitav kraj vas cijeni uvelike i zna za Vaše sposobnosti. Držim da na dvoboje ne biste više bili skloni. A ja Vam velim da bih danas bio baš tako sposoban za dvoboj kano pipa za gusle... Dakle, gospodine, svakako su druga vremena, druga čuvstva, a što je glavno: imamo drugu pamet danas. Zbližimo se. Naši dvorovi vazda su Vam otvoreni kano dobrodošlu. Sprijateljimo se. Ovaj list je sporazumno napisan s mojom suprugom, što potvrđuje i supotpis njezin. Mi Vas dakle pozdravljamo kano prijatelja svoga, neposrednoga susjeda i vlasnika imanja Z...skoga.Očekujem odgovor i jesmo nekadanji znanciOlgaLaca Podgorski baci pismo na naslonjač gdje je malo prije sjedila Karolina.- Otkuda je za to znala ona? Hoda li možda u dvorove? Varaždinka, pa se seli ovamo u Zagorje. Otkuda joj novac? Ipak prilična svota. Ele možda baštinstvo. Ja joj ne znam rodbinskih odnošaja. No kako se baš na mene namjerila svojim dopisima i kupila ono samotno mjesto da stalni ljetovnik gradi? Ja ne bih ondje stanovao da me je vučica rodila. Sjećam se da mi je već za đakovanja u oči palo... Ne bi li tu mirisalo po gospodskoj ljubavi, hoću reći, aristokratičkoj? Najslađe je toj kasti zabranjeno voće... Pa kako se Karolina poljepšala! Nekada mi se ne bi sviđala. No sada? Taj srednji, čvrsti stas! Ta obla ramena, ti amazonski bokovi... Kano da je nešto prisvojila od udovice Elvire...Vrati se k pisaćem stolu i nastavi novce brojiti. Iza toga uredi stol, sjedne na naslonjač i zadube se u svoje misli. Nije potrajalo ni deset časova, skoči na noge i napiše nekom grozničavom hitnjom slijedeći odgovor: Clarissime collega!Vi ste pri humoru, dopustite i meni u toj žici dati oduška. Mi se izmirismo na razboju. Samo što ja ne mogoh Vama doviknuti jer me odviše davio rasporeni trbuh. Vi pak ne mogoste čuti s podrapanim ušesima. Na drugo sve prije toga događaja i poslije - ja sam zaboravio kano top. Prema tomu niti imam što tajiti, niti što priznati. Ako ste Vi danas za dvoboj kano pipa za gusle... ja? Ja sam također... Duše mi, ne mogu se dosjetiti prispodobi, barem takvoj na kojoj biste se Vi mogli nasmijati kao što sam se ja Vašoj. Dakle - ja sam za dvoboj danas, recimo, kao zagorska čutura za Noemovu barku. Bene. Skresana je. I ja velim da je druga pamet danas. Zbližimo se... Sprijateljimo se... - Ja ti sada, dragi aristokrate, mislim, ako ti nije žao, najviše na tvoju suprugu! - lukavo se nasmije fiškal, pa završi list. 

Milostivoj grofici Olgi najveće poklonstvo i štovanje.Jesam Vaš iskreni kolegaPodgorski Napisavši list dugo je šetao Podgorski skrštenih ruku po svojoj sobi.- Na što nijesam mislio, evo iznenada dolazi. Naše poznanstvo će se nastaviti. E, pa dobro! - sleže fiškal ramenima.

 XII.NEUSPJEH I USPJEH

Vrijeme je jurilo unepovrat nedohitnim letom. Podgorski je postao kućnim odvjetnikom grofice Olge, osobitim prijateljem nekadašnjega doktora Lace. Fiškalovo prijateljstvo imalo je u sebi nešto ukočeno, tvrdo, odmjereno. Po nevidljivoj, stalnoj osnovi napredovalo ono.Davno je već da je učiteljka Karolina podigla vilu u vinogradu štono ga je kupila od Podgorskoga. Bijaše baš čaroban stan čarobnice Karoline. Lace bi znalo nestati po nekoliko dana iz dvora da nitko ne znađaše kuda se djeo. Jezici besposličari kazivali bi da se to redovito ponavljalo onda kada su vidjeli grofa Lacu juriti na zelenku put one čarobne vile. Podgorski, premda velik i otmjen prijatelj Lacin, kano da toga nikada primijetio nije. No osjetio je da je trebao često otvoriti svoj maleni sandučić da tobože kano kućni odvjetnik grofovskih gospoštija izdade nužni novac svomu prijatelju, gospodinu grofu. Svršavao se takav posao vrlo nakratko.- Jakobe, otvori sanduk.Maleni ključići škrinuše u bravici sanduka.- Koliko? - pita fiškal.- Tisuće dvije, tri, četiri...- Potpiši da znamo račun.- Bene - zaključi Laca.- Jedno jošte mora doći! - mrmljaše sam sobom fiškal kada je otišao Laca s novcima. - Troši puno. Ljubi ljubovcu poput sultana. Kartati je počeo. Fali jedno: pijanstvo! A tada, ptiću, fiškal Podgorski ti je sjeo za vrat!...Nekoga dana nahrupi uzrujan grof Laca u fiškalovu pisarnu.- Servus, amice! - i baci se na naslonjač.Podgorski je nešto napeto radio.- Pusti to! - povikne Laca tarući maramom obraz.Podgorski kano da ne sluša. Nastala stanka.- Ti ionako sve znaš! - mahnu nehajno rukom Laca.Sada okrene Podgorski licem k svomu prijatelju.- Šta da ja znam?- Da je mojom ljubovcom gospodična Karolina. Ti si valjan prijatelj. Od tebe nemam straha da će saznati grofica. Ali do vraga, fiškale, ako dođe kada na vidjelo, izručujem se obrani tvojoj. A danas ćemo zajedno u vilu!Podgorskoga lice ukazivalo se tako nehajno kano da su mu to stare, dosadne stvari. On ne odgovori ništa. Međutim ne očekujući Laca odgovora povikne s nekom drhtavicom:- Znaš ili ne znaš, jedno je te isto. Hoćeš ili nećeš ići, budi volja tvoja. Ali novaca mi vadi, silu novaca, jer putujem možda na mjesec dana, možda više... Tu mi je već tako suhoparno! I ona će sa mnom!- Tko ona? - mrmnu fiškal.- Posjednica i vlasnica vile.- Ali, Laca, sanduk se prazni. Ja sam gospoštijski fiškal, no ovo su moji novci!- Evo ti ga! Hvala bogu, gospoštija... golema je, a ja od polovice neograničeni vlasnik. Dakle?Podgorski izvadi novce.- Potpiši, kolega!Lacine ruke drhtahu. Nezdravo crvenilo njegova lica odavalo je da u krvi vri velika sila alkohola. Već je zaboravio kamo je prijatelja fiškala pozvao bio. Jednostavno pohiti s novcima napolje.- Sve po osnovi! Udicu je potpuno proždro. Stalan je uspjeh! - počeo fiškal trti svoje ruke.Laca i Karolina putovahu zajedno u veliki grad.- Što držiš ti do novca? - upita Laca svoju družicu na po glasa.- Ništa, ako ga drugi namiču. Mnogo, ako sazna skrbim za nj.- Ništa! I to je pravo. Ništa! Nama ga namiče fiškal Podgorski.

- Ali on ga sam kuje svojim znojem, pa se čudimo zašto te upravo zatrpava novcima.- Neće mu izmaknuti dobar zalogaj! - zijevne Laca, skine šešir i prođe rukom po svojim gustim, gdjegdje već progrušalim vlasima.Iza duge stanke, kakva obično nastaje na suhoparnom putovanju kada nestane predmeta razgovora, upre Karolina u Lacu oštre oči.- Ti si lopov bez premca!Laca se trznu gornjim tijelom.- Čemu si se borio za groficu Olgu? Zašto je nijesi odmah prepustio Podgorskomu... Nego!...- O, milosti vaša! - nakesi se nekim zloradim smijehom Laca - samo polagano. Za odgovor vašemu pitanju pitam i ja: - Zašto vi nijeste bili poštena učiteljica i odgojiteljica grofice Olge? Nju učiste čistoću i uzvišenost morala, a na tajna šaputanja i poljupce domahivaste prstom njezinu rođaku! Ej, poznate li ga? Da, vi ga ne ostaviste ni tada kada je stupio u bračnu svezu sa svojom rođakinjom! Dakle, prodikatorice? Je li to bijeda, je li lopovština, je li obijest, filozofija, šta li? Ili poezija? Dakako, vi davno već ne pjevate!- Jesi li ti kada mislio da bi se Podgorski opet mogao primaknuti grofici Olgi, stare uspomene uskrisiti... i...? mrka lica, pognjurivši u se, nešto tiše će Karolina.- Zavitlati život, kakvim evo nas dvoje... - odgovori prekinuto i kratko Laca.- Jest.- Jest? Grofica Olga nije se posve ugledala u svoju učiteljicu...- Blaženi svat! - klikne Karolina i potapša po leđima Lacu. - A čemu tada tratiš ovako dane? Lijepu, vjernu, dobru ženu... a ti se sa mnom klatariš...- Jer si đavo! Grdoba, kudikamo ružnija od nje. No ja sam stari đavolov pristaša. Pa stoga tvoj, ali slobodan rob!- Slobodan rob, koji hoće da mu ružna ljubovca rodi sina, nasljednika velikoga imetka i nosioca slavnoga imena doktora Lace... - hohotom i obijesnim ukorom prihvati Karolina.- Pa tako i jest. Olgu napuštam jer mi nije rodila nasljednika...- Napustio si je već u prvim danima braka... - prekine ga Karolina.- I ti ćeš ići do bijesa ne bude li ništa! Velim ti, skrajnje je vrijeme... ili... ili! Jesi li i ti besplodna, bacit ću te kako se baca istrošena i ponošena obuća!- I tražiti gdje će biti moguć naraštaj ili, bolje, nasljednici doktora Lace... - naruga se Karolina. Laca zapali smotku i ne odgovori svojoj družici. Put nastaviše.Na imanju grofice Olge služinčad, počevši od dvorskoga, koga nazivahu gospodinom, pa do posljednjega pastira, sve bijaše vjerno lijepoj svojoj gospođi i zdušno vršilo svoj posao. Grofa Lace rekao bih i ne poznavahu. On bi vazda putovao, a kada je i kod kuće bio, nikada nije s kojim slugom ili nižim ni riječi progovorio. Dok je Laca s ljubovcom putovao, grofica Olga marljivo pregledavaše knjige i račune svojih ljudi, i ne pitajući i ne brinući se kuda gospodar tumara.Iznenada prijave fiškala Podgorskoga.Spokojnim osmijehom na ustima dočeka ga grofica Olga.Prvi razgovor padne o kućanstvu, o strankama, o dugovima. Jer Podgorski bijaše gospoštijskim odvjetnikom otkako se sprijateljio s Lacom. Koliko god bijaše s groficom Olgom, nikada ne bi spominjao prošloga života. Ali sada je u njemu dozrela odluka. Stare osnove uzbudile su se u njegovu radnom duhu, ali u svježem obliku i udarile novim smjerom.- Grofice Olgo, zgoda nam se pruža da smo sami, vašega muža nema blizu, dapače, on je daleko i valjda ga nećemo dulje vremena vidjeti.- Po običaju - lakonično odgovori ona.Podgorski joj cjelune mekaniju od svile ručicu.- Samo hladnije! - studeno primijeti ona i ustegne ruku, ali prekasno.- Molim vas, Olgo, jeste li ikada barem jedan pogled svoj bacili u tamu prošlosti naših uspomena? Da li vam se ikada u mraku onih dneva pomolio Jakob Podgorski, juratuš?

Grofica nekom sjetnom začuđenošću podulje motraše fiškala. Ona bijaše zatečena, ali tek začas.- Moje prošle uspomene nijesu nikakav mrak. One su jasne, jasnije od dana... ali njihovo svjetlo muti pokoji taman predmet. Rekla bih... pokoja crna tačka, nego ako bistro oko uprem, i takva tačka iščezne pred strogim pogledom savjesti.- Oh, ti si vazda tako mudra kako si lijepa i divna žena! - usklikne promjerenim glasom fiškal i oprezno klone uz groficu Olgu uhvativši je za ruku.- Gospodine fiškale! - trgne ona. - Otkuda vam takva smjelost prema meni, supruzi?- Supruzi! - zajeca gorko fiškal ošinuvši lukavim okom čitavu sobu, a tada podigavši obraz i oči skrušeno prema grofici. - Supruzi? To je što me boli, što mi lomi srce. Ne, ne! Ja moram naprijed! Olgo, vi nijeste supruga! Nijeste nikada! Vi ste prevarena, ljuto prevarena, najljepša, najbolja, najmudrija žena ovoga svijeta!Olga skoči sa sjedala.- Fiškal Podgorski je poludio!- Dobro. Ja sam lud. Ali nijesam goropadan luđak. Ne bojte se. Nego luđak istinu govori. Slušajte me. Vaš suprug je vjerolomac, nitkov, propalica. On ima ljubovcu. Imao ju je prije nego ste postali njegovom suprugom; ista mu je ljubovcom evo za čitavoga vašega braka... Ej, grofice Olgo, ja sam lud!Na njezinu licu pokaza se Junonin ponos, prezir pun sažaljenja i neki otajstveni, zatomljujući prijekor i nadvlađivanje novih, navirućih čuvstava.- Vi ste ipak prijatelj mojemu suprugu. Vjeran i valjan prijatelj i drug - reče ona približivši se k fiškalu.- Jesam, Olgo, ali samo zato da tebe spasim. Samo zato da mi je lakše sve doznati i tebi otkriti. Slušaj me! - uzdigne ruke prema njoj.- Slušam - odvrati ona spokojno. Mir je opet zavladao njome.- Ah, spasi se, Olgo; nekada, jao, što si mi govorila! Prokleta moja pamet! Zaveden bijah zmijom. Ali ja sam okajao svoje grijehe u toliko godina, dok si ti ostala čista kao sunce...- Udala sam se za drugoga - prekine ona.- Da, ali on se ruga tvojoj ljepoti, tvojoj mudrosti; ti si za nj Spasiteljev biser; on kalja taj biser svojim gnusnim rilom; on ima priležnicu, bludnicu! Spasi se, Olgo! Raspitaj se s njim! On te nije vrijedan!- Pa onda?- Vrati se u moj naručaj! Meni si bila prvomu udesom namijenjena! - i fiškal se baci pred njezine noge i obujmi ih...- Otale, podla kukavice! Napolje! - vrisnu Olga i odskoči kano od zmije.- Šta? - osovi se fiškal poput razdraženoga risa. - Ja sam crv pred tvojim nogama, a ti me hoćeš zgaziti i turnuti od sebe! Ali znaj, u mene je sila, u mene je moć! Tvoj suprug je propalica, varalica, kartaš, bluna! On živi od moga novca, od moga znoja, sa svojom ljubovcom a tvojom učiteljkom Karolinom! Pa šta si ti prema mojoj silnoj volji, mojoj požudi? Šta tvoja oholost i prezir? Savit ćeš se, aristokratkinjo, poput slabašne trsti... savit ćeš se...I fiškal bijesom strasti obuhvati vitak stas grofice Olge...Silan krik zaječi dvorovima... U tren dotrčaše sluge...- Napolje, nitkove, podli stvore, napolje! Nikada se ne usuđuj pred moje oči! Nikada! - huknu grofica Olga, a suze je poliše.Pred slugama stajaše u prvi čas osramoćen, poništen fiškal. - Pa dobro. Trpi... - brzo se osokoli. - Trpi... i od moje osvete ćeš znati... - muklo i trpko izgovori on na tuđem jeziku i napusti dvorove...- Neuspjeh... neuspjeh... - mrmoraše fiškal odilazeći iz dvora - ništa nego neuspjeh. - Pa dovikne svomu kočijašu da zapregne konje i da pođe za njim.

Iza toga minulo je više dana.Laca navali u sobu svoje ljubovce podbuhla, uvela lica i zakrvavljenih očiju.- Karolino, na put! Smjesta na put! Novaca, novaca! Na put!- Oh, nesretniče! Dakle karte, paklene karte! Jao, što će biti od mene?- Šuti, ropkinjo! Inače ću ti zaokrenuti vratom! Da si se odmah spremila po novce!- Ali kamo? - stade Karolina lomiti rukama.- Kamo? - bijesno se naceri Laca. - K fiškalu Podgorskomu, drugačije ću mu rasporiti po drugi put trbuh!- Ali on mi neće vjerovati. Pa kada ću se vratiti s tako daleka puta?- Vratiti se što prije, tvoja budi briga, ako nećeš... Laca načini obim pesnicama nekakvu figuru u zraku... - Ja ću već napisati pismo na koje ćeš zacijelo dobiti novac u Podgorskoga...

*

O prizoru što se zbio među fiškalom Podgorskim i groficom Olgom nije nitko doznao ništa. Vjerne sluge bijahu vjernije od pasa. Svoje tajne ne bi ni mjesecu izlajali bili...

*

Fiškal Podgorski lijeno je upro ruke o naslonjač. Na divanu sjedi Karolina.- Dakle... ukratko... novaca? Hm! Neznatna riječ... Negdje je tamo buran život, šta?- Ah, propio se, prokartao... - uzdahne s tobožnjim čuvstvom Karolina.Fiškal je pogleda blagovoljno i nasmiješi se. Udaraše prstima. Vijesti Karolinine očito mu prijale.- Vi ste mi nekako problijedjeli i sjetni ste - pogladi je nježno fiškal po obrazima.- A, molim vas! Taj život...- Tko vam čuva ljetnikovac?- Stari onaj gluhonijemac.- A kada bi gospodična na put?- Sutra - upre ona oči u fiškala.- Čujte. Nešto ću vam predložiti. Već su tri sata poslije podne - pogleda Podgorski na staru uru koja je visila o stijeni kod prozora - ja za danas putujem s vama u vaš ljetovnik da vidim taj vaš dvorac. Nikada me još u njemu ne bijaše. Hoćete li me dakle za gosta danas? Baš si zaželjeh one idilične samoće... - prižmiri fiškal očima...Karolina ga sumnjivo pogleda.- Moj gost danas? E pa dobro!- Uzet ću sa sobom i tražene novce.Mjesec je prelijevao svoje čarobno svjetlo zagorskim brežuljcima, od kojih se na jednom bjelasao ubav ljetovnik. - Grof Laca želi nasljednika dakle, i radi toga je napustio lijepu i kreposnu groficu - nastavi fiškal u tom ljetovniku s Karolinom razgovor štono je čitavu večer tekao među njima sada življe, sada sporije. - A vi, živa Amazonko, jamačno ćete mu ispuniti želju! Ha... ha... ha!Ona pronicavo pogleda Podgorskoga i zagrozi mu se prstima.- Čudne li kobi! Nedavno mi umro otac. Ostadoh sam samcat na širokom svijetu. Ele, i mene mori ista želja kano i Lacu, dobiti nasljednika da ne utrne sa mnom moje ime... kano posljednja svijeća u kući... A grofica me nazvala kukavicom i turnula od sebe - progunđa nerazumljivo u sebi posljednju izreku.Najednoć se trgne i neka nova misao sunula mu glavu...- Kukavica... kukavica... kukavica... - ponavljaše on.- Što vam je, gospodine fiškale?

- Držim, da je Laca kukavica.- Zašto?- Dvije žene, pa nema nasljednika!... Ah, kakva je to samoća... nas dvoje sami... nigdje živa stvora...Podgorski stade cjelivati Karolinu...- Ah, Podgorski, pustite... nije lijepo...- Strašna samoća! - dahnu fiškal, a svijeća se utrnula od toga žestokog daha...- ... nije lijepo...Podgorski spremio se na put u Krapinu, u svoju pisarnu. Karolina pak na put da nosi grofu Laci novce... Oboje puštahu ljetnikovac gluhonijemomu pazikući. Šutjeli su i ne usudivši se jedno drugomu pogledati u lice.- Nije lijepo... - zapjeva napokon fiškal na nos oponašajući ženski glas.Oboje prasnuše u mukli smijeh, sraziše im se oči, a Karolina nježno udari fiškala.- Znaš li priču o kukavici što snese jaje u tuđem gnijezdu? Njezin porod naraste, pobaca ostalu družinu napolje iz gnijezda i sam gospodari tamo... - nadoveže fiškal.- I to nije lijepo... - tiho će učiteljica.- Nasljednik Lacin neka se ne boji stradanja. Pol čitavoga grofičina imetka je Lacino...- Drži se, srce... nasljednik je opskrbljen, ja ću mu biti skrbnikom...Rastadoše se.- Neuspjeh... uspjeh... uspjeh... - govorio je nekako umorno sam sa sobom fiškal Podgorski bacivši se na naslonjač u svojoj sobi. Čitav dan nije ništa radio, niti koje stranke pustio k sebi... - Uspjeh... uspjeh... ej, ohola grofice Olgo, možda ćemo se još kada susresti...Strašne i teške misli zaokupiše duh grofice Olge nakon onoga sastanka s Podgorskim. Kao što oblaci velikih jata ptica koje lete zastru sunce, tako pritiskahu mutne slutnje i čemerne misli njezino srce koje je napokon zastenjalo ljutom i neopisivom boli.Kad je sabrala sve slike živovanja svoga supruga, one tek zaokruživahu onu crnu osvadu štono ju je otkrio Podgorski.- Učiteljica Karolina? Ona? Otkuda i kako ona? - pitaše se povrijeđena žena u svom ponosu nagnuvši se prema ogledalu kao da je htjela pitati: Ima li koje da je meni premica?Sada dolažahu sve uspomene na tu učiteljicu... Padoše joj na um susreti između nje i supruga joj Lace... Nešto je, i to tek sada, u tim uspomenama našla što se savijalo, valjalo, motalo u klupko poput zmija koje se bore te sikću jedna na drugu ljutim otrovom...- Podgorski! Podgorski! - Skrajnja mržnja i prezir rađaše se u njoj na ovo ime. - Možda je sve puka laž... On... on... on...! - šaptaše bez saveza sama sebi. - Nije li tek njegova zlobna spletka? Ta kakve mu bijahu nečiste namjere? Pa ono prostaštvo... O, bože!... Nekada sam cijenila tog čovjeka... Nekada... Moj suprug mi ga opet doveo... pa... Laž i spletka sve to je njegovo da poluči svoju nečistu svrhu! Ali nijesi, zlotvore, uspio! Nijesi! Nego, gdje je moj suprug... za koga prisegoh pred bogom! Gdje je!? - I Olga stade ridati i jecati kao crna godina.

 XIII.SKRBNIK

Sunce nagibalo k zapadu. Zlatni su njegovi traci pršili u sjajnoj maglici zagorskim brežuljcima i cjelivali taj lijepi kraj. U daljini čuješ glas pastira. Odnekuda kao da lelija zrakom pjesma muškaračkih grla, pomiješana s tankim ženskim glasovima. Nedjelja je, pa seljak provodi vesele časove, časove odmora i svoje jedine zabave pri čaši vinca u seoskoj krčmi.Putem prema brežuljku gdje je poznati ljetnikovac učiteljice Karoline, jaše na konju fiškal Podgorski. Bijaše upravo zaronio u svoje misli. Za njega niti je sjalo sunce, niti postojalo

nešto takvo u naravi što bi razbudilo u njega ona slatka ćućenja i ustitrane misli s dragosti i divnoga sklada velikoga svijeta koje čovjeka sposobna da ih shvati razblažuju i zaljuljaju u bajni nepoznati i bezrječni život.Kada je fiškal dospio k ljetnikovcu, sađe s konja i sam ga pripne o nizak stup pred malenom baščom. Grobna tišina vladala je u tom ljetnikovcu. Ni žive duše ne bijaše mu u susret. Fiškal uniđe u kuću. Laca je pogružena stasa šetao sobom. Na postelji blijeda i upala ležaše Karolina. Podgorski se muklo pokloni. Karolina baci na nj svoj mutni pogled. Bljedilo njezina lica obuzme iznenada rumen. Laca se ustavi pred fiškalom, složivši ruke na leđima.- Prijatelju, Karolini nema spasa. Načinit ćeš nam neku ispravu, ugovor, kako li se to već krsti, ti ćeš znati. Tim ugovorom ja priznajem da sam ocem ovom djetetu, a tebe imenujem skrbnikom.Dok je Laca govorio, stao je fiškal motriti dijete koje se nalazilo kraj majčine postelje. Njegovim je licem trgnulo nešta neopisano. Ispod oka kradomice pogleda Karolinu. Njoj tekoše suze niz uvele obraze. A kada se Laca udaljio po tintu i papir u pokrajnu sobu ljetnikovca, pritegne Karolina fiškala do svojih usta. Već i ne mogaše glasno govoriti.- Budi Jeleni skrbnikom, jer si joj ocem... Ja - šapne ona.- Pst... Mir... - prodre iz duše Podgorskoga u kojoj je nastala silna borba, onako po prilici kano kad se grabežljiva zvijer bori sa svojom žrtvom na život i smrt. Propinjala se savjest gospodina fiškala.Laca pripremi potrebne stvari, a fiškal se lati pera. Pisao je hitro i dosta dugo. Na naborima njegova čela pomolile se sitne kapljice.- Trebao bih svjedoke - dahnu on kada je dogotovio pismo.- Sada ih pri ruci nemamo. Mislim da će uz moje priznanje i naknadno biti valjani - sumornom hladnoćom odvrati Laca.Iza toga je pročitao fiškal pismo. Potpisaše ga. On, novi skrbnik, spravio je to pismo. Ukratko je utješio Karolinu, dok mu je ona domahnula živahno rukom i nešto progunđavala sama sebi. Fiškal ostavi ljetnikovac, zajaše konja i poleti put svoga sjedišta, put Krapine.Drugi već dan zaokupila Karolinu posljednja nesvjestica. Starica, daleka joj teta, kada je užegla mrtvačku svijeću, Laca pobjegne na dvor i lutaše naokolo poput izgubljene duše. Užas i strava pronikla je čitavo njegovo biće... On više nije vidio ljubeznice svoje...Iza Karolinine smrti navalila je posljedica za posljedicom...Ljetnikovac opustio, Podgorski, kano štitnik ženskoga djeteta, imenom Jelene, dao je vinograd s ljetnikovcem nekakvom Štajercu u najam. Ali Štajerac hitro napusti udoban stan jer da noću lupa po ljetnikovcu nekakva sablast, utvara, crna žena, šta li... Dapače, Štajerčeva su djeca od straha oboljela, kako je on kazivao. Iselio se iz ljetnikovca. I nitko se nije dao u nj. A po narodu stale kolati priče o tom ljetnikovcu, da te srsi prolažahu.Podgorski je s Lacom usavršio i upotpunio ispravu priznanja očinstva. Laca je trebao neizmjerno mnogo novaca i propio se. Imanja grofičina što su nosila, ne bijaše Laci dosta.Nekoliko mjeseci iza toga nahrupi on u pisarnu fiškala Podgorskoga.- Šta je s tobom da si tako smućen? - susretne ga fiškal.- Svemu je kraj! - zalupi on, lamajući rukama. - Ali ja... ja... ja ću joj pokazati!- Šta je? Komu?- Ona, ona! - mahaše Laca - istjerala me. Veli, ako se neću dobrovoljno, da će se sudbeno raspitati sa mnom!- A! Supruga, grofica Olga? Na to si valjda prije mislio.- Šta sam mislio! Ja uopće malo mislim. Ali neka! Ja imam svoga imetka polovicu.- Na papiru, brate - kratko će fiškal.- Pa zar ta ne vrijedi?...Fiškal sleže ramenima.- E, dakako, vrijedi, ali bit će pravde. A grofica Olga naći će dosta zaštite.

- Ona sve zna, sve zna i za priznanje moga očinstva...- Nije đavo, ako si držao da će tajnom ostati...- Uh! uh!...- Ništa uh, privoli na dobrovoljno raspitanje s groficom Olgom, a za svoju polovicu digni pravdu...- O, o! Tko bi to bio mislio...- Svatko u koga nije krumpir mjesto moždana u glavi - oštro i ugrižljivo će fiškal.Za ove riječi nekada bi ga bio Laca pozvao na dvoboj, a sada kano da ni čuo nije.- O, ja ću sve, sve promisliti, tada, prijatelju, ti ćeš mi biti na ruku?- U svako doba.- Molim te novaca.- Deus ex machina! - u sebi će Podgorski. - Bene; ali nemoj sporo razmišljati. Kako vidiš, vremena su kritična...I time se rastadoše.Iza Lacina odlaska polagano je i ustrpljivo nešto bilježio Podgorski te bi kadšto duboko uzdahnuo, kano od teškoga napora.- Napredujemo! - dahnu napokon i obazre se okolo sebe.Prošla su dva tjedna što se nije vidio sa svojim prijateljem Lacom.Nekoga jutra dok bijaše fiškal još u krevetu, pokuca Laca na njegova vrata.- Bit će on. Protepao je valjda uzajmljeni novac - zamrmori fiškal.- Brate Podgorski! Dolazim rano da zna tvoja fiškalska mudrost da sam kod zdrave pameti. Ja sam sa sobom dođoh načistac, sada do tebe stoji! - počeo je nekuda nestrpljivim glasom Laca stupivši do Podgorskoga postelje.- Dakle načistac! - hladno odvrati fiškal.- U tebe je moj ženidbeni ugovor?- Jest.- Polovina svega grofičina imetka pripada meni, stoji u njem?- Da.- Podgorski, kupi od mene tu polovicu; ja se selim iz ovoga kraja.Fiškal se podigne iz kreveta.- Ugovor da kupim? Kartu papira? Nacrt mjesto zemlje?- Ti si rekao da se može ispravdati ta polovica. A znat ćeš da nešto više vrijedi od dva-tri groša.- Da, pravdati se možemo, ali ja pravde ne kupujem. Pravda je lutrija, igra na sreću.- Lijepo. Kolega, još nijesi ustao, zlovoljan si. Ja ću drugi put doći - namrgodi se Laca.- Ne, ostani - zamisli se fiškal uprvši oči u strop. - Sjedi ovamo.Laca sjedne na krevet.- Ti bi dakle u svijet. A kamo, smijem li pitati?- Daleko! U Mađarsku, u Italiju, dalje! Ovdje mi je sve dozlogrdilo.- A tvoje dijete?- Moje dijete? Ima štitnika. Da mi je muškarca rodila, neka bi joj bilo. Ovako ne marim za ništa.- Ti moraš mariti! - viknu fiškal da se Laca trgnuo s postelje.- Što si tako žestok?- Štitnik sam djetetu. Ne diram u moralne prodike, ali dijete je nevino. Ako si bio ti grijeh, tvoja ljubovca grijeh, ne upropasti nevino dijete. Ono je plod vašega grijeha, ali tko će zaključiti da ono mora trpjeti za taj grijeh?- Ja te ne razumijem.- Tu polovicu prenesi na svoje dijete.Laca se zabezeknu.

- A ja? Putuj, igumane, u bijeli svijet. Pa kako da prenesem?- Na novac koji si već od mene digao odbrojit ću ti jošte trideset hiljada, a ti lijepo putuj u daleki svijet kada te je volja.Laca kao pomamljen ščepa fiškala i stade ga grliti. - O, ti plemenita i vrijedna dušo! Ta onda si kupio moju polovicu grofičina imetka!... - jecaše Laca. - Ja ne trebam više! Trideset hiljada! Trideset hiljada! Pa me nikada ne vidi već ovaj kraj!- Ja ništa ne kupujem od tebe. Hoću samo polovicu grofičina imetka za svoju štićenicu, za tvoje dijete. Ja i ne želim tolikoga imetka...- O, ti uzvišeni fiškale! Ali kakvim načinom? Ja ne razumijem.- Ele, ženidbene ugovore si znao sklapati, a toga ne razumiješ. Ne brini se, ja ću načiniti pismo. I koliko bude tebi moglo pripasti iz tvoga ugovora, toliko će zaista dobiti i tvoja kći.- A umre li dijete?- Zaista domišljan. Umre li, tada prelazi tobožnja polovica na mene, ali ti ćeš onda, uspijem li s pravdom, dobiti jošte trideset hiljada...- Blaženstvo!- I ti ćeš o svemu tomu načiniti pismo koje će biti valjano? - kliktaše Laca mjereći širokim koracima usku fiškalovu sobu.- To je moja skrb. Za tri dana je svršen posao među nama. U tri godine dobit ćeš trideset hiljada. Svake godine po deset.- Hm - zamisli se Laca. - Prijatelju, ja ti puštam ispod trideset, ali daj mi odmah sve. Pa niti se imaš ti brinuti za mene, niti ja za tebe.- Ali ja ne bih smogao zasada toliki novac - odvrati Podgorski.- Ah, vjeruj, amice, govorim od srca, to bi me jako žalostilo. Znaš da ja volim onu: Clara pacta, boni amici - smiješnom tronutošću reče potiše Laca.Na latinsku frazu pojavio se na fiškalovu licu trpak smijeh, kano da će reći: "O, ti bezobrazna huljo, to je jedina fraza što si je jošte sačuvao u svojoj tikvi..."- Grofe Laca! Za tri dana uredismo stvar! A sada dopusti da se obučem, noćas sam dugo radio.- Radio! Radio! Vazda radio! Sama uzvišenost i mudrost! Dakle za tri dana? Servus, zlatni moj fiškale!I podaše si ruke i rastadoše se.U obrečenom roku Podgorski je održao svoju riječ. Omašno pismo potpisale su stranke i svjedoci. Laci budu odbrojeni obećani i traženi novci. Izgrliše se nerođeni prijatelji i pobratimi. Kakav li bijaše to zagrljaj! Jedan je poljubio svoga prijatelja kano što je Ezav za zdjelu leće svoga brata Jakoba. Drugoga zagrljaj bijaše sličan kljunu gavrana, štono lupka po polumrtvoj žrtvi svojoj.- Dakle sada, pobratime Laca?- U zemlju prosvjete, u zemlju "kulture", u ravnu, plodnu i široku Mađariju, a tada onamo u Njemačku i dalje, dalje...- A piši mi, da se znamo... - smrska gluho fiškal kano da kaže stranci da se potrudi pitati katkada za rezultat svoje parnice...- Razumijeva se da neću zaboraviti na tebe... Servus!- Zbogom!Mahali dugo rukama jedan prema drugomu na konačnom rastanku.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Još istoga dana navečer dao je fiškal Podgorski po dojilji, donijeti prekrasnu zipku u svoju spavaonicu.- Da li to ubogo sirotanče napreduje? - upita kršnu i mladu ženu kada je položila zipku u

njegovu sobu.- E, dijete je zdravo, budi bogu hvala.- Kako li se zove?- Jelena, milostivi gospodine.- Vidiš, tutor, pa mu ni imena pravo ne znam - ukori tobože sam sebe fiškal. - A vi pođite sada u služinačku sobu, ondje će vam dati večeru, a nakon večere vratite se po dijete.Dojilja se udalji.Sada je Podgorski primaknuo stolac do dječje zipke i zagledao pozorno u dijete. Ono je također velike očice uprlo u nepoznato lice.- Oh, ja ćutim, tako ćutim! Moj obraz, moje oko! - I fiškal se sagnu i stane cjelivati dijete... - Ti, ti zaslužuješ grofovski imetak, a ne ovakve blune i zatepikruhi... O, ja ću raditi, ja ću skrbiti za tebe! Čekaj ohola grofice Olgo! Život fiškala Podgorskoga sad je istom zadobio pravi cilj! Ej, a ti... ti si obudovjela! Vidjet ćemo se, vidjeti! - grozio se pesnicom i opet se nagnuo do djeteta. U lice mu je udario jedva vidljivi žar i stao cjelivati sitne dječje ručice. Na ustima djeteta sinuo voljki smiješak - - Oh, otac!... - dahnu fiškal, i prisloni svoje lice do sitnoga i mekanog obraščića... - Prva neopisana slast... - šaptaše... i poput hitre munje kano da mu je mozgom proletjelo: "To nije lijepo - to nije lijepo..."

 XIV.MEĐUTIM...

Doktor i grof Laca napustio je dom svoje supruge grofice Olge. Prodao ženidbeni ugovor i s fiškalovim novcima zaputio se u prostrani svijet. - Olga je ravnodušno isprva snosila obrat u svom životu, a za koje vrijeme stala na nj i zaboravljati.Fiškal je Podgorski jednakom marljivošću radio u svojoj kancelariji. A godine prolažahu tokom kakvim se rijeka toči preko vrleti u doline. Prvih godina pratio je on Lacina klatarenja svijetom, pa i pisali su jedan drugomu, i fiškal svome prijatelju slao jošte novaca. Kasnije nije htio odgovarati na pisma Lacina, jer su odisala samo novčanom žeđom. Ipak je fiškal znao što se s Lacom zbiva i gdje se nalazi. Napokon mu se zameo trag. On nije mogao ništa o njemu saznati. Desetak godina prošlo je od njihova rastanka, a fiškal bijaše uvjeren da je Laca, žrtva svojih strasti, negdje zaglavio.Kako je fiškal jednim okom pratio Lacu, tako nije propustio drugim okom što pozornije paziti na groficu Olgu. On je dobro znao za svaku malenkost što se zbiva u njezinu gospodarstvu; svaku parcelu koliko nosi; svakoga slugu kako i šta radi za svoju gospodaricu, za njezin silan imetak. Dakle bijaše nekakav općeniti skrbnik; ipak se nije nikada približio grofici Olgi. Sve pak godine snovao je samo o tom kako će podignuti parnicu protiv nje. Deset godina je radio na njoj. Stvorio je i čitavu zgradu od parnice. Bila je ona razvita od početka do konca. Sastavio je sam Podgorski tužbu i odgovor te daljnja alegata. Osudu i pravne lijekove. Sam ispitivao i predvidio na što bi mogao njegov protivnik doći i kako će ga on opet s njegovih pozicija oboriti. Čitav bijaše to ratni plan u kojem on mora svakako izaći pobjednikom.Kada je dijete komu on bijaše tobožnji skrbnik, Jelena, navršila jedanaest godina, navijesti fiškal kratko i suhoparno grofici da po ženidbenom ugovoru za svaki slučaj pripada od čitavoga njezina imetka polovica grofu Laci, bivšemu joj suprugu. Da je Laca tu polovicu prenesao na svoju kćer Jelenu, a on kao skrbnik djeteta da sada dječje pravo traži. Neće li grofica zdobra, da će udariti parnicom. To bijaše navještaj rata grofici Olgi. Ona se presenetila, no konačno je Podgorskomu preko svoga zastupnika isto tako lakonički odgovorila da ona ništa ne priznaje i ne daje, i da mu prosto stoji podignuti pravdu.Podgorski se na ovaj odgovor nije zatezao. Tužbu je podigao, i parnica je tekla četiri godine te je došla do onoga stanja kako je u početku pripovijetke istaknuto.

Grofica je Olga nakon tolikih godina poklonila glavu i navijestila Podgorskomu svoj posjet i dolazak poradi parnice. Ponudila mu nagodbu. To bijaše pak toliko koliko dobiti pravdu.K tomu je pripomenuti da je fiškal Podgorski, isplativši Lacu, prodao Z...sko imanje i tako bijaše samo posjednikom i vlasnikom kuće u Krapini koju mu je namro otac i u kojoj je stanovao. Ljudi ga držahu stoga bogatim uveliko i mišljahu da drži na kupu čitavo blago.Vratimo se k početku ove pripovijesti.Fiškala ostavismo u njegovu razmišljanju iza objeda kadno je njega i adlatusa mu prevarila "crvena ptica".Već se hvatao mrak kada se fiškal prenuo iz svojih misli.- Jeleno, dijete! - zovnu on.Plaho djevojče pritrča.- Što želite, gospodine skrbniče?Fiškal je blagim i vlažnim okom motrio djevojčicu.- Dijete moje, bit ćeš sretno. Našla ti se majka. Ako bog dade, danas-sutra bit ćeš groficom. I oca ćeš upoznati...Djevojče porumeni.- Kako, skrbniče? Ja vas ne razumijem. Do danas sam toliko od vas doznala da ja nemam više oca ni matere. Da skoro iza poroda moga uminuše sa svijeta...- Muči, muči, dijete moje. Svemu će doći hora... A sada pođi u moju sobu i upali mi svjetiljku. Puno, puno mi valja još noćas raditi... - I fiškal ustane sa sjedala, priđe do prozora i stade zuriti kroz stakla, na koja se hvatao led, u mrak zimske večeri...- Spectabilis... spectabilis domine! - zinu u mraku sobe Dugan, koji se bijaše tiho dovukao na vrata da ga fiškal ni primijetio nije.Fiškal se okrene od prozora.- Uh, spectabilis, malum omen! Malum omen!- Šta je opet? Kakav malum omen? - otresne se fiškal kriještećim glasom.- Spectabilis, molim, ako smetam, ja ću sutra nastaviti...- Dakle šta je?- Spectabilis domine - nakašlja se Dugan, popravljajući naočale. - Animalia, animalia. Danas crvene ptice. Tko bi bio to mislio...- Samo kratko, domine Dugan!I adlatus je ispripovijedao što je najbolje znao prijevaru mužeka te završio: - Animalia. Bestiae... Asini in pelle leonis...Fiškal se tiho nasmije. - A gdje su, domine Dugan, taj latinski citat naučili? Zbilja vragometna glava.Dugan se opet nakašlja i poravna naočale pa će u silnoj čednosti i komičnoj sramežljivosti:- Spectabilis domine, iz vaših glasovitih alegata u parnici protiv grofice O... E, kako sam ih dugo i pomnjivo pisao! Mnogo li je znoja proteklo s moga čela... Zato baš, spectabilis, jer vjerujem u slutnje, ova muška prijevara s crvenim pticama na današnji dan kada je grofica Olga bila u našoj kancelariji, ova muška prijevara jest malum omen...- Idite, idite... ... eto na čašu vina pak, domine Dugan, neka okrijepe svoju bablju dušu koja vjeruje u slutnje i sanje. Sreća da nijesu "jus študirali", kakav li bi to bio fiškal koji bi u slutnje vjerovao i možda još na lotriju stavljao...- Spectabilis, dobri domine spectabilis, gratias... spectabilis...I Dugan se odvuče na vrata s veselom skromnošću da mu se i kapa na hodniku skotrljala iz ruke. Stao u mraku pipati i tražiti je. Ali kakva je već sudbina u nesretnika, za živu glavu nije mogao napipati... Šunjanje i tapanje po hodniku dopre i do fiškalova sluha.- Tko se vuče hodnikom? - povikne on, otvorivši širom vrata i držeći svijeću.- No?Dugan se nije usudio...

- Ja, ja sam, spectabilis domine... kapa mi je ispala... i nikako je ne mogu naći... Vani je tako hladno - drhtavim i napola plačnim glasom šapće Dugan.- Ah, moj Dugane!- Ah, spectabilis... - On je opazio kapu i umaknuo iz hodnika.Kada je fiškal u svojoj sobi počeo raditi, padnu mu na um riječi njegova adlatusa da su crvene ptice malum omen. On nije možda nikada u životu razmišljao o riječima svoga pisara; niti ga je kada u noćnim bdjenjima i radnjama zaokupila moć fantazije da mu kvari jedinstvenost radnje. Sada te crvene ptice - malum omen - stadoše sve više rasti. Fiškalom počeše drmati u pravom smislu slutnje. On im je često zamahnuo rukom. - Manite me se, ja vas se ne bojim. - Ali one, poput sablasnih, eteričnih bića, na zamah njegove ruke časovito bi se odmicale, ali ga iza toga još većom silom opkolile.- Kako li sam nadomak lijepa uspjeha... Oh, moje dijete, moju krv, moju Jelenu ona će pokćeriti, dati joj svoj naslov grofice i dakako polovicu svega imetka... I sav imetak bit će naš, zajednički naš, jer k svemu tomu ona postaje mojom suprugom! Mojom suprugom grofica Olga!... Ah, najljepša parnica... pa posljedak... tako skladna, tako povoljna nagodba!... - meditiraše, i srce mu je stalo igrati i opet se po sobi stao šetati. Ali iznenada saletješe se crvene ptice - malum omen - zlokobne slutnje... Njihov sablasni lik dobivaše sve izrazitiji oblik, čitavu obrazinu: - Pa ipak, ako Laca jošte živi, ako se vrati... a dijete, dijete Jelena... ta i slijepac bi na crtama njezina lica napipao moju sličnost...- A da - odagnao bi fiškal opet rukom dosadne goste, tlapnje... - Ja ćutim, ja znam da je dijete moje. Ali tko bi sada moje lice mogao prispodabljati sa dječjim? Nitko! Ništa! A on? Laca? O njemu nikakva glasa već tako dugo! Zaglavio je ili od nužde ili od preobilja... To je tako stalno... O i ja ću o tom pridonijeti jasna i nedvoumna svjedočanstva!... Pa da mene smetaju i uznemiruju nevrijedne, slaboumne, bablje slutnje moga pisara?... Mene, fiškala Jakoba Podgorskoga!?... Idi! Idi! Idi!I Podgorski opet sjedne k pisaćem stolu.Radio je do zore. Oči su mu pocrvenjele od bdjenja. San je zametnuo s njim bitku.- Slobodno! - spokojno mu progovori fiškal. - Slobodno! Ti ćeš pobijediti, ti ćeš me srvati! Baš si ugodan, sladak gost. I ja sam pobijedio! Odrvao i srvao! Eh, ti me nadvlađuješ da me opet okrijepiš i novom mi silom nahraniš duh i tijelo... Eh, ja sam nadvladao i poslije pobjede dolazi nov, sjajan život!... Dakle, ave, amice! Slobodno. Ja sam spreman podleći... hoću reći legnuti na počinak... - završi fiškal razgovarajući se sa snom koji mu je zatiskivao umorne oči. Pa tiho spremi papire i utrne svijeću. Usnuo je sa smijehom na ustima. Ali u snu ga opet saletješe crvene ptice, doktor Laca, dvoboj, malum omen kano neko posebno crno nejasno biće, i isti adlatus Dugan nalazio se u toj zlokobnoj smjesi. No to bijaše samo razlika među snom i javom... Posljednja je nadvladala. San je otpršio s čitavom svojom maglovitom, nejasnom četom prikaza, a na obzorju fiškalova života sinula posljedica radnje i napora zadnje probdjevene noći te najljepši uspjeh najveće njegove parnice - najpovoljnije.

 XV.NAGODBA

Dugan je već sjedio kod svoga stola. Kadšto je pokašljucnuo, skidao naočale, otirao ih i zagledavao na vrata kojima je imao doći principal. Napokon je umočio dugačko guščje pero i stao šarati po papiru. Cvrkutalo je ono da bi ti zubi porasli. - Čudno je - razmišljaše adlatus - da principala jošte nema. On je barem dosad običavao vazda me dočekati, pa bogzna kako rano došao.I Dugan kod ove suhe misli koja se izvijala u njegovoj glavi ustremi nanovo preko naočala svoje oči u vrata fiškalove sobe. Napokon je začuo žurnije koračanje, i vrata se otvore.

- Dugane! -- Bonum mane, spectabilis!- Servus, amice! - odvrati fiškal. Glas mu bijaše nešto ohrapavio. - Dugane, idite kući pa mi se danas i ljepše uredite. Grofica će skoro doći. Bit ćete mi svjedokom kod nekoga pravnog posla. Kasnije ćete naći još dva-tri svjedoka.- Na službu, spectabilis!Dugan ustane, naravna naočale, navuče kaput i odjuri iz pisarne.Jedva se bijaše Dugan vratio, a već je topot konja pred fiškalovom kućom navijestio da je grofica došla.Fiškal joj poleti u susret. Vrata principalove sobe opet se zatvoriše. Grofica skinu koprenu i odloži zimsku kabanicu.- Milostiva grofice Olgo, ja sam svršio nagodbu. Jezgra joj je da pravda prestaje, stranke se izmiruju, imetak ostaje netaknut od fiškalskih pandža, a vi ćete, milostiva grofice, učiniti časno, lijepo i kršćansko djelo. Siromašno dijete dobit će tako veliku i plemenitu majku i naslov njezin. Dakle ukratko: Jelena postaje pokćerkom grofice Olge; grofica prenosi svoj naslov na dijete i ono dobiva u imetku i u časti grofice Olge sva prava koja bi dobila i vlastita vaša kći. To bi prva tačka bila. Druga je tačka: Jelena od one polovice svega imetka, za koju je tekla pravda i koju polovicu joj vi u ovoj nagodbi priznajete, odriče se i ustupa je svojoj plemenitoj pomajci, na što pristajem i ja, skrbnik, uz odobrenje oblasti.Fiškal prestane uprvši pozorne oči u groficu Olgu.- I ništa više? - upita ona. Blagohotne oči njezine susretoše se s očima Podgorskoga.- U nagodbi ovoj barem ništa više! - naglasi tvrdo fiškal.- Ali... - zape glas Olgin.- Naš brak mislite? - pomogne joj fiškal.Ona kimnu glavom.- Naš brak, milostiva grofice, stoji izvan ove nagodbe. Toliko se samo veže s njom što moja štićenica Jelena, buduća grofica Jelena, ostaje tako dugo u mojoj kući dokle mi ne sklopimo braka, dok nagodba stvorena među njom i njezinom visokom pomajkom staje na snagu od današnjega dana.- Ja sam zadovoljna.- Brak pak - nastavi brzo fiškal - ele, ne živimo više u burnim vremenima mladosti, pa ćemo odmah govoriti odrješito i jezgrovito, dakle brak naš imao bi se oživotvoriti smjesta čim dobijem potrebita svjedočanstva i isprave da je vaša milost zaista udovicom...- Po tom još nije stalno... - primijeti ona tiho.- Stalno je, ali zakon nije zadovoljen.- No da se on kojim slučajem vrati, da još možda živi - mune grofici glavom - i da stane opet tražiti polovicu imetka s onim nesretnim ugovorom?- Pošto ova nagodba stane na snagu, ugovor će progutati vatra. Tu više nema posla među nikim, osim među vama, grofice, i vašom pokćerkom Jelenom... Međutim, ja ću za koji dan pridonijeti svjedočanstvo, jasno i jako, da takve pomisli ne mogu uzdignuti niti najneznatnijega oblačka brige u grofičinoj duši...Nakon ovoga razgovora otvorila se opet principalova vrata. Duganu je valjalo naoštriti novo novcato pero. On je prepisivao nagodbu pozorno i mudro. Dapače, oko je njegovo onako preko naočala zabadalo u pojedine riječi, a o nekoje se i tako zakopčilo da bi mislio - istrgnut će ih iz sastavka na papiru.Fiškal privede Jelenu njenoj budućoj majci. Grofici Olgi očito se sviđalo priprosto djevojče, no kada god bi ona pozornije motrila svoju pokćerku, pojavljivao bi se neki tajni nemir u duši fiškalovoj. No ovomu, dakako, na veleuzgojenom fiškalskom obrazu ne bijaše niti najtanjega traga...Nagodba bijaše zgotovljena i od svjedoka potpisana. Ženidbeni ugovor Lace s groficom

Olgom bi spaljen i uništen.Od dana sklopljene nagodbe nekako se nije dalo fiškalu Podgorskomu tako tačno i marljivo raditi u svojoj pisarni. Često i često putovao bi u dvorove grofice Olge, tamo ostajao sa štićenicom Jelenom po više dana. Poslove bi povjeravao potpuno Duganu. Adlatus ih često nije razumio, ali je zato više puta krupan znoj oblijevao njegovo čelo dok je po knjigama rovao i u njima našao kako će najbolje riješiti zadane mu poslove. Međutim se on uveliko pogospodio, a u kući fiškala Podgorskoga postao čitav goso. S gazdaricom bi se kućnom gostio za odsuća fiškalova - a išlo mu je dakako u slast. Ona, sama krupna i debela žena, u srednjim godinama te za svoj stališ dosta pristala žena, divila bi se kako se gospodin adlatus potkožuje od neko doba. A niti vrijedni gospodin Dugan nije se uklanjao miloštama gazdarice niti prigovarao njezinu tetošenju i brizi za nj.Nekoga dana ne bijaše fiškala sa svojom štićenicom po običaju kod kuće.Od stranaka je doputovao dosta lijep puran. Dugan je otro naočale i veoma pozorno pregledao žrtvu.- Ne bismo li mu odrubili glavu i bacili ga na paklenske muke u peć? - šapne ljubazno gazdarica.Dugan blagodušno pogleda preko naočala.- Dakako, ne treba sve na nos objesiti spectabilisu principalu! - dao je razumjeti drugarici.- I ja tako mislim - kimnu ona. Crvenoj ptici frknula glava na pragu pisarne kano kakvomu komunardu ili buntovniku. Ako itko, to on bijaše kriv - što je živ.Kada stadoše gazdarica i Dugan vrlom i sočnom pečenkom mastiti bradu, upita ona napokon:- Što li se to zgađa s našim gospodinom? Tako često putuje u dvorove grofice Olge... Ona je udovica...Dugan se držaše otajstvenije nego Pitija kadno bi sjela na svoj tronožac.- Mi bar nešto pozitivno imamo ovdje - takne on kažiprstom u čelo vrh naočala - no žene... duga kosa, kratka pamet, a dug, dug jezik.Iz toga odgovora mogla je naslućivati krupna gazdarica ipak toliko da je gospodinu adlatusu nešto više poznato nego njoj.- Ej, gospodine, vi ste ipak već mene iskusili... da moj jezik... - zažubori ona zapinjući glasom.- Hm. Bog i duša, vrijedan biste mogli izuzetak biti. Ali, pst... to vam je strašna tajna... - zabrinuto će on.- Ne bojte se... Evo i današnja crvena ptica je tajna pak? Ne pouzdaje li se vaše srce? - ljupko će gazdarica.- Da, da, sve je lijepo... - skanjivaše se Dugan... sve je lijepo... no neka vam bude, sjednite bliže...- Ali pst... da ste zid, da ste kamen, da ste grob?... - istisne prispodobe Dugan. - Znate što i kako? Naš spectabilis principal oženit će se groficom! - On skine naočale. - A sada slijedi tajna nad tajnama - zapjeva šapćućim glasom - mlada gospodična Jelena postala je kćerkom grofičinom... Bit će to stari grijesi, hoću reći mlađi, koji se sada pod stare dane okajavaju...Gazdarica je podigla pregaču i stala lice i usta otirati ne odgovorivši na otkrivenu tajnu ni crne, ni bijele.Duganu se takvo ravnodušje nije sviđalo, zato je pograbio i obijelio čitav batak od purana, da pritaji svoje nezadovoljstvo...Vani zaštropotala iz daljine kola. Vjerni Dugan i gazdarica skočiše od stola i pospremiše najvećom brzinom oružje.Kola dojuriše i stadoše upravo pred fiškalovom kućom. Jelena i Podgorski izađoše. Fiškalovo lice bijaše tako voljno i dobrodušno da je svomu Duganu s punim priznanjem stisnuo ruku.Potajice i neopaženo sa strane proždiraše očima fiškala i Jelenu dvoje čudnovatih ljudi. Jedno od njih bijaše muškarac dug, mršav i zgrbljen, a brada sinja, nečista i progrušala i sjedinom

prikrivala mu obrazinu. Izlizani, dugački kaput kano da bijaše prilijepljen na njegove goleme kosti. Uz ovu ljudeskaru stisnulo se ispod ruke mu žensko lice, također mršavo, dok lične crte, premda razrovane i razorene, odavahu nekadanju ljepotu svoju, kano kada gledaš razvaline palače na kojoj odmah prepoznaješ prošli sjaj. Na tim crtama drhtalo je nešto bakantično, pomiješano sa žučljivom zlobom i odurnim pregaranjem...- Pa ova cura da je tvoja kći? Pah! Moj zakleti druže, ako sam propala, kao i ti, ali nijesam luda! Nije li to lice živ živcati Podgorski? Gledaj samo, gledaj samo! Držim da bismo već mogli svoja opažanja zaključiti... i započeti djelo! Ako ti već jednom nije jasno da ova cura nije tvoja krv, kano što Podgorski nije tvoj sin, tada idi, luđače, ja te napuštam sama sebi!... - šaptaše ujedljivim i prijetećim glasom žena svomu rutavcu.- Na posao! Pravo imaš! - graknu on hrapavim i suhim grlom, iz koga je zaudarala neka smjesa nesnošljive duhe kakva se običaje izvijati iz trupla skitalica koji su se propili.- Na posao! Odmah na posao! A ti me pričekaj...- Zar odmah? Ne prenaglo; čekajmo do sutra. Još možemo prisnovati ovo, zamisliti ono... a tada juriš!- Do sutra! A ja tebi sada velim da si luda! Do sutra! Mi možemo odlagati od danas do sutra! Velim ti, pričekaj me!Žena se odijeli od svoga rutavca, a on sune prema fiškalovoj kući grozničavom hitrinom. Svaki korak njegov izdavao je junaka strojem koji sam sebe sili i hrabri naprijed. On je već uljegao u kuću Podgorskoga.- Oho! Molim lijepo, poštovani gospodine, šta želite? Ne ide se to samo naprijed kano u kokošjem logoru! - oštro će gospodin Dugan sustaviti pridošlicu koji je upravio korak ravno u sobu Podgorskoga.- A kakav si ti delija! - otresito odvrati rutavac. - Ja hoću odmah, odmah, čuj me, s fiškalom govoriti.- Samo polako, samo polako, domine - izmjeri Dugan posve savjesno i značajno strančev izlizani kaput. - Gospodin fiškal je umoran, baš je došao s puta. Prije ćemo pitati da li je slobodno.- Iš s puta! - odrinu rutavac gospodina adlatusa kano da vrapce tjera, pa i ne pokucavši uniđe ravno u fiškalovu sobu.S Podgorskim na širokom, kožnatom divanu sjedilo je djevojče Jelena.Rutavac uperi oči u djevojku.- Pravo ima! Ona ima fini nos! Prijevara! Prijevara! Prijevara! - zamrmlja rutavac, a bijesne je oči točio po fiškalovoj sobi...- Dijete, možeš u svoju sobu. Nova stranka. Konferencija!Jelena se udalji.- Nova stranka! - podrugljivo naglasi rutavac i baci svoje koštunjavo i zgrbljeno tijelo na divan bez svakoga pitanja.- Dakako, nova stranka! - puhnu još jednom silovito.Premda bijaše fiškal široke volje, nije ipak bio voljan snositi iskrenu drzovitost nepoznata klijenta.- S kim imam čast...? - zakriješti on tako neprijazno i suho da se stranac lecnuo.- Prošlo je dakako petnaest godina! Ja sam Laca, suprug grofice Olge, spectabilis kolega! Nešto će ipak još biti na meni od poznatog ti iz davnine grofa Lace! - nakesi se rutavac tako surovo kano da je još htio dodati: ali ću te smjesta ščepati za grkljan!Fiškal se uhvati za pisaći stol. Namrštena čela odvrati strancu:- Ovo mjesto je doduše maleno, ali i ovdje vlada zakon i policajna sigurnost da štiti napadnute protiv pustolova, premda takve ptice još nijesu dolazile u ovaj kraj, napose u zimsko doba. Moj prijatelj grof Laca je davno umro. Ja imam jasna i nedvoumna svjedočanstva.- A ha, ha, ha! Dakle ja sam mrtav! O, ti si mudra glavica. Skrbnik moga djeteta! Dakako! A

kada tamo... o, prijevara!... - zakrvavile rutavčeve oči, i njegovo zgureno tijelo stade se dizati s divana.- Ti me ne poznaješ! Dapače, dobro me poznaješ. Dakako! Ja živ Laca... živ... neću moći dokazati protiv tvojih svjedočanstava da sam živ! A ti... ćeš brak sklopiti s groficom Olgom... i skrbnik mojega djeteta... ha, ha, ha!... moje dijete... pogrofoviti... Ej, dijelismo dvoboj! Posvijetlit ću ti na tvojoj svadbi...Rutavac dovrši i opet padne u naslonjač.Podgorski trgnu sa stijene staru kuburu okovanu u srebro.- Nosi se, pustahijo, bez traga! Drukčije... Da se nijesi više pojavio u ovoj okolini... Ja ću te dati uhapsiti i zatvoriti...- E, nije šala! Uzjunačio se pod stare dane! - zagrokće stranac sumornim i kiselim glasom. - Molim te, kolega, pusti takve ludorije. Sklopi sa mnom nagodbu. Ja se ne otimljem za svoju bivšu ženu... Ja imam jedno kljuse koje me prati kano nečisti duh... ali... Nagodimo se... podaj mi ruku, spectabilis! Priznaj da sam živ, da sam tu... Nagodimo se. Daj novaca... novaca... znaš me... Samo ćeš mi reći je li tvoja kći, zarekoh se... ha, ha, ha, ništa, nego zarekoh se, ta štićenica, je li ono isto dijete štono ga je rodila Karolina?... Žene, dakako žene!!- Apage, satanas! Pustolove! - Podgorski skoči k vratima i širom ih otvori držeći kuburu... - Dugane, Dugane! Amo!...- Spectabilis domine! - ozove se adlatus plahim i drhtavim glasom.- Napolje, pustolove! Razbojnik, hoće me porobiti... porobiti! Vičite ljude u pomoć... neka ga uhvate! - kriještio je fiškal.Duganu klecahu noge. Nije se mogao snaći, niti riječi dahnuti, a kamoli zvati u pomoć...- Vivat, kolega! Dakle nema nagodbe među nama! Suvišno je zvati ljude u pomoć. Umirite se.

 XVI.OVRHA

Vanredni klijent je odmaglio. Podgorski zavukao se u svoju sobu i zaključao. Dugan odlunjao je u kuhinju. Stresao se sav i puhnuo kao zec: - Odmah mi bijaše oduran taj rutavac! Evo, evo skoro nesreće! Robija, pa po bijelom danu! Robija! O, animalia!- Vanitas vanitatum! Taština nad taštinama! Sve je propalo! Smutnja, đavo, pakao! I ništa! - škrinu fiškal zubima i stisnu pesti. Nasloni se o divan te stade razmišljati.- Sve moje osnove, toliko izdanje novaca, zatajivanje sama sebe i svoga imena vlastitoj kćeri, pa da sve to surva u bezdno, unepovrat ovakvo lunjalo i klatež! O ne! Sto puta ne! Ti ne živiš, varalica si, hulja! U zatvor s tobom! Ja, ja imam bjelodane isprave da ne nosiš više žive glave. Isprave su tu, a tebe ćemo zatvoriti i odagnati kano varalicu!- Ali on će doći u njezine dvorove, ona će ga prepoznati - doda fiškal nakon kratke stanke - a tada... tada... prestaje sve...! - ušuti fiškal, a pred njegovom dušom pukla je neizmjerna praznina i pustoš. Njegove misli dođoše na neki rub, otkale upriješe vid u bezdan ponor...- Ovako ili nikako! - prene se on napokon. - Pa puklo kud puklo!Pozove adlatusa.- Dugane - počne on tobože spokojno - oni su valjan i privržen.Adlatus popravi naočale.- Jesu li upamtili obrazinu onoga lopova štono me htjede netom porobiti?- O, jesam! Takvim sokolima i ne rodi naš kraj.- Pođite od krčme do krčme. Tražite svuda dokle ga nađete. A onda ga ne pustite s vida i pratite ga svuda. Možete mi i pismeno javiti da nađoste pticu. Mi ćemo joj onda već potpisati put preko granice. Letjet će znati.Laca, ostavivši fiškalovu kuću, hitro nađe svoju drugaricu.

- Ne pozna me. Veli da je grof Laca mrtav... i bacili me velikom bukom napolje. Da mi nije stalo do tebe i da sam imao, kako nijesam, oružja, ustrijelio bih ga poput pseta! Moja draga, o što sada? Ti si mudra glavica! - sažme Laca bezbrižno ramenima.Drugarica se zamisli.- A imaš li kakvih isprava u sebe za dokaz svoje osobe? - upita ona.- Isprava! Pitanja li! Moje isprave bijahu banke. Njima sam dokazivao svoju osobu.- Tada ti valja ići k svojoj supruzi, grofici Olgi, ona će te prepoznati!- A baci li me i ona napolje?- No Podgorski neće uspjeti sa svojom ženidbom. Ona ga neće htjeti kad se bude uvjerila da još treba s tvojim životom računati.- On ima isprave da je grof Laca mrtav, odnosno ja, pa će je uvjeriti.- Što još! Isprave! Papir nije krv!- Pa što poslije?- Ja još sama ne znam. Ali će doći svojim redom...- A sada?- Sada? Eh... takva pitanja rješavaš ti...Laca i drugarica mu odvukoše se u posljednju krčmu mjesta Krapine.Drugarica Lacina bijaše poznata nekada dražesna udovica Elvira. S padanjem njezine ljepote uzastopce je slijedila i praznina kese. Na licu njezinu stadoše se pomaljati jesenski dani ljudskoga života, a strasti, taj žar vrućega ljeta - mladačkoga života - razvorale pukotinama po obrazu, kano kada gledaš duboka korita davno presahlih rijeka...Takva sastala se opet s Lacom. Toplim zagrljajem poletješe si u susret, kano rđa na gvožđe. Našla tuga bijedu, pa pjevahu zajedno. I ne rastadoše se.Adlatus Dugan imao je drukčije dobar nos. Nađe napokon svoj predmet i dojavi fiškalu.Premda u gradu Krapini ne bijaše bogzna kako uređeno redarstvo, ipak nije stajalo fiškala, najznamenitijeg čovjeka u gradu, mnogo truda da je bio odmah ulovljen grof Laca i doveden pred trbušata senatora u gradu, a prijatelja i pobratima Podgorskoga.Senator Jurica, tako ga zvalo, bijaše obrazom i riječju sama strogost, apsolutist i stvoren za tiraniju.Kada mu dovedoše supijana Lacu, nazdravi mu on ovako:- Ej, delijo! Ti se klatariš ovuda i uznemiruješ našu gospodu! Kažider putni list, da ti poznamo obrazinu!- U mene nema putnoga lista - smrsi Laca.- Dakle ptica bez krila pala s neba u naše mirno mjesto! O, tada ćemo s pticom u krletku, pa s njom preko granice! - puhnu senator, a na sljepočicama mu probije znoj.- Pa kakvo ime nosi vaše gospodstvo i otkuda je? - doda senator.- Ne odgovaram!- Bene, bene. Ne odgovaraš. Martine! - prikrči šerežanima - još noćas da odvedu tog ohologa svata u Zagreb. Pozorno da sapnu lisičine! U pritvor s njim dok mu napišemo putni list.Onizak, debeo i crven čovjek pokaže ključe.- Hajde! - naznači grofu Laci put pred sobom. - Da, još nešto - ustavi ih senator. - Kakva li ono bitanga bijaše u tvojem društvu, štono je umakla stražaru?- Ne odgovaram.- Bene, bene. Ne odgovaraš. Uhvatit će je drugi, umakne li nama. Ajde! - mahne desnicom senator krapinski.Istoga dana uvečer bijaše u fiškalovoj kući obilna večera. Okolo puna stola sjedile četiri osobe: Podgorski, Dugan, Jelena i senator Jurica.- U zdravlje, senatoru! Jurica, ti si na svom mjestu! - reče fiškal.- Tri gunja sam dao šerežanima na put. Baš je ciča zima. Taj ptić bi dobio kijavicu! A gospoda u Zagrebu mogla bi me još za takva nitkova na račun pozvati. Do vraga! Ja danas ne

shvaćam tih novih zakona i njihovih paragrafa. Tu trebaš na bitangu paziti kano na svoje oko u glavi. I to krste naši filozofi tamo u Zagrebu humanitet! Puf! Bog te živi, spectabilis! - dahnu silno senator, iskapi visoku čašu do dna i mljacne dva-tri puta jezikom, zadovoljan sam sobom.- Ja ću odmah sutra krenuti u Zagreb i prikričati tim vrijednim humanitarcima da dobro paze na ovakvu vucibatinu. Amice, kakve su to danas pravice, mogli bi ga pustiti u svijet. A on bi lijepo na meni iskalio svoju osvetu jer stalno sluti da sam ja povodom njegovu hapšenju - pridoda tobože zabrinuto fiškal. Ali bilo je i drugih većih razloga za njegovu odluku putovati za grofom Lacom u Zagreb.- Spectabilis amice! Držim da ipak nije vrijedno u toj zimi putovati u Zagreb, pa za takvu bitangu! - upozori senator fiškala i začepi omašnim zalogajem razgovorljiva usta.- Ah, dakako! Šta još? Da ja samo zato pođem na tako dalek put. Poslova je drugih radi kojih se već odavna spremam onamo.- Kakav bi zemljak mogao biti? Ja sam razmišljao - započne opet senator otirući usta ubrusom. - Po koštrunjastoj glavi sudeći i po nečistoći rekao bih da je Mađar.- Da, nešto ciganskoga ima u sebi - namršteno će Podgorski.Dok se tako razgovarahu kod punoga stola i u toploj sobi krapinska gospoda, jurile su odugačke saone, proviđene slamom, put Zagreba. Dva dobrodušna šerežana i kočijaš pratili su Lacu u lisičinama i omotaše svoga gosta debelim gunjem. Laca se nije protivio toj usluzi, premda je gunj silno vonjao onim duhom kakav osjetiš kada stupiš u konjsku štalu. Gunj bijaše zaista iz senatorove štale.Saone penjahu se lagano uzbrdo nedaleko od Krapine. Ispred saona vukla se nekakva utvara. Ona kašljucne nekoliko puta, na što silno zagrohoće Laca i kano da pomaknu ruke u lisičinama.- Ona je! Uh, samo tri riječi, ali kako? - šapnu sam sebi grof Laca.Saone primakoše se do utvare. Ona se privuče i stane smiono i ponizno moliti.- Niks tajč... - odvrati joj jedan šerežan. - Šta traži? Ja ne razumijem.- Ni ja - promrmlja drugi.- Uboga prosjakinja. Moli da je primite malo na kola do prve kuće jer već ne može dalje - umiješa se Laca tumačeći šerežanima.- E, pa neka sjedne do kočijaša - dozvoli jedan šerežan, čemu se nije nitko protivio.Grof Laca radosno dozvoli utvari da se popne na saone.Popevši se utvara na saone, uštinu Lacu od svega srca.- Sam đavo te donio! Kako si znala? Skuhao nam poparu.- I mi ćemo njemu! - tako se razgovarahu Laca i utvara.- Niks krobotiš?... Tu baba...? - zijevnu jedan od šerežana.- Niks - lakonično odgovori ona.- Kako može po našem kraju putovati i prosjačiti, a ne zna hrvatski govoriti? - reče drugi šerežan.- A molim te! Klatari se u nas već svaki vrag! odvrati drugi nekom policajnom gorljivošću.Zgoda je prijala Laci i onoj utvari da se mogu na tuđem jeziku do mile volje razgovarati.- Kod prve krčme ja ću saći sa saona, u njoj noćiti i jutrom krenuti natrag u Krapinu.- Ah, Elviro! - zamrmlja Laca. - Ne pusti me. Šta ćeš tamo?- Ne budali. Mi ćemo se opet sastati. A ja moram njemu vratiti šilo za ognjilo. Polugu ću mu izmaknuti. Razoriti temelj na kom stoji u borbi protiv nas. Kada bude nestalo predmeta, prestat će i njegova borba i radnja protiv nas.- Ne razumijem tvojih osnova. Dosada bijaše sve zaman. Promašismo!- Ne razumiješ?- Ne.- Tim bolje. Niks dajč... - podrugljivo odvrati ona i kod prve krčme sađe iz kola.

Elvira se vratila u Krapinu. Već u seljačkim kućama blizu mjesta raspitala se potanko o stanju u kući fiškalovoj. Za nuždu je znala toliko jezika da je u njemu saznala što je tražila. Nabori njezina istrošena lica kano da se umnožaše. Neka stalna, paklena osnova plamtjela u njezinim očima iz kojih si čitao neopisivu zlobu, crnu mržnju i grdnu osvetljivost.Odmah je saznala da je Podgorski otputovao u Zagreb. Sinulo je njoj u glavi koji je tomu uzrok. Đavola bi on na ledu potkovao, a kamoli neće svoje osnove privesti cilju. - Ali stani! - škrinu ona, stisnu pesti i naceri se.- Baš si dao zgodu za moj naum! Uništit ću te! Uništiti! - zviždaše ona poput zmije. - Ako ti vraga potkivaš na ledu, ali je i đavolu lako u trski svirati! Baš si mi dao zgodu.Niti sat nije Dugan proboravio u odvjetničkoj pisarni poslije podne. Principal je otputovao. Valjalo je i njemu nešto dulje disati na svježem zraku.Elvira se zavuče u kuću. Stupivši preko praga, spopane je drhtavica. Pomislila je na neuspjeh. Ali se osokoli i potjera sama sobom naprijed.Omašna gazdarica prva je susretne. Ali se nijesu razumjele dok nije gazdarica pozvala gospodičnu Jelenu da je došla strana žena i da nešto želi.U tuđem jeziku i drhtavim glasom pitaše Elvira za Jakoba Podgorskoga i njegovu kćer. Jelena joj razloži da Podgorski nema kćeri, da je ona štićenica njegova, a skrbnik sam da je odsutan.- Dakle tako je! - pomisli ona.- No ja bih rada govoriti s gospodičnom Jelenom - reče Elvira nešto zagušenim glasom.- Ja sam - odvrati djevojka i uvede neznanku u svoje sobe, a gazdarica ode po poslu.Elvira i ne pitajući ništa posadi se umorna na stolac.Jelena je plaho motrila.- Oh, dijete! Dijete moje! - stade Elvira jecajući grliti djevojčine ruke.- Uboga, strana ženo, šta vam je? Da li što trebate? - upita je čuvstveno i bezazleno Jelena, a na njezinu licu pojavi se začuđenje.- Oh, da! Ja sam uboga! Preuboga! Ja sam strana, tuđa! Ja sam potrebna... o da! - lamaše rukama Elvira stenjući od tobožnje boli...- Ja sam uboga - nastavi ona - jer ne smijem znati za svoje dijete, za svoju dragu kćerku koju sam pod srcem nosila... Ja sam joj strana, ja sam joj tuđa... jer moram biti... oh, ja sam potrebna! Potreba je moja velika: da pritisnem svoje dijete na srce, na ono srce pod kojim ga nosih! Jeleno, slatko dijete moje! Ti si moja kći! Rasla si pod mojim srcem! Oh, nazovi svoju majku majkom, nazovi je pa ja idem opet u svijet, i tamo ću blažena umrijeti...!I ona privuče Jelenu na svoje grudi.Djevojka se nije opirala. Noge joj klecahu, lice problijedjelo, a tijelo drhtalo nekom tamnom duševnom groznicom.Neiskusnom djevojčetu stalo najednoć svitati i mračiti se pred očima. Njezin razum bio je sličan kugli štono se ispred svjetla okreće okolo svoje osi, te biva vazda jedna polovica sada u svjetlu, sada u tmini...- Ti... ti... si moja majka?... - uzrujano će napokon Jelena.- O, ja sam tvoja majka! Tako mi bog pomogao... ali tvoj otac, tvoj otac ne dopušta da ja budem tvojom majkom. On je preohol...- Moj otac? Ali ja nemam oca, niti...- Tko ti, dijete, tako reče? - zajeca iznova Elvira i sijevne lukavim okom po sobi, dok je djevojče posve smeteno piljilo u pod.- Moj štitnik Podgorski...- Jao, on! On! On! Dakle i on taji da je tvoj otac... Dakako! Jer sluti da ja još živim. A kada dozna da sam već otišla bogu na račun, tada će ti kazati da je grofica Olga tvoja prava mati, i onda će istom priznati svoje očinstvo! Onda... kada tvoja majka bude već gnjila u zemlji... - ridaše Elvira bez kraja i konca.Iza toga posadila je tobožnja majka svoju tobožnju kćer uza se i počela joj tolikom živahnošću

opisivati izmišljeni roman kako je ona postala majkom Jelene da je bezazleno djevojče potpuno bilo uvjereno o svojoj novoj sreći gdje upoznaje oca i majku, pa još oboje u životu!- Vidiš, dijete slatko moje, ti jošte ne poznaješ svijeta i njegovih boli. Ne poznaješ ljudi i njihovih ciljeva - zaključivala je Elvira svoj roman. - Tvoj otac, Jakob Podgorski, koji bi imao biti moj po bogu i pravu suprug, odbio me kano granu od stabla. Napustio me u tuđem svijetu i dao mojim tutorima silan novac, ali da nikada više ne pitam za njega i za dijete svoje - za tebe! Sve je to on uradio radi grofice Olge! Bacio moju vjernu i žarku ljubav pod pete. A kukavni novac je hitio podlim tutorima da za taj novac zaboravim tebe! Da se prebijam od nemila do nedraga, od tuđega praga do tuđega ognjišta! I kada posta grofica Olga udovicom, petnaest godina, dijete moje, čekao je na moju smrt da može nju dobiti. Ali bog je drukčije htio. Da ja prije još vidim svoje slatko dijete!...I Elvira stade žarkim cjelovima opsipavati djevojku...Napokon je bilo uglavljeno među Jelenom i novom majkom da će hrabro dočekati Podgorskoga. I kći se zavjerila majci da će prije s njom ići u svijet i napustiti očev dom nego da otac majku koju je evo našla opet otjera u bijeli svijet.Tako je domakla i noć. Elvira je slavila pobjedu lukavosti i himbe. Djevojče je cvalo u licu. Ali katkad proburazila bi joj nevino srce neka tajna i nejasna slutnja... neka bespredmetna groza koja bi hitro iščeznula, kano grabilica što leti u beskonačnim ružičastim poljanama.I nađena majka i nađena kći slatko večerahu. Gazdarica je doznala da je nova gostinja najbliža rođakinja gospodina Podgorskoga.Za večere iznenada zatraži Elvira kćerku da joj donese iz očeve sobe sliku Podgorskoga. Bezazleno dijete skoči u fiškalovu sobu.Čitav pakao sijevnu iz Elvirina oka. Strignu njime naokolo poput krvožedna tigra, nešto ispusti iz sitne kutijice u obližnju čašu. I sve se opet umiri...Jelena donese veliku sliku na platnu.- Ah, on! On! - uzdahnu Elvira.- Oh, možda će mu omekšati oholo i tašto srce - nastavi ona, pa će jakim glasom:- Dijete! Kćeri moja! Da bog živi našega oca Jakoba Podgorskoga! U zdravlje njemu! U sreću našu!... Ova čaša do dna!...- Majko draga, ja u drugoj zgodi ne bih pila. Ali večeras ispunjam želju tvoju!- Tako, dijete moje! - stade opet Elvira grliti Jelenu kada je ispila čašu.Odvečeralo se. Gazdarica pospremila i otišla na konak.Jelenu stade hvatati drijem. Ona se samo smiješila...- Djeluje... nešto je prerano... slabo tijelo... mlado... slaba narav... Ali same smo... - šaptala zlotvorica...- Majko... maj... oče... oč... - Jelena je usnula...- Tako! Divno! Divno! Ej, Jakobe Podgorski! Ti si uništen! Temelj tvojih osnova... evo ti ga!... - pokaže Elvira na djevojku kojoj se stalo tamnosivo bljedilo prelijevati licem.Elvira sunu u fiškalovu sobu.- Sve je zaključano! Do vraga! Trebalo bi na put nakon tako lijepa uspjeha! Ej, moj doktore Laca! Kako će groktati od zadovoljstva! Ti si počeo dvoboj, ja sam ga svršila! Tko će sada pobijeđenoga liječiti? Ha, ha, ha!...- Evo; tu će biti nešto... - pograbi grabežljiva žena lisnicu koju je opazila u nekom pretincu pisaćega stola... - Ej, dakako! Za put... za put!...U mrkloj noći, kad je čitavu fiškalovu kuću obuzela tama, otvorila je tiho, tiho utvara jedan prozor u vrt. Isplazila kroz prozor poput zmije. Spustila se na zemlju i pritvorila lagano prozor.Utvara uminula u noć...

 XVII.POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE

Kad je ujutro Dugan došao u pisarnu, navijesti mu pouzdana gazdarica da su jučer dobili gosta. Rijetkost u kući. Nekakva rođakinja. Švabica. Ni riječi nije razumjela.Adlatus bijaše zlovoljan, pa ne odvrati ništa na pouzdanu vijest.Jutarnje su ure tekle. Prošla i jedanaesta.- Šta je to od naše gospodične i te gostinje! Gospodična barem vazda rano ustaje.- Probudite ih ako vam nije pravo! - odsiječe Dugan koji je s velikom pozornošću pisao.- Prošlo je i podne! - dahnu teško gazdarica.- A jeste li kucali? - odvrati Dugan.- Tri do četiri puta...- Pa?- Nitko ništa.- Udarit ću ja. Pa da vidimo neće li se probuditi.I što reče, to učini.Lupanje je Duganove šake odjekivalo fiškalovim domom, ali nitko se nije oglasio.Dozvaše susjede. I senator Jurica je došao. Gazdarica natanko ispripovijeda sve i da su Jelena i strana žena govorile tuđim jezikom koji ona nije razumjela.I vrata budu silom otvorena.Već ohladnjelo tijelo Jelene kočilo se na divanu.Senator zažagri strašno očima.Adlatusu uzježila se kosa. Gazdaricu stislo u grlu, ne mogaše od užasa niti riječi izustiti.Hitro se skupi sila božja svijeta. Našli i jedan prozor na vrt otvoren. Snijegom se poznao trag. Pošli za njim. Vodio do ceste i izgubio se!- Mrtva! Mrtva! Mrtva! - odjekivalo Krapinom. Liječnik je mjesni utvrdio da je djevojče otrovano.Sada je zamahnula bajka puka...Neki je seljak što je baš došao na lice mjesta pripovijedao da je jučer tamo okolo njih lutala nekakva sablast i zapitkivala o fiškalu i njegovoj kćeri...- Nije to gospodinova kći! - zakrči mu Dugan.- No, no! Ja pak toga ne znam. Ali ta sablast je tako ispitivala. Govorila je da kršten čovjek nije mogao odmah shvatiti. Onako po prilici kao naši Židovi, poštujmo sveti krst i boga! - ogleda se brižno seljak.Sada se opis seljakov o toj sablasti posve slagao s opisom gazdaričinim o tobožnjoj rođakinji koja je minula netragom.A senator je svom strogošću i hladnokrvnošću preslušao oboje i sastavio o cijelom pronašašću tačan zapisnik...- Danas jesmo, sutra nijesmo! O, spectabilis, sam zloduh te je nosio u Zagreb! - završi senator.I bajanje puka raslo je sve više i više...Seljaci, vazda praznovjerju skloni, kazivahu staru bajku da je ono bila nekakva utvara, Židovkinja. A Židovi da piju kršćansku krv, jer da ih ova krijepi i podržaje u životu. Da je ispila poput more krv nevinoj djevojci i da će sada putovati od grada do grada, od mjesta do mjesta. A Židovi će hrliti k njoj i sisati iz njezinih sisa nevinu krv kršćanske djevojke...Jakob Podgorski obavio je u Zagrebu svoje poslove u najboljem redu i sam sebi na zadovoljstvo.Ali ga obuze neka neodoljiva slutnja kada se zaputio kući.- Tjeraj što ikada možeš, da smo za dana u Krapini! - prikrića žestoko kočijašu.

- Gospodin fiškal, stalno da smo za dana u Krapini. Pokrepali moji konji, ako ne! Poštujmo svetoga Antona, patrona od blaga! - odvrati mužek i stade cvrkutati malenim bičem po leđima niskih crljenka. Tako je zvao svoje bedevije.I fiškal se vratio iz Zagreba u Krapinu. Saone jurile ravno k njegovoj kući. Sa strahom povirkivali su dobrodušni Krapinci na svoje prozore. Cvilio smrznut saonik, kano da jeca netko...I fiškal Podgorski sađe sa saonica. Uniđe u svoj dom. Svjetina na hodniku. Svjetina po sobama. Svjetina u bašči. Svjetina svuda.- Šta je to, za boga svetoga? - dahne fiškal, a nejasne slutnje zaokupe mu čitavo biće.Prvi mu dojavi reskim glasom čitavu povijest senator Jurica.Iza njega stao ridati Dugan u sve grlo.Jakob Podgorski dugo je buljio u mrtvo tijelo Jelene...- Ja... šta... šta... mrtva... - zahripi on, baci se na zemlju i stade trgati odijelo sa svoga tijela.- O, ljudi! Prokletnici! O, znajte! To je moja krv! Moje dijete! Moja kći! Sve... sve... sve sam žrtvovao za nju! Sve! A sada? Vi nju uništiste, usmrtiste...!I prestane trgati odijelo s tijela svojega. Onesvijestio se...Liječnik ga je povratio k fizičkoj svijesti. Ali duh? Duh fiškala Jakoba Podgorskoga izgubio je zauvijek svoju svijest.Nije dugo potrajalo vrijeme i Krapinom se razlijegao drugi kobni glas:"Naš fiškal Jakob Podgorski poludio je..."

*

Za dva dana bio je sprovod Jeleni. Nazočna je bila čitava Krapina i obližnji seljaci. Sve je krenulo u sprovod, samo je adlatus imao pripaziti na nesretnoga principala, koji je ukočeno sjedio u svojoj sobi i kadšto prostenjao koju besaveznu izreku.- Amen! - završio svećenik svoj Pater noster.- Amen! - rozgotaše fiškal. Ta riječ prodrla je u njegov poremećeni duh!- Amen! Amen! Amen! Povrat u prijašnje stanje! Restitutio in integrum! Amen! Amen! - grohtao on kružeći izbuljenim očima naokolo. - Amen! Amen! I ništa! Hihi! Hihi! Haha! Haha!...I lupi šakom da se uzdrmalo čitavo stanje. A zatim se umiri poput janjeta.Sprovod je otišao na groblje.Kada je Dugan vidio da je fiškal krotak i kao da kani usnuti, napusti kuću i pođe za sprovodom put groblja.Vrativši se Dugan, gazdarica i senator s liječnikom u kuću Jakoba Podgorskoga, ne nađoše ga više.- Što zaboga uradiste da ste ga sama ostavili? - ukori liječnik Dugana.- Bijaše miran i krotak, pa je i usnuo. Držah stoga da nije nužno stražiti - uzbuđeno će adlatus.- Vi ste klipan i klepetalo! - rukne grubim glasom senator. Dugan pognu glavu.I poslaše ljude da potraže nesretnika. Zaman.Četiri sata daleko od Krapine sastane pogružena ženurina fiškala Podgorskoga na širokom drumu.- Ej, Jakobe Podgorski! - doviknu mu ona na osam koračaja daljine.On se prenu i izbulji u nju oči.- Pozna li me vaše gospodstvo?On je samo nijemo gledao.- Dakako! Vaše gospodstvo ne pozna više udovice Elvire!Luđak se prenu i zadrhta čitavim tijelom.- Da, da! - osokoli se nakaza. - Kao što ne poznaste niti grofa Lacu. Dakako! Ja sam danas

ružna kano vragova mati, a grof Laca ništarija i siromah. Oboje gorak kruh jedemo. Ali i vašemu gospodstvu uvalismo crnu pogaču u torbu. Ja Elvira i Laca napisasmo putnicu vašoj kćeri za bolji svijet i time prekinusmo vaš savez s groficom Olgom!Luđak ruknu grozno i pogna za utvarom i spotače se u snijeg. Nje je nestalo...Napokon za nekoliko dana nađoše slučajno fiškala Podgorskoga.Prolazili ljudi mimo zapušteni ljetnikovac učiteljice Karoline. Iz zgrade se čulo neko stenjanje i hripanje.Tu na podu, u studeni, ležaše nesretnik. Upalili mu se moždani. Upalila mu se krv.Fiškal je pošao za svojom Jelenom...

*

Skrbnikom za ostavštinu fiškala Jakoba Podgorskoga bude imenovan neki Vilko Jelinac, varaždinski odvjetnik. Ne zna se da li se on ikada u životu sastao s Jakobom Podgorskim. Ali taj Vilko Jelinac jest onaj ilirski pjesnik Vilko u pripovijesti.Kano kurator ostavštine Jakoba Podgorskoga našao je u životopisu čitavo gradivo ovoj pripovijesti.Sada je saznala i grofica Olga osnovu pokojnoga fiškala Podgorskoga...Ona je ostala i dalje udovica uz živa supruga.Pripovijedaju da je nedavno preko svog dvorskog odbrojila silan novac nekakvomu rutavu i surovu čovjeku. Da mu je dvorski zaprijetio da se više ne približi dvoru grofice Olge.Ona potpomaže sirote. Nabavlja knjige i odijela siromašnoj školskoj djeci našega puka.Seljani je nazivlju dobrotvorkom svojom...Gospodin Dugan nosi vazda dugačko guščje pero iza uha. Tjera nadripisariju u Krapini. Bivša gazdarica pokojnoga fiškala dijeli s njim udes života. Skrbnik ostavštine poklonio mu sve stare patente.A to su silne knjižurine.Nije šale.Nadripisar uči ih dan i noć, i vazda se na njihove paragrafe pozivlje pred svojim poštovanim klijentima. Može se pak pouzdano reći da je mnogo prisvojio od pokojnog fiškala.

*

U bolnici zagrebačkih milosrdnika leži gola duša bez sreće. Iz trupa joj zaudara nepodnošljiv smrad.- Ja, kako vidiš, za koji sat putujem tamo na onaj svijet k našim prijateljima - prošunta truplo. - Svemu je kraj! Ja ipak ne okaljah duše tako kao ti!- Daj ti meni samo novaca, druže, pa se ne brini za moju dušu.- Što ga ima, u tebe je! Dakle, što me natežeš?- Eh, dok ti ne veliš, nije moje.- Valjda će se pojaviti nasljednici? - nakesi se sumorno truplo.I nasta dugačak muk.- Laca, onda zbogom!- Ideš?- Da.- Nećemo se više vidjeti.- Ako otegneš, kako proričeš, ne.- A šta s tobom?- Ne brini se, druže. Dok bude novaca, bit će tako kao i dosada. Kada ih ne bude, neću se žacati ničega... I neću hodočastiti k popu na ispovijed. Nakon svega pak primiše me ovdje,

kako su i tebe. Svakako veći luđaci od nas koji ovako lijepe zgrade podigoše za nas.- Milosrđe! - prošunta truplo.- Ha, ha, ha! - zahohoće ona.- Zla li si! Da te guja ujede, otrovala bi se - s velikim naporom će truplo i okrene se na drugu stranu.- Laca, zbogom!- Elviro... - prihvati truplo njezinu ruku.Isti je dan oglasilo sitno zvonce kod milosrdnika da je Laca dobro proračunao svoj posljednji sat...A Elvira? Rđa je otputovala dalje, da nađe gvožđe...

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -

Kovačić, Ante_Izabrane pripovijesti Ante Kovačić:

Odabrane pripovijesti

SADRŽAJ:

  Ljubljanska katastrofa  Zagorski čudak  Ladanjska sekta

LJUBLJANSKA KATASTROFA

Pohladno bijaše jutro, a vjetru ni traga.Noću duvala je silna bura uz tešku pljuskavicu i silne gromove. Starica i majka župnikova primi nas na konak i nastani na sjenik jer je sin i "žlahtni gospod fajmešter" odnio sobom ključe od gornjih soba, a nije mu se bilo nadati te noći. Majka i djevojka služinica konakuju u jednoj jeditoj sobi pa stoga valjalo se nama putnicima seliti na suho bilje Cererina carstva, tj. na sijeno.Djevojče od trideset godina, slično nešto koludrici, odvede nas na sjenik, prostre tanane plahte, mi se pako povalismo na sijeno i skoro, kako smo bili umorni, predademo u zagrljaj tihe noći.Bilo je to nedaleko od Postojne u ubavoj kranjskoj "deželi".Probudio sam se negdje u noći, a probudio me prasak groma.Strahovito sijevalo i svakim časkom trenutice pokazao nam blijesak idilično ležište.- Miško! - dahnem u sijeno a vrući me polio znoj. Sam sam se svoga glasa preplašio.Miškom se zvao moj putni drug, a ja sam se zvao ko što i dandanas, Andrijom.- Šta ćeš? - ozove se Miško muklo. Na to je opet bljesnulo i divlje ruknulo nebo, a sva se zgrada potresla s temelja.Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota. Zavrve mi u glavi rastrgane misli o Zagorju, o roditeljskoj kući, o putovanju, a sve te misli potisnuo bi prasak groma u tamni zadak, a drhtavica potresla sa mnom kada je tutnjila zemlja i nebo, kad je planula iščezavajuća duga brze munje."Teško onome koga sade stiže u putu noćca crna, a nočišta jadan ne imade."Sve tiše i tiše šaptao sam, deklamujuć u sijeno, napokon otupio za sve i usnuo tvrdo.Jutrom žarko sunce nazove Mišku i meni milo "dobro jutro" zagviriv na naša okna, a to su bile dvije rupe u zidu. Skočismo na junačke noge, hrlo se opremismo i eto nas napolju. Nebo je jasno, pljuštavica noćna nanesla debeo mulj, a svjež zrak preugodno oko nas strujio. Mi ga sišemo, mi ga uživamo.Dođemo k župnom dvorcu, ali on bijaše zaključan. Prošećemo oko dvorca i krenemo u vrt. Tu nađosmo staricu majku gdje je ševrljala oko kupusa, a služinica pljela drač.Blagodarismo starici, a nadali smo se da će nas ponuditi kavom ili kakvom drugom hranom, jer su se u nas počela nekako buditi odisejska vremena, nu starica nije razumjela naših skromnih želja, a nesporazumljenje u takvim prigodama veoma je neugodno, pa "klanjajuć se turski a vlaški Boga moleć" - nazove nam starica "zbogom" i blagoslovi naš put.

*

Počeo sam pripovijedati odanle kada smo već daleko bili od župnog dvorca, nu voljan sam bio svratiti se i na naše noćivanje.

Bijaše dakle, kako rekoh, pohladno jutro, a vjetru ni traga.S brza hoda udario iz mišica suhi znoj, a utroba dosta prazna i pusta stala se buditi, i bijahu conturbata viscera nostra.Uz put ruljao je nešto mutan potočić, a kako smo bili neumiveni, otvorimo bijelu utrobu svoje torbe, povadimo ručnike i češlje i stanemo se prati poput nimfa.Voda nam bila zrcalom. Gledale nas mirnim pospanim okom visoke brdine, smijala nam se veselo pučina nebeska i svijetlila nam svojim dragulj-kamom, žarkim suncem.Poredivši svoju toaletu, nastavimo dalje putovati.Sunce sve silnije pripiče, a zemlja odiše sve dosadnijim zrakom; i mi već mamurno stupasmo, a tama nutrinje naše nasporila i iz naših očiju odsijevala je jasna riječ: glad. Promjene je dakle nekakve trebalo, i ona je nastala.Kao švig konopa vinula se preko brda kola, i gle, jure ravnom glatkom cestom. Pa evo ih skoro za nama, evo ih uz nas. - I kola stadoše.- Servus, carissimi. Laudetur Jesus Christus!- Per omnia saecula! - ozovemo se.- Kamo, mlada gospodo?Konji ržu. Na kolima sjedi crvena, ugojena, debela lica častan otac u krupnoj fratarskoj mantiji. Žute mu oči ljeskaju kano da si dva kuruzna zrna utopio u vreloj vodi.Drugo je lice prvome živi kontrast. Vitka, lijepa djevojka, crnih pramova i crnih očiju.- Kamo, mlada gospodo? - nagovori nas časni otac nijemštinom.- U Ljubljanu. Putujemo. Đaci smo. Hrvati smo.- Hrvati, pak putujete? - osmjehne se blagodušno časni otac te kihnu gromovito. Na to izvadi šarenu burmuticu i ponudi nam da zapaprimo mozak.Mlada se djevojka vragoljasto podsmjehnu i porumeni.I meni se dalo na smijeh jer se nedavno umismo, a sad da potprašujemo mozak tom otrovnom biljkom.Flegmatični Miško zagrabi prstima, i ja sam zagrabio pipalima, a srkao iz kažiprsnog zgloba te velevrijednu biljku sasuo pod kola.Ali se zato časni otac čestito nasrkao da mu je, rekao bi, potamnjelo krvavo lice. Ponudi nam blagohotno da sjednemo na kola i da se povezemo uz put.Starac nas sad stao ispitivati da li već dugo putujemo, otkale smo počeli putovati i što sve doživjesmo na putu?Mi mu stanemo pripovijedati da naše putovanje počinje od Karlovca pa dalje prama Rijeci, od Rijeke Istrom preko Jelšana u Kranjsku.- Pa kako vam se mili u Karlovcu? - uplete se u govor mlada djevojka.Govorila je čisto hrvatski. Mijo me sukne laktom, prem sam ja možda prije oćutio zvonku hrvaštinu ljepote djevojke.- Gospođice! Karlovac i Bakar najugodnija su nam dosada mjesta. Karlovac kao čisti dragulj hrvatske kraljevine, a Bakar kao gradić ljepota ženskih u kršnom Primorju. Mi ne potražujemo starine, već putujemo da se naužijemo živa svijeta, da se nagledamo vedrine ljudske i zdravlja ljudskoga. Sve to doživjesmo u Karlovcu i Bakru. Što su Karlovčani, a napose Karlovčanke, vatrene Hrvatice, to su Bakranke na glasu ljepote. Ali vi nas, gospođice, preugodno zatekoste. Osvjedočismo se dosada da se Slovenke stide materinjeg jezika, a kamoli da njime govore.- Moja rođakinja Anijelka jest Hrvatica - ozove se časni otac i strasno srkne iz svoje burmutice, a nato se opet nekuda zamislio.- Pa kako, gospodično, zalutaste u ove brdine "kranjske dežele"? Eh, mi vas nećemo pustiti ovdje, mi ćemo vas natrag odvesti u Hrvatsku - primetnuh ja nešto strastveno.- Ja sam, gospodine, Ljubljančanka, ali bila sam sedam godina u Karlovcu u moje tete. Teta umrla, a ja sam se preselila natrag u Ljubljanu. Ovo je moj stric, pater Felicijan iz Kamnika:

Anijelica trgnula iz dubokih misli rumenoga strica.Konji zarzaše; bič pucnuo dva-tri puta, te silnije pojurismo ravnom, glatkom cestom. Mijat, teške ruke, ne mogao nikako zapaliti cigarete.- Lakše tjeraj, gonjaču! - dovikne Felicijan. Srkne zatim pregršt burmuta, kihne i utakne ruke u rukave.- Dragi moji Hrvati, lijepo li je to! Putujete. Bože moj! Mladi, krasni vaši dani! Dok sam ja đakovao! O, kud je moja Italija, kud Istra, Dalmacija, Hrvatska. Sve to sam prošao.Miško ga pogleda nepovjerljivim okom.- Ne mislite što sam fratar da ja nijesam zato uživao svijeta. Baš svijet otjerao me gvozdenim bičem u kloštar. Znajte, sokolići moji, da me tek poslije filozofijskih nauka obuklo u hrapavu ovu mantiju. No, hvala Bogu, moja krv danas je posve smirena. Meni je već šezdeset. Stare priče mladih dana istisla već nova ozbiljnost starih dana. Kako vam godi ova žalosna "dežela?" Kako vas gledaju naši ljudi?- Zlo, gospodine moj! I Kineze bismo mi Hrvati bolje primili. Lako bi čovjek podvojio: da li je uistinu bio Radogost tako slavan bog u svih Slovina! Ne poznadu nas, tjeraju nas.- Takav je u nas život. Rascijepali se na partije. - Nemškutar pišti s ljutine na sve što je slovinsko. Hrvata ne pozna ni po imenu. Konzervativci popovi? Daleko ti kuća, mladi čovječe, od njih! Ti si mu kuga! Naši pruski liberalci? Na selu ih nema, hvala nebu! A da i jesu - naduti su stvorovi dozlaboga. - Teško vam i kuku uz njih! Misle da zvijezde posižu s nebesa - a oni u blatu!- Možda ste prestrog sudac? Zar ne, gospodično Anijelice, mladi Slovenci nijesu tako zli!- Da, Ljubljančanke i naša inteligentna ženskadija već je davno otpjevala posmrtnicu Slovencima. Selsko djevojče, no u njega još teče zdrava krv.Anijelka se porumeni.- Iznimno - promrmlja Mijat, srčuć amerikansku otrovnicu biljku.- Ima ih ko na trnuli slatka ploda - nasmije se Felicijan, srčuć oprezno burmut.- Molim, gospodična Anijelica niti je trnula niti uz trnulu raste! - uzmem braniti žarom dvadesetogodišnjega odvjetnika.- Eto, ja vam rekoh. Moja rođakinja je Hrvatica. Sreća božja što ju je vaš Karlovac zaklonio pred poplavom bujice tuđe. Karlovac je Hrvatu stalna tvrđava proti lumbardama ohole, ali prazne njemačke civilizacije.Felicijan mi se sve to zanimljivijim činio. Dublje u nj zaronih. Nije ipak to takvo lice kakvo mi se pričinilo na prvi pogled. Duboke rove po čelu sakriva debljina. A na licu mu crta, ako vjerujemo Lavateru, koje, prem se slijevaju sa zdravim rumenilom u neku bezbrižnost, lijenost, nemarnost i glupost - kao vedar dan sa zapadom sunca u tamnu noć pokazuju da je ipak taj čovjek mogao u mlađe dane života veoma burno živjeti.- Gospodično, vi ćete dakle s nama natrag u Hrvatsku. Pust vam život tude. Hrvati valja da se brinemo za svoje blago - progovori Mijat, a zjenice mu se rašire, oko nasmije kao nebo na Ilijino.- Za danas ćemo biti zajedno putnici u Slovenskoj - šapne Anijelka.- Ajdeder. Na strah i trepet nemškutarstvu. Samo složno! - potvrdi Felicijan, srknuv strasno u tri prsta burmuta.- Neka bude. Valjat će djelo! - lupi se Mijat po koljenu.- Zbilja, gospodo, vi ćete s nama u selo M., odavde dva sata, tada ćemo započeti svoje apostolsko djelo. Onda zajedno u Ljubljanu - razloži Felicijan svoj prijedlog.Pogledam se s Miškom. Razumjeli se.- Hvala lijepa, gospodine! Hvalimo vam na ljubavi koja nas je prva zatekla na slovenskom zemljištu. Mi, mi moramo ravno put Ljubljane. Bježat nam je u Hrvatsku. Mjesec dana je već prošlo. Mogli bismo već na krilu roditeljskom biti. Nijesmo voljni odviše oduljiti put. Moramo se žuriti.

- Ali za dva sata da ne produljite?Upitljivo upilji u nas Anijelka oči koje joj čarno ljesnuše.- Gospodično, rado bismo, nu ne možemo nikako! Ne možemo! - zaključi tvrdo Mijat.Nađosmo se na raskrižju. Stisnuli si ljudski ruke. - Zbogom, zbogom Karlovčanko, zbogom lijepa Anijelko! - ječilo grlo naše smrekovikom. Nadesno cestom jurila kola. Sve manje i manje bilo ih čuti - napokon utonula u dolinu. - Zbogom, Felicijane striče! Zbogom, nećakinjo Anijelko!- Dobro bi bilo, Mijate, ali novaca, novaca nije!- To je bijes! A put s gospodičnama i fratrima bez novaca isto što s gospodom na konjima goloruk ići u lov.Vihrasmo naprijed i naprijed.Zaman već divna okolica, zaman pusti sokol okrug vije visoko vrh gora - na oči se navuklo tamno staklo, duh drijemlje. - Kad, hvala Bogu, zavinuv cestom, opazimo ponajprije visok, taman toranj, zatim crkvu, pak zidanice selske. Svijetao dim sukljao pod nebo, crkveni dvorovi ugodno nam se smijali - a to bijahu "sasvijem svega" dobra auspicia!Premda nas oživio ponešto stric fratar u društvu lijepe Anijelke, to ipak dozvasmo u pamet da smo od pete do glave spremni u "Budhinu Nirvanu".Ni Cerbero nas ne bi hotio prevesti u Had!Čiste, prozirne potleušice jasnih okana svjedoče nam da tu živi vedar, ugodan narod slovinski. Mile, stidne djevojke i žene hrle bud iz polja kući, bud u domu rede, opravljaju i čiste. Sine ti suza neke tajne sjete, nekog čeznuća: zašto taj toliko ljubezan, toliko bistar narod robuje pod igom njemačkim? Zašto si nas razdružila, ti hladna Sutlo? Zašto si, velebni starče Triglave, otklonio orijaške grudi, te "mrtvosrdice" odmataš srebrni pas Save i nekako nezadovoljan, mrk, bez pozdrava, šilješ ga u krilo Hrvatske!Sve nas je gledalo. Svakomu čeljadetu zavirih duboko u one ljubezne, iskrene oči.Nuto stvorili se mi pred župnim dvorom. Otepemo prašinu cipela, pougladismo se i skrenemo lagaško po stubama. Netko zavirivao i čudom nas gledao iz sobe prijeko od stuba. Ostavismo na hodniku torbu, pokucamo.- No - čuo se nosni zvuk i više no sam "no" dopušta.Uđosmo: nikoga.- Wer is' -? - nekud u trećoj sobi ozove se isti zvuk.- Idemo naprijed! - pomislim.Moj flegma Mijat ostao u prvoj sobi pa sjeo trudan, onako po domaću.Obavi ja s nepoznatim zvukom; nađi ja njega! Debeo, trbušast čovjek, gole glave, siva oka, raskoljenih, širokih usta pogleda me u čudu, - no sjeđaše mirno... i čitao opet.Zabunim se. Mislio sam Mijat će za mnom; no moga Mije nema.Izvadim pisma da se vidi tko smo: i stanem citirati mrtvim tonom staru našu oraciju, kao kaluđer svagdanji Pater noster. Odahnem, položim kraj župnika na divan pisma... Stojim. On čita sveudilj svoje novine. Miško tamo u trećoj sobi kašlje i diše.Napokon uzdigne čovjek glavu, pogleda ljenivo na pisma...- Zar ste sami? - zapita slovenski.- Ne, velečasni, druga imadem.- Pak gdje je vaš drug?- Mijate, idi ovamo! - Pokoračim i zovnem Miju. Bilo to neprilično, bilo smiješno.Mijat nešto promumlja i doklima.Do toga izvadi "gospod fajmešter" deseticu i poda mi ju. Krv mi planu u licu i u oku, prem to već bilo nekoliko puta u Kranjskoj!- Zde pa le pajte, pajte... in glejte skorej priti na Hrvašku.Mijatu se zakrvarile oči. Čini mi se da je u njem počela rasti do katastrofe priča Menenija Agrippe. U mene je već peripetija.

- Panem nostrum quotidianum! - Plebejci navinuše posljednju strunu da spase republiku!- Velečasni, žlahtni gospod! - počnem ja, svečano uzdignuv oči k svodu. - Velečasni gospod, žlahtni slugo Isusa Hrista! Šta je glad; znate li? Kako čujemo i vidimo, ne znate. Tri dana gladujemo. Jedva li kriškom kruha, vodom, zrakom okrijepismo se. Dajte nam hrane. Blagoslivat ćemo vas. Sigurno ste, dobar slugo živoga Boga, tumačili na ovoj slovenskoj zemlji: "Gladna nahrani, putnika na stan primi" - da, ta na komu je krsta, neće nas otjerati! Zar je ta zemlja toliko gola da Hrvati poginemo na tlu njezinu s gladi?- Ja, ja - ferdamani fulk... ja... - začme "fajmešter", ustavši sa naslonjača i pogrebe ostatke kose na šiji.- Gladni smo, putnici smo - podam fajmeštru Arijadnin konac, pošto je zapeo.- No fantje, kosilo bosta dobila; pajte razgledat vas (selo), pa taku... no... ein halb Stund... prideta... ja le pajte, pajte... bota že dobila... ja.Heureka, heureka! klicahu svi nutarnji i vanjski organi, a duša propinjala se u njihovoj uzvrpolji kao sitna magla okolo razdraženih indijskih bara! "Fajmešter" odluma u drugu sobu, a mi odmaglismo, najprije tiho nabadajuć, a onda vratolomnim skokom dosta strmim kamenitim stubama - i nađosmo se na dvorištu. Opet smo oživjeli. Ugodno strujaše u nama, ko u sušno doba kad proključa davno presahli vrutak. Duša moja sveđ kliktala onaj toliko sretni "heureka" putovanja našega! Miško široke volje zapalio cigaretu. Lutali smo mjestom dugo. Ljudi Slovenci pozdravljahu nas smjerno. - Na kraju se sela diže gospodski dvor. Širom bili prozori otvoreni; bijeli zasloni prhahu lagodnim vjetrom kao krila anđela. Čisti glasovi glasovira odzvanjahu i milotatni dizahu se pod jasno nebo kao Amor i Psihe - da se tamo pod zlatnom mrežom sunčanih trakova tajomice grle!Nut, glasovir prestao. Nešto lagano šušne, a krasna plavuša pomoli lijepu glavicu i polovicom tijela sagnu se van. Zažare joj se lišca - a kako li to plavuši dolikuje - kano da je i sama osjetila, umače s prozora; samo smo čuli u germanskom jeziku tri tankovite riječi: "gosti, gosti, majko!"Okrenemo natrag. Žena rumena, mlada, zurila - bar mi se činilo tako - dugo zurila žmirkajućim okom za nama. Iz glasovira prodirahu bijesni glasovi, ne poput Amora i Psihe - nego poput furija.Došav u župni dvor, pokliče nas starica u tamniju cjelicu i, na čudo naše, već bijaše ručak na stolu i torba polag. - Znali smo što to znači - i latismo se tako znamenitoga studija današnjega vijeka. - Jeli smo mukom i hrlo, tek je starica kašljucnula po koji put. "Fajmešter" spava; tako nam se reklo. Nešto krepči, pokupismo se.

Vjetar tiho, lagodno duje, sunce žeže; sive magle srdovito jure k njemu; ono, ljuto, tim većma pripiče. Zvoni podne; jasan zvuk zvona razlijeva se čednom kranjskom deželom! Zadovoljni sami sobom - a to je najveća raskoš moderno-egoističnog našeg doba - izmolismo Pozdrav anđeoski na slavu djevi Mariji!Pitamo svijet koliko je do Ljubljane? Rekli nam: debelih deset sati, malih osam. Tko bi im znan taj relativan rezultat! Takav račun Slovenaca često bi nas razgnjevio, kao i flegmatičan Zagorac kad ga upitaš, a on će ti zijevnuti sve do vilica: "gospon, kaj bi počenul, buju došli". - Prevalismo brdo. Na omanjem humku u hladiku razvaganila se tri momka, rekao bi iz heroičkih su vremena.- Ho, fantje! kakav "profesjon" mate!? - zaori junačko grlo jednog draponje. Mučasmo i pokročismo brže svojim putem.- Čakte, fantje! Gremo v kep! - trubio hrapav, dug glas za nama.Istom što se riješili ovih nametnika, eto druge napasti. Dva žandarca, znojna, bradata, điplju usopljena prama nama. Bajonete im se svijetle, a crno remenje čudno ljeska. Čovjek kao da već unaprijed sluti da će se s nemilim gostima sukobiti.- Kakav mate profesjon? - surovo zapita žutoput čovjek, izvaliv bijele oči.

- Šta se to vi brinete? - promrmlja Miško. Nu ne odmakli se ni tri koraka, kad oba skinu puške: "halt!" izdere se žutonja. Srsi me proletjeli od glave do pete. Izvadim pisma, a žutonja kada je moju pokornost opazio, vrže pušku na rame i jadovito pograbi naša pisma. Pri svem tom, za njegovo tupo oko dosta je bio pečat na pismima. Nešto promumlja u brk - okrene: "Adieu!"Tek što smo se toga bijesa otkopali, eto živoga vraga! Spješe, što ih krilate noge nose, oni mitički junaci: ispod golih, bosih, po svoj prilici ne odviše nježnih nogu sve im iskre vrcaju; pak stanu rukama mahati, vijati i dovikivati izdaleka. Hvala Bogu, i u nas bili dosta dugački krakovi - i što oni brže, to mi upravo trkom - zagonačke porenusmo da odmaglimo ispred tih dosadno-ljubeznih ljudi! Glasan hohot razlijegao se za nama.Bilo negdje raskršće, mi nalijevo - a naši prijatelji nadesno. Sada istom odahnusmo. Blago povjetarce dunulo, kao da se samo raduje. Za nekoliko časaka stupali smo hladom mirisne crnogorice. Na jedan i na drugi kraj žvrgoljile i drobuljile ptice; daleko čuo se miljen spjev pastirice, a s druge strane krepak glas: "Margareto! Margareto!" I to uzajamce odjekivalo šumom. Pak da tu ne povjeruješ gorostasnosti naravi u narodnoj pjesmi, gdje majka kćerku zove preko sedam gora, a kćerka joj se preko devet odazivlje? Oh, kako je takvim predjelom krasno putovati! Zar da je noga umorna? Tijelo mlitavo? Oj, ne! Mi smo letjeli lagani, krepki, zdravi, slobodni! A da nam ne porastu krila?Zatim se spustismo u ravninu i dugom vijugavom cestom u novo selo gdje međ gustim drvećem bjeluca ponosan župnički dvor. Bilo, čini mi se, pol šest sati po podne. Župnika nađosmo u šljiviku. Orijaški vam je to čovjek. Vlažna oka, niska čela, bijele kose, sivih, gustih obrvica.- Dragi moji mladi "gospudje", le pajte, le pajte ki vas taku rad mam, ki je Ljubljana taku lepo mesto - no pa jen al dva firkelca mate, le pajte, le pajte, lubi moji fantje, ki vas taku rad mam - le pajte... pa se bota s Bier častila... le pajte, le pajte!- Gremo - odahnuo sam kad se izvukoh iz šljivika opet na cestu - gremo, vlažni "fajmeštre" - prem bili umorni, a Ljubljane ne vidjeli!Idemo mi onako ljenivo. Mijat se mrči, noge mu oslabile; idemo, mi, velju, tek četvrt sata, kad se za nama valja gorostasna kočija s jednim konjem; a kako polagano micao se taj stroj, ne varam se reknem li da je ono bedevija upregnuta.Tko zna one "dostojanstvene" zagorske kibitke hrvatskoga revolucionarnoga doba, kad se naše debele ružice "gizdave šljivarske madame" kotrljale po ondašnjim sredovječnim putovima, taj će sebi lasno predstaviti barku koja se valja i koja nas eto stiže!- Gospoda v Ljobljanu?...- V Ljobljanu... ja! - doviknem sredovječnom čovječuljku na boku.- Pa naj grejo gor, bojo se pelali s Ljobljano!...- Valja ti pamet! Pogodio si, božji čovječe!Nekoliko časaka i mi se gospodski nastanismo u kočiji dobrodušna Slovenca. Njegovo crveno, krupno, golo kao potplat, dobroćudno kao topla voda lice, ispitalo nas tko smo, odakle, što tražimo? itd. - Na što mu mi dobrovoljno odgovorismo, a on bez ikakvih kritičnih opazaka povlađivao uz debeo, mukli smijeh i uz jedini testimonium zadovoljstva: "se se ve - ja - se se ve... Horvatje so... se se ve..." A mi? Kud nam veće sreće? Čuvši pako da dva "fajmeštrova" firkelca - to su dva sata, a da se nama još jedan sat voziti: - to nam pogotovu sjekira pala u med. "Se se ve... Horvatje so..." ponavljao sveđer starac.- Vama se mile - kako li vam ime?- Johan Zeunik.- Vama se mile Hrvati, kada ih toliko spominjete?- Se se ve - se se ve... Jezus, ki pa jez mam na Horvackem rodovino.- A gdje je to, molim vas, Johane?- Na G... od Z. šest "štundov".

- A kako zovu tu vašu rodbinu?- Pećnik; - Jezus... moj žlahtni Pećnik.Sada se sa starcem pobolje upoznam. Pećnik bio nekada gavan u mojem rodnom selu, ali sada mu okiselila pogača; rastrusilo se bogatstvo njegovo. "Vremena, vremena su zla!" uzdiše starac ćelav, gluh, na štakama - kada priđem u svoje selo.- Johan Zeunik - mal me ne ogrlio. Miško se smijao ispod šuplja brka, misleć da ja samo za zabavu sa vozičem našim čevrljam. Nu u opisivanju samoga moga sela i o lokalnoj historiji njegovoj kad je uvidio "nevjerovani" Mijat da se slažemo, pače da ja starcu sve na zadovoljstvo pripovijedam, uvidi Mijat da nijesam duvao u vjetar!Sve se više oslobodismo; ponudismo starcu da puši; dugo čudom gledao Mijatove cigarete, nasmijao se - pak i on zadimio. Stali mi Johanu Zeuniku pričati o jadima svojim... a napokon, napokon... o groznom deficitu, i to tako grčevito da bi na dramatičkoj dasci veći užas probudili no i sami Mađari proračunom svojim! Dobroj slovenskoj duši u mutnom, zažganom oku ljesnule dvije iskrice, dvije suze smiljenja; oj, nijesu li to bile ne oči tijela, no dva okna zdrave, iskrene, dobre duše Slovenca. - I ponudio nam da idemo u njegovu kuću, od Ljubljane jedan sat.- Imam - reče Johan Zeunik - imam dvije kćerke Micu i Anku, jednoj sedamnaest, drugoj osamnaest godina. Imam - reče - kruha, vina - svega što Bog dijeli među dobre ljude, pođite, gospodo, sa mnom! Se se ve... Horvatje so...Bijaše svakako to ugodno, nu obrekosmo doći iz grada jer sada najprije moramo pregledati varoš i okolicu.Starac nas doveze pred manastir; sunce pozlaćivaše posljednjim tracima tu milu, tu divnu, tu vilinsku slovensku deželu! Zlatne niti sunčane titrahu po starcu na boku, nad gradom Ljubljanom, nad nama, pošto se rastajasmo sa Johanom Zeunikom, i kano da nas zlatni pauk hoće zapresti u mrežu svoju!Šetajuće općinstvo popostalo i gledalo dok se mi iskrcasmo iz te gusarske galije i poskorismo u taman manastir...Patar ili fratar, Bog bi znao kad su oni prvi usvojili: ne sudi po odijelu - on nam ispovjedi, kako veli Vraz, "kukavnom nijemštinom" da će gvardijan doći za sat. Posjedali na hladan kam. Plaho gvirahu u nas karakteristični kipovi svetaca onako drveno kako i sami jesu. Na Pozdrav anđeoski lelijao se put neba spjev skladnih zvonova. Tiho nam kucalo srce, tiho se molismo, mrak sve gušći, kamen nas hladiti počeo. Molismo se, molismo drugim čuvstvom sada, drugim o podne!Kipovi svetaca sve tamniji postaju, kao bajke materine; napokon im se lik posvema svio i utonuo u crnoj noći, kao zadnja misao smrtnika!Bože moj, pol deveta, devet, pol deseta ura u noć bije, a gvardijana nema. Nema živoga stvora - mi sjedimo; ej, čekat ćemo! Najednoć sine zraka svjetla. Prenusmo se. Poguren starac, nešto mrmljajući, rekao bih "Diogen zadocnio u svoj lagav", baza k nama. Misleć gvardijan je, započnem svoju skromnu molbu. O, nesreća! Gluh je. I kako kruto! Nakon duge vike da je sve šumio tamni manastir, sporazumjeli se s njime i doznali da on nije gvardijan! - Gvardijan je u vrtu.Dugim, mračnim hodnikom izvelo nas na čist zrak - to bijaše vrt. Sjajni mjesec drhtao na modrom nebu kao dragulj na skutu djevojke. Sanjarske, crne sjene bazale odasvud puteljcima - - pak nađi gvardijana sada!- Fantje, kaj ćete? - zapita nas poluheros, polučovjek. Velike oči blistale mu se u vlastitoj sjeni lica, a mjesec malo da mu se ne sakrio iza debele, ostrižene glave.- Molimo patra gvardijana - sigurno odvratim.- Kaj ćete ž-im? Jez sem!...Hak mi suspregao riječ, glavinjao sam; podrhtavaše mi glas i jezik.- Molim, patre gvardijane, ukonačite nas za ovu noć. Đaci smo iz Zagreba. Putujemo.

- Se vem - se vem. Le pajte! Gnarja, pubje, gnarja! I jez bi šo... ja, mahom bi šo na Dunaj, pa gnarja ni!...- Ali molim vas, patre gvardijane, ne budite okrutni. Navečer dođosmo; čekasmo vas evo u tamnu noć - "ja, pol deseta je", presiječe div-gvardijan; - ne znamo ni ulice, ni čovjeka, ni kuće. Novaca nemamo, jer putujemo već mjesec dana, a sada iz Istre. Trudni smo. Gladujemo!- Zastopte, jez vas ne primem za neč... pajte, le pajte! Hižo buste že našla... Mi nemamo sami kaj jesti... Pa na policijo moram javiti da tujce mam. Za neč... zastopte, da ste sami škofi horvaški. Le pajte... zastopte!- Škofi horvaški? Ni Bog ne daj da u vas milosti prose! - muklo će Mijat. Gorostas prečuo.- Zastopte, sami nemamo kaj jesti... le pajte!- Vidi se na vašem suhom tijelu.- Zbogom, fratres et discipuli Jesu Christi! - Amen - završi Miško.- Pokažite nam portu! - zavikne groznim basom na sitna čovječuljka u hodniku koji je nosio svijeću u ruci, da mu se vlasi naježile, a kapuc umah nataknuo na glavu.- Ja, že... že... - ponizno zadrhta čovječuljak.- Rufin, Rufin! Na porto!S ključevima i svjetiljkom u ruci, kapucom preko glave, ukaže se bajno, rumeno lice krilata nosa, silnih, nasmješljivih usnica. Zaškrinu vrata i mi se vrgosmo na ulicu.Žmirkomice svjetlucahu ljubljanske svjetiljke, a lagan vjetar poigravao se plamečkom njihovim kao i kob s našim putovanjem.Tko bi ga sada pogodio što sam onda mislio; još teže što se Mijatu vrzlo i kopalo glavom. Svakako pol duše skutrilo se u želudac, pol zadrijemalo u mozgu. Jelo i san, to se sjećam, bijahu jedina karika u verigama misli mojih.- Miško! Ja idem dalje. Idem iz Ljubljane!- A gdje ćeš spavati, gdje jesti? Ja sam gladan kao vuk!- Gdje, gdje?... Napolju ćemo spavati. Jesti? Ništa! Za danas ništa!- Po volji ti. Ja idem u gostionu.- Ti u gostionu? A novac?- Ocu ću brzojaviti sjutra.- A, to su druge diple. E, da, ti možeš. K mom ocu ne vodi žica. Zbogom. Idem. Daj mi torbu.- Gdje je za me mjesta, tu je i za tebe; otkud meni novaca doteče, otud i za tebe valja! Ti možeš dobro govoriti. Idemo!Miško tako krepko izreče te besjede, kao da mu se Nestor nasmijao iz oblaka.Dođemo u gostionu, bog zna u koju. Tko će sada gađati? Četiri čovjeka sjede, podbriti kao kanonici. U četiri čaše iskri se vince do polovine. Tri stara kao panjevi; jedan tek mlad ko hrastić. Bijele dlake probušuju mu suhonjavo lice. Plave mu oči titraju kao u zagorske cure. Pričini mi se đak je.- Bismo li mogli u vas stan dobiti? - zapitam uljudno.Ljudi se mudro pogledaju, kao gradski senatori.- Ne, tukaj ne. Pri Roženkrancu bi že dobili! - sva četvorica u jedan glas progovore.- Ne vemo - zavapijem - tujci smo!- Bom vam pa jez pokazo! - ustane mladić.Prođosmo dvije ulice i eto nas kod Roženkranca. Putem smo saznali da je naš dobrotvor brico.Čudno gledao on za nama kad smo išli uz krčmaricu u sobu. Ta blagodarismo mu. Poslije već u sobi dosjetili se mi, što bečka civilizacija zahtijeva. O jadni brico! Zlo ga pogodilo!Djevojka, okrugla kao jabuka, uvede nas u lijepu sobu sa dvije postelje, ormarima, divanom i ostalim blistavim pokućstvom.Naručismo večeru i vino. Skromna djevojka ode, a ja sjednem umoran na divan kraj Miška. Torba tronuto klonula u kutu, zamalo sruši se na trbuh i povuče moju orijašku batinu, što je

silno tresnulo u sobi.- Miško, koliko imademo novaca?- Dvije pare - posegne, osmjehnuv se, u žep i trijumfalno upali cigaretu.- U Ljubljani valja nam za žicu dobiti četrdeset novčića.- Nije đavo, da neće izdati toliko Ljubljana. - I domalo vijugahu se sive zmije dima.Djevojka donese mirisnu večeru, kruh i vino. Grozan bijaše to juriš! Ni rimske lakomice na Lukulovoj gozbi nijesu tako okrutni bili. Čulo se samo muklo disanje i trijesak čaša. Oživjela krv - a duša? Bože moj, velite da ne znate gdje je duša! Ja sam je ćutio, vjerujte mi, dizala se šumom po tijelu kao stisnut kovački mijeh, pošto djelo započne, zvoniti i ječiti nakovalo, a iskre vrcati!Odvečerasmo. Pogledasmo se široke volje, kao činovnici dignuvši plaću. Mijat zapali cigaru, soba se dimi, ja pišem putopis, nu ovo još nijesam pisao.Uniđe djevojka krčmarica. Mijat se ustao.- Kako vam ime, draga moja? - i uštipne je za lice. Miško uistinu bio dobre volje.- Mica - zategne stidljivo curče.Rinem na stranu putopis.- Recite, molim vas, Mico, gazdi da mi ostajemo tri dana u Ljubljani. Hrvati smo. Putujemo.Miško nije protuslovio. Opet se moja batina porušila i silno zaštroptila. Mica krčmarica preplašila se. - Da sam slutilac, rekao bih, batina nije svakako zadovoljna mojom odlukom. Nu umirih ju. Turnuo sam ju pod postelju.- Tri dana - nasmije se Mijo, frčuć cigaretu i zirkajuć u golemo ogledalo.- Tri dana, jest - potvrdim. U tri dana stići će i novac, jer inače ćemo se preseliti u drugi stan: na Žabnjak. To je tamnica ljubljanska. - Bože moj, kamo dotjerasmo? - uzdahnem melankolično.- Za danas do ovdje - osmjehnu se Mijat i zastre nos gustim dimom.- Pa ćemo i do Žabnjaka - zavrnem ja.- Amen, vidjet ćemo! - zaključi Mijat.Žamorio i bučio svijet ulicama ljubljanskim. Bila sveta nedjelja. Nebo čisto kao riblje oko. Mi pohrlili napolje. Sve je to nekako svečano. Piljarice, duše mi, u svakoj su varoši jednake, nu u Ljubljani sve skoro mlade, čiste, pa ti se lukavo, kovarno smiju da bi skoro uskliknuo s pjesnikom "oj djevojko, ne gleđi me tako smijuške!" A tko da od nje ne kupi grožđa, bresaka, smokava? Ali ja i Miško bili gizdavi. Razlogu ćete se lasno dosjetiti. Prošli mi sve ulice; pomolili se u crkvi na misi. Bili u ljubljanskom kaštelu gdje su tamničari - i tako dođe podne. Poobjedovali mirno, blago, nehajno.Poslije podne svratismo se k jednomu od rodoljuba slovenskih, i tu namaklo nam forintu. A da vidimo i kavanu ljubljansku, pođosmo u nju - i dakako - tuđinci potrošili toliko od te svotice da nam tek četiri desetke preostale za telegram. Proučili sva važnija mjesta Ljubljane. Tako se privuče noć i mi običnim tokom stvari okrenemo na večeru k Roženkrancu. Svršila se večera. Eto krčmarice Mice u našu sobu.- Gazda moli da gospoda namire za svaki dan napose.Potresli mi se živci. Miško zakašlje i pljune.- Što veliš, Miško, bismo li danas platili?- Ne, sutra; mi još moramo nešto računati prije.- Tako je, Mico, - produljim ja hladnokrvno - recite gospodaru, sutra ćemo platiti. - Mica odleti.- Gdje nam je do bijesa bila glava da već ne javismo žicom u Zagreb tvomu ocu!- Valja nam sada! Sastavljaj telegram!- U dvadeset riječi!- Da, četrdeset novčića!- Bih li grozno sastavio? - Media via. - I zapuši Miško.

Na zadnjoj strani putopisa počnem. U dvadeset riječi zajedno s naslovom neka se zbiju sve misli koje imadu naš užas opisati. Tu se nešto više traži nego od samoga Kurelca. Strižem nekolikokrat i u četvrt sata glasio ovako telegram:

N. - J. - Ured x.Okradeni. Užas! beznovaca! tridana ugostioni! dug! neisplatimoli, zatvor! pošaljite brzojavnim putem!Ljubljana "Roženkranc" ulica m.potpis

- A što će Švabi za pravopis reći? - smrska na pol Miško.- Baš se oni razumiju u pravopis, kao Turopoljci u matematiku.Bila pol deseta ura; mi odosmo na brzojavni ured. - Kroz vratašca staklena predam, dršćuć, telegram. Poslije nekoliko minuta zaviknu nam činovnik germanski, nadignuv staklena vratašca: "Pedeset novčića!"- Pedeset novčića? - zajecam kao da mi otčitali odsudu u tamnicu.- Ne imam sada toliko u sebe - popravim se! Dajte mi natrag telegram. Sutra ću doći.Činovnik okesi zube kao tigar iz zvjerinjaka, zaklopi vratašca da je sve staklo zvečilo. Muče oturasmo se s Miškom iz trećeg sprata i pojurismo u stan.- Što imaš da prodamo, Miško? Telegrafirati moramo.- Pak što ćeš?- Što ću?... Deset novčića moramo dobiti, pak šta bilo.- Eto novog, šarenog rupca!- Neka je, deset novčića mora izdati.Svukosmo se, legosmo - i to bijaše dan drugi. Svanulo jutro. Bio ponedjeljak. Mi niti ne uzeli kavu ujutro. Odšuljasmo se kradomice stubama i zaplivali nešto slobodnije u ljubljanske ulice. "Na posao! Daj rubac!" Nađosmo se na krasnom ljubljanskom šetalištu. Nekoliko staraca kašljucalo. Djevojke prolazile s košarama. Slovenke seljakinje nosile na trg što im Bog namaknuo u kući. A ja i Miško "spekulirasmo" - domoći se jedne desetice!Starica seljanka nosi košaru na glavi. Lagano korača i moli: "Češčena si, Marija, gnade si polna." - Ogledam se - ne ima nikoga nablizu. Stid mi udari u lice - nu kao očajan koraknem k njoj:- Mamca, ćete kupiti tisto ruto? Deset soldov boste dali za njo...- ... blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus... - završi starica, podigne glavu... - Ruto? - ruto maš?- Da, ruto - deset soldov! - Grozni srsi projuriše mi cijelim tijelom. To je bilo očajno djelo. Grčevito mi zapinjao glas.Baka rasprostre rubac pak počne:- Češčena si, Marija, gnade si polna, - - no, - pretrgne molitvu - šest soldov bom dala...- Ne, babo, deset soldov; sila mi je! Daj, ako hoćeš! - šapnem strašnim glasom, tvrdom štokavštinom.- Gospod boh s toboj, - blagoslovljena si međ ženami, blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus - starica posegne i stisne mi deseticu u ruku.- Bien! - promucam Mijatu koji je s daleka taj prizor gledao. - K žici! Da. Žurno, žurno!Mijat zadimi cigaretu.Žica je odnijela bijele knjige očajane zdvojnosti dvaju putnika u Ljubljani.- Brate, sada na poštarski ured!- A šta ćeš tamo?- Šta? Hoćeš ti ići k Roženkrancu pitati jesu li novci došli?- Hvala, toga bi mi trebalo!

- Ergo - na pošti ćemo naručiti: kada telegram dođe, neka počeka; sami ćemo po novce doći.- Valja ti posao!Obavili smo sve tako na pošti, a zatim krenusmo u ljubljansku šumu, zavalismo se u travu i stali računati svaku stopu hitre žice.- Za dva sata - kliknem poput kemika kada eksperimentira u retorti - za dva sata novci će doći; mi smo spašeni.- Tako je! - potvrdi sporo Mijat.Pospali smo kao jaganjci "gnani od krvožedna vuka"; tek nas romor ljubljanskih zvonova probudio. Prodramili se. - Novci su došli! - I stali smo moliti Pozdrav anđeoski. To bijaše po treći put. Svaki put drugim srcem, drugim čuvstvom. Hitili mi ljubljanskim ulicama. Sladak miris širio se iz gostiona. To nam uzburkalo simpatični živčani sustav. Žurismo se! Uljegosmo na poštu.- Ništa! - ponovim glupo, kao vođa kad je pobijeđen.Tada si istom stali napominjati i nabrajati sve okolnosti, rad kojih nećemo novaca dobiti - ergo: sjedjeti na Žabnjaku!- Nije oca u Zagrebu - pak je sve propalo! - udre u melankoličnu žicu Miško, kao međumurska historija.- Ili se razgnjevio, ili nije vjerovao telegramu - stavim kritičku opasku.- Ne; ako je otac u ruke dobio list, stalan nam je spas; nije li: ne znam! - pragmatički apodiktuje Mijat.Ljudi nestalo s ulica i sa šetališta. Tek koji draponja zafićuknuo na klupi i pouzdano nas motrio. Žalosno je to; ali je tako. Premda, moram vam reći, nijesmo se mi vidjeli vanjštinom opet tako kukavni! Udre jedan sat po podne.- Mijate, čuj - stanem i položim na Mijatova ramena ruke kao da mu hoću dati pax tecum. - Mijate, čuj!- No.- Gledaj, eno ti u polju, a bit će sat dva li od Ljubljane, eno ti, velju - tri tornja, pohitimo tamo. Namaknut ćemo toliko Krezove slave da još jedanput pošaljemo crne glasove tvome ocu.- Ne mogu, noge me bole, a pismo mi ostalo u putopisu.- Moje je ovdje. Idem sam. Ti me čekaj i češće zapitkuj na pošti, je li što došlo!- Dobro, ali nemoj me ostaviti pak otići.- Mijate, zar smo tako slabe vjere?- E, vjera, da! Tu se i gvozdena slomi!- Nipošto, Mijate, ili ćemo se zajedno spasiti, ili zajedno na Žabnjak! Do večera dođoh. Gdje da se nađemo!- Na promenadi.- Bien.Mijat me sprovede pol sata ravnom glatkom cestom od Ljubljane. Na rastanku stisnu mi ruku i suznim okom nešto tiše šapnu:- Amice, gladan sam.- Trpi, Mijate, i ja trpim - dat će Bog bolje! Zbogom!Ja sam išao kao mahnit. Duga je ta, veoma duga cesta bila. Kola za kolima štropotala i dizala gadnu prašinu. Skakao sam sad lijevo, sad desno. Nepravilan vjetar zavitlao prašinu sad na ovu, sad na onu stranu. Jurio sam čitav sat. Činilo mi se da ću domala doći tik ljubljanskih gora. Dođem u selo. Bljesnu toranj. Poradovah se.- Je l' tukaj fajmešter?- Ja - potvrdi curče iza grma.Skoč' ja preko grabe, provuci se preko živice, obrani se u dvorištu drskomu psetu - i tako evo me pred župnim stanom. Kucnem, uniđem. Starac, orlova nosa, nu iskvarena. Sive mu oči žmirucahu kao lijesak zarđavjela puceta. Golobrada brada zavinula mu naprijed, poljubit će se

s pijanim nosom. To je župnik. Drugi, malen, krupan čovjek, debele, ostrižene glave, isto tako nebrkat; nu nije kapelan, ni župnik. Premeću oba karte. Poklonim se duboko.- Velečasni gospodine, molim vas, smilujte mi se. Putnik sam. Imam druga, obolio mi. U Ljubljani sam ga ostavio. Istrošismo se do zadnje pare. Nemamo ničim ocu brzojaviti kući. Pomozite našoj nesreći!Podam mu pisma. "Niti pisnu, niti zubi škrinu." Izvadi iz sunjice stola dva novčića i položi mi na pisma. Nešto zamrmlja i ode u drugu sobu. Sukartaš sjedi i gleda slike divljih, poganskih svetaca na ostarjelim kartama. Stepem sa pisama dva novčića na stol i odem.Jurio sam dalje; jurio puna dva sata. Župnika nije bilo u kući ili mi barem tako rekoše.Gladan sam bio, nu ipak sam junački išao, krećući prama Ljubljani. Tako sam načinio paralelogram. Dvije stranice, tj. veću i manju crtu, prošao sam - jošte mi je dvije bilo proći, dakle: pol puta.Dojurim do posljednje župe pred Ljubljanom. Sunce već zapadalo za gore. Od glada i prašine ožednio sam. Napijem se vode studenikove u prvoj kući i použijem samo jednu jabuku. Selo je to oveliko kao naš Stenjevac - pak i veće. Lijepe kuće redaju se tik jedna do druge i čine pogotovo ulicu. U ovoj su župi svetkovali danas svoj svetac. Krasan gospodski svijet gledao na okna, a Slovenčad široke i dobre voljice klamitala iz gostionica. Više put zaori glasan smijeh sa kojeg prozora i sasuo se njemački bruk na koju sirotu Slovenca. To me nemilo zazeblo u srcu. Napast me je bila svladala: vjera se slomila. Gladan i umoran zaželjeh ostati za danas u župnika. - Sam Bog je dao da mi to ne pođe za rukom. Što bi s Mijatom bilo? Teško da bi se bili ikad do Zagreba sastali!Župnik je stajao pred crkvom i grdne psovke sipao na smjerna i ponizna čovjeka koji je pred njim stajao. Sada se cerio taj odabrani pastir u germanštini, sad - nu barbarski cijepajuć - u slovenštini. A kad sam ugledao to lice prosti, Bože, i vi, čitaoci - pa ga držah prije za Judu, no za Isusova vojnika. Sav se potresoh i pojurih u Ljubljanu. Mrak se uhvatio. Hladna ljubljanska kotlina bila je veoma tiha. IDILA KRAJ LJUBLJANE

Išao sam, mislim, kako nikada u životu. Lagan sam bio kao pero, kako vele, a pjevao sam potiho neku ditirambičnu pjesan. Zlatni trak sunca rumenio se na tamnoj sjeni, a to bijaše gora - rumenio se kao djevojčina usta probijajući ispod crnoga vela.Bilo to već daleko od toga sela, kada dostignem žensko čeljade. Nosila ručnu košaricu i tiho koračala. Nazovem "dobar večer".- Bog daj - odvrati milo premil glasić.- Kamo, mlada djevojko, Bog s vama, putujete sada noću - pak sama?- U Ljubljanu. Ta i vi sami putujete.- Dakako. Nu ja sam muškarac. A vi... vi? nije li vas strah?...Kako bijah dobre volje, uhvatih ju nježno za ruku. Djevojka pomakne, nu ruka joj veoma fina ostala je u mojoj ruci.- Zar i vi, gospodine, u Ljubljanu? - djevojka će tiše i drhtavo.- I ja. Jest. Nu ne znam puta, niti kako je daleko!- Ne znate puta, a Ljubljančan ste...- Nijesam, draga dušo moja! Ja sam izdaleka, Hrvat sam. Nikada ovuda ne hodah.- Pa kako ste sada došli? - Pogleda me djevojka u mraku, i ja sam oćutio njezine oči.- E, to su druge gusle, sestrice moja; a ja bih veoma dugo svirao dok bi vi melodiju razumjeli.- Zar mislite da sam tako loša sluha? - zaguče sumornim smijehom djevojka, kao anđeo kada ti stiska oči na san.- O, ne mislim, ne mislim, dušo moja, tako, nego to je velika pripovijest.- Pa neka je - a dug je i put do Ljubljane - a vi pripovijedajte.

Ta iskrenost, ta prostodušnost ushitila me. Stisnuh joj čvršće, još sveđ držeći glatku joj ruku. Ona, kano da se sklanja na to. Umorni i gladni ljudi kada još zadnjom vatrom planu, veoma su simpatični, kao što i bolesnik komu je umrijeti pobuđuje sućut kad mu zadnja iskra zdravljica sine.Pripovijedao sam dugo, pripovijedao vatreno, zanimljivo, sve se više k djevojci nagibajući.- Vi govorite kao da evanđelje čitate; vi ćete biti pop. Svi popovi što sam ih čula ni izdaleka vam nijesu premci!- Mislite li?Luđe nijesam mogao zapitati. Tajnom radosti mi zaliba srce, duh mi se vinu pod zvijezde... ja sam... ne znam sam kako... ja sam žarko poljubio djevojku. Bio sam fantastični pjesnik u toj noćnoj idili.Djevojka se izvinu. Čuo sam da joj je srce tuklo, ruka silno uzdrhtala.- Vi ste, putniče, zao čovjek - ukori me toli nježno da mi je duša i srce, što bi rekao Mijat, zapelo u grlu i ja sam ludo, preludo šutio.Mučali smo dugo oboje. Skoro bih je bio molio da mi oprosti, nu - tek je mogoh zapitati za ime.- Franjica - reče mi nekako prkosno, ali taj prkos tako mi je godio.- Franjica, Franjica... - opet mi duša zape u grlu... - Franjice, zašto se mi mladi ljudi umah spoznademo kao da smo u jednoj kolijevci rođeni? Čudno!- Čudno! - šapne Franjica.Uhvatih djevojku opet za ruku; košara joj opuzne na zemlju... ja ju poljubih živo, vatreno, strasno, - vječno! Bio sam najsretniji čovjek ovoga svijeta, jer sam oćutio njezine usne. Lice joj sijalo nevinom vatrom. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu. Krvav mjesec planuo iza brda, kao ljuta kandžija na moju samozaborav. Ah, na samozaboravnost nas oboje. Franjica teško uzdahne, privine košaru - i mi pojurismo put Ljubljane. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu; ne, nijesu se posušile ni dan-danas! Mi smo išli muče. Anđeo stražar bdio nad nama. Njemu se htjelo pošaliti, pa dopustio da se ogrlimo onako vatrenim, ali čistim - ta anđeo posredovaše međ nama - čistim, djetinjim zagrljajem. Da, naš poljubac odnio anđeo kao kap rose, kap bisera - i on mu blista na bijelim grudima gore visoko, visoko - među zvijezdama!Sve većma približavali smo se k Ljubljani. Lijepa samotna zidanica sine sa velikim prozorima. Mjesec prolijevao, izgubiv svoju krv, sjajno srebro na čelo zidanice.- Tu je moja kuća - šapne Franjica.Uniđem s djevojkom u kuću. U ovelikoj sobi bilo sve čisto, uredno ponamješteno. Ne raskošno, nego ugodno i milo, kao u djevojačkoj odajici.Luč visila nad četverouglim stolom, prostrtim crvenim stolnjakom. Starica kleči u kutu i moli. - Dobar večer - nazovemo oboje u jedan glas. Franjica metne na stolac košaricu, starica se prekrsti, okrene i odzdravi. Naše oči, jednake misli, srele se. Mi smo hotjeli jedno drugo vidjeti pri jasnu svjetlu luči. Krv mi planula u licu. Ta isto ono lice, koje u Anijelke. Samo oko življe sije, samo obrvice oblije kruže čarobne dragulje; a rubac svilen, oh, taj tako lijepo stoji toj glavici...- Teto, moj suputnik izdaleka. Hvala Bogu, nije me barem bilo strah!Starica nas oboje brižno pogleda.- Izvolite, gospodine... - sjede Franjica na nizak, dosta prost divančić - ja sam se upravo umorila.Starica donese večeru. Franjica poskoči, hitro prostre.- Vidi što danas kupih - počne teta i rastre pred Franjicom maramu.Zapanjim se: stid, nevolja, gnjev uzavre u meni. Stadem otirati čelo tobož znojno. Prepoznao sam staricu koja je na ljubljanskom trgu kupila Mijatov rubac od mene. Upoznat će me, pobojah se. Stade ona pripovijedati cijelu zgodu svoje trgovine. Premda sam Franjici opisivao

svoj put, ona ni izdaleka ne mogaše slutiti da je to u ikakvoj vezi sa mnom. Nutkali me k večeri. Zamolih vode i spremih se; al' vragoljanka Franjica poskoči k meni i prikriči, zgrabiv me tako ljupko za ruku, da ona zahtijeva da s njom večeram. E, dakako, suputnici smo. Tko da joj ne udovolji zapovijedi? Teta nekuda odšuljala, a mi ostasmo sami. Naše oči željno se sretoše - sretoše kao dvije duše kojima je zajedno u raj. Iz Franjičina lica i oka sipao neodoljivi žar. Ćutih da mi srce nabujalo kao jezero; no i želudac tražio svoje pravo. Stali jesti, a teta, kobna ta teta, donesla zdrave rumenike. Još mi u razgovoru i veselju hranimo se kad začujemo čudan ćurlik i nerazumljivu muškaračku pjesmu.- Janez Zeunik - šapne starica - tist ga pa ma!"Janez Zeunik", mune mi glavom, otajstveni naš vozič u Ljubljanu!Kuc... kuc... i pokaže se rumeni Janez Zeunik.- En sveti žegen - o Marinka, snoboke maš? Gle, gle Marinka... se se ve... ja, se se ve...Ponude starca čašicom.- Se se ve... ja... - ošine me starac krvavim očima... - o Horvatje, Pećnik se se ve...- Nijesam ja Pećnik - zakrčim Janezu Zeuniku.- Pa vi se znadete? - pogleda me u čudu Franjica.I ja joj ispripovjedih našu vožnju.

*

Visoko se već mjesec podigao nad kranjskom deželom. Već stigoh u Ljubljanu. Posljednji uzdah sveđ je zujio u uhu momu, posljednji stisak glatke ručice toplom krvi oblio ruku moju, posljednji pogled zaslijepio vid moj - - posljednje riječi: "vidjet ćemo se u Hrvatskoj" - kao čarobno, nadzemno zvonce ozvanjale cijelim bićem mojim. S Franjicom sam se rastao; ali zar duhom!?- Gdje je moj dragi Mijat? - zapitam se, stupiv na ljubljansko šetalište. Novci stigoše, pa puna šaka brade! Sve je tiho, mirno, pusto - ni vjetar ne šušnu.Na klupi sjedi čovjek. Skitalica mjesec poigrao mrežom oko njegove glave, kao pauk oko muhe. Ja upravo prema čovjeku.- Mijat! - kliknem veselo; hvala Bogu da se nađosmo.- Mislio sam da si otišao.- Pa kako me čekaš ovdje?- Cijeli dan sjedim ovdje.- A šta je onda s poštom?- Bio sam podvečer tamo. - Ništa!- Za Boga svetoga, kuda ćemo sada? Jesi li bio u gostioni?- Da, u gostioni... Imaš li novaca? Znaj da mi tamni pred očima; ja ništa ne jedoh.- Tamni? Ne imam ni pare. Nešto sam jeo; namjerio sam se na dobre ljude.- Blago tebi. Što ćemo sada? Idemo li u gostionu?- Misliš li da ćemo dobiti što od oca?- Ništa ne mislim; ništa se više ne nadam.- Tako? Pak u gostionu?...Miško je mučao. Potegnem rukom preko čela i zaronih prstima u kose.- Mijate, ja idem. Bježat ću. Uzdajem se u svoje noge.- Naći će te. Ta putopis i torba je u gostioni!- Neka bude kako hoće. Ja bježim. Zbogom, Mijate!- I ja ću s tobom.- Ne, onda nas imadu. Svaki neka u svoju stranu, svaki neka se sam štiti.- Kamo ti - tamo ja. Podiže se Miško sa klupe, nadnesav desnicu uvis.- Ne, Miško! Sa mnom nikako!

I žurnim korakom krenem. Mijat slijedom za mnom. Ustavim se.- Mijate, čuj - počnem svečano, povišenim glasom, kao prorok - čuj, Mijate, evo ti uvjeta: idemo u gostionu, ali ti ćeš govoriti. Zašto? Zato što se mrko držiš. Ja sam puno govorio, a ti si vazda bio podmukao, sumnjiv. To se pako sada obistinjuje. Ti ćeš lijepo ovako gospodaru: "Gospodine, Hrvati smo, evo vam imena i stališa. Nećemo vas prevariti. Zasada nemamo novaca, telegrafirasmo ocu u Zagreb i čekamo dok dobijemo. Primite i pridržite putna pisma." - Mijate, ajde, tako smo spašeni. Nećemo li još sutra dobiti, pozajmit ćemo od gazde i opet telegrafirati. Hajde!- Ne, ja ne mogu govoriti - rukne Mijat kao titan.- Ne možeš? Ne mogu ni ja. Zbogom!Mijat za mnom.- Ne idi za mnom, ulovit će nas! Uloviti, znaj, žandari, pak nas okovane odvesti u tamnicu.- Neka! Ja idem. Kamo ti - tamo ja.- Mijate, brate, čuj! - stanem ja. - Govori u gostioni. Vidi, dva ne možemo bježati. Govori, pomoći ću ti; samo da ja opet prvi ne prodikujem! Govori, Mijate, ako Boga znadeš. Inače tamnica! Jao, grozote - promisli kada će ocu stići pismo: sin Mijat u ljubljanskoj tamnici. Nije li to užas? Cijela budućnost zablaćena ti. Govori, Mijate, molim te, govori zaboga; inače... inače ne idi sa mnom!- Ne govorim, ne, radije ću se zaklati - vrisnu Mijat i hiti sobom na travu kao ludo dijete.- A ti se kolji! - napnem se rugajućim tonom, a koliko god smo jadni bili, nasmijah se tajomice. - Kolji se - a ja idem.I kroknem hrlo šetalištem ljubljanskim. Mijat se ustane sa trave, pak za mnom. Išao sam kao bijesan. Mijat me lovio. - Tako neće biti ništa - promrmljam i krenem natrag. Mijat opet za mnom. Stanem, i Mijat stane. Mjesec zašao za taman, debeo oblak.- Ajde - šapnem muklo.Stupao sam deset koračaja pred Miškom. Ljubljanske ulice tihe, puste. Bilo kao one večeri kada se rastadosmo sa ljubljanskim fratrima. Na tornju odbilo deset sati. U "Roženkranca" otvorena vrata, sve još čuje. Hitro poskočim stubama do naše sobe, otvorim vrata, - upalim svijeću i silno pozvonim. Sve bilo u redu u sobi. Eto krčmarice Mice.- Mico, neka dođe gospodar k nama.- Gospodar - zategne u čudu Mica, a oči joj se zakrijese.- Jest, gospodar, umah molim.Mica ode. Mukom sam šetao po sobi. Mijat prekrstio ruke i ukočio se na divanu.Čekali smo dugo, preko četvrt ure.Neobično zašuštilo po stubama. Koliko vas ide? - pomislim. Lagašan kucaj oćutismo na vratima. Ne znam jesmo li se i ozvali. U sobu stupi krasna gospođica. Krv mi brizne u lice, u oči, da, u iste vlasi!- Gospodično Anijelko! - kliknem.Mijat ustao sa divana i upro se o stol.- Putnici Hrvati! - zadivi se Anijelka, a crne oči ljesnuše joj vrelom, živom vatrom. - Evo, vi se upravo u našu kuću nastaniste.Sjetim se što mi je činiti, ali kolika to muka bijaše, znam ja i Bog. Miško se okrenuo k prozoru.- Gospodično - počnem nešto smućenim glasom - gospodično, mi smo vam nesretni.Anijelka dražesno raširi oči: - "Nesretni"? - šapne.- Do Ljubljane istrošismo se posve; zadnjim novčićem telegrafirasmo kući. Nijesmo se usudili u gostionu dok ih ne dobijemo; ali noć nas pritisnula, i evo, mi vam se izdajemo kakvi jesmo. Putna pismo imamo i predajemo ih gospodaru, - pak čekat ćemo na milost božju dok dođe pomoć od kuće. Pisma dajemo da ne misli gospodar: to su nepošteni, sumnjivi ljudi. - Odlaknulo mi, svršio sam. Mijat se okrene od prozora.

- Pak zato ne usudiste se cijeli dan ovamo? O Bože, jesmo li mi takvi ljudi? Ja sam istom večeras prispjela; otac mi reče da su dva putnika nastanjena, putujući iz Beča. Nijesam se brinula; nu kada je došla Mica i pripovijedala ocu da gospoda veoma zabrinuto traže njega, posla me ovamo - - i evo - ja nađoh svoje Hrvate! O ne daj Bože da mi tražimo kakva pisma. Nu vidite, vidite - žmirne Anijelka lukavo i prkosno - Bog vas je kaznio tom nezgodicom što ste nas onako ostavili na putu!Nezgodica, pomislim, a Miško se već hotio zaklati.- Gospodično, molimo večeru, cijeli dan gladujemo - ispovjedi iskreno Mijat.- Cijeli dan? - zažari se Anijelka i zaroni mi u oči.Stidom poniknuh... i... gospođica Anijelka ode.- Nu, šta si se ukočio? - grune Mijat, široko se smijući.- O, zar se nijesi zaklao? - upitam ga naivno, prodramiv se.- Jesam, nu tebe u negvama vode, znaš ona dva žandarca na Žabnjak!Mica vesela obraza donese obilnu večeru. Pa umorne, zadovoljne zanjihao nas lagani Morfej u krilu kranjske dežele. U VODNIKOVOJ SJENCI

Danas ćemo opet do deset sati počekati; ako ništa ne stigne iz Z., zamolit ćemo gazdu novaca i opet brzojaviti - pozdravim ujutro Miška koji se je tek ustao iz kreveta.- Idi na poštu i reci činovniku; stigne li štogod, neka u ovu gostionu pošalje - reče Mijat, a ja pođem na poštu i bude tako.Krenemo na šetnju i šetasmo do pol desete ure.- E, sada nam je k "Roženkrancu" - došlo što ili ne?- Pa ajdmo!Došli mi u gostionu i sastali krčmaricu Micu.- Gospodo, već cio sat čeka vas listonoša s novcima.- S novcima? - oba u jedan glas klikosmo - tobož iznenađeni, kao turski hodočasnik kad ugleda Meku. - Recite mu neka dođe u sobu.I dođe čovjek, vješt novcu i novce nositi. Lukavo nas omjeriv okom, poda nam otvorenu kartu. Nije šala, brzojavnim putem novce dobiti. Mijat potpisao, listonoša nabrojio, a ja sam napeto gledao vrevu na ljubljanskom trgu - a jedva dočekao da je listonoša otišao.- Ipak... - uzdahnem kada je ovaj zaškrinuo kračunom.- Tako je - osmjehnu se Mijat - Danas posljednju cigaretu ispuših!- A sad na račun, majstore! - dokrajčim Miškovu duhansku refleksiju.- Jest, neka dođe! - potvrdi Mijat kao iskusan mejdandžija.I ciknu glasno zvonce, toliko kobno ovih dana po nas. Mica dođe.- Račun!Mica ode, a dođe Anijelka sa crnom pločicom u krilu i mi računasmo - - divno računasmo, i smijali se, i šalili se do mile volje. - - A račun? Račun, Bože moj, i posljednji školnik "šlabekovačke dobe" - dao bi nam - ne šiba, nego na kukuruzima klečati.- Krivo računasmo - kliknem, uprv oči u Anijelkino lice - to lice one bajne djevojke Franjice.- Krivo? - Hvala vam, ne pitam vas za klasifikaciju, škole sam već svršila.Račun bijaše gotov, ja sam mu se divio...Taj dan bio je jedan od najugodnijih dana mojega putovanja. Mijat ode nabaviti duhana, a mene pozove gospodična Anijelka u vrt. Ponijeli smo Vodnika i uljegosmo u zasjenak, sličan spilji, okružen bršljanom, a u spilji i pred spiljom mirio miris cvijeća i dizao se k žarkomu suncu. Čitali smo Vodnika - pa srce nam tuklo... Ne, bogami, neće mi se pripovijedati ovakvih epizoda. Mi si uvoljesmo - tek šapnuh, pritegnuv labuđi vrat djevojke:- Anijelko, nazovimo ovo skrovište "Vodnikovom sjencom".

- I sjencom naše lju... ba... - šapne ona, a dva bisera odronila se na cvijetak u krilu i sjala, sjala, nebo moje, kao dva dragulja... (Intermezzo: Gospodo, vjerujte mi, teško mi je dosađivati vam tima djevojačkima suzama i uzdasima, srcem i Bog zna što sve ne, kada svaki dan čitate u sto pjesnika i novelista jedno te isto. Žalim da nije u mojoj ljubavi i kakva originalna scena, pak stoga vam neću opisivati prvu munju ljubavi! Pomislite djevojku krasnu privinuti na grudi, na srce, k licu joj se prisloniti, u oči joj zaviriti - pak to sve gori, peče, vri, ključa - to je jednostavan prizor, a najuzvišeniji trenutak! Bog je jednostavan, pak tko ga je dosta oslikao? Tko će ljubav koja iz njegovoga krila vječnim vrutkom ključa!? - Ne, neću dalje! Dosta je! "Bog živi!" - kliknuo je godinu dana poslije toga putnik ove zgode u veselom društvu svojih prijatelja.)"Ljubav u Vodnikovoj sjenci" bila je samo ponova "idile noćne" s Franjicom, pače ja sam držao sada Anijelku za Franjicu, a obje za čarobnu varku. I podne nas zateklo u "Vodnikovoj sjenci", u sjenci ljubavi moje, i mi se prenusmo. Knjiga "Vodnik" ostala je u sjenci.

Znah da 'e neka skrovna silaKoj nije moć duh da se ogluši,Da je neka bolest mila,Ka me slatko škaklje u duši:Neka želja, nu smetena -Pače od želje slika i sjena,K nebu uzdisah, nu bog znaše,Da k njemu uzdah moj ne iđaše.Đorđić Te stihove hrvatskog "iskajalog pjesnika" za mlađe dane dozivah u pamet, stupajući u naš stan. Mijat sjedaše na divanu, pušio i sav blažen gledao duhan na stolu.- Kako vidim - nasmije se Mijat - tvoja još jučer krvava zvijezda danas se posvema preobrazila.- Zašto? - bezbrižno upitam.- Zašto? Idi, pogledaj se u zrcalo: kano da si se okupao u Jordanu.- Tu orijentalnu prispodobu dobio si valjda s duhanom?- Pa neka je i tako; ali ti mi se, dečko, klatiš po vrtu, a smućen si kao dim na vjetru.- Na, opet si prispodobu uhvatio.Još skladno zvučahu zvona ljubljanskih crkava. Prekrstih se i molih, nu novim, neoćućenim jošte čuvstvom. - Još nijesam ni izvršio kada kucne i uniđe krupna, crvena i zdrava gospođa.- Gospodo, izvolite u naš obiteljski krug na objed. Ovršujemo danas svečanost moga rođendana. Moja Anijelka toliko toga znade o Hrvatskoj pričati - a vi ste Hrvati, bit ćete nam veoma mili - pokloni se gospođa.- Gospođo, hvalimo; upravo nas iznenadiste.- Bože moj, ta mi smo svoji, - a već se na putu upoznaste s Anijelkom... izvolite samo...Gospođa nas ostavila. Poredismo se; skoro da nam bijaše taj poziv neugodan, nu smisliv se na Anijelku, srce mi se razigralo, zalito blaženstvom i srećom.Baš htjedosmo izaći, kada začujemo šum odijela. E, dakako, ženske jesu, poznaš po onom tihom, laganom koračaju. Kuc... kuc... kuc... Hrlo je to bilo; hrlo se pokazale dvije gospođice - bila je to Franjica i Anijelka! Nu što će ta čarobna varka? Miško se hladno poklonio, a Anijelka prikaza nas kao Hrvate, kao putnike Franjici, i nju nama kao prijateljicu. U isti čas trznulo je Franjičinim licem smrtno bljedilo, uzdrhtala je. Ovo si upamti, čitatelju, poseban je razlog tomu, koga ćeš saznati tijekom pripovijesti. Jedne neprilike bojah se: da Franjica prijateljki svojoj ne otkrije naše noćne idile. Ta bojazan zakrčila mi jezik, malo sam

djevojkama u oči gledao, bijah smućen, što su djevojke ipak mogle povoljno svaka na svoju tumačiti. Međutim - Mijat bijaše veoma rječit. Pripovijedao je o povijesti duhana hladnom satirom, što bijaše djevojkama posve izvorno, pak su Mijata s udivljenjem slušale. Tijem većma bude moj Mijat zanimljivim što je vješto i kratko ocrtao muhamedizam, sprepleten dakako s njegovom obljubljenom biljkom; pače, on se je upustio i u zdravoslovno dokazivanje o pušenju.- Vi, gospodine, umukoste? - ukori me Anijelka tiho.- Ne pušim, pak to nije moj predmet - odvratim isto tako tiho, mjereć pijanicu što se kotrljao dvorištem.I tako dođosmo u lijepo uređene sobe gdje je već sve spremno bilo. Puno ugledasmo tu stranih i ozbiljnih lica; djevojaka i žena u obilju. Nu, mi dakako ipak najstraniji bili velikim veseljem gledani i slušani. Na čelu stola sjede čovjek od kakvih četrdeset godina, preniska čela, crvena gojata lica, mrtva oka, bez brka, bez brade, ostrižene plave kose. Taj će valjda biti: nobilis de lauro, pomislim. Do njega sjedne nalijevo pater Felicijan, a nadesno domaćina, isto tako gojat i crven. Felicijana već upoznaste. Domaćina i otac Anijelkin jest jedan od on ih zadovoljnih ljudi koji nikada nijesu vjerovali da je zemlja "dolina plača i suza"; muka im je samo što trbušinu teško vuku; kada ju ponamjeste, blago si ga njima kao i Zagorcu kad nalijeva pedesetaču-vožu ljutim moštom. - Kako mi se u pročelju stola onaj čovjek pričinio nobilis de lauro - tako sam se i doskora mogao nadati da će početi: quod est quintum et sextum argumentum. Kraj mene sjedjela je nalijevo domaćica, nadesno Anijelka, uz nju Mijat. Sučelice mi bila Franjica i dug, tanak ljudesina, crna brka, crne duge kose, ugrižljiva oka, kozičava lica. Gospođa domaćica postupično dostizavala debljinom svoga vojnu, koga je zvala Janezom. Inače bila to bezbrižna ženica dobra srca i suzna oka. Plemeniti essence (izvrsno tokajsko vince) tekao je rijekom, a ta rijeka stala bučiti u svojim koritima; ljudi se, bogami, počeli rumeniti: komu jagodice, komu nos, komu i sama uha. Pilo je sve poprijeko i žensko i muško. Pa stalo se govoriti, stalo šaliti, smijati, pjevati. Slovenci, otmjeniji, nijesu tomu vični, pritegao ih je Nijemac na svoju, ali tu bijaše pravcato hrvatsko društvo.Bilo tako neko vrijeme; ali domala ostasmo samo dva glasa na polju. Svi su šutjeli. Bijaše mi neugodno jer sam baš ja govorio.- Gospodine, vaše, kako vi velite, ideje - što ipak nijesu - uništit će slavenski živalj kuda ga god imade, nadvladaju li. Hrvatima nikada ne želim da ih poprime.- Vi ste čovjek veoma mlad, idealista. Civilizacijom europejskom ohladnjet ćete - zakrči mi onaj sučelice s kojim zametnuh govor o Hrvatstvu i Slovenstvu, i slavodobitno pogleda Anijelku, a mene omjeri zlobnim okom.Stani, nazlijo - pomislim - ako si ti britva, ja sam brus.- Mlad; pa što zato? Tim lje nikoga ne utjeraste u rog. Europejska civilizacija; tu vas ne razumijem, pak stoga baš bih vam krivo učinio da velim: možda ste se od običaja poslužili svagdanjom riječi.- Čudim vam se da vas ne zapopiše. Izvrsno prodikujete. Civilizaciju sam dobro rabio; žalim što ne razumjeste. Slušajte: naš narod je glup, tup dozlaboga: potkuj ga, on će jaukati; a pop će mu reći: trpi, Bog hoće tako, zato tebe čeka nebo, a tvoga mučitelja pakao. I on će mu vjerovati sve u ime božje! Pa tako će ići redom sve u ime božje i u ime božje će nas ponijemčiti! Narodu treba svjetla europejskoga.- A molim vas, otkuda da pozajmimo to svjetlo?- Evo vam susjedne Njemačke!- Izvrsno! Pak vas ipak njezino svjetlo bije?- Dakako, jer smo tamni, ali kada svjetlo ispudi tamu, po svoj prilici ćete svi biti u zajedničkoj svjetlosti kao Nijemci; ne vjerujem da vam ne bi još tamnije bilo u toj svjetlosti.- Hrvat je fant - šapnu Felicijan nobilisu de lauro u uho.- Međutim, pa krstili vi mene još jedanput popom, "svjetlo i civilizacija" je fraza zamotana u

dronjak modernoga bezvjerstva, koja će narodu ako ne propast, to rakov korak na ono sto godina duševnoga mu promaknuća doprinijeti.- Valjda ćete dopustiti inteligentnomu čovjeku da može biti bezvjerac; vjera neka bude svojinom naroda, kada je još tako.- Dakle, i vi ste bezvjerac?- Jest, posvema.- A, to je drugo. Vi po tom ne vjerujete ni čovjeku ni Bogu?- Ni čovjeku ni Bogu!- A njemačkoj civilizaciji i svjetlosti vjerujete!Moj čovjek zamučao i mukom zavirio do dna u čašicu.- Znajte, gospodo i gospođice - okrenem se prema nobilisu de lauro - svaki narod u historiji svijeta kada je zabacio vjeru, počeo je slabiti i mekoputiti, sam je za sebe dozrio i svršio vjekovanje svoje! Sloveni, koji istom sada niču iz zemlje, neka pođu tragom Nijemaca u tom pogledu, ugledat će smrt. Nijemac, slobodno pomišljamo, dokrajčuje svoj vijek. Narod koji počne topove graditi kako bi srušio do pol svijeta, narod koji strovaljuje što je uzvišeno i sveto, narod takav ne može niti nas smije zanijeti da ga slijedimo mi kojima je istom živjeti. Materijalizam uvlačiti reći će narod iz čiste potleušice tjerati u blato! Bog mu dao vedru, zdravu, veselu dušu, koja će samo čistom nepokvarenom vjerom biti svjesna svoje narodnosti, svoje budućnosti. Zaman vam sve, svaki narod podigoše ideali do njegova cilja. Ti naobraženi ljudi na dugoj trstici svoga materijalističkoga žezla nose definiciju: "zadovolji trbuhu, pak mirna Bosna!" Ovakvomu svjetlu neka povjeruje narod pa će mu svejedno biti, bude li Nijemac, bude li svoj!- Ja se baš ne borim za bezvjerstvo u narodu, ta ono će samo po sebi doći.- Vi se upravo borite. "Narod je dozlaboga glup i tup" - rekoste, treba mu svjetla što će ga potresti, razbistriti. On još imade vjeru, zato je i glup, vi mu nosite Prosvjetu - dakako već sam prosvijetljen - a vi ste bezvjerac, pak i to po vašim riječima jest biljegom civilizacije: dakle da bude i narod prosvijetljen, civiliziran, mora postati bezvjernikom. Ne borite li se za bezvjerstvo?- Vidi se da nije davno što učiste logiku - porugljivo će on.- Baš to mi je dobro došlo; vi je, usuproć, negdje jako davna učiste!Materijalista opet zaviri na dno čašici. Društvo stade potcikivati od smijeha. Miško velevažno kimnuo glavom, nešto htjedne reći, ali ga Anijelka ponudila paštetom. Moderno psetance natjeralo žmirucava mačka, ljubimca domaćice s divana, na što se i sam nobilis de lauro okrenuo i stao sve od smijeha kašljati.- Moj gospodine - ozove se gospođa nešto srebrnaste kose nu u licu dosta mlada, visoko uzdignuv glavu - moj gospodine, ja vam proputovah Njemačku, Francusku, Talijansku, pak što sam uvidjela? Uvidjela sam da je to sve ništa. Niti Hrvati niti Slovenci nijesu dostojni onoga kamo bi ih vi rado pukom rječitosti dovesti. Uvidjela sam, gospodine moj - pogleda me oholo gospođa - da je to sve - Hrvat pa Slovenac - sve je to "jen pes"!- Prostite, milostiva gospođo, neću kritizovati vaše putovanje, nu reći ću vam da ste veoma slabo gledali po svim tim zemljama! Mi usuproć mnogo vidimo, no pse tek slučimice gledamo. Vi ste jako slabo gledali, videći Hrvate i Slovence "pse". Međutim mi - Hrvati i Slovenci - ne marimo nikada sa psima svršiti ili sve vidjeti kao pse. - To je rekao Miško hladno, kruto, odrješito.Iznenadilo nas je sve, ponajviše predgovornicu gospođu. Mijat bo je s njom prije tako krasno njemački govorio da mu se je ona - dakako inteligentna dama - divila. Poznato je da krajiški sinovi njemački osobito lijepo, književno govore. Gdje bi se ona bila nadala da će joj hladni Miško štitom biti, tude ju je on odlučno odbio. Često sam to doživio od svoga Mijata. Bilo nešto kasnije, dobro si dohitam u pamet, sastali se mi u Međumurju sa goropadnim "pomađarlijom", koji je hotio većim Mađarom biti od ikojega Arpadova potomka; pače taj je

hotio svoju lozu vući čak iz Babilona, - sastali se, rekoh, mi, pa kada je ponosno moj Mijat pripovijedao Mađaru otkuda je on, pretrže ga Mađar:- A da, tamo blizu Slavonije, tamo gdje su one hajdučke šume; nu sada se već ne bojite hajduka: pohvatalo ih.- Da, pohvatalo ih na sreću, i na sreću imena tih najzlotvornijih hajduka dokazaše da su sami Mađari.Mađaru je tmina omrknula na oholu čelu, stisnuo pesti, uzvinuo šiljke brkova - umuknuo.Tako bilo sada i sa našom gospođom. Ali nobilis de lauro zaključi taj quod est quintum et sextum argumentum sa zdravicom "Hrvatstvu i Slovinstvu" da se združe u jedno tijelo, pošto je jedna duša. Zahvaljivalo se tude i pilo - pilo dugo, ruke stiskale, smijalo: ta veselo bilo! Tek bi kakav službeni organ znao nabrojiti sve zdravice, sve šale, sve dosjetke!Mlađi pohrlismo napolje - stariji ostali kod stola. Raspršismo se kojekuda po vrtu. Mene i Anijelku zapade naša "Vodnikova sjenca i sjenca lj... naše". Onaj, dugi i mrki čovjek odšetao s onom gospođom, Mijat s Franjicom, a ostali kojekako.- Oj, naš Vodnik ostao u sjenci - kliknem Anijelki - gle - gle ti njega, on nas vjerno čeka - i sjednuh nasuproć Anijelki. - Anijelko, slatka Anijelko - tri carstva, tri zlatna grada dao bih za vas - i shvatim joj bijelu nježnu ručicu, i ogrlim ju vatreno; samo dah njezin potvrdio žarku ljubav.- Andrijo - šapne mlada Slovenka živo i strasno, i sada se snatrenje pretvaralo u zbilju - Andrijo, ja te ljubim, ljubim te svom dušom, ljubim te, ali to je tek sadašnjost, ljubim te, uživam raj zemski, ljubim te - ali kada se taj raj pretvori u pakao? Kako ćemo dugo zajedno biti?...Takvog pitanja najviše se bojah.- Istina, Anijelko, ljubazna moja, mi ćemo se već sutra rastati; nu zar će se i ljubav, taj nebeski vez što nas je spojio u jednu dušu! Ne, slatka Anijelko! Naša ljubav trajat će dovijeka. Mi ćemo sretni biti. Kada čovjek sam pregne na to da sve bure svlada do mete svoje, vjeruj, on je i dohvati!Anijelka tiho jecaše, ja sam ju privinuo na grudi i kradomice natakoh joj svoj prsten, dar moje kume. Ona pogleda na krasnu si ručicu, uzvinu crne prame koji joj pali preko čela, otare oči i velikim, sjajnim okom zaroni u moje čelo, usklikne veselo i lagano me udari u lice.- Nikada, Andrijo! - tužnim posmijehom i uzdahom završi.- Kobne li su tvoje riječi, sreća što nijesi proročica! - tiho progovorim.Blizu se čuo razgovor. Anijelka hitro skine prstenak, otare oči, uhvati me pod ruku - i pođosmo vrtom. Iza sjence u kutu pod slikom sv. Ivana Krstitelja sjedio je onaj mrkonja s gospođom. Zlobno i prezirno gledao nas dosta dugo, a tada nešto prišapnuo gospođi.- Molim vas, gospodično Anijelko - zapitam - tko je ta gospođa i taj gospodin?Anijelka se usplahiri; ponešto je zadrhtala.- On...?... on je... zove se Sornig, bogat čovjek, ne bavi se ničim. Ona gospođa to je njegova rođakinja, davna udovica bez djece, učena, fina žena.Drugim puteljkom šetao je Miško sa Franjicom pak se doskora sukobismo. Mijat se nakrivo nasmiješi, a Franjica pogleda mene i obori oči. Dođe domaćica, a Sornig sa rođakinjom išao nam u susret.- Hrvat i Hrvatica veoma su interesantni i sami po sebe i za nas - progovori Sornig domaćici.- E, da, nego što ćete. Gospodin je našao u Ljubljani Hrvaticu, a Hrvatici se mile Hrvati - nevino odvrati majka.- Je li vam se zbilja mile? - upita preko srca i preko mene uštipljivo Sornig.- Pa dakako, jer su ljudine! - zakrči bezbrižno, pakosno Anijelka.- Gospodin je vrlo skrban štitnik kada vas tako strogo pita - ne zaboravim ja.Sornig poravna svom ozbiljnošću i smiješnim naduvanjem ovratnik. I nehotice mu možda laskah.

