ZLATKO KARAČ

TURSKO-ISLAMSKA ARHITEKTURA I GRADITELJSTVO U HRVATSKOJ ____________________________________________

ARHITEKTURA1

Razlozi danas neznatne očuvanosti i malobrojnosti osmanskih spomenika u Hrvatskoj (A. Ht., 1964; Horvat, 1975; Peić, 1991; Karač, 2010c; Karač, 2011; Karač, 2015) temeljita su i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se događala najviše u prvim godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja vlastitih gradova koje su posade pri konačnom povlačenju ostavljale praznima i razorenima (primjer Petrinje 1594., ili potpuno spaljenog Vukovara 1687.) (Karač, 2010b).Ipak, ponegdje su praktične okolnosti, siromaštvo i posvemašnja pustoš oslobođenih krajeva rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe, pa su tako neke džamije do opstale jer su bile preuređene u katoličke crkve (i u toj su funkciji i danas), pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama, a u dužoj će uporabiti ostati i dijelovi utilitarne turske infrastrukture – mostovi, ceste, vodovodi, bunari i česme.Džamije, mesdžidi i musalle. – Odmah po osvajanju naselja Osmanlije su kao svoje prve gradnje podizali (ili češće adaptirali) 'careve džamije', obično u utvrdama koje su u početku dok proces islamizacije nije ojačao ujedno bile i jedini dijelovi grada gdje je popisivan muslimanski džemat. Prema podacima Mešihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj (Omerbašić, 1999) za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, točnije 'mjesta za molitvu' (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetaka bogomolje na području Dalmatinske zagore (Spaho, 1978) i Makarskoga primorja (Jurišić, 1972). Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (odnosno mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida, a u 17. stoljeću čak do 14), Mitrovica 10 bogomolja (četiri džamije i šest mesdžida), itd. (Karač, 2010c; Karač, 2015a). Posve nevjerojatno zvuči Čelebijin opis šehera Cernik iz vremena oko 1660. u kojem je vidio

1 Ovaj je prilog, kao i prethodna poglavlja o umjetnosti i umjetničkom obrtu te urbanizmu, pripremljen na temelju ranije objavljene autorove studije – Karač, Z. (2010), Tursko-islamska arhitektura i umjetnost. U M. Pelc (Ur.), Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici (str. 394-415). Zagreb: IPU, Školska knjiga. Za ovu je prigodu izdvojen dio studije o tursko-islamskoj arhitekturi, koji je dorađen i dopunjen te opremljen bibliografijom i odgovarajućim citatnim referencama kojih u prvotnoj objavi nije bilo.. Tursko-islamsku arhitekturu u Hrvatskoj autor je obradio i u više drugih tematskih studija te sintezno u simpozijskom priiopćenju koje, međutim, nije dostupno u Hrvatskoj – Karač, Z. (2011). Turkish-Islamic Architecture in 16th and 17th Century in Croatia: Issues of Assessment and Reconstruction. U L. Kudumović; Idrizbegović Zgonjić (Ur.), 4th International Conference on Hazards and Modern Heritage (H&mH): The Importance of Place. Conference Proceedings (pp. 442-459). Sarajevo: CICOPBH

21 džamiju, ili Gradiške sa 26 islamskih bogomolja, dok je u znatno razvijenijem Iloku istovremeno zabilježio devet islamskih bogomolja! Svakako će biti pretjerana i Čelebijina bilješka o Osijeku gdje je naveo 66 muslimanskih bogomolja, a posve netočna ona o postojanu džamije u Zagrebu (Čelebi, 1996).Kao izraziti simboli Islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godina kršćanske reconquiste (Karač, 2010c; Karač, 2011; Karač, 2015), dok su ponegdje u siromašnim krajevima, kako je već spomenuto, čak poslužile za katoličke crkve. Tako je kninska džamija Mustafe emina već 1688. preuređena u crkvu Sv. Jeronima, a džamija Šahin-age Terzibalića u Drnišu u danas srušenu crkvu Sv. Barbare (Jurin Starčević, 2009). Nakon oslobođenja Like 1689. pop Mesić je za crkvene potrebe adaptirao napuštene džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku (An. Ht., 1962). U toj ranoj postturskoj fazi moguće je da su za crkve preuzimane primarno one srednjovjekovne sakralne građevine koje su Turci u međuvremenu koristili kao džamije, a potom su samo vraćene katolicima. Takve se situacije posve sigurno mogu vezati uz srednjovjekovnu đakovačku katedralu ('časna tvrđavska džamija'), gotičku crkvu sv. Lovre i franjevačku crkvu sv. Dimitrija u Požegi (zvanu 'Šerklot džamija, zacijelo premetaljka od 'kloštar), romaničku crkvicu u Koprivni... Sulejmanova džamija bila je i u preuređenoj srednjovjekovnoj crkvi unutar kaštela u Kaptolu kod Požege, a kao džamija je služila i danas postojeća gotička kapela u valpovačkome dvorskom sklopu. Ćelebija za brodsku Sulejman-hanovu džamiju u tvrđavi također kaže da je prije bila crkva (vjerojatno je riječ o staroj kapeli sv. Marka). I srednjovjekovna crkva Svih Svetih u Požeškim Sesvetama bila je pretvorena u džamiju, a poslije Turaka je vraćena katoličkom bogoslužju Buturac, 1970). Gotičku crkvu u ličkom Perušiću sjeverno od Gospića Turci su koristili kao džamiju, a kasnije je ponovno posvećena za župnu crkvu sv. Križa (Horvat, 1975). U postturskim godinama spominje se i postojanje džamije u Udbini. Starohrvatska crkva centralnog tlocrta u solinskoj Gradini, danas očuvana u temeljima, također je bila preuređena u džamiju smještenu gotovo u vrtovima splitskih patricija, odmah preko rječice Jadro, na granici, nasuprot venecijanskih posjeda! Nestala 'mala džamija' u osječkoj Tvrđi bila je 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje (J. B., 1948). Do danas su u Hrvatskoj ostale sačuvane samo tri osmanske džamije preuređene u katoličke crkve (sve iz 16. st.), kupolnog tipa s kvadratnim molitvenim prostorom, oktogonalnim tamburom i uglovnim trompama (An. Ht., 1962; Pelc, 2007; Nanić, 2009, Pelc, 2012; Karač, 2015). To su džamije Ibrahim-paše u Đakovu (donedavno župna crkva Svih Svetih), Halil-hodžina u Drnišu (inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante) (Zdravković, 1956; Zdravković, 1964) i Klisu gdje je džamiju dao podići Murat-beg Tardić oko 1537. (danas crkva sv. Vida u tvrđavi) (Zdravković, 1958; Zdravković, 1964; Firić, 1996; Jurin Starčević, 2009). Navodno je i još postojeća crkvica Gospe od anđela u imotskoj tvrđavi 1788. dograđena na ostatke džamije koji bi se trebali nalaziti u njenoj struturi, slično kao što se smatra da je i crkva u nedalekoj Glavini u dijelu očuvanog ziđa islamska bogomolja koja je 1722. adaptirana za doseljene pravoslavce. Poznate su i neke džamije koje su srušene tek u novije vrijeme, pa su dokumentirane ili opisane u literaturi. Primjerice, džamija u Vrgorcu što je 1694. preuređena u katoličku crkvu održala se sve do 1913., a njen minaret “...sagrađen lijepo klesanim kamenom i visok

četrdeset stopa s unutrašnjim pužastim stepenicama“ (prema C. Fiskoviću), postojao je do 1861. (Gamulin, 2007b) U Prološcu kod Imotskog na lokalitetu nedaleko Šarampov-mosta nedavno su, prilikom izgradnje ceste Imotski-Studenci, uklonjene ruševine džamije. Tragovi džamijskih zidova navodno se još mogu uočiti u Pakracu za niskog vodostaja rijeke Pakre, a neznatni džamijski ostaci spominju se i u Orahovici. Na Bosutu kod Vinkovaca 1938. su zabilježene “ruševine turske mošeje“ (Dragić, 1938; Karač, 2010c; Karač, 2015). U osječkoj je tvrđi na Križanićevu trgu arheološki istražena i prezentirana Kasim-pašina džamija iz 1558. (Minichreiter, 1984), a doskora se iskopavanje tvrđavske džamije i prezentacijanjenoga temeljnog sloja očekuje i na platou tvrđave u Iloku. Uz spomenute džamije poznate po materijalnim ostacima, Čelebija u svojim opisima izrijekom spominje i negdašnje džamije u Sinju, Vrlici, Kninu, Jasenovcu, Dubici, Moslavini na Dravi, Voćinu... Zanimljivo da on navodi i male džamije unutar utvrda koje su služile vojnoj posadi, i to u Udbini, Bijeloj Stijeni, Velikoj, Siraču, Stupčanici, Virovitici itd. (Čelebi, 1996). Franjo Difnik sredinom 17. stoljeća za džamiju Ferhad-bega Sokolovića u Zemuniku kaže: “Džamija i stan sandžak-bega građeni su barbarski, ali zanatski vješto, imajući sprijeda jedno veliko dvorište ili saraj od zidina...“ (Jurin Starčević, 2009). Osmanski izvori spominju i džamiju u Hrvacama koju je utemeljio Ferhad Sokolović.U Drnišu je sačuvan jedini džamijski minaret u Hrvatskoj (16. st.), građen od fino klesanog kamena (uzorno je obnovljen 1968.) (Zdravković, 1956; Zdravković, 1964; Pelc, 2007). Na fotografiji i nekim crtežima iz 1919. dokumentiran je i tada još postojeći donji dio minareta Kasim-pašine džamije u Đakovu (lokalno nazivan 'turska tamnica'), što je kao slikovita ruševina bio uklopljen u romantičarski inventar Strossmayerova biskupskog perivoja. Također je i danas postojeći donji dio zvonika spomenute crkve sv. Ante (izvorno džamije) u Drnišu substrukcija minareta. Zanimljiv opis minareta požeške 'Šerklot' džamije ostavio je Čelebija koji kaže da je “...vrlo visok i sav od crvene opeke“ (Čelebi, 1996) – vjerojatno franjevački srednjovjekovni zvonik koji i danas postoji. Brojni su džamijski minareti prikazani i na vedutama naših gradova iz turskoga razdoblja.Većina gradskih naselja imala je i musallu, veći molitveni prostor na otvorenom gdje su povremeno (a obavezno na oba Bajrama) zajednički klanjali svi muslimani kasabe. Za sada je takvo polje identificirano na planu turskog Vukovara u zoni današnjega 'Bećarskog križa' (Karač, 2010a), a izrijekom su musalle zabilježene u defterima Požege (1579.) i Mitrovice (1581.).Iako u kronološkom pomaku od promatranog razdoblja, i ne u vezi s Turcima već s doseljavanjem bosanskih muslimana, zanimljiva rediviva islamske umjetnosti u Hrvatskoj javljaja se pri izgradnji džamija tijekom 20. stoljeća (Žunić, 2011a,b; Žunić, 2012; Žunić, 2015). Malo je poznato da su arhitekt Zvonimir Požgaj i slikar Omer Mujadžić 1940./41. izradili za to vrijeme moderni projekt za zagrebačku džamiju na lokaciji Kraljevac-Zelengaj od koje se odustalo u zamjenu za 'državotvornu', vrlo dvojbenu adaptaciju zagrebačkog Doma umjetnika za džamiju, s izgradnjom triju vitkih minareta (arh. Stjepan Planić i Zvonimir Požgaj, 1941.-1944.) (*** 1943; Požgaj, Planić, 1943). Prva naša poslijeratna džamija izgrađena je u selu Gunja kod Županje (arh. Faruk Muzurović, 1969.), a u isto je vrijeme

izniman, na žalost nerealizirani projekt džamijskoga kompleksa za zagrebačku lokaciju Srebrnjak-Bijenička izradio arh. Juraj Neidhardt (razne etape razrade 1969.-1973.) (Najdhard, 1974). Kasnije je nova, također autorski relevantna džamija izgrađena uz Folnegovićevo naselje (arh. Džemal Čelić i Mirza Gološ, 1979.-1987.) (Muftić, 1997; Hasanbegović, Nanić, 2009), a na javnom je natječaju izabran projekt za nedavno dovršenu džamiju u Rijeci (skulpturalni model Dušan Džamonja; arhitektura Branko Vučinović, Darko Vlahović, izvedeno 2013.) (Žunić, 2013) te su provedeni natječaji za džamije u Sisku i Osijeku (na potonjem je natječaju izabran rad arh. Davora Matekovića, 2014.).Tekije, zavije. – U turskoj je Slavoniji postojalo oko 20 derviških tekija ili zavija, snažnih središta islamskog misticizma (Moačanin, 1989; Hafizović, 2001; Ratkovčić, 2014). Najznamenitija je bila vukovarska Hindi-babina tekija, omiljeno mjesto hodočašća na grob proroka koji je ondje bio pokopan. Nalazila na prostoru današnjeg dvorca Eltz i u ranim je postturskim godinama (čini se sve do 1736.) taj objekt služio kao prvo sjedište uprave vlastelinstva (Čelebi, 2010; Karač, 1994; Karač, 2010a). Češće su spominjane još i tekija u Grgurevcima u Srijemu te Ulama-pašina zavija u Požegi iz vremena oko 1550. (možda na nju podsjeća još postojeća turska česma i tamošnja ulica zvana 'Tekija' ispod brijega Sokolovac). Tijekom 17. stoljeća u Osijeku su djelovale čak četiri tekije, u Mitrovici tri, toliko i u nevelikim Nijemcima, u Pakracu i Rači po dvije, Cerniku, Iloku i Valpovu po jedna, tekija se spominje i u Šarengradu, a vjerojatno je postojala i u Dalju itd. U Petrovaradinu u Srijemu nalazi se svetište Gospe Tekijske, gdje je prvotna postturska kataločka crkva nastala 1693. preuređenjem džamije koja je postojala do 1881., dok tekijska česma na obližnjem izvoru postoji i danas, i po oblikovanju bi mogla biti turska građevina.Groblja, turbeta i mezarski nišani. – Jedino danas postojeće grobno turbe u Hrvatskoj nalazi se u Iloku, a pripada rijeđem 'ciborijalnom' tipu otvorenog paviljona s kupolom na četiri stuba (Szabo, 1929; Dragić, 1938; *** 1975; Horvat, 1975; Mohorovičić, 1975; Radauš, 1975). Nije utvrđeno tko ga je gradio, no po eksponiranom smještaju usred tvrđavskog platoa, zasigurno je riječ o visokom ugledniku, možda kojem od srijemskih sandžak-begova, svakako vakifu (utemeljitelju, donatoru) danas nestale središnje džamije podignute na tvrđavskom platou u čijem je haremu (zelenom dvorištub) turbe podignuto. U novije vrijeme turski su stručnjaci postavili i tezu da taj objekt možda i nije turbe, već paviljon džamijskog šadrvana (fontane za obredno pranje prije molitve), slične arhitekture kakav je i još postojeći šadrvan u Maškovića-hanu u Vrani.

Samo s fotografija poznato je tzv. Gaibijino turbe što je stajalo na obali Save kod Stare Gradiške. Arhitektonski je drugačije koncipirano, kao zatvorena 'kapela' četverokutnog tlocrta. Zanimljivo je da je austrijska vojna posada preko dva stoljeća tolerirala popravak toga mauzoleja koji su o svome trošku održavali i redovito mu hodočastili muslimani s bosanske obale, a posljednju je temeljitu rekonstrukciju platio sam car Franjo Josip I. Gaibijino turbe je 1954. razgrađeno i prenešeno u harem tekijske džamije u Bosanskoj Gradiški na suprotnoj obali Save s ne baš uspješnom rekonstrukcijom, a u nedavnom su ga ratu navodno oštetile ili srušile srpske postrojbe (Szabo, 1929; Kostić, 1934; R. R., 1934; *** 1937; Dragić, 1938; Hadžibajrić, 1976; Žugaj, 1992; Hadžialagić, 2001).

U Visuću nedaleko Udbine nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovića iz 1601. (porušeno 1815., no dokumentirano u opisima).U novije vrijeme, nakon arheoloških istraživanja na Križanićevom trgu u osječkoj Tvrđi, parternom je 'grafikom' u opločenju prezentiran tlocrt velikoga oktogonalnoga Kasim-pašinog turbeta zatvorenog tipa, inače dobro poznatog s više planova i veduta turskoga Osijeka te iz Čelebijnog opisa koji kaže da je to olovom pokriveni svijetli mauzolej pod kupolom (Čelebi, 1996). Na istoj je lokaciji utvrđeno i jedno manje turbe otvorenog tipa (Minichreiter, 1984). Arheološki je u Osijeku istraženo i Mustafa-pašino turbe poligonalnog tlocrta, a za sada su nepoznate lokacije dviju derviških grobnica – Bajram-babinog turbeta (Čelebija ga spominje na zapadnom izlazu prema Valpovu) i Husrev-babinog turbeta smještenog 'u bašćama' na Beogradskom drumu, dakle istočno od Tvrđe, moguće na današnjem Vijencu I. Meštrovića gdje je otkriveno tursko groblje.Najpoznatije hodočasničko mjesto osmanske Slavonije – Hindi-babino turbe uz spomenutu dervišku tekiju u Vukovaru – nije sačuvano niti u tragovima (Karač, 1994; Karač, 2010a), no lijepo je opisano na više mjesta u Čelebijinim Putopisima iz 17. stoljeća (Čelebi, 1996; Čelebi, 2010). Mjesto hodočašća bilo je i Hasan-efendijevo turbe podignuto oko 1590. uz halvetijsku tekiju u Požegi, a ondje je već od ranije postojalo Dönmez-begovo turbe te turbe dizdara Ahmeda (vojnog zapovjednika grada). U Hrvatskoj je sačuvano i podosta manjih turskih grobnih znamena – mezarskih nišana – koje, međutim, ne možemo smatrati pravom arhitekturom, već prije kamenom manufakturnom plastikom (Karač, 2010c) o kojoj je bilo riječi u poglavlju o tursko-islamskoj umjetnosti i umjetničkom obrtu, gdje se mogu naći detaljniji podaci.U korpusu arheološke grobne baštine vrijedno je upozoriti da je 2001. u pakračkom naselju Vinogradi na lokalitetu indikativnog toponima 'Tursko groblje' otkrivena i istražena nekropola koja je radiokarbonatnom analizom C-14 datirana u vrijeme oko 1643., a u Vukovaru je prilikom poslijeratne obnove Hrvatskog doma i obližnje Oranžerije dvorca Eltz na širem prostoru gradilišta otkopano više turskih grobova, točno na mjestu gdje se po Čelebijnom opisu nalazilo gradsko groblje uz Hindi-babinu tekiju (Karač, 2010a). Tursko je groblje jasno ubicirano i u Makarskoj (Tomasović, 2012).Kuće, dvori i stambene kule. – Zbog uglavnom nesolidne gradnje očuvanih primjera stambene arhitekture turskoga doba u Hrvatskoj gotovo i nema. Nekolicina još postojećih građevina koje nije moguće pouzdano datirati, iako nose čitljive orijentalne elemente i lokalne nazive 'turska kuća' i sl., vjerojatno su novijega podrijetla i tek su sporadični importi u našim pograničnim gradovima (prebjezi i doseljenici iz Bosne). Donedavno su još postojali takvi objekti, poput kuće Tomić s 'turskim' dimnjakom u Požegi ili katnog čardaka Muljevića u dijelu Požege zvanom Arslanovci (sic!), zatim u središtu Slavonskoga Broda gdje je pred nekoliko godina devastirana posljednja 'turska kuća'. (Karač, 2010c). U skupinu takvih objekata s orijentalnim reminiscencijama može se ubrojiti i krajiški čardak na obali Save u Županji, neke kuće iz Voćina te najneobičniji primjer – znamenita 'turska kuća' s doksatnimim čardakom u Bakru na Hrvatskom primorju, vjerojatno 'levantska' akvizicija kojega lokalnog pomorca ili trgovca (Marochino, 1963). Slikovita Casa Turca u Rijeci je pak historicistička

palača s kraja 19. stoljeća, preuređena za rezidenciju turskog konzula te nema veze s povijesnom osmanskom prisutnošću koje ondje i nije bilo (Halepović Đečević, 2007).Pedesetih godina 16. stoljeća u Požegi se spominje raskošan kösk (vila, ljetnikovac) Bali-bega Malkočevića, a kasnije i veliki seraj (dvor) Hadži-Mehmeda što je za konak bio otvoren svim putnicima. Jesu li te rezidencije uglednika doista bile tako dojmljive treba vidjeti i u bilješkama zapadnih putopisaca, primjerice kod Prandstättera kojega je prilikom posjeta Iloku 1608. srijemski sadžak-beg primio u drvenom seraju. Tursku stambenu arhitekturu kvalitetnije mogu reprezentirati tzv. 'Kadijini dvori' u Imotskom, danas ugrađeni u sklop franjevačkog samostana. U ruševinama još postoje dvori Hasan-age Arapovića (opjevani u Hasanaginici), s kulom i trima bunarima na lokalitetu Lupoglav kod Zagvozda u Dalmatinskoj zagori (Demori-Staničić, 1989; Talundžić, 2004). Polovinom 17. stoljeća Čelebija je u varoši Cernik vidio “...prizemne i jednokatne kuće, a sve su pokrivene šindrom (...) i imaju svoje bašće divne kao zemaljski raj“ (Čelebi, 1996). Građenje lakom kanatnom konstrukcijom (drveni okviri s ispunom od ćerpića, naboja ili pleta), inače još uvijek prisutno u tradicijskoj arhitekturu Slavonije, orijentalno je umjeće koje su u naše krajeve donijeli putujući turski dunđeri (tesari, graditelji). Zanimljivo svjedočenje o kvaliteti gradnje u turskom Drnišu ostavio je Čelebija iz vremena oko 1660: “Sada u gradu nema građevina od drveta. Zbog bojazni da ne budu spaljene u ratu, sve su građevine građene od tvrdog materijala...“ (Čelebi, 1996). U područjima Like i osobito Dalmatinske zagore gdje su se Turci znatno duže zadržali i gdje je gradnja u kamenu omogućila vjekovnu trajnost nastambi, očuvalo se dosta primjera autentičnih turskih stambenih kula, uglavnom iz 17. stoljeća (Žunić, Karač, 2013). Tom specifičnom fortificiranom tipu feudalnog stanovanja (poznatom diljem balkanskih prostora) pripadaju još postojeće: Alića-kulina i kula age Senkovića u Gospiću (17. st.), vitka kula Jusuf-age Tunića u Islamu Grčkom, ruševine kule Atlagića kod Benkovca, Alibegova kula u Imotskom, nekoliko ruševnih turskih kula u obližnjoj Glavini, zatim Muminova i Dizdarevića kula (rodna kuća Tina Ujevića) te kula bega Cukarinovića, sve u Vrgorcu (Demori-Staničić, 1989; Gamulin, 2007b; Jurin Starčević, 2009; Jurin Starčević, 2011; Žunić, Karač, 2013; Karač, 2014). Tri turske stambene kule nalaze se i na području Pline ponad Ploča (stari župni dvor, Grupkovića-kula kod Puljana i kula u zaseoku Karamatića). I u Makarskom primorju (koje je pod tursku vlast dospjelo već 1499.), postoje brojne stambene kule iz turskoga vremena. U Gornjim Tučepima su tri kule, vjerojatno iz 16. stoljeća (Bušelića, Šarića i Lalića), u zaseocima Podgore (Ruščići, Marinovići i Batošići) također su sačuvane tri turske kule, postoje i kule u Drašnicama, zatim Zalina kula u Igranima (nejasno je li turska, ili protuturska?), dvokatna kula u Gracu (također je možda i iz prvih postturskih godina), ruševine turske kule u Drveniku kod Zaostroga... Na starim grafičkim prikazima te u pisanim izvorima na širemu makarskom području dokumentirano je još barem desetak obiteljskih kula koje danas više ne postoje (Božanić-Bežić, 1970; Jurišić, 1972).Jedina očuvana stambena kula u Slavoniji je ona Ja(h)jić-bega u Gorjanima kod Đakova, četverokutnog tlocrta, masivno građena opekom, inače 1837. pretvorena u kapelu sv. Tri kralja, u kojoj je funkciji i danas (Szabo, 1929; Horvat, 1975; Pelc, 2009).

Utvrde. – Zbog osmanlijskih osvajanja i stalnog pomicanja granice prema zapadu, utvrde koje su ostajale u zaleđu turskog serhata (krajine, bojišta) ubrzo su gubile na važnosti, pa uglavnom nisu obnavljane ni ojačavane. Manje turske pregradnje za sada su identificirane na gradu Ružici kod Orahovice, dodatno je utvrđen Budak te stariji kašteli u Udbini, Perušiću, Karinu, Nadinu, Gradini u Vrgorcu..., a najambicioznije je novim kulama ojačan Cetin (kula Ergarska 1739. i kula Drenđula 1765./66., što je obilježeno i sačuvanim turskim natpisima na samom objektu) (Valentić, 1969). Danas je uzorno konzervirana kružne kula koju su Turci u 17. stoljeću podigli u srednjovjekovnoj tvrđi grada Drniša ponad kanjona Čikole (Zdravković, 1956; Zdravković, 1964), ostaci dograđene također kružne osmanlijske kule postoje na bribirskom platou, a isti tip oblih kula Turci su dodali i na tvrđavi Topana u Imotskom (Gamulin, 2007a). U ostalim kaštelima gdje je boravila lokalna posada podizane su tek drvene nastambe za asker (vojnu posadu) i poneka čvrsta gradnja za skladište municije, a ukoliko je postojećim fortifikacijama i dodan 'turski sloj', u pravilu su to bile privremene drvene palisade i naboji od zemlje (primjeri Vukovara ili osječkog panađura u južnom predgrađu Tvrđe).Neka naselja bez utvrda do početka 17. stoljeća su postala prometno važna kao mjesta skele, mosnog prijelaza, konačišta ili menzile za izmjenu konja (osobito na Budimskom drumu), zbog čega su planski fortificirana obodnim palisadama u formi pravilnog četverokuta, stekavši tako status palanke (Dalj, Tovarnik, Sotin i dr.). Svakako najbolje poznati primjer planirane nove palanke je već opisana Petrinja (Steinman, 1942; Horvat, 1975), detaljnije elaborirana u tekstu o osmanskome urbanizmu. Tek iznimno Turci su naše gradove ojačavali sustavom tvrdih zidina i kula, kao što je to po nalogu carigradske Porte 1568. u Makarskoj izveo Sinanov učenik Hajredin ml. (netom po završetku mostarskoga mosta čiju je gradnju također vodio) (Tomasović, 2012; Puljić, Karač, 2014). Na ulazu u osječku Tvrđu još stoje ostaci opekom zidane uglovne kružne polukule južnoga predgrađa (tzv. Filibeliijeva utvrda), kao jedini ostatak turskoga gradskog zida koji se protezao između grada i sajmenog panađura. Srednjovjekovne fortifikacije strateški važnih tvrđava u Kninu (Ćuzela, 2007) i Klisu (Firić, 1996) Turci su u 16. stoljeću ekstenzivno nadogradili, stvorivši najsnažnije utvrde u dalmatinskom zaleđu, no i nakon venecijanske reconquiste te su tvrđave doživjele opsežne adaptacije pa je danas teško razlučiti što je na njima osmanski, a što mletački sloj. U pograničnim područjima Like ipak su očuvani i znatni ostaci izvorno turskih tvrđava – primjerice, u okolici Gospića gdje se u selu Mušaluku nalazi Bešina kula, u ličkom Perušiću gdje dominira kula Malkoč-bega izgrađena 1555. usred starijega četverokutnog kaštela, zatim Štulića-kulina s ruševinama turskog kaštela i velike cilindrične kule, a ponad Budaka su i ruševine turske stražarnice na Bešić-gradini (Horvat, 1975; Horvat, 2013; Kruhek, 2013). Još su brojniji primjeri novoizgrađenih turskih utvrda na području Dalmatinske zagore, poput kaštela s velikom kulom u Perušiću kod Benkovca, četverokutnog turskog kaštela s tri kule što su ga kod Karina uz solane uredili vranski zaimi Durakbegovići i više utvrda u kanjonu Zrmanje podignutih za obranu Obrovca. Za solinsku Gradinu što se donedavno smatrala srednjovjekovnim kaštelom, nedvojbeno je utvrđeno da je izvorno turska utvrda koju je u

funkciji zauzimanja Klisa tijekom 1531., za samo 15 dana, izgradio Husein-paša (ubrzo je razorena, te je ponovno podignuta 1536.). U Imotskoj krajini zanimljivi su ostaci turske stražarnica kod Prološca i ruševine graničarske kule u Aržanom, te one nad selom Nisko na Moseću. Kružna turska kula stoji i kod Neuma (Gamulin, 2007b). Za područje Zagore vrijedno je upozoriti na Tapu tahrir defter iz 1702. u kojem su opisane sve (tada još vrlo brojne) utvrde na prostoru razgrabičenja između turskih područja i Venecije (Jurin Starčević, 2009; Jurin Starčević, 2011).Danas najznamenitija, ujedno i najranija utvrda koju su Turci podigli na tlu Hrvatske, monumentalna je kružna kula Norinska s ostacima okolnih bedema, smještena u močvarnoj dolini Neretve (oko 1500. gradi je Hodža Mustafa-paša Ušćuplija). Izvedena je vrlo solidno, kamenim klesancima, s modernim artiljerijskim strijelnicama i još uvijek je izvrsno očuvana, vjerojatno zato što je nakon vojne uporabe do novijeg vremena sekundarno služila kao vjetrenjača! (Karač, 2010c)Neobično je što Turci kasnije nisu pokazivali nikakav interes za fortifikacijske novine, poput renesansnih bastionskih utvrđenja koja se već od 40-ih godina 16. stoljeća grade u njihovome prvom susjedstvu ili na samoj granici (od Zadra i Šibenika do Karlovca, Ivanića, Koprivnice, itd.). Naznake bastiona koji bi mogli biti iz turskoga doba za sada su naslućene samo u Požegi i Iloku. Bastioni su ucrtani i na nekim prikazima Virovitice, te na prvim postturskim planovima Erduta, Đakova i Cernika, no nije vjerojatno da su turskoga podrijetlla.Karavanseraji, hanovi, musafirhane i menzilhane. – U našim krajevima, kao i diljem Carstva, uza sve važnije drumove (ceste) građeni su državni ili privatni karavanseraji, veća besplatna konačišta prilagođena za smještaj konja i robe, često uzdržavana iz sredstava nekog vakufa (zaklade), dok su u gotovo svakome većem mjestu postojali i privatni hanovi (gostionice, svratišta), ne bitno drugačije arhitekture, no s obavezom plaćanja boravka. Na području dalmatinskoga zaleđa bilo je barem šest karavanseraja ili većih hanova i to u Kninu, Obrovcu Sinjskom, Klisu, Trilju, Makarskoj i Vrani (Jurin Starčević, 2009). Jedini još postojeći primjer te vrste građevina u Hrvatskoj je monumentalni kameni han vezira Jusuf-paše Maškovića u Vrani (1644.) koji, iako nikada nije posve dovršen, predstavlja uopće najveći sklop osmanske arhitekture u našim krajevima, nedavno uzorno restauriran (Desnica, 1937; Petricioli, 1971; Magaš, Mesić, 2013). Navodno još stoji turski han kod Banovaca u Srijemu, a donedavno je postojao i han u Zadvarju u zaleđu Omiša. Veliki je karavanseraj s menzilhanom za izmjenu konja postojao i u Vukovaru gdje je više puta zabilježen u defterskim popisima, a ucrtan je i na planu turskog Vukovara iz 1687./88. pa mu je tlocrt poznat, a položaj ubiciran na prostoru između današnjega baroknog trga i Dječjeg dispanzera. Uz to, u gradu se spominju i tri manja hana (Karač, 1994; Karač, 2010a). Drveni karavanseraj je postojao i u sklopu osječkoga panađura, a uz to još i šest trgovačkih hanova, dok Čelebija bilježi da ondje ima i “...vrlo mnogo mjesnih prvaka i velikaša koji drže odžake za primanje gostiju“ (Čelebi, 1996). Zanimljivo da je u Požegi, uz Husrev-begov karavanseraj, kao svojevrsni han s imaretom (javnom kuhinjom) služio i Hadži-Mehmedov

dvor koji je inače bio njegova privatna rezidencija. Prema defterskom popisu iz 1579. jedan se karavanseraj spominje i u Đakovu (Hafizović, 2014). Po dva hana Čelebija navodi u Valpovu, Rači, Pakracu i Cerniku, a barem po jedan manji han imale su palanke Tovarnik, Sotin i dr. U Iloku Čelebija spominje “...odličnu kavanu s lijepim vidikom“ (Čelebi, 1996). Putnike, uglavnom hodočasnike i hadžije, primale su i neke tekije poput vukovarske Hindi-babine, gdje je bila i gradska musafirhana (besplatno konačište).Dućani, magaze, panađuri. – Sva veća mjesta, osobito kasabe i šeheri na važnijim putevima, imala su razvijene trgovačko-zanatske čaršije s nekoliko desetaka, čak i s više stotina lokala, no na području Hrvatske, koliko je pozbnato, nije bilo niti jednoga velikog bezistana niti tvrdo građenog bazara.Kao posve specifičan urbani sklop dućana, magaza, radionica i sajmišta na otvorenom, u jugozapadnom je podgrađu Osijeka postojao veliki panađur izgrađen od dasaka, zabilježen već 1579., no većeg je značaja tek u 17. stoljeća kada ga Čelebija bilježi kao “alargo palanku“ s 1000 dućana! (Čelebi, 1996)Vezano uz trgovinsku razmjenu, zanimljivo je da na ulazu u Vodice još stoje ostaci turske badžhane (svojevrsni porezni tržni ured, ponekad i carinarnica).Hamami. – Više danas nestalih hamama (javnih kupališta) dokumentirano je u pisanim izvornicima – primjerice u Mitrovici su u 17. stoljeću postojala tri hamama, izrijekom se navode u Pakracu i Osijeku, a “male hamame“ Čelebija je vidio i u Cerniku, Rači i Dalju (Čelebi, 1996). Hamam je postojao i u Valpovu. Neki su i točno locirani na planovima naših gradova iz turskoga doba, a osobito precizno nacrtane su vukovarske kupke s dvije kupolom svođene prostorije (muški i ženski dio, ili možda tople i hladne banje), čiji su temelji otkopani prigodom nedavnih komunalnih radova u Teslinoj ulici (Karač, 2010a). U Đakovu je oko 1560. postojao hamam u vakufu Benlu-age koji je trebao služiti izdržavanju njegova mesdžida, a 1580. u sudskim se spisima spominje kao ruševan. Zanimljivo je da stanoviti 'arhitekt Džafer' procjenjuje da bi za njegov popravak trebalo 100.000 akči, pa je odlučeno da ga se proda (Hafizović, 2014). U vakufu Gazi Husrev-bega postojao je i hamam u Požegi (Cviko, 1985).Jedini dijelom očuvani hamam u Hrvatskoj prigrađen je uz prvu jugozapadnu kulu na gradskim zidinama Iloka (Horvat, 1975) i upravo je dovršena njegova obnova s rekonstruiranom kupolom, uključujući i restauraciju zidnih arabeski izvedenih u stucco reljefu. Slikovito ga je opisao Čelebija: “...to je divan i krasan hamam, sa prijatnim zrakom i lijepom zgradom, u kojoj se nalaze dvije kurne i četiri sofe“ (Čelebi, 1996). Istočnije, u Srijemu, na fotografijama su dokumentirani ostaci turskih kupki u Slankamenu, navodno i danas sačuvanih u podrumu stare župne kuće (Szabo, 1929; Dragić, 1938). Ložište s podnim kanalima za topli zrak što je 1977. otkopano u parku u Nijemcima, vjerojatno je tekođer ostatak turskog hamama. Ćesme, bunari, sebilji i šadrvani. – Kultura vode kao nezaobilazni dio ugođaja islamskoga grada, ali i kao sastavnica obrednog inventara uz džamije i tekije, u našim je krajevima obilježena brojnim još postojećim javnim turskim česmama.

Slikovita kamena 'česma triju kraljeva' (!) s vitičastom lučnom nišom karakteristiočnom za tip mihrab-česmi sačuvana je podno Klisa (Zdravković, 1958; Zdravković, 1964; Firić, 1996). Zidane turske česme akcentne arhitekture (ponešto 'romantičarski' obnovljene) postoje i u Slavoniji – u Oriovcu, Požegi (simptomatičnog, već spomenutog naziva 'Tekija') (Horvat, 1975), zatim kod Slavonskog Broda (česma 'Rozinka' na Brodskom brdu) te u Srijemskim Karlovcima. Turska česma postoji i u perivoju ispred ulaza u cernički dvorac (Horvat, 1975). Nalazi Kasim-pašine česme s dvostrukim lučnim nišama otkopani su kod Osijeka uz cestu za Baranju, arheološki je također istražena česma (možda šadrvan ili sebilj?) uz Kasim-pašin džamijski kompleks na Križanićevom trgu u Tvrđi, a ostaci još jedne turske česme zidane opekom čuvaju se i u osječkome Muzeju Slavonije. U popisima grada Požege spominju se Mustafa-pašina i starija Jahja-begova česma. U Iloku pokraj Arslan-begove džamije Čelebija kaže da “...postoji jedna česma kao voda života“. Čelebija u Osijeku bilježi 12 sebilja ('kioska' s tekućom vodom za javno korištenje), među kojima su znameniti Serdarov, Ćehajin i Kasim-pašin sebilj (potonji natkrivren drvenom kupolom) (Čelebi, 1996). Kopani bunar s prepoznatljivom turskom arhitekturom 'lomljenog luka' (koja ipak može biti i gotička) u obliku malenog paviljona ili nadgrađa fotografski je evidentiran uz franjevački samostan u Iloku (srušen je pred nekoliko desetljeća), a turski bunari još postoje u Zagvozdu u Dalmatinskoj zagori te kod Vrgorca (bunari Muminovac i Dizdarevac). U zaselku Kokeze kod Ogorja u Zagori sačuvan je indikativni toponim 'Turski bunar', no ostataka više nema (Karač, 2011). Kao zanimljivost, spomenimo da je Čelebija kod Tovarnika, gdje je u jednom pohodu konačila brojna turska vojska, 1663. vidio “...četiri stotine bunara iz kojih se voda izvlači na čekrk“ (Čelebi, 1996).Kameni, lučno oblikovani paviljon šadrvana (obredne fontane za abdest) i danas je glavni akcent monumentalnoga Maškovića-hana u Vrani, a novija je pretpostavka da je i već spomenuto turbe u Iloku (vrlo slične arhitekture vranskome paviljonu), zapravo šadrvan nestale džamije koja je ondje identificirana u arheološkom sloju.

INŽENJERSKO GRADITELJSTVO

Mostovi. – Iako zbog jednostavnoga utilitarnog oblikovanja ne nose izraziti islamski kôd, nesumnjivo najmonumentalnije građevine koje su Turci na našem tlu ostavili su – mostovi. Na važnijim putnim pravcima prvotno su građeni kao dio vojne, a potom državne infrastrukture, štićeni i održavani posebnim postrojbama derbenđija. Njihova je realizacija najčešće vezana za vojne potrebe, pa ih je i izvodila posebna vojna inženjerija na čelu koje su često bili talijanskih najamni odredi mostograditelja, tzv. Nassadisti (Karač, 2011).

Tako je pri pohodu na Mohač 1526. veliki vezir Ibrahim-paša radi prijelaza vojske preko močvara Vuke kod Vukovara dao podići drveni skeletni most dug 550 metara. Putopisac Čelebi navodi da je “..taj most dovršen (...) za tri dana i tri noći, po nalogu sultana Sulejmana da bi muslimanska vojska u svome pohodu protiv grada Osijeka, mogla prijeći. Upotrijebljeni su svi esnafi i na tisuće majstora da se podigne taj most... Rijeka Vuka teče ispod toga umjetnički (sic!) izrađenog mosta...“ (Čelebi, 1996). Iako Čelebija obično pretjeruje u faktografskom dijelu opisa (u ovom slučaju u kratkoći izvedbe mosta), ostaje činjenica da je

Vukovar zauzet 1., a sultan je preko dovršenoe ćuprije s vojskom prešao već 13. kolovoza 1526.! Da nije bila riječ o tek provizornoj gradnji govori i činjenica da je, iako izveden od drva, most služio čak 261 godinu, još cijelo jedno stoljeće nakon odlaska Turaka (srušen je 1787.). Protezao se trasom današnje glavne gradske ulice od baroknoga trga do kapele sv. Roka, a arheološki ostaci njegovih drvenih pilona u više su navrata iskopani prilikom izvođenja komunalnih radova (Karač, 1994; Karač, 2010a; Rac, 2012).Gotovo mitsku važnost u opisima suvremenika imao je također drveni most kod Osijeka, inače vrlo poznat kao česti likovni motiv na prikazima turskoga grada. Od obale Drave kod gradskih vrata Tvrđe protezao se baranjskim močvarama u dužini od gotovo osam kilometara do Darde, djelom nošen na hrastovim šipovima, a djelom na pontonima od povezanih brodova. Iako je prvotno podignut također za Mohačke bojne 1526. (kada je odmah nakon prelaska vojske po nalogu Sulejmana razoren da bi se spriječila mogućnost povlačenja!), više je puta iznova građen, ponovno paljen i popravljan (npr. za 'sigetske vojne'). Za niskoga vodostaja Drave ostaci su mu još uvijek vidljivi, a nedavno su provedena kompleksna hidroarheološka, kartografska i historiografska istraživanja u cilju rekonstrukcije izgleda mosta i njegove točne trase (Smičiklas, 1874; Matasović, 1929; Zirojević, 1987; Matasović, 1992; Zirojević, 1994; Mažuran, 1999; Mažuran 2009; Pešić, 2011a,b; Haničar Buljan i dr, 2014; Karač, 2015c). Kao 'infrastrukturu' za buduća osvajanja Hasan-paša Predojević je 1592. izgradio drveni most na Petrinjčici te na Kupi kod petrinjskog Bresta (Horvat, 1975). Do drugog svj. rata na Krki u Kninu je stajao kameni Atlagića-most. Dva zidana turska mosta (Vukovića i Dragovića most) potopljena su u akumulaciji Peručkog jezera, pa je jedini koji je još i danas u uporabi mali kameni most na riječici Krupi pod Velebitom (An. Ht., 1964).Drumovi. – Zbog vojnih, a kasnije i trgovačkih razloga osmanske su vlasti osobitu važnost poklanjale cestovnoj infrastrukturi, no samo onoj državne važnosti koja je spajala sjedišta ejaleta, eventualno i sandžaka (poput već spomenutoga Budimskog druma koji je preko Beograda spajao Istanbul i Budim, a u našim je krajevima prolazio trasom Tovarnik-Sotin-Vukovar-Osijek-Baranja. Takve su važne ceste, barem u dijelu koji je prolazio kroz gradove, bile izvedene od kamene kaldrme, pa nisu rijetki nalazi ostataka turskoga partera ispod današnjih suvremenih cesta. Kao kuriozitet podsjećam na Čelebijin opis Rače (citiran u poglavlju o osmanskom urbanizmu), koja je sredinom 17. stoljeća sve ulice imala popođene drvenim balvanima!Hidrogradnje. – Turci su u nekim našim naseljima izveli i složene hidrotehničke gradnje, primjerice u Vukovaru, gdje su na šću Vuke u Dunav izgradili drvene zaštitne ustave za ulaz u luku smještenu podno kaštela (Karač, 1994; Karač, 2010a). Drvene i keramičke cijevi turskoga vodovoda čuvaju se u muzejima u Vukovaru i Požegi, a in situ je utvrđen vodovod uz već spomenuti Kasim-pašin džamijski sklop u osječkoj Tvrđi. U Dalmatinskoj zagori turski su vodovodi utvrđeni u Vrani i Drnišu (Jurin Starčević, 2009).

BAŠTINA BEZ TRAGOVA

Iz raznih pisanih i grafičkih izvora (deftera, putopisa, vizitacijskih izvješća, crteža, čak i s novijih fotografija) poznate su brojne danas nestale, navodno turske građevine, za koje više nije moguće potvrditi pouzdanost 'turskih' atribucija. Spominjemo ih ipak kao imaginarni inventar naše osmanske baštine, barem za pamćenje ili za poticaj budućim istraživanjima.

Mlinovi. – Još 50-ih godina prošlog stoljeća postojali su turski mlinovi na vodopadu potoka Savak kod Vinkovaca. Iz 1910. datira slika Ljudevita Fadljevića sačuvana u Gradskom muzeju Vukovar, koja prikazuje tursku vodenicu zvanu 'Cigut' na potoku ispod sela Berka. Na potoku Bačici kod Cernika krajem 60-ih godina srušena su dva navodno turska mlina koje su mještani tradicijski nazIvali 'Sulejman-paša' i 'Osman-paša' (Karač, 2010c). Brojne vodenice u Cerniku spominje i Čelebija, a četiri mlina ucrtana su i na sačuvanom planu turske kasabe. U nevelikoj Motičnini defter iz 1579. na manje od 100 kuća bilježi čak 12 mlinova.Medrese i mektebi. – Od islamskih obrazovnih ustanova, u Osijeku su već u 16. stoljeću djelovale četiri medrese (srednje vjerske škole), među kojima se istiću Kasim-pašina i Mustafa-pašina, uz još pet mekteba (osnovnih škola). Čelebija navodi da su osječki mektebi “...u dobrom stanju i puni djece kao carski saraji“. U Pakracu, gdje je kraće vrijeme bilo i sjedište sandžaka, Čelebija bilježi tri medrese i šest mekteba (više nego u Osijeku!) (Čelebi, 1996). Dvije medrese i šest mekteba imao je Ilok, dvije medrese i tri osnovne škole u 17. su stoljeću djelovale u Rači na Savi, a po dva su mekteba zabilježenai u Vukovaru (Karač, 1994) i Nijemcima... O njihovoj arhitekturi ne znamo ništa, a o izgledu možemo zaključivati samo na temelju analogija sa očuvanim primjerima u Bosni.Sahat-kule. – U opisima putopisaca spominju se i neki rijetki objekti, poput sahat-kula što su postojale u vukovarskoj (Karač, 2010a) i valpovačkoj tvrđavi, također i u Osijeku u Tvrđi.

NA KRAJU...

Malo je poznato da je upravo na hrvatskim prostorima povijesni islam u svome vojnome, političkom i vjerskome širenju, pa tako i u prisutnosti islamske arhitekture i umjetnosti, dosegao najzapadniju točku u Europi (ako zanemarimo rana stoljeća maurske Andaluzije). Dugo vremena ta se točka nalazila na osmanskoj granici nedaleko Otočca u Lici, koja je gotovo 100 kilometara zapadnije od meridijana Beča!

Prožimanje umjetničkih i uopće civilizacijskih manifestacija Zapada i Orijenta, dodir dviju velikih konfeseja – kršćanstva i islama – i razgraničenje triju velikih država – Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva – od kraja 15. do kraja 18. stoljeća događali su se upravo na hrvatskome tlu, ostavljajući u korpusu naše baštine originalan i unikatan sloj umjetničkih prinosa kakav drugdje u zapadnoj Europi ne postoji. Stjecajem povijesnih antagonizama mnogo je tursko-islamskih spomenika uništeno, a za istraživanje preostalog donedavno i nije bilo interesa, pa ovoj generaciji ostaje zadaća temeljite revalorizacije i afirmacije osmanskih umjetničkih prinosa na našem tlu.

__________________________________________________

PRILOG – IZABRANO DJELO OSMANSKE ARHITEKTURE U HRVATSKOJ

Đakovo: Ibrahim-pašina džamija, 1565. [danas crkva Svih svetih]. – Od tri još postojeće turske džamije u Hrvatskoj, kako je spomenuto, najveća je i najcjelovitije sačuvana ona u Đakovu, koja je ujedno i najvažniji tursko-islamski spomenik u Slavoniji, a uz Maškovića-han u Vrani i ključno djelo osmanske arhitekture u cijeloj HrvatskojPripada klasičnome osmanskom tipu potkupolne džamije široko rasprostranjene u 16. stoljeću, s najbližim sačuvanim komparativnim primjerima u madžarskom Siklósu, Szigetváru i Pécsu. U njenom interijeru dominira stereotomski koncept prostora s kružnom kupolom na oktogonalnom tamburu, koji je preko uglovnih trompi sa stalaktitnom plastikom položen na kvadratni molitveni prostor. Sjeverni džamijski trijem (sofa), kao i minaret uz zapadno pročelje identificirani su samo u arheološkim tragovima, a niša mihraba i minber uklonjeni su u kasnijim adaptacijama objekta za potrebe katoličke crkve.Prema raspoloživim izvorima, čini se da je vakif (utemeljitelj) te džamije bio Mehmet-beg Memibegović čiji je mesđid 1565. zabilježen u katastarskom defteru, dok je titularni patron Ibrahim-paša kojega bilježe postturski popisi samo jedan od posljednjih potomaka iste obitelji. O siromašnim prilikama u postturskom Đakovu na početku 18. stoljeća govori činjenica da je biskup Patačić jedini prikladan prostor za mjesnu crkvu našao u ruševnoj Ibrahim-pašinoj džamiji koju je dao pokriti šindrom, posvetivši je sv. Gjurgju nešto prije 1716. Biskup Bakić je bogomolju pregradio u slikovitu baroknu rotondu i stavio je u funkciju oko 1725. Nova posveta Svima Svetima spominje se od 1753., a crkva je (umjesto dotadašnje franjevačke) župnom postala istom 1762. te je taj župni status zadržala do prije nekoliko godina. Prvo klasicističko preoblikovanje pročelja izvedeno je već prije 1790., a druga klasicistička faza s i danas postojećim pročelnim zvonikom, koja se pripisuje najvažnijem zagrebačkom klasicističkom arhitektu Bartolu Felbingeru, datira iz 1819. Radikalna historicistička intervencije iz 1885., provedena nedugo nakon potresa, negirala je sve izvana vidljive elemenata turske arhitekture unoseći, međutim, u interijer romantični 'orijentalni' dekorativni oslik, što ga je prema predlošcima Ludovica Seitza (slikara katedrale), izveo Eduardo Petz. U recentnoj konzervatorskoj obnovi građevine naglašeni su elementi osmanske džamije, s rekonstrukcijom nedostajućih dijelova u suvremenim materijalima, no i uz pomalo zbunjujuće 'isječke' svih kasnijih faza transformacije objekta (princip prezentacija slojevitosti spomenika). (Szabo, 1929; Dragić, 1938; An. Ht., 1962; *** 1975; Horvat, 1975; Mohorovičić, 1975; Radauš, 1975; Papić, Valenčić, 1990; Šigir, 1991; Valenčić, Papić, 1995; Nanić, 2009; Karač, 2010c; Karač, 2011; Valerjev Ogurlić, 2012; Isaković, 2014; Karač, 2015a,b)

________

LITERATURA * Opća historiografska literatura te bibliografija o urbanizmu i gradovima turskog razdoblja u Hrvatskoj navedena je u prethodnim poglavljima o tursko-islamskoj umjetnosti i urbanizmu, pa se ovdje neće ponavljati budući da su sva tri autorova poglavlja o tursko-islamskoj baštini u Hrvatskoj sadržajno komplementarna, uključujući i pripadajuće popise literature.

*** (1937). Jedna čudna ličnost u našoj povijesti. Mistični prorok i pjesnik Mustafa ef. Gaibija i njegovo turbe u Staroj Gradišci. Muslimanska svijest, 40 (4. 12. 1937.), 3.

*** (1943). Džamija u Zagrebu. U spomen otvorenja. Zagreb: Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu

*** (1975[?]). Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam [katalog izložbe PMH]. V. Radauš (Ur.). Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske

An. Ht. [Anđela Horvat] (1962). Džamija, Hrvatska. U A. Mohorovičić (Ur.), Enciklopedija likovnih umjetnosti, 2 (str. 156-157). Zagreb: JLZ

An. Ht. [Anđela Horvat] (1964). Islamska umjetnost, Hrvatska. U A. Mohorovičić (Ur.), Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3 (str. 18-19). Zagreb: JLZ

Božanić-Bežić, N. (1970). Kule u makarskom primorju. Makarski zbornik, I, 313-336.

Buturac, J. (1970). Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja. Zagreb: Kršćanska sadašnjost [ACC, I]

Cviko, F. (1985). O Gazi Husrev-begovom vakufu u Slavonskoj Požegi. Anali Gazi Husref-begove biblioteke, XI-XII, 75-79.

Čelebi, E. (1996). Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo: Sarajevo-Publishing [Biblioteka Kulturno nasljeđe]

Čelebi, E. (2010). Hindi-babina tekija u Vukovaru [excerpt iz Putopisa]. Behar, XIX, 93-94, 113.

Ćuzela, J. (2007). Tvrđava Knin. U J. Belamarić; M. Grčić (Ur.), Dalmatinska zagora nepoznata zemlja (str. 661-663). Zagreb: Ministarstvo kulture RH, Galerija Klovićevi dvori

Demori-Staničić, Z. (1989). Spomenici 17. i 18. stoljeća u Splitskoj zagori. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 28, 183-220.

Desnica, B. (1937). Jusuf Mašković i njegov han u Vrani. Novo doba, XX, 298, 15-16.

Dragić, I. (1938). Tragovi turskog vremena u Srijemu i Slavoniji. Srijemske novine, II, 11.

Firić, V. (1996). Tvrđava Klis. Klis: Hrvatsko društvo Trpimir

Gamulin, A. (2007a). Imotska tvrđava Topana. U J. Belamarić; M. Grčić (Ur.), Dalmatinska zagora nepoznata zemlja (str. 665-667). Zagreb: Ministarstvo kulture RH, Galerija Klovićevi dvori

Gamulin, A. (2007b). Kule u imotskoj i vrgoračkoj krajini za turske uprave. U J. Belamarić; M. Grčić (Ur.), Dalmatinska zagora nepoznata zemlja (str. 669-675). Zagreb: Ministarstvo kulture RH, Galerija Klovićevi dvori

Hadžialagić, H. (2001). Šejh Gaibija i druge bilješke iz povijesti Bosanske Gradiške. Rijeka: vlast. naklada

Hadžibajrić, F. (1976). Risala šejha Mustafa Gaibije. Anali Gazihusrefbegove biblioteke, VI, 95-100.

Hafizović, F. (2011). Slavonija – pitanje uloge derviša u širenju islama. U: Mjesto i uloga derviških redova u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova povodom obilježavanja 800 godina od rođenja Dželaluddina Rumija (str. 277-283). Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu; Naučnoistraživački institut “Ibn Sina“

Hafizović, F. (2014). Novi podaci o vakufu/legatu Benlu-age u Đakovu. Scrinia Slavonica, 14, 41-51.

Halepović Đečević, E. (Ur.) (2007). Turska kuća. Casa Turca u Rijeci. Rijeka: Hrvatsko-tursko društvo Rijeka; Liber d.o.o.

Haničar Buljan, I.; Moačanin, N.; Pelc, M.; Pešić, M.; Vučetić, R. (2014). Veliki osječki most – Povijesni dossier i suvremena interpretacija / The Great Osijek Bridge – Historical Dossier and Conteporary Interpretation. Zagreb – Osijek: HAZU – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku [Ed. Mursa aeterna, II]

Hasanbegović, Z.; Nanić, S. (2009). Zagrebačka džamija. Turistička monografija. Zagreb: Turistička naklada d.o.o. [Turizam i baština, 73]

Horvat, A. (1975). Između gotike i baroka. Umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700. Zagreb: DPUH [k. XXII]

Horvat, Z. (2013). Turske kule i gradovi u Lici i Krbavi. Senjski zbornik, 40, 417-470.

Isaković, I. (2014). Tursko-islamska arhitektura i urbanizam u Hrvatskoj. Zaboravljena baština [prikaz predavanja Z. Karača]. Preporodov Journal, 168, 14-15.

J. B. [Josip Bösendorfer] (1948). Koliko je džamija bilo u turskom Osijeku? Osječki zbornik, II-III, 252-253.

Jurin Starčević, K. (2009). Osmanska graditeljska baština srednjega jadranskoga zaleđa u povijesnoj perspektivi. U D. Roksandić; D. Agičić (Ur.), Spomenica Jospa Adamčeka (str. 167-187). Zagreb: FF Press

Jurin Starčević, K. (2011). Prošlost i sadašnjost osmanske graditeljske baštine u zaleđu srednjega Jadrana. U N. Hafiz (Ur.), Proceedings of the Ivth International South-East Europe Turkology Symposium (pp. 993-1014). Prizren: The Balcan Turkology Center

Jurišić, K. (1972). Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine. Zagreb: Kršćanska sadašnjost [ACC, III]

Karač, Z. (1994). Gradograditeljstvo i graditeljstvo na tlu Vukovara od prapovijesti do kraja osmanske vlasti. U I. Karaman (Ur.), Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu (str. 138-154). Zagreb: NK Dr. Feletar Koprivnica

Karač, Z. (2010a). Analiza urbanističko-arhitektonskog razvoja grada Vukovara s težištem na urbanom razvoju tijekom srednjovjekovnoga i turskog razdoblja do 1700. Godine [doct. diss.]. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet

Karač, Z. (2010b). The Analysis of the Urban and Architectural Development of the City of Vukovar with emphasis od Medieval and Turkish Urban Development before 1700 [Doctoral Dissertation – Summary]. Prostor, 18, 2 (40), 513.

Karač, Z. (2010c), Tursko-islamska arhitektura i umjetnost. U M. Pelc (Ur.), Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici (str. 394-415). Zagreb: IPU, Školska knjiga

Karač, Z. (2011). Turkish-Islamic Architecture in 16 th and 17th Century in Croatia: Issues of Assessment and Reconstruction. U L. Kudumović; Idrizbegović Zgonjić (Ur.), 4th International Conference on Hazards and Modern Heritage (H&mH): The Importance of Place. Conference Proceedings (pp. 442-459). Sarajevo: CICOPBH

Karač, Z. (2014). Osmansko-islamska baština u Dalmaciji: umjetničke relacije između Jadrana i Levanta. XVI. Dani Cvita Fiskovića: Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskom bazenu. Znanstveni skup – Knjižica sažetaka (str. 25-26). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet – Odsjek za povijest umjetnosti

Karač, Z. (2015a). Mjesta islamske molitve. Osmanske džamije, tekije i mezari u Hrvatskoj. Hrvatska revija, XV (2), 96-104.

Karač, Z. (2015b). Tursko-islamska arhitektura 16. i 17. stoljeća u Hrvatskoj / Turko-Islamic architecture in the 16th and 17th centuries in Croatia. U E. Halepović Đečević (Ur.), Dvadeset godina Hrvatsko-turskog društva Rijeka 1995.-2015. / Twenty years of the Croatian-Turkish society Rijeka 1995-2015 (str. 220-223). Rijeka: Hrvatsko-tursko društvo Rijeka

Karač, Z. (2015c). Veliki osječki most – Povijesni dossier i suvremena interpretacija. Ivana Haničar Buljan, Nenad Moačanin, Milan Pelc, Mladen Pešić, Ratko Vučetić [prikazknjige]. Prostor, 23, 1 (49), 189.

Kostić, M. (1934). Gaibijino turbe kod Stare Gradiške. Narodna starina, XIII, 1-2 (33), 99-100.

Kruhek, M. (2013). Turske utvrde i kule u Lici i Krbavi 1527.-1689. Senjski zbornik, 40, 471-508.

Magaš Mesić, A. (2013). Vrana za vrijeme turske vladavine – han Jusufa Maškovića. Behar, XXII (111-112), 20-23.

Marochino, I. (1963). Povodom restauracije turske kuće u Bakru. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, XII, 4, 111-112.

Matasović, J. (1929). Stari osječki most. Narodna starina, VIII, 1 (18), 7-32.

Matasović, J. (1992). Il vecchio ponte di Osijek. Most / The Bridge, 3, 5-46.

Mažuran, I. (1999). Most preko močvare. Najveći graditeljski pothvat u Europi. Vijenac, VII, 144 (9. 9. 1999.), 18-19.

Mažuran, I. (2009). Sulejmanov osječki most i “zimska vojna“ Nikole Zrinskoga 1664. U B. Biškupić (Ur.), Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije, I (str. 283-285). Zagreb: Ministarstvo kulture RH; Galerija Klovićevi dvori

Minichreiter, K. (1984). Dio turskog Osijeka na prostoru Križanićevog trga u svjetlu arheoloških nalaza. Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijek JAZU, 3, 43-107.

Moačanin, N. (1989). Gradovi u turskoj Slavoniji i Srijemu [doct. diss.]. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet

Mohorovičić, A. (1975). Razvoj arhitekture na području Slavonije u razdoblju od XVI do XIX st. U V. Radauš, Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI – XIX stoljeća (str. IX-XXXII). Zagreb: Izdavački zavod JAZU

Muftić, O. (1997). Zapisi o gradnjama zagrebačkih džamija. Zagreb: Islamska zajednica Zagreb; Eminex s p.o.

Najdhard, J. (Ur.) (1974). Džamija u Zagrebu / The Mosque of Zagreb. Zagreb: Odbor islamske zajednice Zagreb

Nanić, S. (2009). Obnova negdašnjih džamija u Hrvatskoj. Preporoodov journal, 110, 4-6.

N. T. (1885). Crkva sv. Gjure [džamija!]. Glasnik biskupija bosanske i sriemske, XIII, 163-164.

Omerbašić, Š. (1999). Islam i muslimani u Hrvatskoj [1. Izd.]. Zagreb: Mešihat islamske zajednice u Hrvatskoj

Papić, T; Valenčić, B. (1990). Župna crkva Svih Svetih u Đakovu [džamija]. Zagreb: Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske

Peić, M. (1991). Turci i kultura u Slavoniji, u: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, I. U D. Ćalić i dr. (Ur.), Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, I (str. 229-232). Osijek: HAZU – Zavod za znastveni rad

Pelc, M. (2007). Renesansa [ed. Povijest umjetnosti u Hrvatskoj], Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.

Pelc, M. (2009). Islamski sloj umjetničke baštine Slavonije. U B. Biškupić (Ur.), Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije, II (str. 318-323). Zagreb: Ministarstvo kulture, Galerija Klovićevi dvori

Pelc, M. (2012). Povijest umjetnosti u Hrvatskoj. Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.

Pešić, M. (2011a). Suleiman's bridge ad Darda / Sulejmanov most u Dardi. Submerged heritage / Potopljena baština, 1, 10-19.

Pešić, M. (2011b). The wooden bridge over the wetlands between Osijek and Darda in Croatia. U: Archäologie der Brücken: Vorgeschichte, Antike, mittelalter, Neuzeit (pp. 279-283). Regensburg

Petricioli, I. (1971). Han Jusufa Maškovića. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18, 379-388.

Požgaj, Z.; Planić, S. (1943). Graditeljske osobitosti i ukrasi zagrebačke džamije. U Džamija u Zagrebu, u spomen otvorenja (str. 50-57). Zagreb: Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu

Puljić, B.; Karač, Z. (2014). Fortifikacijski sustav u urbanoj strukturi Mostara tijekom razdoblja osmanske uprave. Prostor, 22, 1 (47), 50-61.

Rac, R. (2012). Ibrahim-paša izgradio je prvi most preko Vuke. Vukovarske novine, 517 (12. 10. 2012.), 10-11.

Radauš, V. (1975). Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI – XIX stoljeća. Zagreb: Izdavački zavod JAZU

Ratkovčić, R. (2014). Prisutnost derviša na području Slavonije i Srijema u vrijeme osmanske vladavine. Scrinia Slavonica, 14, 53-77.

R. R. (1934). Gaibino turbe. Iz prošlosti Bosanske Gradiške. Vrbaske novine, 6 (500), 3.

Smičiklas, T. (1874). Požar osječkog mosta 1664. Vienac, VI.

Spaho, F. (1978). Džamije i njihovi vakufi u gradovima Kliškog sandžaka početkom XVII. vijeka. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, V-VI: 217-229.

Steinman, E. (1942). Nalaz temelja stare turske tvrđave u Petrinji. Tehnički vjesnik, 59 (4-6): 103-106.

Szabo, G. (1929). Spomenici turskog doba u Slavoniji. Novosti, 89, 47.

Šigir, M. (1991). Džamija opet u Slavoniji, jedinstven pothvat konzervatora u Đakovu. Đakovački vezovi, 1991, 90-91.; isto u: Vjesnik / Panorama, 8. ožujka 1991.

Talundžić, A. (2004). Dio Dalmacije kojom su gospodarili Turci – Ostaci ostataka islamske arhitekture u Dalmaciji. Most, Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, XXIX, 172 (n. s. 83)

Tomasović, M. (2012). Zidine grada i položaj muslimanskog groblja u osmanlijskoj Makarskoj 16.-17. stoljeća / Town walls and Muslim graveyard position in Ottoman Makarska from the 16th to the 17th century. Makarsko primorje, 10, 79-84.

Valenčić, B.; Papić, T. (1995). Župna crkva Svih Svetih u Đakovu – građevinski razvoj objekta [džamija!]. Diacoviensia. Teološki prilozi, III, 1, 85-94.

Valentić, M. (1969). Kameni spomenici Hrvatske XIII – XIX stoljeća [katalog izložbe]. Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske

Valerjev Ogurlić, N. (2012). Nepoznato osmansko nasljeđe. Mediteran [Novi list], 2. 12. 2012., 4-5.

Zdravković, I. (1956). Džamija, minare i tvrdjava u Drnišu. Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji, 10, 90-198.

Zdravković, I. M. (1958). Džamija i česma na Klisu. Naše starine, V, 294-297.

Zdravković, I. (1964). Izbor građe za pručavanje spomenika islamske arhitekture u Jugoslaviji. Beograd: Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture

Zirojević, O. (1987). Il famoso ponte d'Essek. Zbornik Matice srpske za istoriju, 35, 83-90.

Zirojević, O. (1994). Il famoso ponte d'Essek. U: CIÉPO Osmanli Öncesi ve Osmanli Arastirmalari Uluslararasi Komitesi: VII. Sempozyumu bildirileri, Pec, 7-11 Eylül 1986 (pp. 273-286). Ankara

Žugaj, V. (Ur.) (1992). Tragovi orijentalnog graditeljstva / Traces of Oriental Architecture / Spuren der Orientalen Architektur. Croatia – Nova Gradiška (str. 77-80). Nova Gradiška: Hrvatski informativni centar

Žunić, A. (2011a). Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj. Prostor, 19, 1 (14), 91-113.

Žunić, A. (2011b). Islamic Architecture in 20 th Century in Croatia – Issues of Assessment and Architectural Interpretation. U L. Kudumović; Idrizbegović Zgonjić (Ur.), 4th International Conference on Hazards and Modern Heritage (H&mH): The Importance of Place. Conference Proceedings (pp. 575-590). Sarajevo: CICOPBH

Žunić, A. (2012). Analiza moderne i suvremene islamske arhitekture u Hrvatskoj. Problemi geneze i valorizacije. U V. Bakić (Ur.), Godišnjak Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 2011/12 (str. 173-174). Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; UPI-2m

Žunić, A. (2013). Džamija u skulpturi. Vijenac, XXI, 501, 32.

Žunić, A. (2015). Moderna i suvremena islamska arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj / Modern and contemporary Islamic architecture in the 20th century in Croatia. U E. Halepović Đečević (Ur.), Dvadeset godina Hrvatsko-turskog društva Rijeka 1995.-2015. / Twenty years of the Croatian-Turkish society Rijeka 1995-2015 (str. 224-223). Rijeka: Hrvatsko-tursko društvo Rijeka

Žunić, A.; Karač, Z. (2013). Kuće-kule u tradicijskoj stambenoj arhitekturi Dalmacije. U M. Muhoberac (Ur.), FEB 2012. Zbornik radova (str. 386-387). Dubrovnik – Zagreb: Folklorni ansambl Linđo Dubrovnik

Žunić, A. (2012). Analiza moderne i suvremene islamske arhitekture u Hrvatskoj. Problemi geneze i valorizacije. U V. Bakić, M. Mrduljaš (Ur.), Godišnjak Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 2011./12. / Faculty of Architecture Yearbook 2011/12 (str. 173-174). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet