U registraturi, Ante Kovačić

U registraturi, Ante Kovačić

Autor AdministratorSrijeda, 28 Siječanj 2009 06:24 -

O PISCU:

Ante Kovačić, književnik, rođen je 6. lipnja 1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro je 10. prosinca 1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane.

U prvom romanu «Baruničina ljubav» (1877.), kao i u pripovijesti «Ljubljanska katastrofa» (1877.) još prevladavaju romantički elementi. Beskompromisan «Starčevićanac» ipisac snažnog temperamenta, Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičardruštva. Godine 1880. izlazi njegova «Smrt babe Čengićkinje», travestija Mažuranićeva epa«Smrt Smail – age Čengića». Političko – satirički su i njegovi feljtoni «Iz Bombaja» (izlazili1879. – 1884. u «Slobodi»). Satira se osjeća i u pripovijestima «Bježi – hajka»,«Ladanjska sekta», «Doktor Marko u Kajgani». Prevladava i u romanu «Fiškal» (1882.), a jošviše u nedovršenom romanu «Među Žabari» (1886.) koji je izlazio u «Balkanu» i morao je bitiobustavljen jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. «Izabrane pjesme» objavljenesu 1908. godine.

Njegov roman «U registraturi» (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačić iznosi prljave strane tadašnjegdruštva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana.Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo.

Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. Ikao pravnika i kao oca brojne obitelji pratile su ga kojekakve nevolje, posebno materijalne.Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. Od neimaštine ibolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi (feljtonai romana), polemika i članaka među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti ističedjelo «U registraturi», najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.

1 / 29



Književne radove objavljuje u časopisima i dnevnicima: «Hrvatski dom», «Hrvatska», «Obzor», «Primorac», «Hrvatska lipa», «Vijenac», «Sloboda» i drugi.

TEMA ROMANA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.

VRIJEME I MJESTO RADNJE: Hrvatska u 19. stoljeću

OSNOVNE MISLI: -gradska sredina negativno mijenja ljude

-ljubav nema granica

2 / 29



LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:

Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog podrijetlo, feudalci te raznoliki predstavnicigrađanskog društva (trgovci, krčmari, poluinteligentni, tzv. Kaputaši, nadri pjesnici i drugi).

Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana «U registraturi». Dok sejedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono štokarakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, danema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnomjunaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnostromana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić? IvicaKičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladić koji, za vrijemesvoga djetinjstva, sa svojim roditeljima živi u seoskoj idili. U svojoj je mladosti mnogo obećavaopa ga otac u dogovoru s učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnogdječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu mnogo obećavao, u gradu, uokružju pokvarenih, amoralnih ličnosti on ne uspijeva jer za tu sredinu nije dovoljna samodarovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost i dvoličnost. Odlazak u grad ga mijenja.Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svojunutrašnji mir.

Ivicu «guta» vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladića, ali je žrtvasudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htijenjima, a ne izrazom svjesneaktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, onje «objekt na kome se provodi tuđa volja» i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninudomu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kaonpr. Žorža, Šajkovskog), ali ih se ujedno i boji (npr. Lauru), itd. Zato im se pasivno opire, boriprotiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sabrzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. Shvaćaokolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost i nemoralnostmu se gade te se vraća u seosku idilu svog doma, gdje mirno živi sa svojom obitelji, ali jeuhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog ciljana obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nada i snova do temeljaruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko muje stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, hvata ga «Delirium tremens»,alkoholno ludilo, te završava tragično.

Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom

3 / 29



otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, a zatim, produbljivanjem odnosa s Ivicomi drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu, superiornu,ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačevićeva djela pa, prema tome, itumači njegovih likova govore o Lauri kao o «demonskom» liku, kako s obzirom na sve ono štose s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretačradnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene kojapredodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada.Hrabra je, prevrtljiva i lukava.

U romanu se pojavljuje kao štićenica «milostivo gospodina» Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac – riječ je o incestu. U očevom domu upoznaje đaka Ivicu ukojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda očarala je Mecenu te u njegov dom dolazis namjerom da se domogne njegova bogatstva. Među ostalim, ona je i glumica i to takva kojaglumi iz osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog, nesretnog života. Onaje jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističnih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i osoba nesretne ljubavi. Laurinoponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloženjada bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine, ponašala se poputnevina janjeta. Laura je produkt propale sredina, Laura je fatum, ona je degenerirana životnasila koja savladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnućuvrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se, sad više sad manje ostavljasad većih – sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura imamotivacijske osnove u svome bijednom djetinjstvu i porijeklu iz slučajne porodice.

Ohola je i zla osoba te ,uz Mecenu, predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošću, a u ispunjavanju svoje neograničene želje da posjeduje ogromno bogatstvobez imalo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela. U početku su to sitne krađe, kojeprerastaju u sve veće, počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici,Mihi, Meceni, Ferkonji) te počinje hladnokrvno ubijati. Na kraju postaje hajdučica koja saskupinom razbojnika harači, pljačka, ubija po selima. Završava tragično, kao većina zločinaca.Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustrijeljena pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi. Lauraje zapravo personifikacija Kovačevićeve sile koja ravna životima Kovačevićevih junaka.

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca – kumordinar Žorž Jurić. Jedan je od najbolje ostvarenih likova u romanu. Smatra se jednim od najznačajnijih likovaknjiževnosti hrvatskoga realizma. I on je potekao sa sela, došao u gradsku sredinu gdje sepretvara u slugu, počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se «ulizuje», dodvorava.On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je , u stvari, samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode, ali izvrće riječi što stvara brojne komičnesituacije (npr. ilustrissimus – lustrišimuš, guten Abend – kut namt…). On je oličenje nesklada

4 / 29



između želje i stvarnosti te pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. U duši jepošten, dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira,vrijeđa, ali on to sve trpi. On uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi krozcijelo djelo.

Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvijeskupine – one koje su ponikli sa sela (Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr.) za koje pisac ima razumijevanja te one iz grada (Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…)koje pisac osuđuje i okrivljava za većinu nemoralnih činova u djelu. Sporedni likovi su vrla važnistoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisuje i cijelim odlomcima, npr. Kanonik,Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, trgovac konjima i njegova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg lijepog, dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju, nemoralne,pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad da kvariljude. Dok su opisi sela prava idila, grad se prikazuje kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće.Iako je Kovačević bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek prikazivan kao leglozla u kojem žive lažni dobrotvori, krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja nemorala ipokvarenosti.

Ipak, iako ima razumijevanja za selo i seljake, vidi ih kao primitivne, praznovjerne ineprosvijećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u: nehumanom stavu feudalaca(vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodorunovih, kapitalističkih odnosa na selo zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenogstaleža – zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnicitog staleža u romanu su zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćeriJustom iz interesa), seljakovu napuštanju zemlje i odlasku u grad da služi u gospodarskim kućama (kumordinar Žorž), stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralnoiskvarenoj gradskoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava(Ivica Kičmanović).

5 / 29



LJUBAVNI TROKUTI:

Vrlo značajnu ulogu u romanu imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok većini nemoralnih,ružnih radnji:

Ivica – Laura - Mecena, Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma.

U trećem djelu romana Laura – Miho – Justa, a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurinomaslo, stvara se novi trokut

Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, azatim Laura ubija Ferkonju.

Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako sestvara posljednji ljubavni trokut romana Laura – Ivica – Ančica koji završava tragično.

KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida prema vremenskomslijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvimpripovjedačkim postupkom unosi određeni «nemir» i dramatičnost, usklađuje kompozicijska

6 / 29



obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića.

Već je i sam početak romana retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora IviceKičmanovića i započinje pripovijedanje: «Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našegregistratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je samnapisao…». To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinjstva Ivice Kičmanovića.Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski događaj, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici iMeceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinom porijeklu, itd.).

Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana «U registraturi», njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavajukronološki slijed događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekidafabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana.

Gledišta suvremenijih kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da sukompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst, «najvjernija slika Ivičine psihe». U prilog tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim krizama, delirijumtremensu) i jezično – stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijantateksta iz «Vijenca» krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, tipravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, «objašnjavaju» i tu rastrganost Kovačićeva(«Ivičina») stila i nehomogenost Kovačevićeve («Ivičine») kompozicije.

Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana – Ivice Kičmanovića, ito od djetinjstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednimradnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića,odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata, tj.složena i razvijena.

Kronološki niz događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac:a) prekida rerospekcijom, nekronološkim događajima (opisom registrature, scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom –registratorom); b) dopunjava sporednim radnjama (u Ivičino djetinjstvo na selu pisac uključujesvoj komentar o djetinjstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša

7 / 29



Mecenu i dr.).

Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (IvicaKičmanović), a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu preuzima pisac. Fabula setemelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.

KRATKI SADRŽAJ:

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao"raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritičkihrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osiromašenih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju krozživot jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićevaživotopisa.

Glavno je lice Ivica Kičmanović sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed,zdepasti "Kanonik", imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoćMecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara" Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudikojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti ijoš čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam snjom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca.

Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega jesin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u međuvremenu Laura otrovala i opljačkala,

8 / 29



saznavši nakon toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćenaDora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovaralizbog divljeg braka ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završiškolovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu uneobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure.

Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s "Kanonikovim" kćerkomAnicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura udogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju.

Hajdučica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provalina njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otmeAnicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedočina sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi.

Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori utom plamenu.

STIL I JEZIK:

Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U registraturi” jerealistička, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realističke, romantističke inaturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijelatehnika te u patetičnom stilu kojeg Kovačić upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivičinom odnosu saLaurom.

9 / 29



Realistički elementi djela pojavljuju se u socijalno–psihološkom motiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi događaji su realno prikazani, a jošjedan značajan element realizma, je jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično. Sam izbor književnog roda i vrste u ovom slučaju roman, koji se uz pripovijetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.

Naturalistički elementi dolaze do izražaja u opisivanju zločina koje čini Laura i njena družba.Najčešći su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.

Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kičmanović, pripovijeda svoj životopis, dok u drugom i trećem djelu romana ulogu pripovjedača preuzima pisac. U središnji fabularni tok uključuju seepizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu ipsihologiju sela.

Pisac se ne iscrpljuje samo događajima koji se tiču izravno glavnog junaka, već portretira isporedne likove. Da bi objasnio njihovo značenje Kovačić prati svoje junake od početka, dajenjihove biografije.

Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovačić vrlo dobrooslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskogživota toliko su jake da se čitajući djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbogtoga ekranizacija ovog djela nije predstavljala veći problem.

U djelu je zastupljen velik broj jezika, čime nam Kovačić želi pokazati utjecaj tuđinaca nanašim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa često koriste rečenice izdrugih europskih jezika posebice njemačkog, latinskog, talijanskog… Kovačić nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koristetuđinci koji zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest, namećućisvoje jezike i zakone.

U radnji nalazimo brojne komične situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjomrazradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje i osudu.

10 / 29



Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine premagradskoj. U cijelo djelo su utkana piščeva razmišljanja, upozorenja i sl.

CITATI:

Svađa zgubidana i kanonika:

"Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo."Dođi mi samo, dodi,tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" -I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Ćovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Jatakođer, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelodrhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.

I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh,nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti,ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, uobližnju lokvu, punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakompo leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih ugrm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otacosovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo..."Gledaj, gledaj malogajarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će me. A jaskok te bjež za ocem, što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogamakano da bježi za mnom, da me uhvati - tako obično djecu plaše - "drž' ga, drž'!" Jagotovo izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda, kako migolji svojim brdom kući, dokse moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakamaprijeteći:" Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo, da se patuljak valjaokano jež po travi!" - "Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove,

11 / 29



koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, ko da si mu mlinske kotače zavrtio utrbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti, da namažešmasnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljajurace i guske, pa će i tebi hasniti!" - odvraća slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogadao pravu istinu."

Ivica se osvećuje kanoniku:

"Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munjamune mi misao.....Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina.... i moj otac, kakoje dug i širok, u toj bari... i jau dubokom snijegu mokar ko miš.... Vidiš, vidiš!....."Zgubidani"... I svrnuh oči nasvoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika".... - Davidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi.... Vi ste teški, susjede... - Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov...još...I on se natovari namoja kolica, u kojima je nešto škripnulo......- Povuci.... On je nerazumljivo mrmljao, a ja samnaslućivao, da je to mrmljanje glasilo: "zgubidan!". I ja povukoh nizbrdo. Kolapoletješe.....- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bareja zaokrenuo prema bari.... Odmakoh se hitro.... Svega toga nije mogao opaziti pripiti našsusjed, koji se kočio kano kakav grčki junak, kada se vozi na olimpijske igre... Pljusak!... I kolai naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve,koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegoveperadi.....Guske i race iznenadene stadoše užasno kreštati i krilima prhati....Niti onda ne bijahutako zatečene, kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz barek obali, a druge drečeći dižu se u zrak...... Kakova je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je lizmaj? Je li kakova ogromna žaba? kano da pitaju jedna drugu u svom siktavom sanskrtu... Mojotac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh, od silnog smijeha... -To je Antikrstovo maslo, susjede! Samo on mogao te je nadahnuti, da se tako star i velik junacideš vozati na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O!..."

Kumordinar u crkvi:

Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božičevati na našimseljačkim brdima. Tuj bi se on doduše pokazao po onoj: omnia mea mecum porto", ali taj"omnia mea" vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš

12 / 29



prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola, da svatko vidi i sudi po njojbogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sadju digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugonjom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje, kano dazrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu, upirući pobožne oči u njega. A onaj, koji zna sve tajne ljudskih srdaca, doista čuje često uzdah kako skromne seljanke, takoi koje namiguše: Ah, Bože, da me njim daruješ, sretna li bi ti bila!"...Lijevu ruku, obučenuvazda u rukavicu od jelovine, spušta on elegantno niz tijelo ili ju prebaci na križa, kada edesnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Paona mast, što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelu, najpomnije obrijanu vratu... Zatimbijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste, što vodi prekobrda od jednoga do drugoga podnožja... Konaćno onaj miris, što čudnovato zaudara odgospodina kumordinara.... Čudnovato, da: vonj, ko da si gnojnicu tamjanom potkadio.... Seljacibi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa si namignuli: Eh, Bože moj! Bože moj! Koji li biprorok mogao negda proreći: što sve bude danas - sutra naš Jurić! Hm, hm, hm! A kumordinarstanovitim osobnim njuhom zamirisav i osjetiv takovo laskavo šaputanje, uzdigao bi joštenapetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poputneodlučna diplomate, ukočio se i pomislio u sebi: Gledajte samo telići u nova vrata! Imate šta igledati..." Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama isrebrnim resicama... Nitko nije dokučio, što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše, da takovo štabiskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkvenišekutor, starac kao zemlja, koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi seprenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: Ta Bog vas vidio! Takove mantije nose vam 'promoškomoši', kada varmeđijske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visokopuše! Sva historija sastojala se u tome, da je naš rodak iz ropotamice svoga lustrišimušaizvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otacnapose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njeganaletjelo pero, trun, škunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio, da skine ili otare."Joj, joj! Budi Bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjda mnogo stoji!? Ha!" -Ehe, moj Jožica!" I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove,kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj, što ipakznači: gospodin biti!..."

Kumordinar se pere:

"Sada kumordinar svuče košulju, tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i takose naperuša njim, da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićimaod sapunice. - Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljašekanonik prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali? - Aj,Bog da je soli i kruha? - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujem sapun, pa još ovakav.Na miriši jače nego tamjan u crkvi.

13 / 29



Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrpaše i šikaše na sve strane oko njega, da sevaljalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu kanoniku s drvocjepa. - Aho! Aho! -trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... Aho! Aho! Tako bivaljalo, da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukamakupilo blato, da možeš repu sijati! Oh sveta, oh draga čistoćo! - Aj gospodine kumordinaru,kada bi mi seljaci svakoga dneva ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistijibili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog daj, da dospijemo, kadaidemo na sajam, svoje krave i volove gdje i potoku ovako ćešalima istrugati i urediti, kako evovi radite - približi se opet kanonik, čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara."

Sudbina kumordinara Žorža

"Ja sam ti se po stare dane oženio. Toga mi je još trebalo nakon kobne smrtimilostivoga. - Šta - pljucnu Žorž ogorčena pogleda, kao da mu je nablizu štogod skrivio. -Šta!Žensko čeljade je đavo! Dok je ne povučeš k žrtveniku ona te gleda ko spasitelja, ko anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka!Tada pak jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš."

"Kanonik" govori o školovanju seoske djece

objasniti zaostalost i ne povjerenje seljaka prema gradu

"- Bit će dakle, istina, da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica,kakova li je pak to struna pukla u tvojoj glavi? Zar nijesi ti gospodar svome deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u tegospodarske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni ćeti dijete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muško ni žensko; ni gospodin, ni seljak. Držimo se mipluga i motike."

Ivičin susret s gradom

14 / 29



objasniti nesnalaženje seljaka u gradu i objasniti problem seoskog dječaka u gradskoj sredini

«Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada i čeznuće i strah i veselje iturobnost i potištenost i ushit ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkvenitornjevi, visoki dimnjaci tvornica - a i njih držah zvoncima - onda išarani krovovi, pa nekosvjetlucanje i bliještenje; da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ilise naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana? Toga je nijesam znao odgonetnuti.... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svimnjegovim divotama, obasjanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama....Ovakozačaran od prvog pogleda i razmahanja velikoga grada, prenem se iza sna istom tada, kada senaša kola kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje ko četicu gradskedjece, gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići: onemale djevojčice, štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinji pukvelikoga grada gmazio je u sitnim gegicama, gotovo nezamjetljivim cokulicama, u okruglimnahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova seturobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima, kano da iz njih sišu zajutrak... Takovimi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi..."

Odavle zaputismo se po gradu... Tuj se svakim korakom otvara novi vidik... Silne i strašnekuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova nemožeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa tasilna vreva ljudi! Tuj se sretaju, tuj trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. Zar jedanas vašar ili proštenje? kliknem ja. Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra domraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi, nego u deset naših sela..." protumači miučitelj....Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući HvaljenIsus! Hvaljen Isus! No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko senasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan gospodin - lakti mu virili iz ohcana kaputa i čepacod cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: "Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klipan, da po našim hgovima volovi pasu,a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču.....pak: Hvaljen Isus! No, ispast će ti jezik, akobudeš do večera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!..." Prvomu svećeniku, koga sretosmo,pohrlio sam, da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: "Dijete moje, takav ti običajne vlada ovdje..." A svi prolaznici, koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...One sutako čiste i bijele, kano marmor na našem crkvenom oltaru..."

15 / 29



zelenaštvo, osiromašivanje seljaka i njihovo zaduživanje

"Mali kanonik zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva - triput, a onda: - Plavojko! Riđane!Hoj, na, - ajs! Ej, vidiš, Miho, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našegbogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu, da prospe sve novce, umr'o bi čovjek odstraha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta:ovaj o vragu, da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani, da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brdina i povuče na konopcu kravicu, koja je teglilakolica. - Koliko nas imade, što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli, dažitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa."

Medonić

pojava seoskih bogataša ili GAVANA, zelenaštvo i prodor kapitalističkih odnosa na selu

Fizički opis Medonića

Nato izađe iz gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupnadebela tijela, lica zaobljena, crvena i pomljivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosjedi brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik,crn prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, u kome je visila stara omašna džepna ura, isto takosrebrnjarka... Bijaše to sam gazda Medonić."

16 / 29



Kako se je obogatio

"Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdima seoskipolubog i novčani patron, poznat na široko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku,jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnimdarovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinjarku itd; onda kako ne tražinikakvih kamata, no dužnik valja da ga ujeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko sedesetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kakvo je već Bogblagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži. Kad je stalo padatijesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidarice škripala kola zakolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žito, perad, jaja itd."

Kako seljaci dozivljavaju Medonića i njegovo bogatstvo Seljaci često uzdisahu nad tako silnimimetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu, da to nije s pravim računom zgrtano inakrcano. Tu valjda ima vrag svoje prste, koji kupuju ljudske duše sa vrećama zlata i srebra...Pronosilo se pače selom da je prije više godina nespretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši,noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata u kojima opazi silnizardali ključ, te otkljućavši ih radoznalo uniđe u rupu, što zaudaraše sumporom i mrtvacima...Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči mu tako sjale, da rasvjetljavahu čitavurupu... Imao je životinjsko tijelo od jarca, crno rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, ajezik krvav isplažen preko brade... Nespretnjaković pobježe na vrat - na nos te je za čitavavijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše, da je to pripet o lancu živ, živcati đavo,koji Medoniću kuje novce i radi banke... Zato i bijaše Medonić pobožan gospodin koji putovašepo svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući sve te mise, pomažući na golimkoljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno većvagnuo i zapisao u svoje anale"..." Kanonikovo misljenje o Medoniću

"Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvanagudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da, naš Medonić, naš Medonić! Kada on u gradmeđu gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko jeMedonić, ovom fikni banku, onomu škudu: Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo igospodstva vaša!" Oni pako zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi izamijenili sve svoje gospodstvo za nj, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjeliculeće..."

17 / 29



Svadba kod Medonića - koliko je zapravo bilo njegovo bogatstvo

"Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece.Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugog kraja stadoše kuharice trpati stolovenebrojenim jestvinama. Nigdje se do sada takova šta nije ni vidjelo ni čulo! Što je nanajsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestivina, to se uMedonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrstipečenja različita mesa; dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svegapo dvanaest vrsti. A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina jednojače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe uMedonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takovesvadbe, kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!"

Ivičino buđenje u Laurinoj sobi

moral gradskog života, sukob seoskog i gradskog morala, skok u vremenskom povezivanju

"Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinamameđu tim nabuhlim jastucima.... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike...Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!.....Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... Itamo se odrazuje ta gola ljepota. Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje.... Oh, majko moja, tipriprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid.... Odvrni oči od svega! Kako sam ja u ovomdivnom krevetu? Šta je to bilo? Ivica Kičmanović prikrije si oči i obraze objema rukama. Krepkeruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa......Što je to bilo? Ima mi dvadesetgodina! Je li moguće? Zar tako hitro? U toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć....Oh, ja snivami bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi....možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko putadivno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.....Možda i sada snivam.... Nije, nije, dvadesetgodina..... Što je to bilo?... Gozba! Sjajna gospodska gozba, pa svečani govori, papjevanje....onda..... tiha noć...žarko, pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, onastrast... pa tada....? Ah, možda bijaše to samo seljačka svadba? Možda je i moj otac dudao usvoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu sa ljubom mojom....amuzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankoličnu pjesmu."

18 / 29



Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašcate divne ljepote na kipu!...A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu, štoraste, bujan i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, tipobožna seljakinjo! Stid me je... stid... Ah kako on poput ledene struje probija sve nebrojne inedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša tone od neke neopisive groze, hladnoće,zapuštenosti, zlovolje, slasti, ognja nebeskoga, anđeoske i paklene radosti: poleta, zanosa i ushićenja... Stid...stid me je... Odvrni oči od svega, odvrni... sakri se!..."

Mecena uči svečani govor

ograničenost, neobrazovanost, humor i ironiju

"I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda, dapritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenu mjestu i mahnu rukama: ... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna,velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!...Kako eno dojuri hitna lađajedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kakoeno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.... - lupi Mecena o stol...."

"I kako je Mecena bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poputbukvina panja, tako si je on dobro upamtio riječ "zgubidan", pa mi ju je čestoprikričao onom istom nasladom i zloradošću, kako to nekada običavaše u našim bregovimasusjed kanonik"..."

"A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahuslijeva nadesno, kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono, gdje pojet sam sebegustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka častnašem prvom narodnom lirskom pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijašeliterarni nadimak pojete i sastavljača govora ; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan),

19 / 29



koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide;koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji jesvojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrznule u ljutojstudeni, konje i magarce, lipsajuće s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša......"

Rudimir Bombardirovič Šajkovski:

"Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim, da nikadanijedna dlaka nije proklijala na njegovu licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos, nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio prekonjega tužeći se, da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakakorazumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički obrazovani, da je to od silna napora imozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkihkuća, kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha, kada je ljudski iščepunjavihar i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiompoezije.... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često izaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmislaneću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišobrana, da je s njega lijevalavoda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastr'o nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru...Često puta valjalo mu gologlavu iz dalekeulice vratiti se u kavanu, gdje bi zaboravio šešir..."

Laurino djetinjstvo

gradska periferija kao mračna priča života

"Dugo, dugo idasmo. Otac si je kadšto otr'o znoj s obraza, ali ni riječi progovorio. Takosmo prispjeli u zabitu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava,zakrpljena, ružna i slabašna igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre ipočeše zjati u nas: Gle, gle kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji...I meni je tata obećao, da ćuo Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu..." vikala je glasno neka djevojčica, koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednihkućarica. Popesmo se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena dašćana vrata i jaugledam staru odgojiteljicu Ivanu. -Ja sam uredila, kako se dalo, gospodaru. - Uredila -uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice! Ivana se okrene do prozorčića i stadepregačom otirati suze...Stari naslonjač, što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po

20 / 29



tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici, koja vonjaše po dimu i vlazi. Svod je bio tako nizak, da je mome ocu valjalo sagnuti glavu, kadastupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkogljetnog sunaca, koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavanskuspiljicu..."

"Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim,polupoderanim rukavima trlja si znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše meu igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, on nepitajući za čast kneginje, zaleti se k meni:."Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubihjedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri!- One hulje ne smiju da odu, dokle ga nedobijem..." Ženska djeca stanu hihotati: - A, a Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par!Ćorko i knjegina!" Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama, te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtojpokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, niti ti klepetušo, ni ti dromedare, ni ti kladivo bitimojom ženom, ne!"...I Ferkonja odjuri među hazardaše...A naše djevojačko kolo opet sezavrti. S nama igrahu i oni dječarci, što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mimi,strpljivi i milodušni, da se više ubrajahu me u žensku, negoli medu mušku djecu...Ja zapinjah uigri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drskoponašanje toga ćore Ferkonje...Kakova ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojojsuknji fale čitava tri puceta! Što će reći otac?..." - Stani, ćorava nakazo! Zašto tučeš ovumalu? Što ti je ona kriva? Pokrao si je i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti jeona kriva! - Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući, da će sve zvoniti! imoj tata tako radi, kada god ga snade zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo,pusti me na miru!"

Roditeljski dom:

"Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnompeći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj stranišumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepenenaokolo."

Moral sela

21 / 29



- Ne brinemo se mi što je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor ili kako i gdjese upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj Bog! Svaki neka mete pred svojimpragom! Ali nama je stalo, da u našim selima i u našoj župi vlada mir, red, zakon i strah Božji tenebeski blagoslov! Opet će nas kazniti Bog i poslati tuču i druge nevolje na naše glave."

Seljak u gradskoj sredini

"Sjedosmo oko nekog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožnoopipavati crveni baršun, na kom je sjedio. Vidio sam, kako mu podrhtavaju ruke, kano da seboji, da se ne bi sve to tako fino, nježno i mekano provalio pod njegovom težinom. Zamijetio sam, da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galamašumi u glavi, kano da mu se ona pretvorila u mlin..." Nijesam pravo znao, snivam li ilibdijem. Činilo mi se, da sam došao u najljepšu crkvu, te me ponudiše, da sjednem naoltar..." znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima..."

Grad

"I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamračenije i najsitnije gradskeuličice, u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova,da bi se morao zgroziti svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slinabjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnihkućica oguljenih mačaka, od kojih je svaki treći nosio neki žig na sebi; jednomu bijaše istrgnutrep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena, da se objesiše niz glavu poputresica. Trećemu fali jedno oko ili obadva, četvrti šepa na tri noge, petomu kano da si udario žigpo čitavu hrptu, gdje je sijala gola koža, na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitudlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage,očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćešpomisliti, da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinskubrigu utaplja u kakim zakutnim krčmama, te tuj trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu tezlu piću, što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove..."

"Pred Ančinim očima zasja veličanstvo široko i divno rasvijetljenih ulica, punihgospodskog svijeta. Ta ovdje je, kano da hodaš po stolu."

22 / 29



Mecena

"Prvi dan upamtih samo to, da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i rukepoput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kanonaše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mupodrezani brk, da štrlji kano da si trn pokosio."

Laura i Ivica:

"Noćas je htjedoh silom vidjeti imalo da ne nagrajsah: a sada je evo iznenada sinulapoput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Da, nama će biti lijepo iugodno! -uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši nijedno ni drugo...Ja oćutjeh, da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko,daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ali, da nam je tamo bitizauvijek samima...I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno...I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se nagloprenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško,kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo nije... štićenica i rođakinja togastaroga Mecene!... Rođakinja!? Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice, koja se jedvazamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim, danešto čita...Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam doduše bio sam sa sobomnačistu, što ću i kako bi se to sve moglo svršiti, ali nešto naumih, ne znajući ipak pravo, što ću.Došuljam se iza leđa te joj zaklopim rukama oči...Bilo je to dosta nespretno, jer joj je i velikislamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu,njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati uvlasi, u vrat, u ramena, leđa...Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu iopazivši me, ciknu smeteno i nerazumljivo. Ona prasne u bahantičan smjeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše.Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću, nego mi se priviđaše, kano da će ugristi...Oči jojžmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete mesrsi..."

Laura saznaje istinu:

23 / 29



"Strahovitu tajnu, koju je Laura u mah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo nekaslutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu šum, zvižduk i bljesak. Ašto se više približavala sve su jače bjesnjeli gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kao da senebesa izvrnuše na zemlju, dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istinao svom užasu i grozoti."

"Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenine pustolovine iteško ga njegova grijeha sa gizdavom vilom Doricom! - On - Mecena - on ti je... Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takovo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja?... Jasam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost... Svome ocu... Ne, ne! To je paklenoprišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je moja kleta, strašna, odurna i gnjusnaobmana! To je san, grozan san ludosti moje!"

Hajdučica Lara:

"Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću titanetom i ovo jedno oko, što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostasno čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopča nekakvezaveze, a sa obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svojoj bujnosti i dragostiprospu po leđima, kao da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti,junaštva i grijeha..."

Laurina prijetnja

"Ali pamti! Nikad nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sadasmo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako okrutna zločina, kao štosi ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natakne muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađenapolje."

24 / 29



Smrt Laure (Lare)

"Sudili su je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukošesmrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi jojbijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela nijedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše jes mjesta i srušiše u grob, iskopan na njezinu podnožju."

Ančica i Ivica:

"- Ah, Ivice ne bih nikada mislila da ste vi takvi... pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Danas tko zateče... Pustite!.. Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Puštajte, ja nerazumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!...

I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vruće djevojačke suzice - Vidiš,Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje suzice, štono ti netom provališe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvoga srdašca, tajplamen lišca tvoga! Taj drhtaj, tu groznicu. Ovo ti je mala moja tvoj slatki i tajni odgovor namoje pitanje! Ovo ti je tvoj: Da! Od danas znadem, da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni Bogu sepomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi, a da ne misliš na me! O, i ja na te vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbuđenu, napola nesvjesnu seljačkuljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo svomedomu, što su je nožice nosile."

"- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja! - Oh - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledašedugo, dugo za njom - Ah, Ivica ipak neće lagati Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho islatko sama sebi sa lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinu žustrom trku. A iztopla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo andeoskom, zamamnim zvukom: -Neće!...Neće!...Neće!... I djevojčina lišca još žarče planuše i njezino čisto srdašce još jače, jošsilnije za treperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća... nekoga da ga privine, da gazagrli, da ga priveže uza se za vazda! Za vazda! A to bijaše lik daka Ivice."

25 / 29



Opis jedne starice - karikatura

"- Budi Bog s nama i Mati Božja! - pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatkoblijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zašklocavši krezubim zuberinama dajoj se malone stade šiljasta brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginukljunu, nego li takome plemenitom udu ljudskog tijela."

Naturalistički djelovi romana:

Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno; a evo, ovanerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena, iznenađena i nesvjesna uprvi tren, iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskog škribana, a onda zaderesvoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promiljela kroz ženske prste. -Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!...- dunu bijesno crni Jakov, kada je već preko pragasvoje mračne izbe provalio sa žudenim plijenom...- Osveta je moja! Gizdava vilo Dorice! Ljudi opkoliše starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica jenešto isprekidano i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti idesno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženožensko tijelo u dom seoske vračare."

"- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan,dosegnuvši vlastitu mu kuburu, te ju divovskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnučak u grlo crnome sluzi...Garavi đavo grcao, hripao, izbjelio strašne oči, ali uzalud. Bijesnomeseljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj,ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnomu škribanu...

- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo!

- Slutio je, pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato, a smrt mu sjedaše svojom groznomtežinom na moždane, na oči.

- Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on

26 / 29



stade vući ugušenoga škribana na rub Ponorca. I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu iklonu, pa se u taj tren strovali zajedno s crnim Jakovom u strašnu uvalu Ponorca"...

"Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočenaprosjačkim štapom kroz devet sela...Vele, da je luda. Ali dobra je to luđakinja...Vazdamramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka...Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi većznadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I onije primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena, oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona ugodinu dana obađe sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda jezapočela... A puk kaže: Evo, dragi Bog se brine za bijednu sirotu, kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!... Bijednu nesretnicukadšto srva grdna i užasna bol padavice... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobreseljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...

"Ljudi goloruki prestraviše se i kao da nisu razumjeli svega toga.

- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica prepozna Laurin glas, premda sepretvaraše na muškarački.

- Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte pa se neće proliti niti kapi krvi.Mladoženja me dobro razumje! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svojumladenku.

- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativšinož sa stola.

- Nikada! Nikada! - vrisnuše ujedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... Prvidohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojca prvi navale na razbojnike...

- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki, što je mogo gdjedoseći za obranu.

27 / 29



- Nikada! Nikada! - dohvati Ivičina mati put lonac vrela kropa, te ga baci u lice prvome do sebe razbojniku.

- Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropta divlji glas, uhvati objema rukama sirotu za grkljan izatjera u nj dugi nož... - Ha - ha - ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ćuja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu podrugljivim i silnim smijehomharambašica Lara.

U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve seuskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kao u paklu...Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti,kano da joj iznenada začepiše usta.

- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi, koliko je mrtvihglava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu znaj i pamti daje Laura održala riječ.

Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga ata držeći unaručju onesvještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičinabrda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kao da se noćni zlodusi ivještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...

"Krvava svadba" kako ju kasnije nazivaše puk i njegove priče, što su se nanizaleuz ovu povijest završila se dosta krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena, te je ostavila tajsvijet još istoga jutra, a od gostiju i svatova ne bijaše nikoga, koji nije zadobio rane ili lakihozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame, srvala ga groznica pa ga takovaprenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o"krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svudaje zavladaostrah i trepet...

Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom.Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom, da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na neki način nakazivala je ona u razbojničkom

28 / 29



svom životu ženska tjelesa..."

Kako se je završio Ivičin život

"Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...

- Što još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - - ha - - ha!Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okomtrepnuo, usplamti sve i probukti strašan oganj, te razorna vatra zahvati svu registraturu...Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskogtrupa... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se daono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora, koga se još zaživota uhvatila bolest i suludost, koju medicina naziva delirium tremens."

Na kraju

"Bregovi muzikaša Jožice i susjeda mu maloga kanonika" već su davno opustjeli izamrli... Potomci poraskidaše i razmetoše kućerke i gospodarske zgrade, te se podijeliše takoda ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu, da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov dopasa prerastao oba kućišta.

Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnog strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve, štobijaše lijepo i ugodno, izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko se ne bi čegadotaknuo na toj zgradi... Prokleto je sve to - prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlade... Ačim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdima i dolinama u razasutim kućercima nižive duše, koja bi se usudila, da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobnekapelice..."

29 / 29

Documents

U registraturi, Ante Kovačić