- Gospodin Sornig nije moj štitnik, premlad je - odgovori Anijelka.I to je još većma godilo ateisti Sornigu.Sunce se prigibalo na zapad, a Franjica izjavi da će kući. Imadosmo je sprovesti Anijelka, Mijat, ja i neka gospodična mala uzrasta, sitnih očiju i tanke kose; zvali ju Mimom. Išli smo onim putem kojim sam ja došao sa svoje ekspedicije u Ljubljanu. Jednom mi se prikuči Franjica i tajno šapne:- Ne zaboravite, gospodine Andrijo, da je Anijelka moja sestra.Ta novost me je na toliko iznenadila da sam se ustobočio kao mramor, nu Franjica je već kod Mijata bila. "Ne zaboravite, Andrijo, da je Anijelka moja sestra" - zadubilo, zarezalo se u duši mojoj. Odatle vaša sličnost, izdisao sam, srčuć svjež zrak ljubljanskih poljana. "Nu pak šta napokon! Anijelka je moja - tvoja sličnost pritegla me je onaj večer magnetički na lijepe ti usnice. Pak ništa više; Anijelka je moja!" Tako sam pobijedio onaj tajni prikrič: "Andrijo, Anijelka je moja sestra!" - Već bijaše sunce klonulo za ljubljanske gore, a krvavi rub okruživao im vrhunce kao zlokobni smijeh žene pakosnice kada ostavismo Franjicu. Podala Mijatu ruku, meni nazvala "zbogom" - tiho, tajno, bolno. Nešto grozno trzaše joj glasom - i mi krenusmo natrag put Ljubljane. Smilila mi se djevojka, slutila je moju ljubav s Anijelkom, pače joj je i Mijat natuknuo o našem boravku u vrtu. Sve to sam mislio, okrenuv prema Ljubljani, a još su mi došle na pamet one riječi: "vidimo se u Hrvatskoj" - pak: "Anijelka je moja sestra." Ta obiteljska tajna poče mi kopati mozgom kao gladan crv mladim dubom. Danas sam čuo iz Anijelkinih usta: "moja prijateljica" - pak zašto je onda Franjica toliko problijedjela? A evo, sada saznajem da su one sestre. Mijat i Mima poodmakli naprijed, a ja ostadoh sam s Anijelkom. Prvi mrak sjede na zemlju, kao gavran na svoj plijen.- Gospodine Andrijo, vi ste se nekako daleko ponijeli duhom?- Čak na krilo majčino. Anijelko draga, sutra odlazim. Doživio sam najugodnije časove u svom životu a i na svom putovanju, obljubio sam svom dušom krasnu djevojku, obljubio sam tebe! Ali slušaj: već prvoga dana naše ljubavi ima zapleta. Govorit ću iskreno. Slušaj, Anijelko.Djevojci blisnuše oči u tami, kao i Franjici jučer u isto doba. Slušala me, jedva je disala. Cijeli jučerašnji prizor ispripovjedih joj doslovce.- Moje čuvstvo, slatka Anijelko, porodilo se samo po sličnosti vas dviju.Mučali smo oboje dugo.- Anijelko - počnem tiše. - Franjica mi danas šapnu: "Andrijo, pamtite, Anijelka je moja sestra!"Anijelka vrisnu, zgrabi me strastveno za ruku.- Prestanite, molim vas! - izjeca.Mijat i Mima stadoše.- Što se zbilo, Anijelčice; što ti se zbilo? - prileti brižno Mima.- Gospodična se prestravila od nekakve hudobe što je protrčala preko puta - umirim malu gospodičnu.Sada zajedno krenusmo put Ljubljane. Govorilo se o svačem, a osobito se Mijat razigrao. Anijelka bila hladna, mrtva. Malo govorila, i što je govorila, u tom joj drhtaše glas kao struna u kojoj odzvanja tajna bol umjetnikova srca.Nervozno sam buljio okom sad u tamu, sad u zvijezde - a istok se stao rumenjeti, iza gora pako orunio starac mjesec krvave vlasi svoje. Već stigosmo u Ljubljanu. Felicijan, nobilis de lauro, domaćina - sve je to već polijegalo. A čini se da Morfej, oprljiv u vinskom moru lagodna krila, veoma je lako uspavao ljubimca bogova. - Nazvasmo domaćici "laku noć".- Gospodine, vi rano sutra odlazite?- Svakako, moj drug tako zahtijeva! - odgovorim ja problijedjeloj Anijelki na rastanku.- Tako? - ništa... - stisnu grčevito ruku Anijelka. - Dođite u pol noći u "Vodnikovu sjencu" - čut ćete sve.

 PONOĆNA OBITELJSKA TAJNA

U grudima bjesnjela mi bura. Strah, slatko osjećanje, iznenadne novosti, energija i smjelost djevojačka, svi ti sukobi ljubljanski, kao i pomišljaj na dom, ponoćni sastanak - sve se to burkalo u duši mojoj! Mijat spavao kao zaklan. Blijedi traci mjeseca virili kradomice kroz bijele zavjese kao zatravljeni romantik u skrovnost harema. A ipak tude ne bijaše drugo - no harem moje uzburkane duše. Deset sati udarilo - još dva sata do dvanaeste - i usnem težak san.Probudio sam se, bilo je pol dvanaest sati. Sjedoh na divan i čekah kobnu ponoć. Obukoh se i pođoh lagano dvorištem u vrt. Mirno i čisto bijaše nebo, hladan zrak osjetih na licu. Ne vidjeh nikoga u vrtu. Ljubljanske ure udarale ponoć. Naslonim se na obje ruke i mislio sam na majku. Razbor je prevladao žar ljubavi, pa mi se je ovo noćno plandovanje činilo ludim.U tom iznenada spusti Anijelka lagane ručice na moju glavu. Bila je u bjelini kao rusalka.- Mislio sam da nećete doći - uzdignem glavu.- Strah me je, sva dršćem...- Ne bojte se - primih je za ruke. Krasne li noći! Pripovijedajte dakle.- Mala je pripovijest, nu jer sutra odlazite, ne bih vam bila mogla kazati drukčije ovo; ipak se plašim što vam obrekoh ovaj noćni sastanak.- Bože mili, ta rekoste da me ljubite! Valjda me se ne plašite?- Ne plašim se, ali čudno mi je. Nu pripovijedat ću vam. Franjica je moja sestra. Moj otac bijaše nekada velik grešnik: obljubio selsko djevojče, a oženio se mojom majkom. Od prve ljubavi rodi se Franjica. Seljakinja, majka Franjičina, prokle oca jer se i prije oženio mojom majkom negoli se rodila Franjica, zato mu se njena majka odlučila osvetiti. On joj poslao jedanput silu novaca, nu za nekoliko dana dođe majka seljakinje i baci u obraz momu ocu novac, zaprijetiv mu se grozno. Možete misliti da se pri tom razrovala obiteljska sreća među mojom majkom i ocem. Nekog ljetnog dana iza dvotjedne kiše silno nabujala Ljubljanica. Moj otac vodio se ispod ruke s majkom kući, već bijaše sve mirno ulicom a noć dosta tamna. Dođoše već do svoje kuće, kad netom puče puška, majka vrisnu a otac muklo zastenje. Strčali se ljudi, policija pokreni ovamo i tamo, ali tko je atentat pokušao, nigdje mu ni glasa ni traga. Otac bijaše ranjen u nogu, majka ostala čitava. Drugoga dana razglasiše gradom da se našla ženska lešina u Ljubljanici; poslije se saznalo tko je ta lešina. Bijaše Franjičina mati. Prem nitko nije znao do moje majke u kakvom vezu stoji moj otac s tom lešinom, to se ipak kasnije sve malo-pomalo stvar raspupala i dugo se koječega glasalo o ocu, nu i to se zamelo i umuklo. Otac je bolovao čitave pol godine. Dao potražiti majku seljakinje i dijete, ali na veću još tugu sazna da se stara drugog dana iza pogreba utopljenice odselila a susjedi ne znadu ni kuda ni kamo. Prošlo po tom šest godina, meni je već bila peta, kada dođe - što ja dakako ne pamtim - dođe poluvjeka žena s velikim pismom na moga oca. U tom pismu javljao neki stari župnik iz Dolenske da je u njegovoj župi umrla starica koja se doselila pred šest godina u njegovu župu iz ljubljanskoga okružja. Ta starica donese čedance komu sada imade šest godina; to čedance izruči starica na umoru njemu s cijelom pripoviješću nesretne kćeri. Jer ovo dijete nema nikoga pod suncem pošto je umrla stara, piše župnik ocu da doduše u sudu bilo bi vrIo mučno glede te stvari, zato, je li otac odista krivac kako ga je starica potvorila, to mu čovječje dužnosti nalažu da se pobrine za siroče. Kako bijaše moja majka dobra i blaga srca, ne samo da ocu ništa ne spočitavaše već upravo ga prisili dovesti čedo u Ljubljanu i posvema ga opskrbiti. Franjicu dadoše u kloštar i dosudilo joj opaticom biti. Nu djevojka se je odlučno oprla tomu. Otac joj je kupio onu kuću u kojoj stanuje sada, nu mislimo da ona ne zna za tajnu jer joj je otac pridijelio neku ženu za tetu, a Franjica doznala da poumriješe njezini roditelji kada je njoj bilo istom dvije godine: a otac da joj je bio brat momu ocu i zato je zvala moga oca stricem. - Nu jer je ona izgovorila onu kobnu riječ da sam ja njezina "sestra", to je morala

sve saznati i po tom nastaje mojih roditelja drugi vez prema njoj. - A naša ljubav, dragi Andrijo, raspršila se o grijehu moga oca kao brod o tajni greben. Ljubite stoga, Andrijo, Franjicu, ja vas molim i zaklinjem, jer po vašem sukobu i ona vas ljubi. Ne znate vi njezinu krv. Često sam i nehotice čula gdje je otac majci rekao: "Nešto odlučno, nešto majčino imade u nje." Budite sretni, Andrijo, vi je možete ljubiti kao i mene; vi je pače ljubite već...Ustadoh sa klupe. Mučali smo oboje dugo.- Da, Andrijo, vi se nećete oprijeti tomu; meni je mnogo, mnogo pretrpjeti, ali neka je, ma i smrt. Moja sestra bila bi odviše nesretna, ona bi očajavala. Ta nije li već njezina kob žalosna, pa da joj još i ovdje ugrabim najljepši... ne, gospodine, odričem se svega - zajeca Anijelka.- Vi ste toliko plemenita, toliko mi se veličajnom čini vaša hitra odluka na tragičnu povijest vaše sestre da ja na nju ne mogu ni jedne riječce propustiti. To je tako silno, tako hitro, tako teško, da ja... gospodično... ništa... sutra, tj. danas već otići ću, otići ću daleko na krilo miloj si majci, pregorjet ću sve... sve...- Ne pristajete dakle na moju odluku?- Pristajem, gospodično, nu ne posve na vašu: odričem se vas i Franjice, Bog vas usrećio. Ljubeći Franjicu, gorka bi vam bila muka pregaranje, pošto biste se već po rodbinstvu sa mnom više puta sukobili. Ljubeći vas... odlučiste: ne! Vaša odluka posve je opravdana, tumača joj ne treba: ona je čista i jasna. Zbogom, prijateljice, sestro moja! Zbogom, Anijelko, prvi zlatni mi snu! Recite sve Franjici, primaknite joj se kao rođena sestra, budite sretne! Zbogom!Hrlo iziđoh iz vrta, tiho dotapah do sobe i bacih se jadan u krevet. Vele da ljubavnici, osobito nesretni, isanjaju čitave romane već prije svoga pada; ja ove noći spavao sam dublje negoli Napoleon poslije bitke. Prema jutru sanjao sam da sam vatreno zagrlio svoju majku, došavši sav prašan u rodni dom.Kasno se ustasmo. Nijesam znao drugo pitati Mijata nego što se njemu snilo?- E, brate, bogami, lijepa li sna: jeli smo negdje tečne kobasice i ja se nikako ne mogoh dosta nasititi - pripovijedaše živahno i napeto Miško.Spremismo se na put. Ja sam bio nekako sam sobom zadovoljan. S Felicijanom, nobilisom de lauro, s domaćinom i domaćicom porukovasmo se. Nekako pozornije piljih očima u domaćinu, nu on bijaše isti onaj kao i jučer: taj se sigurno već davno pokajao za grijehe svoje mladosti, pomislih. Ali mi puče pred očima...- A gdje je gospođica Anijelka? - upitam domaćicu.- U vrtu već od rana jutra ona i Franjica nešto vijećaju.Pođem k njima.- Hitro da si došao! - doviknu mi Miško.Sjedile su u "Vodnikovoj sjenci" i bile zaplakane. Opaze me, porumene obje i obore lijepe glavice.- Zbogom! - kliknem izdaleka.- Zbogom, brate! - zajecaju obje u jedan glas. - Bog te pratio! - I podaše mi ruke.Vidio sam da je Anijelka o našem sastanku sve Franjici pripovijedala. Suze mi briznuše... zagrlim... dvije djevojke; dvije sestre pale su na moje slabe grudi; dva srca burno slušah kucati; dvoje, da, troje suze okvasiše lice moje! - - Trgoh se...- Sestre mile, zbogom! - ciknuh i poskočih iz "Vodnikove sjence", iz vrta čudne moje ljubljanske katastrofe!Moja ljubav vrijedi barem toliko da sam konačnu ljagu očinskoga grijeha izbrisao, da sam združio dvije sestre u jednu obitelj.

*

Za dva dana nađoh se u krasnim zagorskim vinogradima. Moji ljudi brali i prešali, pjevali i kliktali od veselja. Bijaše jedna od najboljih godina za vinograde, a vinski prirod je Meka hrvatskomu Zagorcu!Moj otac zarudi se u licu kao šipak, jer je - kako on običavaše reći - "moštaković već uskipio"...- Moštakovića dosta, dečko, bi li se ženio, ta jedino si mi blago!- Ustrpite se - odvratih na njegovu buru - neka brci propucaju.Majka je oca pogledom ukorila, a meni se blago smiješila... BILO, PA JE PROŠLO!

Do ovdje nam je pripovijedao sam Andrija, a svjedočio je Mijat da je sve tako. Tomu ćemo pridati prizor što se je zbio poslije šest godina u Zagrebu.Krasna bijaše Ivanjska večer. Zagrebački zvonovi već zamukoše, samo je još katedralski orio staračkim glasom nu iz obližnjih zagrebačkih mjesta prilagali mu skromni zvukovi u divnu harmoniju.- Servus, Mijate, kamo se ti njišeš? - pokloni se duboko pristao čovjek napoleonske bradice, modrih očiju i nehajna lica.- Ta vidiš, niz Dugu ulicu. A otkud ti, vjetrogonjo, kako li te nijesam dugo vidio. Gdje si, Andrijo?- Čudno, Mijo, da me tako dugom izrekom pitaš, a da se ne usopiš. Pristavom sam nedaleko rodnoga gnijezda, dođoh u Zagreb sa zaručnicom.- Nazdravlje ti bilo! Ženiš se. Momče, mozak ti bijaše još od nekoć lagan.- Misliš li da ćeš ti ovako vazda hladan prema ženama ostati?- Učim Bucklea - mahne Mijat pljosnatom rukom.- Ehe, kada si ti, Andrijo, došao u dosadni Zagreb? - klikne s drugog kraja naperušan mlad čovjek s debelom toljagom u ruci, sliven te ravan kao svijeća.- Jurista - promrmlja u šaku Miško.Zvali toga čovjeka "lijepim Gustavom". Takvim ga laskavim imenom okrstila dosta niska kasta zagrebačkih krasotica. Konškolarci ga prozvaše "genijalnom neurednošću"; plesačice "vječnim juristom"; gospođice koketnice "pustolovom"; profesori "kicošem"; a stari abderite, bojeći se za svoje kćeri - "vucibatinom". Svako to ime bijaše osnovano na posebnoj priči. Koji ga krstili "genijalnom neurednošću", pričali su da, dok bijaše u kolegijumu, bio je jedan od najneurednijih pitomaca, a pošto je to svojstvo genija, a Gustav se takvim odista cijenio, dakle - nazvali ga onako. Da mu baš priznaše časno ime genija, bilo je posve iskreno, jer kad bi god što ludo imao reći, zabadao bi prst na šilj nosa; a kad bi htio mudro zboriti, smrčio bi obrve i čelo - nu uvijek bi tada mudro šutio. - "Vječnim juristom" prozvali ga, što je bez svake pogodbe već šestu godinu slušao jus. - Kicoš, vucibatina i pustolov mogli bi definirati idem per idem, stoga ćemo svako to ime pripustiti ponimanju dobre volje čitatelja.- A, moj geniju, tko će tebe posjetiti; neka dođe samo u koju javniju ulicu... Ja dođoh iz sela...- Uh, medvjede, ali si rutav i nezgrapan! - zahohota Gustav.- E, da, tko će se s tobom? Ti si proziran kao staklo.- I krhak... - otare se rupcem Mijat.- Servus, nemam dokolice zanovijetati s vama, ići mi je k "Austrijskom caru". Doček imam. Došla moja susjeda iz Brežaca, ali to vam je Venera...- Ma stani, idem i ja na večeru - pograbi Andrija genija.- A ja idem spavati... - zijevne Mijat.- Nu valjda ćeš i ti s nama? - reče Andrija.- Ne, brate; tifus obrijao mi glavu.- Šta, kakvu glavu?...

- Ta gola mu lubanja kao Kinezu, samo mu čalmu omotaj! - grohotom se nasmije Gustav i potegne Mijatu šešir s glave.- Bolvane, amo šešir! - rukne Mijat. - Misliš li da si s kakvim prosviranim aristokratićem?Gustav ga hitro pokrije; međutim toj šali se nije nijedan smijao doli samoga Gustava.- Pa otkuda tebi glava gola, moj Mijate? - tiho će Andrija.- Rekoh ti da sam tifus imao.- Nu vlasi će opet narasti? - bojažljivo se utješi Andrija.- Kako da neće? Za mjesec dana gušće nego prije - reče Mijat.- Zato, Mijate, idi s nama, ne treba ti se otkrivati, bit ćemo u bašči.- Pa neka.Dođoše k "Austrijskom caru" i stadoše večerati. Sučelice kod drugoga stola sjedile dvije gospođe posve nalike i dva gospodina. Jedan suhonjav, crnomnjast, tanak, kratke crne brade, aristokratička lica, dočim je drugi bio odeblji, niska čela i demokratička nosa. Andrija se zamislio i zagledao u taj skup. Miško kloparao prstima i nehajno odvaljivao dimove, a "lijepi Gustav" stezao vrat, svijao leđa, uzdisao i četkao ružicu na tanjur.- To je moja Venera, ona u zelenoj svili - drhtavo šapne Gustav.- Pa ti je i ne pozdravljaš? - smrska glasno Mijat.- Ali si nespretan, šta vičeš.... ta ona je udata; ja onako tajno za njom hodam. Pokušao sam već kod kuće u Brešcima.- Pa je l' kakva uspjeha? - prezirno će Mijat.- E, zasada još nije moglo biti nikakva... - lako mahne Gustav.- Dobit ćeš opet kakav lijepi nadimak... A šta si ti zamuknuo, budući zlatni supruže? - kucne Mijat o Andrijinu čašu.- Brate, sjećaš li se "ljubljanske katastrofe"?- Sjećam! - povjerljivo će Mijat.- Nije li ona gospođa u zelenini Anijelka, a ona u plavini Franjica?Mijat raširi oči.- Jest! - nakon kratka gledanja potvrdi Mijat.- Bih li im se predstavio? I one mene poznadu, na oko se vidi.- Kušaj, da vidimo! Mene zaboga ne, gola glava kao opareno pile!Lijepi je Gustav sav drhtao kada je Andrija pošao k onomu stolu.- Andrija M., Andrija M. - kliktahu gospođe.- Evo moga vojna Sorniga; već tri godine! - obijesno lijepo hrvatski zaguči Anijelka.- Pa vi još hrvatski ne zaboraviste? - zadivi se Andrija- Ta kako, Bože mili, ja učim sve hrvatske knjige i sve hrvatske listove.- A gospođa Franjica? - nasmiješi se Andrija.- Moj vojno, Jure Mekšnik - postidno će ova, zarumeniv se - učitelj u Č....- A otac, a majka, a Felicijan...?- Svi odoše Bogu na račun, nešto tugaljivo i tiše progovori Anijelka.- Bože dragi, "stalna na tom svijetu samo mijena jest!" - sjetno uzdahne Andrija.- Gospodin Sornig, je li još ateista? Sjećate li se, gospodine, Ljubljane? - poda Andrija još jednom ruku Sornigu.- Ne, prijatelju; promijenio sam život, promijenio sam i načela svoja. Možda vi k tomu puno doprinijeste... - stisne ljubezno Sornig ruku Andrijinu.- Ja... gospodine... kako to? Nu, zastrimo sve debelom koprenom, naslućujem čim biste me bocnuli... - nasmije se Andrija.- Zar ne?... - obori Anijelka lukavo oči... "Vodnikova sjenca"...- Noćno putovanje u Ljubljanu - šapne u rupčić Franjica.- Da, da... bilo pa je prošlo! - kliknu Andrija.Mijat se odšuljao, bojeć se da bi na nj i na njegovu glavu došao red, a "lijepi Gustav"

neustrpno čekao dok će ga prikazati Andrija. Teda-negda...- Moj poznanac lije... - zinu i stisnu usta, skoro se zarekao - Gustav S.Gustav se duboko nakloni.- A vi, gospodine, vazda ovako samotujete, gdje su vam tri ugla na kući? - reče Sornig, nasloniv ruku na Andrijino rame.- Hvala vam, prijatelju, znate i najtanje žice dirnuti... - upravo danas dođoh sa zaručnicom amo da se poskrbimo za vjenčanje.- Zaručnicu, zaručnicu! - klikoše lijepe gospođe. - Pa gdje vam je?- Odmakoh se od nje, poišav s prijateljima, a sada me evo s vama... nu ima ona majku uza se, pa se nećemo izgubiti...- Gospodo, vi rekoste da me poznajete po imenu, molim kako? - nastavi govor Gustav S. s Anijelkom.- Nu tako iskrena ne mogu biti, prostite, gospodine.- Budite, budite, lijepa gospođo.Taj Gustavov usklik svratio sviju nas pozornost.- Neka vam moj vojno kaže kako vas poznajemo po imenu - sažme ramenima Anijelka.- Gospodine - dakle - recite mi vi - zarumeni se Gustav.- Hm, ja bih vam rekao... uredite u Brešcima račune s Micom Valješkovom - s polusmijehom pošali se Sornig.Lijepi Gustav problijedio, ruke mu klonule i umuknuo.Živahan govor se nastavio i Andrija se sporazumio da će veoma blizu Brežaca stanovati sa svojom mladom ženkom.- Bar ćete mi namaknuti novih hrvatskih knjiga, divna li napretka! Još možete biti apoštolom u Brešcima! - razveseli se Anijelka.- Pa i ja ću naučiti govoriti, ionako čitam sve hrvatske knjige - reče Franjica.- Ja, brate, mnijem da nama Slovencima bez Hrvata budućnosti nema - nadoveže Sornig uz lijepu ženu.Dođoše novi članovi: zaručnica Andrijina i majka.Lijepi Gustav kradom se odšuljao iz društva, a kada je došao na ulicu, srknuo čista zraka kao riba i puhnuo u nebo: - Gore sam prošao negoli bi sam Mijat sa svojom glavom; drži se, geniju, Zagreba! - I nestade ga na ulici.

*

Nekoliko mjeseci iza toga slavila se sjajna Andrijina svadba nedaleko Brežaca. Cijelo to društvo bilo još veselije ondje. Mijatu narasla bujna kosa. A mladoženja Andrija kada je zaplesao redomice s Franjicom i Anijelkom, Sornig pako s mladenkom - pljesnu širokima dlanovima flegmatični Mijat.- Bilo, pa je prošlo!...- Ljubljanska katastrofa!... - nasmije se Andrija.

Almanah Hrvatski dom, 1877.  

ZAGORSKI ČUDAK

Pred tri godine našao sam se na uskim puteljcima visokih hrebljanskih brdina, obraslih što vinogradima što bujnim zelenilom. Hrebljanske brdine ili sela Hrebine steru se na ulazu u

Zagorje u pušćanskoj župi, u općini brdovačkoj. Tu živi krepak i jedar puk kao hrastovo žilje.Ubav i divlji je to kraj. Među brdinama pukne kadšto duboka propuklina, a u njoj se raširi zelena livada ili žitom nasađena njiva. Po njoj rulja potok, pun bistre studenice, ljeskajući se o sunčane trakove, reći ćeš da se je nebeska duga provukla livadom. Na podnožju pojedinih brda digoše se niske kolibe, a najviše vije ih se na samim brežuljcima, pa to se vidi kano da si silne junačke trupove naresio kolajnama. Oko koliba vidiš plotove od pletera i prostica, iza ovih pomalja se poludivlji vrt, gdje raste samo sočivo, tek na najposljednjoj gredi na neznatnom četverokutu posadilo je žustro brđansko djevojče bud stidni klinčac, bud prokšenu ružu, bud tankoćutni ružmarin, pa tim si iscrpio bogatstvo seljačkoga vrta.Prevalivši visoko brdo, spustim se u dolinu na kolovoznu cestu.Prema meni škriplju i cvile niska, slaba kolca, potpregnuta dvjema kravama i slabim, nešto hromim kljusetom. Čudna ta sprega stade me zanimati, a još većma čovjek što je sjedio na kolima, povišeno nada mnom - na naslaganoj zelenoj, istom pokošenoj i još posve svježoj djetelini. Zgrbljen, srednji stas, tamna, neučešljana i neuređena brada, duga kosa koja je vijorila preko ramena - sve to dosta silno me se dojmilo.Otkud taj bradonja, pa na tako prostim kolima, pa na tako kukavnoj sprezi? Krave da voze, hromo kljuse, nu, to još nije toliko. Ali taj čovjek, na seljačku odjeven, na gospodsku se kaže. Ele, to mi je nekako razigralo srce na zvjedljivost.Brđani onoga kraja ne običavaju nositi ni brkova, a kamoli brade. Brada je gospodski nakit. Dakle taj čovjek je neobičan.Dok sam se ja ovako ispitivao, otpuzio je čudan čovjek već daleko po cesti, ni ne svrnuvši okom na mene, prem bi bio mogao lasno upoznati da sam nekakav studiosus.Primaknem se bližoj seljačkoj kolibi. Na dvorištu polovična žena vješa rubeninu.- Tko je taj čovjek, kumo, što se na toj čudnoj sprezi veze? - upitam ju.- Han? - stavi kineski upit žena i okrene desnom stranom glave prema meni. - Ponovim glasnije svoje pitanje.- Vi ne znate, gospodine, toga čovjeka? To vam je čudak Sporčina - reče žena.- Pa što je taj čudak Sporčina? - nastavim pitati.- Čudak Sporčina? - reče žena i popođe k plotu. - Čudak Sporčina vam nije ništa. To jest: on je, što smo i mi drugi. Mužek, krparija, capar. Ali drugo je pitanje, šta je bio? Bijaše sve. Pop. Pomislite: pop. Zatim fiškal; iza fiškala učitelj. Poslije je postao velikim gospodinom u varoši, onda je opet učiteljem bio, - a napokon se preobrazi u to što je i danas: mužek, krparija, capar, ništa - svrši jezgrovita žena, žmirkajuć očima. - A da, još vam imam nešto kazati - dovikne žena. - čudak Sporčina vazda je u svojoj kolibi i u ovom našem jarku kao puh u svojem duplju. U crkvu on nikada, među ljude on nikada, među gospodu pa pogotovo ne. Pamtite - reče tiše žena - on vam je vlah, prosti Bože i prekriži naš križ božji! Bijaše nekada kršćanske vjere čovjek, kako ne, kada je bio našim popom. Čula sam da je vlah kršćanin kao i mi. Ne znam. No zašto ovaj vlah ne polazi hram božji? Što ono rekoh? Da, bio je pop. Sada? Ne vjeruje ni Isusa, niti mater božju, jednom riječju: ništa. On ni na ispovijed, ni u crkvu, ni u krčmu. Gospodine, da kratko svršim, nikuda. Pogan, lutoran je. Capar, prajak, ništa. Nekakvu ženu ima u kući. Pripovijedaju da je i dan-danas vrlo lijepa, prem nosi već nagrešpano lice. A kako živi s njom? Jesu li u božjem zakonu poput nas ostalih? A jesu, Bog ih prekriži! Lutorani, pogani! Stari naš školnik i zvonar i crkvenjak Ilija, koji zna tako lijepo pripovijedati, rekao nam je da naš župnik i Sporčina zajedno polažahu škole i zajedno se zapopiše. Bog ih znao.Žena je svršila, a ja sam se udaljio. I.

Navečer starac župnik, dobre volje, živa oka, srkne nešto burmuta, podsmjehne se, pa počne:- Vi ste rad znati život Sporčine. Bene. Šareni su vam to svatovi. Narodi u kojima pisci pisanjem kruh služe sastavili bi roman. Da ste vi ustrajni, mogli bi barem ovo napisati što ću vam ja pripovijedati, možda bi našim gospođicama ukrao barem nešto od onoga dragocjenoga vremena što ga trate na njemačke židovske romane.Juraj Sporčina rodio se je u selu Lukancima. Otac mu bijaše malen, žilav čovjek, nu majka je bila čitava gora. Vele da je u jeseni nosila jednoć punu košaru jabuka na glavi. Trudnoj ženi na vrhu samotne brdine pozli, a živa čovjeka ne bijaše nigdje blizu. Ženi se je smučilo i ona porodi Jurja Sporčinu. Jaka na duhu i na tijelu, svije dijete u maramu pa zajedno s košarom punom jabuka ode preko brda kući. Međutim zna se kako su naše brđanke žene jake i krepke, te zato mislim da ova priča ne bi baš mogla pretjeranom biti.Jure Sporčina bujno je rastao. U školi bijaše najbolji talenat, a među nama, dječačkim narodom, najljući razbijač, u roditeljskoj kući vječni prkošljivac.Tadanji župnik odredi mene i Jurja poslati u škole. Opremajuć nas na jesen roditelji u varoš, plakahu za nama, i ja sam plakao. Jure niti pisnu, niti suze proli.Došavši u varoške škole nema pametnijeg mladića od Jureta Sporčine. Ali ne prođe božja đačka bitka u kojoj se ne bi ponio Jure. Sve je okolo njega padalo poput snoplja. Dođe na glas kao delija. Kada bi došle tužbe na profesore, Jure bi se znao tako majstorski opravdati da sama njegova protustranka, koja je živo osjećala njegove šake, potvrđivaše njegovu obranu.Teklo je tomu vrijeme, dokle mi porastosmo i dokle se bogme i obrkatismo. Jure se poozbiljio, te je vrlo rado čitao i učio. E pa znate, bila je zaonda djevojaka kako ih i danas imade. Nu Jure nije letio za djevojkama, ali znao bi oteti dragu svakomu za koga je znao da je sretan u ljubavi. Neobuzdanim bijaše dušmaninom takozvanim uzdišućim ljubavnicima.Seljačke sinove, prisili nas oba nužda poći u crnu školu. Meni ne bijaše ta preobrazba po volji, ali opet nijesam imao dosta energije da prisuknem rukave i da sam potražim hljeba u širokom svijetu. Međutim roditeljska je bila želja da se posvetim svetom stališu. Jure usuprot, kako sam vidio po vanjštini njegovoj, bio je posve ravnodušan. Dapače omili mu crna mantija, te je nekom ironijom češće ponavljao da mu je ugodnijom jedna hlačnica, negoli dvije. Mislio je reverendu. U sjemeništu bijaše Jure ozbiljan, mrk i vazda samotan. Nadstojnikom našim u sjemeništu bio je nekakav stari, ukočeni Tirolac. Mi Hrvati, življe krvi, nijesmo se da kako mogli svemu onomu sviknuti što je od nas zahtijevao nadstojnik. Pa stoga bi vazda kojito imao ići k njemu na istragu. Ali nas jednoć sve iznenadi kada je Jure sav usopljen banuo među nas.- Ta nebeska pčela sa zemaljskim krilima koja u svojem ludilu misli da je Isukrst Tirolac bio, ne znam što će još zahtijevati od mene! - lupi žestoko stisnutom pešću Jure o pult.- Šta je, Jure? Šta je, Jure? - ispitivasmo mi. Ali Jure je šutio mramorkom. Tek iza nekoliko dana doznadosmo da je Jure noću u nekakvom zabitnom sjemenišnom kutu čitao kada su drugi spavali, a to bijaše protuzakonito.Među našim drugovima bilo je dosta podlih mladića koji hvatahu svaku riječ što bi je koji izustio bud proti poglavarstvu, bud protiv vjeri, te je umah doglasiše poglavarima. Nikada nijesmo prava znali pogoditi takve svatove, samo smo na pojedince sumnjali, a tim nastaju zavade i zadirkivanja, čim se pogotovo otruje to društvo.Jure je u svojoj ljutosti izrekao pregorke riječi na nadstojnika, a drugoga dana već ga bijaše pozvalo na odgovor.- Domine et frater in Christo - počne ozbiljno nadstojnik - kakve su to nebeske pčele sa zemaljskim krilima.Oba su zamučala mukom. Za nekoliko časova upita Jure:- Tko vam je ove riječi doglasio, gospodine nadstojniče?- Za to se vi ne brinite, mladi gospodine.- Ja ga moram znati, gospodine nadstojniče, jer inače ne mogu ništa priznati.

- Vi nećete priznati? - pokroči bliže nadstojnik i upre suhe oči u Jureta.- Neću, neću da tim podupirem tajne vaše ortake koji šire u sjemeništu među mladim ljudima ono za što ja nemam riječi i što nikada nije širio Isukrst i apostoli.- Gospodine, vi nemate ništa propisivati, vi valja da slušate i da se pokoravate - viknu nadstojnik, problijedjev sav od jada.Ja se hoću pokoravati i slušati, ali ne vašim tajnim doušnicima. Tko me je vidio ili čuo da sam pogriješio, neka stupi preda me vedra lica pa neka mi kaže: brate, pogriješio si, a da to više ne bude, javljam te poglavarstvu. A ja ću kao plemenit čovjek štovati tako iskrena druga. Ali doušnika mrzim. Ja se pokoravam i slušam kao čovjek a ne kao marva!- Prestani, drzoviti mladiću, i nosi se napolje!- Gospodine nadstojniče, ne vrijeđajte me. Znajte da mi nije svijet bedemima obgrađen. A tako se ne smiju žestiti Isusovi nasljednici na one koji vam iskreno ispovjede što misle.I Jure je ostavio nadstojnikovu sobu. Posve hladno izgledaše svoju sudbinu, misleći da će do kojega dana dobiti dekret neka se seli iz sjemeništa. Ali o tom nitko ni riječi. Niti je Jurja Sporčinu tko zvao na račun, niti ga je tko što pitao; kano da se nije nikada ništa dogodilo.Hitro nam prođoše dvije godine našega vjekovanja. O praznicima budemo pozvani na novu misu u Krapinu. Tu bijaše lijepoga gospodskoga svijeta, a Jure, široke volje, udari s gospođicama u ples.S nama bijaše kolega koji nam nije baš jako bio u volji. Danas ga više ne nosi zemlja. Stade žestoko ukoravati Jurja kako može klerik i budući svećenik plesati javno sa jadnim Evinim potomstvom. Jure opomene hladno nepozvanoga duhovnoga brižnika da šuti jer da će već on sam odgovarati ondje gdje ima račun dati. Ali našemu kolegi nije to bilo dosta, već počne on i posve javno sopiti i vikati na Jurja kao da ga je tko postavio tutorom vatrenomu sjemenišnomu plesaču. U Jurju Sporčini bukne stari, ratoborni duh i on na oči cijele svite zagorskoga ženskoga spola baci, kako je sam onda u žestočini poviknuo, "potirolčenoga hrvatskoga klerika" preko praga.Zagorskim krasoticama omili Jure, a one već stadoše tajno došaptavati i proricati iz vatrenih Juretovih pogleda da on neće dugo klerikovati. Neko plavušasto, umiljato, nu i vragoljasto djevojče prikopča mu na grudi kiticu cvijeća, šapnuv: - Darujem vam cvijeće, ali ne kleriku, nego plesaču, mladomu Jurju! II.

Lujo, ajde sa mnom! - povuče me Jure navečer za ruku u starom zagorskom varošu Krapini.Ugodna i mila bijaše noć. Nije doduše sijao mjesec na nebu, ta vječna ljubovnička i pjesnička luda, ali zato vladahu same nebrojene zvijezde, a na zemaljskoj kruglji bila je dosta vidna noć. Lijepa brda što zaokružuju Krapinu, prije stolnicu Čeha, Leha i Meha, kano da u dalekoj daljini podrhtavahu, a vjetar, pireći od njihove strane, rekao bi da je šaptao davne priče o krapinskom raku, o glasovitim krapinskim sucima i senatorima. Krapina, kad god je gledam, budi humorističnu ćut u meni, pa tako je bilo i ove večeri. Brda mi se pričinjavahu nekim komičnim utvarama, a ruševine staroga krapinskoga grada kao kakav ozbiljni starac komu se je i samomu dalo na smijeh, videći kako je nedonoščad okolo njega udarila u lakrdije. Stari grad kano da se je ukočenom pesnicom bližao k meni da se sori na me, koji sam s humorističkoga gledišta shvatio bajni i tragičko-komički noćni lik slavnoga zagorskoga grada.- Lujo, pođi sa mnom. Ozbiljno ti govorim, pa slušaj! - ponovi poslije oduljega mučanja Jure Sporčina. - Lujo, oba smo rođena iz jednoga sela. Ti si dosta mučaljiv stvor, ali Tirolac nijesi, lažibogomolja nijesi. Znaš da oba nosimo ovu perzijsku kutu, ili ako je mariš i tirolskom nazvati. Ali tako mi Boga, niti ja mislim perzijski niti tirolski. To isto scijenim i o tebi. Mi smo živi, krepki Hrvati. Pa držim da Isus također ne bijaše nikada tirolskoga duha, jer nijedan Tirolac ne bi mogao onako vatreno bičem tjerati Židove iz sinagoge. Nikada se ne podah ni za

jednom djevojkom, tek sam znao šale zbijati. Danas mi se je zavrtio mozak, danas mi je planula sva krv. A duše mi, Lujo, da sam bio u reverendi, bilo bi popucalo svih šezdeset sitnih puceta na njoj a eto ti onda šezdeset smrtnih grijehova, ta znaš kako je Tirolac tumačio da se Isus veoma ljuti kada kleriku puce otpadne pa onako raskopčan hoda i ne prišije ga. Plešuć s onom krapinskom plavušom, živo ju uvoljeh. Vodim te, brate, ne da o svecima raspravljamo ili da se prepiremo je li je uistinu Abraham na desnu stranu pošao dijeleći se od svoga brata Lota ili mu je Lot preuzeo desnu stranu. Vodim te da prisustvuješ na mojem ročištu. Ona krapinska plavuša čeka me u svom vrtu pa idemo oba onamo.Trpko sam se nasmijao na dosta dugu prodiku Juretovu.- A moj Jure - odvratim mu nešto tiše - nikada nijesam mislio da bi u varošu "zamjernoga raka" i "glasovitih sudaca" mogla koja djevojka pokrenuti tvojim srcem i tvojim mozgom. Jure, strah me je da ti ne bi posve krivih peta izašao iz kraljevskoga zagorskoga varoša!- Čudim se, Lujo, da je danas u tebe toliko humora.- Humora i ozbiljnosti. Šta ću ja s tobom u vrtu? Neka ti bude, mogu te pratiti do vrta, ali unišav u bašču mogu samo smetati tebi i njoj. Glede djevojke pako ne znam kako može s tobom, klerikom, ročišta uricati. Možeš li ti djevojku usrećiti? Mislim da ne, jesi li se naumio uistinu zapopiti.- Ja, Lujo, posve inače mislim o popovima nego smo mi prisiljeni misliti u našim zidinama. Moje su misli zdrave i jasne.- Vjerujem da mogu tvoje misli biti zdrave i jasne, ali ako ti misliš kao svećenik ženu ljubiti i usrećiti, onda su tvoje misli tamne i bolesne. Reformacija crkve, što si ti u svojem mladenačkom žaru umišljaš da i može nastati, pretječe tvoj vijek. Ti ne smiješ himnu pjevati šestoj božjoj zapovijedi ili svojim životom pisati satiru na sedmo sveto otajstvo. Klerik ljubovno sastajati se s djevojkom reći će onaj tren objesiti mantiju na klin. Ne zahtijeva li to od tebe djevojka a roči se tajno s tobom u noći, dvojim o njezinu poštenju, a žalio bih svoga zemljaka Jureta da se podaje ovakvim pustolovinama.- Slabo, Lujo, shvaćaš ljubav. Dakako. Pa ti i nijesi nikada ljubio. Ali pamti, ljubi li ona mene kako ljubiti valja, ona ne ima mariti za moju mantiju, za moj stališ, ni za šta, brate. Čim mi kaže da svrgnem mantiju, već je spekulacija, a ne ljubav.- Ne prepirem se rado o ljubavi, Jure. Ti si više takvih knjiga pročitao negoli sam ja. Da, i sveti Alojzijo, onaj drveni kip u sjemeništu, znao bi valjada na kojuto šapnuti o tvojim romantičnim razmatranjima. Idi i radi kako sam najbolje razumiješ. Nu sjećaj se da su romani ujedno prepuni dugotrajnih boli, nevolja i očajanja za ono mrvičak slasti što ti ih podaje ljubav.- Umovao sam - osovi Jure u mraku glavu - umovao sam kada su drugi ljubili pa slijepi bili. I smijao sam se što nijesu ništa misliti znali. Sada ljubim sam i drugo ne mislim niti znam nego da ljubim. Ti umuj i ti se smij meni. Ja ljubim, ljubim i ni za šta ne marim. Ali gledaj, evo njezina vrta. Čuj, nešto čujem, ciku... jecaj... ili bijaše tlapnja?Pretrgosmo razgovor. Kano da sam uistinu čuo neku tihu ciku. Jure lagano pritisne kvaku vrtnih vrata, ona se otvore i Jure umine na noćnom puteljku krapinskoga vrta. Odnesoh se podaleko, sjednem na tratinu, uprvši pogled u nebo. - - I ja sam mislio?... Eh, mladosti! III.

Mislio sam o Bogu, o nebu, o ljudima. Onako površno sam mislio, a tu se lasno usne. Anđeo pokoja raskrilio se nada mnom, raskrilio se je nad Krapinom svojim lagodnim krilima.Jure je svršio svoje ročište. Misleći da sam otišao, pošao je svojim putem i na mene je tek slučajno nagazio gdje sam spavao.- Oj, ti malo držiš do svoga meštra kada ne možeš ni sat probdjeti za nj - našali se Jure Sporčina.

Skočih sa trave, Jure bijaše toliko nježan, toliko ugodan i lak da se za ono doba i u meni porodila neka plemenita zavist, plemenita utoliko što sam poželio i ja ovakvo noćno ročište sa kojom potomkinjom "krapinskih sudaca" uročiti.- Pa što je bilo? - odahnem pospano i dosta prozaično.- Ugovorismo ženidbu, mantiju ću objesiti o klin, posvetiti se svjetovnom stališu, a plavuša će biti mojom ženom.- Rekao sam ja da će ona tebi tako prišapnuti.- Ona mi nije ništa prišapnula, ja sam joj to sam rekao.- Lijepo je sve to, ali mislim - svučeš li odista crnu mantiju, bit će bure i mećave. Pobunit će se roditelji, pobunit će se cijelo naše rodište.- Šta roditelji? - sune glavom Jure u noć. - Oni me već sada ne mogu podupirati, a ja, pošav u svijet, ipak se mogu sam opskrbljivati za svoga školovanja. Žalost roditeljska, buka rodbinska, uzdisaji starih teta i susjeda - sve to je momentano.Toga dana odlučio je Jure Sporčina svrći mantiju. Za dva dana ostavismo rodište Čeha, Leha i Meha, pa se vratismo oba u svoje rodište. IV.

U niskoj drvenoj kući zagorskoga varoša Krapine kod dosta slaboga svjetla šiju marljivo dvije djevojke. Jedna je nešto starija, crnomnjasta, nu vrlo lijepa i pravilna lica. Druga je plavuša, mlađa, svježa djevojka; po nemirnom čas strastvenom, čas melankoličnom oku je sudeć, rekao bi da je vragoljasta i dosta lukava.- Draga moja Ivko - reče crnomnjasta - ja sudim da od ove tvoje ljubavi neće biti ništa. Ti si jedanput već ljubila. Tada si pravo ljubila, nu on te je prevario. Sada ti želiš drugoga u zamke splesti koga samo voliš, ali ne ljubiš, jer ti i više ljubiti ne možeš. Bojim se ne bi li se opet prevarila.- O, ne boj se, Josipo, vrlo ću oprezna biti. Onda sam ljubila kao luda, sada ne ljubim toliko, da, jedanput sam tek ljubila, ali ću zato tim pametnija biti, zaluđivat ću drugoga. Djevojke jednom prevarene valja da svu lukavost i hitrinu duha upotrijebe kako će prevariti druge. Tako ću raditi ja, tako mi svetoga Roka!- Ne pogađam pravo što upravo, sestro Ivko, misliš s tim mladim čovjekom, ali boli me srce da si baš njega odabrala za svoj nišan. Ta ovo je tako pošten mladić.- Ha, ha! Pošten. Kao da može mladi čovjek biti pošten. Pa da i jest, i ja sam bila poštena - uspali se plavuša.- Ovaj ti nije kriv. Stoput sam ti rekla da si sama sebi kriva.- Bilo kako mu drago, neću da se s tobom prepirem. Ovoga odabrah žrtvom već stoga što mi je i mio.- Konačno, što ipak misliš tom riječju: žrtva?- Mislim da će Jure za moju volju ostaviti popovstvo, pa mene vjenčati svojom ženom.- Dotle je daleko, moja draga Ivko, a on je, kako se vidi, dosta pametan čovjek, pa ako sazna cijeli tvoj prijašnji život, propadoše tvoje osnove.- A sada si, Josipo, nešto pogodila. Ovo bi odista potrgalo moju mrežu. Nu zato ću nastojati da je tako ravnam da ne zadjenem njom o greben.- Recimo da i ovdje sretno prođeš, pa da si već i njegovom ženom; kakav bi život bio kada bi on danas-sutra doznao tvoje prijašnje zgode?- Zato se ne brini, sestro Josipo, samo kada zadobijem jednoć muža. Ehe, draga moja, tada ćemo posve inače zaigrati kolom.- Ivko, bojim se za tebe. Preduboko je u tvoje srce zarovao demonski crv. I ja sam proigrala svoje djevojaštvo kao i ti, ali se ne bih nikada dala na tako vratolomne staze. Da zaludim kakva udovca, hajde, neka bude. Ali mladića, koji tolike blažene sne izvija o svojoj

budućnosti, ne, bogami, Ivko, to se ne bih nikako usudila.- A šta! - mahne Ivka nehajno rukom, a usne joj se prezirno naškubiše - ti si prava malodušna Krapinka. U meni i u Krapini vrije vruća talijanska krv! Naši roditelji bijahu Talijani, a Talijani puni su krvi, puni vatre, puni bijesa! Ja hoću da svetkuje krv, da svetkuje vatra, da svetkuje bijes! - rasplamti se djevojka i baci švelo na stol.- Danas bi, Ivko, mogla još pomahnitati. Mislim da će biti ponajbolje da prestanemo o tom govoriti! - reče crnomanjasta djevojka i zapjevulji neku sentimentalnu krapinsku pjesmicu.- Josipa hoće da mi se ruga. Ona veli da prestanemo govoriti o stvari koja toliko o mom životu radi. Hvala na sestrinskoj ljubavi kada je tako sklona gdje bi toliko njezina savjeta trebala! - reče tugaljivo plava djevojka, spustiv nehajno ruke.- Varaš se, Ivko, jako se varaš. Vazda sam ti spremna pomoći savjetom svojim, ali ovdje ti ne znam ništa savjetovati, jer od tvoje mreže koristi neće biti. Tu se ne može o ljubavi govoriti, nego samo o mreži!- Ha, ha! izvrsno! - nasmije se raskalašeno Ivka. - Živjela mreža! Živjela mreža! Doskora ćemo je početi plesti, jer čim Jure dođe kući, umah će mi pisati. O da, sve one stare ugodne slike dozvat ću sebi u pamet... kako sam Milanu pisala! Ah! ono sam pisala krvlju svoga srca, a ovo ću samo tintom i rukom. Nu sada se nečem novomu domislih. Znaš li da je u mene prijepis svih onih listova što ih pisah Milanu, onomu đavolu? Te listove ću prepisivati pa još štogođ dodati i eto ti, Josipo, romana. Ne boj se, listovna mreža valjano će uspjeti. Za tjedan dana pozvat ćemo Jurja opet u Krapinu... a onda... Mogu li reći, sestro Josipo, da cjelovi toga mladića dosta su žestoki i pale. O da, oni bi se mogli natjecati s Milanovim - ali ne, ne! Tako slatki, tako žestoki nikada neće biti, jer oni ispališe moje srce da je kao crni ugljen, oni stvoriše moju dušu pustim garištem, oni mi oteše sve čim se još može podičiti djevojka...- Nemoj opet naricati, sada, je prekasno. Da je takva tvoja sudbina, kriva si sama. Ipak mislim, uspiješ li sada, ti još možeš i kako vatreno ljubiti Jurja Sporčinu; ta vele da žena istom onda počne pravo ljubiti kada zadobije muža.- A molim te, to je samo pusta prodika. Pa što je bio Milan negoli moj muž? Da nije nam pop pred oltarom brbljao, tim baš ne postaje muž mužem niti žena ženom. Ti znadeš koliko sam ljubila Milana, koliko li dijete što ga nosih pod srcem, koliko sam suza prolila. Jest, to bijahu jedini trenuci što ih djevojačka srce opisati niti izreći ne može. Cijela narav tajanstveno govori s tobom, a taj govor shvaća samo duša i tvoje srce, nitko drugi pod suncem. Bilo je, bilo pa nikada se više ne vraća. Ah i samoj mi je dosta. Muško biće koje si ljubila, komu si sve žrtvovala, kada te sjeća njegov lik i uspomene da on sada počiva u naručju druge žene, da s njom sprovađa časove života svoga, tu ti pamet pocrni, duša ti se smrači, a po srcu kano da teče rijeka jeda i otrova... ali osvetit ću se muškomu rodu, tako mi svete Marije!U djevojačkoj sobi doskora utrne luč i nad Krapinom zacareva grobna tišina. V.

Jure Sporčina vratio se je iz Krapine u svoje rodno mjesto. Nedaleko njegova rodišta stere se lijepo i bogato imanje koje je za to vrijeme posjedovao neki Nijemac. Sluči se da se je taj Nijemac sukobio na župnom dvoru s Juretom Sporčinom, mlad mu čovjek omili i Nijemac ga pozove već drugog dana u svoj dvor na objed.Lijepoga jesenskoga jutra pođe Jure u dvor Nijemca. Bilo je jedanaest sati prije podne kada je mlad čovjek bijelom, poput mliječnoga traka cestom, koja se kao zmija vijugala zelenim parkom, koračao odmjereno prema dvorcu vlastelinskomu.Iza nadignutih rebrenica pomoli se u bjelini ljepota djevojka, hitro kano da je glavicom okrenula unazad i evo još druge, dohrlivši na prozor. Kako je Jure skrovimice zirkao dvor s temelja pa do vrha, tako i opazio djevojke iza rebrenica na prozoru te ih ispod oka motrio, dok nije unišao u dvor. Djevojke mišljahu da ih mladić ni opazio nije pa ga motrahu s velikim

zanimanjem.Sve djevojke su takve da ugledaju mlada čovjeka vrlo požudno kada su sigurne da ih on opazio nije.Sluga najavi Jureta, a zatim ga uvede u čekaću sobu. Silan sjaj u sobi očara u prvi mah Jureta koji dakako nije bio vičan po parketima hodati, na mekana, baršunasta sjedala sjedati, da misliš utonut ćeš u dubljinu zemlje kada se posadiš na njih. Jure uzdrhta, bijaše po prilici onako smušen kao što znade biti čovjek kada ne vjeruje da ga nose vlastite noge, da vlastitim nogama kreće, da vlastitim očima gleda. Kada je sjeo na baršunasti mekani stolac, položio je nekako sveto ruke u krilo i gledao na prva vrata, očekujući promjenu prve dosta monotone scene. Ali preostade mu ipak vremena da se je mogao potpuno osvijestiti i, kakono se veli, "povratiti samu sebi".Tiho po sagovima dotapa ubavo curče od kojih deset godina, pokloni se Juretu i umoli ga da čeka još neko doba, da će gospodin za malo vrijeme doći.Jure na tu vijest mirno se nakloni, rad je bio štogod izustiti, ali mu zape riječ. Curče ga je gledalo iskreno i pouzdano, a na licu joj se pojavio onaj smilovni pojav koji ne znaš bi li ga nazvao smiješkom, bi li sažalbom, kakav se pojavlja na fino odgojenoj djeci, ali djeci dobra srca koja shvate uzbunjenost stranca.Poslije male stanke izvadi curče iz staklenoga ormara dvije knjige sa slikama i poda ih Juretu. Jure ustade sa sjedala, zahvali se pa se zadube u slike i opet nastade muk u čekaćoj sobi.Napokon dođe vlastelin, vesela i iskrena pogleda. Bio je mlad, plavokos, visok čovjek, vrlo elegantan i u svakom svom kretu skladan i odmjeren, na prvi pogled vidio si da je aristokrat od glave do pete. Vlastelin je vodio Jureta ubavim sobama, jednom od druge sjajnijom i ljepšom. Sve se je tu laštilo, sve tu titralo. To pako bijaše dosta neugodna pozicija po Jureta, prilično podivljala u seljačkoj kući, pa napokon i sami jednostavni sjemenišni kutovi ne mogahu čovjeku podati puno aristokratičkoga ukusa.Jure se je divio svemu što je vidio u dvorani, ne usudiv se ni slobodno disati, jer i disaj u toj uzvišenoj aristokratskoj tišini kano da je odjekivao.Vlastelin, gorljiv lovac, pokazivao je Juretu bojno oružje od koga poginuše toliki junaci zečjega, srnećega i lisičnoga roda, pa očevi vrapčevoga koljena lijevahu crnu krv; tim se pako i Jure uslobodi i njemu se odveza jezik te počne posve slobodno koračati, tumačiti, pače protusloviti i pravdati se. A kada je Jure došao, što se veli, u ekstazu, tada je postajao zanimljiv, a po svojim duševnim sposobnostima što bi ih znao onakav razviti, omilio i zamjeran. To pako bijaše posve shodno, jer je doskora došao Jure među ženski svijet, a držiš li se tu poput lipova sveca, onda se oko tebe šapće, podsmjehava, namiguje, tada pako nemaš li iole samosvijesti u sebi da jednim udarcem na prpošni slabi spol uništiš sve krive pojmove o sebi, bolje da si propao u zemlju.Prije objeda budu Juretu predstavljene gospođa domaćica, gospodična Leonora, sestra domaćice, i gospođica Amalija, neki daljni rod domaćice.Gospođa bijaše prekrasna dama. Moglo joj je biti kojih dvadeset i pet godina, smiju li se damama brojiti godine. U crnim velikim joj očima caklila se neka mila vlaga a usne, čim bi joj dublje pogledao u oči, vazda se nasmiješiše nekim tajinstvenim smijehom. Muškarci leptiri dobro tumače ovakav smijeh i vele da puno znači.Gospodična Leonora naličila je posve svojoj sestri, samo što je bilo kod ove još fino, nježno, neopazivo, bijaše u gospođe sestre bujno i razvijeno. Leonora je mogla očarati sentimentalna srca i idealne duhove. Gospođa je mogla omamiti vesela srca i vedre duhove. Prva djelovaše na muškarca kao melem, druga kao slatki otrov, opojni opijum. Gospodična Amalija napokon bijaše četrnaestgodišnje curče koje je još gledalo spokojno i veselo u taj božji svijet poput djeteta.Kada je domaćina od nježnosti zvao svoju ženu, čuli smo da joj je ime "lijepa Fanka". Starac župnik, u koga bijaše veoma mlado srce, običavaše je zvati: "zagorskom madonom".

Kod aristokratičkih stolova obično je sve ukočeno, tiho, no ovdje se hitro razvi živahan govor među domaćinom, domaćicom i gospodičnom Leonorom.- Da li vi uistinu, mladi gospodine, živo volite i tvrdo odlučiste postati svećenikom? - upita smijuške domaćica Jureta. - Svi upriješe oči u mlada čovjeka. Jure porumeni.- Milostiva, kada me tako iskreno upitaste, dužan sam i pravo vam reći. Žive volje upravo nije, osobito od neko doba, ali meni valja biti svećenikom jer drugo ne mogu da budem. Napokon, kada razmislim, za seljačkoga sina već je i to božja blagodat da se uspeo od rala i motike do gospoštine.Domaćina je nešto promrmljao.- Dakle je gospoština ponajveća sreća? - s uzdahom i tiho šapne domaćica.- Prijatelju - reče domaćica nešto blažim i sažaljujućim glasom - jeste li vi čitali nešto više osim svojih školskih knjiga?- Jesam, ukoliko sam kradomice mogao čitati u sjemenišnim zidinama.- Pa zar ne vidite duboku prazninu ove stare fraze: "blagodat je božja uspeti se od rala i motike do gospoštine"? Recite nam, prijatelju, nema li i druge vrsti gospodskoga stališa? Pa ako vi išto imate smisla za svijet, za njegove muke i trvenja, a možda i koji kus sreće, zašto se ne biste posvetili drugomu stališu?- Gospodo, seljački sam sin, siromah. Posvetim li se drugim naucima, treba da sam materijalno opskrbljen. To nijesam. A u Hrvatskoj su okolnosti takve da se mladi ljudi i ne mogu svojim znojem opskrbljivati. Uostalom, ja bih imao znati nešto više nego znam, a da hoću zasukati rukave i zagnati se u bijeli svijet. A ja? Ja vam ne znam jezika da mogu gdje u odličnoj kući podučavati; ne umijem glazbe, da podučavanjem u glazbi sebi privrijedim kruh.- O tom poslije - mahnu vlastelin. - A kako vi o stališu sudite u kom ste sada? - upita preko srca domaćina.- Ne zato što sam ja sada klerik, nego moje mnijenje jest i bit će da je svećenički stališ najuzvišeniji zadaćom, životom i svrhom zadaće svoje.- A tako... - zategne domaćina.Gospodski objed tekao je s početka mirno, ali kasnije zaprede se sve življi i življi govor o svećenstvu, o vjeri, o knjigama itd. Vlastelin bijaše Nijemac, koji je svećenstvo i vjeru mjerio po svakojakim protuvjerskim spisima, a s njima se dakako slagaše i gospođa i gospodična Eleonora. Jure je hrabro branio svoj stališ i zadaću mu, a tko bi ga slušao, rekao bi da je već i zaboravio na bajnu krapinsku noć i na svoje obećanje; ali bi se prevario. Jure je mnogo puta zatajio sama sebe i svoje znanje, samo da mu se ljudi tim više izdadu. Tako je zatajio da ne umije nijednoga jezika, a ipak je u sjemeništu u originalu proučio francuske, talijanske i njemačke klasike. Nu svojim žarom i duhovitošću govora hitro je i ovako kako se je pretvarao omilio svim kod stola, a kada je polazio kući, utisnu mu domaćina nekoliko knjiga i preporuči mu da ih gleda dobro pročitati. Jure se zahvali i s veseljem ostavi vlastelinski dvor.Jure čitaše te knjige dan i noć. Bijahu to poznati francuski bezvjerci Voltaire, Rousseau itd. U tjedan dana utrnu i posljednja iskra u Juretovu srcu za svećenički stališ. U vlastelinski dvor išao je dan na dan. Roditelji i ukućani snuždiše se sami jer vidjevahu Jureta vazda mučaljiva i zamišljena. Najednoć prohuji čitavim selom glas da Jure misli, pače da je odlučio napustiti svećenički stališ, a na to ga nagovoriše gospoda. Jednoga dana prije podne zaputi se Jure kao obično u vlastelinski dvor. Otac ga upita mrko i tužno:- Kamo si se zaputio, sine? Zašto nijesi obučen u odijelu stališa svoga? - Dok je to otac pitao, mati je plakala i prolijevala suze u komori.- Čudna li pitanja! - reče Jure. Kao obično idem u vlastelinski dvor. Pa tko će vazda mantiju nositi; ne osjećate li kako je vrućina?- Jurko, Jurko! Svašta se u selu i u kući pogovara. Vele da se misliš svući; nagovoriše te gospoda. Moja je želja da gospodu više ne posjećuješ. Dosada nijesu pitali niti marili za te, što ih sada trebaš? Ako si dosada bio u seljačkoj kući zadovoljan, zašto sada ne bi bio?

- Pak da se i svučem, zar bi se nebo zato prevrnulo? Uostalom, vi toga ne shvaćate. Napokon, valjda me nećete siliti na ono što mi je nepovoljna.- A, tako ti misliš. To prvi put čujem iz tvojih usta. Kratko govoriš, i ja ću kratko. Iz naše se kuće nosi, neka se gospoda za tebe skrbe i nikada mi ne dolazi pred oči. Gorki su naši žuljevi kojima služismo tebi novac, gorki, sinko. Idi, idi i slušaj gospodu, po volji ti! - I otac okrene u kuću.Jure popostane malo, mahne nehajno rukom i okrene put vlastelinskih dvorova. Gospođa Fanka bijaše danas sama kod kuće. Jure je nađe u vrtu pod sjencom savita granja samu, zamišljenu. On je pozdravi, ona se prenu...- Gospodine Jure, danas sam sama kod kuće. Suprug, sestra i rođakinja odvezoše se u obližnji grad pa se tek sutra vraćaju. Čekahu na vas da pođete s njima, no nije vas bilo. Pa je tako bolje, bar ja nijesam sama u dvoru. Sjednite kraj mene.Jure se nakloni i zahvali.- Oj, danas nešto novo vidim u vas, vi ste posve na svjetovnu gospodičić, ele vam dolikuje. Tako, gospodine! Ne bojte se vi nikakvih predrasuda i zanovijetanja roditeljskih, sve to hitro prođe.- Oj lijepa gospo, pa ja se i ne bojim. Luda bih bio da mi tko protuvoljni stališ nameće. Samo, milostiva, jedno mi po glavi kopa: opskrba. Da barem mogu kakvu zaslugu dobiti!- Ne bojte se, prijatelju, uzdajte se u nas!Zatim pođoše šetati vrtom, livadama, obližnjom šumicom. Govor im je tekao sve intimnije, sve zanimljivije, sve žarče - čas glasnije, čas tiše. Lijepa gospođa na puteljku posred šumice udari lagano mladića po obrazu: - Pa vi da ste mi pop! Takve oči, takva žarka duša!Kada su sjeli sami k stolu, gospođi je plamtjelo lice, oči joj bijahu vlažne, ali toliko, toliko slatke. Mladi je Jure svaki čas nekako stidljivo obarao oči. Malo razgovarahu, ali ipak im je sobarica smetala kada bi donijela koje jelo. Nakon objeda pođoše oboje u sobu domaćina da pregledavaju bogatu knjižnicu i slike. U domaćinovoj sobi bijaše knjiga i slika koje bi i najliberalniji svetac kralj David u svojoj "cvatućoj dobi" bacio u vječni oganj plača i škripanja zubi. Gospođa i Jure ostadoše cijelo poslijepodne u knjižnici. Navečer se Jure uputi, već se bijaše zamračilo, put svoga sela. Gospođa, lijepa Fanka, stisnu mu živo glatku ruku svojom koju on žarom cjelunu. One crne, one vlažne oči duboko pogledaše na rastanku mladića - ta lijepa žena uzdahnu, kao da se je danas zaručila. Njezine oči razumio je mladi Jure, ta knjige ga naučiše i slike u domaćinovoj sobi!... Na Krapinku Ivku i na vatreni sadržaj njezinih listova zaboravio je danas Jure... Zaboravio...!Po nebu visili su crni oblaci, na istoku planula zora blijeda kao lice zabludjele djevojke. Iz vlastelinskih dvorova spješio je put sela Jure Sporčina, u ušima mu zujaše sladak glas vatrene i mlade gospođe. "Ne boj se, ja sam ti zaštitnica" i... - "To je dakle početak svjetskoga života!" - mrmljaše mladić. - O gospoda, gospoda! Zašto se noćas vratih natrag?... VI.

Praznici su hitro prošli, a najhitrije Juretu. U zadruzi Sporčininoj bijahu svi sumorni i mrki, a mladomu kleriku kano da se je svaki ugibao. Prođoše prolaznici, Jure se veselo vraćao u sjemenište, uvjeravajuć roditelje da podnipošto ne bi ostavio svećenički stališ, da se je on tek šalio. Na rastanku mu majka stisnu ruku, suze joj potekoše niz lice: - Jure, Jure! Ne čini nam sramote, nemoj se svući, majka te moli koja te je teško othranila i mnogu gorku suzu prolila! Slušaj majku, bit ćeš blagoslovljen! Slušaj je više no ikoju gospodu!- Ne plašite se, majko! - tješio je mladić ženu, duboko ganut.Otac mu doviknu: - Dečko, Bog s tobom! Čuvaj mi se, ne čini starcima, rodbini i cijeloj župi sramote!- Ne bojte se - tiše reče Jure Sporčina. Lice mu bijaše suho i blijedo. Stisnu tanka usta, krenu

put grada, a u srcu imađaše stalnu odluku.Tri dana ostade još Jure u klerikatu. Kao da mu je odluka nešto oslabila bila. Cijele noći nije ni oka stisnuo. Više puta kano da se sve okolo njega kreće, kano da se svod spavaonice sve bliže prikučuje k njegovu čelu, sad će ga na pritisnuti i smrviti! Mišlju je prošao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Vidio je kako skače bos po brežuljcima i zelenim dolima, kako vatreno mijesi blato, gradeć mužare, svece i krilate anđele od njega. A mati ga prizivala: - Jure, Jure, dođi kući, kruha ćeš dobiti i voća, dođi! - Ta dobra majka, priprosta seljanka. Pa kako ga milo i sada opominje: - Slušaj mene, više nego ikoju gospodu! - On je došao u kuću tuđinca, Nijemca, koji tek iz knjiga život uči. Iz knjiga koje više opsjenjuju negoli istinom zadahnjuju čovjeka. Taj tuđinac Nijemac obećaje mu potporu u visokim školama, a tko mu je glavni protektor? Tuđinčeva žena - lijepa Fanka! Žena - ah! Pa kakva žena! Zašto mu je protektor? Jer ga ta žena ljubi... Vjerna žena? Ljubav njezina? Strast, divlja strast - - i ništa drugo! Kako dugo može takva protekcija trajati? Tako dugo dok nitko drugi do Boga ne dozna tajne njihove. Ne, ne! - mahnu mladić rukom - ostani u hladnim zidinama! Trpi, muči se, pa će majka, otac, rodbina sretni biti i sav poznati puk! Ha, ha, ha! Slavičnosti! Kako dugo sva ta bajka traje? - Jedan dan, dok si otčitao novu misu: puk se raduje, puk i zaboravlja! Pomru roditelji, braća - ostao si okresano drvo, nitko nije tvoj! Pop, pop te pop! Tko je iskren s tobom? Zar prijatelj? Zar rođak? Nitko - do Boga! Okreneš li krivom stazom, mrzi te i misliti na Boga, jer svagda tada dršće ti duša! - U svijet - u svijet - u slobodan svijet! Nevina djevojka sladit će ti dušu i tijelo - bit ćeš sretan u braku! U svijet, u svijet! Ali lijepa Fanka! Hoće li ona htjeti da budeš ikada sretan u braku? One crne oči nose nešto i demonsko u sebi! - Ivka piše dan na dan - lijepo, milo, kako može samo nevino djevojačko srce! Obećaješ joj skoro doći u rodište njezino, čim ostaviš zidine. Oj, ono je anđeo! U svijet, u svijet - i ti ćeš sretan biti.Već se je spustio sumrak na zemlju. Jesenska večer bijaše divotna i mila kao kći nebeska. Sjemenišna se vrata otvore, a blijed, dugostas mladić sunu sam samcat u široki svijet. - Ah, kako je to krasno! Slobodan! Pa ako ništa, sloboda! sloboda! - mrmljaše mladić i krene u hotel, hrlo poskoči stubama, pokuca na vrata i uniđe u elegantnu sobu.- Evo mene! slobodan sam!Lijepa žena koja je sjedila na dubokom divanu promjeri ga od glave do pete, a zatim mu mahnu rukom:- Ovako mi se miliš, dođi pokraj mene, Jure!Ta lijepa žena bijaše gospoda Fanka...

*

Gospodine, napišite ukratko, ako već budete pisali, što dalje znam o Juretu. Vi ga svakako sada već vidite čovjeka o kom bi se puno dalo napisati i pripovijedati! Po nj bi bilo sto puta bolje da je lijepo ostao u sjemenišnim zidinama, kako ćete dalje vidjeti - nadoveza župnik.

*

Kao oluja proleti rodištem Juretovim glas da je ostavio svećenički stališ. Majka je od žalosti poslije nekoliko mjeseci umrla.Jure je otišao na više nauke u Beč. Podupiraše ga vlastelin.Prije nego se je otputio u Beč, ode tajno u Krapinu. Ivka što je namislila, pogotovu je uspjela. Josipa joj je pljeskala. Uspjeti je bilo lako jer je Jure već pošao krivim putovima...Ode u Beč. U Beču je vrlo malo učio, već je više dopisivao na jednu stranu s vlastelinom, na drugu s njegovom gospođom, na treću s Ivkom... Materijalno bijaše potpuno opskrbljen, pače i odviše.

Bijaše mjeseca svibnja. Jure sjeđaše mrk i nijem u svojoj sobi, izgledajući listonošu s novcima. Velike, velike potrebe zahtijevahu puno novaca... List dođe - bez novaca.- Kako to? - sune Jure uvis i raskolači oči... Otvori list... čitaše...

Da, velika je razlika među gospodinom i kukavnim kmetom što se je popeo do gospodstva... Lijepi ptiću - uhvatio sam vas. Vaši listovi na bivšu moju gospođu pisani došli su do mojih ruku! - - Doznah zašto je ona svaki mjesec otputovala tobož u grad na tjedan dana i više... Jer u Beč je trebalo više vremena... Nijemom hladnoćom divim se drskosti siromašnih pa tako podlih ljudi. Ona je bila uboga, ja je podigoh do gospodstva; vi ubog, i vas htjedoh podići... A oboje ste tako nepošteni... Možda ćemo se kada sastati u životu -

- Isuse! - vrisnu Jure i propne se kao da si ga nožem ubo. - Zaslužio si! šaptaše mu tajni glas. Hitro, odigrasmo svjetski život, hitro! - I sruši se na naslonjač.Za malo vremena dobije brzojav i pismo drugo.Brzojav bijaše od Fanke:

Navečer me čekaj, dolazim. Ne boj se ako si čuo. U mene je dosta imetka za tvoj i moj život... Čekaj me!

Drugi list bijaše od Ivke, nježan, mil, a napokon zdvojan. Opominje ga da vrši zadanu riječ. Već je prošlo šest mjeseci što se ćuti majkom. Jure joj obeća, na njezin prijedlog, vjenčati je prije negoli se otkrije njezina sromata, i ostaviti je u Krapini u roditelja, dok svrši nauke. - Jure pročita i brzojav i ovaj list i baci oba u kraj.- Dakle, sve se primiče kraju! Svršio se tvoj svijet, tvoja sloboda!Gospođa Fanka, raspitav se sa svojim suprugom, pođe ravno u Beč k onomu koji je povodom tomu. Njezine rođakinje morale se odseliti iz dvora vlastelinskoga. Jure se pustio u zagrljaj bahantične žene, življaše lijepo i ugodno te je zaboravio na plavušastu Krapinku koja je svaki dan sve očajnije, sve zdvojnije listove slala u Beč, ali odgovora ne dobi ni na jedan.Nekoga dana sjedila je na niskom divančiću sama gospođa Fanka. Jureta ne bijaše u kući. Zamišljenu, svaki čas bi trznula neka kobna pomisao. Imutak što je prispravila kod supruga s kojim se je raspitala, smanjivao se sve to više. - A šta će tada nastati kada sve potrošimo? - pitao ju je neki tajni glas.U takvim mislima pokuca netko na vrata i uniđe pod bijelom koprenom visoka, plavokosa gospodična. Bijaše Ivka. Iz Krapine u Beč - to je ipak velik put za ono doba.- Gospođo, stanuje li u ovoj kući Jure Sporčina.- Stanuje. Pa što traži od njega gospodična? - upita polu smijehom, polu prezirno gospođa Fanka.- Prostite, gospođo, to imadem samo njemu kazati, a čekat ću ga ovdje dokle dođe.- Što gođ imate njemu kazati, možete i meni. Ja i on smo jedno.- Jedno? - jedva dahnu Ivka. - Gospođa je valjda sestra?- Ne, nijesam sestra... - promuca Fanka. - Više nego sestra...- Više nego sestra? - problijedi Ivka i počne drhtati po cijelom tijelu.Gospođi Fanki bijaše vrlo neugodno. Sama nije znala kako da se predstavi Ivki. Obje zamukoše i taj muk je trajao do pol sata. Ivka je čekala, upirući ukočeni gled u ženu - ali vidjela nije ništa. Crne slutnje, poput tmastih oblaka što navješćuju strašnu buru, more joj dušu. Što misli u jedan tren isprekriža se u njezinoj glavi. - Možda je saznao za moj prošli život, zapustio me! Pak? Pak? O, ako ništa drugo, ja ga mogu prisiliti na priznaju očinstva...Dok su se obje ovako zamislile, stupi Jure u sobu i osupnu se opaziv Ivku poput mramorna kipa stajati u sredini sobe. Korakom uzmiče natrag, sunu mu misao da pobjegne napolje.- Jure Sporčina, ti me valjada poznaješ, Ivku? - dršćući šapne djevojka.

- Gospodična Ivka ima s tobom tajnih razgovora koji se samo vas tiču - usta bijesna gospođa Fanka i strašnim pogledom promjeri Jureta.- Molim te, ostavi nas nasamu - promuca mlad čovjek.- O ne, ja imam pravo slušati, ja ću slušati tajne tvoje razgovore - dupnu nogom o pod lijepa Fanka.Nasta u sobi muk. Jure domaknu stolac, sjedne i upre oštre oči u obje žene, kano da kaže: izvolite, ne bojim se, izvolite! Za Ivku znadem da ne bijaše onakvom djevojkom, kakvom ju je cijenio Jure Sporčina kada se je s njom upoznao na krapinskom plesu, pa se i nije čuditi njezinoj hrabrosti.- Ovdje se nađosmo dvije suparnice. Nijedna od nas nije tomu kriva već ovaj nepošteni i opaki mladić! Gospodično ili gospođo, ja vas ne poznajem, ali vam samo toliko imam reći da je ovaj gospodin a bivši klerik za me ostavio sjemenišne zidine, zaručio me i ja nosim pod srcem njegovo čedo, već je šest mjeseci tomu; zaklinjaše mi se moje poštenje vratiti, pa kada je zaboravio na svoju kletvu, pođoh u svijet potražiti ga i opomenuti na njegovu dužnost.- Gospodično! - hladno reče Fanka - ja za nj ostavih svoga muža, on ostade sirotan ovdje, pođoh k njemu i kupih njegovu ljubav za imetak svoj. To vam je cijela moja povijest. Pitajmo sada njega, što će on?Obje žene kao lavice bijesan pogled upriješe u Juru Sporčinu. Obje jednaka značaja i jednake prošlosti. U ovaj tren bi Jure pao bio na koljena pred Ivkom, ali njezin hladan i preziran pogled kazao mu je da se je u toj djevojci prevario, da ona nikada nije mogla ljubiti kako on sebi predstavljaše, da je ona jedno te isto s Fankom. Uzme hladno šešir u ruke, nakloni se objema ženama, ostavi ih i izađe iz kuće.Jure Sporčina ode u bijeli svijet. Od to doba skitaše se od grada do grada, ali nikada nije nikakvih nauka svršio. Bijaše novinarom u Petrogradu, Berlinu, Parizu. Rastao je i padao kao termometar, ali u njem se je zadržula vazda jedna narav, jedna duša, jedan značaj - značaj Ahasverov.

*

Već mu i kose posijedješe. Nade se jednoć u Trstu. U noći koračaše hrlim korakom u svoj stan. - Grusti mi se, grusti mi se! - mrmljaše. Našao je Ivku i Fanku na istom mjestu. - Grusti mi se, grusti mi se! - mrmljaše - grustim se i sam sebi! Što je Jure Sporčina danas? Vucibatina, vjetrogonja, ništa! - mrmljaše tiše.

*

Juretu Sporčini napokon dozlogrdi svijet, putovanje, pustolovine. Dođe u svoje rodno mjesto, ispravda svoj dio od zadruge, sagradi u hrebljastim jarcima kućicu, za nekoliko vremena dovede sa sobom dosta još lijepu ženu, po licu joj sude da je Židovica.Nikada nikuda ne ide iz svoje kućice, ni u crkvu, ni među ljude. Seljaci vole puno o njem pričati. On ne mari. Često se sastadoh s njim. Jedanput ga nagovorih. - Ti si pop, božji čovjek, ja nijesam ništa! - odvrati mi surovo i pusti me sama. Kako bijaše pred deset godina, tako je i danas. Star je već kao ja, ali veoma jak i žilav. Čudo od čovjeka kuji je tolike pustolovine proživio.Cijelo ga Zagorje zove "zagorskim čudakom".- To vam je sve, amice! - I starac župnik, srknuv burmuta, natoči pune kupe.- Jeste li zadovoljni?- Jesam - kimnem.- Pa, bene - reče župnik - u zdravlje moga staroga konškolarca, a današnjega "čudaka

zagorskoga", Jureta Sporčine!Bijaše slatko vino na suha grla...

Primorac, 1878.

LADANJSKA SEKTA I.

U zakutku divlje zagorske romantike nedaleko od Sutle življaše "ladanjski gospodin" vlastelinčić Pepo. Upisan bijaše na gruntovničkoj listini kano posjednik do dvadeset rali oranice, do deset rali vinograda, šume i livade. Sve te nepokretnosti brojile su pedeset i devet parcela. Uz to gazdovaše u rasklimanom drvenom dvoriću, obitom novim daskama, a okolo dvorića dizalo se nekoliko zgradica, pokrivenih crvenom opekom kano krv. Po općenitom sudu ondašnjeg žiteljstva koje ne čitaše svjetskih Salonblatta niti Modewelta, bijaše taj visoki, koštunjasti vlastelinčić prozvan galantnikom, prem niti njegovi žuto-pepeljasti brci i brada, niti sive drobne oči, niti raščepurena kosa, niti suncem posivjelo lice i ruke, a bome niti isto odijelo, što bijaše jedva bolje nego u kakva preobučena kanoničkoga kočijaša, ne odavaše upravo ništa galantno ni odlično. Ipak bi bolje bilo zanijekati na kojem astronomičkom kongresu Galilejevu istinu da se zemlja kreće oko sunca, nego zaboraviti vlastelinčića Pepu nazvati "ladanjskim gospodinom vlastelinom".Po krsnom listu računao je Pepo dvadeset i osam godina. Bio je općinskim odbornikom, naposeb radio je u odsjeku "za pučku prosvjetu" i znao je sedam paragrafa općinskoga reda naizust.Svojom čašću "općinskoga odbornika za pučku prosvjetu", svojim naslovom "ladanjskoga gospodina vlastelina" i svojim znanjem "od sedam paragrafa općinskoga reda naizust" držao se Pepo doista znamenitim, velikim i učenim mužem, pa u koječemu vrlo nadutim čovjekom. K tomu običavao bi se pozivati na svoje velike škole, nu to bijaše više taština negoli velike škole. Školske svjedodžbe našega ladanjskoga gospodina kazivahu "crnim na bijelom" da je on nekoć svršio jednu gimnaziju s nedovoljnim uspjehom, zatim prvu realku s jedva dovoljnim napretkom, a drugu realku, poštujmo sveti krst, sa trećim redom u najjezgrovitijem izgovoru.Obiteljski areopag odlučio je već u šestoj godini za onda ladanjskoga derana posvetiti svećeničkomu stališu, nu kada bogovi Latina nemilosrdno protjeraše preko praga svoga svetoga hrama ladanjskoga gospodičića, promijenio je svoju odluku obiteljski areopag, kako to biva i u državnim parlamentima kada ih prevare visoke nade, te bude suđeno ladanjskomu gospodičiću školati se za advokata. To je dakako bila neka zabluda o budućem dostojanstvu obiteljskoga uda, jer realne nauke ne izučaju advokate.Ali i te je zablude ponestalo kada se u kobna ondašnja vremena neki vrlo strogi profesor strašno debelih naočala izderao na pokojnoga oca gospodičićeva: - Vadite vi svoga sina na ladanje pure pasti, a ne da dere uzaludno hlače na školskim klupama! - Pokojni sada Pepin ćako prem je matematičke domaće potrebe rješavao grahovim zrnjem jer nije umio pisati arapskih cifara, a geometričke formule izvađao "lancem" jer ni ponjaća o trokutima, to je ipak scijenio da ga misli vrijeđati gospodin profesor, pa mu odgovori: - Prosim, lijepo boga i vas, gospodine profesore, vi svoj gospodin, ja svoj. Ja ipak nijesam prosti, zaglamasti muž, ja sam vlastelin koji posjedujem pedeset i devet parcela u gruntovnici. Moj sin je, prosim lijepo boga i vas, samo moj sin i ničiji drugov! - Gospodin profesor na riječ "vlastelin" naćubi mudre usnice kano da prolazi mimo bare što se isparuje na suncu, pa lakonički odgovori: - No, valjda se ja ne jagmim za vašim "tokmastim" sinom, imam ih kod kuće šest komada koji posjeduju

pedeset i devet parcela gore - pokaže rukom - u gruntovnici na nebeskom kraljevstvu! - Nato se rastadoše, a otac svoga vrijednoga sina nije zaboravio žilavom desnicom nategnuti za ušesa i nekoliko put pogladiti ljeskovačom mrmljajući: - Lopov, potepuh, samo sramotiš nas, naše ime i grunt!Dok je živio otac i nekoliko teta, nije se mogao "ladanjski gospodičić" isticati na nivou ondašnje sadašnjosti, jer ne bijaše dana kad mu ne bi tko odlupio, kako već biva u nježnim obiteljskim okolnostima, ime lopova i potepuha koji nije ni advokat ni svećenik; ali kada su ovi postali pokojni a Pepo punoljetnim, tada se gledaše osvetiti malodoblju svomu i pokazati što će reći "ladanjski gospodin vlastelin" koji posjeduje pedeset i devet parcela nepokretnosti!Kada se nije sjetio niti puk, niti inteligencija onoga mjesta da u zakutku drvenoga dvorića čuči strižibuba, hoću reći "neotkrit amanet" koji bi ipak u današnjim vremenima mogao dobaviti glas svomu rodnomu mjestu, domisli se naš Pepa kako treba upozoriti često put toli slijepu svjetinu na taj dragulj što pljesnivi u tami! Nedjelju za nedjeljom putovao bi koji puran, koji odojčić, koje vedra vina sada gospodinu bilježniku, sada gospodinu učitelju, sada gospodinu župniku, dapače i istomu poglavitomu velikomu sucu.Sada se je dakako brže doznalo za taj dragulj, za tu bisernu školjku štono baca toli čarobne trakove svoga svjetla iz tamnoga zakutka.I njoj nije bilo dulje počivati na dnu mora, hoću reći u tami svoga drevnoga dvorića. Ta i Hotentoti izvukli bi takvu dragocjenost na božji zrak, a kamoli neće inteligencija onoga mjesta!I nije postojalo dugo vremena i mi vidimo Pepu kretati se u javnom životu. Pa kada je već postao općinskim odbornikom i kada je visoki gospodin iz grada došao pregledati općinske poslove i poslenike te se moglo nadati od njegova, namrgođena lica nepovoljnoj službenoj kritici, preplašene svoje kolege potapša Pepo po ramenima: - Ne bojte se, drugovi, ja vam razumijem ova neumitna, nabrana i ukočena lica u ljudsku formu pretvoriti; a sud će njegov po nas najbolje izreći, ne bojte se!I zbilja. Cestom kuda dizahu golemu prašinu službena kola visokoga gospodina iz grada, čulo se drečanje raca, kokodakanje kokoši, cviljenje nedonoščadi Odisejeve braće, kano da visoki gospodin vozi u svojim kolima čitavu menažeriju iz Zagorja.Dođe s vremenom i službena ocjena. U onoj općini najbolji poslovi, najrevniji poslenici, a od ovih "u svakom obziru" najvještiji, najpohvalniji ladanjski gospodin vlastelin Pepo. II.

U onaj kraj dođe duh "našega vijeka", dođe demon gospodina Pepe.Dosadanji učitelj dobije bolje mjesto, a ovamo se doveze čovjek iz dalekih krajeva, posve nepitoma obličja za ovomjesni svijet.Prem bijahu u doba kada je prispio taj novi svat u taj kraj "pasji dani", dani vrućine i znoja, taj svat se pokaže i predstavi inteligenciji u debeloj kapi od puhova krzna i u zimskom kaputu. Čovjek ni visok, ni nizak. Duga, mršava lica a blijeda poput mramora, brade rijetke, duge, progrušale, oka ledena, ukočena, zelenkasta, a brkova vanredno tankih, dugih i obješenih niz lice. Pa da si mu dao ma i kakvu zagorsku svjetiljku u ruke, rekao bi - to je živi cinik staroga vijeka!Tomu svatu bi dopitano da učiteljuje u onom kraju. Zvali ga Tomašem Brancem.Tomaš Branac kada je došao u mjesto, samotovao je u svojoj sobi, nije imao ni žene, ni obitelji, ni rođaka, kuću je redio, jelo pripravljao sam. Kakvo jelo? Komad sira, sirovo jaje, kruh, sol i vodu. Pravi pustinjak. Svoje dužnosti vršio bi neopisivom hladnoćom, ali vanrednom tačnosti i pedantičnosti. U crkvi je dobro udarao u crkvene orgulje a pjevao tanko, visoko, bez kretnje, bez života, bez čuvstva, studeno.Ljudi, pa i isti župnik, inače rogoborna duša i svakomu loncu zaklopac, bojahu ga se.

Zadnjega dana u mjesecu slao bi tačno u jedan te isti sat po svoju plaću.Jednoga mjeseca polupa "ladanjski gospodin Pepo" na njegova vrata.- Gospodine učitelju, ovoga mjeseca pomanjkalo u našoj blagajni novaca, strpite se do budućega mjeseca.- Dobro, reče ovaj, strpite se i vi u crkvi i u školi. Ja niti pjevam, niti igram, niti školujem. Strpite se. Kada će blagajna novaca imati, ja ću nastaviti.I dalje čitaše nekakvu knjižurinu.Pepo stade citirati svojih sedam paragrafa koji slabog ili nikakvog saveza ne imahu s učiteljskim dužnostima, i napinjati se da dokaže učitelju kako ima biti ponizan i poslušan općinskomu poglavarstvu, a ovaj ga prezirno promjeri od glave do pete, te ga ostavi deklamirati u sobi, a on izađe napolje, promrmljavši: "Orangutane!"Pepi se stisne od hladnosti toga zvekana, a riječ "orangutan" bila mu je nepojmljiva kano i ona iznimka štono se je sjećaše iz Dunebirove gramatike: "panis, piscis, crinis, finis" itd., i držaše da je "orangutan" svakako francuska ili talijanska riječ i znači, pošto ju je na odlasku izgovorio i mahnuo rukom, valjda "zbogom" ili "zdravo". - To je negdje pravi učenjak - mrmljaše Pepo izlazeći iz školske zgrade - kako samo ljude iz prikrajka motri, upravo kano moj profesor iz prirodoslovlja; ja se moram s njim upoznati, dapače, nešto me k njemu priteže da se sprijateljimo! - zaključi Pepo.Za koje vrijeme Tomaš Branac posjećivaše Pepine dvorove, vazda bijaše uredno plaćan, a Pepo mu postane prijateljem i bratom i učenikom.Pepo, Bog i duša, nije rado čitao knjige ni u najranijoj mladosti, a toga se je načela držao i u muževnoj dobi, ali zato je to radije slušao Tomaševa predavanja, a kada bi se rastajao s Tomašem, bilježio bi nečuvena još imena što mu ih je sasuo u glavu gospodin Tomaš.Prvo ime što ga je Pepo zabilježio u svoju bilježnicu glasilo je ovako: Darvin, najveći um cijeloga svijeta, preobrazuje svijet, tjera glupost, rasvjetljuje mrak. Dokazuje čovječanstvu da ono jest ono što danas tobože nije, a nije ono što danas zaista jest: naime potomstvo majmuna. Otac svih ljudi, dakle Adam, jest gospodin orangutan!Ovo je ladanjski gospodin učio čitava dva dana naizust, i kano da je ta teška izreka potiskivala onih sedam paragrafa iz glave, koji napokon ne značiše ništa prema veličanstvu ove izreke.Kada je Pepo vidio starca "orangutana", naslonjena uz veliki dub kano jedinu sliku u Tomaševoj sobi, zamisli se duboko i sada mu istom stane svitati zašto mu je nekoć rekao Tomaš "orangutan"! To je samo časno za Pepu, jer je i on jedan od primjeraka Tomaševih, u kom je upoznao uzor svojih napornih studija! A da pokaže svomu učitelju kako ga se dojmila prva njegova prilika kada ga je posjetio, tražio je od Tomaša da ga vazda zove onim imenom, to jest "orangutanom"!Tomaš se skloni na to, ali samo kada su sami.Druga izreka u Pepinom bilježniku bijaše ova: Zemlja je zajednički posjed svih ljudi na njoj. Dakle, sve na zemlji ima se podijeliti na jednake dijelove među sve ljude. Jednakost, ravnopravnost, opća sreća neka je u čovječanstvu. Nestati ima pojma bogatstva i siromaštva. To je bolestan izum naduvenjaka i nabikulena. Svi imamo biti građani, svaki ima posjedovati jednaki dijel zemlje. Narav je Bog života, a posljednja nužda svemu: sila. To je jezgra socijalnodemokratičkih misli.Tomaš se uveliko trudio i znojio dok je Pepi barem ponešto razjasnio ovo tamno socijaldemokratičko načelo, pomiješano s osebujnim Tomaševim primjesama. Naposeb nije mu mogao utuviti u glavu onaj zahtjev tobožnjih socijaldemokrata da se sav imetak na zemlji ima podijeliti na jednake dijelove. On, koga zvahu ladanjskim gospodinom vlastelinom i koji se držaše bogatašem onoga kraja, da sada najedanput podijeli svojih pedeset i devet parcela s kojim priprostim kućarom, hvala lijepa, aj, to ne bi učinio za volju svih orangutana ovoga svijeta! Nu kada mu je razložio gospodin Tomaš da će se to pitanje jedva oživotvoriti tamo negdje u dvadeset prvom stoljeću i da zasada treba tek pristaša stjecati, jer da danas vlada više

pitanje pristaštva negoli samoga oživotvorenja, osvoji Pepu i postade pristašom "socijaldemokracije". Vanredna mu se pako milila ona riječ "nabikuleni".Ali ovakva načela, odnosno njihovi nosioci, ne bijahu zadovoljni kada bi u tom zagorskom zakutku brojili tek jednoga pristašu, i to samo ladanjskoga gospodina Pepu; Tomaš Branac se scijenjaše već temeljnim stupom "socijaldemokracije". Pristaša je trebalo tražiti u daljnjoj inteligenciji, pa i u najnižim slojevima pučanstva. U ovom posljednjem elementu bijaše lasan taj posao, jer po tim načelima imali bi prestati svi porezi, a osim toga dobilo bi se dosta imetka od bogataša, koji bi se izjednačili sa svakim grobarom i čizmokrpom. Osobito se račio ovim pristašama najnižega razreda silan imetak mjesnoga židovskoga kramara Nathaela i njegova "wertheimerica", to vrelo gavanova blaga u čitavom Zagorju!U poluinteligenciji nicali su pristaše "socijaldemokracije" kano gljive u krugovima selskih krojača, bubnjara, serežana, isluženih lijenih vojnika, pak zatim među kartašima i pijanicama, kano i raznim mjesnim gizdelinčićima i mudrijašima. Prema tomu trebalo je doskora ozbiljnije korake poprimiti, ustrojiti društvo, pa makar i selske "socijaldemokratičke novine". III.

Nekoga krasnoga dana mjeseca rujna nagnu žarko sunce već napolak na zapad. Svijet kano da je drijemao u slatkom snu, kano da se sav odmara u nekoj neizmjernoj sjeni. Kako bijaše plodna godina, grožđe sve to slađe bivalo u trsjima, samo da ne pukne i ne iscijedi med; breskve rumene kano grimiz, šljive ljubičaste kano baršun, cijela narav u najbujnijem zelenilu - sve to podavaše živu stvoru presladak, preugodan život. Sva pako narav činila ti se poput raskošne žene, koja nadarena božanskom ljepotom i milinom, narešena dragocjenim draguljima, posjede sjetna na milo mjestance, otkuda svaki dan popraćuje zaljubljenim okom svoga vojna, silno i jako sunce, štono spješi na zapad i skoro će uminuti za veličanstvene daleke gore! A dolinom romori bistroteka Sutla, pa ti se čini kano da slušaš uzdisaje ženine...S jednoga brežuljka na drugi, kano lađa preko nabujalih valova, kotrljaju se velika seljačka kola. Na njima sjedi mlada, jedra plavokosa djevojka. Dvije duge i guste pletenice spuštene po zaprašenim od puta oblim ramenima poskakuju, a djevojka svaki čas poravnava široki, slamnati šešir koji joj hoće prikriti velike, plave oči. Prem je obučena u prostranu putnu bluzu koja potajiva u svojoj prostranosti onu očaravajuću gipkoću ženskoga tijela i pojedinih uda kano i bujne grudi, to se je ipak isticalo i jedno i drugo u djevojke, što se vozila, i ispod bluze. Na prednjem dijelu kola sjedi čovječuljak u opancima, a zagorski seljak bi mu rekao da je tamo od donjih strana, jer Zagorci ne nose opanke.Kola se ustaviše pred školskom zgradom. Ljudi zvjedljivo gvirahu u pridošlicu, tako krasnu gospođu što dolazi k tomu seoskomu čudaku...Tomaš se pokaže na školskim vratima u velikom, pustenom kriljaku, nadnese vrh čela suhonjavu desnicu, zatreperi prstima od ljevice i nešto žešće usklikne:- Sofijo! Ti ovamo preko ovih bregova po toj nesnosnoj žezi? Pa zašto tako iznenadno? Što se je zbilo, Sofijo?- Novosti, velike novosti, oče - ljubljaše Sofija očeve ruke, ja ti pisah i... - zape djevojka...- No... i... što?- I... moj zaručnik ti je pisao, ali od tebe ama nikakva odgovora - tiše će Sofija.- Tvoj zaručnik... tvoj zaručnik... - mrmljaše Tomaš kada su ulazili u sobu; ti si curče premlado, ma dijete, to je opet ciganija tvoje tetke. Ona se prerano brine za tvoju budućnost.Tomaševo ukočeno oko pomladilo se, oživjelo. U tom bujnom, žarkom životu plavokose kćeri kano da gleda svoju vlastitu mladost, kada ga još ne zaokupljaju teška studija, kada još nije poznavao rod majmuna. Čovjeku punu dubokih refleksija, nehotice mu dođe na um prispodoba: može li ovako divnomu biću biti pradjedom onaj ukočeni orangutan na stijeni, te onda i od klokana postala je golubica! No trgnu se Tomaš iz kratkotrajnih refleksija, stara

ozbiljnost sabra mu se na ledenom obrazu i mukla zapita:- A tko je taj tvoj zaručnik? Možda kakav podravski kramar?Djevojka se zarumeni još silnije.- Profesor na varaždinskoj gimnaziji.- Profesor! - dahnu teško Tomaš. - Profesor, ludi naziv, kakav profesor, školnik kao i ja. Je li prirodoslovac?- Nije. Predaje logiku i psihologiju, pak zatim historiju.- Lijepi predmeti, samo što su svi krasno ishitrene laži i sni. Je li crn, je li plav kao i ti, je li sangvinik?- Plavokos kao i ja, sangvinik.- Ne slažem se, ne glasujem za tu partiju. Vazda ćete se svađati; a svađa napokon očemeri život.- Oj, oče, ne govori tako, mi smo dobri kao grlice; jer... jer... - zapinjaše djevojka.- Nu, što jer...?- Jer se neopisivo ljubimo... - stidno će ona gladeći rub od kecelje.- Bajka, ljubav je bajka, opsjena... Što su mu roditelji? Ima li što?- Roditelji? Seljaci. Nema ništa, svoju plaću.Tomaš je stao ruljiti obraze i zašuti.- A kako ti se mili, oče, u ovim bregovima? - upita djevojka i stade skidati platnenu bluzu sa dražesnoga tijela.- Kraj je lijep. Ljudi siromasi, bogomolje i glupaci. Švajcarska, Tirolcima napučena! - odvrati Tomaš.- A kamo na koštu, oče?- Koštu? Sam kuharica, sam gazdarica. Pa što napokon trebam? Krišku sira, komadić kruha, čašu vode. A kakve nazore goji tvoj profesor - nekako će porugljivo Tomaš - o svijetu, čovječanstvu, o društvu? - Tim prekinu obični razgovor.- Kako, nazore? - plaho upita djevojka.- Valjda ne benavite samo o ljubavi i vilinskom carstvu! Ne pripovijeda li ti što iz historije?- A, iz historije? Jest, na primjer, on veli da su Grci najveći i najkrasniji duhovi, a Rimljani najdivniji junaci staroga vijeka.- Veliki duhovi! - nakesi se Tomaš. - Grk je vrištac, ne velik duh. A Rimljanin - pravi orangutan! Taj tvoj zaručnik je nekakav idealista. Želio bih ga vidjeti!- Ta doći će s tetkom ovamo da zaprosimo tvoj blagoslov, oče.- Ovamo? Čim ću ih ja podvoriti? Vidiš da sam sam. Gospoda nisu zadovoljna sa sirom, kruhom i vodom.- Ne skrbi se, oče, za to. Bit ću ja i teta u kući, mi ćemo već pripraviti sve.- A ti razumiješ i što skuhati?- O, vidjet ćeš, oče. Umah danas pripravit ću vam dobru večeru, samo ako je u mjestu pilića dobiti.- Ja neću, kćerko, znati je li dobra ili loša, ja sam ti vegetarijanac.- Što je to vegetarijanac?- Čovjek koji ne jede ništa od mesa.- Joj, ja sam preko svih ovih bregova mislila kako ću vam lijepo ispeći piliće, da će se sve pušiti. A ti sada najedanput ne jedeš ništa od mesa.- Samo ti pripravi. Ja sam zadovoljan tebe gledati kako ti ide u slast, Sofijo!Sva školska zgrada oživjela je onim bujnim životom kakvim mu odisaše i nova doseljenica. Uz domaći posao milozvučno odjekivahu njezine pjesme o zanijemjele školske zidove. Isti Tomaš ne bijaše više tako ukočen kao prije. Knjige je pustio u božjem miru snivati, putem zadovoljno fićukaše, a u kući bi katkad prilagodio svoj visok, tanak i studen glas uz plamenu i strastvenu pjesmu svoje Sofije. Krajem se brzo pronese vijest da učitelj Tomaš ima prekrasnu

kćer, da se školska prije pusta zgrada pretvorila u živi perivoj.Socijaldemokrati i darvinovci rado posjećivahu svoga učitelja Tomaša, ali oni s Tomašem govorahu o svemu samo ne o načelima socijaldemokratičkim i o darvinizmu. Ladanjski gospodin Pepo zagledao se svom dušom i srcem u Sofiju. Jednoga dana napisa on na kartici bratu Tomašu slijedeće:

Ja sam najžešći pristaša darvinizma, ali socijaldemokrata ne mogu i ne mogu nikako da budem. Otkako je tvoja Sofija ovdje, moj život se je posve promijenio. Ja hleptim za obitelju. Socijaldemokrate hoće da oni koji više posjeduju podijele sa siromasima. A svaka žena da je zajedničko dobro svih muškaraca. To razoruje obitelj; moja djeca mjesto da se brinu da ovih pedeset i devet parcela pomnožaju, ona će ih morati dijeliti s lijenim blatotepima i vucibatinama. Da tako mislim, kriva je Sofija. Mi ćemo svakako dvije zasebične sekte stvoriti: darvinovce i socijaldemokrate. Prve sekte sam pristaša dušom i tijelom, druge ne mogu biti. Tvoj "orangutan".

Ovo je dakako samo sadržaj Pepina lista. Tomaš se resko nasmijao svomu učeniku.- Mora mu se izbiti iz glave Sofija! Uostalom, on već zaboravlja što mu rekoh: da će se načela oživotvoriti tek u dvadeset i prvom stoljeću, a njega već sada boli glava! IV.

Vegetarijancu Tomašu preugodno mirisahu žestoka i sladokusna jela što ih priređivaše Sofija. Njegovi otupjeli živci stali su mekšati i slabiti, a kći se ne umaraše dan na dan nutkati ga da se okani te ludosti! Napokon baš onoga dana kada su se poslije podne imali pristaše novih načela skupiti kod ladanjskoga gospodina Pepe, kod objeda nadvlada slabost Tomašev želudac, i nije ga trebala baš živo poticati Sofija da se obori žestokim jurišem na pečeno odojče štono je vanredno zamamljivo cvrčalo na ražnju. Tomašev rašireni želudac od neslane biljne hrane jedva se udovoljio sa čitavoga pol odojčeta. Sofija je samo pljeskala od zadovoljstva i veselja.Nakon objeda široke volje, ispričav se kćeri, ode Tomaš na pristašku skupštinu na kojoj je gospodin Pepo imao voditi glavnu riječ. Govor mu je dakako sastavio sam Tomaš koji je morao priznati da nije imao ni organa, ni govorničkoga dara kano ladanjski gospodin vlastelin. Pa i dusi što zaljuljaše bilo u koje vrijeme krugljom zemaljskom ili je okretahu na mezimcu prstu, rijetko bijahu govornici, ili kako Tomaš veli "klopotače i brbljavci".Radilo se o tom da osnuju selske novine koje će razjašnjavati i bistriti pojmove; a zatim nekakva pravila kojih se imade društvo držati.Sofija ostade sama kod kuće. Bilo joj je nekako tjeskobno oko srca. Sada bi pjevuckala rastreseno, sada bi u daljinu zamišljenim okom pozirala kano da nekoga izgleda, nu ocu nije kazala niti riječce da se komu upravo danas nada, pa se niti nije protivila da otac odilazi od doma.Ni izdaleka ne vladaše gospodinom Pepom ona neizbježiva trema štono običaje u takvim zgodama zagospodovati naravlju ljudskom. Dapače on nije ni ponavljao naizust naučena govora.Kada je Tomaš stupio na prag Pepina dvora, čuo je rogobor već davno došlih pristaša, koji su nezadovoljno klimali glavom zašto je baš Tomaš danas tako netačan; osobito se ljutio mjesni gospodin krojač, hvat i pol visok čovjek, tanak kano njegova najdeblja igla. Taj krojač bijaše vrlo žestoka duša, a može se reći da je možda najviše poimao nova načela štono zadahnuše čitav parokrug onoga mjesta. Pozivaše se na svoju majstorsku svjedodžbu koju je zadobio kod prvoga krojača u Beču. Nu, opojen socijaldemokratičkim duhom, izvrgavao se čestim tamnicama i progonima, zato napokon zaželi vratiti se u svoj rodni kraj. Tako je barem u ovo zgodno vrijeme sam pripovijedao.

Kada je došao Tomaš, posjedaše ozbiljno na svoja mjesta, bilo ih je dvanaest, jer se rulja nije smjela pripustiti gdje se ima sagraditi temeljnik kamen; a ladanjski gospodin Pepo uze riječ:- Građani ravnopravni, slobodoumni, svjesni; građani čitave kruglje zemaljske! Znaj, ti, zemljo - počne Pepo apostrofom - znaj ti, zemljo, da je orao velika, silna i srčana ptica; visoko se on uspinje nad nizinama zemlje, sa zvijezdama se titra, oblake naganja, sa stoljećima računa. Ponosit na svoja krila, ushićen na bistrinu svoga uma, motri oštrim okom tamne nizine tvoje, on želi da iz svih tih nizina narastu planine, veličajne, tihe, na kojima samo gromovi gostuju, kuda samo božje munje svijetle. Ali pošto on s vjekovima računa, tako i vjekovi uzdignu iz milijuna nizina rijetku nebotičnu planinu, na koju on umoran i utruđen sjeda. Građani! Taj orao je znanost, njegova krila - to je sila i jakost znanosti; njegovo bistro oko jest oko vječnih istina. Taj orao glednu s visa i u tu našu nizinu, on glednu, a planina naraste i orao sjedne na nju. Građani, tko je ta planina na kojoj vije orao krilima svojima, tko, građani, ako nijesmo mi ta planina? Po nebu siju tjelesa vječne naravi; po zemlji zijeva crv. Crv i tjelesa nebeska treba da su jednaki. Zašto jednaki? Jer rade, jer postoje oba, jer je svakomu svoje mjesto opredijelila majka narav. Skršit se mora ropska lozinka i bahataca i nabikulena: ti crve, jer si malen, jer si crv, svijaj se pod silničkim nogama! Ne, građani, to ima prestati! Nas ima dvanaest, mi se ustrojismo. Ali, kako ona tjelesa nebeska imadu cilj, i kako onaj crvić imade svoju svrhu i metu, tako moramo i mi utrti takve putove kojima ćemo ići k svrsi našoj trajno i postojano. Građani, imamo ustrojiti novine što će barem jedanput na tjedan izići, u njima ćemo se zbližavati i zadobivati pristaše, u njima ćemo razjašnjavati što je tamno, izgladiti što je hrapavo, prikratiti što je dugo, suziti što je široko. Novine će izilaziti pisane na nekoliko araka, a redat će se od ruke do ruke. Ali prije negoli započnemo taj ozbiljni rad, imamo se zakleti da nećemo nas dvanaestorica nikomu pod nikakvo ustrašivanje, pod nikakve prijetnje, pod nikakav novac izdati. Zakunimo se: neka se svi članovi dignu, neka se uhvate desnicama za brade i neka za mnom govore slijedeće: kunemo se na vas svemir, kunemo se na naše poštenje, kunemo se na naš život da iz toga društva nikada istupiti nećemo; da nikada jedan drugoga izdati nećemo, pod prijetnjom da izdajnik umre naprasitom smrću od tajne ruke, da ćemo savjesno raditi po propisima društva, raditi kao najbolji gospodari u svojim stvarima. Tako nam života našega!Nakon ove prisege posjedaše pristaše. Slabodušnije počeo hvatati nekakav tajni drhat.Iza malene stanke ustade Tomaš. Zavlada opća napetost.- Ja bih samo upitao poštovane građane, a sada zaklete članove, kako bismo prozvali našu sektu? Pošto se tu radi o darvinističkim pristašama i socijaldemokratičkim, ja bih predložio da se za početak oboje stopi u jedno, pa da se prozovemo: "Darvinističko-socijaldemokratička sekta".Pepo se ustade i htjede govoriti, ali kada ga je Tomaš promjerio okom, shvatio ga i ušutio. Tomaš ga je natrag privezao uz socijaldemokratička načela, predstavivši mu opet da će se tek u dvadeset i prvom stoljeću načela oživotvoriti, a dotada, bilo kako mu drago, metamorfozirat će se njegovih pedeset i devet parcela!Prije spomenuti krojač, Imbrica Nabrgoj, predlaže da se tako dugo ime uvrsti u pravilima, ali da se društvo kraćim imenom prozove, on bi predložio, neka se zove "Iglom".Pristaše silno graknuše na ovaj prijedlog.- Igla, igla! Zovi se ti iglom, krojaču!- Samo utišajmo, građani, strasti - opomenu ih mrko Tomaš - manjina će se pokoravati većini. Građani, pošto mi najizdašnije potpore trebamo tražiti od ljudi što zemlju težaju, ja bih predložio da i društvo i novine prozovemo kratkim imenom: "Motikom".- A, za to jesmo svi, Motika. Izvrsno! - potvrdiše članovi.Krojač se protivi tomu, dokazujući da su poštovani cehovi svih kolikih majstorskih stališa prvi osnovali socijaldemokraciju i da on mnije da će upravo najslabiju potporu naći u poljodjelaca. Gdje će naš prosti čovjek napustiti vjeru, pak zatim visoku gospodu, i

povjerovati da su Adam i Eva indijanski majmuni bili te u tobožnjem raju orahe hrustali i lišće brstili! - Ja sam - svršio je on - odlučno proti Motiki.Ali Tomašev prijedlog bi primljen.Zatim stvoriše pravila zasada u deset članaka, koja glase ovako: § 1. slobodoumni građani ovoga mjesta ustrajamo tajno Darvinističko-socijaldemokratičku sektu Motiku.§ 2. sektom upravljaju slobodni građani utemeljitelji, dvanaest njih na broju, i to: Tomaš, Pepo, Imbrica, Ivša, Lacika, Nikša, Franc, Pavliša, Tunja, Štefica, Vid i Matija.§ 3. sekta ima širiti i zadobivati u svim klasama današnjega poretka ljudskoga pristaše za načela sekte Motike, kako će ih tjednik sekte razjašnjivati.§ 4. sekta uređuje i izdaje svakoga tjedna list Motiku pod poslovanjem triju građana utemeljitelja: Tomaša, Pepe i Imbrice.§ 5. svakoga mjeseca drži se po jedan tajni sastanak, i to redom kod tri građanina: Tomaša, Pepe i Imbrice.§ 6. novine Motiku čitaju redom članovi utemeljitelji kako su poredani u §-u 2. Primjerak novina može svaki član držati 24 sata, predati slijedećemu i posljednji član, tj. Matija, predati ga nakon 268 sati, pošto je izašao iz redakcije, natrag istoj.§ 7. članovi se dijele u pismene i nepismene. Jedni i drugi imadu list Motiku potpomagati. Pismeni, pišući članke, nepismeni, pripovijedajući redakciji što znadu i misle.§ 8. društvo ima u zalihi znanstvenih knjiga, koje tumače i razlažu ideje društva. Te knjige posuđivat će redakcija članovima koji razumiju jezik kojim su pisane.§ 9. iz tih knjiga prevađat će se potrebiti članci u novinama Motiki.§ 10. najviši glavar i voditelj društva je građanin Tomaš. Pravila potpisaše svi građani i taj sastanak bude dovršen, a nakon toga počastio je Pepo društvo veselom gozbom. V.

Tiha, jesenska noć zaokupila zemlju. Među zvjezdanim bezbrojem lebdio je pun mjesec u srebrno-zlatnoj čađi, kano da je koprenu spustio s doraza. Vlažno povjetarce lahorilo u noćnom carstvu, a jesenski kukčići zasitnili svoju monotonu pjevanku, za koju Zagorci vele da zori grožđe, zato i ta sitna kukačka pjesmica glasi kano da veli: "crn, bijel; crn, bijel", to jest da ovom pjesmom grožđe crni i bijeli.Nekako plahim koracima odaljivaše se Tomaš od Pepinih dvorova. Možda mišljaše na svoju kćer, možda na današnju večer; samo se njegovo dugoljasto lice na mjesečini odrazivalo smrtnim bljedilom. Daleko negdje iza brda zamirala i opet se pomaljala i sve silnije odjekivala pjesma djevojačkoga društva što je nekud zaostalo na poslu. Tomaš popostane, sluša, prevuče rukom preko obraza, očito ga ganu pjesma i kano da je htio reći: da li zaista ovako miloglasnu pjesmu možeš čuti iz tankih grla majmunskih praunučica... U tim mislima dotrči za njim sablast bez šešira. Vjetar joj se igraše kosom.- Brate Tomašu, brate Tomašu! - haknu ona.Tomaš se lecnu.- Ti li, Pepo, pa bez šešira? - začudi se Tomaš.- Jest, ja. Danas sam odlučio govoriti s tobom. Nu, u dvoru rogobore, a ti si rekao da ti nas je nužno ostaviti. A moja stvar je prešna. Tiče se mene, tebe, pak i... i...Tomaš nije niti riječi prozborio.Tomaš skrenu licem prema mjesecu, spustivši duge ruke niz stegna. Brci mu se još više objesiše, a oko mu posta nepomično kano u mrtvaca. Niti je pristao da Pepo govori, niti mu je

dao kakav znak da ne govori.- Prijatelju, sjednimo na travu, ljepše se dade govoriti, nego ovako idući...- Rosa je, a meni se žuri, Sofija je sama - ledeno će Tomaš.- Koji čas prije ili poslije, stani, molim te.- Dobro. Ti možeš sjesti, ja na rosnu travu ne sjedam, umah se nahladim. Stajat ću.I Tomaš se ustoboči, okrenuvši lice prema mjesecu. Ladanjski gospodin posjedne na travu. Tomašu rasvjetljivaše mjesečina gornji dio tijela, dočim je Pepo sjedio sav zastrt sjenom obližnje glavice, ponadignute nad običnom površinom. Tomaš prema ladanjskomu gospodinu vidio se kano kakav bog svjetla prema prokletniku što pomalja glavu iz hadskoga mraka.- Prijatelju Tomašu, ti imaš ljepoticu kćerku. Ja sam, kako vidiš, muž najljepše dobe, vlastelin, tvoj prijatelj, borac za načela i ideje što si ih donio u taj kraj. Za nas nema ljepšega no svezati se rodbinskim vezom. Daj mi Sofiju za ženu.Tomaš se zaljulja na nogama, a ladanjski gospodin klonu bradom na prsa, a objema rukama stao je čupati travu oko sebe.- Koja je tvoja misao, Tomašu - osokoli se napokon Pepo - hoćeš li me kano svoga zeta privinuti na grudi?- Neću - odvrati Tomaš, natežući bradu.- Nećeš? Zašto? - pomakne Pepo dalje po travi.- Sofija je zaručena. Kaza mi to umah čim je prispjela. A kako ona shvaća, pripovijeda da se ljube.Ladanjski je gospodin prestao disati.- A tko je on, je li bogat, mlad, lijep?- Profesor, idealista; imetak mu je plaća od službe, kao i meni. Za ostalo dvoje ne znam, jer ga i ne poznam. Ali kad se ljube, bit će valjda i mlad i lijep.- Ti ga ne poznaješ, a dopuštaš? Čudno.- To je posao njezine tete. Ne pačam se u takve posle. A tebi se čudim što me baš danas napastuješ, poslije toliko ozbiljnih stvari.- On je profesor! Hm, velika čast, ali ništa realno; skitati se od nemila do nedraga, po tuđim kućama. Mnogobrojna djeca, smrt, pa golo uboštvo. Djeca velikih časnika pobiraju gradske prnje napokon. Mladost i ljepota, toga će biti i u mene, a uz to realan temelj: ja sam vlastelin koji plaćam veliki porez. Brate, partija bolja, a ti si gazda.Tomaš kao gvozden stupac.- Ha? Imaš li šta? - nasloni se Pepo na desni lakat.- Imam. Ti nijesi lijep.Ladanjski gospodin se trznu kao da ga je zemlja ujela na kojoj se je tako lagodno posadio bio.- Ja, ja... ja nijesam lijep? Tko ti to reče?- Ti nijesi lijep. Duge uši, široka usta; predebele usnice; takav hiperdemokratičan nos; lice istrošeno, posinjavilo; žuti, skoro crveni brci i brada - to nije ljepota. A tvoj realan temelj i tvoj porez, brate, kod nas u Posavlju ima trećinu seljaka što veći porez plaćaju nego ti, pa se ne krste vlastelini. Tvoje vlastelinstvo jest taština među ovim siromasima, a među pravim vlastelinima ti si seljak... Seljak srednje ruke...- Ti, Tomašu, ti me misliš vrijeđati? - ciknu ladanjski gospodin i skoči na noge.- Ako istina vrijeđa čovjeka, tada i ja vrijeđam svoga prijatelja - odvrati odrješito nepomični Tomaš; da sam ti tuđ, možda ti ne bih tako rekao, ali tada ne bih niti s tobom govorio. Evo i još jedno što bi i tebe i moju kćer unesrećilo da se uzmete: ona je fino naobražena, finije nego ja i ti. To je dakako opet kriva teta. Sofija dakle ne bi mogla biti dobrom gospodaricom na tvojih pedeset i devet parcela.Pepo ne mogaše ni riječce izustiti. Tomaš mučaše mukom neko doba, a zatim će:- Prijatelju, laku noć, ovaj moj iskreni odgovor ne smije pomutiti našega prijateljstva. Laku noć!

- Sprovest ću te do kuće - muklo promumlja ladanjski gospodin.- Ovako gologlav?- Ne brini se za moju glavu; bolje da sam bez šešira, barem se može prije ohladiti mozak.- Idi, brate Pepo, ali samo da ne pisneš o Sofiji. Bolje da se svratimo na današnje naše poslovanje.Prijatelji pođoše u nijemoj šutnji jedan za drugim, a Tomaš je sve hrlije pomicao noge.- Kako ti se vide današnji zakleti članovi? - upita napokon Pepo.- Članovi? Krojač me uznemiruje. Tanka je to duša kao i njegovo vitko tijelo. I kroz ključanicu će se provući. Bojim ga se da nas ne oda u najljepšem cvijetu...- Što ti misliš pod tim: odati u najljepšem cvijetu?- Kada bi naša stvar već dulje održala se i puno pristaša zadobila, naći će se izdajnici, i stvar i mi ćemo propasti.- Druže Tomašu, ti si doduše meni sastavio govor i onu zakletvu, nu ja ti mogu iskreno reći da ne razumijem kako bismo to mi propali?- Eh, tako... mene bi otpustili iz službe, pa onda sve nas kolovođe odvezli "na šanac" na kojih dvadeset godina!- Ta zar smo, zaboga, razbojnici? - raskolači Pepo oči.- Nešto slično. Po današnjem društvenom shvaćanju razbojnici duševni...- Onda je naš posao nevaljan, zao.- To baš ne. Sokrat je propovijedao vječne istine, atenski mekopuci i cincari ubiše ga otrovom. Galilej je dokazao da se zemlja okreće oko sunca, spališe ga na lomači.- Pa šta imadu danas od toga Sokrat i taj drugi?- Danas imadu to isto kano da umriješe i običnom smrću. No ljudi ih drže mučenicima vječnih ideja koje su širili i koje danas vladaju svijetom.- Hvala lijepa, ja baš ne bih htio biti takvim mučenikom!- Nu, što bi na primjer ti uradio kada bi nas izdalo i pred sud pozvalo?- Pobjegao. Ali šta? Ukrotio bih ja gospodu, znaš onako, miteći ih.- Ali uzmimo: kada pobjeći ne bi mogao, a podmititi se ne bi dali?- Hm, ja napokon, kada bi cijela stvar došla na vidjelo, valjda ne bih bio ništa kriv?- Nego tko?- Tvoju kožu bi olupili; a mi drugi? Reklo bi nam se da bijasmo luđaci...- Vrlo mudro, ladanjski gospodičiću. A takvi ste svih vas jedanaest!...Ladanjski gospodin je vidio shodnim da zašuti.Kolovođe Motike izdaleka ugledaše u neobičnom svjetlu školske prostorije.- Kod mene će biti nekakvi gosti, pokročimo brže - reče Tomaš.- Ali ja neću ići u kuću ovako razoglav.- Aj, tko će te za šešir pitati? Ajde samo - uhvati ga Tomaš za ruku.Smijeh i vesela cika, pak udaranje na glasoviru odjekivaše iz školskih prostorija. Nekoliko danguba i noćnih klateža pronašlo je potrebnim zijati u mjesec pred školskom zgradom i slušati neobične goste koji dođoše danas iz dalekih strana.Učitelj i gospodin Pepo približe se napokon k školi.- Dobru večer, gospodine učitelju! - skidoše klobuke dangube.- Kod mene ima stranaca? - upita Tomaš.- Da, puna kola gospode se dovezla - reče netko.- Kakva puna kola? - pobije ga drugi - gospođa i dva gospodina dovezoše se.- Onda laku noć, Tomašu! - dahnu Pepo.- Ne budali! - Rinu ga učitelj pred sobom kano otac dijete kada ga goni u kuću. VI.

Ladanjski gospodin i Tomaš stupivši u školski dom nađoše veselo, mlado društvo u najbujnijem viru zabave kakve ne poznavahu članovi Motike. Upoznaše tu profesora Vinka Lučića, zaručnika Sofijina; Otona Habera, apsolviranog gradačkog pravnika, gospodičića aristokratičkog ukusa bez zanimanja, i napokon Pepo upozna gospođu udovicu Katu, ženu plavušu od kojih dvadeset i osam godina, stvorenu za život i raskoši.Vinko Lučić bijaše mladić srednjega, čvrstoga uzrasta, plavokos, velikog sivomodrog oka, lica okrugla, nosa izbočena. Živ kao munja, govorio je hitro, ali jasno i krepko; dočim u Otona Habera bijahu crne, glatke, svijetle kose, lice blijedo, dugoljasto, oči male i crne kao žižak, nos dugoljast, zavinut. Govorio je hladno, razborito i polagano, zatežući glavnijim riječima u izreci. Bijaše pratiocem gospođe Kate, njezinim prijateljem još od mlađih dana. A Kata? To vam bijaše prava amazonka današnjega udovičkog pokoljenja. Pa, ako je djevojka poput Sofije sanjarenje mladenačkoga života, to je udovica poput Kate uživanje muževnosti. Oko, čas bistro i nevino, čas zamamljivo, namigušavo; čas rastvoreno puno nekakve vlage kano da se u njem kriju sve miline i sav čemer prošloga života; čas pako nebrižno i nehajno kano da čitav svijet struji rijekom ispod njezinih nogu. Takva vam je Kata, takvo vam je čitavo njezino biće.- Tomašu, ti si mi se postarao, vrlo postarao - bijahu Katine riječi kadno se cijela družba upozna.- Nas dvoje pravi kontrast. Ja starim, a ti mladiš, kako vidim.- Ah, mladim, da - uzdahnu koketno udovica ošinuvši ispod oka Otona, i ja sam ti skoro stara, pročitana knjiga, koju će ljudi baciti u arhiv da je prašina izjeda... - tužakaše Kata, kako običaju sve udovice tužakati.- Ja bih takvu knjigu, kada bih je pročitao, dao vezati najfinijim vezom i postavio bih je među prve u svojoj knjižnici - reče Vinko.- Pak šta onda ako knjiga u lijepom vezu stoji za paradu u ormaru? - umiješa se Sofija.- Ako tko izboran dođe, posudi mu se na čitanje - reče polagano Oto.- Ja ne bih takve knjige dala nikome čitati. Kada bih je malo zaboravila, opet bih je uzela iz knjižnice i čitala - usprotivi se Kata Otonu.- Po mom sudu dobro si shvatila cijelo biće žene. Ona zaista niti nije drugo nego knjiga. Govoriš da je samo uzmeš čitati. Dočitaš li je, ako je nešta obično i jednostavno, baciš je na budžak i ne pitaš više za nju. Je li zamršena i učena, zaviriš češće u nju. Knjigama štono su u bogataša suđeno je da ih vežu u fine korice. Nu zar je bolja sudbina gledati staru knjigu u finim koricama nego bez korica ležati u prašini na tavanu - rastumači Tomaš.- Moj je običaj da rabim i čitam knjigu dok se dade i dok ne postane dosadnom - ustane Oto i prođe mimo udovice do glasovira, na što se ona zamisli i uzdahne.- A kako vi mnite, gospodine vlasteline? - upita preko srca udovica kano onaj komu se iscrpio predmet razgovora.- Ja, ja, gospođo uopće malo čitam; što mi prijatelj Tomaš posudi, to pročitam - odgovori nevino Pepo.Udovici zadršću usne na smijeh.- Gospodina vlastelina zastalno zanimaju samo gospodarstvene knjige?- Ne, gospođo, ja ne gospodarim po naputku gospodarstvenih knjiga, pa stoga ih niti ne čitam.- Nego kojih se vi uzora držite u ekonomiji? - uleti u pitanje Vinko.- Uzori? Uzori? Kakvi uzori? Ja se držim uzora sam sebe i onako kako moji pređi gospodariše.Vinko i Oto pogledaše se kano dvije kokete, a Tomaš migne kćeri i udovici Kati. Ove zajedno s Tomašem udaljiše se da spreme ležište gostima. Sada je došla među ladanjskim gospodinom te Vinkom i Otonom posve druga stvar na dnevni red.Otonu zape oko među knjigama na stolu o nekakvu njemačku brošuru pod imenom: Kako da ne dolazi čovjek od majmuna?

- Gledaj ti, gledaj! Ne bi li učitelj još darvinistom bio i dokazivao svojim slušateljima odnosno djeci da čovjek dolazi od majmuna? - nasmija se Oton.- Pa i jest, i ja držim, a ima nas i više ovdje koji držimo da je tomu tako, i da je praotac Adam orangutan bio! - skoči žestoko ladanjski gospodin.Vinko i Oto pogledaše se u čudu. Taj ladanjski gospodin za koga malo prije držahu da se sva njegova intelektualnost sadržaje u kolendaru Zagrebačkom šoštaru, a sada tvrdi da je Adam orangutan bio, zabezeknuo ih je oba.- Eppur si muove! - klikne Vinko.- Kreće se, jest - zamrmori Oton i zavrti se na svojoj peti.- Vi ćete, gospodine vlasteline, i bezbošcem biti? - upita Vinko.- Kako bezbošcem? - ispravi se Pepo.- Ne vjerujete da postoji Bog?- Ja ni u šta ne vjerujem što se ne može dokazati da postoji.- Ali kad bih vam dokazao da Bog postoji kao i urar što je izradio ovu džepnu uru - izvadi Oton sitan satić iz džepa; - i kad bih vam dokazao da Adam ne bijaše orangutan kano što i vaši djedovi ne bijahu magarci, vi biste tada morali protudokaze navesti.Pepo problijedi. Prva muka na koju ga metnu Motika. Ti "dokazi i protudokazi", već kano gole riječi, smetoše ga, nu "njegovi djedovi magarci", to ga je spasilo, jer je planuo.- Gospodine, opozovite riječ da ne bijahu moji djedovi magarci! - vikne smeteno ladanjski gospodin.Oton i Vinko da ne pucaju od smijeha.- Kako opozovite riječ da ne bijahu magarci? - uzme na nos pitati Oton - što da kažem, jesu li bili, nijesu li bili?- Da nijesu bili! - dahnu Pepo.- To ne mogu! - utaknu Oton hladno palčeve u hlače džepova.- Jest, to ne možemo opozvati - šetaše se Vinko.- A zašto? - osovi se vlastelin.- Zato jer vi ne opozivate uvrede na sav ljudski rod da mu je pradjed orangutan bio. Ja pako volim, ako smo već od životinja postali, ja volim da postanemo od domaćih nego tamo od azijatskih kojih i ne poznamo! - reče odlučno Vinko.- Dapače, ja još više tvrdim - opet će na nos Oton - da takvo metamorfoziranje vrlo hitro biva, pa ako vi ne vjerujete u bit Boga, a tim se baš mi ljudi odlikujemo na primjer od domaćega štakora, pa pretpostavivši da su vaši pradjedovi magarci bili, to vi već postajete štakorom...Pepo raskolači oči.- Oprostite, to je po analogiji vaših nazora! - reče Vinko.- Vrag nosio analogiju i nazore! - pograbi ladanjski vlastelin stolac - vi štono ste istom došli u naš kraj, da vi vrijeđate mene koji plaćam porez, koji brojim pedeset devet parcela posjeda, koji sam općinski odbornik i vlastelin toga mjesta, koji dajem Bogu božje a caru carevo!- Oho, sad priznajete Boga kad mu njegovo dajete!- Ja ništa ne priznajem, ni Boga, ni ljudi - ja porez plaćam! - vrisnu od ljutine Pepo i poleti onako razoglav napolje.Tomaš ga sastane na hodniku.- Kamo, Pepo, kamo? Još ćemo koju čašu? - ustavi ga Tomaš.- Idi k vragu! Ja porez plaćam, ja porez plaćam! - vikaše kano bez glave i gologlav istrgnu se Tomašu te poleti napolje.- Nu, što je to moglo biti među vama, gospodo, da taj čovjek kao bijesan leti iz kuće? - zapita tiho Tomaš, uljezavši u sobu.- A ništa, ništa... mala prepirka, nas dva je skoro izbio taj ladanjski gospodin dokazujući "sa plaćanjem poreza" da ljudi dolaze od majmuna i da ne postoji Bog!- Ma zašto ga ne tražismo da nam pokaže poreznu knjižicu? - daviše se u smijehu Vinko i

Oton.Tomaš se ugriznu za usnicu i šućaše. VII.

Ej Jelko, dušo kuda mi ti tako žurno? - viknu jedan od mladića štono se bijahu uvalili u travu jesenskog poslijepodneva.- U dućan - odvrati snaša koja je prolazila stazicom mimo.- A što to stišćeš u ruci?- Nekakva pisma od gospodina vlastelina Pepe.- Ded ovamo da vidimo.- Zlatni zaručniče - usklikne drugi od mladića - takvim li ti okom gledaš u budući bračni svijet: Ho, ho! Vinko, neka se veseli Sofija.- Ah, Sofija! - mahnu rukom Vinko, nisu pak vazda bračne dužnosti na dnevnom redu, osobito kada su u tom kraju vrlo lijepe snaše!- Kako mi se vidi, neće najljepše sunce grijati u budućnosti tvoju Sofiju! Ovakvi idealiste prvi su prevratnici i vjerolomci - zagunđa Oton, podignuvši laktove pod glavu.Uto se približi Jelka do mlade gospode.- Sjedni, dušo - uhvati je Vinko za ruku. - Ded pokaži taj smotak papira!- Kako bih sjela; eno na livadi moga Jankice, vidio bi, a onda rogobor i graja. Za ove papire rekao mi je gospodin Pepo da ni pod živu glavu nikomu ne predam do gospodinu učitelju.- Ne boj se ti ni Jankice ni Pepe - pritegne je silom Vinko u travu. Mladići odmotaše papir.- Čitaj, čitaj - usklikne čudom Oton - Motika, novine darvinističko-socijaldemokratičke sekte! A, to je dakle taj studij komu posvećuje tvoj otajstveni tast svaki dan po četiri sata zaključavši se u sobu!- Dalje, dalje! Članci?- Uvodni članak: što hoće i što traži Motika? Drugi članak: motiv i temelj naše sekte. Treći članak: pravila i komentar im. Podlistak: priče iz ljudskoga života drevnih majmuna. Novosti: bijele vrane u našem kraju. "Igla i motika" itd. Bijele vrane u našem kraju: kod građanina Tomaša bave se dvije vrane iz visokoučena svijeta. Jedan se zove Vinko, drugi Oton. Mi nemamo ništa drugo primijetiti nego da su te vrane jako bezobrazne. Tako su neke večeri opetovano vrijeđale i građanina Tomaša i građanina Pepu. U rodbinske odnošaje bijelih vrana sa građaninom Tomašem ne miješamo se; mudrost i uviđavnost Tomaševa učinit će svoje. Te vrane preotrovnim jezikom grakću na našu sektu.- Ha - ha -! - baci Vinko šešir u travu.- Znaš što mi je sinulo u glavi? - reče Oton.- Što?- Brišimo u svakoj stavci građanin, pak napišimo jopac.- Joj, što će s mene biti? Dajte mi ta pisma natrag - usprotivi se Jelka.- Ne boj se, dušice; ne boj se ništa. Ovamo ih. Brišimo i pišimo.Za malo vrijeme vrvjela je Motika samim: naš jopac Pepo, naš stari, iskusni, mudri jopac Tomaš, jopac, lukavi Imbrica itd.- Tako, sada to predajte gospodinu učitelju, dušice.Jelka ostavi mladu gospodu i ode prema školi. Mladići mučahu jedno vrijeme.- Ja bih sudio da je tvoj budući tast vrlo opasnu školu ustrojio - reče Oton.- Opasnu po sama sebe. Kada dođe stvar na vidjelo, otpustit će ga. A što je motiv toj ludoriji. Takozvana novovjeka prosvjeta! - odvrati Vinko.- Da sam ja tomu staromu zvekanu budućim zetom, za dobe bih ga odgovorio od takve škole štono k ničemu ne vodi.- Slobodno neka tako radi budući mu zet - tiše će Vinko.

- Šta? - trznu se Oton - ne razumijem te.- Moja zadaća izlazi na iste rezultate kao i tvoja s Katom, Otone. Samo što ja trgam cvijet u pupoljku, a ti ocvalu ružu. A Sofija mojom ženom, kao i lijepa udovica tvojom!Oton razvali oči skrstivši ruke na krilu.- O, ti božanski profesore, ti stupe historika, ti anđele ideala, ti uzore morala! To li je zadnji cilj tvojih žestokih ukora tobož na razuzdan život nas ostalih; ti previjani hipokrito!- Molim te, ne viči toliko. Poslije možeš kada se odnesemo odavle. Mogli bi nam obojici socijaldemokrate raščinjati kožu - uhvati Vinko Otona za koljena.- Nu, prijatelju Vinko, s djevojkom nije tako lasno dokrajčiti poslove kao što je s udovicom koja drugoga ne traži no da si joj ljubavnikom.- Zar tako ne može i kod Sofije biti? - nekako plaho promrmlja Vinko.- Ja mislim da ne. Djevojka je svoje glave; ljubi te neopisivo. Sve me više iznenađuju tvoje riječi. Plašim se kao što se čovjek plaši svakoga nepoštenoga djela.- Nepoštena djela ove vrsti danas su na dnevnom redu. A u našem mladenačkom životu nijesu li već krepostima proglašena? To barem bijaše tvojom lozinkom. A sada onako izdaleka naslućujem kano da ti se hoće postati mojim dušobrižnikom - sarkastično će Vinko.- O tom kasnije. Nu sada mi najprije reci razloge tvojoj namjeri.- Razlozi? Dobro, evo ih: prvo, Sofija je nekakva otajstvena kći svoga oca; bit će nezakonito čeljade, jer o svojoj majci nikada ne govori. Drugo, njezin otac me prezire, i kad god navrnem riječ o braku sa Sofijom, on, kano da to ne spada na stvar, prelazi na drugi razgovor. Napokon, ti si pravnik pak znaš što već rimsko ženidbeno pravo pita: da žene nešto doprinesu za olakoćenje bračnih tereta. Sofija, kako mi se čini, ne može ništa donijeti!- O, ti veliki idealisto! Šuti, šuti, molim te. Sve to ne vrijedi ništa. Ja, kada bih se mislio ženiti, od žene ne bih apsolutno ništa tražio. Jadna li muža koji ne može sebe, ženu i djecu opskrbljivati. Radije neka napusti brak. Iskustvo uči da su mnogo nesretniji brakovi gdje žena bogatim mirazom potpregači muža.- A zašto ustaješ? - upita Vinko.- Polazim s udovicom na izlet - zijevnu Oton.- Ne zavidim, ali držim da će mrki Tomaš doskora naše društvo rastjerati. Prekjučer me iznenada oštro zapita da li ja znam što ti i udovica Kata namjeravate?- Evo je, baš dolazi - promijenjenim će glasom Oton.Vinko skrene oči onamo otkuda je Kata išla, nabije klobuk na glavu, te oba pođoše u susret gospođi koju odavaše lice nekako žalosnom, a modre pruge ispod očiju kano da bacaju sjenu na sumorno i blijedo lice. VIII.

Kada je Jelka predala Tomašu pisma što mu ih šalje gospodin Pepo, pa kada je Tomaš zavirio u njih te vidio kako su olovkom išarana, položi ih hladno na stol, upitavši Jelku: - Jesi li se gdjegod sastala s mladom gospodom?- S mladom gospodom? - zarumeni se snaša - tamo kraj bašče na tratini leže.Tomaš nije progovorio ni riječi. Njegova slutnja posta umah istinom. Nu na obrazu mu nijesi mogao opaziti ni najmanje promjene. Snašu otpusti i uđe u sobu gdjeno pletijaše Sofija, a udova Kata redila odijelo spremajući se nekamo; a napokon, kada bijaše sa sobom gotova, izađe napolje.Tomaš mučeći šetaše sobom, gvireći ispod oka na djevojku, napokon se ustoboči pred njom.Sofija se nekuda zamislila, i malo da se ne lecnu pred ocem.- Sofijo, nešto bih govorio s tobom - reče Tomaš hladno.- Oče, rada slušam, izvoli.- Jesi li zaručnica toga mladoga profesora?

- Zaručismo se kod tete.- Ovakve zaruke ne znače ništa. Mladomu se profesoru hoće pustolovlja. Ti bi mogla danas-sutra još gorko plakati. A tvoja teta? Ni najmanje se nemaš u nju ugledati.- Oče, krivo sudiš Vinka. On ne misli zlo, a niti ja smijem sumnjati da bi on... - zapenta djevojka i zavrtješe joj se suze u očima.- Sofijo, ukratko želim od tebe da stvar privedeš koncu. Misli li taj gospodin profesor pošteno s tobom, a on neka te vjenča. Ovako da se za tobom klatari, ne dopuštam. Katinim gospodarom nijesam, stoga ću joj skoro otkazati gostoljublje. Čemu vodi da se taj juratuš povlači za njom? Jednom riječi: nejasno tvoje stanje ima se k bistromu koncu privesti, a tetka neka izvoli... - pokaže Tomaš na vrata.Sofija čas rumena, čas blijeda, napokon prikri rukama obraze i odgovori jecajući: - Ta što misliš tim, oče? Zar ja mogu od Vinka tražiti da mi označi dan i uru kada će me vjenčati? Otkuda mi to pravo?- Otkuda ti to pravo? - prekine je Tomaš, saževši očima - možda već imaš to pravo...- Ne razumijem te, oče - skoči Sofija sa stolca.Tomaš ne odgovori.- Tetu ćeš uvrijediti što je tjeraš. Ta tolike sam se godine ja u nje nalazila i, da pravo rečem, odgojila.- Ne tjeram nju. Ali ne trpim da se uz nju vucare ovakve mlade jogunice.Opet zamukoše oboje. Tomaš šetaše, hladan i miran, napokon će završiti:- Dijete, ja mislim samo dobro po te. Nijesam ja kriv što te mjesto mene ne puti ona koja te je rodila. Ona to prepušta svojoj sestri a tvojoj tetki Kati, dočim tvoja mati nekuda isto takve dane boravi kano i udova Kata. Tebe bih želio od toga prokletstva spasiti, zato ću raditi kao otac, pamti! - I Tomaš uzme šešir i papire da otiđe od kuće, ali u taj čas padne Sofija na koljena pred njim:- Oče, dragi oče! Izmiri se s majkom, potraži je u svijetu, uzmi je k sebi, pozakoni je! Nestat će prokletstva, i božja sreća i blagoslov vladat će među nama!- Nikada! - digne svečano Tomaš ruke uvis - nikada! Prokletstvo paklenim ključevima zabravljeno nikada više ne postaje božja sreća i blagoslov! Ustani, dijete moje, ovo tvrdo srce koje je okamenila tvoja mati neće rastopiti suze. Taj tvrdi kamen mrzi suze i plač, ma bile od vlastitog djeteta! A tvoja mati? Možda već Bogu račun daje, a ja kod njega neću je tražiti.Tomaš ostavi kćer da kleči i ode napolje. U lice mu je udarila jedva vidljiva rumen.Otputio se u sjednicu svoje sekte, u Pepine dvorove.Za deset časova iza toga kucne Vinko na vrata i uđe u sobu, našavši samu i zaplakanu Sofiju.- Hvala bogu, jednom smo ipak sami, ljubazna Sofijo. Otac je otišao, tetka i Oton... - nu smotrivši djevojčine zaplakane oči, zape mu glas.- Sofijo, mila moja Sofijo, što ti je? Ti si tako blijeda, ti si plakala?Djevojka mu poda ruke. Uzvišena tišina zavlada oko njih, samo se mogao čuti lagani kucaj trepetaljke na uri.- Vinko, zaručniče - upre u nj velike i plahe oči Sofija - Vinko, spasi me, ja sam najbjedniji stvor na zemlji! - klone jecajući.- Spasi me? Ta kakva to najedanput navala? Što bijaše?- Otac me napao da nas on već ne može gledati, da ćeš me ti prevariti, da ja imam pravo od tebe zahtijevati da me što prije vjenčaš, inače valja sve prekinuti. Oh, ja sam te branila, a niti izdaleka ga ne shvaćah kakvo bih imala prave tebe nutkati na vjenčanje u stanovitom roku, van ako sama žarka ljubav podaje takvo pravo.- Jest, ljubav! - planu mladi profesor. - Ti moraš imati pravo tražiti od mene i ja ću te vjenčati - te obujmi graciozni djevojčin lik.- Ti imaš pravo od mene sve tražiti, ostaviti oca i majku, cijeli svijet i poći za mnom na more, u gore, u pustoš i ravnine - šaptaše iznova provirućom strašću mladi profesor kadno je već

zapalo sunce, gladeći zlatokosu djevojčinu glavu koja mu se stidno sklanjala na grudi ne usudivši se niti oči podići prema Vinku.- Oh, ti si tako dobar i tako zao i tako dobar... - pentaše plivajući u blaženstvu djevojka, ne razabirući ni sama smisla svojih riječi.Pred vratima začuše smijeh i nemilo se trznuše. Vraćaju se Oton i udovica Kata.- Oh, ja bih se sada najradije povratio u općinski hrastik kada se počne svijati mrak - šapne Oton udovici.Udovici zadršću usnice i udari lagano Otona lepezom po obrazu.Uniđoše.- Aj, aj, vi mladići sami, nikoga u kući? To mi se ne mili - našali se udovica.- Ja se više bojim za starije nego za mlađe - odvrati Vinko poglednuvši Otona.U čas kadno se u školničiji ovako bockahu, bijaše u Pepinim dvorovima najburnija skupština sekte Motika. Poštovani utemeljiteljni članovi ne počitavahu više svoga meštra Tomaša onim pijetetom kako je to bilo prije. Mnogo je proti Tomašu radio i sam Pepo. On naime držaše da nije pravog veza među njima, dapače čitavom sektom i Tomašem kada nije umah otpravio svoje goste iz kuće pošto su uvrijedili građanina Pepu.Najprije majstor Imbrica Nabrgoj donese prijedlog da se primi među utemeljiteljne članove nekakav boležljivi gimnazijalac onoga mjesta. Imbrica je opravdavao svoj prijedlog vlastitim svojim iskustvom. Reče: - Taj mladić je moj klijent; ja mu krpam hlače i kapute, pa sam se osvjedočio da je mudra glavica i sasma je upućen o našim naucima.Tomaš se opiraše žestoko tomu. Najprije se to protivi pravilima društvenim. Zatim nije voljan djecu uzimati u sektu jer djeca se ne mogu ni na šta obvezati.- Kako obvezati? - planu građanin Pepo - a na što se ti obvezuješ kad tvoji gosti trgaju novine Motiku na putu te ih čitaju; nije li to izdajstvo?- Šta? Šta? - zinuše utemeljiteljni građani.- Jest, građani - nastavi Pepo - danas je Jelka nosila Motiku Tomašu, a njegovi je gosti oteše, pročitaše, naderaše nešto na njoj olovkom i vratiše natrag.- A-a! Toga je već odviše! - rezoniraju sektaši.- Građani - hladno će Tomaš - ako je tako što Pepo kaže, nisam ja kriv nego sam Pepo. On najprije treba znati po kom šilje novine. A mi sami već negdje zaključismo da novine od člana do člana zapečaćene kolaju. Kakav je Pepin pozudanik, tako se i s novinama događa. Ovomu pouzdaniku nijesu samo mogli moji gosti oteti novine nego i tko drugi, Dapače, neka pita Pepo svoga pouzdanika nijesu li i u selu seljački dečki pregledavali te novine, nu na sreću ih ne razumjeli. Sudite dakle, građani, na kom je krivnja?Nu na to pitanje nijesu jasno odgovorili sektaši, samo zaključiše da se ubuduće vazda zapečaćena Motika šilje od člana do člana. Onaj boležljivi gimnazijalac bude primljen u sektu s jednim glasom većine, na što ga i umah dovedoše iz neke prikrajne sobice Pepinih dvorova gdje je na odluku čekao. Očevidan znak da ugled meštra Tomaša pada. Nakon toga bude zaključeno da svi članovi uklone iz svojih soba takozvane svete slike, a učitelj imade prvi ono što je u školi bud kojim načinom odstraniti.Učitelj Tomaš boraše se proti ovoj posljednjoj odluci svoje sekte, ne zato možda što se od njega traži golema žrtva nego stoga jer neće moći razloge navesti zašto odstranjuje slike što su službeno i po oblastima tamo postavljene. Razloge ne može kazati radi tajnosti društva. Zato bi ga mogli još luđakom proglasiti. Nu Tomaš je uvidio da se žestoka opozicija digla na njega, a bio je svjestan da ta masa od sektaša, počevši od milostivoga ladanjskoga gospodina pak tamo do krojača Imbrice Nabrgoja, ne vrijedi da mu nokte obrežu na nogama. Sada se Tomaš mogao osvjedočiti kako je lasno naći pristaša za kakvu ideju, ali i kako je mučno naći pristaša što će ideju proniknuti i razumjeti. Njegova sekta - to bijahu ludi vikači koji će ga prvom zgodom, samo od želje i slavohleplja za imenom opozicije, izdati... Nolite jacere margaritas ante porcos.

Zatim je zahtijevao jedan vrlo primitivan sektaš, bivši kapral u austrijskoj vojsci, mjesni kicoš, kartaš, muktojelica, te dozlaboga lijenčina, da se njegov užasni pamflet na mjesnoga župnika i njegovu gazdaricu primi u Motiku. Taj pamflet bijaše pisan onakvim stilom kakvim običavaju pisati vojnici svojim rođacima, znancima i ljubeznicama iz tabora koji jedva štogod načarkati znadu.Svi su zahtijevali da se to primi i pitahu slavnu redakciju: zašto primiti nije htjela? Imbrica Nabrgoj i gospodin Pepo ispričavahu se da su oni hotjeli primiti, nu da meštar Tomaš nije pod živu glavu dopustio radi tobožnjega nekakvoga dostojanstva lista.- Jest, dostojanstva! - ustade Tomaš. - Onakav se članak ne može primiti, jer njim postaje Motika smetištem, a ne listom. Za slučaj ako se taj članak primi, ja istupam iz redakcije, te sekta neka drugoga bira, pridržavajući članom i nadalje biti.Sektaši mukom zamukoše. Molio je riječ boležljivi gimnazijalac: - Zakleo sam se biti u sekti, vršim pravo građanstva i članstva. - Govornikov glas bijaše siputljiv i sićušan, nu prodirao je u srca kano kad sušičast diže svoj glas. - Pravila, smjer i ideje društva su mi poznate. Čudim se, dakle, kako utemeljitelj, meštar društva može nekakve razlike navađati, nekakva dostojanstva? Mi ne poznajemo po strogoj dosljednosti kakvo zlo postoji. Mi tvrdimo da je zlo dio dobra, a nuždan dio koji sebičnjaci razlikuju. U nas ne ima razlike međ prostaštvom i tobožnjom finoćom, među bogatstvom i siromaštvom. A građanin Tomaš, meštar ove sekte, hoće razlike praviti. Članak o župniku i gazdarici ima se primiti u budućem broju.Sektaši podigoše na ruke novoga člana; članak kapralov imao se uvrstiti na čelu lista, a u redakciju mjesto Tomaša bude izabran boležljivi gimnazijalac, imenom građanin Filip. Prema tomu promijenio se § 4.: mjesto Tomaša stupa u redakciju Filip. Umah poslije toga zahtijevaše Tomaš da se i § 10. promijeni, naime da se izabere najviši glavar i voditelj društva, jer on je odsada samo prosti član društva, kao što i svaki drugi.Sa zadovoljstvom bude taj prijedlog primljen i na mjesto Tomaša izabran Pepo, ladanjski gospodin. Tko se pako sjeća diplomatičke Pepine glave, kako je on znao s pomoću svojih odojaka i purana uvući se među općinske odbornike, kako je dapače ondje igrao ulogu najbistrije glave, znat će otkuda i taj vjetar u darvinističko-socijaldemokratičkoj sekti duje. Tomašu puče pred očima; nu on je tek hladno glatkao svoju dugu bradu.Posljednje što još predložiše skupštinari bijaše zahtjev na Tomaša da što prije odstrani svoje goste, pogibeljne sekti i njezinim idejama. Taj prijedlog razglabaše Imbrica Nabrgoj.Tomaš je šutio do konca skupštine te otišao tiho kući, dočim drugi ostadoše na gozbi kod ladanjskoga gospodina, novoga pokrovitelja darvinističko-socijaldemokratičke sekte.Kada je Tomaš došao u školsku zgradu, hitro se rastavi sa svojim gostima i Sofijom, izmijenivši s njima tek nekoliko riječi.Sofija i udovica Kata odoše u svoju spavaonicu.Vrata se otvore, a Tomaš mrka lica uđe u sobu.- Kato - mrko će on - ne shvaćaj da te mislim vrijeđati. Ali tvoj život mi se ne mili. Napokon, ja se ne skrbim za nj. Nu jedno tražim: da me ne sablažnjuješ pred ljudima. Ti se vucariš s mladićem, lakoumnikom i blatotepom po našim šumama, ljudi vas viđaju, tebe ne poznadu, ali svi otrovni jezici po meni šibaju. To ima prestati. A u samom meni budi neugodne uspomene. Zar da ti ponavljam život tvoje sestre? Ne. Drugo, što zahtijevam, da mi se očuva kći. Cijelo društvo, velim, da se rasprši. Tako zahtijevam ja.Udovica Kata zadrhta čitavim tijelom, uznjiše se, problijedi i klone na stolac. Osvijestivši se nakon nekoliko časaka, reče grčevito:- Ne dođoh k tebi rad tebe, no radi sreće kćeri tvoje. Tjeraš me, dobro, primam na znanje. Ali i Sofija će sa mnom, moje je veće pravo na nju nego tvoje. Spočituješ mi sestru, nesuđenu ženu? Odbijam, mene ništa ne veže s njom.- Sofija neće nikada s tobom, i ja do čitave te tobožnje sreće ne dam ni prebijene pare. Lijepa izlika da se mogu tvoji ljubeznici klatariti s tobom. Za svoju sestru dakako da ćeš mene

okriviti; istim pravom, kojim ćeš na primjer opravdati i svoj udovički život, s ljubakanjem bez cilja i svrhe; pa tomu je valjda kriv pokojni suprug, zašto prerano leže u grob?- Tomašu! - vrisnu udovica i stade jecati.- Zaključujem. Rekoh, ne porekoh. Laku noć. IX.

Drugoga dana počinjala je škola za djecu, onoga sela. Djeca dolažahu u bijelom, svečanom ruhu, a zatim svrstani u lijepu redu otpute se u crkvu na zazov duha svetoga.Tomaš bijaše nekako spokojan i bistar.Dok je on bio s djecom kod mise, razloži udovica Otonu i Vinku da danas polazi na svoje dobro jer treba nadzirati jesenski rad svojih ljudi. A tude se ionako predugo zadržaše. Osim toga spomene Otonu i Vinku kako se već prije dogovoriše proslaviti kod nje berbu.Oton i Vinko ne poimahu s početka otkuda tako nagla udovičina odluka. Barem se dosada ne spominjaše o odlasku. Nu dosjetiv se Vinko, te kad se nađoše nasamu, prišapnu Otonu: - Rekao sam ti da Tomaš neće dugo trpjeti vašega modernoga ljubakanja.Vrativši se Tomaš iz crkve, opazi spremanje na put.Kada mu je Kata priopćila tobožnju svoju odluku, prihvati je Tomaš lakonički i doda: - Dakako, pa i praznici mlade gospode istječu. Došlo je opet gorko doba rada. - Zatim zamoli Vinka da ga poprati u vrt.- Prijatelju - počne Tomaš - ugibao sam se svakomu razgovoru o svojoj kćeri. Vi ste mi se često podmetali otkako ste ovdje, nu ja vas ne susretah. Dopustite, otac sam joj, sada želim da smo načistu.- Izvolite - podboči se Vinko.- Vi zaručiste moju kćer Sofiju?- Prije dva mjeseca.- Koja je svrha tim vašim zarukama bila?- Da Sofija bude mojom ženom.- Vi ste profesor historije i filozofije? - ironičkim glasom upita Tomaš.- Jest, profesor.- Tim gore. Vi ste, gospodine profesore, lažac i himbenik! - viknu silnim glasom Tomaš, upiljivši sijevajuće oči u Vinka.- Gospodine učitelju? - zarumeni se profesor.- Kakav učitelj? Školnik, recite! A kako je slatko prevariti tu školničku jogunicu, tu Sofiju, najboljim ljepkom - zaručničkom krinkom!- Tko vam tako reče? - problijedi Vinko.- Vi jučer u jedanaest sati navečer svomu prijatelju.Vinko klonu. Bijaše poražen.- Prisluškivaste dakle? - dahnu ukoravajućim naglaskom Vinko.- Prisluškivah slučajno, pa se ne kajem.Vinko čvrsto uhvati obje Tomaševe ruke: - Prijatelju, čujte, istina je, kipi iz srca.- Kipi iz srca - prekinu ga prezirno Tomaš - tim prije će ishlapiti.- Neće, tako mi svega na svijetu! - zakune se Vinko.- Da čujemo.- Prijatelju Tomašu, ja sam vrlo tašt, ali pokvaren nijesam. Mojoj taštini godi da se pred svojim prijateljem nečim pohvalim. Tomu i ničemu drugomu pripišite one riječi što ih čuste. Ja pako mislim ženiti Sofiju prije nego izminu dva mjeseca. Kunem vam se i zadajem vam poštenu riječ! Vjerujte mi, prijatelju, i potvrdite da mi vjerujete!- Volim ne vjerovati vam. Danas-sutra biste se mogli smijati onoj školničkoj ludi kako ste je nasamarili u lijepim nadama za svoju kćer. Međutim, ja sam se na sve pripravio, održite li vi

svoju riječ ili ne. A gledat ću na to pripraviti i svoju Sofiju.- Kako Sofiju? Zar ona ne polazi s tetom?- Da, s tetom! Toj teti pripišite i udes Sofijin. Pa da nije ta ćudoredna duša teta možda većim uzrokom svemu tomu nego ste sami vi, dvojim da biste više predavali historiju naroda i veliku filozofiju.Vinko se prestravi na te nemile prijetnje.- Vidim, vidim kakva ste kukavica. Ali ja bih vas ustrijelio, tako meni, po vašoj zakletvi, svega miloga i dragoga, tako mi moje kćeri; ustrijelio bih vas kao vižle.U toj prijetnji bijaše Tomaš grozan. Oči mu se raširiše, a zjenice kano dvije sulice zabodoše se u Vinka. Cijelo mu tijelo kano da se nagiblje naprijed, na, sada će jurišati na svoju žrtvu.- Ona više ne ide od mene - nastavi Tomaš - no održite li vi svoju zadanu riječ ili ne, da ne bude zablude, moja kći je nezakonito dijete...I kano da se Tomaš udubao sam u se i u svoj život, sjednuvši na klupčicu u vrtu ovako se zanese u prošlost:- Bilo je prije sedamnaest godina. I ona bijaše Sofija, majka moje kćeri. Bio sam austrijskim časnikom. Upoznah se s djevojkom otmjena i bogata roda. Sablja slatko zveči u ženskom uhu, naposeb u uhu taštijih i lakoumnijih žena. Bijahu dvije sestre s udovicom majkom. Druga sestra, to je današnja Kata. Sofija me ljubljaše strastveno i žestoko. Od onda je meni ljubav ženska luda bajka, kano i zakopano gavanovo blago pod pranikovim plamenom. Sofija zanosi. Majku joj nešto stislo i starica umre, namirući lijep imetak kćerima. One godine, 1861, znate kakve su ideje pokrenule Hrvatskom. Ja sam bio lički sin, i prem austrijske vojske časnik, mrzio sam je i prezirao. A to se nije slagalo. Morao se vjenčati s njom, kano pop sa svetom materom crkvom; morao joj biti vjeran, kano vrag paklenim mukama. Bio sam mlad i vrela glava. Uz tako zasađena čuvstva u svom srcu, odlučio sam napustiti vojništvo, a na Sofiju, kano samodrugu sestru, pripao lijep imetak. Pa nikad boljega, sabljicu na klin, pa lijepo odgajaj dječicu, budi valjanim i skrbnim ocem obitelji, mužem koji ljubi te čitavim i neustrašivim Hrvatom, što vojnička služba ne dopušta. Ali jok, ja nadesno, Sofija nalijevo, ili obratno. Nikako zajedno ni usporedno. Bližilo se vrijeme porodu. Ja njoj nosi knjige što naročito o tom govore, da pobudim u njoj uzvišena materinska čuvstva, nu Sofija tih knjiga ni otvorila nije. Uopće nikada nije rado sa mnom govorila o svom budućem porodu. I mi bijasmo zaručeni. Spominjah da se vjenčamo prije poroda, nu ona otezaše dosta dosjetljivim razlozima, vanredan pojav u žene, otezati sa ženidbom. Bit će poslije poroda, mislio sam ja. Nekoliko dana pred porodom ostavih vojništvo. Da je iznenadim, dođem preobučen k njoj. Ona razrogači oči. - Ti nijesi više časnikom! - Zakuka kada joj otkrih svoju odluku i počne plakati. Ja ju, dakako, tješih, ali zaman. Postade hladnom, da ne rečem: preziraše me. Ja zdvajah. Bit će bolje kada dođe porod na svijet, i svanut će nam sunce sreće. Tješih se ja. Molio sam za sretan porod njezin, na što se možda ona sama sjetila nije. Zanosno joj razlagah i tumačih pokrete političke ideje godine 1861, da joj tim opravdam svoj napust austrijskog časništva, nu ona to ili nije htjela ili nije mogla razumjeti. Jednoć se sastah sa svojim zemljakom iz Like. On bijaše u ono doba prvakom vladajućih ideja. Začudi se da zabacih vojnički sjaj, da će rijedak krajišnik tako odlučan biti, nu ne slagaše se s mojom ženidbom i otadžbeništvom. Odviše je krut i materijalističan vijek a opstojnosti hrvatskoga naroda preteške, a obzorje nad njim pretamno da ljudi opterećeni obitelju mogu biti nesebični i zasukani otadžbenici. - Vidiš, rode, ja ću ti se vjenčati samo s domovinom Hrvatskom. I na tom putu ću ustrajati. - To je on tvrdio onom stalnošću duha i oka svoga kakve nalazimo samo u odlučnih i odličnih muževa. Nu ja sam htio i svoje opravdati kako je lijepo dobru djecu, vrle sinove uzgojiti. - Vrle sinove! - nasmija se on. Nu za to se traži mnogo od matere. A bolje da smo u zarodu zagušili svaku misao na brak nego da smo rodili pol rđe samo... Iskustvo nas uči. - Jednoć sam toga otadžbenika upoznao i sa svojom zaručnicom. Kada se nađosmo nasamu, prasnu ona u glupi smijeh: - Zar je to tvoj ideal! Hvala lijepa. Pričinja mi se kao zmaj

ili divlji mačak! - I smijaše se bez kraja i konca. Boljelo me to kano da si mi uda polomio. Nehotice se sjetih riječi svoga zemljaka: - Bog te čuvaj roditi rđe...Sofija porodi žensko čedo. Za koji dan otputovalo je dijete k njezinoj rođakinji na odgoj. Sofiji sam dokazivao da nije materinski trgati dijete od svojih sisa, pak ako već i to mora biti, neka ga barem ne daje iz kuće. - Zar te ne mori strah u svakom trenutku: sada se je što zla djetetu dogodilo? - Koga mori taj strah, neka pođe za djetetom - odgovori lakonički ona. - Ovo je zvjerica - zakukao sam zdvojno u sebi. Tako vazda jedno nalijevo, drugo nadesno.Nekoga dana je opet opomenuh da se vjenčamo. Bilo je već mjesec dana prošlo nakon poroda. - Vjenčati? Meni se vidi da se nekomu hoće mojim imetkom gospodariti! - Sofijo! - kriknem - nu ona me pusti nasamu. Uništen iziđoh iz njezine kuće, te lutah gradom od nemila do nedraga. Napokon me čeznuće posve svlada i odlučih za nekoliko dana otputovati na selo da vidim dijete. Ne rekoh joj o tom ništa. Ne vidjesmo se tjedan dana. Njezina rođakinja nije se mogla načuditi da sam bez majke došao gledati djetešce. Ubavo bijaše to čedance. Dojilja mi pripovijedaše da ga hodaju iz sela gledati kano kakvo čudovište; da bajaju kako se prepametno vidi, da će ili kratak vijek vjekovati, ili nesretno biti. - Pa tako je i pravo da ste vi prije nego mati došli moju malonošku Sofiju posjetiti - kokodakaše rođakinja - ej ta čitavi tata, čitavi tata! - a dijete pruži prema meni sitne ručice.Vrativši se natrag, iznenadila me vijest da se gospodična Kata udaje za nekoga natporučnika. Tu se vrtjela po kući čitava austrijska soldateska. Nerado sam tada polazio kuću. Odvajkada sam znao da su vojnici šuplje, pamukom napunjene lutke. Klopotače kojima vjetar okreće. Pa ako se može kod njih već o kakvoj vrijednosti govoriti, to jedino jest ona koju bi tko dao za uniformu. Bilo je nekoliko prizora sa Sofijom koji me sve jače ogorčavahu i osvjedočavahu da je Sofija u mene tek ljubila vojničko odijelo, a ne sama mene.Kata se udala. A natporučnik joj bijaše prvim bračnim drugom. Od nekoliko dana posta Sofija sumornom i melankoličnom. Približih se k njoj, predloživši joj da zajedno pođemo k djetetu. Nastojao sam je navesti na materinska čuvstva, opisujući joj kako nam je Bog dao lijepo dijete i da bi vrijeme bilo da se već vjenčamo, tim bolje je to na mjestu što se evo i Kata skorih dana udala.- Šta dijete? Bog ga je dao? Hvala mu na tim darovima, ja ih ne trebam!U meni se stinula krv.- Sofijo, da li te je sam pakao preobrazio? Šta ti je?- Ništa! - mahnu rukom i napusti me.Od ovoga dana moj život postade gorak kao pelin, čemeran kao povrijeđena rana. Očito sam pogibao. Veli se da zaljubljene žene jače stradaju od zaljubljenih muškaraca. Ne mislim tako. Nema većega stradanja no potišteni ponos; ili sam ja bio ženskoga srca.Jednoga poslijepodneva, a ne bijaše Sofije kod kuće, uhvati me stara Barbara, sluškinja od malih nogu u toj kući.- Tomica, gospodine Tomica! - prizva me ona. - Aj venete, venete, kano posječena stabljika. Znam ja to. Došli, pa vas podsjekli, a vi ste tako dobar, tako čestit. Oj, gospodična naša pošla zlim putem, vrlo zlim - razbrbljala se baba po običaju svoga spola.- A molim vas, što stadoste buncati? - Mahnem rukom kao da ne marim za njezine pripovijesti; pa me ipak neopisiva zvjedljivost morila.- Buncam? ha? Gospodine Tomica! I kada se Bogu molim, vele da buncam. I kada gospodičnu opomenuh da će je pedepsati Bog: buncaš, baba - reče mi ona.- Pa kaži mi onda šta je? - smirim se ja, a u grudima bjesnjela mi bura.- Podsjekli vas. Znate li kako stablo podsijeku; a ono se posuši i ne plodi više. A suhim i neplodnim drvetom valja vatru naložiti, veli naš gospodin sin božji. I s vama treba naložiti vatru, gospodine Tomica, jer ste izigrani. Čemu odlagati sabljicu, sada nijeste tako ravan kano da bi vas slio od voska; pa vas i ne voli gospodična. Mi sad poznajemo u kući nekakva bratića gospodičnina; eh, kako mu lijepo stoji sabljica. A bratić, da se Bog smiluj, deseta kisela voda!

Ja sam tu od malih nogu, znam za svu rodbinu, ali toga, bratića, duše mi, nikada nijesam vidjela... Hm, buncam, da, ja buncam, a vi ste blijed kano moja pregača. Koliko put morala sam vam reći da gospodične nije kod kuće, a kad tamo, gospodična je kod kuće sa svojim bratićem. Mislila sam, zašto ona ne bi bratića Tomici predstavila; a taj bratić postao tek od Katine svadbe. Ha, Barbaro, nečist je to posao, treba ga iskati gospodinu Tomici. Pa evo vam Barina buncanja.- A čim mi možeš to dokazati? - zapitah muklo.- Čim? Ostajte evo tu u mojoj sobi pa ćete ga vidjeti kada dođe i ostane tu. To će biti najbolji dokaz.Pristah muče i sa stidom. Morao sam se čak i sakriti u Barbarinoj sobi.Pade prvi mrak. Moja zaručnica dođe sva usopljena.- Barbaro - povikne zagušljivim glasom - moj bratić će danas doći, pripravite nam čaj, zatvorite vrata i da nijeste nikoga pustili unutra. Dođe li slučajno Tomo, recite da nikoga ne mogu primiti!Htjedoh poviknuti, nu zape mi glas. Ona hitro vesela poleti u prvi kat u svoje sobe.- A sada će vam se objesiti na prozor i čekati, uzdišući, tobožnjega bratića - pribrblja Barbara.Srce mi udaralo da malne probi grudi. U meni je vrila krv, ali samo za osvetom, za osvetom.Dok ja tako, došao je bratić. Čuo sam gdje mu je s prozora poviknula Sofija koketno: - Oh, umrijet ću kako te dugo izgledam. - Barbara mu svijetlila hodnikom. Ona nije znala da sam se ukrao iz sobe dok je otvarala vrata, zgrabivši negdje u kutu silnu toljagu. Barbara i tobožnji bratić bijahu uz svijeću u svjetlu, a ja u mraku. Tako upoznah nekoga časnika od Katine svadbe, i sjetih se da se taj isti najviše na svadbi oko Sofije vrpoljio. Napusti me svijest kada je htio stupiti na prvu stubu u prvi kat. Skočih da se oborim na nj, a Barbara se ukoči od užasa. On me upozna; munjevitom brzinom povuče sablju, kako dolikuje časniku, nu ja mu je toljagom izbih iz ruke; nakon što mi je nasjekao ruku vrh lakta, sablja zazveči hodnikom, toljaga prasnu na čelu moga nuzljuba, i on se skotrlja, ruknuvši grozno. Barbara baci svjetiljku i pobježe bez traga. Prestravljena doleti Sofija i stade vikati i jecati, pustivši svijeću u sredinu stuba. Poletjeh k njoj: - Ti li si majka, ti li si zaručnica? To je vjera tvoja? - Nu ona preču. Vikaše kano bijesna u pomoć. Već čuh ljude na ulici roptati, to me raspali, udarih je lagano i ona se od straha nesvjesna sruši do ljubavnika. Povukoh se kroz dvorište u vrt, ostavih grad i ne vidjesmo se nikad više.Srce mi puče, duša podivlja. Zamrzih ljude i sav svijet. Svako čuvstvo usahne u meni, nu jedno ne: ljubav pram djetetu. Brzo osnovah i osnovu izvedoh. Dijete u njezine rođakinje uzeh, tobož da ga vodim materi u grad, pobjegoh s njim daleko; daleko. Odonda niti moje dijete, a to vam je Sofija, nije nikad vidjelo svoje majke; a niti ja svoje tobožnje zaručnice.Moj stališ ne bijaše školnikovanje. Prije pet godina dadoh se na taj kruh. Tada sam se upoznao s udovicom Katom; njezin drugi muž življaše još. O sestri znala je samo toliko da je proigrala lijepi svoj dio imetka i da se potuca po svijetu. Nu moja kći kao da preuze zadaću nagovoriti me da potražim mater i da se sjedinimo. No, to je uzaludno...Sofija je dakle nezakonito dijete; kći bludne i zle žene, ali u njezinim žilama teče očeva krv; pa bude li nesretna, pući će joj srce, zamrzit će na sve, kao i ja, ali će i biti jaka pregarati; nu jao ga stoput onomu koji se titra sa srcem njezinim!Ovo sam držao nužnim razložiti vam.- Takva nešta sam i slutio - promrmlja Vinko na koncu ove pripovijesti; ali ga Tomaš nije čuo. Oni se otpute u školničiju, ne progovorivši više ni riječi zajedno. X.

Gosti od Tomaša rastajahu se s hladnom i promjerenom udvornošću. Sa samim Vinkom izmijenio je Tomaš vrlo malo riječi, i kano da mu se ugibaše.

Na prozoru slanjaše Sofija. Plakala je. Vinko joj se približi.- Sofijo, mi se rastajemo, ali da se skoro vidimo, Sofijo - otezaše turobnim glasom mladić.Ona upre suzne oči u nj i potrese glavom.- Joj, Vinko, mene tako ljuto, ljuto boli srce. Neki slut me muči, strašno muči. Zloduh bi šapće da se mi nikada vidjeti nećemo - jecaše tiho djevojka.- Ne djetinjari, Sofijo, to su djevojačke predsude i ništa drugo; predsude što ne vrijede ni kaplje vode, a kamo li suze. Tješi se, dušo, mojom poštenom riječi, mojom ljubavlju; ja te ostaviti neću.Mladić joj poda ruku: - Sofijo, zbogom, Bog te čuvao; zbogom! - Gosti posjedaju na kola, pratio ih Tomaš. Sofije nijesi nigdje opazio.Vrativši se Tomaš kući kako je popratio putem goste, nađe Sofiju blijedu i zaplakanu. Neko vrijeme šućaše, a zatim se blago okrene k njoj:- Kćeri, dijete moje, vidim, promijenila si se. U tebi živi moja duša; pametna si, pa mogu koju oveću s tobom progovoriti. Ti ljubiš Vinka, ljubiš kako sam i ja ljubio tvoju majku koje ne poznaješ i koje valjda nikada vidjeti nećeš. Ali taj mladi profesor jest čovjek lakouman, nestalan i tašt. Da ti umah sve iskažem. Gorko ti je; rastadoste se; no ispij kupu gorčine do kraja. Vinko je priznao svome drugu da si ti slaba trta kojom on vije po volji, kako mu se svidi. Nu da s tobom misli onako kako svi njegovi drugovi ovoga vijeka misle s djevojkama. Omamiti je pak onda izdati i prevariti. Čuo sam to na vlastita uha. Danas ga prizvah na stranu, prem nikad prije ne razgovarah o vašim zarukama, spočitnuh mu ukratko nepoštenje. Mladić mi iskreno prizna da sam dobro čuo, nu da ono što čuh pripišem njegovoj taštini, jer da se samo pred prijateljem pohvalio sa sretnom ljubavi. Tada se stane zaklinjati na milo i drago da pošteno misli s tobom. Slušah ga i ne slušah; ali mu ispripovjedih da si nezakonita kći, pa zatim čitav svoj život i svoje zgode razgalih mu. To bijaše nužno, da ne bude nikakve opsjene. S tetom sam bio strog, jer je ta žena prosta razuzdanka. Ovo ti priopćujem da se pripraviš, ako te u budućnosti bude susretala zla kob! Ali i tvomu zaručniku navijestih da ćeš je biti jaka podnositi.Tomaš umuknuo. Djevojka je poniknula glavom.- Oče, ti ne imaš razloga bijediti Vinka.- Sofijo - stane Tomaš pred kćerku - nijesi li mi dijete, nijesi li mi jedino što me još podržavati može? Neki dan sam bio s tobom strog. Ali sad vidim da ljubiš, a ljubio sam i ja. Da si majčina srca i majčine duše, ukratko bih ti sve zabranio. Ovako, pošto si moja slika i prilika, ne mogu ništa. Nu želim zdravlje ti podati naravskim lijekovima: a to je iskrenost i istina. Ja Vinka ne bijedim; tko radije no tvoj otac da si sretnom? Dužan sam ti ipak reći svoj sud o čovjeku komu sam zavirio u dušu; a ja se u sudu rijetko varam. Međutim vidjet ćemo. A sad gledaj, kćerce, da svoje misli pozabaviš u poslovima. Čeznuti i sanjariti jest ubojstvo duše i tijela. I prije će vrijeme proletjeti u poslu.Djevojka priskoči k ocu i ovije mu se oko vrata.- Oh, oče! Dao bog da si se prevario u sudu. Nu ako nijesi, to će možda tvoja kći sve moći trpjeti, samo mi ti poživi!Od toga dana nastojaše Sofija vazda prikazati se ocu veselom, dapače nebrižnom. Ali njeno srce je gorjelo, duša plivaše u dubokoj melankoliji, dočim je ono bujno djevojačko tijelo dan za danom venulo.Tomaševo pronicavo oko sve je to pazilo, hinjena nebrižnost i tobožnja veselost djevojčina nije ga mogla opsjeniti.- Sofijo - nagovori je otac nekoga dana - od tvoga zaručnika baš nikakvoga glasa, a ti mi veneš, kćeri, ja se bojim za tebe.- Oče, ovdje je tako pust kraj, nepritomni ljudi, pa i sama narav ne prija čovjeku - odvrati ogorčeno Sofija.- Zašto nepritomni ljudi? Ta ti barem s nikim ne općiš.

- Ne općim, nu danas me tako neočekivano uvrijedio mjesni župnik.- Šta? Pop? Gdje, Sofijo?- Ja ne znam po kakvom je poslu došao još sa dva gospodina. Pregledavahu školu, a zatim pitahu za tebe. Odvratih da si pošao na poštu. Uđoše u naše sobe i bez svakoga pitanja istraživahu knjige, napokon zahtijevahu da im otvorim ormare. - Gospodo, odvratim s ponosom, ja ne znam tko ste i što ste vi. Zašto bih vam otvarala ormare. - Djevojko - zaškilji župnik očima - po službenom poslu dolazimo. Vaš otac je bezbožac i bezvjerac; poskidao je svete slike u školi, širi nekakvu sektu. Mi smo došli sve pretražiti i osvjedočiti se. Hm, valjda ste i vi, djevojko, bezvjerka da ste tako otresiti. Hm, šta? - I kako bezobrazno govorio, tako bezobrazno koračio k meni i uštinuo me za obraz. - Gospodine - podignem desnicu - sramota na vas, pa još svećenik! Ja vam zabranjujem tu bestidnu smjelost. Molim da se nosite umah napolje! Tu već ne imate nikakva posla! Ja sam kći svoga oca i gospodarica ovdje kada je on odsutan. - Gle, gle, kako ti se ta školnička cura uzježila, kano kakva barunica! - rugaše se on. - No, s tako glupim popom neka se ponosi sva katolička crkva od istoka do zapada i svi sveci na nebu i na zemlji! - poviknuh župniku koji me je vrijeđao i zatresnuh vratima. Oni odoše.Tomaš slušaše pozorno svoju kćer. A lice vazda blijedo kano da je sa kćerina postajalo bljeđim.- Slutio sam - promrmlja. - Ne boj se, kćerko, nećemo ostati dugo u tom kraju. No, sada idem do toga lijepoga pastira svoga stada da vidimo šta je na stvari.- Ne idi, oče, to je prostačina dozlaboga; samo će te vrijeđati i ljutiti.- Ne boj se, kćerko, za mene. Skoro ću se vratiti! - I Tomaš izađe. XI.

Pošavši Tomaš do mjesnoga župnika, padne mu putem na um da već ne izlaze društvene novine otkako je onaj boležljivi gimnazijalac otputovao u grad na nauke. Jednoć nuđahu članovi njemu da se opet lati uredništva, nu on je to odlučno odbio. Međutim ga izdaja nije iznenađivala, već zanimalo ga od koga potječe. Napokon dospije u župni dvor. Župnik bijaše visok, koštunjast čovjek sivih žmirucavih očiju te vrlo duga obraza. Vanredno ohol, a formalnost u društvenom životu bijaše mu alfa i omega svega znanja. Po toj alfi i omegi mjerio je cijeli svijet i sve ljude. Ne bijaše u njega duha Ivana Zlatoustoga; svoje prodike je znao nabubati od riječi do riječi iz knjiga; nu zato u selu bijaše svakomu loncu zaklopcem.Tomaš stupi u njegovu pisarnu. Župnik nešto pisaše dimeći pipu i, ne skinuvši kućne kapice sa glave, ovako će Tomašu:- Kako to da veleučeni filozof i naš školnik danas dolazi u župni dvor? Mi barem do sada ne bijasmo vični ovakvim posjetima.- Gospodine župniče, vi ste danas pregledavali školu. Kakav ste imali povod?- Povod? - pljucne župnik izvukavši silnu maramu iz džepa dugoga kaputa - povod? Veliki povod, mudrače! O vašoj koži radismo.- Čuo sam da mjesni župnik ljubi etiketu i formalnost; nu danas se iznevjeruje obojemu. Ja ga nisam ovlastio da rabi tako nezgrapno podrugljiva imena, a najmanje ga je na to ovlastilo naše poznanstvo.- Vama je to sve isto. Zar majmunov rod mari za etiketu i uljudnost? - odvrati prezirno župnik.- Izvolite mi reći razlog vašemu posjetu u moju školu danas, gospodine poluduhovni pastiru! - hladno će Tomaš.- A ja ću vam i reći. Pa vas upozorujem da neće sve to na laku ruku proći. Vi ste utemeljili bezbožno nekakvo društvo, ustrojili novine za to društvo, pravila; jednom riječi: čitav pakao. U društvo uvukoste i nekakva gimnazijalca, moga župljanina. Taj je počeo vašu školu širiti među svojim sudrugovima i dijeliti vaše novine na čitanje. No ušlo se tomu u trag;

gimnazijalac u strahu odao sve, a iz zaplijenjenih primjeraka vaših novina doznasmo i više toga. Ni mene niste pustili na miru, pa i školski kipovi smetali vas. Evo vam razloga današnjemu našemu pohodu, naime mojemu i dvojice gospode od podžupanije. Pa tako ćete vi, filozofe Sokrate, zastalno nastradati i zapamtiti ubuduće da se ne treba pouzdati u majmunsko pleme - tj. u sve ljude krštene i nekrštene. Dapače ni u istoga zeta. Vinko, onaj mladi profesor, vi ga bolje znate nego ja, tako mi barem pripovijedahu, glavnim bijaše pokretačem čitave istrage; on je, naime, učiteljem vašega najmlađega pristaše, ovomjesnog gimnazijalca. A sada mi ostajte zbogom, veliki filozofe, rušitelju Svetoga pisma, rimokatoličke crkve; zbogom! A ja ću još ostati u svojoj župi, dočim će vama valjda dosuditi da odete majmunima graditi škole tamo u afričke šume. Zbogom, filozofe devetnaestoga vijeka! Pozdravite svoju majmunicu kćer. U nje su oštri zubi, pa će znati s majmunima hrustati orahe! Zbogom!Župnik napusti učitelja Tomaša. Ovaj škrinu zubima i ode iz župnoga dvora. - Ah, takvi li su nasljednici Isusa Nazarenca! - mrmljaše on približavajući se k školi.U nedjelju zatvoriše župljani učitelju kor, a poslije mise prozvaše pred crkvu da ljudi dalje ne šilju djece u školu, jer da je učitelj postao poganin i bezvjerac.Bilo je vike i mudrovanja. Jao si ga onomu selskomu inteligentniku koga puk stane pretresivati i podmetati ga svojoj kritici i rasuđivanju. Bake se skupiše u kolo pokraj takozvanoga križnoga drveta, križajući se i ljevicama i desnicama kako može župa imati učitelja bezvjerca. Debela mesarica onoga mjesta, koja je naglas čislila na brojanice u crkvi i sve žrtvenike izljubila prije i poslije mise, no ipak zato vazda krivom vagom mjerila, najviše se hrustila na općinske odbornike, na sud, na gospodu, ukratko rečeno: na nebu i zemlju, kako se može što takva dopuštati. Apodiktično je tražila da se navali na školu i da se u općinsku tamnicu zatvori i učitelj i kći mu, ona "naduvena frajla". Pa ako nije u općinskoj tamnici mjesta da će ona drage volje odstupiti onaj dijel svoje pivnice kamo običaje krumpir spravljati, koji žalibože nije ni najmanje obrodio ove godine. Da, dragi Bog, čast i dika mu budi, kaznio nas ljetos dokraja: tukao tučom, pekao sušom, opurio ranim mrazom. Sve zato što smo toga bezbošca držali u našoj župi. Ja sam umah kucnula Po svom čelu: - Mica, Mica, ovaj čovjek koji ti tako dugu bradu nosi ničemu dobromu ne svjedoči. Onako se meni mili da sva gospoda obrijana budu, kako je naš gospodin župnik. I Bogu i ljudima mio, a okrugao i gladak kano jabuka. - Vikala je mesarica, a ne zna se da li od ljutosti ili od silne vike, posve joj je problijedjela vrlo mesnata bradavica na nosu, koja je inače vazda držala postojano crvenu krv pod kožom. - Pak ona "naduta frajla" - prekrstila je mesarica ruke. - Bože moj, na sve vijeke budi hvaljen, ja, ja sam bila pjestinja kod generala, a kakva djevojka! Sunce mi se smijalo, mjesec namigivao, dok napokon nije sreća otvorila blagostivu ruku mom Juriću, koji je zaonda bio prvim paradnim kočijašem gospodina generala! Ja, ja; pak se nijesam nikada tako kočila.Neki napokon zaključiše udariti na učitelja, pobacati mu napolje stvari, njega i kćer, te zatvoriti školu. Dopre rulja već i pred školsku zgradu.Učitelj Tomaš nalazio se zajedno sa Sofijom u sobi, te o svemu jošte niti riječi nije kazao kćeri.- Kakva je to vika pred školom? - upita Sofija.- Ne znam što će opet imati ti ljudi - odgovori Tomaš te odloži knjigu.Po hodniku odzvanjahu teški koraci. Iznenada se začuo krupan glas: - Kuda ćete, vi bivoli? Što tražite ovdje? Tako mi poštenja, ako nećete, gledajte, ova će štapina taj čas pucati na vašoj magarećoj koži, da ćete zvijezde brojiti! - To bijaše glas ladanjskoga gospodina.- Prosimo ponizno - ozove se jedan od njih štono provališe na hodnik - nas su starci odabrali da bacimo toga bezvjerca napolje, s dopuštenjem budi rečeno.- Dat ću ti ja, huljo! Komu ćeš ti suditi? - viknu gospodin Pepo i baci napolje onoga štono mu je stvar počeo razjašnjavati. Zatim će ovako ljudima:

- Čujte me, seljaci! Vas su kojekakvi ljudi nahustili na učitelja. Ali vi ćete pozatvarani biti. Tko vas je postavio suditi komu što vi ne razumijete? Od toga su poglavari. Da ste se umah razišli, jer inače ću poslati po žandare!- Po žandare! - kliknu baš pred nosom ladanjskoga gospodina debela mesarica. - Za bezbošca i poganina će žandari na nas. Jako lijepo. Neka samo dođu. Ja sam baba, pa ih se ne bih bojala. S tim poganinom napolje!Ladanjski gospodin čvrknu žestoku babu baš po nosnoj bradavici.- Hvala vam, mladi gospodine - nakloni se mesar Jurić, koji je inače stajao pod gospodstvom pregače svoje milostive polovice - ona se mora svuda plesti.Gospodin Pepo s mesaricom bijaše u podalekom rodu. Ljudi su se na intervenciju ladanjskoga gospodina počeli razilaziti, a Pepo uđe, jedva pokucavši, u sobu gdjeno se nalaziše Tomaš i Sofija.- Tomašu, molim te nasamu za nekoliko riječi - reče ladanjski gospodin, a zatim se udaljiše u učionu. - Tomašu, mi smo izdani. U dobar sam čas došao; jer ti glupaci navališe na te, da ne bude mene. U odborničkoj sjednici naložiše mi da ti zatvorim školu, a ljudima je prozvano da ne šalju djecu u učionu. Svemu je kriv onaj zeleni đačić. Ulovili ga. Izdao nas slabutac. Što više? Tvoj Vinko mu je profesorom, pa je ispipao sva naša imena, sastavio zapisnik i predao na podžupaniju. Glavno je da su tomu neopreznjaku zaplijenili više brojeva Motike. Sam đavo me je naputio da sam prigodom one sjednice radio proti tebi, i da smo primili tu zelenu granu, pa još u redakciju Motike. Ali u meni je kipio bijes na tvoje goste, naposeb na toga profesora što nam je sada skuhao kašu kano da ti se htio osvetiti na gostoljublju i ljubavi lijepe Sofije.- A znaš li što kažu ostali članovi? - mirno upita Tomaš.- Ostali članovi? Molim te, kakvi članovi! Imbrica Nabrgoj već je bio kod župnika i sve mu iskazao, samo da nevinim izađe. Pop mu je rekao da će tebe protjerati i zatvoriti na koju godinu, a on popovsko mnijenje, kano svete riječi, revno razglasuje među ostale članove, koji vele da će priseći da ih nas dva zavedosmo.- A znaš li ti što će od nas biti? - pošeta sobom Tomaš.- Znam i ne znam - mignu ramenima Pepo.- Mene će otpustiti, a tebe će valjda isključiti iz općinskoga odbora.- Nu, kako ćeš se ti na istrazi ponijeti?- Što je bilo, to ću priznati; a ostalo što nije istina, dakako, zanijekat ću.- Tomašu, prijatelju - uhvati Pepo učitelja za ruku - još nešto.- Dakle?- Preseli se umah u moj dvorac da te prostota ne napastuje; jer u župnom dvoru zbog onoga članka komu si se ti najljuće protivio čitavu bunu hoće na tebe dići.- Na to ću ti poslije podne odgovoriti, a sada moram sve najprije Sofiji otkriti.Prijatelji se rastadoše, a Tomaš od početka do konca sve ispripovjedi svojoj kćeri.Što je o Vinku čula, nije mogla vjerovati, pa zato ogorčenom dušom uzme pero i ovako mu napiše list, kano posve stranoj osobi: Gospodine profesore!Dopustite da Vas nešto pitam. Pravo mi na to daje gostoljublje što ga uživaste u našoj kući. Ne bojte se da ću Vas opominjati na Vašu zadanu riječ. O, ne! Sofija Brančeva zna pregarati i trpjeti, a tješi je zdravo rasuđivanje oca joj, koji bolje poznaje ljude od tete Kate i od uboge Sofije. Ja nijesam od onih kćeri zemlje da Vam dosađujem jadikovkama, prem za to imadem najveće pravo.Odgovorite mi, jeste li Vi istragu vodili proti nekomu svomu učeniku i jeste li Vi sastavili zapisnik na podžupaniju gdje ističete u darvinističkoj sekti ovog mjesta vođom i krivcem svih zavađanja Tomaša Branca?Sofija

 Na ovo pismo ne dobi Sofija nikada odgovora. Što je prije tugovala i sahnula s neprestana Vinkova mučanja, otkako se rastaše, to se sada ta tuga i bol pretvori u bijes i osvetu.Došao je i dan istrage. No tude ne bijaše o nikakvom županijskom zapisniku niti govora. Svi utemeljiteljni zaprisegnuti članovi darvinističko-socijaldemokratičke sekte suglasno svjedočiše proti Tomašu.Ladanjskoga gospodina ne bijaše blizu, niti je o njem bilo kakva govora na istrazi. Isto tako o gimnazijalcu te njegovom uredništvu nije se ništa spominjalo. Na istrazi bijahu predočeni Tomašu samo oni primjerci Motike što ih je on uređivao i onih deset paragrafa što ih je on sastavio.Čitava istraga nije dugo trajala. Tomaš je hladnim i kratkim odgovorima sve priznao i nato se zapisnik sastavio.Za nekoliko dana dobije Tomaš dekret kojim se diže od učiteljstva u opsegu hrvatske kraljevine s razloga što je širio protuvjerska načela, škodljiva svetoj materi crkvi i društvenom stanju i s razloga što je utemeljio tajnu i vrlo pogibeljnu darvinističko-socijaldemokratičku sektu i što je bio glavnim pokretačem tajnih novina Motike, pisanih ljepopisom, koje su širile pogubna načela spomenute sekte.Tomaš je tu čestitku pročitao i bacio u peć. Sada mu je bilo prvo na reda odseliti se, jer nije bio prihvatio prijedloga svoga prijatelja ladanjskoga gospodina da se preseli u njegov dvor. XII.

Drugoga dana nakon istrage Tomaš je sjedio uz peć a Sofija je nešto plela. Bijaše vanredno blijeda, samo joj gorahu usne i oči. Vani se bilo tako zatmurilo da si skoro trebao u sobi svijeću upaliti. Kiša, ispremiješana sa solikom i kojom pahuljicom snijega, daždila je cijelom krajinom.- Kćerko - počne Tomaš - mi se selimo u grad, je li ti to po volji?- Ja mislim da se ne selimo nikuda, da ćemo ostati baš u ovom kraju - odgovori promišljeno Sofija.- Ne razumijem te kako bismo mogli ostati u tom kraju?- Razumjet ćeš me za koji čas - i djevojka pođe k prozoru, otare ručicom stakla te izgledaše nekoga.- Želio bih što prije shvatiti tu tvoju promjenu. Prošlih dana si prva zaželjela da odemo iz toga divljeg kraja.Djevojka je stoički šutjela na očevu primjedbu. Tomaš nije pitao dalje, već je podbočio glavu na laktove, uprvši ih o koljena.Nakon kojih dvadeset časaka takve šutnje među ocem i kćerju čuli su se koraci na hodniku. Ovi im koraci bijahu poznati kano koraci ladanjskoga gospodina Pepe. Posljednjih dana bijaše on svagdanji gost Tomaševa doma.Sofija klone na stolac, usta grčevito stisnu i kano da je jače problijedjela. Pepo uđe i odloži.- Molim vas, izvolite kazati ocu što sklopismo - reče tiho djevojka i nehotice uhvati se za srce, a iz oka odrazivaše joj se ljuta bol.- Tomašu, prijatelju, blagoslovi nas, Sofija je privoljela da bude mojom ženom!Tomaš raskolači oči, ustade naglo i prođe dvaput sobom.- Ja na to ne pristajem! - izlane napokon.- Kako ne pristaješ? - posrnu ladanjski gospodin - kada Sofijino srce privolijeva.- Sofijino srce privolijeva! - nasmija se ironički Tomaš - o, jadna opsjeno, Sofijino srce! Ti bezazleni čovječe misliš da je djevojačko srce kano srce tvoga purana! U toj djevojci teče Brančeva krv! Ja ti velim, i sto puta velim, da je Sofija samo jednome poklonila srce, a taj je profesor Vinko.

Djevojka zadrhta i žar munje poli joj obraze.- Varaš se, oče, ja ga mrzim, ja ga prezirem! Prvo i posljednje pismo što mu ga pisah i na koje nije odgovorio pretrglo je i posljednje spone moga srca s njegovim imenom!Sofija je trebala odmora na tu izjavu. U njoj je kipio bijes i mržnja, ali glede svoga srca je lagala.Ladanjski gospodin ugriznu se za usne kad je čuo riječ pismo, kano da je u kakvom spoju sa značenjem te riječi.- Ja doduše ne ljubim gospodina Pepu, to sam i njemu priznala, nu ja sam stalna za to da ću biti valjana i vjerna supruga, a takve će dužnosti izliječiti moje srce i sav moj život. I u to ime dajem gospodinu svoju ruku.- Ja ni uz ovakvo tumačenje ne mogu pristati s razloga što baš sada s ovakvim odlukama dolazite kada ja nijesam drugo no otpušteni školnik; a za te se naposeb, Sofijo, bojim da te ne bi prevario tvoj umišljeni lijek.- Ali, prijatelju, ti si se pretvorio u najljućeg mi protivnika ili u pravo naivno dijete! - strastveno ga ukori ladanjski gospodin - zar se možeš još dulje protiviti stalnoj odluci svoje kćeri?- Oče - okrenu Sofija svoje blijedo lice poput mramora k Tomašu - oče, ne protivi se tomu, molim te!Tomaš ne odgovori ništa. Šetaše hrlijim korakom po sobi, oborenih očiju.- A ti se dakako odričeš naše sekte? - promrmlja Tomaš.- Odričem; valjan suprug ne može biti njezinim pristašom.Riječ "valjan suprug" ujela je Tomaša za srce, ledena kora štono ga obuhvaćaše kano da se taliti počela.- O jest! - krikne promijenjenim glasom Tomaš - da sam i ja mogao biti valjanim suprugom, ni ja ne bih nikad ustrajao ove sekte! Djeco, dođite, evo vam moje ruke, a zatim im počne pripovijedati onu istu pripovijest, koju je jesenas Vinku pripovijedao.Sofija je znala nešto o tom, nu ovako savršeno svoju povijest nije joj nikada otac još kazivao.Na udivljenje svega onomjesnoga žiteljstva preseli se otpušteni školnik i razglašeni bezbožac Tomaš sa svojom kćerju u dvorac ladanjskoga gospodina Pepe; a još su se više divili naširoko i nadaleko kada iza nekoliko tjedana slaviše sjajnu svadbu gospodina Pepe sa bezboščevom kćerju Sofijom.Mesarica, deveta rođakinja ladanjskomu gospodinu, koja je uvijek osjećala tajinstvenu moć njegove ruke na svojoj nosnoj bradavici štono od onda većala se danomice razmjerno prema nosu, nije mogla zavezati svoga moćnoga jezika ni danju ni noću.Bijaše sva sretna samo kada je imala slušalaca; a zato je i bolje vagala i koju tu mjericu vina poklonila.- Znajte i čujte - razlagala je mudra mesarica - kada je onaj sveti patar jezuita pred nekoliko godina čitav tjedan dana prodikovao u našoj crkvi i kršćanske duše obraćao na pravi put, rekao je da će doći Antikrist, koji će sijati pšenicu, a rast će kukolj; ljudi će mu vjerovati i on će ih zavađati. Malo kasnije doći će sudnji dan. Taj Antikrist vam je, slušaoci, onaj pogan, protjerani školnik Tomaš. Gospoda i ljudi osudiše ga, ali ga ustavi kod sebe, a štoviše, stupi s njim u rodbinstvo naš mladi gospodin i moj rođak, nikada ga ne bilo! O, da se ustane iz groba pokojna mamica, ili pokojna tetica, nek počivaju u miru vječnom, prestravili bi se od svoga nesretnoga Pepice, što li je učinio! Zar nije, kuma Magdo, kuma Jano, prijateljice Doro, tako?- Jest, jest; pravo imate, gazdarice. O, budi nam dragi Bog i mati božja na pomoći, nečastivi daleko budi od nas! Mi ćemo se držati da nas Antikrist ne zavede! - klimahu babe.- Dakako, mi ćemo se držati sa božjom pomoći - potvrđuje mesarica - evo vam, prijateljice, svakoj po pol funte fileka i jetara. To se dade lijepo spržiti, a dobar zalogaj! Samo budi Bog s vama i s važim dušama!Tako je mesarica sa pol funte fileka i jetara nagrađivala dangubu i trud svojih slušateljica; a

bračna joj pola gospodar Jurić bi katkada doviknuo: - Ali ću se smijati kada te opet mladi gospodin Pepo čvrkne po tvojoj bradavici da ti zaveže brbljavi jezik.- Šuti, zvrndalo, i ti si krenuo sa božjega puta! Sram te bilo! O, Bože, Bože - izvrne mesarica svoje krupne oči - siješ, siješ, Antikriste, pšenicu; evo kukolja, kakav je, kolik je narastao! I ti ćeš se valjda odreći svete mise, crkve i molitve, kao što se gospodičić Pepo na volju onoj frajli! Aj, nećeš, ne, dok sam ti ja živa! Nastojat ću da će malo njih Antikrist zavesti, samo me uzdrži dragi Bog!- Ako bude moja mesnica nasmagala dosta fileka i jetara da nagrađuješ svoje slušateljice! - nasmije se Jurić i pobjegne u mesnicu kad je mesarica poskočila za njim.Dok je tako žamorio "glas puka", usredotočen u mesarici onoga mjesta, živjelo se u dvoru ladanjskoga gospodina dosta zadovoljno.Sofija bi se izdavala vazda veselom i nebrižnom, tek kada bi bila nasamu, zamišljala i zadubljivala bi se najedanput tako u svoje misli da su joj iste stvari što ih je držala u ruci ispadale.Tomaš sa svojim zetom davao se na razne osnove. Vazda su hodali po sajmovima i vrlo dobro trgovali marvom i konjima. A imetak je danomice rastao. Pepo bijaše već potpuno osvjedočen da će se njegovih pedeset i devet parcela možda još jedanput na toliko povećati. Ljudi im stadoše potajice zavidjeti a javno ih hvaliti; samo je mesarica vazda i neutrudivo isticala da je sve to Antikristova pšenica što će uroditi kukoljem.Sofiji bijaše ipak - pri svoj toj sreći i procvatu imetka svojega supruga i svojega oca, uz njezine bračne dužnosti što ih je jednoć naglasivala - kano onomu uzniku koji, buduć dosmrtno utamničen po krivu i svjestan nevinosti, proučava narodnu ekonomiju da može danas-sutra blagoslovljeno raditi u čovječanskomu društvu.I prođe zima, proljeće i ljeto. Opet je zavladala jesen, nu još se ne ispuni godina dana Sofijina brakovanja.Došla je jesen, a s njom su došle i uspomene prošle jeseni i opkružiše Sofiju kano sirenski glasovi, ona ih je tako rado slušala, ona bi za njima bila u sto vrtloga! U godini dana iscrpi se njezin bijes i mržnja na Vinka; njegova uspomena postade joj toliko nekako sentimentalno čarobna, privlačiva; od nje se ne mogaše nikako odijeliti. Toga ne opažahu ni Tomaš ni Pepo.Ne minu još godina dana braka, a neočekivano prevrnuo se cijeli list takozvane sreće. XIII.

Tomaš sa zetom pustio se s maloga na veliko trgovanje. A svuda im bijaše blagosloven posao.Jednoga jesenskoga dana otputovaše obojica na sajam u Trst.Sofija je pouredila vanjske poslove, a zatim je stala u kući raditi, pjevajući neku melankoličnu pjesmu. Iznenadno počne sama sebi mrmoriti one Vinkove žestoke i strastvene riječi: "Jest, ljubav! I ti imaš pravo tražiti za tu ljubav od mene da te vjenčam! Ostaviti oca i majku, cijeli svijet, i poći sa mnom na more i gore, u pustoš i ravnine..." On je to govorio danas godinu dana! Čitav svijet ostaviti za ljubav, pobjeći s onim koga ljubiš! Zar ostaviti i zakonita muža svoga?...Sofija se potresla od te misli. Uto pokuca netko na vratima, a dječarac joj preda pisamce pisano iz mjesta.- Pismo... - promrmlja mlada žena gorko - tomu barem ja nisam vična...Ona ga otvori: Moja mila zaručnice Sofijo!Ti svakako čuvaš dragocjeni poklad, zaručni prsten i osvjedočen sam da me vjerna čekaš kao zaručnika svoga. Godina dana je izminula, ja ni na jedno preporučeno pismo što ga na te adresirah nijesam mogao odgovora dobiti. To tvoje mučanje pripisivao sam strogosti očevoj,

koji nije dopustio da mu se kćer dopisuje s onim štono je jednoć u preludoj i bezazlenoj šali izbrbljao da će prevariti svoju zaručnicu. Pravo mi budi zato sam stradao punu godinu dana da od tebe ni duše ni glaska. Nu hora je dospjela. Ja sam moguć zadanu riječ ispuniti, ja sam došao po te, povesti te pred žrtvenik.Dopusti mi, pa ću se za koji čas naći već u tvojoj blizini. Da ne bude nikakvih zapreka, odabrao sam evo zgodu kada nije niti strogoga oca niti koga drugoga u blizini.Do viđenja! Tvoj vjerni zaručnikVinko Posljednja stavka bijaše apostrofirana i dvaput podvučena.Sofija se obesvijestila poput mrtvaca, nešto progunđala i klonula iznemogla na stari kožnati divan.- O, Bože, Bože, što ti skrivih da me tako silnom rukom proganjaš!Zatim počne još jedanput opetovati pojedine stavke lista i hvatati se za glavu kano da je poludjela... On je tu u mjestu, pozivlje se na zaručni prsten, na vjeru, pisao je listove, ja ih nikad ne dobivah! Dolazi k meni kada je odsutan strogi otac, kad nije nekoga drugoga!... Ne zna li da sam udata... Nije li to tek varka da me do kraja unesreći! Pa što mu skrivih, za Boga svetoga!... jecaše glasno mlada žena.Tko bi pogodio kako je dugo to trajalo, a pred Sofijom je stajao blijed, ukočen i nijem mladić. Glavu je pognuo unaprijed, a iz mutnih očiju prolijevala mu se tuga i neopisiva melankolija.- Sofijo, ja dođoh nakon godine dana da održim zadanu riječ. Ti za našu ljubav imaš ostaviti čitav svijet i poći sa mnom!- Vinko, ja sam udata; ja nijesam kriva da je tako. Ti si šutio, ti si me odnemario. Jedan list ti pisah, prvi i posljednji, nu od tebe ni glasa. Kazivali mi da si glavnim povodom bio u istrazi proti momu ocu, pitah te u tom listu da li je istina? Ti niti crne, niti bijele. U meni uskipjela mržnja, a oplodila je neobuzdanom bjesnoćom. A to je uzrok momu nesretnomu braku.- Da ne šaramo, evo gledaj sve predatnice mojih preporučenih listova na tebe, ja ih valjda spotvorio nijesam. Da od tebe nikada nikakvoga lista dobio nijesam, prisižem na Boga! - dignu Vinko desnicu. Nakon kratke stanke nastavi:- O istrazi proti tvomu ocu doznah tek ovdje. Ovomjesnoga gimnazijalca, kod koga ja sada boravim, prijavio je netko iz ovoga kraja, predavši profesorskom zboru nekoje primjerke novina Motike. Nu ja sam privatno kod svojih kolega nastojao da se proti tomu gimnazijalcu nikakva istraga nije vodila. Zatim su bili primjerci tih novina poslani natrag na ruke pseudonima, otkud su i došli. Koja im je daljnja sudbina bila, ne znam.- Oh, tu se sam nečisti duh upleo među nas dvoje! - uskliknu očajno Sofija, a zatim ispripovijeda Vinku cijelu povijest svoga vjenčanja.- Otac nije tako prevrtljiv da bi on mogao ovdje raditi. Pa ta istraga ne ide mi nikako u glavu! Ne bi li sve bila mreža ladanjskog gospodina? - reče Vinko.Sofiji je počelo svitati. Oboje mučahu.- Neka bude kako mu drago; ti si još moja zaručnica! Bog i duša, ne bi smjela tako naglo raditi; no, dušo, odviše si bezazlena da bi shvatila kakve se niti oko nas predu. Ali ti si moja i ničija druga! Ničija druga! - strastveno privinu mladić Sofiju na svoje grudi. Ona mu se otimaše i sustezaše.- Svemu će biti kraj da ćeš sa mnom pobjeći! Hoćeš li, Sofijo?Ona nije odgovorila. Sreća i blaženstvo vratilo se opet u njezinu dušu.- Vinko, mili moj Vinko - reče mu ona poslije oduljega vremena - ne dolazi ovamo više, ljudi će vidjeti, a i poznaju te. Za koji dan će se vratiti otac s ladanjskim gospodinom - zapinjaše joj glas - ja moram sve saznati, a kada saznam tko je mrežu pleo, onda ću odlučiti. Nije li moj sadanji suprug ništa u tom skrivio, tebi i meni se zavazda rastati. Strpi se dakle dotle i ne pokazuj se nikomu... zbogom dotle... zbogom, Vinko! - Udre u plač mlada žena i poda

mladiću ruke...On se udaljio, a ona; strvena i očajna, spusti se na divan i počne nanovo ridati i plakati. Sofija bijaše takvo žensko biće koje je istom u samoći shvaćalo svoj položaj i stanje bez utjehe i jasnoga pogleda u budućnost. Bol i zdvojnost komadaše joj ubogo srce, lomljaše joj nesretnu dušu.Trgovci se ne vraćahu čitav tjedan sa svoje trgovine. Vinko i Sofija ne održaše riječi. Istu večer nakon sastanka bijaše strašna noć. Vjetrovi se ganjahu i zavijahu po bregovima poput gladnih vukova, a tmurni u jata nagomilani oblaci zastrše nebo. U crnoj tmini žurio se Vinko put Pepinog dvorca.- Sofijo, Sofijo! - viknu kraj prozora. Vjetar mu otimaše hak. Ne odazove se nitko, on popostane. Za nekoliko časova stanu se prozori otvarati.- A, ti si! - uzdahnu ona i nadnese se s polovicom tijela van prozora.- Oprosti - ah - oprosti! Tako blizu biti, oh, ja ne mogoh odoljeti srcu... - šaptaše on.Sofija se još više nadnese van prozora i privine njegovu glavu na svoje grudi. Vjetar joj se zamrsio u kose, rastočio ih okolo Vinkove glave i poput oblaka sakrio mu lice.- Ta tko drugi imade pravo na mene... - čuo se Sofijin isprekinut glas.Vinko je dolazio sve dane dok bijahu Tomaš i Pepo odsutni, u dvorac k Sofiji. A tko će prvi vidjeti i uzeti ih na rešeto neće li sveznalice brbljave babe?Dobri glasnici dojaviše sve mesarici; a ona se gledala i sama o stvari uputiti. Dakako, saznala je da je to bivši zaručnik Sofijin koga već od lani poznavahu. Mesarica nije dosta nasmagala jetara i druge drobnine u mesnici da nagradi svoje saveznike.- Rekla sam ja, znala sam ja, ha-ha-ha! Da je Antikrst posijao pšenicu, da raste kukolj! Eto vam ga! Eto vam ga! O, jadni moj rođače Pepo, voljela bih da si mi onda čitavu bradavicu s nosa, da, čitav nos odbio nego što si se dao na obranu toga bradatoga bezbošca i njegove frajle!I rogobor se dignu u mjestu, ali ne dopiraše do nijemih slasti u blaženstvu sreće utopljene Sofije i Vinka. Nekoga dana začuje Sofija na cesti iza sebe bruku i smijeh: - Gledajte, gledajte tu pobožnu gospođu; muž joj na trgovini, a ona doma trguje sa svojom vjernošću! - Ta brukalica izletjela je iz usta mesarice.Sofija se nemilo trznu i iskaže sve Vinku kada su se sastali.Istoga dana navečer vratiše se trgovci. Mesarica i njezina družba pobrinuše se da trgovci već na putu saznadu kakav gost za cijeloga njihovoga odsuća u dvorcu dan na dan zabavlja mladu Sofiju.Kada je Pepo to dočuo, kano da mu se nije dalo k svomu dvorcu, on bi najvolio pobjeći u daleki svijet. Tomaš nije mogao ni riječi progovoriti. U grobnoj šutnji približiše se k dvorcu već u prvom sutonu. Sofija im nije izašla u susret. Nađoše je u njezinoj sobi blijedu i nemoćnu kao nikad prije.Večera se počne, a razgovor se skrene na trgovinu. Ladanjski gospodin teturao je drhtavim glasom u samim nesmislima, a Sofije nije se usudio pogledati. Usuprot je ona tako sijevajući i pitajućim okom pronicala u dušu sada očevu, sada Pepinu, da isti Tomaš ne mogaše joj snositi pogleda. Taj pogled bijaše grozan, naličan pogledu onoga koji nagiblje na ludost.- A kakvu trgovinu tjeraste sa mnom, da ste me raskinuli od nesuđena mi zaručnika Vinka! - vrisnu Sofija očajničkim krikom.Ladanjski gospodin pognjuri dublje glavu. Znoj, led i vrućina sunula mu u lice. Kano da su se sve žile kucavice sastale u njegovim obrazima. Svaka neboga crtica titraše. Napokon se uhvati za glavu i nasloni na stol.- Niti je tobožnji gimnazijalac odao moga oca kao bezbožnjaka, niti je Vinko tu išta poslovao. Nečastiva ruka pod pseudonimom poslala je primjerke novina na profesorski zbor, a kada su tu nastojanjem Vinka sve namjere toga bezimenog delije odbili i novine natrag poslali, ta ista ruka radila je dalje kod drugih oblasti i tako je došlo da mi oca protjeraše, Vinka omraziše.

Što više? Ta ista ruka zaplijenila je sve preporučene listove od moga zaručnika na mene, valjda u sporazumku s poštarom; i moj prvi i posljednji list što ga pisah Vinku nikada nije prispio u njegove ruke! - Iza stanke nastavi porazujućim glasom:- A tko bijaše taj veleumni trgovac, taj spletkar? Tko? Ja ga gledam, zar ne da ste to vi bili, ladanjski gospodine? Govorite da smo načistu! - zapovjedi mu prijetećim glasom.Tomaš se jedva razabirao.- Jest, ja sam taj! - potvrdi ladanjski gospodin. - Koliko li me truda i napora i novaca stoji. Ja sam poštara podmitio da zapljenjujemo listove; ja sam poslao primjerke naših novina Motike na profesorski zbor, a kad tamo nijesam uspio, predao sam ih podžupaniji; ja sam razglasio o Vinku zle vijesti; po mom prijedlogu imala se umah zatvoriti škola i crkva; ja sam kriv da je Tomaš otpušten; ja sam kriv da si se ti rastala s Vinkom - za sve to sam ja jedini krivac, samo da tebe dobijem za ženu i da se nuzgredno osvetim Vinku na nanesenoj mi uvredi prije godinu dana. Kada sam vidio da drugačije ne mogu svrhu postići, odabrao sam ovaj put!- O, kolika podlost, koliko pretvaranje! - s rezignacijom povikne Tomaš. Prvi put što ga poznajemo vidimo da se na njegovu oku pojavlja srdžba u čitavom svom opsegu.- Ali vi tom gadnom prevarom nemate više nikojega prava na mene, jer tim niti vrijedi vjenčanje, niti što već godinu dana zajedno živimo!- Kćerko, prenaglila si se kada si tako hitro odlučila poći za nj, sada ne možeš natrag. Ti jesi sada žena ovoga, i dok je on živ, drugomu možeš biti tek ljubeznicom, gdje će svaki na tebe prstom pokazivati. Sada nije druge nego pokoriti se sudbini - ukratko reče Tomaš.- Nikada, oče, nikada! O, tako gnusna prijetvora da je i dalje mojim drugom!- Oprosti, oprosti! Sve bijaše radi tebe! - baci se ladanjski gospodin na koljena.- Nikada! Mi se moramo rastaviti.- Smiri se, Sofijo! Vi se rastaviti nećete, ti moraš zadovoljavati savjesno bračnim dužnostima i u tom tražiti utjehe - savjetovaše Tomaš.- Ne mogu, oče, ovo je odviše podla duša...Nato ladanjski gospodin sune uvis.- Što? Ti kukavna prosjakinjo! To ipak prevršuje mjeru. Seli se, seli samo, molim, i to umah. Plodovi ne padaju daleko od stabla. Pa za svojom majkom, kopilanko jedna!- Orangutane ti, prestani, usahla ti jezičina! - pokroči Tomaš prema Pepi.U taj čas pograbi Sofija ogrtač i pohrli u crnu noć. Kano da je letjela nad zemljom, brzala je sve dalje u utrobu crne noći...- Smiluj se, Bože, ona će zlo počiniti sa sobom! Ajdmo za njom, Pepo, da je uhvatimo. Ja sam joj otac, jedinici svojoj; ti si joj suprug; pohrlimo za njom, sve ćemo opet umiriti i dovesti u staru kolotečinu...- Ne boj se za nju - mahnu rukom ogorčeno ladanjski gospodin. - Ona leti u milije naručje negoli je moje i tvoje. Pa neka pođe s milim Bogom! - Zatim nasu čašu te je iskapi nadušak.Tomaš pograbi šešir i srne napolje... XIV.

Na raskrižju javna druma dizaše se od drevnih vremena drveni križ s ogradom od cvijeća. Pred božjim kipom tinjala je slabim svjetlom žiža od crvena stakla.Na podnožju kipnoga drva sjedio je Vinko, zamotan u zimsku kabanicu. Časomice bi neustrpljivo vadio sitan satić i mrmljao poluglasno.Nakon dugoga vremena šapnu iza križa netko:- Vinko, Vinko!...- Sofijo! - trznu se mladić - već sam zdvojio da li ćeš i doći.Ona poče strastveno, da zdvojno grliti Vinka i opsipavati ga žarkim cjelovima.- Sada si moja, moja si, zar ne, Sofijo? Zavazda si moja!

Gluhim glasom pritiskaše Vinko mladu ženu na svoje grudi.- Zauvijek i poslije smrti gore na nebesima! Zauvijek! Oh, koliko sam sretna da otac nije ništa kriv. Svu gorku sudbinu pripravio nam je ladanjski gospodin Pepo.I opet stade žestoko cjelivati Vinkove oči, usta, vlasi, ruke i odijelo.- Oh, kako sam sretna, kako sam blažena! Hvala ti budi, Isuse!Najedanput se trgnu od Vinka.- Ljubezniče, samo se još malo strpi; pusti me, vratit ću se - -- Kuda, Sofijo? Ja sam već sve spremio!- Ali ovdje, ovdje ćeš me počekati dok se vratim. Zamalo pa ćemo se opet vidjeti, moli se dotle blagomu Isusu i za mene i za tebe...Pa dok se još Vinko ni razabrao nije, odletjela je Sofija kano čarobna prikaza dalje u crnu, nepreglednu duljinu noći...Preko livada, preko grmlja šuštile su njezine lagane nožice. Šapat njezin nosio je tihani lahor: - Ne boj se, oče, ja neću biti ničijom ljubeznicom, na me neće nitko prstom pokazivati, niti ću slijediti svoju majku, s kojom ću se možda gore sastati... Vinko, Bog te blagoslovio i čuvao... Vinko...I njezin šapat i njezini koraci izgubili se u tamnoj noći kano što se gubi zadnja pjesma smrtno ranjene leteće ptice u uzvišenoj tišini svemira... izgubili se...Niti je Vinko pod križnim kipom dočekao; niti je otac mogaše naći, prem je pretražio sve zgrade oko Pepina dvorca.

*

Lešinu Sofije, kćeri Tomaša Branca i supruge ladanjskoga gospodina, nađoše u rijeci Sutli. Bude donesena u Pepin dvor i tamo joj načinili odar.Tomaš je dugo gledaše nijemo, a zatim ga zavazda i netragom nestane iz onoga kraja.- Kukolj, kukolj, rekla sam ja, sam kukolj i ništa drugo! - vikaše slavodobitno mesarica na koncu drame svojim saveznicima.- Opčuvaj nas, Isuse i Marijo, od svih Antikrista da nas ne zavedu - uzdisahu saveznici.

*

A što s ostalim osobama ove pripovijesti?Oton jošte živi bez zanimanja na imanju udovice lijepe Kate.Zimski su dani. Na polju je sve prikrito naširoko i daleko snijegom i injem. Mrtva narav, kakva je već značajka Moranina carstva. Samo sjever ciči i zavija zrakom kano da se silni zmaj među oblacima otimlje tjeskobi procijepa; sada opet zaškripi granjem dubova, zaljuljavši im isti temelj kano da je repom zahvatio zemlju da se istrgne procijepu.U Katinom dvorcu tarokira malo društvance. Nenadano dođe list sa pošte. Oton ga otvori, problijedi i pozove udovicu Katu u pokrajnu sobu te joj počne čitati Vinkov list gdje opisuje cijeli tečaj pripovijesti. Među ostalim dodaje i ovo: Kob ženskoga srca kakvo bijaše u Sofije i morala je tako dokrajčiti, naposeb u današnjem materijalističkom vijeku gdjeno u ljudskom životu za sve lijepo, pošteno, plemenito i uzvišeno vlada najkrući skepticizam. Washington Irwing veli negdje da je muškarac biće sebičnosti i častoljublja. On je po svojoj naravi za borbu i vrevu svijeta. Ljubav mu je samo ures u mladosti, ili pjesma štono se pripijeva u međuaktima. Dočim je život žene samotan, zamišljen. Nesretna li je u ljubavi, to joj je srce tvrđava oplijenjena, ostavljena i u razvalinama svojim opustošena. Najnježnija ženska srca najjače stradaju. U sretnoj im je ljubavi spas, u nesretnoj smrt. Sofija je znala da je ljubav uz zakonita i neljubljena muža ma sa ikim drugim

nedopuštena i grešna; ona nosi žig i svoju sramotu i prezir od čovječanskoga društva na ukore vazda najspremnijega. Da nije njezin muž sreću života joj, niti zvan, niti pitan, uništio toliko podlim, toliko prevarnim načinom, ona bi se bila privezala na svoje bračne dužnosti, mene odbila zavazda, i snašala svoje breme, pa makar svisnula od njegove težine. U ovoj borbi potamnio joj je razum i ona se preselila u drugi bolji svijet... Moj život bit će samo lutanje, i spominjanje na prošlost. Ljubiti, mislim, da neću nikada više nijedne žene. A naslućujem da mi je iz srca počela rasti ona biljka što sam je u našem drugovanju nazivao otrovnicom. Biljka suhobolne mizantropije. Budi izljubljen i pozdravljen od svog pobratima. Svršio sam... U dvorcu lijepe Kate prestalo se tarokirati i zavladao mrtav i sumoran život, kano zrcalo života i naravi.Ladanjski gospodin ženi se po drugi put s nekakvom Štajerkom iz Brežica, polovičnom već nu vrlo bogatom djevojkom. Rođakinja mu mesarica odobrava taj brak, a uz nju dakako i svi saveznici. On je sveđer još u općinskom odboru, radi u odsjeku "za pučku prosvjetu"; znanje mu zahvaća veći krug od sedam paragrafa općinskoga reda, a seljaci misle da je on jedini pučkim prijateljem od ladanjske gospode, jer uvijek vojuje proti velikom porezu i okrutnom utjerivanju istoga, pa ga zato zovu "seljačkim prijateljem". Njegovih pedeset i devet parcela razraslo je već i na drugih pedeset i devet, nu još ih nije dao na sebe prenesti u gruntovnici, jer da su preskupe biljege. A darvinističke i socijaldemokratičke ideje posve se ishlapiše, te ladanjski gospodin ne bi više mogao onako visokoučena govora držati kako ga je izgovorio prigodom osnutka Motike, da mu sve gruntovne parcele tko i deveterostruko poveća.Članovi bivše Motike raspršili se po onoj: afflavit deus et dissipati sunt, te se vrgoše u guslače, kartaše, klateže i drugo. "Antikrstova pšenica rađa kukolj."Novine Motiku i sve spise o tom društvu spalio je mjesni župnik kao bezbožne i krivovjerske i bacio na njih anatemu.A kuda se vrgo Tomaš Branac?U velikom gradu propio se, što je nerijedak posrtaj velikih nu zdvojnih duhova.Zalazio u najgadniju krčmetinu u kojoj se sastaju prikaze najnižega porijetla, prave parije. Tu Tomaš, u lucida intervalla, predaje i prodaje svoju nauku. Od blijeda i mršava nekad školnika postalo je sada strašilo odebljala nosa, krvavih očiju, a lica kano da si kakvu bakrenu kvrgu izlaštio.Nekoga večera zbi se čudan prevrat u taj krčmetini s Tomašem. U jednoj odrpanoj suludoj i najužasnijoj nakazi svih ženskih stvorova upozna svoju nesuđenu suprugu i majku Sofije.Svaki od onih kukavnih parija mogao je postati njezinim ljubeznikom ako je samo rakiju plaćao, jer je njezina isključiva slast bila u najžešćim pićima, a vrhunac - kada je u pijanosti doprla do stadija živine te joj nestalo i ono malo razuma.Mi ne možemo opisivati kako se tih propalih stvorova dojmilo kada se opet upoznaše i ispripovjediše sve zgode ako ih se još sjećahu.Luđaci i pijančine imadu svoj posebni svijet; za nj se još nije našao koji bi ga posve ispitao i proučio. Pa i od te nauke ne bi velike koristi bilo za čovječanstvo... No, našavši se napokon Tomaš sa svojom nesuđenicom u tom posebnom svijetu, počeše drugovati i sklopiše nekakvu zajednicu. Ni jedno, ni drugo nije tim pribavilo zavidnika ili nuzljuba.Prema koncu neke zime otputiše se da potraže imanje udovice Kate: Na tom putu ih je nestalo.Putujući htjedoše u osamljenom podravskom seocu jedne noći konakovati, ali ih nitko nije htio primiti, jer su stanovnici toga sela bili plahi i bogobojazni ljudi. A u ove putnike posumnjaše i pričiniše im se nečastivim dušama. - Ništa zato, samo naprijed - utješi hrapavim glasom Tomaš svoju družicu - mi možemo i po noći putovati. Zima je, ali imamo još tri boce rakije, a ona grije i podaje moć.- Vuci će nas izjesti - doda družica.

- Nas će vuk izjesti? - nakesi se razuzdano Tomaš. - No ja bih rad poznati tako šupljoglava vuka štono bi s tako mršavim zalogajima htio zamrčiti brk i otrovati želudac! Ne boj se, samo naprijed, kod Kate ćemo poravnati sve: pa ti moja žena, ja tvoj muž.- Dakle, krstimo se odsada ženom i mužem - primijeti ona.I otputiše se u crnu zimsku noć širokom podravskom ravninom, ne dohitajući nigdje ni svjetla ni ljudskoga stana.- Uj, huj, uj! Zubi mi cvokoću od studeni - zapišti žena.- Lako za to; udrimo po rakiji. Evo, umah ću je izvući iz torbaka - odvrati muž.Onda baba: - A, daj, dragi, amo, daj! Tako, tako, umah će bolje biti.Onda muž: - Dobro si potegla, boca bi vrlo malo vagnula.Onda baba: - Pa ti izvadi družicu njezinu, bit će toga dosta do Kate.Onda muž: - E, tamo se od žeste načinjeni burzuš ne pije, već čista rakija.Onda baba: - Ludost, prava ludost, velim ti. Žesta gori, gori u trbuhu, kano da si peć naložio golim bukovim drvima; a rakija: samo tako... Daj, vadi, prijatelju.Onda muž: - Pa ne bi li se odmorili? Evo posjedajmo na moju surinu.Onda baba: - Pa hajde, odmorimo se. Sada se više ne bojimo zime, to grije, to pali da je strahota.Izvukoše i treću bocu, ali ona je klonula u snijeg. Grdobni želuci babe i muža upališe se; upalila se i čitava utroba.Onda još muž posljednju: - A to tako... tako... g... o... r... i...Onda još baba posljednju: - Ta... k... g... r... - I zahripaše strašnim snom.Divlji sjever zagrabio je snijega i pokrio ih, a zatim se uspeo opet u oblake zviznuvši groznim cvilom kano da je ponovio onu: "Taština nad taštinama i sve je taština..." I njihov list života izgorio je u plamenu žeste...Putnici nađoše smrznutu babu i muža, predali ih obližoj općini, a kršćanska ljubav sahranila ih u zemlju na općinske troškove.

Almanah Hrvatska, 1880.

                         - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -

Ante Kovačić:

U registraturi

PRVI DIO

Mir! Molim mir! - zaori dubokim basom koštunjava, dugokraka ljudina, čađava obraza i zaprašene kose. To bijaše gospodin Registar. Njemu u glavi bili su poredani svi oni silni akti što se vrstahu u velikoj četverouglastoj sobi od poda pa do stropa. Njemu se trebalo prijaviti, uljudno pokloniti i ozbiljno umoliti ako si htio porazgovoriti se s kime od njegove mnogobrojne čeljadi.- Mir, velim! - ponovi on grubo. - Vi tamo, mladići, netom što ste usklađeni, ćeretate i nadvikujete se kano da ste novovjeki filozofi ili, s dopuštenjem govoreći, hrvatski literati. Svakako nijeste plod prokušane jurističke glave jer se naduvate i hvastate drzovitošću svojom. Bit će da ste djeca kakva mlada starca koji je netom otepao školski prah sa čakšira.- Šta? Šta? Molimo, ne vrijeđajte nas! Nikakve protekcije. Mi smo svi jednaki!- Vidiš ti njih, vidiš. Golušavci jedni, žutokljunovići, tepci! - mrmljahu zgureni starci u latinštini, miješajući je s kajkavštinom.- Što zgundate, zaprašeni filistri? Verbecijanci. Ionako vam nije više ovdje mjesta. Po pozitivnim zakonskim ustanovama vi biste već morali spaljeni biti poput trulih stabala, koja ne nose nikakva ploda! - urlikaše sitan i grbav kicoš što ga je prekjučer referent poslao u registraturu.Scandalum! Scandalum! Nečemurna impertinencija! - žvakahu krezubi starci, susprežući svaku navalu strasti i konzervativnom zlobom mjereći grbava kicoša.Prava si slika i prilika svojega vijeka. Da nijesi nakazan i drzovit, kako si blekan ne bi se ni znalo da bivstvuješ u ovom starom i časnom domu!Sada je dosta, stari i novi vijek! Jedni ne imaju što m fali - pa basta! Mir! - opet će nešto tiše Registar, a to je značilo da je objektivan.- Prijavio mi se - nastavi Registar hladnom prijatnošću - i moli riječ neki čovo, koji jest i nije naš drug. Spada i ne spada među nas. Ali on je svakako časno biće već po roditelju svom. Mnogi i ne opaziste ga. Koji ga pako znamo i vidimo, držimo da je nijem i gluh. On nije nikada riječi proslovio među nama. Nije verbecijanac, nije ungerovac ili... kako se sve već ne zovu ti vaši cimeri koji su vam vazda na jeziku, osobito vama mlađima...- Čujmo! Čujmo! Što to gazda Registar danas zapliće i navija kano da je izašao iz sjednice berlinskih diplomata - šaptaše omladina.- Da - odahnu i puhnu u zrak Registar - pita za riječ onaj čovo u crnom ruhu što je dobro zaključan u stolu našega gospodina registratora, komu slava i čast naše čitave družine!- Slava mu! Slava! Živio! Živio! - orilo se dvoranom.- Neka mu bude! Vičimo iz svega glasa. Nas je, doduše, lijepo poredao, ali nas je nekakvim debelim konopom stisnuo da nam malone popucaše rebra. Ali ipak volimo ovako nego kod referenta. Taj nas je razmetao po čitavom stolu. Živjesmo baš u raskalašenoj slobodi, ali prašina, muhe, bezimeni kukci što izlažahu iz zida već nam dosađivahu. Najgore pako bijaše da je noću znao dopuzati nekakav fin, uljudan i lukav lopov - - - kako mrmljaše referent - miš - miš! Taj se stao najprije igrati s nama; ma baš ugodan svat, pa je cvilio, mila majko, kano gusle kakva Paganinija. Al konačno - brr! Smuči se čovjeku kada se sjeti: miš - miš! Kako fin, pak ljudožder? O, majko moja, svoje fine, alabastarske zubiće zabadao u naša rebra, ruke, noge, glavu! I pilio i glodao da je strahota! Jednome drugu, čini se da će biti među nama, izjeo taj barbar iste moždane. Kada dođe referent, zapali najprije nekakvu dugačku i tanku smotku, a pepeo stresuje u prašinu što se po nama slegla. Iznenada pade mu iz usta cigara, zamumlja,

prokune: - O, ti prokleti mameluče! Hm, hm! Sto je tu moglo biti?... - I referent je dugo mislio razglabajući spis, zatim pozvoni i dođe pisar. - Vidite ovu škulju u zapisniku? - Miš! - zinu ponizno pisar. - No tigar ne bijaše - osmjehnu se referent. - Umetnite pred tu škulju: "Nije istina i poričem." I tako su bili umetnuti moždani, namjesto onih što ih izjede krvolok. Ej, da kod ljudi mogu tako pomanjkale moždane nadomjestiti kano naš referent, to bi istom bio izum! - dovrši nadušak neki debeljković svoju pripoviječicu i iza kako se slegoše: "živio" i "slava", a podbradak mu se tresao, micao još dugo nakon svršetka pripovijesti.Registar mlacnu zadovoljno jezikom.- No, takvo što neće vam se lje u našem domu dogoditi. O, registrator namiriši te ljudoždere već osam dana prije negoli se spreme na put da pohode našu kuću. Jedanput se njih četvero ušuljalo u žakanjski vlak kojim se slučajno vozio naš registrator. On ih umah izmiriša, što nikomu ne bi na pamet palo. Kada se navečer rastajaše sa mnom izvadi nekakovu škatulju iz dugačkog kaputa: "Evo, skuhao sam kašu mudrim gostima, ako nas pohode. Prisjest će im." I on, bogami, podmetne i pite i kolača. Mirisalo je to čudnovato. Ja bih sam bio založio da mi, stvorovi od slova i papira, tovimo svoj trbuh kako ti živi sisavci. I dosta. Sve se smrklo. Mi smo dugo brbljali i brundali, stari i mladi, te napokon stadosmo hrkati. I mene ljudski uhvati grčeviti drijem: čitav dan me premetao nekakav stari odvjetnik sa žutom barokom, neprestano slineći prste i mažući moje listove, da mi se smučilo od vonja duhana što je zaudarao iz sline. Da toga ne bijaše, ne bi me u snu bilo uhvatilo vragometno štucanje i žgaravica, i ja ne bih vlastitim očima vidio onu divnu tragikomediju. Snivah da mi tura u grlo svoje slinave duhanske prste onaj stari odvjetnik i da me sili da na dušak progutam njegovu žutu baroku... Skočim iz sna... Nuto oblije me smrtan znoj, a kosa mi se naježi. Poznam ja iz starih vremena te morske pse. Dođoše doista drzovito. Umah se sjetih da su oni isti što se dovezoše žakanjskim vlakom jer bijahu u narodnom odijelu s čikošima i fokošima, a brkova divnijih negoli Hunjadi Janoš. - Kerem alašom! - viknu najstariji. Bio je negdje strašan požderuh: jedva si mu mogao zamijetiti sitne nožice ispod trbušine.- A šta je to? - stade trti znoj i sukati debeli brk. - Kako to miriši?- Milota! Tako se dočekuju gosti!- To je u redu. Hrvati su - Hrvati, badava! Oni stari vrednjakovići i poštenjakovići kao što bijahu i prije osamsto godina za pradjedova naših! Nuto, braćo, tu ćemo se naseliti. Zalihe ima za epikurejske stomake naše i djece naše do dvadesetoga koljena! Pa da selimo u Ameriku? Kolika nesmotrenost od nekih naših liberalaca! Ali, što se ušćeretah kano da sam na bečkerečkoj obrtnoj skupštini? Tešik! Uh, to divno miriši. Niti blagopokojnomu kralju Beli ne mirisahu tako hrvatske šljive kada je za jednu granu podijelio kmetovima plemstvo! Tešik, rođaci!I oni se stadoše častiti jelom što im ga skuha naš registrator. Neprestano hodahu srkati vodu na zdjelicu, pripravljenu za pokojnoga registratorova Kastora. - Baš se ljudski natrpasmo! - uzdahne zadovoljno trbušati i baci prvi uvis svoj čikoš i fokoš, zasuče brkove te stade đipati i jujukati da se tresao čitav ovaj naš dom. Onda se uhvate i ostala trojica. Nije dugo trajao taj ples. Stali se valjati, grozno cviljeti i cijukati, napokon gristi jedan drugoga. - Pakleni zalogaj! - hripao je u nesvjestici trbušati koga su nemilostivo drpali i grizli ostali, dok ga grčevi tako stegoše da mu se brci sastali s repom. - Čini mi se da putujem na drugi svijet! Uh, tako lijepo - pa tako brzo... - zavija on. Užasno se naduše sva četvorica i pocrkaše... Skuhao im kašu i poparu naš registrator! Odonda ne pamtim šta slično. Zato neka živi naš registrator!- Živio! Živio! - kliče stari dom.Već dugo što je mali crnoruhi čovo skočio iz registratorova stola. On mirno stoji, zamišljeno se smije složivši ruke na leđima te ravnodušno čeka dok bude na njemu red. Kada je gazda Registar dovršio svoju zanimljivu pripovijest, nakašlja se čovo dva-tri puta kano svi neiskusni govornici novajlije.- A sada čujmo! - mahnu Registar govorniku.

- Vi me slabo znate ili pravije ne znate.- Nekakva demokratička natruha. Niti nas nije oslovio pleno titulo! - mrmorila je straga stranka staraca.- Čujmo, čujmo! - klicahu mlađi.Govornik je, doduše, stao, ali ga dvostrani povici ni najmanje ne smetoše.- Ne znate me - nastavi on povišenim glasom - ne spadam zapravo u vaš starodrevni dom. Da, ja i nijesam tamo u vašim redovima, na vašim časnim stolicama. Kada je tako, pravo da vam prije svega iskreno kažem tko sam. Jest: tko sam?... Vi netom pozdraviste tako srdačno našega registratora. A da je u vas organizma živih stvorova, ne dvojim da ga ne bi poklonstvenom deputacijom i mazbatama uvjerili o svojem lojalnom mišljenju i čuvstvima privrženosti.- Dakako! To se samo po sebi razumije.- Znajte dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao. A nastavlja to dan za danom, i zato je meni mjesto ovdje u njegovu stolu i pod ključem. Jeste li opazili danas? Nije on po običaju kod svog odlaska zapalio lulu i dimeći otputovao - ta ona dimi kano lokomotiva - nego je baci u kut, a na meni napisa: "Svemu bit će kraj!"- Tako je! - uzdahnu lula. - Danas dogodilo se čemu ne ima pametara već dvadeset godina!- A znate li - nastavi krepkim glasom govornik - što to znači kod ljudi: "Svemu je kraj!" Znači ono isto kada nas rastoče miševi i crvi ili kada nas uništi oganj.- Znamo, znamo! Ne gudite tako didaktično i tako zorno! -- mrmljahu starci.- Istina je! Ima nas nervoznih i slabih... - dometnuše mladi.- Vidite - uhvati opet riječ registratorov životopis - ja, koji krijem u sebi sve tajne njegove, držim da on više i neće među nas doći!- A, a, a! Promjena vlade, a možda i sustava! No to bi nam još trebalo! Takve novotarije drage volje poklanjamo ljudima i drugima njima ravnim sisavcima! Nazdravlje!Pojavljivala se tiša pa sve jača halabuka.- Upravo zato jer tako držim - nastavi životopis - otkrit ću vam danas svoje tajne ili bolje životopis registratora. Ne bih ja toga činio da me je on napisao onako kako ste vi drugi pisani. Budući da je pako on izumio posebno pismo koje samo on može odgonetavati i razumjeti - ostao bih ja zavazda neotkriven. Znam da će me odatle umah izbaciti i da će me sramotno nestati: budi da u mene kramari zamataju svoj pljesnivi sir i druge odurne ljudske stvari, budi da me žrtvuju svemogućemu Molohu: vatri. Iz života svoga roditelja registratora crpim odviše gorkih iskustava a da umišljam kako će nakon njegova života koji učenjak razglobiti one bajne hijeroglife kojima je registrator išarao moje tijelo!- Ah, učenjaka, učenjaka oslobodi nas bože! Ljudi i drugi sisavci kako-tako; ali učenjaci - to su nekakvi dvospolci, prijelaz iz neorganičkoga k organičkomu životu... - stao je tuliti iz akta "liječnički nalaz" o raščinjenom želucu nekoga vegetarijanca.- Kakav je to barbarski glas?! A rimsko pravo? A Gajeve institucije? A Unger, a Stubenrauch, a Nippel!? Fuj! Koja li bruka na civilizaciju! - usplamti neki svježi alegat da mu se nozdrve zapjeniše od gnjeva i bjesnoće...Registar strignu obrvama i smiri se buka.- Prije pako - nastavi životopis - negoli vam počnem otkrivati samoga sebe, obećajte mi već radi časti registratora da me nećete prekidati.- Nećemo! Nećemo! Počnite samo, da čujemo! - vikahu najjače oni koji baš netom prekidahu govornika.- Za to skrbim ja! - zaori uvrijeđeni Registar - Mir! Govornika molim da nastavi svoju povijest. I zavlada grobna tišina.

*

Zapisci registratora, gospodina Ivana Kičmanovića, raspredaju se ovako...

*

Ah, kako li počinje moje školovanje! Otac mi - nazivahu ga veselim Jožicom Kičmanovićem s nadimkom "zgubidan" - nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naš stare korenike i zlatnih vremena ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga neće valjda nitko moći zaključiti da je moj otac čitao kakve moderne pedagoge. Ali pošto sam u svom životu pročitao Rousseauova Emila, držim da je poput svih drugih seljaka najviše u praksi provodio njegova načela, za koga je dakako toliko znao i mario kano i Rousseau za moga oca "zgubidana".Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj strani šumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepene naokolo.

Mi smo ipak općili s tim našim raspršenim susjedima. Žene su polazile u pohode na razgovore, muškarci na pilo, a djeca na igranke. Nije smetala udaljenost ovakvim dobrim susjedima ni u međunarodnim stvarima: babe se vrlo često svađaju, a katkad i počupaju, nadvikujući jedna drugu sa protivnih bregova - kao kokoši, kada zakokodaču svaka iz svoga dvorišta. Muškarci sa dva brijega srdito se pogledaše, zagroziše pesnicama, pljunuše jedovito ili pokazivahu jedan drugome ljutiti poput risova takozvane "fige". A kada bi došlo do ultimatuma, spuštao se jedan i drugi sa svog brijega derući se: "Misliš, da se ja tebe bojim, da ti tvoga..." pa ili se u dolu između takova dva brijega uhvatiše ukoštac, što je uostalom bivalo vrlo rijetko i što je tada bilo također gorkim predmetom župnikove nedjeljne prodike; ili, dok stigoše u dolac, ohladnjela je žestoka krv, pa su se opet uspinjali svaki na svoje brdo mrmljajući ili vičući: "Mislio si golišavče, smrdljivko, užgislamo, hladimuho itd., da te se bojim! He! he! he! Pokazao sam ti, da se ni najmanje ne bojim, ti buhinja žuči!"U takovim seljačkim prijeporima osobito se isticaše moj otac. Nadimak "zgubidan" postojao je od pametara. Ali taj je nadimak mome ocu umah nagnao krv u glavu, a bjesnoću u srce. Inače je on vesela ljudina, ta bijaše seljački muzikaš na takozvanom "bajsu". Dakako čitavom našom okolicom nije se u nijednoj kući svadbovalo, da nijesu potcikivale melankolične strune družbe moga oca uz dudanje njegova otrcanog i izrabljenog "bajsa". I premda ova umjetnička družba nije zaostajala za naprednom strujom, dapače vazda bi iznenadila "slavnu svadbenu svitu" kojom novom melodijom, prenesenom bogzna otkuda, najčešće sa preko Sutle od trubentaša, ipak je bila na glasu jedino radi krupnoga humora i debelih šala moga oca...Ali tako obljubljen svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe. Danas međaši, sjutra neznatan poljski kvar, ako se primjerice doklatilo susjedovo krmče i razrovalo gnoj, ili obijestan dječak bosonog progazio slog, na kojem bijaše posijana salata: sve bi to raspalilo moga oca i on je stao vikati, da mu se trostrukom jekom odvraćalo od susjednoga brijega. Ti ovo, ti ono; ti taković, a on onaković - dok se napokon nije čuo i kleti nadimak "zgubidan". "Jesi, jesi zgubidan, kako i tvoji stari bijahu. Da si čemu, ne bi ti kućerak visio poput otkinute gube na hrastu!" I kada je doprlo ime "zgubidan" do naše kuće, jednoglasno zabrbotaše svi purani u dvorištu, kokoti zakukurikaše, kokoši se uskokodakale, pa i ista mršava kravica stala tuliti. Pas šarov, koji je mačke natjeravao oko plota, napustio mačke i stao zavijati, kano da na mjesec laje. Mi djeca uzvrpoljismo se: "Bit će zla!" dok nas je majka, vazda tiha voda, a radina kao crv, mirila opominjući blago: "To se vas, djeco, ništa ne tiče! Japa - tako ona nazivaše oca - budu već sve uredili. Svađa i vika sa susjedima samo njim patri!" Majka je poštivala oca (govorila mu "vi"), što je također zaudaralo po starim zlatnim vremenima.

Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo. "Dođi mi samo, dođi, tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" - I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Čovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja također, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, u obližnju lokvu punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakom po leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih u grm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo... "Gledaj, gledaj maloga jarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će na mene. A ja skok te bjež' za ocem što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama, kano da bježi za mnom da me uhvati - tako obično djecu plaše: - Drž' ga, drž'! - Ja skoro izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda kako migolji svojim brdom kući, dok se moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakama prijeteći: - Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo da se patuljak valjao kano jež po travi! - Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, kao da si mu mlinske kotače zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti da namažeš masnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa će i tebi hasniti! odvraćao slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogađao pravu istinu.Kada opet nastade mir, mene je zaokupila neopisiva dreselost i stid. Nikako ne mogoh protumačiti zašto je moj otac onako bježao pred susjedom. U takvu razmišljavanju nije mi ni na um palo da pitam samoga sebe: zašto sam i ja bježao! Ali, kako je ugodno bježati i pobjeći pred jačim dušmaninom! No moj otac, koji bijaše za mene najjači, najmudriji, najhitriji, najbogatiji od svih ljudi - ovako sva dječica misle o svojim roditeljima - što ga je snašlo da se dao u bijeg pred onim patuljastim "kanonikom"? Oh, da li se on doista oćutio slabijim od njega... I ta misao me rastuži i duboko se zarije u srce. Onda me zaokupio stid: pobjegoh u šumu, tamo se isplakah i zaspah.Ona je svađa davno već minula. Moj otac i mali susjed izmiriše se u seoskoj krčmi, izljubiše se i stisnuše desnice. Otac se smijao svomu bijegu, a susjed "kanonik", kako ga je otac opalio kolčinom...No ja nijesam mogao zaboraviti patuljasta susjeda i njegovu rugalicu: "Mali jarčić - zgubidan, i on bi se već tukao!"...Pamtim još dobro. Zavladala silna studen u našim bregovima. Snijeg visok da je milota. Otac mi je načinio male saonice, i ja se po našem brijegu sanjkam bos, jedva u košulji od krutog konopljenog platna. Noge mi crvene ko skrlet, a ruke i obraz modri. No što je sve to prema sanjkama i snijegu! A bilo u kući kruha i sira i mlijeka. Majka bi kadšto umijesila pogaču, dok nam djeci otac dodavaše vina da ne obolimo od nazebina i na grlu! Moja braća bijahu manja od mene, najmlađa djevojčica tek je tepala. Svi oni proboraviše ciču zimu na ogromnoj peći, koja bijaše dan i noć topla. Otac je često izbivao po svadbama sa svojim veselim "bajsom". Nekoga dana snađe me želja da ljutom zimom i uskim utrenikom odem do susjeda "kanonika". Tamo bijaše djece ko u ciganskom logoru, sve jedno drugome do uha. Oni veliki bijahu lukavi i hrabri. Ej, bit će belaja! - uzveselih se ja. Svoje saonice na leđa i ja bos s jednog brda na drugo. U susjeda stariji se krste od čuda kako sam mogao doći tako daleko bos. A dječaci i djevojčice hvataju za moje saonice: - Sanjkati, sanjkati! - Pak jedni pograbiše čizme od svojih starijih, a drugi, videći mene bosa, usmjeliše se i oni golim nožicama u

snijeg. Osvojilo njih pet-šest moje saonice pak smuc nizbrdo, da je sve zviždalo i pucalo. Ja, gospodar saonica, pljesnuh radostan rukama i poletim bos za saonicama. Lete one, najednom zapnu o nekakav greben u snijegu, izvališe se, a djeca pofrkala u dubok snijeg kano da si orahe pobacao. Eto silne vriske i cike, a ja u smijeh. Ali mali moji susjedi stadoše užasno drečati u dubokom snijegu. "Kanonik" poleti iz kuće. Njegovo lice bijaše onakvo kano i onda kadno se porvao s mojim ocem. - Ti si svemu kriv, zgubidanoviću! - zaprašti ljut, uhvati me iza zatiljka za košulju konopljaču i baci u najdublji snijeg. Meni bijaše kano psetancu kada jadnika pljusnu u sredinu jaruge. Stadoh lamati rukama ko da plivam. Ali snijeg je visoko nad mojom glavom. - Zraka! Zraka! - Ja baš ne vikah tako, no mislim da sam pijukao, ali nijesam čuo niti samoga sebe niti čiji drugi ljudski glas. Malo odahnuh i odmorih se, zatim napeh svu snagu i pomaknem se u snijegu dok ispod nogu osjetih nešto tvrdo. Nogama napipljem tvrdinu, zaskočim uvis te oćutih da mi je glava nad snijegom. Ja makni i mahni lijevo pa desno dok se teškom mukom ne izmotah iz utrobe snježnoga zapuha. Pogledam obzorjem, a "kanonik" nosi i vodi svoju sitnu družinu koja je još cviljela od studeni i prepasti što ju je malo obrlatio snijeg. Daleko pod brijegom ugledam svoje saonice, natovarim ih na leđa te sav mokar, cvokoćući zubima, pobrah se na naše brdo. Spravim saonice pa se mokar zavučem na peć među braću, ne priopćiv nikomu svojih ljutih nezgoda. Mati, koja je prela kod prozorčića, primijetila je samo: - Ej ti si, vragolane, negdje ljudski promjerio snijeg. Ta sav si mokar kao miš. - U tom i braća pritiskahu na mokro, studeno i pomodrelo lice i ruke svoje tople ručice i glačahu mi mokre vlasi. A moja sitna glava razbijala se mišlju: kako li je okrutan čovjek taj naš susjed "kanonik". Bacio me u snijeg pa me pustio onako, dok je sve svoje zamusance iskopao iz njega. A što bi bilo da se sam ne izmotah iz zapuhice, da se smrzoh, da ostah u snijegu?... Da mi samo nije nazdravio: Zgubidanoviću! Kako se on mogao izmiriti s mojim ocem? Itd. No ja sam mučao i nikomu ne kazah ništa...Otac je došao kasno u noć sa svadbe i sve nas probudio. Doturao mesa i kolača, a mi se lijepo i veselo gostismo. Meni valjda bijahu najslađi izvrsni svadbeni zalogaji; ali ipak vazda mišljah na našega okrutnoga susjeda, toga maloga "kanonika"... Treći, četvrti dan oboljeh. Stislo me u grlu, žarilo me u prsima, plamtjelo u glavi a sijevalo u očima, te neprestano nekakve crvene, modre i zelene iskrice titrahu preda mnom... Sjećam se da je mati teško uzdisala brišući suze... da su me mala braća često spominjala, a najmanja sestrica tepala: - Ivica bjatac bubin... - Sjećam se da je otac bio smrknut... da je iz ljekarne, čitav dan hoda udaljene, donesao nekakvu mast i kolačiće te sve bacio kroz prozor... - S tim ludorijama bih ga utukao... - Pa se doteturala seoska vračara, opipala me svega. Valjalo mi na dušak jako udisati u njezin šiljasti nos, A ona je donesla nekakvih ljutih trava. To se kuhalo, varilo i miješalo. Zatim su me kupali, a baba mazala, natirala i previjala da mi kosti od muke škripahu... Konačno sjećam se da sam ustao, ali nijesam mogao hodati... I to je minulo, a kada prvi put izađoh na zrak: voće je svuda cvalo, bregovi se zelenjeli, a iz šumice navalio miomiris. Braća nabrala silu božju bijelih jaglaca, a najviše snašala mi ih u krilo mala sestrica potcikujući: - Hvaja boju i maki božoj, bjatac Ivica zdjav!... - Ipak nije u tom razdoblju prošao ni jedan dan, a da se ne sjetih našega susjeda "kanonika".I dođe jesen... Ja opet zdrav i veseo i puni me bregovi bijahu. Svaku pticu poznavah u šumici kraj kuće, sa svakim stablom razgovarah. A zavidio sam i glogu i trnju i kupinju i oštracu borovice kad bih se sjetio našega patuljastoga susjeda... Eh, da sam trn, kako bih ga u potaji gdje u travi dočekao i zabio se u golu petu njegove noge! Oh, da sam kupina ili glog, kako bih se uhvatio za njegove tvrde ruke i ogrebao ih da bi mi sve voda zalijevala usta od milinja! Oh, da sam oštrac borovice, kako bih pogladio i pržio njegov tupi nos i njegove zagasite obraze! I kada sam na dugačkom užetu vukao našu staru, dobru kravicu plavku, kako sam zaviđao njezinu podrugom okresanom rogu i njezinu dugačkom repu! Ah, kako bih trknuo u rebra našega susjeda "kanonika" da sam plavka! Eh, kako bih ga švignuo preko lica ovim metlastim repom!

Neke nedjelje prvih jesenskih dana plandovah s malim svojim kolicima po našem i susjedovu brijegu. Kolovozni puteljak spuštao se nizbrdo na jednom i drugom brijegu, a na onom susjeda "kanonika" vodio lijepo mimo lokve koja je dijelila naš brijeg od susjedova i u koju se moj otac izvalio kad mu je naš susjed spodbio noge kod one svađe.Ja sam lijepo tuda vozikao svoju malu braću, ili sam zauzdao rudo na kolicima poput konja te krmilareći njim sam se vozih na kolicima koja su letjela nizbrdo. U tome uvještih se upravo do majstorije.Rečene nedjelje čeprkao čitav čopor raca i gusaka po dubokom i crnom blatu one lokve, a nešto malo vode što je stajala nad blatom pretvoriše baš u gnusnu kaljužinu... Moja braća sjedila na brijegu, a ja mimo bare vozah čas njih čas sebe sama. Kad eto odnekuda našega susjeda "kanonika" i moga oca. Susjed bijaše veseo i zadovoljan, a tubasti nos crvenio mu se na garavu licu kao makov cvijet sred zelene pšenice. Bio je od pete do glave u bijelom, finom svečanom ruhu. Visoke čizme, nov okrugao na lijevo uho zavrnuti šešir i modar nacifran prsluk podavaše mu lik staroga seoskoga kicoša... Moj otac oborio glavu, zamišljen i turoban, te bi katkad ispod oka pogledavao mene.- Što si mi se tako nasmundurio, moj Jožica, kano da su ti strune na "bajsu" popucale? - reče susjed ocu koji je sjeo na zeleni brijeg, ali nije gledao moje krmilarenje kolicima. - Bit će fratar, bit će škriban, pop, oficir, frajt, kaprol! He, he! Znat će što mi ne znamo niti naši pređi: čitati i pisati! Danas su vremena takva. Došao Antikrst na svijet! Do danas su kokošja jaja izvaljivala samo piliće; od danas se iz njih izvaljuju oroslani! Velim ti, oroslani! Naša djeca treba da su pametnija od nas: valja im znati čitati i pisati! Tako zapovijeda Antikrst! Hm, nijeste vi mene slušali... Kada su nam onoga adrapovca školnika, golišava prtena bijelonju, svraku u kaputu, naslali ovamo i objesili o vrat, rekao sam ja: "Potjerajmo ga vilama i motikama, pa se neće lje ni jednome više račiti u naše brdine nositi Antikrstovo evanđelje: čitanje i pisanje! Čitaj i piši ti vragu i njegovoj materi a ne mi seljaci! Zar ne imamo dosta gospode za te čarolije? Pa šta ćemo s gospodom kad budemo mi svi znali čitati i pisati? Ako bi tikve same rasle i rodile, zar bismo mi trebali orati, kopati i gnojiti! He? A gospode treba da bude: tako bar prodikuje naš župnik." A čim si me ti počastio? Bolje da si zadudao u svoj oguljeni bajs. "Ti si stara zvekasta kvrga-glava, moj kanoniče! Hoće nam se baš tamnice i vucarenja po sudovima! Poslao ga zakon, a zakon je od boga!" - mudrovao si ti i uza te ostali. Na, sad ga imaš! Upisali moja dva i tvoga Ivicu! Sada pripni na svoj stari bajs kravicu plavku neka je na pašu po međašima on vuče mjesto Ivice. A Ivica će biti gospodin. Samo se žuri da mu kupiš tursku lulu da se u njoj izvali, a kroz kamiš noge pruži! He! - uščavrljao se susjed "kanonik", pušući u zrak, dok su mu rumene nosnice zlobno titrale na mene kano da će opet: "Ej, zgubidane"...Moj otac je mukom mučao te je pustio da susjed po miloj volji mudruje. Ocu bijaše jasno da susjedovo zvrndanje podžiže židovski "špiro", koji se također dotepao s Antikrstom...- Ej, deder, sinko Ivica, golube moj - ta sutra bit ćeš gospodin! Ta već te vidim kako čitaš pravicu, a pišeš krivicu za seljačku kravicu... Deder amo svoja kolica, povezider mene niz to naše staro brdo po tom lijepom našem putu koji ne sagradiše ni pismoznanci ni kaputaši!Ovako se domislio naš susjed "kanonik".- Vas da vozim, susjede! Ta vi ste preteški, satrt ćete mi kola!- Neću, golube, ne! Samo ti povezi!Moj otac kano da ništa ne čuje, pa se i ne miješa u našu prepirku.Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munja mune mi misao... Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina... i moj otac, kako je dug i širok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko miš... Vidiš, vidiš!... "Zgubidani"... I svrnuh oči na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika"...- Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi... vi ste teški, susjede...

- Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov... još...I on se natovari na moja kolica, u kojima je nešto škrinulo...- Povuci...On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam naslućivao da je to mrmljanje glasilo: "zgubidane"!I ja povukoh nizbrdo. Kola poletješe...- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik".Mjesto mimo bare ja zakrenuh kolima prema bari... Odmakoh se hitro... Svega toga nije mogao opaziti pripiti naš susjed, koji se kočio kano kakav grčki junak kada se vozi na olimpijske igre...Što bi trenuo... pljusk!... I kola i naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegove plivaće peradi...Guske i race iznenađene stadoše užasno kreštati i krilima prhati... Ni onda ne bijahu tako zatečene kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz bare k obali, a druge drečeći dižu se u zrak... Kakva je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakva ogromna žaba? - kano da pitaju jedna drugu u svom siktavu sanskritu...Moj otac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh od silnoga smijeha...- To je Antikrstovo maslo, susjede! Sam on mogao te je nadahnuti da tako star i velik junac ideš se voziti na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O...Ja hitro skočih na naš brijeg, ne pitajući više za kolica te naslađujući se sa svoje majstorije, a tobože zdvojno podvikujući: - U pomoć, u pomoć! Ja nijesam ništa kriv! Ja sam rekao susjedu da je pretežak za moja kolica...- Pa i nijesi i ne možeš ti biti kriv! - utješi me otac, daveći se od silnog smijeha.- No te masti i te kihavice! Ne boj se, Ivica, neće se naš susjed u blatu utopiti... ne... Ha... ha... ha!...I doista, naš susjed "kanonik" pomolio najprije ruke, onda glavu, a onda polovicu tijela... Sjećam ga se dobro: bio je sličan onim mučenicima koje okrutnik Neron omaza smolom prije negoli ih dade mjesto bakalja upaliti... Guske i race sada još jače drečahu, a sa drečanjem i gakanjem miješahu se kletve i gromko kihanje "kanonika"... Purani brbotahu po obližnjim bregovima, djeca napustiše igranke, žene prekinuše nedjeljno ćeretanje te se sletješe oko našega susjeda...Nitko ne bijaše tako sam sobom zadovoljan i tako široke volje ko što "mali jarčić" - "zgubidanović", naime ja. Nitko se nije toliko smijao kao stari "zgubidan", naime moj otac. Nitko nije tako zlovoljno tulio i tako kukavno jecao i proklinjao kako naš okrutni susjed, mali "kanonik". Nitko nije tolike nadimke ishitrio kako babe kod nedjeljne dokolice. I nikada nijesu pernate brbljavke, naime race i guske, tako uzrujano drečale i gakale kako to bijaše te jesenske nedjelje... Šilo za ognjilo! Ja sam sada onako ponosno skakao i veselio se svome danu kako sam se onda zavukao u šumicu i plakao od stida kada sam zajedno s ocem bježao pred našim malim, strašnim susjedom.

*

I ovim radosnim i slavnim danom moga djetinjstva počelo je moje školovanje!Ivice, sutra te vodim u školu. Nijesu mi te htjeli otpustiti! - reče otac navečer i obrati se k majci:- Dobro, ima li dijete čistu rubeninu? Čizmica, razumijeva se, zasad ne treba: još je tako reći ljeto, premda su već svanuli prvi jesenski dani.- Ima rubeninu, ima! - uzdahne majka. - Pa kako to, škola? Pa zašto nam ga ne pustiše gospoda? Što njemu treba škole?

- Što ćeš? Tako ti je na ovom svijetu. Znaš, nijesam ni ja tamo šutio. Rekoh im svoju baš odrješito: Evo, kakve su to nove pravice? Prije bijaše otac gospodar svome djetetu na život i smrt. A danas? Tek je počelo raspoznavati roditelje, već čeka učitelj sa šibom da ga predaš u njegove ruke. Kada je ondje potratilo nekoliko godina, jedva mu pahulje nikoše ispod nosa a već ga traže gospoda u vojsku. Odanle ti dođe na vrat, na muku i tegobu. Ništa mu nije pravo: naučio se kleti da je strahota. Ne miriši mu motika ni plug. Samo se naduva, povlači po krčmama i junači u tučnjavama!- Muči ti, Jožina - župnik će nato. - Ti si muzikaš, pa razumiješ više od ostalih. A nije li ti drago da znaš više od ostalih? Ha? Reci. - E, to je istina! - zavrtim ja glavom i pogrebem se smeteno iza uha. - A čitati i pisati - nastavi župnik - nije li to mnogo više od muzike i bajsa? Danas su, dragane moj, teška vremena. Svaki dan ima nas više, zemlja je manja, a nama je sve tjesnije na njoj!- Sve su to gospodski računi! - prekine župnika naš susjed, mali "kanonik". - A mi nećemo da nam se djeca pogospode: Aj, jok! Čast svoj gospodi! Ali mi im poklanjamo gospodstvo. Djeca mi ne budu ni kuhana ni pečena po školama. Kruh ne bude rastao od prolijevanja tinte, već od gnoja. Mi ne živimo od šaranja pera po papiru, nego ti valja ljudski huknuti u šake, pak zadrijeti plugom i motikom u tvrdu kost zemaljsku. Šta bi nam bila zemlja preuska i pretijesna? Ta vi, gospodine župniče, svake stare godine čitate da nas je više umrlo negoli ih se rodilo. Vam, gospodo, čast, ali vam je zemlja svaki dan tjesnija i uža, jer izmišljate nove fabulije, i zato vas ima svaki dan više!... - I da nije pandur zaprijetio jezičavu "kanoniku", on bi tri dana gospodu vjetrio i češljao slijeva i zdesna. Oni ga slušahu, ali mu nijesu mogli odgovoriti, nego se pogledaše, osmjehnuše i jedan drugom nešto "zaštrubenkaše", što mi, dakako, nijesmo razumjeli. - E, pa tako! - mahnu otac rukom po zraku - i to će biti božja volja, a ne Antikrstova, kako mudruje naš susjed. Upisali Ivicu, pa neka ide. Sutra ga opremi. Ja ću ponesti učitelju bocu stare šljivovice, purana - a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit će mekša školnikova šiba, a i slova podatnija...Završio moj otac. A ja dugo nijesam mogao usnuti. Neprestano vrzlo mi se pred očima: naš susjed kako se vozi na mojim kolicima i onaj pljusak u blato! Pa razgovor susjeda s ocem. Škola! Školnik! Puran... šljivovica, mekša šiba - pa slova!...Drugoga dana opremismo se na put. Bilo je do škole čitav sat hoda. Meni se to prvo putovanje pričinilo doista dalekim i tegotnim.Školska zgrada stajaše u dolini pokraj glavnoga druma. Vlastelinstvo je poklonilo općini za školu. Prije stanovaše u njoj lugar, a konakovahu ondje i vlastelinski činovnici kada poslovahu u tom kraju. Okolo škole nanizale se jošte neke kuće, kao dućan sitne trgovine židova Moesera, krčma Jakova Čuturića itd.Kada se primicasmo školskoj zgradi, otac me uhvati za ruku, a skinuvši oba svoje šešire već na stubama koje nekako drhtahu pod nama, stupismo u kućni hodnik. Tu začujemo šuštanje i gibanje na obliža vrata, te krupan muškarački glas.- Ovdje je škola! - šapnu mi otac. - Čuješ li učitelja? Šuštanje? To su školska djeca.Otac pogladi vlasi, a i meni potegnu hrapavom rukom preko glave dva-tri puta, nakašlja se i pokuca na vrata... Ja još nijesam znao što je kucanje i čemu to biva. Vrata se otvore, žamor i težak zrak udari nam u obraz. Djeca mi se pričinila poput pčelinjeg roja... Ustaše i zaromoriše onim čudnovatim jednoglasjem: "Hvaljen Isus!" Nikada jošte ne vidjeh toliko djece na okupu. Obuze me neko tajanstveno čeznuće i neko drhtavo veselje, pomiješano s iznenađenjem i novošću... Pred nas stupi zatvorivši pčelinjak, hoću reći školu, za sobom visok, koštunjav, nešto smrknut i otegnut gospodin, u dugačkom istrošenom kaputu i silnih brkova koji mu padahu ća na prsa. Sada je mnogo jače zažagrilo i zažamorilo u pčelinjaku... Učitelj se hitro obrne, zaviri u školu: "Mir!" - i opet zatvori za sobom.- A, tako rano! Tako rano! Lijepo, Jožica! Pa ovo je tvoj mali? - I učitelj me pogladi po glavi i stisnu obraze svojim glatkim palcem i kažiprstom. Ali nije na mene toliko gledao koliko na

punu torbu koja se najsigurnije i nekako drsko bubrila na očevim leđima, dok je puran poput indijanskog bramina mirno drijemao pod očevim pazuhom.- Pa kako ti je ime, mali klipane, učeniče moj? - podrma me učitelj za leđa.- Ivica, Ivica, gospodine učitelju! - odvrati otac te povuče torbu sa leđa naprijed.- Neka on sam kaže svoje ime! - opazi učitelj, strignuvši opet očima na očevu torbu i na podrijemana purana. - Neka on sam kaže da mu čujem glas...- No hajde, hajde! Reci! - ponuka me otac.A ja, uprvši postojano svoje oči u učitelja, zagudim: - Zovem se Ivica Kičmanović! - Uto otac otvori torbu... - Evo nešto, gospodine učitelju, za slova, za šibu, za tintu i pera...- Vidiš ti muzikaša Jožicu, vidiš! Kano da dolazi sa svadbe... smijaše se učitelj, raširivši velika usta, pokazujući jake bijele zube i potreptavajući blagodušno oca po leđima.- Ajdmo amo, Jožice, ajdmo! Takva ptica pak ta svadbena oprema ne spada u školu! - I učitelj nam pokaže svoju sobu u koju ponizno uniđosmo.- Pepuško! - klikne učitelj svojoj gospođi - ispraznider torbu ovoga poštovanoga kuma!Nato se ispravi iza stola mala, šiljata ženčica, veoma oštra vida i dugačka nosića, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbine utrobe šljivovicu, sir i maslac, dok se puran prodramio i stao lepetati krilima po sobi, digavši silnu prašinu s poda...Ja se dosjetih da pomognem gospođi učiteljici nositi stvari u kuhinju. Tu je ona pozdravila purana: - Fi! Ala zaudaraš. - Sir: - Fi! Ala je to zamlackano. - Maslac: - Fi! Čemu to naliči? Ha! Šta ćemo: mužeki pa mužeki - i ostanu mužeki! - Kad je šljivovicu otvorila, potegla je zdravo dva-tri puta: - Aha! To je nešto! No... no... - Zatim se okrene k meni: - A kako se ti, mali, zoveš? - Ivica... - odvratim. Ona nato izvadi iz pretinca krišku nekakva kolača, a ja stadoh velikom pohlepnošću gutati i prste lizati...Vrativši se u sobu, nađem učitelja gdje omata nešto u papir.- Gle, gle! Kako je taj mali sigurno momče! - začudi se učitelj kada sam došao iz kuhinje u sobu.- Ali ukrotit će ga već šiba! - doda otac.- Nije za dobre momke šiba, dragoviću moj! - mrmljaše učitelj.- Tako! - dovrši on - evo ti početnice. Tu je tvoje ime napisano. Evo ti tablice i kamečka, pa sutra s ostalim filozofima tamo iz vaših bregova lijepo u školu!I sada je otac spravljao u torbu prve početke buduće moje mudrosti. - Ah, bilo samo zdravo i sretno! Neka je i tako kada je već suđeno! - uzdahne on.S kriškom sira i nešto kruha u torbici gegasmo mi dan na dan u seosku pučku školu. Iz kuće našega susjeda, maloga "kanonika", polazili su sa mnom Miho i Pero. Miho bijaše prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast dječarac; teško je učio, a još manje znao. Pero je bio bjelokos kano janje, a slabušan i mekan poput kanarinca. On je lakše učio od svoga brata Mihe, ali bijaše mlake, nemarne naravi. Kada ga učitelj oštrim glasom upita: - Zašto, Pero, danas opet ne znaš lekcije? - on ni najmanje zbunjen, hladno kao da iz njega diše led, odgovara: - Nijesam učio. - A zašto nijesi učio, majčin sine? - Nije mi se htjelo. - Kako ti se nije htjelo? - Tako! Sanjao sam da su došli anđeli po mene da me odvedu u daleku, veliku, beskrajnu livadu, punu zelenila i cvijeća. Slatko me cjelivaju i grle, te mi šapću da mi ne treba ništa učiti... Meni je tako ugodno, ugodno bilo... Ja o tom mislim, često mi srce dršće, pred očima tamni i nešto kano da će me onaj hip zadušiti... Biva da me netko polagano podiže i vuče uvis... kao da ću poletjeti... Tako to... Ne mogu, neću učiti. - Sada bi učiteljev krupni glas omekšao, da je bio kano i Perin. - Sjedi, sjedi, Perica moj! - On ga pogladi: - Ti ćeš već drugi put naučiti. - A Perici se zarumeniše jagodice na slabašnim bijelim obrazićima. Očice bi nepomično upirao u sliku raspetoga Isusa na stijeni i kano da su mu jedva vidljive kapljice suza zaiskrile u zjenicama... Svi smo voljeli Pericu. Sažalno, sveto, duboko neko čuvstvo obuzimalo je duše naše. A ja u takvim zgodama vazda tajno i kradom otirah suze.Miho nije obično znao lekcije ili je tako teško odgovarao i zapinjao da je učitelj iz njega

vukao riječi kano duboko zabite čavle iz tvrda drva... - Slabo, slabo, Miško moj! - uzmahuje učitelj glavom... Slabo... - Ja sam učio dugo, glava me još i sada boli... - odvraća Miho okorjelo i sporo, a oči su mu neprestance uprte u zemlju. Brata Pere nije volio. Često bi ga gurnuo, bocnuo podmuklo. Ovaj mu se krotko ugibaše te ga katkada mirno opominjaše: - Miho, zašto si takav... - S nama se nije nikada ni Miho ni Pero upuštao u kakve igre. Miho povukao preda se knjigu ili tablicu, pa neprestance u to bulji, ne obazirući se ni na koga. Jao si ga onomu tko ga dirne. On bi poletio za njim poput risa, zagrebao ga noktima; udario ga šakom ili nogom, dapače u nuždi i ugrizao. Jedanput njega tako zadubljena netko bocnu od njih petorice što stajahu u hrpi blizu njega. Miho se obori na njih zabuniv se malo: koji ga je to od njih taknuo? Ali se snađe u isti tren te svu petoricu izmlati: nekoga palcem sunu, nekoga uštipnu, nekoga nogom gurnu, nekoga laktom tresnu tako da svi dosta dobiše... I mi se bojasmo mladoga nabitoga Miše, ali i stanovito strahopočitanje ovlađivalo nas prema njemu... U susjedstvu na našim brdima nadjenuše mu: bit će pravi mali "kanonik"...Pero je uvijek sanjario i zanosio se u neki nama nepoznati svijet. Često mu u takvu sanjarenju zatreptiše ušne mišice na smiješak. No hitro se ispravi i poozbilji. Dirne li ga tko, on se blago ogleda, nasmiješi i makne dalje sa svoga mjesta kano da će reći: - Izvoli, brate, ako ti je tijesno, ili ako sam ti na putu...Ja sam vrlo napredovao u učenju, pisanju i računanju. Bijah najbolji učenik, čega, dakako, sam nijesam znao. Bilo mi je nedokučivo kako da moji drugovi ovo ili ono ne shvaćaju. Pogotovo žalih svoje susjede Mihu i Peru. Narivavah im se tamo na našim brdima putem u školu i u samoj školi da im protumačim, ispravim i udesim ovo ili ono. Bio je u mene nešto suviše okretan jezik: - Miho, jedna stvar ima se tako druga onako. Ta kako ne bi toga shvatio? A Miho zastenja: - Pusti, što me umaraš svojim dugačkim jezikom. Pravi muzikaš ko što ti i otac! Ja bolje shvaćam i znam negoli ti. Ali ne mogu klopotati i mljeti. Tko će tebe nadjezičiti! Kao žrvanj vazda šumiš i lomaćeš! Pusti me! Nitko te nije molio da razlažeš i ovdje se stiplješ o svemu i svačemu što tobože nije meni ni Peri jasno i razumljivo...Tako Miho. A Pero?On niti je otklanjao, niti primao moje pomaganje u naucima. Prečesto nije pazio što i o čemu ja govorim, te mi se činilo kano da on nije ni prisutan. Drugi put bi me nekim neopisivim smiješkom pogledao, kano da pita: - A? Zar si ti zbilja ovdje? Čudno, čudno! Braco, zar još nijesi uvidio da te doista ovdje ne treba? - I učitelj je kojiput objema njima prikričao: - Evo vam susjeda Ivice! Zašto, kada učite, ne upitate njega? Ta on je dobar kao dobar dan, on će vam doista rado pokazati to i ono... - Tu se stala rađati u Mihe neka podmukla zloba... Kada se vraćasmo kući, on ne bi ni riječi govorio, dapače ugibaše mi se. Putem iznenada kljucne mu nešto u glavu: - Pero, Pero, ajde amo! - I oni srnuše u grmlje, pa nabirahu divlje gljive, trgahu ravne, lijepe šibe ili se drugim čim zabatrljaše, samo da se mene riješe... I njihov otac, mali "kanonik", nekako je dokučio moju premoć nad svojim sinovima. On me nije baš nikada volio. Sada se pako uvjerih da me prezire ili mrzi... Jednom dođem na njihov brijeg te sam Mihi po starom običaju dokazivao zašto njegova zadaća ne valja i što joj nedostaje. Otac mu se u prikrajku podbočio žvaleći i prevrćući po ustima kamiš od lule...- A šta ti to, muzikaški zgubidane, njemu prodikaš? Miho, poberi svoje stvari i pusti toga blandravca. Znam ja da si ti pametniji od zgubidana! Pa tebi napokon i ne treba tih ludorija! Gospodarstvo, gospodarstvo - a u nas i imadeš, hvala bogu, čime gospodariti. Ovoj glisti, dakako, treba da se tim bavi: ta on će jahati na potrtom bajsu poput svoga oca "zgubidana": jer nema ni poštenoga lopara u svojoj kući... ali mi?...- Prestanite vi, susjede, prestanite! - planem ja. - Zašto vi mene psujete i grdite kao Turčin? Što sam ja zla učinio time da Mihi i Peri kazujem čega oni ne shvaćaju? I učitelj nam reče tako - ta nije li to samo dobro djelo!?- Iš, iš! Vrabac od tuđega plota - iš! Šta ja trebam tvoje i tvoga učitelja nauke? Tvoj ga otac miti punim torbama - i one dišu iz učitelja ljubavlju i odlikovanjem za tebe! Neka ga miti,

neću lje ja za njegovu Antikrstovu nauku! Ja je ne trebam, ne trebaju je ni moji sinovi! Iš, iš! Nosi mi se, "zgubidane"! - tresao se na me zloguki susjed, uhvativši dugačku šibu i dosegavši me njome preko uha i leđa.Neka tajna groznica i stid obuze me. Ja se pobrah. Srce mi bijaše ojađeno, a duša slomljena. Ali nikomu ništa ne kazah o tome kako me je susjed šibom istjerao od svojih sinova. Odbih se od njih kao rosa od cvijeta: ne drugovasmo, ne polažasmo zajedno budi u školu, budi iz škole. Ni ja ni oni ne kazivahu nikomu razloga... Samo se Pero meni kadšto blago podsmjehnuo, kano da će reći: "Tako ti je... pa šta ćemo... tako ti je!"Nije dugo postojalo a nenadani obrt u mom životu rastavio me od naših bregova, od očinske potleušice, od susjeda, od ubavoga seljačkoga života...

*

Pripovjedač stane obrativši se slušaocima te zamoli odmor.- Odmora, odmora! - vikahu starci - odviše je; sve na dušak pripovijedati a kamoli pamtiti!- Odmora i počinka, dakako! - zijevahu mladi. - Mi ćemo ionako pozaspati od zanimljivosti djetinjskoga doba poštovanoga gospodina registratora! Ha, ha, ha! - zažagori smijeh mlade generacije.- Kakva je to opet struja u našoj literaturi! O djetinjstvu toliko zanovijetati? Grozna ludorija! - protegnuo se neki lijeni dugonja zadovoljan sam sa sobom: kolika li mudrost evo poteče iz njegovih usta.- Ne struja. Škola, brate! U literaturi jesu škole! - ispravi ga ironično siputljiv glasić nekoga plemenitoga debeljka, vazda slatka lica i suznih očiju, koji bi običavao svakoga ispravljati u govoru te svemu prigovarati.- Škola, da. Tako se pravo zove - uhvati riječ neki slabušan, plavokos mladić vrlo staračkoga obličja, tarući naočale i naglasujući stanovite riječi planinskim naglaskom. Pa onda stade razglabati s obzirom na filologiju kako je postala riječ škola. Najprije zaokruži sve prašne kutove staroga svijeta, ne zaboravivši dakako na sanskrit, dapače ni na stanovite korijene skitskih plemena. Onda je vrlo tačno razglobio sve "grčke škole" na svim poljanama "kulture". Aristotela i Platona najviše je spominjao. Taknu se Rimljana, ali bojažljivo i nježno, natuknuv nešto o Ciceronu i Seneki, dodavajući "ne svoje mnjenje, ali ga on sasvim svega usvaja": da su Rimljani uopće kopija Grka, a njihovo pravo samo indeks grčkoga mišljenja, grčke filozofije i grčkoga iskustva.Na ovom mjestu porodila se živahna prepirka.Onaj dugonja stao silno vikati i bečati za Rimljane kano da mu je Papinijan djed, a Ulpijan otac...- Kako vi to mislite o Rimljanima? Molim vas, to nipošto ne stoji. Ja poričem, gospodine moj, da to stoji! Vi biste morali malo više znati kad možete tako smjelo ustvrditi da su Rimljani bili kopija Grka! Gospodine moj, ja - ja vas uvjeravam da to nije istina! Ja vas uvjeravam, vi ćete meni valjda vjerovati, ja to bolje znam, gospodine moj!Dugonja je razmahao sva četiri kraka, mislim noge i ruke, poput vjetrenjače, a njegov jezik bijaše prazan vjetar koji je kretao vjetrenjačom.Plavušac ga ustrpljivo slušaše pogledavajući na nj preko naočala kano da traži otkuda li to mrtvo puhalo šumi. I premda je dugonjino tijelo zauzimalo silan prostor, plavušac ga ipak ne mogaše naći. Tim htjede reći: da je na onom mjestu doista praznina otkuda je kokodakao dugonja... Pa on ništa ne odvrati, tek bolan osmijeh zadrhta mu ispod brka, kano da kaže: dok je ova praznina duvala, izgubljeno je dragocjeno vrijeme...Zatim od Grka i Rimljana prijeđe na srednji vijek, gdje mimogrece spomenu i fiziokratičku školu, kojoj je osobitu priklonost iskazivao, a nije ispustio ni bolonjskih glosatora, gdje bi ponešto zapinjao, pa konačno dovrši sa Zolom, Turgenjevom i drugima.

- Uh, nešto dosadno! - huknu nezadovoljno profesor matematike.- Ta mi to sve znamo! - ražesti se onaj plemeniti debeljko, dupkajući malim nožicama, a glasić mu je sve siputljivije drhtao.- Naravno da mi znamo! Šta mi ne bismo znali! - potvrdi dugonja raspruživši daleko svoje krakove i naslonivši se sa lijeve na desnu stranu da može mjeriti plavušca...- No, eto vam učenjaka! Učenjaka! Što ga sada prekidate, vi Nippeli? Stubenrauchi? I Ungeri?... - primijeti porugljivo "liječnički nalaz" raščinjenoga vegetarijančeva želuca.- I mi imademo škola u literaturi. Ako ne škola, a to pristaša i oponašatelja pojedinih škola - nastavi plavko prenesav rupčić na usta i ne obazirući se na primjedbe.- Pustite to raščinjanje, moj mladi gospodine! Vi ste tako izdaleka počeli razvlačiti kano da je to prvi dan predavanju u godini pa se bojite eda li vam neće ponestati gradiva do konca. No, ja vam velim da u nas nema nikakve škole, nikakvih pristaša! Vi filolozi i vi filozofi ponjušite takve stvari, zagledate na uru: da li je vremena? Tada zasučete rukave, razvučete, raskomadate, raščlanite sve, pa prisipljete kojekakvih estetičnih mirodija, pritegnete tuđe ideje koje ste najjače upamtili i prokuhali, pak onda pokrpate, oličite i olaštite stvar poput slastičara kada od nevaljala materijala pravi izvrsnu pitu. Konačno primjerite takav svoj izum o nekoliko zastarjelih sistema, pa eto, pronašli ste velike umove, kojekakve škole, dične pisce, prve pjesnike među prvima, zlatna pera, pronicave duhove i velike nade! A za koju godinu sitnozorom treba tražiti sve te velikane što ste ih tako skovali! I sami više ne spominjete toga svoga poroda, kano da ga je vrijeme nakazilo i kano da ga se stidite! Pa tada opet tražite a još brže nađete nove velikane i klanjate im se poput egipatskih svećenika svojim kipovima što ih sami istešete... A sve je to vaša taština: vi, kako negdje veli Pascal, pišete i halabučite o drugima da tako sami sebe proslavite...Plavušac u početku pozorno slušaše novoga govornika koji mu je oporo i strogo prekinuo, bolje oduzeo svaku daljnju riječ. Koštunjasto, crno lice pretvaralo se tomu mrkomu svatu u pravi trokut, a duga prosijedjela brada kano da se umramorila na prsima.- Šta mi tu imamo? - gledaše on u svoj dlan. - Ništa! Na! Kano da je prašinu otpuhnuo s dlana. Ono što vi proglasujete darovitim, genijalnim, punim nade i što ja znam... Nužda i nevolja! Sve je to natepeno pljevom kojekakvih problematičnih teza. Jedni trpaju svoju pamet i zrelom i nezrelom i prijesnom i kuhanom kašom... Sve ondje leži poput dobro složenih i marno poredanih knjiga u blistavu i lijepu ormaru. Ti ljudi ne nahraniše svoj duh onom hranom da blagoslovno djeluje, da stvara nov život u duševnom svijetu! Oni mi se čine poput volova koji tegle silne vreće tuđega blaga i bogatstva, a nerazborit gledalac zja i čudi se bogatstvu volova uzdišući komu li će i kako li će oni u oporuci namijeniti ono silno svoje blago... Drugi ne uhvatiše se ničega stalno i odlučno. Svagdje ih zatečeš. Gdje ne mogu na vrata, oni će na prozor i doći i pobjeći, kako će već sila natjerati. Vi im uzdigoste visoko nos: naduvanje i gola taština probija se neko vrijeme od nemila do nedraga, dokle i svijetu i samome sebi ne dozlogrdi... Pa kano plima i oseka jedni padaju, drugi rastu, dok se sve ne raspline evo u ništa te ništa!...I mrkonja opet puhne u svoj dlan zaokruživ očima naokolo kano da izgleda priznanja...Ali nitko se ne izjavi da mu je ugodno ili neugodno, da se slaže ili protivi govorniku. Činilo se kao da ga i ne slušahu. Plavušac se povukao u svoj kut. Dugonja još dalje raspružava svoje krakove osmjehujući se nečemu prezirno, no sam ne bi mogao reći zašto i komu. Debeljko je oborio glavu, a Registar podupro objema rukama obraze kano da će reći: - Hoćeš li skoro dovršiti, novajlijo?...- Bože, bože! Kakav je to vijek, kakvi su to ljudi! - stadoše nakon općeg mučanja mrmljati starci, naslagani pod stropom. Samo se prepiru, a svi ništa ne rade. Jošte se nije rodilo, a oni već odrubljuju glavu! Pravi Cigani: grizu se, buče i kleveću: tko će jesti pitu, da bi bilo tepsije kako ne ima brašna, masti i vatre da je priprave! Jare im se još nije ni izleglo, a već bleji i dreči livadama... Ah, djeca, djeca!... Gdje je naša bujna mladost? Gdje je naš vilinski zanos i

ushićenje? Gdje je zlatno doba našega rada, muke, nastojanja i plodova naših!?...U visinama je tmurno. Starci mrmljaju, bit će zlo, vrijeme... Pst! Čujmo!... - zaintači dugonja.Registar strese prašnom grivom svoje glave i dade pripovjedaču znak da nastavi...

*

U velikom gradu službovaše daleki rođak mome ocu. Kad bi moj otac u njega milosti tražio: deseta prilivoda, šimširova grana sa devete gore; a bi li on u oca što iskao: striče, ujače, najslađi prvi rođače moj! Bijaše taj rođak mastibrk (ali u njega ne bijaše ni brka ni brade) dakle - mastigrlo u nekoga jako visokoga gospodina koga je naš rođak vazda nazivao "lustrišimuš".Najprije zvali toga našega rođaka "gospodin jinoš Jurić", a poslije, čini se po vlastitom naputku njegovu, valjalo ga zvati "gospon kumordinar Žorž pri lustrišimušu"...Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božićevati na našim, seljačkim brdinama. Tu bi on, doduše, pokazao se po onoj:Omnia mea mecum porto, ali taj omnia mea vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad je digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu upirući pobožne oči u njega. A onaj koji zna sve tajne ljudskih srdaca doista čuje često uzdah kako skromne seljakinje, tako i koje namiguše: - Ah, bože, da me njim daruješ, sretna li bih ti bila!... - Lijevu ruku, obučenu vazda u rukavicu od jelenovine, spušta on elegantno niz tijelo ili je prebaci na križa kada s desnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Pa ona mast što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelom, najpomnije obrijanom vratu... Zatim bijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste što vodi preko brda od jednoga do drugoga podnožja... Konačno onaj miris što čudnovato zaudara od gospodina kumordinara... Čudnovato, da: vonj ko da si gnojnicu tamjanom potkadio... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa namignuli: - Eh, bože moj! Bože moj! Koji li bi prorok mogao negda proreći: što će sve biti danas-sutra naš Jurić! Lijepo li ti ga njemu! Sretna li majka štono ga rodila! Hm, hm, hm!... - A kumordinar, stanovitim osobitim njuhom zadišav i osjetiv takvo laskavo šaputanje, uzdigao bi jošte napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poput neodlučna diplomate ukočio se i pomislio u sebi: - Gledajte samo, telići, u nova vrata! Imate šta i gledati... - Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokučio što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše da takvo šta biskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni šekutor, starac kao zemlja koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: - Ta bog vas vidio! Takve mantije nose vam "promoškomoši" kada varmeđinske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visoko puše! - ... Sva historija sastojala se u tome da je naš rođak iz ropotarnice svoga lustrišimuša izvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otac napose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, škrunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio da skine ili otare. - Joj, joj! Budi bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjada mnogo stoji!? Ha! - Ehe, moj Jožica! - I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: - Volove, kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj! Što ipak to znači: gospodin biti!...Kumordinara Žorža pobratimilo sve u našoj okolici od manje gospode i "pofarbanaca", a ovi

potonji su seoski mesari, krčmari, krojači i druga čeljad što je seljačke gaće i surinu zamijenila šarenim gegama i crnim kaputom.Isti je župnik našemu Juriću laskao i milovao ga, dapače pozivao ga i na čašu vina, što bi moj otac, prestavljajući kamiš lule slijeva nadesno, ovako protumačio: - Ja, tako je i u gospode! Lustrišimuš je lustrišimuš! A naš Jurić prvi pod njim. Svi ti naši hatači i pikači na selu - hm, to i nijesu baš prava gospoda - imadu rešpekt pak i isti gospodin župnik. Vrag je vrag! I njegove brke treba često nakaditi svetim tamjanom i pokloniti mu se! Hoćeš li da te gospodin sasluša i milostiv ti bude: gladi njegovu psu i glavu i rep i miluj ga kano da ti je brat!...Svidjelo se rođaku Juriću te je jedne godine u ljetu pozvao moga oca u grad, da može nešto privrijediti težačkim poslom u lustrišimuša. Ionako su zla vremena, a za groš da probiješ goru glavom i rukama, da pregrabiš iz rijeke vodu!I moj otac ostao u gradu više dana. Ja sam jošte polazio školu, ali to bijaše posljednja godina i već na izmaku...Uz težačku radnju, dosta lagodnu zaslugom našega Jurića, imao je otac prilike da malo zaviri u divan i raskošan život velike gospode. Momu su ocu često i posred ljeta u najljućoj žezi i najnapornijem radu iznenada zamirisale pretile svadbene pečenke, rujno vino i dobri kolači! Oh, kako je on tada uzdahnuo! Tako čovjeku zimi zamirišu trešnje i jagode. Kako na selu tek u svadbeno doba ili o velikim svecima znadu za bolji zalogaj, tako je toga u velike gospode na pregršte svakoga dana...Gospodin kumordinar Žorž dao je to osobito oćutjeti momu ocu: pritegao bi ga često od težačkoga posla da o podne i navečer pere tanjure s gospodskoga stola. A otac je tom zgodom naišao na divne zalogaje, sada mirisne, sada slatke od gospodskih zaostataka. On bi oblizao svaki tanjur prije nego što ga je oprao u kropu. - Aj, aj! Aj, aj! - zadovoljno je mrmljao sam sobom... U takvom ga poslu zateče Jurić. - A moj Jožica, što si s pameti sišao da ližeš gospodske sline s tanjura? Fuj! Oh, vi mužeki! Kako li ste zaostali? Kako ste prosti? Ne sramoti me; da te tko vidi, izgubio bih ja svako štovanje i ugled gdje imam tako prosta čovjeka za rođaka! Ta ja ću ti poslije donijeti i pečenja i kolača i riba i vina... Stvari kakvim ti još nikad nijesi napunjao svoje grešno težačko tijelo! A toga da mi više ne radiš! Ni naši psi, ni naši mački neće lizati tanjura!Ah, vidio sam, vidio! - uzdisaše moj otac. - Ni bijela hljeba neće jesti ti vaši psi i ti vaši mački! Ali čemu da ispirem božji dar s tanjura kada je on tako dobar, a čovjek gladan? No, ti zapovijedaš, čast! Ja slušam...I oca je naš rođak Jurić gostio jelima i pićem kakva on nije nikada na nijednoj svadbi vidio ni mirisao. Više bijaše Juriću na umu njegova vlastita oholija i taština negoli dobro djelo. - E, da vidiš, moj kukavni rođače, što je gospodski život i da znaš pripovijedati u našem prnjavoru kako li živi u lasti i slasti gospodin kumordinar Žorž, prvi pod lustrišimušom! Gle, uživaj pa pamti! Muž na vašim bregovima kada iscmari purana žilavog poput kobile, drži da na čitavom svijetu nitko ne jede slađe pečenke! A kušaj ti, Jožica, ovo, pa ono, pa to i ljudski zalij rumenikom štono se krijesi poput sunca i kakvom nijesi i nećeš kvasiti svoje mužačko grlo! - pridodade kumordinar a nos mu se već crvenio i noge popikavale, nakon što su lustrišimuš poslije objeda zahrkali kano top...Kada je mom ocu tako dobro bilo, sjetio se on i nas kod kuće. Pa mu najednom nova misao projuri moždanima...- Ej, Juriću! Mi smo svoji, rođaci smo. Što da želimo jedan drugomu, van dobro. Vidiš, ti se razvaganjuješ kao turski car. Vele da si prvi pod lustrišimušom. A ja vazda sam u sebi govorim i sada ću ti očito reći: Ti si, Juriću, nad lustrišimušom, ti si veći gospodin nego on! Čuj! U mene je puno djece kao šipka na grmlju. A sirotinja i bosotinja i golotinja. Napinješ se ovdje, navireš onamo pa sve ide puževim skokom, a katkada i rakovim koracima! I svojim starim bajsom nešto privrijedim: skupe se pare, ali nuto, plati štibru pa ti ne ostane ni za sol. Teško, teško, moj brajane, i zlo! A djeca rastu, bože moj! U srcu te zazebe i srsi te prođu kada

pomisliš: krv je od tvoje krvi, put od tvoje puti pa šta će od njih danas-sutra biti? Na ono malo zemlje ne mogu živjeti. U dvokrilom, klimavom kućerku bit će im tijesno - -Gospodin kumordinar stao zijevati te iznenada mahne rukom i prekine dugački uvod moga oca:- Šta je, Jožice? Kano da si počeo svojim masnim lučcem vući po svom potrtom bajsu i ne prestaješ dok me ne zabole uha... Moj dragi, ima, bog i duša, u mene nešto sitniša a bit će i po koja škuda, a možda će gdjegdje zasinuti i zlatni patakunčić, ali - ja nijesam uzuraš, ja ne uzajmljujem nikome na svijetu, već računam na stare i crne dane kada bi se ovo nacifrano odijelo moralo pretvoriti u prnje i krpež... Ti ćeš mi, znadem, i kamate obećati kakve god bih zaželio, i zadužnicu ćeš mi izdati... Svi ste vi mužeki jednaki, i dušu bi vragu zapisao za kamate kada poželiš novaca pa stoga i propadnete... Ukratko: ne govorimo dalje o tome, ja novaca ne uzajmljujem nikomu!- Oj, rođače ne tako, ne! Ne tražim ja novaca od tebe, ni truda, ni muke, ni žrtve; samo dobre volje! Poznaješ moga najstarijeg dečka Ivicu. Već je prevalio dvanaestu godinu. Povuklo ga silom i protiv mojoj volji u školu. Ali, hvala bogu, zobao je on slova kano slatke pilule. Danas učitelj kaže da zna više od njega. A piše, mila majko, kano "promuškomuš" ili biskupski sekretar. Vidiš dakle: ti bi Ivicu uzeo k sebi. On će ti pomagati i ovdje i ondje. Pa te uvjeravam da će koristiti kamo god okreneš s njime. Pokazat ćeš mu nešto, poučiti ga, a njemu ne treba dvaput jedno te isto ponoviti, i od njega bi mogao postati dobar gospodski sluga, a onda i "jinoš"... Pa će biti na radost i čast svemu našemu selu, kao što si i ti, rođače Juriću... U tebe je, evo, svakoga obilja. Dječarac može se prehraniti da poliže ono što preostane na gospodskim tanjurima. Prospavat će gdje na tvrdoj klupi. Odijelo, ako i teško, pribavit ću mu dok se uvješti za kakvu službicu.- Gle, muzikaša Jožice! Baš si dobro izumio. Doista krivo ti čine što i tebe nazivlju "zgubidanom". Pravo ću reći, skoro mi se sviđa tvoja misao. Ionako imadem pune ruke posla, već se i potužih milostivomu, a oni izjaviše da uredim kako najbolje sam znadem i umijem... Evo, ja ću sada sve priopćiti milostivomu, moglo bi od toga ipak što biti. Ja pisati ne umijem, pa samo kvakama i križima bilježim račune za milostivoga, te mi se često čini da štošta ispustim i zaboravim, premda milostivi opažaju svaki put da griješim u svojim računima, a to da je zato jer ne znam pisati. Divno! Tvoj mali Ivica pisat će mi račune i pomagati! Kraj toga rođak mi je... Ustrpi se, Jožice, danas ćemo već saznati na čemu smo!I poslije večere priopćio je momu ocu kumordinar Žorž da je sve kazao milostivomu. A oni se najviše čudiše tomu da Ivica zna pisati kano "promuškomuš" i da već više razumije nego sam seoski školnik! I - milostivi su dozvolili - vikaše Žorž. - Ali istim časom domislili su se nečemu: "Neka dođe taj tvoj rođak, neka! No učitelj i župnik da mu izdadu svjedočanstvo kako je učio i kakav je dječak!"I moj otac povrati se veseo kući; ali nije nikomu u domu ništa otkrio, nego umah otišao do učitelja i župnika te im ispripovijedao kakva sreća vuče njegovoga sina Ivicu u veliki grad, i da će postati, ako bog dade sreće i zdravlja, "jinuš".Po našim bregovima brzo puče glas da se ja selim u veliki grad učiti se za gospodskoga slugu, a onda za "jinuša".Kada je moj otac to majci priopćio, ona tiha i mirna seoska ženica problijedi na smrt, a onda se zažari i plane:- Joža, Joža! Šta vi to radite? Bog s vama i anđeo čuvar! Najstarijeg mi sina Ivicu trgate od prsa majčinih i da baš on ostavlja kuću? I da baš on bude gospodskim slugom? Doista, rugat će vam se svi naši bregovi...Majka se uhvati za srce, podigne pregaču i brizne u gorak plač i jecanje.- Šta ti razumiješ, luda ženo! On je uman dječak, od njega će barem nešto biti. Neće se tu za ove puste mrljače natezati s našim goropadnim susjedom "kanonikom" i njegovim sinovima. Bit će on svoj gospodin kako je i naš rođak Jurić! Što ti znaš. Misliš da će djeca vazda visjeti

na tvojoj pregači? Pa i tebi je valjalo ostaviti oca i majku. Tako nam je svima suđeno. Bilo to prije ili poslije - ali jedanput svakako mora biti. Bolje pako da je prije...Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja nijesam mogao plakati, ali u grlu me nešto davilo i dušilo kano da mi je kamen legao u dušnik.Prije pako nego što sam imao otputovati u veliki grad te započeti nov život, zbila se jošte znamenita zgoda u našem selu...Isti dan kada se svršavala moja posljednja školska godina s ispitom i kada su sva seoska gospoda bila sakupljena u školi te stajala naslaga otaca i majka da čuju kako im dječica odgovaraju - isti dan nosili su lijes s brda malog "kanonika"... Umro je Perica... Sirotan nije ni bolovao ili, bolje reći, on je bolovao čitav svoj djetinski život te je izdahnuo poput svjećice na božićnom drvcu kada slabim svjetlom tinja i cknije dok ne švigne zadnji plamečak, i ona tiho utrne ne pokazavši ni poteza dima iz sebe... Suhotljivoga Pericu - ne baš iznenada, jer proricahu sve stare žene vračare - stislo nešto, provrla mu krvca na usta i na nos, zatvorilo mu sapu... tek je izlepetao tankim ručicama poput ranjene ptičice kada umirući krilima uzleprše... izvrnuo široko oči iz kojih potekoše vrele suzice... i usnuo zavazda te se preselio k svojim anđelima, o kojima je tolikoput slatko i čudnovato snivao...Baš je Peričin sprovod prispio kada se naš ispit svršavaše. Jedna školska godina, a meni posljednja na selu, bila zaključena. Učitelj mi je sastavio nekoliko riječi da ih izgovorim pri Peričinom pokopu... Bijaše to nešto novo, nečuveno u našem kraju... Ali učitelju bio je Perica tako srcu prirastao...Sva gospoda, svi roditelji što dohrliše na školski ispit skupiše se na sprovod i na groblje... Nitko što se pamti od pokopanih na seoskom našem groblju nije imao tolikoga i tako sjajnoga sprovoda... Ta znamo: u selu umre čovjek, žena, i tu ga trojica-četvorica odnesu u priprostom lijesu, iza koga najviše dvije do tri duše naričući polaze do groblja... Kod djetinjih sprovoda pogotovo nema do jednoga čovjeka koji ispod pazuha nosi malen lijes, a u ruci križić. Za njim pako koraca slomljena mati i jadikuje...Ja nijesam za ispit pogotovo knjige ni pogledao; a bio sam i sve svršio i uredio već davno prije ispita, kako to već biva kod dobrih i marljivih đaka. No sav moj mar i napor posvetih onomu govoru. Činio mi se nepotpunim i ja se zadubih u čitav niz tužnih i plačnih misli držeći da ove ne bi nikako smjele izostati iz mojega nadgrobnoga govora. K tomu živo predočih nekoga susjednoga svećenika koji bijaše nadaleko poznat kano najbolji propovjednik.- Ivica - šapne mi učitelj u sprovodu - jesi li dobro naučio? Ej, ionako prestaješ ovom godinom biti mojim učenikom, a ostavit ćeš i svoj seljački dom: deder budi danas rodu na glas, a meni na ponos!- Dobro sam naučio, gospodine učitelju, ali ono nije dosta... ja sam i dodao nešto žalosno, tužno, oh...- Dodao?.. - zadivi se učitelj. - Šta si ti mogao dodati? Deder da vidim!- O, ne! Ja nisam ništa napisao. Ja sam samo onako u mislima i u srcu potpuno... I to će samo od sebe doći, navrijeti i prolijati suze... Ja ne mogu i ne smijem toga ispustiti, jer tada bih zapeo... i... a onako su mi vaše napisane riječi kažiprstom, dok je ostalo što ćete čuti: moje! Tako ja mislim i čuvstvujem...- Dede, dede, Ivice... - mrmljaše učitelj zamišljeno, malone zabezeknuto. - Osvjetlaj nam lice! Dede! Dede...Lijes položiše kraj groba, župnik je blagoslovio i svoje molitve izmolio, a mene potegne učitelj naprijed između ostale djece.- Dede, Ivice! Ne plaši se!Uprvši oči u lijes govorio sam dugo... Tek sam čuo svoje srce kako silno kuca, a čitavim mojim bićem strujilo nešto milo i blaženo i pečalno... Ja nijesam bio svjestan i ne bih mogao sebi dati računa što sam govorio i što je to bilo...

Svrših negdje. Prenuh se i pogledah naokolo kano da se probudih iz duboka sna. Opazim seljake i seljakinje gdje im se nadimlju grudi od silna plača i jadanja... Gospoda upiru u mene začuđene oči. Župnik je široko zinuo i kano da izušćuje: Ecce homo!... Učitelj me zagrli: - Sinko, sinko, moj ljubezni, ti si pravo čudovište! - Podrhtavahu mu veliki, pogrušali brci, a u očima navriješe suze... Iza toga stadoše me gospoda gladiti i ljubezno se smiješiti, dok mi je neki nepoznati gospodin, visoka stasa i velikih modrih očiju, utisnuo u ruke dva velika srebrenjaka, o kojima je moj otac kasnije razglabao da su to dvije plemenite križevačke škude koje u današnja zla vremena sve rjeđe kolaju među ljudima.I pođosmo sa groblja kući. Školski dječaci pratili me kano kakva pobjeditelja. Žene i starci neprestano zavirivahu mi u lice i šaptahu nešto kimajući glavama... Moj je otac daleko iza mene koračao, suzujući svoje obično široke korake samo da me ne prestigne, pa je neprestance tiho i zadovoljno sam sebi hukao: - Gle ti Ivice, gle ti Ivice! No, od njega bi moglo nešto više biti nego je seoski muzikaš. Dapače i što više od gospodskog sluge, od jinuša... - Naš susjed, mali "kanonik", migoljio za toliko daljine preda mnom za koliko je moj otac zaostajao iza mene. On je podvio svoje ruke na prsa, a potrostručio kratke noge samo da ga ne stigne naslaga ljudstva gdje se neprestance o meni govorilo. A ja sam bio junakom ne samo toga dana, nego se još dugo i dugo o meni pričalo... A neka pobožna starica čak s osmog brda bajaše slijedeće nedjelje pri ranoj misi mojoj majci da mi je dok sam govorio čudesno svjetlo obasjalo glavu, kano ono svetomu Filipu na oltaru...Poslije doznah da je, kada sam počeo pred grobom Perinim govoriti, proburazila od glave do pete nekakva grozničava jeza maloga "kanonika". Da je iza toga progunđao: - No, takvo šta mi još treba! - I onda se pognjurio sam u sebe, smrknuo i zabuljio u zemlju a da više nikoga i ne pogleda i da ni jedne suze za svoga Peru prolio nije. Pak dočekavši jedva dok mrtvo tijelo spustiše u grobak, on da je upravo pobjegao s groblja.Već se primakosmo k svojim brdima, i svjetina i školska djeca rastajahu se od nas dok bi bakice za mnom uzvikivale: - Ah, sretne li majke koja ga je rodila! Čuvala mu mlađahno zdravljice; kako ga je bog obdario, neće dugo proživjeti na tom grešnom svijetu!...A kada krenusmo u naša samotna brda, naš susjed "kanonik" malo stao, upro oči u mene, nakašljao se i pljunuo, ali ne progovorio ni riječi...Tako bijaše među seljacima.Gospoda pako stadoše se živo za mene zanimati. Istoga onoga dana raspitivahu što mi je otac. Naravski: seoski mužikaš, sirotinja i golotinja. - A, to je veliki pojav! - huknu neki vlastelinski providnik koji potjecaše iz visoke gospodske obitelji, ali je dotjerao do providnika samo stoga što mu je dosadilo veliko gospodstvo pa se odlučio što više ujednostaviti jer je samo u niskom svijetu pravi izvor sreće... Ovako je barem on razlagao dok su drugi vrlo zlobno koješta šaputali... Tako: da je taj gospodin za mladih svojih dana bio pravi tulipan u duševnom svijetu... da je bio nemarnik, lijenčina, kartaš, dapače i pijanac! Pa da su mu jošte tada pripijevali: Gospodine i gospodski sine, čini nam se, pasti ćemo svinje!Župnik i učitelj pripovijedahu kako me otac misli dati u grad da izučim za gospodskog slugu a, bude li mara i sreće, i za jinuša. Da imam rođaka komu se doduše vrti u moždanima peti kotač, te je puhalo i naduvalo svoje vrsti, ali da je ipak on ishodio kod illustrissimusa da se mogu tamo u kući, a pod paskom i uz poučavanje toga svoga rođaka, uvježbati i izvještiti za gospodskoga slugu ili uopće za takvu pokretninu koja bi mogla služiti kao stanoviti komad pokućstva u gospodskoj kući... Otac moj da je već potražio u župnika i učitelja svjedočanstvo o naucima i o ponašanju svoga Ivice jer to naročito traži illustrissimus...Sada se gospoda čuđahu, kakva je to sudbina na tom svijetu... - U tom ima nešto, u tom ima nešto! - ciknu onaj dugostasi gospodin, koji me je obdario sa dvije škude. I taj "u tom ima nešto!" ponavljaše on poput Arhimeda, kada je uskliknuo: "Izumio sam - heureka!" I "u tom ima nešto" - tako je ushitilo toga gospodina da je za četvrt sata prestao misliti ne mogavši se nikako snaći da sebi odgovori što dakle u tom ima. Međutim, to je običan, a kažu jedan te isti

pojav u velikana koji zamišljaju silne ideje - kano i u slabim glavama koje ništa ne misle...- Da, nama bi valjalo u našem svjedočanstvu illustrissimusa upozoriti da taj dječak nije stvoren ni za slugu, ni za jinuša, već za nešto više... za nauke! - pridoda župnik k razmišljanju onoga drugoga gospodina i baš je time pružio njemu Arijadninu nit da se sabrao te izvukao iz labirinta one zakučaste svoje izreke: "U tom ima nešto!"- Jest, jest! - prene se gospodin te udari kažiprstom u visoko čelo dok palcem počeše vršak svog lijepog, nešto nerazmjerno produljenog nosa. - Jest, jest! Pa zašto ne? - ponovi on zanosno i nastavi: - Ta baš u tom dokučujem da tu opet sudbina imade svoje prste, pa tada i ne može da bude drukčije!...Župnik je raširenom desnicom zakrilio pomno obrijane usnice i bradu, a pronicave oči upro u gospodinove noge. On bijaše pop stare korenike, a dobar i iskren kršćanin, poput prvih apostola: ali mu ne prijaše što je gospodin neprestance naglašavao riječ "sudbina". Čemu ta upravo turska riječ? I on već htjede gospodina ispraviti: "da su čudnovati putovi božje providnosti"... ali baš u taj tren nastavi onaj gospodin odlučno i s osobitim samopouzdanjem:- Illustrissimus je moj stari prijatelj i znanac. Bogat do neizmjernosti, a novinari pišu, i poznat Mecena. Ja ću ga upozoriti na taj seljački grošić... hoću, jest... - zapinjaše gospodin, osmješkujući se zadovoljno riječi "seljački grošić". Nikada je bolje i prikladnije ne bi mogao izmisliti i izreći, tako ga je barem proniklo u taj čas vlastito uvjerenje. - Danas, gospodo - nastavi on - ima se smjesta ovdje sastaviti spis koji ćemo mi svi svojim imenima potkrijepiti. Taj spis će biti ono traženo svjedočanstvo... I mi ćemo toga divljana toplo preporučiti milosti illustrissimusa. Doista to vrijedi da se njegove plemenite oči dostoje obazreti na neznatnoga muškoga crva, pa da može nastaviti više nauke tamo u gradu... I ja ću se također sam obratiti vlastoručnim pismom, a ne zapriječe li me poslovi, obaći ću što prije osobno starca illustrissimusa te toplo preporučiti našega vrapca sa seljačkoga plota... Da se pako dječaku uzmognu nabaviti najnužnije stvari, ja evo polažem "na žrtvenik naroda i puka" pet srebrnjaka, te ih izručujem gospodinu učitelju...I nato se uzvrpoljiše sva gospoda nešto zloradom ljubežljivošću posižući u svoje kese i oponašajući onoga gospodina. Pa doista sabrala se tu lijepa svota za budućega siromašnoga đaka...Bude sastavljeno latinsko pismo te potpisano po svoj gospodi, i za nekoliko dana putovahu župnik i učitelj u grad k illustrissimusu a da nitko do njih nije ništa o tom znao.Najednom puče po našim brdinama glas da se gospoda zauzeše za mene te će me poslati u veliki grad da učim za plebanuša, fiškališa ili suca...Moj otac ni ja ne pojmismo što ovi glasovi znače i tko ih je raznio. Ja sam posumnjao da to zloba našega susjeda "kanonika" ishitruje da nam se naruga i izvrgne smijehu, kada iznenada bane na naš brijeg onaj stari šekutor što je ljudima žile puštao i marvi krv vadio...- Hej, Jožica, dobar dan bog daj! Hvaljen Isus i Marija! Skinider zaprašeni bajs s tavana ter zategni i zadudaj veselo tuš... Dobre li vam nosim glase. Vrijedni su više od lule duhana i pečena purana!... - razrogoborio se starac, a glava i ruke tresu mu se poput hladetine, dok mu duge, sijede, po nazarensku učešljane vlasi vijorile kano lavlja griva nad ramenima.- Dao bog dobro, šekutore! Kad je svaki dan sve to gore! - odvraća otac krešući kremen da se uhvati iskra gube te da zapali lulu.- Sina će ti gospoda uzeti te će ga poslati u varoš na visoke škole! Bit će gospodin. A učit će za plebanuša, fiškališa ili suca... Blago tebi, Jožica! Čeka te bijeli krušac i pisana pečenka pod stare dane!- Eh, nemojte i vi, šekutore, tako. Vi ste crkveni štakor pa i svakomu svecu na oltaru znate njegovu tajnu. Otvarate ljudima žile a marvi - poštujmo sveti krst i čovječansko pošteno lice - vadite, bog i duša, krv, ali vam stoga još ne dolikuje da se rugate meni i mojoj sirotinji... Zamislio sam, dakako, da dijete dadem u gospodsku službu jer mi se čini tako će lakše gaziti ovim mračnim i teškim životom: pa vidite, stavili me na ruglo, ne rugao se njima bog!

- Šta si, Jožice, uzvinuo grlo kano da ćeš propjevati na svadbi. Prestare su moje kosti za šale i budalaštine, brate moj! Eto, ja ravno dolazim od župnika i učitelja. Baš se ljudski uznojih na tom vašem brdu komu nikada ne možeš na kraj doći, kano da vodi u nebesko kraljevstvo iz tih naših suznih dolina... Tvoga Ivicu lijepo opremiše gospoda, a mjesto da će u onoga velikoga gospodina u gradu vježbati se za gospodskoga slugu, on će u visoke škole kano siromašni đak... a školat će ga o svom trošku baš onaj gospodin u koga je tvoj napureni Jurić kumardimar... ili kakva je to riječ... - otare starac rukavom nos. - A doglasujući ti ovo, poziva gospodin župnik i tebe i Ivicu i tvoju gospodaricu da sutra dođete u župni stan, gdje ćete i sve ostalo saznati... Pa ubuduće ne budi nevjerovani Toma, moj Jožica. Tvoje pako dijete i zaslužuje da mu bude bolje nego nama drugima što lomimo ovaj gorki težački kruh... Oh, on se nije rodio da izgine ovdje među nama poput iskre što je s neba pala u mrak tamne i beskrajne šume... Umah tada rekoh ja to ljudima kada sam se ono rasplakao poput ljute godinice od njegove divne prodike na groblju... A tako, svetoga mi Antuna Padovanskoga, ne proplakah čitavoga svoga vijeka!... Sada pak, ljudi, bog s vama i s vašim dušama! Ja sam svoje dovršio...Starac ode.U sumraku istoga dneva sjedio je moj otac na travi. Ja se zagledah u zvjezdano nebo. Nekakva strava, zamaglica, drhtat obuze mi čitavo biće... Primakoh se do očeve žuljevite i hrapave ruke, obuhvatih je te je stadoh cjelivati i kvasiti vrućim suzama... otac ih je oćutio, ali je smrknut šutio kano mermer-kamen. A kada sam pošao na počinak prizvala me majka k sebi, obujmila mi objema rukama glavu te je gorka zaridala: - Oh, zar će mi te doista gospoda oteti? Ivica moj!... Joj, kako je to okrutno... - Pa se natiskahu do mene malena braća i sestrica, te me stadoše grabiti za košulju i vući k sebi kano da me otimlju i ne puštaju... Oni sami nijesu znali zašto tako rade, ali osjetih da im drhtahu ručice; jesu li doista ti maleni mudraci spadali među one blažene koji ne znadu šta čine?...

*

Otac, mati i ja otputismo se u svečanom ruhu na župnički dvorac. Bijaše djelatnik, pa susjedi, radeći u polju, popostajahu i gledahu izvjedljivo za nama. Na brdu maloga "kanonika" družina je kopala zemlju, a naš susjed sijaše ispred nje oziminu.- Ćaćo, gle, gle! - pokriča Miho, stojeći kraj vreće žita. A "kanonik" stane, nadnesavši ruke iznad čela, i sva družina obustavi motike.- Dobru sreću! - doviknu moj otac glasom s našega brijega.- Dao bog, Jožica! A kamo to vi hajete kao da se spremiste u svatove ili na proštenje? - odvrati susjed, pogledavajući na svoga Mihu koji je nešta nerazumljivo mumljao gvireći u vreću sjemenja.- E, idemo... tako... do gospodina župnika - odvrati otac smeteno, mašući rukama. - Ni sam ne shvaćam pravo šta se to iza brda valja. Ali pozvalo nas radi dječaka, pa eto...- Bit će dakle istina da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica, kakva li je pak to struna pukla u tvojoj torbi? Zar nijesi ti gospodar svomu deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane, ne bih se ja dao u te gospodske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni će ti dijete pokvariti, udvospoliti. Neće biti ni muško ni žensko; ni gospodin ni seljak. Držimo se mi pluga i motike. Sjeti se ti, ono prije dvadesetak godina turnuše nekamo u fratarsku školu Jugićeva Franceka. Pa bio on i đak-prosjak, zatim sedmoškolac, opčuvaj nas, bože! Onda grabancijaš-đak, potari ga sveti križ. Kažu da je jednom ovamo u naša brda donesao vražje biblije, oživio najprije hljeb pšeničnoga kruha. Hljeb, pripovijedaju, skakao i plesao po stolu kano pijani čauš te izgovarao nekakve nerazumljive riječi. I ne bi bilo još to dosta grabancijašu, već on sazovi vragove i napravi u njihovom društvu tuču, pak je htio svaliti na Mokričane, koji nas odavna

bockaju i draže da su naši djedovi na tavanima bunare kopali i kravu vukli na crkveni toranj da tamo travu popase. Ali vražje biblije iznevjeriše ga ili ih nije dobro razumio pa se sva njegova tuča na naša brda sasula. A naši starci potjerali ga vilama i grabljama te isprevrnutim stolcima malo da ga ne utukoše... I on se nikada više ne povrati u rodni dom... Poslije dao se u pobožne fratre pa je povragolio među njima, prevrnuo svece na oltaru, mrtvacima pootkidao nosove u rakama a gvardijanu pljunuo u obraz... Protjeralo ga crkvenim metlama iz manastira. Ušao među sudbene škribane; tu sastavlja krive obligacije. Pritvorilo ga i bacilo u svijet. Odavle prođe u kartaše. Onda je postao varoški fakin, pometao ulice i pilio drva. Konačno krivotvori novce i krade konje dokle ga ne uhvati pravica i ne prebaci nekuda u podvodne tamnice devetoga carstva gdje najjači čovjek ne može prosapiti godinu i jedan dan. Preživi li to kobno vrijeme, predadu ga ljudožderima da mu isišu i ispiju krv; ne preživi li, bolje za njega!... Tako je tamo u njihovom hataru. Ne dajte njega među njih, ja ti velim, Jožica!... Ej, Miho, podaj dvije-tri šake sjemena! Podaj, sinko, nećeš lje ti, ne! Ne bih ja tebe pustio k njima pa da priđe sam biskup po tebe ovamo u naša brda!I mali "kanonik" nastavi sijati a da se dalje i ne svrati na moga oca, dok se njegova družina opet lati motika. Otac je htio da nešto odgovori, a i meni navaljivahu riječi na usta, no svih troje nastavismo put. Mati je duboko uzdahnula brišući se keceljom. Njoj opet navriješe suze.Ugledamo napokon našu župnu crkvicu... Mati se prekrsti do tri puta i klecnu ponizno šapćući te bijući se u prsa: - Ah, čast i hvala ti budi, Marijo, majko božja! - I mene obuze pobožno i sveto čuvstvo te oponašah roditeljicu svoju... Mi bijasmo dosta udaljeni od veže župne crkve. Tu se jedva išlo u božji hram o velikim svecima, kamoli svake nedjelje... A našega seljaka zaokupe neka neopisiva čuvstva nabožnosti i strahopočitanja - kad ugleda svoju crkvu. Mi, djeca u našim brdima, koja mogosmo tek rijetko, kada je zaduvala povoljna struja vjetrova, čuti onu nebesku glazbu crkvenih zvona, mi običavasmo nedjeljom potrčati do četvrtog brijega i popeti mu se na vrhunac da vidimo samo crkveni toranj... Iza crkvice opazismo stari drveni dom na sprat s mnogo velikih i caklećih se prozora. To je župnikov dvor. I ta zgrada bijaše za mene od osobito tajanstvenog čara.U velikom, zelenim busenom preraslom dvorištu ugledasmo župnika u dugačkom crnom kaputu sa štapom u ruci i lulom s velikim kamišem u ustima gdje sudi pravdu dvama kokotima. Oni dijele dvoboj tako žestoko, da već zakrvariše travu i župnikov štap kojim se umiješao u njihovu borbu poput sekundanta...- Hoj! Stani, Azijate! Pravi Mongol! Očepi ga kljunom, ali mu ne drpaj ruže na glavi i mesa!... Tako... Drži se, Katano! Ti se boriš baš junački i dostojno. Tako su se ponijeli stari hrvatski junaci. Iz Mongola leti perje ko iz blazine, ali još mu nigdje nisi otvorio žile! No, no... hop! hop! šup! šup... tako...- Hvaljen budi Isus i Marija! - skine ponizno šešir moj otac. - Dobru sreću!- A, to ste vi - ogleda se župnik. Nas svih troje pohrlimo da mu po seljačkom običaju cjelujemo ruku. On nam pruži desnicu, kojom je držao kamiš, dok je ljevicom mahao, ravnajući štapom kokotima...- No, Mongole, no! Skoči, Katano! Šup... hop!... Stani! Dosta je: krv je potekla na obje strane... Nećeš, Mongole? Tepac ti! - mahnu župnik štapom. - Ej, jesu li vaši kokoti takvi krvni razbijači? - obrati se župnik k nama. Pa ne očekujući odgovora, stane tjerati i kamišem i štapom jednoga od boraca silnih ostruga i krasne crvene ruže na glavi: - Haš, Mongole... hš! Tri sata probortaj u buturnici dok se ne umiri ljuta azijatska krv... A ti, Katano, nosi se tamo za ambar i napij se bijeloga vina iz mlake, moj Kraljeviću Marko! Bit će bolje i krv će s vremenom prestati... Haš! hš... Julča! Julča! - prikriča župnik, a hrlo potrča grbušna i sitna starica s velikim naočalima... - Mongola metnite u buturnicu. Tri sata neka prokuburi o samoj vodi! Tepac! No... no... hš!... Utrnula mi se lula! - opazi župnik turajući kažiprst u lulu te ispuhivajući kamiš - Na, Ivice, kremena i gube, pa upali!.. - On mi poda sitan stroj. Ja porumenih do ušiju: nisam dokučio kako se tu kremen ukresava da istisne iskru. - Pružider

amo; vidim da se ne razumiješ u tu apoteku! Gle, ovako se to ukresuje! - Kvrc-škljoc, i guba je gorjela... - Eto, metni je sada u lulu - I ja se sagnuh i župnik stade na dušak vući dimove i pucketati ustima... - Tako! Evala, sinko... A sada pođimo u dvor! Ajde, ajde, djeco!...Došavši u župnikov stan, on je prije svega nešto upisao u veliku knjigu na stolu. Iza toga malo razmišljaše, pokroči do prozora i opet će: - Julča! Julča! - Niti dokričao nije, a već se tiho došulja ona ista starica. - Neka potraže u "palači" (tako su zvali po obujmu najprostraniju sobu u domu u kojoj se gostilo za vrijeme proštenja) u pretincu na desnoj strani stola, tamo je zamot pisama, pa neka ih donesu dolje! - ... Sada je stao prebirati nekakve druge papire, složene iza one velike knjige, pa bi na svakom štogod zabilježio i stavljao ih natrag na prijašnje mjesto. Starica se vrati i položi velik omot s mnogo pečata na stol, te zavirivši kroz naočale u obraz svakomu od nas stranih, tiho, da se ni čulo nije, pritisne za sobom vrata.- No, Ivice, hoćeš li odsele biti tako dobar kako si do sada bio? - uhvati me župnik oštro na oko. Ja sam poniknuo, a krv mi je šikala u glavu i obraze.- Ti si, Jožice, tražio u mene svjedočanstvo o Ivičinom ponašanju i naucima da ga možeš dati u grad učiti za gospodskoga slugu. Ali, vidiš, sve je to bog ljepše dao. Ivicu ćemo poslati u veliki grad u školu. Od njega se ne traži drugo nego da bude dobar i da marljivo uči kako je i u našoj seoskoj školi učio... Pa tada neće biti on gospodski sluga, kako si mu ti namijenio, nego će on biti, ako bog dade, gospodin! Evo pisma su nam već vraćena, a illustrissimus odgovara da je voljan Ivicu uzeti za svoga pitomca i da će ga dati dalje školati.- A za što da se škola? - priupita moj otac vrteći glavom kano da ne shvaća.- Za što? - ustane župnik sa stolca i stade šetati po sobi... - Za koga!? Hm, to je vrlo teško i vrlo lako pitanje, moj Jožica. On se može iškolati i za bana, i za biskupa, i za fiškala, i za liječnika, i za suca, i za plebanuša, bude li valjan i dobar. Bude li zao i nemaran: za fakina i nitkova.- Evo, susjed naš ima pravo... - progunđa otac.- Šta susjed? Koji susjed? - uleti župnik.- Naš mali, s dopuštenjem govoreći, "kanonik".- Ah, on! Pa šta je taj mudrac s vaših brda opet nadrobio? - smrknu se župnik.- Eh, tako nekako... da će se školati za velikoga gospodina a iškolati za nitkova. Pa da mi seljaci časno ostanemo pri motici i plugu. A on da ne bi dao svoga Mihe da - s dopuštenjem govoreći - dođe sam biškup po njega!...- Vidiš ti njega! Vidiš! Kako se opet pača u naše poslove. Pusti ga na miru, moj Jožica! - govoraše župnik, istipajući pepeo iz lule. - Neka njega ne boli glava za našega Ivicu. A po Mihu neće lje biškup doći. Utaman mu strah radi toga... A Ivica nas neće osramotiti! Nas i sebe? Je l' de, Ivice? - Opet me župnik pronikne pogledom gladeći moju glavu. - Za dvije nedjelje eto njega u gradu, eto njega našim đakom!... Ali ovo brđansko ruho, ove čizmice sa čavlima, zobunac s nebrojenim ovim pucetima, taj okrugli pusteni klobučić nije za grad... Sve je to neprikladno za đaka... Sve to valja promijeniti. Zato će naš učitelj s vama na put da takve stvari uredi. Mi sabrasmo i potrebit novac da opremimo i obučemo našega Ivicu!..Moja mati šutjela je, a njezine misli lutahu nekim dalekim, neponjatnim svijetom, i činilo joj se kano da sniva...- A ja neću nikada više vidjeti svoga djeteta? - prekine ona iznenada župnika, a suze joj zacaklile u očima.- Nemoj tako, moja draga! Što ga ne bi vidjela. Svake godine doći će on ovamo u naš kraj na koji mjesec. A ti ćeš mu se od srca radovati, moja draga! - utješi župnik majku.Rastajući se sa svojim duhovnim pastirom pokroči pokorno mati u kuhinju do one stare ženice s naočalima: - Evo izvolite spraviti... dobro će doći za gospodsku jušicu, za crkvenu pogaču... - I stane ona vaditi iz marame jaja, sir i maslac... - Tako, tako, kumo! - šapne starica ravnajući svoje naočale - pa nose li štogod vaše koke? A čime ih hranite? Evo, u nas puno ih dvorište, ali jaja ni za lijek... Šta sam htjela reći? Hm... Da: ovo je vaš mali. Uzet će vam ga. U školu će

s njime? Vidiš, vidiš! Velika vam je to čast, kumo, velika, vama i čitavoj našoj župi. A mali će postati gospodin, pa tada gladi bradu. I vama će on pomoći; kako ne? Premda je danas slabe pomoći od svoje djece! Sve se to nekuda izopači, nagizda, otuđi. Ali neće mali, ne. Znade to dobro naš gospodin župnik, bog mu dao zdravlje i veselje! - uzdahne pobožno starica... - Hm... Nije pravoga zdravlja, kumo moja, ono prekojučer bilo ga nešto stislo. A ja poteci pa poskoči: privari mirisne travice, primiješaj pelina i gorušice! Tako sam uvijek radila kod svoga pokojnoga, bog mu dao duši lako! No gospodin župnik bacio je moj napitak kroz prozor, i mene ljuto ujelo za srce... Eh, tako je. Ne vjeruje se više u domaći lijek, ne... - I starica bi jošte bila tako nesuvislo drobila i zanovijetala da je nije opet župnik zvao, a mi se oprostismo.Sada je istom po čitavoj okolici pukao pravi glas da će sin muzikaša Jožice "zgubidana" u veliku varoš na nauke i da će tamo učiti za gospodina plebanuša ili fiškala.U malo vrijeme stvoriše se dva tabora: prijatelja i zagovornika mojih, pa neprijatelja, kudilaca i klevetnika. Brujilo je to osobito okolo crkve i župnoga dvora gdje se nanizalo više kuća takozvane seoske inteligencije.- Kakve su opet ovo pravice: izvući tamo na brdu iz mužačkoga koca, prosti, bože, hoću reći štalice, zamusanoga mužeka pa ga naheriti i nagizdati i dati školati za gospodina! - vikaše debela krojačica sa tri kvrge na nosu kada je zamišljeno naš susjed "kanonik" pušio i pijuckao u krojačevoj krčmi.- A na mojega Eduarda nije nitko mislio! - zacijuka ljuto malen i sitan krojačić, živa opreka svoje orijaške bračne polovice, izvlačeći munjevnom brzinom tanku iglicu sa debelim koncem. - Moj Eduard, to bi bio študent, da! Barem će znati hlače obući, ovratnik privezati, kod gospodskog stola ponašati se.- Ali, draga gospo Marijanko i dragi gospodine Trepetljiko - tako se zvao krojač - prva je potreba da onaj koga hoćemo sa sela u visoke škole poslati valja da ima ovdje kapitala! - pokaza ironično kažiprstom na čelo učitelj koji bi o praznicima prikoračio na čašicu u čestiti inače dom gospodina Trepetljike.- Pa zar nema i naš Eduard svoju glavu! - zagrakće uvrijeđena krojačica.- Čast! Dapače, on ima osobito svoju glavu ali magareću, ne budi vam iskreno potuženo, čestita gospo Trepetljiko! Prije bi od napršnjaka vrijednoga majstora i prijatelja gospodina Trepetljike mogao postati crkveni toranj negoli od Eduarda študent velikih škola! Ali zato, ako ne bude Eduard učenjak ili zvjezdoznanac, bit će on valjan krojač i štedljiv krčmar komu neće svako prase odnijeti pipe iz podruma! Tako je već na svijetu, jedni su za ovo, drugi za ono! - razlagaše učitelj.Sada susjed "kanonik" lukavo žmirnu krojačici ispod oka i mahne lulom prema župnom dvorcu. Krčmarica ga shvatila te podbočivši bokove laktima, nešto se ustežući, zasvirat će ona milahnim jezičcem:- O, znamo mi gdje se konac počinje izvlačiti, znamo! Kada su ono za vrijeme pokojnoga župnika popravljali crkvu i groblje, kažu da je "zgubidanka" bila dražesna snaša. Ta još joj se i danas pisane jabuke smiju s obraza. A gospodin ondašnji kapelan - sadašnji župnik - i suviše je dao bijele ruke cjelivati od mlade snaše. Pa otuda tako dobra glavica u toga maloga kapelančića, hoću reći "zgubidanovića".Mali susjed "kanonik" potegnu čvrsto iz kamiša. Već mu utrnula lula.- Tako biva u vašem gospodskom svijetu! Ali tamo na našim bregovima bijaše za ono vrijeme grozne svađe, pa i batina. Muzikaš "zgubidan" slomio je lučac na leđima svoje drage ženke, pa je dohvatio i bajsom, a odonda mu je i puknut... A stara je riječ da takvi kapelančići imadu osobite moždane, ko da su svetom vodicom poškropljeni - završi tiše mali "kanonik" i zapali lulu.- Zavežite vi, draga gospo Trepetljiko, najdebljim koncem čestitoga majstora Trepetljike svoj pogani jezičac! On se suviše ustrepeljio, gospo Trepetljiko! - skoči učitelj. - A vi, vrijedni

susjede moga dobroga Ivice, mogli biste imati ljutoga okapanja za klevete što ih ishitrujete od puke zlobe!... - I učitelj izađe iz krojačeve krčme a da nije ni "zbogom" rekao.- Gle, gle orguljaša kako se grebe gdje ga ne svrbi! - žmirnu lukavo na jedno oko mali "kanonik". - Donesite, gospo kumo, jošte oku rumenike. Na učiteljevu žuč vrijedno je koju više istrusiti. Znam ja, znam, kipi to iz školnika puna "zgubidanova" torba! Nosilo se i sira i maslaca i rakije klipare i pijetlova i tukana i raca i gusaka!- A u župnika masti dan na dan svoj školnički brk. Ona pak njegova kljunaša sviri i prede sa nebogarkom Julčom ko dvije složene papige! - doda gospoja Trepetljika te sjede do kuma "kanonika".- I tako je dječarac muzikaša "zgubidana" postao mudrac poput Salamuna, kako ono propovijeda župnik u crkvi. A moj Miho je glupan i tupan, tvrda glava ko bat! He, neka je, moj je i moja krv! Na čast zgubidanoviću popovska pamet!... - pljune kroz otvoreno okno mali "kanonik" te stane ukresavati kremen da snova zapali lulu...Ovako je to brujilo u okolici.Na našem pak brdu vladaše mir i pokoj. Našli negdje ladanjsku švelju koja šivaše košulje sa "gospodskim naborima" za budućega "študenta", a postolar preko Sutle već je donio postole na gradsku sašivene te me podučio kako ih valja glačati da se sjaju. Majka i moja manja braća priučiše se donekle udesu, ali svaki dan što se približavao moj odlazak i rastanak od njih kano da je više uznemirivao i dublje brazde žalosti izoravao na obrazima moje majke... I taj je dan osvanuo i omrknuo...

*

Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama, među tim nabuhlim jastucima... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike... Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!... Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota... Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid... Odvrni oči od svega!Kako sam ja u ovom divnom krevetu? Šta je to bilo?Ivica Kičmanović prikrije oči i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa...Šta je to bilo?Ima mi dvadeset godina! Je li moguće?Zar tako hitro? Uz toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć... Oh , ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi... možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima... Možda i sada snivam... Nije, nije dvadeset godina...Šta je to bilo?...Gozba! Sjajna gospodarska gozba, pa svečani govori, pa pjevanje... onda mir... žarko pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada...? Ah, možda bijaše to samo seljačka svadba? Možda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu s ljubom mojom... a muzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankoličnu pjesmu:

... Zbogom, zbogom, Jelice,Djevičanstva tvojegaNikad više ne bude!...

Oh, što bijaše...?Nije to san... nije san... Bože moj!Jučer je bila u našega illustrissimusa velika gospodska gozba. Moj dobrotvor... (da, svi su oni sladokusci vikali i derali se: "naš dobrotvor"...) illustrissimus bijaše jučer izabran po jedanaesti put jednoglasno predsjednikom društva Poniznosti i ustrpljivosti! Ovomu je društvu svrha: pobožnost, čedna književnost, podupiranje siromašnih i nemoćnih te zaštita životinja...Kumordinar i moj vrijedni rođak Žorž čitav dan bijaše zabrinut i neprestance mrmljaše kimajući zamišljeno: - Tako me srce boli, tako me srce boli! Milostivi dršće poput najfinijega "sulca", a jezik mu se neprestance zapliće kano ura, kada je valja navinuti... Poskoči, Ivice, tamo, poteci simo! Priudesi one tanjure, priravnaj ove boce! Ded, klipane! Juh, kada ćeš to znati, što umijem ja? Pa "študent"! Ne bude od tebe nikada "rujatuša" (on je mislio reći juratuša)!...Eh, i meni bijaše žao "našega dobrotvora"... Nije dragi Žorž shvaćao onoga što sam ja znao... Mjesec dana trajahu - gotovo bih rekao porođajne muke našega milosrdnoga... Tu je došao nekakav "pojet", tako ga barem obično nazivlje illustrissimus, donesavši "veliki govor na malenom papiru", kako je on sam rekao... Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovom licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio preko njega tužeći se da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički naobraženi, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkih kuća kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha kada je ljudski iščepunja vihor i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često i zaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišnjaka da je s njega lijevala voda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastro nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru... Često puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu gdje bi zaboravio šešir.Kada je "pojet" dojezdio s "govorom", illustrissimus ga čvrsto uhvati okolo ramena, cjelunuo ga u dugačke vlasi i uskliknuo: Sine moj, ti mi se veoma miliš! O, prvi naš pojet...!- Ah, illustrissime i dobrotvore naš! Ovo je zaista velik i znamenit govor na malenom papiru, ružno i hitro pisan, kako već piše moja ruka! Misli, izreke, djela - kada se počnu sipati - to samo hvataj u pero! Jer što izniknu, već ih nestane, i druge ih zamijene! Pa hvataj i hvataj: deus est in nobis et nos agitante calescimus illo!... Ph... ph... - obrisavaše znoj veliki duh.A illustrissimus već zvoni da se ori kuća. Žorž, koji bi vazda nešto kušao i grcao, napne vratne mišice da mu se oči izvaljuju poput kolobara i sretno prevali puna usta preko grla da se sve ljevicom za želudac hvata od muke a desnicom otire usta i bježi...- Žorž! Žorž! Je li Vanča doma? Umah da je ovdje... - izdisaše teško milostivi.- No, skoči! Pročetkaj se! Pogladi pred zrcalom! Nikada od tebe rujatuša! No hitro, hitro! Milostivi zapovijedaju...Ja skočim trima koracima preko stuba u prvi kat i nahrupim na vrata...- Indolentan mužek! Nećeš li se nikada naučiti kako se ulazi? Ha-n! Natrag na vrata! Pokucaj...Ja se povučem, a krv mi pojuri u obraze. Pokucam. - Herajn! - struji na nos dobrotvor. Uniđem. - Na-a-a! - Poletim, a na skliskom podu pomakne mi se noga, i ja se stropoštam upravo pred pjesnikom.- Indolentan mužek!...- Izvolite ustati! - nakloni mi se pjesnik, nedvojbeno uvjeren da je izrekao duhovitu dosjetku...

Dobrotvor se uhvati objema rukama za svoj silni trbuh, prasnuvši u grohotan smijeh... Time držaše da će dokazati koliko li ga se doimlje dosjetka pojetova... Na to se i pojet stade ceriti, rastegnuvši dosta široka ženska usta...Ja sam u toj njihovoj zabavici odmah skočio na noge i ispravio se izgledajući zapovijed. Svomu dobrotvoru nijesam nikada protuslovio pa izrekao on babilonski nesmisao... Ja mislih svoje... Od drugoga si ne dadoh mnogo zvrndati, i tako je i moj rođak Žorž često iznenada oćutio u svojem ramenu oštre moje zube da je zatulio od boli kao stari ranjeni pas pa bi onda dugo i dugo pazio na svoj jezik. Pojet mi se ionako nikada ne sviđaše. Sad ga urezah upravo krvavim noktima u srce... Okajat ćeš ti svoju tobožnju dosjetku!... No, ja slušah zapovijed da imadem prepisati što prije što većim i ljepšim slovima taj "veliki govor s maloga papira..." Dobrotvor jošte opomenu uzdišući da će to biti neka neznatna otplata za njegova dobročinstva. Ne propusti ujedno zalomiti rukama i probugariti: kako je nezahvalan čitav taj svijet! Koliko li on ne ispoklanja, ne preplaćuje, ne uzdostavlja, ne podiže... a onamo niotkuda naplate i zahvalnosti. Dapače, izbijele na tebe zube poput zvijeri kada si ih gladne nahranio... Jedina nam je utjeha da samo za to živimo!... Ali, odviše je ljudi na svijetu, odviše: kako li je negdje bilo lijepo pod tim božjim i toplim suncem kada življahu samo dva čovjeka na zemlji, a još ljepše kada je samo jedan bitisao! Ta onda i bijaše pravi raj na zemlji...Pojet zadivljen pobožno sluša dobrotvora, neprestance sagibljehrbat i klanja se, odobravajući velike misli trbušastoga Mecene. - Izdiri, Vanča! Na posao! Što si se sada ovdje ustobočio? - zakriča zlovoljno na me Mecena.Muka bijaše prepisivati taj pojetov govor, pa me je žalio i sam plemeniti rođak Žorž, ljuteći se na ono mazalo i čankoliza što se onakvim litanijama usuđuje uznemiravati milostivoga, koji ionako ne može mirno spavati...Ali istom tada otpoče muka i nauka kada sam ja taj govor prepisao. Milostivi dobrotvor stade napamet učiti, a učio je čitav mjesec dana.- Vanča, na red! Milostivi zove. Oh, to pakleno, to prokleto šlabekovanje! Lustrišimuš je čisto propao u licu, a ustima neprekidno prebire, kano da je, opčuvaj nas majko božja bistrička, pameću šenuo... Oh, oh... - uzdisaše dobri Žorž.I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda da pritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenom mjestu i mahne rukama:... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!... Kako eno dojuri hitra lađa jedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.. - lupi Mecena šakom o stol...Dotle je illustrissimus napisao govor na podlagaču svoga pisaćega stola i kriomice čitao da mi pokaže dokle bi cum ira et studio ipak mogao doprijeti... "Kako... kako..." Strijela božja!- Ne kako, nego: tako se je opet primakla ova godina - usudih se ja primijetiti, zureći u prijepis govora.- To nije istina. Gledaj bolje, telebane!- Ali, milostivi... - I ja da ću s govorom k povišenom stolu do illustrissimusa da ga uvjerim...- Natrag! Sodomo i Gomoro! Niti makac sa svoga mjesta! - zaori dobrotvor, a tusti mu obrazi porumenješe do obrva dok mu s čela poteče kiša znoja. Ja sam dobro razumio što znači ta Jupitrova srdžba, i da se primakoh, ušao bih u kriomčarenje tobožnje sile pamćenja našega lustrišimuša.- Ti nijesi dobro prepisao, nesretni zgubidane!- Molim, molim! - vrisnuh ja...- Nijesi, nijesi! Zgubidane, šuti! Zar da mi protusloviš, indolentni mužek ti! To li je

zahvalnost za moja dobročinstva?!Spomenuti mi je da je nesretnom jezičinom moga rođaka Žorža prodrla i do milostivoga tajna nadimka "zgubidan". Dobrotvor bijaše vrlo zadovoljan s otkrićem Žoržovim, dapače potreptao ga je blagodarno po ramenu. I kako je u Meceni bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako je on dobro upamtio riječi "zgubidan" pa mi je često prikričao onom istom nasladom i zloradošću kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed "kanonik".Sada je illustrissimus okrenuo podlagač na drugu stranu, te stade hitrim korakom šetati ispred mene, bacivši ruke na leđa i prekrstivši ih...- Tolikoput već odlučih zahvaliti se... Poniznost i ustrpljivost... Hm... hm... Istina je sve što jest i što će biti ima se meni zahvaliti: jest! Pa čast! Pa glava! Kako da ja ne budem glava Poniznosti i ustrpljivosti??! Hm... Znam ja, znam da mi nikada neće naplatiti toga dobročinstva, a da i ne računam na kakvu zahvalnost... ali...- No, Vanča! - obrati se on k meni koji sam ukočeno sjedio i buljio u svaku crtu svoga pisma velikoga govora samo da me ne savlada smijeh, premda sam već cio govor od riječi do riječi napamet znao. - No, Vanča! Kakve li su to duge izreke u tom strašnom govoru da ih čovjek mora izvlačiti kano da kravu vučeš iz vode uhvativši je za rep! I mi stari Hrvati učili smo i govorili u skupštinama, ali ne ovako... Riječi ti se izmiču iz pameti kano puž iz ruke...- To su takozvane "periode" u Ciceronovu slogu - odgovorim ja...- Pa otkud ti to znaš, Vanča?- Učim u školi. Ta ja sam humanista, illustrissime! Nama valja i samim takve govore sastavljati i napamet govoriti.- Hm, hm! Humanista... Ciceron... perioda... svega toga je nekada bilo. Vrti mi se, vrti jošte i sada nešto po glavi. Mota mi se, da!... Humanista! No, pak bi li ti znao koji svoj govor, Vanča?- Bih. Ja i taj već znam.- Šta, ovaj? Kakav ovaj? - zinu Mecena.- Taj govor što ga vi učite sada...- O, derane, pa kako si se usudio? Kako si se usudio! Prijevara grdna. Zar je to zahvalnost za moja dobročinstva? Ovo je moja tajna a ti si se usudio, indolentni mužek ti!- Nijesam ga ja učio nego mi je sam od sebe ušao u glavu čitanjem dok se vi učite... i prepisivanjem...- Ušao... ušao... u glavu? - stavi dobrotvor ozbiljno palac na čelo. - Ja to ne razumijem: ušao u glavu? Trista ti gromova, kako bi to tebi ušlo u glavu? A ja vučem, tučem i nabijam: pa je to tvrdo i žilavo do vraga! Vidiš, vidiš... ušao u glavu... Pa daj onda ti, Vanča, kada je ušao...A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahu slijeva nadesno kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka čast našemu prvomu narodnomu lirskomu pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijaše literarni nadimak pojete i sastavljača govora; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan) koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji je svojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrzle u ljutoj studeni, konje i magarce koji lipsavaju s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša..."- Prestani, Vanča, prestani! - uzvikao se iznebuha illustrissimus... - Ti si pravi Metuzalem! (Dobrotvor je očito izmijenio ime Mezzofantija s Metuzalemom: lapsus linguae ili memoriae. Napokon, milosrđe zahtijeva da se svakomu Meceni šta takvo oprosti.) Ali ja ne razumijem zašto u govoru navodi da je napojio gladne, a nahranio žedne? To je očita pogreška! Ili je licentia poetica?- Ne, ovo je govornička figura, zove se metonimija - odvraćam ja...

- Jest, jest: monotonija... sjećam se, i mi smo nekada učili... monotoniju... Zašto ne: zar gladni ne piju? Dakle: žedne nahraniti! O naš pojet, naš pojet! Da, Bombardirović Šajkovski! Velik je on čovjek, Vanča! Velik!... Hm... hm... A zašto se ne zove pravim svojim imenom: Imbrica Špiček iz Volovšćine... Hm, Vanča?- To je tako, kako mene zovete zgubidan...A, sada mi sviće! Nadimak Bombardirović Šajkovski mjesto zgubidana! Vidiš, vidiš Vanču, vražja glavica poput svojega rođaka Jurića... Vidiš... vidiš... Što bi ipak bilo, Vanča - domisli se Mecena nakon odulje stanke - da ti u glavnoj skupštini našega društva Poniznosti i ustrpljivosti mjesto mene izgovoriš tu dugačku pripovijest našega najvećega lirskoga pojete? Što bi bilo? Ta ti si to dužan uraditi od zahvalnosti za moja dobročinstva!- O, jesam, illustrissime! Ali takvo šta nipošto se ne smije. Kako bi stari Rimljani bili gledali da je u senatu mjesto slavnoga Cicerona govorio njegov, uzmimo, kakav scribax vulgaris! Pa naše novine, illustrissime?- Scribax vulgaris... naše novine... hm, Vanča! Naše novine? Šta će one? Nijesam li ja daleko poznati i naširoko u svim novinama opisani dobrotvor? Ha, Vanča? Nisu li se svi ti gladuši i ispičuture tolikoput nasitili i napojili u mene? Ha?- Nikako ne može da bude to! - otkrešem ja posve odrješito, jer ovo bijahu prava lucida intervalla "kada su lustrišimuš postali slab i mekan poput putra", kako bi dosjetljivo znao ustvrditi kumordinar Žorž. - A tako isto reći će i slavni Bombardirović Šajkovski, aliter "Imbrica Špiček iz Volovšćine" - dokrajčim ja s dobrotvorom.- Nikako ne može da bude... nikako ne može da bude, veliš ti, zgubidane... Hm... hm... hm... Nosi se, magare, u družinsku sobu! - istrese promijenjenim glasom dobrotvor te pozvoni srebrnim zvoncem. Ono je pozivalo bujnu gospodičnu Lauru...Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u jedan tren...Ah, Laura... ta Laura!...Dični desetogodišnji predsjednik slavnoga društva Poniznosti i ustrpljivosti, velezaslužan muž, daleko čuveni Mecena i dobrotvor nije mogao ni ove godine nabubati sastavljenog mu odgovora. Ne bijaše to za obične ljude nikakva novost ni iznenađenje; ali neumrle članove društva to je više zateklo nego da je polovica staroga svijeta propala u more... - Vidiš, vidiš: kako je veliki starac iznemogao i oslabio... Ja, ja, na koncu ipak smo svi samo slabi ljudi... Ah, taj sjajni muž svoga vremena već ne može ni govora napamet naučiti... - Tako uzdisahu, prevraćajući očima, neumrli članovi društva... A dičnomu dobrotvoru bijaše jedva pedeset i pet godina. On nije nijedne godine za svoga desetogodišnjega neumornog predsjednikovanja pozdravnoga govora u glavnim skupštinama napamet izustio, nego su svaki govor sastavili drugi, a velezaslužni dobrotvor jedva da ga je mogao pročitati uz silan napor i zapinjanje... Ali, principiis obsta! Doista će zaslužiti neizbježivu lomaču onaj Galilei koji će prvi u slavnom društvu Poniznosti i ustrpljivosti uskliknuti: "Ipak se kreće!" Ipak je dični predsjednik i daleko čuveni dobrotvor - - - ne zabljesni, bože, munjom i ne udari strijelom - - - ipak je illustrissimus - glupan!"... A koliko će stoljeća proći dok se rodi u društvu Poniznosti i ustrpljivosti takav smioni i bezbožni Prometej, to jest Epimetej!?...Skupština je tekla "najponiznije i najustrpljivije". Desetogodišnji predsjednik pročitao je divno sastavljen govor dosta glasno. Što je gdjegdje zapinjao, to pripisujte nabujalosti predsjednikovih misli i ushićenju njegova vanrednoga duha... S mojim prijepisom Mecenova govora bijaše i sam pojeta zadovoljan. On je smjesta pripravan sva svoja nečitljivo išarana djela dati na prepisivanje... Ta presjednikov govor tako je jasno prepisan da će ga i kratkovidac moći s tavana čitati... Društvo je ostalo na istim svojim pravilima. Nikakva prijedloga ne bijaše. Bila bi to "u nebo vapijuća novotarija" koja se ne bi slagala s pravim duhom i smjerom društva... Kako do sada tako i nadalje ima sve teći i razvijati se... Izabraše i

opet istoga predsjednika i isti odbor... Na koncu sjednice zatrepere usta dobrotvora s predsjedničke stolice... - Čujmo! Čujmo! - viče najglasnije slavni pojet tako reći ditirambičkim patosom... - Sada bih molio ponizno svu gospodu skupštinare da se potrude k meni na objed: Finis coronat opus... - dovrši predsjednik... Ovo i bijaše pravi i jedini jezgroviti sadržaj svake godišnje skupštine društva Poniznosti i ustrpljivosti. Samo taj zaključak imao je svoju realnu vrijednost... Tada oživješe skupštinari. Kako si prijazno namigivahu očima, jedni zagonetno i suzdržljivo, a drugi posve razumljivo i drzovito, praveći prstima i šakama nekakve figure ispred svojih usta, koje značiše: "Ah, danas će se gutati slasno, ah, danas će se piti božanski!..." Finijim i nježnijim sladokuscima navalila voda na usta da ih malone udavi kaplja od požude... Demokratičniji epikurejci otkapčaju potajice prsluke, te mjere i opipavaju eliptičnu površinu ispod prsiju: e, ne bi li podnjela da je natrpaju za tri-četiri dana budućnosti?...Baš kuhinja našega Mecene bijaše glavnim uporištem onoj slavi, koja se pronosila širom svijeta o čednim duševnim njegovim sposobnostima, o anđeoskom njegovom dobrotvornom srcu, o tolikim njegovim djelima na svakom polju narodne prosvjete... Goste - bijahu oni sami pisci, novinari i niži činovnici novoga kova - već obuzima i zaljuljava neopisivo nutarnje zadovoljstvo poslije izvrsne čorbe, prvih umaka te prvih čaša božanskoga vina; zadovoljstvo štono se sastoji od smjese neke ugodne turobnosti za onim što će istom doći: zadovoljstvo, što ga omotavaju prelesni oblaci svih mogućih miomirisa, što prodiru iz dvorane kuhinjskoga umijeća i obrtnosti... Već je zaokružio žamor, već izlijeću mirisnim zrakom radosni usklici, već dršće i leprši glasan smijeh i tiho pjevuljenje. Kumordinaru Žoržu napele se lične mišice, a žile mu se nadule na debelom obrijanom vratu s posvemašnje unutarnje jinuške samospoznaje i zadovoljstva, te s ponosom generala nakon prvih sretnih okršaja pase oči na gospodi kano da će reći: "Svi ste vi moji dragi pilići... evo kako zobljete požudno, kako kusate slatko iz mojih ruku..." I gospoda su tako ljubezna s njim; svaki ga štogod priupita ili mu osobito prijazno namigne, grabeći i vadeći iz zdjele na rukama Žorževim... A kumordinar lukavo zažmuri. Njegova tajna je očita: "Ne klanjaš se, ti mekušasti mažilišče, oltaru Juriću, nego punoj zdjeli na njegovim rukama..."I meni bijaše suđeno sa Žoržom dvoriti i posluživati goste. Otkako postah humanista, napredovao sam od pranja i brisanja tanjura da mogu s rođakom kumordinarom dvoriti kod obilatoga stola i podvezivati illustrissimusu ubrusac ispod brade... Razumijeva se ipak da sam u toj novoj časti ja kao humanista prema rođaku Žoržu bio komad pokućstva novijega kroja i podređene vrsti...- Pozor! Govori lirski pojet Rudimir Bombardirović Šajkovski! - zamniješe glasovi. - Posluh, čujmo!.. - "A, Imbrica Špiček iz Volovšćine..." - progunđam ja u sebi... Rudimir je već silno krilio rukama. - U njemu pojavlja se genij kada se dobro napije i kada već ima punu glavu... - tumačio je prozaično neki novinar pokrštene duše ali Izrailova podrijetla... - Jeste li čuli danas znamenite riječi, sjajan govor, velike misli, slog mudroga kralja Davida... Jeste li čuli, gospodo, iz usta velikog muža našega vremena, slavnoga nam dobrotvora i predsjednika!? Jeste li čuli... - prođe u vrišteći glas pojet komu je u taj tren vino silno šumjelo u moždanima poput oluje, te je izgubio nit mišljenja... U taj mi čas namignu neki penzionirac koji je sjedio do pojete da mu pružim zdjelu... - Šta je Demosten šta je Ciceron, šta je... šta je... prema vedrom duhu našega Mece...? - Govornik zape. Već od početka silno je krilio rukama kano da hvata zrak. Ja sam se zablejio čas u govornika, čas u dobrotvora; penzionirac je nespretno nagnuo punu zdjelu, a pojeta je uzmahom ruke prevalio te mu ona užasno nakazila odijelo čitavoga donjega tijela... Govor, dakako, bude prekinut. Nastade mješavina, navala, ispričavanje... Rođak Žorž nije propustio pouzdano šapnuti milostivomu na uho da ću ja vazda ostati pravo mužačko tele i zgubidan... priskočim, koliko se dalo, da poslužim nesretnom pojetu te mu hladno prikričah: - Izvolite otrti hlače ili ću vam ja, gospodine Imbrica Špiček iz Volovšćine! - Uzrujano i usplahireno izbijeli pojet najprije krvave oči na

me, zatim odskoči kano da ga je ujela otrovnica zmija dok je iz njega curila i pršila na sve strane žuta i crvenkasta tekućina od kobnog prolivenog umaka... - Tko vam reče, hudi čovječe, tko vam reče...? - grčio se on. - Oh, moja glava... moja glava... - hvataše se za kosu... - To je, mladi amice, njegova slabost: kada ga zovnete rođenim mu prezimenom, uhvati ga smjesta omiljavica i srčani grčevi, toliko je užasna proza za njega u tom: Imbrica Špiček iz Volovšćine... - protumači mi ganutljivo neki profesor estetike, maljušan i pognut čovječac, turajući veliku paštetu u usta i hvatajući čašu...Illustrissimus ne poštedi me ni najmanje. On doduše nije bio tako jak da se digne sa stolca i pokroči do mene, jer bijaše stari i sveti običaj da je svake gozbe dobrotvor "dokazao činom - što je želio inom", pa ga je vjerni kumordinar na koncu svega morao ravno s velike stolice odnijeti u krevet, tako oslabi i duh i tijelo i mišice slavnomu Meceni od duševnoga i tjelesnoga napora... On se nije mogao dignuti sa stolca, ali, izvalivši gnjevne oči, htio me upravo proždrijeti. - Indolentan mužek... indolentan mužek! Tolika čast: dvoriti gospodu... dvoriti pak mi počiniti ovu... ovu... fuj! To li je zahvalnost za moja dobročinstva? To li mi je plaća... oh... oh! - jecaše mili dobrotvor, ali ga nije smetalo da uz svoje lamentacije prožvače slatke zalogaje, a svoje razjađeno srce utješi punim kupama. - Bukvo! Iskazao si čast svomu ocu muzikašu! Ti nijesi ni za bajs, a kamoli da dvoriš i poslužuješ veliku gospodu! Oh, nikada od tebe rujatuša!... - pricvili mi iza leđa plemeniti rođak Jurić...Čitava se strava ipak skoro dovrši, i opet je nastao prijašnji red.Pojeti valjalo se preobući i navući neizmjerno široke Mecenove hlače, koje mu sizahu nešto ispod koljena. On je u tim hlačama doista vrlo smiješan bio... Redahu se brbljave zdravice, a "Imbricu Špička iz Volovšćine" zaokupi opet njegov demon, predstavljajući zvijezdu prvog brbljavca svih lirika ovoga svijeta, Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga; on je neprestance odapinjao govore. A čim je više govorio, tim je manje mislio. Glava mu se žarila i pušila kano jutarnje sunce kadno se izvine iz zagrljaja kišovitih oblaka.Ali doskora već nitko ne mari za pojedine govore, tako da se on i time udovoljava što sam sebi besjedi. Nastaje ono kritično vrijeme gdje je svatko počeo sam sa sobom računati i sam sebi povjerljivo gunđati. Prilike su to u kojima od pojedinaca postaju dva bića, dvije osobe: ljudska duša i vinski genij, bolje reći demon. Potonji zarobljuje prvu... Tu se dvojica živo prepiru; zaključci su im puki usklici, a pretpostavke nelogični i nerazumljivi upitnici... - Šta? Kolumbo? Amerika? Ja vam kažem; nema te nema... šuć muć pa prolij! Jest. Ovako... na!... - I oba borca, osmjehnuv se zagonetno, prijazno si kimnu, iskapljujući na dušak, te ako nešto preliju preko brade, jedva da tu malenkost otaru... Tamo sitno tijelo neznatna urednika zakutnoga no u svojoj okolini vrlo bahatoga listića migolji nekom ukučenom samospoznajom uz veliku ljudeskaru, profesora artium liberalium koji u gimnazijama uči risanje, u pučkim školama krasopis, na trgovačkom tečaju praktičnu ekonomiju i nutarnje financije, na preparandiji gimnastiku, na višoj djevojačkoj učioni teluričke pojave u alpinskom gorju (izvanredni satovi za koje učenice plaćaju ulaznice od deset novčića), u glazbenom zavodu dosta energično poučava i svira na frulu, udešuje u starom kazinu novoizumljene narodne plesove, u orkestru zemaljskoga glumišta tačno i dosta sigurno igra na guslama, za katastralni ured kopira izvanslužbene tlorise, sada preudešuje novo izdanje varaždinsko-međumurske kuharice polag najboljih austro-ugarskih autora, u društvu Poniznosti i ustrpljivosti vodi račune i prepisuje predsjednikove govore za njegov kućni arhiv... - Ja vam odrješito predlažem - oprostite, malo da ne zaboravim izjaviti vam kolika li mi čast da vas poznam sada osobno - ja vam predlažem i velim da bi uharno bilo da vi u svojem listu otvorite rubriku Praktično opisno mjerstvo i namjere civilizovanoga vijeka u kulturi istoga. - A to bi zgodno bilo za moje malograđane koji su sploh opančari, postolari i krčmari staroga kova?... - veoma zabrinuto prekine profesoru riječ sitni urednik... - Ta ja vam i opet kažem da će ovaj prijedlog, oživotvorimo li ga, preporoditi vaš grad, a obrti "na malom" krenuti posve novim, razumijeva se, naprednim pravcem... - A vi ste, profesore, spremni biti stalnim mojim suradnikom!...

Spremni? Kako je to pitanje... spremni... Gdje god možeš što privrijediti i zaslužiti, valja da si vazda spreman!... Kako ne? Gospodine uredniče!... - Lijepo, lijepo - čupa urednik jarčevu bradicu - ali naša sredstva, naša sredstva, profesore! I ja u ime rodoljuba i svete stvari gotovo badava uređujem list i pišem tako reći sve rubrike; dok mjesni brijač, uvjeravam vas, vrlo umna i lukava glavica, ali, pasja capa, ne zna pravopisa, piše duhovite feljtone, češljajući nemilosrdno naše abderitske prvake da se sve puši... Oni dakako tajno rogobore i izjedaju se ali javno šute, smijući se na sav glas prisiljeno i gorko: ta ono ne mogu na sebe protegnuti!... Sve pako to biva od straha, jer da se sa bricom zavade, mogao bi im on u nespretnoj svojoj šali i grkljane prerezati... On je naime jedini brico u našem gradu: ili se brij u njega ili budi čupav i nesnažan poput Turčina... A taj odlučni i najstalniji suradnik, gospodine profesore, ne dobiva također ni prebijene pare za svoje feljtone... Nema sredstava, pa šta ćete?.. - Sirota urednik nije ni zamijetio, da ga je ostavio na cjedilu profesor artium liberalium čim je redaktor spomenuo riječ "sredstva"... Pa tako je sitničak sam sebi ispripovijedao čitavu povijest o svojem brici...Illustrissimus je dugo, dugo dremuckao na svom ogromnom kožnatom naslonjaču, sijekući sada ljevicom sada desnicom zadimljeni zrak okolo svoje glave... "Šta bi... to bi... ono bi... sve bi... dakako!... Vazda jedni te isti grijesi našega naroda!... Haha!" - zijevaše on, sveđ jače sklapajući oči... "Šta bi... to bi... ono bi..."Plemeniti gosti sada već ne opaziše da se veliki Mecena desi među njima. Žorž, komu se također zarumenješe uha i nos poput skrleta, šapnu mi slatko, jedva ga bijaše razumjeti kako zaplitaše jezikom: - Vanča! Ro-o-đo... moj... pomo... zi!... - i mi sveopćega dobrotvora i jedanaest put jednoglasno izabranog predsjednika društva Poniznosti i ustrpljivosti oteturasmo na velikom naslonjaču u njegove odaje... Svukosmo ga poput malog djeteta i pobožno položismo u velik i jak krevet... To bijaše sveti običaj nakon svake gozbe u Mecenovoj sobi... Gosti se razilažahu na hrpe i pojedince. Neki blagodušniji od njih utiskivahu kumordinaru Žoržu obole u desnicu kano Cerberu... Neki se otisnuše, a da ni "zbogom" ne rekoše, a neki se opet odšuljaše slatko se klanjajući i Žoržu i meni, nazivajući nas "milim prijateljima i znancima". Na jedne i druge režao je očito dobri moj rođak: - Kako se badava najedoše i napiše... gluhi me ne čuju, slijepi me ne vide na zdrave oči i na zdrave uši... Oh, dobri, milostivi naš lustrišimuš!..Dugački stolovi ostadoše neraspremljeni. Bijaše to prava bojna poljana nakon svršene ljute borbe: tu razlito vino, tamo izvrnuta sol, ondje prazne boce na okupu kano gusti grm u jeseni s koga je popadalo lišće. Gdjegdje koči se jošte rijetki svat: puna i neotčepljena boca. Ona je još jedina trijezna i pouzdana u tom kićenom darmaru... Među praznim bocama nađe se po koja do polovice istočena, a one prazne kano da joj se rugaju: - Jadna relikvijo, niti si muško niti žensko! - Tu u zdjelama jela nenačeta, rekao bi, ograđuju se protiv tvoje surovosti, opominjući te da ih se ne takneš... Tamo opet napola pune pozivlju te ljubezno, mirisno i slatko: - Izvoli, prijatelju... - Prazne zdjele spokojno se ispružiše po stolu, pune svijesti i uvjerenja da dostojno izvršiše svoju tešku i rodoljubnu dužnost... O, želuče, želuče! Što će srce, što duša, što um bez tebe? Ništa! Čitava naša majka zemlja prije svega se okreće oko želuca, a tek onda oko svoje osi i oko sunca!... Ovako bi doista bio umovao moj rođak Žorž da nije stajao u starom "aksiomu" po kojem je zemlja četverouglasta ploha, a sunce potrebni nebeski lampaš što ga nevidljiva ruka svakoga dana nebeskim horizontom vuče s jednog ugla na drugi iznad naše zemlje te ga negdje u dalekom moru utrnjuje...Kumordinar oborio se svom snagom na poluispražnjene zdjele i boce, namigujući i meni lukavo: - Hajde, Vanča, skoči pa pritoči! Što tako u mene buljiš kao da mi zalogaje mjeriš! Eh, gladan i žedan čovjek grabi objema rukama! Osobito kad se na posao žuri. Deder prigrizni, pogutni, prilij! A onda me pusti nasamu.No ja sam umah udovoljio želji svoga junačkoga rođaka te odoh u takozvanu "družinsku sobu" gdje zajedno stanovah sa Žoržom. On je pao u iste navade poput lustrišimuša: to je

običaj svih starih sluga da oponašaju svoje gospodare. Kada se gozbe svršiše i kada Mecenu odvukoše u krevet, plemeniti kumordinar jeo bi i pijuckao tako dugo dok se i on nije svalio na gospodarev naslonjač te spavajući i hrčući kraj njega pazio i bdio na potrebe lustrišimuša.Vraćajući se u našu "družinsku sobu" začujem mili glasić: - Ivica, Ivica! ... - Bijaše to usklik Laurin. Oh, Laura! A ja sam evo u njezinim odajama... Kako se sve to slučilo? Što je Laura? Otkuda je ona? Divna Laura!... Što li to bijaše?

*

U seljačkom našem domu jošte slatko spavaju braća. Jedan podvinuo obje ručice pod glavu a lišce kano da mu sjaji u nekom bijelom snježnom svjetlu... Ah, mjesečevi traci prodiru kroz prozor u našu seljačku kolibicu pa obasjaše te mile glavice moje braće... Onaj drugi ispružio daleko od sebe ruke a po obrazićima sad mu drhtne nešto turobno i mrko, sad veselo i ugodno. Možda sniva da bere mirisne ružice i da se ubo na njihov trn što ispod miloga listića u potaji vreba... Onaj treći neprestance prebire rumenim usnicama kano da lahor ponjihava zrelom i punom jagodom... Ali moja sestrica, zlatokosi anđelak, kako li ona spava! Lišce joj je tamnosvijetlo te jedva zamjetljiva rumen poigrava preko jabučica kano da je prvi ružin pupoljak dahnuo u taj nevini stvorak. Oj miran, lagodan, pun i rajski djetinski san u divnom je skladu s noćnom tišinom naokolo, s bajnom mjesečinom, štono blagohotno i dobrotvorno rasvjetljuje i naš ubogi seljački dom... Ni disanje se ne čuje. Tek zamjećuje oko laganu struju djetećih grudi kano da se maknuo leptir s mirisna cvijeta snježna ljiljana i opet natrag spustio na njegove bijele listiće... Sada mi je zavrzao po pameti san ove noći. Tamno je i sumrtvo. Niti noć, niti dan. A ja hrlim nekakim dugačkim podrumima. Bez kraja i konca su a vidi mi se kano da je podrum našega seoskoga učitelja, samo da se dulji i dulji u neizvjesnost... Pusto je ovdje i hladno. Vlažne zidine zaudaraju zagušljivom vlagom... Kraj mene prolazi silan svijet, a sve šuti i nitko me ne pogleda. Svi su turobni i sumorni. Lica im se i ne vide. Iznenada izvuče se iz zida naš rođak kumordinar: - A, mali, došao si... To je naš veliki grad, tu ćemo te školati. - I on me povuče za ruku, te mi pokaza silu božju malenih učenika. - Vidiš: ono su tvoji drugovi "študenti"...Dok se ovako ispredala čudna sanja i zujala mi u glavi, začujem glas materin:- Jožice, vrijeme je da ustanemo. Djeca spavaju, pa nam je laglje opremiti i priudesiti putne stvari nego tada kad se mališi probude i zahalabuče po kući...- Prerano je. Još se ni mjesec nije nagnuo za Sokolovo brdo, još ni pijetli ne propjevaše po prvi put.- Ivica spava - reče mati. - Mislila sam da će biti cijelu noć budan...- Neka, neka, i bolje je tako - zamrmori otac...- Ženo - iznenada će otac nekim promuklim glasom.Nastade stanka. Iza toga razvio se govor među roditeljima što ga ja onda razumio nijesam, ali živo ga se danas sjećam.- Ženo - opet će on. - Teško mi je, ljuto mi je, srce mi krvari. Mira nigdje ne nađoh!- Dakle, i vama je, Jožice, muka... A ja sam mislila da vi ne znate za takve boli. Vi nijeste ni uzdahnuli dosad za našim dragim Ivicom. No u čas kada nam odlazi stislo vas u srcu... Ta vi ste tomu krivi...- Nije meni zato teško što on odilazi. Ne, ženo. Drugo je, drugo... Kleta, crna sumnja što mi se uvija u srce kano da zmija sve dublje i dublje plazi u njega. Ženo, valjda znaš koji glasovi bruje i zuje po našim bregima... Gle, ja nikada ni riječce ne spomenuh... ali...- I pravo je, Jožica, da nijeste nikada spomenuli... Crne i klete su to izmišljotine; a da nam Ivicu ne otimaju gospoda da ga školaju, nikada se takvi pakleni glasovi ne podigoše... Ta zašto prije ne izmisliše takvo što... Vi bolje poznate našega grdnoga susjeda. On je živi Lucifer u ljudskoj koži: sve je to od njega poteklo. Neka ne umre dokle mu ta crna zloba ne

izgori na vražjoj duši, na zvjerskom srcu. Klatio se poslije smrti ko vukodlak po svijetu, prebijao se poput slomljene zmije dokle ga ne ubije pravedna božja kazna! Što sam mu ja učinila!? Oh, Joža moj... - zarida mati...- No, no! Umiri se. Ja ljuće trpim negoli ti koja najbolje znadeš jesi li nekriva. Ali ja? Kako da me ne izjeda crv sumnje?... Ja toga ne mogu znati...- Ne možete? - uspravi se odlučno moja mati. - Ne možete? Dobro. Vi me, Jožice, poznate od djetinjstva sve do današnjega dana. Nikada ne bijaše ni truna gdje biste dvojili o mojem poštenju. Nikada nije ni u šali izmakla zla riječ vašim ustima kojom bi o meni posumnjali bili... Evo: kada nam to dijete ode u svijet, ja ću sama razglasiti da polazim u veliki grad k njemu da ga vidim, a vi uzmite sjekiru i ja ću poći s vama u najdalju u najdublju šumu. Tamo me vi rastavite sa životom. Nikomu nećete odgovarati, nitko vas neće pitati... Ja sam zavrijedila smrt čim vi ne možete ugušiti sumnju o mojem poštenju... Živite u sumnji pa čekajte kaznu božju i teško kajanje... To vam valja učiniti - ili utući kletu sumnju što su je zloba i satana bacili u vašu dušu...Uto mene poždene tajna neka sila, i ja skočim na noge: - Japo, vrijeme je! Mamo, vrijeme je da se spremamo!- Spavaj, Ivice, spavaj! Probudit ćemo mi tebe kada bude vrijeme na put - reče uzdrhtalim glasom otac, a majci tiho šapne: - Svršeno je, ženo! Ja ti vjerujem! Vrag nije nadvladao duše moje. Neka pronose kakve im drago glasove, pravo reče, zloba je, crna zloba! Ne bih čovjek bio a da ne istjeram crnu i kletu sumnju iz srca svoga!... O tom nikada više ni riječi, ženo!...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Luč bi upaljena. Otac, mati i ja već bijasmo na nogama i u poslu... Skoro začuh gdje Prekosutlanac goni svoje konje u strmi naš brijeg, ponavljajući hrapavim jutarnjim glasom: - Hijo! Hijo! Crljenka, na! Hijo... - i konji zatoptaše teškim kopitama, ržući otegnuto u našem dvorištu. - Dobro jutro, ljudi, dobro jutro! - ori se učiteljev glas s kola. - Ej, Jožo, podaj nam na voz kapljicu šljivovke da nakvasimo ozebla usta... Jesenski zrak je hladan, sve proniče kosti!... Brr...Već nose i trpaju u kola koješta. Konji lupaju o zemlju nogama, kano da opominju: Hajdemo. Jošte majka moja nosi nešto u bijelom zamotu. Zamišljena je i turobna. Čas pregačom otire suzama nakvašeno lice, čas ne miče oka s mene dokle joj se opet nije zalilo suzama... - Evo, sinko moj, bijele pogače na put. Kada se polazi daleko na sajam, na vojsku, na proštenje: pogača je dobar drug. Ah, i ti, Ivice, polaziš daleko. Ja sama ne dohitam kuda i kamo! Ta nikada me ondje ne bijaše! Tek misli moje lutaju i blude za tobom nekuda po nepoznatim mi krajevima... i to mi je teško, teže od kamena, i to mi je velika muka...Isprekinuto uzdiše i jeca majka obilazeći sada kola sada kućicu našu...- Muka, sinko. Ali tako hoće bog. Učilo te u školi čitati i pisati: nepoznat meni svijet! Da je nas u svoje vrijeme što naučilo, znala bih čemu te vode u daleki svijet i što te vuče od majčinih grudi... Od pluga i motike! Od brda i dolina! Od naših šuma i vinograda!... Valja da je ono nešto silno, nešto veliko. Oh, nikada ne bih slutila bila da će mi prvi sin trgnuti se iz naručaja i napustiti naš dom! I baš jer ne dokučujem toga: teško mi je, muka mi je! E, bog hoće tako, hvala mu i dika budi...Srce mi je drhtalo i cijepalo se udvoje. U grlu me stisla ljuta mora. I sam pravo ne razabirah kamo polazim. Šta je tamo? Kakvi ljudi? Kakav svijet? A dobro sam pojmio što ostavljam. Jedno su daleki, tamni, čarobni i neopredijeljeni sni; drugo je život svagdanji, vedar i jasan gdje svaki dan počinješ i dočinješ na poznatom poprištu...Napokon se i braća razbudiše opkolivši me. Sestrica će sada oko majke: - Kamo polazi Ivica? - Sada oko oca: - Japo, kuda će Ivica? Kamo će Ivica? - Sada hvatahu mene za ruke: - Ne idi, Ivice! Kamo ćeš, Ivice? - ... A starija braća protiru očice te ih upućuju: - A što pitaš? Zar ne

znaš da Ivica ide u školu... - Da ide... - odvraća ne vjerujući mala... - U kakvu školu... da ide, što vi to znate...Otac bijaše nijem i zamišljen. Vidio sam gdje mu je stalo da se što prije otisnemo s našega brijega. Poznavaše on slabost majčinu, pa je gledao da žena ne provali u vrisak i jaukanje dok smo još kod kuće...Postavili me među oca i učitelja... Prekosutlanac potjera konja sa svojim suhozvučnim: - Hijo! - a mati i braća jošte potekoše za kolima: - Zbogom, Ivice! - Majci zape glas... Ustavi se ona s braćom na brijegu... Mali još vikahu s brda: - Zbogom, Ivice! - Oni držahu da tako valja da bude, pa se upravo derahu svojim djetinjim glasićima u jutarnje predzorje... Obazrem se i na susjedni brijeg. Isprva bijaše sve ukočeno i tamno, ali doskora prosine iz kućerka maloga "kanonika" luč, sjajući u jutarnji polumrak kano oko vještice na kraju šume... Iza toga zalajaše psi i pognaše se preko brijega, reći bi, dojuriše da ustave naša kola...I konji letješe sada šumama, sada selima, sada pustim krajevima. Jutarnji zrak i rosa svega me proniknu svojom hladnom vlagom: ta ja sam tek imao postolice na gradsku sašivene na svojim nogama. U tananoj košuljici i gaćicama stadoh drhtati i zubima tresti od hladnoće. Otac me privinu na prsa ispod svoje surine od darovca, a učitelj mi omota noge starim svojim kaputom. Obujmiv očeve grudi, na kojima oćutih da mu srce tuče polagano ali silno, kano da kovač udara gvozdenim kladivom po nakovalu... Tako doskora i usnuh...Visoko bijaše već poskočilo jesensko sunce na obzorju kada se probudih pod očevom surinom. Ugodan topao zrak strujio je naokolo a pred sobom ugledam u ravnici crkvu i dosta gusto selo.- Prodrami se, Ivice, prodrami! Ta prospavat ćeš cijelo svoje prvo putovanje pa se nećeš znati vratiti kući! - prikriča poput ždrala učitelj zijevajući teško.Ja otirah oči zureći u konjske noge kako sitno i hitro prebiru cestu. Ta ja se prvi put u životu vozim na konjskoj prilici!I stigosmo u selo; stadosmo u krčmi. Otac izvuče pečenoga purana i pogaču iz torbe. Išlo nam je baš u slast... - A sada, bože pomozi! - naglasi učitelj iskapljujući čašu - još dva brijega i poldrugo selo pa ugledasmo veliki grad. Ivice, sjećaš li se kako si učio gradove i njihove stanovnike i kako sam vam predstavljao veliki grad? Kano da si sazidao beskrajnim nizom crkvu do crkve sa silnim prozorima: to su ti gospodske kuće, to ti je grad! A sada ćeš ga vidjeti!Kada dođosmo na vrhunac posljednjem brežuljku, klikne učitelj: - Gle, Ivice!Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada, i čeznuće, i strah, i veselje, i turobnost, i potištenost, i ushićenje ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - ja i njih držah zvonicima - onda išarani krovovi, pa neko svjetlucanje i bliještenje: da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana?... Toga ja nijesam znao odgonetnuti... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svim svojim divotama, obajanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama...Ovako začaran od prvog pogleda i razmatranja velikoga grada, prenem se iz sna istom tada kad se naša kola već kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje po četicu gradske djece gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići; one male djevojčice štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinjski puk velikoga grada gamzio je u sitnim gegicama, skoro nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima kano da iz njih sišu svoj zajutrak... Takvi mi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi...

Najednom prekine Posutlanac takvo snatranje svojim: - Hoj, na, crljenka! - A mi zakrenusmo u dvorište neke gradske prizemljuše, kojoj izvirivahu veliki prozori upravo iz zemlje, dok glave učitelja i moga oca sizahu do krova. Istovarili su me s kola, a učitelj nas povede stubama nekuda u podzemlje, kano da ulazimo u podrum... Tu uđosmo u veliku sobu, načičkanu mnogim slikama kojima doskora stadoh odgonetavati značenje... Uza zidove se prostirahu dugački stolovi sa izlizanim klupama, dok se na obližem ormaru koče silna dva pehara u društvu nebrojenih boca i čaša. Zagušljiv zadah i zapah nekog polumirisa udari mi u glavu. Posred sobe vrtjela se debela, zažarena žena oko limene sprave, peći, šta li, na kojoj cvrčahu kobasice te izrezano meso... dok je isto tako debeo čovječac sitnim koracima skakutao sada k stolovima, sada k peharima, strigući lukavo malenim očicama kano da si mu kukuruzna zrna utisnuo ispod niskoga čeoca. Na pomno obrijanom njegovom tustom i crvenom licu jedva si što drugo mogao zamijetiti do dva ščetinjasta, pristrižena čuperka ispod maloga zavrnutoga nosića... Ova dva čuperčića, kano da si ih silom tamo utisnuo, imala su značiti gospodski brk... On je dopraćikao umah k nama napustivši druge goste što ih je zabavljao. Stade nam prijazno kimati i žmigati i u isti čas mene gladiti po glavi i milovati: - Ej, danas je lijep, vrlo lijep dan; ali što će vam na dalekom putovanju i najljepši dan, kada čovjek ogladni i ožedni! - zapjeva on tanko poput djevojke. - Zapovijedate... rumenike ili bijeloga? Razumijeva se, da ćete i pečenja? Hi, hi! Kako to moja stara prži i miješa... Uh, slijepac bi napipao njezine divne kobasice i kamenu bi se poračilo onih rumenih rebaraca što se baš sada eno puše izgledajući tko će prvi zabosti u njih svoje bijele zube!- E, pa neka je bijeloga, kad smo već u gradu! A onda neka je i tih vaših rumenih rebaraca i koja kobasica! - odvrati učitelj.- Tako, tako! - odskakuta krčmar veseo... Dokle nas je starac dvorio, ispripovjedi nam kako je teško umirao neki liječnik komu bijaše dvadeset i pet godina, a gradski senator da je upravo pred njegovim vratima iščašio nogu prije osam dana kada je pregledavao dućanske vage i krčmarsku mjeru, ali da je, budi hvala gradskomu patronu sv. Roku, već ozdravio... Sve to dakako ne bijaše u nikakvom savezu s izvrsnim kobasicama i rumenim rebarcima...Odavle zaputismo se po gradu... Tu se svakim korakom stvara novi vidik... Silne i strašne kuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova ne možeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tu se sretaju, tu trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. - Zar je danas vašar ili proštenje? - kliknem ja. - Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi nego u devet naših sela... - protumači mi učitelj... Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući: - Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! - No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko se nasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan "gospodin" - lakti mu virili iz otrcana kaputa i čepac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: - Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klepan da po našim trgovima volovi pasu a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču... pak: "Hvaljen Isus!" No, ispast će ti jezik ako budeš dovečera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!... - Prvomu svećeniku koga sretosmo, pohrlio sam da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: - Dijete moje, takav ti običaj ne vlada ovdje... - A svi prolaznici koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...- Ivica moj - stade me upućivati učitelj - ovdje u gradu ne pozdravljaj svakoga koga sretneš, osobito ne sa "Hvaljen Isus!"... Tu je mnogo ljudi pa kada bi djeca svakoga prolaznika pozdravljala nastala bi čitava galama. Onda ti ovdje nisu svi kršćanske vjere. Imade tu sto vjera pa i takvih duša koje ne imaju nikakve vjere... Svi ovi narugat će se i tebi i tvome pozdravu. A bolje je da i ne izustimo svetoga imena nego da mu se pogani rugaju...Ja sam zanijemio od te nove nauke svoga učitelja te prestadoh pozdravljati prolaznike... Napokon smo ušli u dom "lustrišimušev".- Dakle, Ivice, ovdje su palače našega milostivoga dobrotvora, koji te primio u "siromašnu

školu". Tu ćeš ti ostati danas - tiho i plaho šapne mi učitelj kada se uspesmo prvim stubama. One su tako čiste i bijele kano mramor na našem crkvenom oltaru... Moj otac teško uzdahnu... Ustavismo se u prizemlju, otkrismo se sva trojica i odahnusmo. - Skoro ćemo ugledati lice njegove presvjetlosti... mrmoraše učitelj popravljajući kosu na glavi te prisukivajući svoj bujni brk. Otac je također nekoliko puta kašljucnuo, kano ono u crkvi kada svećenik prekida prodiku da se on i slušatelji odmore... Svuda u domu vladaše otajstvena tišina, samo negdje u daljini nešto zatutnji kano da je vjetar prošumio u dalekom dimnjaku ili kano da je negdje na tavanu nešto veliko i mekano palo... Škrinuše negdje vrata i proviri na njih... naš rođak Jurić!... - A, a, a! Serbus, serbus! - izljubi se kumordinar s mojim učiteljem: oni bijahu visoki pobratimi po gospodskom običaju... Sada će sustezljivo i teška vida pružiti kažiprst također i ocu: - No, Jožice, zar si ga ipak doveo! - Nato se i na mene osvrne, ali jednim okom samo... Očito je nešto očekivao. Otac je razumio, pa me potisnu naprijed da kumordinara cjelunem u ruku. Žorž se ni najmanje ne otezaše da mi pruži ruku na poljubac. - No, no! Samo ne tako po mužački zabunjeno! Pazi da ne zaboraviš pa da se ne zabelesaš i pred milostivim našim gospodinom! - Blagodušnije će rođak Žorž.Uvede nas u svoju sobu sa dva prozora u dosta prostrano, ali golo dvorište. Dugački, četverouglasti nepokriveni starinski stol proteže se od jednoga do drugog prozora sa dvije isto tako dugačke i široke klupe, od kojih jedna stajaše uz zid. O čelo stola koči se kožni već otrcani stolac. Posred sobe je vedrica, puna neke kaljužaste sapunaste vode. Naoko nje poliven i poštrapan je star, neravan i zamazan pod, kano da se tu nedavno netko kupao ili ispirao rubeninu. Jak i velik krevet još je posvema razvaljen i zaudara neugodnom, okiselastom toplinom kano ležišta, u kojima su ishrkali pijandure i vucibatine sladak i dubok san...- Ali tebi se valja obući u kaput i hlače na gradsku. Nećeš valjda ovako u košuljici i gaćicama pred lustrišimuša, kano da si došao kravu musti ili vole iz staje tjerati na pašu... - okrene me od lijeva nadesno naš rođak Jurić, pogledavši nekud porugljivo oca i posmjehnuvši se učitelju.- Hoćemo, hoćemo mi njega obući - odvrati učitelj. - Baš razmišljam o tom kamo da krenemo. Onako što valjano, prikladno i jeftino. Bi li nam ti, brate, bio na pomoći? Ti zaista poznaješ sav grad i njegove prilike.- Ja da vas vodim? - mrmljaše komurdinar, te izvadi dugačak već krezubi češalj iz stolne sunjice i stade oprezno i marno začešljavati svoju kosu, natirući je iza svakoga češljeva poteza mirisavom, crnom komadinom mastila. - Zavirit ću malo amo i tamo, a tada ćemo vidjeti, hoće li se moći... - izlizavaše on dalje zadnji dio svoje glave, mrgodeći se te rastežući usta kod svakog začešljaja kao da mu netko vlasi čupa. Sada izvadi dva zrcala, te jedno stavi pred oči, a drugo iza glave, digavši ga visoko tako da je mogao prednji i stražnji dio glave tačno vidjeti i rasuditi. Zatim je u vedrici na sredini sobe isprao usta, navukao kaput sa svijetlim velikim pucetima, pročetkao se sav i onda nekud izletio napolje. Nije dugo postojalo vrijeme, a on se vrati s visokim klobukom na glavi, s kojega odsijevaše iznad pozlaćene vrpce nekakva srebrna zvijezda. - Takve sjajne i cifraste klobuke samo ministri nose! - prišapnu mi bojažljivo otac kad već bijasmo na ulici. Žorž i učitelj stupahu naprijed, uhvativši kumordinar posljednjega ispod ruke. Ja i otac vukosmo se dosta udaljeno iza njih, klapajući po našem seljačkom običaju najprije otac, a pet-šest koraka iza njega opet ja. Na svakome desetom, dvadesetom koraku pozdravljao bi nekoga naš rođak Jurić osobitim zamahom svoga gizdavoga klobuka. Nekima je dovikivao: "Sluga pokoran!", nekima "kistinand!", nekima: "horzamstdinar", nekima naprosto "serbas!" Ovi posljednji ili bijahu njegovi kako ih on nazivaše, "kolege", to jest ostali kumordinari, ili bijahu "rujisti", poznanstvom kojih se osobito dičio Žorž, uzdišući da su mu doduše ta učena gospoda "tucpruderi", ali da je on svakomu drugome vjerovnik. Moguće da bijaše u tom štogod istine; nego se poslije u životu hvalisava rođaka Jurića uvjerih da velika većina tih rujista bijahu kojekakvi otpušteni konobari ili pako dnevničari dvojbenoga kalibra.

Tako dođosmo u dućan nakrcan robom od poda do stropa. Bože moj, što je tu svega bilo!Ispuza nam u susret pognjureni starčić, prosjede brade i sitne glavice, koja se okončavala u silnom, malne preko usta zavinutom jevrejskom nosu. Glavica mu bijaše sva uvučena u crljenu kapicu tako da ne razabrasmo ispod nje ni jednoga vlasa.- Zvolila, zvolila... Zvega ja imala tost... najfinija hlač... najpolša kaput... najjeftinija lajbaka... svega... svega!... - stade potomak velikih proroka skakutati po svojoj butigi izvlačeći robu ovdje i ondje te hvaleći je u isprekidanim trgovačkim psalmima našega vijeka i svoga podrijetla, kano da skačeš bos po otkosu trave. Dakako da sve to daleko zaostajaše za psalmima svetoga kralja Davida...Naš rođak ne možda stoga što bi ga vrijeđale izlomljene i nakažene riječi Jaihtelesa nego da se vidi njegova gospodska prilika i ukus, počne isto tako zlo štrbenckati jezikom Faustovim, kako i Jaihteles njegovim materinskim... Sada je istom stao maljati starčić. Zanjušivši umah da će biti onaj seljak moj otac sve skakutaše oko njega... Moj otac kimaše i osmjehivaše se kano da razumije sve to škrebetanje... - Muhm, ja, ja! - mrmoraše on. - Feršten si?... - ukopisti se okretni Žudija. - Ja, ja! Veršteke, veršteke! - odvraćaše otac lukavo muzikaškom hinjenošću... - Verštek, verštek - ober niks reden... jo natirlik... ajn pauer... - rasvijetli tminu kumordinar.Stadoše me oblačiti i natezati po dućanu. Otac je htio da budu rukavi za pol rifa dulji od ruku, isto tako i gege. Kada se podere na laktima i na koljenima, možeš onim što preostane od duljine zakrpati... A sve da je prostrano jer dječak raste dan na dan...Nato je Jaihteles opet udario u psalme Davidove canticum canticorum...- O, vi kumek tobra kospodar! Pravo imala... A meni sve jedan, vekša ili manjša... Imala ja, kumek, dosta toga... za čitavoga vašega sela obući... A kaj to učila vaš sin? Za šoštara, šnajdara, tišlara... Kad bi šnajdara, i ja njega vzela.Kumordinar i učitelj opirahu se ukusu moga oca glede širine i duljine, a Jaihtelesu protumačiše da ću ja biti študent...- Štodent, štodent... - okrene sada Jaihteles opakliju svojih psalama... - No, to druga stvar! Onda to, moj draga kumek, ne pu išla tak... duga rukavi, duga hlača... to grda stvar za štodenta... šoštarska ili kakva meštarska dečko, to sa njega dobra pil... ali ne za lepoka štodent.Teda-negda me obukoše. Sada se stadoše pogađati... - Ispod polovice! - prišapnu Žorž. - Znamo što je židovska roba! - mrmlja otac tajanstveno.- Što će dakle stajati to capatinje? - prouzroči opet moj otac da proteče med i mlijeko krasnorječja zlatoustog Jaihtelesa.- Šta koštala pitate, kumek! Hm, malo kaj koštala sa ono kaj vredila! Čekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštala... ja iskala profita jako mali. Danas ionako tergovec nikaj profitirala...I on izvadi nekakve papire, te ih turi najprije pod nos kumordinaru, zaštrbenknuv mu opet koliko da njega stoji odijelo... Žorž se malo nahmuri, kimnu mudro glavom i pljunu na drugu stranu... On nije znao ni čitati ni pisati... Učitelj samo prepase oči preko te Jaihtelesove šarenice...- Ergo, dvajst četiri i pol mene koštala. Ja njega dala za dvajst pet...- Koga vraga? - izvadi moj otac lulu iz torbe, te stade istresati pepeo po Izrailovoj butigi... - Ta ja za dvadeset i pet forinti mogu kupiti junca! To je nešto drugo nego taj šareni krpež! Svuci se, dečko! - viknu on energično. - Umah će Židov omekšati! - promrmlja u svoj kamiš i okrene se da će iz butige...Jaihteles poteče za ocem, uhvativši ga za rukav: - Kaj ste ga vi, kumek, tak nagla? Bute ga vidla kaj vam budu ga gosponi rekla... Ni to tak kakti krava kupovati... - I on se okrene najprije k Žoržu, a onda k učitelju; ali oni oba kano da i ne opaziše gdje se kramar poziva na njihov gospodski autoritet... Oni, doduše, promatrahu odijelo, kumordinar ga je čak

nekolikoput i ponjušio, ali ne pristajahu uz cijenu. Dotle sam već zadovoljio očevu nalogu, svukavši odijelo.- No rekla nekaj, kumek! - udari trgovčić o dlan očev kano da trguje volovima. - Ja rekla dvajst pet - rekla i vi, kumek! Vem smo kršćena ljudi da se moremo pogodila!- Znadete li što - pribra ga otac na oko i stade natezati sada rukave, sada džepove, sada vlačnice - pet forinti, pa bog!- Ne znala ja kaj vi to govorila, kumek! - razljuti se tobože Jaihteles spremajući robu.Učitelj se sporazumi s rođakom Žoržom i hladno će trgovčiću: - Ravnih deset forinti da prestane svako cjenkanje! - I počne brojiti novce.- Odviše je, pustio bi on i jeftinije! - promumlja otac, pokoravajući se volji učitelja u koga bijaše novac štono ga sabraše ladanjska gospoda za siromašna đaka.- Kenug, kenug! - dodavao je lapidarno Žorž, otpravljajući se napolje.- Mene ga je šal... ja ga ne morem dala - spremaše Žid svoju robu.Svi odosmo iz dućana.- Ne zamjerite! - doviknu otac.- Kumek, ne našla nigdje takova solidna roba!- Ta vidim i čujem kako je slana! - dosjeti se otac.- Zvat će on natrag! Poznam ih ja - poduči nas kumordinar.I doista, tek što se udaljismo nekoliko koračaja, eto posve nepoznata zarasla čovjeka za nama. On uhvati oca za rukav te ga tobože pouzdano stade nagovarati.- Čujte vi mene, kumek! Ja sam velik prijatelj našemu narodu, osobito seljaku. Povratite se vi samo natrag! Nigdje ne ima trgovca njemu ravna. On je najbogatiji u gradu pa mu nije stalo do dobitka. Koliko li puta našem čovjeku za manje proda negoli je sam kupio! Povratite se, ja ću ga nagovoriti. Nešto će on popustiti, nešto vi dodati, pa je pogodba gotova! - I taj stranac odvuče oca natrag.- Mešetar! - žmirnu kumordinar na učitelja.- Povratila se kumek! Poštena kumek - opet će Žid, izvukavši odijelo moga budućega gospodstva.- Je li, kako rekosmo? - segnu otac desnicom i mahnu po krotkom Jaihtelesovu dlanu.- Petnaest forint!- Rekoh, ne porekoh! - otpravi se otac iz dućančića.Mešetar i trgovčić pogledaše se i razumješe se.- Prijatelju! - poviknu mešetar, uhvativši moga roditelja za torbu. - Prijatelju, znaš, mi smo svoji ljudi. - Nijesam te nikada vidio! - prekine otac brbljavca iskrenom surovošću. - Ne gulimo kože jedan drugome - nastavi mešetar, ni najmanje smeten. - Pustimo do vraga trice i kučine! Zar ćeš ti za jednu forintu napustiti ovo lijepo odijelo kakvo ne nose ni grofovska djeca! Žrtvuj svome malomu sinčiću jošte jednu ciglu forintaču. Eh, da je meni takav sinčić, žrtvovao bih sto puta po forintu! Čestiti naš stari trgovče i kršćanska vrijedna dušo - pograbi mešetar Jaihtelesa - i ti ponose miloga roda našega - stade vući mešetar oca za torbu, te im stisne ruku u ruku i presiječe taj vez: - Jedanaest forinti!- Man'te me se! Deset! Ni novčića! Rekoh. - I otpravi se opet moj otac, naravnavši torbu na leđima.Mešetar i trgovčić sada se odsudno pogledaše, a Jaihteles tobože očajno poviče:- Vrag nosila i trgovinu i takova gšeft! Na! Da ga ni bila mala siromašni muška študent, ne bi ga ja dala! - I baci odijelo mešetaru na ruke. Ja poletim za učiteljem i Žoržom, javim da se pogodiše, i svi se vratimo u dućančić. Tu me opet stadoše navlačiti i oblačiti. Otac strpa moj seoski prslučić sa šezdeset i dva svijetla puceta u torbu, te uzdahnu teško...- Na, kakvoga je to mlada gospon! On ga bog i bogme vašega sin nije bila! - kliktaše Žid. A kad mu odbrojismo deset forinti, on se i ponizno i vatreno izrukuje sa svima, a najdulje rastajaše se s ocem.

- Kumek, za drugoga put! Pošteno ga pogodila, pošteno ga platila!...I ja se od pete do glave prometnuh u gospodina. Da, samo još se glava nije pogospodila. Valjalo je i pusteni seljački klobučić izmijeniti. Tu je po svom ukusu i oštrini, ni najmanje ne cjenkajući se, izabrao mi rođak kumordinar šeširić i platio ga. Ja svomu dobrotvoru suznim očima opet zahvalno poljubih ruku, to jest izlizanu, gotovo prnjavu kožu starih rukavica...Iza toga uhvatiše me učitelj i kumordinar jedan za desnu, a drugi za lijevu ruku, te se povratismo u ilustrišimušev dom. Tu me pouredi naš rođak, a tada pohiti najprije sam k milostivomu. Učitelj me još jednom upozori na pozdravni govor, što sam ga imao izreći svome dobrotvoru. Žorž se povrati. - Hajdemo! Samo hrabro! - podbode me on, dok bijaše nama svima osim njega tijesno pri srcu. Žorž pokuca mjesto nas, otvori vrata, te učitelj sigurnim korakom, a ja i moj roditelj dopuzasmo na olaštene podove poput britve. Opazio sam sve nas u silnom ogledalu sučelice. Ah, kakve nas je odrazivalo to izdajničko zrcalo! Otac se upravo prestravi kad ugleda svoj čitavi lik u njemu pa stade naglo pipati glavu i torbu da li je to doista on. Malo da ne zaboravismo ilustrišimušu iscjelivati ruku da nas nije turnuo naprijed naš dobri duh, kumordinar.I uhvatim hladnu i glatku Mecenovu ruku da je cjelunem, ali on je ustegne; a ja počeh svoj pozdravni govor. Dobrotvor me umah prekine:- No, vi ste došli? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec? Pa hoćeš li ti, mutlavče, biti čemu? No - no - to ćemo vidjeti! Prije svega budi dobar i pomaži Žoržu! A sada hajde! - ilustrišimuš mahne najprije desnicom a onda ljevicom, kano da tjera od sebe dosadne nametnike. Mi opet pohrlismo cjelivati mu ruku. Ali on nam, prelazeći iz jedne odaje u drugu, iznova domahnu: - Hajde, hajde, Jilirci, vidjet ćemo!...Izlazeći iz sjajnih Mecenovih soba opazim na učitelju da mu klonuše obadva kitnjasta brka. Taj kratki domjenak s dobrotvorom nikako mu se ne sviđa nego ga ogorčuje... Meni bijaše neugodno, kumordinar se osmjehivaše a moj otac, češući se sada iza jednoga sada iza drugoga uha, rastumači: - He, takva su sva velika gospoda! Odsijeku amen, mahnu rukom, kimnu glavom i postao je svijet! Neće valjda oni zanovijetati i zvrndati kano mi prosti stvorovi oko puna vrča vina!Prvi dan upamtih samo to da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk da štrlji kano da si trn pokosio.Mi se vratimo u sobu kumordinara, bolje, u takozvanu družinsku sobu. Tu nam se jošte ukaže ženčica osrednjega rasta, nabožna, bijela odugoljasta prelijepa lica.- Poljubi našoj "frajlici" ruku! - naglasi Žorž. Ona mi je podade; bijaše suha, veoma dugih prstiju...- Ti si, dakle, naš novi študent? A da li rado boga moliš? - uzdigne ona skrušene oči. - Oj, dječače moj, to je prvo da se svakoga večera i svakoga jutra pomoliš svevišnjemu za zdravlje i dug život našega milostivoga gospodina! A kako ti je ime?- Ivica - odvratim krotko- Ivica! Upravo mi godi. A vi ste mu otac? - upre ona oči pune milosrđa u teške seljačke postole a onda u torbu moga oca.- Tako je barem upisano u krsne knjige! - sažme ramenima moj roditelj.- Ah, Ivice, sada bit ću ti ja drugom majkom, a Žorž drugim ocem! Svi pak mi molit ćemo dragoga boga za milostivoga našega dobrotvora! - Tu mi ona pogladi vlasi i lica, dočim me uštinu najprije za desno, a onda za lijevo uho da mi projuriše tijelom neki čudnovati srsi. A nato nas ostavi u družinskoj sobi. Kumordinar Žorž zaokruži kažiprstom tri kolobara na čelu, ocrtavši tom alegorijom duševno stanje "frajlice"...Za nas nije više ni pitao Mecena. No kumordinar Žorž upravo nas je gospodski pogostio u svojoj družinskoj sobi, da znamo što je on u domu ilustrišimuša.

Kada nato srva milostivoga nakon ručka po običaju svakoga dana teški san, povede nas kumordinar u varoš. Tu sam prvi put kušao neko gorko i kiselo piće. Zvali ga pivom. Ona mi se pričinila najsličnija soku od kisela kupusa. Nijesam mogao dokučiti kako se može toliko toga ispiti. Moj otac nije zaostajao da prazni čaše isto tako brzo kako i gospoda Jurić i učitelj. Svoj trojici planuše oči i obrazi, a otac već udari u svoj seoski muzikaški humor.Sada nas odvuče kumordinar u kavanu. Prije nego uđosmo u nju, pouči mene i oca naš rođak, dimeći veliku smotku, da se ne trebamo otkrivati u kavani, da je ondje svatko gospodin tko god tamo dođe. Zatim upali i otac smotku. Bijaše tu puno gospode kano na kakvoj bogatoj svadbi. Vikalo se, šaptalo, pjevuljilo, smijalo, fićukalo. Činilo mi se po bibličkoj povjesnici kano da svi ti ljudi grade babilonski toranj ondje, jer ja ne razumjeh vike i razgovora, a oni tako kriljahu rukama, sažimahu ramenima i kimahu glavama da sam držao da se ni oni sami među sobom ne razumiju.Sjednemo oko nekakog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožno opipavati crveni baršun na kom je sjedio. Vidio sam kako mu podrhtavahu ruke kano da se boji ne bi li se sve to tako fino, nježno i mekano provalilo pod njegovom težinom. Zamijetio sam da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama šumi u glavi kano da mu se ona pretvorila u mlin... - Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. Činilo mi se da sam došao u najljepšu crkvu te me ponudiše da sjednem na oltar... - znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima...Sada prileti k nama, kano da ga hodače nose, gospodin, duboko se klanjajući. Kumordinar Žorž štrbecnu mu nešto čega barem ja i otac ne razumjesmo. Gospodin se okrenu i kada je odlazio, prividje mi se da leti velika lastavica... Jošte se i ne snađoh u svom ispoređivanju, a već on nosi silu toga... Ah, bože moj, što je opet to? Sve on lijepo ponamjesti pred nama. Stadoh proučavati šta je sve to i što ću ja raditi s time. Pogledam učitelja i Žorža - oni već srkahu... Eh, bit će nekakvo novo piće. Misleći da bih zakasnio ako se ne požurim za učiteljem i kumordinarom, pa ja, ni pet ni šest, uhvatim najprije posudicu s onom crnom tekućinom - bijaše to kava - te je hitro iskapih. Suze mi potekoše od muke. Bilo je piće vruće i gorko. Eh, tako valja da bude, pomislih, tamo smo pili hladno poput leda, gorko i kiselo piće; ovdje opet vruće i gorko. I ja u tom nađoh potpunu simetriju. Zatim pograbim onu drugu posudicu te i nju posrčem. Takvo nešta već sam negdje pio! Ta to je mlijeko!... O, bože, čega sve ta velika gradska gospoda ne sahrane u svoj želudac?... Da bude djelo savršeno, izlih čašu s vodenom tekućinom u praznu treću posudicu. I to piće iskapih na dušak jer bijaše hladno... Nije li to voda? Bog je znao, možda je ipak samo voda! Slador prepoznah te ga jednostavno sasuh u svoj džep: to će i poslije dobro doći!... Iznenada me zaokupi pomisao na našega susjeda "kanonika". Ej, da me vidiš, susjede, sada, alaj bi se zlobno kesio!Drugačije bijaše to s ocem. Kako god bijaše već trom od pića, ipak njegova ishitrena muzikaška glava umah upozna situaciju. Što će Žorž i učitelj s ovim čarolijama, tako ću i ja... Opazi kako oni premeću to posuđe amo-tamo te nešto nalijevaju i prelijevaju. On se ni najmanje ne zabuni, nego prelije vodu u praznu posudu i popije. - Je li to voda? čapkne ustima. Neka bude što mu drago, sretno je prošlo! Zatim izlije mlijeko u istu posudicu te iskapi na dušak. - A, opet nešto drugo! Miriši poput mlijeka! Mh... mh... - Izlije sada kavu pa i nju da će na dušak. Ali, kako bijaše vrela, opeče ga i prisjedne mu u grlu. Narav je pako narav, i njezinih zakona nijedna sila ne obustavi. Kako je prisjelo mojemu roditelju, on strašno kihne i poštrapa crnom kavskom tekućinom i učitelja i kumordinara Žorža i mene i samoga sebe... - Ništa! Ništa! - provale od muke dvije krupne suze iz svakoga oka očeva. - Sve se na svijetu događa, kamoli se neće pri ovakvim komedijama!... - te izvadi posve hladnokrvno pogaču iz svoje torbe, položi je na stol i stade njom utaživati onu iznenadnu provalu svoje naravi... Ja sam nato pobrao i njegov slador u svoj džep.Naš rođak kumordinar sav je pomodrio od jeda što je otac tako nespretan te ga tako osramotio, ali ne reče ništa. Učitelj se samo osmjehivaše: - Eh, Jožice, čudna ti je sva ta

muzika u velikom gradu! - Zamijetismo da su gospoda kod obližnjih stolova prasnula u smijeh. Ali moj otac izravno domahne rukom: - A što se toliko cerite, moja gospodo, ovakve fabulije u nas doma tako običajemo popiti... Sitna malenkost i ništa drugo... Svaki kraj, svoj običaj... Vi onako, a mi ovako; drugi možda svakojako! Fabulije!...Vratismo se opet u Jurićevu družinsku sobu.Sunce se prigibaše na zapad, i ja se rastajah s roditeljem svojim i dosadanjim učiteljem. Otac htjede još jedanput stupiti pred lustrišimuša da mu zahvali i mene preporuči, ali toga kumordinar Žorž nikako ne dopušta... - Milostivi ne znaju što im čini ljevica, a što desnica, oni imadu sada drugoga posla nego da slušaju tvoje litanije i lamentacije... Ti si se i malo nakresao te pomičeš tu torbu kano da nosiš svoj otrcani bajs... K tomu su milostivi poslije popoldašnjega spavanja uvijek zlovoljni. Ajde ti samo natrag u svoje bregove. Malomu će ljepše biti ovdje nego kod kuće.Izašao sam za ocem i učiteljem na ulicu. Tu me oba izgrle.- Budi nama na čast i ponos i cijeloj našoj župi, Ivice! - pogladi me učitelj.- Tako je, sinko! Budeš li prav, bit ćeš i zdrav. Bolje biti živ nego kriv! Moli se bogu i budi dobar! A ja ću skoro opet ovamo da te vidim, a možda će i mati sa mnom! Zbogom, sinko Ivice! - I ocu bijahu vlažne trepavice, no on potrese unatrag glavom kano da će reći: Ništa! Ništa!Dugo, dugo sam ukočeno gledao za njima, dokle ne zamakoše za ugao. I otac se do tri puta ogleda na mene.Vratim se u družinsku sobu. Kumordinara ne bijaše ovdje, a ja podvinuh ruke ispod čela, lice mi je planulo, i stadoh gorko jecati i plakati. U tuđem svijetu među tuđim ljudima, a tako daleko od oca, od majke i braće svoje!... Sada mi prolete u pameti oni slatki časovi u našem seljačkom domu kako smo, kad bi već gusti mrak potamnio zemlju, sva djeca prislanjala uha na golu zemlju našega brijega eda li čujemo korake očeve, koji se imao odnekuda vratiti; ili se pako sjetih onih časova kada letjesmo sa svoga brda poput ptičica, isprhavši iz gnijezda, gdje opazismo svoju dobru i tihu majčicu kako dolazi s proštenja i nosi bijeloga krušca i slatkih kolačića. A evo, kako se to iznenada promijenilo! Kako su daleko, daleko od mene i otac i mati i braća moja!...Izađem na hodnik, a odatle razaberem šum i halabuku gradsku. Sunce se potpuno sakrilo iza zidina... Kako neizrecivim, nešto sjetnim ushitom gorjela mi duša tamo na našem brdu kada gledah gdje sunce tone u more - tako barem tumačiše sebi seljaci - i zarumenjuje zapadna nebesa. Danas oćutjeh bolno da takva prizora u velikom gradu neću moći gledati iz dvora svoga dobrotvora.Vratim se opet u družinsku sobu. Nekoliko puta došao i rođak Jurić unutra te je nešto srdito i nezadovoljno ispuhivao u zrak, pričinjajući se kano da me ne opaža... Skoro se uhvati prvi mrak, a ja se naslonih na tvrdu klupu uza zid te žalostan usnuh.Ne znam koliko je vremena trajao moj san. - Hej, mali zgubidane, na noge! Gle ti njega, on počinje sa spavanjem u našoj kući! Lijepo! - dosta surovo stade me drmati i navlačiti kumordinar za noge. Skočim iz sna. U sobi bijaše svjetlo.- A kakva pak to imaš pomoćnika? Gle, gle, baš je ljepušan dječarac! - primijeti krupno grlo stranca koji je sjedio u sredini sobe. Ja ne mogah umah razabrati kakvi su to novi svatovi.- Ančice, prostri stol i namjesti ostale potrebne stvari. Ja ću još malo k staromu zaviriti pa evo me doskora među vama - reče Žorž, odilazeći iz družinske sobe.Onaj krupnoga glasa razvagani se sada vaskolik na Žorževu krevetu: - Dušo i srce, dođider amo! - dovikne on jednoj od ženskinja.- Što hoćeš, lijenčino? - odazove mu se krupan stvor Evina koljena.Sada zapredoše čudne razgovore, isprekidane usklicima, povicima i dvoličnim smijukanjem. Ja puno toga nijesam mogao shvatiti. I Ančica se umiješa, počevši prostirati stol i namignuvši meni da joj nategnem stolnjak na svom uglu. - Ah, hvala bogu, moj Žorž je tako dobar i

krotak... Pravi je svetac - nastavi Ančica stisnuvši desno oko a lijevo uprvši u mene kano da me pita: "Razumiješ li ti, mali, naše dvolične razgovore?" - A drugi su đavoli, prosti bože, same su im opačine u glavi! - dovrši ona.- Čujte vi nju! - huknu podrugljivo onaj s kreveta, podvinuvši pod glavu krupne ruke - kako ona mjeri svoga miljenika i njegovu krotkoću! Eh, blago si ga našemu Žoržu! Mi drugi nijesmo kao on!Ančica dalje priređivaše stol.- Gle, gle! Kako ovo dvoje tu u kutu guče! Nevini, dragi golubi moji. Istom prhnuše iz gnijezda! - ruga se Petar. - Ej, da. Blago si ga njima! Tomica je tek koraknuo iz seoske mesnice svog oca. Što on razumije o svijetu? Janje! A ova mala Evica! Rasla u kući stolarevoj onoga našega drevnoga varoša kojega su sinovi sami fratri i kapucini!... Jedva se usuđuju stisnuti ruke... poljubili se zaista još nikada nijesu! Na - barem ovako - krokne Petar do njih, uhvati ih za glave i naravna im usnice: - Ogrlite se, dragani moji! Ha-ha-ha!... šta stišćete tako grčevito dlane? Pitajte vi Ančicu, a i moju Helenu, da vas savjetuju! Ta mi sluge i sluškinje i nemamo drugo u ovoj "suznoj dolini", ako se ne ljubimo! To je sve! Ostalo ionako posvojiše sebi gospoda!... - stade Petar pucketati prstima obiju ruku... - Ej, ti, mali kostrišu, što si mi ga zinuo kano da gledaš babilonski toranj! - obrati se Petar k meni.Ja sam doista razgledavao sve te goste koji su tako iznenadno prekinuli moj san i onu turobnu, da ne rečem gorku tišinu prvoga dana moga školovanja u Mecenovu dvoru...Petar bijaše visoka, plećata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebrižno počešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova. A Helena krupna, srednjega stasa djevojka, grudi i ramena upravo atletskih, lica okrugla, a nosića vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni čar njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš, uživanje i naslada...Ančica, nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti! Jao si ga našemu kumordinaru Žoržu!... Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih očiju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodiktično samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu... Jao si ga kumordinaru Žoržu!...Napokon ono dvoje: Tomica i Evica.Da nije u prvoga muško odijelo, a u druge žensko, ne bi ih mogao razlikovati. Dapače, u Tomice gotovo su više djevojački obrazići, negoli u Evice, jer ona, kako je najčišća crnka, razabireš joj već izdaleka stanovit garavi mašak na tananim usnicama, dok u Tomice plavca, to jest bjelokosa bucmana, nema budi kakvu brčiću ni traga ni glasa. Jedva zamjećuješ koju trepavicu, ali obrve pogotovo ne... Obadvoje naličilo je djeci koja tek upoznaše da su različita spola...- Ne kvari ti njih, Lucifere! - vrlo otegnutim i lijenim će glasom Helena. - Čim kasnije upoznadu život, tim bolje. Oh, da smo mi na njihovu mjestu - znali bismo drugačije računati!- Oh, da sam ja na Tomičinu mjestu... - uzvrnu Petar oči uvis i uzdahne.- Vidiš ti njega, vidiš! Zaman ne služi pobožna i dobra gospodara! Da sada pokaže kako ga teško vara... - oglasi se Ančica.- O - bolje bi mi bilo objesiti mlinski kamen o vrat i sunovratiti se u vodene dubljine negoli da zavedem golubicu Evicu i golubana Tomicu! - baci se na koljena obijesni Petar te se počne prevrtati, krsteći se palcem po latinskom obredu i bijući se šakom u velika prsa...- Takvim prevrtanjem vara on i svoga gospodara da ga onda drži najpobožnijim i najboljim slugom u gradu... - opet će Ančica koja se još uvijek vrti oko stola.Uto uniđe moj rođak Jurić s košem na leđima. Petar se digne s kreveta odvinuv sada ruke ispod glave. Kumordinar skine koš i stade iz njega vaditi boce pune vina, gospodski kruh i razno pečenje.Petar se hitro okrene, uhvati punu bocu, otčepi je i malo da je nije do dna iskapio... - Oh,

plemeniti naš kumordinar Žorž! - mljacnu Petar mokrim jezikom... Zatim žmirnu lukavo i švignu s objema rukama nekim značajnim kretom u zaparenom uzduhu družinske sobe...- Tako! A sada na posao, moja gospodo i gospodične! - oholo će kumordinar izvadivši posljednji komad sa dna koša. - Gle ovoga maloga kako divlje zurla u nas! Hej, zgubidane, tako nakićena stola nijesi vidio ni na najotmjenijoj svadbi tamo u našem siromašnom hataru! Je l' de? Kako mi se samo držiš poput mokra psića u čunu! Nećeš ti u nas tek knjige čitati! He, he... - uzbrbljao se rođak Žorž.- Zar se taj mali zove Zgubidan? - uštinu me za obraz Helena. - Baš je lijep dječarac!- Nije istina! - otresem se ljuto. - Ne zovem se ja Zgubidan! - briznem gotovo u plač.- No, no, gospodičiću! Istom se danas okaputio i gospodske gegice navukao, već mu ne bi smio čovjek prsta pokazati. Ej, ej! Mnoga će šiba preko tebe prosviriti; mnogoput trebat ću te za ušesa nategnuti i prstima pročepunjati dok iz mužeka nešto istešemo! Ne ide to tako, kano da si čašu vina prelio u žedno grlo - hvastaše se kumordinar Žorž.I oni se posadiše za stol, a rođak Jurić na čelo. Kraj njega po strani Ančica, a do nje onaj bijeli mladić što ga nazivahu Tomicom. Do zida provuče se Helena, do nje Petar, a do Petra Evica te se stadoše gostiti i natakati.- U zdravlje tvoga staroga lustrišimuša! - iskapi na dušak Petar i stade se hvalisati: - Blažena li mene među ženama! Na desnoj strani Helena, na lijevoj Evica, a Petar u sredini - u raju! Uh, da me vidiš, dobri moj gospodaru, kajišem bi me privezao na pokorničku stijenu svoga vlažnoga podruma! Hulja li sam ja velika! - i on pecka i uznemiruje neprestance sada Helenu, sada Evicu, dok mu se svaki čas sukobljuju pogledi sučelice s vragoljastim Aničinim očima.Kumordinar baš ništa ne opaža. On je ponosit da jede za trojicu a pije za četvoricu... Već mu curkom teče polublatan znoj preko čela, vrata i obraza, pomiješan s mirisavom masti glave njegove.- E, što se ti ne priključuješ k nama, opapučeni gospodičiću? Vidi ga, vidi kako je gizdav! Hej, mali... kako si ga ono prozvao, zgubidane... ajde, prituci se tamo do Tomice - gotovo da ste vršnjaci, tako vam bijela janjeća vuna pokriva dječaračke glavice - pa založi, pa pritoči, da prije porasteš do ljudine! Eh, kako će ga tada negdje drugim okom pogledavati djevojke, Hi-hi! Čuvaj se!- Na, mali! - uhvati kumordinar silnu komadinu pečenja i zalogaj bijeloga kruha - povuci se kamo u kut, pojedi to, pa se napij hladne vodice! Vino nije za djecu. Ne spada on k našem gospodskom stolu... Dječarac je na mojoj brizi; ta daleki mi je rođak žalibože... Rođaci te prvi nađu kada te što trebaju... I preko mora posižu za tobom... Šta ćete, čovjek je već takav da si svašta natrpa na glavu...Ja se niti ne makoh s mjesta.- No, što si se ustobočio kano lipov svetac? Uzmi pa se najedi. U muzikaša Jožice bogda je pustih i nezačinjenih žganaca! - ražesti se rođak Jurić.- Ni piti, ni jesti neću! Umoran sam, spavao bih - odvratim surovom Žoržu.- Spavao bi! Hm... Nećeš, boga mi, ni u palači ni na dušecima...Kumordinar nato ustane, izvuče iz svoga kreveta nekakvu šarenu krpetinu. - Na, ovo podvij pod glavu! - Zatim potegne s druge strane kreveta stari poderani plašt. - Evo, đače učenjače, time ćeš se pokriti! Eno ti jošte polovice klupe do zida, a ti se protegni prema pokrivalu i spavaj. To je najbolje za takvu čeljad...Nekako hitro i grozničavo poredim si takav kukavni ležaj i ne pomislivši da se izujem i svučem odijelo. Stisnem se na klupu uza zid i nategnem preko sebe plašt. Iz njega se izvije zaležala nakiselasta prašina koja me tako stala gušiti da počeh i kašljati i kihati... - Nazdravlje! - dovikne Petar.- Vidiš ti njega, kako je neuredno započeo! - skoči opet sa svoga sjedala kumordinar, gdje se već bio udobno posadio otkako mi je izvukao iz svoga kreveta onu krpetinu i plašt.- Svuci se, tepče jedno! Zar ćeš obučen spavati? Lijepo će ti biti odijelo! Zar te zato

pretočismo danas u gospodičića! Zar se zato cjenkasmo u dućanu? Ti ne vrijediš polovicu onoga što sam platio za tvoje odijelo.I on korakne do mene, te me nemilosrdno uhvati za noge i stade skidati s njih postolice. Ostalo sam dršćući svukoh sa sebe, a Žorž sve pograbi, smota u klupko i baci pod svoj krevet. Onda teško uzdahne i povrati se na svoj stolac zalivši brigu i muku za mene punom kupom koju mu je dotle brižno natočila Ančica.Iznova se zamotam u plašt, ali sna ni za lijek. Svlada me neka grozničava drhtavica, a u glavi stalo mi šumjeti i zvoniti kano da padoh iz kakve strašne visine.- Ti si vražji čovjek, Žorže! - iskesi bijele zube Petar, pa natoči. - No, rekli smo, u zdravlje tvoga staroga lustrišimuša! A, šta će nam on? U zdravlje tvoje, Žorže! - I Petar izlije vino u svoje tijelo da sam sasvim dobro čuo kako mu je božji dar klokotao kroz grlo u želudac. - Blago tebi - nastavi Petar - ti lustrišimuša hitro zaljuljaš na počinak! Rekao bih da ne vlada on tobom već ti njime! A to je i pravo! Tako bi valjalo po svem širokom svijetu. Ne rodismo se mi za gospodare, već gospodari za nas.- Čemu da govorimo o tome? Velika gospoda - i mi sluge, sve je to nekuda jednako! Navade njihove i navade naše... eh, tko ih gleda i znade kako ja, ima pravo i govori istinu ako tvrdi da... - Tu zape kumordinarova riječ. On je htio reći ali mahnu rukom, zažme ramenima i prinese nov zalogaj k ustima.- Šta ne govoriš? Reci nam sve... Da ti ja istom pripovijedam! - graknu Petar, nagnuvši prema kumordinaru razbaukanu glavu.- Pst... Pst! To je velika tajna. Mogla bi me stajati službe! Da je nijeste izbrbljali... Je li onaj mali usnuo? Prigledaj vas koja...Helena se donjiše k mome ležaju, klekne i prigne se te me žarko cjelune... - Divan dječarac! - oćutjeh njezin dah na obrazima. Za njom se prikuči do mene i Ančica: - Divan dječarac! - Zatim jedna drugoj na uho nešto rekoše i stanu se tiho cerekati i smijati, a Helena potrese mojom glavom... - Spava dječarac kano zaklan! - skoče one obje na noge, dovršivši svoje izviđaje.Žorž opet istrusi čašu, izvali oči i počne opisivati tako živo Mecenu da iste sluškinje Helena i Ančica ponikoše, prikrivši rukama oči i obraze. Grčevito hihotahu gvireći između prstiju na muškarce.- Prestani, Žorže prestani - zaklopi Ančica usta kumordinarova - - - Neka nesnosna težina pritiskala mi moždane u glavi. Činilo mi se kano da mi gvozden obruč ovija čelo, tako me je nešto nevidljivo stezalo...Stotinu prašnih kola kano da mi pred očima juri, škripajući i cvileći jedna za drugima uzastopce. Polunesvjestica poput more navaljivala i kljucala mi u sljepočicama kano da će ih razvaliti. Tako me se doimahu razgovori raskalašenih slugu i sluškinja koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle, nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu kamo me sa sela dovukoše, o tom mojem dobrotvoru za kojega mi je valjalo još kod kuće jutrom i večerom moliti bogu... o društvu te pokvarene družine gdje ću, kako vidim, provoditi mladenačke dane svoga siromašnoga školovanja... Sve se to isprekidano vuklo po mojoj duši poput jesenskih magla okolo gorskih potočića, štono se sada dignu uvis, zastirući visoke vrhove stabala, kroz koje prodire slabašno sunce; sada opet spuštaju se vlažno i hladno na zemlju i sljubljuju se za žustrom i bistrom vodom potočića, a obzorje se opet pomrači i sunce se sakrije...- Pa što je to! - potrese poput lava svojom crnom grivom Petar, a oči mu se pretvoriše u ognjene kolobare. - Pa šta?... Ta sjećam se kako sam se još kao dječarac - poput onoga kostriša što ondje spava - krao i šuljao grmljem i šikarjem da mogu gviriti u djevojke gdjeno se kupaju i igraju u hladnoj vodi potoka. Oh, sunce božje!- Razne sluge, razni gospodari! - oglase se naivno Tomica i Evica u jedan glas da se i oni čuju.

- Deder, da čujemo! - nagne se preko stola Petar. - Novo zvono kod našega stola! Skidajmo kape! Znaš li ti što o svome gospodaru!? Ha?- Ja služim gospodaricu, staru udovicu, koja samo voli...- No, no! Tomicu! Ele, sada ćemo istom čuti pripovijest!- Ne. Moja gospodarica voli samo pse i mačke. Devet mačaka i devet pasa njezino su blago i veselje, a što ja više milujem ove njezine pitomce, to je i meni ljepše...- To baš nije ugodno kada se sluzi prije valja zaljubiti u kakvu mačku ili kuju dok steče ljubav i prikladnost gospodarevu! - mudruje kumordinar, a jezik mu se zapliće poput vjetrenjače kada prestaje vjetar duvati.- Ali ja, ali ja! - uzdigne Petar glavu i nasloni je na zid. - Bilo nekada, pa je prošlo! Sada sam u pravom manastiru, služim pobožna gospodara i treba da se pretvaram, to jest da budem pobožan poput koludrice, sve za lijepu plaću! Moj posao ipak je ugodniji od gojenja mačaka i pasa! Posao? Ja zapravo i nemam posla! I ja vam i dijelim s gospodarom sve na polovicu. A to me baš podržava u njega! Tko bi inače uzdržao tako jednoličan i dosadan život! No, izmaknem li se s takvog lanca, onda dakako sve u propanj poput konja kada si ga oduzdao i pustio u široki svijet... Eh, bijaše to nekada drugačije! Nekada bilo, sad se spominjalo! Da vam pripovijedam?- Znamo, znamo nešto o tim dražestima - mahne rukom Žorž i posegne za vinom, kano da će reći: Ne treba. Bolje da se što ozbiljnije prihvatimo jela i pila.- Pripovijedaj! Pripovijedaj! Da čujemo! - zahtijevahu ostali, osobito žene.- Prije četiri godine - podboči Petar objema rukama glavu i nasloni se na stol - služio sam ja u gradu C... Bijaše me više onda nego sada. Da si me pecnuo, pukoh od bujnosti! Gospodar moj, čovječac plješive glavice, čangrizavac i vječno nadisalo, živio s kapitalom, ne zanimajući se ni za što. Čitavo jutro je šetao, pušeći ženske cigarice, a poslije podne do večera prolabortavao u kavani. Pol godine prije nego što ga stadoh služiti oženio se prebogatom kćeri nekog vlastelina iz Kranjske... Kada nastupih službu, gospođa bijaše negdje na putu, u svoga roda, šta li... i tako sam ja službovao gotovo mjesec dana a da ne poznavah svoje gospodarice. - Danas će doći gospođa! - prokašlja se moj gospodin i dobavivši se daha nastavi: - Da si mi se junački ponio! Njoj, rekao bih, nijedan sluga nije u volji. Valja mi vas mijenjati svakih osam dana. A to mi dosađuje! Ti si mlad i okretan, možda joj omiliš! Drži se. Ja sam zadovoljan s tobom, ali sam bio i s tvojim predšasnicima; no ona ih je tjerala svaki osmi dan po jednoga! Drži se, mlad si! Ona ne trpi ni starog sluge, ni stare sluškinje, ni starog psa. - Gospođa je doputovala u mraku. Dražesno šuštanje ženskoga odijela i ugodan miris neke osobite svježosti i mladosti oživio je kuću. U prvi čas spazih samo kako se na stubama neprestance plješiva glavica moga gospodara sagiblje do njezinih ruku, a za njom koraca vitka djevojka, lica joj ne zamijetih u mraku. Bijaše njezina sobarica. - Novi sluga, anđele! - guknu čovječac, a ja, sin sudbenoga podvornika, razumjeh se u svoj posao, i pohrlim da "milostivoj" cjelunem ruku. Ah, divna žena! Takve ne vidjeh nikad u životu i neću vidjeti! Ona me hitro promjeri, samo joj se obustavi pogled na mojim prsima, na obrazima, i oči nam se sretoše; ja junački izdržah bljeskanje njezinih očiju, a ona, nešto udivljena, zadovoljno kimnu mome gospodaru. Kod večere sam dvorio - potegnu Petar, osmješkujući se samome sebi, rukom preko čela i glave - a gospođa je često svraćala svoje lijepe žarke poglede na mene. Ja sam i toga večera gospodara u njegovoj sobi svukao, i on je već tada drijemao. Iza mene zaključa vrata, i još sam čuo kako se bacio u krevet zlovoljno mrmljajući nešto nerazumljivo. Gospođa me svaki čas pozivaše da učinim to i ono, premda su takvi poslovi patrili sobarici. Osobito me trebala onda kad bi sobarica kamo otišla. - Sada opet taj svat stade kititi krupnim rečenicama svoju tobožnju ljubav. Kumordinar bi ga kadšto ozbiljno slušao, zamahivajući glavom kano da ne vjeruje Petrovoj pripovijesti. Helena griskaše smeteno ispupčana mala usta, dok joj nosne nozdrvice zlobno podrhtavahu...Tako se duljili družinski razgovori i ne znam do kada trajahu. Mene je ipak napokon srvao

težak san, isprekidan nekakvim mutnim sanjama.Svoje dane proboravljah u družinskoj sobi s rođakom Jurićem. Moj dobrotvor nije nikada pitao za me. Stadoh polaziti škole, ali nisam bio svjestan, jesam li dobar učenik ili ne. Učitelji bijahu prema meni hladni i nekako surovi, dok su gradske moje drugove tetošili i gladili. Kumordinar, jedini moj uzgojitelj, niti je pazio, niti je pitao da li ja učim i što učim... Valjalo mi sve kućne poslove obavljati ili mjesto njega, ili mu pomagati. Čistio sam cipele, uređivao družinsku sobu, prao tanjure, pročetkavao odijela, nosio vodu itd. Napose imao sam kumordinara dvoriti, te mu ujutro izglačati cipele, pripremiti punu vedricu za pranje, udesiti postelju, češljati i mazati glavu, a tu bi me često ispljuskao da mi sve zubi cvokotahu. Često sam zanemario poći u školu, a mnogoput i zakasnih. Zaman se potužih rođaku Juriću. - Šta! Lari-fari! Učenih ljudi i velike gospode je dosta, ali valjanih i poštenih slugu je malo! - odvraćaše on. Kako prvoga dana moga dolaska u veliki grad, tako i poslije konakovah na tvrdoj klupi. Svake nedjelje sastajaše se raskalašena družina, muško i žensko, kako one prve noći, i tu sam slušao najbestidnije pripovijetke i gledao krupnu i grešnu ljubav izopačenih stvorova.Često prenoćivahu u istoj družinskoj sobi seljački težaci i težakinje što danju obrađivahu zemljišta ilustrišimuševa blizu grada. Nisam pojmio čemu ih je tašti kumordinar vodio u družinsku sobu na konak; možda zato da i njima pokaže što je on i tko je on. Ta bi me čeljad povukla u najsurovije i najraskalašenije svoje šale. A moj plemeniti rođak samo se zadovoljno cerio: - No zgubidane, skoči, uštini, ne boj se cura! Ehe, drugi li sam vam ja bio momak kada mi je stalo pucati perje kako tebi!... - I težaci i težakinje porazvališe se po sobi. Kiseo i gorak vonj uznojena odijela, njihovo izdisanje, pušenje muškaračko najprostije duhanske biline - sve je to napunilo družinsku sobu da sam upravo omamljen usnuo na svom tvrdom ležaju. A kumordinar znao bi napuniti seljačke čuture nekom smjesom od vina, octa i vode, pa bi se time težaci i težakinje častili u mraku, dodavajući jedno drugomu i hvaleći darežljiva kumordinara, a on se šulja sa svoga kreveta među njih i s njima složno vuče iz čuture, pa zameće debele šale, dok i ne usne na podu među njima.

*

Naš dobrotvor ilustrišimuš bijaše neženja. Preziraše brak možda radi svog mutnog podrijetla. Njegov nesuđeni otac, čije je samo ime nosio, bijaše providnik na vlastelinstvu velikaša T... Providniku umre prva žena, koju bi umarao i grizao što mu nije porodila djeteta. Bijaše to slaba, pobožna radina ženčica. Ona je providniku odvraćala da je on sam kriv što ga ne može razveseliti djetetom... Spokojno se odselila na drugi svijet, oprostivši svome bračnom drugu sve uvrede i pogrde... Njemu pak bijaše ugodno kano da je sa svojih leđa odbacio trh. A na novi bračni savez mislio je još za života pokojnice. I nije potrajalo dugo vrijeme, a providnik je obnovio svoj stan na velikaškom vlastelinstvu novim i izdašnim pokućstvom. Druga mu žena bude živom oprekom prvoj. Ona slabašna, a ova jaka, bujna i žilava crnka da se, štono kažu, zemlja tresla pod njezinim stopama, a kućni uglovi njihali s njezine sile... Ona pobožna i radina, a ova lijena kano stajaća voda, pa joj se sve bujnije zaobljuju ramena i divne grudi. Sve žarče sijevaju oči i obrazi. Providnik se namjerio na nju u dalekim krajevima tuđe zemlje, ne pitajući je mnogo za prošlost i za porijeklo, ali toliko je znao da je i ona vrlo mlada udovica. Uljegavši ona u krotki tihi dom providnikov hitro se raširi kano zmaj te zavlada čitavim vlastelinstvom. Prvoga obori do svojih nogu novoga supruga providnika. On je oslijepio i oglušio s njezine ljepote pa od osora prije zagrižljivca postade sada janje, mužić puzavac komu se sva briga života pretvori samo u to kako bi najizdašnije udovoljio svim hirima i željicama svoje krasne gospodarice... A u nje bijaše puno hira i velikih želja... U kratko vrijeme upozna ona sve vlastelinstvo i sav okolišni svijet i zaplete ljubavne mreže... Nadaleko ne bijaše mlada muškarca, budi oženjena, budi neoženjena, koga ne bi ona zarobila

i okovala raskošnim okovima svoje strasti i požude... Ona je tako lukavo i umjetno takve prilike udešavala da nije baš nikakve crne mrlje na sjajnom obzorju novoga braka zamijetio njezin začarani trhonoša - providnik... A robovi ljubavnih mreža podavahu se nekim nesvjesnim i slatkim strahom i nekim tajnim drhtanjem njezinim silnim zmajevitim zagrljajima...No sve se to skoro promijeni...Puče glas da se iz daleka svijeta vraća na gospoštiju velikaš i vlastelin. On je proboravio u tuđim gradovima čitav svoj vijek te mu ogromno vlastelinstvo tako reći ne bijaše ni poznato. Ni providnik nije poznavao svoga gospodara. U čitavoj okolini nastade grozničava žurba... Gospodarske zgrade obnavljahu i popravljahu. Najžešće se trsilo oko gosposkog dvora a napose oko velikaških odaja. Tu je svime ravnala i zapovijedala providnikova gospođa... Ona bi se često duboko zamislila i upirala svoje velike, crne i uvijek vlažne oči u neku beskrajnu daljinu, kano da izgleda nešto milo, ugodno, veliko i iznenadno... Najstarije ljude na vlastelinstvu i okolici raspitkivala bi silnom radoznalošću o velikašu, njegovu životu i njegovoj prošlosti... Ali ne mogaše saznati drugo nego da je kano dječak ostavio dvorove, a da se nikad poslije nije povratio. Dokle god preudešavahu dvor i pripravljahu se za dolazak velikaša, bujna providnica povukla se nekuda sama u sebe, ne mareći više za svoju okolicu i svoje štovatelje. Često i često posvema umorna s tajanstvenim uzdahom podavala bi se ljubavi svoga bračnoga druga. Nijema i snošljiva ovinula je ruke okolo njegova opaljena vrata; a on sav sretan i blažen opažaše da joj nije njegovo draganje dosadno kako je to gotovo vazda do sada bilo...Na dan kada je dolazio velikaš na svoje vlastelinstvo skupili se seljaci i drugi stanovnici u svečanom ruhu da dočekaju visokoga susjeda i gospodara. Kraj toga ne zaboravljahu običaja kojega se opominjahu njihovi stariji da pri takvim zgodama daje gospoštija veliku gozbu okolišnim seljacima i stanovnicima.Providnik je sam ravnao čitavim dočekom, dok je gospođa providnikovica priudešavala seljačkim djevojčicama kosu i cvijeće kojim je trebalo posuti stazu kuda će prolaziti velikaš.Providnik bijaše već tako umoran da je tek mogao pogledavati čas na ovo, čas na ono već gotovo djelo, otirući silan znoj s krupnih obraza i niska čela. A gospođa providnikovica, čim je dopro znak iz obližnjih mjesta da se približuje velikaš, povuče se u svoj stan da odatle kriomice iza prozora zirka sve prilike današnjega dana.- Šta misliš, nije li pokunjen providnik kano da ova zvonca što romone iz gospodskoga dvora u slavu gospodareva dolaska, odzvanjaju opijelom njegovu gospodstvu? - sukaše lisne brčine stasit i koščat seljak od kojih šezdeset godina, špan gospoštijski, mrmoreći u uho uniformiranome lugaru što je stigao do njega.- E, tko bi ga pravo znao! - mahnu potiho lugar, priudesujući svoju pušku. - Meni se baš danas pričinja nekuda veseliji, valjda mu je pošlo za rukom složiti svoje grbave račune! Kažu da ga je devet groznica treslo, pa da ipak nije ni maknuti mogao s kolima dokle mu ne priskoči njegova vragometna polovica...- Devet živih vragova pleše u glavi toj ženi! - okrenu špan svoju novu crvenu torbu na bok.- Juh! Poznam je ja, moj Vide! Da ste vi mlađi - i vi biste je poznavali!- Ali u posljednje vrijeme kano da ju je ostavila bjesnoća... Međutim, već je dugo što iza tebe dođoše drugi na red.- A da! Varate se, Vide. Ni s kim ona ne zapliće baš tako glasno i jasno, a i ne svršuje rugoborno. Kada se osigura sa sve četiri strane svijeta i čovjeka mila joj uhvati, tada se do sitosti užije svoje vlastite bjesnoće. O, bože, oprosti! - uzvinjivaše lugar crni i gusti brk desnicom, upirući zamišljeno vatrene oči ravno u stan providnikov.- Čudno je u svemu to da on, takav lisac i takva haramija, i ne vidi i ne čuje što biva u njegovu oboru - opet će špan.- Zna vam ona čemu on živi a čemu ona. On pograbi i skuplja u hrpu dok se dade - a do sada,

boga mi, i dalo se. Ona pak svoje poslove prikriva tako vješto i lukavo: ej, njezina je pamet živi muškarački Lucifer, a njezino tijelo - pravi ženski Turčin!- Takvu je ženu tražio pa je i našao! Nije tada čudo što se tajno šapće da je pokojnicu zadavio? Mučenica. Bijaše ona slika i prilika čednih, mirnih i dobrih ženica naše okolice: ta u nas se rodila i othranila dok je ne ugrabi ta vučina. Šta je poslije dovukao iz svijeta, neka mu bude! Bog kazni i dariva sve u svoje vrijeme - završi špan nadnesavši ruke iznad očiju.Jači žagor zavlada u općinstvu, jače i sitnije kucahu zvonca iz gospodskih dvorova, a s obližnjeg brda stadoše odjekivati hici iz mužara.- Idu! Idu! Idu! - potcikivahu seljaci, skidajući klobuke i pritežući ih ušima.Iz daljine motahu se oblaci prašine sa glavne ceste. Iz tih oblaka izvije se kočija staroga kroja poput barke te se stade polagano njihati uskim putem štono vodi u vlastelinski dvor. Četiri konja zapinjahu; očito je da im je staza pretijesna.Kada su dospjela kola do povorke seljaka, sađe velikaš te se pješke uputi do svoga dvora.Bijaše on visoka i krepka ljudina, svježa i pronicava pogleda.Seljaci vikahu u sve grlo, a seljanke cjelivahu mu ruke. On se činio umornim, a sve ostalo mu je dosađivalo. I slučajno omjeri pogledom prema oknima providnikova stana. Življe mu sijevnuše oči, popravi zaponac oko vrata i opet svrhne očima na one prozore.- Bog mu dao zdravlje, kako li je krasan gospodin! - pročavrlja krupna seoska mesarica, naseljenica i zakupnica, kojoj su dvije dosta nespretne i nesretne bradavice, svaka na svojoj strani lica, stražile tubast i širok nos.- Kakav li si smrtan grijeh izbrbljala, moja Terezijo! Gdje može da bude ikoji živ čovjek krasan? Krasan je samo bog, hvala mu i dika budi, i njegovi anđeli čuvari! Beno! - pouči mesaricu njezin Adam, malen, ali širok čovjek poput bačve, uzmahujući gotovo četverouglastom glavom zdesna nalijevo.Providnikovica je dobro zamijetila da ju je opazio velikaš, a kada je unišao u svoj dvor s pratnjom što ga zaokruživaše, ona se okrene sva zažarena od prozora i stade veselo trti ruke i ogledavati se u zrcalo. Dosta smiono ušuljao se uniformirani lugar u providnikov stan. Gospođa popravljaše bujne kose i ne opazivši tko je unišao, kadno je hitri lugar uhvati ispod ramena, privinuvši je čvrsto k sebi...- A, to je drskost! - ciknu ljepota i udari nožicom o pod, istrgnuvši se iz zagrljaja mladićeva. - Nosi se, ništarijo jedna! - pokaže ona odrješito vrata. - Tko si ti!? Tornjaj se smjesta, inače ću dozvati svijet...- O, o! Ljubeznice moja, zar tako? Bez ikakva računa? He, he! - okesi se ljuto lugar.Uto se žena zaskoči poput bijesne lavice i turi mladića preko praga, zalupi vratima zaključavši ih. Lugar gledaše zabezeknuto kano da ga je iz vreće istreslo, ne vjerujući sam sebi. Zatim digne visoko stisnute pesnice, zagrozi se prema vratima i glasno zaškrine zubima poletjevši napolje.Drugoga dana stade velikaš upoznavati svoje silno vlastelinstvo. Razgleda i providnikove račune. On je na providnikovo čudo razumio bolje od njega sve stvari o kojima se u tim računima radilo, pa je puno prigovarao, i nijesu ga oni zadovoljavali. Sa samim providnikom bijaše osor, te je dosta glasno pripominjao da će mu se ubuduće gledati na prste...Smrknuto i zabrinuto potužio se providnik uveče svojoj bujnoj i lijepoj gospođi te je umah počeo prigledavati i umovati o svojim vlastitim stvarima...- Bilo što mu drago - promrmlja on napokon, obujmivši dražesti svoje žene - ja sam prikupio koricu hljeba za buduća vremena pa mi baš nije stalo hoću li ili neću ostati ovdje!- O mi ćemo ostati ovdje! - usklikne providnikovica. - Ti se uvijek prenagljuješ, i sve ti se pričinja crnjim negoli uistinu jest. - Providnik se tek malo nato potpuno utješio i umirio kada mu se supruga sasvim predala uživanju bračnih slasti...I nije prošlo mnogo vremena, a providnika velikaš najviše uzljubio. Što je pak vjernoga slugu uvelike udovoljavalo bijaše to da je gospodar slijepo primao i odobravao njegove račune,

hvaleći bez kraja i konca zdušno mu upravljanje i žarki mar koji posvećuje dobrobiti vlastelinstva i procvatu gospodarstva.Godilo je providniku što ga velikaš često slao u svijet da obavi njegove osobne poslove - a on je zato zamijenio njega u dvoru kano supruga njegove dražesne gospođe. Ona je tako vješto i lukavo privukla velikaša na svoje grudi da je pomahnitao za njom. Obližnja vlastela držahu svoga susjeda mudracem ili čudakom. Nikoga on nije obilazio, nikoga primao, nikuda putovao, nego je uvijek čučao u svom najljepšem dvorcu u čitavom ovom kraju. Zato njegova vrlog providnika nijesi nikada mogao naći kod kuće. Po stanovitoj tajnoj osnovi i naputku otpustiše sve dosadanje službenike te ih zamijeniše novim, stranim ljudima. Providnik ne stanovaše dalje u svom posebnom dvorcu, koji preudesiše u nužno gospodarstveno zdanje, nego mu se valjalo seliti u "grad" - tako zovu vlastelinski dvor - gdje mu velikaš ustupi za stanovanje čitavu trećinu dvora.Nekoga predvečerja bijahu opremljena velikaška kola za daleki put. Sunce se već spuštaše na zapad, a okolo gospodarskih zgrada zavladao bučan žagor vlastelinskih radnika. U kola prinašahu silne torbake, a domala pokaza se i providnik u putničkom odijelu, a iza njega gospođa mu...- Ah, kada li će jednom prestati ovo neprestano tvoje putovanje? Ta nikada te nema kod kuće. Ja sam baš prava udovica! - laskaše Dalila svomu bračnomu drugu i hinjaše sjetu i zamišljenost.- Kakvo li si mi dijete! Nijesi se valjda jučer udala? Upamti da je ovo neprekidno putovanje prava sreća za naše buduće dane: naš se imetak neizmjerno množi pa se ne boj da će nam svanuti crni petak kad se jedanput rastanemo sa službom! Budi pametna, moja mila! - pogladi joj suprug divne obraze svojom garavom rukom, izgrli je i skoči u kola...Već bijaše duboka tama pala na velikaški dvor i okolicu njegovu. Po nebu ganjahu se crni oblaci i škrapahu rijetke ali krupne kaplje kiše. Visoko u zraku šumio i zavijao vihor. Na dvoru vladaše mir i pokoj, samo je gospođa providnikovica zurila iz tamne sobe u mrku noć. Lica joj plamćahu, a grudi se nadimahu. Nemirna i uzrujana očekivala je nekoga, a bujno i obilno joj tijelo podrhtavalo kano da je mori neka tajna sumnja i ljubomor. Najednom se trgne... Iz daljine nasluhne konjski topot, a vlastelinski psi skoče i zalaju u noć...- Ah, dolazi! - prošapta žena, povuče se od prozora, upali svjetlo pred ogromnim ogledalom te pouredi svoju bujnu krasotu i neodoljivu dražest, pa osmješkujući se odrazu svoje divne prilike u zrcalu, hrlo utrne svjetlo te otapka sitnim nožicama, odgurnuvši u mraku dragocjene zastore...Konjanik dohrli pred dvor. Konj je teško drhtao i sav se kupao u pjeni. Po velikom dvoru ovdje i ondje sine obilato svjetlo. Ogromna se vrata otvore, a dvoranici polete do svoga gospodara. On skoči sa sedla, pogladi ljubezno ata, upre oči u prozore providnikova stana, koji se isticahu tajanstvenim mrakom među rasvijetljenim prozorima stana velikaševa. Konjanik si pogladi brkove te nešto primijeti u tuđem jeziku... Opet se velika vrata na dvoru silnim štropotom zatvore, a doskora utrnjivahu po čitavu dvoru noćne luči, dok opet sve ne zaokupi gusti mrak i grobni mir...- Amalijo!.. - šapne velikaš, obuhvativši toplo tijelo providnikove žene. - Ti slatko snivaš! Ej, tako li misli tvoja duša na mene!Ona privinu strastveno njegovu glavu na svoje grudi. Očekivala ga i dobro je čula gdjeno se tiho i lagano otvoriše potajna vratašca u njezinu spavaonicu, za koja je znala samo ona i velikaš.- I tvoja mi još milost prigovara da ne mislim na tebe! O, moj jadni - i grešni živote. Ta on je sav uza te privezan, mili moj! Ah, ja sam luda, ja sam mahnita. Računala sam na udaju, a ne znadoh što je ljubav - - jao meni, milosti, da te nikad ugledala nijesam! Ne, ne! Zašto te već u porodu tvom opazila nijesam!... Bog upravo mene osudi na takve muke štono mi razapinju ubogu žensku dušu!...

- Amalijo moja - uzdahnu velikaš - koji li te opet zli sni zaokupiše? Kakvi su to usklici? Što znači ovo tužakanje na jade tvoje? Zar si ti jadna što se nas dvoje tako žarko ljubimo? Što?...- Pusti, pusti... Ja sam kršćanka: u molitvi osvanula mi zora, u molitvi omrknuo mi mrak. Tako me naučila kreposna i vrla majka i otac moj. I ja, ja sam supruga - i ja ljubim drugoga! A prisegoh pred oltarom vjernost... Oh, ljubezniče moj, duša me boli evo tu u onim istim grudima u kojima za tebe kuca tako plemenito srce!... Da, ono ne traži računa ni odgovora budi u vjeri, budi u boga, budi u bračnim dužnostima! Ono samo živi, samo gori samo za tebe, ljubezniče moj... jao, pa kako će se to sve svršiti...?- Smiri se, smiri, moja dražesna luđakinjo! Mani se tih snatrenja! Zar da se naši rajski časovi imadu svršiti? Pa zar da oni izgledaju bolan i tužan svršetak! Stani, stani, ljubo moja! Čemu se brineš za svršetak? Ta on nije na dogledu dokle nam traje život naš!...- Nije na dogledu?! - zajeca žena u tami i strastveno obuhvati velikaševo lice svojim oblim rukama. - A zna li tvoja milost da će pod ovim mahnitim ženskim srcem skoro zakucati i drugo srce, plod naše tajne grešne ljubavi! Oj, plemeniti moj ljubovniče, oćutjeh i teško li te izgledah da doznaš i moju neizrecivu sreću - i moju užasnu bol, strah i očaj!...- Oj, ljubo moja! Što li mi ti ne otkrivaš? Ovo je tek rajski glas saveza našeg! Žarka ljubav - i plod njezin - je li to strah i očaj? Ne, ne! To je samo neizreciva - kako reče malo prije - sreća i blaženstvo!... O, po tisuću puta si mi slađa i milija!... Kako da je naša ljubav grešna? Njom ne diše tvoj bračni drug za tebe - ni ti za njega ... Prisegla si vjernost pred oltarom? Na što vjernost? Na ono što nijesi poznavala ni ti, ni tvoj drug! Pa zar mi ne dajemo njemu sve za što se on rodio... - šaptaše isprekidano začarani velikaš, grleći i obuhvaćajući sve žarče i sve jače grešnu ženu svoga providnika...Na dvoru stade zviždati, zavijati, bučiti i lomiti strašan vihor koji se oborio s nebeskih visina na zemlju... Zasine nebo i za jedan tren obasja bračnu postelju providnice, okaljanu preljubom... kano da je božja munja htjela pokazati srdama oblačnih visina što li sve ne sakriva crna noć "u suznim zemaljskim dolinama"... Iza toga daleko negdje zagrmi i šum potrese nebesima, a zemlja zatutnji od svesilja gromovnoga udarca. Oblaci grunu daždom, kano da se prolomilo nebo, a jošte gušća tama obuhvati svijet... I opet plane nebo, i u taj tren sraziše se pogledi ljubavnika te im zaokupi srca neka tajna strava kano da iz utrobe noćne poskakaše sablasti sa zubljama iz kojih plamte paklene munje i kano da sikću glasom zmije u raju: - Grijeh, grijeh, sladak grijeh! I vi ste naši... i vi ste naši!...- Upalimo svjetlo, dragi moj, da ti gledam u junačko lice! Tako kratkotrajno sine mi u blijesku nebeskom - pa mi je nekuda neopisivo strašno!... - šaptaše žena kojoj srce brže stade kucati, a uda drhtati. I ona se izvine iz velikaševa zagrljaja te upali svjetlo...- I tako je pravo! - kliknu velikaš prigušenim dahom, kano da hoće otresti sa sebe neku trzavicu štono mu se prilijepila za dušu poput more...- I tako je pravo! Sini, svjetlo, da se nagledam danas slatke ljubovce svoje kada mi objavljuje tako nove i tako sretne glasove o plodu ljubavi naše!Polunaga krasota uzdignu visoko svoje oble, ružičaste lakte. Crna joj se kosa rastoči po divnim ramenima i pokri golotu vrata i leđa a na problijedjelom licu plamćahu silne crne oči, uprte u velikaša... One se širiše i bivahu sve veće... Žena je tako naivno i djetinjski razgalila sve dražesti svoje...- Oh, grešna svetice moja! Oh, sveta grešnice moja! Ljubo moja, Amalijo moja! Vjeruj, ti si sve moje na ovome svijetu!... - šaptaše velikaš, obujmivši nanovo Dalilu izdanoga Samsona - svoga providnika - i grleći strasno do ludila njezina ramena, njezine oči, grudi njezine...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- Stari moj, supruže moj! - kleknu providnica do svoga Samsona koji se zadubio u dugačke i tmaste gospodarske račune - vratio si se s puta, a da me ne upita: "Kako ti je, dobra i vjerna

ženice moja? Nosiš li šta teško na srdašcu svome? Nosiš li šta mračno u dušici svojoj?" Ah, supruže moj, ti suviše putuješ - pa zaboravljaš na svoju Amaliju! - ćeretaše podla žena, cjelivajući nespretnu providnikovu ljevicu, a na usnim kutovima pojavi se zloba i lukav osmijeh. Ruka njezina druga vonja kiselinom znoja i ljutinom nekog teškog mirisa, kano u naših seljaka kada se odmaraju iza mučnoga poljskoga rada. Činilo se da poređuje tu ručetinu sa glatkom, lijepom, oblom i sjajnom rukom velikaša...- No, šta je - šta je, mala moja, draga moja? - ispusti providnik račune i okrene se prirođenom surovosti k ženi svojoj. - Što znači ta neobična tvoja nježnost? Kako da protumačim te sjetne zavoje riječi tvojih? Hm?- Provedri mračno čelo, mužiću moj! Tvoja davna želja - - tvoja toliko izgledana - - zahtjev tvoj, radi čega si već roptao na nebo i na zemlju - -Dalila obori umjetno oči i zamukne.- No, zaključider jednom, mala moja! Ja te ne mogu pravo razumjeti! - uznemiri se providnik.- Ej, misliš li ti da ću navijestiti tako sretne i vesele glasove za nagradu suhoparnosti tvoje? Nećeš, ne, dragi moj! - stade žena obijesno žmigati očima i kimati lijepom glavicom, sažimajući nehajno ramenima, a na ustima joj opet uzdrhta ironičan i sažalan smiješak. - Baš nećeš... - mahne ona rukom. - Vidiš ga, još ne dokučuje - hrlo će Dalila iza kratke stanke - što treba da čovjek čini i zna, a da priđe u nebesko kraljevstvo?... - drsko i glasno smijaše se ona, sagibljući i pružajući mu na bračni cjelov obraze svoje...- No, tako valja! - poskoči sada obijesna žena i šaputaše na uho svome bračnome drugu...Sretnom i blaženom providniku šiknu najprije tamna rumen na debelu kožu lica njegova, zatim mu stale podrhtavati nozdrve i usnice, oči pouzdigne, a onda mu se zališe nekom toplom i mutnom vlagom i počeše trepetati kano da je dugo gledao u sunce... Pred njim se uznjiha uzduh i čitav svijet a u zjenicama kano da mu je zasjalo tisuću krijesnica. On raskrili prema ženi ruke, jednom je obujmi oko vrata a drugom oko pasa te hrapavo, surovo, glupo, sretno i blaženo ruknu u sav glas:- Ženo draga moja, sve moje, Amalijo moja! Ipak jedanput!..U taj čas osvane na vratima velikaš.- Oprostite, ja nijesam znao da iznenadno nahrupih na mile i tajne obiteljske prizore! Oprostite - oglasi se on udvorno i htjede se udaljiti.- Ah, vaša milosti! Vazda sam spreman, vjerni i pokorni sluga vašega gospodstva! Ništa, ništa! - tepaše providnik. - Pa čemu da tajim: tako je, i dobro je da je tako! Oj, milosti, budite nam i nadalje sklon i dobrostiv pa čujte sreću najsmjernijega sluge svoga! Sirotinja sam bio, jesam i bit ću - ali danas, danas, danas, milosti vaša, ni s kim na svijetu, ni s vama ne bih se mijenjao!... Evo, ovaj mili, ovaj dobri stvor - druga mi je žena, Amalija moja! Oh, bijaše gorkih i crnih vremena na ovom vlastelinstvu gospodstva vašega. Imah ženu, marnu, sitnu, jadljivu i boležljivu. Svega bijaše, ali onoga ne čega treba da bude u braku. Šta će ti pitoma voćka koja se suši i nikada ne rađa plodom? Treba je posjeći i sažgati u vatri... I bog se sjetio svoje velike izreke. Providnost njegova posjekla neplodno drvo, pepeo bijaše, pepelom se opet stvorila. I meni je odlanulo. Tražio sam opet i našao sam! Milosti vaša, blagoslovite, moja Amalija mi naviješta da se ispuniše moji davni sni. Ona pod srcem nosi plod našega slatkoga braka! I to su nam drage tajne obiteljskoga života! Oj, milosti vaša, oprostite pokornome slugi svome da vam se ispovjedio evo! Od danas će on biti sto puta vjerniji i harniji gospodstvu vašemu, od današnjega dana istom počinje on živjeti pravim životom muža i čovjeka!...Velikaševo lice smrknu se na ovaj ushit svoga providnika. Amalija uhvatila se za stolac, a nježne mišice lijepa obraza podrhtavahu kano da joj se negdje daleko, daleko u duši pomaklo nešto živo, čemerno, okrutno... kajanje, šta li? Biva to onako kada starim tiranima kod puna stola u kićenoj sviti prijatelja podle i niske duše kuju lovor-vijence za njihovu dobrotu, veledušnost, plemenitost i blagost... a za odjek tomu zadršću i zazveče u najdubljoj i najcrnjoj

tami podzemnica teški okovi mučenika što izdišu.Velikaš pogleda ispod oka svoju krasnu ljubovcu, ali njezine sanjarske oči bludište nekuda beskrajnim prostorjima pečali, iznenađenja, sjete, praznine i neodređenosti.Velikaš je promrmljao nešto, nu on se sam nije razumio. Uhvati vrata i srnu napolje.On ne pozna ovu okolicu života našega! On me nije razumio! O, jadni moj gospodaru, što će ti sav taj ogromni imetak? Što će ti sav taj veliki svijet kojim si se skitao? Što će ti život kada ne shvaćaš moje sreće - o ženo moja!I providnik opet zagrli svoju Dalilu. Ona bijaše nijema poput mramora i hladna poput zemlje.- Da, da! Ti si zabrinuta, ti si zamišljena, ženo moja! Majčine muke i majčina sjeta zaokuplja srce tvoje! O, da! Tko da pronikne one duboke, čas mračne, čas radosne misli mlade majke! - zanosila se pomlađena providnikova duša lutajući i pršeći nisko iznad kaljuža i bara ovoga jadnoga svijeta poput ptice kad joj podrezaše krila... Ta duša rukama posizaše k zvijezdama nebeskim, a nije oćutjela da gazi do pasa po kalu i blatu ljudske himbe i laži...Nekoga dana radio silan seljački svijet na velikaševim oranicama. Kada se žarko Ivanjsko sunce popelo na polovinu neba, prestade radnja i seljaci posjedoše na hrpe da se odmore i da hranom okrijepe umorno tijelo... I vlastelinski providnik bio je ondje... Iznenada obuze seljake strava, poskaču sa svojih mjesta, ostave hranu i stanu bježati kao mahniti, a žene udare u očajan vrisak... Od sjevera leti uplašen i uzbješnjen velikašev at baš prema jazu strašnoga i bajovitoga mlina "Ponorca". Tu stvaraše uvala zemlje dubok ponor na dnu kojega teče malen potočić koji za kišovita vremena okreće otrcano i napola potrto kolešce kukavna mlina... Jašilac velikaš napinje sve sile, da obustavi uplašeno i uzbješnjeno zvijere... ali ono hrli upravo prema uvali: na, sad će se i konj i konjanik stropoštati u duboki jaz... U čas skoči providnik baš na rub uvale, pograbivši konja za nozdrve... Sva borba trajaše tako kratko vrijeme da si je jedva zamijetiti mogao... U tren kada je providnik, jedva dok bi prekinuo vlas, zaustavio zvijere, odskoči velikaš, uhvativši se očajno za glogov grm štono se ustrmio upravo pred ponorom... Bijesni at gurnu pred sobom providnika i obadva se stropoštaše u ponor... Užasan krik potrese zrakom i sve umukne... - Jao! Propali su, propali! Strahota... U tom paklenom jazu postradaše već tolike žrtve - ciktahu prestravljeni seljaci, lomeći rukama i približujući se k mjestu nesreće...Polunesvjesni velikaš držaše se čvrsto za glogov grm, a iz bijelih ruku i obraza promilavala i curila krv. Ljudi priskočiše te izvukoše velikaša... Da je popustio glogov grm, da su mu oslabile ruke i mišice, i on bi se bio strovalio u ponor s providnikom svojim.Na dnu ponora ležahu krvava i smrvljena tjelesa velikaševa ata i providnika... Seljaci skinuše kape i po drevnom običaju tiho se pomoliše za pokojnikovu dušu... Prije četvrt sata surovo se izdirao na njih da su lijena gamad i živina, da ih treba tući i batinati, da seljak i težak nije čovjek! Taj počinje istom od gospodina!... Nekima je čak svojim okovanim štapom pogladio leđa da se svijahu od boli... A taj krotki skot eto pokojniku sve oprašta. Na njegove oči naviru suze žalosti i smilovanja nad nesrećom... Ta živina moli se za njegovu čovječju, gospodsku dušu da joj višnji oprosti grijehe...Na velikaševu vlastelinstvu odlanulo je svim nižim službenicima; ta providnik bijaše najviši. Velikaš nije gospodario niti nadzirao, svemu gazdovaše neograničeno pokojni providnik. On bijaše okrutan, surov, nepravedan i podmitljiv; a drugi službenici šaptahu bojažljivo da je i nepošten. Službenike bi mijenjao svakoga mjeseca i tjerao ih u svijet štono se veli trbuhom za kruhom, ne gledeći e da li je pojedini samac ili otac obitelji. Odlanulo je i ubogomu seljaštvu i obližnjim susjedima jer providnik bijaše otimač i pravdaš do boga, silnik prema svakomu slabijemu od sebe...Vrijeme prošlo pa se spominjalo. Na vlastelinstvo prispije nov providnik, starac gvozdena tijela i patrijarhalne bijele brade poput snijega. Sva se okolina izmijenila, jer svijet i službenici poznavahu toga starca, pripovijedajući o vrlinama i dobroti njegovoj.Velikaš napustio svoje vlastelinstvo i opet se povratio u svoj veliki svijet. S njime je nestalo

za vazda i lijepe providnice, sada udovice...U svijetu porodi udovica velikašu dijete kojemu se toliko radovaše nesretni providnik. Ovo dijete bijaše kasnije naš dobrotvor illustrissimus.Njemu bilo oko dvadeset i pet godina kad je ostao sam na svijetu i kad mu je velikaš namro silni svoj imetak i ono vlastelinstvo. Naobrazilo ga, kako se to već dalo i moglo u ona vremena, a bijaše i bistra glava. Ali našavši se najednom osamljen te promjerivši svoje silno bogatstvo, provrije u njemu materinska krv i on se poda razbludnu i raskalašenu životu. Čas se tepao po velikim gradovima, čas se vraćao na svoje vlastelinstvo, gdje mu vjerni sluge pripraviše sve štogod se moglo uraditi u takvim velikaškim dvorima gdje je kraljevao grijeh, opačina i razbluda u svim svojim neopisivim čarima.I Mecena na svom dobru doživi tragičan događaj koji je on sam prouzročio; i odonda otpočeo je njegov novi život.Ne među njegovim kmetovima, nego među susjedima u tihom pristalom seljačkom domu cvala i bujala divota seljačke ljepote. Sami seljaci nazivahu je "gizdavom vilom Doricom", ali jer je ona već odabrala svoga vojna i udala se za nj i ukućila se, nijesu više zapinjale muškaračke oči o "gizdavu vilu". U ona vremena, kada se u našem puku jedanput djevojka udala, tad bi ona obračunala sa svijetom i svijet s njom. Privezavši se za dušu svoga bračnoga druga, radila, trudila se i podnosila s njime sve jade i nevolje seljačkoga života. Zlo je sagibalo nekad vitko, prpošno i zamamno djevojačko tijelo k umornoj starosti. Dobro bi rijetko prosinulo njezine već navorane obraze. Takvi dani zabijeliše ipak onda kad bi joj se ženska duša skromno i tajno svetom nedjeljicom pomolila u crkvici višnjemu i kada bi ovako vjerom utješena ugledala svoju dječicu. Mladići što su možda za djevičanstva joj kadšto pouzdahnuli za njom, našalili se, darovali joj božićnicu ili uskrsnu pisanicu, nakon njezine udaje kretahu svojom novom stazom, odabravši i sami nove drugarice svomu životu. I jedno i drugo kada se poslije zamijetiše gdjegođ, obuzela je valjada neka tajna sjeta, neko čeznuće... To bijahu slatke uspomene mladovanja i djevičanstva, ali sve bi hitro uminulo u tvrdim i izmučenim seljačkim grudima i povratilo se k starom, kao ono ružičaste pahuljice oblačića nakon sunčanoga zalaza štono sve više tonu i iščezavaju pod crni plašt neizmjerne noći. Tako bijaše i s "gizdavom vilom Doricom". Ali nesrećom zapelo o nju požudno oko mladoga našega Mecene. Što zato ako je ona udata? Baš da štujemo lude seljačke običaje i navade koje oni nazivaju svetima? Zašto da i tu ne prodru prilike velikoga svijeta? Boraše se mladić sam sa sobom te čvrsto i bijesno odluči da "gizdavu vilu Doricu" predobije milom ili silom, pa dogodilo se što mu drago!Vjerne sluge mladoga gospodina, spremni udovoljiti svakoj njegovoj pohoti, kako da se i tu ne pobrinu za svoga gospodara! Njegova strast pretvorila se u živo bjesnilo... Dugo se umovalo i snovalo, ali sve uzaludno. No, kada već sve žice napeše - i kada sve popucaše: onda se snađe crni Jakov, vlastelinsko mazalo i najodaniji tajnik mladoga gospodina...- Vaša milosti, danas! - raskrije se smjerno i šapnu pouzdano gospodaru koji pregledavaše gospodarstvo.- Danas? Kako, vragometna glavo? - obrati se gospodin k njemu, a oči mu sijevnuše.- Milosti, pitajte onda kako kad bude lovina na ražnju - žmirnu lukavo crni Jakov, rastegnuvši široka i ružna usta. Iza toga otpuza svat, a udaljivši se nabije klobuk na glavu te se otputi svojim putem. - Ej, ej! Što li se sve ne prohtije toj gospodi? A, pa tako je! Gospoda su gospoda - prvi pod bogom. Luda Dorica! Hm. Ja sam ponajprije na svoj kraj pritezao: bude li ovdje puna šaka brade, ostat će nešto i za mladog gospodina. Ali ona? Brus! Ostrugnula me laktom po nosu da sam sve crkvene svijeće vidio pred očima. Čekaj ti, naša vilo! Nećeš? E, boga mi, hoćeš!... - Tako mrmljaše sam sobom crni Jakov, spješeći svojom stazom.- Kakvu li to nerazumljivu pjesmu brundaš, ti gospoštinjsko potucalo i povucalo, hej? - izbijeli seoski tat Mikula i ciganski drug iz grma svoje bijele zube iznad kojih se zacrljeniše krvave zuberine poput skerleta.

Opazivši crni Jakov njegovo vitko i jako tijelo nešto se smete i malo zadrhta, kano da ga je strava uhvatila.- Moja je pjesma moja, dragoviću! A kakva je tvoja pjesma? Je li sve u redu kako bijaše dogovor?- Ja se, doduše, već dugo rvem s vragom, ali mu se nikako prodati neću. Jeftino je sve to, moja crna i garava dušo! Udesih stvari i podmetnuh na svoje mjesto; ali, da ti pravo kažem, neće mi se miješati u gospodske račune. Vi ćete me zaplesti u svoje mreže pa ćete me onda mirno pustiti da me probatina gospoštinjski sudac kano vraga u vreći... - isceri se seoski tat.- Ele si, Mikula, tikva! Zar te ne puštamo da kradeš po širokoj volji seljačke kokoši i purane? Pa gdje dođe do gusta, zar te ne izvinemo iz škripca i posvjedočimo ti jošte: kako si vražja glavica i tepac koga treba čuvati za sva bolja vremena! No, šta da tu mudrujemo poput baba na gumnu! Evo opet popudbine! - dobaci crni Jakov zvečeći zamotak tatu Mikuli. - Samo naprijed! Ti svojom stazom, a ja svojom! Tamo da se sastanemo! Sve po dogovoru - dragoviću moj - danas valja svršiti to čitavo evanđelje!...Zatim tat Mikula protegne dugačke korake preko polja, a crni Jakov nastavi svoj put dalje cestom - - - - -Pred seoskom sudnicom vuklo se nekoliko seljaka te jedan drugoga upozoravahu spokojno i hladnoćutno: - Gle vraga! Gle vraga! Mikula? No! Pst! Ne zamjeri se tatu ako želiš da ti kokoši i purani mirno spavaju. Gle, gle. A tko ga to svezana tjera? Nije li glavom škriban našega susjednoga vlastelinstva? Bogami, jest! Ej, lisice Mikula! Je li te živi đavo napustio da skočiš preko plota gospodskoga kokošinjega tabora? Zar ne znaš, jadane, da odanle mirišu barut tri milje daleko? I da ima lanaca i lisičina da će ti kosti popucati! Evala. Svezalo ga i sapelo konopom. Valja da ga je ovaj crni jastreb gdje na putu ulovio! Pa kako se drži ciganski drug Mikula? Kao da stupa među svatovima! No, no: otkiselit će ti juhu i u pelin pretvoriti pečenku u našega suca!... - mudrovahu seljaci pred sudnicom.Crni Jakov dotjera Mikulu, a pandur ga hitro složi u takozvanu "kladu", metnuvši mu obje noge i obje ruke u procijep. (U prijašnja vremena, ne varam li se, sve do vremena uvedenja ustava, imale su oblasti "klade" pred svojim zgradama. To bijahu dvije široke, teške i jake hrastove grede, sastavljene jedna s drugom tako da je na svakoj bio prorez polovice male škulje. U prvu polovicu tih škulja umetnuli bi ruke iza dlana i noge iza gležnja, a gredu što sadržavaše drugu polovicu škulja, položili bi na onu prvu i na koncu prikvačili i zaključali taj čudnovati i jednostavni stroj sredovječnih mučila. Nesretnik je sjedio na zemlji, dok mu se ruke i noge nalažahu u tim škuljama "klade", bolje: u procijepu.)Crni Jakov ode sada u sudnicu, a za malo vrijeme izađe sudbeni juratuš s velikim guščjim perom iza uha, a uz njega dva pandura...- A, ti si taj škanjac što ispija krv tuđim puranima, he? - nakesi se juratuš, nizak, učen čovječac sićušnih obrazića komu se samo isticao tup i širok nos, stršeći u zrak poput velikoga čepa na malenom i praznom buretu...Mikula ne odvrati ništa na taj pozdrav, nego samo kradom poškilji na crnoga Jakova.- Ti si ukrao na vlastelinstvu L. osam purana, je l' de?... - opet će juratuš.- Nijesam! Sa dvije ruke koje evo sabiste u te klete škulje ne može se uzeti ni ponijeti osam gospodskih purana! - pljunu Mikula baš u lice "klade", buljeći u zemlju.- Nijesi? Lako zato! Poškakljajte mu malo palce lisičinama, da se momak osvijesti! Istinu je duboko sakrio u tatsku dušu!Panduri izvadiše, naravnaše i zavinuše lisičinama.- Ej, stanite, stanite, ljudi i gospodo! Stanite, ako znate za boga i za poštenje! - izlanu pokorno tat Mikula.- Dakle? - ukopisti se juratuš.- Pišite litanije! Bog mi oprosti grijehe, a on oprašta svima koji se pokaju: ukrao sam ih upravo osam! Poštujmo sveti krst, ta nijema je zvijer, ne budi vam potuženo! - I opet pljunu

lukavi tat Mikula.- Pa jesi li sam bio ili još kakvi ortaci? - vriskaše veselo juratuš komu je pero škrgutalo, a vlasi mu raspuhivao vjetar.- Šta ortaci? - iskesi se Mikula i žmirnu lijevim okom na crnoga Jakova. - Ta ja imam zdrave dvije ruke i hitre dvije noge poput jelena: pa da za osam glupih purana trebam još ortaka, ne daj bože!- Vidiš, vidiš, kako navija! Brine se za buduće dane! Poškakljajte ga, momci, jače! Lako za to.Panduri zavinuše, a lisičine tužno zaškripiše...- Ublažila vas majka božja! - kriknu Mikula namrgodivši lice. - Kad ne znate baš ni za kakvu šalu, a vi prestanite! Palci su ovo, doduše, moji, ali nijesu od gvožđa nego od mesa i kosti, kakono i vaši! I tatski palci su ljudski. Ne dao bog da vaše tako navijaju i stežu. Dalje nije moći. Ah, moj dobri druže, Mato Zorkoviću! Neće ti zabijeljeti zora, nego će ti omrknuti crni petak! Što ću ti ja? Pomozi si sam, pomoći će ti i bog!- Šta? Šta? Jasno, da čujemo! - skoči juratuš.- Svakomu svoje. Zaklela se zemlja raju da se svake tajne znaju! - zavapi tat Mikula, skrenuv opet pogled na crnoga Jakova. - Da, gospodo, pišite: Mato Zorković pomagao mi loviti, nositi i zakretati vratove gospodskih purana. Šta ćete? Kažu ga poštena, radina i valjana u selu; ali prohtjelo mu se puranovine, pa basta! Ako gospoda sve imadu što požele, nije tako suđeno nama seljacima!...Panduri se pogledaše a seljaci naokolo stadoše ne vjerujući kimati glavama.- Pa onda, kad je svemu kraj - počne tat vrtjeti glavom od lijeva nadesno - da vam bude čitava stvar na dlanu: još i sada sakrito je nekoliko tih nevinih purana u plastu sijena poštovanoga Mate Zorkovića!...Sve je to požudno nacrtao gospodin juratuš, a onda podigoše panduri "kladu", tat Mikula se uspravi, a oni mu lako sapeše lisičinama ruke. Juratuš se povrati u sudnicu, a nakon kratka vremena otputiše se svi, pa i crni Jakov, u selo gospodara Mate Zorkovića, te ravno u njegov dom.Premda bijaše radni dan, sabralo se putem izvjedljive djece, žena i muškaraca i tako se do kolibice Mate Zorkovića prikupio čitav provod. Pa se šaptalo, gurkalo, sažimalo ramenima, uzmahivalo zamišljeno glavama i nagađalo ovo i ono...I prispješe do kuće Mate Zorkovića. Tat Mikula buljio neprestance u zemlju, pljuckajući sad nalijevo, sad nadesno.- Ej, na noge! - zakriješti juratuš - ima li koga u kući?Na taj povik izađe vesela i bodra lica lijepa Dorica:- Dobar dan, slavna i vrijedna gospodo! Što vas dobra nosi u naš priprosti dom?Sitni se juratuš lecnu, stane ruljiti svoj stršeći nos i šapne najprije sam sebi: - Vanitas vanitatum! Dužnost je dužnost... strogo i ozbiljno!- Ništa dobro, nego zlo, moja ženska. Gdje je Mato Zorković? - vikaše juratuš...Žena se prepala, smrknula, zadrhtala: kakvi li su to iznenadni svatovi. Projuri joj dušom neka tamna i zagonetna slutnja. No hitro se osvijesti, ponosno dignuvši lijepu glavu uvis te doviknuvši tanko i glasovito: - Eno moga Mate u polju. Na, već dolazi ovamo. Neka bude zlo, ta to je svagdanji gost ubogim ljudima: ali poštenje je naše i čista duša! - usplamtješe sjajne Doričine oči. Crni Jakov proždiraše tigarškom požudom taj divni ženski lik, zadubljen u teške misli i tajne osnove.- To će se umah vidjeti! - kopaše surovo juratuš dugačkim i suhim prstom svoj zaštrljeni nos koji mu je postajao još ružniji.Doskora je prispio Mato Zorković, jak i visok seljak, krotka lica, ali odrješita i jasna pogleda.- Dobar dan, milostiva gospodo! - skine Mato klobuk.- Vežite ga! - ciknu juratuš pogledavši zlobno lijepu Doricu.Ona vrisnu i uhvati se za grudi: - Mato moj! Smiluj nam se, bože i Marijo!

Seljak pritegnu obje ruke na svoja prsa, te će posve hladnokrvno:- Prava, zdrava i poštena da me vežete? Budi bog s vama! Gospodo i ljudi, to je pomutnja! Mene da vežete?- Vežite ga! - tiše će juratuš, a panduri se primakoše k seljaku. On im poda ruke, okrene glavu prema ženi pa je smjerno utješi:- Dorice, mir! Kušnja božja. Čovjek ne dokučuje gdje sve bogu skrivi. Ženo, mir! Zakon, vele, da je od boga i vlast, vele, da je od boga! Vidjet ćemo što sve to znači. Duša nam je čista, pak neka bude i mirna pred olujom koju donose vjetrovi iz nepoznata nam svijeta... - Matu Zorkovića cijenjaše i poštivaše čitavo selo kao pametna, valjana i najrazboritijega seljaka.- Mato Zorkoviću! - kreštaše sada juratuš, kada svezaše panduri seljaka - ti si s ovim poštovanim svojim drugom Mikulom ukrao na vlastelinstvu L. osam purana?- Tko? Šta? - škrinu Mato. - Ja da sam ukrao, ne čuo vas bog, vi svi mahnitate, ili sam ja pao s crkvenoga tornja na glavu pa ne znam što to oko mene biva? Ja ukrao... Tko to reče?- Ovaj poštovani drug tvoj, Mikula! - zacvili jače gospodin juratuš. - Ne navijaj i ne mudruj. Takvoj filozofiji hitro lisičine zavrnu jezikom! Da vidimo! Pričvrstite ih onako čestito.I panduri se latiše posla. Seljaci se stadoše zgražati. Žene udariše u plač, a uplašena djeca bježahu, ogledavajući se izdaleka na taj tužni i kobni prizor. Dorici omrknu čelo, ali plakala nije. Samo doviknu svome drugu: - Mato moj, ja ne plačem! Božja kušnja, ti si nevin!- Mir! Šuti, babo! - izdere se juratuš. Oči crnoga Jakova sraziše se katkada s huljskim pogledima tata Mikule...- Nategnite i poškakljajte! - rugom će patuljak juratuš.- No, jesi li pokrao purane s vrijednim svojim drugom Mikulom?- Nikada! Nikada! A vi čupajte živo moje meso s usijanim kliještima: nikada!- Poškakljajte jače i žešće! Kada mu ispod nokta prokipi mužačka krv, izbljuvat će tajnu svoje tatske duše!... - surovo će juratuš.- Stani, gospodine! Ako ti znaš i vladaš zakonom: to, kako ti pravo, tako bilo tebi zdravo i porodu tvomu! Ali me ne nazivaj tatskom dušom. Bog je velik i kad se on sori na ljude nepravednike, jao si ga njima tada! - odvrati seljak, a taman oblak sjedaše mu na izmučene obraze.- Vidiš ga, on će mi još evanđelje čitati! Stisnite, neka pucaju nokti!...Ispod nokta briznu mučeniku topla krv... On se i ne maknu.- Ha? Hoćeš li sad priznati, filozofe? - vrisnu ljutito juratuš.- Nikada! - odvrati prezirno seljak i skrenu glavom prema svojoj ženi. - Samo mir, ženo, božja pravda veća je i silnija od neba i zemlje!...- Sada naprijed! - tiše i zabezeknuto će juratuš, a nos mu se još jače uštrljio uvis... - Da vidimo gdje su sakriti purani. Uzalud mu njegova tvrda i okorjela kvrga-glava!Tat Mikula vodio ih do plasta sijena. - Tražite ovdje! - zamahnu on rukom. Panduri stadoše prekapati i izvlačiti sijeno, a napokon izvukoše pocrkale purane...- O, bože, što li sam ti toli teška skrivio!... - zavapi Mato Zorković. - Čije li je prokleto maslo? I zašto je to sve tako udešeno?!...- Sada ga prikopčite k poštovanom drugu Mikuli, a purane im privežite o ruke neka se kite i diče junaštvom svojim, pa hajde ravno u našu sudnicu!... Naprijed!Dorici je ponestalo daha. Počne se hvatati za grlo, prsa, i sruši se uz stijenu kolibice svoje.Seljaci i seljanke tiho i zamišljeno odoše k svojim kućama. Sad ih zaokupi sumnja, pokimavahu glavama kada u sijenu pronađoše purane, svaki je svoje mislio i svaki je na svoj način tumačio i dokučivao tu tajanstvenu zgodu. Ali baš nitko ne priskoči k ubogoj Dorici.Nitko? Crni Jakov nađe se uz nju. Navlaživši lijepoj ženi mokrom maramom sljepočice, uzdignu ona vjeđe i uzdahnu.- Osvijesti se, ženo! Nesreća je, ali pamet u glavu. Ja vidim da tvoj Mato nije kriv, da je to

neka spletka toga seoskoga tata Mikule. Nije pak tvoj muž prvi ni posljednji koji bi mogao trpjeti ni kriv, ni dužan, i osramotiti se. Ustani, ženo, osvijesti se! Ne čekaj ti na boga i na pravicu. Bog je daleko i visoko, pa se briguje za nebo i zemlju, a na ljude zaboravlja! Pravica? Hm. Ona često spava kano da je zaklana. A često joj gospoda zavežu oči baš onda kada joj dolazi pod ruku prav i zdrav, pa ga ošine da mu moždani prskaju iz glave. Neka apelira! Na koga?- Ništa, draga moja - odahnu iza dulje stanke crni Jakov - ništa, već ti slušaj mene. Put pod noge, pa za mnom! Potvorio ga tat Mikula da je s njime pokrao purane na našem vlastelinstvu. Što ćeš? Ta historija može se vući od nemila do nedraga, a tvoga će Matu batinati na mrtvo i stezati u lisičinama, kako evo danas, do sudnjega dana... Moj gospodin i gospodar na vlastelinstvu milostiv je, dobar je, milokrvan i mlad... Ti suzama i riječima, a ja kojom zgodnom i pametnom, pa je tvoj Mato već danas slobodan i doći će ti kući - pjevajući! Osvijesti se, saberi se, mlada ženo! Slušaj me, nećeš se lje kajati!...- Kamo da idem, čovječe božji? Komu? Pa zašto da ga molim? Ta moj Mato je čist kano ono nebesko sunce! Bogu ću se ja moliti i nikome drugome! - uzmahnu rukama gizdava vila.- Držah, kako si lijepa da ti je takva i ženska pamet! Prevarih se. Tko veli da je Mato kriv? Ali, dokle ga pravica vagne na svojoj krhkoj vagi, načekat ćeš se ti, draga oholice ženska, i najesti crne pogače što ti ju je umijesila nesreća i zao udes. Ovako, da slušaš mene, jošte je danas Mato slobodan i prav - a riješit ćeš ga paklenih muka što mu ih sprema tobožnja pravica. Dva-tri slova moga milostivoga gospodina, a Mato je prije doma nego li se ti vratiš iz vlastelinstva - nagovaraše žestoko crni Jakov ubogu Doricu, dozivajući susjedne žene i seljake neka i oni kažu ne ima li pravo i nije li to jedini spas da što hitrije oslobodi svoga Matu... Vjernomu sluzi grozničavo podrhtavaše lice. Stala mu je kopati po glavi misao kako će trebati izvesti drugu, puno težu osnovu, ako ne uspije ovdje...Gizdava vila klonula glavicom griskajući prste, dok su na poziv crnoga Jakova nadošle seljakinje i seljaci odobravali slugin savjet. To da je doista jedini pametan put kojim će najprije spasiti svoga nesretnoga druga...Dorica se napokon skloni te namoli nekog seljačkog starca da dođe s njom u dvore susjednoga vlastelinstva.Crni Jakov žurio se kano da ga srde tjeraju, šapćući sam sebi: - Svrhu sam polučio! Oh, samo da mi još putem ne izmakne žrtva!.. Gizdavu vilu, kojoj čas zapinjahu koraci s neke tmaste i tajne slutnje, a čas joj nada tjeraše plamen u obraze, tješio je lukavi sluga nebom i zemljom i svim, što je mogao ishitriti u svojoj lažljivoj duši... Isti seljački starac, bijele glave poput ovce, kimnuo bi kadšto pouzdano i spokojno: - Ta drukčije ne može ni da bude! Kako da ne bi njega prava i zdrava još danas pustili na slobodu! On da krade tuđe purane? O, bože moj! Ja znam kad se rodio, i otada vazda ga pratim brižnim očima; ne bi on ni crva ni mrava zgazio na putu, a kamoli da dira u tuđe! Bože moj, kako li se to sve mijenja na ovom svijetu!... Pravica je krivica - a krivica je pravica!- Tu je! Imamo gizdavu vilu! - dopuza crni Jakov u polumračnu sobu onda mladoga Mecene.- Da je ovdje? - skoči raskalašeni gospodar, a krv mu stala igrati čitavim tijelom, sapinjući isti dah u grudima. - Ej, huljo kleta, ako li lažeš, remenje ću rezati s tvojih garavih leđa!- Jest, ona je pod ovim časnim krovom, milosti vaša! A vjerni sluga prije će propasti u crnu zemlju negoli slagati pred svojim gospodarom.- A kako li si mi to opet ishitrio, luciferska crna glavo? - počne gospodin trti bijele ruke.- Hm! Kako! Pa da nije nešto pameti u toj ružnoj glavi, zar bih ja bio najpouzdanijim slugom milosti vaše? No, pečenka je tu, ražnju izmaći neće. Sad mogu reći kako se sve to snovalo i kovalo... - I nato garavac ispriča čitav događaj što ga je zamislio. - A lijepa Dorica došla je ovamo u naručaj milosti vaše da isprosi slobodu i poštenje za svoga Matu - dovrši slavodobitno sluga.- Neka dođe, neka dođe gizdava vila! - viknu nestrpljivo mladi razbludnik. - Majstor si ti pa ja

i plemenito nagrađujem tvoju vjeru i brigu tvoju! - i gospodar dobaci pohlepnome slugi kesu. - Sutra se vidimo! Gizdava vila isprosit će milost, kako ne? Neka mine ova noć, a sutra će već biti slobodni i taj Mato i taj tepac Mikula! A ti, najprepredeniji majstore, grijat ćeš se i nadalje na milosti gospodara svoga! Hajde! Da nitko ne smeta gizdavoj Dorici dokle bude ovdje tražila pravicu za svoga bračnoga druga! Ha-ha! Po starom običaju - znaš - zagrozi se gospodar prstom kad je odlazio previjani sluga.- Dorice, sada naprijed! Samo hrabro i junački. Milostivi gospodin je široke volje. Bit će milosti puna pregršt! Znao sam ja, gizdava moja vilo, samo naprijed! - cerio se zlobno i ružno grdni sluga, uhvativši za ramena lijepu ženu. - Oh, da je meni dijeliti milosti - kako mojemu gospodinu - hi-hi!Dorica se stala pouređivati, a onda povuče seljačkoga starca:- I vi ćete, Martine, sa mnom! Lakše će nam vjerovati milostivi gospodin...Starac se krotko otkrije, gladeći si desnicom bijelu glavu.- Šta još ne? - skoči iznenada crni Jakov. - Kakvi su to opet hiri, luda ženska glavo! Niti sam je rekao da je ovaj starac s tobom, niti je milostivi gospodin dozvolio da mu on dođe prodikovati. Čast našemu starcu, no on te neka čeka da te otprati sretnu i utješenu opet kući i da zna pripovijedati o dobroti našega krasnoga gospodara. Hajde samo naprijed! Pomisli na nesretnoga svoga Matu! Ulazi!Gizdava vila prekorači prag odaja mladoga i bijesnoga Mecene. Iza nje biše vrata zatvorena i zaključana.- Starče, dođider na čašu gospodskoga vina! - doviknu crni Jakov sjedoglavu seljaku štono se skučio ispod stuba gospodskoga dvora, izgledajući lijepu Doricu dok se vrati obdarena slobodom svoga supruga.- Hvala! Hvala, dobri moj gospodine! Okovala vam se ova u zlato. Baš sam se umorio, prateći na iznemoglim nogama ovamo ovu našu nesretnu, ali dragu susjedu... Dao bog samo sve dobro. Valjani su to ljudi, gospodine moj! - I starac se odvuče za crnim Jakovom preko pet hodnika i preko nebrojenih prostorija, dokle dospješe u neku vlažnu spilju gospodskoga dvora. Tu starac ljudski nagnu iz puna vrča.- Juh, kako to grije! Bog vam dao zdravlje i veselje! Tu u vas bit će čestit i blažen život! - pljucnu zadovoljno starac mokrim ustima, štono bijahu prije suha i pusta poput gladne godine.- Samo povucite, starče, koliko vas volja. Pehar je pun i dubok! Ovdje ima takve kaplje više negoli u vašem studencu žive vode! Samo povucite - nije toga svakoga dneva. Židovima je bog samo jedanput prosuo slatke mane, kako ono govori Sveto pismo! - nutkaše crni Jakov žedna starca, koji je vinom tažio i svoj glad.A starac se nije dao dugo nagovarati. I umorne oči stadoše mu se stiskati na drijem i skoro mu je ponestalo svijesti.- Samo, samo to... - tepaše on... - naša draga gizdava vila pitat će za me, tražit će me... Recite joj, vrijedni gospodine, da sam tu. Dobro mi je, ugodno mi je... Oh, mi ubogi seljaci! Neka samo dođe ovamo! I ona valja da potegne iz toga slatkoga pehara... A njezin vojno... poštenjak! He... he! Sve će se dobro svršiti... On da je krao purane!... Fuj... - klimataše starac, držeći sveđ čvrsto slatki pehar... - Recite joj, recite... - Starac klone na stol, ali pehara nije pustio...Crni se Jakov odšulja napolje poput himbene mačke. Tiho i oprezno puza po stubama pred zabravljene odaje milostivoga gospodina i prislanja uha na ogromnu bravu...- Uh! - zahripi kukavac... - Vrisnula je, zajauknula je... Ah, sada stenje... Ej, ej! Ohola mužačka vilo... puna pregršt milosti! Alaj si mi luda! Moglo je to biti a da se nismo mučili i napinjali. Moglo je to biti a da nije ovdje umiješao svoje duge prste i proklete moždane seoski tat Mikula... Moglo je to biti a da nije trebala brizgati rujna krv iz palca tvoga dragoga klipana Matije! Eh, rekao sam ja: meni prvi kraj, pa će dosta ostati za moga gospodina! Ne treba da baš gospoda u svemu budu prvi! - Ali da! Gizdava vila Dorica!... Smotali smo te! Tuži sada

bogu - ili vragu!... Hi, hi, hi! Ala je vrisnula! Ala je jauknula! Što ćemo? Zemaljska gospoda - jesu zemaljska gospoda! Oni su bog - oni su zakon! Oni su sud - oni su apelacija! Oni su pravica - puh! Pravica? - Oni su krivica!... Na zdravlje ti bilo, gizdava vilo Dorice! Na zdravlje!... Sutra si moja. Dočekat ću te poput haramije gorskog vuka! Bačeni zalogaju - suvišak s gospodskog stola! Baš mi gori želudac - baš mi se usta zalijevaju vodom!... Teško li pregaram. Tu bih za prvenstvo pred svojim gospodarom sve dao, sve poklonio! Ali, ti si kriva, gizdava seljačka vilo, osvetit ću se!... Hoj - hoj!... - stisnu supijana nakaza vlastelinskoga škribana krute pesti i škrinu zubima, šuljajući se natrag po stubama do spilje gdje je zahrkao pijani seljački starac uz pehar paklenoga pića...- Brr! Toljago kmetska što li si mi se složila kraj pehara? To li je tvoje čuvanje vaše seljačke gizdave vile? To li je tvoja svijest? Duša tvoja? Ti stari kmetski apostole? - - Skoči na noge! Ta dosta je vina u gospodskim podrumima. Oteše nam ono što je najbliže raju - a mi se topimo u njihovu vinu!... - stade kričati zažareni škriban.- Šta se izdireš, glupane!... Istrusi samo, a onda ćemo mi drugi... Znaš! - mrmoraše omamljeni seljak, mahnuvši rukom iznad glave i prevalivši pehar.Ostatak vina prolio se, a pehar oteturao i tresnuo o pod... - Šuti, ludo, glupane... vino... vino... Iho!... Naša lijepa Dorica... iho... - topkaše starac nogama i rukama, ali pijane glave nije mogao podignuti sa stola.- Šta ću s ovom seljačkom mrcinom? Opio se kano klada! No, to sam i htio... ali sada... Eh, lako za to! - iskesi se crni Jakov...Već je pao crni mrak na vlastelinski dvor. Sve je zamuklo u dvoru i naokolo, a crni Jakov izvlači pijana starca iz dvorske spilje, uhvati ga oko pasa i natovari na bedeviju, štono je mirno stajala kano da si je stvorio od drveta. I crni Jakov poskoči, pritegnu pijanog seljaka k sebi i potjera bedeviju u crnu noć.Za kratko vrijeme iza toga zaštektaše psi u selu Mate Zorkovića. Konjanik, crni Jakov, skrenu u najbliži grm nedaleko od kolibe Zorkovićeve, skoči s bedevije te izvali pod grm starca, koji spokojno nastavi svoj san kano da se na mekanoj postelji okrenuo na drugu stranu...- Hvala ti, pouzdana dušo, dobro si čuvao našu gizdavu seosku vilu! Nazdravlje!... - I vjerni sluga udari nogama o trbuh bedevije, okrenuvši natrag i pojurivši put vlastelinskoga dvora.... Prvi prosjev zore pretvaraše noćnu tminu u sijerasti jutarnji sumrak... Po selu zaklopotaše pijevci svojim krilima i stadoše kukurikati onim melankoličnim pjevom, naviještajući seljačkom puku dan i sat kada mu valja prodramiti se, skočiti iz ležaja i pripremiti se na svagdanji teški rad...Starac se prodrami te stade trti oči rukama... - Bože moj, hvala ti i dika budi! - prekrsti se pobožno i sumnjivo. - Gdje sam ja? Šta je to? Kano da me oblak bacio?... Napolju! Gdje je moj dom? Gdje je moja oskudna postelja?... Da li snivam?... - počne zijevati starac, pipajući bijelu glavu, dršćući od zime... - Ta sav sam nekuda vlažan: prokvasila me noćna rosa. A hladno, hladno je u mojim kostima... Nuder, šta je to bilo? ... Odvukli Matu Zorkovića... Kako odvukli? Radi krađe. Njega, radi krađe! Hm, ludost! Onda me pozvala gizdava Dorica... Upravo mene? Da, pozvala me da je pratim do susjednog vlastelinstva da isprosi milost, šta li, za svoga Matu? I pratio nas i nagovarao onaj crni jakreb... Doveo nas u dvore, nekakve proklete zidine... A onda? Dorica ode prositi milost, a mene odvuče onaj garov... i pun pehar... i ja ovdje? Čarolija - vještice!... Zaman ne zovu to vrlo čeljade gizdavom vilom...Starac ustane i puhne u zrak kano da mu je netko ustavljao dah...- Tu je kućerak Zorkovićev? Ondje je naše selo i moj dom? Šta je sve to? Ja ipak ne snivam... Eh, bilo što mu drago, meni je hladno, hladno... Idem u svoj dom, u svoju kukavnu posteljicu, ali je ipak u njoj toplo... Idem... Kada svane bijeli dan, onda ćemo bolje vidjeti i razumjeti što je sve to bilo? Na što sve te čarolije?... - Bjeloglavi se starac prekrsti još jedanput i stade moliti Očenaš i Zdravomariju... pa teškim korakom otetura u svoj dom... Samo kućni pas doplazio je za njim, ližući mu s poštivanjem i odanošću s noćne rose prokvašene seljačke gaće

od konopljena platna, nedavno ubijeljena i krupno satkana.Bijeli dan je osvanuo ali sunce se još nije pomolilo na istočnom zreniku. Crni Jakov skoči s ležaja vrlo udobna u svojoj izbici i počne protirati oči. - Dan je! Dan, a meni tako šumi i kljuje u glavi. U sljepočicama kano da ruju crvi! Uh, svega bijaše dosta, i onoga ludoga seljaka isturah odavle te ga bedevija ponese malone u njegov dom. No, i grm i zelena trava dobra je postelja za hrapavu mužačku kožu! Fuj! Čemu sve to? Hm, ludo pitanje. Ne šumi, ne kljuj tako u glavi! Na, strpi se samo malo, dokle saberemo pamet i sile!...Nato crni Jakov korakne dva koraka do pehara i salije na glavu vodu. Nakvasivši pokorno voda tu ružnu i kvrgastu glavu, protoči se lijepo po zemlji i sabere se nekako ljenivo u kut škribanove izbe koja bijaše nagnuta na jednu stranu. Tu stvori mutnu lokvicu kano da je u se sabrala svu grešnu dušu previjana vlastelinskoga sluge.- Aha! Sada će biti bolje! Vi, požderusi, vi mali i veliki crvi što na jagmu kljujete i rujete po mojoj glavi, mislim da će vas utažiti ova hladna popara... Tako, tako, doista prestaju. Jošte se nije pomolilo sunce! - zijevne tromo crni Jakov - sada će valjda biti dosta tomu našemu gospodinu! Eh, muškaračka Putifarka skoro će toga ženskoga Josipa izbaciti i isturati preko praga napolje! Hi, hi, hi! Gizdava vilo Dorice, hoćeš li pripovijedati svome dragome Matiji... hoćeš li? Aj, šta da se za to brinem! Treba da i ja uberem svoj ujam! O, hoću, tako mi mog ružnog i garavog obraza, hoću! Eh, šta ćemo, ne možeš me sravnjavati sa svojim Matijom; bogami, ako ga i strpasmo onako lopovski u sudačku buturnicu, ipak je momak od oka! No nisam dakako ravan niti našem mladom gospodinu, a osvetit ću se ja, osvetiti! Šta je trebalo svih tih osnova, zanovijetanja i čak uplitanja seljačkog tata Mikule! Moglo je biti drugačije, a ti nijesi htjela!... Da vidimo! - škrinu napokon crni Jakov i skakaše po svojoj izbici poput divljega vepra. - Dugo, dugo traje sve to - šaptaše zlovoljno polupospan Jakov. - Đavo si ga znao ne bi li lijepa Dorica zakopala svoje bijesne nokte u bijelo grlo mladoga gospodina prije negoli je prisili na vjerolomstvo... Eh, ipak je škakljivo.Sada je crni Jakov polaganije šetao, a napokon se domisli ne bi li bilo dobro obući se. - Ne, ne onako! Stanider ti! Stani!...Tu je nešto začuo crni svat. Grune preko praga i odšulja se poput mačke do stuba...- Eh, svršeno je. Zalupnula vrata. Čekat ću baš ovdje da joj pogledamo u junačke oči... da je pogledamo...Gizdava vila, pognjurena, satrvena, uništena, jedva se micaše niz stube. Duboko joj upadoše oči. Neko tiho, pregarajuće nerazumljivo ludilo kano da joj izjeda lijepe poteze lica. - Bože, bože... - šaptaše nesretnica... - To je san, grozota! Šta?!... Ha, ha, ha! - udari u strašan, bijesni rozgot. - Ta mi smo ništa! Ta mi smo smet, skot!...- I moj će dio biti! I meni pripada dio!... - škrinu prigušenim glasom crni Jakov, obuhvati lijepu ženu oko pasa i pohrli s dragim teretom put tamne izbice kano pobješnjela zvijer sa svojom žrtvom.Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno: a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena iznenađena i nesvjesna u prvi tren iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskoga škribana, a onda zadere svoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promilila kroz ženske prste. - Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!... dunu bijesno crni Jakov kada je već preko praga svoje mračne izbe provalio sa žuđenim plijenom... - Osveta je moja!... Gizdava vilo Dorice!

*

Tko bi poznavao ljude u srce i dušu? Bog, hvala mu i dika budi, nitko drugi - mudrovaše seljak među svojim drugovima što lijeno posjedaše na jaku i debelu klupu pred općinskom sudnicom koju su u potrebi izvlačili panduri na sredinu dvorišta i batinali na njoj uboge osuđenike. - Evo, Mato Zorković, najpoštenija duša u selu, pa krade s tatom Mikulom kokoši.

Govorili i natucali što vas volja, čist posao nije čim iskopaše iz sijena ukradenu živad!... Eh, zakon je zakon, a bog je bog: sudac kroji zakon, a bog zapovijeda! Muh... nijesam pravo rekao! Bog kroji zakon, zakon zapovijeda, a sudac kroji pravicu...- Baš ti naši najpošteniji, to su pravi!... - pljunu drugi seljak prezirno i zaškilji naokolo ne bi li ga tko vidio i čuo... Mato Zorković! Tko bi ga znao? Ljeskova mast valjda će izmamiti istinu napolje... Samotno živi u svojoj kolibici. Gizda se on i žena mu. U nje lijepo lice i obli struk; u njega muževna jakost i odrješitost; pa se to grli i mazi poput golubova. Čemu tako samotno? Da koji put skoči među nas, eto svjedoka: Mato bijaše te i te noći kod kuće, pa bi tat Mikula ostao praznih rukava. Ovako bit će zlo. Gizdava vila Dorica ne može pravo svjedočiti. Njoj ne vjeruje zakon ni sudac, a bog ne progovara svake subote!...Tako preklapahu seljaci crno i bijelo, lijevo i desno, izgledajući pravicu u svojim stvarima...Mimo sudnice prošao je seoski župnik, otirući s mekanih obraza krupne kapi znoja. Spješio je sa svojih livada put župnoga stana, domahujući izdaleka velikom modrom maramom: - Na - mrmljaše teško i sporo - već je sunce prevalilo preko polovice neba, a on se jošte ne sjeća da treba zvoniti podne... - Uistinu, zvonar nije nikada prije zvonio dokle mu ne bi naložio gospodin župnik.Uto zacilikne zvono s drvenoga tornja seljačke crkve a škripanje greda čulo se čak do sudnice... Župnik stisnu modru maramu i sklopi ruke na anđeoski pozdrav...Seljaci prekinu svoje razgovore, hrleći pred župnika da mu iscjeluju ruke...- Ave Maria, gratia plena... Bene, bene, moje drage ovčice... Samo se lijepo pomolite bogu - odvrati župnik seljacima i nastavi svoju latinsku molitvu...- Hvala bogu, vidi se da je gladan kada je već izdaleka tako žestoko uzmahivao maramom pospanomu zvonaru da već jednom udari u svoje crkvene gusle... - zijevnu sudački pandur u trijemu sudnice, skinuvši službenu kapu i prekrstivši se smjerno...- Štefina! Štefina! - pomoli juratuš sitnu glavicu na vratima.- Zapovijedajte, milostivi!- Pusti napolje Matu Zorkovića! Neka se nosi doma, otkuda je i došao!- Pusti napolje?... - zinu pandur, pogrebavši se iza uha... - Što... što... što nije tat? A purani?- No, šta si se raskrečio ko da ti lopatu uvališe u pandursko ždrijelo?... Pusti napolje Matu Zorkovića, pa basta!... Jesi li čuo, zijane?Tužna i blijeda lica popostao je Mato pred seoskom sudnicom...- A što sada? - okrene se k panduru. - Jučer sapeste me, iskrvariste me, evo još mi se ni nevina krv ne osuši na prstima! Onepošteniste me: a što sada?...- Ajde, ajde doma, zvekanoviću! Slobodan si pa šta ćeš jošte? Oprostilo ti, pomilovalo te, pa ajde! Pjevaj si, jujuškaj, samo da je tako!... - mahnu ključevima okorjeli pandur.- Tko me je pomilovao? Tko mi je oprostio? Ja nijesam ništa skrivio! A moje poštenje?- Lari, fari! Ne napijaj kano da si u kmetovskim svatovima! Hm! Poštenje - poštenje! Taj bi se i bunio, kano da se još kod seljaka radi o poštenju?... Aj, bog da živiš, brajane moj! Ajde, ajde! Hvali bogu i gospodi da te ne povalismo na onu klupu, onda lje ne bi ispitivao za svoje poštenje! Kada čovjek ustane s ove tvrde klupe onako sa dvadeset i pet ljeskovača - onda mu se ne rači pravdati o poštenju!... Ajde, ajde! Ne zanovijetaj i ne predi gdje konci pucaju! Bježi kući dokle grmi i bljeska. Ne čekaj i ne oklijevaj dokle grune tuča i krupa!...I pandura nestalo u sudničkim hodnicima...- Pa tu vlada pravica? - namrgodi se izmučeno lice poštenoga Mate Zorkovića, a pesti mu se zgrčiše, i on se udalji od sudnice, zaputivši se put svoga sela i doma svoga...Pognjurena, satrvena, iznemogla skutrila se na hladno tlo kolibice svoje - nekad gizdava vila Dorica, a sada posljednji stvor na tom crnom i kletom svijetu. Pridušeno ludilo, igrajuće bjesnilo izjedalo joj srce i dušu... U glavi kano da joj gvozdena ruka hvata i stiskuje pamet preko koje svaki čas proleti nekakva topla magla te joj zamračuje vid... Pričinja joj se kano da više ne postoji, kano da je napustiše sva uda, kano da je i tijelo ostavilo...

Mato stupi u dom i kliknu tužno: - Ženo draga, Dorice moja!...Ona i ne podignu očiju...- Mani me se!... - prostenje groznim i promuklim glasom... - Mani me se!... Ove proklete oči, ovo prokleto tijelo, ovo prokleto lice moje!... - i žena zagrebe noktima u svoje vlastite obraze... - Oh, da su ga crne koze rastočile, oh, da su mi oči ispile ljute zmije.- Ženo draga, šta je? Zar ti je bog pamet pomutio?... vrisne preneražen Mato Zorković.- Mani me se!... zaškrinu nesretnica... - Na, slušaj: što je sve to bilo. Čemu ti gromovi?... Slušaj! Samo još dotle da me ne ostavi pamet! Samo još dotle budi mi jasan vid! Samo još dotle izdržala me duša i srce na besjedi!... Čuj, nesretniče...Nato se žena uhvatila rukama okolo nogu bračne postelje, razgalila čitavu povijest od jučer do danas.Mato Zorković huknu i ruknu nerazumljivo i grozno... Na ubogu ženu nije ni pogledao... Poleti na tavan, poleti k plastovima sijena, poleti i k drugim zgradama selišta svoga... Sve to bijaše kratko i hitno... Onda pograbi tešku i jošte novu, nedavno nabrušenu sjekiru i kano da ga vjetrovi odnesoše put lugova i put velikih šuma...Nije dugo potrajalo vrijeme, a iz slamnatih krovova izvije se dim.Ispod dima stanu lizati crveni plamenovi na sve strane poput "gorućih jezika"... Plastovi sijena buknuše a nekakav težak, no trom i tih vjetar prostruji zrakom.Samo djeca, gdjekoji starac i žene gospodarice bijahu u selu... Stade vrisak i vapaj: - Vatra! Vatra! Vatra! Pomoć, pomoć, pomoć!...Najprije dotrčaše djeca bosonoga u zamrljanim košuljicama... Čučnuše na seoskim puteljcima i čudom stadoše gviriti u silan požar... - Oh, kakva li je to peć! - kliknu neki malješac, živahna, ogorjela vrata a bijele glavice, pa kad mu drugi derani ne odvratiše ništa, potegne natrag u šupljinice nozdrvica blatne sluzove svoga nosića štono mu navirahu na usnice te stade drvcem kopati po stazi, kano kakav Arhimedes naivnoga i nevinoga dječinskoga svijeta...- Podajte vedrice! Pograbite brente! Da polijemo! Možda im što spasimo!- Vidite, nikoga nema doma. Njega odvukoše jučer a ona je pošla da isprosi milost, pravicu... ali se još povratila nije... Oh, nesreća, nesreća... kada zamahne, onda jao i pomagaj!...- Vode! Vedrice!...Tako se vikalo i lomilo rukama.Neki pohrliše na vodu, ali daleko je to bilo: neznatan studenac i plitka mlaka. I dokle doturaše dvije-tri brente vode, već je plamen obuhvatio drvene stijene kolibe. Za plastove sijena nitko nije ni mario, kravicu i volove izagnaše napolje...- Povucite! Priskočite! Polijte ondje!..I grunuše dvije-tri vedrice vode. Ali to bijaše kano da je nekoliko kišnih kapljica škronulo u zažarenu pustaru pijeska...- Tu nema pomoći! - dahnu jaka i krupna žena, doturavši novu brentu vode... - Zalud vika i trud!- Nema! Nema!... Ljudi božji, zlo se survalo na naše prijatelje kano potop nebeski... Propali su oni, propali!... - trčao je onaj starac što je jučer Doricu pratio na vlastelinstvo, jadikujući i naričući a suze mu se pretočiše na bijele brke...U taj tren zastenja mukli ženski glas iz kolibice.- Smiluj nam se, Isuse i Marijo! U kolibi ima živi stvor!... Pomozite, izvucite! Oborimo vrata!...I vrata se otvoriše a iznutra prosuklja gust i crn dim. Gizdava vila Dorica, izgrebenih, okrvavljenih obraza, gologlava i razbaukana, sune među svjetinu...- Ha! Ha! Ha!... Gori, gori, gori! I tako je pravo... Isčupali nam srce, izvadili nam dušu, zatukoše nam pamet!... Ha, ha, ha! Svemu tomu krivi su lijepi obrazi i crne oči gizdave vaše vile Dorice!... Ha, ha, ha! Lijepa!? - siktahu oskvrnitelji... - Lijepa!... Samo majka božja je

lijepa - a mi? Skot i smet!... Dajte mi srce! Dajte mi dušu! Dajte mi pamet moju!... Uhvatite seoskoga tata Mikulu... on je to upalio: neka izgori živ! Pograbite onu kletu crnu nakazu - u dim s njime! Udavimo ga!... A ja ću oskvrnitelja, on je moj! On je moj!...Ljudi se ugibahu pomahnitaloj Dorici, uzdišući i odgonetajući njezine vapaje i usklike.- Sve ja znam! Sve ja razumijem!... - počne sada odmatati onaj starac što je jučer otpratio Doricu.- I ti si tu! - upilji u nj gizdava vila krvave i bijesne oči. - I ti si tu! Sprovod bijaše veseo, da! I zakopali ste me! Pa kuda si umaknuo, nevoljo stara... Kamo te sakriše?... Ha! Ha! Ha!... - prasne opet u ludi smijeh i stade se kretati na jednoj nozi... Iznenada joj sune nešto u glavu...- Ali vjenčanu krunu u škrinji? Ne, ne! Sve neka proždrije oganj; ona mi neće izgorjeti, ne!...Dorica poleti među plamteće grede i posegne nekuda rukama. Užarena greda oskliznu joj se preko desnog obraza i ramena... Ona užasno jauknu i sruši se među grede... Plamen joj se uhvatio za kose i odijelo.- Jao ljudi! Ne dajmo da živa izgori! - vikahu očajno seljaci i žene.- O, sada te pak ne dam! Sada mi te oteti neće! Sada me neće prevariti kako to jučer uradiše! - vapio je starac, njezin jučerašnji pratilac, srnuvši u vatru... I natčovječnom jakošću iznese nakaženo žensko tijelo iz vatre i sam se sruši pokraj nje. Starcu obliznu plamen brke i zadnji dio bijele kose na glavi. Planula mu i lanena košulja na ramenima...Ljudi opkoliše i starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je nešto isprekinuto i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti i desno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženo žensko tijelo u dom seoske vračare.Na selištu Mate Zorkovića sve je izgorjelo do crne zemlje, a pod večer kada se ljudi povratiše sa svoga rada ili sa tlake, zgrnulo se gotovo čitavo selo te stalo što vodom, što nakopanom zemljom trnuti ugarke od greda...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- Jedino mi samo kopa po glavi: otkuda taj izvanredni požar na Matinu selištu? Pa po bijelu danu? Njega da nije nitko vidio? On da se nije iz sudačke tamnice ni vratio svojoj kući? Kako bi to moglo da bude? Kuda ga nestalo?... Priznajem da nijedna moja krađa ne dosiže ove lopovštine; ali ja nijesam bio sam. Gospoda, i te kakva gospoda! A bijahu darežljivi i dijeliše blagoslov baš obilato! Zveči to čudnovato u mojim džepovima... Eh, s Ciganima mešetariti nije tako izdašno! Pletu i metu, lupaju i žagore te garave duše: ali, novaca! Tu su više nego Cigani! U jednu ruku utisne ti groš, a iz druge potegne nevidom dva... No, moja Marula? Eh, hajdučkoga joj ciganskoga oka... ljubi i grli kano đavo! Vruća je poput pakla!... A krade, mila majko, to samo izmiče... Prospavaš u zagrljaju, ali isprazni sve: ne bi našao groša, ma da si ga baš u petu sašio!... Ima danas toga nešto suviše u mene, ona me sigurno čeka...Popostane seoski tat Mikula, uzdigne glavu i upilji oči u mjesec.- Suviše sam potegnuo iz vrča! Zna pripremiti dobru kapljicu taj garavi škriban Jakov... hi, hi! Veli da svomu gospodinu još nikada nije udesio tako slatka zalogaja!... Samo ta gizdava vila Dorica da ima šape poput divlje mačke... Veliki gospodin nikud nikamo na zrak, dok mu ne iscijele grebotine na obrazima i na rukama... A crni Jakov malo da nije ostao bez ušesa... Hi, hi, hi! Vražja Dorica... Šteta da ju je onako vatra nakazila kako se pripovijeda! Šteta... Pravo ti budi, mene si uvijek mrzila i prezirala... Bijah Matin takmac... Ali da: tat! "Nijesam ja pile, ni guščica da me odnese seoski tat pod svojom surinom!" Tako mi se narugala... Ej, pa si dobila svoje... Nije mi te žao, boga mi, nije... Samo da se nije to sve tako krupno svršilo... Neki zloslutni srsi potresu me katkada od pete do glave. A po duši i savjesti uzvitla se kadšto tajni strah... često me i polije hladan znoj... Brr... Ali: lari-fari!...

Marula mojaDušice ciganska!Ljuba si moja,Marulo najljepša!

Samo me nemoj okrasti... Eh, hoćeš, boga mi, opet... Ta to je ciganska krepost i najžarča ljubav!... Pa, svetoga mi Filipa, i ja bih tebe okrao da ima česa u tebe osim šarenih ciganskih prnja! Pokazao bih ti ja da sam veći majstor od vašeg čitavog ciganskog kraljevstva... Ali nećeš! Stanider!... Ovo što po džepovima tako ugodno zveči prava je gospodska roba: oh, kako se krijesi!... Ej, mjeseče! Upravo si pošteno zasjao danas! Negdje li te kunu sove i šišmiši - pa i moji drugovi: tati!... No, ti, seoski pandure, baš si se noćas raskoropečio na nebu. Lako tebi, ti si visoko, ali jao si ga nama kada nas ščepaju!... Juj, juj! Lijepe li su mi one crne, tmurne i vihrovite noći pravih, poštenih tatova!... Prošuljaj se, ugrabi, podvini - bježi!... Pa te noć zamota u tajanstveni svoj plašt, a seoski kudrovi, razbudivši se prekasno, stanu žalosno štektati i zavijati. Gazda skoči na noge, izbulji oči, pipa mrak: - Bit će nešto, psi su nemirni... - Dršće kano prut. - Tama ih štiti, opalit će me po glavi iz potaje, pa svemu je kraj! - Ipak dohvaća vinjak, motiku, sjekiru ili željezne vile... A kad tamo: - Okradeni smo! U pomoć! - I skoče susjedi, zijevaju i savjetuju se mudro na koju li će stranu u potjeru? A kada je tat već daleko odmaknuo, oni se teško složiše da će jedni na istok, drugi na zapad! Svi su hrabri, a u duši svi čuvaju svoju kožu!... Teda-negda krenu u potjeru ovi na zapad, oni na istok... Baš zlo smjeriste, junaci moji! A ja sam s plijenom na sjeveru - i kesim se u tamnu noć. Ulovili tata, junaci?... Brus!... Klapaju umorni s istoka i zapada i brundajući zijevaju pospani: - Ukrali, pa ukrali!... Šta ćemo? Ukradeno, izgubljeno! Laku noć - i dobro jutro! - A sami od gola straha i prepasti raduju se da sviće dan. Najednoć se neki mudrijan sjeti na koncu: - E-e! braćo! Vidiš vraga, tati su mogli pobjeći jošte na jug i na sjever! Čemu se tome ne dosjetismo već prije i ne razdijelismo se na četiri strane svijeta, tada ih sve imasmo kano piškore u loncu!... Sada je već prekasno!... Šta ćemo... Laku noć - dobro jutro!... No što se zabrbljah sam sa sobom, pa sa svojom pameću i dušom? A zaboravljam kamo da sakrijem novce pred cigankom Marulom... Evo me u šumi! Znam ja tu svoja stabla i samotna duplja, znam!... E, vidiš, baš pošteno radi taj nebeski lampaš da se sakriva za oblake... Ovaj mi polumrak više prija: bojim se da sove i šišmiši možda ne vide kamo sakrivam svoju kesu...U taj čas zašušti grmlje i granje kano da netko plazi... Tat se zabezekne i stane: priviđenje? Zec ili lisica? Šta bi drugo?...- Stani, huljo! - zagrmi promukli muški glas.Tat Mikula zadrhta i škljocnuše mu koljena... Mjesec se izmače iza oblaka te prikazuje u potpunu sjaju tatovo lice i lik protivnika mu Mate Zorkovića...- Šta bi stao? Šta tražiš od mene? - zahripi tat.- Račun, lopove! - dignu sjekiru Mato Zorković.- Račun! Račun! Kakav račun? Šta sam ja tebi dužan? - koracaše natraške tat Mikula.- Šta si ti meni dužan?! Ne miči se natraške, jer ovaj čas prsnut će ti glava na trista komada, huljo!- E, e! Lako tebi! Kako vidim, sjekira sjaje u tvojim rukama! A to, boga mi, nije ni popečak, ni lopar! Pa šta tražiš od mene? - iskesi se tat.- Račun, rekoh - otresnu se Mato.- Račun? Hm. Lijepo, račun? - uzmiče tat pod sjenu drveta - pa ja ću račun... da, da... račun - i tat stade u bijeg što su ga noge nosile...- Nećeš, huljo! - skoči Mato Zorković i dohvati ušicama sjekire tata Mikulu upravo po lopatici...- Vidi, vidi! - popiknu se tat i zastenja.- Račun! - krinu Mato uhvativši tata za zatiljak.

- Ne guši, more! Kako da ti dadem račun kad si me stisnuo gvozdenim mišicama i zapečatio sjekirom? Eh, dobro li si uzgojen, dragoviću moj, to sve kipi i vrije u tebi...- Račun, lopove! Ili ćemo svršiti ovaj čas!- Ne budali, prijane! Duga je noć, dulja negoli naš kukavni život! Strpi se, strpi...- Što sam ti skrivio, zlotvore? Reci! Vucario si se selima, krao si! Nikada te i ne pogledah, pa si mogao mirovati od mene! Bi li bio ikada zabludio u moje dvorište, ponjušio poput tvorca u noćni uzduh među mojim kokošima, počastio bih te, braneći svoje, štapom ili čvrstom šakom, pa neka te prati dalje crni đavo na tvom krivudastom tatskom putu! Ali, zašto si mi svario tu crnu, paklenu čorbu? Zašto si upropastio ženu moju - mene - sve moje na svijetu? Hej? Lopove!- Ne viči toliko! Noć je, doduše, gluha, zemlja spava, a nebo drijemlje... ali, na... Jedno i drugo... Ja nijesam kriv da je tvoja žena gizdava seoska vila... Ja nijesam kriv da si ti pošten i valjan momak, da ti se sunce smije od radosti! Huj, tako! Jedni ovakvi, drugi onakvi... Pa šta ćemo?... Da li znaš da i ja uhađah za gizdavom Doricom dokle bijaše djevojka? A ona: "Ustran, tate! Rugobo!"... Vidiš, ne rugaj se čovjeku, dokle ga stvorilo na sliku i priliku božju!... On nosi i pakao i nebo, i ljubav i zlobu, i srdžbu i radost, i gnjev i blagodušje u srcu svome!... Tat amo, tat onamo: ali da ja nijesam bio tat, tvoja Dorica lje ne spozna tvoje poštenje, tvoju valjanost!... I tako mene je minula gizdava vila, a zagrlila tebe!... No čemu mi se onako narugala? Čemu li me uvrijedila... Pa šta ću vam ja?... Ugledao je veliki gospodin. Crni Jakov, ljući tat od mene, ishitruj i ovo i ono, te mene ulovi na ljepak gospodske kese... Pa mi izmudrili i gizdavu vilu ulovili... Ostalo i sam valjda znadeš, drugačije ne bi uzmahivao tom tvrdom sjekirom iznad moje glave... A sada me pusti u miru. Bilo pa prošlo! Bilo - pa se spominjalo! Amen...Tat Mikula zapiljio je poput zmije lukave oči u sirotu Matu Zorkovića i opazi, kako se ubogar zamislio... Trgnu munjevitom brzinom iz potaje nož i smjeri ga baš u grudi nesretniku...- Ha! Lopove! - odskoči Mato Zorković. - Upropastio si mi ženu, unesrećio mene... a sada i to! Ej, stani, zlotvore... I Mato osinu oštricom sjekire po tatovoj desnici, i Mikula zajeca, a ruka mu klone, i nož ispadne u travu... On segnu prema Matinu grkljanu ljevicom... Sjekira švignu i ljevica se pusti niz tatovo tijelo.- A joj! Zamahnio si ljuto! - prostenja plačnim glasom tat. - Sada su svršeni računi, ta iz mojih žila brizga krv kano da si puranu presjekao vrat. Pusti me, Mato!... - Ali ovaj izvadi konop, prebaci ga preko vrata tatu te ga pritegnu na granu obližega stabla.Seoski tat Mikula zamumlja nešto, grlo mu stalo grcati, uzlepeta rukama, noge mu se uzdigoše iznad zemlje... A mjesec svijetao i jasan sinu na čistini noćnoga neba, bacajući tugaljive zrake na lice tata Mikule, pomodrelo poput trnule... Marula ga nije dočekala.Prošlo nekoliko dana, dokle se namjeriše pastiri na truplo tata Mikule... Oni bježahu u selo, vičući uplašeni iz svega grla: - Seoskoga tata Mikulu objesilo o hrastovu granu. Presjeklo mu obje ruke da mu se jedva drže o koži... Grozota...Nadaleko puče glas o sudbini gizdave vile Dorice. Za Matu Zorkovića nagađahu ovo i ono, ali nitko nije znao kamo se dao... O tatu Mikuli kazivali da ga je objesila božja pravda - ili lakomi Cigani s kojima je drugovao i dijelio plijen... Nije se niti duša našla da se pomoli za grijehe njegove. Vele da ga je još prije pastira nanjušila previjana Ciganka Marula, oplakala njegovu sudbinu, pretražila džepove, izvadila i sakrila kesu, te utješena, dapače vesela i široke volje vratila se k svojoj družbi... I Cigani odseliše se iz onih krajeva... Najslobodniji puk ovoga svijeta!Kada je crni Jakov doznao za udes lijepe Dorice, a poslije o tatu Mikuli, njega zaokupi strava i tajne slutnje da ga je stala groznica tresti... - Ludost, ali tako ipak jest! - šaptaše sam sebi garavi škriban. - Ne pritegoše tata na tanku granu Cigani. Aj, jok! Sve to meni kopa po glavi: ludost! Uhvatio ga taj iznikli seljak Mato Zorković... Nije baš ugodno kad ti ovako crne misli kljuju po glavi: ali, mogao bi i na me doći red! Valja mi se čuvati i pripraviti!

I crni Jakov, čim bi pao mrak na zemlju, on nikuda i nikamo iz dvora. A često utišavaše svoju savjest i neki tajni i nedokučivi strah ljutim vinom iz gospodskih podruma... Nikada nije pošao iz dvora a da nije bio naoružan nabitom kuburom.Na njega zaista vrebaše podivljali Mato Zorković. On se skitaše dalekim i mračnim lugovima i šumama. Tu bi ulovio pticu, ukresao vatre te je iscmario na drvenu ražnju i utažio glad. Tamo je opet nabrao korijenja što mu bijaše kraj bistroga gorskog vrela pravi užitak. A vazda je preo i snovao jedino to kako da ulovi gospodskoga škribana Jakova.A dugo i drugo vuklo se vrijeme, i lukavoga sluge ne mogaše iščekati nigdje te nigdje.Zaboravilo se na gizdavu vilu Doricu. Zaboravilo se na kobni udes tata Mikule. Zaboravilo se i na šumsko potucalo, nesretnoga Matu Zorkovića...Vlastelinski škriban crni Jakov udešava svome gospodaru opet novu lovinu i vraća se prvim sumrakom jesenske noći pjevuljeći potiho u dvor gospodara svoga. Nešto je tmuran; danas nije žednomu gospodaru pripravio lovine pa zato drobulji nekakvu nerazumljivu pjesmicu a čas opet mrmlja i naklapa sam sobom. Kad je dospio na pješačku stazu, štono vodi nedaleko mimo mlina "Ponorca" i one duboke uvale, skoči iza široka panja kraj puta blijedi lik Mate Zorkovića.- Hvala bogu! Ipak jednom! Moj si, pakleni svate! Alaj te izgledah dugo! Alaj se namučih, prokleto zvijere! Dobru večer, garavi Jakove! Poznaš li me, ha?Crni sluga potegne korakom natrag ali dohvati kuburu. Ona u tren zasinu, planu i prasnu. Mato Zorković tisnu ruku ispod želuca, no bijesan poleti na crnoga svata. - Šta? Svjerila nijesi, ali držim da si i pogodila? - škrinu crni Jakov.- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan dosegavši vlastitu mu kuburu te je divskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnu čak u grlo crnome sluzi... Garavi đavo grcao, hripao, izbijelio strašne oči, ali sve uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnome škribanu...- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo! Slutio je pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato a smrt mu sjedaše svojom groznom težinom na moždane, na oči. - Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on stade vući ugušenoga škribana na rub "Ponorca". I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren zajedno strovali s crnim Jakovom u strašnu uvalu "Ponorca"... Satrto kolešce kukavnoga mlina već je dugo i dugo sustalo... Samo bi se tihi lahor zadijevao na nj kada ga je slučaj nanesao u taj prolom. Voda je davno usahla, jer je sušna godina a kišilo nije dugo i dugo. Ubogi seljaci na žrvnjima ukrupno samelju toliko žita da barem donekle utaže svagdanju glad.Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočena prosjačkim štapom kroz devet sela... Vele da je luda. Ali dobra je to luđakinja... Vazda mramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka... Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi već znadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena; oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obade sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda je započela... A puk kaže: - Evo, dragi bog se brine za bijednu sirotu kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!...Bijednu nesretnicu kadšto srva grdna i užasna bolest padavica... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...Vele da se jedanput sakupilo mnogo gospode na nekoj ladanjskoj svetkovini, a tu bijaše i mladi Mecena veseo, obijestan, silovit, neodoljiv... Iz skupa seljačkoga svijeta istetura nakažena Dorica kad je začula glas mladoga gospodina...- Udijeli! Udijeli, gospodine! - prišulja se ona do gospodina, raspoznavši ga po glasu... Seljaci

zanijemiše. Što to znači? Nikada nije ona pružila ruku i umolila za dar!...- Udijeli, udijeli, krasni gospodine! - Upilji prosjakinja ono jedno oko u mladoga Mecenu, a suhi prsti stadoše joj poigravati poput hijenskih pandža... I ono izgorjelo oko rastvaraše svoje krvave šupljine...- Udijeli! - vrisnu prosjakinja treći put, skoči i zatisne svoje nokte u živo tijelo mladoga gospodina... On se od prepasti sruši nauznak, a luda Dorica stade bijesno kidati štogod je uhvatila...- Srce mi vrati! Dušu mi vrati! Poštenje mi vrati! - rikaše gluhim i promuklim glasom luđakinja...- Vrati, vrati dušu, srce!... Poznaš li, gospodski tigre, gizdavu vilu Doricu!... Vrati - vrati!...U prvi čas proburazi strava i gospodu i seljake... Sada prosjakinja zagrebe i u glatko lice mladoga Mecene... On bolno zastenja... A gospodska topla krv briznu preko zamrljanih nokata prosjakinje... Gospoda i seljaci skočiše i jedva otrgnuše pobješnjelu luđakinju od njega... A nju srva u taj čas grozna njezina bolest: padavica. Smiluj se, bože, nesretnici!...Mladi gospodin problijedi na smrt, otirući krv s grebotina. Gospoda i ženski svijet odvraćahu se od prizora... On se ipak nikome ne ispriča, nikome ne razjasni taj iznenadni prizor... Hrlo prikriča svojim ljudima, koji spremiše kola, a on, da se nije ni oprostio, skoči u kola a konji poletješe put njegova imanja... Iza toga napusti svoj vlastelinski dvor i gospodarstvo i vrati se opet u veliki svijet... Nesretnu Doricu povukoše natrag u njezinu općinu, a pripovijedaju da je kod županijske oblasti postojala nekakva novčana glavnica i od nje uzdržavahu ubogu luđakinju dokle se nije dotukla u svom selu...Silno imanje prešlo je u tuđe ruke, a gospodin Mecena, nakon što se dosta naklatario po širokom svijetu i zasitio svega, nastani se u gradu...Kad su mutni i munjevni oblaci prolijetali nad domovinom, zadjelo se vrijeme i u muževno doba našega Mecene, i on bude takozvanim "promuškomušem", u onom zlatnom vijeku svoje vrsti...No i tu illustrissimusu hitro dozlogrdi, i on napusti taj službeni halabučni život te se povuče u svoj lijepi dom što ga je sazidao u gradu...Ovako bogata u starijoj dobi zateče ga struja novih ideja i njezinih pokretača, golotrbih ali zdravih i junačkih sinova našega puka te njega već oslabjela u tijelu i duhu ponese ta struja na svojim leđima poput lađe štono nad burnim valovima može još samo tako dugo letjeti, pa makar bez svakoga cilja, dok je prazna i lagana... Njega istakoše kano velikoga dobrotvora svojega doba... - Naš Mecenas atavis - klicahu tako često patuljasti velikani u njegovu raskošnom domu.

*

Prvih ljetnih dana, navršio sam tada devetnaest godina, prikuči se rođak Žorž k mojim ramenima i šapne tajanstveno: - Vanča! Mjesec se mijenja. Danas ćemo vidjeti mlađaka! Iho! Naš lustrišimuš tako je široke volje da čak za te pita...- Kakav mlađak, rođače!- Eh, ne razumije muzikaš! Nova štićenica našega milostivoga gospodina dolazi danas u naš dom... Toliko valja da pamtiš kako se u nas mijenjaju svake godine rođakinje i štićenice: rijetko se koja hranila našim kruhom preko dvije godine... No, o tome možemo poslije govoriti. Sada, Vanča, skoči k milostivomu...- Ti rasteš, zgubidane! Vidiš ti njega, svaki dan je viši! - stade me mjeriti Mecena od pete do glave. - Malo radiš, a puno jedeš, momče! Žorž te mazi - i suviše! Pa... što li sam htio reći... Boga mi, čitav delija... - Na to je Mecena umuknuo, te stade šetati zamišljeno.Ne mogah shvatiti što znači taj njegov govor, to mrmljanje i uzdisanje zato što sam ja tako narastao...

- Zapovijedate, illustrissime? - prekinem dugotrajnu šutnju.- Vanča! - okrenu se Mecena prema meni. - Vanča, pazi mi se! - zagrozi se prstom starac. - Danas dolazi moja rođakinja i štićenica u moj dom: da si uljudan i uslužan, jer inače, moj mužački svate, trbuhom za kruhom!... A onda... - Tu nije Mecena znao što da kaže. Čelo mu se nabralo od razmišljanja. - A onda... - ponovi on tri puta - a onda... - izdahne jedva... - da si vazda bio dječarcem! Jer dokle budeš malen, dokle se ne bude osjetila tvoja momačka dob, dotle ću te voljeti, dotle sam ti dobrotvor! Pamti, Vanča!... Hm... Još bi valjalo štošta prikričati, još... Čujem da dozrijevaš, da ti kojekakve budalaštine kopaju po glavi... da polijećeš za gradskim djevojčicama, da dopisuješ... e?... Vanča, tu te ja ne bih mogao dugo ispitivati za račune, nego bih te smjesta ljudski dao prošibati, pa onda ovako iz moga doma! - pokaza Mecena nogom na vrata, a usnice počeše mu podrhtavati.- Sada na posao, zgubidane! Promozgaj dobro što si čuo. Imaš li tu soli - pokaže Mecena prstom na svoju glavu - onda ti je dosta i jednim okom gledati. Ne ima li soli - - onda - - onda... Tornjaj se na posao, pa sagni malo leđa i hrbat da se ne dižeš tako u visinu kao prazna slama!... Ajde... ajde!...Obrazi mi planuše, srce zakucalo, a grudi mi obuze neki tajni drhat. U prvi čas hoću prigušiti svoju vlastitu spoznaju, hoću sam sebe prevariti da ne shvaćam i ne dokučujem riječi svoga dobrotvora. Ali to se nije dalo! Dapače stade mi sve jasnije svitati. Čemu one isprekidane izreke? One čudnovate riječi? Dugačke stanke i zlovolja Mecenova? Dovučem se u družinsku sobu.- Bilo je prodike, hi, hi! - žmirnu na oba oka lukavi Žorž. - No, zato se ne trebaš tako preobrazivati. Nije to ništa novo u našega milostivoga. Vanča je narastao do momka, opernatio - pa i brci pucaju! A milostivi gospodin... he-he! Mudri su oni, kako ne? Bože moj! I meni se tako prodikovalo u mlada vremena. Ali ja! Kumordinar Žorž nije rastao na repištu, ni krumpirištu! Šta mene briga za štićenice i rođakinje milostivoga? Pokloni se, pogni hrptom, pa pljuni - i ne diraj u gospodske stvari ilustrišimuša! A bijaše tih rođakinja, mila majko! Rekao bi da se kupahu u vinu i mlijeku i da su na ljubicama spavale! No, Žorž ostade Žorž! Danas više nijesu sujevjerni milostivi gospodin. Oni su me potpuno prokušali... Vidiš, Vanča, tako su upitali mene da šta je s tobom? Da rasteš kao nevaljalo stablo. Pa koliko da ti je godina? - Devetnaest! - začudio se ilustrišimuš... - Do vraga! - lupnuo je na to nogom. - Do vraga! Ljeta jure kano žeravi kad se sele od sjevera na zapad... Ta čini mi se kano da bijaše jučer kadno ga dovukoše sa sela ovamo... Pa, Žorž, no ti me razumiješ... počinje li u dječaku vreti momačka krv? Šta?... - A meni na to pitanje sune u glavu đavolija i da milostivoga razigram, ja ću njemu posve ozbiljno: - Oh, kao da je vragu ispao iz torbe! Pravi muzikaš, košto mu je i otac. Ne budi im potuženo: već je stao lijetati za gradskim djevojkama. A vidim da mu se i one ne tuđe, dapače lukavo namiguju i slatko se osmjehivaju... Bit će tu svašta: ja se baš ne razumijem u pismo, žalibože, ali teško da se varam kada spominjem da tu i djevojačke črgolije dolaze u njegove ruke i da on na njih odvraća... Da, dječak se sasvim nekuda izmijenio... - Na ovo moje otkriće - pogrebe kumordinar debelu šiju - ilustrišimuš stade hitro koračati po svojim sobama gore i dolje... - To sam još trebao! Ovakav indolentni mužek!... Žorž! Ti znaš da će skoro doći u naš dom moja rođakinja i štićenica, i da se za nju imadu obnoviti sve sobe koje će biti njezine, a staro pokućstvo izmijeniti finim i ukusnijim! Znaš? - Znam! - odvratim ja pokorno. - Deder mi ti pazi na toga svoga Vanču! Mlada krv, mladi ljudi! Pazi, jer ja ću ga umah istjerati iz kuće da je samo neznatna sumnja! Ti me već razumiješ. - Razumijem, razumijem, milostivi!- Vidiš, vidiš! To mi je trebalo: ovakva tepca... Hm... - mrmoraše milostivi gospodin, a ja tarem ruke da sve iskre vrcaju kad se, nađoh na hodniku... Dva dana bili su milostivi zamišljeni: tvoja mladost kopala im po glavi i napokon, evo, pozvali te na račun... ha - ha! A ti, muzikašu!? Što li si mi se tako načepunjio? Ne boj se, dragane moj... A danas još vidjet ćemo mlađaka! Ej, nećemo lje mi pokvariti veselja našem milostivom dobrotvoru... Sve to

bijaše prodika samo onako: šuć, muć, pa prolij! Toga pakla bi nam još trebalo, da se miješamo u račune našega ilustrišimuša! Šta je nama do tih njegovih rođakinja i štićenica! Stisni oba oka i ne gledaj u sunce da ne oslijepiš! Začepi oba uha i ne slušaj talambasa da ne oglušiš!.. Ugledaj se u me, zgubidane, pa nećeš nikada glavom o zid! - razbrbljao se bez kraja i konca umni rođak kumordinar.Nijesam baš puno pazio na Žorževo ćeretanje. Ali sve te priprave za dolazak Mecenove štićenice usplahiriše moj duh, pa otada i nijesam mislio na drugo negoli: kakva je ta štićenica, rođakinja, šta li?...Već se hvatao prvi sumrak po gradu, a u našoj družinskoj sobi zavladala je polutama, kada nahrupi kumordinar Žorž.- Vanča! Vanča! Na noge! Ona je ovdje! Baš putna kola stadoše u dvorištu, a ja hrlim da joj pomognem, da je uvedem u naš dom! Skoči, Vanča! Oba da joj pohrlimo u susret! Ajde...- Ne idem! - okosnem se na kumordinara.- Ne ideš? Zgubidane! Čuvaj se milostivoga, velim ti.- Baš stoga ne idem!... - i stisnuh se do prozora, gvireći nijemo u dvorište.U Mecenovu dvoru nastade žurba te začuh koračanje na hodnicima.Gusta tama pala na zemlju, a dugo i dugo nije se povratio rođak kumordinar. Ja tvrdo odlučih i ne koračiti napolje.Teda-negda eto Žorža sa svjetlom.- Vanča! Jesi li još tu? - uzdignu on visoko iznad glave svjetlo kano da me traži. - Bit će ti žao, muzikašu moj! Juj, kakva li je to ljepota! Bože, bože! Zasinut će po čitavom našem gradu poput kakve nove zvijezde na noćnom nebu! Vanča! Ja ti velim da ovakve djevojke ne ima nijedna barunija, nijedna grofija ovoga svijeta! Zaman ti nijesu naš milostivi prodikovali i otčitali epištolu...Nato kumordinar pospremi dugački družinski stol po kom bijahu razbacane moje školske knjige i papiri. Sve on blagodušno strpa u kup.- O, moj Vanča, kad ćeš ti meni naplatiti što ja radim za tebe? - uzdahne on te metne u hrpu mojih knjiga finu i ogromnu zdjelu, polovinom ispražnjenu, a polovinom napunjenu hladnim pečenjem.- Na, Vanča, ključ! - tiho će Žorž, prekapajući po svojim džepovima. - A, eto ga! Izvadider iz one naše apoteke nekoliko boca, da popijemo koju obilniju u čast nove mladenke! Baš me veseli da smo dobili takvu božićnicu - bolje pisanicu!... Vanča, oba se izvalismo iz tvrde mužačke zipke: u našim brdinama godine i godine ne vidiš lijepo žensko lice! I ono što bi još moglo sinuti, sve to omrkne pod surovim i krupnim platnom, u teškim cokulama i pod grdnom prostotom. Ako tu što preostane, a ono skuči motika i trh pod svoj jaram! Nema govora o ljepoti žene koju nije rodila i uzgojila kadifa i svila, pa gospodska kolijevka! Badava.Tako mudrovaše Žorž, zalažući velike komade pečenja i točeći krasno Mecenovo vino da su iskre vrcale iz njegova vijenca...- Deder, Vanča! Što si mi se vraga šćućurio kano žir pod krupnom kapicom. Na, privuci pečenje, istrusi nekoliko čaša ovoga gospodskoga zlata. To je sve što imamo!...Ipak ne slušah svoga vrijednoga rođaka, danas tako darežljiva i razgovorljiva. Koliko li sam puta najslađe ručao i večerao a kumordinar je iznenada potegao zdjelu i začepio boce, mrmljajući zlovoljno: - Zgubidane, alaj si počeo mlatiti! Ej, stani malo, zajest ćeš pamet, onda do bijesa teška knjiga i sva mudrija... Milostivi su osobito naručili neka pazimo na tebe da se ne prejedeš... Mužek, kada se pretovari kod gospodskog stola, počne gnjiti poput guža!Dok se častio kumordinar Žorž, mune mi glavom čudnovata misao. Valja mi je još noćas vidjeti! Pa se stade sama po sebi razvijati i odmatati čitava osnova u mojoj duši. Legnem na svoje svagdanje tvrdo ležište podvinuvši ruke ispod glave i pričinjah se da sam usnuo. Rođak Žorž gutaše za trojicu, ispraznivši sve boce što sam ih izvukao iz družinske spremnice. On

me, dakako, nije više nukao da večeram s njime, a vidio sam očito kako me već toliko zaboravio da već nije ni zamijetio da još dišem u istoj sobi. Utaživši bjesnoću glada i žeđe ustade te preko stola mrmoreći primijeti: - Gledaj, spava, a da se ni svukao nije. Neću te, boga mi, ni ja buditi, gospodine moj! Gdje i kako si prostro, tu i spavaj! Kad se probudiš, valjda ćeš osjetiti tko si i gdje ti je glava... - Sada se opet nagnu nad poredanim bocama, svaku digne i potegne i potrese: - Ništa! Ništa! A ti si dobra dojilja, dragice moja! U tvome vimenu jošte ima ptičjega mlijeka! - pospano zijevaše kumordinar iscijedivši i onu sretnicu. Onda zakrivuda teškim koracima do kreveta, tu potegne ispod jastuka svoje omiljelo zrcalo, začešlja kosu i pregledavajući zube prednjake i kutnjake isplazi svoj krupni, crveni jezik. Potegavši ga dva-tri puta natrag, opet ga izbaci napolje te ga svega palcem i kažiprstom opipa. - Tako mi stoljetnoga kalendara, ja ne znam pravo što je to... ili mi se pričinja?... Ne, ne. Ovo nije pričina. Kada god prisrknem malo obilatije prije spavanja, oteče mi jezik da ga jedva valjam i motam po ustima!... - Iza toga se svuče, po svagdanjem običaju omota glavu šarenim rupcem i doskora usnu...Čim se uvjerih da kumordinar spava, a to sam znao po njegovu zaglušnom hrkanju, pravo reći rikanju, iz koga bi ga jedva trgnuo top da si ga ispalio ispod kreveta: prošuljam se sa svoga ležaja do vrata, a odatle se hodnikom popnem uza stube na drugi kraj dvorca te se ustavim pred sobama u kojima prebivaše današnja došljakinja... Popostah na hodniku. Srce mi počne hrlije tući a bojazan zaokupi mi dušu i malo da se već nisam vratio otkud sam došao. No brzo me mine ta plahost i ja u crnoj tami napipam u kutu hodnika velik mramoran kip iza koga zijevaše u zidu malena spilja da se čitav čovjek mogao u nju sakriti. Uvučem se u nju i opet izađem da promjerim korak po korak od prvih vrata do nje. I sada započnem svoju vragoliju. Izujem se i metnem u spilju svoje cipele. Onda dopuzim k prvim vratima što vođahu u odaje nove štićenice našega Mecene; tu stanem, tiho huknem, a onda udarim, što sam igda mogao, o vrata do tri puta šakom... Čudna jeka zašumi po čitavu dvoru. Ja se sam uplaših i nešto podrhtavah, dokle se zavukoh u svoju spilju iza mramorna kipa... Tu iščekivah uspjeh svoga izuma... U čitavu se domu nigdje nitko ne miče... To me ljutilo i grizlo. Već mišljah kako da opet navučem svoje cipele ili da se bos odšuljam natrag u svoj tvrdi i siromašni ležaj... Sada ću malo dalje, na druga vrata, odlučim. Hajde ja opet na posao. Primaknem se k drugim vratima i uzdignuh ruku da ću opet grunuti, kadno se u taj tren iznenada otvore prva vrata i veliko svjetlo šikne po čitavu hodniku... Ja, poražen, zacvokotah zubima te se zgrčim među vratnim zidovima... Moj zasnovani uspjeh ne samo da se nije izjalovio nego se izvrže u silnu pogibelj. Izašavši Mecena iz odaja nove štićenice, pokroči hodnikom prema vratima gdje sam ja čučao, uzdigne k ustima svjetiljku i utrne je... - Hvala bogu! - odahnem u mraku. Poberem svoje cipele, ostavim spilju iza kipa, te se pognjuren, iznemogao i turoban vratim u družinsku sobu. Sretni kumordinar još je čvršće smolio i hrkao. Zavukoh se na svoj tvrdi ležaj, ali nisam čitave noći usnuo... Rano skočih na noge, poletim s knjigama u vrt, ali tu mi se zgnusio čitav svijet i knjige i nauk i ljudi i gospoda i taj dobrotvorni Mecenov dom i Mecena.Dok sam ja tako u sebi zadubljen sjedio na hrastovoj klupčici, ovlaženoj rosom, nisam ni opazio da je netko unišao u bašču. Prenem se, začuvši tihe i lagane korake i šuštanje odijela, te ugledam ženski lik. Ja se sav smetem, a krv mi pojuri u glavu. Htjedoh pobrati svoje knjige i krenuti iz vrta, ali one mi ispale iz ruku i razletješe se listovi od raskinutih knjiga po rosnoj travi. Tu se približi ona i nazvavši mi "dobro jutro" lijepo se sagne i stade sabirati rasute listove mojih knjiga.Ja se negdje zažarih poput makova cvijeta... Dobro sam znao da je ona nova štićenica i rođakinja u Mecenovu domu... Noćas je htjedoh silom vidjeti i malo da ne nagrajisah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Podajte mi knjige ovamo! - Ja ih pružim, još više smeten nego prije, a ona me sada istom pogleda tako pronicavo svojim velikim plavim očima i stade po stranama ulagati listove u knjige. Ne

upitavši me ni za ime, slažući listove, ukori me dražesnim posmijehom: - Oj, oj, neuredna li đaka! Dragoviću moj! E, to je prvi pojav genijalnosti... Mladu mu dušu zaokupljaju druge misli i drugi snovi negoli je red i mar za školske knjige... Nije li tako? - pogladi me ona po rukama i opet upre one velike oči u mene.Već tada poznavah sav život našega dobrotvora, a u družinskoj sobi s kumordinarom Žoržom naučio sam još više toga u društvu pokvarenih i izopačenih slugu i sluškinja. Dokle je to žensko biće tako ljubazno oko mojih knjiga čavrljalo, ja iznenađen promatrah njezin krasan lik, a ujedno punila mi se duša jedom i gorčinom... Kumordinar je pravo sudio! Bijaše ta nova štićenica krasno biće! Ako joj je šesnaest godina, ipak nije prevalila sedamnaeste.Potegnem knjige k sebi i progunđam: - Vi ste nova štićenica i rođakinja našeg dobrotvora?- Ja sam Laura G. - odsiječe ona nekako trpko. - A vi? Đak. Dakako, to svjedoči taj kup knjiga. Vi ste po svoj prilici bliži rođak gospodaru ovoga doma?- Ne. Uzelo me od milosti, seljačkoga sina, da me uzgajaju poput takozvanog "siromašnog đaka"! - odgovorim.- A kako se zove taj siromašni đak?- Ivica Kičmanović!- Ivica! Ivica! - uskliknu rekao bi ushićenim glasom djevojka. - Sirotan Ivica! Eh, tada smo braća: ja sestra, a ti brat! Oboje sirotani! - I ona me uhvati za ruke i tako me milo gledala, nu ja tome pogledu nijesam mogao odoljeti, već ponikoh nikom.- Brat i sestra - ponovi ona tiše. - Ne pristaješ li? Ej, pa kako će to lijepo biti! - I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta, u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke. Polije me rumen do ušiju i ja se hrlo i oprezno ogledah ne bi li se gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego, kumordinar Žorž... Ali sve bijaše mirno, tek je lagahan jutarnji struj ponjihavao granjem i cvijećem.- Sestro! - šapnem plaho i uhvatim obje njezine oble ručice... - Sestro! Ja sve to ne razumijem... A što će reći? - zapnem ja, sjetivši se noćašnje moje zgode...- Tko? - uleti mi djevojka u riječ. - Tko? Ivice! Tko?- Ništa, ništa, gospodično!- Reci, Ivice, sve! Ispovjedi, brate! - privine se ona dražesnim stiskom do mene. - Ne zovi me gospodičnom. To je tako ružno. Ja ćutim da smo mi bliski kano da se zajedno rodismo i zajedno othranismo! Meni se tek čini da se negdje na dugo i dugo rastasmo, a evo danas opet nađosmo se zajedno! Ja sam samotna grana na ovome svijetu. Nemam nigdje baš nikoga!... - zaliju se naglo suzama njezine oči... - Pa evo, sada će nam obadvoma biti lijepo i ugodno...- Da, nama će biti lijepo i ugodno! - uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši ni jedno ni drugo. Ja oćutjeh da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ah, da nam je tamo biti zauvijek samima... I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno... I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo da nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!?Ona skoči, problijedi u licu i posivi, a ustašca joj stade stezati neka užasna trzavica... - Zbogom! - odsiječe kratko. - Vi ne razumijete mene - vi ne znate ništa, gospodičiću moj! Zbogom! Učite... učite... - I ona me pusti, leteći tihim i žurnim koracima u Mecenov dom...Sada me obuze stid pred samim sobom. Što li to uradih? Što me uhvatilo da se ponijeh tako ludo i ružno?... Uvrijedih je, a kako li sam mogao?... Pogružih se sam u sebe. Misli moje kano da je zaokupila tamna noć: ni jedna nije bila jasna. Sve se to kružilo, motalo, vijalo i tuklo; dok mi je krv žestoko strujala svim žilama i ljuta navirala u glavu...Već je jutarnje sunce iznad gradskih kuća pomolilo svoj svijetli obraz i obasjalo čitavu bašču... Ja pokupim svoje knjige te pojurim ravno u školu a da nijesam ni zavirio u družinsku

sobu... Oćutjeh neki novi, neopisivi život u sebi. Sam se čas naslađivah tom iznenadnom promjenom, čas opet ogorčivah nekim tamnim, turobnim, dalekim i neizvjesnim slutnjama...Poslije toga prvoga domjenka prošlo je nekoliko tjedana a da nijesam nigdje susreo Laure. Svakoga jutra podranjivao sam u bašču, nadajući se da će opet doći; ali zaman! Dokle god bijah u domu, ona nije izlazila iz svojih odaja. A Žorž, koji je sve to više u zvijezde kovao njezinu ljepotu, reče mi da kadšto dolazi u bašču, i to samo onda kad sam ja u školi... Jednom da ga je ispitivala za mene... - Vidiš, Vanča!- nastavi kumordinar - ti se ne smiješ tuđiti od nje. Mogla bi ti naškoditi u milostivoga gospodina! A ona je tako mila i lijepa da je čovjeku posve drukčije u njezinoj blizini! - ... Ja nisam ništa odvraćao na Žorževa razmišljanja o lijepoj Lauri, ali sam plamtio i gorio od želje da je opet vidim, da se opet sretnemo... Dugo odlučivah što da uradim, i odlučih... Sestrice moja! - tako sam počeo listić - dugo, predugo se ne vidjesmo. Što si sa mnom uradila, neka ti bog oprosti. Ožegla si me svojim slatkim cjelovima u vrtu onoga jutra kad se prvi put sastasmo... Šta je tu bilo? Što li sam ja ludo i nezgrapno izbuncao u onoj sreći koja je tako iznenadno i tako kratko poput dobroga genija munula mimo mene... sve ja to ne znam. Ali jedno ćutim gorko i bolno da te više vidjeti ne mogu i da ti izbjegavaš svakom našem susretaju. Jošte danas odlazim odavle... pa sada, sestrice, možeš lijepo svakoga jutra onako rano kao i onoga prvoga dana uraniti u naš vrt, ja ti smetati neću... A ne da ti žarko sunce pali mila i nježna lišca: jer ti polaziš bašču samo tada kad mene nema ondje... Tako... Zbogom, sestrice moja!...Bratac Ivica Zamotam listić i skočim preko stuba na hodnik te se lagano prikučim do njezinih odaja. Tiho se prišuljam k vratima i pokucam još tiše. Začujem njezin glas, naglo otvorim vrata, bacim pismo i pobjegnem što su me noge nosile...Već prvoga jutra vrebah da li će izaći. I doista se ne prevarih. Začuo sam lagano šuštanje njezina jutarnjega odijela po hodniku i spazih da silazi u bašču... Iza toga tiho i oprezno primicah se i ja u vrt...Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice koja se jedva zamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim da nešto čita... Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam, doduše, bio sam sa sobom načistu što ću i kako bi se sve to moglo svršiti, ali nešto naumih ne znajući ipak pravo što ću. Došuljam se iza leđa te joj iznenada zaklopim rukama oči... Bilo je dosta nespretno jer joj je i veliki slamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, u leđa... Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu i opazivši me ciknu smeteno i nerazumljivo...- Sestrice draga, sestrice moja! - dahnem strastveno.- A, gospodičiću! Šta to od vas biva? Ne bojite li se da će vas vidjeti milostivi vaš dobrotvor? Možda rođak Žorž? Možda koji profesor vaš?- Sestro! Okrutnice! Nijesi li me ti prva nazvala bratom svojim, a ti da budeš sestricom mojom? Pa zašto se tako okrutno skrivaš i bježiš preda mnom?Prihvatim obje njezine ruke i počeh ih cjelivati. Tu ugledam svoje pismo kako ga je zgrčila ružičastim prstićima.- Polagano, polagano, đače moj! - ukori me ona. - A što će reći njihova milost, gospodin Mecena, kad ugleda štićenika svoga Ivicu?... Ti zliću, a ne brate...- Pomirimo se, sestrice moja! - izlanem ja - pomirimo se!Ona prasne u bahantičan smijeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše. Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću

nego mi se prividješe kano da će ugristi... Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi...- Pomirimo se! Pomirimo se! - porugljivo ponavljaše ona moje krotke riječi...Nato obadvoje začusmo kako negdje u dvoru škrinuše i zaštropotaše vrata. Ona se lecne, a ja ugledam Žorževo pospano lice na ulazu bašče. Kumordinar se ustobočio i krupno zijevajući grebao svoju debelu šiju sada ljevicom, sada desnicom.- Lauro! Zbogom, do vidova! Ali kada opet?Ona lagano maknu ramenima i kano da se zamislila. - Puno, puno toga imamo razgovarati! - klikne tiho. - Kad saznaš sav moj život, tad istom bit ćemo pravi brat i sestra...- Valjda da smo oprezni i da se sastajemo što rjeđe... ah, što rjeđe... - drhtaše moj glas i naglo zamakoh na drugi kraj bašče.Kumordinar je još uvijek buljio u zrak kano da traži kakvu zvijezdu. Onda se prokašlja sve na silu, neka se vidi i čuje da je on ovdje... Sada skrene očima u daljinu pa opazivši žensko odijelo, progunđa nešto nerazumljivo i stupi tri-četiri koraka naprijed... - A? Vanča! - ugleda mene. - Ti bježiš? - šapnu. - Hm, bježi, kad ju je ugledao! Ja lje neću nikada - i Žorž usiljeno kihnu i jedan i dva puta, kao da je htio reći: - Čuj ponajprije da je kumordinar ovdje.Ja izmakoh na vrata i nađem se u družinskoj sobi. Otvorim hitro prozore da prostruji svježi zrak, te se naslonim nijem na hladni zid, i to mi je godilo... Oćutim da sam umoran i slomljen. Bilo mi je pusto i dosadno, i kao da mi je netko sve misli istrgnuo. Nijesam znao česa da se prihvatim... Najednom me zaokupi neka groznica i drhat... Sjetim se svoga lista i kako ga bojažljivo dobacih u Laurinu sobu i kako umakoh... I to mi se pričini tako ludo i nespretno... Sad mi neke njezine riječi tako porugljivo zujahu u ušima... Nije li sve to samo igra iskusne i mudre djevojke s neukim đačetom? Nije li sve to bruka na školski prah i tintu kojom su mi zamrljane knjige, ruke, pa gdjegdje i odijelo... Ludo je to i glupo je to!Iz takva snatrenja trgnu me Žorž.- Ej, zgubidane! - prodrma me on - što si mi se tu prislonio kao svetac što ga zbaciše s oltara? Vidiš ti njega! Znam sve, muzikašu moj. Ti rano raniš i sastaješ se s našom štićenicom, je l' de? Ha, ha, ha!...- Šta li vam se to magli? Vi još spavate, dragi moj kumordinar! - odsiječem trpko.- No, ne boj se, rujatuše, ne boj se! Kamo sreće da je tako... Htjedoh te samo podražiti. Ta vidim te gdje si se uza zid šuljao bježeći pred ženskim haljinama... Nijesi ti za rujatuša, brate; u fratre ćemo te dati, u fratre! A ja, vidiš, nijesam još tako star, ako mi već majčino mlijeko i ne vonja iz usta; vrag je star, a ne čovjek na sliku i priliku božju. Ja, brate, ravno k njoj: - Dobro jutro, lijepa gospodično! - Dobro jutro, gospodin kumordinar! - odvrati ona. - Ja: - Baš je lijepo i ugodno jutro, ah da svi tako rano ustaju kako naša gospodična! - Ona: - Da, baš je lijepo i ugodno jutro! - Ja: - Ah, da naš milostivi barem jedanput tako rano skoče na noge mjesto da spavaju gotovo do podneva! - Ona ništa, već se otpravila iz vrta. - Ja: - Pa već odlazite, lijepa moja... a nijeste li zamijetili ovdje našega đaka siromaka, Vanču? Uh, kako li taj mladić strepi pred ženskim odijelom... On još s vama doista nije progovorio ni riječi. - Ona me nekako čudno ošinula očima i ostavila vrt... Nije doduše odvratila ni riječi, ali ja znam da joj se sviđala moja razgovorljiva ćud! Tako, moj zgubidane. Ženska, pa bila otkuda mu drago, kojega god soja i roja, njoj se hoće razgovora i šale i okretnosti. A ti, bumbaru, odlunjao si iz vrta kano da će te ujesti za nogu mlada i krasna sirotica!... Fratar, velim ti, a ne rujatuš!...- Do vraga! Što ste me stali bockati i dražiti! - okosim se ljuto. - Da znade milostivi kako moj odgojitelj i rođak okreće opakliju, no ja baš ne znam što bi se svemožnomu kumordinaru dogodilo...- Ne brini se ti za mene, zgubidane! Ja hoću, kada već stadoše pucati brci, da budeš čovjek, a ne šmeglja! Znam ja svoje!Otada počeo sam živjeti novim životom u Mecenovu dvoru. Domjenci moji i Laurini bijahu rijetki, ali sve slađi i iskreniji... Mi se priljubismo jedno uz drugo te bijaše teško razlučiti je li

to prijateljstvo ili bratstvo i sestrinstvo. Ili je tinjala ona tiha, bojažljiva, neodređena vatra koja, što dulje traje, sve više usplamćuje dva srodna srca djevojke i mladića... Bijaše naša sreća da nas nitko nije zamijetio...Laura mi otkrije podrijetlo svoje ovako:- Kada stadoh pamtiti prve pojmove svoga života, nađoh se u sjajnom stanu sa svojim ocem i staricom sijedom i pognutom, oštra lica i slaba vida. Sjećam se oca, stasita i krepka čovjeka od kakvih četrdeset godina. Majke nijesam poznavala. Godinu dana iza moga poroda nahladila se kod nekog izleta te ostavila oca i mene. Staricu nazivasmo Ivanom. Ona me odgajala i učila, te redila i pazila kuću. Otac se bavio poduzećima, pa je gotovo uvijek izbivao od kuće, a kada se na koji dan povratio, jedva mu je preostalo od briga i napora da me izgrli i da protepa po nekoliko riječi sa mnom... Sve se njegovo pouzdanje za moj odgoj i nauk stjecalo u strogoj starici, koju je on štovao u kući poput ikone; a sav njegov rad i nastojanje išlo je za tim da steče što veći imetak i da opskrbi svoje dijete... Jednom, držeći me na koljenima, privinu me iznenada na svoje grudi i stade jecati. - Oče, što je tebi? - Obuze me djetinjski strah, uhvatim ga oko vrata, pa i ja proplakah i ljuta bol srvala mi srce, a da nijesam dokučivala zašto. - Laurice, ti ćeš ostati sama na svijetu... sama... oh, pa šta ćeš sama, siroče moje? - uzdahnu otac, privijajući me sve jače na svoje grudi... Ja svega toga nijesam razumjela, te jedva zatepah suznim očima: - Kako, tato, da ću sama ostati? Zar ti polaziš opet na put... no pa ti ćeš se vratiti kao što si se vazda vraćao... - On zamuknu, otrvši oči... Nekoga dana čula sam iz susjedne sobe, gdje razgovaraju otac i Ivana... Otac: - Starice, moji poslovi su u najljepšem redu. Djetetu sam namro toliko imetka da može živjeti i da neće trebati prositi kruha te se prebijati od nemila do nedraga. I vama je ostavljen lijep groš. Hoćete li dok ste u životu ostati uz moje dijete te ga paziti kao oko u glavi, odgajati i poučavati, kako je to i dosada bilo? Hoćete li mu uvijek ostati drugom majkom?.. - Starica: - A, bog vas vidio, dragi moj gospodaru, kakvi su to danas razgovori? Vi ovako jak i krepak kano hrast, koji ćete preživjeti mene za sto godina - i bog vas uzdržao - vi tu govorite kao da se ispovijedate na samrtnoj postelji! - Otac: - Ne hasni tu krstariti, čestita Ivano, ja to slutim: kao grom će udariti i taj vaš hrast oborit će se i survati... Ja to slutim! Dapače, ja to znam... Srčane boli tako svršavaju, pa tada valja čovjeku pripravnim biti... O, moja vrijedna starice, kako je često meni! Zaglušim, obnevidim, stisne me u grlu... Ali, čemu to? Vi mi ne odgovoriste na moja pitanja? Dakle? - Starica: - Ta kakva odgovora trebate! Dobro znate da mi je dijete priraslo k srcu kano da sam ga rodila! No, bog vas čuvao crnih misli. Vama treba odmora, gospodaru moj... pa će sve to prestati. - Otac: - Odmora, da! I ja ću ga naći - i ja naginjem k tomu vječnomu odmoru. - Starica je ipak bila nekuda usplahirena i nespokojna poslije toga... Onaj zagonetni i nejasni razgovor duboko se zasjekao u moje srce i dušu. Neka neopisiva bol i mračne slutnje zarile se noktima u moje biće. Postajala sam turobna, zamišljena i mučaljiva.Ali doskora prevrnu se čitav list. Moj bi otac često dolazio mrk i ljut kući. Tu je uzdisao i računao te se hvatao za glavu. Zatim običavaše sve te račune i pisma rinuti od sebe, kao da ga je zmija ujela. Onda bi poletio k meni, uzdignuo me na svoja jaka prsa i cjelivao... Društvo i poduzeće u kojem bijaše moj otac članom propalo je. Nas zahvati teška nevolja i bijeda. Stali nam opsjedati kuću sudbeni izaslanici, provalili u sobe nekakvi prljavi i očajni ljudi... Ja sam vidjela kako miču naše stvari, ogledavajući ih i pipajući. Kimaju glavama i tajanstveno šapću... Počela je sudbena dražba. Otac, izmučen i pokunjen, uhvati me za ruku: - Ajde, dijete moje! Tu nijesmo više mi gospodari, tu nije više ništa naše! - Svijet nam se ugibaše kada izlazismo ostavljajući svoj dom. Žene se turkahu naprijed i upirahu u mene suzne oči.Dugo, dugo iđasmo. Otac je kadšto otro znoj s obraza, ali nije ni riječi progovorio. Tako smo prispjeli u zabitnu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zaprljana, ružna i slabašna, igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre i počeše zjati u nas: - Gle, gle, kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji... I meni je tata obećao da ću o Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu... - vikala je

glasno neka djevojčica koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednih kućarica. Popeli se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena daščana vrata, i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu.

- Ja sam uredila kako se dalo, gospodaru.- Uredila - uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice!Ivana se okrene do prozorčića i stade pregačom otirati suze...Stari naslonjač što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici koja vonjaše po dimu i vlagi. Svod je bio tako nizak da je mome ocu valjalo sagnuti glavu kada stupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkog ljetnog sunca koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavansku spiljicu...- Gospodaru moj, kako znate, ja polazim odavle daleko k mojemu rodu. Gospodaru moj, zbogom!Otac se laktima nasloni na bijedni onaj stolić i ne odgovori ništa.- Laurice, Laurice! - zajeca starica i pritegnu me drhtavim rukama k svojim obrazima.- Ivano, babo moja! - počeh ljuto vriskati, sluteći da se ovdje nešto čemerno i kobno događa i da će me starica ostaviti... Ja se nisam dala otkinuti, ali starica me krepko stisnu za obje ruke, preda me ocu i poleti iz kukavnoga našeg novog stana...Kada pak ugledah gdje ocu curkom teku suze niz problijedjelo lice, obujmim mu desnicu te gorko, gorko proplakah. Sada me otac odnese na postelju i sjedne kraj mene: - Dijete, što si briznulo u suze? Smiri se! - i on nasloni lice na moje vlasi. - Ah, kada ti, oče, plačeš... - Ništa! Ništa! - otiraše on i moje i svoje suze. - Smiri se, dijete moje, bog je dobar i velik!Svlada me umornost i san, te ja slatko usnuh na roditeljevim rukama. Ne znam koliko je toga dana odjurilo u nepovrat kada se probudih. Opazim s užasom da sam ostala sama u izbici. - Oče! Oče moj! - zajecah prestravljena, ali mi se nitko ne odazove... Poletim napolje i spustim se niz one jadne stube. U prizemlju bijahu širom otvorena vrata, i ja ugledah veliku, neskladnu i čađavu sobu. Zavirim plaho u nju i kliknem opet: - Oče! Oče moj! - Sada istom zamijetim u kutu krupnu, bosu i jaku ženu, gdje hitno na usta nagiblje nekakav lončić kao da joj se osobito žurilo kada je začula moj glas...- No, no, mala!... - otiraše si lijevim rukavom usta te se valjaše teškim koracima prema meni... - Nije tako zlo, nije! Doći će tata, doći će... On te je meni preporučio da pripazim na tebe... Ja sam gospodarica i vlasnica ove kuće. Ne boj se, pile moje, što dršćeš? - pogladi me žena hrapavom rukom po vlasima... - Hajde, hajde! Povest ću te na ulicu. Tamo je i moj mali Ferkonja... - I žena me uhvati za ruku i izvede na ulicu.- Ferkonja! Ferkonja! Hajduče, gdje si opet?Iz čopora djece koja zgrtahu prašinu u kupove, a onda je pregrštima bacahu u zamrljane stijene kućarica vičući: Puk! puk! puk! - što je značilo pucanje - iz toga čopora izvuče se dječarac tako zaprašen i zamusan da mu se moglo zamijetiti samo jedno veliko oko poput živoga ugljena u pepelu...- Šta je, mamo? Šta?... Na, oni će ispucati moj prah! Stani, umah ću doći!... Nećete, ne, ispucati vi moga praha, lupeži jedni! Ja sam ga teško sabro... - I dječak se vrati natrag k hrpi i počne bijesno bacati pregršti prašine, a za njim i drugi... Sada se zaprašila čitava ulica tako da se vesela dječurlija kroz oblak prašine razabirala kao nekakvo neodređeno klupko...- Hajduče... hajduče! - ciktaše nježna majka. - Hoćeš li skoro ispucati taj svoj prah... Ferkonja! Ferkonja!... - deraše se sve jače gospodarica našega novoga stana.- Šta'š, mamo!? - stvori se pred nama dječak. Sada tek opazim da je dječarcu lijevo oko zatisnuto. Na ono oko bijaše ćorav.- Ćorko, na! Evo ti žene! Baš je pristala kao kraljica... Vodi je, pa se igrajte! - surovo će Ferkonjina mati, a on me ščepa garavim rukama za rukav i odvuče u gomilu... Djeca me

zaokupiše: - Joj, kako su u nje lijepa puceta! Kako li se sjaju i svijetle! Moja mama mi reče da se tako sjaji zlato i srebro. A u zlatu i srebru obučene su samo grofice male i barunići mali! Jesi li ti grofica? Ili si barunica? - počne me navlačiti i potezati obijesna dječurlija muška i ženska, te mi prahom zaprljaše čitavo odijelo... Sada odrasliji dječaci pozovu Ferkonju na stranu, pokazujući na puceta moje odjeće... Ferkonja kimnu zadovoljno, privuče se k meni, uhvati hitro zubima jedno puce i odgriznuvši ga poleti k drugovima koji izdubiše jamicu i stadoše strastveno igrati se na puceta...Ferkonja posvema zaboravi na mene. Ženska dječurlija povukla me u svoj krug, te saznavši za moje ime, udomaćile me... Stadosmo igrati "trgotanje". Sjećam se i danas toga imena. I ja se obveselih, i lica mi se zarumenješe u tom novom svijetu zemskih anđela: nikada se naime ne igrah u tolikom broju djece...Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim, rukavima trlja znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše me u igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, i on, ne pitajući za čast kneginje, zaleti se k meni: - Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri! One hulje ne smiju da odu dokle ga ne dobijem... - Ženska djeca stanu hihotati: - A, a, Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par! Ćorko i kneginja! - Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtoj pokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, ni ti, klepetušo, ni ti, dromedare, ni ti, kladivo, biti mojom ženom, ne!... - I Ferkonja odjuri među hazardaše... A naše djevojačko kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni dječarci što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mirni, strpljivi i milodušni da se više ubrajahu među žensku negoli među mušku djecu... Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drsko ponašanje toga ćore Ferkonje... Kakva ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknjici fale čitava tri puceta! Što će reći otac?...Ferkonja doleti i opet... Ono jedno oko čudno mu se caklilo i škiljilo. Ne bijaše pokunjen, nego bijesan, silovit, krut i ljut. Ne progovori ni riječi, već zubima zakvači sada jedno, sada drugo, sada treće, četvrto i peto puce i trgaše ih upravo razbojnički... Ja briznem u gorki plač...- Šuti! - opali me Ferkonja baš po ustima. - Šta će tebi puceta? Ta ti si moja žena. Zar nam nije mama tako rekla? A mama te je izabrala da mi budeš ženom. Ja te, bome, nisam tražio! Onda pak, što je moje, to je i tvoje; a što je tvoje, to je i moje! Tako kazuje i moj tata kad navečer dotrabunja kući... Alaj ćemo se veselo smijati i kukurikati kada im ispripovjedim! Alaj će mi tata gladiti obraze i glavu od zadovoljstva! Ne boj se, moja mala, sva puceta dobit ću natrag, pa će ti ih moja mama već prišiti na to ljeskavo odijelo...I Ferkonja opet odmagli u svoje društvo. Suznim očima gledah kako strastveno bježi u njihovo kolo... Primijetim gdje se oni dogovaraju i nešto šapuću. Osobito neki dugački delija, koji zapravo već nije patrio među djecu, kriljaše i mahaše rukama...- Koliko ih još imaš? - dere se on iz svega grla na Ferkonju. - S jednim ili sa dva, već ti rekosmo, da ne igramo! Dakle!..- Pet! draponjo, pet! Čuješ li? Ne samo da ćeš moja puceta povratiti nego ćeš i svoja koštena izgubiti. Pet svijetlih vrijedi više nego svi vi sa svim svojim koštenim pucetima!...Igrači se opet razumljivo pogledaše: - Eh, naš ćoro Ferkonja upravo se obogatio danas! - reče netko.- Dobio bogatu ženu, pa joj striže puceta zubima i noktima! - nakesi se delija i pogladi lukavo svoj šiljasti nos.- Nastavimo! - viknu Ferkonja.- Nastavimo! - odvratiše drugovi.- Ali na dvadeset i pet koračaja od jamice! - I stade Ferkonja mjeriti, rastežući svoje krakove,

samo da je veća daljina.- Na dvadeset! - viknu onaj delija.- Neću! Ili dvadeset i pet ili ne igram s vama!- Pa neka je dvadeset i pet! Ta i onako će izgubiti sve! - mahnu gorljivo jedan od igrača.- Ti ćeš izgubiti svoju jezičinu kano pijani mlinar kolotečinu! - naljuti se Ferkonja.Oblile me gorke suze. Ah, kako me taj ludi i ružni dječak oplijenio! Što će tata reći? Zašto me pustio samu među ovim ljudima?... Ali djevojčice skaču oko mene: - Što si se snuždila, kneginjice? Ferkonja je ružniji negoli luđi. Da, on nije lud! Sva će on puceta natrag dobiti... Ajde sada nalijevo, da nastavimo igru... - I one me povukoše za rukave, a ja zaboravih na suze, na puceta, na Ferkonju i na tatu...Vrtjeli se, skakali, letjeli dugo i dugo, kada nas iznenada prekinu jauk i lelek među igračima. Oni se junački počupaše...- Vrati mi zlatna puceta, lopove, tate! - derao se Ferkonja na onoga velikoga draponju, a jedno oko vrtjelo mu se u glavi poput vira na burnoj vodenoj površni.- Mani me se, ćoreša, jer ćeš zube i to drugo oko sada tražiti u prašini! - zagrozi se drapavac, dižući pesnice...- Vrati, lopove! Vrati, tate! - vrisnu uvrijeđeni Ferkonja pa se zaleti na draponju i zubima bijesno zagrize u njegove lakte... Ovaj zatuli i ošine dva-tri puta Ferkonju po čelu da mu je kapa daleko odletjela. Ferkonja potrese glavom te se Golijatu zapilji pravo pod grlo... No Golijat odvinu njegove oštre nokte i opet ga ošinu po lijevom i desnom obrazu. Moj novi drug klone iznemogao, a dok Golijat misli da se sretno riješio napasnika, ovaj još jednom segnu ispod draponjina nosa - tu se nalazilo prišteva i krastavih, napola zasušenih rana, kao kad hrpica gljiva obraste koru stabla - i Ferkonja taj bolni grm jednim potezom nokata svojih raskinu tako vješto te Golijatu briznu krv i sukrvica. On zarika uplašeno i stade bježati s pucetima što ga noge nosiše... Hihot i vriska dječaka poprati draponju. - Ferkonja ostade Ferkonja! Eh, olupio i ostrugao mu je čvalje da ga ne bi vražja britva obrijala tako. - Oni uistinu samo od zlobe tako potcikivahu jer ih je Golijat toga dneva opet sve operušao na pucetima, a on bijaše građanin iz neke šesnaeste ulice u ciganskom prnjavoru... Tko će htjeti sutra igrati s njime, valja mu se brinuti da navečer otkine puceta s jedinih hlača što će ih otac, stric ili koji drugi domaćin odložiti navečer sa svoga umornoga tijela...- Ti si danas kriva svemu tomu! - srnu na me bijesni Ferkonja.- Šta sam ja kriva? - zapanjih se. A on me udari zgrčenim šakama po leđima da posrnuh i jedva se uzdržah na nogama. Uto skoči onizak, širok i jak dječarac, lijepa crnomanjasta obraza i velikih očiju:- Stani, ćorava nakazo! Zašto biješ ovu malu? Što ti je ona kriva? Pokrao si i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva!- Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući da će sve zvoniti! I moj tata tako radi kada god ga snađe zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!- Neću, ne, ćorava haramijo! - popne se dječarac do grla Ferkonjina, potrese s njim kao s vrećom, te ga obali u prašinu i kleknu na njegova prsa...Ferkonja stade zlobno režati poput psića: - Pa šta ćeš sada, Damjane? Hoćeš li me udaviti? Ja ću sve reći svomu tati, čuvaj se! Uhvati li te on, kožu će s tebe živa derati i svlačiti! Ne drmusaj me tako, ja maloj neću ništa više učiniti, pusti me!- Zakuni se, ćorko, da nećeš male napastovati, jer inače izbit ću ti i ovo jedno oko! Znaš li!...- Neću, neću! Pusti me! - cvili Ferko, a oko mu se širi i toči s lijeva nadesno.- Digni tri prsta i reci: "Kunem se!"Uvidjevši Ferkonja, da sili njegova protivnika ne ima kraja, digne doista tri prsta...- Zakuni se, ćoravi svate!- Kunem se! - ponovi Ferkonja zagušenim i ljutim glasom...

- Na što se kuneš, haramijo?- Na što hoćeš!?- Kunem se da neću vrijeđati, napastovati, tući i zlostavljati ove male kneginjice kojoj sam pozobao zlatna puceta poput ptice grabilice! Zakuni se tako...- Kunem se! - i Ferkonja opetovaše riječ po riječ...Sada ga pusti dječarac, a Ferkonja, čim se izmotao na slobodu, sunu potajno moga viteza nogom pod rebra i počne bježati prema domu, pun osvete, zlobe i mržnje...Da ne ostanem među djecom sama, poletim i ja za njim...Plaho dotrčah za Ferkonjom u siromašnu kućaricu.- No, kako ti bijaše, mala moja? No, Ferkonjo, je li se poigrala s drugovima i drugaricama? Šta si se zavukao u kut kano krivi pas? Nisi li se možda posvadio i potukao sa svojom lijepom, sitnom ženicom? He, ćoreša moj! - nagovori mati svoju diku, a iz usta zaudaraše joj strašan vonj.- Ona je kriva! Svemu je ona kriva! Tako kaže i tata moj tebi, mamo, i ja sam je čestito dudnuo po leđima; ali me spopade za grlo onaj Agnezin čupavac, te je uze u obranu; malo da me nije zadavio!- Vidiš, vidiš vraga i njegovu mater! - dunu u zrak nježna majčica. - He, da, zidarov je sin; jak je poput klisure. Pa šta ti je mala skrivila, ćorkica moj, hej?- Šta mi je skrivila? - pogrebe si junak zamrljani gotovo četverouglasti nos. - Vidiš, na, skrivila mi tako. Tko joj dade ona svijetla puceta? Sada ih dakako nema više pa tko joj je kriv? Sama. Otkinuh i jedan i dva i tri i četiri i pet; draponja: makni kažiprstom onamo, palcem amo, a mezimcem na sve strane, i pogodi! Lopov, sve je dobio od mene. A ona je tomu kriva: čemu ih je imala? Zar moja žena da nosi zlatna i srebrena puceta? Ludo! Gdje ih ti, mamo, nosiš? Kako bi ih tata pozobao da ih ima, kako nema, u tebe! Pa šta će njoj? Vidiš da je ona kriva...- Dobro, dobro, Ferkonja moj! Baš si mi delija, hvala bogu! Upravo se ponosim da te imam... Mala, mala... Dakako da je ona kriva! Ej, mudar li si kano popovo prase: srce me zebe da nećeš doživjeti starih dana poput roditelja svojih! Odviše si nam pametan, delijo naš!Mene opet obliše suze.- A što ti, čubonjo jedna! Plačeš, mrgodiš se, suze prolijevaš? Hm. Gospodsko dijete... Ha, ha, ha! Uistinu, nekakva fina svojta... No, stanarina mi je plaćena... Ej, gospodično, pa na što da se tužiš. Žena treba da sve podnosi: i kletvu i porugu, i batinu i šaku!... A ti si bila danas Ferkonjina žena, ja ti barem tako rekoh...- A ne vidite li da mi je odgrizao sva puceta s moje odjeće! A šta će moj tata, kada dođe? - briznem jače u plač...- Vidiš, vidiš kako je sve to mekano, suzno, bolno i jadovito. E, sada razumijem da je gospodsko...Ženura ode do nekakva dugačkog, otrcanog i nečistog stola. Tu otvori sunjicu štono se protezaše duljinom čitava stola te pobere nešto u šaku, metne u usta iglu s koje visaše bijeli konac...- Na, mala gospodično, na! Da se ne ljuti tvoj tata, prišit ćemo nova puceta! Nijesu doduše kao ona tvoja - bog i duša, niti ih ne vidjeh pravo, ali Ferkonja veli da bijahu zlatna i srebrna, a to je dosta kada on tako veli!... Ova su za zimskog haljetka mog Martina, ali su jaka pa bi mogao volove u njih pripeti... deder, ded! Budi samo mirna...I ona povuče krupnu nit kroz moje odijelce, te sa tri četiri poteza prišije puce za pucetom, progrizavši zubima svaki put nit kad bijaše gotova s pojedinim... Ali neprilike! Ni jedno od tih majstorskih puceta nije se moglo zapeti...- Hm, hm! - mrmljaše žena, nakesivši se u zrak - tko bi mislio? Ej, da! Sve je tu maleno, fino, svetački, kao na oltaru: ne ide, pa ne ide! A tko ti je šivao ovu gospodsku ludoriju? Đavo ga raznio skupa s tobom na sto komada! - Nato uhvati s visoke i široke prašne peći velik zarđali

nož, skine moju odjećicu, te naprosto svaku škuljicu od malenih puceta raspori naširoko! - Tako, no, bit će bolje... Sada, dakako, umah zakopča one velike kolobare od puceta, na kojima bijaše više blata negoli veličine i težine samoga puceta. - Hajde, hajde, snašice moja! Lje se nećeš bojati svoga zločestoga tate: opravica je dobro skopčana, baš ti pristaju ti gvozdeni kolobari!Uto se začuju izvana teški, polagani koraci, a doskora stupi u sobu čovjek ružna oblika. Sve bijaše na njemu izlizano, pokrpano, nečisto i nezgrapno. Kad je ušao među nas, nije nikoga pozdravio. Potegne iz kuta prosti stolac, te se posadi na nj, ne skinuvši ni klobuka s glave koji je doduše naličio pokrivalu za glavu, ali ćeš teško razabrati da li je to krpa ili kriljak... Po sobi se hitro rasprostre neki ljut, prokiseo, gušeći vonj koji je umah nadvladao sve ostale što ispunjavahu te bijedne prostorije...- A, a! - graknu on, uperivši na me svoj crvenkasti i pomodrio nos koji je na rtu svršavao debljinom potpune smokve - a, a! Kakvo li je to pile zabludilo u našu kuću! - i pljunu ogavno prema meni.- Nova stanarica, stari! Novi stanari već se doseliše!...- Aha, naši tavanari... Pa tko je sve? Imadu li više takva drobiša?- Pravo još ne znam. Čini mi se da će biti nekakav udovac, šta li, pa onda ova mala prkonjica...- Neka, neka... - promrmlja on - A gdje si ti, ćorane moj? Šta se to vučeš uza zid kao da si ukrao popovski groš u crkvi?...- Nešto mu nije pravo. Počupao se radi ove male s onom Agnezinom vucibatinom: e, pa kako već biva, kopilani su jaki. I zidar je ljudski iskamusao Ferkonju...- Pravo mu budi - huknu vrijedni roditelj - kad se dao kopilanu. Drugi put neka mu raspori trbuh ili kamenom razbije glavu! Oko za oko, zub za zub! Ćoreša moj - hej - tako valja da se živi u svijetu! Pa kako to, radi ove male? Šta bijaše s tom malom? Zar ti je ona ljubovcom? Samo ne tako žurno i tako rano!... - zaprijeti otac šakom.- Mama mi ju je dala za ženu, i ja sam je poveo među drugove i drugarice! - okrene sada Ferkonja lice od zida. - A ona je kriva i nitko drugi, ona! ... - Tu poleti divljan prema meni i udari me šakom po obrazima...- Vražji dječak! - nasmija se trpko roditelj; a ja briznem u plač i vrisak.- E-e-e - stani, stani! Ako te malo cvrknuo, nije te ubio: bit će zdravije lice! Gospoda su ionako suviše blijeda! - digne se on sa stolice i pokroči do mene da će me pogladiti i utješiti, ali se najednoč osupne...- A, otkuda na tebi puceta s moga zimskoga haljinca? Hej, ne cmizdri se, nego odgovori! Tako? Lijepih li stanara, pa još k tome tavanara, istom dođoše, pa već počeše krasti... Govori!Ja se ustrašim od te surove vike i potrčim plačući do žene već po nagonu djeteta da ću u nje naći milosrđa...- No, no, stari... čekaj... nije tako... Poslah je s Ferkonjom da se igraju na cesti. Na njezinu odijelu bijahu svijetla - srebrna ili zlatna puceta, kakvo je ono pod grlom što joj je preostalo jošte... A naš ćoran, ta znaš kakav je, slika i prilika tvoja, odgriznuo do pet puceta s odijela male i prosvirao ih u igri... Da ne bude belaja: mala je plakala i jaukala za svoja zlatna puceta, odjećica bijaše joj raskopčana, a ja sam joj prišila nekoliko njih s tvoga zimskog haljetka! Nešto su krupni - ali su jaki!- O, ti, mrcino! - okrene se od mene domaćina i stade vikati na nježnu Ferkonjinu majčicu da se sva kuća tresla. - Ti, pijanduro! - nastavi on - opet si se iz lonca nažderala rakije ili vina! Je li ti đavo zavrtio u glavi da si išla moja puceta prikopčavati na tu malu cmizdravku? Zar sam ja ukrao svoja puceta? Šta ti misliš, kravo jedna, šta ti misliš? Pitam te ja!Niti nježnija, niti krotkija ne bijaše prema svome bračnome pjevidrugu mila majčica Ferkonje... Krupnine njegove odvraćala mu strašnom vikom i deranjem, pače prijetila sa šakama. - Zar sam ja ništa u kući, ti, zacopani ljudoždere! Nećeš, ne, dugo sa mnom! Ako sam

pila, svoje sam pila! Ako je bilo baš iz lonca, ja sam ga kupila!Ferkonja je za toga nadvikivanja i deranja zadovoljno noktima grebao po zidu i po stijenama obliže peći. Njega je očito zabavljao i veselio taj heroični sklad među ocem i materom...- Hoću, hoću! - prijetio se pesnicama revni otac obitelji, grabeći opet onaj zarđali nož.- Što ćeš? Što ćeš! - planu majčica i pritegnu me k sebi.- Odrezat ću natrag svoja puceta, pijanduro!...- A ne znaš li da ih je maloj otkinuo i proigrao ćoronja, tvoj vrijedni sinčić; zmije ti, bog da, oči ispile. Ne znaš li, klomotalo jedno?- Šta mene briga! Ako ih je on otkinuo, pravo je imao: ja se u njegove poslove ne miješam! Ali ja hoću svoje natrag! - I on posegnu šapama za mnom, no Ferkonjina majčica uhvati me čvršće te iznese iz sobe na tavan u našu sobu ubogarku.- Na, tu budi, pa se ne boj ništa! Što tako dršćeš, snašice moja! Neće tebi nitko odrezati tih puceta! Bijaše to samo puka šala. A sada lijepo čekaj, dokle se vrati tvoj tata.Ona me ostavi samu, tresnuvši krhka vrata za sobom. Ja se složim uz krevet na goli pod i ondje usnuh plačući i jecajući... U snu putovah nekuda daleko, daleko sa svojim roditeljem... letjesmo, uspinjući se visoko iznad brda i dolina. Pričinjalo mi se kano da me previsoko zaniješe krila u prostorije gdje nema zraka i gdje mi zapinje dah, i tu ustrašena vrisnuh, ali me otac pritegnu uza se, i mi se opet spustismo u neku zelenu, beskrajnu ravnicu... Iznenada niknu iz trave jednooki Ferkonja, tražeći zlatna i srebrna moja puceta... ja da ću se privinuti k ocu, ali mjesto njega upopriječio se mrkonja, derući se: Ferkonja ima pravo! On je moj sin, pravo ima! I taj mrkonja mahaše groznim nožem povrh moje glave da je sve zviždalo po zraku... Procvilim poput sinje kukavice za ocem svojim: kada li se pomoli onaj lijepi dječarac Damjan! O, ne bijaše on dječarac! Junak nad junacima... Mi svi bijasmo veliki ljudi u tom mojem snu... I kad ga zamijetiše Ferkonja i onaj drugi, nagnuše bježati što su ih noge nosile, pretvarajući se oba u vukodlake, a rep im se vukao naširoko i nadugo po zemlji. Tu priskoči Damjan, pa podsijeci te ružne repove, ali oni još dulji narastoše, izmatajući se oko nas... Sada me uhvati Damjan - on bijaše posve sličan mome ocu - i mi se digosmo iznad zemlje i opet poletjesmo u visine... No ona dva vukodlaka, Ferkonja i otac njegov, porastoše od zemlje tako visoko da mi tek lepršasmo oko njihovih glava kao ono noćni leptiri okolo plamena svijeće... A sve me Ferkonja lovio i dohvaćao svojim pandžama: - Nećeš mi uteći, ne, mala! Zaman si poletjela visoko, nećeš mi uteći!Uto zajecam i trgnem se iza sna... na stolcu goraše svijeća, a za stolom sjedio je otac, poduprvši glavu rukama...- Oče, oče moj! - kliknem ja.- No, jesi li dobro prospavala, Laurice moja? - prene se otac i pohrli k meni. - A jesi li gladno, dijete moje? Ajde, ajde... protari očice, pa ćemo lijepo večerati, ti si doista gladna, sirotice moja! - I on me roditeljskom nježnošću skine s kreveta.- Samo, dijete moje, drugi put ne lijegaj kraj postelje na taj kukavni pod... Nađoh te uz krevet i metnuh na postelju, a da u snu ni osjetila nijesi...Sada je moj roditelj razmetao po stolu slastice i druge miomirisne hrane, ispitivajući me kako mi bijaše za njegove odsutnosti. A ja mu sve iskazah suznim očima... On se namrgodi, ostavi me začas kod večere i poleti k našim vlasnicima kuće u prizemlje... Ne znam što je tu bilo, očeva glasa nisam čula, ali se moglo razabrati surovo deranje i nadvikivanje Ferkonjina oca i njegove matere: - Mi smo gospodari u svojoj kući! Nama nema nitko ništa propisivati i nalagati! Komu nije pravo, neka sebi pomogne. Široko mu polje i daleka kuća od nas! Ako smo prosti - prosti smo, takve nas je stvorio bog! Ali smo zato svoji - i gazde svoje kuće. Gdje je još tko čuo da se gospodari i vlasnici kuća moraju pokoravati svojim stanarima, i to još tavanarima?... Nijesi, boga mi, ni ti iz loja isplivao dok si se nastanio na našemu tavanu! - vikao je Ferkonjin roditelj za mojim ocem kad se uspinjao na tavan u našu kukavnu sobu...Otac bijaše blijed i izmučen, a usta mu podrhtavahu. On me zagrli i prolane grozničavim i

tihim glasom: - Laurice, sjutra ćemo odatle! Ah, kako sam i mogao zabluditi među te grozne i bezbožne ljude, među taj smet!- A što bismo mi bili smet! A kako vi to možete reći? Smet je ono što vjetrovi donesu i natruse u kući da ne znaš otkuda i čemu! Pazite se vi - - začusmo glas Ferkonjine majčice pred našim vratima. Ona se došuljala za ocem i prisluškivala naš razgovor.Otac skoči i plane; ali ja mu se ovinuh okolo ruke te ga ne pustih napolje... On se opet smiri, snuždi i slomljen spusti na stolac, metnuvši me na svoja koljena... Samo je kadšto teško uzdahnuo, ali dugo, dugo nismo progovorili ni bijele ni crne...Ne znam kako i kada sam usnula, no ujutro skočim i stanem protirati oči... Dan bijaše sumoran i tužan, a napolju lijevaše kiša kao iz kabla... Uzdigoh oči prema ocu i uhvatim ga za ruku da je poljubim. Ona bijaše hladna poput leda i ukočena... Prolete me srsi i neka užasna strava i slutnja...- Oče, oče moj! - viknem ja i potegnem roditelja za hladnu i ukočenu ruku... Njegovo blijedo lice kao da se trznulo, ali on niti je odao riječi, niti se probudio... Sad se uspnem k njegovim obrazima, obujmim ga oko vrata i cjelujući ga jecah i vapih iz svega glasa:- Oče, mili moj oče, probudi se, što tako tvrdo spavaš? Nikada još nijesi tako tvrdo spavao! Oče moj! Oče moj! - Ali lica bijahu isto tako hladna i ukočena kao i ruka... Poletim na vrata te puzah niz uske i lomne stube iz našega stana. Noge mi klecahu, srce mi silno udaraše, okolo moje glave vrtio se čitav svijet... Sunem u gospodaričinu sobu, u razizemlje...- Gospo, gospo majčice, gospo!...Tu opazim kako je Ferkonja razvaljen na klupi jošte spavao...- No, šta je? Šta je opet?... - odjavi mamurno Ferkonjina majka.- Smilujte se, gospo, smilujte se! Tata, tata moj, jao, neće da se probudi...- Ha, ha, ha - uzrogota se žena. - Pa šta ću ja tvome tati, ako li neće da se probudi? Ajde, ajde na tavan, pa budi svoga tatu koliko te volja! Jučer te predao pod moju pasku i valjda će me vući pred sud što si izgubila dva-tri puceta sa svoje fine gospodske odjeće... Ajde, ajde! Budi ga i ne vrišti ovdje da mi ne razdramiš moga umornoga ćore... Ajde, ajde!...- Jao, smilujte se, gospo, majčice, smilujte se! Mene je strah ići natrag. Ja sam već budila tatu, ali on me ne čuje. Hladan je kao led... ne čuje me!..- Ajde, ajde!... - opet će ona okrutno te se udalji iz svoje izbe.Ogledam se po sobi i mune mi u glavu misao i nada... Skočim do Ferkonjina ležaja, prodrmam ga i kliknem: - Ferkonja, Ferkonja! Probudi se, ustani!On rastvori ono jedno oko i skoči na noge:- Šta je? Šta je, mala? A, ti si to od jučer? Pa čemu me budiš?- Ah, pođi sa mnom, pođider da probudimo tatu... Mene je tako strah da sva dršćem... Pođi!...- Da probudimo tatu? Kakva, čijega tatu... - zijevaše Ferkonja lijeno, tarući ono jedno oko...- Moga tatu da probudimo, Ferkonja, jao, čuj i smiluj se!- Tvoga tatu? Hm, čudnovato. Pa šta će meni tvoj tata? Pa čemu da ga budimo? Neka spava, sam će se probuditi već...- Ajde, ajde sa mnom! - Stanem ga vući za ruke - ja ću ti dati zlatnih i srebrnih puceta koliko samo poželiš čim probudimo tatu!- Hoćeš li zbilja?- Hoću, Ferkonja, samo ajde brzo!I mi se već uspesmo stubama na tavan, kada odnekuda prikriča Ferkonjina mati:- Kamo ćete? Kuda ga vučeš? Nijesam li ti rekla da ne vičeš da mi ga ne probudiš! Nikuda ne idi, Ferkonjo, njezin će te otac još prošibati za ona puceta što si joj odgriznuo s odjećice...- Idem, mamo, idem! Ta ona će mi sama dati svijetlih puceta, čim probudim njezina tatu...I mi stupismo u sobu... Moj roditelj ležaše nauznak kao i prije, a ja ga opet stadoh vući za hladnu ruku i prodrmavati: - Ustani, tato, ustani, probudi se!... - Ali ništa...- Ferkonja, na, skočider ovamo da zajedno probudimo moga tatu!

I mi ga svom snagom stadosmo vući za ruku tako dugo dok se moj roditelj nije oskliznuo i skotrljao s kreveta te pao na usta - ali se nije probudio...- Bjež'mo odatle, bjež'mo! - kliknu iznenada prestravljeni Ferko i poleti na vrata, a ja za njim. I mene obuze užas i teške crne slutnje.- Mamo! - saleti Ferkonja svoju majku - onaj čovjek na tavanu, hladan je kao led; on je valjda umro... Hodi, hodi da vidiš.- Umro... umro... - uhvatim se i ja za krilo te tuđe majke i počnem hroptati i jecati s te grozne, strašne riječi a da sama pravo ne dokučivah smisla njezina... - Umro, umro! Smilujte se, gospo, pomozite, majčice!- Što li ne buncate, djeco? - začudi se nekuda ublažena ona otare usta i ruke te se otputi u našu sobu na tavanu. Ja i Ferkonja puzasmo uplašeni za njom.- Uistinu, nesretno dijete moje, tvoga tate neće nitko više probuditi. On je mrtav! - promrmori gluhim glasom žena, a suze zališe joj oči. Ja padoh ocu na grudi, grleći i cjelujući njegovo hladno, mrtvo lice: - Tata, tata moj, probudi se, jao meni!Ferkonjina mati uhvati me za ruku i odvuče iz naše izbe. Vrata je zaključala i povratila se s nama u prizemlje. Tu nam naloži da budemo obadvoje mirni jer će se ona povratiti skoro, te zatim mene i Ferkonju pusti u svojoj velikoj sobi, zabravivši vrata za sobom... Moje djetinjsko srce obuzela je i stegla neka tajna i ljuta bol. Kao da nisam svega toga pojmila, a opet mi bijaše strašno i grozno... Ferkonja je odlunjao u kut i zavukao se na svoju klupu, ne progovorivši ni crne ni bijele.Ne bih mogla reći dokle je to trajalo, kad ključ na vratima zaškrine i u sobu stupi Ferkonjina mati sa svojim bračnim drugom. On je zadubljeno pogledavao mene, dok sa suprugom izmjenjivaše nekakve znakove, a zatim obadvoje izađoše. Ferkonjina mati opet zakračuna za sobom vrata. Ja sam čula njihove korake. Oni odoše na tavan... i dugo se ne vratiše...Ferkonjina mati bijaše osobito prijazna sa mnom kad nas je otkračunala; a otac Ferkonjin, koji se nešto kasnije s tavana povratio, prikuči se k meni i stade me milovati svojim hrapavim rukama. Čim se pako žena nešto uredila, navukla cipele i glavu pokrila crnom maramom, uhvati mene jednom, a Ferkonju drugom rukom, te nas povede nekamo na kraj druge isto tako kukavne ulice i ovdje me izruči zgrbljenoj i nemoćnoj starici, koju upravo zatekosmo u molitvi...- Teto - prikriča joj na uho - počuvajte mi ovo dvoje djece dok se vratim!- A, a! - zašumi starica kroz nos. - Dok se vratiš... hoću, hoću.I Ferkonjina mati ode, dok se odnekuda izvukoše dvije-tri velike mačke, te se počeše protezati, repovima zamahivati, samilosno pogledavajući na mene i Ferkonju.Ja ne vidjeh više svoga roditelja. Ferkonjina mati, ostavivši nas čitava dva dana u one starice, kad se opet vraćasmo u njezin dom, reče mi ukratko: - Tvoga smo tatu zakopali a ti, Laurice, ostat ćeš u nas jer nemaš nigdje nikoga svoga, pa ćeš odsele biti Ferkonjinom sestricom... Je li ti pravo? - Ja joj nijesam ništa odvratila. Meni bijaše kao da mi srce obzidaše ledom. Neka grozna hladnoća obuze moju dušu, čitavo moje biće. Vazda sam šutjela kao mermer-kamen. Moje kretnje bijahu mehanične, bešćutne. Tko mi je što naložio, ja sve tačno i hitro osvrših, a onda se opet povratih u sebe. Samo san bijaše moj pravi život. U njemu mi se javljaše otac... i to je tako ugodno bilo, ali kada bijah budna, nikada se ne mogoh dovinuti i razabrati što je to moj roditelj milujući me sa mnom u snu govorio. Čim bi svanuo dan i čim bih se probudila, strese me groza, jer dan, jer život bijahu za mene prava strahota. Samo noći, samo sni moji bijahu mi utjehom i nadom!Moji dobrotvori, novi roditelji, a osobito Ferkonjin otac, što više rastoh tim je bio suroviji sa mnom. On bi me znao i tući bez svakoga razloga. Tu ga je Ferkonjina mati ukroćivala nekom, samo njima razumljivom prijetnjom. Došavši jednom napit kući tražio je mene. Ja se vazda ugnuh u takvim zgodama.- Gdje je ta naša štićenica? Je li što radi? Šta bi radila? Kako da radi cura gospodskoga soja!

Sve si to ti, babo, kriva. Čemu je naprtismo na glavu? Zar nam nije dosta naš Fekonja? Ja se čitav dan trudim i mučim poput teglećega vola, pa za druge! Ej! ti Lora, kako li se zoveš, ajde ovamo!Ja ne odvratih ništa, već prigrlih svoj posao, pomažući gospodarici u kućanstvu.- Ne čuješ li? Da, ti nećeš slušati! No ja ću ipak vidjeti hoće li se mene slušati... - I on se dignu stisnutim pestima. Jedva ga držahu noge... Poskoči prema meni. Ja se još više zadubih u svoj posao...- Što ti prkosiš meni, skrbniku svome? Meni, hranitelju svome? Ha!... i surovac zamahnu na mene...Iznenada mu odbije ruku Ferkonjina mati koja je začudo sve dotle šutjela...- Kakva te je avet opet obuzela, ti pijana lumbardo! Jesi li zaboravio kako spasismo kuću, kako li se opernatismo?... Da si mi se smjesta pobrao, inače, tako mi majke božje, ako nećeš lipsati onamo! - pokaže ona nekuda na sjever... - Šta ti je djevojče skrivilo? Ona više koristi negoli ti koji ionako što priradiš umah i proločeš. Koliko li pak vrijedi tvoj rad, neka sudi onaj koji bude plaćao tvoju lijenost... Nosi se, jer inače bit će drugoga plesa!Ja se uvjerih da je Ferkonjina majčica gospodovala nad svojim bračnim drugom, otkako me primiše u svoj dom kao svoju... I sada se on mrmljajući i psujući povukao... Zatim je dugo, dugo nešto smišljao, uhvatio svoju posivjelu kapu, dva-tri puta zakašljao i lagano oteturao iz kuće...Ferkonja pako što je više rastao tim postajaše ružniji, a meni sve bolji i prikloniji... On se pače protivio i ocu i materi kada bi navaljivali na me. On je također već negdje izvan kuće radio i privređivao. A svake subote, kad je digao svoju plaću, kupio bi meni po kakav dar. - Primi, primi to od mene, Laurice! Tako mi je ugodno i slatko kada ti štogod od mene uzmeš... Podaj mi ruku, dragu ručicu svoju!I ja mu voljko i blagodušno pružih ruku, a on upiraše ono jedno oko u me tako strasno da me prožigalo do dna srca... U takvim trenucima hitro mu izmakoh ruku i pobjegoh...Jedne nedjelje pođosmo na proštenje k "šumskoj djevici Mariji"... To bijaše stara, drvena kapelica s prizidanim tornjićem na omanjem brežuljku sred velike šume koja se duljila u nedogled...Na nekoj čistini pod stoljetnim dubovima odabrasmo mjesto da otpočinemo i blagujemo. Naše društvo sastojaše se od Ferkonjina oca i matere, nekoliko susjeda pa od mene i Ferkonje.- Djeco, vi ćete s gorskoga vrela donijeti vode u ovim novim peharima što ih kupismo na proštenju - reče mati Ferkonjina.- Ali ja ne znam, majčice, ovdje za gorsko vrelo - odvratim ja.- Naći ćete ga! Idi ti samo za Ferkonjom, on će ga već naći.- Vidi on i na jedno oko bolje nego drugi na dva! - doda Ferkonjin otac, koji tako često spočitavaše surovo svome sinu njegovu manu kao da je Ferkonja svojoj nesreći kriv.Meni poda Ferkonjina mati svoj pehar, a Ferkonja uze drugi od naših susjeda, i mi se zaputismo u duboku šumu...Dugo smo išli šumom i duboko zalutasmo u nju. Maleni šumski puteljci vabili nas sad nalijevo, sad nadesno. Ali Ferko nije mario za njih, nego ih je presijecao i sve više srtao u divljač šumsku. Često bijaše tako gusto isprepleteno granje da nam se valjalo provlačiti kao zmijama. Tu bi Ferkonja preplazio prvi, a onda je gledao s nekom strasti i nasladom gdje se ja teškom mukom provlačim i borim s granjem... Ono jedno oko širilo mu se i krijesilo, a nakon ljute borbe podavaše mi obje ruke: - Ajde, ajde, Laurice! Ti kao da nijesi šumska vila, tako to šumsko putovanje ide sporo i nekako baš ne od srca... - Mi prevalismo do tri šumska brda, uspesmo se i na klisure obrasle mahovinom, a preletjesmo nebrojene proplanke i doline. I dvije-tri uvale zinuše pred nama: tu bi me svaki put uhvatio Ferkonja budi oko pasa, budi za moje ruke, a ja sam drhtala od straha.- Ferkonja, ja ne idem dalje; ja ne mogu više! Vratimo se! Mi ćemo zalutati - vratimo se! Mi

nećemo nikada naći toga vrela! - zahtijevah ja, bacivši se od umora na šumsku crnicu, posutu velikim i rijetkim biljem s nepoznatim cvijećem.- E, da! Baš sad ćemo se vratiti! Tako dugo ići i mučiti se, a onda vraćajmo se s praznim peharima! Tad bi istom bilo smijeha i rugaveti! Na noge, mala, na noge, dokle prispijemo do našeg cilja! - I ružni mladić čvrsto me ubujmi oko ramena, i ja osjetih njegov vrući dah na svome vratu i... cjelov...- Ferkonja! - vrisnem iznenađena i uvrijeđena - ja nikud dalje! Evo moga pehara, a ti sam nađi to kobno vrelo i vrati se ovamo gdje ću čekati na te.- Ha, ha, ha! Vidiš ti nje, prkonjice, naše gizdave Laurice! Kako li si još dijete, draga moja. A bi li ti sama pogodila iz te šume da se ja ne vratim ovamo gdje ćeš me iščekivati? Ej?- Ja sama da pogodim iz te duboke šume? Nikada! Koliko li smo presjekli putova, koliko obašli brežuljaka, proletjeli proplanaka i guštara! Ta ja više i ne pamtim, s koje strane dođosmo i na koju stranu je krenuti da opet izađemo na božje svjetlo!- Ele, tako ti je - hladno će Ferkonja. - Šta ja znam kojim li ću putem natrag kada nađemo vrelo? Pa bih tako mogao tebe mimoići dok me budeš ovdje iščekivala.I on me povuče za sobom. Ja pako, uvidjevši da je tu uzaludna borba, nastavih s njime dalje putovati. Ali sada ne jurismo kao prije. Ferkonja često postajao, otirući znoj i osmjehivajući se nekim zagonetnim smijehom: - Odmori se, Laurice, odmori! Što li me gledaš tako plaho poput košute, ta stići ćemo na vrelo i donijeti vode! Nije ti baš tako lako putovati ovakvim šumama, ako i godi srcu taj put!... - I on bi me doista nježno uhvatio za ruku. - Ajde, mala, naprijed, ajde! Mrgodiš mi se nekuda kao da sam te ugrizao... Što se tuđiš kao da se ne othranismo i ne odrastosmo u jednome domu!...Teda-negda - sunce se već prigibaše na zapad - nađosmo vrelo... Bijaše to duboka i hladna šumska dolina između dva ogromna brda kojima nijesi mogao dogledati vrha... Visoka i silna stabla sterahu vječnu sjenu i hladovinu nad čitavom okolinom toga vrela... Voda izviraše iz velebnoga panja iz koga tu i tamo provališe zelene grančice... Tajanstveno i neopisivo je žuborilo to vrelo, navirući iz panja i gubeći se u šumsku dolinu. Taj žubor bijaše jedini glas u tom zabitnom i samotnom svijetu, u toj grobnoj tišini, tek bi se kadšto odjavio šum vjetra koji bi uzljuljao visoke vrhove jakih stabala...- E, vidiš li, Laurice, da naiđosmo ipak, ako i kasno, na vrelo! O muci grozdovi vise, draga moja, pa se ne treba umah mrgoditi i ljutiti!Ja kano da i ne slušam svoga pratioca, nagnuh se do panja, isprah novi zemljani pehar, natočim vode i prinesem k usnama da ću utažiti žeđu...- Evo opet! Kako li si luda! Ovako umorna i upaljena pa da se napiješ ove vode, hladne poput leda! Stani, prpošna glavo! - I Ferkonja uhvati za moj pehar te prolije vodu. - Sada nam valja prije svega otpočinuti i ohladiti se, draga moja, a onda ćemo se okrijepiti vodom i nastaviti svoj put...- No, to će se lijepo načekati vode otac i mati i susjedi naši! - primijetim ja.- Pobojat će se da smo zalutali! - odvrati nekako ironično Ferkonja i opet me obuhvati oko tijela...- Ferkonja, šta je tebi! Pusti me! - izvinem se ja...- Pusti... Pusti... Pa što ti ja radim! - stade on ciktati nesigurnim uzdrhtalim glasom te se natisne za mnom dok me nije ulovio... Sada me on silom privine k sebi. - Laurice, ah Laurice, zar ti ne znaš, ništa ne znaš?... O, smiluj se!... - i on obujmi moj vrat i...- Pusti me smjesta, rugobo! - odrinem ga ja... On mi se uistinu gadio...- Ha! Ja sam rugoba! - prasnu on u pakostan smijeh. - Da, ja sam rugoba: no vidjet ćemo, prkosna ljepotice, tko je rugoba! Ti ipak iz te šume nikuda i nikamo bez mene... Vidjet ćemo...Nastane tišina. Ferkonja se nasloni na obliže stablo i stade rezuckati njegove grančice. Ja se zadubih u vrelo kako je bistro proključavalo iz svoje matice i kako se žamorom odijelilo od

nje. Dugo, dugo nije nijedno od nas prekinulo toga mučanja. Ja ispod oka pozirah na Ferkonju, a njegovo lice bijaše tugaljivo i blijedo. Ja sam slutila da misli na uvredu što mu je nanesoh malo prije... Iznenada skoči i stade se uspinjati na tanko i mlado stabalce, koje se od težine previjaše k jednoj strani. Ferkonja mu se uhvati za vrh i svine stablo k zemlji... Sada ga počne sve više navijati. Ono je škripalo i cviljelo... - Ali to ide teško!... - mrmljaše ljuto Ferkonja... I stablo pukne u sredini svoje mladenačke jakosti... - Vidiš, ipak te slomih! Tako je... tako će biti!... - kliknu zadovoljno Ferkonja i upre oko u mene... - Tako će biti, ohola i gizdava Laurice! - škrinu ćoreša zubima, a obrazima prolije mu se tamno rumenilo...Ja, kano da sam prečula, nagnem se nad vrelo i napunim svoj pehar... Srknuh vode: oj, kako bijaše to krasna voda! Nikada u životu nijesam pila takve vode... Ferkonja se primakne k meni, pograbi za moj pehar i napije se iz njega...- Ala je to ugodno! - promrmlja muklo podavajući mi natrag pehar. Ja ga opet napunim i otputim se na povratak. Ferkonja nasloni svoj pehar na panj i sjedne na kamen, obrastao gustom, zelenom mahovinom, pričinjajući se kano da i ne gleda za mnom... Ja se otisnuh dosta daleko u šumu, misleći da će i on za mnom.- Ferkonja, ded vratimo se, već je vrijeme! Hvala lijepa, gdje nas oni tako dugo izgledaju, mogu i pomrijeti od žeđe! - Doviknem mu ja iz daljine.- Iščekivanje će im ugasiti žeđu, pa će se lijepo opet vratiti doma! Ja dosta lunjah i glavinjah šumom dok nađosmo vrelo, a sada ću lijepo otpočinuti. Nećeš li me čekati, a ti hajde s milim bogom sama! Ja znam da bez mene iz ove gore ne možeš izaći... Ajde, ajde, kad si takva junakinja...- Ferkonjo, šta je tebi danas? Dobro, dobro. Pamti, ja drugi put s tobom nikuda i nikamo!...- E, dakako! Pa šta bi ti s odurnom rugobom kuda? - odvrati mi on nekako sumorno i žalosno...- Ferkonjo, ti si još pravi dječarac, a već si tako velik i star... Ja te nazvah rugobom zato što si zametnuo nekakve nepoznate mi šale, kakvih ne bijaše dosada u tebe! A ja sam se imala i zašto ljutiti na tvoje vladanje...On mi ne odvrati ništa, nego ostade miran na svom kamenu. Ja također sjednem, a pun pehar prislonim na stablo izgledajući Ferkonju da nastavimo put... čudan strah i nemir zaokupi moju dušu. Srce je silno kucalo u grudima, a tijelo podrhtavaše od neke prepasti i zlih slutnja. Sve se nečemu domišljah kao da ću proniknuti u kakvu tajanstvenu i duboku tajnu: ali se ne domislih ničemu, ne proniknuh ni u što... Iznenada me proburazi neka topla groznica; ja se trgnem i, taknuvši se pehara, on se prevrne i prolije...Nato se vratim k vrelu da opet napunim svoj pehar... Tu sjedi Ferkonja ukočeno na svom kamenu kano da me i ne opaža gdje prolazim kraj njega do vrela...Napunivši svoj pehar uzmem sada njegov, isperem ga i također napunim vodom. Zatim uhvatim Ferkonju za ruku i potegnem s kamena:- Ferkonjo, ajde zaboga, vratimo se! Eto, već je sunce prignulo na zapad! Što će reći tvoji roditelji? Što susjedi naši?- Pa dobro, ja idem, a ti me vodi! Rugoba sam i poluslijep: ja ću za tobom, a ti nas izvedi iz šume! - mrmljaše prezirno i porugljivo on.I ja pohitim naprijed. Ferkonja uhvati svoj pehar te se lagano pomicaše za mnom kano da mu se nije dalo.Tako se verasmo dugo i dugo, a da nijesam znala kamo idemo i gdje ćemo izaći. Šutio je Ferkonja, i ja sam šutjela. Sunce je već zapadalo, šumi pako ni kraja ni konca. Sustah umorna te se obratim prema Ferkonji. On gledaše u zemlju, smješkajući se podmuklo, zlorado i polugnjevno...- Jao, gdje je konac toj strašnoj gori! - uzdahnem ja i posadim pehar kraj sebe na zemlju.- Pa ti ga tražiš, a ja za tobom! Kuda ti - tamo i ja - naruga mi se on.- Ferkonjo, jesi li poludio danas? Što li ti je? Dosada si vazda bio tako razborit! Što ti je danas

dunulo u glavu?- Tako, moja mala! Grdobi svašta zavitla po glavi - ali ti se ni najmanje ne smućuj, lijepa golubice, samo naprijed, da vidimo! Ja od tebe ni makac...- Ferkonjo, zaboga, što si naumio? - zavapim ja. - Ne vidiš li da već sunce zapada, a evo cijelom gorom pala je već hladna sjena!- Neka bude! A šta napokon vrištiš? Zar ne vodiš staze ti - pa ajde, da vidimo gdje i kada ćemo izaći...- Oh, slutila sam ja da ti ostaješ vazda ona stara zlica i dušmanin moj! - briznem u plač.- Rugoba, zlica, dušmanin... E, pa što ćemo? Svi nijesmo lijepi, golubice, draga sestrice i prijateljice...Ne odvratim ništa, već dignem svoj pehar i krenem dalje. Ferkonja je izostao isprva. Poslije oćutjeh da baza za mnom...Po gori stade se hvatat mrak. Ja spješih dalje i dalje... Krv mi naviraše u glavu, a strah mi obuzimaše dušu. Što će to biti? Kako će se svršiti ovo putovanje?...Prispjesmo na neku šumsku čistinu što se već jedva zamijetilo, jer je u šumu navalila prava noć, puno crnja i strašnija ovdje negoli na polju ili selu...- Djevojko, dalje ne možemo! - zahripi bijesno Ferkonja i baci pehar da je tresnuo o stablo a voda se šumom protočila iz njega... Sada me obuhvati čvrstim rukama, dok živo oćutjeh u mraku grozničav drhat njegova tijela i žestoko kucanje srca...- Šta ne možemo? - otiskivah njegove ruke - ta mi ćemo ipak jednom izaći iz te šume, pa išli do bijeloga dana...- Oj, Laurice moja, ti i sama ne poimaš kuda li si zalutala; a da ti vodiš dalje, teško da bi ikada izašli iz te gore među ljude...- Vidiš, kolik si zlotvor! Pa zašto nijesi ti vodio i natrag kako si nas vodio ovamo? Oh, jao meni, da nijesam nikada pošla s tobom u tu strašnu goru!... Ali sada ajde ti naprijed, a ja ću za tobom... Do zore ćemo valjda izaći...- E, ja nijesam ni duh, ni anđeo, da po noći glavinjam uvalama i prodolima, te da gdjegod zaglavim u kakvom gorskom ponoru...- Pa što onda misliš, nesretniče?- Ništa zla. Noćit ćemo ovdje u šumi na božjem zraku...- U gori noćiti! - ciknem ja s grozom. - A ne znaš li da je puna gora zvjeradi i ptica grabilica?...- Znam, pak onda?... Šta će meni zvijer, što ptica grabilica?... - nasmija se u mraku Ferkonja.- Ti se ne plašiš, ali ja?- Gdje si ti, ondje sam i ja. Ne boj se, mala moja, ja ću te već očuvati pred ljutom zvjeradi i pticama grabilicama!...On nato pruži za mnom ruke, no ja se izmaknem, ali on poteče za mnom i ulovi me...- Ferkonja, ludove jedan! - zamahnem desnicom te ga udarim po obrazima...- Ona meni kamen, a ja njoj kruh! Ona meni prezir, rug i pljusku, a ja njoj sve drago i milo ovoga svijeta!... Laurice moja, ta tko je bliži negoli nas dvoje? Laurice, ili moja... ili...- Ne razumijem tvojih ludih i ružnih razgovora; pusti me u miru ili znaj da ću se peharom braniti i tresnuti ga o tvoju glavu! Miči se, rugobo jedna! - vrisnem razjeđena te dignem pehar prema njemu...On je nato mrmljao nešto nerazumljivo dok se ja udaljivah da ću dalje svojim putem...- Laurice, zar mi nijesmo othranjeni pod jednim krovom? Zar sam ja tebi tako stran i tuđ? Kuda ćeš, mahnita glavice, u noć? Ostanimo tu i pričekajmo dok svane. Zalutasmo, a sada ne možeš iz rukava prosipati i danje svjetlo i pravi put... Ti si me grdno uvrijedila i ljuto ujela za dušu te ja ne pazih kuda to ti zastranjuješ po gori. A da ti pravo kažem, i stalo mi je do toga da ti se osvetim, mala moja!- Nikada! Volim zalutati još i dublje negoli s tobom proboraviti ovdje. Ti si...

- Munjena glavice, ne budali. Ja ću te lijepo čuvati, a ti se odmori ovdje po širokoj volji... Dalje se ne može dok ne prosinu prvi traci zore, da barem možemo razabrati s kojega brda gdje smo i na kojoj strani.Ja se udaljim od njega za kakvih sto koračaja i klonem na čistinu zemlje.Dugo i dugo sam bdjela... On je ostao na svojem mjestu daleko od mene... Napokon me stao svladavati drijem, a onda san, koji je tiho i blago prevario moje oči i umorno tijelo... Dokle trajaše taj slatki san, tko bi ga znao...Još vladaše crna i duboka noć, kadno se prenem iza sna, dirnuta živim stvorom. - Tko je? Što hoćeš? - skočim iza sna. - Gdje sam?...- Ništa, ništa, mala moja! Laurice moja! Samo ti lijepo spavaj, skoro će i svanuti... - Sada osjetim vrući dah na mojim obrazima, a Ferkonja silnom snagom obuhvati moje obje ruke koje podigoh na obranu...- Pusti me, kleta i crna grdobo! - jecah, otimajući se zagrljaju ružna mladića. - Pusti me, jer ću ti noktima iskopati i to jedino nakazno i razroko oko! Pusti me, hijeno!- Pa ti, golubice bijela i lijepa, ništa ne vidiš u tom mraku... Baš takva noć prija gdje se ne razabire ruglo i grdoba - stade strastveno prišaptavati moj pakleni drug.Ja bijah pobijeđena i iznemogla. Lupeška osnova grdobe Ferkonje slavila je slavlje...- Svemu je kraj! - obuhvati me ćoreša objema rukama oko vrata - tebi dakle ne preostaje drugo nego da mi budeš sada ženom! I vidiš da ja nijesam zlo mislio. Ljubio sam samoga sebe više negoli svoga bližnjega - pa te ovako oteh drugima. Koga je bog nakazio, njemu se valja ponajprije brinuti za samoga sebe i ni za koga drugoga! Ti si me prezirala, mrzila, odbijala, rugala mi se! Pa eto, i ja sam čovjek na sliku i priliku božju, kano i oni drugi!... Laurice, sada si moja i ničija druga!- Nikada! Nikada! Najgadnija nagrdo ovoga svijeta! - Nato mu se jedva oteh, pljunem mu s gnušanjem u lice i pobjegnem u duboku goru...- Ha, ha, ha! Neću da te slijedim i lovim... Pokajat ćeš se ti gizdava moja golubice... Pokajat ćeš se čim ugledaš svoje lijepo lice gdje u zrcalu mirne gorske vode... Ej, šta ćeš? Ni ja nisam kriv da već ko dijete izgubih lijevo oko u rvanju s obijesnim i jačim dječarcima od sebe... Idi, idi! Gora je tamna i duboka... Ti se lje ne možeš više pretvoriti u gorsku vilu... Idi, idi, Laurice!... Jednaka nam je sudbina... Ili mojom ženom ili ničijom!... Idi, idi! - praskaše grdnim i zvjerskim smijehom u tamnu noć ćoravi nasilnik, a riječi njegove od jekivahu dubokom gorom kao da urliču i skaču vukovi veseleći se nad plijenom i žrtvama svojima...Ja potekoh daleko, duboko u goru... Pamet me ostavljaše, duša mi bijaše na jeziku, srce mi se stisnulo i sapinjaše me u grlu... Oćutjeh da mi se pomakoše noge, da se poskliznuh, da poletjeh zrakom i prazninom... i osjetih strašan udar i potres u glavi i u čitavu tijelu... A tada mi omrkne pred očima, i ja se onesvijestih... Noć i mrak... praznina... smrt...Već je svanulo divno šumsko jutro kad se prenuh iz nesvjestice i uzdigoh oči prema nebu. Ptice su veselim pjevom pozdravljale blijedi dan te mi se pričinjalo kano da drveće oživje, kano da svaka šumska grančica ima svoju pticu što proslavljuje jutarnju radost i pozdravlja osvitak dana... Osjetim neku tajnu hladnoću i kao da mi je srce prozeblo i prestalo kucati. Hoću da se osovim, ali u taj tren zašumi nešto u mojoj glavi, a onda me srva ljuta bol u rukama, nogama i u čitavu tijelu... Pouzdigavši se teškom mukom, opazih ondje gdje mi ležaše glava skrućenu krv... Prođem prstima preko svojih kosa te zamijetim da mi se kose slijepiše od vlastite krvi... Iza toga napipam ispod slijepljenih kosa ozljedu na glavi... Dva-tri koraka dalje strujao i žumorio je sitan gorski potočić. Ogledam se naokolo i s grozom ugledam da sam na dnu duboka ponora... Visoko iznad glave opazim jošte trag gdje mi se noge poskliznuše... Sada pokušam da stanem na noge, no uhvati me jaka i teška bol tako da ne mogoh nikako stati na njima... Briznu mi suze te dugo i dugo plakah, naričući i stenjući... Neznatne grebotine počeše me pripicati na rukama i nogama, a nutarnji bolovi kano da se ublažiše ponešto. Opet napnem sve sile, zakvačivši obje ruke o grančice obližega stabalca

štono se slabašno uzdiglo iz ponorova tla i tako se uz ljutu muku i napor osovim na jednu nogu, oćutjevši da je ona ipak ostala zdrava, dok me u drugoj zahvaćala boljetica, sada u gležnjima, sada u koljenima, da mi potamnjivaše vid... I malo da me nije i po drugi put oborila nesvjestica na zemlju dok se dovukoh do gorskog potočića. Tu navlažih bistrom i kao led hladnom vodom glavu, čelo i lice, i kano da mi jenjavaše bol... Počnem se ogledavati oko sebe kako ću iz ove duboke uvale, te s užasom opazim da bez ljudske pomoći neću nikada moći izaći iz nje... Srsi me prođoše od te pomisli čitavim tijelom i kao da probudiše moje muke koje stadoše izdaleka, tiho, pa sve bliže i bjesnije pokljucavati, griskati, rezati i piliti sad u nogama, sad u rukama, sad u glavi... Poput nebrojena skupa sitnih mravaca počelo me bockati, kopati i vrvjeti u mislima sve što se dogodilo... Obujmim glavu i klonem iznemogla, ubita i satrvena opet na zemlju... A milijuni ptica pjevaju tako milo i skladno, a potočić žuboraše tako tajanstveno...Ne znam dokle trajaše taj bolni polusan i poluživot... Najednom oćutim da se nedaleko netko miče i šuška. Zadršćem od straha i uzdignem glavu... Visoka, tanka, otrcana i suhonjava starica, sagnuta tijela, pruženim rukama dubla je zemlju i čupala bilje... Kriknem i zajecam... Starica se osovi, nekakvo zašiljeno i zavinuto oruđe ispane joj iz ruku, ustuboči se i zabezeknu... - Živ je ipak to stvor! - progunđa oporim glasom nadnesavši zaprljanu od zemlje ruku iznad čela, a onda pobere svoje oruđe i primicaše se k meni...- Tko si božji u toj dalekoj pustoši? U toj dubokoj provali? - upita ona. Njezino dugačko, blijedo i mršavo lice, šiljasti, nad usta zavinuti nos, staklene, sitne i zelenkaste oči napuniše me grozom... Jedva se snađoh da prošapćem:- Nesretnica sam izgubljena! - I stadoh joj isprekidanim jecanjem i uzdisanjem pripovijedati kako me poslaše u goru, kako zabludih i kako u noćnoj tami padoh u taj ponor. Ferkonjino ime joj zašutjeh.Prikaza ne odvrati ništa na moju pripovijest, nego se sagnu, razgleda i opipa ozljede na glavi i na nogama, zatim izvadi iz krila nekakvu krpu, razdere je na komade, navlaži i ožme u gorskome vrelu, probere nekoje trave među ubranim biljkama te ih stade tiskati mršavim i gvozdenim rukama tako da je iz njih potekao poluzelen i polužut mlaz... Sada mi nakapa ponajprije ranu na glavi, a onda druge ozljede...- Budi mirna dok se to osuši! - promrmlja i opet se vrati k vrelu i stade nanovo umakati i ožimati krpe... Onda mi čvrsto omota glavu i druge ozljede i podigne me sa zemlje... Pokročim dva-tri koraka, i ja se spotakoh, te bih i pala bila da me hrlo ne podupre starica.- Ej, teško će to biti, djevojko moja, teško! Ali, deder se ojunači i ohrabri! - pa me uhvati oko pasa. I mi se micasmo uvalom naprijed, dok ne zakrenusmo nalijevo, gdje postajaše sve uži uži prostor.- Sada istom eto prave muke! Ovdje je spilja, bolje rupa, kojom nam se valja provlačiti puzajući poput zmije. Ali ne boj se, djevojko! Ja ću naprijed, a ti za mnom. Kad propuzamo ovu kamenitu rupu, onda se tek izmotasmo iz te gorske uvale...Ugledam doista pred sobom rupu koja je kosim pravcem vodila u dubljinu zemlje. Vlasi mi se počnu ježiti od pomisli, no stara se već uvuče u zjalo, te samo još viriše bose i hrapave njezine noge iz rupe, pa i toga nestane.- Ajde, djevojko! Muka će biti i dugo će taj prolaz trajati, ali znaj da iz toga ponora drugoga puta nema! Ili živ umrijeti u tom gorskom grobu ili se spasiti ovim izlazom!...Trpki glas staričin tako je čudnovato odjekivao i sve slabiji bivao da mi se pričinjaše kao da mrtvac iz groba dovikuje i poziva da ga slijedim... Nato se sagnuh, napnem sve sile i počnem puzati za staricom...- Kad iznemognu sile, onda se uhvati za moje noge i provuci se što dalje možeš... - zamrmori starica, a vlaga i neki mrtvački vonj udari mi u nos i usta.Tako mi puzasmo neprestance kosim pravcem, i ja sam držala da putujemo ravno u utrobu zemlje.

- Sad odahnimo, djevojko! Tu ćemo se uspeti na nekakvu osovinu i obaći greben!Odmorismo se i onda uspinjasmo kano da plazimo na krov. Tu bijaše tako tijesan prostor da se jedva pomicasmo naprijed. Nestajaše zraka, a mene uhvati muka i vrtoglavica da se malone uguših. Zastenjem jadovito i ljuto...- Ohrabri se, ojunači se, djevojko! - oglasi se moj provodnik - još časak, pak svladasmo i tu užinu. - I tek što je starica to izgovorila, uhvati je ljuta kihavica... Ja napipam njezine hladne i vlažne noge, zgrabim ih čvrsto, potegoh se naprijed i tu mi udari u glavu hladan zrak, kao da je dunuo najstudeniji vjetar s leda i snijega... To mi povrati snagu, i tek što ispružim ruke da se povučem dalje, kadno pukne pred očima velik prostor, i mi se nađosmo u podzemnom hramu u koji prodiraše kroz svodove slabo svjetlo tako da ogromne stijene tih prostorija omataše nekakav tajanstveni i strašan polumrak.Starica mi pomogne uzdići se na noge, i ja polagano koračah za njom, hvatajući se za njezina ramena, jer sam kod svakoga koraka oćutjela bol u nogama... Dugo, dugo prolažasmo tako, dok opet ne dospjesmo u tijesan i uzak prostor gdje se prostirahu beskrajne stijene na jednu i drugu stranu... Iznenada zablještiše mi oči od danjega svjetla, a nad sobom opazim plavetna nebesa. Uzdahnem i u duši se zahvalim bogu.Mi spješismo naprijed. Starica mučaše kao kamen, samo bi se kadšto sagnula da izdube kakav korijen ili da ubere koju biljku, pohranjujući je brižno u svoje krilo...- Jao, majko, hoćemo li još dugo putovati po toj užasnoj gori? Hoćemo li se ikada vratiti opet među ljude? - procvilim ja, osjetivši umornost u svim udima i tešku slabinu i ljutu glad.- Među ljude! Među ljude! - kano da je zaciktala starica, okrenuvši se čitavim dugačkim i suhonjavim tijelom prema meni i zapiljivši svoje sitne i žacave oči u mene... - Među ljude? - ponovi prezirno stara prikaza te se upopriječi preda mnom... - Da, da! Ti mi još i ne pokaza odakle si, što si, kojega li si soja i plemena. Da, niti mi pravo ne reče kako si dospjela u goru, kano da je vile ili vještice baciše u onaj crni ponor! Samo mome bilju zahvali da se namjerih na tebe, inače pogibe živa u onome grobu. Među ljude! Među ljude! - okrene se ona od mene i nastavismo put.Gotovo čitav dan verale se nas dvije po gori. Rijetko bi starica prekidala našu šutnju, ali je često skretala s puta nalijevo i nadesno te bi tu izdubla kakav korijen, a tamo ubrala cvijet ili otkinula stabljiku biljke. Već podveče spustile se mi s posljednjega gorskoga brežuljka u duboku dolinu... Sada bijaše tako strmo da se samo sklizasmo jedna za drugom... Sada mi puče pred očima nedogledna ravnica preko koje se vijugaše bijela cesta kano da si zelenilom povukao mliječni mlaz, ali nablizu ni nadaleko se ne razabiraše budi selo, budi kakav kućerak, budi crkvica, budi koji živi stvor. Kraj mi bijaše posve tuđ i nov...- Kamo ćemo to doći, spasiteljice moja? Koja li je to okolica? - priupitam s uzdahom staricu. - A gdje nam zaostade "šumska djevica Marija"?Stara se lecne i progunđa nešto nerazumljivo i trpko, kano da joj bijahu nepovoljne posljednje moje riječi.- O, pile moje! Gdje li je ta bajka - "šumska djevica Marija"! Preko gore ne bi se sviđalo nikojemu živomu stvoru putovati do nje. Ni ptici se neće račiti letjeti onamo! A tko bi i mogao putovati gdje nema ni puta ni odmarališta. A nije ga ni rodila majka koji ne bi zalutao u njezinim dubljinama... Hoćeš li pak obilaziti ljudskim putovima stići ćeš onamo jedva za kojih pet dana... Posve negdje na protivnoj strani prostire se grad i ta čudnovata "šumska djevica" - dovrši starica, a posljednje riječi procikta nekom trpkom porugom. Pričinilo mi se kano da je zasiktala zmija...- A kako se zove taj novi kraj u koji silazimo? Stanujete li vi u njemu? - produljim ja, a tjeskoba mi obuzimaše srce.- Kako se zove? - ponovi gluho starica. - Hm, kako se zove? Nikako, pile moje, nikako! Pustinja, samoća, drugi svijet! A gdje stanuje baba Huda, to ćeš skoro vidjeti, pile moje!... - I ona dahnu teško u zrak, kano da mi reče: Ne dosađuj mi takvim pitanjima - te se stade hrlije

spuštati niz brijeg koji se prema podnožju pretvaraše u liticu...Sada ugledam u dolini tik do gorskoga spusta gusto drveće koje nalikovaše grmlju, a među njim se pomoli neopisiva, bajovita prikaza... Ne bijaše to kućerak... Poput plasta sijena dizaše se uvis, a prema dnu nalikovaše ogromnome košu...S litice spustismo se na proplanak obrastao gustom šikarom, trnjem i dračem, preko koga vođaše jedva zamjetljiva staza... Iz daljine kao da dopiraše glas ljudski, neki mrmor, šta li? Starica je pojurila i ne ogledavši se na me... I mi se stvorismo pred onim košem...S drveta isplaziše do četiri velike mačke... Starica svaku pogladi: ovu po glavi, onu po hrptu, tu po vratu, i one stadoše zadovoljno drndati... Negdje na drugoj strani urlaše divljačkim i hrapavim lavežem psina. A čulo se i zvečanje lanca, što je značilo da je prikopčan. Veliki oroz, kakva nikada još vidjeh, stade kokodakati, zaletjevši se za mnom...- Mir, pašo! - viknu na nj stara - mir! - Oroz je posluša te odmagli u grmlje, prizivajući svoju družinu.- Ovdje je naš dom, pile! - psikne starica i omaknu za košnicu, te mi dođosmo na njezino pročelje.Po travi se protegoše tri muškarca, a nedaleko od njih na istruloj gredi posjedale do četiri žene...- Aho, ima ih opet! Vidi, vidi! - muklo će starica i počne nešto tražiti po džepovima...- Dobar dan, Huda! - iskesi zube grdan rutavac, pritegavši k sebi štaku... Tu zamijetim da je pozdravljač kljast, dok mu s dugačkoga i jakoga tijela viriše dvije sitne nožice kano da si zabo dvije šipke u veliku bundevu...- A, opet ti ovdje, bundašu? Što te doturalo ovamo iz daleka svijeta, hej? - oglasi mu se stara, otvarajući nekim čudnovatim oruđem zdepasta vrata što bijahu utisnuta u onaj ogromni koš koji je malo prije nazvala svojim domom! Na svakoj strani od tih vrata gvirila po okrugla, malena rupa - što je valjada značilo okna - tako da je taj njezin dom na svom pročelju naličio mrtvačkoj glavi...- A šta, bundašu moj, još ne izrastoše nove, mlade noge! Ej, ej, polagano li rastu. Ja se sve nadam, da ćeš zaigrati kolo, a kad tamo, kljačice nikuda i nikamo! - nastavi stara pouzdan razgovor s onim kljajom.- Oh, oh! Huda - Huda! Ne dao bog da mi porastu nove i mlade! Ej, tada bi odzvonilo i mome lijepome životu; zdrava prosjaka tjera svatko s kućnoga praga: - Nosi se, lijena klado, ispičuturo! Ili si hajduk, ili tat, ili pijandura - raditi! raditi! - Samo slijepac i kljast ima pravo biti gospodinom prosjakom! Iho!... Pa i lijepo se živi. Ne putuje dakle k tvome brlogu bundaš da mu porastu nove mlade noge već da mu, Huda, skuhaš one zelene masti da utažim klanje po tim sitnim koščicama, jer to izjeda, glođe, struže i reže poput bijesna pseta kad god zabugari na obzorju zlo vrijeme i mećava. A onda ode bundaševa široka prosjačka volja do vraga - jedini njegov imetak i bogatstvo!... - prodikovaše ružni prosjak, bacivši izderanu kapu u travu... A kada mu Huda nije ništa odvratila, već se zavukla u svoju košnicu, obrati se bundaš k onim ženama što su sjedile na gredi šapćući jedna s drugom.- Hej, žene, recite vi, nijesam li ja još ipak momak! Ha? Što se laktima gurate kao kokoši kad opaze oroza? Huj! Kljasti su istom živi vrazi! Šta ne - mlada "frajla" - uh - cvatu joj lica poput klinčaca a oči sijevaju da bi oslijepio - šta "frajla"? Nije li tako? A koji bijes tebe nosi k Hudoj - da ti iščupa djevojačko srce te prazninu onda melemom zalijepi?... Ha, ha, ha! - stade se grohotom ceriti grdoba bundaš, škiljeći ružno na mene i davajući nekakve dvolične i bestidne znakove rukama i onim nakaznim nožicama.Uto zapiskuta Huda kroz rupu svoje košarice:- Pile moje, ajde amo, ajde! Ti si mi umorno, gladno i žedno! A potučeno si mi, ajde amo, ajde!... Bundašu, jezičinu podupri štakom svojom, razumiješ li! Nijesu tvoje šale vazda sol - kako ti misliš - nego su često i posušene grude blata, a kada ih tvoja jezičina-kolotečina razmoči, onda zaudaraju da čovjek mora nos začepiti! Jesi li me razumio, bundašu?

- Jesam, Huda, jesam!... Ih, kako si ljuta kano i tvoja zelena mast, a zubata kao tvoj šarov eno na lancu! - okrenu se ružni prosjak na trbuh i ušuti...Poslušam staricu i pođem u košnicu. Tu bijaše sve čisto, skladno i uredno.- Dalje, dalje, pile moje! - I ona me povuče za sobom u drugu sobicu. Od potpune tame ne razabrah ni prostora ni predmeta u njemu. Sada Huda potegne na stijeni nekakvu dasku, i svjetlo i zrak udari naglo u tminu. Začudim se kako mi je iznenada pukla pred očima velika i prostrana soba s vrlo ukusnim, upravo gospodskim uređajem. Opazim da je starica oprala ruke i obraze... Onda izvadi iz pretinca krasan hljeb i mirisavo pečenje, nekakvim kolobarom zabravi vrata, te me posadi za okrugli stol i sama sjedne meni sučelice.- Pile moje, jagodo moja! Ništa se ne žapaj, nego lijepo jedi da se okrijepiš i da ti ojačaju iznemogle i klonule sile - a poslije ćemo razgovarati i upoznati se pobliže!I Huda umah vlastitim primjerom pokaza kako je i sama gladna... nato izvadi iz kuta jedne stijene crnu i svijetlu bocu te natoči u visoke čašice tekućinu štono se krijesila poput živa plamena.- Smoči usta, pile moje... To ugasi smjesta žeđu, a pravi je melem... Dede, dede, jagodo moja!Nikada prije ni poslije ne orosi takva kaplja usta moja... Krv mi prostruji čitavim bićem, a živo osjećah kako mi je negdje rumen zabuktila u obrazima.Huda, odgrne nisku postelju, priudesi nešto ovdje, a nešto ondje, pa će opet:- Pile moje, sada lijepo otpočini; ja polazim k svojim ljudima. Mnogo ih je, a vidim da ima i stranaca. Na one mi valja osobito paziti! - Ona pokroči prema jednoj stijeni, zavine nečim, a stijena zinu kao da je ponor pukao, i Huda se spusti po stubama te izniknu u zemlju. Jedak i oštar vonj sunu iz podzemlja, pomiješan s hladnim i vlažnim uzduhom kao da je smrt huknula iz te spilje... Dosta je dugo potrajalo da se stara nije vratila iz podzemlja. Najednom zaškripi i zacvili nešto, a stijena se opet zaklopi i zatvori i bude sve kao i prije. Hude je nestalo kao da ju je progutala zemlja.Da otpočinem, naslonim se na krevet, ali me zaokupiše misli tako da se često trgnuh, a neki strah i groza potresla mi čitavo biće... Samoća bivaše mi sve neugodnijom, i ja poletim iz sobe napolje kao da me nešto tajno i strašno odatle tjeralo...Izađem pred kućerak na ono mjesto gdje se prije tako živo hrustio onaj kljast prosjak, no tu ne bijaše ni žive duše. Bacih oko i lijevo i desno, te na drugoj strani začujem razgovor i hihotanje pa se uputim za tim glasom... Prođem i stazicom štono krivudaše šikarom te prispijem na proplanak, nekoliko hvati širok i obrastao gustom, sitnom travom poput baršunastoga saga. Ondje ugledam sve one prijašnje goste, a među njima i kljastoga prosjaka. U malenom brdeljku koji se pouzdigao nad površinom u slici velike grbe bijaše izdubljeno i priudešeno ognjište. Oko njega vrtjela se starica Huda, ne mareći što joj tmast i crn dim suklja ravno u oči i obraze... Na ognjištu bijaše naložena vatra, a oko nje pristavljeno nekoliko tavica, lončića i poveći kotlić u sredini. Sve to više se cmarilo i cvrčalo negoli kuhalo i peklo. Stara bi na časove polila vatru nekakvom tekućinom, a tada bi prosvrdljavala tušta dima, te iza toga lizao bi one tavice, lončiće i kotao sumoran žutkastozelen plamen, bivajući u časovima crven poput krvi... Huda bijaše žustra poput vjeverice... Ovdje nešto prilijeva, tamo miješa, ondje prisiplje prašak, ovdje smotava u klupko dugačke i osušene biljne stabljike te ih oprezno poturiva u kotlić, ondje odmiče tavicu da ohladi, a onda u nju prilijeva iz crna lončića, i sve to uscvrlji, uskipi, zašumi, a crna zagušljiva para udara iz te smjese te sa dimom prši visoko u zrak...A njezini gosti - budi sami bolesnici, budi takvi što dođoše za bolesnike tražiti lijeka - zabezeknuti promatraju te čarolije u kojima se vari ljudsko zdravlje i melem štono će možda kome tome prilijepiti dušu o tijelo da ne izleti na usta... Oni uzdišu, namigivaju, odobravaju, izgledajući dok im stara udijeli kome bočicu napitka, kome masti, kome prašine.- Aj, ti si, mala, ovdje? A zašto se ne odmaraš i ne prospavaš? - opazi me Huda nakon poduljega vremena.- Neće mi san na oči, a pusto mi je! - odvratim.

Stara sada polije vatru i sve utrne. Zatim počne nalijevati bočice tekućinama, a druge posudice puniti koju crnom masti, koju zelenom, a koju žutom...- Podaj meni, Huda, prvome! Bolan li sam ti ga ja! Ovo sve ipak hoda, pa makar koji i šepavo, a ja se vučem poput puža ili poput crva tom suznom zemaljskom dolinom, pa me onda još kadšto počne štipati i ujedati od boli da bih žive jakrebe grizao od bjesnoće!- Jagodo moja, idider amo da mi pomogneš!A ja se prikučim kaminu.- Na, ovo starome mome bundašu, da ne jauče toliko...I odnesem oveliku posudicu masti ružnome prosjaku.- Tako, tako, ljepoto moja... Nu, pričekaj malo... - I bundaš izvadi zamazanu i začađanu čarapu, pa mi poda dukat... Ne znah što da uradim...- Vidiš je - izbijeli nezadovoljno zube prosjak - uzmider samo: to patri Hudoj, našoj dobroj majčici! Zar misliš da nam ona za božju milost kuha i vari zdravlje!... A jok! Ni ja se ne pečem zaman na suncu, vičući u sav glas! Ej, plaćaju to meni slušaoci i prolaznici!Uzeh dukat i ponesem ga starici. Ona ga hladnokrvno spremi u pregaču.Sve ostale lijekove podijelila je ona sama svojim mušterijama, naučajući svakoga kako će upotrebljavati njezine meleme i masti. Mušterije s mukom tiskahu joj nagradu za lijekove i odlažahu, nazivajući ljekarici dobro i dugo zdravlje, te sve milo i dobro na ovome svijetu...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Hudoj ispripovjedih sav svoj život i svoju nesreću do najtanje niti. Kada dovrših, dugo me gledala, ali nije odvratila. Ostavi me začas nasamu i nekuda ode. Povrativši se upita me trpkim glasom:- A kuda sada, mlada ženska glavo?- E idem u svijet, potražit ću službu.- Službu, hm... A bi li htjela ostati u mene? Sirotinja je tu, samoća i pustoš, ali sve ćemo jednako dijeliti. U mene nećeš biti sluškinjom, nego mojom pokćerkom. Ako ti se pako rači moj zanat, možeš i ljekarije naučiti... Ludi svijet u koji pretačeš iz bilja zdravlje nadjenut će ti ime vještice... Pa što zato? Ipak oni dan na dan opsjedaju ovu pustinju. A tražili bi oni lijeka pa da znadu da sam živa sotona koja im ga varim i dajem. Za svoj život čovjek će ti radije trgovati s vragom nego pomoliti se bogu, i više će vjerovati vragu negoli će izgledati od boga.I ja ostadoh u pustinji te pomagah starici sabirati bilje i kuhati lijekove. Ona me učila poznavati biljke i priređivati meleme; ali ja u tome nikuda i nikamo... Mnogoput bijaše starica zlovoljna radi svoje nedaće, no ne prekoravaše me...Tako proboravih sa starom ljekaricom do tri godine...Jednom se ona povrati iz gore umorna i iznemogla... Bilja i trava nije donijela po običaju...- Jagodo moja, meni je pozlilo, a što ćeš ti raditi u toj pustinju, u tome brlogu? Držala sam i nadah se da ću te uputiti u ljekarije... ali tebi nije ta nauka prijala... Bi li ti, draga moja, htjela otputovati daleko, daleko odatle?... Ja ću se pobrinuti za tebe u dobra starca, bogata i samotna... On mi je... davni znanac, rođak... Tako nekako... Ondje bit će ti dobro... Hoćeš li?...- Kako je, majčice, vaša volja! Što odredite, ja ću slušati...- Tako, tako, jagodo moja! Privezala si mi se za dušu, pa zar da se poslije mene prebijaš od nemila do nedraga među zlim ljudima...I starica se zavukla u postelju, stala očito slabiti i podrhtavati... Ona bi čitave dane šutjela, a često odilazila u svoj tajni podrum kamo ja nijesam nikada stupila...Nekoga dana dođe u našu pustinju poduprta o štap baka, visoka, pognjurena i rekao bi slična ljekarici Hudoj... One se razumješe a da nijesu ništa govorile te se otputiše u goru... Ta strana starica ne povrati se više u naš brlog...

Huda dođe u predvečerje navijestivši mi da ću za koji dan na put onamo kako mi je ona govorila...Pognjurena baka opet dođe, ali sad mi je bilo poći s njome na put i ostaviti brlog ljekarice Hude... Moja spasiteljica bijaše studena, mučaljiva i iznemogla...- Jurka - dahnu ona baki - u prvome mjestu nabavi mojoj jagodi što gođ ljepšeg nađete: neka se mala ponapravi poput kraljice! A tebi, moja draga - obrati se suho i mrgodno k meni - pripremih ovaj mali kovčežić. Težak je te imade lijepih stvari u njemu. Uzmi ga sa sobom da me se sjećaš, jagodo moja...Meni briznuše suze i poletim k starici da je zagrlim... Ona me tako reći surovo otisne...- Mani se toga, mala moja! Ti polaziš u daleki svijet. Tamo će ti bolje i ljepše biti... Ajde... ajde!...I ona pohrli otvorivši na stijeni tajni otvor u svoj podrum, zatvorivši za sobom stijenu...- Ajde! - istisnu baka nekakav neugodan podzemni glas... - Ajde! Huda je uvijek jednaka... - i baka se otputi prema izlazu. Ja uzeh kovčežić, koji bijaše uistinu težak...Putovasmo dugo nekom uskom stazicom dok ne prispjemo na cestu. Tu stajahu kola, u koja mi posjedasmo, a baka nije ni riječi progovorila. Malen stareljak sitne glavice i široka tijela udari bićem, i konji poletješe...Putovali smo svoja puna četiri dana i četiriput izmijenismo konje i kola... Baka je savjesno ovršila naloge vračarice Hude... Nakon dva dana putovanja prispjesmo u gradić L., i starica me tu posvema prenovi i nakiti da jedva sama sebe upoznah... Putem mi je kadšto govorila o tom, kako me čeka lijep život i sve ugodnosti u velikom gradu, a o svemu je drugome šutjela i na moje upite ne odgovarala ništa... Tako dospjesmo u ovaj grad, i čim uđosmo u nj, baka naputi vozača kamo će krenuti i gdje će stati, i ona mi nijemo poda ruku a da ni riječi ne progovori. Izađe iz kola te se izgubi u gradskim ulicama... Tako sam prispjela u dvor milostivoga Mecene...

*

Kada su jedanaesti put izabrali velikoga dobrotvora predsjednikom društva Poniznosti i ustrpljivosti, kada se svi gosti raziđoše, kada je i plemeniti kumordinar Žorž zahrkao uz Mecenu u njegovim odajama - ja se vraćah u družinsku sobu...- Ivica, Ivica! - kliknu Laura i uhvati me za obje ruke... Tihi sumrak spuštaše se u dvor Mecenov...- Sve je mirno! - šapnem ja. - Vojska se razbila i raspršila. Mecenu utuklo vino i jelo, te raspružen i pobijeđen sniva dubok san o jedanaestom izboru predsjednika... Kumordinar Žorž, dijeleći navade i običaje sa svojim gospodarom, svalio se u njegov naslonjač, te se Mecenov Haron ne probudi više do jutra! Eto dakle: sve je mirno, i mi smo sami i zapušteni na tom božjem svijetu!... - i privinem Lauru na svoje grudi... Koja li smjelost u mene? Dosada se naši domjenci sastojahu jedino od pouzdanih, prijateljskih i milih razgovora, ponajčešće u bašči...- Sve je mirno! Ali brat Ivica je nemiran i rutav! - izvinu se Laura iz moga zagrljaja, udari me lagano po obrazima te poleti u mraku prema svojim odajama... Ja se spustim za njom, a ona pred svojim vratima raširi ruke:- Stan'te, mladi gospodine! Tu je skrovni hram tvoje sestrice! Da mi nijesi stupio preko praga!...- Lauro, već gotovo godinu dana što se poznamo i da smo brat i sestra, ali me nikada ne bijaše u tvojim odajama! - kliknem strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u čitavom mojem biću... I ja ispod njezinih raširenih ruku provalim u odaje...- Ti nijesi moj Ivica, bratac moj! Ti si razbojnik! Gle ga, kako je silan i jak! - ciknu Laura iza mene...- Ah, Ferkonja... - šapnem ja, i mi se žarko zagrlismo... Bakantica, Venera savila svoje oble

lakte oko moga vrata... Ja osjetih na obrazima drhat njezinih punih, labudove bjeloće grudi... njezinih alabastrovnih ramena... i noć je sakrila svu tajanstvenost, sav čar i dražest, svu milinu ljubavi naše... grijeha našega...! Tako vihar oruni cvijet nježnim ružinim stabljikama, pa često slomi i uništi iste stabljike! Tako oluja u bjesnilu svome uzdigne slotu pijeska, kamenja i vode, pa trese i dragocjenim biserom o liticu morsku, te ga zdrobi i rasprši u sitan prah! Tako je rajska zmija ljepotom zabranjena voća omamila prve ljude u raju i survala ih u suznu zemaljsku dolinu bijede i nevolje! Tako je svršila dvadeseta godina mladosti moje u domu općega dobrotvora i Mecene... Oh, kako li si razbludno razgalila svoje ubavo tijelo, ti gola božice ljepote, tamo u zlatnim okvirima! Mecena te namjestio u ove ružičaste odaje Venere Laure!... Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašca te divne ljepote u kipu!... A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu što raste, buja i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljanko! Stid me... stid... Ah, kako on poput ledene struje probija sve nebrojene i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša trne od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti; ognja nebeskoga, anđeoske i paklene raskoši; poleta, zanosa i ushićenja... Stid... stid me!... Odvrni oči od svega, odvrni... sakrij se!..Laura još sniva poput cvijeta u zavinutim listićima ružina pupoljka, poput leptira u čaški snježna ljiljana, poput bisera rosne kapljice na velikom jutaranjem cvijetu sunčanice na koju još ne padoše žarki traci letećeg ognjenog boga!...... Ivica Kičmanović trgne se, i bljedilo mu pokrije obraze. Na hodniku pred vratima Laurina stana začuli se teški koraci.- Laura! Laurice! - šapnu mladić uplašeno.Djevica protisnu iz sna svoje oble, gole ruke i zagrli mladića.- Laurice, zaboga, ne čuješ li? Netko dolazi.- San, ljubav, raskoš, mili moj! - osmjehnu se njezine sanene oči i ustašca, te žešće privinu mladića na svoje grudi.- Ljubo moja, čuj...Uto zamnije hrlo kucanje na vratima.Laura skoči i lišca joj planuše...- Šutimo kano mramor!... - dahne mladić, a groznica ga proburazi.Kuc... kuc... kuc... i netko podrma vratima kao da ga tjera nužda i gnjev.- Pst... pst... - šapnu djevojka i pogladi desnicom mladićevu glavu.- Gospodično, molim, otvorite... - zašumi hrapavi i sumorni glas kumordinara Žorža.- Šta ćete? Čemu da otvaram? - oglasi se Laura.- Umah, umah otvorite!- Ne! Još se ne obukoh...- Ništa zato... otvorite, molim...- Dođite kasnije! - zapovjedi nehajno Laura i cjelune mladića u vlasi i oči.- Dakako! Kasnije! Otvorite, silan je posao!... - zamnije sada krupan i surov glas Mecenin.- Ah, Ivice, brate moj! Zlo ga lego i zoricu zaspo! - šapnu nešto usplahirena Laura, ali se umah snađe. - Ja ću hrlo navući jutarnje odijelo, a ti se skloni onamo u zidni ormar iza onih zastora...- Propali smo! - dahnu mladić. - Bolje da se ne otvore vrata - propali smo!- Šta još ne? Slušaj i ukloni se, da vidimo!Mladić se povuče u zidni ormar, privine zastore, koji još dalje trepetahu od dodira ljudske ruke...Laura prikrije nježno svoja dražesna, naga ramena i grudi, skoči tihano k zidnom ormaru dahnuvši tjeskobno: - Čuvaj se, Ivice! - poravna zastore, a onda nategne čarapice i papučice, pogleda još jedanput na zastore i otključa svoje odaje...Meceni se čudno objesi donja usna, dok mu ruke podrhtavahu, a oči zvjerski zvrljahu po

Laurinim sobama...- Nestalo nam đaka Vanče! - izlane nespretno dobrotvor, a za njim se ušulja u sobu kumordinar Žorž.- Pa što to na me spada? - odvrati Laura i obori oči.- Ej, vidjet ćemo! - ruknu Mecena i pokroči sobama poput psa koji njuši lovinu. Kumordinar Žorž ogledavaše se na sve strane.Nije potrajalo dva-tri časka, a Mecena odgrne zastore na zidnom ormaru.- Ah - ha! - huknu bolno, nevoljno, tvrdo i okrutno... Kumordinar izbijeli zube i glupi osmijeh proleti njegovim obrazima...- Ah - ha! - dahnu po drugi put Mecena... - Indolentan mužek! Mislio sam - ništarija - zgubidan! Mislio sam, slutio sam.- Muzikašu! Pjevat će ti otac i mati od milinja i radosti! O, znao sam ja da nikada od njega ne bude rujatuša! - brisaše si plemeniti rođak Žorž znoj sa svoga vrata, a neko zlobno drvenilo i hladnoća udariše iz njegova inuškoga lica...- Izdiri, rđo, nitkove, nezahvalniče! Izdiri da te za koji čas već ne vidim u svojem domu! Oh, to li je zahvalnost toga indolentnoga mužeka! - kričaše zasopljeno Mecena, hvatajući se za stolac.- Tako je to - mrmljaše kumordinar.Ivica Kičmanović izađe iza zastora te se hladnokrvno posadi na obliže sjedalo. Laura pokroči do njega, te planu na Mecenu i kumordinara:- Izdirite vi iz ženskih odaja! Vi ste kukavno provalili ovamo! Vi nemate nikakva prava na mene i na moga brata... Ivicu... Izdirite vi, ja vas ne poznam tko ste i što ste. Izdirite! - pokaže hrabra djevojka na vrata...- Uh, uh! Milostivi gospodine - - uh, uh! Što je to? Mi se izvrnusmo u živi pakao! - vriskaše kumordinar, a Mecena se hvataše za glavu i drhtaše čitavim tijelom, a mutno rumenilo i smrtna bljedoća prelijevala mu se obrazima.- Rođakinjo! Sram... sram... sramota - drhtaše poraženi starac.- Kakva rođakinja? Opsjena i laž... Ti si, grešni starče, sramota, ti... A on je moj! On je moj! - kliknu djevojka.- A ona je moja! Dobrotvore... tu vam ne daje nikakva prava dobročinstvo naše družinske sobe i odgoj vaših slugu... Ona je moja!Starac zatisnu usta... obrazi mu potamnješe, oči zastrepiše kao da si mu pepeo bacio u obraze i kao da će se onesvijestiti... Podupirući se o svog vjernog kumordinara otetura iz odaja Laurinih.- Ivica, što je moje, to je i tvoje! - uskliknu bujna žena i zagrli bijesno, strastveno, plameno mladića. - Ti ćeš odatle - a i ja ću! Mladost je naša! Život je naš... Što je moje, to je i tvoje!

*

Sat iza toga povrati se Ivica Kičmanović u družinsku sobu i tu zateče svoga oca snuždena, sijeda, isušena i opaljena poput stabla što ga je božja munja slomila i satrla u gori...Kumordinar zakopčavaše lijeno svoja velika, svijetla puceta i poravnjivaše svoje masne vlasi u zrcalu...- Sada ga imaš, muzikašu Jožice! Uhvati svoj potrti bajs - i oženi svoga zgubidana s "frajlom"! Eh, svijetlit će i sjati na vašim brdinama u vašem prnjavoru nove zvijezde repatice! Sada ga imaš! Znao sam ja to... O milostivi, o dobri naš ilustrišimuš! Bože nas sačuvaj i majko božja bistrička, kap će ga udariti! - stade se krstiti kumordinar Žorž i prevrtati očima!- Šuti, majmune! - poleti žestoko mladić na kumordinara.- O! O! Oho! - zabezeknuto će plemeniti Žorž i osovi na obranu zrcalo prema mladiću.- Majka ti je na smrtnoj postelji... Dođoh po te... želi te još jednom vidjeti prije negoli zatisne

oči... Oh, kakvi su to poslovi... kakvi su to poslovi... pravo mi reče onda mali "kanonik"... "Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu... Od pluga i motike nikamo i nikuda... Što će ti on biti? Gospoda će ga udvospoliti! Niti gospodin, niti muž!"... - uzdisaše muzikaš Jožica spustivši na koljena obje ruke na koje je upirao svoju umornu sijedu glavu...Mladić se uhvati za srce i ne odgovori ništa...- Spremi se - opet će muzikaš Jožica - majka ti je na umoru, ja sam ti otac i gospodar tvoj i nitko drugi! - strignu starac na kumordinara Žorža. - K plugu i motici u naša siromašna brda! Majka te očekuje da te još posljednji put vidi... Spremi se...Nije dugo potrajalo vrijeme, a muzikaš Jožica i sin mu Ivica izmicahu mukom i lagano hodnicima Mecenova doma. Rođak Žorž još se prije odšuljao nekuda iz družinske sobe, a da svojih rođaka ni pogledao nije i da im niti "zbogom" nazvao nije! - Mužeki ostaju mužeki - otrcani, surovi, blatni, prosti i smrdljivi! - mrmljaše sam sebi, pljujući na svoje podrijetlo poput svih sluga i kumordinara ovoga svijeta.Laura blijeda, zabrinuta i drhtava sleti pred Ivicu baš na odlasku.- Ivice, ti si moj! Što je moje, to je i tvoje! - i ona mu utisnu teški mali kovčežić u ruke.Mladić je blaženo pogleda i nešto nerazumljivo prošapta. Zastidio se pred roditeljem svojim.Muzikaš Jožica uzdignu plaho oči prema djevojci, i njegov pogled srazi se s njezinim... Starac pocrveni... - Lijepa je kao svetica na oltaru... - mune mu grešna misao u duši...- Do vidova, Ivice! - planuše živom vatrom blijedi Laurini obrazi...- Do vidova? - šapnu uzrujani mladić i još jedanput sumnjivo pogleda djevojku... - Do vidova? Lauro... sumnjam...Otac i sin izgubiše se iz doma velikoga i glasovitoga Mecene... Kano da je netko virkao i dugo gledao za njima s visokoga prozora dobrotvorove kuće...Bijahu to dva bića toga čudnoga doma: vrijedni kumordinar Žorž... i rođakinja Laura...

DRUGI DIO

Eto našega gospodara! Znadem ga po teškim koracima i po ljutom alkoholičkom vonju. Eto ga! - škljocnu dremovno registar, kano da je čaplja zatvorila kljun. Čovo što je razgaljivao život registratora povuče se natrag u sunjicu stola i ondje se šćućurio poput žira. Mlada generacija u registraturi ili je spavala hrčući ili dremuckala zijevajući te domahivajući rukama i nogama na pripovjedača, kano da će mu doviknuti: - Što te još đavo drži tuđe? Što još ćeretaš i dosađuješ? Kakav jezik! Kakav je jezik! - ... Starci pod stropom žagoriše tiho. Udarili živo u mrtvu latinštinu srednjega vijeka. Što još bijaše polubudno od mlađe generacije, to je bacalo porugljive poglede na starce i sarkastično se osmjehivalo: - Pa da nije za vatru taj stari trulež? Pa zar ga neće jednom već izbaciti napolje? Prevalilo već sto godina što se nalaze među nama u ovom domu registrature; a zakon naročito nalaže da ih treba sve na lomači spaliti poput vještica čim probortaju trideset godina u registraturi! - Tako se potcikivalo i šuškalo na starinu. Ali mlada generacija nije uistinu razumjela iskusne razgovore staraca u "sredovječnoj" latinštini, pa to ju je davilo, ljutilo i razgoropadilo!- Šta oni mrmljaju, šta oni brundaju pod stropom? Tko bi ih razumio u tom mrtvom jeziku kojim govorahu fratri i kuharice srednjega vijeka! Kolike li starosti? Kolike li tmine, nazatka i mračnjaštva? - zijevaše grozno dugonja da mu se gotovo otkopčiše i izmakoše vilice.- Uzaludno ti, moj dragane, sve to! Mi latinski niti znamo govoriti, niti pisati. Razglabati gerundije, raščinjati infinitive, nagađati participe i nabrajati iznimke: to da! Stari nijesu doduše u svakoj školi i u svakom poljeću s drugom gramatikom razbijali glave i kvarili moždane, ali su znali i znadu latinski - propišti debeljko na dugonju.- E, e! Pa ti držiš da znati latinski znači jedino da umiješ govoriti taj mrtvi jezik! Onda si ti malo upamtio od dugačkih uvoda naših učitelja o potrebi nauke latinskoga jezika i do čega je stalo u poznavanju istoga!

- Da, stari čitaju Cicerona, Seneku, Tacita, Vergilija, Horacija, poput Ezopovih basana, naslađujući se idejama te milinom jezika i stila; mladi pako kljuju kano drozdovi hrastovo deblo uz silne gramatike i rječnike da im se mozak uzvrti... i još ništa ne razumiju - propišti neki starac pod stropom...- A šta? - mahnu rukom onaj plavušac koji razlagaše o starim Grcima i Rimljanima - ne vlada danas više ona: Quot linguas calles, tot homines vales. Da se mučimo jezicima, dok je prevađača Nijemaca! A mi po njima znamo i možemo prevesti sve jezike svijeta!- E da - izbijeli zlobne zube onaj crni, koštunjasti svat koji je prije nahrupice plavušca prekinuo u njegovu razglabanju o literarnim školama - ta naši prvi književnici i velikani prepjevuljavaju, pohrvaćuju i "ponašuju" iz francuskog, engleskog, španjolskog, ruskog - sve po njemačkim prijevodima! A gdje toga ne mogu, onda oni što ćirilicom pišu pretaču iz latinice, izmjenjujući ulice sa sokacima, mostove sa ćuprijama, a zlobu sa pizmom itd. Drugi opet što latinicom pišu pretaču iz ćirilice, pohrvaćujući krdžalinke, jandžike, tekije i kaveze... Čorbine čorbe čorba!...- Tko da još o tome govori? O našoj književnosti - literaturi? Kakvi literati? Kakvi umovi? Kakva pera? Šta je njima poznato? Koji svijet? Sve je to nezrelo, zeleno, slinavo. Ovaj opisuje ličku kravicu, onaj đačku ljubav! Treći se učahurio u strašni naslov pseudonima i protegao na hvat dugačko, a onda besmisleno, bez cilja i svrhe udara na svoje prijatelje, karikira ih, izvrgavajući ruglu i sprdnji sve ideale mladosti kojima bijaše sam najljući i najrevniji svećenik! - Oni poznaju svijet i ljude tek od Zagreba do Šestina! A, molim vas, pustite to - nije vrijedno sve ni lule duhana; ni jedne jedincate riječi, da je u vjetar potrati razborita glava! - razmahao se dugonja. - Ima nas, hvala bogu, velika većina koji ništa ne čitamo, niti ne pogledamo što god produciraju naši literati! A neka mi tko reče da ne imamo pravo? Što će za nas napisati kakav golišavac i gušavac koji nije svršio ni gimnazije - za nas doktore? Za nas učene glave koji probubasmo sve nauke, sva načela, sve sporove i sve vjekove! Tamo oko godine 1869. i 1870. dok pišu i pjevaju naši prvaci: ajde, možeš jošte štogođ naći, nasladiti se i naučiti. Ali danas i od neko doba ovo četiri-pet godina što se drlja, maže, nateže i laže - sve nije vrijedno ni pišljiva boba, velim vam!- Vi, dakle, hvalite doba oko godine 1869. i 1870. i priznajete vrijednost ondašnjoj poeziji i prozi? - obrati se plavušac dugonji.- Apsolutno priznajem! - poviknu dugonja nehajno.Sada stade plavušac citirati neke ondašnje pjesme, navađati i raščinjati prozu što današnje vrijeme jedva da bi pronašlo vrijednim da se tiska; a naprotiv navađa on današnje primjere poezije i proze, sravnjujući ih s onim plodovima pa odatle izvodi i zaključuje silan napredak odonda do danas.Dugonja nespokojno zijeva, a napokon skoči i prekine plavušca:- A, šta to mene napokon briga! Niti sam ja čitao ondašnje stvari, a još manje da čitam današnje! Ja načelno neću da išta znadem o književnosti i gluposti literata! Drugi posao, ozbiljan i trijezan, razbija moju glavu, a ne takve ludorije!...- Tako? - okrenu se od prazna lomotala plavušac blaženim osmijehom - quod non est in actis, non est in mundo - mislim da glasi stanovito vaše pravničko načelo. Vi dakle sudite i vičete o stvarima o kojima nemate ni pojma! To je čudno - moda - obijest - zanovijetanje i zvekanstvo, šta li!...Registrator već je davno unišao u prostorije registrature. Bijaše to ovisok starac, kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni poput grana strmogleda... Crna njihova mast s napola ljubičastim preljevima očito je dokazivala da crnilo nije prirodno, nego umjetno. Lice moglo je biti nekada lijepo, muškaračko i ugodno, ali ga sada nakazuje plosnat, velik, crveno-modar nos... Ne cvate doduše poput božura, ali priliči svjetlu žalosti što je o bijelu danu upaljeno kraj kakve stare ikone... ili kada se posljednja polugnjila kruška njiše o vjetru s okresana i neplodna stabla...

Registrator - Ivica Kičmanović - opuhne sa stola prašinu, zamumlja dubokim glasom nešto nerazumljivo, pljucne jedan put desno, drugi put lijevo, i dohvati svoju lulu zemljušu, nasađenu na dugačkome kamišu... Najprije utisne duboko u njezino ždrijelo svoj kažiprst, istrese pepeo ravno pod registarski stol, a onda izvadi duhankesu od prostog i velikog mjehura, polagano puneći lulu...- Ah, da utažim ovaj ljuti dah... Samomu se meni grusti... uh!... Da iždenem tu žgaravicu! - progunđa registrator sam sebi te stane o svoje loše i izlizane hlače upaljivati do tri zajedno stisnute žigice... i one planu, a na usta registratora provali gust, blatan i težak dim... Zatim otključa svoj stol te izvadi bilježnicu u crnim koricama, i dugo, dugo šaraše po njoj...Na vratima pomoli glavu mlad, pomno obrijan, zaliven i naličen gospodičić... Njegovo, u nogama i prema glavi trouglasto, a sredinom četverouglasto tijelo primicaše se geometrijskim koracima tiho i lukavo iza leđa registratora...- Dobro jutro, stari! He-he - kakva li su to tajna notata? Ha?I mladić drsko uhvati za bilježnicu da će je registratoru oteti...- Mir, drljane! Prelomit ću ti na leđima ovaj dugački kamiš ili ću ti praznu mladu tikvu rastreskati lulom zemljušom - kako je ono u pjesmi Kraljević Marko Tošiću Stojanu... Mir, kerove! - odrine registrator mladoga kicoša...- No, no, stari! Polagano! Ne misli da mi je baš toliko stalo do tvojih tajnih bilježaka. Valjda su u njima stari i novi grijesi - pa i to spada u registraturu!...Mladi gospodin uredovaše zajedno s registratorom; no on bijaše samo registrirani vježbenik, ali po običaju društvenosti pobratim Ivice Kičmanovića: mladić od kojih dvadeset i tri godine - i starac blizu šezdeset!...- Kuc - kuc - kuc...- Herajn!... - ciknu mladi vježbenik. Ovako zahtijeva ukus i uglađenost nove generacije... Herajn...- Hvaljen budi Isus i Marija, milostivna i slavna gospodo! - provuče se kroz vrata jak, stasit, nešto pognut seljak, sa silnim crvenim kišobranom ispod pazuha i velikom košarom u lijevoj ruci...- Što je dobro? - okrenu se kicoš na desnoj nozi okolo seljaka, pokazavši mu za leđima takozvana "duga ušesa"...- Sve staro i zlo, milostivi gospodine! Ali, prosim boga i njih, ja bih se rado priupitati kod staroga gospodina - pokaže seljak rukom na registratora.- A, a! Koja sreća? Klijentela tvoja! - prošunta kicoš nijemštinom po običaju svih malih polutanskih činovničića što ureduju polunjemački i poluhrvatski, a osobito pred seljacima, da se pokažu većima, zagonetnijima i mudrijima: prevraćaju očima i jezikom u tuđem jeziku...- Šta bi, majstore? - oglasi se dubokim i krupnim glasom registrator.- Znadu, milostivi, onu moju pravdu: ja sam našoj ladanjskoj Židovki i hranio i pitao guske "s polovice". A kada je došla hora da dijelimo, ona otjera čitavo čredo gusaka, a meni ni mrkac; i otuda nastade pravda među nama. Ah, pravda! - ponovi i uzdahne seljak - nikada joj kraja ni konca, a već se vuče kao gladna godina punih pet ljeta! Promijenit ću fiškala - pa ih prosim da mi rastumače kako je ta stvar sada.- Vidiš ga opet! - okosi se registrator. - Pravda, čredo gusaka, pripovijest koja počima od Adama i Eve a dočima na sudnji dan! A gdje ti je kakvo pismo, broj, šta li? Zar misliš da je tu samo jedno pismo, samo tvoja pravda - kano tvoja jedna glava!- Ali, prosim ih, oni znadu već... zato su tu da takve stvari imadu u glavi... Ja, bog i duša, nemam ništa pri sebi... Pisma su sva u fiškala, a s njim sam se porječkao pa ću zato k drugome.- Gle ga opet kako mudruje, ko popovo prase... Pismo, velim ti, pismo...- A, ja ga nemam! Neka onda vrag nosi i pisma i pravde i sve skupa! - mahnu seljak rukom i naravna torbu na leđima.

- E, pa onda neka odnese i tebe tvoj vrag, pa se vrati ovamo poslije sudnjega dana u šest sati navečer! - i registrator opet zapali skoro ugaslu lulu.Sada priskoči vježbenik: - A kako se zovete vi i vaša Židovka, i pred koliko godina započe ta pravda o guskama?Seljak mu odgovori pripovijedajući nadugo i široko, a kicoš prevraćaše dosta ustrpljivo registar te napokon izvuče spis i razloži seljaku čitavu stvar...Kada bijaše sve gotovo, seljak počne se iza uha česati, pogledavši dva-tri puta ispod oka "staroga" registratora.- Čuju, mladi gospodine, oni su čisto drugi čovjek nego ovaj... - pokaže seljak na registratora.- O, i ja mislim! - klikne kicoš, a onda grohotnim smijehom izlaja u tuđem jeziku registratoru što mu je taj seljak tajno prišapnuo.- A gdje oni stanuju ikako se zovu, mladi gospodine? - šaptaše opet seljak.- Oh, oh, oh! - rikaše kicoš vadeći iz prižepića velike, sjajne karte sa zlatnim obrubima. - Evo, tako se zovem... tako se zovem.- Ja ću ih u njihovu stanu potražiti... - šaptaše dalje seljak.- Oh, oh, oh! U stanu će me potražiti! - i on opet priopći sve to tuđim jezikom drugu registratoru...- Pozdravi roditelje i domare! - poprati kicoš porugljivo seljaka na odlasku.- Vrati se ovamo poslije sudnjeg dana u šest sati navečer! - ponavljaše registrator, odloživši lulu i čeprkajući po aktima.- Bog s njima, milostiva gospodo, i dobar apetit!Seljak polagano silažaše hodnicima, a na izlazu iz zgrade nagovori skinuvši ponizno klobuk, nekoga vrlo otrcana i boležljiva gospodina.- Prosim ih neka mi pročitaju šta vele na toj bijeloj karti? - I poda onu kartu što mu je predao kicoš u registraturi.Gospodin naškubi usta, ponjuši kartu i pročita dosta, otresito:Martin Vinko Slavoljub plem. Plantić-Plantanović Simeunov de Rodnagora, ispitani gruntovničar i opć. bilježnik te registrirani praktikant kod... itd.Gospodin pusti seljaka, a on se zamišljeno provuče na velika vrata zgrade:- Bože moj! Bože moj! Tko bi upamtio tu svatovsku popijevku od imena i prezimena!? - - - mrmljaše on, ponavljajući nekoliko puta jedne te iste riječi...- Moj plemeniti Plantić-Plantanović Simeunov, ja zabranjujem da se miješaš u akta kada ja već odbijem stranku! Time škodiš autoritetu starijeg i "pretpostavljenoga"! Ti si ovdje praktikant, pa ti se valja pokoravati mojim odredbama...- No, no, gospodine Kičmanoviću! - usprotivi se kicoš - ja također razumijem i znadem što nalaže zakon registratoru. Čemu da mučimo mužeka kada se njegova stvar može naći po registru? A zato se i vodi registar... Uostalom meni se tako svidjela ta pripovijest o "židovskim guskama" da i sam poželjeh zaviriti u akt... A stara Hebrejka će izgubiti parnicu, sudeći po alegatima u spisima...- Izgubit će? Brus će izgubiti! - kliknu tanko alegat iz akta - što dakako živi stvorovi, gospodin registrator Kičmanović i njegov drug Plantić-Plantanović nijesu čuli ni razumjeli...- Ja izgupila procesa?... - pomoli iz akta ružnu glavu akt stare debele, nespretne seoske kramarice... - Ja izgupila procesa? To bi lepa prafica pil... fuj joristeraj!... A ona prefrigana mušek pojela sve pomalo svoja del guske... Danas pojela jednoga najboljega: škanjac ga odnesla!... Sutra pojela drugoga: lisica ga odnesel!... Onda pojela trećega: Cigani ga ukrala! I sad bi još mušek dopila proces... Nu lepa joristeraj! Fuj, joristeraj!...- Eh, kako si još mlad i neiskusan! Stara Hebrejka će izgubiti parnicu! Kano da se parnice samo tako gube i dobivaju!... - mrmljaše registrator povezivajući konopcem spis da je Hebrejki umah u grlu zapela riječ, te je teško prostenjala...Nato proviriše seljačke glave iz drugih mnogobrojnih akata, te, gnjevno omjerivši Hebrejku

od pete do glave, stadoše glasno kašljati i porugljivo pljuckati, a onda vikati u sav glas: - Vidiš ti nje, seoske pijavice! Ona bi još rada dobivati parnice! Guli nas na selu i pije našu krv, pa ovdje još vapi za pravicom!...- Za pravicom! Čujte je, braćo Hrvati! Zaostali ste daleko za nama, zaostali, dok se u vas kraj svega toga još ne pojavljuje nigdje ni jedan antisemita! - poče se hrustiti i rogoboriti neki madžarski patriota koji je slučajno prije kratkoga vremena zalutao u registraturu kano svjedok u stanovitoj izvlazbenoj parnici sa željeznicom... - Zavirite vi malo tamo k nama pa učite što vam valja raditi!...Seljaci hitro potegoše glave natrag u akta, i govorniku nije odvratio nitko ništa; tek registar škljocnu i ne pogledavši patriotu: - Mir! Sada nije vrijeme da mi nastavljamo naše prepirke i razgovore! Međutim, ja neću nikada dopustiti da ovamo unaša bio tko mu drago razdor i neslogu, te da buni ovaj dom i smeta javni mir i poredak! Mi, Hrvati, kakvi smo da smo, ali u takvim smo pitanjima tako strogo pozorni da često i kakvu gorku šalu držimo bunom, smetanjem javnoga mira, draženjem narodnosti i ponizivanjem vjerozakona, te ukalupimo najstrožije zakone na ovakve pojave!...- Istina je! Istina je! - nastane vika iz druge sobe gdje se nalazila kaznena registratura pod velikim, poluzarđalim ključem. - Neka samo dođe ovamo među nas taj novi prorok antisemitizma: prisjest će mu propagandistička smjelost, a strest će mu junačko srce groznica kojoj nema ravne ni oko Balatona!...

*

Iza trećeg, četvrtog li brda od prnjavora zgubidana Jožice i maloga "kanonika" dizala se čvrsta i lijepa zidanica, a naokolo nje više drugih gospodarskih zgrada. Na zidanici, pomno pobijeljenoj, zamjerno se isticahu svojim svježim zelenilom rebrenice na visokim prozorima, onda lijepo iskićen i izrezuckan trijem, te dva silna trsa prikrivajući bujnim raspletom svojih trta čitavo pročelje zidanice... Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdinama seoski polubog i novčani patron, poznat naširoko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku, jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinarku itd., on dakako ne traži nikakvih kamata, no dužnik valja da ga u jeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kako je već bog blagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži itd. Kad je stalo padati jesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidanice škripala kola za kolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žitak, perad, jaja itd.Seljaci često uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu da to nije s pravim računom zgrtano i nakrcano: tu valja da ima vrag svoje prste, koji kupuje ljudske duše s vrećama zlata i srebra... Pronosilo se pače selom da je prije više godina nesretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši, noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata, u kojima opazi silni zarđali ključ, te otključavši ih radoznalo uniđe u rupu što zaudaraše sumporom i mrtvacima... Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči su mu tako sjale da rasvjetljivahu čitavu rupu... Imalo je životinjsko tijelo od jarca, crno, rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, a jezik krvav, isplažen preko brade... Nesretnjaković pobježe na vrat na nos, te je za čitava vijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše da je to pripet o lancu živ živcati đavo, koji Medoniću kuje novac i radi banke... zato i bijaše Medonić pobožan gospodar, koji putovaše po svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući svete mise, pužući na golim koljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno već vagnuo i zapisao u svoje "analije"...Mali "kanonik" bijaše također jedan od klijenata Medonićevih. Svake jeseni natovario bi on

omanja kolica s lagvićem, a k tomu bi prikrcao po koju vreću priroda, pa kolica potpregao kravom i junčićem, te prizvavši svoga sina Mihu, vukli oni zlim puteljcima preko brda i uvala darove "kanonikovu" vjerovniku.Mali "kanonik" zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva-tri puta, a onda: - Plavojko! Riđane! Hoj, na - ajs! Ej, vidiš, Miha, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našega bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu da prospe sve novce, umro bi čovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, onaj da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brda i povuče kravicu na konopcu koja je teglila kolica. - Koliko nas imade što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli da žitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa, pa dođe trgovac sa dalekih strana i preko dola s punim ćemerom blaga, te on udari o dlan i jedan i dva i deset puta, a Medonić se smiješi i odvraća: - Puno to vrijedi, brate, puno; ne prodam li ljetos, pa ću dogodine - doći će glad i žeđa na ljude, a to su moji stari znanci i prijatelji, jer oni isprazne moje podrume i moje žitnice, te prazninu zamijene onim ugodnim što se lako i na srcu nosi, a maloga je obujma i maloga prostora... Čekat ću, čekat... - I dalje se smiješi Medonić... A trgovac lupaj opet o šaku i nateži bogatuna: no on je tvrd kao kremen. I trgovac popusti, te otkapčaj ćemer i broji, mila majko, da će ti oči oslijepiti od onoga slatkoga sjaja zlata i srebra... Pa onda konjski trgovac! Eh, to istom kako li nosi! Otputuje Medonić tamo daleko, do Italije, do Madžarske - i što ti ga ja znam - eh, bio sam mu i jednom poganjač te brzonoge kopitaste živine - svi ga poznadu! A on kupuj na stotine konja. Razumije se sa svim vragovima! S Ciganinom će u ciganske litanije, s Morlanom u nekako "ši, ši, ši", pa "kvešta"; s Madžarom u "išigen baratom"; sa Švabom u "toshajst, tosbajst" - i sve ih on nadviče, i oplete, i omete: kupuj polagano, pogađaj hitro, plaćaj smjesta; a oni samo zjaju i čude se i pokimavaju glavama: Kolik novac! Otkuda li? A Medonić, što kupi za stotinu, prodade za dvije: i to je onaj njegov vrag i zakopano blago! Znam ja to, kada vrijeme potegne, dobijem pri kravici polovicu više nego sam ja dao za nju; pri juncima i više, a to je na malo. Gdje se pak radi na veliko, ej, onda sagradi crkveni toranj u koji ćeš novac sasipavati... Tako ti je to, Miho moj - okrene sada mali "kanonik" na pravi put, i strigne očima na svoj porod, premetnuvši kamiš slijeva nadesno. - Ti si mudar, tvrd i mučaljiv. Naučilo te štošta računati pisati i čitati. Dobro bi to bilo da se onako metneš na trgovinu, isprva pomalo, pa rasti, rasti poput razmočena kvasa! Šta veliš, Miha, ej? Hm, kada bi to zvečalo po džepovima, a sjalo se i caklilo; pa puno, puno toga! Onako isprva sitna vrećica, pa do nje druga i veća, prostranija i punija - ha-ha! Drugačiji bi čovjek bio moj Miha, nego zgubidanov Ivica, koga školaju za gospodina u velikom varošu... Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da; naš Medonić je gospodstvo, a ne crni kaput i nacifrane hlače! Naš Medonić, naš Medonić! Kada on u grad među gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko je Medonić, ovome frkni banku, onomu škudu: - Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo i gospodstva vaša! - Oni pak zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nju, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu leće... Tako ti je, Miha moj! Samo da mi se opernatiš... Govorio sam ja već s Medonićem da te uzme za svoga pogoniča... On reče: - Hoću, hoću! Nije to bogzna šta! - ... A ti, Miha, prigledaj malo bolje ondje, priškilji tamo, zapamti ovo, priveži si na dušu ono... pa s vremenom moći ćeš se i sam latiti posla na svoju ruku... Tako, tako. Danas idemo zajedno k Medoniću, a ja ću mu opet natuknuti; pa i ti koju nadoveži, da vidi kakva duša iz tebe piri i da nisi mrtvo puhalo ili bablje uzdisanje...Miha, crnomanjast, nizak i zbit mladić, komu se lične, osušene kosti čudno bliještile, odavajući neku ukočenost, rasuđivanje i trpljenje seljačko, pokimavaše glavom i rijetko bi štogođ prigovorio očevu razlaganju i snovanju...

Tako dovukoše otac i sin blizu Medonićeva doma svoje darove na kravi plavojki, polaganom, mamurnom i dosta mršavom živinčetu, s jednim napola skrhanim, a drugim posve okresanim rogom - i na junčiću riđanu, zapuštenom i zaostalom od prerana jarma.Nešto viši brdeljak od dobra plasta sijena pouzdigao se ispod dvorišta bogatunova. Tu sustade i krava plavojka i njezin drug riđan, te ih obuze tolika tvrdoglavost da ni makac dalje. Hitri "kanonik" odreže u bližem grmu dvije odugačke ljeskove šibe, poda jednu sinu Mihi, a drugu zadrža sam, pa udri po leđima i nogama: - Plavojko, na, ajs! Čo! Hijo! Na!... - Plavojka nakrene, napne i sustane. Isto tako i riđan.- O, trista ti đavola! - ruknu mali "kanonik", podupre kolica i opet stade mastiti ljeskovcem plavojku, dok je Miha bio nešto blaži prema riđanu. Marva nakrene ustran, i bilo bi se sve to sunovratilo niz brdo da "kanonik" žurno ne poskoči pred rudo. Sada stade sazivati on i okolišne svece...Nato izađe iz svojih gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomnjivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosijedjeli brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crni prsluk s čvrstim lancem srebrenjakom, o kome je visjela stara omašna džepna ura, isto tako srebrenjarka... Bijaše to sam gazda Medonić.- Tko li se to hoće uspeti preko "Laloke" - tako su okrstili onaj brežuljak pod bogatunovim dvorištem - nadnese gazda široku, crvenu i dosta nježnu ruku nad oči. - A kune i psuje poput Turčina i viče kao Ciganin na vašaru!... A, a! Mali "kanonik"! Baš se požurio... E, vrijedan je on gospodar! Ej, pristrpi se malo, što vičeš toliko? - kliknu glasno gazda i pokroči prema brdeljku. - Ima, hvala bogu, u mene još koji rogati svat da izvuče tvoja kola preko "Laloke"! Ej, Stipe, deder natakni jaram na naše busonje, Bjelana i Rosonju, pa pripregni da zdravo prevale kola tu zlokobnu "Laloku"! Kolikoput već nasjekoh da ćemo je otkopati i nekako uravnati i priurediti...Stipe, plećat i visok momak, plava pribrisana brka, izagna iz staje dva lijepa velika vola, donese krasan, diljem nacifran i izrezuckan jaram, prizove delije i zafićukne neku melankoličnu melodiju, a Bjelan i Rosonja turnuše sami svoje jake i zamjerne šije pod jaram, pa se zaputiše iz dvorišta niz brijeg.- Ej, da! - nasmiješi se Stipe - kako će krava i ovo nedonošče izvući kolica preko naše "Laloke"! Ta junčić bi još muzao, a u krave vimena ni za lijek! Kako da i bude? Tko je vidio ujarmljivati kravu? Pa vime i jaram, to se lje nikada ne slaže! A junčić vam je posve zahirio. Kako nije dječarac za kosu i motiku, tako je i u marve, poštujmo sveti krst! - prigovaraše Stipe priprežući lijepe bogatunove volove pod "kanonikova" kola.- Moj junošo, nije svuda tako kako je u tvoga gospodara, budi hvala bogu. S tim delijama povukao bi ti ovo čitavo brdašce, a nekmoli moja kolica! Ali i moja plavojka i riđan povuku, pa makar bila ona vol s vimenom, a riđan teglić komu još ni rogovi ne dorastoše, ipak oni povuku i veće terete, ali danas kao da im je metulj zavrtio u mozgu: nikud i nikamo! Kano da znadu kakvih delija imade u stajama tvoga gospodara - odvraćaše mali "kanonik" otirući rukavom mutne znojne kaplje sa šije i obiju obraza...- Hijo! - vikne Stipe, a ogromni bogatunovi volovi povuku u brdo da zaškripaše kola i jaram što je sapinjao omršavljelu šiju krave jalovice i druga joj junčića riđana. Doskora se privoz našao u prostranu dvorištu gazde Medonića, zaraslu šljivama, jabukama, kruškama, a pri plotu starim, neokresanim i poluusahlim orahovim deblima, na kojima je već stalo žutjeti lišće...- Hvaljen Isus, gazda Nikola! - otiraše znojne grudi i čelo mali "kanonik".- Hvaljen bio na sve vijeke vjekova amen! - odvraća gazda Medonić. - Pa kako tamo u tvojim brdinama? Je li obrodilo trsje i kako se ponijela ljetina? Kukuruz? Grah?- E, tako. Dobro gdjegdje. Nešto slabije naokolo moje kuće. Uh, kušaj što jest, a ne želi čega nije: tako mi trvimo i mrvimo od godine do godine, otkako nas taru sada zle, sada slabe, sada pobolje, sada opet gladne godine - češe se iza uha mali "kanonik", odrješujući kola dok mu

sin Miha skida jaram s plavojke i riđana te ih vodi u deblji hlad i privezuje o šljivovo stablo...- Nemoj, sinko, ne tamo! - opomene gazda Medonić. - Vidiš da je stablo mlado i slabo. Marva mu uzdrma korijenje pa se može do godine osušiti. A stabla, to su moji zadrugari, moja djeca. Tko da na njih ne pazi gdje ti obrode ko božji blagoslov. Pripni ti, dragoviću moj, tu sakatu kravicu i tog kržljavog junčića tamo o ono orahovo deblo što je napola istrunulo. Ionako ćemo ga na domaku zime sasjeći te ispiliti orahovine koliko se već bude dalo. Mnogo je rastočio crv, a još više uništilo vrijeme i grom božji, hvala mu i dika budi, te poštedio moj ubogi dom, slava mu na visini!...Mali "kanonik" zaškilji porugljivo ispod oka na seoskoga bogatuna, dovikujući svome sinu: - Deder, Miha, deder! Privuci ih dalje k plotu i pripni o orah, bog blagoslovio dom gazde Nikole! Oh, da su ti svi tako ubogi domovi kako je njegov, ne bi se lje nas dva mučili po ovim bregovima sa svojim mršavim teglićima! Ali blagoslovio bog dom gospodara Nikole!... - pljunu zlovoljno mali "kanonik", odrješujući posljednju sponu na prtljagi u kolima...- Vidiš li moga "kanonika" kako on to prede i zamata! - sjedne na drvocjep gospodar Medonić te zažvali krupnu lulu, na kojoj se svjetlucaše bogat nakit i sitna fina ureha... - A taj momak je tvoj sin? Je l' de? E, boga mi, dječak, da ga je puna pregršt. Ne pada plod daleko od stabla. Bit će jak i nabit, kako mu pripovijedaju i za oca. E, pa u slavu božju! - stade dimiti iz načičkane lule gazda Nikola.- Baš da je momak! - To potvrđuju svi naši bregovi! - stade puniti lulu mali "kanonik". - No, šta ćeš? Valja mu se prebijati i mučiti motikom i ralom, rogljama i grabljama. A da mu je u svijet da što vidi i nauči: ele, bilo bi štogođ od njega, bilo! Piše ko biskup, a računa ko veliki sudac! Naučio on mnogo toga, pa sve prikrivaj i taji za sebe! Šteta, šteta da će sve to ishlapiti kraj pluga i motike! A da mu je paripče, pa da ga pustiš srnuti u svijet: velim ti, to bi bila ljudina! Ovako, potajno, potajno kipi, iskipi i ohladi - pa šuć-muć i prolij!... No, pustimo to; ali, gazda Nikola, kuda ćemo i kako s ovom kapljicom što ti je dovezosmo, i ovo nešto žita što prigrnusmo na kola k lagviću?...- Znadeš već da će kapljica u podrum, a ne u mlaku; a žito? E, to će Stipe sa ženama urediti i udesiti... Da, pustimo za sada to, pustimo. Što li si ono izvio iz svoje zasukane "kanoničke" lubanje? Da, o tvome momku... Pa vidiš, ti si mi već govorio; bijaše tamo u krčmi kraj crkve vaše u onog suhonjavog krojačkog majstora... O čemu se ono već govorilo? Hm, sjećam se, sjećam: o muzikaševu pogospođenu sinu, kako li ga krstite? Zgubidanom! Jest, zgubidanom! A ti mi reče da momka uzmem u goniče kad pođem na konjsku trgovinu u Madžarsku ili Talijansku ili Furlansku... Pa, ja ti i rekoh zašto ne? Nije to bogzna što, nije! Ali goniči moji dobro živu. Koliko pako vide novoga svijeta i novih nacija. Nije baš tako naporno: zajaši mrcinu, pa neka te nosi. Uhvati po kojega kakva madžarska boljetica, pa i to mine... Pogine li koji, e, tomu ja nijesam kriv... Ali živi se dobro i može se štošta naučiti... i puno zaslužiti...- E, gazda Nikola, pravo si rekao i zdravo misliš! Moj se pak Miha ne plaši ničega! Madžarske i talijanske boljetice hvataju se samo lijenih i kržljavih ljudi! Ali, moj Miha! Kremen i žeravica! Nešto je pognut i mučaljiv: no takvi su svi mudrijani i prisukanci! Povedi ga, povedi na prvi sajam, gazda Nikola! Nećeš se lje ogriješiti ni kajati! Ti ćeš samo vidjeti koliko ti on vrijedi... E, deder sada da ovu kapljicu sunovratimo u dubljinu tvoga podruma pa ćemo tada nastaviti koju više. Velim ti, kapljica je izvrsna, i ne bih želio da je miješaš u drugi pritok, nego je pohranimo samu za sebe, da vidiš kasnije što ti ona vrijedi! Nijesam ja kakva god šumula tumula: moja kaplja ne raste ni na vrbi, ni na bekovini, gazda Nikola! - otiraše mali "kanonik" rukavima nos i usta, a zatim ih prisuče iznad lakata da dovrši posao...- Čega dakle ima više, koje vrsti božjega dara, da li jagodulje ili rosulje? - zaškilji lukavo gazda Medonić.- Rosulje što je nebo sasulo bez molbe i bez pitanja; a sve ostalo čista jagodulja, gazda moj! Ej, nijesam ja lje ni šuša ni buša, gavane dragi! - odvraćao ponosno mali "kanonik". - Miha! Priskočider amo da skinemo lagvić, priskoči!

- Pa neće ta roba baš tako teška biti - ustane Medonić lijeno sa drvocjepa te prikučivši se "kanonikovim" kolicama uhvati objema rukama lagvić, privinuvši ga na svoj trbušni obujam koji bijaše nešto manji od lagvića, i ravnim korakom, a da mu ni žilica u obrazima nije nabrekla, odnese lagvić u svoj veliki podrum.- Uhvatimo ga danas! - prišapnu mali "kanonik" sinu kad je Medonić uminuo u mrak svoga podruma. - Miha! Ja sve držim i slutim da se tu sreća smije tebi! Vidi samo kakva je to zidanica. Ravne joj nema u čitavom našem kraju. Svaki grof i svaki barun - velim ti - i biskup bi mogao stanovati u njoj! Vidi te zgrade naokolo, sve pokrito crijepom koji se žari i crveni na suncu kano krv. A kad ugledaš podrum! Hi, hi! Tu je istom prava utroba gavana Medonića! Ajde, pohitimo za njim da vidiš, Miha, da vidiš!...Otac i sin omakoše niz stube u tamni podrum. Isprva oba napipavahu zid da se gdje ne spotaknu, tako bijaše mračno u njemu.- Samo polagano dalje! - javi se gazda Medonić kano da prikričava iz dubljine kakva jaza. - Samo polagano, dok ti se oko svikne. Ja znam već svaki kutić, svaku stranputicu napamet. A duše mi, po danu neću da palim luč dok ona božja žari i sija na nebu. Kad rasvjetljuje čitav svijet, neću se ni ja rugati bogu da u tom svojem siromaštvu nažižem luč!Sada se ocu i sinu privikoše oči na podrumski polumrak, te oni počeše razabirati silne lagve, koji veličinom i ogromnošću nadvisivahu daleko onaj brdeljak "Laloke" preko koga ne mogoše malo prije "kanonikova" plavojka i riđan prevaliti natovarenih kolica s tovarom što ga je gazda Medonić netom golim rukama odnesao u svoj duboki podrum...- Ej, momče, skočider gore u kuću te prikriči ženama neka namaknu pogače i prismoka! - dahnu teško gospodar Medonić iz dubljine, jer su nasred podruma vodile nove stube tako reći u drugi sprat podruma.- Idi, idi, Miha, pa mi se hrabro ponesi među ženama! - prišapnu "kanonik" sinu.U velikoj, čisto popođenoj sobi koju ispunjavaše jak stol od hrastovine, dvije visoke do stropa postelje, zastrte od poda do stropa bijelim latkom, pročičkanim i našivenim crvenim i plavim vezovima - nađe Miha do tri žene gdjeno se vrte oko silne naslage ubijeljena platna.- Dobar dan, gospodarice - nazva krepkim glasom mladenac a da se najmanje nije smeo.- Da bog dao, momče! - odvraćaju gotovo u jedan glas žene. Prva od njih bijaše niska, jaka i krupna, lica naokrugla i smilovna, očiju plavosivkastih. Osobito joj se isticahu goli, obli lakti, mičući se neprestance amo i tamo oko ubijeljena platna... Moglo joj je biti trideset i pet godina, a začudo još je mlada i štono se veli - bujna seljakinja. To bijaše bračna drugarica gazde Medonića, a poznavahu je nadaleko samo pod imenom Margarite. Pa i dražesne su priče kolale o njoj. Sačuvala je ona bujnost svoga tijela i posljednje obrise mladosti, jer nije toliko radila kao ostale seljanke, a također ne ustezaše usta svoja od obilja gazde Medonića... Priuštavala si ona najbolje kapljice, najslasnijega prismoka i bijele pogače, pa joj zato cvate lice, i kreskaju još oči, a bujna joj put još vitka i žitka i živa i blagodarna.Druga od žena bijaše možda i mlađa od gospodarice Margarite, ali nekuda nakukuljena, izbočene gornje usnice, tubasta zaruljena nosa, nečiste žute kose te upalih obraza i suhonjavih, tankih i dugačkih ruku. Vidjela se ne baš ružnom, no u nje jest nešto čudno, neugodno i trpko, tako da čim je pogledaš, ona te odbija i kano da je ne bi želio vidjeti više i s njome sresti se na putu... Ova je na pao rođakinja, na po sluškinja u Medonićevoj kući... jedno od onakve kućne čeljadi što je uvijek čangrizavo te se izjeda sa svoga položaja... Kad joj se zapovijeda, ona se mrgodi, jer nije tobože sluškinja; a kada je moliš, opet se gnjevi, jer čemu je prositi; ta ona je samo sluškinja u toj rodbinskoj kući!Treća od žena, sudeći po spuštenim preko leđa kratkim pletenicama, uvijenim raznobojnim vrpcama, bijaše djevojka... Lica su joj tupa i osora, a ponešto hrapava, po kojima nikoše ovdje-ondje nekakve crvenkaste i modrikaste, gdjegdje napola zgnječene mesnate bobice... Oči su joj također nerazmjerne: desno oveće, a kad bi pogledala koga činilo se kano da je zrakavo i donekle razroko, dok bi lijevim vazda škiljila, što te se doimalo neugodno; čelo

nisko, izbočeno naprijed, a ispod njega duboko utisnut, pri korijenu širok, a prema vrhu zašiljen i malo zavinut nos... Ukratko: ta djevojka nije se ni sama smatrala seoskom ljepoticom... A to su najdublje i najosjetljivije oćutjeli vlastiti roditelji, Margarita i gospodar Medonić, koji bi možda rado dali polovicu svoga imetka kad bi se ono neugodno roditeljsko njihovo ćućenje da im je jedinica, ako ne ružna a ono niti lijepa - pretvorilo u san... Ta bogataška kći nosila zamamno ime: Justa. Bijaše ohola i naduta, svjesna da je bogata. A znala bi i sama uskliknuti među svojim družicama: - Nijesam baš lijepa, ne, to ja najbolje znadem, ali i ne treba da budem! Šta treba da budem lijepa kad sam bogata... Mladići ljepote varaju, a bogatstvo žene, pa bilo ono razroko i gluho!... - I tu je ujede neki tajni zlokobni crv za živo srce kada su mukom priznale njezine drugarice da je sve tako kako ona oholo zbori, a glavno da gavanova Justa nije doista lijepa...- Gospodar Nikola tamo iz podruma poručuje ženama da pripravite smoka i pogače - izgovori grlato Miha.Margarita žmirnu dva-tri puta očima na mladića, zatim mu se ljupko osmjehnu, podsukavajući svoje rukave do ramena, a jake bijele i oble ruke još više isticahu svoju dražest...- Pa kako ti je ime, čestiti mlače, da baš tebe odabra gospodar da nam donosiš ovakve poruke? Hej, ne bježi, momče! Ne dršću ti valjda koljena od straha pred ženskim haljinama?...- Pa ja ne bježim nikuda! Mislite da ja baš prezam pred ženama? Ljuto se varate, gospodarice! Da, kako mi je ime pitate. Ja sam Miha, sin maloga "kanonika"!- Sin "kanonika"! Ha-ha-ha! - stade se Margarita goropadno smijati, pokročivši do Mihe i potreptavši ga po leđima... - E, hoćeš li nam nešto veći narasti od svoga ćaće? Hoćeš li? A jesi li takav majstor i previjanac kakav ti je otac? He? - uštinu Margarita glatko mladenačko lice i udalji se iz sobe.Justa je ispod oka prezirno promjerila mladića, ljuteći se potajno na svoju majku što posvećuje toliko vesele pažnje tome siromašnome garavcu. Ona je držala da je sve prnjavo i ubogo što duguje njezinu ocu i privaža u jeseni takve darove...Kada je nestalo iz sobe gospodarice Margarite, vrati se u podrum i Miha...- Jesi li im sve isporučio, momče? - upita ga preko ramena Medonić, a zatim potegne iz peharčića pucnuvši jezikom...- Jesam! - odvrati Miha.- Jesi. Pa šta žene na to?- Našalila se sa mnom gospodarica te išćeretala koješta što sam shvaćao i ne shvaćao...- Vidiš, vidiš! Sve, sve valja shvatiti, delijo moj! - I gazda Medonić poda peharac malomu "kanoniku". Ovaj ga uhvati objeručke i čvrsto povuče, kano da će peharčiću izvući dušu i srce...- Oj, dobro je, po bogu, a silno! Kako li protječe svim žilama, kako ugodno grije... I ja ti dovezoh upravo savršenu kapljicu, ali ovdje, pogni čelo i pokori se! To je baš "rozol" - e, e - nema ga pod suncem tko će se s tobom...- Deder, podaj momku! - opomene gazda Medonić maloga "kanonika", koji još uvijek pritiskaše peharac na svoje grudi...- Da, vidiš, Mihi! Ded, Miha, okusi, pa onda znaj kakve kapljice imade u podrumu našega gavana... - i "kanonik" preda peharčić svome sinu...- Šuti, mali, šuti! Kakav li ti gavan ne kopa po glavi? Sirotinja, sirotinja, dragane moj. Ovo nešto se stislo i prikupilo, a luda svjetina umah u trublje i talambase! No neka im. Bog me blagoslovi i sačuvaj od razbojničkog noža! A njihovi mi jezici neće ni pomoći ni odmoći... pa neka predu i zanovijetaju besposlice: to im je i posao...- A, ne struži ti tako pod brdo kano ono gorska voda što se kratka i podjeda dok ne obori i stoljetni dub! Pa čemu tajiti? Ta ti si dika i ponos svemu kraju, čitavoj županiji, bilo pred obrazima velike gospode, bilo pred popovima, bilo pred samim svijetlim carem! - otkrije se pobožno mali "kanonik".

- Ej, prestani, prestani! Umukni, pa ne cifraj kano da si starješina gdje na svadbi! A ti, momče, recider mi kako ti se sviđa kapljica? Miriše li više po zemljanom peharu ili vinskom lagvu, hej? - obrati se domaćina Mihi.- Kako li mi se sviđa? - zamrmlja mladić, zureći u prazan pehar - nikako! Japa baš do dna povukoše i tako mu ne bih znao ni teka ni mirisa!- Ha, ha, ha!.. - smije se krupnim glasom seoski gavan. - Baš do dna povukoše. - Zatim dohvati peharac iz Mihinih ruku te se opet spusti po stubama u donji sprat podruma.- Gospodaru, blagoslovio bog i djelo i radnike, ne bi li sad moga nažuljao? Da vidimo kakvo li je ono! - prikriča mali "kanonik".- Neću, ne, ja njega načinjati! Neka otpočine kapljica. Znam da je čestita i da "kanonik" na svojoj kravici ne dovaža tek nešto. Bit će to mlijeko kakva nema plavojka u svom praznom vimenu! - vikaše veselo gavan, tapkajući po stubama s punim peharcem. - Na, sinko! Daj ti sada prvi povuci i posrkni, da te opet ne izdijelimo! - poda gavan Mihi pehar, a onda dohvati s police drugi velik pehar, puhnuvši i huknuvši dva-tri puta u nj pa se prikuči do nekog odugačkog i niskog lagva; pa što bi okom trenuo, već ga je nasuo do vrha vinom, a krepak miris zaokruži teški podrumski zrak...- Aoh, mila majko, krasne li kapljice! Taj je grozd rastao i zorio u božjem krilu! - pucketaše Miha jezikom podavajući peharac svome roditelju... Kratko vrijeme kolaše on naokolo, a kada mu proviriše do dna, pruži domaćina Mihi pun onaj veliki pehar, na jednoj strani nešto okrhnut, i oni se izvukoše iz podrumskog mraka na svijetli dan, a ključi zaškripaše zatvarajući gavanove podzemne dvore... I sva trojica šuteći pođoše u kuću gdje bijaše već prostrt velik stol bijelim stolnjakom poput snijega, a po njemu biše razmetana dva-tri drvena tanjura, na jednom od njih crvena i masna butina, na drugom hrpa malih siraca, a na trećem omašan hljeb kruha koji bijaše tek načet.- Hvaljen budi Isus! A božji blagoslov prolio se nad ovim čestitim domom! Cvala mu sreća, sjalo mu sunce, grijala ga nebeska toplina! Zdravo da si nam, čestita gazdarice! Zdravo da ste i sva ostala pilad i nejačad u ovome domu! - raskokodakao se mali "kanonik" komu je već lice sijevalo, a srce se uznosilo od podrumskog zraka...Nato muškarci posjeđaše oko stola dok su ženske stajale. Svi počinju zalagati, a veliki pehar kola iz ruku u ruke...- Dakle, momče - obrati se gavan k Mihi kada je ovaj podao pehar iz svojih ruku gazadarici - za nedjelju dana da si mi se spremio pa ćemo na konjski sajam baš tamo u Furlandiju! Samo ako mi ne budeš premlad...- Da, premlad! - zagunđa mali "kanonik", škiljeći ispod oka na djevojku Justu... - Šta bi on bio premlad, ta već bi se mogao i ženiti... A noge su u njega brze kao u srne, a ruke žilave, jake i okretne... Vidjet ćete samo, vidjeti...- Bilo u zdravlje! - nagnu pehar domaćica i prisjedne sada k stolu do svoga druga gavana. - Nije on premlad, nije! - strigne žena lukavim očima na "kanonika"... - Šta bi premlad bio? Muškarac nije nikada ni premlad ni prestar!...I tako su još i dulje raspredali, namatali i odmatali, te istom u podvečerje zapregoše "kanonik" i sin mu pod svoja kolica plavojku i riđana i otpute se svojoj kući. Seoski gavan nije zaboravio negdje duboko u ormaru naći i izvući tanak rovaš, urezavši u njemu nekoliko dubokih poteza...- Miha! Za osam dana, kazao je bogatun. Za osam dana - a ti eto u svijet gdje mene ne bijaše nikada! - započe mali "kanonik" kad se već otisnuše preko prvoga brežuljka od gavanove kuće, pucketajući bićem iznad glava svoje plavojke i riđana. - O, znam ja dobro koji će biti konac tome! Ha? Miha! Da li se ti čemu domataš? Konac svemu bit će taj da će i moj Miha postati konjski trgovac i da neće dugo goniti i mučiti se s gavanovim konjima! Je l' de?...Mladić kimnu glavom, a na obraze stala mu izbijati rumen, kano da se stidi da mu roditelj pogađa misli štono ga zaokupljaju i razigravaju nadama...

- A jesi li se ti, moj Miha, malo po gavanovu domu ogledao i zavirio po kutovima, hej?- Kako, zavirio po kutovima? Ja vas ne razumijem, japa!- Hm, ne razumiješ! Rekoh ti već da ne smije ništa da bude što ti ne bi razumio! Pa dobro: jesi li vidio onu nadundurenu djevojku, šta?- Jesam, jesam! Pak onda?...- Pak onda? Ludo. Zar ti baš ništa nije puklo među očima?...- Mogu naslućivati što vi to mislite, japa!...- Tim bolje ako pogađaš... Justa je jedinica u gavana... Tako je već to u svijetu... U nas je djece, no budi hvala bogu, kano šipka. A taj gavan? Jedva jedno i ono je žensko... U tulipana i gizde i ljepote: ali ni ploda, ni mirisa! U šipka sirotinja, trn i pustinja: ali mu cvijeće miriše, a ploda, onoga crvenoga ploda!... Tako je i u čovjeka. Ja i naš susjed zgubidan Jožica pravi smo šipak prema gavanu... Muzikaš ipak vazda sanja o tome kako će mu sin Ivica postati velikim gospodinom, a tada gladi bradu... "Veliki gospodin" već će se pobrinuti za sav onaj drobiš i sitniš štono se mota i plete, dere i drobulji po kući... I u nas braće i sestrica puno, moj Miha... no ti već ne možeš postati veliki gospodin... ali bogat bi mogao biti: a to je više od gospodstva... Tako ti se to meni vrti u moždanima danas da mi malone pomračuje vid... Ona je djevojka gizdava i ohola, kažu... nije ni lijepa! Onako za naša brda: ali ona zna dobro da je bogata, da je sve njezino u oca i matere... pa se zato dunduri i oholi... Vidiš, Miha, poći ćeš u daleki svijet: okreni se tamo i lijevo i desno, prigledaj i naprijed i natrag! Pazi i mazi gazda Nikolu: kuda on okom, tuda ti skokom. A u tebe je lijep obraz i dobra pamet! U djevojke će nestati gizde... pa danas-sutra prišapni ovdje, prikriči ondje, lijepo pogledaj, namigni, prošali se: a žena je žena... pa bi ti, Miha moj još mogao postati i zetom našega gavana... Što misliš, ha? - skoči mali "kanonik" s kola i potrča pred plavojku i riđana jer su dospjeli na nizbrdicu.Sin nije ništa ocu odvratio, nego se zamislio i zaglibio nekuda samo mu se trzahu lične mišice, a kadikad prošao je dlanima preko čela, kano da hoće nešto otjerati iz glave što ga muči i kopa mu po njoj...Približavajući se otac i sin k svojim brdinama, sastanu na putu susjeda muzikaša Jožicu gdje podštapljen o dugačku savinutu ljeskovaču s punom do grla torbom, sagnut unaprijed, raširuje što jače i brže može svoje krakove i grabi put, rekao bi da mu se nekamo žuri...- Hej, Jožice, kamo si se opet otpravio kano da ćeš preko mora? - nagovori ga mali "kanonik", obustavljajući plavojku i riđana te gladeći ovoga po šiji.- E, otpravio sam se k njemu... tamo k njemu.- Pa kako je njemu, gospodski, je l' de? - škiljaše očima mali "kanonik", a usta kano da mu podrhtavahu nekom zlobom i porugom.- A, lijepo mu je! Ljepše nego nama! Svaki dan pečenka i bijeli krušac te masni zalogajac... Oh, ima toga tamo na pregršti. Prosti, bože - pljunu Jožica - u gospode i svinje i psi bolje žive nego mi gospodari na selu!- To ti samo tako uzdišeš, moj Jožica! Mi seljaci živimo po svoju, a gospoda u gradu po svoju! Misliš li ti da je sve u čovjeka bijeli krušac i masni zalogajac? E, nije, moj dragane, ne! I uz bijeli krušac umijese često crnu pogaču - a uz masni zalogajac pogrca se katkad gorka i kisela čorba! Nu, što sam htio ono da reknem?... Da, da... Pa hoće li biti što od tvoga dječaka? Hoće li... Zašto ga ono školate? Za suca? Šta li? - počne mali "kanonik" primetati lulicu, sjednuvši na zelenu travu i pogledavajući ispod oka Jožicu.- Tko bi to već sada pravo znao? Ja i žena mi od srca želimo da ga iškolaju za župnika... Svećenik je svećenik! Svet i častan gospodin a svuda za njim i pred njim raste bijeli kruh dok on kano i ptice nebeske ne treba ni orati, ni kopati!... Ali oni tamo... taj naš rođak kumordinar Jurić, pa stari milostivi gospodin neće ni da čuju o tome, izrugavaju se; oni hoće samo da moj Ivica bude sudac ili fiškal!... Eh, pa šta ćemo? Oni ga hrane i odijevaju, a onda treba da oni odlučuju u takvim pitanjima... - Jožica popravi torbu i podigne štap da će dalje svojim putem...

- Stani, stani, susjede! Jošte ćeš ionako dosta rano prispjeti... - iscjeđivaše "kanonik" svoju lulu... - Tako je to u gospode! Oni već malo ili nikako ne cijene svećenike. Ali bi ipak bila dika i ponos našemu selu da se tvoj dječak iškola za popa! Pa zato deder i ti ubrazdi na svoju. Zar nijesi gospodar svome djetetu? Ej, da je meni tako, pokazao bih ja njima, pokazao... Miha, ne stoj s kolicima! Potjeraj plavojku i riđana, umah ću ja za tobom, umah...Miha, koji se nije ni jednom jedincatom riječi umiješao u razgovor, spokojno potjera blago i doskora umine u šikari štono okruživaše brdeljak ispod koga prolažahu.- A gdje si bio sa svojim kolicima? - priupita sada Jožica.- U gavana. Nešto sam nalio vode, nešto mošta, i to mu odvezoh na prodaju... Dobro i pošteno ga je platio, a da ga ni pokušao nije! Ono, ono ti je gospodin, dragi moj! Gospodin u seljačkim gaćama i košulji! Oj, da mi je njegovo blago: ne bih se mijenjao sa svim župnicima i sucima!- Čudno da je gavan od tebe kupio za gotovo mošt. Ta on ga nikada ni kapljice ne kupi, nego puni svoj podrum samim "darovima"! I meni valja k njemu poći - češaše se Jožica iza uha, pomaknuvši klobuk slijeva nadesno - no, kada se vratim povest ću i ja malen dar u njegove ambare i podrum...Mali "kanonik" nije ništa odvratio, ali je razumio kuda šiba muzikaš. Jožica se pak okrene: - Zbogom, susjede! - i zagrabi dugim krakovima uski puteljak, obrastao gustim busenom.- Sretno! - skoči "kanonik" iz trave te se požuri za svojim sinom i kolicima.

*

Na brdinama, gdje stajahu kućerci i druge zgrade drvenjare muzikaša Jožice i maloga "kanonika", sinuo je Veliki petak u svoj proljetnoj dragosti i miloti. Bijaše hladno jutro, da ljudi stiskahu prsnike oko tijela, a bosonogi dječarci, pastiri i pastirice tapkahu sitno po brđanskom busenu da im se ugriju noge. Jutro osvanulo jasno i lijepo, ali polja, vrtovi i sjenokoše kano i voćke bijahu pokrite debelim mrazom štono se ljeskaše i odsijevaše o sunčanim zrakama kano da si protkao i provukao srebrena vlakanca naširoko i daleko...- Uhu si ga nama jadnima! - huknu mali "kanonik" sa svoga brda, izašavši bosonog pred kuću. - Veliki petak, ali si crn osvanuo premda je tako čisto i jasno nebo, premda sunašce prosinu kano nebeska luč s istoka! Oh, pozebe nam voće, pozeboše nam vinogradi! Oh, oh, oh! Crni petak, ne bilo te nikada!- Mraz na Veliki petak! - zijevnu na svom brdu muzikaš Jožica, provirivši preko plota nizbrdo, a u glavi mu je šumjelo i kuhalo da nije pravo znao je li sumrak ili jutro? Da li on to sniva ili je doista na javi? Jučer u predvečerje došao mu je sin Ivica da uskrsne praznike proborta u seljačkom domu svojih roditelja. S njim je došao i časni kumordinar Žorž... Pilo se dugo u noć... On je zadudao i u svoj otrcani bajs; dapače netko je pobrzao na Jožičin brijeg i s guslama da se tako lijepo upotpuni kruti bajs - sve u slavu đaka Ivice i kumordinara gospodina Jurića... Uh, pilo se, pilo... a Jožica bijaše veseo i široke volje. Tko bi jučer uz pun pehar rumenike, gdje je sve vrelo i kipjelo, mogao tako crno slutiti da će drugoga dana zabijeljeti mraz po brdima i dolinama?Uhvativši se objema rukama o prošce i sagibajući se muzikaš Jožica preko plota, dune mu tih ali studen vjetrić u zažareno lice, i on gromko kihnu...- Pomogao bog! - viknu mali "kanonik" s drugoga brda...- I tebi pomoz' bog! Hvala!...Gle, kakav li nam je kleti gost došao u pohode na sam Veliki petak! Omrknut će nam uskrsna pogača! A što ono u tebe takva buka noćas, kano da slaviste svatove? A bilo je i igranke i pjevanke, hej?- Došao moj mali pa i rođak gospodin kumordinar Jurić da prosvetkujemo zajedno uskrsne dane; a kada takvi svatovi preko kućnoga praga, onda već znaj da se svadbuje - zijevaše pospano Jožica, dovikujući svomu susjedu da se jedva čulo...

- Tako je to, tako... Uvijek se rado doklatari gospoština što je niknula iz opanaka i konopljenih gaća u naš prnjavor, u naš seljački dom... Eh, eh, eh! Blago si ga tebi! - zijevnu nehotice mali "kanonik" - tvoj mladi gospodin vazda u horu osvane u našim brdinama! Vidiš, moga Mihe lje nema te nema... otkako se dao na samostalnu trgovinu konjima, marvom i drugim stvarima, nije ga pravo nikada doma... Oj, kako se sve to promijenilo, kako ga ono odvede u široki svijet gavan Medonić... On ti sada na svoju ruku bludi i klatari se po tom širokom svijetu pa i taj mu je pretijesan, premalen, preuzak... Mladina, mladina, pa šta ćeš?... A Medonić ponavlja često: "Miha, Miha! Taj je momak skočio vragu iz torbe... Nije se rodio ni Furlan, ni Ciganin, ni Židov, ni Talijan, a da mu dođe haka! Šta je moja trgovina, šta je moje znanje, moje iskustvo, moj novac prema prevrtljivosti i mudrijaštvu Mihinu?... " Ništa i ništa! Sve je lijepo i godi čovjeku; ali njega nikada kod kuće, a kada dođe, onda je mrk ko oblak, mučaljiv ko zimska noć, a otresit ko grmljavina... Vazda računa i broji - broji i računa... i opet bježi u svijet!...- E, moj mali, valjani su njegovi putovi! - dahnu u zrak muzikaš Jožica. - Ta sva okolica već glasno podvikuje da je tvoj Miha nekim čudom zgrnuo već toliki imetak da mu doskora ni gavan Medonić neće doseći ni do maloga prsta! Pa tako mlad - pa tako sretan! Ne tuži se, susjede, da se on tako probija trnovitim i bijelim ovim svijetom: pčela sabira med, mrav kupi hranu i gradu za svoj dom, a Miha zgrće po svijetu zlato i srebro! Blago si ga njemu, blago si ga tebi!...- Bit će, biti toga čudovišta u njega! Prije godinu dana dojahao na nekakvoj vražjoj, sitnoj, brzonogoj i crnoj talijanskoj bedeviji - bilo je upravo kano da se pomolila na nebu zvijezda Danica - i doturao kovčežić, sav okovan i gvožđem i bakrom, a to bijaše teško i šuplje sa stotinu kojekakvih pretinaca, i ta nakaza pripeta je o stijenu širokim i jakim lancem u Mihinoj komori... Silan lokot zatvara tu tajnu, koja svoja njedra otvara tek onda i samo na časak kadno se dječak vraća sa dalekih sajmova... A ja često prigledam u komori, pa diži to četverouglasto čudovište, i što sam nekada mogao najtežega vola u selu dignuti, prikučivši mu se pod ogromnu tjelesurinu - sada, brate, toga maloga okovanoga vraga nikud i nikamo ne možeš okrenuti... - dovrši mali "kanonik" mičući klobuk nahero i ponoseći se svojim sinom.- Tako je, tako - mrmljaše zapinjući muzikaš Jožica. - Miha je uhvatio pravu žicu. Sjekira mu baš pala u med kadno ga uze u svoje pogoniče gavan Medonić. Sve je ostalo prazno, šuplje i utlo: ali novac, novac, novac, taj je pravo, i korenito gospodstvo!... A, pa tako je to na tom svijetu - zijevnu opet Jožica, otkrenuvši se od svoga plota. - Idem, idem da vidim kako spavaju gradski ljudi... gospoda, ha-ha-ha! Dugo se to spava i ljenčari, dugo! Ej, šta ćemo? Gospoda, pa gospoda!... - i muzikaš Jožica otetura u svoj krljavi kućerak...Veliki je petak... Sunce poskočilo već visoko u lazurno i jasno nebo... Nigdje ni oblačka, ni jedne mrlje... Divno proljeće zadahnjuje sav horizont mladošću, svježošću, miloduhom, ljepotom i nekom prelesnom i neopisivom milotom.- Kako je to krasan dan! - ogledavaše se kumordinar Žorž, ispuzavši na seljačko dvorište svoga rođaka. - Lijep Velik petak: krasna sjetva i obilata žetva! - dahnu teško kumordinar. - Ej, ljudi, dovucite vode ovamo da se čovjek umije i očisti! - Bože moj, kolike li prostačine i neopranosti! Ne znadu ni toga da čovjek uredan i valjan treba ujutro da opere obraz i glavu počešlja!- Da, lijep Veliki petak: krasna sjetva i obilata žetva! Ali gospoda su prospavala pravi Veliki petak, a taj nam je omrknuo ujutro s debelim mrazom kano da si ravnice i doline željezom okovao. Dobar dan, draga i milostiva gospodo! - dovuče se iza plota mali "kanonik", skinuvši šešir i pustivši iz usta svoju lulu.- Dobro jutro, susjede, dobro jutro! Kakav dobar dan? - stade otirati sumorne oči i grepsti glatko lice kumordinar Žorž... - A, vi ste to, "kanoniče", vi? Tko bi vas umah i prepoznao: sve se mijenja u životu pa i ljudi! No, jeste li još živi? A kako zdravlje, susjede?- Živ sam kada me prepoznaje i vidi vaše gospodstvo! A zdrav kako-tako, samo da se čovjek

miče, da mu oko vidi, a jezičina da se vrti poput mlinskoga kotača! - prikorači mali "kanonik" bliže i poda hrapavu ruku kumordinaru... - Opet u naša brda, opet u naš prnjavor? - zaškilji lukavo mali "kanonik", pokrivajući ponizno svoju glavu i potežući iz kamiša da oživi pola utrnulu vatru u svojoj luli.- Da, opet! - ukoči se kumordinar - Ja baš nijesam bio voljan, ali naš đak, on previjaj i izvijaj ovamo i onamo, te me napokon namami da pođem s njim u brđansko siromaštvo! Neka mu bude! Kada mu već sve dobro i milo uradimo, neka mu i toga veselja! Ja baš pravo ne poimam što ga vuče u taj krpež i sirotinju, dok mu je tamo u našim dvorima tako lijepo, ugodno i lagodno! Ali mladac - mladac - i vazda će ostati takav!... Ali, ljudi! Vode mi dajte da se čovjek očisti, umije i uredi! Već im nekoliko puta prikričah, no kao da propadoše u zemlju! Oh, oh, oh! Na selu, na selu, na selu! Mizerija i nevolja!- Vode - promumlja "kanonik"... - Vidiš vraga! Jožice, ili ti susjedo, gdje ste? Dederte kakvu zdjelu, pa i kopanja je dobra: malo ćemo je isprati da se gospoda lijepo umiju i načinčure. Muzikaš! Rado bi gospodu hraniti u kući, a tako je blesast da im zaboravi i vode podati da orose lica svoja!Uto izađe još i Ivica... Mladić se obukao, uredio i kano da se spremio na kakav odlazak...- O, zdravo, Ivice, zdravo, mladi susjede! - poda mu "kanonik" ruku, a lice mu se nekuda otegnulo i brada čas na čas trznula kano da mu riječi ne izviru baš onako od srca... - Pa kako? Kako je? - pljunu "kanonik". - Dobro, hvala bogu! - odvrati mladić bistro. - A jest ponajbolje da svakomu odvraćaš: "Dobro". Odgovoriš li neprijatelju: on će se izgrizati i jediti. Odvrneš li prijatelju i susjedu, kako ste mi to vi, on se raduje i valjano srce mu se veseli!- Doista, tako je i nikako drugačije! - mrmljaše okiselo i oporo mali "kanonik", žmigajući ispod oka na mudrost toga đačića.Sada donese domaćica, Ivičina majka, vodu u velikoj zemljanoj išaranoj zdjeli, pa je smjesti na stolicu štono se desila pod oniskom i krošnjatom šljivom.- Donesi mi, rode, onaj moj crni kovčeg sa posrebrenim obručima.- Hoću ja, kumordinaru Žorže! - ponudi se Ivica i skoči u kuću.- A kakva li je to zdjeletina, rođakinjo? Oh, oh - vi ladanjski ljudi!- Zar štogod manjka? - zažari se tiha ženčica u obrazima, nadnesavši kecelju na usta.- Vidiš, draga moja, ovdje ti je zamrljano; ondje ima i prirasla staroga blata da bi mogla i kupus saditi. A voda je nekuda mutna i natrunjena... Oj, moji ljudi, imate do dvije ruke, imate dosta vode... Sama nemarnost i nečistoća... Čovjeku će se utroba okrenuti i želudac na usta izvrnuti.- Ali, gospodin kumordinar! - procvili gotovo plačući krotka majka Ivičina - nije ono blato, već je nekakva nabreklina što se potkrala lončaru. Takvu sam zdjelu kupila, odmjerivši za nju pun lonac kukuruze. A vodu je Barica upravo sada dovukla iz jarka, iz čista studenca poput zrcala.- Simo i tamo, desno i lijevo, rođakinjo! Takvi ste vazda vi seljaci, bog vam prosti! Neka samo tvoja Barica ispere čisto i zdjelu i pehar, pa neka još jedared privuče svježu vodu iz toga vašega jarka.- Ah! - uzdahnu uvrijeđena domaćica, pogledavši turobno maloga "kanonika" koji je stao rukavom trti sad lijevi, sad desni kraj nosa te odobravati prigovore kumordinarove. - Ah! - uzdahnu ona - gdje bi u nas seljana našla gospoda sve ono na što su se naučila?... - I pogledavši još jednom "kanonika", za koga je znala da će ove kumordinarove prigovore s mnogim dodacima i prišvarcima rastrubiti po devetim selima, uzme zdjelu i odnese je natrag u kuću da se iznova udesi stvar kako je to zapovjedio gospodin kumordinar.Ivica sa Žorževim kovčegom sastane majku na pragu te začudivši se priupita je potiho:- Čemu nosite, mamo, već natrag zdjelu? zar je već umio svoje glatko lišce naš viteški Jurić? - podigne mladić visoko obrve, izušćujući sarkastično posljednje dvije riječi...- Ah, tko bi vam, gospodo, ispunio vašu veliku volju! Sve je to zamazano, blatno i natrunjeno,

sine moj, za gospodu...- E, da: kumordinar! Mogu misliti! Sutra ćemo mu naliti pun onaj badanj za berbu da se operuša i napliva u njemu... Šta ćemo? Uš postane slonom kad se popne iz opanka na gospodski vrat.Majčino lice sine blagim, utješnim smijehom, i ona umine u kuću.- Velerođeni i visokoštovani gospodine kumordinaru! U svoj svojoj poniznosti i priklonosti donosim vaš posrebreni kovčežić. Samo da se ne ljutite kako ste se netom na moju majku! Dostojte, velerođeni! - podade Ivica pola porugljivo, pola ozbiljno kovčeg gospodinu Žoržu...Mali "kanonik" sjedne na drvocjep i zijaše sad u kumordinara, sad u đaka Ivicu... Kumordinar otvori svoj kovčeg, a iz njega prodru različiti mirisi...- Oh, gospodin kumordinar, u tom finom, okruglom lagviću bit će čitava apoteka! - zavapi "kanonik". - Takvo što sam oćutio i sam u apoteki, da ti se u glavi zavrti.Kumordinar nije odgovorio "kanoniku", već je pozorno vadio iz kovčega kojekakve omote sada većeg, sada manjeg obujma. Svakoga bi prinjušio i nasmiješio mu se.- Deder pripravi se, Vanča! I ti treba da se urediš i pogladiš, da ne budeš ovako kuštrav i naboden ko podrpana vreća puna slame! - obrati se kumordinar k Ivici poput kakvog pedantnog odgojitelja.- Hvala lijepa! - kliknu obijesno mladić. - Ja sam već uredio i svoje lice i svoju kosu. Ta vidite da sam se obukao i umio! Tko će na selu gledati na sve sitnice i tražiti bogzna kakvih cifrarija? Budi mi svježe i bistre vode - pa ovaj brđanski zrak! Oj, to vam više vrijedi, nego sve one vaše gradske tamnice i kojekakvi mirisi štono se onuda vuku poput kužnih magla.- Jezik za zube! Rujatuš! Stidi se da si mi ovakav kostriš i divljan! Kada te veseli selo, ova prostota i mizerija, a ti se lijepo vrati natrag u nju, da vidimo kako li ćeš žalosno fućkati i uzdisati!Uto donese sam muzikaš Jožica drugu vodu u zdjeli.- Budi zadovoljan, dragi gospodin kumordinar, nije ti u nas gospodski, nego onako po mužački. Što se može, to se i hoće... A čega nema... Da smo mi kako je tamo u vas gospode... hej! hej! Rođače, ne bi se lje mi trnapili i prebijali po ovim brdinama i s ovom sirotinjom, već bi se mi lijepo preselili, ako nikamo dalje to u našu crkvu, pa bi se izvalili uz lulu te kroz kamiš noge pružili...Tako mudrovaše muzikaš, a "kanonik" se podsmijevaše kimajući glavom: - Tako je, tako u našem prnjavoru! Teško li gospodi među nama, jadno li nama među gospodom! Kraj se s krajem slaže, ali voda i vatra, gospoda i seljaci nikada te nikada!Sada kumordinar svuče košulju tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperuša njim da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićima od sapunice.- Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljaše "kanonik" prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali?- Aj, bog da je soli i kruha! - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujemo sapun, pa još ovakav. Na, miriši jače nego tamjan u crkvi.Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrapaše i šikaše na sve strane oko njega da se valjalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu "kanoniku" s drvocjepa.- Aho! Aho! - trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... - Aho! Aho! Tako bi valjalo da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato da možeš repu sijati! Oh, sveta, oh, draga čistoćo!- Aj, gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dana ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistiji bili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje u potoku ovako česalima istrugati i urediti kako evo vi radite - približi se opet "kanonik" čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara.

Otrvši Žorž tijelo, ruke i glavu, počne ispirati nekom pjenušavom tvari svoje zube tako da mu je crna i krvava pjena izbijala na usta i obrlatila usnice, bradu i nos.- Eto, gledaj sada drugoga bijesa! Crnim ispiraš zube, a oni će pobijeljeti! - čudi se Jožica.- Pa šta ti misliš? Crvi i gnjus izjedoše ti zube ako ih ovako ne ispereš i ne očistiš, osobito ujutro nakon što si uvečer jeo i pio. A vi seljaci, to je barem jevtino, mogli biste svakoga jutra ispirati usta mrtvim ugljenom.- Koga vraga? Ugljenom! Upamti, Jožica, šta li nam to pripovijeda gospodin kumordinar.- Da, smrvljenim ugljenom u sitan prašak - progunđa Žorž koji ispiraše pjenu s usta i nosa.- E, e! Kruh kukuružnjak, kruh kukuružnjak, taj ispira i čisti naše zube! Kada ga ono gladan melješ i glođeš, osobito kada malo opusti, sve grmi i škriplje u ustima da ti gotovo utrnu kosti i mišice u licu! Gledajte kumordinaru, s dopuštenjem, moje zube - zinu široko mali "kanonik" - gledajte ih na: već je polovica stotine godina na mojim leđima, pa - kako su jaki i bijeli, a svi kano vojnici jedan do drugoga, a nije nijedan pocrnio ni pošupljio!- Može biti, može biti među gavranima i koja bijela vrana - odvrati kumordinar u pol glasa, istirući bijelim ručnikom zube.- No, gledajte ih, gledajte! A pokažite sada vi, da vidimo eda li kruh kukuružnjak bolje čisti i drži zube ili ove vaše fabulije što izbijaju crnu i krvavu pjenu iz usta?Kumordinar, komu bijahu svi kutnjaci crni i šuplji, a polovica mu ih je falila, stisnu zube i okosi se na "kanonika":- A šta? Valjada nijesam mužačka krava na prodaju da mi ogledavaš zube! Imaj ti svoje kakve hoćeš, a ja imadem svoje!...Sada je izvadio kumordinar iz zamota dva zrcala koja ljesnuše o sunce silnim svjetlom... Htjede jedno prikopčati o šljivovo drvo, ali mu se izjalovio pokus.- Oj, rujatuš, dođider amo! Deder mi pridrži zrcalo - na, ovako...- Hoću ja! Hoću ja! - odazove se Jožica i skoči naprijed.- Samo hoćeš li ti znati držati?- E, neću! Kako ne bih znao?...Drugo ogledalo držaše kumordinar sam, naravnavši ga iznad svoje glave tako da je u onome što ga je Jožica držao u ruci vidio i svoje lice i svoj zatiljak te stražnju stranu glave... Iza toga stade češljati i prilizavati svoje vlasi, natirući ih mirisnim i skupocjenim mazalom. Onda još izvuče iz zamotaka svakojakih četkalica i nekakvih svjetlucavih zasukala te to lišpanje trajaše tako dugo da muzikašu Jožici malo što nije utrnula ruka...- Vidiš, mali "kanoniče", kako li se to gospoda opremaju, maljaju i zasukavaju!- Ni naš sakristijan svece u crkvi ne ispuca i ne izlišpa ovako fino i lijepo! - pljunu "kanonik" na drvocjep. - A kako to da se ti, Ivica, ne iscifraš i ne nafickaš? - obrati se "kanonik" k đaku nekom zloradošću...- A, ja sam još mlad i svjež, pa mi ne treba takva belaja... Gospodinu kumordinaru, komu se već zreli dnevi izorali kojekakvih brazda po obrazima i sljepočicama, njemu takvo šta dakako valja upotrebljavati!...- O, i vam bi, mladi gospodine, prudilo da se kadšto uredite bolje, da vam čovjek ne opaža svaki čas đačko blato i mrljilo od crnila za ušesima!...- Nijesi li čuo, Jožice, kumordinar poštuje Ivicu... Kako to? - nagnu se "kanonik" k uhu svoga susjeda šapćući...Jožica samo sažme ramenima...- Pitaš, zašto poštivam gospodina rujatuša? E, moj kopune! Njemu se već ne smije reći: "ti". Njega poštuju i njegovi profesori, pa otkuda onda nama pravo da mu "ti" velimo? - odgovori kumordinar malomu "kanoniku"... Ovaj jedva kimnu glavom, te nekom sumnjivom seljačkom ironijom pripali svoju lulicu: - Eh, tako je, tako! Čega sve nema u te gospode! U nas samo mlađi poštuju starije; a tamo ti valja već djecu u zipci pozdravljati sa "Hvaljen budi Isus i Marija!..."

- Tako baš ne... Gospoda se ne običavaju pozdravljati ovako, kako vas mužeke naučiše fratri i popovi... Tamo se pozdravlja: "kut morgen", "kut namt!, "kistimant"... i drugačije! Zar ne, rujatuš Ivice?... Deder pouči naše vrijedne zemljake od ilovače! - naceri se kumordinar i stade zamatati svoje stvari te ih spremati u kovčeg.- Ded, rode Jožice, izlij tu vodu iz zdjele - pa ne da možda kasnije objedujemo iz nje!... Hej? - prikriča načinčureni kumordinar, pokrivši visokim klobukom svoju umnu glavurdu koja se sjala na suncu od silne masti poput olaštene čizme...Domaćin Jožica ne odvrati ništa, nego odnese ravno na gnojište obraslo dračem i korovom, onu ružnu smjesu u koju se pretvorila čista voda u zdjeli nakon što se umio i uredio plemeniti kumordinar.- A hoćeš li, susjede, danas što sijati? - upita muzikaša Jožicu, kada se vraćao s praznom zdjelom s gnojišta, mali "kanonik", podigavši se sa drvocjepa i otpravljajući se doma na svoj brijeg.- E, teško da ću štogod!... Ženska glava ionako priprema za Uskrs, a treba i danas štošta priudesiti za objed... Pa i prastari je običaj da se na Veliki petak ne dira u zemlju...- Što si to rekao, Jožice? Ako li sam dobro čuo i razumio da će se danas spremati objed? Nije potreba. Ja i Ivica polazimo sada tamo do župnika, pa onda do školnika i još kojekamo... Bit će ondje posnih seoskih zalogaja; a baš mi se rače posna jela, dok čovjek u gradu vazda i vazda trpa meso u svoje "grešno tijelo", kako bi rekli fratri! - stade mudrovati gospodin kumordinar.- Pa baš na Veliki petak, rode? Ja bih rekao da na takav dan ne idete od kuće u goste! Bog i duša, ne znam drže li gospoda naš seljački običaj, ali mi na Veliki petak ne bi išli u goste ni u susjednu, ni u prijateljsku, ni u stranu kuću... - odvrati Jožica.- A, šta? Lari-fari! Gospodin župnik, samotni ladanjski pop kano ćuk u duplji, pa moj "tucbruder" školnik, koji se u najvećoj žegi smrzava od seoske dosade - i oha druga "metelegencija" jedva će nas dočekati! Nije to šala tako iznenada ugledati gradsku gospodu gdje im se približuju u njihove zapuštene i podivljale seoske stražarnice - okrene se kumordinar na desnoj nozi, uhvati štap da će nizbrdo... - Ajde, Vanča! Ajde...- Danas jošte ja ne idem, ostat ću doma, gospodine kumordinaru!- Kako ne idete? No, to je lijepa finoća i udvornost! A šta ću im ja reći? Kako ću ispričati? - ozlovolji se Žorž.- Ja danas nikako i nikamo! Poslije Uskrsa priskočit ću malo i ovamo i onamo, ali danas me najviše veseli doma... Bože moj, Veliki petak, pa ovdje među svojim ljudima, uz svoju majku, braću i sestre! Ta topim se od milja kad će mi živim životom opet oživjeti sve te slatke uspomene našega divnoga seljačkoga života o velikim godovima!...Ajde, ajde, gospodine kumordinaru! Ja ostajem doma! Sretan put k ladanjskoj gospodi... Ja nijesam došao k njima, već k svojim roditeljima i braći!...- Mužačka krv ostaje mužačka krv! Vazda prosta i surova! Oh, kakav li će to biti od njega rujatuš! - puhne kumordinar uvis zamahnuvši dva-tri puta štapićem te spustivši se nizbrdo dosta sitnim koracima...Jožica sa sinom ode u kuću... Gospodarica se marno vrtjela okolo zdjela i medenica pripravljajući bijelu pogaču i kolače za Uskrs... Tu bi pritrusila nešto brašna, tamo prigleda kvas, ondje prilije ili odlije mlijeka, a nekuda je tmurna i dresela, a svaki čas joj se vine duboki uzdah...- A što ti je, ženo? Nešto kano da ti nije pravo, a naš Ivica, evo, hvala bogu došao da zajedno proslavimo uskrsne blagdane! Bogzna tko i kako će ih doživjeti do godine? Netko živ, netko pod ledinu dotle!- Kao da me zmija ujela za srce kad mi je ono prigovorio kumordinar. Ne bih ja oćutjela njegova ukora da nije došao "kanonik" njušiti oko naših uglova. A on će u devetim brdinama i u desetim selima ogovarati, gristi i rugati se da će čovjeka raznesti na jezicima. Ta znaš kako

vazda propitkuje za Ivicu i brine se za nj. A kad pukne iznenada ovdje ili ondje kakav sumnjiv i crn glas da se s njime zbilo ovo i ono, da ga protjeraše iz škole, e tko li tu prede paukove mreže? Tko pakosno ishitruje i sam svoje izmišljotine raznosi? "Kanonik" i nitko nego on! A onda se pobožno otkriva, sklapa ruke hinjeno prevrćući očima: "Oh, hvala budi bogu! Moj Miha je vrijedan i on će biti na diku i ponos čitavoj župi! Ele, on je trgovac da mu ne ima premca preko devet planina i preko devet voda! To potvrđuje sam gavan Medonić!"Sada stade tješiti sin majku svoju: - Oprostite, majčice, našemu kumordinaru Juriću! Ta znate ionako da mu fali nekoliko dasaka u glavi! Pa neka ćereta što ga volja i dosađuje svojim prigovorima. Znamo ga svi kakav je svat. A "kanonik"? Neka njuši i miriše oko naše kuće. Šta nam može? U laži su kratke noge i gdje ona ruča, tu doista ne večera! A njegovu Mihi dao bog svako dobro i sreću punih ruku! Mi mu lje ne zavidimo!- Da, da! Pratio sam i ja svaki mig maloga "kanonika" i vidio sam i shvatio kakav crni duh iz njega diše i čemu se omata i vijuga oko našega praga! Lisac li je on. Neka, neka, mnogo, mnogo toga je izmislio, izbljuvao i nasjekao protiv nas, a napose protiv tebe, Ivice, ali šta će on?... Baš mi se danas pohvalio da taj njegov Miha imade o stijenu prikovanu škrinju punu blaga i novaca! Bit će možda i suviše hvalisanja. Pa budi mu! Ali čemu se uvijek miješa u naše poslove, te prede i snuje oko naše kuće? - ushodao se muzikaš Jožica po širokoj seljačkoj sobi, nabitoj tvrdom zemljom koja zaudaraše nekom smjesom kiseline i dima.Ivica jače natuče klobučić na glavu te izađe iz očinskoga doma i spusti se nizbrdo.- A kamo ćeš, ti naš dragi? - uhvati mati svoga sina za ruke.- Valjda ćeš za kumordinarom? No gdje ćeš ga ti stići, on je već daleko odmaknuo! - pridoda otac, muzikaš Jožica.- Ne, idem pod naš brijeg tamo do pastira u zelenilo? Ah, kako mi je milo i ugodno, da znate, u tom našem brđanskom zelenilu... I tada se svega sjećam; svaki grm, svako stabalce, svaka jaruga i uvalica budi u meni krasne i slatke uspomene!- Ajde, ajde, dragane naš! Evo upravo iza barda naći ćeš na paši našu Marticu, maloga Matu i Doricu. Oj, dokle nijesu mogli usnuti jučer, kada te ugledaše... A danas ujutro, istom što je zora svanula, oni već krenuše na pašu... A bijaše mraza; ele ih je negdje studen izmučila i izubijala! - zabrine se Ivičina majka ne zaboravivši premiješati tijesto i potreptati nabujali kvas.- Kakva zima, bog s tobom! Nijesu oni ludi! Pribraše već suvarja pa gdje i po koje drvce te naložiše vatru... Tepčeta, vidio sam rano jutros kako suklja dim da je nadvisio isto ovo naše brdo... Lako njima... No, danas je veliki post, odoše praznih torbica pa će ogladnjeti, ratoborci mali moji!- Vidiš, vidiš, Jožice... baš mi je sada puklo među očima. Stanider, Ivice moj, i strpi se malo. Peć se već žari da sve puca i sijeva. Metnut ću u nju malo onoga tijesta, umiješana samo mlijekom i maslacem, pa će se začas ispeći i tebi i svakomu njih mala pogačica; alaj će se veseliti, tim pako više što će im Ivica donijeti kolačiće! Hoćeš li, Ivice, počekati? Hoćeš li?- Kako ne bih, majko? A i ja se radujem pogačici što ćeš je meni umijesiti! Oh, ala će mi biti slatka.- Oj, dragiću moj! Neće li ona biti preprosta za tebe? Ta u nas nema ni meda ni sladora - kako je svega toga na pregršte tamo u velikoj varoši. Ta vidiš kumordinara, on svemu prigovara, na sve se mrči i psuje da će čovjeku oganj ispaliti obraze od stida...- Pa deder, stara, i za mene baci šaku toga posnoga tijesta u peć! Nekako sam ti mamuran, a u glavi kano da mi šume i prohode sitni mravci... Tako sam ti nekuda ni kršten ni poganin... Ej, bijaše toga noćas puno!I marna gospodarica uzvinula ruke, prigrnula žeravku iz ogromne seoske peći, otrgla nekoliko komada tijesta, te naslagala takve buturice, jednu uz drugu, na loparu, pa ih rinula u rasijanu peć... Ona bijaše sada zadubljena u svoj posao, a muzikaš Jožica prikuči nekakvo drvce i širočku te stade tesati luč ravnu i tanku poput hartije papira... Ivica sjedne na hrapavu,

dugačku seljačku klupu uz stijenu, te je nekuda daleko, daleko poletio svojim mislima.I nije dugo potrajalo vrijeme, a mati izvadi niz pogačica jednu za drugom iz peći. Bijahu rumene kano božićnice, a iz njih udaraše ugodna toplota, napunjajući čitavu seljačku sobu onim neisporedivim mirisom što se izvija iz pečena pšeničnoga tijesta.- Eto, stari, to je tvoje! Pa protjeraj svoju mamuru i te kobne mravce što ti kopaju po glavi! Eto, Ivice, to je tvoj! Gledaj samo kako je rumen: anđeli bi ga okusili. Pazi, pazi - ne tako hrlo da se ne opečeš! Ej, šta ćemo, tvoji prsti nijesu tako kruti kako su naši... A ruke fine i bijele, hm, dakako gospodske! Na našim žuljevima možeš vatru ložiti, pa nećemo oćutjeti! A ova tri za naše drage pastire: taj najveći patri Martici, a ona dva Mati i Dorici! Oj, kako će se radovati ti naši vrapci! Pa kad im ti doneseš! Svaki dan spominju svoga braca Ivicu i za tebe se mole bogu - užurbala se razdragana gospodarica usplamtjelih obraza, te se baš živo razgovorila kako se možda nije već godine i godine. Ta Veliki je petak! Ta uskrsni su blagdani, a svi su evo na okupu oko nje! Oj, bog neka znade, tko će dogodine doživjeti Uskrs.Ivica se već spustio niz brijeg. On razgovara sa svakom travkom, sa svakim grmom, sa svakom izdubinom, sa svakim puteljkom, štono se vijuga nizbrdo u doline, šumice, pa onda dalje na druga susjedna brda... Sve su to njegovi stari znanci. I sve mu je sada manje, puteljci kraći... A majka gviraše naprije iz brđanske potleušice kroz sitan prozorčić, da bi jedva turio pest kroz njega. Pa kada joj je Ivica uminuo pred vidom, ostavi ona tijesto i vatru i pecivo, te pohrli preko praga, a onda na dvorište, pa se popne čak i na plot, da gleda svoga sinka, da mu mjeri korake.- Oj, moja stara, kako si mi djetinjasta! Ta nagledat ćeš ga se do mile volje. Evo, malo da ti nije zagorjela velika pogača!... Aj, aj, ženska glavo!- Muči, muči, Jožice! Šta li ti znaš kakvo je majčino srce... Oh, ta moje ga oči ne vidješe već godinu dana! Pa onda da mi ne bude za svaki trenutak; eda mi uzalud ne umakne! Na, još jedva tri dana, pa bogzna kad ću ga opet vidjeti! Lako tebi, ti napuni torbu, potpali lulu, štap u ruke, pa ajde k njemu u grad! Ali ja, sirota, ja? Pa ipak, eno, sam pripovijedaš, kadnoli te na odlasku sprovede čak nakraj grada, a ti se okrenuo za njim, popostani i sto puta pokroči natrag u grad po deset koračaja, da ga se nagledaš. Pa na, kakav li si mi tvrdonja? Ti sada meni zamjeraš da ga se jedva nagledati mogu!- Ivica! Ivica! Ivica! Naš bratac, naš bratac! - kliktahu bosonoga djeca, udarivši trkom i vriskom prema njemu kadno ga opaziše. Martica bijaše djevojčica od kojih deset godina, ozbiljna i mučaljiva, upirući svoje velike modre oči u Ivicu. Ona je polako trčala za Matom i Doricom, djecom od pete do sedme godine. Mato i Dorica, pritrčavši do Ivice, jedno ga obujmi okolo nogu, drugo ga uhvati i objesi mu se o ruku... A Martica ih opominje: - Mato! Dorice! Što se uzlepršaste? Što se uzjoguniste? Ta zamrljat ćete Ivicu! Na, netom su rovali i dubli zemlju, gradeći peći i kućice, a sada s ovakvim rukama mažete Ivicu! Zar mislite da njegovo odijelo stoji novčić ili da ga sašiše od hrastova lišća! - i ona ih stidno odrivava od Ivice.- Neka, neka, Martice! Neće oni ništa zamrljati. Pa ako i budu, sve ti se može očistiti. - I mladić zagrli sestricu Marticu, pa onda ona dva vrapčića štono mu se veru oko nogu i navlače ga sada za kaput, sada za ruke, sad za džepove. - Evo, nosim kolače! Svakome po jedan! - klikne on. A blago na paši, ugledavši toga stranoga, šareno obučena gosta, razbjegava se dalje i ugiblje s puta... Druga pastirska čeljad gleda plaho izdaleka. Od najvećih jedva da neki prepoznavaju i da se sjećaju Ivice, te šapću potiho onim manjim drugovima i mudro pokazuju rukama na Ivicu. Ovi pako utiču palce u usta, hvataju se za klobučiće ili kapice i ne mogu se odlučiti bi li, ne bi li se otkrili pred njim, bi li mu cjelivali ruke, kako to valja župniku, učitelju i ostaloj gospodi. Jedni stoje i nepomično gleđu, a drugi se polako, plaho i stidljivo primiču da ga bolje vide.Ivica stade dijeliti kolače Martici, Mati i Dorici, na što su se počeli primicati i drugi pastiri, najprije plaho i postidno, a onda sve smjelije... Sada djeca razlomiše svoje kolače i bratski

porazdijeliše među pastire... Sam Ivica nešto okusi, a ostalo podijeli... Tu ga osobito zateče djevojčica od kakvih dvanaest godina. Ona je tako sveto i pobožno gledala Ivicu, a jagodice joj se zarumeniše i crne očice jače zasjaše. - Evo, mala, uzmi i ti pogače. A čija si? Vidiš, ne mogu je prepoznati, no sve se nešto domišljam... Čija li si? - Mala se ustezaše, a druga djeca odvratiše da je to "kanonikova" Anica. - Gle, gle! - pogladi je Ivica po obrazima - kako je narasla... A ne znaš li kako se zajedno igrasmo, a? - Šta ne bih znala - otpovrne krepko mala... Tu se Ivica zamisli, zašuti i po nekoliko puta pogleda ispod oka djevojčicu.Pastiri postadoše sada smjeli i slobodni.- Aj, kako li ti, Ivice, imaš lijepe čižmice, pa te gege, pa šešir? Je li to odijelo skupo? Zar se sva gospoda tako odijevaju? - počeli filozofi opipavati i navlačiti đaka. - A jesi li i ti već gospodin? - prikriča neki mali, bucmasti svat zaprljanih usta, a zasukanih gaćica iznad koljena.- Šta tako ludo pitaš, Periša? - ukori ga dječarac bjelokos poput janjeta, gutajući svoj zalogaj pogače... - Da je on već gospodin, ne bi dolazio među nas, nego bi se gizdao i puhao poput druge gospode, a mi bismo mu ljubili ruke i skidali kape. Pa kakav bi on još mogao biti gospodin? Misliš da se gospodinom tako hitro postaje... On će istom tada biti gospodin kad postane župnikom! - dokrajči mali, a ostali udariše u smijeh i čude se što danas ovaj sve ne zna! - Omudrila ga pogača! - dodade neki garavac tiho.

*

Osvanuo i uskrsni dan! Lijepo, tiho i nešto ohladno jutro, a nebo čisto i vedro kano riblje oko... Čim je osvanula rujna zora i njezino rumenilo poput čarobne mreže razastrlo se po nebesima, već je seljački puk u bjelini i čist hrlio sa svih brda i od svih strana k božjem hramu, gdje će započeti svetkovina uskrsnuća čim se sunce pomoli na istoku... I mali "kanonik" po drevnom običaju već se spušta niz svoj brijeg prvi, a onda iza njega čitava povorka djece, pa posljednja njegova gospodarica, velika, krupna i koščata seljakinja, vazda šutljiva, koja ne bi nikada prva zametnula riječi. Kad je pak odgovarala, to je hrumilo iz njezina grla kao da orahe siplješ: oporo, kruto i kratko... Kazivahu dapače da je svoga maloga "kanonika" potpregačila tako da se on ne bi nikada s njome upustio u bogzna kakvo zanovijetanje... Nazivali je "dugom Katom"; ali seoske žene zaviđahu njezinoj kreposti, da se nije miješala ni u čije poslove, da nije nikada s babama trla lan da joj prođe dan, i da ne bijaše tuđemu loncu nikada zaklopcem... No, u tome bi je obilato zamijenio mali "kanonik"...Još nije ni spuzao sa svoga brdeljka "kanonik", kad eno iz kućerka muzikaša Jožice izmili gospodin kumordinar te pospan zijeva na sve četiri strane svijeta. Na njemu sjaju velika puceta, kosa mu se lašti, rukavice mu se bijele... Iza kumordinara pomoli se Ivica u svagdanjem odijelu, a onda sam muzikaš Jožica, koji je danas navukao nešto jače iscifranu košulju i gaće, a u usta utaknuo novu novcatu lulu, kojom ga je nadario kumordinar. Načičkana je ona srebrnim pokrovcem, kojemu ures siže upravo do dna lule; dok kamiš rasprostire toliki miris da Jožica svaki čas napne nos uvis, da mu se obrve naježe. Iza muškaraca zavrti se na brežuljku marljiva muzikaševa gospodarica s troje djece oko sebe.- Ele, što ih ima! Baš pun brijeg i gospode i seljaka! - okrene se "kanonik" dočekavši svoju ženu s družbom. - A našega Mihe baš na sam Uskrs nema kod kuće, bog ga vidio s njegovom vječnom trgovinom. Pravi ćifta!- A šta ga i treba! Valjada je gdje na boljem poslu - zagrmi "duga Kata" svom bračnom drugu da mu je umah prisjela riječ u grlu... "Kanonik" porene dalje, pa se doskora opet okrene:- Hh! Upravo će nas stignuti! Evo ih, već spuzaše s brda, pa će nama u pete!- A ti pojuri! Šta se uvijek okrećeš ko pijetao na gumnu? - malo da ga nije "duga Kata" laktima gurnula pod rebra... "Kanonik" opet šutke pokroči naprijed, ali nježna polovica tisnu ga ukraj i silnim koracima stade mjeriti puteljak pred sobom, a za njom se potisnu i djeca.

"Kanonik" se počne sada sve češće ogledavati i polaganije koračati, ta njemu je i stalo do toga da ga stigne družba muzikaša Jožice.- Oj, sretne svetke, susjede! Ne tako hrlo, bit će nam laglje i ugodnije ako pođemo zajedno! - doviknu kumordinar "kanoniku", a ovaj jedva to dočeka... "Duga Kata" već bješe daleko odmakla, ne ogledavši se ni jednim pogledom natrag gdje li zaostaje njezin drug.- Sretne svetke i božji blagoslov! Aleluja, aleluja! Hvala i dika ti budi, veliki bože! - odvraća "kanonik" otkrivši ponizno svoju glavu. - Baš je lijepo uskrsno jutro; to se na nebu raduje sam bog i sveci te anđeli njegovi!... Ah, samo da nam Veliki petak nije onako crno osvanuo - sve bi dobro bilo, sve!Sada se zgrnuše i s drugih brda seljaci i seljakinje koje bi postajale, upirući začuđene oči u kumordinara i đaka Ivicu... - To je on! - šaptahu gurajući laktovima jedna drugu i pokazivajući prstima sad na kumordinara, sad na Ivicu. - O, bože dragi, kako je to lijepo, kako je to lijepo! - uzdiše druga. - Veselja li materi i ocu - pridodaje treća... A muzikaš Jožica čuje i ne čuje, samo nagađa da se o njemu govori te zapaljuje svoju finu lulu sa srebrenim pokrovcem i mirisavim kamišem... A svjetina se poredala jedno za drugim na uskoj stazici, stupajući jedno drugomu na pete; samo djeca svaki čas zastranjuju u rosnatu travu i polijeću naprijed kano krijesnice... A odrasli sad glasnije, sad tiše dovikuju, mudruju i sjećaju se ovoga i onoga: sada lanjskoga Uskrsa i Velikoga petka, kadno je čitav dan lijevala kiša ko iz kabla; sada starci pripovijedaju o Uskrsu prije pedeset godina kad je zapao snijeg preko gležanja... a ljetina ipak tako ponijela da je proteklo mlijeko i med od obilja i božjega blagoslova... i nikada prije ni poslije ne bijaše tako rodne i plodne godine. - Jest, jest... sve je nekada ljepše i bolje negoli danas... Ah, stara zlatna ljeta nikada se više ne vraćaju... A tu bi kumordinar puhnuo u zrak, skinuo svoj svijetli, visoki klobuk, otirući debele kapi znoja, i opet bi puhnuo da pokaže kako su mu ta seljačka nadmudrivanja dosadna, kako je sve to ludo i blesasto... A onda će se najedanput umiješati u razgovor krupnim i oholim povikom...- Šta to? Šta to? Nekada je lijepo bilo! A danas zlo i naopako! Stara vaša i vazda jedna te ista pjesma! I prije nijeste ništa više znali i danas ništa više ne znate! I nikada nećete više znati! - Seljaci umukoše da slušaju taj proročanski glas... Nikada nijesmo ništa znali... niti danas ništa ne znamo! - ponavljaju oni šapćući poniknutih glava kao ono za svećenikom kad čita sveto evanđelje.- Pravo govore gospodin kumordinar, pravo! A šta bi mi, ubogi, zalupani seljani, znali, šta bi? - oglasi se jedan otraga iza kumordinara, te se značajno ozre na starca koji klapaše iza njega... - Samo gospodin bog sve zna, hvala mu i dika budi - pa onda za njim gospoda!...Tako se to raspredalo i umovalo, a žene slušahu i šaptahu, jedne osvrćući se na razgovore "pametnih" muških glava, a druge ne pazeći na njih uzdisahu i ćeretahu o svojim kućnim poslovima... Ova je koku nasadila... pa joj pobjegla sa gnijezda i ostavila jaja... Onoj se pokvarila uskrsna pogača... zaboravila je na sebe, zijevnula kada je pogaču metala u peć, a eto pogača puče upravo po polovici da je strahota... I tako jedna ovo, druga ono...Došavši na glavni drum što vođaše do crkve i u mjesto, uskomešaše se seljaci, seljakinje, djeca i starci kano nabujali pritoci od svih mjesta... Žene i djeca ugibaju se s ceste u kraj, usavršivajući svoj nared: jedna navlači čizme na vlažne od rose noge; druga si priudešuje bijelu peču i privezač ispod vrata što se crveni poput makova cvijeta; treća reda svoju djecu, brišući im rupcem lišca, oči i uši, a muškarci žagore smiju se, puše i svaki čas gleđu na crkveni toranj: hoće li skoro zatutnjeti i zaromoniti zvona...I naši susjedi, mali "kanonik" i muzikaš Jožica, sa svojom su družbom prispjeli do kuća što se redahu blizu župne crkve...- Japa! Japa! - pomoli iz otmjenije seoske krčme Židova Rajhercera sanenu i kuštravu glavu svat Miha.- A, Miha! Bog budi s tobom! A što mi ga radiš ovdje, pa na sam Uskrs? Kad si dotle mogao prispjeti, božji čovječe, valjalo ti i kući skočiti: da se ne potežeš današnji sveti dan po

krčmama! - uspali se mali "kanonik".- To je on! - mignu muzikaš svome sinu Ivici.- Bah! - puhnu otresito kumordinar u zrak.- Na kakve li se dadoste litanije, moj japa? Ajte vi radije ovamo da se okrijepite dobrom čašom šljivovice; ta ćifta Jakob kune se svojim Betlehemom i Jerusolimom da je prava i naravna! Dođite, dođite, bit će vam lakše noge kod ophoda, a grlo će vam samo po sebi oriti "Alejuja!" - nakesi se mamurno Miha.- Aj jok: na Uskrs, pa da idem prije u židovsku krčmu negoli u crkvu! Ne daj, bože! A šta će istom moja stara kada doznade. Daj se, Miha, požuri, daj, u crkvu, pa ćemo onda svi zajedno u naš dom na posvećenje. Napekla je moja Kata bijelih pogača da je milina. Puna nam je kuća dara božjega, pa zato je Uskrs!- Ne zanovijetajte, japa! Ajte unutra! Nećete li vi ovamo k meni - onda neću ni ja, bogami, doma!Uto zazvoniše zvona milo i veličanstveno izvijajući onu nebesku glazbu što potresa najokorjelija ljudska srca, što dobre duše ushićuje da se krile put prijestolja boga velikoga... Ljudi pohrliše u crkvu, a pred svima tiskaju se djeca i djevojčice da osvoje što ljepše mjesto u crkvenom provodu. Mali "kanonik" također se pomiješa među svjetinu i otetura put crkvenih vrata a da sinu nije nazvao niti "zbogom"... Miha motraše mamurnim okom te bijele valove žuboreće svjetine kada li mu zape oko za kumordinara i Ivicu... I ovi gledahu njega, a kada im se susretoše oči, Miha obori lice, srdito pljune pa povuče glavu natrag u židovsku krčmu, zatvorivši nekako otresito okna.- Na tako veliki svetac, pa u židovskoj krčmi! A on će u njoj ostati i za svete mise i crkvenoga ophoda! Eh, nije zaman pošao tragom gavana Medonića; ali onaj je pobožan, možda ga njegov đavo puti tako da se pretvara pred svijetom. A "kanonikov" sin, utanačivši paklenu pogodbu s onim istim vragom što se krije negdje na dnu podruma gospodara Medonića, valjda je inače ugovorio: neka baš protivno svijet gleda da on prezire i bježi crkvu i sve obrede... dok će gavan Medonić danas oblizati i osliniti sve crkvene svece i oltare! - raskokodakao se muzikaš Jožica pred svojim sinom i gospodinom kumordinarom.- Kakvih li opet priča i otipanja! Moj Jožica! - mahnu rukom kumordinar. - Mladić je vidio nešto svijeta pa se pofarbao, i on će vazda biti - pol gospodina, pol mužeka! Čitav čovjek nikada!I crkva se dupkom napunila naroda, tako da su mnogi starci stajali pred crkvenim vratima. I sveti obred je počeo, i već se glas župnikov najprije tiho, a onda sve glasnije razlijegao po crkvi: Aleluja! Aleluja! Aleluja! A narod se bije u grešna prsa i šapće hrlo molitve svoje i uzdiše.Sada uzdigoše "nebo" pod kojim će stupati svećenik u provodu, noseći sveto tijelo spasitelja svijeta. Već uhvatiše crkvene barjake, sagibljući ih na crkvenim vratima, a i mali "kanonik" i dugački muzikaš Jožica nose crkvene zastave...Kad je provod iz crkve krenuo, tu istom nastade prava galama: djevojke stadoše se turkati i gurati laktima, koji par da stupa do "neba"... Takav je običaj, jer da je najpobožniji, najbolji i najljepši onaj par djevojaka koji u uskrsnom provodu stupa do "neba"... Župnik, držeći u rukama otajstvo sa svetim tijelom Isusovim, pogleda strogo djevojke što se turkaju i guraju, a i crkveni šekutor umiješao se među njih, pa doskora prestade borba oko "neba", nastade red, zapjeva učitelj, pa za njim ženski svijet... i provod krene...Nije dugo potrajalo, a iz židovske krčme izađe Miha... Sve se iz provoda okretaše prema njemu... Njegovo osobito odijelo: mali kaputić, hlače, prsluk, sve to sa stotinu gajtana i okruglih puceta poput šipkovih koštica, pa malen, pusten šeširić... Da, na istoga kumordinara ne svraćahu tako oči... Ovo je odijelo "prostome puku" puno više vrijedilo negoli ono blještavo kumordinara Žorža. - Ah, to je pravo "madžarsko" odijelo - šaptaše neki dugonja zasukanih brkova s prslukom od crvena darovca koji se sav prelijevao od nebrojenih olovnih

puceta - poznam ja to odijelo; sva madžarska gospoda nose takvo... Vidio sam sve to baš one godine kad sam postao "carskim kaprolom" tamo u Kaniži... A skupo je, mila majko, da bi prije kupio tri sela nego takvo odijelo...- E, jest: on trguje i opći s madžarskim Ciganima, konjskim trgovcima - pa eto ga, kako li se iscifrao! - doda zlobno drugi seoski gizdelin.Mali "kanonik", znojeći se pod crkvenim barjakom, tako reći poluglasno je šaptao svoju krunicu, ozirući se sad na župnika - da li će on vidjeti njegova Mihu - sad na svoga sina tako da je po dva puta došao do sredine Očenaša te izgovorivši: "kako na nebu, tako i na zemlji", pogledavši bojažljivo na koji će se kraj provoda pridružiti Miho, pa je tako zaboravio gdje je prestao u Očenašu, i on opet udri iz početka: "Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje..."Miha u "mađarskom" odijelu popostane malo, držeći na lijevom uhu malen, okrugli klobučić kao da razmišlja kamo li će pristati... Sada ugleda kumordinara u redu s Ivicom, a iza njih gavana Medonića kako je pokorno sagnuo glavu bijući se ljuto u prsa da sve tutnji... I Miha stane u red do gospodara Medonića tako da tri iđahu zajedno... I to je već poremetilo stari običaj da samo dvojica smiju u redu stupati! Kumordinar koji je prvi oćutio taj neskad, obrnu se nekoliko puta, mjereći prezirno Mihu i mrmljajući kroz zube da je jedva sam sebe razumio: - Eto pociganjena seljaka! Eto pociganjena seljaka! Nasukao tih gajtana i tih sitnih zrnatih puceta po sebi poput ciganskog kneza... - I onda zaboravivši gospodin kumordinar na svoju "vruću" molitvu, te prekrstivši se na latinsku kao župnik šakom i palcem, pogrebe se desnicom po glavi i šiji, a nebrojeno prstenje zasvjetluca na suncu jače nego crkveni križ i drugi sjajni predmeti štono ih nošahu u provodu, a ljevicom u bijeloj rukavici izvadi namirisanu maramu da otare čelo i lice. Ali uzaludno! On je ipak oćutio da je pobijeđen; on je jasno vidio da se "surovom mužačkom ukusu" daleko više sviđa "madžarsko" Mihino odijelo negoli ono fino blještavo gospodina kumordinara... I gospodin Žorž uskipi od zlobe prema tome Ciganinu i plane gnjevom na lude seljake koji ne mogu razabrati svijeću od roga... Pa čestiti i uvrijeđeni kumordinar prestade se moliti bogu i za čitava provoda kano i poslije svete mise ne mišljaše on više na boga i na današnji veliki svetac... On se izgrizaše i najradije bi bio umah ostavio te glupe seljake i vratio se u grad k "ilustrišimušu"...Dok je trajala ta duševna borba našega kumordinara, gavan Medonić po nekoliko puta bi stisnuo Mihinu desnicu i tiho šanuo: - Pa kako je, sokole? otkuda sada? Kako naši poslovi tamo?...Provod slave uskrsnuća primicaše se koncu. Svjetina se sabrala u crkvi koja bijaše dupkom puna tako da je mnogo ljudi stajalo pred vratima crkve i sakristije...Kod velikoga žrtvenika gdje je misnik pjevao misu redahu se na lijevom krilu djevojke, iza njih snaše, a onda istom žene starijih godina; na desnom pako krilu klečao je i stajao muškarački svijet. U klecalima "za gospodu" desilo se nešto seoske inteligencije, a među njom u prvoj klupi kumordinar Žorž, a uz njega đak Ivica... Muzikaš Jožica klecaše ponizno pred ovim klecalima, ističući svoju novu lulu, ali se moljaše vrlo skromno i pobožno udarajući se svaki čas u prsa. Nedaleko od njih stajaše Miha, a u njegovo "madžarsko" odijelo gvirahu i muškarci i žene, te je danas uvidio srditi i zlovoljni kumordinar da sva njegova izlizana i namazana velegradska gizda valja da preda prvenstvo tome "konjskom trgovčiću", bolje "ciganskom konjokradici", kako ga poslije nazivaše od jeda i zlobe savladani kumordinar.I misa je minula, a svijet se hrpimice turka od žrtvenika do žrtvenika, bije se u prsa, te onaj daruje novčić, onaj opet cjeliva žrtvenik, a šekutor, komu neka himba i lukavština sijeva iz žacavih očiju, nabire lične mišice svaki put kada ugleda da tkogod cjeliva žrtvenik a ne podaje grošića za blagoslovljene svijeće, tamjan i druge crkvene potrebe. Prije dvije-tri godine ode pod ledinu stari, drhtavi šekutor, a izmijenio se i župnik. Novi šekutor, novi župnik, pa i nove crkvene pravice. Kao kobac svoje žrtve mjeri taj novi šekutor nedjeljama i svecima muškarce

i žene kako obilaze žrtvenike, moleći, uzdišući i cjelivajući ih. On zna i pamti svaku kršćansku dušu koja je tek cjelovima dokazala svoju pobožnost i čistu dušu. - Lažu i pretvaraju se! - šapće on župniku. Farizejci, Farizejci! - odvraća duhovni pastir vjernome crkvenom štakoru... - Ali Medonić i njegova svojta, oni samo siplju da se sveci na oltarima smiju! - izvodi šekutor iz svoje pameti... - Mara Tragićeva vazda deseticu, stari Jura Purić svoj groš, kad god se primakne k žrtveniku svetoga Jurja... Gazdarica Dora Prlić prinosi na žrtvenik svetoga Antuna Paduanskoga poslije Božića po koji bunčić, lopaticu; a kada bolje obrodi žir, i čitavu butinu. U jeseni opet povjesmo bijelo i čisto, kano da si obrijao uskrsno janje... A sve te dobre kršćanske duše nikada ne oblizuju žrtvenike i ne plaze oko njih. A naš konjski trgovac Miha, kad god se vrati s trgovine i sajmova, on će uvijek udariti na žrtvenik sa srebrnom forintom, pa se onda drži tako ravno i otmjeno kano da je pio bratimstvo sa svecima na oltaru... I gospodin kumordinar polaže na žrtvenik po dvije-tri srebrene desetice kada dođe ovamo k svome rodu... Hajdede, nije baš pravo gospodski, ali i staklo se žari na suncu poput zlata i srebra - obriše se rukavom šekutor, izvijestivši župnika o crkvenim stvarima.Puk se sakupio pred crkvenim vratima, pa mladići hoće da su mudri, te oni pretresuj ovome čizme što ih je još kupio lani na martinskom vašaru, pa su još ljetos nove kano da si ih sada izvadio iz škrinje; prigovaraj i smij se djevojci Magdi Lilićevoj, što je ponijela do pet pisanica u crkvu, te zaboravivši se držala ih božićnicama i one se satrše i prosuše po odijelu - a Magda bjež nevidom i netragom iz crkve, dok se još ni misa nije svršila... Komu li ih je namijenila, pa baš pet na jednoga! No toga je htjela ljudski svezati i potpregačiti! - hohotaše neki poluvojnik koga nakon godine dana službovanja otpustiše, opazivši u njega neke tjelesne mane kojih se prigodom pregledbe nije opazilo. On je nahero nosio vojničku kapu i sačuvao od vojništva bluzicu zakrpanih lakata, koju je valjda kupio u kakva gradskog staretinara da se tako pogizda pred svojima u selu. - Ej, zašto pet na jednoga? Možda je svaka bila namijenjena posebnome? A možda baš i za tebe ona koja je najprije pukla u njedrima Magdinima? Ta bolje je sa pet pisanica poći u lov za petoricom, nego sa pet njih na jednoga! - ispravi mudro onoga jednogodišnjega kržljavoga vojnika neki vrlo stari seljački mladić komu se obrazi laštijahu od samoga brijanja kano ocu gvardijanu, a kraj uha počela mu već udarati sjedina, dok mu se žućkastobjelahna kosa stala rijediti na vrhuncu glave poput vinograda na koji je navalila filoksera... Taj stari seoski mladić i dosta neugodan kicoš koji bi najradije dosađivao seljačkim snašama svojim udvaranjem običavaše ovako ispravljati svakoga predgovornika, očekujući od slušalaca grohotan smijeh na svoje ispravke. Ali se često događalo da je on sam otpočeo i sam završio veliki smijeh na svoje šale... Kada bi se tako zbilo, povukao bi se i odšuljao netragom, razbijajući svoju pamet: otkuda li taj neuspjeh... Tako bijaše i ovaj put...Sada se raštrkaše mladići među djevojke, a starci i vremešne žene mrmljahu kako je sve to nekada bilo drugačije i ljepše, te se primiču k rakijašu, koji je razastro svoju žestoku robu s nešto bijela krušca na omalenu stoliću, natačući svim mušterijama u jednu bogovetnu čašicu, tako da je čitavoj hrpi čekalaca valjalo zijevati ili proždirati navalu vode na usta dokle se oni prednjaci izredaju...Miha se stvori uz Medonićevu Justu... Otkada se "kanonikov" Miha po konjskim sajmovima opernatio i otkako ga je stao njezin otac u zvijezde kovati, otada se i Justina oholost promijeni prema "kanonikovu" garavcu... A postajalo od nekoga vremena i teško i bolno djevojci, ne možda s razmišljanja i uzdisanja za garavim Mihom, nego je ona bistrim okom gledala u dvolične obraze duha vremena i razumjela njegovu tupu britvu kojom reže i dijeli sudbinu budućnosti djevojaka... Ona je već počela sumnjati u svetost svoga nadutoga gesla: da mladići ljepote varaju, a bogatstvo žene, pa bilo ono razroko i gluho - jer se djevojke sirote udavahu za momke bogate i siromahe, sada u jednom te istom selu, sada u treće, peto, deveto selo... a Justa Medonića gavana zlovoljno, zlobno i jedovito mrmljala bi i brundala okolo ognjišta poput ostarjele i oboljele mačke, kriveći tiho i nevidom sad svoje roditelje, sad svoju rodbinu i tete, sad opet isto bogatstvo, jer bi ona tako čekajući od godine do godine mogla još ostati u

kući da "zalijeva prašne štuce novim octom"...No kada je Miha zavrnuo na svoju ruku i stao samostalno trgovati i putovati svijetom, odijelivši se s dobra i s lijepa od gavana Medonića, i kada je proključalo selima da je u Mihe vražja glavica i da mu ne ima premca među svim konjskim trgovcima, i da je, tako reći još dječak, spremio pune torbe novca: okruže duh staroga maloga "kanonika" najružičastije nade, i on stade svojim finim majstorskim njuhom zabadati u tvrdo tlo gavanovih obiteljskih tajna! Pa prisnuj danas ovo, sutra se pripni na ono, prekosutra skoči tiho i nevidljivo dalje - samo neumorno, oprezno i pametno - i "kanonik" je pripravio put svome sinu do ohologa i taštoga srca bogatunove Juste. Bar se tako činilo "kanoniku", te bi se on jednom zgodom, kad se Miha vratio zajedno s Medonićem iz dalekih sajmova, prikučio iza leđa svome sinu potaptao ga i veselo zakukuriknuo: - Miha, pasja capa, bit će, bit će! A ti si mudra trgovačko ciganska glava, pa na juriš! Justa ti je sklona već tako da se zarumeni i uzbuni kano da je pala iz sna u koprivlje kad ja tebe spomenem... A onda je navini tiho i mirno: moj Miha raste kano bor u gori, a svaki dan sve više kupi i prigrće ono čemu se i sveci osmjehuju s oltara... Ej da: pa šta će to sve njemu kad mu nešto treba što se privije uz dušu i srce, kao zeleni bršljan uz stablo... A bi li ti, Justo, htjela biti mojom snašicom, ej, bi li? Moja lijepa i draga, bogato rođena, šta?... Otkrij se meni, a ja mukac kano mramor kamen! - A djevojka se nasmiješi, bože moj, udari me po leđima: - Oh "kanoniče", ne dao bog zla, alaj ste zao čovjek! - Reci ti, mala, da bi, pa je stvar u redu. - A ona ti sažme ramenima, podigne obrve, vrisne: - Bi! Bi! Bi! - i uteče na vrata. A sada, Miho, vidiš, na čemu si!... Nije ona, bog i duša, sa gorice vila - pa i tvoja mati ne bijaše ruža iz paradiza: pa mi lijepo i bogu na slavu složno živimo!... Ali Justa je jedinica - pa što je gavanovo, to je i njezino - a što je njezino, to će biti i tvoje!...Miha se stvori uz Medonićevu Justu. Ona smeteno pogleda naokolo, kano da pita što će li njezine drugarice. A onda rekao bi da je neznatno porumenjela...- Justo! Dobar dan - sretan Uskrs! - uhvati mladić djevojku za ruku. - A pisanica?- Pa ja je imam i za te! I te kakva je! - osmjeli se Justa te izvadi iz svilene marame pisanicu, našaranu cvijećem i nekakim napisom... - Nije li krasna? - oholo će Justa. - Nađi djevojku u koje je ljepša, pa ja joj puštam svoje prvenstvo.- O, znam ja da moja Justa misli na me - ali i ja mislim na nju u dalekome svijetu - šaptaše mladić ogledavajući pisanicu što je držaše ljevicom, a desnicom izvlačeći polagano zamotak iz njedara... - A to je tebi, mila moja, uzdarje!.. - I zasinu đerdan od bisera... Djevojke se pogledaše značajno, poturkivajući nijemo jedna drugu...Justa stade previjati i premotavati đerdan, a on ljeskaše i bljeskaše se o suncu. Ona je to samo stoga radila neka se vidi i zna kakvim ju je obdario darom onaj za koga se zavidno pogovara da je njezin zaručnik... A Miha je naherio svoj klobučić, stupajući ponosno uz djevojku i šapćući joj potiho: - Gledaj, sada sam opet cio čovjek; sada mi ništa ne manjka pod tim božjim nebom! Kada sam pak u svijetu - ej, tko da iskaže kako mi je... - Djevojka kano da i ne pazi na njegovo šaptanje, nego još uvijek ogledava darovani đerdan...Mali "kanonik", koji se motao u vrtlogu muškaraca i vodio glavnu riječ, opazivši svoga Mihu s Justom, hrlo se odsuka iz svoga kola te pripuza iza leđa mladenaca...- Ele, kako li mi se brzo nađe golub i golubica! Pa jeste li jedno drugo obdarili pisanicama da se zna i vidi kako vaši domjenci nijesu puko ćeretanje i mladenačko zanovijetanje! Da bog blagoslovi takav krasni par kakva nema u devet naših seoskih župa!... Pa valjalo bi i vaše vjenčanje uskoriti... Čemu da se cijepaju i da su odijeljena dva složna i zaljubljena srca!Prikučila se i "duga Kata", ali ona se ni ciglom riječi ne tače mladenaca, samo je nešto nerazumljivo zahrumila kad je njezin drug dovršio "o skorom vjenčanju". - Kopa tebi po glavi djevojačko bogatstvo, a ne zaljubljena srca - progunđala je po svojoj prilici "duga Kata"...- Hm, tako je! Sve se danas već događa na svijetu! - okrene muzikaš Jožica u ustima kamiš svoje nove lule. - Jeste li vidjeli kako se obdariše Medonićeva Justa - i Miha? Eh, pada sjekira u med našem susjedu "kanoniku", pa što ćemo? Nekomu ništa a nekomu ovo, nekomu ono a

gdjekomu sve!... Justa jedinica je u gavana pa će zajedno imati i Miha i Medonić vraga na dnu gavanova podruma!...- A zašto ti to natucaš, moj Jožice? Valjda ne želiš postati gavanovim zetom? Pa zar misliš da će se svijet okrenuti zato ako se ta "ciganska konjokradica" oženi Medonićevom dundom! Ona mu je i par, bogami. Njemu udara još mlijeko na usta, a ona bi mu lako bila dojiljom! - govoraše s pritajenom zlobom kumordinar, a usta mu podrhtavahu...- Dakako, djevojka je starija od Mihe, a nije, bog i duša, jučer procvali ljiljan, pače, već joj se i sljepoočice mreškaju... No, u našem kraju nijesmo ni vični nekakvim ženskim ljepotama... Eh, kolikim sam zadudao u svoj stari bajs posljednju djevojačku notu koje bijahu i kriva nosa i krezube i škiljave i šepave i glava poput bundeve misirače: pa je ipak u životu sve u redu. A gdje se donijela škrinja i po koja škuda: gladi bradu, pjevaj svaki dan: "Narodi nam se kralj nebeski"... Justa pak neće donijeti samo škrinju i po koju škudu nego čitav ambar novaca... Tu će se drugačije pjevati, moj rode. Novac je ipak novac! Najveći, najjači i najsavršeniji gospodin na svijetu! Tko će tada doći haka našemu malomu "kanoniku"? Vidjet ćeš ti njega; neće on ponizno i smjerno okolo tebe kao sad, nego će dignuti nos poput katane i mjeriti sva naša brda kao da im je on gospodar!... Ah, da je moj Ivica ostao u kući, možda bih i njega ja tako oženio! Možda bi i on već danas bio čovjek i gazda poput Mihe! Kako i ne bi, ta on bijaše uvijek bolji i pametniji: hvalila ga gospoda i seljaci, popi i učitelji - - a te škole - duge su, duge, da bog prosti, kano cesta u Rim!...- Čuj muzikaša kako napija! A šta ti znaš što će još biti Ivica? Doma u vašem prnjavoru ili bi s tobom udarao u bajs po muškim svadbama ili bi gnoj nametao ili bi ovakav konjokradica bio kao i taj Miha! - - A šta će mu novac što ga ne zna ni sam uživati, niti ga drugome dati da ga uživa? Ne znaš li ti, moj prosti muzikašu, da te metnu s vrećom punom zlata u pustaru gdje nikoga i ništa nema, da bi na svojoj vreći otegnuo papke!... A Ivica, on će biti rujatuš... Znaš li pak ti, jadni moj muzikašu, kakva je to zvijer rujatuš?... Onda pitaj našega ilustrišimuša, koji su bili "promuškomuš"... A zašto ne bi i naš Ivica danas sutra postao "promuškomuš"? Hm?... Onda ćemo i ja... i ti biti njegove sluge, a takve pofarbance kakav je taj ciganski trgovac Miha i gavan Medonić dat će on devetati na derešnoj klupi da će se zemlja tresti pod njima! Onda će oni znati što je pravo gospodstvo...- Eh, ajde, ajde! Da bog dao tako... Ali dugo, dugo traje sve to - grebe se iza uha muzikaš, podsmješkujući se sam u sebi..."Duga Kata" jurila je doma od svete mise sa svojom djecom kano da je nose vile, ne pitajući ni za Mihu, ni za svoga bračnoga druga, maloga "kanonika", ni za buduću snašu Justu.Miho i Justa iđahu podalje naprijed, a iza njih "kanonik", gavan Medonić i njegova obla Margarita, koja se danas nagizdala i nacifrala da joj se sve divljaše, a mnogo mladenačko oko sijevnulo je požudnije za njom negoli za njezinom kćeri Justom...Margarita bijaše danas nekuda smrknuta i onemogla, pa je rijetko, kratko i trpko odgovarala budi "kanoniku", budi svome suprugu Medoniću.Iza svih njih micao se lagano jak i lijep momak, Medonićev sluga Stipe. On je očito zamicao polaganije, samo da ne stigne otmjenu družbu što je stupala pred njim...Margarita bi si otrla svilenom krasnom maramom sad lijevi, sad desni obraz, pa bi hitrim pogledom poput munje šinula natrag na momka Stipu, a tada bi joj preletjela obrazima neka zagonetna rumen, pretvarajući se umah počevši od očiju u bljedilo... Nije se moglo razabrati je li to iznenađenje ili kakva grešna tajna ili gnjev...Najednom stade Margarita i prikriča svome suprugu...- Nikola! Ne vidiš li našeg gizdelina Stipu kako se njiše otraga, kao da je on gospodar, a mi njegove sluge! Ne bi li mu doviknuo da se požuri kući - ta sve je samotno i pusto ostalo... Zar će on baš uvijek jednako s nama k zdjeli i od zdjele, k misi i od mise?... Ta jake i tvrde su mišice u njegovim nogama kao u konja, može on malo brže poskočiti!- Pusti ga u miru, moja Margarito! Danas je Uskrs, pa neka i on znade da je velik svetak!

Hoće li on prije nas ili kasnije nas otići doma, kuće nam neće spasiti ako propada, niti će propasti ako dosada nije navalilo kakvo zlo...- Ti si vazda takav! Naklapalo i popuštalo! - okrenu se žestoko Margarita, maknuvši se na stranu da ustupi prostora "kanoniku" koji je iza nje koračao, te tako svi oni krenuše naprijed, a Margarita, zažmirivši nekom đavolskom lukavštinom na jedno oko, vrisnu tobože ljutito: - A šta ti, Stipe, tako gegaš i njišeš se, kao da stupaš po orasima!? Najmlađi je i najjači, a on badrlja za nama kao da mu zabiše u svaku živu petu po čavao!...- Gle, gle, gazdarice, kako se ukopistila i uskričala na me - mrmljaše momak primičući se Margariti te je žarkim okom promjeri od glave do pete... - Ja baš hoću danas koračati za tobom. Oh, kako je lijepa! Nijedna djevojka, nijedna snaša nije joj premica - šaptaše tiho momak, obzirući se hrlo lijevo i desno da tko ne čuje...Margarita dugo gledaše zamamljivo i prkosno, obijesno i susprežući se u mladićeva leđa, prsa i čitav stas. - A onda mu zaviri duboko u oči i prasne tihim jecavim smijehom... Miči se naprijed, vučino! - ozre se u tren na sve strane poput munje i u taj čas uštinu mladića tako ljuto da se lecnuo, promrmljao nešto i zbilja hitro pokročio pred njom.- Htjela sam mu reći... ali baš sada neću; poslije ili sutra, kad bude zgode.- U dobri čas, kad god ushtiješ - progunđa mladić, ozrijevši se požudnim okom na njezine oble lakte i bujne grudi da joj umah pokaže kako nije prečuo njezinih tihanih riječi...- Miči se da te ne vidim! - dovrši ona zažagrivši slatkim očima na nj.- Slušam, slušam najponiznije, gospodarice moja! - i još se jednom značajno ogleda na nju Stipe...Kad prispješe Justa i Miha na raskrižje gdje jedan put vodi k domu gavana Medonića, a drugi preko malene šumice pa onda dalje u brdine maloga "kanonika" i muzikaša Jožice, stadoše kraj puta ugnuvši se onima što prilažahu iza njih, te Miha uhvati djevojku za obje ruke da mu što kasnije umakne. Mali "kanonik" lijepo i tiho prođe kraj njih nazvavši Medoniću božji blagoslov za današnji veliki blagdan i zamrmljavši samome sebi: - Neka, neka djeca nesmetana razgovaraju i šapću, tko da ih priječi? Ej, kako bogata djevojka navija očima - no - stvar je svakako u najljepšem redu! Neka im, neka! Moja će se osnova ispuniti na vlas: pa će tada Miha biti druga ljudina negoli je taj nalizani i ludi kumordinar ili taj blesasti študent Ivica!?... - Ni Medonić ne dirnu u razgovor mladenaca, već prođe mimo njih svojim putem. Daleko bijaše još gospodarica Margarita, a pred njom hrlim korakom odmicaše sluga Stipe. Ovaj se smrknut omakne mimo mladenaca i malo da se nije trknuo o djevojku.- O, konjski trgovče, kako li su Cigani po tom širokom svijetu! - prikriča porugljivo i zlobno Mihi.- Traže tebe, jer ćeš biti dobra roba za njih! - otkresa Miha. Stipa ode dalje, a da ni odvratio nije.- A šta ste mi se tu zaglibili jedno u drugo? Justo, Justo! Ne znaš li da nas i danas izgleda posao u kući, pa i bio blagdan! Deder, deder poskoči e se ne omuhavaj oko mladića kano mačka oko vrele kaše; opeći ćeš se, velim ti! Oh, nijesmo mi djevojke u svoje doba takve bile, ne! Pa smo se zato onda i sve udale. A danas, prosti bože, ima starih parta više nego snaša! - i Margarita pođe dalje.- Ele, kakva li je, kano da je nazlobna - šapne Miha.- Maćeha je, a to je dosta! - pogleda za njom Justa.Miha je hitro htio djevojku privinuti k sebi...- Pusti me, pusti! - dahnu ona, otme mu se i pobjegne put kuće.- Justo, dušo, zbogom!- Zbogom, Miha moj! - ozre se djevojka.Dugo, dugo gledaše mladić za Justom, dokle nije zamakla za brdo...Uskrsni je ponedjeljak. Dan nije tako svečan kano Uskrs. - Svete mise nije tako divno i glasno otpjevao župnik kako jučer - prigovarahu starice i starci, spremajući svoje krunice u džepove.

Ali krčme oko crkve puno su veselije i živahnije nego jučer. Tu se cmari i puši pečenje: danas će puk pohrliti u te blagovaonice, ta ovdje je njegova poezija! Tu on razgaljuje svoju dušu i srce.U Židova Rajhercera, umah čim je svršila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na čelu im Jožica sa svojim bajsom. Svijet hrli ovamo, a debela i lijepa potomkinja Suzana i Dalila mota se i plete među kršćanskim dušama dovikujući: - Hajd kumeka i kumica hajd! Pri nas najbolja vina i najjeftinija, a svako "fela" pečenka! I muzikaši da im ne ima para nigdje drugdje!No, dobra su vremena, pa se hitro napuniše sve krčme... U krojača Trepetljike mladi krojačić Eduard razvlači užasnu "harmoniku" da mu niz obraze curkom curi znoj, a uz njega prilaže dugi Štajerac preko Sutle u pištalicu, dok zamrljan, bosonog dječarac udara u nekakav brenčeći stroj, da će te iz kože istjerati milinom toga glazbala, koje imade valjda značiti talambas... Tu se kupi stariji, mirniji svijet. Pije lagano, ali omašno. Svi ti gosti imadu dobar nos, pa ne mare za židovsku muziku ni njegovu jeftinoću. - O, poznam ja svoje goste - šapće im zlobno gospa Trepetljika, donoseći pune vrčeve - a poznadu i oni mene i moju kapljicu... Kod krštena i stare korenike krčmara Trepetljike vino je nekršteno - a kod nekrštena krčmara Rajhercera okršteno je vino svim vodama što cure iz neba i izviru iz zemlje. Iz mlake i iz studenca grabi Židov, krsteći vino za lude kršćane s onom ljubavi s kakvom mržnjom mrzi i prezire kršćanske duše... Ali što ćemo? preokrenuo se svijet: pa mi volimo Antikrsta i njegov krivi oltar nego pravu našu vjeru!... - A Eduard sve jače i jače rasteže "harmoniku", dupkajući nogama i osmješkujući se blaženo na taj stroj komu svaki drugi pisak cvili užasnim glasom kano da si grešnu dušu bacio na dno paklenih muka... Nije šala... Sve što se na tom glazbalu sjalo sada je oderano, izlizano i potrgano; založio ga u krojača Trepetljike prije desetak godina neki poderani, putujući muzikaš komu se nikada kasnije nije više prohtjelo da otkupi taj svoj jedini imetak.I mali "kanonik" bijaše vazda vjerna mušterija krojača Trepetljike te ne bijaše nedjelje ili drugoga svetka a da se on ne bi svratio u tu krčmu. A danas, na uskrsni ponedjeljak, trkajući gospoja Trepetljika među svojim gostima i amo i tamo, uhvati kroz prozor na oko maloga "kanonika" i njegova sina Mihu u "madžarskom" odijelu.- Šta je, bog si ga znao, stao tamo mali "kanonik"? Valjada se danas neće iznevjeriti meni i mome starome cimeru?... Na, na! Gle vraga! Idu oni u Kanu galilejsku! Kako to? - stade kričati Trepetljika, a nos kano da joj se uzdigao uvis... Pa vidiš ih - mladi vuče "dugu Katu" za rukave a ona se ne da! Baš nije nje bilo kod mene možda ni tri puta, ali ona se ipak ne da u Jerusolim... A, podala se - odvukli je! Vidiš, vidiš...- Šta bi se, mamo, toliko čudila tome? Ta Mihu, otkako se pofarbao i postao trgovcem i ciganskim drugom, vazda vidiš u Žida Rajhercera! I na Veliku subotu uvečer došao je iz svijeta onamo te prenoćio u Rajhercera... A ćifta veli da je to jedini kršćanin koji je namazan još židovskom masti i koji trguje poput Cigana, a gospodari poput Židova. Pa onda u ćifte je prva seoska muzika pod ravnanjem bajsa Jožičina i tamo se svraćaju gospoda, a i naš župnik.Dok se ovako naklapalo u krojača i krčmara Trepetljike, strugao je muzikaš Jožica veselo po svom bajsu, a dva mu pomagača na guslama, od kojih je jedan bio ćorav na lijevom oku, a hrom na lijevoj nozi, cilikahu u sitne strune da su gostima podskakivale noge čim bi stupili u krčmu.Miha držaše još uvijek svoju majku "dugu Katu" za rukav, vukući je k Židovu. Mali "kanonik" stupaše naprijed, poskakujući na sitan cilik gusala i krupno dudanje Jožičina bajsa. Gavan Medonić ulazio je polagano i bojažljivo, ogledavajući se na sve strane, dok mu je kći Justa stupala tašto i oholo i kano da joj lebdijaše na usnama ponosan poklik:- Gledajte me uz moga Mihu u "madžarskom" odijelu.I Rajhercer, patuljast stvor do smiješnosti, a debeo tako da je jedva miguljio iza Mihe, i njegova Rahel, inače gospođa Leontina, navališe oko Mihe, pa ga je mali Rajhercer neprestano treptao po butovima, a gospođa Leontina po ramenima, pjevajući oboje u jedan

glas: - To naša čovjek, to naš ljudi! Samo tamo, samo tamo gdje za gospodu soba! - Pa tako nadošli gosti posjedaše oko stola prostrta nekakom modrom tkaninom po kojoj se križahu velike što svježije, što bljeđe crljene mrlje od vina, a škulja bijaše možda još više negoli mrlja. Po stijenama u toj sobi bilo je začudo nekoliko kršćanskih svetaca, pače i jedan evenđelista, koji propisuje za grešno ljudsko tijelo najbolji lijek: vino... A još na veće čudo u kutu među ovakvim slikama desilo se veliko mjedeno i pomnjivo osvjetlano propelo!Kumordinar, đak Ivica, seoski učitelj i nekakav natučeni pisarčić sitnih, žutkastih zalistaka te vrlo malena stasa, preklapahu pred Rajhercerovom krčmom o životu na selu, o velikim blagdanima, o seljačkim snašama; a u posljednjem pitanju okretaše se mali pisarčić sad na lijevoj, sad na desnoj nozi, dokazujući kako ne bi nitko mislio tko nije iskusio poput njega kako su lukave i prepredene seoske snaše. - U ovim krajevima - reče on - nema lijepih žena, ali su pikantne... A tko gleda Margaritu gavana Medonića, doista će mu uzavreti krv, pa da je najfinijeg gospodskog ukusa...- Ali Justa? - zijevnu teško kumordinar, komu se sviđalo razglabanje pisarčićevo.- Eh, Justa... stara parta... pastorkinja Margaritina... Šta ćemo kad ne ključa i njezinim žilama krv Margaritina...- Pa ona će ipak poći za "kanonikova" Mihu - spomenu učitelj.- To još može biti na vrbi svirala. Bude li pak od tog brašna pogače: Justu udaju novci njezina bogata oca, a Miha, taj konjski trgovčić i zgrtalo novaca - jer za drugo on i ne umije živjeti - hoće da natkrili gavana i da danas-sutra pod jedan klobuk strpa i gavanovo i svoje blago...- Ajdemo dakle u "hotel" Rajhercerov! - klikne kumordinar, kad se ispraznio sav prostor pred crkvom i pred kućama oko crkve i kad se svjetina razišla k svojim domovima ili se porazdijelila po seoskim krčmama.I đak Ivica, učitelj, pisarčić, a na čelu im kumordinar uniđu u židovsku krčmu.Mali "kanonik", Miha, Justa, gavan Medonić, koji već i srkahu i zalagahu iz punih zdjela štono se pušiše pred njima - digoše gotovo zajednički oči na pridošlice, zatim se pogledaše, a mali "kanonik" kano da je nešto promrmljao obrativši se k Mihi... Drugi svijet ili je pijuckao, složivši se dva po dva ili po tri u društvo, ili je istom naručivao jelo i pilo, ili je ispražnjavao pune zdjele te se već rumenih lica ogledavao za prostorom: hoće li biti gdje poskočiti i okrenuti se na sitni cilik gusala i dostojanstveno dudanje Jožičina bajsa, koji je danas nekako osobito grmio i hrustio se... I težak i ljut i kiseo zrak već je zaokupio krčmarske sobe, pa su počeli i prozore otvarati... Na drugim krajevima stala se razlijegati vika, cika i smijeh, a čaše zvečati... Muzikaši udarahu u strune fino, oprezno i marljivo da ih sve znoj pošikavaše, izgledajući s mukom da se okrenu i poskoče noge, da zatopti krčma od buke, vike, šuma i pijanoga plesa! A onda već ne treba tako paziti na lučac i strune...Jožica, nagnuvši glavu na svoj bajs, pobožno pogleda pridošlice, prateći budnim okom gospodina kumordinara i svoga Ivicu: kojemu će se stolu pristraniti? Hoće li možda prisjesti do Medonićevih i "kanonikovih"? Ali oni nađoše mjesto u uglu sobe te posjedavši oko stola, kumordinar umah otvori dva prozora da se taj strašni zrak malo provjetri, na što primijeti pisarčić, obujmivši objema rukama svoju šiju i glavu, da bi lijepo molio neka je samo jedan prozor otvoren jer će ga uništiti propuh.I Rajhercer i njegova bračna družica zavrtješe se oko stola novih gostiju, te videći pisarčića i nalizana gospodina kumordinara, zaštrencaše nosioci velike kulture nijemštinom, jer to je jezik za "našu gospodu"... Kumordinar, dakako, puhnuvši visoko na tu počast te izmjerivši i Medonićeve i "kanonikove", a napose Mihino cigansko odijelo, stade naručivati i jela i vina, pucketajući jezikom i sažimljući ramenima.Jožica uzdigne glavu od svoga bajsa te počne tiše dudati, samo da čuje kako li rođak gospodin kumordinar "dajčferderbuje"... On je teško izgledao da će đak Ivica "zabosoktati", ali je ovaj mukom mučao... Samo kumordinar i onaj pisarčić dijeliše mejdan s Rajhercerovima.No kad je Miha začuo kako tamo tobožnja gospoda naručuju i "bosokthajstiraju", i da njemu

ne padne mraz na obraz, pozove Rajhercera i stade žvakati nekakvu mješanicu "furlansko-konjske" talijanštine, u čemu priskoči mu u pomoć i sam gazda Medonić...Svjetina se stala obazirati i šaptati: - Kakav li je to jezik? - A "kanonik" mudro i ponosno pogleda na sve krajeve podsmješkujući se lukavo kumordinaru, kano da će reći: - Deder, gradska metičizmo, niti beknuti nećeš sada! Deder odvraćaj mojemu Mihi, ako si delija! Nije on učio škola u gradu i hlače derao, ali zna do četiri jezika! A to je istom znanje! Sve drugo je pako: trla baba lan, da joj prođe dan. - Talijanski je to jezik - šapne ponosno "kanonik" bližemu susjedu koji je dremovno zurio u Mihu, mozgajući: kakav li je to jezik... - Talijanski! - odšapnu ovaj "kanoniku". - Hm, hm! Bože dragi, čega još nema na svijetu? Pa kako to samo brzo ide, kao trlica... hm, hm! - klimaše susjed. - Ej da, Talijan je vražji ptić, on ne treba drugoga nego svoj "ši, ši - digo, digo... kvešta košta"... pa je više rekao nego mi da smo čitavo popodne čavrljali... Tako ti je u svijetu... To je posve nešto drugo, nego bosokterija i dajčferderberija... - razlagaše mali "kanonik".I u kršćanskom hramu Židova Rajhercera, čim bijaše više dan na izmaku, postajala sve veća galama i vika, kano među graditeljima biblijskoga Babilona. Od silna plesa mlađega svijeta vijahu se oblaci tamne i stare prašine oko čestitih i žarkih glava pijanoga svijeta i muškoga i ženskoga. Isti muzikaši poklimavahu glavama, a gusle se već drečale, ne pitajući za račun lučac i ruku koja je vukla njime po omaštenim strunama. Jožičin bajs derao se kano da si svlačio kožu sa živoga medvjeda. Sto hrapavih grla nadvikivalo se isprekinuto, divljački, poluzvjerski. Sama gizdava Justa rumenila se i sjala kano da si noću u šuplju bundevu utaknuo svijeću. Ona se toliko zaboravila da je kod plesa pritegla k sebi Mihu i stala ga grliti. A kada je već pao mrak na zemlju i kada Rajhercer i Rajhercerka, jedini odabrani puk u toj Sodomi i Gomori kršćanskih duša, upališe svjetiljke, nastade još veća galama, trka, vika, ples.- Igraj moju, onu madžarsku! - kriknu Miha i baci na Jožičin bajs srebrnjak.- Vidiš li ga? - grunu mali "kanonik" gavana Medonića, koji je lijeno zijevao i u vinskoj polunesvjestici točio umorne oči po valovima svjetine, te svaki čas protirao vjeđe, jer ga je grizla prašina u očima. - Vidiš li ga - ponovi žestoko "kanonik" - nema u devet župa oca koji bi imao takva sina; ni tasta koji bi imao takva zeta! Ha? Gavane!- Istina, istina! - osvijesti se Medonić.I muzikaši zaigraše "onu madžarsku", a Miha baci svoj okrugli klobučić uvis, uhvati omašnu Rajhercerku i počne sitno prebirati nogama, a ljudi pijani zjaju, klimaju i odobravaju. Justa se podsmješkuje, batrljajući kažiprstom sad po nosu, sad po ušima.- A sada zaigraj, Jožice, onu cigansku! - lupi kumordinar šakom o stol, a oči mu se silno zakrijesiše. - "Cigansku" igraj, eto ti škude, a prekini smjesta taj vrtuljak!Jožica spravi škudu, mahnuvši uvis lučcem da drugovi prestanu igrati "madžarsku".Muzikaši posluhnu pa nastade cilik nove melodije.- Šta, šta? Nećete li vi moju dokraja? - vikaše Miha. - Nijesam li ja pošteno platio? Ne vrijedi li moj novac kano i svačiji drugi? A, to ćemo vidjeti, da vam vašega...!- To ćemo vidjeti! - dignu prijeteće šake u zrak mali "kanonik".- Igraj cigansku, Jožice, i ne gledaj ni na koga! Da vidimo tko li će nju znati plesati? Svaki vrijedan ciganski trgovac i konjokradica valja da je znade plesati!- I svi gradski mažičizme i ližilonci sad će plesati! - odvrati oporim glasom Miha, a mali "kanonik" pograbi praznu bocu, prijeteći kumordinaru.Muzikaši ipak igrahu da bijaše teško razabrati da li vika nadglušuje gusle i bajs ili će muzika zaglušiti bijesnu viku.- A šta ste stali vikati, bog vas vidio - izdreča se mali pisarčić - ta to je posve jednaka muzika onoj "madžarskoj" što su je do sada svirali.- Istina! Istina! To je jedna te ista muzika! - viknu ljudi.A kumordinar sada prezirno mjeri Mihu i maloga "Kanonika", a sada ponosno gleda na svjetinu poput kakva vojskovođe koji je jednim trenom izvojštio pobjedu nad svojim

dušmaninom.- Igraj drugu! Igraj "oberštajersku"! - zijevnu gavan Medonić.- Prekini te igraj "oberštajersku"! - zakukuriknu promuklim glasom Justa, zateturavši se i malo da nije pala...- Zgubidane! Jesi li čuo? Da ti tvoga...! Prekini - i sviraj "oberštajersku", ako hoćeš da odneseš još čitav bajs! Zapovijeda moj sin Miha! Zapovijeda gavan Medonić i moja snaha Justa! Oni vas mogu spraviti u svoj džep i buđelar, što gođ vas ima u ovom domu - pa i Žida Rajhercera! Sviraj, zgubidane, "oberštajersku" - ja ti kažem - jer inače ćemo udarati u druge strune! - lamaše po zraku stisnutim pestima mali "kanonik".- Oberštajersku - oberštajersku, inače će biti druga muzika... - jecaše isprekinuto Justa...- Nikakve "oberštajerske", dokle se ne svira naša "ciganska"! - skoči pisarčić na lagane nožice, mjereći izazovno Mihu i njegovo "madžarsko" odijelo.- Tako je! Japa, da nijeste zaigrali druge no ovu! - dignu se za pisarčićem đak Ivica komu se tresoše usne od razjarenosti, a oči se motale mladiću poput dvaju ognjenih kolobara, jer mu je pola fabrični, pola naravni židovski alkohol čudno kljucao u moždanima da mu se Mihino "madžarsko" odijelo pričinilo kano bajs oca mu muzikaša Jožice, a čas mu se otac pretvarao sa svojim bajsom u kicoša Mihu s "madžarskim" odijelom.- A šta će nama onaj kuštronja zapovijedati! - baci gusle i lučac šepavi, kratkonogi muzikaš. - Ta nama ne gospodari valjda zgubidan Jožica? On bajs, a mi gusle, pa smo svi jednaki! Podaj amo čašu vina, bilo čijega! Crknut ću od žeđe u toj galami.Nato priskoči do šepava muzikaša mali "kanonik" podavši mu punu bocu jarkoga vina i prišapnuvši mu nešto...Guslački Tantalus nagnu bocu i salije vino u sebe na dušak a tada tresnu bocom o zid.Seoski pisarčić raskolači oči, a zatim počne poput lisice mjeriti sve otvore: prozore i vrata, kuda bi najprije napolje.- Zašto vi muzikaš trla naša flaša? Vi ju budete i platila - stade vikati Rajhercerovka, tiskajući se do stola da pobere dno od boce i drugu staklovinu...- Boca je plaćena! - viknu Miha, raskopčavši gajtane do grla sapeta odijela... Kad ja velim - tad kao da je već plaćena!- Čast, čast! - potvrdi Rajhercer i odvuče Rajhercerovku od stola.- A, to je druga riječ! - gunđaše krupna Hebrejka, noseći u pregači napolje dno od boce i satrveno staklo.Dokle trajaše ta prepirka, mali "kanonik" sagnu opet uho i glavu onoga hromoga guslača k svojim ustima i šaptaše pouzdano s njim, na što mu ovaj odobravaše kimanjem svoje rutave i garave glave.- Među nama muzikašima da je red i mir! - planu sada Jožica, prostrijelivši bijesno očima maloga "kanonika".- Zgubidane, pazi danas na svoj potrti bajs, pa sviraj onome tko ti bolje plaća! - nakesi se "kanonik".- Čuvaj se, uzurašu, ja ti velim! - zaprijeti mu se šakom muzikaš Jožica... - Na pošao! - mahnu on sada lučcem svojim dvama drugovima - svirat ćemo "oberštajersku"! - I Jožica potegnu po debelim strunama svoga bajsa.- Tako, da! - skoči šeponja, i oni bjesomučno zasviraše tu "oberštajersku"; a Miha uhvati Justu oko pasa, drugi opet druge, a vrtlozi se okrenuše kao ono u nabujalim rijekama.Pisarčić se nakinčuri i napuhne poput žabe kad je vidjela konja udarati kopitama, uhvati đaka Ivicu i oni zaigraše neku smjesu od plesa da se digao novi i najblatniji oblak prašine kano da si istresao najdonje blazine Davidova potomka Rajhercera. Gospodin kumordinar, ne videći nigdje prikladne plesačice, okretaše se polagano sam oko svoje osovine, pridižući često povisoko pete svojih finih cipelica, a onda tapkajući poput race natanko i nasitno da se vidi kako posve drugačije plešu i okreću se gradski ljudi od ovih polumedvjeda.

- Bravo! Bravo! - klicahu Rajhercerovi, a kumordinar se previjaše još nježnije i ljubaznije, svjetlucajući krupnim svojim prstenjem među seljankama i seljacima.I "oberštajerska" se svršila. Svatko je mislio da će sada znojni plesači i plesačice pohrliti na svoja mjesta i okvasiti zaprašena grla svježom kapljicom... Ali mali "kanonik" skoči do muzikaša Jožice, te udarivši bijesno po njegovu bajsu zaurla:- Hej, zgubidane! Sad ćeš ti meni i mojemu trgovcu zaigrati onu "furlansku" da se sva zemlja potrese ispod nogu!- Tebi ću zasvirati ovako, magare jedno! - ošinu Jožica lučcem po obrazima "kanonika" da mu je umah nabubrila brazda preko nosa i preko obadva obraza kano da ih je krt prorovao ispod kože. - Ovo ti je "zgubidan" - a ono drugo plati hoćeš li da igramo.Nato htjede mali "kanonik", opipavši brzo lica i nos i pogledavši dlan nije li ga možda oblila krv, poletjeti na muzikaša Jožicu, ali ga suzdržaše gavan Medonić i njegova Justa, koje se jednako doimao židovski alkohol kano i muškaraca u njezinoj svojti.- "Furlansku" zaigraj! Ja plaćam! - skoči gnjevno Miha prema Jožici.- Stani malo, ti ciganska konjokradice! Misliš li da smiješ starije od sebe tikati zato što si se ogajtanio poput majmuna u cirkusu! - skoči preko stola gospodin kumordinar i grunu u prsa maloga "kanonika" jednom šakom, a drugom trgovčića Mihu.Iznenađeni "kanonik" posegnu za praznom bocom, ali mu je netko otme; dočim je Miha stao vući nogu od stolca da je istrgne, ali mu zažareni Ivica, ciknuvši dršćućim glasom: - To je moj stolac, poštovani Miha! - izvinu stolac iz ruku, pritegavši ga k sebi.- Mir, moja gospodo! - viknu plačno mali Rajhercer a zatim im stade u nijemštini dokazivati kakva bi sramota bila da se gospoda među seljacima potuku u njegovoj gostionici.- Tako je, tako, gospodine! - treptaše miroljubivo ćiftu po leđima onaj poluvojnik koji je nahero nosio vojničku kapu i sačuvao od vojništva bluzicu zakrpanih lakata; i koga slušasmo mudrovati na Uskrs među mladićima pred crkvenim vratima poslije podnevne mise. - Tako je, tako, gospodine krčmaru! - ponovi poluvojnik, namigujući jednim okom Mihi, a drugim malome "kanoniku" da ne popuste... jer neka počne samo bitka, alaj će se zaprašiti bojno polje, a fino gospodsko perje vrcat će na sve strane da će biti milota. Poluvojnik bijaše osobita junačina danas, povlađujući ovdje miroljubivosti Rajhercerovoj, ondje husteći raspaljene elemente na bitku. Pače on nije zanemario i gospodinu kumordinaru prikričati u uho: - Samo hrabro, gospodaru, bit će krvavih glava kano u mesnici, ne bojte se... Ovaj "madžarski" škriljak i hrvatski bedak baš me draže... Ej, bit će mlateža i dereša da će svi vjetrovi pjevati po zraku!- Igrajte "furlansku" ako su vam mile gusle! - počne se derati trgovac Miha, prosuvši punu šaku srebrna novca guslačima i promjerivši prezirno Jožicu.- Sviraj našu domaću "poljku"! - skoči kumordinar pred Jožicu, gurnuvši natrag Mihu da mu je okrugli klobučić odletio među svjetinu.- Hoho! Neće biti to tako, gradska mažizdjelo! - posegnu mali "kanonik" stisnutom pesti prema kumordinarovoj šiji, te ga zahvati po desnom uhu da su mu sva crkvena zvona zatutnjila u glavi.Kumordinar, osjetivši bol i šum u glavi i ne videći dobro, ošinu jakom desnicom Mihu po nosu da mu je umah šiknula rumena krv. Kumordinar držaše da ga je Miha udario po uhu.Jožica se dignu na stolac i poda nekomu preko glava gledalaca i bunitelja svoj bajs, zasuče rukave do lakata i srne u klupko.Guslaći rinuše hitro gusle nekud pod krevet te i oni grunuše na mejdan. Onaj šepavi podvukao se među noge najnaprasitijim kolovođama bitke i čitavo se klupko izvrnulo preko stola i stolca na zemlju. Žene stadoše vriskati i bježati, samo Justa dignu šake poput bojne furije, te ne pazeći ni na koga tiskala se do svoga Mihe, opalivši ovoga po nosu, onoga po ustima, tko god joj bijaše na putu.Seoski pisarčić šmugnu poput šišmiša kroz prvi otvoreni prozor te hrabro natukavši na

slobodnom i svježem noćnom zraku svoj klobučić na glavu uzdahnu: - Hvala bogu! Sretno li sam izmakao! Ej, bit će noćas u Rajhercera strašne batalije i krvavih glava... Jao si ga njima...Uvidjevši gavan Medonić da tu noćas neće biti dobra, već krvavih glava i izbitih čeljusti, stade se ozbiljno šuljati uza stijenu k vratima te uhvativši svoju kćer Justu za obje ruke, povuče je hrlo i žestoko kroz vrata napolje:- Bjež'mo, Justo, ako boga znadeš! Tu će biti zlo i naopako! Kad uskipi vino, onda popuca i dno i dužice. Ovdje je uskipjelo u moždanima - pa će komu tomu puknuti čelo ili lubanja.- Šta? Da bježim? Ne dam ja svoga Mihe, ne! - i ona da će se oteti roditelju svome pograbivši nekakvo drveno oruđe i da će natrag u gungulu.- Šta si poludjela? Ta ti si djevojka! Mihi ne treba tvoje obrane. Da nije u njega jakih mišica i okretnih ruku, ne bi lje zametnuo bitke; a znaš mu oca! U takvim okršajima on je delija da mu nema premca! Lukav je poput lisice, a hitar kao vjeverica: sve će to vrcati oko njega kao da drmaš stablom punim hrusteva. Neka se oni tuku i kezmaju, bog im blagoslovio! Mi ajdmo doma, ionako je već kasna noć... - I otac povuče svoju ratobornu kćer.- Neka, neka! Dao bog da vam okrešu glave i nosove. Kad se ponapiše i najedoše, a oni zabadaj i peckaj, a onda udri! O, moj Miha! Suviše je gizde i napetosti u tebe - a u staroga zvekana i tulumana gluposti, i ništa nego gluposti! - zamrmorila je "duga Kata" sama sobom prolazeći mimo Medonića.- Ej rode, Kato, zar vi ostavljate svoje ljude na krvavome piru, šta? - ugleda je i upozna u mraku gazda Medonić.- A šta ću im ja? Kakvu spremiše čorbu, neka je i posrču. Kad im suviše šumi i buči u glavi krv, a oni traže vrača pogađača da im otvori junačke žile! Neka, neka! Oj, da tko obadva onako ljudski nasiječe i da im nadrobi ljutih masnica po leđima, poljubila bih mu skute i rukave i platila na oltaru svetoga Filipa barem dvije svete mise! - I "duga Kata" poleti u tamnu noć put svoje kuće.- Prava vještica! - promrmlja Medonić.- Lijepe li mi svekrve! - uzdahnu Justa, hvatajući se ocu za ramena, jer joj se u mraku pričinilo kao da pada u duboki ponor, tako se stao oko nje vrtjeti i okretati čitav svijet - ili ona oko svijeta.U krčmi Rajhercerovoj, kada je hromi muzikaš izvrnuo čitavo klupko bukača što se motahu, vičući i posižući jedan na drugoga rukama, dotle je netko utrnuo svjetlo i prevrnuo stol na ono klupko, a vino, čaše i boce poletjele su na sve strane. Rajhercer i Rajhercerovka, videći da bitke u starom Svetom pismu među Filistejcima i Judejcima bijahu djetinsko loptanje prema ovoj užasnoj galami, potekoše što ih noge nosiše u ostale svoje odaje, pozaključaše sva vrata za sobom i utrnuše sva svjetla, a onu "kršćansku" sobu sa svim pokućstvom, bocama i čašama prepustiše milosrđu Jehovinu. Vrisak, hroptanje, kletve i krič odjekivaše iz "kršćanske" sobe kano iz čistilišta. Bukači i prvi junaci uplašiše se onoga iznenadnog potresa sa stolom, pa tame, pa grozne zveke boca i čaša, a onda potoka vina. Svaki se hvatao sad za glavu, sad za koji kraj noge ili ruke, ne teče li to njegova vlastita krv.Dok još bijaše svjetla među boriocima, uhvatio je gospodin kumordinar Mihu otraga za ovratnik od kaputa, a to je i sada još držao u ruci dok ga je boca koja je pala sa stola na ono zamotano klupko na zemlji oblila od glave do pete. No on svjestan da još i u tami drži ogajtanjeno "madžarsko" Mihino odijelo, povuče sada što ga sile izniješe... hrsk... hrsk... i on je uistinu izderao čitava leđa iz "madžarskoga" Mihina kaputa. Osjetivši to Miha udari šakom u mraku i lijevo i desno, pa je tako najljuće očepio svoga vlastitoga oca, maloga "kanonika", koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira, ne mareći komu će ogrepsti nos, komu lice, komu oko. Najednom gospodin kumordinar oćuti groznu ručetinu u svojim namazanim i mirisavim kosama. On zabode u te grabežljive pandže svoje dosta velike, ali prefine nokte, od kojih se dva raskoliše čak do korijena, i on osjeti drugu još ljuću bol. One pandže iščupaše mu ipak čitav plast jake kose upravo s tjemena... To bijahu "kanonikove" šape.

Sad se klupko odmota sa zemlje te se namjeri na vrata i posrne napolje. U toj lomljavi opuhnu neko kumordinara po nosu da mu je trista svijeća zakrijesilo pred očima, a kano da se okrenuo veliki točak i onda briznula topla krv... - Tu će biti grozote još danas! - zamumlja bijesno, sagnu glavu i oćuti čist zrak i da nije više u domu Rajhercerovu...- Oh, lustrišimuš, lustrišimuš! Sam zloduh, sam Lucifer donesao me u taj seljački prnjavor... Gle, gle, vraga! Toga mi je trebalo - brisaše si kumordinar sve topliju i sve više naviruću krv iz nosa, osjećajući isti čas u raskoljenim noktima tupu bol koja mu je časke stezala vrške prsta, kano da ga tko hvata usijanim kliještima...Sada se istom na prostom zraku razmahala prava bitka... Poletješe i iz drugih krčma, a najviše njih od krojača Trepetljike, te se umiješaše u borbu... Tko po ovom, tko po onom, svaki je hitro našao svoga protivnika i dindušmanina... Strašna tučnjava zavrtjela je svoje krvavo kolo... Tu se osobito smjelo i lukavo vrzaše među raspaljenim elementima onaj otpušteni poluvojnik u vojničkoj bluzici, zakrpanoj na laktima... Nabravši negdje punu maramu omanjeg kamenja, udaraše kao kakvom loptom lijevo i desno ovim čudnovatim oruđem... Netko zajauknu, netko škrinu zubima, netko izlanu strašnu kletvu, kao da se oblak prolomio, pa udri po najbližemu: ni krivu ni dužnu; a naš poluvojnik šulja se dalje, udarajući i zamećući kavgu. Dugo i dugo prije i poslije, što ljudi pamte, ne bijaše takve galame i tučnjave... Mrtvaca doduše ne bijaše, ali krvavih glava i teško ranjenih toliko da im se broja nije znalo.Krčmari pozatvaraše krčme, utrnuše svjetla, a onda sami ispuzaše sa svojom družinom napolje, šuljajući se okolo galame i krijući se uza stijene i kuda se dalo, nagađajući čiji je pojedini poklik, kletva ili psovka u toj galami... Čitav sat trajala je tučnjava, navlačenje i natezanje... Mnogi koji bijaše ranjen i kada je osjetio svoju vlastitu krv, uhvatio bi najbližega do sebe, stisnuo ga za grkljan i lupio njime o zemlju, kleknuvši mu na prsa i mlatio ga po glavi i kuda bi dosegao... Tako bi se na više mjesta započinjalo i svršavalo pa napokon stišavalo... Junaci šuljahu se sa bojnoga polja, hvatajući svaki svoju stazu i mozgajući o bjesnoći današnje noći... Netko opipavaše već skrućenu krv na vlasima štono se slijepiše u čitave grumenke i grude. Netko oćuti ljuto trganje u obrazima i u nosnoj kosti, sjećajući se kako ga je po tim stranama tijela nekoliko puta šakom opuhnulo... Mnogi je klimao i vukao se k svome domu bez klobuka, drugi izderana prsluka, treći okrvavljenih gaća i košulje i vlastitom i tuđom krvlju...

*

Od crkvenoga groblja vodaše poprečna stazica strmo nizbrdice... Onuda bi se jedva mogao po bijelu danu spuštati u prodolje gdje ključaše vrutak bistre i lijepe vode... Putujući po noći niz taj brežuljak, mogao bi skrhati vrat... Ipak se noćas spuštaše četveronoške tim puteljkom čudnovat svat... Hvatajući se rukama čas za grmlje, čas za travu, sklizaše se gospodin kumordinar niz strminu ravno k vrutku...- Ah, moj razbijeni nos! Ah, moj razbijeni nos! Već je natekao tako da mi utrnuše i gornje usnice... Na, strahota, kakav mi se težak i omašan gomolj objesio posred lica! Fuj, još cmilji i teče iz njega krv! Pa i po obrazima i po ušima ostrugnu me neka pijanica tako silno da me sada tuda peče i svira kano da mi tko oštrom britvom remenje kroji s lica i ušiju! - gunđaše gospodin kumordinar i postajaše sve trezniji... Skližući se u mraku niz strminu, ogrebao je jošte i ruke o nekakav bodljikav grm za koji se uhvatio; dapače, na jednom mjestu posegao je u bus kopriva... Teda-negda ipak se dovukao do vrutka... Spokojno i dražesno ključala je vodica kano da sni u mraku ovdje žubore i šapuću...- Oh, vodice, vodice! Koliko mudrosti i razbora ima u tebe! A ovo kleto vino, kadno uzavrije i probukti u glavi - onda pamet zbogom! Uh, fuj! Gadim se samom sebi! - I kumordinar sada okvasi ruke, pa onda čelo, pa obraze i napokon nos... Mrzlina vode posvema ga rastrijezni... i to mu je godilo; ali začas ga proburazi neka nesvjestica i trzavica od glave do pete, i

kumordinar pomisli da je sve to samo neki lud i strašan san... Ipak ga skoro opet osvijeste boli u nosu, u obrazima, u ušima i u rukama... Hladna voda kano da je raskvasila brazgotine i otekline, pa hrabroga kumordinara stalo stezati, trgati, kljucati mu u svim ranama, kano da kovači nabijaju čekićima i zavrtavaju svrdlovima, i kano da obijesni postolarski djetići bodu na sve strane svojim finim šilima... Kumordinar stade bolno stenjati i uzdisati, grabeći šaku za šakom vode te ispirući zakrućelu krv...Uto začuje kumordinar kako se netko smuca njegovim tragom nizbrdice. Uhvati ga strava, i on će put pod noge... Prigne se i sluša... No upozna glas muzikaša Jožice...- Netko mi je raskolio glavu, ne vidio nikad boga ni božjega lica! Iz krčme, kada se sve zamračilo, sretno isteturam napolje. A kada tu opet se pograbiše. Nigdje ne spazih niti rođaka kumordinara, niti svoga Ivice! Joj, kuda ih je nestalo?... I ja se opet umiješah te očepih koga po čelu, po oku, po glavi, po leđima, po trbuhu... Ali tu odnekuda dunu vjetar, hlunu me nečim tvrdim poput željeza - preda mnom pocrni svijet, i ja se stropoštah pred noge borilaca... Kad je već svega nestalo, stanem se pipati, i eto, bog ga znao: koji će tomu biti konac. Glava mi je raskoljena, to slutim ovako u tami... Ali moji, moji... Šta je s njima? Oh, kako to grize i kopa po glavi kano da mi se pretvorila u mravinjak!... Jožice, Jožice, ne bijaše to pametno! Kada si sretno umakao iz one tmine na božji zrak, mogao si lijepo odmagliti doma... Ali te sotona vukla među njih... dok nijesi dobio svoje... No moji, moji ljudi? Kuda li se oni vrgoše?!... Oh - puhnu muzikaš Jožica, skližući se sve bliže k vrutku...- Moli sada litanije i pozdrav anđeoski, zgubidane! Ha! Dakle i ti si odnio uspomenu - pa tako je i pravo da ima svaki svoje i da ne zavidimo jedan drugome... A, joj! Prokleta seljačka galama i prostaštvo, šta me trebalo među njima!... A joj! Kako to kljucka i steže... Uhuhu! Grom vas potukao! Marva! - odazove se kumordinar, huhukajući iza grma...Jožica se ustrmi i sluša; noge mu podrhtavaju, a koljena škljocaju kano da si ih kosom podsjekao. - Je li san? Ili kakav duh?... To je ipak kumordinarov glas! - počne se boriti sam sobom Jožica, neodlučan bi li se oglasio i izdao ili ne.- Ele, što si umukao, zgubidane? Valjada me razaznaješ po glasu! Ili se plašiš mojega duha s onoga svijeta? Ajde, ajde!... Uhuhu!... Kako je opet zavrtio svrdlom!... Ajde, ajde!... Ja ispirem i hladim što sam dobio... I voda kano da pomaže i blaži što je vino skrivilo! - Ajde, zgubidane, ajde! Bit će nam lakše zajedno... A tvoj bajs ode, čini mi se, do vraga! A, i bajs!... A što susjedi, oni su čitavi izašli, doista čitavi!...- U... kumordinar je, boga mi, kumordinar! - prostenja muzikaš Jožica - o rode moj! Sam đavo nas je odnio u tu jeruzalemsku krčmu... i gdje je Ivica, moj ubogi Ivica!...- Ne brini se ti za nj! Lukav je i mudar dječak, a k tomu su u njega hitre noge. Malo je pio, sjećam se, pa mu nije vino zakipjelo u moždanima kao što nama - a onda se ne da razbijati i tražiti što lako dobiješ i suviše, kako smo i nas dva dobili!... On je zaista već doma, duše mi, i kladim se s tobom!... No, ti stenješ i tužiš se na Rajhercerovu krčmu... Pa čemu si pošao svirati tamo? Nije tebe nitko odvukao onamo, a ne bi ni mi drugi išli da nijesmo znali o tebi i tvojoj muzici da ste već tamo... Lijepi muzikaši! Ta sam onaj šeponja, tvoj drug, dogovarao se i namigivao s lijepim susjedom, malim "kanonikom", prije okršaja... A možda ti je i on sam koju prilijepio?... No šta je s tvojim bajsom?... Sve nekako slutim da je postradao u onoj turskoj bici...- Brus - okosi se Jožica. - Šta bi on postradao! Lijepo smo mi njega opremili i spravili čim zaigraše gromonosni oblaci na nebu... O, znam ja već takve oluje i poznam ih već mnogo godina! Uj, uj! Kako me glava boli, kao da mi kožu sadriješe s tjemena... mh, mh...- Dakle po glavi, po mudrosti tvojoj ošinula je šiba božja i prokletstvo! - iskesi se kumordinar u mraku.- Slutim da mi je raskoliše... Bit će to udarac maloga "kanonika"... U onoj tami dosegoh ga ljudski po nosu da mi je sve šaka škljocnula od udarca... Poznao je kumriš moju pesnicu... Ali se ipak sretno iskopah te iskočih napolje... Tu mi ne dao đavo mira i u mraku me nanjuši

"kanonik"... te proklet svat dobro me počešljao po glavi... Sve mi se čini da je lubanja pukla...- A kada si ti ostrugnuo, kako misliš, maloga susjeda?- Baš u onoj navali na vratima - disaše teško Jožica, prikučujući se do vrutka i posižući u mraku za vodom.- O, vražji zgubidane, nijesi ti tada zahlapio maloga "kanonika", nego ravno mene: usahla ti ručetina, da bog dao!... Oh, samo ako mi nisi prebio nosnu kost... Grozno me boli, a nos mi sve više otječe da ga već jedva držim na obrazima... i... čini mi se da se već i preko usta objesio poput krastavca!... Sss! Uj, uj! Kako to peče i kljuje!Muzikaš Jožica ne odvrati ništa, već ispiraše gustim zagrabljajima hladne vode svoju nateklu glavu...- A, joj! Što će to biti? Što će to biti?... Uzraslo mi na tjemenu čitavo brdo nekakve hladetine da ne mogu napipati ni svoje vlastite kose... te ovaj vrag nikud i nikamo!... A ne usuđujem se dirati u taj nabubreni izrast jer ne znam šta bi to moglo biti.- Zlo i naopako, moj zgubidane, valjda su moždani - huknu kumordinar. - Pusti, pusti to u miru, pa se vucajmo kući da nas ovakve ne zateče dan!... A nije daleko... Već se nekako bijeli nebo s istoka... Uj, uj! Ta šaka na mome ubogome nosu... pa sad me još ljuće boli kad pomislim da je tvoja bila, muzikaški razbijaču!- Lako, lako da je i moja bila... Tko da za to odgovara? - odvrati lakonički Jožica, grabeći za grm da će ustati sa zemlje...- Kumordin... Jur... Ju - rić! - prostenja muzikaš svalivši se nauznak na zemlju.- Šta je? Šta je? - šanu tiše kumordinar, primaknuvši se k vrutku i pipajući po zemlji... - No toga bi mi još trebalo... Jožice! Jožice! Ustani! - prodrma kumordinar muzikaša kad ga je napipao... - Onesvijestio se!... Bit će zlo!... I Žorž stade opet u mraku rukama grabiti vodu, te je onako izdaleka bacati na muzikaša.- Vidiš, vidiš kako mi se iznenada smučilo i smrklo pred očima! Bože moj, šta je čovjek na ovome svijetu! Čaša vina... udarac, i ti si svršio! Pa to ti je sve, moj rode - mrmljaše muzikaš Jožica, uhvativši se ponovo za grm, te kad je napeo sve svoje snage, posadi se jedva na noge...- A sada ajdmo, hitro se odvucimo odavle! Ne čuješ li da se netko skliže nizbrdo... Ajde, nosimo se: mogla bi se još i ovdje ponoviti galama i bitka... Bogzna da li nas tko ne traži, možda smo ipak ostali komu god šta dužni?... A vjere mi, u mene je nestalo svake ratobornosti... i, boga mi, ne bi mi se opet htjelo - šaptaše kumordinar, naćulivši odrpana uha u zrak.- Pst!... Oni su... poznam ih po glasu... naši susjedi... Ajdmo, ajdmo... Možda su zdraviji od nas... pa u tom mraku kano u rogu! Još imam dva zdrava oka, a želim ih i sačuvati... Ajdmo, ajdmo! - uhvati u mraku muzikaš Jožica gospodina kumordinara za one ranjene prste, po kojima popucaše dugi i fini nokti.- Uj, uj! Odnio te živi vrag! Uj! Uj! Uhuhu! - procvili plačno kumordinar, izmakavši naglo prste i prinesavši ih u zube.- Koji ti je bijes?... Izdat ćemo se! - siknu plaho muzikaš.- Nespretni muzikašu, zar misliš da su moji prsti klinčići na tvojem potrtom i oguljenom bajsu da zavijaš njima na sjever i na jug!... Znaj da mi je ranilo prste... bolje: sam ih ranih... popucaše mi nokti do korijena, pa to boli i steže da će mi prsti otpasti! Kad zagrize, proburazi me studen i toplina po svim žilama i po čitavom tijelu.I oni oteturaše dalje.- Miha! Pazi i polagano. Ovdje je hladna i dobra vodica, isprat ćemo okrućelu krv i ranu pa će lakše biti - govoraše mali "kanonik", podupirući jednom rukom svoga sina, a drugom tapajući po zraku.- O, japa moj! Da skoro dođemo budi kamo, samo da se nekuda naslonim i da se odmorim! Ljuto i strašno me boli glava, a ruke kao da mi obje odsjekoše! Sav sam protrnuo - jadikovaše Miha.

- Nije to opet tako veliko zlo! Ohrabri se, dragane moj! Prvi put si bio u tučnjavi, pa ti se čini krivo, dakako! Ali će proći sve! Mi seljaci ne trebamo za takve malenkosti ni vrača, ni apoteke... Raskoli mu glavu da zijeva poput razlupane bundeve, sve moždani blistaju iz propukline, a mi prilij malo dobra octa pa zakuhaj kakva korijena i drača, i za koji dan si zdrav. Glava pako tvrđa i jača, negoli je ikada bila... Evo i mene je opalio baš iznad uha. Bit će dosta duboko, krvi je iscurilo kano iz vola: ćutim kako mi se sva košulja skrutila od krvi... ali proći će sve to! Nije vrijedno ni mnogo misliti na takve sitnice, onda se rana još više draži...- Oh, da ga pravo znam tko me očarapio, potražio bih ga po bijelome danu, i on bi dozivao milu majku u pomoć! Ja mu lje nikad ne oprostih!... Kako smo iz židovske krčme pali napolje, ja jedva preko praga, a ono me ošinulo da mi smjesta zacvokotaše zubi, pomračila mi se pamet... i ja držah: svršeno je, nikada više, Miha!... Je li to bio gradski potepuh kumordinar?... Aj, nije... To znam da mi je na leđima kaput razderao od vrata pa do kraja u dvije pole... No tada se u tami drugi podvukoše među nas, i on je iza mene zaostao... ali, tko će to tako dobro znati u onome mraku... Ili me opuhnuo zgubidan Jožica?...- Ne, ja ne bih rekao. Ti sam veliš da te udarilo nekakvim tvrdim alatom... kamenom, čim li... A gdje bi zgubidan? Njegova je ruka slaba... On će možda šakom, ali kamenom ili drvom nipošto!... Poznam ga ja dobro: kukavica je, sinja kukavica... On ti ni pileta ne može zaklati... Ili je kumordinar ili onaj podmukli kostriš, študent Ivica, hm, budući župnik, sudac ili fiškal... na vrbi svirala!...- No, kako li su oni prošli da mi je znati! - zastenja muklo Miha, uhvativši se objema rukama za ranjenu glavu.- Ne brini se, dragane moj: svi su dobili svoje! Nitko lje neće od njih tužiti se bogu da mu je krivo, da ga izdijeliše!... Ali ovo mi kopa i struji po glavi: kako li je prošao naš gavan Medonić? Kako li Justa? Kuda najednom iznikoše!... A djevojka bijaše tako hrabra... ponešto čvrknuta, što baš ne dolikuje djevojačkoj glavi...- A naša mama, japo? - probugari Miha.- Ha! Moja "duga Kata"? Ne bi baš škodilo da je tko oplete po leđima; ali ne bojim se za nju! Ona se stalno prva izvukla i odvila iz one galame i ostavila bojno polje natrušenim glavama! Oh, mudra je ona, mudra... prosti joj, bože!... I ne sumnjam o njezinoj kreposti da nam želi da odnesemo iz boja što više masnica... Kata ostaje vazda ona stara moja "duga Kata"!...Tako dopuza otac i sin do vrutka koji netom ostaviše njihovi krvni protivnici.- A sada, japo, izgulite ponajprije ove dvije polovice kaputa s mojih leđa... Uh, ni maknuti ne mogu rukama... U onom vrtlogu napolju, koji je sve više i više rastao kad sam se osvijestio do udarca i poletio onamo, netko me nemilo češljao i gladio sada po leđima, sad po laktovima... Štedio je, lupež, ipak glavu...Mali "kanonik" teškom mukom svuče sa svoga sina desnu polovicu, a onda lijevu njegova ogajtanjena "madžarskoga" kaputa... Sve to bijaše zamrljano i zaliveno krvlju...- Miha! Miha! Ljudski su ti pustili rogove: sve je to skrućeno od krvi...- Potražite sada, japo, nutarnje džepove... da li je kesa ostala na svome mjestu?...Miha se izvali na rosnu travu, a "kanonik" stade opipavati svaki gajtan i pretraži sve džepove u jednoj i drugoj polovici kaputa, ali kakvoj kesi ni traga ni glasa...- Miha! Nema ništa! - otprhnula je ili je ostala na bojnom polju...- To sam i mislio! Ala je vraški skup taj uskrsni ponedjeljak!... A zamalo da ga nijesam i kožom platio!... Šta velite, japa, da li će tko današnji dan platiti kožom? Je li tko mrtav ostao? Ili će mu otpjevati sutra, prekosutra?...- Ah! - mahnu "kanonik" objema rukama, a zatim zagrabi vode i stade kvasiti svome sinu glavu... - Nikada još ne bijaše u našim tučnjavama mrtvih glava... Jednom da! Bio sam tada u tvojim godinama, a Martin Požeg, dao mu bog lako pokojnoj duši, bio ljudeskara kano hrast. Kada zamahne ručetinama i krakovima: sve padaj oko njega kao da obaraš drvene svece...

Bijaše bitka, teško da će se današnje posramiti, ali se zbivala u krčmi... Satrlo sve stolce i stolove, boce, čaše i prozore: jednom riječi, što god bijaše krhko i pruživo. Martin Požeg sukao s protivnicima kroz prozor i na vrata kano da vijalicom vije... Ali oni popni se orijašu tko na leđa, tko pod noge, tko na ramena i netko ga ubodi u trbuh... Ali zlo... raspori mu orijašku trbušinu... Bio je to neki isluženi vojnik, Vid Kramarić... Kažu da je sudjelovao u tri ognja... u tri rata, pa mu je bilo zaklati čovjeka kao vrapca i da nije znao ni za dušu, ni za boga... Naš Martin Požeg stisni očima, sažmi krutim ramenima i zatuli kano bik, uhvativši se za trbuh. - Pustite, ljudi! Ovaj se ne šali, zaklao me... rasporio mi trbuh - problijedi Martin. A svjetina se razbježala na sve strane. Ljudi zjaju u rvanje i tučnjavu kano telad u nova vrata. Oni gledaju u rascijepane glave i osakaćene ruke... Ali smrt... to je nešto strašno i grozno, i sve bježi što ga noge nose! Naš Martin pribere svoj rasporeni trbuh objema rukama, i on ni pet ni šest, nego ravno k svome domu. Kažu da je u rukama nosio svoja vlastita crijeva... Oh, silna i jaka bijaše to ljudina... On na kućni prag, a žena preda nj sa: - Pomagaj i jao! - Muči, muči, ženo - odvraća on - našalili se malo, pa bocnuli... na!... - Sruši se preko praga i izdahne... Vid Kramarić sam se izda sudu i gospodi te poginu negdje u svijetu u dubokim tamnicama... Onda još imahu za ubojice takve tamnice gdje žive zločince u podzemlju izjedahu jakrepi i gušteri i druga neman; a kad ih oglodaše do kostiju... onda, dakako, hoćeš-nećeš, izdiri s toga jadnoga svijeta!... Ali nespretno je ovako rukama grabiti vodu - svršavaše hitri "kanonik" - gdje je tvoj okrugli "madžarski" šeširić? On će baš valjati za taj posao. A može se i vode nasrkati iz njega... Upravo mi gori grlo od žeđe.- Kuda je moj klobučić, japo? Nestalo ga još u onoj tami kod Rajhercera; čim izvrnuše stol, i moj šešir otprhnu sa glave.- E, vidiš, moj ostade čitav... Šteta, šteta, Miha! Svega te ogulilo: oh, tvoje lijepo "madžarsko" odijelo! Sad ćemo ga tek moći nataknuti i objesiti na kolac pak staviti u grašak da plašimo vrapce i sjenice njegovim dronjcima!I "kanonik" skine s glave svoj iznutra napola krvavi klobuk te zagrabi vode i napije se na dušak.- Na, hoćeš li ti, Miha? Odlanut će ti! - I otac zagrabi opet pun klobuk vode te poda sinu. Ovaj jedva okvasi usta, a zatim pritegne jednu polovicu svoga kaputa, te ga počne umakati u vodu.- Tako, japo! Šešira nemam, pa ćemo sada ovim omotati glavu i krenuti doma da nas ne zateče bijeli dan... Sad mi je ponešto prestala bol, samo mi je mučno u želucu. A zar nećete vi, japo, prikvasiti, svoju glavu? Ta rekoste da i vi zadobiste ranu iznad uha...- Neka je tako, neka! Ja volim da mi se u rani skruti krv... Nekako se to začepi, pa barem ne zapuhara vjetar unutra... Bolje je ovako! E, nije to prvi put, sinko moj! Majstor sam ti ja u takvim poslovima... Šta ćeš? Našemu čovjeku i treba kadšto otpustiti nešto krvi, to je zdravo, Miha moj! Pa iznenada: puf?... I krv curi te ključa da je milota! A onamo sav dršćeš kako će te bocnuti "barbir" svojom sitnom iglicom kano da te buha ugrizla... I tako si se uplašio te neće ni krv da poteče...Mali "kanonik" pomogne svome sinu na noge, oveže mu jednom polovinom kaputa glavu, a drugu polovinu baci preko svoga ramena.- Ej, kako negdje tvrdo spava "duga Kata"... blažena li je ona! A mi se ovaki vučemo i šuljamo pod kućni krov!...- Mh! Alaj me opet presjeklo! - zaskomuka konjski trgovac Miha, te otac i sin otisnuše se svojim putem doma...

*

Prošla su Tri kralja - ili kako ih zovu "Mali božić"... No ljuta i ciča zima nije ni za vlas popustila; dapače zakijao sitan i suh snijeg na hvat visoko tako da jedva razabiraš seoske potleušice, nego ti se sve to iz daljine vidi poput ovećega grumenja snijega iz kojega suklja

onaj idilični, rijetki, blagi i bijeli dim štono se melankolično odvaja i dijeli od seljačkih ognjišta. Zaista, svijet ne pamti tako ljute zime kakva je ova - a sada s "Malim božićem" kano da istom počinje, a imala bi jenjavati... Na selu je tako tiho i nijemo... tek koji pas zalaje dva-tri puta, ali se hitro opameti, podvuče rep i odšulja se u toplu zadimljenu sobu među kućnu čeljad... Gdjegdje zakukurikne pijetao; a babe se pogledavaju: jesi li ga čula? Da li će se vrijeme promijeniti, ili će svatovi u kuću?... Zatuli i koje blašče u stajama, no to ne sluti ni na što, van ako se gospodar ili koje družinče sveti da treba blagu donijeti sijena, pa široko i pospano zijevajući polazi na sjenik, mrmoreći utješljivo: - Taki, taki, plavojko ili rumenko! Dobit ćeš sijena slatkog poput pražetine, da ti ne bude dugočasno!Sve je tiho, mirno i nijemo s polja... No u tim košnicama poput pčela zuji, mota se, obilazi, mudruje, pjeva i puši. A i srču dobri gospodari i valjanu kapljicu crvenike... Žene upregle svoje kolovrate, pa kako oni drndaju i kolesa okreću, tako jezici ne zaostaju... Tiho i spokojno izvijaju se niti iz čednih povjesama, ali zato predu ženski jezici... Ovdje je kovačnica seoskim novinama, priprostoj diplomaciji, međunarodnim pitanjima i sitno-velikim događajima po brdinama i dolinama - kuda god se steru seljačke kolibice.- U gavana Medonića sprema se sjajna svadba, kakva se još nije vidjela u devet župa nablizu i daleko - napusti slinu na prste i prenese je na povjesmo, okrećući polaganije kolovratom gospodarica Mandaljena, koja vazda takvim načinom započinje "uvodne članke".- Masna je kuća, a vele da je sada uz staroga vraga počeo i mladi kovati novce u Medonićevu podrumu... Ovoga je doveo "kanonikov" Miha, "špekulant" veći od svih Cigana na svijetu - odvrati Jaga navodeći konac što joj netom puče na vretenu.- Ej, ipak je sretna Justa! Stara bogata parta... No, lica joj baš nijesu pisanica, niti vidiš da se umiva mlijekom i rumenim vinom. Bože joj prosti! Par neće biti baš nikakav! Miha je, duše mi, momak da mu premca ni blizu ni daleko... pa je i nekakvi polugospodin! - opomenu snaha Marta, ogromna seljakinja, širokih obraza, velikog, jakog i izbočenog nosa, nalik više muškarcu nego ženi... Ona bi vazda obustavila kolovrat kad je zavrtjela jezikom da bolje čuje samu sebe, jer je njezin glas više grmio nego zanosio na žensko grlo.- Pripovijedaju da je bilo ljute borbe i žestoka okršaja s maćehom Margaritom. Ona je u zadnji čas planula na te zaruke, zagovarajući domaćega slugu Stipu... Maćeha htjede i milom i silom da joj bude zetom sluga, koji zaslužuje mnogogodišnjom vjernošću i marljivošću da postane gavanovim zetom i da se priženi umah u kuću - pridoda gospodarica Mandaljena.- He, he! Ta Margarita - pa sluga Stipe! Ne dao bog ni jednoj čestitoj ženi zla jezika... Ali o njih dvoje baš se ljudski stadoše zadijevati jezici... Ista "duga Kata", koja vazda šuti i mudruje, vele da je negdje iza grma pričekala Margaritu te joj zaintačila: "Oj, stani, maćeho mlada, stani! Zašto li si to ono protiv zaruka Mihinih s tvojom pastorkom Justom? Ej, ej, pisana moja! Crvena su još lijepa tvoja lica! Obla su tvoja ramena, a kakva si istom u pasu! Skupo bi te kupio... tko te ne bi poznavao! Misliš da ja ne znam čemu ti vičeš, motaš, pleteš i zagovaraš da slugan Stipe ostane kao priženja u vašem domu?!... O, znam ja to, znam, pisana moja, tako dobro kao i ti! Ne udaješ ti pastorku nego sebe! A u gavana Medonića puno je novaca a malo pameti; zdrava pak vida ni za lijek! Mila moja, ja ću tebi baš onako pravo otkresati. Misliš li ti i nadalje kuriti i cendrati protiv zaruka moga Mihe s pastorkom tvojom, ja ću tebi pripaliti tabane da će uzvitlati dim koji će zamutiti sva naša sela u čitavoj župi! Misliš li da ja ne znam kakva ste - rodbina i svojad... ti i vaš slugan Stipe!... Gledaj, gledaj sada u zemlju da nađeš što brže pepela, pa da pospeš grešnu dušu pokorom!... A i tvome Medoniću otvorit će se vid... i sluh!" Tako "duga Kata", koja možda nikada u životu nije toliko najedanput izgovorila. Mali "kanonik" pak da je živo razmahao svoj jezik po krčmama, otkale leti zao glas brže od puščana zrna... I gazdarica Margita popustila. Stipe se odnesao iz Medonićeve kuće za kravara u gospoštiju Branovačku, i doskora će osvanuti Justina svadba s Mihom! - raščinjaše predmet snaha Marta svojim krupnim glasom, a kolovrat je lijepo slušao i mirovao...

- Pa izmirili se i s muzikašem Jožicom... Trgovčić Miha i mali "kanonik" neke nedjelje natrusili se u Žida Rajhercera onog istog vina, od koga im pobenavila pamet na uskrsni ponedjeljak, da jedan drugomu razbijahu glave kao da su kruške, a ne kosti i ljudsko meso... E, dakako! Bez Jožice i njegova bajsa ne može biti nijedne sjajnije i bolje svadbe! - zacvrkuta Jaga okrenuvši hitro kolovratom da joj opet puče konac, pa je tako trebalo kolovratu stati.- A Miha da neće voditi Juste u svoj dom, nego da će se priženiti k Medonićevima! I "duga Kata" ne dobiva snahe u kuću, već gubi sina iz kuće! No, ona se i ne bi dugo slagala sa snahom! Nije takve sunce rodilo da bi u nje istrajala dok bi zajedno pojele funtu soli! - sjeti se gospodarica Mandaljena.- Malomu "kanoniku" da nije bilo pravo što je gavan tražio takvu ženidbu. Ali Medonić ne popušta ni za dlaku: - Ja ne imam muškoga djeteta! Ej, da mi je pokojnica poživjela, obdarila bi me bila i sinom! Margarita je lijepa i rumena... ali jalova! Šta ćemo? Tako hoće bog! Možda nije božjega blagoslova i kućnoga mira kad se nađu u domu djeca od dva braka. A u tebe je i muške i ženske djece kano šipka, pa onda ćeš lako pregorjeti Mihu! - opravdava svoju odluku gavan Medonić. A mali "kanonik" sažima ramenima: - Pri tome pitanju neće se lje razići naši putovi! Kad ti baš hoćeš tako i ne popuštaš, pa neka ti bude! - A u sebi on računa i snuje drugačije: - Baš je voda na moj mlin! Ta upravo bijahu to moje slatke i ružičaste nade! Ovako je Miha najbliži gavanovu imetku... a tu će se i moja kuća uzdignuti i proširiti... - Pa sve je u redu! Neka, neka! Godine su duge, a ljudski život je kratak! Vidjet će i znati tko poživi kako će još biti od te bogate ženidbe, bolje priženidbe trgovčića Mihe u masni dom gavana Medonića - završila snaha Marta, a glas joj bijaše sve krupniji...- No, gazdarici Margariti nikako ne prija taj brak. Vele da ju je doduše upokorila "duga Kata" - i njezin muž, mali "kanonik", čije je škiljanovo maslo čitava ta ženidba te se ona nekuda naoko smirila. Ali u duši je tmurna i žalosna. Bogatim gavanovim domom ne kreće se već onako žustro i veselo kao prije, nego se tužaka da je boli danas glava, sutra prsa, prekosutra ovo i ono... A tada prikričuje Justi: - Ded, ded! Skoči, makni se, draga moja! Nećeš lje moći jadikovati na me da sam ti bila maćeha! Radim za tebe, za oca ti i za dom savjesnije i marljivije negoli tvoja rođena mati!... A sada, draga moja, povuci i sama: ta za koji dan eto te s tvojim mužem u kući, i ti si gospodinja!... Ja, ah, ja ću onako iz prikrajka gledati kano napol sluškinja, napol rođakinja; eh takva je sudbina svim dobrim maćehama koje ne imadu vlastita poroda! A mjesto da udavaju pastorke iz kuće i dobivaju snašice u pomoć, dođu im na vrat tuđi ljudi, priženje, pa tada makni se, maćeho, na tavan poput starog potrtog pokućstva i oruđa!... - griska i čagrta Margarita dan na dan, a nehajna Justa sažme ramenima, uzdigne oholo glavu i ne odvraća ništa maćehi, kano da u sebi misli: "Tako je i pravo, moja mila!" - razlagaše Jaga nastojeći pokazati kako i njezin jezičac ni najmanje ne zaostaje za Mandaljeninim i Martinim.Tako su plele i tkale brbljave žene u nekoj od seljačkih kuća u okolici... A u drugim domovima valjada još i gore tu stvar pretresuju sitno i tanko na situ i rešetu...Iz svega pako rodilo se toliko istine da je prve nedjelje župnik s prodikaonice ozvao ovako: - Poštovani župljanin Miha N. uzimlje, a poštovana djevojka Justa Medonić udaje se za Mihu N. - što ozivljem po prvi put!...Kada izminuše tri nedjelje, pokazala se pred župnom crkvom do četiri para svatova, a među njima najsjajniji svatovi Medonićevi... na trojim kolima dovezla se svadbena svita, a svaka kola imađahu svoje muzikaše. Na kolima koja su vozila mladoženju i mladenku pa posnašicu svirala je Jožičina družina kano najglasovitiji svirači u čitavoj okolici naširoko i nadaleko... Miha bijaše u novom i skupom odijelu, ogajtanjenom još gušće i finije nego što je bilo ono što ga rastrga kumordinar Žorž prošlog uskrsnog ponedjeljka... Justa se sjajila i blistala poput kakve kraljice iz vilinskog carstva... Rođakinje i seoske prijateljice pomogoše se za kojekakve tajne u gospođe Rajhercer, te Justa najednom postade u licu bijela i rumena da bi rekao: rodila je gospoština u svili i kadifi!

Kadno se dovršilo vjenčanje pred žrtvenikom, pođoše kićeni svatovi uz svoju muziku u onu istu "kršćansku" sobu Židova Rajhercera gdjeno se izvila galama i tučnjava na uskrsni ponedjeljak... Rajhercerovi posebice iskitiše i načičkaše za Medonićeve svatove svoje prostorije, jer su računali na obilnu žetvu današnjega dana. I uistinu, nagrnulo je mlado i staro, muško i žensko na vrata za svatovima da uživa i da se nagleda... Jestvine se počele pušiti i svoj miris razlijevati tako obilato da ga oćutješe u župnom dvoru, u školskoj zgradi i u svim domovima, nanizanim okolo crkve, a vino je teklo kano u okladu... Tko gođ bi se pokazao, dobro je došao! Mogao je do široke volje omastiti brk i nakvasiti grlo koliko mu je srce žudilo!...- Nikada ovaj kraj ne vidila takova svadba i nikada ga više ne bu vidila i čula! - klicahu ushićeno Rajhercerovi; a patuljasti gospodar judejskoga doma pisao, računao, slagao - pa točio i nosio!- Hojte ljudi! Hojte! Folkfest je denes kakvi nikada još bil nit ne bude!... Svaka, koji dojde, dobro došel!... Badava dobi piti i jesti, koliko hoće! Šivila svatovi Medonićevi!... Šivila! - ciktahu složno i glasno blaženi supruzi Rajhercerovi.I krojaču Trepetljiki svratiše se svatovi! Ali suha i kisela bijaše to gozba prema onoj Medonićevoj! Gospa Trepetljika šutjela, škrinuvši katkada jedovito zubima i mahnuvši gnjevnim pogledom prema krčmi Rajhercerovoj kano da pogledava na Sodomu i Gomoru! - Oh, da se svi pretvorite u prah i pepeo! - kuhalo i kipjelo u njezinoj zavidnoj duši. - I takvi su ti naši ljudi! Mi stari prasjedioci spali smo na ovake grane! A dotepi se netko i preko mora - i oni nahrle onamo kano pčele na med! To li smo mi prasjedioci zaslužili i zavrijedili? Koliko puta bi se onaj mali "kanonik" napio na veresiju kod mene; a čini mi se da ga još i sada imam na rovašu!... I on se nije sjetio nas i našega staroga doma! O, naći ću ja rovaš, pa ćemo ga poškakljati pred sudom kad bude najmanje želio i nadao se! Čekaj ti, prnjavče, čekaj! - vrelo je čitavo tjelesno i duševno biće gospodarice Trepetljike... Pa bijaše i prema onim svatovima hladna i srdita koji je počastiše, ne obašavši njezina čestitog doma i koji ni najmanje ne skriviše što su se bogati Medonićevi svatovi usidrili kod Žida Rajhercera.Siromašnija svadbena svita vraćala se iz krčme već u prvi mrak k domu mladenaca gdje se proslavljuje prva noć i prvi dan svadbe... Njih bi sustizao na putu glas crkvenoga zvona štono je stalo romoniti na pozdrav anđeoski majci božjoj... Tu bi muzika prestala te najprije mladoženja, onda svatovi i muzikaši skidaju klobuke te se lijepo mole i pokornički udaraju u prsa.Dotle se u Žida Rajhercera razvija najživlji ples, raspliću i odmataju zvonki svadbeni govori. A seljačka muzika, na čelu joj zgubidan Jožica - nije šale, devetero njih - svira i šumi da ćeš oglušiti...- Zvoni na pozdrav anđeoski! - kliknu netko. - Stanite ljudi, tu već nismo gospoda svatovi, van pokorne kršćanske duše, pa se molimo bogu velikomu!- Šta bi zvonilo? Pa neka zvoni, mi ne čujemo! Može nastaviti sutra! Muzikaši, udarite složno "tuš"... da bog živi našu gospodu mladence po treći put! Koliko je niti utkano u njihova svadbena odijela... toliko godina da nam požive zdravo i veselo! Koliko kapljica oni ispiju na današnji svadbeni dan, toliko im bog udijelio drobne dječice: po tri dijela muške, po jedan dijelak ženske! Neka viču, neka se deru, neka sviraju i cvile... kako naša današnja muzika! Samo da je sve zdravo i veselo, živo i debelo, glasovito i govorljivo, jasno i krasno... kano i naš današnji svadbeni dan! Da bog dao: prvo što će naša gospa mladenka pelenicama omatati i u cifrastoj zipci zibati, neka bude čovjek... ljudina! Da kosom zna mahati, sjekirom udarati, plugom plužiti, te svakim muškim oruđem baratati i ružiti! Neka mu se vazda čuje u selu i na prelu prvi glas... kano među devet naših muzikaša Jožičin stari, slavni bajs!... Tako nam bilo svima veselo življenje... od svih nas neka tako glasi naše današnje anđeosko pozdravljenje! Bogu na slavu, nama na čast... kao što ova božja vinska kapljica svima nama u slast! Trsje obrodilo, lagvi se napunili, boce se natočile do grla, kupe se nasule do vrha, pa sva gospoda i

gospođe ove sjajne svite upravo, gle, ovako! (Tu govornik istrusi do dna.) - I ničija poštena duša da nas nije osramotila i nagnula naopako! Samo zdravo i veselo! Hvala bogu, da ruje kiselo! Dakle, muzikaši, Jožice, udrite "tuš"! - svršio je danas gospodin djever, a inače seljak Janko, dobar gospodar, pametna glava, općinski starješina, sa četrdeset duša družine u zadruzi, osam pari volova i četiri pluga, na svim svadbama govornik prvoga reda, kano da iz knjige čita. Jezik mu je živi plamen, što je na Duhove sašao nad glave apostola - a iz duše i srca vrcaju mu žive varnice i krijesnice da im nije nikada ni kraja ni konca...I muzikaši namazali tanke lučce i prignuli glave jedan do drugoga i zavinuli klinčace i povukli po strunama i udarili bijesno i ljupko, krupno i tanko, tiho i glasno, nadugo i nakratko, duboko i visoko... A nad svima Jožica duda u svoj bajs, naherivši ponosno glavu kano da će prikoriti sve ostale drugove u nizinama: "Šta ste vi prema meni, šta je cilik vaših gusala prema mome bajsu!" I uistinu, kada druga dva bajsa šume, Jožičin grmi! Kada su svi ostali zviždeći vjetrovi, Jožičin bajs je orkan, sipajući lomot, gromot i oluju!- He, he, he! Sve badava, recite što vas volja, zgubidan Jožica ipak je najveći majstor među našim muzikašima, što gođ ih pamtimo naširoko i nadaleko! - primijeti danas gospodin "prvodeći", svaki dan pako tih i miran seljačić Grgina, koga vole u svatovima baš u časti "prvodećega", jer se nikada ne utrudi prebirući nogama pred svadbenom svitom i oponašajući glasove sve domaće peradi i četveronožaca... U selu je slab gospodar s jednom jedincatom šušatom kravicom, napola otkinuta repa, dok je desni rog već davno omuzla derući njim o krošnatu jabuku u sredini neograđena dvorišta. Lijevi joj je pako rog od pamtivijeka nekakav zagonetan paroščić sa dva ogranka... No, ako je u Grginu gospodarstvu jedincata šušata kravica - zato na njegovu domu, koji se sastoji od malene seljačke izbice s ogromnom peći, gospodari i razmahuje se gorostasna mu ženica, opaljena, četverouglasta lica... Ona radi za tri Grgine; jede silno, bog joj blagoslovi, te se veseli i uživa kada joj čovječca Grginu odvuku u svatove!... On naime vazda odatle dotura punu torbu, misleći najprije u raskalašenoj svadbenoj galami na izvrstan želudac svoje dobre ženice...Već bijaše kasna, tamna noć kad se svatovi otpraviše put Medonićeva doma... ta istom sada nastaje prava svadba... U Židova Rajhercera, da se vazda vjerno vrše stari običaji, slavilo se tek predvečerje, tek neki maleni odmor nakon što je svećenik pred bogom i oltarom zauvijek svezao ruke mladencima.Svatovi i mladenci i muzikaši posjedali opet na troja kola, a konji se odmicahu lagano i dostojanstveno cestom, samo da mogu svirci izvoditi svoje melodije na strunama i da se jače čuje huškanje i potcikivanje veselih svatova. Mladenci valja da budu oprezni za svih svadbenih dana! Ne dao bog da se opije mladoženja! Tada bi zaromorilo i zašuštilo u svim susjednim selima u kojekakve slutnje i gatke, a ukućani svadbenoga doma uzdisali bi i značajno pogledavali jedan drugoga: - Bit će nesreće u braku! Bit će tuge i nevolje u životu. Gospoji posnašici treba još više paziti na samu sebe da joj se ne zapliće jezičac! Ona naime prati svaki kret mladenke. Ona je poučava što joj valja odgovarati na pitanja mladoženjina, a što na pitanja rodbine i svojte; kako joj valja cjelivati ove i one; kako držati glavu i ruke; kako piti i jesti. Jednom riječju, mladenka je lutkica posnašičina. I što gođ sagriješi u tim obredima mladenka, pada odatle mraz na obraz gospođi posnašici. A vinska kapljica običaje se ovdje krupno katkada našaliti i zavesti slabije i neiskusnije gospođe posnašice. No tada, pomozi bože! Godinu dana grme žene po selima, u crkvi, na polju: kako je takvu nesretnicu ulovilo u svadbenoj sviti vino i koliku je nesreću svalila na dom i čitav život mladenaca!... Ni djeveru, ni drugim svatovima nije slobodno zapiti svoju pamet na svadbi. Silna on imade tu posla: kojekakvih zdravica, opreza svadbene etikete i zakučastih ceremonija, u čemu, ako si i najmanje pogriješio ili ti se zapleo jezik ili ti se zamela riječ, čekaju te teške kazne što ih izriče domaći starješina! A čim se stanu vrstati: tada, zbogom pameti! Zbogom, glatka i pametna riječi! Zbogom, dobra i zdrava misli!... Osobita svečanost valja da vlada i da se obdržava u svadbenoj sviti!... Samo "prvodećemu" od svih njih slobodno je zastrančiti kada se

već počne slaviti prava svadba - a to je u domovima mladenke i mladenca. Gospodin "prvodeći" treba da je na svome mjestu dok svadbena svita odlazi u crkvu i iz crkve; dok putuje od mladenke u dom mladenčev: dakle samo na svadbenom putovanju valja mu računati sa svojom pameti, a osobito s nogama. Inače, dok traju svadbene gozbe, može se on odvući i kuda na sjenik, pa ga neće nitko zgriješiti...Kada prolažahu Medonićevi svatovi, svaka je kuća upalila krijes budi na svojemu dvorištu, budi posred ceste. Tu stoji domaćin sa silnim krčagom vina, s kruhom i soli na pladnju. Oko krijesa sva družina, a djeca, veselo pjevajući i ijujućući preskakuju plamen vatre! Svatovi se približuju i silaze s kola - ta već izdaleka ugledaše krijes, a to je osobita počast za mladence i čitavu svadbenu svitu. Muzikaši dovršuju poputnicu, a "prvodeći" priskakuje, vrteći se naokolo, k vatri, dariva djecu i prvi od svatova preskoči plamen krijesa... I gudba prestane i zavlada mir, a domaćin započne: - Da ste mi zdravo, gospa mladenko, gospodine mladoženjo i ostale gospođe i gospodo i cijela slavna svadbena svito, da ste mi zdravo! Kako evo čisto gori i plaminja ovaj krijes, tako gorjela i plamtjela vaša ljubav i štovanje, mladenci moji!... Kako se iz ovoga krijesa ne odmata nikakav dim, nikakav oblačak: tako vam bilo vaše življenje, vaše poštenje i vaše mišljenje! Živite milim životom poput golubova! Budite pošteni poput svetaca na oltaru! Misli vaše neka budu čiste, jasne i kreposne, kao našim anđelima čuvarima! Prigriznite, mladenci moji, hljeba; prismočite ga zrnjem ove bijele soli; srknite iz krčaga ove drage kapljice! Počastite mene i savkoliki dom! Koliko mrvica hljeba, toliko vam dječice zapjevalo u kući! Koliko zrna soli, toliko bilo godinica mudrih, sretnih i radosnih u timarenju stoke i peradi; kod pluga, rala i motike; kod žetve i sjetve; u domu i na putu!... Koliko kapljica u ovom krčagu vinca, toliko vas ljubilo, štovalo i dragovalo milokrvnih, poštenih i iskrenih ljudskih srdaca! - Moj dom i sve ovo moje jest i vaše! Kada budete kucali - otvorit će vam se! Kada budete zvali - odazvat će vam se! Budi nam sve zdravo i ponosno!... Svima vama na radost i veselje - a mojemu domu na čast i poštenje! Živjeli!I mladenci zagrizu hljeba i prinesu sol k ustima i pokvase usne vinskom kapljicom iz pehara - a onda djever uhvati pladanj s kruhom i solju i krčag s rumenim vincem te sa svim tim preskoči plamen krijesa, pa zaklikta tanko i glasovito: - Kako vi nama, tako i bog vama! Bogu patri molitva, popu lukno i cjelivanje ruku - mi vraćajmo jedan drugomu milo za drago! Ispunile se naše i vaše vruće želje - bogu na slavu, a nama na čast i veselje. Živjeli! Živjeli! Pa se stadoše grliti sa mladencima i svatovima, a muzikaši sviraju da sve vrcaju iskre od struna, i nagiblju pehar da dobro razabiraš kako teče i klokoće vince niz gr'oce u veselo srce. A djeca zavrtješe kolo oko krijesa ijučući i pjevajući.Tako je bivalo kod svake kuće i dugo trajahu ti obredi dok na domu gavana Medonića već teško i nestrpljivo izgledaju svatove, a najljuće jadikuju kuharice da će im se jela ohladiti i sav im miomiris ishlapiti... Pa i sila božja seoske djece već mrmlja i zijeva. A voda im navire na usta za slatkim zalogajima, i nožice im se podsmiču od žudnje za muzikom.- Idu! Idu! Idu!... Već su pod brdeljkom Lalokom i već sađoše s kola da se pješke popnu ovamo! - vikne netko iz naslage silnih gostiju što se sjatiše sa svih strana u bogati Medonićev dom... - Idu! Idu! Idu! - kliču i jecaju djeca, poletjevši pred Medonićev dom u dvorište gdje u isti tren planu silan krijes da obasja put mladencima i svatovima.Sve se uzvrpoljilo i uznemirilo. Isti Medonić nekako žustrije priskakuje sad k ovomu, sad k onomu stolu, namještajući na jednome silne pehare, a na drugom ogromne boce vina stare mjere. Mali "kanonik" s "dugom Katom" kano da se bojažljivo i postidno povlači uza stijenu prema vratima da što prije ugleda mladence i svatove. "Duga Kata" danas nekako voljko gleda u taj božji svijet, a veliki crveni privezač pod vratom odrazuje se tamnim rumenilom na njezine navorane obraze. Margarita Medonićeva okreće se brzo i spretno oko nebrojenih jestvina i naprema uz četiri dobre i marljive pomagačice ili takozvane "strane kuharice", ali ne propusti kadšto nazlobno i mrko promjeriti "dugu Katu" od glave do pete i zagunđati nerazumljivo samoj sebi: - Ah, kako zaokupiše i navališe u taj bogati dom da izjedu moj trud i

muku. A on? Moj dragi Stipe? Njega istisnuše i trgnuše od mene... Čekajte, čekajte! Vidjet ćemo!...Jakov Brdovečki, visok i tanak seljak, malene glavice na dugačkom i sagnutom vratu, dugačkih, tankih poput šipke, plavih brkova - zagledao se u pehar pred sobom na čelu stola i zamislio se u duboke misli... On je danas gospodin starješina ove kuće, a dobro poznaje vragometnoga djevera Janka. Bit će ljuta i teška okršaja u zakučastim i prepletenim obredima pri uvađanju mladenaca i svatova u kuću i k stolu! Ali Jakovu Brdovečkomu, također iskusnome starješini, neće pasti mraz na obraz. Ipak bi mu bilo milije da kakvo šepetalo i prilivoda djeveruje danas mjesto zasukanoga Janka. A gosti puna kuća, mili bože! Toliko ih se doista ne pamti ni na jednoj svadbi čitava kotara. Jakove, Jakove, saberi svoju pamet! Ej, vrijedi ipak i ona nešto! - pomisli u sebi gospodin starješina, prokašlja tankovito i ogleda se na sve strane ne bi li tko pogodio njegovo mozganje. I u taj čas obasja mu lice i čitavu kuću veliko svjetlo krijesa štono je planuo i probuktio u Medonićevu dvorištu.I već kuca, bolje reći lupa tvrdom šakom o vrata "prvodeći" Grgina...- No, za te mi je lako! Smotat ćeš se poput ježa preda mnom.I "prvodeći" uljeze u dom, i obredi otpočeše. Sve teče i odmotava se mudro i pametno i u najljepšem redu. Sada se donjihao i djever Janko. Bila je ljuta i opora borba: ali Jakova Brdovečkoga ledena hladnoća, polagana, gotovo troma riječ, tanko i jasno grlo, dugačke, ali skladne i odmjerene rečenice, jasna i umarajuća logika doskora utrudiše svu govorničku snagu gospodina djevera Janka, i on klone, podavši ruku starješini i šapnuvši mu u uho: - Đavo neka se rve s tobom! Ja se lje neću! Štedimo jedan drugoga, ali zato se oborimo na druge i na ove silne goste da ih smotamo! - Jakov Brdovečki osmjehnu se zadovoljno na svladanoga i kimnu glavom da pristaje.Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugoga kraja stadoše kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se dosada takvo šta nije vidjelo ni čulo! Što je na najsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestvina, to se u Medonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti pečenja različita mesa: dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti! A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina, jedno jače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe u Medonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takve svadbe kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!...

*

Kada je Mecena iz svoga doma otjerao đaka Ivicu, zavlada tu nekoliko dana grobni mir, tuga i samoća. Kumordinar luta i mota se po kući, kano da je bez glave. Neprestance uzdiše i nešto tumači samomu sebi, brojeći na prste.- "Dobrotvore, tu vam ne daje nikakva prava dobročinstvo vaše družinske sobe i odgoj vaših slugu... Ona je moja!" - ponovi kumordinar Žorž riječi svoga rođaka i rujatuša Ivice, te si grebe zamišljeno glavu.- Ona je tvoja! Pa neka ti bude; ali kako se možeš tužiti "na dobročinstva družinske sobe, na odgoj slugu"? Pa zar nije tebi, tepče, dobro bilo u družinskoj sobi? A odgoj slugu? Kojih slugu? Ta, čovječe, ti si sa mnom bio ovdje u mojoj sobi! Zar sam ja sluga? Je li te takve drzovitosti naučilo u školama? Nijesam li ja gospodin kumordinar Žorž? Nijesam li ja sve tebi dao, sve ti dopustio i priuštio kao i samomu sebi, nesretniče? Ja, sluga! Ja, sluga? Istina je, bio sam... kao što si i ti bio seljačić, svinjar i puretinar! No nekadanji sluga Jurić postade gospodin kumordinar Žorž; a nekadanji zgubidančić muzikaša Jožice postade đak... i doskora rujatuš Ivica! I naš svemožni gospodin nije skočio iz zipke kao lustrišimuš... Pa kako to sve

bijaše onoga nesretnoga jutra? Ja sam bio mamuran i zlovoljan; ne mogoh se dosjetiti, zašto zaspah u odajama milostivoga... A u našoj sobi već ujutro puši lulu zgubidan Jožica i pita za svoga sina. - Šta ja znam gdje je. Postao mudar kano da je već odslužio misu... Gdje bi mogao biti: tko će znati? - odgovaram ja Jožici, a on razrogači u me svoje muzikaške oči. U taj tren bljesne mi nešto u ludoj glavi, i ja poletim k ilustrišimušu. Još nije bio ni ustao. I bubnem da je nestalo đaka Ivice, i da sumnjam, nije li... A što dalje bijaše? Groznica me hvata... Odonda milostivoga tresu svakoga dana po tri puta srčani grčevi i nesvjestica. Tek mu doduše nije popustio, ali, čini mi se da jelo što ga guta vrijedi isto toliko kano da ga meću pod stol. A Laura? Pjeva tanko i glasovito kao da ne bijaše ništa u domu; kao da je mjesto Ivice odletjela iz kuće kakva mušica! Sve je nijemo, sve turobno, tek njezino pjevanje prekida tu samoću, taj pusti život. A lustrišimuš nikada ne spominje ni Ivice ni Laure, ni onoga strašnoga dana! - Tako umuje i sjeća se kumordinar Žorž Ivičina izgona iz raja... kako on sam često mrmlja.Nije takav život ipak dugo potrajao. Mecena uđe ponizno i zamišljeno jednoga dana u odaje Laurine. Ah, tu bijaše bujno i veselo. Svjež zrak struji kroz prozore, titrajući se lišćem i cvijećem što bijaše poredano poput šume po prozorima. Laura vesela, vitka, vazda bujna i neodoljiva, pjevala neku nerazumljivu pjesmicu, a oko joj se zanosilo daleko, daleko. Tko da promjeri te visine i te širine kuda ono leti? Stajaše kraj prozora, sagnuta iznad cvijeća.- Rođakinjo Lauro! - oglasi se tiho i ponizno starac. Ali ona nije čula. - Rođakinjo Lauro! - ponovi on glasnije i zakašljuca da mu je krv udarila u sljepočice.Laura se okrenu od prozora i klikne: - A! A! Rođače! Dugo li se ne vidjesmo. Bolest, zaboravnost, nemar!? Ej, dakako!- Laurice! Ja sam oslabio, otupio, pognjurio se. Rođakinjo Laurice, pustimo sve te crne oblake, neka jure svojim putem! Ti nijesi kao druge... Oh, ja ne dokučujem kakva li to đavolska snaga i sila titra u tvojem biću. Ali ja sam slab, nemoćan, lud! Budi kćerkom mojom, drago dijete, budi. Ja ne razumijem, ja ne znam! Očaralo me! Obajalo me! Dršćem i strepim. Strašan i ružan san, težak poput smrti, navalio iznenada na moj život. Bijaše! Ah, ne spominjimo, jer svaka spomen obnavlja tu tmastu, tu groznu avet, i ona teškim svojim krilima opet počinje zastirati nebo... i život moj! - zarida Mecena te počne plakati i čupati svoju tešku glavu, na kojoj ionako bijaše već malo kose kao plemenita bilja na lošu i neplodnu tlu.Djevojka gledaše starca kano da ga proučava i u isti čas kano da mu se ruga. Nehajan i ponešto gorak osmijeh bljesnu na njezinim usnama... Ona pokroči prema njemu i poda mu obje ruke. Starac se sagnu i stade ih cjelivati.- Žorže! Ponesi te stvari k rođakinji! - zapovjedi Mecena kumordinaru nakon ovog sastanka.Žorž po tri puta sagnu svoje tijelo na poklon i promrmlja u čudu: - Ponesi ove stvari rođakinji! - Uistinu, ona mu je rođakinja - pomisli kumordinar u sebi - ja stalno držah da će ona odmagliti iz dvora poput svih njezinih prednica pa će se pomoliti opet nova zvijezda na obzorju našem. Ali gledaj, ona je rođakinja - i ja joj nosim nove darove... Sve je u redu... samo je rujatuš Ivica nagrajisao i nastradao! Ah, ubogi moj rođače, zgubidane muzikašu! Što ćeš li mi ti sada? Kakve li sramote našem prnjavoru! Kako li će negdje mali "kanonik" svojim kopljem šumjeti i lomiti selom poput vihora te se porugljivo ismjehivati muzikaševoj nesreći!Otada vratiše se u Mecenov dom opet stari dnevi. I gospodin kumordinar kano da je već zaboravljao na đaka Ivicu pa bi često navečer sabrao društvo svojih drugova kumordinara i njihovih družica. Laura se dovinula većega štovanja i pouzdanja negoli to ikada do sada bijaše. O onoj zgodi nije se nikada pod dobrotvorovim krovom zametnula riječ. I tako je prošlo koje po godine.Najednom se kumordinar Žorž nekuda snuždi i stade se zamišljeno svaki čas grepsti iza uha kao onaj koga more i trape tajne i teške misli... Mecena poče slabiti, hahuljati i pobolijevati. O tome hitro puče glas čitavim gradom, a i neki stari naočaleni pobornik poganskoga boga Eskulapa ukazivaše se isprva rijetko, a onda sve češće u Mecenovu domu. Pokimavao je nezadovoljno i svakoga dneva napisao dugi latinski recept, a Meceni dao je toliko krvi otočiti

što rogovima, što puštanjem žile da se njegovo vjekovito i stalno rumenilo kože pretvorilo u pravu mrtvačku boju. Laura bdijaše neprekidno nad starim bolesnikom, podavajući mu lijekove, pa je nastojala da se što rjeđe desi kod Mecene kumordinar Žorž.Jedne noći već prvim sumrakom zaurla vihor, pomrači se nebo i zemlja, i udari kiša kao da si prevrnuo kabao. Laura otkloni kumordinara iz odaja Mecenovih, neka vjerni Žorž pođe na počinak, a ona će bdjeti nad bolesnikom.Dobrotvora obrvao bešćutni polusan, jezik mu počeo zapinjati i kano da ga ostavlja svijest.Kad je kumordinar oteturao niz stube u svoju družinsku sobu, bljesnu oči Laurine; ona pograbi ljekarsku tekućinu, izlije polovicu i hitro izvadi iz njedara nekakav zamočić od papira, sasu iz njega u tekućinu žutkasti prašak - sve pomiješa pred svijećom i šapnu sama sebi: - Danas treba da je svemu kraj! Još ovo, pa onda...Mecena snivaše neprekidno, a prsa mu hropila neugodno i grozno. Četvrt sata nakon što je Laura promiješala onu ljekarsku tekućinu, došulja se oprezno do kreveta i probudi Mecenu... Starac uzdignu ugasle oči.- To-to-t-ko je?- Lijek valja uzeti, gospodaru - šapće Laura.- Li-je-ek, moja kć-e-e-ri? Ah, št-t-a sve to vrije-e-di!... - mahnu bolesnik uvehlim rukama.Laura istoči svu tekućinu u srebrnu žlicu, a starac je proguta na tri maha i klone opet u jastuke. Sad ga shrva težak san u kom se opet pojavi hroptanje. Ono bijaše iz početka glasno i često, onda sve jače, a sve tiše, te napokon zanijemi i hroptanje i disanje. Svuda zavlada grobna tišina. Laura u obližnjoj sobi podbočila glavu objema ruka i zadubila se u duboke i teške misli. Najednom se trznu, skoči na noge i stade prisluškivati. Zatim se primicaše na prstima k postelji. Starcu niz lice teče ledeni znoj, oči su mu zatisnute. Laura uhvati starčeve ruke, onda opipa čelo i obraze, onda noge, prisloni uha na prsa. - Gotov je!!... Dovršio si dakle, mekopuče! Tako je i pravo - neka žive mladi, koji su za svijet, za njegove slasti i nevolje! - Za časak se malo uzbuni, odskočivši od kreveta i obzirući se oprezno po odajama. Tada se opet primakne te izvadi nekakve ključeve ispod jastuka na kojem je ležala ukočena starčeva glava. Polagano otvaraše tim ključevima mnoge pretince po Mecenovim odajama, ali sve uzaludno. Napokon se zadjene o nekakav sandučić u kutu posljednje sobe. Jedva mu pokrov gvirio iz poda koji ona poslije duga napora otvori i podigne. Tu bijaše sila pretinaca koji vođahu u dubljinu poda, ali svi su zaključani. Kako ćeš ih sada otvoriti? Kuša Laura sve ključeve, no uzaludno! Sad joj sine misao: "Možda ih otvara onaj isti ključ kojim otkračunah i pokrovac?" Tako je i bilo. Po redu je otvarala sve i počela vaditi silan novac. Oči joj bljeskahu kao tigru kad ugrabi svoju žrtvu. Obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik. Sve je ispraznila, naslagavši hrpu vrećica po podu; a tada pozorno pozatvarala sve pretince, a onda i pokrovac, istrgla zubima onaj ključić od ostalih, tisnula ga u njedra i počela tihim koracima sve to blago prenašati po tami u svoje odaje.Kad je svršila posao, pusti starca u tami, pritvori vrata i sa svjetlom u ruci pohrli niz stube u družinsku sobu.Tu, naslonjen o dugački stol, hrkaše kumordinar silno uz svijeću i bukaru kojoj se samo na dnu vidjelo nešto vina.- Kumordinar Žorž! Kumordinar Žorž! - zvaše ga Laura. Ali on nije ni trenuo. - Kumordinar Žorž! - prodrma ga za ramena.- Ho! Tko je? Šta je? - sunu uvis vjerni sluga da se ista bukara od straha prevalila.- No, no. Ja sam, gospodine kumordinaru! Ajte sada vi, da bdijete kod milostivoga. Malo prije uzeo je medicinu i naložio da se pritvore vrata spavaonice da može usnuti. Vi ćete stoga u susjednoj sobi pri svijeći čekati i bdjeti dok se milostivi ne probudi, a ja ću se odmoriti.- Hm, hm, hm! - zijevaše lijeno kumordinar. - Oh, da samo već jednom mine ta bolest! Ja ću sam sutra očepiti toga osedlanoga liječnika; šta to njegova znanost tako dugo čeprka i mota. Ta naše seoske babe već bi svršile svoje račune s takvim bolestima! Milostivi, koji dobro jede

i pije a ništa ne radi, kako može on tako dugo bolovati? Da je meni tako dobro, živio bih dvjesta godina! Oh, oh! Ja ne vjerujem ni jednome liječniku na svijetu.- Ajde, ajde. Pridržite svoje litanije za sutra pa očepunjajte ljudski toga starog zvekana.I oni se upute u Mecenove odaje.- Evo - pokaže Laura kumordinaru Žoržu naslonjač kraj omalena stolića - evo tu sjednite. Kraj vas neka gori svjetlo. Vrata od ložnice milostivoga tek sam malo pritvorila, pa čim čujete njegov glas, a vi priskočite k postelji!- Da, da, da! Ne treba toliko tumačiti staromu sluzi, kao što ne valja staroga psa učiti plota skakati - primijeti Žorž posadivši se na naslonjač.Laura se još jednom obazre na vrata Mecenove ložnice, onda pogleda kumordinara i tiho se po prstima odšulja, zatisnuvši za sobom vrata, u svoje odaje. Ovdje je još dugo u noć probdjela, uređujući sve stvari i pokradeno blago, a onda utrnu svjetlo.Kumordinar Žorž zurio je u vrata Mecenove ložnice, a oči mu se stadoše zaklapati, kano da rebrenice zatiskuješ na prozorima.- Ah, slatko li spavaju milostivi, to je bolje nego svi lijekovi ovakih čudotvoraca kakav je taj stari kreveljasti doktor! O, sutra će biti mnogo bolje milostivomu!I gospodin kumordinar opet tvrdo usne, a hrkanje njegovih jakih prsiju moglo se čuti ća na stubama pred Mecenovim odajama.

Negdje u noći prodrami se iznenada Žorž, strese glavom i skoči na noge. Svijeća dogaraše na stoliću pred njim.- Ah! Možda se već milostivi probudio, a ja sam ovdje zaspao kao sit magarac na obilatom gumnu! Ja ću ipak prigledati.Zgrabivši svijeću protisnu se Žorž na vrata u Mecenovu ložnicu. Obuze ga neka kobna slutnja; a noge mu stadoše klecati i drhtati. Zazvrlja očima po čitavoj ložnici i napokon mu se ustave na Mecenovim obrazima.- Bože sveti! Da li ja ne čujem ili ne vidim? Milostivi kano da ne diše. A kako su mu blijedi obrazi.I kumordinar stade pipati obraz, čelo, ruke. Onda uzdigne starčevu glavu uvis: - Milostivi! Milostivi! - Ali glava klonu hladna i mrtva.- O-o-o! - riknu i zaurla Žorž poluživotinjskim, poluljudskim glasom. Zaokupi ga užas i strah, i pričini mu se kano da ga netko lovi i vuče k Mecenovu krevetu. Vrisne i zaurla još jednom, baci dogarajuću svijeću prema Mecenovoj postelji i poleti u mrak susjedne sobe, u nesvjesnom strahu dohvati kvaku od vrata i sune na hodnik, ali tu se spotače o prvu stubu i stropošta, kako je dug i širok, u mraku. Sada se počne ubogi kumordinar derati i bečiti da je po čitavu samotnom domu odjekivalo kao da mu tko živu kožu svlači s tijela. A njemu se pričinjalo da ga netko čvrsto drži za šiju i za kosu, te se propinje preko njega poput gorostasne aveti...Laura sleti sa svjetlom u ruci iz svojih odaja.- Šta je, zaboga, šta je, gospodine kumordinaru?Ali on samo huče i dere se nerazumljivim glasovima.Laura stavi svoju svijeću na stube i počne dizati protegnutoga kumordinara. Jedva ga osovila na junačke noge. Drhtao je kao šiba na vodi.- A-a-a-ah! Strašno! Užasno! Grozno! O-o-o-ni - i!... - i zape mu glas u grlu.- No, šta je? - viknu tobože uplašeno Laura.- Ta-ta-ta-mo! - tepaše Žorž, pokazujući rukama Mecenove odaje.- Ajde, ajde, zaboga, da se prije osvijestite. - I Laura ga krepko uhvati oko pasa te povuče prema svojim odajama.Ubogi kumordinar šepa i drhturi kano da ga trese devet ljutih groznica. Hoće da desnicom dosegne ogrebeni nos i natučenu glavu, ali čim je pokuša podignuti, pukne mu nešto u

ramenima, i on je pusti natrag niz tijelo.- Ta-ta-mo! - mahnu opet prema odajama milostivoga.Laura ga jedva dovuče u svoje odaje, ponudi mu neke crne tekućine. On je srkne i budne mu lakše.- Strah-ah-hota! Užas! Ne ne-ne-mogu! - tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba... - Evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi-bi-jaše smrt! Ne-ne-mo-gu!- Još gucnite, dragi, ove tekućine. Bit će vam bolje! Ohrabrite se već jednom pa kažite što je!Kumordinar Žorž uistinu nagne dršćućom ljevicom i dobro povuče iz staklenice. Strese glavom, uzdahne, a onda prostenja muklim glasom:- Mrtav! Mrtav! Milostivi je mr-mr-tav! Oh, strahota! Grozota! Užas!...- Kako mrtav? - zinu tobože uprepaštena Laura. - Vi ste se prevarili, prijatelju. Vama se pričinilo!- Ni-ni-je! Oh, i mene je hvatalo. Pođite tamo, pa ćete vidjeti! Oh, ja ne idem, ne idem nikada preko onoga praga. Strašno! Uh! Ali ne idite. Ja neću ovdje da sam ostanem. Ja već nigdje neću da budem sam u ovome domu! Budite uz mene! Budimo zajedno! Oh, grozna je ova noć... Ne idite tamo, ne idite, ako vam je život mio! Užasno! Zgrabit će vas i vući i oboriti, kako je i mene... Oh, sva su mi uda slomljena. Po nutrini nešto me pali, kao da prosipavaju žeravicu amo i tamo. A u glavi istom, u glavi: to šumi i hrumi kano da su protekle sve vode ovoga svijeta i okrenule svim mlinovima i njihovim kolesima pod suncem!- Ah, ne tako, gospodine kumordinaru! I mene već obuzima strava, i ja dršćem - pretvara se Laura.- Oh, zakračunajte samo vrata! Ovako ćemo zajedno kod svjetla probortati, dok svane dan. Noć ima svoju moć! Velim vam, to sam gorko iskusio danas. Ja nikuda i nikamo odatle, dok ne svane jutro! A i vi od mene ne! - klecaju još uvijek kumordinaru noge i klecaju mu koljena.- Da barem možemo doviknuti u staje kočijašu i pastirima ili tamo preko dvorišta kuharici ili djevojkama! - primijeti zabrinuto Laura.- Pustite, pustite do dana! Prije jutra ništa! Ili dok ne zapjevaju pijetlovi u osvitku zore! Danas je pun ovaj dom sablasti, nemani, duhova... velim vam! O, ja više ne ostajem ovdje! Selim odmah! - Laura skoči k vratima i prisluškuje.- A-a-a! Slušajte samo! Jeste li čuli? Pucketa i šušti nešto... Ded, pođite, ako ste junakinja, da vidimo! - drhturi slomljenim i poraženim glasom kumordinar.Laura ga potajno omjeri prezirnim okom, a onda će:- Šta to pucketa i šumi? Ne razumijem!- Hm, šta pucketa i šumi? Čudnovato i tvrdoglavo čeljade! Velim vam da noćas ovdje piruju duhovi, sablasti, aveti, smrt! Ne vjerujete li, pođite napolje da vidite vlastitim očima; ali žalosna vam tada majka!- No, pa ja idem, dragi gospodine kumordinaru! Idem!... - i Laura da će otvoriti vrata. Ali Žorž je uhvati ljevicom za odijelo: - Ne luduj, ženska glavo! Ne upropašćuj i mene i sebe! Zaklinjem te životom tvojim! Imaš li još koga miloga u svijetu: slušajte, zaklinjem vas! Ne ostavljajte mene, ne strmoglavljujte sebe! - rida kumordinar promuklim glasom.I Laura posluša i dugo ćutahu iza toga, ne progovorivši ni jedno ni crne ni bijele.- No, dragi moj kumordinaru Žorže, čujte: to sve jače pucketa i šumi. Na, kakav je to miris... nije li to dim... paljevina?- Ali umirite se, ženska glavo! Gdje vam je razum? Kad vas uvjeravam svojim poštenjem: duhovi, sablasti i ništa drugo, obdržavaju svoj ples u ovome domu! Hoćete li vi, nesretnice, među njih?Laura opet pogleda sažalno i porugljivo kukavicu te nasta neko vrijeme muk.- Ta, čovječe, zar vam je strah tako pomeo moždane i zaokupio srce da ne opažate dima? Evo, gledajte samo... pa ovaj miris...

- Šta još ne? Umirite se...- Ali, gospodine kumordinaru - trgnu se odlučno Laura i otvori vrata... A kad tamo, jest i što vidjeti. U Laurine odaje sune gust, zagušljiv dim. Iz Mecenovih soba čuje se žestoko praskanje, a hodnikom se odrazi katkada jako svjetlo, kano da je bljesnula munja ili da je oblaznuo ognjeni jezik...- Žorž, zaboga, to je vatra! Ne vidite li? Ne shvaćate li? Vatra! Vatra! Vatra! Zovimo u pomoć, poletimo u dvorište!- Oh, ja ne idem nikuda odatle dok ne svane dan, pa baš da živ izgorim ovdje! - procvili plačnim glasom kumordinar, uhvativši se opet ljevicom za Laurino odijelo...- Gospodine kumordinaru, ne benavite i ne djetinjajte! - udara Laura nožicom o pod. - Doskora će nam zadaniti, kako slutim... Pomognite mi, prijatelju, iznijeti preko stuba onaj stari sanduk, pa će vas ostaviti svaki strah. Da ipak spasim odijelo i da ne odem iz ove nesreće gola i bosa. U dvorištu probudimo kuharicu i djevojke, a one će u stajama dignuti na noge kočijaša i pastire. Tu će domala planuti čitav dom, moj prijatelju! Tu ne valja mudrovati i zanovijetati.I dim stade gristi u očima Lauru i kumordinara, koji počne kihati i kašljati.- Uhvatite hitro sanduk sprijeda, a ja otraga; na njemu pak neka stoji svjetiljka! - zapovijedi oštro i surovo namrgođena Laura.- Ali desnicom ne mogu ni maknuti, udarih se u nju na stubama...- A vi pograbite ljevicom, Žoržu!Kumordinar se priredi te donekle uđe snaga u njegova uda i mišice, i nije toliko šepao kao prije, kadno ga Laura vukla sa stuba u svoje odaje.Po hodnicima i na stubama gušio ih tako gust i težak dim da jedva prolažahu, dok već kroz vrata Mecenovih odaja sukljaše plamen, pomiješan s crnim, vrućim dimom.Kumordinar stade se osvješćivati... Sve se nečemu domišljaše i dok su prispjeli sa sandukom na donji hodnik, gdje ne bijaše toliko dima, stade mu svitati pred očima... A kada dođoše s Laurinim sandukom u dvorište, tu mu dunu u lice svjež noćni zrak i njemu puče u glavi: da je u strahu bacio dogarajuću svijeću... Huknu od prepasti i da samomu sebi odoli, zariknu i zatuli:- Na noge! Ljudi božji i kršćenici! Sve je u vatri! Izgorjesmo! Izginusmo! Vatra! Vatra! Vatra! U pomoć, u pomoć, u pomoć!Laura mučaše mukom potežući tiho i spokojno u najtamniji i skrajni kut dvorišta svoj teški sanduk, koji je istom prije malo vremena zadobio toliku težinu.Družina se izvukla mamurna i lijena iz svojih kutova. Nastade trka i vika. - Otvorite velika vrata, otvorite! - lupaju i urliču ljudi izvana. Po stubama se već ne može u odaje Mecenove, a ni u Laurine, tako nesnosna vrućina i zadušljiv dim vlada tu. - Otvorite velika vrata, otvorite! - opet ori vika i zapovijed s ulice.Kumordinar sa dva pastira uljeze u družinsku sobu da potraži ključe, ali ih nigdje nema. Zaokruži očima po sobi, ugleda svoju škrinju i sjeti se, kako je Laura ponajprije mislila na svoj sanduk.- Uhvatite, momci, škrinju! - zapovjedi on.Momci je jedva pomaknu,3 huknu i stanu.- No! Šta je? Vucite!- Ne možemo, teška je, gospodine kumordinaru, kao da je samo kamenje i gvožđe na dnu njezinu.- Ne možete! Alaj, vi ste mi ljudine! Ded povucite! Ja ću s prednjega kraja! Koturajmo je poput lagva, samo da izađe napolje, da mi ne pogine još i ta sirotinja!I sretno dovukoše škrinju u dvorište.- Srušimo vrata! Srušimo vrata! - viču izvana. - Ključa ne možemo naći u toj stisci i nevolji! Sve je već u dimu i vatri! - odvraća kumordinar.

- Pridignite najjači momci vrata, otvorit će se! - javlja se krupan glas redarstvenikov.- Čemu to? Strpite se. Deset koračaja odatle je moja kućica; ja ću donijeti otvarače! - ponudi se bravar tiskajući se među ljudima da što prije dopre k svome domu.- Samo žurno, majstore Davide! Inače ne spasismo ništa. Sve je u plamenu! Eno, već popraskaše prozori, već se svijetli pod krovom, a plamen i dim suklja pod nebo i na ulicu - opet će redarstvenik, tarući znoj sa čela i obraza.Bravar održa riječ. Protiskuje se već sa svežnjem sitnih i velikih ključeva te kojekakvih zavojaka, gurajući lijevo i desno gledaoce i čekaoce svojim jakim laktima.I vrata budu skoro otvorena, a naslaga svijeta nahrupi u dvorište. Plamen je već uhvatio sav prvi sprat Mecenova doma, sukljajući bijesno s krova okolo naokolo. Stane cika, vriska i zapomaganje. - Prislonite tamo ljestve!... Dodajte vode... Pripnite kvake, oborite one grede, možda će se ipak nešto spasiti!- Da, tu će se nešto spasiti! Zar ste slijepi i gluhi? Vatra i dim zaokupili i obuhvatili sve! Daj bog da izvedete napolje što je živo u domu!- Branite samo na onoj strani, gdje su gospodarske zgrade, da tako ne dopre strahota u susjedstvo!- Hvala budi bogu da se već davno vihar umirio!... Zakukala bi i zabugarila čitava ulica... Ovako je ovaj dom osamljen, pa će u najgorem slučaju samo on postati žrtvom požara! - vikala i umovala svjetina na svim stranama.Uto se pronese strašna vijest da je Mecena umro i da se skoro poslije porodila vatra, a mrtvo tijelo starčevo da će izgorjeti u njoj.- Izvucimo barem mrtvo tijelo! - vikaše policist.- Kuda? Kako? S kojega kraja?- Po stubama se ne da, već su u dimu i plamenu.- Prislonite ljestve na prozore!- Da, na prozore! Eno, grede se ruše, a vatra sipa mimo njih da je strahota.- A kako istom suklja dim i vatra iz soba na prozore, kao iz paklenoga ždrijela!- Tu već spasa nema, ljudi! Jadnik je već izgorio, da mu nema više kosti ni mesa!- Nema spasa, ne! Hajde komu se hoće ututanj gubiti glavu!Dok se tako vrzla, motala i gurala uzrujana svjetina i amo i tamo, iznijeli su ljudi težak Laurin sanduk iz dvorišta nekamo u četvrtu ulicu, a Laura ih je pratila uzdišući tobože sva satrvena i slomljena... Ondje je milostivo primi nekakva starica u svoju kukavnu izbicu, i tu se bolna nasloni na sanduk i ridaše očajno lukava glumica tako, da i starici, stanarici izbe, potekoše gorke suze, i ona počne tješiti i blažiti tobože jadnu djevojku.Mecenov dom sa svim svojim napremama postade žrtvom velikoga požara. Kad je svanuo dan, još su samo gole, ražarene zidine stršile u zrak, a iz golemoga taloga, štono se surva među njih, kipio je crn i blatan dim, a ispod njega laznu ovdje i ondje sad mutan, sad zelenkast, a sad crven plamen poput skerleta...- Ah, sve je propalo! Sve! I moje sve izgorje, sirota ja, bijednik ja! - lelekaše kumordinar Žorž, ogrlivši svoju ogromnu, izguljenu no jaku staru seljačku škrinju. - Oh, oh, oh! Ali naš milostivi lustrišimuš, naš dobri, naš dragi dobrotvor! Glava će mi pući, srce će mi iskočiti iz grudi! Kako se sve to zbilo! Iznenada! Oh, ja snivam, ljudi! Teško i strašno snivam! Recite, recite da snivam. Vajme, šta li sam bogu skrivio da me je - da nas je tako teško kaznio? Uh, - uh! Grozno!- Ne snivate, prijatelju! Sve je žalosna i kobna istina! - odvraćala svjetina i mrmljala i šaputala zagonetno.I tako je svršio desetogodišnji predsjednik društva Poniznosti i ustrpljivosti, a da nije dokrajčio jedanaeste godine, prezaslužan muž, daleko čuveni Mecena i dobrotvor!Užasan glas letio od usta do usta čitavim gradom, a članovi društva kupili se na hrpe oko garišta, uzdišući žalosno i podižući oči k nebu kano da traže u oblacima sjajni Mecenov dom i

obilate njegove stolove. Lirski poet Rudimir Bombardirović Šajkovski - aliter Imbrica Špiček iz Volovšćine - došao na garište u crnini od glave do pete, brišući blijedo lice i dugački, klonuli nos, kano da otire suze! Pa kako da ne bi proplakalo njegovo golubinje lirsko srdašce? Kako da lirski pjesnici ne bi lijevali suza nad svim grobovima zaslužnih i velikih muževa? A onda nad tako kobnim udesom kakav je zadesio starca Mecenu u tom strahovitom garištu! Ali, pravo govoreći, naš Imbrica Špiček iz Volovšćine nije doista smogao baš ni jedne bogovetne suze. No on je ipak tužno prikrio oči rupcem, na kom se isticala grčka muza s lirom i s napisom cijeloga imena dičnoga poete, pa zavapio bolno: - Ah...

Smrt ne gleda ničije lice,Jednako se od nje tlačeSiromaške kućariceI kraljevske tej polače!Ona upored meće i valjaStara i mlada, roba i kralja!

Svi članovi društva Poniznosti i ustrpljivosti duboko ganuti naglasiše da se nadaju da će slavni poet usrećiti javno mnjenje "divnom sažalnicom" pokojnom Meceni - ta njemu to samo teče iz rukava!- Oh, kamen bi proplakao i procvilio; divlje zvijeri bi zarikale od boli i ublažile svoje nutarnje nagone, a kamoli neće zabugariti i zajadikovati vazda vaš Rudimir Bombardirović Šajkovski nad tako slavnim i tako žalosnim grobom našega dragoga Mecene, komu sam baš ja najviše dužan, što je u meni probudio tolik talenat i genij! Da, on bi vječno bio spavao poput začarana blaga u podzemnim spiljama da ga nije otkrio naš Mecena! O, jest, vi ćete čitati "pjevanku žalostinku" kakvu još nije svijet vidio ni čuo! - cvili ženskim glasom poet i malo da nije izdeklamovao čitav svoj životopis, na koji nikada ne zaboravlja u takvim prilikama, poput svih glasovitih ljudi štono se herojički bore s nemani koja se zove taštinom.Ipak nije lirski poet održao svoje riječi. Baš ovdje zakvačio se sa svojom muzom tako reći do grla, i ona ga iznevjeri! Članovi Društva često ga opominjahu na obećanu "žalostinku" - dok i sami ne zaboraviše na nju.Redarstvene vlasti preslušale su gospodina kumordinara o kobnoj smrti starca Mecene. A on ispripovijeda sve vjerno, dapače kako je u strahu, smetnji i iznenađenju bacio svjetiljku... U svemu tomu uvidješe samo groznu moć sudbine te otpustiše dobroga kumordinara.Preostali Mecenov imetak posvoji država kano ošasno dobro, jer se nije našlo nikakva roda ni oporuke, jer sve pokojnikove tajne zajedno s njime postadoše žrtvom požara. Kumordinar i Laura budu bogato nagrađeni iz ostavštine za svoju vjernost i službovanje. Tko bi još sumnjao o zločinu tako lijepe i umiljate djevice kakva bijaše Laura?Imbrica Špiček iz Volovšćine izumio je za spomenik pokojnikov ovaj napis:

On je živio, da je umro!On je umro - da se posvetio

I ova apokalipsa Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga prikrila je u sebi zločinsku tajnu o kobnom svršetku ilustrišimuša Mecene na sve vjekove.

*

Sumorno, bolno i ljuto vuče se muzikaš Jožica, više sjena negoli živo biće, tijesnim i zamrljanim gradskim ulicama. Svaki čas odahne teško, kano da mu ponestaje zraka, a onda još šire raspruži svoje krakove, samo da što prije izmakne iz te hrpe hladna kamenja.

Zamrljane mu seljačke gaće i košulja ne zanimaju nijednoga gradskoga prolaznika. A nekakva više otrcana krpa negoli haljetak na leđima, na komu ne možeš razabrati pravo kakve je u svom porodu bio boje, osobito se ističe dvjema omašnim krpama od gruba konopljena još neubijeljena platna na laktovima. Iza njega pomiče se sin mu Ivica, oborenih očiju, a srce mu hrlo bije i krv šika u obraze i glave. Stid ga obuzimlje i kini, te mu se pričinja kano da je čitava ulica stala, sav grad provirio na prozore pa ga gleda sažalnim i prezirnim pogledima. Muzikaš Jožica grabi svojim prostim i jakim štapom put i kljuca njim, kao da slijepac spješi naprijed. Tu udara njime o kamenčić što se nađe na putu da je skoro iz njega vrcnula iskra te je odskočio i potočio se u kraj. Ondje se protegnu nečiji, a možda ničiji pas posred ceste, a gola rebra i kosti te podvinuti rep odavaju ga da drijemlje od gladi i da je potepuh i blatotep što se šulja smetištima i oko mesarskih stanica da uhvati kakav zalogaj. No muzikaš Jožica ne mari za sve. Ne pitajući jadno zvijere za domovnicu, ošinu ga štapom kano da mu je ono nešto skrivilo. A pas žalosno zatuli, izbijelivši zube, te se odvuče ukraj ceste, podvinuvši još jače rep i ogledavajući se izdaleka za svojim progoniteljem.Nijedanput se muzikaš Jožica ne ogleda natrag za sinom Ivicom, da li jošte spješi za njim ili se izgubio nekuda gradskim ulicama. A ni đak Ivica ne gleda na svoga oca, nego oborene glave slijedi njegov trag, te već po nekom ostanu, slutu, znadu oba da se jedan za drugim pomiče i da nijesu daleko. A obojici je težak i zadušljiv zrak u tim ulicama i oba jedva izgledaju da jednom već uminu iz grada - kano da bježe iz Sodome i Gomore.Kad već odmakoše daleko i kad se posljednjim predgradskim kućercima jedva vidješe krovovi, sjedne muzikaš Jožica na prvu kamenitu mosnicu, sagrađenu preko ceste mosta ispod koga zijevaše dubok i prazan jarak koji je zamjenjivao u ljetnoj suši bučni gorski potočić. S velikim naporom i mukom stade Jožica skidati tijesne i kukavne čizme, kano da si ih zbio od dasaka. Dotle mu se primakne i sin Ivica.- A, što ipak ideš? Ja sam već mislio da si ostao u gradu i da ćeš zasjesti tamo kakvu sučiju ili fiškaliju! Lijepo li se svršiše tvoje škole. Odnio ga živi đavo tko me prvi poče putiti i zavađati! Aj, aj! Bit će to doista ljekonosna pilula tvojoj majci na smrtnoj postelji! Pa da ne poludiš!- Prestanite, prestanite! Majka će ozdraviti, a ja ću se vratiti u škole: ne u družinsku sobu bogatoga Mecene, nego ću se već protući od nemila do nedraga kano siromašni đak dokle svršim nauke. A vi šutite, japo, pred majkom, ako boga znate, kano da nijeste ništa čuli ni vidjeli u družinskoj sobi kumordinara Žorža - uhvati dršćući Ivica hrapavu i garavu ruku svome ocu i stade je pokorno cjelivati.Muzikaš se htijaše svom silom držati trpko i osoro prema dječaku, bolje, momku; ali osjetivši dodir sinovljeve glave, njegov topli dah, njegove umiljate, pokorne i suzama pomiješane riječi, u starcu nešto pukne i nešto se prelomi, kano da se gora srušila i survala, i on ogrli svoga Ivicu.Šutio je otac od nekog slatkog ganuća i vesele boli.- Da, da! Ipak si ti moj, sine, a sve drugo je tuđe, zlobno, kivno i sebično! Nikuda mi se nećeš više probijati i mučiti! Doma ćeš ti ostati. Što znaš, znaš: sve će to dobro doći! Svoja kućica, svoja slobodica, pa bila i u prnjavoru. Neka jadikuje naš opapučeni kumordinar, neka se kesi uvijek zlobni naš susjed, mali "kanonik": ti si dobar, ti si marljiv i radin! Lijepo motiku i plug, grablje i vile u ruke, hitro će se ta bijela, bolesno mekana kožica na rukama ojačati i okrijepiti, i mi ćemo raditi i truditi se, pa što bog dade! - Ajde, ajde, pojurimo kući, jedva ćemo sutra stići ovako pješke, samo da majku jošte živu nađemo! Oj, kako te voli ta dobra, tiha i mila ženska! - I otac privine Ivičinu glavu na svoja prsa i dugo, dugo držahu se mučke tako.- Da li ste, japo, kakav lijek nabavili za mamu u gradu?- Ej, lijek, lijek! Imamo mi svojih baba pa, žalibože, ni one već ne mogu ništa pomoći! Što će ti onda ljekar dati onako na pripovijesti? Uzaludno bismo samo prosipali novce, da ih imamo, kako ih nemamo! Ja sam ti se doturao ovako pješice uz koru krušca i krišku sira u grad,

misleći da će nam rođak kumordinar štogod pomoći za kratko vrijeme... ali na: kad će na čovjeka zlo, onda se prosiplje baš iz rukava... Istjeralo sina i oca... pa... na... neka je i tako! - mahnu rukom Jožica. - U mene imade još nekoliko novčića, što ćeš s time? Ni u vodu, ni u vatru, sine moj! Teška i ljuta su ti vremena: u zemlju ne mo'š... tvrda je, pa hladna i teška. U nebo ne mo'š... visoko je, a nijesi ptica. Molimo se višnjemu bogu za majku, ne smiluje li se on: a mi smo propali!Sad se Ivica sjeti svog teškog kovčežića što ga je prislonio kraj zaprašenih očevih čizama uz mosnicu. Što bi to ipak moglo u njemu biti? - pitaše samoga sebe, upiljivši u nj oči kano da čeka odgovor.- Ha! - dahnu on opazivši sitan ključić štono se spuštaše niz kovčežić, viseći o nekakvoj pletenici koja odsijevaše zajedno s ključićem o sunčane trakove, kano da je oboje zlatno. I hrlo se sagnu, digne kovčežić te stade primjerivati ključić, ali nigdje ne može naći budi kakav otvor da utisne ključić u nj.- Japo, dederte pomognite! Kako li se otvara ta đavolija...- Pa što ćeš s time, ako i otvorimo? - nježnije će Jožica, motreći tu čudnovatu, ljeskajuću spremicu. - Dede, da vidimo!I sin podade ocu kovčežić. Ovomu malo da nije pao na zemlju.- Pa što bi to bilo u njemu? Ta ovo je teško poput kamena - mrmljaše muzikaš, ogledavajući sa svih strana to čudovište, ne bi li se našao ma kakav znak kamo bi mogao utisnuti ključić. - Hm, hm... Hm, hm... - skomukaše on, a čelo mu se stalo vedriti, na što skine klobuk spustivši ga na zemlju do čizama te se zadube u tu sfingu. Nakon duljega umovanja poče ključićem dirati nekakva svijetla od žute mjedi puceta što se redahu na gornjem rubu kovčežića. Kad se najednom o jedno zadjene ključić, a muzikaš ga čvrsto pritisne, te ono puce kano da je skočilo u šupljinu ključića. Sada u isti tren i sva druga puceta skočiše uvis.- A, bit će nešto, biti! Odgonetnut ćemo zagonetku! - uzradova se Jožica.Ali to bijaše sve. Kovčežić još uvijek zatvoren, kano i dosada.- Okrenite, japo, lijevo ili desno ključem, da vidimo... - prikriča mu sin.Jožica posluša i krene ključićem nadesno i puceta opet poskakala na svoja mjesta kano i prije, a u šupljini ključa nešto škrinulo, pa onda puklo, te muzikaš uvidje da je sve opet onako kako bijaše i prije.- Stani, strpi se, Ivice, taj čas ga imamo! - I muzikaš opet pritisne na ono puce ključić. Puce skoči u ključ, a ostala puceta digoše se sa ruba. Sada okrenu Jožica ključem nalijevo: sva puceta opet skoče natrag, ali ono u šupljini ključića ostade u njem, i kovčežić se otvori.Jožica zaviri u nj i zine udivljeno:- Kakvi li su to tajanstveni papirnati zamoci? Ele, ovako samo vidjevah u našega gavana, pokojnoga Medonića, kad bi otvorio svoju željeznu škrinju. Sinko, to su novci! Ti si bogat!- Kako pokojnoga Medonića? Je li vam se zareklo, japo?- Nije mi se zareklo, ne! I bogataši umiru, dragane moj. Tako ti je već na svijetu. No, o tome poslije.Otac i sin hitro odmotaše jedan od takvih omotića, a iz njega sinu i prosu se srebrni novac, i malo da ne oslijepi ubogoga muzikaša.- A otkuda tebi novci? Dragane moj! - zadrhta muzikaš.- No, zar ne opaziste da mi je na odlasku iz Mecenova doma utisla Laura u ruke to čudovište? - zarumeni se sin.- Laura! - pogleda muzikaš sina. - Onu dakle ženskinju zovu Laurom? Čudnovata li imena!- A sada, japo, vratimo se natrag u grad da pribavimo majci lijek. Ta vidite, imamo, hvala bogu, drobiša, da i sami ne pojmimo koliko!- Pa kako, sine, da kupimo lijek? Liječniku valja prije razgledati bolesnika, propisati ljekarije, a tek onda ih možeš kupiti.- Jest, jest, oče! zato se i vraćamo u grad, da potrazimo liječnika komu ćete vi ispripovijedati

majčinu bolest, a on neka tada propiše ljekariju.- Eh, da! Moglo bi biti! No, meni tada valja opet navući ove teške švakore! - pokaza Jožica na čizme, digne klobuk, posadi ga na glavu, sjedne na mosnicu i počne teškim naporom obuvati svoje grube i neskladne čizme. Debele kaplje znoja procurile mu curkom prije negoli ih je navukao na noge. Zatim potegne iz torbe lulu, zapali je, prodimi, cmokne ustima: - Hajde sada, vratimo se u grad! - promumlja zadovoljno muzikaš - a ti dobro prigrli i čuvaj tu lijepu pticu koja nosi ovakva srebrna jaja...I oni se povrate u grad, potraže liječnika, kome muzikaš Jožica počne - štono se veli od Adama i Eve - pripovijedati postanak i razvitak bolovanja svoje bračne družice. Liječnik doista propisa ljekarije i naruči Ivici, koga umah upozna da će biti đakom, kako se imadu uzimati lijekovi i kako da dobro pazi na ono što bude napisano na ljekarijama.Otac i sin sada se i okrijepili u nekoj tamnoj prizemljuši jakom rumenikom te boljim zalogajima od muzikaševa tvrda sira i kruha.- Dakle Medonić umro? Pa kada? Pa kako to? - sjeti se napokon Ivica kad po drugi put odmicahu otac i sin iz grada i kadno je ovaj već daleko zaostao iza njihovih leđa.- Umro gavan, umro. Bit će tomu jedva tri-četiri mjeseca, a u bogatom domu njegovu koješta se izvrnulo; kako i neće kad zagospodarili mali "kanonik" i sin mu Miha? Mi se izmirismo, kako znaš, i ja sam bio na svadbi. Aj, nikada takvo šta više doživjeti neću! Osam punih dana slavilo se, pilo, jelo, pucalo, pjevalo, sviralo i plesalo. Pokojni Medonić baš pomahnitao! Ali kad izminuše gozbe, otisnuli se tast i zet u daleki svijet na trgovinu, kano da će pokriti one silne troškove što se prolijalo na osamdnevnim gozbama. Dugo i dugo ostadoše u svijetu. Kad najednom puče glas: gavan Medonić umro, udarila ga božja kaplja. Umro? Čude se i pitaju ljudi. Ta još se nije ni vratio s trgovine. E, pa odatle još može umrijeti! Ta ljudi umiru i u tuđem svijetu - a i našega gavana tamo stiže smrt: jučer - govorahu ljudi kad je umro - jučer došlo od nekuda iz Furlandije pismo sa pet crnih pečata, vele da je od zeta Mihe. Umro stari a da se ni protego nije! Veseo, pobožan i pun života iznebuha pljuskac na trbuh, zabovši nosom u ledinu, zahrokta malo te potrese rukama, i odletjela mu gola duša na račun božji. Miha ga tamo čestito ukopa, posadivši mu velik hrastov križ na grob pa se povrati u Medonićev dom. Vele da je umah poletio na dno gavanova podruma da se porazgovori i dokonča s onim crvenjakom što na dnu podruma novce kuje i gradi. A Lucifer odvraća Mihi da je on to davno znao da će tako svršiti čestiti gavan. Međutim, on je već mnogo prije Medonićeve smrti iskupio njegovu dušu; a sada imade na rovašu i zeta Mihu koji mu je već napola zapisao svoju!U kući Medonićevoj ne bijaše bogzna kakve žalosti i crnoga petka. Doskora snađoše se oni svi na svojim mjestima, te svaki poče k sebi vući što je najbolje znao.Nije tako dugo potrajalo vrijeme, a udovica Margarita i gavanova druga izjavi svojoj pastorki Justi da joj se nakon smrti gavana Medonića neće ostati u domu. Neka joj Miha dade što bude pravo i zdravo, i ljudima i bogu i njima koji ostanu na domu, i njoj koja polazi iz kuće - neka joj dade otpravninu - pa ide k svojemu rodu, sve u miru božjem i svetom blagoslovu.Ne bijaše među njima nikakva inata. Miha je obilato posegnuo u kesu, a maćeha i udovica slatko mu se nasmiješila, te joj oči planuše od radosti i veselja. - Aj, Miha! On vazda bijaše vrijedan zet i na mjestu čovjek! - uvjeravala udova Margarita svakoga tko bi je pitao kako se sve tako hitro i natiho razriješilo među njima, dok drugi vode pravde godine i godine kada se radi o takvim računima.Isto tako otpremili iz doma ono drugo čeljade, što ga držahu pola rođakinjom pokojnoga gavana, a napola sluškinjom. I ona je dobila svoju otpremninu tako obilato da je samo zadovoljno oborila glavu i šapnula: - Hvala bogu! Nikada se nijesam tome nadala!Tako je opustio stari Medonićev dom te spao samo na Justu i njezinoga supruga Mihu. Udova Margarita čim se odselila k svome rodu, umah je potražila nekadašnjega slugana Stipu, i oni će skoro postati muž i žena; ta nju je obilno i bogato opremio zet Miha. Naš susjed, mali

"kanonik", poče se također od smrti gavana Medonića debljati i napuhavati. Otkako je njegov Miha zasjeo na Medonićev stolac, gizda se naš susjed sa dva para lijepih i punih volova. A nakupovao i plugova i vozova i koješta. Iz Medonićeva pako hatara dotjerao dvije kravetine nekakve strane pasmine da se sve brdo trese kada ih potjera iz staje. Stao je također proširivati kuću i druge zgrade, pa da će ove godine i Anicu udavati... Milota od djevojčeta! U čitavoj župi da joj nema premice.- Anica! Anica! - promuca đak. - Ona djevojčica! Zar je ta već za udaju dorasla? To je ipak nemoguće! - razabiraše se Ivica.- Kako ne bi? Dragane moj, djevojčice rastu hitro. Žensko ti čeljade propupa i rascvate se preko noći - ali i godine lete: ta Anici je već na izmaku sedamnaesta godina. Dobra i mila je to djevojka! Kako često ulazi u našu kuću, i mati je tvoja voli poput vlastita djeteta! Vazda ona za te pita i da li ćeš skoro doći doma. A naša Martica, koja je također narasla, i naša Dorica prigrljuju je poput sestre! Uistinu čuditi se da je ovakva ružica propupala u "kanonikovu" hataru! Ni jedno od njegove djece nije joj slično, a kamoli ravno i jednako!Dok je tako muzikaš Jožica umovao i hvalio susjedovu Anicu pred svojim sinom, ovaj se zamisli i pogruži sam u sebe. A iz srca mu se prelijevalo neko turobno, ali slasno i ugodno čuvstvo te se prelesno protakalo čitavim njegovim bićem i pronicalo mu sav mladenački život. Rado bi štogođ bio odvratiti ocu svome, no kao da ga sapinjaše u grlu kada god bi odlučio pokušati da primijeti nešto, da istisne koju riječcu o toj susjedovoj Anici.Oca i sina stignu putem i vlastelinska prazna kola, s kojih stari kočijaš, poškiljivši na đaka Ivicu, zaintači:- E, gospodičiću! Kako vam se zaprašiše čizmice i hlače; zašto se ne bi malo povezli?- Pa ajde, hoćemo zajedno! - doda bosonogi Jožica koji je svoje "švakore" nosio prebačene preko leđa.- E, moj kume, vi podbrusiste već dobro svoje žive potplate pa vam niti ne bi dolikovalo da se vozite u takoj gospodskoj kočiji. Mladi gospodičiću, popnite se samo! Konji su jaki i hitri poput vila! Platit ćete koji grošić za duhan staromu Vidu, pa mirna Bosna!- Stanite da se oba povezemo! Hoćete li? Ja se bez oca neću valjda voziti. I recite koliko ćemo vam platiti?- A tako? No, pa se popnite oba na kola, pogodit ćemo se već putem.Otac i sin zasjedoše u mekane naslonjače, a kočijaš potjera konje da je sve zviždio zrak, a oni lete kano za okladu.Ovako prispješe u svoje brdine u prvom sumraku.Lijek štono ga donesoše iz grada, pak onaj kovčežić iz koga se crpilo za bolji zalogaj, red i čistoću, sve je to pomoglo bolesnici, majci Ivičinoj, te je ona u nekoliko tjedana opet ozdravila.Nikuda nije Ivica izilazio iz očinskog doma; a susjed, mali "kanonik", koji je sada lagodno živio i dangubio, pušeći i cmrkajući dan i noć svoju lulu, njušio je i obilazio često oko Jožičina plota da dokuči što pridržava tako dugo đaka Ivicu kod kuće.

*

Bilo to jedne večeri nakon što je u dalekim crkvama odzvonilo pozdravljenje anđeosko; zažario se na istoku pun mjesec, pomaljajući sve više i više svoje lice. Napokon se uzdigao iza obronaka dalekih i sinjih gora, rastjerao prvi sumrak i rasvijetlio sva brda i dolove, nanizane i nagomilane okolo bregova muzikaša Jožice i maloga "kanonika".Ivica se u sumraku spustio nizbrdo, prošao dolinom u šumicu vrludajući tuda po uskim puteljcima i baveći se svojim mislima, kojih nitko nije znao ni umio pogoditi.Tu ga zateče i mjesečeva rasvjeta. Iznenada opazi živo biće gdje se puteljkom, verući se između lisnatoga granja, primiče u susret.

- Ženska je! - šapne sam u sebi, te i on popostane na putu.Djevojka dođe do njega, skromno mu se ugne i plaho šapne: - Dobar večer, susjede!- Dobar večer, djevojko! A čija si ti kad me zoveš susjedom?- Zar ne poznate već Anice? Ah, da, gdje je sada naše djetinjstvo, kadno se igrasmo i naganjasmo po našim brdima? A vi ste već i gospodin... pa sve zaboraviste.- O, Anice! - kliknu mladić, uhvativši je svojim bijelim i finim rukama za prstiće njezinih ruku. Ona mu se ne otimaše, već je krotka i zamišljena stajala, upirući nevino svoje crne oči u njegovo lice. Dugo mučahu oboje i slatko i ugodno im bijaše.- Nijesam ja, Anice, tebe zaboravio, nijesam! Pa ti si narasla, bože moj, od ono posljednji put kadno te zatekoh na paši na uskrsni petak prije nekoliko godina s mojim sestrama i manjim bratom. - I počne njezine ruke primicati do svojih grudi. Djevojka sada istom stade bojažljivo i dršćući svoje ruke pritezati k sebi, a lišca joj plamtijahu svetim ognjem iznenadne sreće i uzbuđenosti.- Velika si, velika, Anice moja! A što to još čujem da ćeš se jesenas već udavati! E-e-e! Mala moja, ne brzaj tako... bit će prerano! Ah! - uzdahne on.- Kako su bijele i nježne vaše ruke! Pustite, mogle bi se i ogrepsti na moje tvrde i žilave! Pustite... kasno je... Da pojurim kući... znate, strah me je... Pokojni dobri Medonić vazda je moje obraze glatkao i moju glavu milovao kada bi me gdjegođ sastao ili bi došao u naš dom ili ja tamo u njih... A otkako je umro, čim se smrkne, uvijek je preda mnom... pa me je strah...- Stani, stani, Anice! Zajedno ćemo kući, ta susjedi smo! A ti mi ništa ne odgovaraš što te pitah...- Ne odgovaram? A što ste me pitali?- Vidiš je, malu prkošljivku, ko da se već ne sjeća! Jesenas ćeš se udati? A? Pa tko je taj momčić štono se vrze po tvojoj lijepoj glavici koje nije uzaman milovao pokojni Medonić? - I đak Ivica lagano i tajanstveno pogladi djevojčinu glavicu i obraziće... On je oćutio kako plamte i sijevaju...- Pustite! - otklanjaše ona mladićeve ruke... - Nitko se meni ne vrze po glavi! Nijedan momčić... i ja vas ne razumijem... Laku noć! - otimaše se ona.- Pa ćemo zajedno! Ne budi, Anice, plaha poput srne... No, dakle se nećeš jesenas udavati?- A što vi to mene ispitivate tako? Vi ne smijete ni izgovoriti takve riječi kada učite za sveta čovjeka, za župnika!- A, a! Gle ti mudrice jedne, gle! Pa tko je takvo šta tebi rekao?- O tome govori čitavo selo.- Ej, nitko ne treba učiti baš ono o čemu čitavo selo govori. Čast svakome, a najveća župniku! Ali vidiš, mala, ja ti neću za župnika učiti! - zagrize đak Ivica donju usnicu, jer ga proburaziše uspomene nedavne prošlosti. - Bog zna za što ću se ja još izučiti! - pomisli on u sebi. - No, ne govorimo o tome! - uzmahnu mladić glavom - nego mi reci, Ančice, da ja dođem tebi u snuboke, bi li se ti htjela udati za mene, šta?Djevojka vrisnu bolno od toga pitanja, malo zatetura kano da će pasti, ali hitro se osvijesti, svom silom izmakne svoje ruke iz mladićevih i poleti šumskim puteljkom nizbrdo prema dolini iz koje se uspinjaše dalje stazica na brijeg maloga "kanonika" i do kuće i gospodarstva njegova.Ivica se u prvi tren zabezeknu, a onda poleti za djevojkom, sustigne je u dolini, te obujmivši je okolo vrata, privinu joj glavicu na svoje obraze... i sada istom oćuti pravo njezinu grozničavost, plamen njezinih obrazića, te brzi i silni kucaj djevojačkoga srdašca.- Ah, Ivice, ne bih nikad bila mislila da ste vi takvi... Pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zateče... Pustite!... Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Pustite, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vrele djevojačke suzice.- Vidiš, Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje

suzice štono ti netom provriješe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvog srdašca, taj plamen lišca tvoga! Taj drhat, tu groznicu. Ovo ti je, mala moja, tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: da! Od danas znadem da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi a da ne misliš na me! O, i ja na tebe vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbunjenu, napola besvjesnu seljačku ljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo k svome domu što su je nožice nosile.- Ah, šta li to biva sa mnom? Nije li sve to ludo? Čemu li to vodi? A ipak! Ipak! Ipak! Kano da mi se otvara neki novi rajski život! Ančice! Ančice! - šaptaše osamljeni mladić verući se uzbrdo k svome seljačkome domu.

*

Laura je glumila još nekoliko dana žalost i tugu u one starice gdje se bijaše sklonila za požara i uništenja Mecenova doma. Ali ovdje joj postajaše nekako tijesno i dosadno u te pobožne starice koja dan i noć moljaše za duše pokojnika i svih zločinaca ovoga svijeta koje bi - po mnjenju starice - kada bi god počinjali kakvo zlo djelo, nadvladao pakleni duh satana... Starica predlagaše našoj glumici da će se najprije utješiti ako slijedi njezine stope, pa se sasvim posveti bogu, te da s njom moli za duše pokojnika i svih onih zločinačkih nesretnika koji počiniše koje zlo djelo na svijetu. Ali Lauri to ni izdaleka nije prijalo, već ona napusti staricu, te se preseli na drugi kraj u predgrađe grada i tu bi se zatvarala dan za danom u svome stanu da može nesmetano brojiti i računati sa svim onim imetkom i blagom što ga ugrabi i odvuče iz Mecenova doma.Jednoga dneva dospije i do posljednje vrećice, pa istresavši iz nje lijepu usebinu, nađe na dnu nekakav smotak pisama. Potegne ga hrlo, a i nekuda plaho iz vrećice i razmota... Bijahu to bilješke, Mecenovom rukom pisane, koju ona spozna u prvi tren.Stade ih razabirati, čitati i proučavati. Najednom počne blijedjeti, i hvataše je nesvjestica i glavobolja... Nemir, strah i užas - a katkada i suludost obuzimaše čitavo njezino biće. Tada bi ona drhtala po cijelom tijelu, hvatala rukama zrak kao da joj nestaje daha... Često bi nerazumljivo vikala i jecala. Onda opet po čitave sate buljila zamišljeno preda se, zanijemivši i ukočivši se poput mramornoga kipa.A što otkrivahu ta pisma? Strahovitu tajnu koju je Laura umah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu, šum, zvižduk i blijesak. A što se više približavaše, sve jače bjesnili gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kano da se nebesa izvrnuše na zemlju dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina u svojem užasu i grozoti.Što, dakle, kazivahu ta pisma?Prve stranice kratko i suhoparno razmatraju o postanku Mecenovu i prvim danima života njegova, što već znademo. Zatim se crta nekoliko pustolovina dosta živo i bujno. A iza toga osvane pustolovina sa "gizdavom vilom Doricom"... Neka duboka melankolija pronicava taj opis. "Ali toga ne znade nitko do mene i boga!" - počinjala je tajna ovim Mecenovim usklikom. "Kad bijaše svemu kraj i kad se uboga Dorica, nakažena i luda, skitaše po selima od praga do praga, ja sam bdio nad njom kao nad zjenicom svoga oka, brojeći dan za danom vrijeme koje napokon i dođe! Nađoh neku staru žensku prikazu te joj otkrih što želim, i obilato sam je snabdio novcem. Nije trebalo njoj naširoko i daleko razlagati moju tajnu: ona me umah razumje što hoću. Slijedila bi nesretnicu posvuda kano njezin dobar duh, a ja joj prišapnuh kad će nadoći čas. Ona ga je pratila na svome rovašu da je ne prevari pamet. Luđakinja s nekog ostana i nagona buljila spočetka u tu staricu, obučenu na gradsku, ne shvaćajući dakako čemu je ona prati i slijedi. Ali napokon priviknu se i tome valjada uz onaj zaključak pomućenih moždana svih luđaka: tako hoće udes, i to možda treba da tako bude!

Moja pomoćnica zakupi nekakvu samotnu, zapuštenu i napola porušenu seljačku kolibicu, u zabiti na granici moga spahiluka, pridesi ovdje stan opskrbivši se svima potrebama, te kada je prilazilo vrijeme, odvuče ona nakaženu i suludu Doricu sa sobom. Nesretnici pozlilo, onesvijesti se, i tako ugleda svijet žensko biće koje luđakinja nije mogla ni vidjeti. I taj stvoreljak moje pustolovine i moga grijeha nije nikada znao tko mu je izvor i tko ga je rodio, kano što i nakazna i luda Dorica ne bijaše svjesna da je ikada ispod njezina srca ugledalo božji svijet živo ljudsko biće. Moja pomoćnica hitro se snađe s djetetom te ga uz veliki moj novac i druge dragocjene darove proda nekakvim gradskim ljudima, koji življahu kukavno i bez djece; no ipak djecu uvijek željahu i uzdisahu za njom, jer da će istom djeca donijeti božji blagoslov i sreću u brak. Ovim ljudima se svidje ponuda starice s tim tajanstvenim djetetom, a silan novac i veliki darovi što ih je sobom donosio taj sitni stvoreljak bijahu prvim blagoslovom i srećom što je iznenada naletjela u njihov ubogi dom..." Tu sada spominjaše i ime poočima i pomajke koji kupiše dijete, pokrstivši ga na svoje ime... "Ja sam i opet za takvu majstoriju obilato nagradio svoju pomagačicu staricu. I od toga doba dalje nijesam više nikada vidio starice, niti doznao za nju, kuda se metnula. Isto tako o svome djetetu, o njegovim paroditeljima nikada ne doznajem ni crne ni bijele: Oh, da mi jošte sudbina udijeli, da ikada u životu ugledam i pod stare dane privinem na očinske grudi onaj stvoreljak, plod moje grube pustolovine i moga teškoga grijeha!"Tako svršavaše nadugo i široko pisani Mecenov dnevnik o zgodama, o kojima se već govori na drugim mjestima ove pripovijetke.Laura je čas bjesnila, bacivši daleko od sebe taj strašni smotak pisama; čas opet pala bi u duboku melankoliju, te se ne micaše sa svoga mjesta po više sati. Pa tada bi opet podigla ta kobna pisma, kano nekakve tajanstvene relikvije i gnjurila u njih, vičući na koncu poput srde: - Nije istina, nije! To je samo obmana! To je samo težak i grozan san! Nijesu se moji roditelji tako zvali! Ali... jesu... jesu! Pa što tada? Ha-ha-ha! Luda li sam ti! Oh, kako me boli glava. Zar nema mnogo i mnogo ljudi koji jednaka imena nose? Zar ih nema mnogo i mnogo što si posvema naliče kano jaje jajetu!? Ta kakav li mi to zloduh prikričuje na dnu savjesti moje: - Da, upravo su to imena paroditelja tvojih! Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenove pustolovine i teškoga njegova grijeha sa "gizdavom vilom" Doricom! On - Mecena - on ti je... - Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takvo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja... Ja sam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost!... Svomu ocu... Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je kleta, strašna, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!Ona se mučila i trnapila u svojoj izbi nekoliko dugih dana, sad ridajući i lelečući, sad opet bjesneći, ili pako sunovrativši se u duboku bol i razmišljanje, buljeći neprekidno u jedno mjesto. Napokon trgnu sobom, pograbi taj kobni svežanj pisama, te ga grozničava i drhtureći cijelim tijelom spali.- Ne muči me više, kleti zloduše! Nije istina što mi tako grozno baješ! Nije, ne!... Stani, pokazat ću ti da nije istina, izgori ti i ta pisma i svaki njihov redak i svaka njihova riječca i svako slovce za sve vjekove - amen! Izgori! Izgori! Izgori! Kako je izgorio i začetnik njihov i svaki trag njegov i svaka spomen njegova! Izgori! Izgori! Izgori!... A ja ću živjeti!... Da, živjet ću! Sve ovo bijaše ružan, dug i težak san! U svijet! U svijet! Za njim! O, ja ću ga naći. U svijet!...I djevojka pribra sav svoj nared i svoj imetak. Napusti stan i grad svoje sreće i nesreće svoje. Još samo jedna spasonosna, utješljiva misao gonila je u široki svijet: - Živjet ću, živjeti! A sve ostalo, sve dosad bijaše puki san!...

*

Protjerani đak Ivica tumaraše dneve i dneve, večeri i večeri da gdjegod sretne Anicu, ali zaman mu trud i iščekivanje: kano da je iznikla u zemlju ili prhnula u oblake poput ptice. Djevojče nastojalo živo da mu samo ne dođe na oko. A kada bi se našla gdje samotnom, potekoše joj vrele suzice i molila se žarko svome anđelu čuvaru da joj izbije iz duše i iz pameti ime đaka Ivice. - Ne, ne! Ja neću, pa neću misliti na tebe! - tiskala djevojka stisnutim pestima grudi. - Neću! Neću! - "Niti ćeš usnuti, niti ćeš ustati, ni bogu se pomoliti, ni svetaca i anđela gledati u crkvi, a da ne misliš na mene!" udaralo i treperilo joj srdašce, dozivajući joj na njezinu odluku ove njegove riječi. - Neću! Neću! Umini, napasti, umini! - pritisnu još jače djevojka obje ruke na svoje srce. - Ah, zaman sve, zaman! On je ipak sveđ i vazda pred mojim očima, u snu i na javi. Oh, bože, bože, smiluj se! - zajecala konačno srvana djevojka, boreći se sa svojim naporima i nastojanjima da istisne tu milu sliku iz pameti, iz duše i iz srca. - Ne da se, ne da! Bože dobri moj!U domu muzikaša Jožice nastadoše trpki i nesnosni dani. Mati je već davno napustila bolesnički krevet i privila se uz svagdanje ženske kućanske poslove. Nekuda bijaše turobna, a svaki čas bi krotko i blago, ali kradomice pogledala Ivicu i uzdahnula.- A što li mi uzdišete, majko? - prekinuo bi sin njezine snove i misli.- Ništa, ništa, Ivice! Jošte sam ti slaba pa se sjetim svoje bolesti i kako je sve to bilo; a onda mi se tako nehotice i iznenada vine uzdah iz grudi. Šta ćeš, ženska sam glava, pa si ne mogu pomoći.Ali sin je dobro razumio i ćutio uzdah svoje majke, priproste seljakinje.Muzikaš Jožica najednom se smrknuo, ugibajući se pogledima svoga sina i razgovoru s njime. Uvijek je radio i radio. A gdje bi sam slučaj nametao zgodu da izmijeni koju riječ s Ivicom, evo već on hvata novi posao te osorno viče na ženu i ostalu djecu: - Posla se treba pograbiti, posla, hoćemo li da imamo u kući koricu suha hljeba i zrnce soli! Čovjek nije ptica da živi samo od božjega dara i blagoslova, te od tuđe sjetve i žetve! Uzdaj se u se i u svoje kljuse. A bog veli: Pomozi si sam, pomoći ću ti i ja!... Ne dao bog da se u ikome od nas obnovi krv našega pradjeda, koji se posred zime razvaganio na peći, te ondje uživao što drugi priradiše. Ako nije priteklo, a on bi volio gladovati negoli se latiti posla. U proljeću, ljeti i jeseni razvalio bi se na klupu ili u debeo hlad, pa tamo zijevao i zube trijebio. - "Toliko će već kuća smoći da se i ja još ove godine prehranim: ta ionako će skoro doći vrag po svoje!" - bijaše njegovo geslo. No živio je najdulje u čitavom našem koljenu, te nam pribavio porugljiv nadimak "zgubidana" - nikada ga, bog dao, ne bilo!Ovako muzikaš Jožica dan na dan prodikuje, a đak Ivica živo osjeća taj nišan, pa bi se uhvatio ovoga i onoga posla; no tu umah priteče otac: - A, pusti, dragane moj, nije to za tvoje fine i bijele ruke! Odvadio si se ti takvim poslovima već davno! Tko se rodi za knjigu i gospodina, neka ne mijenja svaki dan opaklije! Za to može biti manji brat Mato, ali ti ne, dragane moj!I brat Mato pa i sestre Martica i Dorica ugibahu se Ivici, pogledavajući ga ispod oka kano da je tuđinac i kano da mu ne patri mjesto među njima.Jednom dapače, kada je prolazio od kuće nizbrdo, čuo je gdje nekakav pastirski deran viče svojim drugovima:- E, e! Gledajte eno protjeranoga i profućkanoga đaka Ivicu zgubidana! Gospodin bez gospodstva!To bijaše najmlađi sin maloga "kanonika", a takve riječi o Ivici upamtio je od svoga oca...- A ima ih više takvih koji ostave svoj seljački tvrdi krušac i kiselu čorbu, pa kad se protepu po svijetu, onda se opet rado vraćaju u domaći prnjavor kano izgubljeni sinovi, kako čita naš gospodin župnik iz evanđelja! - nadoveže drugi pastir koji je također sada na paši prodavao tuđi razgovor i tuđe umovanje.Ovo se porazno kosnu đaka Ivice, te ga ujede za živo srce poput zmije, i on tvrdo odluči povratiti se opet u grad.- Oče, hoćete li me sprovesti, ja se u ponedjeljak vraćam natrag u škole!

Muzikaš Jožica malo se smuti i zamisli. Napokon istisne dosta gorko:- U škole se vraćaš? A u čije škole i kamo? Od čega ćeš živjeti u gradu?- Naći ću ja mjesto, ne brinite se za to! Samo održite svoju riječ kako mi obećaste, ne rastužite majke i ne recite ništa o onome što se zbilo u Mecenovu dvoru.- Da ne rečem? - opet se smete Jožica, pogrebavši prstima glavu. - Kako da ja to zatajim svojoj drugarici, a tvojoj majci? Ja sam joj već sve rekao čim je ozdravila.- Eh, bilo kako mu drago - zažari se Ivica do ušiju - ja polazim natrag i ja ću naći mjesto!Otac stade nepouzdano kimati glavom na takav Ivičin naum. - Oh, dijete moje, sine moj! Teško li je to s tobom! Zlo, zlo!- Uvjeravam vas, oče, da ću se protući kano i ostali đaci prosjaci! U nedjelju ću se jošte pomoliti u našoj župnoj crkvi bogu i zagovoriti se blaženoj majci božjoj, a onda polazim, kako rekoh, u ponedjeljak - turobno obori glavu đak Ivica.- I bolje je tako! - sažme ramenima nakon kratka promišljanja muzikaš Jožica, pljunuvši preda se. - Ne dao ti bog čuti svega onoga što se melje i mijesi u našem selu pa i tamo okolo župne crkve o tebi. Znam ja dobro čije je opet to maslo. Ali što ćemo, on je, čini mi se, uvijek istinu govorio. A sada kano da joj je baš pronašao pravi trag: pa je zato naša šutnja zlo!I svi opet oživješe u muzikaševu domu s ove odluke đaka Ivice.Pa je tako nadošla sveta nedjelja. Ivica sam samcat iđaše toga dneva na službu božju iz Jožičina doma. Rano se on otputio do župne crkve, kad se tek mladići, djevojke i djeca počnu priređivati i oblačiti, koji inače prvi podranjuju u crkvu... I kada se već pokaza blizu crkve, stadoše se otvarati prozori na kućama stanara okolo crkve, dapače neki izletješe i na kućni prag, kano krojačica i krčmarica Trepetljika, da vide protjeranoga đaka Ivicu. Vrijedna majstorica još uvijek uzdisaše zašto nijesu gospoda odlučila njezina Eduarda otpremiti u visoke škole. A sada, kad je zagrmio svijet da su đaka Ivicu protjerali iz škola, podbočila se ona objema rukama u svoje visoke i oble butove: - Ha, rekla sam ja! Znala sam ja! Otkuda ga izvadiše, tamo im se i povraća. Neka im sada bude na čast i diku, pomračilo im čelo i pao im mraz na obraz, bog dao! Ej, drugačiji bi delija bio moj Eduard, siromah! Sve bi to drugačije bilo da ne bijaše onoga župnika i onoga zvekana školnika koji napokon zabodoše papcima u ledinu i otprhnuše iz naše župe netragom da im ne znaš ni haka ni glasa! Eh, da mi ih je znati, ala bih im gromko ovaj čas prikričala: Evo vam dobroga vašega đaka Ivice! Gledajte ga dobro sada, toga protjeranoga mužeka iz velikih škola!Ivica je znao što znače ti pogledi, to podsmjehivanje i zlobno ciktanje. I on se hrlije požuri u božji hram, a noge mu podrhtavahu i činilo mu se kano da hoda po samom trnju i svakim korakom da mu se glogovnjak zabada u živu nogu. A lica mu je oblio žar, kano da oni nesretni pogledi opake svjetine siplju na njega živu žeravicu.U crkvi još nigdje ne bijaše ni žive duše. On pohrli u klecalo, baci se na koljena, sklopi ruke na molitvu, te se stade toplo, skromno i ćutljivo moliti bogu. Dugo i dugo trajaše ta molitva... Već zazvoniše sva zvona, pozivajući posljednji put narod u crkvu. Već se napunjavaše hram božji i zaokupi njegove praznine onaj svečani i osobiti šum i šuštanje odijela i kretnje ljudi što se može čuti i osjetiti samo na takvim svetim mjestima... Već je crkovnjak upalio stotinu svijeća na velikom žrtveniku i lica kršćana obasjalo ono skladno i bajno svjetlo tih plamenova, da ti se uistinu priviđa da se iz toga svjetla odsijeva i odrazuje blagoslov, dobrota i ljubav božja... Već je i od posvetionice zazvonilo zvonce, javljajući da svećenik stupa pred žrtvenik, i već zamrmoriše prvi glasovi orgulja s kora - ali sve to nije prenulo ni probudilo đaka Ivice s visine i poleta njegovih misli, iz dubljine njegove vruće molitve i svečanoga zavjeta blaženoj majci Mariji i bogorodici.Zaman je zajedljiva i rastresena svjetina - kojoj je više stalo do te novosti danas u crkvi negoli do molitava i do obračuna sa svojom vlastitom savjesti i dušom - buljila u protjeranoga đaka. Zaman se čestita krojačica Trepetljika u velikom šarenom rupcu i s tri duge krunice šulja upravo pod nos njemu, strijeljajući svaki čas kivnim i porugljivim pogledima mladića te

mjereći ga od glave do pete, a onda izvraćajući himbene oči i bijući se farizejski u grešna prsa: sve to nije ganulo ni maknulo đaka Ivice.I misnik pjevaše glasno i školnik s kora nadvikivaše se uz romor orgulja s jasnim i zvonkim grlom svećenikovim. A Ivica još uvijek kleči nepomično oborene glave, zagnjuren u molitvu i misli svoje. I kada se glasno pjevaše evanđelje i kada sav puk ustajaše na noge, još i tada kleči mladić poput mramorna kipa... Trepetljika počela se gnjeviti na takvu pobožnost. A kada Ivica nije ustao pri pjevanju evanđelja, Trepetljika glasno prokašlja, ogleda se po tri puta naokolo, naškubivši brbljava usta na sažalni smiješak, a onda pljune na stranu prema Ivici, sklopi ruke i promrmlja: - Vidi se da je protjeran đak kad ne ustaje gdje sav kršćanski svijet skače na noge da samo bolje čuje božje slovo svetoga evanđelja - ah, čast i hvala svetomu Luki apoštolu! - uzdahnu konačno Trepetljika, klecnuvši na poklon i udarivši se šakom u prsa... Ej, da nije u crkvi, kako bi sada mlatila i šibala njezina plemenita jezičina!...I kada je sav puk pao na koljena, i kada je u čas podizanja svetoga tijela ciliknulo zvonce pred žrtvenikom, istom tada prene se đak Ivica te s povišena klecala pogleda božjim hramom - i tu zadrhta kano prut na vodi - i zarumeni se... Njegove oči sukobiše se s čistim, nevinim i nekuda turobnim pogledom djevojke Ančice. Sada je prvi put ugleda nakon onoga susreta u šumici. Djevojčica časkom problijedi, a zatim hitro planu joj lišca živim plamenom: kano da je značilo to bljedilo tjeskoban mir i kratkotrajnu tišinu prije navale oluje. Ona tisnu zažarenu glavicu među ostale djevojke te se nije osmjelila više za cijele mise svratiti očiju na susjeda Ivicu...Zaman nastojaše Ivica tokom daljnje mise da opet ugleda njezino lišce; zaman napinjaše svoje oči na svršetku mise, kad svjetina izlazi iz crkve; zaman je poletio hrlim korakom napolje: ona je izniknula nevidom i netragom, kano da su je odnijele vile. Snužden i tronut, đak Ivica nakon takve nedaće spješio je oborene glave kano i prije k svome domu. Sada ga ne pekoše tako ljudski pogledi; sada ga ne uzrujavaše više zlobno i porugljivo šaputanje i kojekakvih nepozvanika kojih se njegov udes, pa bio kakav mu drago, nije ni najmanje ticao... On bijaše poslije svoje molitve, zavjeta i službe božje utješen... Dapače nešto lagodno, nešto ugodno i spokojno nadahnjivalo njegovu dušu i savjest. - Nado, slatka moja nado, ja se uzdam u tebe - oh, ta seoska djevojčica... pst... mir... svemu je kraj! A sutra na put! Na put! - šaptaše samome sebi Ivica.

*

Povrativši se u dom, nađe u prostranoj seljačkoj sobi svoju svojtu na okupu oko velikoga staroga stola... Brat i sestre tajanstveno su šutjeli i držali se tako, kano da im s obraza i očiju proviruje neka čudnovata, iznenadna tajna... Muzikaš Jožica izvlači iz svoje lulice dugačke i tmaste dimove, a oko nosa kano da mu okružuje zagonetan osmijeh... Gospodarica i majka Ivičina botka nasitno iglicom i potajice svraća poglede na mladića koji stupivši u dom uzdahne skromno i ponizno: - Blagoslov vam božji i dio današnje svete mise!- Bog, sinko, i hvala ti! - reče otac odlažući lulu iz usta. - A ti si nam danas baš podranio, prvi na svetu misu i prvi iz crkve u dom! Ej, pa ovdje te čeka nešto novo... nenadani stranac... Bi li pogodio tko je, hej?Ivica zaokruži očima po čitavoj kući, ali ne opazi nigdje ništa sumnjivo.- Stranac? Hm. A kud se skriva? Ja barem nosim zdrave oči, ali ga nigdje ne primjećujem! Ako je ovdje, bio gdje mu drago, udijelio mu bog zdravlje i veselje i dobro nam došao!Majka se osmjehnu napola žalostivim, napola radosnim podsmijehom, a Jožica opet uvali lulu u usta:- Ele, ako ti je stalo da skoro vidiš i upoznaš stranca, a ti ga lijepo traži u našemu domu!- Ivica! Ivica! Ajde sa mnom, ja ću ti ga umah pokazati! - ponudi se najmlađa sestrica, hvatajući đaka za rukave da će ga voditi.

- Pst! Miruj, mala! Šta ti još znaš i razumiješ? Neka on traži... i naći će!Ivica se opet nagledavaše i amo i tamo, ali njegovo oko ne maze da pogodi toga zagonetnoga stranca... U prvi tren pomisli ne bi li možda bio po njega došao gospodin kumordinar da ga opet natrag odvede u Mecenov dom...- Tamo! Tamo! - pokaza mu prstom najmlađa sestrica Dorica prema seljačkoj sobici preko hodnika u kojoj noćivaše Ivica.- Vidiš li ti ovu najmanju cendricu! - nasmjehnu se otac. - Kako se ona brine gdje je nitko ne pita.Đak Ivica ipak posluša malu, te pohrli preko hodnika u svoju sobicu, hitro je proleti očima i za vratima ugleda...On se osupnu, zažari i zadrhta.- Ah, Laura! Laura!... Šta je to?... Što li znači taj iznenadni dolazak u naš seljački prnjavor? U ove samotne brdine?- Do vidova, Ivice! Do vidova! - kliknuh ti na rastanku. Ti nijesi vjerovao, a evo, ja održah riječ! - ciknu Laura veselo i obijesno, a tamno rumenilo oblilo joj blijede i ponešto upale obraziće.- Ej, velikih, strašnih i užasnih novosti nosim, mili moj - nastavi ona - ali ne smije sve to tako iznenadno banuti i zateći te. Kasnije, kasnije ćeš doznati! - zažubori strastveno Laura, zakrenu vratima, ovinu hitro svoje ruke u rukavicama oko mladićeva vrata i pritegnu ga strastveno i požudno na svoje grudi... On bijaše sav smeten i nije se mogao nagledati te ljepote i dražesti u crnini, a stidio se pred svojadi i pred roditeljima.- A što ćeš, zaboga, ti u ovom jadolikom seljačkom domu, mila moja? - izlanu zabrinuto i turobno mladić. - Ovdje ti je u nas sirotinja i golotinja. Ja se upravo spremam da otputujem natrag u grad te da nastavim svoje nauke, bilo kako mu drago... Prebijat ću se i potucati od nemila do nedraga, samo da dovršim nauke.Laura mu zatisne ručicama usta.- Ne tako ozbiljno, srdašce moje, ne! Nije sve tako tamno i crno, kako to ti sebi utvaraš i sanjaš! A u ovom vašem seljačkom domu tako je lijepo i prijatno! Ah, vjeruj mi, Ivice, nikada još u životu ne oćutjeh tolikoga milja kao danas kad se uspeh na ovo vaše brdo! No, ajde sada! Krenimo onamo među tvoje. Oj, kako su to dobri i plemeniti ljudi, bože moj! - uzdahnu Laura i povuče smjelo Ivicu za sobom...Muzikaš Jožica, Ivičin brat i sestre, pa njihova majka ne mogahu se siti nagledati te ženske ljepote. Nikada još u životu ne vidješe njihove oči takva savršenstva ženskoga struka i krasote; pa takva lica, pa takvih očiju!...Đak Ivica zaboravio na svoj povratak u grad i u škole. Kolibica muzikaša Jožice oživjela i pretvorila se u samu radost, veselje i uživanje.Ivica je dakako saznao za žalosnu kob i svršetak Mecene, ali samo ono što je znao i pripovijedao gospodin kumordinar, a sve drugo ostalo mu tajnom. I čitav Jožičin dom doznao je to isto. A ta povijest proletjela hitro i u nekoliko dana čitavim selom i okolišnim brdinama.Samo mali "kanonik" nije dirao u to, nego bi vazda ponavljao: - Protjerani đak ostaje protjerani đak, pa baš da se sve izvrnulo tamo u gospodskome domu u gradu kako oni baju i maljaju... Ali škole se ipak nijesu izvrnule!... A mladi zgubidan kuje brunde i prodaje zijake u našim brdinama! Da, kuje brunde! Ej, ej! - žmiruca lukavo i sitno "kanonik" - bit će tu i drugih zapleta i zamota; no tko će na sve doći? Tko bi znao što radi ovdje u našem prnjavoru taj ženski gospodski stvor koji kano da je doletio s neba ovamo u našu bijedu i prostotu!... - umuje i snuje mali "kanonik", a drugi u selu nadovezuju opet svoje primjedbe. Ali nitko ne bi dirao u Lauru. Njezina još neviđena ljepota, njezino kreposno i skromno držanje sve je očaravalo i iznenađivalo. Pa se nadaleko među pukom pronio glas o ljepoti i milini toga dražesnoga i divnoga ženskoga bića. Obližnja gospoda, gospođe i vlasteoske porodice radoznalo tražiše zgodu da ugledaju tu djevojku o kojoj puk priča kano o kakvoj istočnoj

kraljici: udivljeno, sveto te s nabožnim počitanjem i poštovanjem. No rijetko kome radoznalom nadala se zgoda da barem za trenutak ugleda taj čudnovati i vanredni pojav štono obasjava poput dragoga bisera pustu kolibicu muzikaša Jožice. Samo dobri i zamamni glasovi kolahu naokolo o krasotici Lauri, a zastruji doskora i taj čarobni zvuk da je ona najbliža rođakinja pokojnomu ilustrišimušu i da je baštinila silan i nedogledan imetak iza njega! - Oj, sretna li protjeranog đaka Ivice! Oj, blažena i čitavog muzikaškog doma zgubidana Jožice! - stadoše neki uzdisati, a među njima i ista krčmarica i krojačica Trepetljika. Muzikaš Jožica pako zadovoljno i spokojno na svom brdu dimi iz lule. Nekako teško sve to shvaća i razumije, već samo kadšto uzdahne i mahne desnicom: - Tako je suđeno! Tako je valjda htio i odlučio bog!Nije dugo potrajalo vrijeme, pa je iz siromašnog Jožičina doma stala odsijevati u svijet neka otajstvena zvijezda sreće, koja pokazivaše da je u potleušici zavladalo novo doba i božji blagoslov.Na Jožičino brdo stali vući teška teretna kola, nakrcana crvenim opekama i tvrdim kamenjem. Na drugima dovlačili drvo, na trećima daske, pijesak i drugo. Težaci i zidari napunili Jožičinu kućicu i dvorište. Pjevalo se tu, vikalo, zapovijedalo, klelo... A iz zemlje niknu zidovi, pa onda čitave stijene, a nije minulo ni mjesec dana, pa je izdrpanu potleušicu muzikaša Jožice natkrilila lijepa zidanica, uređena na gospodsku s visokim dimnjakom i velikim sjajnim prozorima. Sve to bijaše olašteno, fino, skladno i ponosno. Kuda pogledaš: oči ti zabliješte - i svuda ljepota od zgrade, neviđena dotle u tim krajevima.Šta je prema "novoj kapelici" - kako je nazivlju okolišni seljaci, stežući čudom ramena - župni dvor, stara, ogromna drvenjara, sitnih, nebrojenih i zamrljanih prozorčića na sve četiri strane? Šta je prema "kapelici" onaj vojnički hambar, neskladna već oguljena i izlizana zidanica gavana Medonića, a sada trgovca "kanonikova" Mihe? Na njoj već nijesi mogao razabirati problijedjela napisa, koji se sterao na jednom i drugom kraju krova te je nekada kazivao ljudima koje je godine sagrađen Medonićev dom. A kolibica muzikaša Jožice činila se prema "kapelici" kano stara, otrcana baka uz gizdavu i jogunastu krasoticu!A kada istom oprezno i polagano stali voziti kojekakvo pokućstvo, štono ga seljaci ni protumačiti ne mogahu... naslonjače velike i male, jedne šarene, druge crne, treće sjajne poput skrleta... stolce i stolčiće... svakakve urijehe... a sve to u obilju nakrcano na kolima, kao što bijaše prije cigla, kamen, drvo itd., kadno počeše graditi "kapelicu"...- Ta toga će biti više negoli u crkvi majke božje bistričke, oprosti nam bože! - haknu ogromna seljačka ljudeskara, najnoviji općinski prisežnik, te razvali u čudu oči i usta, posuta s nekoliko rijetkih, debelih i oštrih bijelih dlaka. - Šta ti, mali, podvijaš tu ruke oko prsiju, kao kmet kad ga špan bije po leđima? - obazre se ljudeskara na "kanonika".- E, čudim se i zijam kano i ti! Svega imade na tom širokom svijetu. Svega, svega što mi još ni vidjeli nijesmo! Eto, česa li danas ne dovuku đaci siromaci iz velikog grada! Ovako se sada svršavaju te visoke škole! Nekada ih obuklo u mantije pa od njih postajali fratri i kapelani; drugi odoše u sudnice i fiškalije; treći u škribane i druga mazala hartije! A sada: evo, naš mladi zgubidan dovukao curu, a ona će prnjavor muzikaša Jožice pretvoriti u raj na zemlji! - mudruje mali "kanonik", gutajući zavidan i zloban navrle sline.- Vidiš ga kako on to suče i namata! - rastvori ljudeskara opet usta na polusmijeh. - Jednako nekako dijeli sudbina na ovim vašim brdinama! Nuto, i tvoja kuća nadula se i omastila otkako je tvoj Miha zasjeo na stolac gavana Medonića. Boga mi, prije se ne ogledavahu iz tvoga dvorišta onakvi rogači... a danas i po dva para! Pa kakvih li istom! Prije bi lako metlom zatukao golu i kukavnu bušicu što je brstila drač i glogovo grmlje naokolo tvoga doma. A sada? Po tri kravetine muzare sa silnim vimenima njišu se i važu tamo u šljivaru, duvajući i pušući od ljute težine da se sve granje lomi...- No, ako i jest tako, kume moj, ali su opet ono drugi računi! Nije to baš onako iznenada i na laku ruku palo iz oblaka kako u zgubidana Jožice... He, he! Moj dragi, kako se moj Miha

teško i mučno tukao po svijetu, i u Talijanskoj i u Furlandiji, i po Tirolu i po Madžarskoj! Mogao je i propasti; moglo ga i netragom nestati. Ali dječak pamet preda se i dušu u se. Sabiri on mudro, šutljivo i obzirno pa skoro dostiže i gavana Medonića, dao mu bog duši lako i dobro na onome svijetu! I samo stoga zavoli Justa Mihu, a Medonić pametna glava, poznavajući dobro moga Mihu i njegove vrline, smjesta blagoslovi mladence, računajući da će najbolje biti da se njegov i Mihin imetak združe pod jednom kapom i da nema brige kako će sve to valjanomu majstoru doći u ruke... Da ne bijaše moj Miha takav momak od oka, nikada lje ne zasjede u Medonićev dom! A bilo je i kod toga, duše mi, borbe i okršaja! Margarita silom i milom htjela slugana Stipu priženiti k Justi u Medonićev dom, a slugana pravo i zdravo udati za sebe i za svoju bradu... No, mi joj pokvarismo račune. A ovdje, na! Došao študent, pokoran i pobožan kano duvna. Prevraća on oči i sklapa ruke na molitvu, čim se pročuje zvono sa daleka crkvena tornja. A kada ti polazi mimo raspela, to puza po golim koljenima i bije se u grudi da sve odjekuje... Mi šaputamo i mrmorimo: E, bori se u njemu i bog i satana, i pakao i nebo! Valja mu poći u sedmu školu, a oni ga raspinju i vuku, jedni nadesno, drugi nalijevo! Tko li će nadjačati? Tko li će pobijediti? Smiluj mu se, bože! Oj, nadvladalo nebo i bog! Lucifer neka se strmoglavi onamo kuda ga već jednom surva arhanđeo Gabrijel!... Dao bog da ga zapope i odvuku u sedmu crnu školu!... Tako ti uzdiše i moli se višnjemu naše selo. A u zgubidana Jožice svi se natmuriše i poozbiljiše. Muzikaš se drži kano da si mu razlupao bajs, ukrao lulu s kamišem i odvukao jedinu kravicu iz kuće... Njegova žena cmizdri se kano kasno jesensko jutro, pa se uzdišući vuče oko plotova poput mutne proljetne magle. Isti oni manji muzikašići objesili nosove kano da im pure oteše tuste zalogaje. Ta valjada ne promišljaju i oni: hoće li, neće li u sedmu, crnu školu? Zašumio i zazviždio sada odnekuda vjetar da je mladog zgubidana istjeralo i pognalo iz škola. Da nije više ni mužek, ni gospodin, nego da će biti poput svih protjeranih đaka fakin i potepuh ili kakvo spletkarsko mazalo na selu. Nagađamo mi i ovamo i onamo, ali ne pogađamo baš ništa! Kad najednom zasjala cura u našem prnjavoru kano da je u crnoj tmuši iznenada planuo krijes. A u muzikaša oživio i rasvijetlio se čitav dom... Cura da je dovukla pune bisage blaga te zlata i srebra! Ne uzdišu ti oni više! Ne promišljaju, ne tuguju, ne cendraju i ne pile nosovima u zemlju! Zgubidanu đaku zarumenjeli se blijedi i boležljivi obrazi kano da si u svaku ličnu jagodicu zabo po jabuku crveniku. Fuć crna i sedma škola... i grabancijaške tajne i vragolije! Muzikaš Jožica sve puši i puši na debelo, izvlačeći dimove i na nozdrve i na usta, dapače puši mu se i iz očiju... Pa se osmjehuje i veselo namiguje kano da mu stari, potrti bajs sam od sebe igra u trbuhu. Nos je visoko digao kano da broji zvijezde, pa obukao nove čizme korduvanske i prisukao čisto poroljane gaće do koljena, kano da polazi na proštenje ili da je svaki dan svetak! A njegova baba capka i poskakuje žustro po dvorištu i po svom brdu, kano da si čuturu podnožio racinim opnicama. A oni manji zgubidančići sve ti drsko i ludo gleđu u oči, te kano da izazivlju: - Dede, kume; dede, susjede, pokaži i ti sada svoju kabanicu! - Tako je danas ovdje! A onda se napinji i trnapi da pravo dokučiš i shvatiš sve to u našem prnjavoru!... Moj Miha je opet negdje u dalekom svijetu, vele ća u Rumunjskoj ili Vlaškoj... kako li? Eh, nikada se ni on neće zasititi konjske trgovine i Cigana te prestati natjeravati bedevije po širokom svijetu! Oh, kad on dođe doma, kako li će negdje zinuti na ovaj iznenadni preobražaj u našem susjedstvu! Tako ti je, moj gorostase.- E-e! Pa blago si ga njima, što ću im ja? Mi ih ne možemo prisiliti da svoju sreću podijele s nama udvoje. Napokon, do vraga i crna i sedma škola, i grabancijaške coprije i vragolije, kada ti se ovakva cura objesi oko vrata s punim bisagama i blaga i zlata i srebra!... Neka, neka samo takve zlatokrile ptice sa srebrnim kljunovima dolutaju u naše krajeve: neće lje ni nama krivo biti, padne li koje zlatno perce iz njihovih krila ili srebrno zrnce iz njezina kljunića! Pa što će se i čuditi tvoj previjani Miha! Neće ni on valjda čitav svijet zgrnuti u svoju torbu i u svoju željeznu škrinju? Na, kakav li ti je gavan, a on još ipak vazda kumuje, plete i prede s ciganskom svojtom po širokom svijetu! - zijevaše gorostas prisežnik tako silno da se čitava

vulkanička propuklina ukazala iz njegova grla i takav dah sunuo iz te uvale u "kanonikov" nos da je stao kihati u sav glas: - Ele, ti si, međede, danas izjeo valjada puna kola luka i koš sira!- Neka sam! Kako sam, da sam! - otpravljaše se prisežnik dalje. A mali "kanonik" žmirnu za njim i doviknu: - Pa kuda se već odnjihavaš, a da ni "zdravo" ne nazoveš?- Isplatilo bi se baš s tobom još dalje ćeretati i nadmudrivati se! A kuda će onda moja služba? Sabiri, sabiri! Mijesi i zavezuj, dok se opet sastanemo! - I prisežnik odvalja se nizbrdo.I kada poredaše u "novoj kapelici" blistave ormare od orahovine, baršunaste naslonjače i kojekakve stolčiće, divne postelje; a na prozore, koji bijahu za Jožičino oko ogromni kano oni u crkvi ili vrata na njegovoj kolibici, kada natakoše svilene zastore; po podovima prostriješe sag do saga, a ormariće i stoliće načičkaše kojekakvim posuđem i drugim stvarima kojima muzikaš ne dokučuje ni podrijetla ni imena - tada bi zgubidan Jožica smjerno povukao lulu iz usta te je utaknuo u saru od čizme na desnoj nozi, raskrio se, te pobožno i bojažljivo stupio u novu kapelicu.- Ah, bože dragi, svega imade tu, samo nema blagoslovljene i svete vodice da se čovjek prekrsti i orosi čelo. Pa kako mogu živi stvorovi stanovati u tom raju? To je prava grehota. Ni pljuniti ne smiješ ovdje, ni zamazanom nogom koračiti unutra. Aj, aj! - kimaše on nepouzdano, češljajući se prstima iza šije. - Da je na moju, drugačije bih ja odredio, kad je već takva crkvica na mojem brijegu podignuta, kano da je anđeli preko noći doniješe ovamo.- Pa kako bi vi to, stari, odredili da je na vaše? - upita ga s osmijehom Laura s naslonjača od modra baršuna, urešena naokolo zlatnim resicama.- Kako bih ja odredio? Hm... Pop neka blagoslovi, a biskup neka dopusti da se ovdje svake nedjelje i blagdana služi sveta misa, pa ništa drugo! Da, ipak još nešto! Poslije svake svete mise neka bi ljudi ogledavali sve te stvari, da vide kako će im nekada biti u raju. Ne bih im ja dao ni gledati badava... Hoće li se oni diviti i zjati u taj sjaj i čar, neka svaki donese za to štogod na oltar: povjesmo, dva-tri jaja, kakav butić, vaganicu kukuruze, mjericu pšenice, zdjelu ječmena brašna, leće, proje i što mu već smaže dom. Ej, kako bi to lijepo i unosno bilo! Donosilo bi se to, moji ljudi, kao na žrtvenik svetoga Antuna Paduanskoga! Znamo mi kakve su samo u tome naše radoznale žene i djevojke. Kad ti dođe na sajam kakav tuđi lončar, a ona će za šarenu zemljanu zdjelu ili lonac nasuti pšenice, kukuruzna brašna, žuta ko pražetina, graha, raži, ta što namiče kuća zrnata i meljnata! Pa crijep dotura u kuću i za koji dan ti se oklizne gdje sa stola ili škrinje, tresne i raspe se na sitne komadiće. Eto ti ga onda na! A kada kramari donesu crvenih, zelenih i modrih vrpca, pa onda dopasnica i marama, privezača i ogrlica: pobrat će one gdje god mogu i sve što dođe pod ruku, a canjkar spravljaj i zamataj, vesela ti majka! Svaku sitnicu iz svoga krljavoga koša prodao za stostruko veću vrijednost negoli je prava cijena tvojim vrpcama, privezačima i ogrlicama! Takav je već naš svijet! Pa čemu onda da ovo ovdje badava sijeva i lašti se, pa da svatko može badava zjati i diviti se, gvireći na ove velike prozore unutra - završi muzikaš Jožica, samo mu je jošte manjkao susjed mali "kanonik" da koju zgodnu nadoveže i produlji na njegovo mudrovanje.- Ha! Čuj, Ivice, čujde! Pretvorimo naš stan u crkvicu da se u njoj služi svake nedjelje i blagdana sveta misa! A onda otvorimo sve, a ljudi neka siplju pšenicu, brašno, jaja, ječam, proju... hoće li se nagledati božjega raja na zemlji... Ele, i crkva i panorama!.. Živio naš stari tajko, živio! Ni isti kumordinar Žorž nije vam dorastao u domišljatosti! - udarila djevojka u jogunasti i obijesni smijeh.- A tko da služi misu! Imamo ga, imamo! Ivica će služiti misu. Ta on će se ionako iškolati za kapelana... pa eto - nadoveže još Laura na svoj smijeh.- Da ste mi zdravo, gospodine kapelane Ivice! Podajte ovamo svoju bijelu kapelansku ruku te osjećam kako vam još miriši po crnoškolskom sapunu; podajte je ovamo da je izljubim pokorna grešnica! - ciktaše Laura namigivajući Ivici koji stajaše iza zastora piljeći očima nekuda u daljinu prema domu maloga "kanonika".- O, djeco, djeco! Kako vam je lijepo dao bog, pa zato ste i obijesni tako! - uzdahnu Jožica,

potegnuvši svoju lulu iz sare. - Tko će se s vama! A Ivičine škole i kapelanstvo - stade mrmljati muzikaš Jožica, izilazeći iz "kapelice." - Tko će znati kako će se još sve to svršiti? Vidiš, vidiš! A čemu to, djeco? - potegnu muzikaš za svilenu vrpcu, a zvonce odnekuda zaciliknu tankovito i glasno.- Čemu to? - začudi se tobože Laura, uzdignuvši zamišljeno svoje tanke crne obrvice - i vi, stari, još pitate? To je zvonce da se dade znak kad će kapelan Ivica početi služiti misu - skoči Laura s naslonjača i poleti k prozoru do Ivice.- A šta ste se vi, gospodine kapelane, tako zamislili i uvukli nekuda u sebe? Zar vi da ne prozborite ni riječi kad mi evo vijećamo o vašoj kapelici? - uhvati Laura za ramena đaka Ivicu, a muzikaš Jožica izmakne na vrata, zatisnuvši ih oprezno za sobom. Neka turobnost, postidnost, neka neopisiva tjeskoba i klonulost srvala bi ga svaki put, kadno je ugledao svoga sina zajedno s tom djevojkom koja mu se pričinjavaše čas vilom, čas čarobnicom, čas đavolovom kćeri. Mutne, teške poput more i neodređene slutnje obuzeše mu srce i dušu. On bi samo uzdahnuo te upalio i zadimio svoju lulu.- No, gospodine kapelane! Ne budite mi tako tmurni kao da vam se oblaci odvijaju sa čela! Podajte mi svoju kapelansku ruku, podajte da je smjerno i pokorno poljubim! Valja mi već unaprijed pripraviti vašu svetost da oprostite grijehe meni pokajnici kad ću k vama na ispovijed.Ona ga povuče do prozora, onda mu cjelune obje ruke.- E, tako je! Zar vas, gospodine kapelane, ni najmanje ne zanima naša kapelica i njezino uređenje? A vašemu eto roditelju jest ona raj na zemlji koji bi on dao bližnjemu svome gledati i diviti mu se za zdjelu pšenice, za mjericu kukuruzna brašna, za lonac prosena i ječmena žitka! Pa kako da onda ne bi gladni Ezav prodao svoga prvenstva za zdjelicu leće - što ćete iz Svetoga pisma znati bolje od mene - vi, mladi gospodine kapelane!... Ha, ha, ha!...

*

Lauri i đaku Ivici valjalo je napokon prekinuti taj čarobni i slatki život. Poslije nekog vremena udari puk u posve druge žice o njima i o njihovu životu, negoli to bijaše do jučer...- Šta je ipak s tima mladim ljudima? Istina, djevojka je krasna da joj premice ne nađeš ni u gospode, ni u seljaka! Metni je na oltar, pa eto ti svetice, hoćeš li... i anđela! - poče se tužiti muzikaš Jožica svojoj gospodarici.- No i momak je kaplja od mladosti! - odvraća muzikaševa supruga.- U nje silno bogatstvo; tko bi ga znao gdje se toliko rađa i otkale se siplje? Ona gospodskoga roda, a on iz prnjavora, sin siromaka muzikaša... ali šta sam rekao? Đavo je siromak, a ne živa i radina krštena duša! - mudruje Jožica u neprilici od kojega kraja da pravo uhvati stvar i da izlije što mu pritiskuje dušu.Nastade muk među ocem i majkom. Muzikaš nekako smeten češlja nogu baš na koljenu, dok se žena vrti po kući, hvatajući sad ovo, sad ono u ruke. A napokon se dosjeti da je u ogromnu seljačku peć naslagala pet-šest hljebova kukuruzna tijesta, te uhvati lopar i zabode njim u zjalo peći.- Njega istjeralo, što li, iz škola, a i ona je tome mnogo kriva... No bilo kako mu drago, on ih je napustio. A kada se već spremaše natrag da ih nastavi, eto: - Ona dobježala ovamo za njim, prosti bože, kano da je pala iz oblaka. Tu rastače silno blago. Podigne na našem kukavnom brdeljku hram, dvor, gospodski dom - ili kako bih tu kulu nazvao: ta svijet je zjao u nju kano da je vilinski grad preko noći izrastao iz zemlje. Nudi nas novcima i svim ugodnim o čemu i ne sanjasmo nikada... Ali... ali - pljunu kroz otvoreno okno muzikaš i ustima posegnu za zrakom kano da je želio dohvatiti novu misao, drugačiju riječ...- Ali... - oglasi se žena - ... ali takva života mi ne poznajemo u čitavoj našoj urednoj župi, a ni u nijednom našem skromnom selu... Evo, šta ljudi kažu: takav divlji brak, nekakva

Antikrstova ljubav, prijateljstvo, šta li, ne bi smio ni puk, ni naš gospodin župnik gledati dobrim okom između dvoje mladih bića muškoga i ženskoga spola u našem kršćanskom kraju!- Da, da! Diže se galama odasvuda! A pravi zloduh koji to piri jest naš susjed, mali "kanonik". Mi smo mu uvijek na srcu i duši. Nikada pako toliko kako sada gdje besposliči i lagodno lovi muhe. Ta šta njega briga danas kad je u Mihe više novaca negoli u "kanonikovu" gospodarstvu pljeve! Onomadne neke babe i neki stariji muškarci sve meni uz nos zadrobuljili posve smjelo i odrješito.- Nema, hvala bogu, u čitavoj našoj okolici nikakva poganina! Ako se ovdje ili ondje natrusi šmegljavo i prnjavo Židovče, to bi bilo sve... No župnik naš vazda govori iz evanđelja da Židovi isto tako kao i kršćani izlaze i vjeruju u jednoga jedincatoga boga! A sam dragi Spasitelj potječe od njihova koljena. Pa tako valja da ih trpimo i kano ljudi koji smo pred bogom svi ravni i braća, i kano kršćani kojima se vazda valja spomenuti one: ne znadu jadni što rade, zato i propeše spasitelja neba i zemlje - uzdisaše prekidice, govoreći tako a ciljajući na mene, stara i pobožna Barka, kojoj je vazda omotana krunica oko ruku, a Sveto pismo zna napamet iz samih župničkih prodika, a da ne umije ni čitati ni pisati.- Jest, jest! Nema pogana u nas! - zacvrkuta klopotavi Jure koji zna čitati molitvenu knjižicu, a svakoga sveca i nedjelje na golim koljenima propuza do devet puta oko velikog žrtvenika, da mu sve krv procuri iz koljena, a tako se tom zgodom lupa po prsima da odzvanja i odjekuje kano da udara po praznom buretu. - Nema ih, ne. Ali ima gorih ljudi negoli su isti pogani. A to vam je Antikrstovo sjeme, pred kojim dršće i sam sveti otac papa u Rimu! To su kojekakvi protepeni školski bećari, kako je eno muzikašev sin. Mjesto da je došao u naše selo sa svetom knjigom i crnom mantijom, on uteče najprije sam iz škola, a za njime doprha nekakva cura, bolje grešnica Mandaljena, namazana gradskim mastima da su joj obrazi sama krv i mlijeko... pa ti sada provode u zgubidana život i izgubljenoga sina, i bogatoga gavana rasipnika, i grešnice Mandaljene, a vrijedni tajko muzikaš Jožica igra sa svojim potrtim bajsom ubogog Lazara i pobire mrvice ispod raskošna stola svoga sina i njegove ljubovce... Ah, tako je danas, tako! Pa da smo još dostojni... da putujemo kano romari na pobožnosti k majci božjoj bistričkoj!- Ne brinemo se mi šta je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor - ili kako i gdje se upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj bog! Svaki meti pred svojim pragom! Ali nam je stalo da vlada u našim selima i u našoj župi mir, red, zakon te strah božji i nebeski blagoslov! Opet će nas kazniti bog i naslati tuču i druge nevolje na naše glave. Naš gospodin župnik inače je sama strogost i pravednost. Čudim se da sada ništa ne vidi i ništa ne čuje. Kada je ono došao prvi put u našu župu i kada je ugledao da se ljudi zabavljaju na koru, na propovjedaonici i u sakristiji pod svetom misom, planu poput Spasitelja na židovske mešetare i Farizejce, koji cincariše i trgovaše u predvorju hrama jeruzolimskoga. Potjera sve gizdeline i druge zijače koji pod svetom misom brunde kuju, ćeretaju i smiju se na koru, na propovjedaonici i u sakristiji. - U crkvi, u crkvi je vaše pravo mjesto! - I oni se tuže biskupu i putuju u njegov dvor: ali sve uzalud! Župnik bijaše u pravu, te ga pred svim njima još i pohvali biskup. Zijače i gizdelini ipak ostadoše nepokorni i neposlušni, pa se suprotnuše župniku. Ali kako će on popustiti sada gdje i biskup odobri njegovu zapovijed? I konac svemu bijaše da su oblasti nepokornike i neposlušnike čestito izmazale i isprašile ljeskovom masti, a druge lijepo pritvorilo i odsudilo na crni post!- Dakako! Dakako! Našemu gospodinu župniku valjalo bi da se prodrami i protare oba zdrava oka te upita mlade ljude kao i muzikaša Jožicu za kršćanski račun pred bogom i svijetom! Ta on je duhovni pastir za bogate i siromake, za gospodu i seljake! - nadoveže opet Barka, podigne k nebu svoju krunicu i do tri puta cjelune na njoj maleni, žuti križić.- Ali oni se jošte ne iskokodakaše i ne izborbotaše dosta - otire nos pripovijedajući muzikaš. - Nego će grbava Janica Kolačeva, inače vrag u babljem tijelu, ovako napeti:

- Stoga treba da smo pravi i vrijedni župljani budni i oprezni, pa da sve dojavimo našemu duhovnom pastiru!- Vidiš Janice, stare grešnice! Ovo joj valja groš! - opet će nesreća Jure, useknuvši nos u garavu šaku i otrvši je o zakrpane i zamazane bokove. - Pa zašto da mi sami ne pođemo do gospodina župnika, baš ovako kako smo ovdje? Neka znade kako se za sve što je vrijedno, pošteno i kršćanski brinu njegove vjerne duše! Još će nas lijepo upisati u svoju zlatnu knjigu, jer uistinu radimo bogu ugodno djelo.- Pa ajde, Jure, idi ti sam. Održiš li riječ, a to ćemo već u nedjelju znati, evo ti desnice, kupit ću ti pred crkvom rakije klipare za čitavu dvogrošku, da si sagriješ poštenu kršćansku dušu - podbode ga stara Barka.- Hoće li uistinu tako biti, poštena bogomoljko? - rastegne usta plentavi Jure.- Što rekoh, ne porekoh! Barka još nikada ne okrenu vjerom, tako mi ove svete krunice! - podignu baka ruke da se bolje vidi čislo obavito oko njih, i pokaže svoje krezube čeljusti, izvrativši oba oka u nebo.- Pa ti ovaj razgovor nije ostao besplodan - udari muzikaš ljuto desnicom o stol, a supruga se ustoboči da čuje što bijaše dalje.- Župnik me je po crkvenjaku baš jučer pozvao, a nijesam ti htio umah kazati što je bilo u njega, dok i sam ne razmislim što bih i kako bih sada. Kada sam stupio poslije mise u župni ured, bijaše tu više župljana, što muškaraca, što žena. On sjedi kraj stola, nešto piše ili računa, dimeći iz lule nasađene na dugačkom gospodskom kamišu, a sve miriše naokolo kano da mjesto duhana tamjan i klinčaci gore u luli. A ja pokorno: - Hvaljen Isus! - i cjelunem mu ruku. On pogleda mrko preko naočala i nešto nerazumljivo zaskomuče sam sebi, a zatim stade obavljati poslove s onim ostalima, dok se svi ne izredaše redom te ostaviše mene sama u župnom uredu. Sada župnik ustane sa sjedala, odloži na stol lulu i naočale, prošeće dva-tri puta od vrata do prozora i opet natrag, tarući ruku o ruku. Onda najednom stane preda me:- A! Muzikaš Jožica! Ti si se pogospodio, kako čujem! Pa šta mi ga radi tvoj đak Ivica? Ne znam pravo koliko je već tomu vremena što sam ga vidio kod mise. Tada mi je naglo rekao "zbogom", jer da se već drugoga dana vraća natrag u grad na nauke... Ali reći bi da mu nauci mirišu kano vraga posvećeni tamjan!! Šta je to s vama? Ti da si ga u gradu oženio i on ti je dovukao u tvoju siromašnu kolibicu gospoštinu, cifrariju, gizdu i oholost... i još koješta!... Deder pričaj mi što je u svemu tome.Ja sažeh ramenima. Nijesam, duše mi, znao što da mu odgovorim. Pogrebem se iza uha, zinem da ću nešto istisnuti, ali mi umah i zape riječ.- No, ja vidim da si se ti pomeo u računima i da te nekako guši u grlu - nastavi župnik... - Ja bih tvoje mladence pozvao ovamo, pa i vlastan sam uraditi tako, bili oni što im drago... Ali odlučih najprije s tobom progovoriti koju. Što ipak ti ljudi namjeravaju kano kršćani katolici u mojemu stadu? Zar se u moju župu smije tkogođ doklatiti poput Cigana, poput ptice selice i ovdje živjeti u divljemu braku i skrivati se po samotnim bregovima, pa nikomu ništa! Jedno da potječe od gospodske rozgve te soja i plemena, a drugo je, bog i duša, moj župljanin, ali se školalo i izučavalo za viši život i veće stvari... No, da mi se oni naprosto ovako u župi usidre, pa ne dati nikome ni od sebe kračuna, ni bogu računa - - e - takva nereda ne bih ja trpio ni od svoga oca ni od sama sebe!Ja se uhvatim za glavu, jer mi stalo nešto kipjeti i okretati se u mozgu, kano da je neka tajna sila potjerala u njem mlinski kotač, te zapentesam:- Gospodine župniče, ja vazda bijah vjerna vaša ovca, i nikada me nije korila ni crkva, ni škola, ni oblasti, ni ljudski, ni božji zakon. Ja, ja vas uvjeravam, gospodine župniče, da sam sebe ne razumijem, niti onih o kojima mi netom spočitnuste, i ne dokučujem kuda sve to vodi, niti se znadem snaći što da uradim i od kojega kraja da počnem... Baš kad mi se sin spremaše da otputuje natrag u grad i da nastavi nauke, dođe ta djevojka u naš ubogi dom, a on vam se iznenada podiže i procvate kano da su gorske ili oblačne vile doletjele i preko noći sve to

preokrenule. Zavladalo najednom u mojoj kući bogatstvo i ugodno življenje, o čemu ja nijesam mogao nikada ni snivati. Eto, gdje jučer vladaše uboštvo, nevolja, seljački crni kruh i kisela čorba, tu vam je danas na pregršti obilja u svakome kutu. Hoćeš bijeloga kruha poput snijega; hoćeš li rumena pečenja da se sve vodom zalijevaju usta od požude; hoćeš li novaca? Koliko te volja. Svega imaš! Ta vi valjda sami sve dobro znate, gospodine župniče. Šta ću dakle ja sada? Ja... ja na to niti umijem odgovoriti, niti se na išto odlučiti!... Radite, gospodine župniče, sami kano naš duhovni pastir i brižni otac kršćanskih duša... Pozovite ih preda se, ispitajte ih o svemu, savjetujte i zapovijedajte!Župnik se ushoda po sobi, a onda stane, položivši mi obje ruke na ramena:- Dobro, Jožice! Razmisli sam najprije dobro... Tada progovori ozbiljno sa sinom i reci mu sve što si danas ovdje čuo. Ne okrene li se stvar drugačije, tada ću njega pozvati ovamo i počet ću ja raditi... A sada zbogom! Dogodi li se štogođ iznenada da se ne možeš snaći, pojuri što hitrije k meni... Zbogom!Dovrši Jožica, ustavši sa svoga mjesta. Zatim uzdahne, protrvši si obraze i oči, pa će svojoj drugarici:- A šta da sada radimo, ženo? Deder, pamet preda se! Ti si vazda tiha i mirna, a u takvim ljudima osobito zna katkada sinuti razborita i umjesna. Deder!Žena uhvati opet lopar i počne vaditi iz peći žarke hljebove, iz kojih se rasprostre po kući ugodan miris i neka dragotna toplina.- Najbolje će biti - prokašlja se žena, još vazda ne napuštajući otpočeta posla - najbolje će biti da pozoveš Ivicu nasamo te da s njime progovoriš u četiri oka. Najprije mu sve saopći, a onda zatraži ozbiljno od njega: ili se neka vjenča sa djevojkom, pa se odreče daljnjih nauka, ili da se vrati u škole.- Tako, tako, mamo! Znao sam ja da ti valja pamet! - potrepta Jožica po ramenima svoju drugaricu, te hitro pojuri napolje...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lauro, srce moje i dušo moja! - trgnu se još istoga dana uvečer đak Ivica iz svojih teških i mutnih misli, uzdahnuvši duboko. - Valja nam za neko vrijeme prekinuti taj slatki, blagoslovljeni i čarobni život! - nastavi mladić.- A! A! A! - skoči djevojka, uzdignuvši zadivljeno obrve.- Sve oko nas sijeva, grmi i mrači se. Oluja već nam raskida krov iznad glave; samo mi ništa ne vidimo, ništa ne čujemo, ništa ne pojmimo! Puk udara danas u posve druge žice o nama i o našem živovanju negoli to bijaše do jučer - stade se hvatati za glavu đak Ivica.- Pa šta nas briga za puk i njegove glupe predsude i bajke? - trpko će Laura, okresavši svijeću. - Mi se ljubimo i volimo kao sunce i svjetlo, opskrbljeni smo i svega je u obilju... Zar nam je puk i njegovo zanovijetanje više negoli smo mi sami sebi?Sada joj Ivica ispripovijeda sve nasitno i tanko kako o njima grmi svijet i kako mu je oca pozvao župnik na račun i što je duhovni pastir govorio.- I takva ti je svjetina, takvi su ljudi, Lauro moja! Najprije ti šapuću i namiguju, onda sliježu ramenima i pokimavaju glavama, zatim šušte i šume, pa tada glasno i bijesno udare u bubnjeve i talambase. Konačno zagrme i zazvižde grozno poput oluje i prospu kruti rad na naše glave. Evo, tako ti je s nama, dok nam je živjeti i biti među ljudima koji se hvastaju imenom "pravih i dobrih kršćana". Ti me, Lauro, shvaćaš i razumiješ. Da ne pomućujemo vedrih i mladih dana ljubavi, da ne ogorčimo taj krasni i rajski život, valja nam što prije odlučiti: ili se umah vjenčajmo i stupimo u brak, te tako udovoljimo i bogu i ljudima - ili se ja vraćam u škole, a ti me ovdje u roditelja pričekaj dok svršim svoje nauke!- O, Ivice moj! Kolika li hladnoća, kakav li razbor odiše iz tvojih mudrih riječi! Sam kruti led - sama beskrajna pustoš i ravnica pred nama! Vidiš, vidiš, takav mi se miliš po sto puta više!

Pravo ima župnik, pravo ima svijet, pravo ima tvoj otac, ponajjače pako pravo imaš ti!... Ha-ha-ha! - vikaše sve strastvenije djevojka, a oči joj se žariše kano da bukte dvije zublje, lice se pako nekuda otegnulo i problijedjelo kano smrt.- Dosadilo vam sve to, dosadilo i dozlogrdilo!... Pa ja ću se maknuti otale da vam svima odlane i da se svi opet povratite u svoj prijašnji život! Da, ja ću se maknuti... pribrat ću još danas svoje stvari i poletjeti tužna i jadna, slomljena srca, uništene duše, ogorčene savjesti i očajna života u taj veliki i široki svijet! Zbogom, Ivice, zbogom!... Sve to ostavljam i namirem tebi! Ovu našu dragu kapelicu, neka na njezinu žrtveniku izgara ljubav moja, žarka, silna i jedina, dokle je ne utrne sama smrt i hladni dah iz groba moga! Budi sretan! Uravnaj račune sa župnikom... sa svojim duhovnim pastirom! Uravnaj račune s ludom svjetinom i njezinim bajkama i predsudama! Do svih ti je više stalo, svi oni su ti prvi i jače prirasli na srce i silnije privezani o dušu, negoli ja sirota! Neka budu samo ti računi čisti! Čisti! Budi sretan! Budi sretan! A ja se opet vraćam u svoj široki, veliki svijet, da tumaram od nemila do nedraga! Ta sudbina mi je već takva od porođaja moga! Ista mrska nakaza Ferkonja plemenitiji je i značajniji... - vriskaše krasota i zagrize u svoje bijele prstiće, klone na baršunasti naslonjač te stade glasno i gorko jecati.Momak se okameni i zadrhta od užasa. U grlu ga pritislo kano da mu je kamen sjeo tamo, i počelo ga gušiti.- Laurice, zaboga, djevojko mila i divna! Što li te najednom snašlo! Ili si podjetinjila? Tko tebe napušta? Tko tebe goni? Što te tako opsjenilo... ta ne razumiješ me, tako ti vječnoga spasa!Poleti Ivica k djevojci privinuvši njezine zaplakane obraze na svoje grudi.U taj tren uniđe tiho i neopazice na vrata Anica, kći maloga "kanonika"... Djevojče se osupnu i ponikne žalostivim i žarkim očicama. Srdašce što je tako hrlo kucalo kad je unilazila na vrata, stane - i kano da je obamrlo. Lišca joj problijedješe i omramoriše se... Samo joj ruke drhtahu, a noge klecahu... Na obamrlim obrazićima micale se dvije mišice, te se vidjelo kano da nagla dva blijeska prolijetaju onuda...Momak se prene i prvi poleti k djevojci.- A! Ančice, susjedo naša! Što dobra donosiš? Gdje li si mi ti? Već te dugo i dugo ne vidjeh.- Nosim vam, evo listić i pozdrav od brata Mihe. On se vratio iz svijeta. Laku noć!I djevojče izleti na vrata, stisnu obje ruke na grudi, malo da se nije srušila na zemlju. Trgnu sobom i umine poput sjene u mraku.- Od Mihe... Mihe!... Čudno! - promrmlja đak Ivica otvori pismo i hitro ga preleti očima.Ivice - glasio listić - veseli me tvoj udes. Čim se vratih kući, sve sam čuo, sve znam! Hvala Isusu i Mariji! Od boga ti zdravlje, od mene pozdravljenje! Ja te sutra očekujem, dođi zajedno s krasnom drugaricom, kojoj se divi sav naš kraj! Dođi! Ja te nestrpljivo izgledam u starom Medonićevu - sada mojem domu!... Dođi, dođi, dođi! Ivica moj!...- Lauro, sve moje! - tisnu Ivica Mihin list u džep i opet će do djevojke. - Lauro, nijesi me razumjela! Nijesi me shvatila, zaboga! - i on poklekne pred njom i obujmi je rukama.- Ne, Ivice, ne! - otiskivaše ga ona nježno rukama. - Ne ponovimo ni riječi dalje o tome! Ja odilazim u nepovrat, u nevidovo! Mogla bih se još vraćati k tebi da te još jednom vidim; ali vratiti se više nikada neću! Nikada!- Dušo moja, što li je evo iznenada sinulo i zabliještilo u tvojoj glavici? Zar da se mi nikada ozbiljnije ne porazgovorimo o samima sebi? Zar svaka spomen na buduće dane već raskida savez naš? Već ugasuje plamen ljubavi i radosti naše? Već te nagoni na suze i jecanje? Pa kako da mi danas-sutra snosimo trpke i gorke časove života svoga, kad već u razmišljanju, u razgovoru klonemo duhom, smalakšemo i očajavamo?- Ja ne zdvajam! Ja ne malakšem! - osovi se djevojka na noge, trgnuvši se oporo i prezirno iz mladićeva zagrljaja. - Ali ti malakšeš, ti zdvajaš i bježiš!- Ta ja sam ti rekao da se vjenčamo! Ovakav "divlji brak"... ne trpi crkva... to je župnikova

dužnost... I nigdje nas ne bi snosili. Dakle vjenčajmo se!- Nikada! Nikada! Nikada! - kriknu Laura... - Ja ću živjeti slobodno, slobodno ću te ljubiti i obožavati. Ali u nikakvim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naša ljubav! Nikada! Pamti! Nikada!I to bijaše prva večer i prva noć što se navukoše crni oblaci, duboka tuga, sumnja i teške misli u živovanje ovih ljubovnika.Drugoga dana ipak se odvezlo oboje u goste konjskome trgovcu Mihi, u bogati dom pokojnoga gavana Medonića.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kakav li se iznenada opet dogodio prevrat u biću glumice Laure da se odlučila na to da đak Ivica što prije otputuje u daleki grad u škole i da nastavi nauke... Ona ga je dapače sasvim snabdjela novcima i troškovima, da se ne treba nikuda probijati, te očekivati i živjeti od čije milosti. A tako da će ostati dokle god ne svrši svojih nauka, obreče mu ona kad se rastajalo i dijelilo jedno od drugoga.Poput more teške i tajne slutnje posvema oboriše đaka Ivicu na rastanku. Laura bijaše nekuda hladna. Na njezinim usnama pomaljao se onaj zločinski poluprezir, a iz očiju lizaše onaj zmijski blijesak kakva već poznajemo u te glumice kada gođ se u njezinoj glavi roje nove osnove i u duši stvaraju nove odluke...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jurila kola s đakom Ivicom kao za okladu i odmakla već daleko od prnjavora muzikaša Jožice i brijega maloga "kanonika" te već ušla u drugu župu.Iznenada ugleda tu Ivica gdje mu žensko biće domahuje maramom iza visoka grma.On ustavi kola, skoči hrlo na zemlju i naloži voziću neka polagano krene naprijed kolima, da će ga on već stići.- Ančice, djevojko, zaboga! Što je tebe donijelo amo? - osupnu se momak.Djevojče obori glavicu te je čas blijedjela, čas se žarila u obrazima. - Pitate? - zajeca ona. - Ah, da nikada ne bijaše onoga predvečerja u šumici... "Niti ćeš usnuti, niti ćeš ustati, ni bogu se pomoliti, ni svetaca i anđela gledati u crkvi, a da ne misliš na mene!"... Oh, da vas nijesam nikada slušala, ja, sirotica jadna!... Trgam se i čupam, plačem i molim se bogu; kajem se i zagovaram djevici majci božjoj! Ali sve uzalud. Tako, kako prorekoste, i vazda jednako... Ne, ništa! Šuti... šuti!... Neću! Neću! Umini, napasti! - uhvati se djevojka za grudi. - Zbogom, Ivice! Zbogom, Ivice! Sretni budite, sretni! To mi je valjalo kazati prije nego odete... I zato me evo ovdje da vam nasamu reknem... da me nitko ne vidi... ne zna... Ili, ako me vidi i čuje... da me barem ne pozna... A sada zdravstvujte! Svršila sam svoje... i nikada vas više neću vidjeti!Djevojka da će u bijeg.- Stani, Ančice, stani! - klikne đak Ivica. - Ah, kako je meni, ti božanstvo moje, ti tanka vilo iz gorice zelene. Stani, stani! Da se snađem, da se osvijestim.I momak je uhvati za obje ruke. Držaše je dugo i dugo tako, i oboje mučahu mukom... Zatim je pusti mladić, hitro skine zlatan prsten, primi opet djevojčinu desnicu i natače joj ga na prst.- Ti si moja, Ančice! Ti si moja! I s ovom uspomenom potraži me u svijetu i po ovoj uspomeni ćemo se poznati: našli se među živima ili mrtvima, na zemlji ili na nebu, u studenome grobu ili u toplome roditeljskom domu!- Ah, vi nijeste ipak zao... no vi ne mislite... zaboravljate se! Seljanka sam i sirota jadna! Ali ja znadem, pa kako luda bila, komu patri pravo s ovim prstenom! Oh, kako je ona divna, mila i bogata! Šta sam ja, bijednica, prema njoj? Prah i nevolja... Ne, ne!... Umini, napasti, umini!

Momak je privine na svoje grudi: - Ančice! Ančice moja! Slatko dijete moje!- Pustite, pustite! Zbogom!... Sretni bili i zdravstvujte!... Ja ću pobjeći iz roditeljskog doma daleko, daleko u nepoznati svijet!- I mene ćeš naći! - kliknu mladić. - S ovim prstenom ćeš me naći, i ti jedina imaš pravo s njime, jedina! Do vidova! - zagrli opet đak Ivica djevojčicu i on je oćutio vrele njezine suze i... prvi put... stidan cjelov nevinog seoskog anđelka... tako tiho... tako tajanstveno... kano dašak, kano kapljicu tople jutarnje rose što je sagrijaše trakovi blagoga sunašca.- Umini! Umini! Umini! - istisnu se iz zagrljaja djevojka.- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja!- Oh! - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledaše dugo, dugo za njom.- Ah, Ivica ipak neće lagati! Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho i slatko sama sebi i lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinom žustrom trku...A iz topla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo anđeoskim, zamamnim zvukom:- Neće!... Neće!... Neće! - I djevojčina lišca još žarče planuše, i njezino čisto srdašce još jače, još silnije zatreperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća nekoga... da ga privine, da ga zagrli, da ga priveže uza se zavazda! Zavazda! A to bijaše lik đaka Ivice.

TREĆI DIO

U domu muzikaša Jožice zavladali oni po vremenu kratki, ali monotonijom vrlo dugački, čas magloviti, čas nešto jasniji zimski dnevi, u kojima seljak više drijema, snatri i spava negoli radi, razmišlja ili rano skače na junačke noge da se s veseljem, nadom i nekim višim nadahnućem laća svagdanjih teških i napornih posala, kako to biva čim se stane buditi priroda i čim se rađaju prva proljetna jutra. Jožica zimus ne misli na obilate svadbe, kako to bijaše u prošlim godinama, a njegov potrti stari bajs kunja u kutu iza ogromna, hrapava i omaštena ormara od trešnjevine. Dvije odebele i jake strune drže se još kako-tako, premda klinčaci popuštaju, a one lagodno i pruživo no sumorno polegle na mrtvo i zaprašeno tijelo staroga bajsa: bez nade, bez pouzdanja u budućnost da će već kada ili nikada zadudati i zagrmjeti na svadbene dneve mladencima. Ostale dvije tanje i nježnije žice već davno popucale, pa se jedna pri svom klinčacu pretvorila i savila u dugoljasti kolobarčić, a druga se objesila dolje na širokom dnu glazbila, gubeći se i trunući na vlažnoj zemlji ispod ormara. Onu prvu smjelo je potegao u svoju pletarsku osnovu grdni pauk, što sada jedini gospodari na potrtom bajsu. Ovoj drugoj ugiblje se isti kukac, komu se kadšto svidi izaći na svjetlo iz kakve škulje te propuzati vlažnom zemljom ispod ormara pa se opet natrag uvući u svoja arcana.Jožica teše polagano luč, onda široko zijevne te, odbacivši i poljeno i širočku, zapali lulu pa se odšulja na toplu peć, spominjući se nekako s kiselim obrazom svoga pradjeda zgubidana i mrmoreći zavidno: - Ipak ne bijaše on baš tako luda glava! Veseli se, vrijedna majko naša, udara muzikaš po širokoj peći, ne zapuštamo mi tebe nikada u zimi!Manja djeca vrludaju također oko peći, igrajući se graškovim zrncima mešetara te kupaca i prodavača, pa kad im se bose nožice stanu iz skrletna crvenila pretakati u modrinu od studeni što je izbija vlažna zemlja po sobi: tada i oni otpuzaju na toplu peć, omotavajući ozeble nožice vrelim krpama ili turivši ih u topli kukuruz štono se suši na jednom kraju peći za mlin.Djevojka već prede uz majku, a onaj veći sokol izrađuje kolešca i odlučuje kako će učiti bačvariju čim odmakne ova nesnosna studen.U svojoj kapelici samotuje, kako je nazivlju jedni, "zaručnica" Laura, a drugi opet "gospa djevojka". Samo muzikaševa žena kadšto zaviri k njoj, a ona je i poslužuje, pa je zato često kori i ruga joj se Jožica: - Ta gdje je tko još vidio i čuo da svekrva dvori snahu, već baš protivno. - Ali mukotrpna i tiha gospodarica i ne mari za takva zagrizanja, već krotko odvraća: - Muči, muči, moj stari! Ne bi se ti lje ovako razvaganio i svaki dan dobar zalogajac pokusao, te nekoliko punih lula do grla izdimio da nam nje nije u kući... A ne bi ni u stajama

po tri kravice preživale i par volova drijemao, niti bi u tebe bilo punih džepova: hoćeš za porez, hoćeš proveseliti se, hoćeš za druge sitne i krupne potrebe. Šta će, sirotica moja, svega ima što joj srce zaželi, ali je ipak velika bijednica. Niti je žena, niti djevojka, pa još ovako samotuje u toj našoj zimskoj pustoši! - Ah! - mahne rukom muzikaš i zapucketa jezikom, ali ne odvrati ništa... Nije mu se račilo zabadati u taj predmet, a vazda izbjegavaše sastanku s Laurom, i kada bi se sreli, on tada što prije umače oborenih očiju. Da gleda u njezino lice, činilo mu se isto kano da upire oči u sjajno i žarko sunce, od česa mu zabliještiše oči i potamnjivaše vid.Otkada su bili prije odlaska Ivičina u gostima kod Mihe u domu gavana Medonića, koga sada već običavaju nazivati domom gavana Mihe, pozvala je Laura i Justu i Mihu u goste u svoju kapelicu, a tu se desio i mali "kanonik". Muzikašu nije to pravo, jer on i susjed mu mali "kanonik" nijesu nikada iskreni susjedi, a nekmoli prijatelji. Pa kad se već nadesiše same od sebe takve zgode, oni se lizahu i cjelivahu preko stakla i bilo im slatko kano i pčelama kad navale da preko prozora ližu med što ih draži iznutra.Nikada ne vjerovahu, niti se pouzdavahu muzikaš u "kanonika", ni ovaj u zgubidana. - Iz njega uvijek tri vraga vire! - zamumlja Jožica kad već gosti posjedaše za stol. - Danas će se opet nanjušiti i svoj nos zabosti u sve kutove i utline - a tada pomozi, bože, kako li će maljati i namatati svojom jezičinom po kućama blizu i daleko - drnda sve nezadovoljnije muzikaš.Ali zato sve jače bujalo prijateljstvo i poznanstvo među Laurom, Justom i Mihom. Tu se često uspinju malene, željezom okovane saonice pod vilovitim hatom na Jožičin brijeg, te bi se Laura vozikala u Medonićev dom i tamo ostajala po nekoliko dana. Kad je pako trgovac Miha otputovao kuda u svijet da obavi svoje poslove, tada bi skoro vazda prebivala Laura u Juste. One se sprijateljiše i da je bilo, kako ne bijaše, u njih djece, doista bi se i pokumile bile. Često je Laura svoju prijateljicu darivala ovim i onim, a u zamjenu i uzvrat donosio bi opet Miha iz dalekoga svijeta kojekakvih sitnica, da i oni obdare gospu djevojku Lauru. O đaku Ivici spominjahu malo kada štogođ, a Laura govoraše o njemu kano o kakvu svome štićeniku ili najbližem rođaku komu se jošte majčino mlijeko sluzi po ustima... Dapače jednom ona reče da se samo zato desila i nastanila u domu muzikaša Jožice jer joj valja podupirati i uzdržavati u školama đaka Ivicu, jer je to posljednja volja njezinog pokojnog rođaka Mecene... i da mu ona bude štitnicom.Miha, koji je proputovao mnogo svijeta, te mu nije nikada zapelo oko o takvu ljepotu kako mu je eto namre zgoda gledati u vlastitome domu, stade se u početku nekuda zamišljati i podgriskivati svoje crvene, nešto suviše nabubrene usnice, nad kojima se crniše fini, garavi brci poput ugljena što vrlo lijepo pristajahu njegovim ovalnim škurim obrazima. Ali istom oko! Ono žarko, smjelo i pronicavo oko! Ili se Laura promišljeno i glumački pretvarala, ili je doista obarala svoje oči ne mogući uzdržati pogleda Mihina. No Miha je mogaše razumjeti da joj njegovi dugi, dugi pogledi nijesu neugodni. A on? Bijaše neka harmonična smjesa od zdrava, jaka i bodra seljaka te polugospodina. Ovo polugospodstvo pronicavalo to seljačko biće, a trgovanje, putovanje i općenje s ljudima u dalekom svijetu porodilo je takvo počelo polugospodstva u našega Mihe. Na prvi mah zamijetio si u njega ozbiljnost i odlučnost, protkanu stanovitom pruživom seljačkom surovosti i nekim čas junačkim pregaranjem i samozatajom, čas opet silnim pouzdanjem i nepokolebljivom vjerom u samoga sebe. Taj značaj u početku proučavaše glumica Laura, onda je stala strepiti od njega, a konačno čuvstvovati za nj i oduševljavati se. Kako je Laura odala u kratko vrijeme Mihi da joj je đak Ivica neka nuzgredna olina u životu, to isto njoj kano milo za drago uzvrati Miha glede svoje drugarice Juste.- Eh, staro prijateljstvo i drugovanje s pokojnim gavanom Medonićem; ta ja njemu dugujem sve što jesam! Pa onda moj otac, koji je na tome radio i rovao poput mrava; sve to iznenada stvori od mene Justina muža i gospodara Medonićeva imetka. Kako vidite, divna Lauro - ona mu se ovdje zaprijeti lukavo prstićem i porumeni, zagledavši se u njegova široka leđa i napete

grudi - kako vidite, Justa je dobar i vrijedan, ali uistinu ružan ženski stvor. O, kako je ona nekada bila ohola! A sada, bog bi je znao šta je tako izmijenilo? Ja bih je volio gledati onako oholu i taštu kano tada za njezina djevojaštva. Onda mi ne bijaše ovako ružna.- Ali, gospodaru Miha! Ne govorite o svojoj supruzi da je ružna! Nijedna žena ne smije da bude ružna! Vidiš ti njega, vidiš, kakvi li je zlotvor...- Pustimo to, divna Lauro! - sagnu se do nje ciganski trgovac.- No, no! Opet! Čuvajte se! Evo, Justa se vraća.I oboje ušuti, nasluškivajući...- Ne, ona se jošte ne vraća - kima Miha... - Moja žena je zaista ružna, znam ja odviše dobro a da me tješite. Dovikivalo mi se to preko ramena tako često, i još gore: - Ne bih se njome ženio da posjeduje tri carstva, a kamoli gavanovo blago... No trgovac Miha zažmiri na jedno, pa tada na oba oka. Šta treba njemu vidjeti van bogatstvo, novac i opet bogatstvo... pa da i vražju mater zagrli i privine na grudi... - Pale oni po njoj, pa onda po meni. Vidite, dakle, ne hasni da pritajivamo istinu. Samo se vi meni ne grozite! Kako vam često čitah na lišcima i u očicama to isto kada vas kradom vidjeh gdje čas gledate sebe u zrcalu, čas opet sažalno žmirite na Justu... Žmirite tako dražesno i zamamno!U taj čas iznenada srnu među njih Justa, a Miha pocrveni do ušiju, dok se Laura kroz okno ozbiljno pogledom zanijela nekuda u daljinu.Vrijeme je teklo, ali od đaka Ivice ni traga ni glasa. Niti bi on štogođ javljao svome domu i dražesnoj Lauri, niti bi ovi njemu štogođ odjavljivali.Muzikaš Jožica i njegova bračna drugarica duboko se radi nečega zabrinuše, te im nekuda potamnjeli i upali obrazi, kano onima što ih izjeda duboka, tajna i neizlječiva bol i jad i nevolja u kojima nema nade da im bude kada kraj i konac ili da će odlanuti... Često je prošao i po čitav dan a da ovo dvoje nije progovorilo ni riječi jedno drugomu, kano da jedno drugome nešto skriviše.- Jožice, ne dvojimo ni časa više, on zalazi njoj... Danas ujutro tek što pijetli navijestiše da se primiče dan - ti si još slatko spavao i hrkao, a u mene sna ni za lijek - skočim ja s kreveta, obučem se te ispuzam napolje. Mračno kano u rogu, a da pijetli ne doglasiše dolazak dana, rekao bi tek je negdje pol noći te se još zlodusi i vampiri klatare po svijetu, a vještice gdjegođ oko jezera i voda igraju svoju paklenu igru s vragovima i maličcima... Ja se onako tiho maknem nuz ugao, ali najednoč obuze me strava i stanem drhtati kano jasikovo drvce. Iz kapelice laznu tračak varav i drhtava svjetla, nešto zaškrinu u vratima, okrenu se iznutra ključ, te ispadne odatle crna avet, muškarac, i počne rukama pipati pred sobom kano da se bori s jutarnjim mrakom. A uistinu bijaše tamno da nijesi razabirao prsta pred očima. Ja iza ugla, a avet na uglu popostane i počne kresati kremen, te paleći lulu prinese ožarenu gubu k obrazima tako da je u isti čas izdalo svjetlo lice aveti. Skoro da ne kriknuh sa prepasti: - bijaše on! Danas dopodne odletim preko tri brda da pripitam je li gavan Miha doma. A oni mi odvraćaju da je još jučer večerom otputovao u svijet za svojim trgovačkim poslovima. Nuto! Ja se ne varam; tu ne ima opsjene! Ne dvojimo dalje o tome! - snuždi se Jožičina žena, poniknuvši glavom, oborenih očiju.- Dakle ipak ciganski trgovac, gavan Miha! A šta će na to mali "kanonik"? - mrmljaše zlovoljno muzikaš a da ni oka nije svratio na svoju suprugu.- Nije nam do toga što će naš susjed mali "kanonik", ali što ćemo sada mi? Što će naš sin Ivica?- Magare! Što će on! Neka mu bude! To je i zaslužio! Mjesto nauka i knjige on nađe djevojčuru i ne pitajući šta je, čija li je, otkuda i kakva podrijetla. Ja joj dalje ne idem ni na oko! Mi ćemo se odista malo gledati, a još manje sastajati i razgovarati. Tu je sagradila gospodski stan, pa neka boravi u njemu! Kapelicu lje neće odnijeti na leđima! Ona nam siplje na pregršti, a mi primajmo dok je imademo ovdje. On se ionako ne javlja ni od kuda, kano da je u zemlju propao! Bog ga znao koji sve vidi, sve čuje i svim ravna po svojoj božjoj volji!

Možda je i bolje tako. Uostalom, ja sam već prije izdaleka naslućivao kano da putujem nepoznatim krajem te kroz maglu nazirem nešto nejasno pred sobom, a vidi mi se nekako da je crkveni toranj. Što je bliže, a magla upravo zagustila i zapušila, kano da stoji od neba do zemlje neprozirna stijena pred tobom. Ja još nekoliko koračaja i... malo da nijesam nosom udario o crkveni toranj... Ne, ne! Kako toranj? Već baš o visoki plast sijena... Sada ga imaš eto: u mojim davnim, nejasnim slutnjama udario sam, prosti bože, ravno mjesto o crkveni toranj... o plast sijena! Mirujmo, ženo, tu se ne dade više pomoći. Neka taj iznenadni pritok buči i leti svojim tokom. Onoga što se jedanput dogodilo ne može ni sam bog, hvala mu i dika budi, preinačiti tako kano da se nije dogodilo.I muzikaš posegne desnicom do prašne police što bijaše tik pod stropom, i prokopa po njoj prstima iznad svoje glave.- Eh, vidiš, pamet ode na tavan! - ukori on sama sebe, odvrativši se od police i posegnuvši za tram - silnu od dima pocrnjelu gredu štono se protegla baš sredinom isto tako pocrnjela stropa od jednog do drugog kraja sobe.- Tu si, mala! Deder da zapalimo, a onda šutimo i čekajmo što bog dade i sreća junačka! - I muzikaš, udubljen u svoje misli, prstovet po prstovet vadi duhan iz kese od mjehura - štono je potamnio kano da je od kakva latka - te ga tiska nehajno i spokojno sada palcem, sada kažiprstom, sada mezimcem u lulu.Otada nastalo u Jožičinu domu neko tmurno, sumorno i nesnošljivo vrijeme. Gospodarica kao i do sada obavljala bi svoj posao u Laurinoj kapelici, nazvavši joj svakoga dneva jedino "dobro jutro"! A dalje ni riječi, dok je prije s njom ćeretala koješta i žene bi se smijale i veselile. Martici, već porasloj djevojčici, kao i ostaloj dječici, zabranili i otac i mati da nikada više ne prekorače praga kapelice, pa zvao ih i mamio tko mu drago onamo. Započelo i neke vrsti onako izdaleka zadirkivanje, bockanje i zagrizanje, prepleteno i začinjeno seljačkom mudrošću i umovanjem do zanovijetanja - u čemu bijaše muzikaš Jožica baš pravi majstor. Jednom riječi: onaj prijašnji sklad, radost, zadovoljstvo i blagodušje prestalo u cijelomu domu, te se dan za danom ponavljahu časovi pustoši i dosade, kao u mlinu kad vjetar raskine te odnese mutnom vodom polovicu mlinskoga kotača, a sada ispod njega tiše i laganije, s nekim prezirom na nemoćnost ubogog kola kano i svoju, struji blaga vodica koja je prije bučila i šumjela, okrećući puno i zdravo koleso - a u mlinu hrumilo, klepetalo, štropotalo i klokotalo zaglušno da nijesi čuo ni razabirao svoje vlastite riječi.- Ženo, da mi spremiš za sutra popudbinu: ja polazim u grad da potražim momka, da ga vidim kako je i da znamo na čemu smo!- Hoću, hoću Jožice! - odvraća krotko gospodarica uzdahnuvši i prokašljavši se, da tako nekako zatomi uzdah.Ali Jožica ga nije prečuo.- No, što si opet tako od srca uzdahnula kano da ti tko dušu otkida iz tijela?- Gle ga! On se opet bavi mojim uzdasima! Da ti baš pravo kažem, zatekla me tvoja odluka: nikada bolje negoli ovaj čas! Ta sama se već nekoliko dana spremam da te uprosim to isto na što si se teda negda evo sam odlučio. A hoćemo li njoj otkriti da ti polaziš k Ivici? - otare nos, usta i lijevi obraz revna gospodarica.- Hoćemo i nećemo! Kako te volja! - sažme otresito ramenima muzikaš Jožica. - Ti si joj tajnik, šekutor u kapelici, nekakva divlja svekrva, sluškinja, pometalo... šta li? To su, dakle, tvoji posli! Radi kako najbolje znaš i umiješ. Ja se ne pačam u to! Ako ona čeka moju riječ o tome, tada lje nikada neće znati da ja putujem u grad do đaka Ivice - pljunu zlovoljno Jožica upravo na pragu sobe te ode preko dvorišta, a onda se spusti niz svoje brdo.Drugoga dana još za jutarnjega sumraka moljaše se bogu muzikaš Jožica poluglasnim šaptanjem i u isto vrijeme strugaše glavu nekakim starim kukavnim češljem sa pet cijelih i tri napola okrhana zubića. Ne zna se nije li takvu naviku zapamtio u kumordinara Žorža. Ali Jožica, nakon što baš nije uspio potpuno s krezubim češljem, skine s police česalo od tegleće

marve, te on njime lijepo pogladi svoju sijedu, poput grive tvrdu kosu i lijevo i desno, pa onda mirno položi taj nešto nespretni alat na policu, završivši svoju molitvu sa desetom božjom zapovijedi, prekrstivši se do tri puta i zaključivši na koncu svega dvaput sa glasnim: amen-amen! Onda se udari kruto stisnutom šakom opet po trikrat svom silom u svoja grešna muzikaška prsa.Žena se pak vrti oko muževljeve torbe, pomno turkajući i slažući kojekake malenkosti u njoj.- Ja joj rekoh - oglasi gazdarica - da polaziš k Ivici. Ona ti se zarumeni, a onda problijedi, stisnuvši usne i pozirući na mene sumnjivim okom. Najednom poleti do mene, uhvati me za obje ruke i klekne:- Majko, što se od neko doba tako tuđite od mene? Dederte mi pogledajte ravno u oči.- O, ja mogu svakomu u oči pogledati! Savjest i duša mi je čista kano da se jučer ispovjedih! - odvratim ja i uprem smjelo u nju oči, nadajući se da će ona prva poniknuti i zastidjeti se. Ali, drznica, ona me gledaše tako žarko i iskreno kano anđeo s oltara, rekao bi jučer se rodila na svijet, tako je nevina i čista! Onda naglo spusti moje ruke i poleti do onoga kovčega sa tri ključanice. Hitro po njemu nešto premota i amo i tamo, a tada izvadi punu kesu, zakračuna opet kovčeg pa će polagacko natrag k meni.- Kada već stari ide u grad, neka ponese uz popudbinu ovo nešto novca za đaka Ivicu. Vi, majko, znate da sam mu ja štitnica te da mi je pokojni rođak Mecena namro i za Ivicu gotovine, naloživši mi da otuda iškolam vašega sina. Pa sada će mu i bolje biti negoli u pokojnog našeg dobrotvora. U momčića ima jošte i novca u zalihi, štedljiv i mudar je on; ali mu i sada šaljem kad je takva zgoda. Da mi ga stari pozdravi i neka mu rekne da mi je drago i milo što nam se ništa ne javlja i ne dosađuje dopisima. Zato on bolje uči i obavlja savjesno svoje poslove. Takav mi pako budi i odsele. Što će manje misliti na nas, time će se više brinuti za knjigu i svoje nauke - a to se jedino i traži od njega!- Ja nijesam znala što da joj rečem. Uzmem šuteći kesu a da se i ne zahvalim. Rekla bih, dragi moj, da smo možda krivo obijedili svoga sina; nije li on još posve nevin? Po ovim riječima ona kano da mu je mati i kano da ga još drži dječarcem.- Ej, dakako! Baš je tako i nikako drugačije, moja lastavice! Vjeruj, vjeruj! I spasit će te vjera! - zijehaše muzikaš Jožica, natičući preko glave remen od torbe i turnuvši je zatim na leđa.- Jožica... Jožica... - propenta mu žena kad je već natukao klobuk na glavu te iz kuta izvukao silnu, na vrhu kvakastu batinetinu.- Šta je, grlice moja! - unježi se muzikaš.- Vidiš ga kakav li je danas! - udari ga po leđima žena. - Ja sam mati - zaguka ona.- Znam i vidim: ja se, bora mi, ne otimljem za tvoju čast! - nakesi se dreselo Jožica.- Ne otkrij ništa Ivici; time ćeš ga smesti. A tko zna ne bi li razjeđen poletio opet ovamo u kuću, pa eto nevolje i nove nesreće.- A česa da mu ne otkrijem? - utakne muzikaš kamiš od lule u zube.- Česa? Ta znaš što smo vidjeli i čuli u nje.- Tako ti? Eh, da ti pravo kažem - odloži Jožica lulu, da će izvaditi mjehursku duhankesu - ja za drugo i ne polazim k njemu! Sve treba momku odgaliti. Dapače i što više toga u taj gorki kolač umijesiti. Neka kuša i neka pamti! Ne, ne da ga samo kuša! Čitava, pa bio kako mu drago gorak i čemeran, valja da na dušak izjede. Sve će to onda drugačije okrenuti, golubice moja! Vidjet ćeš ti, vidjeti! Samo tako ga spasismo! Samo tako ga prikovasmo k naucima da nam svima ne popari obraz mrazom i sramotom. On će se razabrati i sve uvidjeti. Past će magla i izgubiti se! A naš Ivica hvalit će bogu da mu je svjetlo razbistrilo duh i razvedrilo um! Ja ti velim, on će je sam istjerati iz naše kuće. Pa neka se nosi s milim bogom kuda je volja. Ovo tegleće marve, pa te kapelice lje ne odnese u košu. Pa da je i tako, nije mi stalo, samo da spasimo svoga sina!- Oj, Jožice! - poda žena svome mužu obje ruke, a on slatko zapali svoju vječnu putnu pratilicu lulu. Otpuhnu dva-tri dima, poravna torbu, uhvati štap pod pazuho i stupi preko

kućnoga praga.- Zdravstvuj, mamo! Sve će se dobro svršiti!- Sretno putuj, Jožice! Pozdravi ga, pozdravi našeg dragog Ivicu! Dao bog, ispunile se tvoje riječi... i ne okrenula nam leđima naša nada, ufanje naše!Muzikaš Jožica dugo se mučio tražeći u gradu svoga sina Ivicu, pa kada mu napokon i dodijalo i kad se već spremaše doma, ugleda u nekome dućanu kumordinara Žorža te pohrli k njemu.- A, zgubidane Jožica! Zdravo! Zdravo! Lijepo da si ipak već jednom došao! - treptaše ga kumordinar skromno po leđima. Na njemu se već ne ljeskaju svijetla puceta i onaj visoki, bijeli, sa zlatnim resicama kumordinarski klobuk. Gospodin se Žorž pognjurio, glavu pognuo k zemlji, a hrbat mu se zavinuo u luk, kako to biva u ljudi na koje preko noći navali pobolijevanje, nemoć, hladna težina poznih dana i kojekakvo kašljucanje te slabost i mlohavost nutarnjeg organizma čovječjeg ustroja.- Pa kako je, dragi rođače? Nekuda si mi postarao i oslabio! - gleda muzikaš kritičnim okom glavu gospodina kumordinara kojom već probija tu i tamo sjedina, a ostali vlasi udaraju na pepeljasto zamuljenu boju, te se niz kumordinarsku šiju - štono se najednom uvukla sama u se, a požutjela koža nabrala se po njoj u krupne nabore - ne cijedi više svijetla, mirisna mast, niti se lašti marno ulizana kosa, kako to nekada bijaše... Sada su kose malone razbaukane, no još uvijek guste - a tu i tamo iz njihova meteža visi po koje lako i sitno perce, trepereći o zraku poput grešne dušice među nebom i zemljom. Valjada gdjegod pukoše i popustiše perine ili jastuci poštovanoga kumordinara Žorža.- Postarao, da! - prikima kumordinar. - Nesreća nahrupila u moj lijepi život kano gladan kurjak u stado ovaca - i sve se okrenulo, dragi moj Jožica... Jesi li možda primirisao tamo na garištu gdje nam izgorje u groznom požaru i naš dobrotvor lustrišimuš? Oh, ne smijem ni da pomislim! Ne smijem ni da se spomenem, a već me bol grabi oko srca te me guši i davi poput more da mi nestaje daha te pozelenim kano trava. Otada za mene ne cvate više život ljudski! Eh, tako je već to! Sve se jednom istroši i dokonča!- Bio sam tamo, bio - okrenu muzikaš svoju torbu s lijevog na desni bok. - Svuda sam bio, ali njega ne mogu nigdje da nađem! Možda ti štogod znadeš o njemu, rođače?- O njemu? O kome to - njemu?- Ta o mome sinu Ivici!- A! O Ivici! Na, tek se susretosmo, tek počesmo razgovarati... pa tko da u jedan trenutak provali baš sa svim stvarima. Vidiš, vidiš - hvataše dah kumordinar Žorž i nikako mu nije u pamet sijevnulo šta bi sada rekao. - Vidiš, vidiš - ponovi opet on. - Ivica, da! I ti, Jožice, ništa ne znaš? Što vam ne uspisa baš ni slovceta? Ta on je u mene na jelu i na stanu, otkako se povratio ovamo na nauke - stade zijevati kumordinar, kloparajući po ustima... - Vrag si ga neka! - nastavi on - ne mogu spavati po čitave noći, pa čovjek kano da gubi svijest i svaki čas mu se nekakva prozirna magla vuče po moždanima... Vrag si ga neka!... Da, gdje smo ono prestali?... Gdje... I tupost je već počela pritiskati pamet!... Vrag si ga neka!...- Pa kako on u tebe na jelu i na stanu, gospodine kumordinaru? Zar si se možda namjerio na kojega drugoga milostivoga? - presiječe muzikaš Jožica neprestani kumordinarov "Vrag si ga neka!"- Aj, nijesam ti ja više nikakvi kumordinar, ne! Doskora će moje kumordinarstvo evo i na lakte proviriti i zijati oguljeno u božji svijet kako se nekada oholilo, cvalo i kostrušilo - pokaže malone suzna oka i plačnim glasom kumordinar Žorž doista izlizane laktove svoga slabašnoga kaputića.- Ja sada još manje razumijem kako je to u tebe momak na jelu i na stanu.- Eh, tako! - zažmiri kumordinar na oba oka i sažme ramenima. - Ja sam ti se pod stare dane oženio. Toga mi još trebalo nakon kobne smrti milostivoga. Šta! - pljucnu Žorž ogorčena pogleda kano da mu je netko nablizu štogođ skrivio. - Šta! Žensko čeljade je đavo! Dok je ne

povučeš k žrtveniku, ona te milosno i zahvalno mazi i uzdišući gleda kao svoga spasitelja, kao anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pako jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš. Nešto uštedih tolike godine službovanja; nečim me i obdarilo poslije kobne smrti našega milostivoga, a u službu mi se nije dalo. Gdje da nađem opet drugoga lustrišimuša? Samo jedan postojaše na ovome svijetu! A poznavao sam ženski stvor već više godinica - no, tada bijaše lijepo i ugodno, kano u raju... A sada će se ona omotati oko tebe poput zmije u ženskome liku: - Žorže moj, što ćeš ovako samotovati i kuburiti? Imetka je u tebe i više, negoli ga izdaješ! Pa i pravo da šutiš o njemu! Ali ja znadem sve... U mene su dvije zdrave i jake ruke, za desetak godina sam od tebe mlađa, zub mi još nijedan ne pocrni, a obrazi? Na, kano prvi put što si me zagrlio, tako i danas! Okrugli i sjajni kao da sam ih prala mlijekom i glatkala snijegom i šećerom... A jaka sam ti i bujna; gle, nađi mi premicu, a ja joj smjesta napuštam svoj stolac! Dakle, ne imaš li svega, što ti srce želi? Čemu da se još kiniš i mučiš po službama, obijajući tuđe pragove i tegleći, dok ne izlipšeš pod čijim god plotom poput izrabljena kljuseta; dok te gola kano od majke rođena ne bace na uboško groblje tamo u šumi pri koncu grada, gdje nedaleko i živoder kopa jame za gospodske pse i paradne konje. Povjenčajmo se mi lijepo pred božjim žrtvenikom, a onda iznajmimo malen posao... krčmariju ili takvo nešto, pa ćeš, Žorže, živjeti kano bubreg u loju i možeš u lulu sjesti, zapjevati Aleluju - te kroz kamiš pružiti noge! - Vrag si ga neka!... Naherila ona i bijeli vjenčić oko glave, kano da je sestra svetome Alojziji... Pozovi sve prve kumordinare, jinuše i kočijaše u svatove, a njihove ljubovce u posnašice, pa ajde u crkvu s kiticom ružmarina, da ti pop čvrstom i pozlaćenom na okrajcima i rubovima štolom zauvijek sveže ruke s njezinima... Vozili se, brate, da je divota! Kočijaši, jinuši i kumordinari utvarahu sebi toga dneva da su oni grofovi i baruni... A njihove ljubovce istom! Huj, huj na oko!... A čime me usrećila moja kad se vozasmo u najmljenu krčmu poslije vjenčanja? Vrag si ga neka!... Nikad neću zaboraviti toga!- Hvala bogu da je onaj stari tvoj bećar izgorio u plamenu svojih kesa... Da ga je đavo odnio barem tri godine prije, već bih ja onda bila postala tvojom gospojom! Bijaše i skrajnje vrijeme da se već jedanput ozbiljni pošalio đavo s tvojim pokojnim gospodarom! Samo da ti je, hulja crna i rogata, dobacio iz vatre gdje je pekao tvoga Mecenu, nekoliko punih i tustih kesa - - ha-ha-ha! - cerekaše se moja nova gospođa poslije vjenčanja. S njezina lica sijevaše zloba, poruga i obijest kano da te u crnom mraku iz nedohitne daljine mami i zavarava krvava zublja vještice. Ja se snuždim kano crni petak, pa kada mi već to ludo ćeretanje i grdobna bruka babljeg jezika prisjela i dogustila, grunem svoju novu gospođu ne baš nježno u rebra da joj malone isplazi jezičina preko brade.- Šuti, mrcino babja! - škrinem zubima i zagrmim već prvoga dana biranim riječima bračnoga jezika, kano da me je već ujeo na leđima ljuti teret budućega života. - Kako li se usuđuješ, čegrtaljko jedna, ovako smradno pljunuti na uspomenu moga blagopokojnoga Mecene? Da ti se već nikada nije tako zapoganila jezičina jer ćeš inače po svim kostima osjetiti što i kako misli tvoj gospodar!- Kakav gospodar! Tko je moj gospodar? - zatuli ona, cvijet ljubavi i nježnosti, uhvativši se ljevicom ispod rebara, a desnicom opalivši me tako silno da mi se zaljuljalo do trista svjećica pred očima i krv curkom briznula iz nosa.- Uhvati se za nosurinu sada, uhvati! Ti, lipsajući stari konju! Misliš da zato za tebe prisegoh pred popom i božjim licem da se dobavim tvoje okrutnosti i tvoga nasilnoga gospodstva! Ej, trista ti gromova, ti, gospodsko mazalo i lizalo, da mi nije do ovih iza nas, frknuo bi ti ovaj čas iz kola kano gnjila kruška! Pamti to! Pokušajmo tko je jači? Takni me se još jedared ovako, udavit ću te kano okržljavljelo pile! - svrši ona.Jedva sam dospio da hvatam silnu krv što mi navalila na nos, i da ne zaprljam svadbeno odijelo. Sve sam prečuo ili se tako pričinih. A kad je moja nova gospođa uvidjela da sam

umuknuo i da joj ne odvraćam ni crne, ni bijele: ona udri u plač i naricanje, čupajući svoj nevini vjenčić, koji joj prilikovaše kano draguljna i biserna kruna damama što na tvojem tamo brijegu ruju smetištem, kocevima i okolo uglova.- To sam li ja, bijednica, dočekala? Hi... hi... hi! Pa od ovog starog, nemoćnog i izgubljenog konja! - Tane bih joj bio prosvirao u jezičinu; već me toliko puta počastila imenom stara i nemoćna konja. Tane bih joj bio prosvirao da ga imah pri ruci i da mi nije još jače navalila krv... ta prebila mi negdje, kleta klopotuša, samu žilu kucavicu.- Takvo je moje današnje vjenčanje! Time li počinje moj bračni život, gdje me već prvoga dana ova konjska neman gura pod rebra, da mi je duša iskočila na jezik. Hi... hi... hi! - ridaše ona. - Evo koliko li ih ima za nama u svatovima! Svaki je mogao moj biti da sam htjela, i svakoj bih ga bila otela kojega bih samo poželjela. Pa kakvi fini momci! Još im ruže cvatu i mladost puca na obrazima. A ovaj konj ( - Grom je udario! Baš je dobro nabrusila lajavu gubicu! - promumljam bijesno, ali ne mogoh sebi pomoći, jer još uvijek krv lijevaše iz nosa kano u okladu) - ovaj konj - ponovi ona, gurnuvši sada mene pod rebra - ova ožmaknuta, iscijeđena i osušena limuna koja još može samo dotle vucariti se i živariti na tome jadnome svijetu dok bi bilo ukradenih boca vina i slatkoga pečenja s Mecenova stola! Fuj! Fuj!... I takav ti je tvoj suprug! Hi... hi... hi! - zacvili ona. - Bolje bi mi bilo da sam mlinski kamen objesila oko vrata i skočila u najdublju rijeku... Hi... hi... hi... hi! - stenjaše moja nova gospođa, ishitrujući kako i čime će dalje izliti milinu svoga jezika i grla.- O, mlinski kamen možeš još uvijek objesiti oko vrata i baciti se na dno najdublje vode! - istisnem ja kako-tako, ustavljajući krv... A ona - vrisnu:- Šta? Šta, šta si rekao, kleti zavodniče, rogata satano, polipe, škorpione, gušteru, krokodile! Šta si rekao? Ponovider još jednom, ako si junak! - dignu ona pesnicu uvis, da će opet zamahnuti negdje blizu nosa.Ja ništa... Očito sam bio zadovoljan s bujicom tih novih nadimaka: krokodil, gušter, satana, zavodnik... mnogo mi je ugodnije zvučalo od one uvredljive i kobne: "stari istrošeni konj..."Tako se završio svadbeni provod.Kada dođosmo u svoju krčmu, bolje reći u svoj stan, otpočela je umah svatovska gozba.- Evo, vidite moga nesretnoga, dobroga i junačkoga supružića Žorža! - uhvati me nježno ona okolo šije, privuče k sebi i zagrli. - Krv mu iznenada provali na nos, pa čitavim putem krvareći ne progovori ni riječi. Oh, nije li to kobna i zla slutnja za budućnost? Recite, ljudi! Reci ti, slatki golube moj! - stade me opet cjelivati.- Zmija! Zmija! - mislim ja malone gušeći se u njezinim zagrljajima.I ona namiguje sa svim svatovima, podavajući dvolične znakove - kočijašima druge, kumordinarima druge, a jinušima druge... I svi je razumiju i odmigavaju... Ona nešto ugodno šapne ovome, uštinuvši ga, ne znam na kojoj strani tijela, a on se nasmiješi ispod brka i pogleda sažalno mene. Kano da nijesam prečuo da mu je rekla: - Sada, sada sam istom slobodna! Pokucaj, kada te volja, i vrata su ti otvorena!... Gledni onu muletinu... Nije li to mužić od komada? Upravo se rodio da pod njegovim klobukom i očinskom zaštitom prikrivam svoju slobodu kada bih suviše zastrančila u žarkome poletu... - Tako ona bjesni među muškarcima. A ovi se deru i pucaju od grohotna smijeha. - Živi đavolak! To je ženska! Ah, kumordinare! - A njihove ljubovce kano da se stadoše mrgoditi i nije im bilo pravo takva raskalašenost. Sada opet navali ona na me: - Srce, pij! Dušo, pij! Golube, pij! Grlice, pij... Danas je svadba naša! Nijesi me lje zaslužio, pa zato pij u slavu svoju! Neka znadu svi kakav li si mi junak, mužiću dražesni moj - istrošena kljusetino! - šapnu mi posljednje dvije riječi u uho, te me opet počne grliti i maziti se. Ja sam se uistinu opio kano čep. Svijet je pomračio preda mnom. Vidio sam od jedne glave moje gospođe njih devet, svaki mi se gost početverostručio. I konačno ne znam kako je ta svadba svršila i što se dogodilo sa mnom. Uh! Tako otpoče moj bračni život. Vrag si ga neka!... Tako teče i dandanas. Pred svjetinom me liže, mazi, cjeliva - anđeo ženski! Kad smo nasamu: šakanje, pljuskanje, stara kljusetino,

iscijeđena limuno, istrošeni konju! I tako dan na dan - Luciferova mati iz dna crnoga pakla! Vrag si ga neka!... Krčmarimo s izvrsnim uspjehom: gostiju vazda puna kuća i prostih i finih, velike gospode i zablaćenih težaka, gradskih pandura i služnika! Sa svima je ona sestra. Svi njoj "ti", i ona njima "ti"... Oni blatotepi bratime se dan za danom sa mnom. Ona tako hoće i predlaže. Vrag si ga neka!... Velika gospoda prizivaju me k sebi na čašicu i govore sa mnom ozbiljno o gospodarstvu, o dobrome vinu, o gradskim novostima, a tada me konačno šalju po duhan i smotke... A čim ja odmaknem pete, eto moja vjerna supruga pohrli na njihova koljena, pa ovoga potegne za brk, onoga uštine za obraze, tome nešto šapće, a on joj ovija ruke oko pasa dok mu ona slatko namiguje grozeći mu se kažiprstom i napokon teško uzdiše da ću se ja skoro vratiti - a to je baš njezina nevolja i zla kob... Vrag si ga neka!...Kada dođe tvoj sin da opet nastavi nauke, sreli smo se, evo baš tako, kako nas dva danas. On mi kaza da je već čuo u gradu o mojoj ženidbi i mojem kućanstvu. I mi tako riječ po riječ, dokle se ne sporazumjesmo da će najbolje biti ako se u mene nastani... Mladić mi i pokaza da je u njega dosta novaca i da mu je sada štićenicom i dobrotvorkom Mecenova rođakinja Laura, koja da se nastanila tamo u vašem prnjavoru. Ona, štićenica i dobrotvorka? Malo da se ne okamenih od čuda. I ja prekopaj ovo i ono, desno i lijevo, po svojoj lubanji pa mi napokon zasja pred očima: Ha! Mudra i lukava li bijaše ta rođakinja! Nagrtala ona još za života Mecenova blaga! Udarim se po čelu i stadoh navijati đaka Ivicu, te ga ispitivati koješta. Ali momak šuti, sažima ramenima i napokon zaključuje: - Ništa, ništa vam ne umijem odgovoriti, čestiti gospodine kumordinaru! No, povedite vi mene već jednom u svoj stan - da vidim, što mi dajete i da se pogodimo! - Što, mali zgubidane - našalim se ja - nijesi li ti moj rođak? Nijesam li te ja prvi posadio na školske klupe, da bude od tebe danas-sutra rujatuš? Pa da je poživio blagopokojni lustrišimuš, misliš li da ga ne bih bio sklonio da te opet milostivo primi pod svoj krov? Hej, momče, govori, nije li tako?... - Bilo pa prošlo! - mahne nehajno dječak. - Ja sam odsele svoj čovjek i svoj gospodar, te ničiji sluga i mažičizma. U mene je novaca dosta, a gledat ću da ih i nadalje zaslužim svojom mukom i trudom, podučavajući gospodsku djecu - pa ću, rođače, vama i vašoj supruzi sve lijepo i tačno plaćati za stan i hranu u vašem domu. Razumijete li? - Ne drndaj, Ivice!... - kliknem ja. - U mome domu sve buji i cvate, jer krčmarija nosi na rukoveti, a moja bračna drugarica okretna je i hitra da će u jedan čas smotati vraga i anđela! Oprosti mi, bože, grijeh što je izletio iz usta mojih.- Mirujte, dragi rođače kumordinaru! Ne poznam jošte vaše vrijedne drugarice, ali ja ću svoje platiti, ako hoćete da se nastanim u vašem domu. Ničiji sluga neću da budem; ničije milosti neću da trebam ili uzimljem. Tako ili nikako - propovijeda on oporo.- Dobro, dobro, rujatuše! Čemu da o tome rasplićemo tolike raspre ovdje na ulici? Požurimo se naprijed, da što prije stignemo doma! - prikričim ja momku, i mi se mučke zaputismo do moje krčme. I tako ti je momak sada naš stanar. Dobar je i marljiv; takvim ga nikada ne vidjeh za života pokojnoga Mecene. A našao i silnih zaslužba podučavajući gospodsku djecu. Dugo i dugo se natezasmo što da mi plaća za jelo i stanarinu. Ja i moja - bog joj prosti grijehe - drugarica, htjedosmo da kano rođak ništa ne plaća. No on ti je tvrd kao kremen i zasukane glave. Vrag si ga neka! Zgubidanova krv! Ili hoćete da vam plaćam što bude pravo i zdravo, a nikome krivo; ili pobirem svoje i putujem dalje, dokle nađem gdje ću se nastaniti kod valjanih i vrijednih ljudi - zahtijeva on. I mi se napokon pogodismo. A da ga sada vidiš kako plaća tačno i marno svoju stanarinu i hranu! Istina je, mi krčmarimo, pa je u nas često proste huke i halabuke u kolu naših gosti, ali đak Ivica kutri u svojoj posebnoj sobici, nabijajući svoje knjige i svoje rujatuške račune kano čizmar novi potplat, pa se ne tuži nikada da mu smeta ili da mu pači krčma i gosti. Otkada je pako on u našem domu, nekako razblažuje i piri svježiji i zdraviji zrak. Moja rogata supruga, čim đak Ivica dođe doma, nekuda se stukne i povuče u se kano jež, i ja vidim da ga se boji. A tada ti je i meni bolje. Čim se on udalji, eto već iz nje dune stari vrag kano i prije, te prigovaraj tome, namrči se na ono, napokon naboji planu, i mi se doskora zalijećemo jedno drugome u glavu. A u nje su klete mišice i kosti jake kano u

vepra. Pa sam ti žalostan doživio da me često properuša tako silno i okrutno da se čitav svijet okreće okolo moje glave kano da me pribila na osovinu kotača te pognala nizbrdo. Uh, bože moj, kako se to sve mijenja u tom bijednom ljudskom životu. Vrag si ga neka!...Muzikaš Jožica slušaše svoga rođaka kumordinara kano ukopan. Ne prekidaše ga nijednom riječi, samo bi kadšto rastvorio širom usta kano da čeka gdje će mu nešto uletjeti u usta. Po koji put mu opet treperiše usnice kao da će nešto primijetiti, ili kano onaj koji sluša novu molitvu ili koju znamenitu izreku, poslovicu te je umah ustima hvata i oponaša da mu ne uteče i da je ne zaboravi.

*

Rastavši se đak Ivica sa svojim roditeljem i povrativši se u svoju sobicu, opazi ga kumordinar, strigući čas lukavo, čas sažalno očima da pokaže kako i on zna tajnu što je donese sa svoga prnjavora muzikaš Jožica. Prišulja se on u đakovu sobicu, otvarajući i zatvarajući oprezno vrata, posadi se na stolac, uzdahne, a onda će:- Šta! Hm! Smrknuo se Ivica kano crna noć! E, dragane moj, tako je svakome tko počinje prerano sa ženama! Ona bijaše čarobna i krasna, ali... ali rođakinja našemu dragomu Meceni, pokoj i mir njegovoj duši na onome svijetu... rođakinja kano sve ostale!... Svaka žena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoči se niz strminu. Leti, leti, da se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obruči, ne prasnu dna, a vino stane teći i lijevo i desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastača žaba omoči u njem svoje odurne okrače, a prileti i krmača, ubode zamrljano rilo te se naloče da poslije pobjesni... Takve su ti žene Laurina kroja. Pamet u glavu, momče! - prignu se k Ivici rođak kumordinar šapćući bojažljivo. - Vidiš i čuješ moju svakoga dneva. Hej, reci, šta vele tvoje knjige, bi li ti se htjelo u takvome ratnome uzduhu živariti da svaki čas vrcaju njezine stisnute pesti ispod nosa. Kihnuo bi, ali se ne da! Pljunuo bi, ali će doći i gore, možda još i krvari nos! O, i moja bijaše - dokle nas ne sveza popovska štola - mile lale, šimširove grane - mili kumordinare, slatki Žoržica, moj jedini i nezaboravni, koko moja, golube moj, pile moje! A danas? Kuljava, budalasta lola! Ispičuturo, izjedipogačo, prazna mješino, istrošeni konju, gospodska vucimetlo, smrdljivi Martine! Kosa ti se ježi sa te slatke ljubavi i rajskog bračnog života! Huj! - dahnu teško kumordinar, ustade sa stolca i počne otirati znoj, jer mu se iznenada prekinula nit mišljenja i nikako mu ne mogaše svanuti u glavi čim je ono htio da svrši. - Vrag si ga neka! - lupi nogom o pod. - Ti, ti kano da me i ne slušaš! A ovdje, ovdje ti je - stade se kumordinar palcem kucati o čelo - ovdje ti je škrinja - mira božjega - da, brus! Škrinja paklenih muka - gorkoga iskustva... No! Pa radi po širokoj svojoj volji... Kako budeš sam skovao i udesio taljige sreće, tako ćeš se i na njima vozati i pjevati vesele pjesme ili bolan kukurikati ljute jadovanke kano i ja, bijednik!...I kumordinar se na prstima odšulja iz Ivičine sobe a da mu ovaj na njegova duga i gorka mudrovanja nije odvratio ni riječi.Kano kada se sred najljepšeg dana iznenada digne oluja, nebo napola pocrni, napola posivi i bliješti se kano da se u isti tren razvalilo i nebo i pakao. Nekakav tuđi, strašan i bijesan vjetar zacvili i zaurla, pa ti se vidi kano da je potresao i uzbibao stožere svemira i prijeteći te obarajući donosi nešto grozno, novo, potresno - možda propast svijeta... Sva je narav uzdrhtala i uznemirila se. Šum, cvijel, urljava i lomljava leti, obara, čupa, ruši i bije, pa sve tiše, pa sve tiše... Napokon opet zabijeli prvašnji lijepi dan, mutno obzorje u čistom i jasnom modrilu treperi, a sunce pomlađeno sija s visoka neba nekom obnovljenom i svježom snagom, i sve ti se priviđa kano da se bijaše iznenada navukla na nebesko lice gusta i crna koprena poput aveti, a anđeo raja skinuo je i potisnuo u kraj... Takva borba obuzela, razbjesnila se i konačno jenjala u duši, u srcu i u pameti đaka Ivice.I on se prene i nasmija jetko: - Ah, kumordinaru, moj lakovjerni i nesretni kumordinaru,

poplavit ćeš sada čitav svijet svojim prodikama i lamentacijama kao što si ga nekada zaokupljivao prozirnim i bezazlenim hvastanjem svoga jezika i teškim i zadušljivim mirisom svoje pomno učešljane i zalizane glave! Pa Miha! Miha! - I sada u tren đaku Ivici proleti čitav život u pameti, kano da je tu zatreperila munjevna struja i kano da sve zgode sadržaje u sebi. - Kakva li je to čudestvena kob, da se baš moj i njegov život ovako isprepliće i sukobljuje eto čitavim vijekom, kano i život maloga "kanonika" s roditeljem mojim, muzikašem Jožicom! Pak Ančica! Ančica! - zapinjaše dah đaku Ivici kano da mu je netko iznenada šakom začepio usta i ne dade mu disati. I sada najednoć razvedri se lice njegovo i neko blaženstvo mira prolije se cijelim mu bićem. Uhvati pero i taj njegov duševni pokoj te veliki i sjajni razbor, proniknut blagošću i hladnokrvnošću, zazrcali se u ovome pismu:Lauro! Što je djelovalo da se nas dvoje sastalo u životu? Puki slučaj. Zar da mi jedno drugomu imademo nešto spočitavati? Kajati se? Žaliti štogođ? Pregarati? Ništa! Ništa! Ništa! U nirvani, u praznini bez kraja i konca, sretosmo se kao dva zabludjela zvuka u pustoši, kojeno je porodila jeka, možda od žarkoga udarca slučajno letećeg hata po pustari; možda jeka od usklika kakva beduinskog junaka ili derviša štono se udaljio i zalutao od svoje karavane... Na: vi ste, zabludjela i iskvarena grešnica, unišli u Mecenov dom kano trgovkinja sa svojom vlastitom ljepotom i dražestima - a mene ste ondje našli, koga već iskvariše istrgavši me iz nevine i slatke seljačke kolijevke i od čistih majčinih grudi... Vi ste bili iskusni i lukavi - kako i ne, u vašemu staležu i zanimanju? Ja sam vam se svidio, i vi zaželjeste moje mladosti koja se već bijaše pretočila iz djetinjstva u mladića, a vi je zatekoste u naponu i najljepšoj raspupalosti momačke svježosti i duševne zanesenosti... Vaše pripoviječice o tobože nesretnom vašem postanku i životu bijahu valjada gole izmišljotine ili vješto ishitrene te izbrušene poluistine, samo da moju mladost začarate, obmanite i privučete k sebi... A ja? Lako li me bijaše pritegnuti u te zlaćane paukove mrežice, gdjeno stadoh udisavati opojni miris prve čovječje spoznaje svoga vlastitoga bića i spola... A stade i istina navaljivati na mene. Ona mi je šaptala u uha: tvoja božica je puka metresa i priležnica grešna i do kostiju iskvarena mekoputna starca! Oh, ja sam obim dlanovima zatisnuo uha svoja i odrinuo taj dobri duh da mi ne pomućuje slasti prve spoznaje grijeha i otrova. Ona mi je to isto razastrla pred očima mojima. Oh, ja sam zaklopio vjeđe da ne vidim ništa, ništa! Izdiri, istino, ispred mojih očiju! Izdiri, nesretnice! Tko te zove, tko te traži da se brineš za me i da mi smetaš u slastima i lastima... No ona, istina, moj dobri genij, nije me pustila iz vida. Tako negdje prate i nadziru dusi prerano preminulih majka svoju dječicu na trnovitim putovima ljudskoga života... Da me kazni te kaznom privede na pravu stazu, pripremila mi onaj sukob sa dobrotvorom Mecenom i izgon iz njegova doma. I tada kano da me doista moj dobri duh na svojim krilima odnio na pravi put života. Ali, eto opet vas! Dražest, ljepota i - silno blago! Otkuda iznenada to veliko blago... Ha-ha-ha!... Opet istina navali i slijeva i zdesna. Teško je pred njom začepiti uha i zavarati sluh i sama sebi... Jedna njezina riječ lomi, ruši, razara sve divne zgrade što ih je sagradila laž i opsjena, pa na ruševinama tih lažnih dvorova i palača, toga prstena zlatna i limena sjaja upaljuje ona svoju siromašnu svjetiljku i njezino svjetlo pronicava i odaje svu golotinju tih dražesnih utvara... Teško je pred njom zatisnuti oči kada je već jednom provalio prvi tračak njezinoga božanskoga svjetla u zjenice... Taj tračak, što jače zatiskuješ oči i siliš se da ne vidiš ništa, to se on više pretvara u onu skromnu svjetiljku koja goni laž - kao arhanđeo zloduha demona iz nebeskoga svjetla u crne ponore pakla... Njezin glas sada bijaše potresan i užasan: tvoja božica je prosta tatica i zločinka! Metresa i priležnica - te tatica i zločinka: to su dvije sestre uzdanice!... I strašna tajna stade rovati po čitavom mojem biću i rastvarati sve utvare tjelesne i grešne priklonosti, požude i strasti na koju je laž napisala krivo ime: ljubav! A to bijaše samo grijeh i puka golotinja obmane!... I kad se trgoh iz te zamaglice, iz te nesvjestice u koju me zaljuljao isprva sladak otrov grijeha i prevare te se povratih ovamo i u kumordinara ispitah strašan i brz konac staroga grešnika Mecene... stadoše me razapinjati gorke i silne slutnje... a dobri duh istine kano da ogorčenim i slomljenim

glasom cvili: velike i mutne tajne prikrivaju tvoje slutnje u sebi! Ej, da ih može proniknuti tvoje oko!... Sve znadem, sve sam čuo. Ništa ne spočitavam ni vama ni sebi, ni... ni... Mihi! Mihi... Ah, čudesni li su skokovi sudbine!... Vi možda nećete dugo boraviti u svojoj kapelici, a na brdu moga siromašnoga oca... Ali što je meni do toga? Što da se ja brinem za to? Ipak jedno tražim od vas: da ne zamećete nikakih zadjevica s mojom majkom i ocem mojim... Da pregorite, ako će oni štogod zanovijetati i preklapati, te da im ne odvraćate ljuto za gorko, bijesno za gnjevno... Ta oni nijesu ničemu krivi, a pretrpješe i trpe tako mnogo!... Da, i to: nijesam uzeo novaca što mi ih je po ocu poslala štićenica kojoj naloži blagopokojni Mecena da se brine za moje nauke... Hvala lijepa!... I tako bi sve to bilo dostatnom popratnicom laži i himbi, lijepim družicama koje nađoše u nama obojima plodno tlo kuda su posijale sjeme svoje iz koga niče ljubav njihova kova i soja, ljubav prošlosti naše! Hvala bogu!... Moj dobri genij, istina, još je pokušala i ovim oruđem - i ona je pobijedila za sve vjekove!... Ja sam spašen!... Hvala bogu!... A naši putovi se razminuše zavazda, u nepovrat... Nikada!...Ivica... *

Muzikaš Jožica vratio se iz grada od svoga sina i kumordinara Žorža, a u njegovu domu zavlada onaj nesnosni život kad su svi članovi zlovoljni, mrki, ljuti i okositi jedno na drugoga pa se mukom ugiblju, sretajući se a da ipak ne znadu pravo dati računa gdje je vrelo takvoj promjeni.Jožica se opet lati svoga bajsa, odlučivši vratiti se starom muzikaškom životarenju. Lauru prepustiše svi u kući udesu njezinu te se nije nitko brigao za nju. Muzikaševa supruga ne ulazi više u njezinu kapelicu da je dvori. Laura je to prihvatila mukom, pa u maloga "kanonika" najmila Anicu da je dvori i služi. Primila je i pismo đaka Ivice. Ona ga pročita i baci hladno u vatru. Nije ga popratila ni jednom riječi ni ikakvim znakom, ni kojom promjenom u licu. Ali u isti čas stade snovati nove osnove. Zalazila što češće u dom gavana Mihe, no ciganskome trgovcu ne otkri budi štogođ o pismu đaka Ivice, budi o tome da netko već znade o njihovoj ljubavi.Iznenada poče se tužakati Mihina Justa kako joj nije dobro; kako joj zaokuplja glavu nekaki nedokučivi mrak, a po čitavome tijelu prolazi mraz i slabina. Više joj se čini da sniva negoli živi. A Laura tješila je i mazila: - Bit će bolje, prijateljice moja. U svim udatim ženama koje nemaju poroda pojavljuju se takve stvari; ali to nije pogibeljno. Dođe pa prođe - znala bi govoriti Laura, strijeljajući ispod oka na Justu i mjereći svaku njezinu crtu i mresku budi na čelu, budi na obrazima.Jednoga dana ševrdaše gospodarica Justa oko kućanstva, prigledavajući ovo i ono. A onda priđe i k studencu u podbočini brdeljka Laloke, te onako slabašna i gingava prignu se i posegnu rukama, po seljačkom običaju, da zagrabi vode... I u taj tren kano da je ošinu božja munja strmoglavce odvali se u vodu.Miha bijaše negdje u trećem selu. Družina se razbježala na rad, pa tako nađoše nesretnicu istom onda kada se prvo služinče otputilo po vodu na studenac.Po selima raznašahu različite glasove koje bi opet prikrajao i prevraćao svaki po svome kalupu i čudi. Jedni vele da ju je pogodila božja kap, a to je isto što i kazna božja. Drugi sažimlju ramenima, onda uzdižu oči k nebu, ispričavajući se kako bog sve vidi i zna, a najbolje ljudske grijehe! Pokojni Medonić umro i nestalo ga kano da si ga otpuhnuo sa dlana i pokopalo ga, pripovijedaju, negdje u tuđoj zemlji. A možda ga je i sam živi đavo odnio! A gle, sada ovako ode i njegova, nekada ohola, kći Justa.Miha je dao svakoga jutra u cik zore po seoskoj poluvještici polubogomoljki na sva četiri ugla kuće odbugariti poznatu tužaljku. Dorenda, tako je zvali, nakresala bi se vina i rakije, da joj ne presahnu suze turobnice i ne promukne grlo jadikovo, pa je po redu na sva četiri ugla

ovako isprekidanim i plačnim glasom utančila: - Jao, jao, nama žalosnima! Vama, susjedi i susjede, te sve kršćanske duše, dobro jutro! A nama je crno i žalosno! Kuda nam je raslo, cvalo i bujalo - tuda nam se evo odrvenilo i okamenilo! Gdje bijaše radost i veselje - tu nam omrče žalost i dreselje! Jao! Jao! Hu-hu-hu! Umrije nam mila domaćica Justa! Joj, joj, nama, joj! Bila nam je dobra ko vedar dan; bila nam je blaga ko sveta nedjeljica; bila nam je i zlatna i krasna, pa nam je cvala, sjala i mirisala poput bijela ponedjeljka! Joj! Joj! A ona umrije nam!... One dobre oči ispijat će u grobu ljuti crvi; ono drago žensko tijelo rastakat će podzemna gamad! Joj! Joj! Huj-huj-huj! Oh, Miha, dragi mužiću njen! Do jučer si pjevao, a danas nariči! Tvrda ti je zemljica crna, visoka su ti ona nebesa. Krila nemaš da za njom poletiš; krtica nijesi da proruješ tu zemljicu tvrdu do groba njezina! Joj! Joj! Joj!Laura se ushodala u svojoj kapelici kada doču o iznenadnoj smrti Justinoj. Bijaše uzrujana, ali i zadovoljna sama sobom. - Bolje mi je osnova pošla za rukom negoli sam i mislila!... Ja daleko preko tri brda... a ona ode! Ta već sam snovala kako da je zagušim kad mi se tako dugo ne ugiblje... A sada... sada!...Jošte se nije ni ohladnila Justa u grobu, stade se diviti i šaptati svjetina - a eto, koje se čudo zbilo opet u našoj župi! Laura napusti kapelicu, te se odseli s brda muzikaša Jožice u dom gavana Mihe! Bože moj, bože moj, preobraća se svijet! - Šta to znači? - pitaju muzikaša Jožicu. - Što znači? - odvraća on. - Ništa! - Pa kako je onda s tvojim sinom? - Dobro, brate! Nikada bolje! - prene se muzikaš, a u obrazima zasja mu radost. - Ona i ne bijaše drugo njemu van štitnica, kako joj je naložio blagopokojni Mecena. A dječak pamet u se, pa se odrekao toga štitništva i svake potpore. I tim je svršilo sve. Žena je lijepa poput kraljice, a trgovac Miha gavan i mlad udovac, kano da se i nikada nije ženio - pa eto - koje čudo - da se ona odselila u gavanov dom. Što će napokon u mene! Prnjavor seljački ostaje prnjavorom! Gdje smo se mi rodili za gospodstvo i gospodska uživanja? U nas možeš na punim vrećama zlata i umrijeti od gladi! Što posiješ, priradiš, požanješ i othraniš, to svariš i smotaš za sebe onako prosto po našem, a to, boga mi, nije za gospodske zube i gospodski želudac! A tamo u gavana Mihe već se zagospodovalo za pokojnoga Medonića, a to je poslije još bolje nadopunio trgovac Miha - pa eto, što se može složiti više negoli ta gospa djevojka i bogat i gospodski Mihin dom! - No svjetinu ne udovoljavaše razlaganje muzikaševo. Ona sažalno pokimava glavom, nešto vjerujući, a o ostalom dvojeći, pa dalje nastavlja svoj razgovor, umovanje i ogovaranje...Stadoše iz kapelice vući pokućstvo i nalagati ga na vozove, a Jožica vrluda okolo svoje kolibe, zadimivši malu lulu koja mu svaki čas ugasne, pa onako ispod oka zurlja kako se to gospodari na njegovu brdu i u kapelici. Prikuči se i mali "kanonik". I njemu od neko doba ne ide ništa od ruke. Usukao se u sebe, pa šuti i mrgodi se. Otkada se pronio glas, da se Laura seli u dom gavana Mihe, mali "kanonik" se i ne primiče svome sinu. Nije mu to pravo, i more ga tajne slutnje. Kada su dakle vukli i nalagali na vozove pokućstvo i stvari iz kapelice, prikuči se mali "kanonik" do plota muzikaša Jožice, te nijemo gledaše čas Jožicu, čas to izvlačenje i nalaganje.- Ej, susjede Jožice, vuku ti iz doma toliko blago i bogatstvo, a ti ni blizu!- Neka vuku! Šta bih ja s tim blagom i bogatstvom? Da mi ga i pokloniš, ja ti ga neću! Samo da mi makneš i tu kapelicu otale! Šta ću ja s time? Da mi je sagradila sušu ili štagalj ili ambar - ajde, hvala joj! Ovako, susjede, uzmi i kapelicu!- Kako ti to jezikom mlatiš, zahvaćajući i mene po gležnjima? Što da ti ja uzmem ili uzimam? - zinu mali "kanonik", pribravši na oko muzikaša Jožicu.- Ej, pa valjda si ti i Miha otac i sin! Valjda nijeste voda i gora! Što on vozi - voziš i ti. A za koji dan ja već vidim kako će se opet slaviti sjajni svatovi u starom domu gavana Medonića... hoću reći... trgovca Mihe.- Nije tako, moj dragi, ne! Krivo me hvataš na nišan. Ne bijaše tu moga masla ni za lijek. Ja se pačah u Mihine poslove kad se radilo o braku s pokojnom Justom. Ovdje ni sam ne

dokučujem kako je došlo do toga i koji će biti konac svemu tome.Muzikaš Jožica ne odvrati više ništa, nego izvuče sa drvocjepa sjekiru, pa se spusti niz brdo, a mali "kanonik" odsmuca se za njim.I Laura se preselila u Mihin dom, te na brdu muzikaša Jožice ne osta ništa drugo van kapelica, u koju nije nitko ulazio od svojte muzikaševe, jer svi držahu za prokletinju tu zgradu...Miha nije izilazio u svijet na trgovinu. S ljubovcom povukao se u svoj dom, i ovdje samotovahu a da ni vlastita kućna čeljad nije znala ništa o njima i njihovu životu... I svjetina kano da je zaboravila svoju staru dužnost i začudo malo bi tko ćeretao i brinuo se za tu novu promjenu u obitelji maloga "kanonika" i muzikaša Jožice.Laura je htjela da Anica prijeđe u dom Mihin i da je ovdje dvori i poslužuje, no djevojke najednoč nestane iz sela... Nitko se nije mogao dosjetiti zašto i kamo se metnula djevojka. Mali "kanonik" zabrinuto obilažaše okolo svoje kuće, a njegov muk kano da je pritisla neka tuga i neko tajno kajanje... Djece doduše bijaše i male i velike u domu, ali bez žustre, marljive i dobre Anice... Nije tomu mnogo proteklo vremena, a Anica poruči roditeljima da je otišla u službu u veliki grad; no zašto i koji bijaše povod tome, nije se mogao nitko domisliti.Miha i Laura otputovali bi svaki čas iz svoga doma u ovaj ili onaj grad te tu ostajahu po više tjedana. Miha je posvema napustio svoj posao i svoj zanat. Mali "kanonik" otuđio se od svoga sina, te nije nikada dolazio u Medonićev dom... Jožica se opet dao na svoj bajs i muzikašio po svadbama i u drugim svečanim zgodama po starom običaju... Đak Ivica nije se više vraćao u svoj dom, a Jožica ga tek nekoliko puta u više godina posjetio u gradu...Tako su jurile godine i godine...Najednom puče glas, da se Miha i ljubovca mu Laura sele iz toga kraja nekamo daleko u tuđi grad, napuštajući svoj dom i svoje gospodarstvo malomu "kanoniku".Taj se glas i obistinio. Oni odoše a da ne rekoše nikome kuda i kamo i kada će se opet vratiti. A mali "kanonik" preuze nekadanji Medonićev dom te u njega preseli dva svoja najstarija sina da tamo rade i gospodare. On ih nadziraše i upućivaše. Tako se mnogobrojna njegova djeca rastepoše. Žensko se poudalo, muškarci pooženiše neki u Mihinom domu, a drugi u staroj "kanonikovoj" kući. O Anici se nije znalo drugo nego da služi u gradu u neke stare, bogate i otmjene gospođe.Jurile su godine i godine, a o Mihi i Lauri ni traga ni glasa... - Lako njima sa silnim blagom i bogatstvom! - znao bi uzdahnuti mali "kanonik" koji se već pognjurio, posijedio i oslabio... Bijaše već udovac. "Duga Kata" bolovala dva-tri dana, stepla se i stresla kano da se napila najljuće octike, izvrnula oči, nešto krupno promrmljala i ostavila ovaj kukavni svijet. Bračni joj drug nije ni plakao, ni uzdisao za njom. - Tako ćemo svi jedan za drugim; jedan prije, drugi poslije! - sažme ramenima mali "kanonik" kada zabiše "dugu Katu" u prosti lijes, sabit od neoblanjanih dasaka. Sinovi, snahe i poudate kćeri sa svojtom spustiše se također za lijesom niz brdo iz "kanonikova" doma. Surove su to bile duše, navoranih obraza, hrapavih i ožuljenih ruku. Svaki je mislio na sebe i na svoje gospodarstvo. Tek bi žene krupnim šakama otrle po koju suzu. Muškarci primjećivahu: - Eh, ode mati, ode! A za njom ćemo i drugi po redu. Onaj život svakako je bolji negoli ovaj... Što ćemo? Svima nama valja umrijeti! Tko će znati je li to pametno ili ludo? Samo kada bi se čovjek nekako drugačije preselio onamo. Da ga odnesu kako je već zaslužio, anđeli ili vragovi, pak neka ga tamo zatuče i udavi smrt po širokoj svojoj volji... Ovako, zakapati ga u tom drvenom lijesu u hladnu zemlju, užasno je! - mudrovahu sinovi "duge Kate", a na grobu izmoliše joj Očenaš za pokoj duše...Otada se mali "kanonik" vucario od jednog do drugog sina, pokoran svojim snašicama i tetošeći njihovu dječicu, što ga vukoše za sijede kose i uha, te ga posađivahu na četverice da mogu starcu djedi zajahati na leđa... I k svojim zetovima bi zalazio te tu prigovaraše i ovom i onom u gospodarstvu i radu, dok se ne bi oni okosnuli na starca: - Ajte, ajte, moj stari, racima fućkati! Vi ste u prošlosti prodali i izrabili svoju mudrost, a danas su druga vremena! Starci neka misle na molitvu, na smrt i na drugi svijet, a ne da računaju s budućnosti!... - A mali

"kanonik" bi nehajno mahnuo rukom: - Neka vam bude! Majstori ste, majstori, vi mladi ljudi i taj novi svijet! Zato i jest sve naopako, svakojako i nikako! Ah, ali moj Miha, moj Miha! Kuda li mi se on djenuo? Ni traga, ni glasa nikada o njemu! A sve je odvukao da nije starcu ostavio ni probijene pare za lulu dobra duhana! To su ti već djeca! Dadeš im život, rodiš ih, mučiš se, ushraniš ih - a oni dignu glave, zabodu nosove u zvijezde pa te, kada ostariš, i ne vide i ne poznadu! Ah, tako je već na ovome svijetu...Ali susjed maloga "kanonika", zgubidan Jožica, nije ovako bugario i tužio se na djecu svoju i čitav svijet. S Laurom dođe s neba blagoslov u njegov dom... Ona je, bog i duša, napustila njegov prnjavor i svoju dražesnu kapelicu, no zato je ipak ostao nakrcan Jožičin dom kako ne bijaše nikada prije. U staji su ostale tri krave kano gore i dva para volova. Koci puni krmaka, a dvorište prenakrcano peradi... Tu Jožica i njegova marna i tiha ženica ne prekrstiše ruke i ne razvaganiše se da lijeno sve izjedu i proharče čime im se tako omastila kuća. Kada je Laura napustila svoju kapelicu i zametnula divlji brak s trgovcem Mihom, prisukali Jožica i njegova svojta, malo i veliko, skute i rukave, te stadoše raditi kano mravi. Dobro uzgojeno blago i perad što je ostalo iza Laure u prnjavoru, znao Jožica mudro prodati i namaknuti novi dohodak tako da se sve u kući podvostručilo. A hvalio bogu i plaćao svete mise što se tako razriješio život među sinom njegovim, đakom Ivicom i Laurom. Pa kada Miha i ona odoše u svijet, napustivši stari i gavanski Medonićev dom, promrmlja zadovoljno muzikaš Jožica svojoj bračnoj drugarici: - Stara, neće ti se sve to dobro svršiti, ne! Jošte će naš mali "kanonik" ljuto škripati zubima i proklinjati dan i sat kada je ta djevojka premamila njegovog Mihu i preselila se u gavanski dom.

*

Anica, kći maloga "kanonika" i sestra Mihina, nekako se voljko odazvala pozivu Laurinu da je služi i dvori. Umišljala je da će tako saznati koju o đaku Ivici, a njegov bi prsten po sto puta gdje u samoći izvadila iz njedara, zagledavala se u nj i žarkim usnicama cjelivala ga slatko i ushićeno... A Laura, ljupka i milostiva s njom, darežljiva u najvećoj mjeri i priklona je poučiti u svačemu, nikada nije zametnula riječi o đaku Ivici. No često bi njezinu glavicu pritegla k sebi i glatkala joj čeoce, te dugo, dugo zaronjivala u zjenice njezina crnoga oka. - Mala! Mala moja, ta u tebe su oči i kosa i taj uzvinuti vrat baš kao u brata Mihe! Oj, čestit li je on čovjek i ljudina od oka! - uznijela bi se Laura te izvukla iz kojega pretinca novu, sjajnu ogrlicu i podarila njom Anicu.- Kako to? Moj brat Miha! On da vam se, gospojice, sviđa - zapinjaše djevojče, tražeći nešto očima po kapelici...- No, no! Što zapinješ? Izreci što ti je na srdašcu, nevino i zlatno lane moje! - kliče Laura i hoće da je spali očima.- Oprostite - Miha... ne dokučujem... Što bi vam se on sviđao? Ta davno je već oženjen... A muzikašev sin Ivica? - tepaše Anica oborivši oči te porumenjevši preko ušiju i posižući dršćućim prstima za keceljom... Već se stade kajati što je zabrazdila ovako...- A, a! Ivica? Bože moj, ta on je đak! On je dječarac, a ja sam njegova štitnica. Da mene nije, on ne bi nikada mogao dovršiti nauka svojih! - usplahiri se Laura. - Pa kako, mala, ovake stvari obuzeše tvoju glavicu? Što li tebi kopa po duši taj Ivica? Haj? No, no! - poče se prijetiti prstima prevrtljivka.- Oprostite, mila, to je samo tako! Ljudi kazivahu da je Ivica vaš zaručnik. Drugi opet da ste vas dvoje već tajno vjenčani... pa onda je meni sinulo u glavi onako... oprostite! - pogruži se djevojčica.- O, ljudi, ljudi! Kakvi li su ti ljudi! Dječarac, mala moja, dječarac! Ta on nije ni za tebe dorastao, a nekmoli za me! A gdje su istom još njegovi nauci. Za njega, dragice moja, istom će se roditi djevojka, ako ne pođe u svećenike kako žele muzikaš i supruga mu.

Djevojčetu zakuca silnije srce, htjede štogođ odvratiti, ali joj zape glas i kano da joj neka nevidljiva sila obustavljaše dah.- Dječarac... dječarac - napokon će tiho i drhtavo. - Ta Miha naš jedva je za koju godinu stariji, pa eto kako je već dugo oženjen... Nije Ivica dječarac, nije!- Pa onda nije! Budi na tvoju, tvrda seljačka ženska glavo! Kad ti je toliko stalo do njega, onda ga privuci i uzmi ti! Ja sam prevremešna, prestara za takvu djecu - okrene se ljutito glumica, hoteći da je djevojka razumije i da je pusti nasamu.Djevojče briznu u plač te dolažaše od toga dana na svoj svagdanji posao tiho i tužno sve do iznenadne Justine smrti. Tu zabasa jednom na Laurina vrata i začuje Mihin glas u kapelici... Ančica je trnula s užasa, slušajući razgovor, bolje rekavši, oprezno šaputanje njihovo.Najednoć se uhvati za glavu, za srce, prekrsti se do triput, progunđavši ime majke božje, odmakne od vrata te za vazda ostavi kapelicu, Lauru i svoj roditeljski dom...Ona se otputila u grad u kome bijaše na naucima đak Ivica. Šta li je rilo u toj priprostoj seljačkoj dušici? Šta li se caklilo u toj crnokosoj glavici? Šta li je ključalo i miješalo se u čitavom tome mladenačkom biću? Tko će to sve znati pogađati i opisivati? Poljubilo djevojče po sto i sto puta svoj dragi amanet, onaj Ivičin prsten, pa se molilo i molilo skromno, žarko, s pouzdanjem, velikom nadom! A u lišcu sijevala joj i plamtjela nada, jakost, ljubav, djevojački značaj, božanstvo!I Ančica leti seljačkim prijekim puteljcima, preskakuje grmečke i potočiće. Tu je uhvatio trn za suknjicu, tamo joj ogrebao ručice... Ali nju ne smeta ništa! Ona hrli i juri čas pjevajući, čas moleći se bogorodici - - juri i juri put svoga cilja, put velikoga grada...I ugledala sjajne tornjeve njegove, i ugledala veličanstvene domove njegove, i začula onaj silni šum i mrmor, viku i halabuku sitnih stanara ogromnosti njegove. - Ovdje je on! Ovdje je on! - klicaše radosno i pouzdano, ne mareći hoće li zalutati u tome labirintu, u tome kamenitome groblju gdje vidi nov svijet, nove ljude, nove običaje i sluša drugi jezik, druge pjesme i drugu kriku i halabuku nego u svojim seljačkim brdinama... Ali sve je to za nju ništa! Ona ne mari - kada je nosi anđeo sreće, genij njezine duše.Djevojče napokon stalo i odahnulo teško, naporno, umorno. Hvatalo se za glavicu, protiralo očice, ukočilo se nijemo poput mramorna kipa, a po srcu stade joj se pretakati strah, i misli joj zašumješe u glavi, kano da se sraziše svi vjetrovi i oluje te svaki vuče na svoj kraj, sileći se i nastojeći ostale nadvladati i pokoriti ih svojoj vlasti.- Možda ja ludujem? Možda je sve to puki san! - šaptaše si djevojče. - Oh, sveta bogorodice, ne ostavi me! - stade se razabirati i u taj tren ugleda sučelice crkvicu s niskim tornjićem i otvorenih vrata. - Jest, crkvica je, slatki hram božji! - ciknu Ančica i pohrli onamo.Iza stupa kunjala starica, uzdišući teško te uzdižući sklopljene ruke prema žrtveniku s kipom bogorodice.- Ah! - radosno uzdahnu djevojčica, uprvši suzne očice u kip. - Ti si, ti si, sveta i slatka bogorodice! Ti si me eto pozvala pred božansko svoje lišce - pa se Ančici prividje kano da je bogorodica uprla u nju prave žive oči i kano da se miču zjenice u njima. A tako milo, tako pronicavo, s takvom nadom gledahu je neprestano te sjajne oči svete bogorodice! Djevojka je zanijemila, a njezina duša, njezine misli, njezino srce poletjelo je daleko, daleko... Ona ne osjećaše same sebe, ona kano da više ne postoji u tom stvarnome svijetu.Najednom oćuti na leđima dodir ruke, te se uplašena prenu i ogleda, otkuda li taj dodir.- Djevojče ljubezno, kada dovršiš svoju tako žarku molitvicu, krenut ćemo zajedno iz božjega hrama! Ti si mi krasna i nepoznata i nevina, zaista si strana i ne znaš toga grada! Pouzdaj se, dijete, u svetu bogorodicu, bit ćeš pod mojim zakriljem, ja ću te štititi! - glasno je nagovori ona ista starica štono stajaše iza stupa, zadubljena u svoju molitvu. U crkvici ne bijaše više ni žive duše do njih dvije.Ančica zadrhta, prekrstivši se do tri puta, a onda ustane i odvrati starici da je svršila svoju molitvicu. Baka posegne za blagoslovljenom vodicom, potegne palcem po čelu, ustima i

prsima i klecnu u sredini crkve. Djevojčica je nijemo gledaše, čudeći se tome načinu krštenja. - To je tuđica, nije naše krvi, ili su u tome gradu takvi običaji - obuzele Ančicu misli.- Ti si, dijete moje, strano i nepoznato. Nijesi valjada nikada još bila u ovome gradu. O, pouzdaj se samo u mene i ne gledaj me tako plaho. Ja sam ti po deset puta na dan pred ovim bogorodičnim žrtvenikom, pa slušam i molim se svakoga dneva u tri mise višnjoj bogorodici i presvetom sinu njezinome. A dragi bog mi u snu po anđelu čuvaru dojavlja i nalaže da se u tome velikome gradu, u pravoj Sodomi i Gomori, brinem za takve strane i izgubljene stvorove kako si evo ti, malo pile moje! Ah, sami čisti ljiljani cvatu u tvojim obrazićima, a vječna žiža što plamti dan i noć pred velikim oltarom sijeva u očicama tvojima! Ja ću paziti na tebe, izgubljena moja, nesretna moja!- Oj, dobra gospe, nijesam ja ni izgubljena, ni nesretna! Dođoh sa sela ovamo da potražim službu u gospode. U gradu, istina, nijesam bila nikada jošte, ali naučit ću se ja gradu i naći ću službu, bog će mi biti na pomoći!- Ej, mala moja, sitnice moja, golubice moja! Ne znaš, ne znaš ti što je grad! Jesi li čula kada u crkvi o grešnome Babilonu, o propaloj Sodomi i Gomori, o Lotovoj ženi koja se pretvorila u crni i slani kamen samo zato što se samo jedared ogledala natrag na propadajući i bogom upaljeni grad?... Hej, pamti, pile moje, ovakva ti je svaka varoš na ovome svijetu! Veliš da tražiš službe u njemu. Hm, to bi dobro bilo da nije najgore u tome jadovitom i crnome svijetu... Hm, služba, služba... To je prva stuba što vodi u ponor vječne propasti... Stat ćeš tada i na drugu, treću, četvrtu, petu i mislit ćeš: skoro sam na dnu! Da vidim, dakle, kako je i tamo - pa pokročiš i na šestu stubu, ali takve dalje ne ima - i ti si se stropoštala na dno ponora i propasti svoje! Ajde ti sa mnom, jagodo moja, ajde! Ja ću tebe tetošiti i hraniti; ja ću tebe nadzirati i učiti moliti se bogu! Bit će već i službe, bit će, kada bude vrijeme za to... A sada sa mnom, ovčice moja, kako duhovnici zovu svoje kršćanske duše... Ajde sa mnom da te poučim o gradu i njegovu životu i da mi ne zalutaš, dijete, na stube s kojih se takve nesretnice strmoglave u ponor propasti svoje!... Ajde, ajde! - uhvati je starica žilavim prstima za grudi, a oči joj se iz dubokih šupljina čela zacakle skoro crvenim svjetlom, kano da se iz beskrajna mraka ukazuju sumnjiva i varava svjetla noćne sablasti... Djevojče malo da nije ciknulo od prepasti, uhvativši na oko staricu od glave do pete. Mune joj strašna misao, ne bi li se u te starice skrivale muškaračke ruke.Stara zamijeti to, pa se drveno nakesi: - Ne boj mi se, mala, ne boj! Baš su ti tvrde dojkice ko dvije jabučice štono se istom zarumenješe na Evinom stablu grijeha i prokletstva čovječjega!... Budi bog s nama i mati božja! - Pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zaškljocavši krezubim zuberinama da joj se malone sastade šiljata brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginom kljunu negoli takvome plemenitom udu ljudskoga tijela.I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamrljanije i najsitnije gradske uličice u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova da si se mogao zgroziti pred svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slina bjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kućica oguljenih mačaka, od kojih svaki treći nosaše neki žig na sebi: jednome bijaše istrgnut rep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena da se objesiše niz glavu poput resica. Trećemu manjkalo oko ili obadva, četvrti šepao na tri noge, petomu kano da si udario žig po čitavome hrptu, gdje je sijala gola koža na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćeš pomisliti da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinsku brigu utaplja u kakvim zakutnim krčmama, te tu trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piću što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove...- Na, pogledaj ovu bijedu i tu suznu dolinu, pa nije li to živa slika Sodome i Gomore! -

promrmlja stara Ančici i povuče je dalje za sobom:I prošla su dva-tri dana da je djevojče probortalo u domu staričinu, štono se sastojaše od široke i dugačke te niske izbice kojoj prozori više nalikuju nekakim škuljama negoli oknima, prevučenim staklom, preko koga niti si ti mogao vidjeti svijet, niti svijet tebe. Desilo se tu do devet glava mačaka, a isto toliko pasa, te se ta družba čas klala, čas igrala pod ogromnim krevetom, na kome perine sižu čak do začađena stropa štono se već stao cakliti kano da je od ebanovine. Starica sudjelovaše svaki dan i u ljutu kreševu i u majstorskim igrankama svojih ljubimaca, koje ona nazivaše jedinom dječicom svojom - pse sinčićima i junačkim momcima; a mačke sve ženskom družinom svojom... U bitkama bijaše ona demonom mira i pravednoga sudovanja, mlateći i jedne i druge, što bijahu najneobuzdaniji i najbjesniji. Za mira ih glatkaše, slažući ih oko sebe i po sebi... Mačke su joj plazile po leđima, oko glave, po rukama i nogama, dok se psi dizahu na stražnje noge, polažući prve na njezino krilo, isplazivši crvene jezike te veselo ližući staričina nagrešpana lica, lajući i mašući repovima. A kada je već predugo trajao mir, starica bi nahustila jedne na druge: momke sa "hau-hau-hau!", bacajući im mačke u gubice i glave, dok bi mačke vješto i nevidom štipala i vukla za repove kano da ih psi vuku i uznemiruju... Pa je uistinu nastala najednom urljava, cviljenje, mijukanje i lavež, a onda ugrizi, bježi i natjeravaj se čitavom izbom, iz koje bi starica uklonila već prije sve druge predmete, da ne smetaju čestitim boriocima te da se otvori što veći prostor i vidik. U toj izbi zaudaralo teško i zagušljivo po toj mnogobrojnoj menažeriji, tako da se čovjek jedva privikao ovome zraku. Stara je katkada prokadila tamjanom taj uzduh, sa čim se ni najmanje ne slagaše mačji rod, jer taj umah stade drndati i zlovoljno mijuckati, dok su momci (dakako, psi i kuje) spokojno i flegmatično protegli svoje šape i tjelesa, te dremuckali i stepali dlakom kano da ih obrlatiše kakvi dosadni zareznici.Ančica se već poče tužakati starici da je dosta užila njezine blagodati i dobrote pa neka je sada pusti u svijet, u rad, da nađe službu, za što je i došla sa sela ovamo. Starica bi nato samo nezadovoljno huknula, poškiljivši ispod oka na djevojčicu.- Otići ćeš, mala moja, jagodice moja! Ta doći će i tome vrijeme, ne žuri se, ne žuri! Budi strpljiva!... - Pa bi onda odvrludala nekuda u grad po svojim poslovima, kako ispričavaše djevojčetu, nalažući joj da strogo pripazi na njezinu četveronožnu dječicu muškoga i ženskoga spola.A jednoga dana povrati se stara nešto hrlijim korakom u svoju izbu. Ruke veselo trla, a oči joj sijevahu kano mački u noći kada ugleda svoj sigurni plijen.- Jagodo moja! - pogladi Ančicu, a ruke joj drhtahu i pomicahu se po djevojčinoj glavici i obrazićima kano da jegulje plaze. - Pile moje, danas ćemo malo na zrak, na svjetlo, u svijet do moje prijateljice! Oh, dobri li su i čestiti ti ljudi. Bit će službice, drago moje, bit će! Ima u našem gradu službica i te kakvih! Ne ore se tu i ne kopa teško i žuljevitim rukama! Ne zapovijedaju i ne prijete, ne vuku i ne tuku! Sve se to zbiva slatko i milo kano da izmjenjuješ med i šećer, biserje i drago kamenje, ružice crvene i bijele sa sto i sto novih mirisa - ćereta stara, tare dlan o dlan, upiljivši svijetle oči u djevojčicu kano da će je pojesti.Ančica ne slušaše pozorno, niti gledaše staru u njezinom čudnovatom veselju. Začuvši da će u svijet, pomišljala je umah na nešto milo, nešto ugodno, nešto iznenadno što će možda sinuti pred njezinim očima, kako joj je rasvjetljivalo rajskim svjetlom svu dušu, srce, um, svu nutrinu njezinu... ah, ono nešto sjajno i milo česa ona ne bi odala nikome na svijetu, bojeći se da joj iz dubljine srca i duše ne uteče u nepovrat, u nedohit... To bijaše svijetli lik đaka Ivice.I starica istoga dana u predvečerje počne Anicu rediti i previjati.- Tako, tako, krasuljku moj! Ove tvoje bujne i vrane vlasi učešljat ćemo nešto drugačije da se jače ističu i vide. I čizmice ćemo izmijeniti i tvoju tu bijelu svitu poput snijega ispunit ćemo mirisom. - Pa stara donese odnekuda po triput omotanu staklenu posudicu, ukreše gubu, i kad se ona najživlje ražarila, kane na žar nekoliko sitnih kapljica, a žar potamni dok se po sobi rasprostre čitav sivobijeli oblak mirisa. I stara stade sada kaditi Ančicu i obilaziti oko nje,

kano oko žrtvenika s kandilom tamjana.- Tako, tako, mala moja! Hi.... hi... hi! Kakvu je bog stvori... poludjet će oni, poludjeti kad je ugledaju!... Hi... hi... hi! Ala mi je dobro pala u moj dom, kano da je donesoše iz gorice vile na svojim krilima... Divna si, jagodo moja, divna!... Ta okrivit će me da sam živoga anđelka skinula i ukrala negdje s oltara... Oh, ne polazim ja zaman tako često sve naše crkve i kapelice! - radovaše se stara. - Ljiljan, ljiljan, bijeli, snježni ljiljan koji još nikada ne tače ljudska pogana ruka! Aj, službica, službica! Skupo li će stajati tvoja službica, mala moja, za to se brinem ja, tvoja štitnica, tvoja dobrotvorka, pouzdaj se samo u mene, karanfile moj! Hi... hi... hi! - cereće stara bez kraja i konca, oblijećući svoju štićenicu...I sumrak je pao i smrklo se i unoćalo u onoj blatnoj uličici, a stara prevuče preko sebe nekakvu crnu maramu, u koju se oprezno zamotala od glave do pete tako da si joj samo mogao razabrati zavinuti nos i isto tako zavinutu bradu.- Sada ajdmo, ovčice moja! - uhvati je starica za ruku, te je povuče za sobom iz izbe, zaključavši vrata i svoju "dječicu" u izbi.Tako prođu polagano nekoliko rasklimanih i prljavih stuba, onda je stara potezaše za sobom uz zid smradna i blatna dvorišta, dok napokon ne izađoše na ulicu. Sada stara uhvati put pod noge, držeći još uvijek djevojčicu za ruku, kano da se boji da će joj uteći. I Ančica jedva je mogla slijediti svoju dobrotvorku.Pred Aničinim očima zasja veličanstvo širokih i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskoga svijeta. Ta ovdje je kano da hodaš po stolu. Djevojčica svako lice proždire očima. Tu je sjajno kano po bijelu danu. - Možda je i on gdje u toj vrevi - zamišlja se Ančica i sustavlja se svaki časak, ne hrleći tako brzo za starom. A muškarci staju, okreću se za njom, gledaju, a onda u trk za staricom i djevojčetom, stružući cipelama tim glatkim ulicama i fićukajući nekakve divljačke i strastvene melodije. Stara sve to dobro razumije. - Brus, dangube i nitkovi, brus! - mrmlja ona. - Ovo je prazno, pa breči ko bure: ludo, pa fićuka i brunda, kano magarac kada ugleda na krovu zelenu i mirisavu travu... Brus, klipani! - ciknu stara. - Brus, izvana huj, iznutra fuj! Krule im želuci od glada, kano da u njima vampiri saviše brloge svoje! Ohole se i zvijezde bi zobali s neba, a nema u njima probijene pare, pa da im đavo zlatnu potkovu nudi za bakreni novčić! Brus, dangube! - sikće stara poput zmije s plijenom u ustima kad je stanu proganjati da joj otmu dobar zalogaj. - Brus! - i opet povuče djevojče za ruku. - Žurimo se, kokice moja, žurno! Zakasnit ćemo! Pa se ne ogledavaj toliko na taj šareni gospodski svijet! Gle, zjaju u tebe ko teoci u nova vrata i stadoše trčkati za nama ko ugrijani psi, prosti bože! - cmoknu stara ljuto ustima, vukući Ančicu u tamnije i samotnije ulice grada.I prispješe k oniskoj dugačkoj zidanici, velikih rasvijetljenih prozora što sižu od zemlje pa do krova. Oni više nalikuju, tako rasvijetljeni, kakvim ognjenim vratima negoli prozorima. Progonjači već davno napustiše staricu i njezinu mezimicu jer im umakoše u tamne ulice pa tako izgubiše trag za njima. Stara ih je, doduše, počastila imenom ugrijanih pasa, ali u njih ipak ne bijaše pasjega njuha ni za lijek.Stara povuče Ančicu u tu prizemnu zidanicu, držeći je sada još čvršće za ruku, i pred njima svane čitav niz stolova i stolaca, a silne boce i čaše odavahu umah te prostorije da je u njima krčma, taj poganski hram lijena, iskvarena i nećudoredna svijeta. Bijaše još sve prazno, a ugrijani prah na svjetiljkama uvjeravaše svojim neugodnim mirisom da ih tek malo prije upališe.- Jelušo, Jelušo! - zagunđa stara, a odnekuda se iznenada izvuče nekadanji kumordinar Žorž s lijepo izvezenom kućnom kapicom na glavi, otirući obim dlanovima oči i zijevajući sanljivo.- A! Vještica, budi s nama bog i sveti krst, opet vodi plijen - zamrmlja nerazumljivo kumordinar - A! Ti si, stara krezubo, potari te sveti križ! Na, na, tko će umah upoznati vraga na sliku i priliku čovječju. Dobar večer!- Ne klepeći, kljuse i drndalo! Samo tu u kutu spavaš, piješ i puniš svoju lijenu mješinu! Ej, da ti nije Jeluše, crko bi od glada i žeđe ko pas, kada mu odbiju noge i prebiju tijelo, bacivši ga

na smetište.- No, no! Ne budi tako paprena i zubata, stara! To se lje nijesi naučila u crkvi, ližući i slineći dan za danom oltare po gradskim crkvama. Strpi se, umah ću ti dozvati Jelušu! Ta đavo neka se razumije i pača u vaše tajne i zakučaste poslove - a ne ja! Vrag si ga neka!- A što bi se ti i pačao, zvrndalo jadno, ispičuturo i vucimješino jedna! Jeluša, Jeluša, ona je žena! A ti drndaj i zanovijetaj kada prhne na stol pečena pura i dogega se puna bukara vina! - viče stara, a njezina štićenica razumije i ne razumije tih razgovora. Samo joj se čudnovato pričinja kako se onaj čovjek ruga staričinoj pobožnosti.- Oj, stara, došla si dakle! - pohrli joj izvana u susret ogromna žena silnih kukova i velikih prsiju, dugoljasta, puna i bijela obraza poput snijega, žacavih, crnih očiju. Iz svakoga vire i smijuckaju se do tri živa vraga! Glava joj je isprevezana šarenom, svilenom maramom, a preko čela spustila joj se dva teška prama garave kose, gubeći se natrag u šarenilo marame. To bijaše samo onako umjetno nastavljeno na čelo. Ovo je tijelom i dušom bračna drugarica našega nekadanjega kumordinara.- Došla sam, da... A je li sve pripravljeno i u redu? Hm? Jelušo! - zaskomuka vještica, pljesnuvši rukama Jelušu po butovima... - Alaj si jedra, uroka ti ne bilo; ej, taj tvoj kumordinar Žorž, kano da se kržljavi i sitni komarac popeo na carsku bedeviju... hi... hi... hi! - cerekaše se stara u sav glas.- Kako ne bi bilo spremno, kada ti, stara, naručiš? - odvraća s osmijehom Jeluša, pokazujući kako joj godi laska staričina. A onda istim osmijehom gviraše lukavo u obraziće Aničine, mjereći djevojčicu sa svih strana. - A gdje li si je uzela i našla, košaro stara? - Takve ljepotice nema u devet kraljevstva! Ej, stara, stara! Đavo nikada neće preskupo vagnuti tvoju previjanu dušu!- Šta griješiš? Šta huliš boga i njegove stvorove? Pod nebom je samo bog lijep, majka božja, sveci i anđeli čuvari. A čovjek, budi muško, budi žensko, jeste samo kip na sliku i priliku božju, i taj može samo dobar biti!... A moja djevojčica je dobra ko dobar dan - a da ti pravo kažem, raskalašena ženo - žmrkne lukavo stara očima, oblaznuvši opet slatko gornju i donju usnicu - da ti pravo kažem, ubrala sam taj ljiljan baš u crkvi gdje se vruće molila pred licem majke božje bogorodice... Ah, čast i dika joj budi - klecnu vještica, udarivši se u prsa te izvrnuvši oči...- Ha, ha, ha! Mudra li si, stara! Sam živi đavo skače u tvojim vještim moždanima! Zato li ti tako obilaziš naše gradske crkve i kapelice, da takve ljiljane hvataš i kradeš s oltara crkvenih... Ej, da! To i jest tvoj posao da što više zaludiš svojih klijente i mušterije... Oj, da ja samo tako mogu svoje vinom i pečenjem: gladi bradu i rumeno lice!... Uzela ti malu pred oltarom ili u draču i korovu: no baš si sretna! Ovoj djevojčici nema premice blizu ni daleko! Stara, da sam tvoja mušterija, optočila bih ti vrat tolikom težinom dukata koliko važe taj tvoj novi ljiljan... osvjetlat ćeš si, stara, tamne i navorane obraze! No, čast danas tebi i mojoj kući. Ajde samo hitro tamo u spremljene odaje, da vas gosti ne zateku ovdje; a moga nebogoga kliponju Žorža bacit ću skoro u njegov mekani ležaj da nam ne smeta u poslovima... Ajde, ajde, drage moje!Jeluša uhvati svjetiljku te otprati staricu i djevojče dugačkim hodnikom u prostranu sobicu u kojoj zamirisa pečenje, vino, cvijeće, svježa rubenina i drugi omamni mirisi, dok Jeluša upaljivaše dvije velike svjetiljke. - Ej, tako, mala moja! - uštinu Jeluša djevojčicu za obraziće, kadno je dovršila svoj posao. - Što li si mi turobna? Ta nijesi još ni jedne riječi progovorila, a možda si nijema?... Veselo, veselo! Kako si lijepa, svježa, zdrava i nevina, ružice moja, tako mi budi radosna i vesela! Kratak ti je mladenački djevojački život poput munjina svjetla, poput sunčane zrake što prodre katkada iza mutnih oblaka... a što poslije dođe, to je dugo, dosadno, nesnosno poput groblja, poput beskrajne tame koje ne dokučuješ gdje je postala, gdje prestaje i kada će je nestati! Ne boj se, mala moja, ničega se ne boj! Budi hrabra i vesela... Oh, da sam ti ga ja muškarac! - uštinu opet Jeluša za obraziće djevojče i poleti napolje.

- Vidiš li golube, grličice moja, kako su valjani ovi ljudi, kako je dobra i mila ta moja rođakinja! Ovdje, ovdje ćemo započeti svijet i naš gradski život, mala moja! - potrepta stara Ančicu po leđima, potegnuvši rukama preko njezinih prsiju. - Sve je u redu, sve! - mrmori ona i tare posinjavjele stare ruke, po kojima se prepliću sitne, guste i crne žile kao da si ih preobukao u tigrovu dlaku, a kosti iz kože pouzdigoše se i proviruju poput sastavnih dijelova na staroj, izrabljenoj i istrošenoj trlici...- Žorže! Na pečenku i pogače, a s obilata stola naših gostiju tamo iz kuta prema gradskim vrtovima boca vina kakvim se još nikada nije omastio tvoj brk, niti u istoga blagopokojnoga Mecene za kojim ti uzdišeš dan i noć! Natovi se, napij se, pa mi se oteturaj što prije u krevet da ne smetaš u našim poslovima... pst! Jezik za zube, stari, dobri, vrijedni mužiću moj! Pst! - metnu Jeluša na usta kažiprst cjelune kumordinara u tjeme njegove razbaukane glave.- Da, da! Daj ti svega toga što si izbrojila, a ja ću s time u sobu svoga rođaka rujatuša Ivice, pa ćemo se zajedno ondje počastiti; - i ja, da budem najdalje od vaših ženskih poslova, zavalit ću se na divan đaka Ivice i tamo prospavati ovu noć! Vrag si ga neka i te vaše ženske poslove! Tko bi vas razumio, vrag si ga neka! - zaškilji kumordinar na svoju bujnu ženu i otare rukama nekakve polusijede ščetine ispod nosa gdje kao da je pod stare dane kumordinara Žorža stala nicati krupna i surova četka. Kumordinar, supružić ogromne Jeluše, ne brije se više ispod nosa, jer mu crvene i otiču od silna pića i usnice i nos, pa je tako pustio da u tom predjelu njegova tijela rastu brci budućnosti... A nalikuje taj pusti kraj strništu poslije otkosa.- Ovdje ćeš ti služiti, pile moje, u dobra i valjana gospodina! Samo mi ne budi tako stidljiva i plaha. Velika gospoda ne vole toga! Oj, lijepo ti će biti ovdje! Malo posla, tek onako za igrariju - a krasan život i divna služba. Vidiš evo punih stolova! Sve je to u čast tebi i tvome službovanju; pa tako će biti svaki dan, jagodo moja! Ali mi se ohrabri i razjunači! Što prikrivaš ručicama svoje male obraziće i svoje crne zjenice? Ta već nijesi dijete te si utvaraš da neće tvoju milu glavicu nitko vidjeti zato što je pokrivaš i što ti u druge ne gledaš!Djevojče ne odgovori ni riječi brbljavoj starici, nego se pritiskaše uza nju, a oko srca postajalo joj tijesno, a neizrecivo čuvstvo potkradalo se u nj, pomiješano sa strahom, iznenađenjem i otajanstvenim tamnim i neopredijeljenim slutnjama.Stara se dosjeti, pokroči do puna stola te podade Ančici nekakih slađanih kolačića, natočivši joj u kupu crvena, pjenušasta vina da vrcaju iskre kano da pretačeš svjetlucave krijesnice pomiješane s isprekidanim sunčanim zrakama.- Deder, mala moja prepelice, založi, pa srkni ovih nebeskih kapljica! Ne susteži se i ne stidi se! Umah ćeš se ojunačiti i oživjeti, samo prigrizi pa srkni do dna! Ta ovo, kad jednom dođe na usta i jezik, samo sobom oteče na dno duše i srca i kano da ondje šapće: "Ako budeš, umrli čovječe, ovih kapljica svakoga dana ulijevao u grešno svoje tijelo, poživjet ćeš dovijeka."I Ančica prigriznu tih slatkih kolačića i nagnu na usnice pjenušasto vince, a doskora planu joj obrazići i zjenice nekim novim žarom, a cijelim bićem proleti joj čuvstvo nikada dosada neoćućene dragosti. Uistinu je stara vještica bila u pravu. Djevojka se ojunači, osmješkivajući se čarobno i skoro da će zapjevati. Kao onda kada je prvi put ogrli đak Ivica, pronicavaše joj dušu i tijelo neko tajanstveno lepetanje od čežnje i ganuća... A iz najdubljih, zastrtih jošte neprozirnim oblacima krajeva njezinoga unutarnjega svijeta kano da se dizahu dragotni plamečci i kano da lete munjevnom brzinom i prostrujavaju čitav mladenački organizam i sve tajne i nevidljive žilice njezina tijela, koje, reći bi, započinju negdje u dubljini duše, savjesti i srca, te projurivši cijelim djevojačkim bićem vraćaju se opet k izvoru svome, da se tamo osile, okrijepe i pomlade - pa se iza toga opet ponavlja ista igra. Djevojče se smete. Noge, ruke, glava i sva uda postadoše joj lagana kano da više ne osjeća vlastite svoje osobe i kano da živi negdje u tmastim sanjama, negdje u drugome svijetu. Samo se nijemo trzahu fini joj lični živci i nježne mišice. Samo blaženo treperi vječni, smilovni, slatki i divni osmijeh na crvenim joj poput skrleta usnicama. Samo ražarene crne zjenice cakle se, sjaju i poigravaju u njezinim djevojačkim očima, u kojima se sakriva sva dragota crne, ljeskave tame na dnu koje se nešto

božanstveno, neopredijeljeno čarobnim ljeskom svjetluca i dršće. Samo to odaje da djevojčica još živi, da njezino biće pripada još ovome svijetu.I hodnikom zamniješe teški, ali mekani koraci, koji postajahu sve brži što se bliže primicahu vratima.- To je gospodin i tvoj gospodar, mala moja! - dahnu Anici u uho stara vještica - Drži mi se junački i hrabro da se ne osramoti moj izbor!Na vratima se ukaza malen, širok, zbit od glave do pete čovječuljak... prikimava svaki čas debelom i tustom glavom od lijevog prema desnome ramenu, kano da ga netko šilom bocka u debelokožnu, kratku šiju što se nadvjesila iznad ovratnika svojom tustinom i tvrdinom. A malena, šiljasta uha utapljaju se u rasporke između obraza i šije, kano da su porasle dvije neznatne gljivice u jarku među visokim slogovima na oranici... Kratke te isto tako posve nerazmjerne debele noge praćakahu se malenim koracima i nošahu zdepastu i nespretnu tjelesinu, kano da si pod kakva ružna indijanskoga bolvana podmetnuo do dva neizdjelana i neistesana stupa...Jeluša, koja ga pratijaše sa svjetiljkom do vrata, potrepta mu široka leđa i nazove: - Laku noć, papa... i dobar tek!... - A čovuljak zatisnu iza sebe vrata pa onda postane na vratima, čeprkajući kažiprstom po širokim nozdrvama tubasta i gomoljasta nosa, dok mu se zelenkaste očice točile od lijeva nadesno i kano da se zadijevaju i zapinju o tustinu kutova na oba kraja trepavica, od kojih se ističe tu i tamo po koja krupna, kano da si zabio slamke u meso.- Dakle, ipak li je istina, stara? - zapjevao tankim i sipkim glasićem, prisukavši uvis krupnu, crnilom omaštenu brčinu: prava slika i prilika "Herodeša", kako ih običavaju seoski momčići izraditi od ilovače te omazati pepelom.- Skoči, mala golubice, i poljubi ruku milostivomu gospodinu i gospodaru! - prikriča stara Ančici.Djevojče kano da je otezalo, no ipak ovrši zapovijed. Nakazni je čovuljak zlobno i kruto uštine za podbradak da je djevojče vrisnulo od boli i straha; a on se požudno i zvjerski raskesi da su ga stršeći i zavinuti brci uboli čak u trepavice koje nadomješta neka mesnata nadizina vrhu očiju, kano da si čvorove nadunuo ispod niska, krupnim naborima izrovana čela.- Stara, danas me nijesi nasamarila, ja već mirišem zalogaj, i puna su mi usta slatke vode od požude i strasti! A sada valja nam se počastiti i pripraviti za radost i raj na tome bijednome svijetu, kako ono ti bugariš poslije svake popovske prodike! - To govoraše čovuljak tuđim i djevojčetu nerazumljivim jezikom, primičući se k punome stolu i do Ančice, a ruke mu drhtahu, i glavurda sve češće prikimaše od lijevoga prema desnome ramenu.Ančica plaho odskoči kano da joj tu nije mjesta, a čovuljak je uhvati za ruke i pritegne natrag na stolac.- Kamo bježiš, košuto plaha, kano da sam nečastivi duh? - zasvira on sipko i oporo.- Oprostite, gospodstvo, služinčetu se ne pristoji sa gospodarom blagovati i sjediti pri istome stolu - šaptaše drhtavim glasom djevojče, sluteći neke nepoznate joj pogibelji i nevolje.- Istina je, grlice moja - oglasi se vještica, podavši nekakav znak čovuljku - ali kada milostivi gospodar i gospodin želi, zahtijeva i nalaže, tada valja služinčetu žrtvovati dušu, tijelo... sve! Jer bog zapovijeda svakome stvoru najprije pokornost, poniznost i pobožnost! Eto, i ti ćeš tako slušati milostivoga gospodina, ta znam ja koga sam k njemu dovela u službu i preporučila.Djevojče upire pronicave, žarke oči sada u staru vješticu koja joj se najednom pričini neiskrenom i himbenom poput mačke; sada ih opet upilji u glupo i ružno lice svoga novoga gospodara i gospodina, u kome vidi živu sliku vampira, kameleona, divljega vepra. Tajne slutnje naviru sve jače i sve silnije u njezinu dušu dok joj svakojake crne misli krstare, premeću se i nadrvavaju jedna drugu, potiskujući se tako brzo i tako silno da se djevojče zablenulo, te joj se sve to pričinjaše kano da će poludjeti ili kano da sniva grozan i užasan san štono joj u najkraćem vremenu prijeti nekom okrutnom strahotom i napasti...

*

Dobru večer, moj rujatuše! Bože moj, zar su u tebe samo zato moždani i pamet u glavi da vazda piljiš u te puste knjižurine? Vrag si ga neka! Tko će znati što je na tom zamazanom papiru, išaranom tim mravljem od sitnih i debelih kvaka da si se prilijepio za njih kao mušica za med, dok te i nestane! Kako nekada kod pokojnog Mecene nijesam trpio da se premalo zabavljaš s knjigama, tako mi je sada neugodno da vazda i vazda buljiš u njih. Čovječe, pamet će ti se pošemeriti i pomrsiti! A onda fuć sva muka i napor te sva ružičasta budućnost! Vrag si ga neka!Đak Ivica pridigne blijedo lice i osovi glavu na ovu iznenadnu provalu gazde krčmara, nekadanjega gospodina kumordinara.- Zar vas je možda vaša vrijedna gospodarica natjerala ovamo? Nekako ste mi smućeni i zaduvani, što vam je?- Daj ti, dragane moj, prije svega ukloni taj metež od knjiga, pa ćemo tada lijepo prostrijeti stol, te zagristi izvrsne pečenke i zaliti je osobitim nekim novim vinom! Da se počastimo baš onako od srca, a poslije prekonačit ću kod tebe na ovom otrcanom divanu. Pa to je sve što još imamo: da čovjek napuni svoje smalaksalo tijelo i okrijepi pustu dušu kapljicom dobre rumenike! Pristaješ li, rujatuše? Ili ćeš me istjerati iz svoje sobe, hej?- Meni je pravo, gospodine kumordinaru, ali što znači ta vaša seoba iz vlastitog doma? Zar je možda opet bilo bračnoga okršaja ili kakvih drugih nezgoda?- Obzorje je čisto i jasno poput djetinjega srdašca. Oluji nema ni glasa ni traga. Moja se zaplela u nekakve mutne ženske poslove, pa da joj ne smetam, domislih se sam da danas nas dva zajedno večeramo ovdje kod tebe i da probavim noćas na tvome divanu. Vrag si ga neka! Ti ženski poslovi, tko bi ih odgonetao? Tko će ih prosijati i provijati na situ i rešetu? Vrag si ga neka! - pljunu zlovoljno kumordinar te se nekuda zanese u spore i turobne misli, a možda nije baš ništa ni mislio - po starom svome običaju.I prostrlo stol i doneslo izvrsnu večeru. Soba đaka Ivice zamirisala kano stan pustinjakov kada u nj dođe svadbena pita. U Ivice propucala brada, a male brčiće već prisukava i redi najpomnije.Novo vino, nekoliko od onih boca što su se desile na stolu čovuljka i stare vještice, pjenilo se u velikim čašama, a kumordinarova uha i nos gorjeli i crvenjeli se da bijaše milina. I smrknuti obrazi đaka Ivice zažariše se, a neka voljka zamaglica obastire mu vid, inače jasan i bistar, dok se oko srca uhvatilo nešto neopisivo ugodno i milo, a tajanstvena sila potjerala iz duše sve mrke i tamne oblačiće. I sjeti se on Laure i Mihe, a smiješio se blagodušno na svoje uspomene. Napokon mu doprhaše i slatke misli na seljačko djevojče Ančicu, a mašta se razigrala u najdražesnijim slikama... Sve ga je to oblijetalo u tako vjernim prilikama da je Ančicu gledao živu pred sobom, prvi njihov sastanak, zatim onaj zagrljaj, pa sukob njihovih pogleda u crkvi i konačni rastanak te zalog u njegovu prstenu kad se vraćao u grad na nauke.- No! Vrijedi li ta pjenušava kapljica, đače učenjače? - prekine njegove sanjarije razigrani kumordinar, komu se stadoše valjati pred očima one mnogobrojne boce što ih je znao istrusiti u obilatom dvoru pokojnoga Mecene. - E, tamo smo ih mi otčepljivali, tamo! Čitavu šumu bio bi s njima zasadio. Sjećaš li se, mladi zgubidane? Ipak je lijepo bilo u slavnopokojnoga lustrišimuša, pa ti zvrndao što te volja i preklapao mudrolije kojih ja pravo i ne razumijem!- A, dakako! Vi ste ih se naužili... meni ste malo kada što priuštili. Utuvili ste u glavu da vam valja na me režati kao psu na mačku - promumlja đak Ivica, a da nije ni pazio što će reći, samo da bar nešto odvrati kumordinaru.- Ej, bila su onda vremena, bila! Vrag si ga neka! - mahnu kumordinar rukom. Tad se opet sjetio onih kletih žena, tih kćeri pakla i vraga... i zape kumordinar, a lice mu je sijevalo kao zažarena peć.- Oho! Opet stare gusle. Ali tiho, rođače Žorže, jer, prišulja li se odakle vaša Jeluša i prisluhne

li, bit će jao i pomagaj! Mogla bi i po drugi put maknuti iz korijena vaša uha!- Ne spominji mi takvih prilika, rujatuše, jer ću pobjesniti... Ali ova pjena... ova pjena, od česa li je stvorilo? Čim li je tako osladilo? Otkuda li joj podalo ovu bajnu silu?... Pij, rujatuše, neka ti je za danas, kako i meni! Pij, pij! Pijmo ga, pijmo ga... sve do dana bijeloga! - zaurlika Žorž hrapavim glasom, obujmivši đaka oko vrata i pritegnuvši ga k sebi.- Nu, nu! Već je i do cjelivanja došlo... Ne slinite me, divni supruže! Prištedite to za svoju bolju polovicu! - izvinu se Ivica.- Čuješ, čuješ! - raskrili kumordinar obje ruke i stade silno lupati nogama - čuješ, čuješ!... Pa ti pozobao sve knjige staroga i novoga vijeka; pa ti imao u svojoj zgubidanskoj glavi i pakao i nebo i očistilište, ipak si tepac! Više: ti si lopov!... Ne rugaj mi se... Jeluša... Jeluša - stiša mu se i omekša grlo. - Vrag si ga neka!... Ipak ću ti reći što se danas zbiva u našoj kući, tamo u hodniku, što ravno vodi u dvorište... Oj, ženski poslovi... sotonski poslovi, velim ti! Ne znaš ti lje ništa, dragoviću moj! Ipak sam ti ja majstor, ako me i tako sramotno gazi rogata Jeluša! Ništa zato! Iznenada banut će bog i vrag, pa će svaki pokazati svoje račune i tražiti svoj dug... Vrag si ga neka! Ded, rujatuše, da te poljubim pa ću ti tada razgaliti što se danas zbiva u našemu domu... Hej, hej! Lukava sam ti ja još ptičica, a u mene je fin i prefin nos... njuši on dalje i bolje od najizvrsnijega lovskoga pseta... Ali da me nijesi odao, rođače! - zaprijeti se Žorž desnicom i ljevicom. - Pst!...- Kumordinaru, ne djetinjite; kako da vas ja odam i komu? - ozbiljno će đak Ivica.- Vrag si ga neka! - zamisli se natrušeni bračni drug Jelušin... - Dopuzala ti nekakva staruša... ej, poznam tu vješticu, poznam još od Mecenovih vremena. Pobožna je i sveta pred ljudima, kuja; oslini sve oltare i svece, a popovima i fratrima cjeliva skute i rukave gdje god ih sretne... Dopuzala i dovela seljačko djevojče, mlado i svježe poput rosne kapljice, čisto i nevino poput ljiljana, ta jedva će joj biti četrnaest godina... Splele i zaplele žene za bogatu nagradu mrežu, i danas će svoj plijen prodati onome stareljku i nakazi, poznatome raskošniku i bogatome savjetniku... Kano da anđela skinuše s oltara da ga obeščaste i popljuju!... Uh, novci, prokleti novci, što sve ne urade uz paklene ljudske stvorove. Kakve ljudske stvorove? Ništarije i hulje! Ej, ta sjećam se Mecenovih vremena, bog mu prostio crne i teške grijehe...I kumordinar zaplećući jezikom počne šaputati đaku Ivici: - Ta ti si već dorastao, propucala ti i brada i rasuli se brci, i ne poznaješ svoj spol... Vrag si ga neka! - klone kumordinar na divan i umukne, neprestance mašući sada ljevicom, sada desnicom ispred lica i nosa, kano da se brani od dosadnih zareznika.Ivica skoči na noge, problijedjevši, a u tijelu mu nestane svakoga traga ma kakvoj premoći od sile pjenušata vina.Kumordinar, i ne istačući više iz boca u čaše, nagnu na usta još do dvije boce i srkaše slatko i lakomo dok se napokon ne izvali na divan; iz ruku mu ispadne napola ispražnjena boca, a iz nje prolije se crvena, pjenušava tekućina po zemlji.- Seljakinja! Seljakinja! Žrtva? Kakva? Da li nasilna ili dragovoljna? O, vi hijene, o, vi skotovi mahniti! Zašto baš seljakinja? Zar baš ona mora da bude hranom, vama, grabežljive zvjerske nemani! - uzdisaše uzrujano đak Ivica.Najednom se silno trzne, kano da ga pogodila munja, i zadrhta po čitavome tijelu. Kano da je odnekuda prodro jauk. Sluša, sluša... Možda je puka obmana? Možda varka fantazije?... Sluša, sluša... Nuto opet prodire iz daljine jauk, pa zagušljiv vrisak... Nije obmana, to je ženski glas... To je nasilje... istina je! - Ej, ti si danas nasjeo, paklena grdobo! - škrinu mladić zubima da mu je sve pucalo u sljepoočicama i mišicama lica... Uhvati silnu toljagu i poleti mračnim hodnicima, a napokon onim hodnikom što vođaše u dvorište.Čim dospje onamo, začuje ridanje i stenjanje, a kad se primaknuo k vratima, opet prodrije zdvojan i iznemogao ženski glas:- U pomoć! U pomoć! U pomoć! Ima li još živa stvora na ovome svijetu?- Šuti, nesretnice! Šuti! Zadavit ću te! Predaj se prije ili poslije. Ništa ti ne pomaže; tu te neće

nitko spasiti! Zaman bodeš noktima, zaman grizeš zubima, predaj se, košuto moja!- Nika-da! - vrisnu i jauknu opet ženski glas.- Stani! Stani, zvijere! Nakazo! Skote! Danas će ti izmaknuti žrtva! - zaori jak glas đaka Ivice. Udari svom snagom u vrata, i ona se širom otvore... Slabo svjetlo zasinu na hodnik iz nekakve umjetne i sitne svjetiljke, zakvačene pod stropom sobe, štono slabašne i drhtave trakove bacaše u polutamnu prostoriju obiju sobica.Mrska li prizora! Stol i stolci izvrnuti. Prazne i pune boce, jedne razbijene, druge cijele, onda pečenje od mesa i brašna te druge stvari - sve je to u neredu raštrkano i pobacano po sobama. Tu i tamo prolilo se vino, te spokojno teče u crvenim mlazovima na onu stranu, koja bijaše više nagnuta. Iza slabe barikade od stolaca te ine sitnarije grčevito uhvatila nesretna djevojka stolac, da se njime brani i odbije zvjerskoga napasnika... Kad je iznenada nahrupio spasitelj, ona se licem okrenula k zidu, zastiđena i iznemogla. S nje vise prnje odijela s gole puti, što ga je razderao grešni silnik. On se baš iznova šuljao iza stolaca po podu kao hijena, da opet zahvati svoju žrtvu koja ga je dosele nadjačala, pogodivši ga sad bocom, sad stolcem, sad čim drugim upravo u čelo, razbivši mu debelo meso u dvije pole, iz koga se cijedila blijedožutkasta sukrvica. Napasnik dakako jedva je osjetio tu laku ozljedu, te poput vampira opet navalio na žrtvu.- Huljo kleta! - kriknu mladić, poleti na čovuljka i stade toljagom devetati njegovo tusto meso i debelu kožu kuda gođ je dosegao.Grdoba se zabezeknula, iskesila na nenadanoga napadača zube poput vepra štono se ulovio u stupicu, te ga obuzme kukavština i stade drhtati po čitavome tijelu.- A tko si ti što si se usudio provaliti u moje mirno i spokojno ložište te me buniti i smetati? Tko si ti?! - prostenja napokon plačnim glasom bludnik, hvatajući se čas tu, čas tamo, kuda gođ ga dosegla teška toljaga.- A tko si ti, nemani jedna? Ej, ne treba da pitam. Pokazat ćeš danas putnicu svoju, jer ću te devetati i mlatiti dokle se ne izvije iz tebe zadnji kužni dah crne ti duše! Dok se zadnja mišica i zadnja žilica ne protegne na tvome silničkome tijelu! - orio se glas đaka Ivice.- Ej, pa me ubij, razbojnički provalniče! Ja k bogu na račun, a tebe će već stići zakon i pravica te sapeti tvoj žilavi grkljan krvničkim užem! - vriskaše sve sitnije nakazni čovuljak, zaklanjajući se k zidu, jer toljaga je mazala i lijepila se u tijelo sve ljuće i jače... - Evo, udavi me i zatuče kao psa u vlastitome domu i u mome stanu, hajdučki provalniče!- Mudruj, mudruj, grabežljivi raskošniče, uhvatio si se danas u stupici, pa ćeš platiti harač kako ga još nikada nitko nije, huljo kleta! Samo kad je spaseno poštenje ovom ubogom djetetu i nevinost njezina!- Kakvo dijete? Čije dijete? - osovi se razbludnik, odmakavši se od zida, jer su sada rjeđe počele padati batine po njegovom mesu... - Ta ovo je moja sluškinja!... Što se ti, neznana delijo, pačaš u moje poslove i račune? Otkuda ti to pravo? - zasviri ohrabrenim glasom čovuljak, opipavajući modrice i sukrvave brazde po svome tijelu.- Lažeš, vampiru! - zagrmi iznova Ivica, poleti na njega, uhvati ga za šiju i svali poput vreće među hrpu boca, razliveno vino i među druge stvari, pa opet ne požali patuljastoga debeljkovića, da je toljaga zviždala zrakom i palila kuda gođ bi zahvatila da sve ječi i puca nasilnikova koža.Djevojče još vazda stajalo okrenuto k zidu, ne usudivši se pogledati tako iznenada promijenjene pozornice. Drhtala je kano prut na vodi i sama sebi nije vjerovala... Sve joj se to pričinjalo kao strašan, ružan i grozan san, a u tome snu odzvanjao i grmio glas spasitelja njezina koji je već negdje čula i slatko ga se sjeća... ali nikako ne dokučuje čiji bi ipak mogao biti. Sada se plaho ozre na tog raspaljenog osvetnika i kerubina... Ali u njega propupala brada i razlili se brčići na usnicama... Ona okrene čitavo lice na pozorište. Ivica se ozre, protrne, toljaga mu padne iz ruku a on krikne silno i zajeca plačno:- Ančice moja! Ančice! Snivam li ili je to neka nebeska utvara? Javi mi se, jesi li ti to? Ančice

moja!... - i pohrli k njoj.- Ivica! Ivica! Ivica! - ciknu i vrisnu, zajeca i proplače ona... - Ja sam, Ivice, ja! Oh, tako je htjela sveta bogorodica, kojoj se ja molim dan i noć, da budeš ti danas spasitelj moj!... Ivica... Ivica - šaputaše djevojče zamrlim glasićem, privinuvši se uz pobjednika.U taj tren bane odnekuda gazdarica Jeluša te se ustrmi na pragu, ugledavši taj čudni prizor.- Kako? Rođače, što ti ovdje radiš? Što ti to znači? Kakve su opet to diple? Čije li je to maslo?... Ta ja sam ipak gospodarica u svom stanu!- Izdiri, svodnice kleta, s onom nakazom ondje! Izdiri da se ne gnušaju nad vama oči poštena čovjeka, da ne povrijediš ovoga anđelka svojim bludničkim pogledom!... Izdiri, velim ti, tu nemaš posla s nesretnim kumordinarom! Izdiri, jer će ovaj čas toljaga mastiti tvoje grešno tijelo, a pucat će tvoja debela koža kako i onoj hijeni tamo!... Izdiri! - pokaže mladić prstom na vrata.- Pa tko si ti da mene strahuješ i groziš mi se u vlastitome mome stanu? - pokroči Jeluša prema momku.- Tko sam? - škrinu mladić dohvativši toljagu... - Zašto da ti nekažnjena umakneš odatle?... - I on opali Jelušu nekoliko puta, a ona stisnu usta i pesti te videći da tu nema šale, sabra skute i rukave te bjež!... Ovu zgodu uhvati raskalašeni čovuljak, izmakne preko praga te se pusti drobnim i mekanim koracima u bijeg za svodnicom Jelušom.- Platit ćeš ti meni, haramijo! - vikaše on kad je već daleko odmakao tamnim hodnikom.- Samo kad si ti već ovdje prvi platio pod ljutom toljagom, ne brini se za ostalo! Vidjet ćemo što će biti pred sudom, zakonom, bogom i poštenim ljudima! - odvraća mu đak Ivica, pokročivši na prag sobe, kano da ga želi još dalje i preko hodnika goniti.Nije dugo potrajalo iza te vike i gungule, a hodnikom šuljaše se, pužući na prstima, kumordinar Žorž... Sav svijet kretaše se oko njega, ali on se ipak miče naprijed, boreći se sam sa sobom da ne zaboravi i ne promaši svoga cilja.- Ha! Tu su vrata! - tapa rukama po zidu... polagano otvori te uljeze.Ivica držaše djevojku za obje ruke, čekajući da će se osvijestiti i da će mu ispričati kako je prispjela ovamo... Od straha i prepasti uzdrmana i satrvena ne mogaše ona domoći se riječi, nego tek po koji put duboko uzdahnu, gledajući milo i zahvalno svoga spasitelja.- A! A! - javi se kumordinar. - Šta li se zgađalo ovdje! Probudila me vika i graja, a držim da je mojoj Jeluši pukao čir na dlanu, jer viče i dere se po krčmi da je strahota... Kakve si opet izmudrio majstorije, moj rođače?... Kako ti ovamo? Ta mi zajedno pođosmo na počinak!- E, gospodine kumordinaru, doletjeh ovamo kako i vi dopuzaste evo baš sada! - mahnu rukom đak Ivica... - Ja sam čuo čak u našu sobu jauk, vrisku i pomaganje, a kad amo, spasio sam nevinost i poštenje ove jadne djevojčice od grabežljive zvjeradi, kakva postoji i roči se u vašem vrijednom domu.- A! A! A! Zvjerad se roči, zvjerad? - pokunji se kumordinar... - Jesam li možda ja šta ludo izbrbljao? - domišljaše se Žorž, utisnuvši kažiprst u čelo kano da doziva u pamet nekaku mutnu sanju ili davnu, davnu misao, sliku, za koju sada sam ne dokučuje da li uistinu postojaše kada kao događaj ili misao. Ili je pako tek nedavno san, ali je potamnio i izgubio se... Vrag si ga neka! - mrmljaše on u sebi zlovoljno i trpko... - Pa šta je sada, hoću da reknem, šta će biti s tom djevojkom? - dokrajči kumordinar zijehnuvši lijeno, a da nije ni gledao Ančicu i Ivicu.- Spasena je od vampirskih pandža! A to je za danas dosta, vrijedni gospodine kumordinaru! - odvrati đak Ivica, uhvativši žešće djevojčicu za ruke, a ona mu se nijemo podala, trznuvši se iznenada, jer u taj čas prepozna gospodina kumordinara, koji bijaše toliko puta na njihovim seljačkim brdinama...- A da li, čestiti rođače, poznajete ovu djevicu? Ili se bar sjećate, a možda naslućujete, tko je i čija li je?- Mh! Mh! Mh! Ludoga li opet nadmudrivanja, moj rujatuše? Šta bih ja znao? Ili otkuda bih

se sjećao? Misliš li ti da je naša pamet svježa i bistra kano u vas mladih? Ej, sve su to već obamrli pretinci u moždanima! Što je u njima zatvoreno i zakračunano, to više ne izleti na svjetlo! Otpao ključ, zarđali, kračuni i računi, vrag si ga neka!...- Pa čujte! - nasmjehnu se gorko Ivica, pogledavši milo i nježno djevojku - to vam je kći našega susjeda, maloga "kanonika", Anica! Ne biste li se sjetili one žustre i sitne djevojčice koju znadoste tako često darivati slatkišima kad ste dolazili u naš prnjavor?Kumordinar se prekrsti, zine te pođe ravno k djevojčici.- Ti da si kći našega susjeda, maloga "kanonika"? Ti? - stade je glatkati po glavici i čeocu. - Ti? Tko da vjeruje? Pa kako bi ti došla ovamo? U naš veliki i šareni grad? S kime? Po kakvu poslu? A stara ona kleta svodilja... čime i gdje bi te ona smamila u svoje pandže?... Vrag si ga neka!... Tu će mi još pući glava kano da si makovicu stisnuo među prstima... Vrag si ga neka!... Ja svega toga ne pojmim, niti razumijem. Čovjek bi trebao da ima pamet kralja Matuzalema!... Vrag si ga neka!Sve troje vratilo se u sobu đaka Ivice i tu su razgovarali i bučno i potiho do bijela dana. Razjasnili i razvedrili svaku sitnicu i svaku malenkost te sada poimahu kako li čudesnim načinom ukobi sudbina ovu noć i taj događaj.Kad je svanulo, kumordinar se zabrinuto ushodao i zamislio, češljajući i grebući se neprestance iza uha prstima. Obuze ga crna slutnja da ga u najkraće vrijeme nešta hudo čeka čim se odijeli od sobe đaka Ivice. Hvataše ga strah pred gospodaricom Jelušom. Sve mu se nekuda nije dalo izaći iz te sobe.- Vrag si ga neka! - ohrabri se napokon, uze svoju kapu te se obzirno provuče kroz vrata. Uđe preko hodnika najprije u krčmu, gdje mu zaudaraše nekim čudnovatim mirisom tako da je po triput otvorio vrata što su vodila na ulicu i tu se junački iskašlja i nasisa svježeg jutarnjeg zraka. Napokon se posadi u širok hrastov stolac kraj peći. Jeluše danas dugo nema. Prevario je dan, i ona spava kako rijetko kad običava. - Vrag si ga neka!... Ženski poslovi... Ženski poslovi - gunđa kumordinar, stade umoran zijehati, a san sklapaše trudne mu oči. I domala odmnijevaše po sobi silno kumordinarovo hrkanje, zbog kojeg znala ga često ljuta Jeluša trgnuti iz topla kreveta i potjerati u krčmu neka tamo smoli i vozi... jer ovako ne možeš kraj njega usnuti.U snu bi se svaki čas trznuo, namrgodio i napokon otegnuo turobno i dreselo lice kano da će zaplakati. Proročanski genij kano da mu šaptaše u uho što će se netom dogoditi, pripravljajući ga tako na ozbiljnu javu.I Jeluša prodrije u krčmu, bacivši bijesan pogled naokolo, a onda poleti k prozorima i stade ih redomice otvarati. U krčmu navali svjež i hladan zrak, a Jeluša sva raspupčana u jutaranjem odijelu i ne zakopča ga, već joj onako razgaljene silne grudi optakaše napola studeni uzduh da se iz njih digla jedva vidljiva bijela para kao onda kad čovjek diše na studenu zraku. Ona se okrenu od prozora i nuto opazi svoga mužića Žorža. - Ha! Evo ga, spava po bijelu danu, spava! Dakako, tko bi bdio noću i nahustio onoga golokrakoga đaka da razbojnički provaljuje s toljagom u ložnice mirnih i poštenih ljudi? Pa onda? O, sramoto, ... i mene je izbio! Uh, kako li me bole leđa i kukovi. Bit će negdje sve crne brazde po mome bijelome tijelu. Ali ti ćeš mi platiti, ti! Stanider - poleti ona u kuhinju zahvativši tu pretrgnutu kolčinu što je zaboravio neki seljak, donesavši vina za pokus. Kako se kumordinar na vlastite ruke naslonio, okrenuvši se licem k peći, tako ispupči prema sobi leđa. Divlja žena nahrupi s kolčinom iz kuhinje i stade nemilo mastiti svoga bračnoga druga. On spavaše tako tvrdo da je jedva nakon trećeg, četvrtog udarca osjetio da to nije tek puki san, već uistinu žalosna i ozbiljna java. Prodrami se i okrenu, a tada izvali oči na svoju suprugu. Ali ona ne pitaj ništa, već opali i lijevo i desno...- Zar si poludjela? - izdere se mračno Žorž, udarivši u neku staru kumordinarsku kletvu. - Kobilo ti, ždrebico jedna! - Uhvati iza sebe hrastov stolac i dignu pa prema nježnoj i krotkoj ženici da se brani od njezine nenadane navale. Kroji ona sud, a da i ne pita za pravo ni zakon!

- Nijesam ja rujatuša potpalio da vam muti crne i šarene vaše vražje poslove! Dapače, ja sam duboko spavao kad je on čuo djevojačku viku, vrisku i pomaganje! - zabugari poluplačnim glasom kumordinar. - utaži se i prestani, ili ću ti stolcem raskoliti glavu pa da me do večera dignu na vješala!...- Čujmo samo ružnu i onemoglu kljusinu, čujmo! Kako se izvinjava i ispričava! Sada istom vidim i vjerujem da si ti i nitko drugi svario ono kleto maslo, jer govoriš a da te ni pitala nijesam. Pa šta si htio iscijeđena limuno, da valjda za tebe pripremimo djevojčicu što miriše po ljerovima... ha, ha, ha!.. - I ona opet stade mahati po zraku kolčinom, da dohvati ma s koga kraja svoga mužića... No, valja reći, da je gospodin kumordinar junački odbijao navalu, pače očepio stolcem svoju milu družicu jedanput po širokim i plosnatim butovima, a drugi put po oblim i dražesnim nadlakticama, štono se osobito isticahu iz razgaljene jutarnje suknjice.Vidjevši Ksantipa da je danas i njezin Sokrat naoštrio i iskesio zube te da bi hrastovina mogla i dalje zahvatiti, a već se noćas dostala nekoliko modrih brazda, odustade od daljnje navale, briznuvši u jedovit i gorak plač.- Dobro, lijepo, krasno! - zaćurlika ona iz krupna i jaka grla - to li sam doživjela? To li zaslužuje moj rad, moja marljivost, moje muke i tegobe? Sve što je ovdje, sve što je u tebi i na tebi, velik glas naše krčme... sve to valja samo meni priznati i zahvaliti! A gle, može me izmlatiti i ubiti kakavgod zgubidan, študent, mazalo i gladuš! To li sam doživjela, stari istrošeni konju? Hej! Odgovori!... Ja ti velim, mi nećemo dobro svršiti! Neka đavo nosi i tebe i krčmu i posao! Ja ću opet u službu... pa ću živjeti! Kakav li je to muž!?- Polako! Polako! Nijesi još gotova, čuvaj ga se samo... još ćete vi svi skupa za te mračne i šišmiške poslove odgovarati sudu i zakonu! Umiri se, umiri! Bolje bi ti bilo da se omotaš pokorna i krotka oko rujatuša, kano konac oko prsta, jer će doći i više i gore negoli je toljaga... Vrag si ga neka! Svaki kovač kuje svoju sreću. Kako li ćeš je skovati ti, računaj sama sobom i sa svojom jezičinom.- Šta sud? Kakav, koji sud? Šta zakon? Gdje? No, kada bi se ti, vucimetlo, brinuo za te stvari, tada bi se i gvozdeni most srušio pod čovjekom!... Hajde, hajde, da vidimo! - sukaše Jela rukave kano da smjera na novu navalu ili kakav prešni posao...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Istoga još dana nađe đak Ivica mjesto za Anicu u vremešne, stroge i odlične gospođe u koje poučavaše više godina njezina jedinca. Djevojče bijaše dobrodošlo u taj dom, a dani i mjeseci tekoše obojima ugodnije, jer se u istome domu sastajahu svakoga dneva. A svoje tajne zavjere ne odadoše nikome na svijetu. A niti je mogao budi tko u domu stroge i odlične gospođe zamijetiti da bi ova dva stvora vezao ili zbližavao kakav nježniji osjećaj...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ivica je napustio stan u svoga rođaka kumordinara te se odselio.Izdevetani savjetnik nevidom umakao iz grada i oteturao svoje zdepasto i tusto tijelo, bojeći se da bi mogla dunuti od koje strane svijeta još ljuća popara negoli gorda đakova toljaga.Stara vještica preselila se u još siromašniju, mračniju i blatniju ulicu od dosadanje, nekamo u drugi kraj grada. I njoj ne mirisaše zakon, sud i pravda, kojom se đak zaprijetio svim poslovačima i sudionicima one noći. Čitav konac ispripovijedala joj poražena Jeluša, pokazujući svoje modrice uplašenoj i pogruženoj starici. I u crkve je rijetko zalazila; a onda bi se uvukla u najtamniji kutić i stisnula ondje poput sove u duplju, kada zabijeli božji dan...Samo u krčmi kumordinara Žorža nije se ništa promijenilo. Dragi supruzi grizli se, svađali, a do zgode navlačili i tukli kano i dosada, a jadoliki kumordinar vazda bi ostao kratkih rukava, te potegnuo tanji kraj i razboritu dušu u se...

*

Izvan ovećega grada u kojem stanovaše do osam hiljada duša tako da je taj broj vazda bio stalan u knjigama slavnoga gradskoga poglavarstva, jer se nije priračunavalo ni odračunavalo ako bi tko umro ili se rodio - čemu za takve sitnarije suvišno ispisivanje i dodavanje, čemu trošiti skup papir dragocjenih gradskih knjiga - van toga grada desio se dvorac, onako napola na gradsku, napola na seljačku.Grad, pun lijenih stanovnika, a još gorih službenika kojima bi sve slađe mirisalo negoli red i gradske knjige, nije se brinuo za svoje vlastite stvari a kamoli da mu kopa po glavi: tko se kada naseli i odseli u one kuće što stajahu van grada.Laura i Miha dođoše u gradsku općinu i nastaniše se u onome dvorcu. Trgovac Miha polazio katkada za trgovinom u daleke krajeve, ali to bijaše već trgovanje višega stepena, gdje neznatan trud i uvelike uložen novac nosi ogromne i neprivrijeđene dobitke. Miha, otkako je napustio svoju domaju i Medonićev dom, kano da je opustio do korijena i nekuda se odrodio i podivljao. U trgovačkom svijetu upozna čudnovata druga, i oni se hitro zavolješe, a Miha se privinu k njemu kano da je našao izgubljena pobratima u svijetu pa mu nije mirovalo srce dok ga nije doveo u svoje prebivalište, u vangradski dvorac gdje je stanovao.Taj svat bijaše ćorav na jedno oko, ali ga obasuše silni brkovi i brada. Lice i tijelo redio je i glatkao da je bio tijelom pravi atlet, a obrazima poput kakve izgubljene djevojke koja je već davno proigrala prve pupoljke divne mladosti svoje, a sada samo lovi u tanke mreže svojih požuda i svoje ljepote šarene, jednodnevne leptire što najradije nalijeću na rascvalo i prezrelo cvijeće. Njegove šale, dosjetljivost i komika tako zaniješe konjskoga trgovca Mihu da je on umah pobratimu uskliknuo: - Bio svijet velik ili malen, prostran ili tijesan, a Miha najsjajniji gavan ili najcrnji prosjak: on bez svoga novoga pobratima živjeti ne može!...I tako konjski trgovac Miha dovuče u svoj dvorac novoga pobratima.Laura u njem upozna starog ćoravca Ferkonju. Ali kolika razlika od onda i sada!Taj novi svat tek škilji na zdravo oko, podsmjehava se na Lauru, pa se šali, prenavlja i govori da mu nitko neće haka doći. A Miha, ciganski trgovac, koji bez svoga druga pada u melankoliju, dosadu i turobnost, puca od silna smijeha, oči mu se zalijevaju vodom, a lica, ta se samo tresu od veselja i dragosti.- A mi? A mi, Laurice? - ščepa ćoravac strastveno i silno Lauru za obje ruke kada je jednom zateče nasamu... - A mi, zar smo zaključili zauvijek naše račune štono ih započesmo u onoj divljačkoj šumi - mi, zabludjele ovce, hej? Niti me nijesi upitala kuda mi se u toliko godina metnuše roditelji, oni vječno pijani ljudi štono se vazda svađahu i razbijahu? Nijesi me nikada upitala kako se ja propinjah po tome širokome svijetu dok se evo ne upoznah s tim tvojim seljačkim bolvanom i ne nađoh Lauricu svoju... hej? Ona noć je divna bila, divna moja Laurice! Još da nam se jednom povrati, pa neka se tada svrši sve! - zapjevulji ćoravac u uho Lauri...- Mir, prokletniče! Ja sam žena. Ti si uzrok cijeloj mojoj kobi! Nikada te ne bilo! - zaklopi mu ona rukama usta, skočivši sa svoga mjesta.- Ej, žena! Čestitam, gospođo! - zagrohota Ferkonja i raširi ono jedno zdravo oko, promjerivši od glave do pete Lauru. - Žena, kao i moja, samo što ja imam prvenstvo! Ej, žena!... Znam sve, znam sve! Zar misliš da mi nije sve do najmanje sitnice razgalio konjski tvoj trgovac?... Žena! Moje je veće i jače pravo pred svima na ovome svijetu!... Misliš li da ne znam kako si postala Mihina; kako je on htio da te dovede pred žrtvenik da popo blagoslovi vaš brak... Ali to tebi zaudara... ha, ha, ha! Sve ja znam. Šuti i pokori se. Silan i moćan bio sam nekada... onda... pamtiš... Silan i moćan bit ću i sada!... Pokori se, mila moja, drugačije se ničega ne žacam... Oh, oh, oh! Po čitavome svijetu sam te tražio i mučio se... i nađoh te! Ili ćeš biti opet moja... ili ćemo obadvoje propasti i svršiti - skoči na noge potepuh i uhvati Lauru... - Vidiš, draga moja! Pomriješe mi roditelji... i zakopah ih i platih svetu misu na kojoj nisam ni bio, niti

se pomolio za njihove duše... Dosta sam im sprovodom i misom naplatio i zahvalio što me rodiše i othraniše takva kakav jesam s jednim okom, ali više vidim nego savkolik drugi svijet na zdrave oči... Protepoh kućicu i klatarim se od nemila do nedraga, no vazda i vazda lebdjela si mi ti pred očima! Za tobom uzdišem, tebe tražim, pa eto, tebe i nađoh! Ništa si ne imamo spočitavati, ništa se ispričavati, ništa jedno drugomu praštati!... A kada se sastadosmo tako pukim slučajem, ej, neka se opet pomladi staro moje pravo!Laura klonu duhom i tijelom... Ona je tek sada zamijetila nešto novo, veliko i silno u toga čovjeka, te mu se posve pokorila, ali u tom joj dakako smetao trgovac Miha.Neke večeri započe Miha svojoj ljubovci mrko i odrješito:- Lauro, svega mi je već dosta! Znadeš sama, kako je. Dok je još Justa živjela, započela je naša ljubav. Začetak joj je, dakle, svakako smiješan i nećudoredan. Justu kano da je bog uklonio da nam ne smeta, i ti si se preselila u moj dom. Ondje već stadoh te nagovarati da se vjenčamo i da nas ne hvata dalje svijet na oko te nam se ne podruguje i ne kleveće... Ti nijesi htjela... Došlo ti na um da ostavimo onaj dosadni seoski život i da se preselimo nekuda daleko u grad. Htjela si, izvršismo... Evo, tu probortavamo već nekoliko godina... Ali čemu vodi taj život? Moja je posljednja odluka da se vjenčamo, a tada da se odselimo natrag u moj zavičaj, u drevni Medonićev dom.- U kakve li si opet zabludio sanje, dragane moj? Konjski trgovac, vječni zgrtalac novca i silnoga imetka, pa da tako sniva poput djeteta što se rodilo, uzgojilo i poraslo među cvijećem i ružama! Aj, mani se takvih računa, Miha moj! Ja ti već rekoh da ne držim ništa do blagoslova popovskog i da se ja nikada ni s kim neću vjenčati! Svojih odluka ne mijenjam, pa me pusti u miru zauvijek. Jesi li čuo? Jesi li razumio?- Tako? - zamisli se Miha. - Ej - nastavi on, mjereći svoju ljubovcu mutnim i napola prezirnim okom - ej, i ja imam svoju odluku! Nikla je ona prije negoli sam te poznavao; imam je sada, a imat ću je i tada kad se raziđu naši putovi.- Šta je to opet? - skoči i vrisnu glumica kano da je guja ujede.- Ništa! Ja neću da živim i dalje takvim životom. Ne znam pravo da li si baš moja ili koga drugoga ili si možda svačija! - puhnu Miha, zureći zlorado u divno lice svoje ljubovce. Ono je čas blijedjelo, čas se rumenjelo i drhtalo, a po njem se počne povlačiti oblačak gnjeva i provale.- Razjasni! Ili ću te ošinuti, ma izgubila umah svoj život kao pčela kada ubode i pogine, gubeći zauvijek žalac svoj. Razjasni!- Razjasniti? Hm - zamisli se opet Miha, upiljivši oči u zemlju. - E, pa neka ti bude! - sune glavom uvis, skoči sa sjedala te se strogo prikuči Lauri. - Znaš sama, golubice moja, da ja ne poznam tvoje prošlosti, niti sam te kad pitao za nju. Da pravo reknem, ne znam tko si i što si, otkuda si, ni čija si. Da si bila ljubovca drugima prije nego moja, o tom valjda ne treba dizati huke i buke. A sada? Slutim da sam ti već dozlogrdio kano i đak, moj susjed zgubidan Ivica, i ja već vidim gdje ti snuješ i pleteš s novim odabranikom... primjerice... primjerice... s Ferkonjom!- Miha! Miha! - planu Laura pa se u isti tren zažari i problijedi. - Dokaži! Dokaži! Dokaži! Miha...- Ne viči tako, molim te! - mahnu Miha hladno rukom i nekuda otresito. - Ja ti velim i ja to znam da si vjerom krenula... Sjećam li se pravo... Da, negdje u trgovačkom svijetu sretoh toga pustolova, i on mi se sviđao. Kano da je stvoren samo za mešetariju u trgovačkim poslovima, a za šalu i vragolije u društvima i među prijateljima. A takvi ljudi, pa da i ne znamo otkuda su, šta su, kojega soja i kroja, kojega zakona i običaja, priljube nam se, utisnu u dušu i srce a da sami ne znamo odgovoriti zašto i kako je takvo šta nastalo, uzraslo, raspupalo se i rascvjetalo. Kada čovjek u nešto tvrdo vjeruje, tad ne treba dokaza! Vidiš, u mene se ustalila najtvrđa vjera da si mi se ti iznevjerila, te da ste vas dvoje davni znanci baš tako kano da se sutra sastaneš sa đakom Ivicom. Da si mi vjenčana žena... e... znam što bih uradio! Ovako:

bila si već tuđa i sada si, i opet ćeš biti. A da tome bude kraj i da ti gospodar budem ja, nudim ti još na sve to da se vjenčamo i da mi budeš zakonitom suprugom.- Već ti rekoh da od toga brašna neće biti nikada pogače, pa dogodilo se što mu drago! - odgovori zapinjućim glasom Laura a gledajući svoga vojna poluprezirnim, polusažalnim okom. Ali nije tome dugo potrajalo vrijeme, a u njezinu se biću iznenada nešto prelomi, tajna misao poput munje sjeknu joj glavom i zaokupi njezin duh: skoči do Mihe i bumom snagom obujmi njegovu glavu i privine ga na svoje grudi.- Da, mili moj, vjenčat ćemo se, vjenčati! Što sam ti se radi toga opirala, bijahu samo ženski hiri! Ja sam te iskušavala zboriš li zbiljsku istinu ili zbijaš puke šale. Evo, ja sam tvoja i samo tvoja... i mi ćemo se vjenčati i povratiti natrag u naš Medonićev dom! - disaše ona teško, zanoseći se nekuda u nepoznate krajeve svojim očima u kojima tinjahu daleke, čudnovate, nerazumljive osnove i odluke njezine duše.Miha se nije oduševio iznenadnom promjenom ljubovce svoje; on dapače nije odvraćao i po staroj navadi susretao ljupko i začarano dražesne Laurine nježnosti, nego je mramorkom zamuknuo.- Šta je tebi, mili moj? Što li se zakopalo u tu tvoju tvrdu glavu? Što si mi tako mutan i oblačan, kano svemir prije oluje? Ej, reci mi, mili moj, reci mi, pa ne djetinji kao kakvo nedonošče ili razmaženi dječarac.- Pusti me! Pusti me! - otrese Miha, ustavši sa svoga mjesta i otevši se odlučno zagrljajima svoje ljubovce. I ona ohladni u isti tren, ugrize se za usne, stisne pesti, a Miha zgrabi svoj šešir, ostavi Lauru i ode od kuće.- Ferkonjo! Valja nam se spremiti na posao, valja nam raditi! On sve zna, a ne dokučujem da li tek sluti ili samo vjeruje, ili uistinu zna - ščepa Laura strastveno za desnicu Ferkonju.- E, pa radimo! - naškubi se potepuh, a ono slijepo oko kano da se prevalilo u svojoj šupljini...

*

- Sada je istom jedva bolno usnuo i svaki čas se trza kano da će na koga navaliti. Već osam dana razapinje ga napitak i na časove posvema onesvijesti, ali srvati ga nikako ne može... To je paklena ljudska narav, ili moram posumnjati o jakosti zelenih kapljica!... Što da radimo? Bojim se, strašno se bojim, neće li nam najednom ući u trag. On hoće svećenika i liječnika. A tad me hvata drhtavica i strava. Pomozi, domisli se! - šaputaše u tamnom hodniku sjena sjeni, hvatajući jedna drugu za ramena. Bijahu to Laura i ćoreša Ferkonja.- Što da radimo? Ti si lukavija i mudrija od đavola, pa smisli, pa reci!- Vidiš ti njega! Tada ne trebam tebe kad je na meni sav teret. Zar nijesam počela i kidam se i mučim i strepim ovdje već osam dana, no on se ne dade i brani se svom snagom... prije će mi liječnik ući u trag, nego dovršim sretno posao, a tada je sve propalo.- Hm, teško je i gadno je, vjerujem; no ja se baš ničemu taj čas ne domišljam...- Ne, kradikeso i konjokradice?... Oko ponoći pospat će sva družina u prizemlju kao zaklana. Tebe, nadam se, nije nitko vidio kad si se u ovome mraku i po toj kiši ušuljao u dvor... Danas nam valja svršiti, velim ti, i da je već jednom svemu kraj... ili...- Pa hoćemo, da. Ali reci samo kako? Čime?- Oj, muškaračka glavo, žalibože da je tako! Obuci ti ženske haljine, a rupcem zamotaj glavu, sokole moj iz zečeva gnijezda! On je oslabio... Ta jak vjetar prekinut će mu nit života a kamoli da je desnica u junaka - zadrhta glumica u tami od grozote vlastite svoje misli i pritegne jače k sebi plemenitog druga, kao da strepi pred kakvom aveti u toj neprozirnoj tami...- A, sijeva mi i puca! Shvaćam... onako oko vrata... kvrc... hm! Ja doduše nijesam započeo ni dovršio još nijednoga takva posla, osim što sam rasporio nekome redarstveniku trbuh sve do jetara i džigerice kada me htjede apsiti u ime zakona... Pa ako bih se već na taj posao dao,

nemam baš ništa pri ruci.- Kakav konopac valjda će se naći u kući - siknu Laura kao zmija... - A tada drži se, junačka desnice ćoravog mog sokola!... Eh, nekada sam te mrzila i nazivala rugobom... A sada - obujmi grozna poticateljica svog crnog sukrivca oko tijela... - Oh, tada smo slobodni i bogati, pa ćemo umaći odatle bez traga i glasa, dragi moj, prvi moj sokole!Poslije toga šaputanja umuklo sve, i sjene se izgubile nekuda, valjada dublje u crnu tamu.Već se primače i ponoć. U velikoj, prostranoj sobi tinja u kutu slabo svjetlo kano da zamire i kano da će uskoro utrnuti. Na protivnoj strani leži na krevetu možda bolesnik, a možda zdrav čovjek. Ukočio se, a uvelo crnomanjasto lice proniklo posvuda bljedilom, samo na lijevoj jabučici ukaza se nekakva nerazmjerna krpa rumenila štono se čas širi do nosnica i do očiju a čas stiskuje, te se pretvara u tamnu mrlju kano da je ondje modrica od udarca... Čovjek, bolesnik, šta li, spava... ali u stanovitim razdobljima trgne se čitavim tijelom, prostenje, zajeca - a da se ipak ne probudi... Nakon toga pako zavlada opet duboki mir...Dvije sjene provuku se kroz vrata, šuljajući se na prstima... obje su, začudo, bose... prva je muškarac, a ono što se za njim vuče i poteže jest ženska... Ta poznamo je: Laura!- Hrabro i naprijed, sokole! - šapne Laura. - Samo junački i bijesno pa za nekoliko trenutaka ti si svemu gospodar i gazda moj... Ja ću umaći natrag.- Vidiš je! Kuda ćeš umaći? Ne znaš li, nesretnice, da je bio nekada jak poput medvjeda... Tko zna ne bi li me još i sada u smrtnoj borbi svladao?...- Ajde, ne zanovijetaj! Kažem ti da ga je napitak satro i oslabio. On je već kano krpa. Valja ti ga samo čvrsto stisnuti, i njegova duša ode! S tijelom je tada lako... Kada se odijeli jedno od drugoga - duša, bog da, prhne što prije s toga svijeta, a tijelo je blato i vraća se u blato... Samo naprijed i hrabro! - I ona se maknu natrag i umače.Muškarac, koji ostade s(m, ne bi se mogao prepoznati, jer mu je lice zagareno, a čitavo odijelo sastoji se od nekake duge dolame, odrezanih rukava. Samo kad očima makne, spoznajemo da je Ferkonja.On se ustoboči pred bolesnikovim krevetom kao tigar što žeđa za toplom ljudskom krvi. Zatim onim jednim okom promjeri bolesnika i sav prostor naokolo. I skoči zvjerskom hitrinom na bolesnikova prsa, prebaci mu konop ispod glave istisne grkljan... Bolesnik zacvili, zaškripi, zahripi i raskolači oči... - Živi đavo!... - hroptaše on... - Ta ja nijesam s tobom nikakve sveze utanačio, ako si već udavio moga tasta Medonića, kako pričaju ljudi - pomisli u taj čas satrveni Miha, zabode noktima u živo meso svoga ubojice, izbijeli grozno na njega zube, sune uvis i prevali na zemlju ubojicu i sam se stropošta s njime... Tu je istom nastalo rvanje na život i smrt... Ferkonja sve čvršće sapinjaše konop oko vrata i ne popuštaše ni za dlaku, premda ga je Miha oslabljelim rukama mlatio i grebao noktima.- Lauro... Lauro - zastenja Miha, a krvava i bijela pjena navrije mu na usta.- Lauro! Lauro!.. - Ovamo, izgubljeno je sve, on je jači od lava! Propadosmo! - stade cviljeti Ferkonja.I ona skoči poput mačke na vrata i zakračuna ih za sobom, prišulja se do boraca, te zahvati ruke Mihine iza glave... On upre u nju zakrvavljele oči, problijedi na smrt i zahropta: - Uh, tako!...- Stisni, zavini, propadosmo! - muklo prošapta ona.- Tako... tako... Još malo, pa ćeš otegnuti, moj dragane... ovako smo mi zlobni i zlotvorni dječaci nekada gušili vrapčiće, otevši ih napola golušave iz gnijezda... Strašno... strašno - mrmljaše ubojica...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Još bijaše tamna, mrka noć... Kiša lijevaše kano iz kabla, a katkada dunuo hladan vjetar. Iz daljine dohromotaše kola sve bliže, a usopljeni konji stadoše...

- Ajde sa mnom, ja dršćem kao prut, užasno mi je! - zašumi ženski glas.- Eh, pa kako da konje pustim, ne držeći ih na uzdama. Bijesni su, kao da si upregao veprove - odazove se muškarac.- Bilo kako mu drago, ja se ne vraćam sama!Oboje uniđe u dvorac, i tiho, a dosta teškom mukom, iznesu nekakav dugački omot i polože ga oprezno na kola... Konji se iznenada propnu, držeći se samo na stražnjim nogama kano da se kruto preplašiše onoga zamota... Muškarac i žena nošahu na kola i druge stvari, osobito razne kovčege, a teške da svaki put zaškrinuše kola kad koji položiše.Laura razbudi i prodrami družinu, zapovjedivši lakonički da na sve dobro paze, a ona s gospodarom da polazi nekud daleko u tuđi grad ka glasovitu liječniku.Žena se smjestila uz muškarca, a on potjera konje, i oni udariše divljim skokom, te domala ostaviše taj dvorac a da se više nikada ne vratiše natrag...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kola su jurila, konji rzali, a Ferkonja i Laura sjeđahu ne progovorivši jedno s drugim ni crne ni bijele... Stade svitati, no kiša lijevaše još jače da su naskoro sva kola prokisla, a i živi ljudski stvorovi na njima mokri su, kako se veli, kao miševi...- Dakle, novce nam valja što prije spremiti nekuda u zemlju na tajno mjesto - promumlja suho i hrapavim glasom Ferkonja, podigavši tmurnu glavu, a sada si istom mogao opaziti da je bradu sasvim obrijao tako da prijašnjega Ferkonju ne bi nitko upoznao do onoga koji pamti njegovo ono osobito ćoravo oko. - Pa onda možemo gdjegođ nablizu i njega zakopati - dovrši on.- Da, kada bismo mi toliko toga otkopali i zakopali? Aj bog, da iznesemo živu i zdravu glavu! - odvrati Laura... I njezin glas je promukao, a iz lica joj udaraše takva surovost, okrutnost i hladnoća da je za ovaj čas bivala ružna i nesnosna kano kakva mitologijska furija. - Njega možemo izbaciti u prvu brzicu rijeku na koju se namjerimo na našem bijegu... A novce... novce?... O tom kasnije - zijevaše Laura, drhtureći čitavim tijelom...

*

Rujansko je sunce naginjalo na zapad, sipajući zlatnu koprenu svojih slabašnih trakova po beskrajnim, pustim i mrkim gorama. Iza gudura i vrleti, kuda valjda nije nikada stupila ljudska noga, vuklo se dvoje otrcane čeljadi. Nalikovahu više klatarećim se prosjacima negoli običnim ljudima.- Odmorimo se, Lauro! Glad i žeđa satire me, jedva već mičem nogama, a svaki tren hvata me zamaglica i vrtoglavica, sad ću na izdahnuti!... Ph! Hvala bogu ili vragu, meni je svejedno što se jednom složismo i sporazumjesmo da iskopamo sakriveno Mihino blago pa da ga bratinski podijelimo - a ja ću lijepo u svijet, daleko, daleko u tuđe carstvo! Ondje me neće progoniti gola i bosa, gladna i žedna krvničko uže kao što ovdje!- Idi, idi, lijena kukavice i izjedipogačo! Neka ti je tvoj dio - pa se tornjaj iz našega kola! Tvoji dugi prsti jedva dorastoše da potegneš kome kesu i izvučeš kakvo janje iz tora! Da, već si mi dosadio i dozlogrdio, nesrećo crna!... Naprijed, naprijed, daleko je još tajna spilja, a valja nam za dana prodrijeti u njezinu utrobu! Bit će lakše negoli u mraku; ta možemo se još oboje strmoglaviti u kakav ponor ili kuda niz liticu.- Bar će svemu biti kraj! Ja nijesam za taj pustolovni i hajdučki život. Ej, da sam znao da će me zapasti tako mršav zalogaj Mihina blaga i bogatstva, nikada ga lje ne bih udavio u krevetu! Evo, već dvije godine gone nas poput divlje zvjeradi, a mi još na onaj zločin ustrojismo razbojničku četu, počinismo grdesiju novih zločina - a tvoje ime je strah i trepet čitavoj zemlji naširoko i daleko... Ej, šarena, divna i hrabra moja kumo, zar zbilja vjeruješ da

ti nikada neće haka doći? Da te neće nikada izdati koji drug?... Ako tako, onda sam živi đavo vodi i ravna tvoje poslove!- Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću ti tanetom i ovo jedno oko što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostaso čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopa nekakve zaveze, a s obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svoj bujnosti i dragosti prospu po leđima, kano da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha...- Ah, pusti, divoto, da se još jedared nagledam tvoga sjajnoga lica, krasna ženo! Taj gorski zrak razbujao je i rascvao tvoj obraz i tvoje tijelo - - o, o, bože moj! Zašto li se ne daš nagovoriti i skloniti! - stane Ferkonja pred ženu i raskrili svoje garave ruke da ustavi njezine ponosne korake.- Miči se, bijedna kukavice! Rđo, miči se! Ne pamtiš li kako u našoj družbi plaća glavom svaki nesretnik komu se poremeti pamet te se usuđuje dotaći ženskoga harambaše Lare! Miči se, huljo, jer taj čas stići će i tebe ista sudbina! - i žena trgne kuburu iza pasa...Ćoravi hajduk hitro zakrene na stranu zgurivši se za gorski greben.- Nijesam ništa zlo mislio, Lauro, već samo ponovih svoju želju i svoj nagovor da uhvatimo obadvoje put pod noge čim iskopamo svoje blago i novac, pa da zajedno napustimo taj razbojnički život i da se sklonimo u tuđe carstvo. Oj, kako bismo još mogli pošteno živjeti!- Šuti, beno! Baš s takvom rđom i kukavicom da odem u tuđe carstvo tražiti pošten i ugodan život! Ha! Ha! Ha! Pa kakvi li je to pošten i ugodan život, nakazo jedna? Prohtije li mi se opet nekog drugog života, s tobom ga lje neću dijeliti, nitkove i prišipetljo! Naprijed! Ni riječi dalje!Sunce već utonu na zapadu, a po gorskim dolovima i jazovima hvataše se sumrak. Putnici stadoše se uspinjati na grebenastu klisuru štono se dizala iz gorskih prolomina poput plasta sijena. I prispješe do neke pukotine kroz koju bi se jedva provukla čovječja glava. Tu se oboje uhvate posla i teškom mukom odvale kamenu ploču, ne progovorivši ni riječi jedno drugomu. Sada se plazeći potrbuške odvuče u šupljinu najprije ćoravi Ferkonja, a za njim Laura. Nakon oduljeg plaženja dopru u silne prostorije, a nekakav topliji zrak zaokupi im obraze.- Zapali zublju! - zapovjedi ženski glas. Muškarac pokorno sluša, i za kratko vrijeme obasja crveno svjetlo zublje veličanstven hram podzemnoga svijeta.- Za lijevim kukom! - reče muškarac.- Da! Znam kako dobro pamtiš... - I ona opet prikopča krivu bradu i brk a ženske kose savije i stegne u klupko oko glave, nabivši hajdučku šubaru na oči.Dotle muškrac izmota dvije teške ploče i stade vući iz jame kovčeg za kovčegom.- Tako! - otiraše zadovoljno znoj. - Sada je sve gotovo i u redu!- Nije istina! Još će biti posebice nekoliko vrećica. Traži! Eto mu jednog oka! Ne vidi dobro...- Kakve vrećice? Tu nema ništa više, van ako se nijesu odvalile u taj bezdani ponor što mi evo zja ispod nogu.- Ej, ako li je tako, onda ti se valja spustiti u taj ponor i dovući ovamo što jošte manjka, inače nećemo dijeliti!- Šta ti opet zavrtjelo u glavi? Ni s(m crni đavo ne bi htio zaviriti u taj pakleni jaz a kamoli živ ljudski stvor. Ta samo korak dalje pa ćeš se strmoglaviti u bezdan da neće ostati kost na kosti!- Živ ljudski stvor! Ha... ha... ha! Deder, da vidimo! - I Laura nadnese zublju nad glavu i stade se šuljati u jamu do svoga druga. Sada dođe na ravninu jedva toliku kao stol, a iza te ravnine spuštahu se u dubinu tmasta ponora dvije, tri stube. Tu stajaše Ferkonja tako da mu je glava i tijelo sizalo baš do nogu Laurinih.- Gdje je, dakle, taj užasni ponor? Ja ništa ne razabirem, ja ništa ne vidim... pa i ne vjerujem da ga ima! A ja stojim baš na posljednjoj stubi i samo makac dalje, pa sam se stropoštao u bezdan za sve vijeke.Laura zaviri u tamu, zatim se prignu i opipa rukom Ferkonjinu glavu... i mune joj strašna

misao, a u isti tren stvori se odluka... Pa dok ne bi dospio ni uzdahnuti, plane blijesak i zagrmi spiljom grom, odjekujući poput satanskog smijeha od stijene do stijene, od klisure do klisure užasnom tminom podzemlja. Muškarački glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor... Nakon više časova zahroptilo, zagrgotalo, zastenjalo da jedva razabireš da li ljudskim ili zvjerskim glasom, kano kad tigar pije toplu krv napola umorena svog plijena - i nešto teško palo negdje duboko, duboko i isto tako daleko.- Aha! I tebe se riješih sretno! - ciknu ženski glas. - On bi sa mnom na polovicu dijelio? Ej, kuda li si otputovao, tako iznenada, moj junakoviću! Vidiš, dobra i vjerna kubura - a grob si sam našao - pa je svemu kraj! - I ona polagano ispuza iz duboke jame, dospije do kovčega i tu se umorna nasloni i zamisli...- Da, da, da! Svega je već dosta! Svega! Odurno je to, strašno, grozno! Brrr - potrese se čitavo žensko biće, i ona se uhvati čas za glavu, čas za grudi. - Pravo si imao! Svega je dosta - a Laura će sada potražiti pošten, zadovoljan i ugodan život - pa bilo i u tuđem carstvu... Hoće! Hoće! Hoće!... Još nije svemu kraj!...

*

Đak Ivica jurio hrlim koracima iz svoga stana gradskim ulicama put svratišta k "Crnomu orlu". - Tko li bi to mene na domjenak pozvao? Gospodin! Otkuda taj gospodin? Pa šta hoće baš sa mnom? - Takva pitanja zadavaše sebi u duhu dok ne prispije na dveri svratišta...Uniđe u jednu od velikih i čisto uređenih soba, a visoka, lijepo obučena ljudina, dugačke, crljene brade i brkova skoči mu ususret... Iznenadilo je Ivicu što je taj neznani delija imao na glavi nekakav tmasti klobuk širokih pera.- Je li me vaše gospodstvo pozvalo? - upita Ivica.- Jest! - odvrati stranac.- A čemu, gospodaru? Ja vas ne poznam, niti sam vas ikada vidio.- Saznat ćete, prijatelju moj!... Sjednite tamo na stolac.Đak oprezno sjedne čekajući u čudu što će sada biti.- Je li u vašem gradskom razgovoru poznato ime harambaše Lare, ženskinje, krvoločice i razbojnice koja pod muškaračkom krinkom ravna i vodi razbojničku četu te pali i žari, davi i siječe, bez milosrđa, kamo je već nanese kob?- Pripovijeda se, da! - smete se Ivica i razrogači oči. - Piše se i u novinama, a među priprostim svijetom kolaju čitave bajke o tome čudovištu kome ne može nauditi tane niti ga uhvatiti vojska ili ma kakva straža na svijetu... Ali čini mi se da se ta paklena majstorica uza sve svoje natprirodne osobitosti ne usuđuje primaći gradskim zidinama, jer ovdje su zubati ljudi te što jednom uhvate, to im više ne izmakne pa bila baš Lara... taj sjajni harambaša!- A, tako! - nasmjehnu se delija, pa zaori: - Harambaša Lara je evo glavom pred vama, mladi gospodine!Ivica sune uvis: - Ja nijesam došao ovamo da vi, gospodine, sa mnom zbijate šalu!- Ja se ne šalim, mili moj! - vrisnu dršćući ženski glas. Ivica se osupnu s toga glasa i pred očima mu se zamrači te se stade hvatati za glavu...U taj čas skine lažni delija svoju krinku, a pred Ivičinim očima zabliješti velebno Laurino lice.- Šta je to? - ciknu mladić... - Ja ne shvaćam, ja ne pojmim, ja snivam!... Pustite, pustite me na svježi zrak, pustite!A ona pade pred njegove noge, obujmi ih krepko te ih stade žarko cjelivati, a valovite i bujne vrane kose razasule se okolo mladićevih nogu.- Zaboga! Gdje sam ja? Šta to biva? Šta znači sve to?- Oh, čisti, dragi, mili, slatki moj mladiću! Pod tvojim nogama pere pokajničkim suzama sada tvoju obuću grešnica Mandaljena! Oj, ti me nećeš turnuti od sebe! Ta Isukrst-bog nije odrinuo one pokorničke grešnice! A ti... a ti... mili moj... i ti nećeš odrinuti od sebe svoje uboge i

nevoljne Laure!... Ne, nije utrnula, nije zamrla ljubav u tvom plemenitom i divnom srcu! Sve bijaše opsjena, laž, zloba, kleveta! Sve, sve!- Ženo, ja vas ne razumijem, što to znači i što tražite od mene? - klonu Ivica satrven na stolac, a Laura sveđ obuhvaćaše njegove noge.- Oprosti! Oprosti, Ivica moj! Pomiluj me, pomiluj! Ta bog oprašta čistome kajanju, prosti i ti meni!- A šta da vam ja oprostim? U čemu da vas pomilujem? Što vi svega toga trebate? Tko sam ja? Ništa! - snađe se Ivica.Sada se Laura osovi na koljena i dignu sklopljene ruke prema obrazima mladića:- Oprosti, oprosti, Ivica moj! Sve što uradih, učinila sam samo za tebe! Oh, pomiluj, oprosti!- Vi... radi mene? Za mene? Bože moj, s kime ja to govorim! Ta ovaj čas bit ćeš, nesretnice, u vlasti zakona i progonitelja svojih! Što te je donijelo amo? Ta ti si umorila Mihu... Ti... ti... ti! Što da ti ja oprostim? Krenula si vjerom, pa ajde s milim bogom, ja sam ti već odavna oprostio - tepaše jecajućim glasom mladić.- Nijesam ga ja umorila, ne... Ali, sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve! Vjeruj, ja ti se ispovijedam kao pred božjim sudom.- E, pa onda ne bježi i ne sakrivaj se pred vlasti i zakonom. Prijavi im se, ispovjedi, kako te srce, savjest i pamet puti!... A mene pusti na miru... Ti si me ionako ostavila prije nego ja tebe... Pa tako je bolje... Valjda si se sama najjasnije uvjerila da se jedno za drugo ne rodismo!- Ne tako okrutno, Ivica moj! Ne tako mrko, ne tako ljuto, mili moj! Sve, sve ću ti reći, sve ću ti razgaliti... - I ona mu stade pripovijedati upola istine i upola laži najdivnijom vještinom glumice sve svoje doživljaje.- Evo, dakle, čuj i vidi, sve je to za tebe, za našu ljubav, za naš mir! Da, bila sam i ženski harambaša silne razbojničke čete pred kojom je zemlja drhtala i strepila kuda bi prolazila i gdje bi se pokazala. Grozna su nedjela i zločini počinjeni u moje ime... Tu spasa nema, tu pravda, tu zakon, tu ljudi ne praštaju niti pomiluju!... Oh, čuj me! Bježi zajedno sa mnom u tuđe carstvo! Imetak i silno blago je u nas, o kakvom ti nikada nijesi ni snivao, kakva ti ne možeš nikada ni pomisliti! Mi ćemo se opet vratiti u sretan, blažen i miran život! Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!- Pusti me, grozna ženo! Pusti!... šta tražiš to od mene? S kojim pravom, tko ti ga je dao? Zar još i ja da budem krvavom žrtvom tvojih ženskih čara i tvojih strašnih zamka? Pusti me, pusti! Mene druga iščekuje, mene druga izgleda! Kamo da opet srnem pred onim čistim, jasnim i nevinim anđeoskim licem? Na njezinoj duši, u njezinoj savjesti, u njezinome srdašcu nema ni praška, da njim oko natruniš, grijeha ili zle misli! Pa što ćeš još ti od mene koja si mi bila nepoznata tako onda kada me ulovi u svoje zlaćane mreže kako si mi i danas! S kojim pravom da me miješaš u tminu svojih grijeha, opačina, straha i užasa, pred kojim dršćeš i strepiš? Pusti me, pusti! - trgnu se Ivica i da će izletjeti napolje.Laura se osovi na noge poput mramorna stupa i zaprijeti groznim licem mladiću.- Stani! Stani! Jest, nijesi, nijesi više onaj koji si bio... Ne, ne! Ispitah pod svojom krinkom tvoga rođaka, kumordinara Žorža. Više je dana što se bavim u ovome gradu i što ti ulazim u trag! Sve znam... sve... Ti... ti... ćeš... Ha... ha... ha!... Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenčati... Pripovijedalo mi, ispričalo mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu Laru: nikada nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!... Sanjarila sam dane i noći pa radila, trnapila se, pregarala samo za tvoju sreću, samo za tebe. Ne bijaše mi nijedno sredstvo preokrutno, preteško, pa i gnušalo mi se, ali samo za jedan cilj... za tebe! I kada, evo, sve polažem pred tvoje noge i svoju pokorničku okajalu dušu i svoje srce i život svoj, ti me udaraš

prezirno nogom, odvraćaš oči od mene i okrećeš mi leđa. Dobro! Ali pamti! Nikada nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sada smo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako kruta zločina kao što si ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natače muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađe napolje.Kada mu šiknuo svjež zrak u lice, pričinilo mu se kao da je sašao s drugoga svijeta i prekinuo strašan, mračan i težak san. Glava ga ljuto zaboli, a nesvjestica hvataše ga neprestance da je u svakom trećem koraku basrljao i posrtao.

*

Puče glas s bregova maloga "kanonika" i muzikaša Jožice te se pronosi od kućerka do kućerka, od sela do sela, dok napokon nije optočio čitavu župu i prodro u druga mjesta da je muzikašev sin Ivica već drugi put ozvan s kćerju maloga "kanonika". Već više godina izbiva ona od svoga doma te ne mogoše saznati kamo se metnula i kuda je iznikla. Nakon duga i duga vremena pročuo se glas da djevojče služi u velikome gradu, ali nitko nije ni slutio da bi se Ančica bila odbila od svog doma i pošla u grad za svojim susjedom đakom Ivicom ili da bi među njima postojao kakav vez i sporazumak. Sada nagovještavahu po selima ovo i ono, spominjući pokojnoga Mihu i ljubovcu mu Lauru, koja ga je umorila negdje daleko u svijetu.Mali "kanonik" opet nekako oživi pa je sam pronosio ove glasove o udaji svoje kćeri za muzikaševa zgubidanića. Krojačica i krčmarica Trepetljika, koja je također namjeravala da oženi svoga Eduarda s nekakom bogatom djevojkom iz Kranjske, snovala i razbijala sebi glavu kojim smjerom da okrene žalac svoga jezika. Da li proti tomu iznenadnom glasu? Da li za nj? Napokon savjesno zaključi da se neće pačati u te stvari nego će radije misliti na ženidbu svoga Eduarda.Ivica ne otkri nikada nikome svoga iznenadnoga sastanka i sukoba sa strašnom Laurom, ali otada bijaše nekuda mrk i zamišljen.Ime razbojničkog ženskog harambaše Lare pronosilo se još više po svim krajevima, a o okrutnosti i golemim i crnim zločinima te žene stvorile se čitave bajke. Groza i užas zaokupi i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući i umarajući ih na najstrašniji način. Tako pripovijedaju da su ovu žensku žrtvu našli iskopanih očiju i otkinutih uda; onu opet odrubljene glave, ali tako da joj bijaše vrat pilom prepiljen. U krajevima pako kud se najviše potezala družba hajdučice Lare, uvrstio je svijet u molitve i litanije: - Bog nas čuvao kuge, glada, rata i strašne hajdučice Lare! A zakonu, vlasti i pravici ne pođe nikako za rukom dobaviti se glave ove obajane harambašice i njezine razbojničke družbe.Ivica ne dovrši nauka, nego se dobavi neke niže činovničke službe, te navijesti Ančici da je njihovim patnjama i mukama kraj i da će se vjenčati, ali ne u gradu nego doma u svojim brdinama... I stvar urediše već tako da bijahu već drugi put ozvani u župi svoga zavičaja... Mali "kanonik" obijaše sada svaki dan kuću muzikaša Jožice te je ondje često omastio brk jer se dom muzikaša podigao i rascvao još od dneva Laurinih...Jožica i njegova vrijedna drugarica zabezeknuše se isprva s toga opet iznenadnoga prevrata svoga sina; ali napokon sažeše ramenima: - Neka mu bude! Kakvu pogaču umijesi, takvu neka uživa... Kako prostre... tako neka spava!... Što ćemo?Ivici je kopala po glavi užasna prijetnja Laurina. Ali svaki put kad ga obuzele crne misli, napokon bi hrabro i utješno potresao glavom: - Ne, ne! Djetinjarije! U našem selu vjenčat ćemo se da neće o tome nitko ni znati, a onda ćemo se vratiti u grad i pazit ću na nju kao na oko u glavi... U gradu lakše je razmrsiti osnove one paklene žene... pa će mnogo teže izvesti svoj naum tu na pragu vlasti i zakona...Ivičina svadba nije se po običaju rodnog mu kraja otpočela u domu Aničinu, a u kući maloga "kanonika". Čim je župnik obavio obred vjenčanja, slavila se zajednička svadba na domu

muzikaša Jožice u Laurinoj kapelici, koja bijaše posve opustjela, a sada za taj dan preurediše je i oživiše novim životom.U crkvu pođoše mladenci na kolima tiho i bez buke. Niti seljačke glazbe nije tu bilo. Isto tako vratile se iz crkve doma.Aničino srce i duša bijaše sva proniknuta ugodnim zadovoljstvom i tajanstvenom slasti i raskoši... Ona samo teško izgleda da se dovrše ti obredi i da se sa svojim milim Ivicom opet vrati u grad...Ivicu je neka čudna bol stisla oko srca, savjest mu se propinjala i drhtala u nekim crnim slutnjama, a vid mu se pomrčivao mislima, slikama... kojih on sam ne bi mogao odrediti i iskazati...Istom navečer, kad se skupiše svatovi i gosti u kapelici, zacilikaše guslice seoskih muzikaša uz gromorno dudanje Jožičina bajsa po kome on danas ipak nije vukao lučca, nego malen i smiješan čovuljak mršave i tamne puti, velikih ušiju i do kože ošišane kose, uvijek ozbiljan i mrk; ali njegova prikaza, čim je stao uz bajs, usplamćivala je neprestance u svatovima i gostima grohotan smijeh...Mali "kanonik" i zgubidan Jožica predstavljahu domaćine... Oni se izgrliše pred čitavom svadbenom svitom, ali oba bijahu nekuda udubljeni i zamišljeni, kano da im sve to ne ide onako od srca...Svadba nije tekla baš najveselije, jer mladenci Ivica i Ančica bili su im kao tuđi... Seljaci ih ne držahu svojima i žacahu se tu svetkovinu pretvoriti onako u pravu seljačku svadbu... A nekako sjetne misli zaokupiše i roditelje i rodbinu... Mali "kanonik" gviri preda se i uvijek nešto mota viljuškom. - Ančica, Ančica! Vidiš li vraga i čuda! Odbjegla od doma... i, eto, s kime se uhvati u kolo... Tko bi to ikada pomislio?... A Miha! joj, joj! - uzdahnu u sebi mali "kanonik", i kano da je odrvenio.Jožica? On sve pogledava sada svoju nenadanu snahu, sada svoga sina. - Na: što će on da bude sada? Eh, župnik nikada: gotova stvar. Sudac? Fiškal? Ta morao bi biti prije to nego se oženi!... Pa kako se svezao s tom Ančicom? Gdje li se upoznaše?... Ono barem bijaše nešto gospodsko, zašto nije ostao kod kuće i zašto ju je prepustio Mihi?... Ali... vidiš, stari, žice ti pucaju, a zaboravljaš da je skot umorio Mihu... Ah, tako bi bilo i s mojim Ivicom... Uh!... Brrr!... Radije ga ipak vidim tako! Krv nije voda!A dobra i tiha Jožičina ženica? Ej, stari su je dani pritisli k zemlji, a hrbat joj se sagnuo. Sve ona redi, vrti se i posluje oko peći i oko jela. Samo katkada kriomice zaviri u sina i svoju snašicu! Bože moj, snašicu? - Da je momak ostao u seljačkome domu, da se nije ovako preobrazio, te se od njega zametnulo nešto između polugospodina i poluseljaka, neka bi! Neka bi!... I ona bi valjana snašica bila! A šta je sada ta Ančica? Navukla na se šarene gospodske krpe: pa niti je seljakinja, niti gospođica. Ah, ah, ah!... I mati Ivičina stisnu usnice, te se opet okrenu k peći, poređujući kolače i pečenje za svadbenu svitu.I tako je svadba počela, razvijala se i ostala nekuda hladna i pusta. Gusle zacviljele, bajs pridudavao, ali ipak čitava je svadba više naličila podušju nego svadbi. Pa se već primicaše i ponoć.Napolju crna tmina zokupila svijet da ne vidiš prsta pred očima i kano da je zavladalo carstvo smrti za sve vijeke. Nebo prikrili tmasti i crni oblaci i kao da će sada pasti na zemlju i sve pretvoriti u grozotu vječne noći. Tiho je i mirno sve da ni najsićušniji vjetrić ne dahne u svemiru.I kada je svatovski starješina ustao da koju rekne slavnoj svadbenoj sviti, zasinuše vani strašni ognjevi i zagrme puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kano da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice da ondje zaigraju noćno kolo.- Šta je to? Tko je to? - skoči mladoženja Ivica, a crna slutnja što ga je čitavo veće morila i mučila kano da se raspukla i sjajnim svjetlom obasjala čitavo obzorje njegove nutrine, te mu najednom postane sve jasno i razumljivo.

U tren oka popraskali prozori na kapelici, a grozna i užasna lica pokažu se neka na prozorima, a druga pohrliše na vrata - sve naoružano do vrata.- Ej, došla vam je u goste harambaša Lara sa svojom družbom!... Zar je ne pamti đak Ivica? Zar se ne sjeća da mu je zadala riječ... Ha, ha, ha! - zaori silan razbojnički glas.Ljudi goloruki prestraviše se i kano da nijesu razumjeli svega toga.- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica upozna Laurin glas, premda se pretvaraše na muškarački. - Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte, pa se neće proliti niti kap krvi! Mladoženja me dobro razumije! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svoju mladenku.- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativši nož sa stola.- Nikada! Nikada! - vrisnuše u jedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojica prvi navale na razbojnike...- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki što je mogao gdje doseći za obranu.- Nikada! Nikada - dohvati Ivičina mati pun lonac vrela kropa, te ga baci u lice do sebe razbojniku.- Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropti divlji glas i uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nju dugi nož...- Ha... ha... ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ću ja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu porugljivim i silnim smijehom harambašica Lara.U taj čas grunuše puške i kubure te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve se uskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kano u paklu... Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti, kano da joj iznenada začepiše usta.- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi; ne računam koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ!...Razbojnici ostave bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga hata, držeći u naručju onesviještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičina brda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kano da se noćni zlodusi i vještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

"Krvava svadba", kako je kasnije nazivaše puk i njegove priče što su se nanizale uz ovu povijest, završila se doista krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena te je ostavila taj svijet još istoga jutra. A od gostiju i svatova ne bijaše nijednoga koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame i nogu, srvala ga groznica pa takva ga prenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svuda je zavladao strah i trepet...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom. Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na takvi način nakazivala je ona u razbojničkom svom životu ženska tjelesa...

*

Nije dugo potrajalo što je harambašica Lara sa svojom razbojničkom družbom još nastavljala ubojstva i umorstva... Sve crnja njezina djela zapanjivahu svijet. I napokon bi na njezinu glavu raspisana nagrada onome koji je živu ili mrtvu predade vlasti...Izdali je sami njezini drugovi... Postupak sudbeni bijaše kratak i jednoličan... Ona je spočetka sve tajila; no kad bi suočena sa svjedokom Ivicom, stade ljuto jecati i briznu u gorak plač, te razgali sav svoj život i izdade sva nedjela i zločine, pa i ogromne osnove svoga budućega rada... Ali ne odade ni jednoga suortaka, i na to je ne mogaše ništa na svijetu skloniti.Sudilo je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela ni jedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i sručiše u grob iskopan na njezinu podnožju.Dugo i dugo kolale su u puku priče i bajke o glasovitoj hajdučici Lari... A kažu da ju je tajna ruka iskopala i odnijela iz samotnoga groba na stratištu...

*

Ivica Kičmanović vukao se po nižim službicama od oblasti do oblasti... Samotan, mrk, strog i ozbiljan, nije ni s kim općio. Svatko mu bijaše tuđ, kano i on drugima. Nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, a niti je on kome bio jedno ili drugo.Projurila su već mnoga i mnoga ljeta, i kada mu već mraz sjedine optočio glavu, imenovalo ga teda-negda registratorom...Oblasti se premještaju i prestavljaju, kano što se zakoni i sve ljudske uredbe mijenjaju... Tako su dospjeli od druge oblasti u njegovu registraturu kazneni spisi o razbojnici i harambašici Lari... I on, napustivši sve ostalo, čitao je i proučavao dan i noć taj kobni spis.Najednom stade se povlačiti po krčmama sam samcat, zavlada njime strast pića tako da ga doskora obuze alkoholička bolest i ludilo...Zanemarivao je sve više uredski posao, prema svojim poglavarima postade osor, naprasit i surov, prema svojim drugovima upravo nesnošljiv...Konačno mu navijestiše da će ga otpustiti iz službe i staviti pod disciplinarnu istragu...Sada se on trgnu...- Nećete, ne, okrutnici! Ionako je već na "krvavoj svadbi" uništena svaka svrha moga života... Tek me još vuče i goni po svijetu ovo jadno tijelo! Ništa! Prah, pepeo i blato!... Ali ovo... ovo dvoje je moje, toga mi lje nećete oteti! To neće ostati u vašoj vlasti i u vašim rukama! To je moje!...Ugrabi omašan i otrcan spis o kaznenoj parnici hajdučice Lare, a onda segnu za svojim životopisom u pretinac registratorskoga stola...- To je moje... i to će sa mnom! - razgovaraše mrmljajući sam sa sobom u registraturi...Iznenada se nečemu domisli, planuše mu obrazi i stade drhtat čitavim tijelom...- Tako je! Tako je! Dobro!... Zašto da ovdje ne svršimo među vama, djeco moja, drugovi moji, braćo moja? Ta vi mi bijaste nakon "krvave svadbe" jedini na ovome svijetu s kojima se zabavljah, drugovah i vodih srdačne razgovore... među vama vječno šutljivima... da, među vama valja svršiti!...Čitavom uredskom zgradom zavladao je predvečernji mir. Sve što bijaše živo u onim mnogobrojnim čelijicama napustilo je svoje uredovanje te odletjelo na božji zrak... Samo registrator čeka dok se uhvati prvi sumrak...I on zakračuna vrata, obazre se još jedared po svim kutovima i na prozore pa uvjerivši se da nema nigdje živa stvora izvuče iza spisa nekoliko boca tekućine i mirno stade polijevati spise. Onda nakvasi kazneni akt o parnici hajdučice Lare i svoj vjekopis pa napokon sama sebe...

Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...- Što da još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!.. - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trenuo, usplamti sve i probukta strašan oganj te razarajuća vatra zahvati svu registraturu...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora koga se još za života uhvatila bolest i suludost koju medicina naziva delirium tremens...

*

Bregovi mužikaša Jožice i susjeda mu maloga "kanonika" već su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidaše i razmetaše kućerke i gospodarske zgrade te se podijeliše tako da ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov do pasa prerastao oba kućišta...Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnoga strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve što bijaše lijepo i ugodno izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko nikada ne bi se čega taknuo na toj zgradi... - Prokleto je sve to, prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlađe... A čim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdinama i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše koja bi se usudila da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice...

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -