Embed Size (px)
Citation preview
2
3
Naslov:
Željka Košarić – Safiris
SVJETLOSNI ZAGRLJAJI
Zbirka poezije (1.digitalno izdanje zbirke)
Urednik:
Željka Košarić – Safiris
Lektura i korektura:
Maja Laboš
Autor fotografija:
Željka Košarić – Safiris
Kristina Kurtović str.56
URL mrežne publikacije
http://www.scribd.com
http://safiris.blog.hr
Datum objavljivanja na mreži: 17.05.2012.
Nakladnik: Vlastita naklada
Zagreb, svibanj 2012.
ISBN 978-953-57159-0-0
4
Copyright©Željka Košarić – Safiris
Sva prava pridržana.
Niti jedan dio ove zbirke ne smije se reproducirati
niti prenositi ni u kojem obliku: elektronički, fotografski
ili na drugi način bez prethodne suglasnosti nakladnika.
Dostupno u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu (http://katalog.nsk.hr/)
5
SADRŽAJ
UVOD
Str.
8. Anđeoski izvor
NEKA BUDE SVJETLOST
11. Neka bude Svjetlost 13. Pričaj mi o Bogu
16. Razgovaraj s Bogom
19. Volim te!
21. Dušo duše moje
24. Ne zaboravi letjeti!
27. Usudi se... kreni... iskorači!
29. Budi promjena!
32. Građanin svijeta
35. I riječ je Bog!
37. Svjetlosna muzika
39. Tihi trenuci jutra 41. Svjetlosni zagrljaji
BLAGOSLOVI SVIMA
44. Blagoslovi svima
46. Namaste
48. Tako si lijepa dok moliš – mojoj majci
51. Ne brini
53. Da Učitelj te posjedne
55. Učitelju srca moga
6
57. Duhovni prijatelji
60. Kad Nebo časti
63. Mir svim bićima
PUTOVIMA SVJETLA... PUTOVIMA TAME...
66. Ljudskost
68. Molim te Dušo, sjeti se svega
70. Moralni zakon
72. Na tren, ja bila sam
75. Prosuđujem... osuđujem…
77. Putovanje
79. Putovima Svjetla... putovima Tame
82. Putujem... putujem…
84. Sinkronicitet
86. Slobodnom voljom
88. Unutarnji nemir
90. Zakon materijalnog svijeta
92. Zvjezdani jedrenjak
SVE BOJE DUŠE MOJE
95. Fragmenti duše moje
97. Kapljica
99. Koliko je duša snažna?
101. Korak ispred vremena
103. Normalno stanje
106. Pitaš tko si... zar ne vidiš?
109. Smaragdna knjiga
112. Spoznaja
115. Stranica kozmičke knjige
7
117. Susret u nutrini
119. Sve boje duše moje
122. Tekuće zlato
125. Ugovor
127. Val duginih boja
130. Zrno kozmičke prašine
ZAOGRNUTA SVJETLOM
133. Zaogrnuta Svjetlom
135. Okupana Svemirom
137. Zvjezdopis nutrine
139. Vjetar moje duše
140. Kraljevna trenutka
142. Ljepota je u očima našim
145. Maslačkov san
147. Mjeseče!
150. Sanjalica budna
153. Točka
155. Pssst!
158. Anđele moj
161. Krilo
162. Svjetlost se rađa
164. Zahvala
165. O autorici
8
ANĐEOSKI IZVOR
Darujem ti Izvor sa svojega dlana
Njegovu bistrinu, ljekovitu moć
Svjetlosni zagrljaj kad utiskuje se tama
Zvjezdani šapat u neprozirnu noć.
Darujem ti kristal Svjetlosnoga grada
Sve sunčeve zrake, dodir topline
I otvorenog srca, nektar prepun slada
Poljubac k'o zavjet božanske cjeline.
Darujem ti ono što tvoje je oduvijek
Besmrtan dio, neizmjerne snage
Vjeru koja iskri kao najmoćniji lijek
Iz dimenzije druge zagrljaje drage.
I svakoga dana, kroz noći i jutra
Spoznaju da grlim te zagrljajem svetim
Sa mjesta gdje združeni su jučer, danas, sutra
Čim pomisliš na me, ja, ka tebi letim.
9
Darujem ti Izvor sa svojega dlana
Njegovu bistrinu, ljekovitu moć
Svjetlosni zagrljaj kad utiskuje se tama
Zvjezdani šapat u neprozirnu noć.
10
NEKA BUDE
SVJETLOST
11
NEKA BUDE SVJETLOST
Svakog trenutka određujem svoj smjer
Kretanja, mirovanja, buđenja, snivanja
Biti golub mira, il' razjarena zvijer?
Odgovornost preuzimam za životna zbivanja!
Ovdje i sada: Neka Svjetlost bude!
Kad okrenem joj leđa, još uvijek je uz mene
Nevidljivi dodiri što zagrljaje nude
Kad umom primjećujem trag vlastite sjene.
Za koju tad mislim da pripada tami
Jer zaborav je prikrio sve dosadašnje spoznaje
O ljubavi i svjetlosti što dušu mi hrani,
I kroz korake u tami, o životu doznaje.
Tad polako se bude, sakrivene moći
Koprena neznanja pada sa čela
Pitanja se nižu: stati… ili poći?
Ruku mi pruža, neobična Svjetlost bijela.
12
Neka bude Svjetlost! – u nutrini glas se čuje
Oblaci i sjene, dio tvog su putovanja
Sve u tebi, izvan tebe, atom svjetlosne oluje
Tvoj su dio, dio duše, njezinog poslanja.
Svakog trenutka određujem svoj smjer
Kretanja, mirovanja, buđenja, snivanja
Biti golub mira, il' razjarena zvijer
Odgovornost preuzimam za životna zbivanja!
13
PRIČAJ MI O BOGU
Mjeseče – pričaj mi o Bogu…
Ako smogneš snage i riječi posložiš,
Da li ljubav nalikuje na zvjezdanu drogu
Kada svoje strune u naručje položiš?
Mjesec se nasmiješi, ništa mi ne reče,
Tek svjetlošću svojom
O Bogu sve izreče!
Sunce – pričaj mi o Bogu…
Ako snagu svoju ukrotiš na čas,
Da li ljubav nalikuje na sunčanu drogu
Kad kroz zrake svoje, Zemlji nudiš spas?
Sunce se nasmiješi, ništa mi ne reče,
Tek svjetlošću svojom
O Bogu sve izreče!
Zemljo – pričaj mi o Bogu…
14
Ako plesni ritam Svemiru ponudiš,
Da li ljubav nalikuje na milozvučnu drogu
Koju svakom čovjeku nesebično nudiš?
Zemlja se nasmiješi, ništa mi ne reče,
Tek treperavim uzdahom
O Bogu sve izreče!
Čovječe – pričaj mi o Bogu…
Ako uspiješ riječima neizrecivo izreći,
Da li ljubav nalikuje na duhovnu drogu
Kojim li će putima, kroz mene poteći?
Čovjek se nasmiješi, ništa mi ne reče,
Tek svjetlosnim zagrljajem
O Bogu sve izreče!
15
"Čovječe - pričaj mi o Bogu…
Ako uspiješ riječima neizrecivo izreći"
16
RAZGOVARAJ S BOGOM
Budi u sebi, utihni na tren
Primiri misli, bonacu stvori
Ostani budna, a ne čovjek snen
Zamisli, kreiraj, sve stvoreno – rastvori.
Putuj, i kad se čini da na mjestu stojiš
Miruj, u času najžešće bitke u danu
Priznaj si strah, kad naizgled ničega se ne bojiš
Spoznaj slatkoću, osjetiš li na obrazu, suznu kap slanu.
Osjeti zagrljaj, međ' strancima kad se krećeš
Izbriši granice, sve predrasude, okove,
Jer jedino tako, drugo Svjetlo susrećeš,
Zaboravi na vrijeme, datume i rokove.
Miruj…
Diši…
17
Razgovaraj s Bogom…
I piši… piši…
Nevidljivom tintom, po nutrini duše
Knjigu, dvije, tri… knjižnicu stvori…
Zatim Ga dozovi, kroz vjetar, neka puše,
Sva stvorena slova, u Svjetlosti rastvori…
Miruj…
Diši…
Boginju u sebi grli…
I piši… piši…
Zvjezdanom tintom, po duhovnome tijelu
Knjigu, dvije, tri… knjižnicu stvori…
Zatim Nju dozovi, kao Svjetlost bijelu,
Sva stvorena slova, u tebi nek' rastvori…
Probuđena u sebi, utihnula sam na tren,
Primirila misli, bonacu stvorila,
18
Ostala sam budna, a ne čovjek snen,
Zamislila… kreirala…
Sve stvoreno – rastvorila.
19
VOLIM TE!
Bože, koja je volja Tvoja?
Izreci je na glas, molim te!
Modrinom zaiskri snježno bijela boja,
I Tišina zapjeva; Dijete moje, volim te!
I kako da ne uzvratim na isti način,
Zagrljaj se svjetlosni prosuo u meni
Natopio Dušu kao mirisni začin
Iznova probudio Boginju u ženi.
A Bog me tada priupita; što je volja tvoja?
Izreci je na glas, molim te!
Bjelinom zaiskri safirna boja
I Duša mi zapjeva; Bože, volim te!
20
"I Tišina zapjeva; Dijete moje, volim te!"
21
DUŠO DUŠE MOJE
Ponovno se susrećemo, dušo duše moje!
Mada se nikada rastali mi nismo
Cijelo vrijeme dio smo svjetlosti tvoje
Ovim putem grlimo te kroz ljubavno pismo.
Kažeš kako dugo nismo riječ progovorili
Niti rimom okupali tvoj energetski plašt
A cijelo smo ti vrijeme dušom romorili
Kroz Tišinu, gdje ne čuje se, glas bučan i tašt.
A ti u svijetu zemaljskome, hvataš razne misli
Ne bi li satkala novu stazu jednu
Krilima smo nevidljivim, mi uz tebe se stisli
Šaljući ti poruku, najbitniju, vrijednu!
Uvijek smo mi uz tebe, dušo duše moje!
I kada se čini da zagrljaj je popustio
Cijelo vrijeme dio smo mi svjetlosti tvoje
22
Trenutak se ovaj u tebi već zbio.
Kroz bezbrojne eone, galaktičke milje,
U oblicima raznoraznim, gdje vrijeme ne postoji,
Na granici nestvarnoga, snoviđenja, zbilje
Gdje ljubavnim se nitima svaka staza kroji.
A ti, k'o maleno dijete, željna si mojih skuta
Iako unutar tebe čisti pamuk je i svila,
I pokoji čvor nestrpljiv, kad postaneš ljuta
Pa zbog toga osjećanja, zaboravljaš na svoja krila.
Toga trena šaljemo ti, podsjetnik jedan mali
Pjesmu, sliku, prijatelja, možda neki nevidljivi znak,
Ti ćeš u tišini reći: kako li ste samo znali,
Duši trebao je taj napitak, Panaceum bistar, jak!
Ponovno se susrećemo, dušo duše moje!
Mada se nikada rastali mi nismo
Cijelo vrijeme dio smo svjetlosti tvoje
Ovim putem grlimo te kroz ljubavno pismo.
23
"Uvijek smo mi uz tebe, dušo duše moje!
I kada se čini da zagrljaj je popustio"
24
NE ZABORAVI LETJETI!
Usnula sam čudan san
Ili je to, samo, buđenje bilo,
U zagrljaju kad sljubljeni su, noć i dan,
I sve čini se, da nešto i ništa se zbilo.
Krila sam paperjasta na leđima pronašla
Mislila sam kako moj anđeo me grli
Tromog uma nisam se odmah ni snašla
Vjetroviti šapat, ka meni već hrli.
Nekada si i ti letjeti znala,
Sjećaš li se dušo, tih zamaha snažnih?
Onda si iznenada, k'o bez snage ostala,
Krila polomljenih, i od suza vlažnih.
Nije ih oblak kišom natopio
Niti su ih ovlažili virovi riječni
25
S dušom tvojom zaborav čvrsto se stopio
Sakrila si od sebe zagrljaj vječni.
Krila su tvoja cijeli Svemir grlila
I svaka je zvijezda tada jače sjala
Uvijek si radosno ka Svjetlosti hrlila
To bila su vremena kad letjeti si znala.
Sada u dubini duše osluškuješ sebe
Šapat će te tihi na Buđenje prisjetiti
Njime Svjetlost putuje, do središta tebe
Čuješ li te riječi: “Ne zaboravi letjeti!“
Usnula sam čudan san
Ili je to samo Buđenje bilo?
U zagrljaju kad sljubljeni su, noć i dan,
I sve čini se, da nešto i ništa se zbilo.
26
"Nekada si i ti letjeti znala,
Sjećaš li se dušo, tih zamaha snažnih?"
27
USUDI SE… KRENI… ISKORAČI!
Usudi se… kreni… iskorači!
I ne brini ako staza poznata ti nije,
Ako ti se plače, slobodno zaplači,
I u tom trenutku, znaj, On/Ona nad tobom bdije.
Usudi se... kreni… prepreku preskoči!
I ne brini ako te visinom ona nadmašuje,
I kada od straha ti zatvoriš oči,
U trenutku tome, znaj, On/Ona vapaj tvoj čuje.
Usudi se… kreni… u sebe uroni!
I ne brini ako dah nakratko izgubiš,
I kad strah se povuče, na Ljubav se osloni,
U trenutku tome, znaj, Dušu dušom ljubiš.
Usudi se… kreni… zapjevaj, zapleši!
I ne brini ako korak nespretnog je ritma,
I ako u iskoraku tvoja duša griješi,
U trenutku tome, znaj, spoznaja je bitna.
28
Usudi se… kreni… slobodno poleti!
I ne brini kad osjetiš zagrljaj praznine,
I kada te svaki zamah na nešto podsjeti,
U trenutku tome, znaj, nadomak si Blizine.
Usudi se… kreni… iskorači!
I ne brini ako staza poznata ti nije,
Ako ti se plače, slobodno zaplači,
I u tom trenutku, znaj, On/Ona nad tobom bdije
"Usudi se... kreni… prepreku preskoči!
I ne brini ako te visinom ona nadmašuje"
29
BUDI PROMJENA!
Kakve su ti misli,
Kojom ih bojom bojiš?
Biraš li riječi,
Ili ih sumanuto prostorom raznosiš?
Kakav je kroj kojim dan svoj krojiš,
Kakva su djela kojima se ti ponosiš ?
Dok za mirom vapi cijela planeta
Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje?
Kad je rukom našom, već počinjena šteta,
Na tren ja promjena ću biti
Kojom srce moje, svoju svjetlost šalje.
Promjena sam…
Utihnuta misao…
Kad bijesna rulja svijetom hodi.
Neizrečena riječ…
Kad sve se samo na vrijeđanje svodi.
Udah… izdah… svjesna mijena…
30
Podatna k'o pamuk, čvrsta kao stijena.
Osmijeh…
Ponajljepši dio odjeće moje.
Zagrljaja bezbroj…
Topli, ljudski, ili oni, svjetlosne boje.
Smirenost…
Na životnome autoputu smjerokaz primjećujem.
Vjera…
Sve događa se s razlogom, dušom zamjećujem.
Prihvaćanje…
Kroz tebe čovječe, moja duša spoznaje!
Zajedništvo…
Jedini je put kojim prijatelj se prepoznaje.
Mir…
Ako nemam ga u sebi, što da širim dalje?
Ljubav…
Valovi energije koje Svemir svima šalje.
Slobodna volja…
Početni impuls kozmičkoga slijeda
Alfa i omega, unutarnjeg reda.
Promjena sam…
31
Dok za mirom vapi cijela planeta
Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje
Kad je rukom našom već počinjena šteta?
Na tren ja promjena ću biti
Kojom srce moje, zagrljaj kroz svjetlost šalje!
32
GRAĐANIN SVIJETA
Moja domovina je Univerzum cijeli
Granice ne postoje, različitost me veseli,
Gdje svaki atom u svjetlosti cvjeta
Sretna sam u duši građanina svijeta.
Putujem prostranstvom, galaksije me vole,
Ne poznajem oružje, ovdje nema kontrole
Koja stavlja biljeg na putnikovu dušu,
Svi vjetrovi me grle, iz smjerova svih pušu.
Kazuju o vrijednostima koje duša krije
To kapi su izvorske iz kojih srce pije,
Kad čovjek je okružen patnjom ili strahom
I vjeruje da konačnost je okrunjena prahom.
Tad građanin svijeta na put dalek kreće
I slične duše pri tome susreće,
Jer slično se sličnim uvijek privlači
Pri tome se bude usnuli spavači.
33
Koji ljudskost dijele na bijelo ili crno,
Rukama odašiljaju puščano zrno
Preko neke izmišljene granične crte,
Riječi tu ne vrijede, riječi su škrte.
Tek silom pokazuju tko „pravedna“ je strana,
U rukama tko drži moć, a sloboda je hrana
Kojom gladne duše na mamac svoj vežu
Kao riblje jato, hvataju u gustu mrežu.
Vjekovima sve je isto, granice snaže
Kidaju se, rađaju se, postavljaju straže
Bijelo, crno, tvoje, moje… ili, sve je naše!
Uzvici se svijetom šire, kako kome, u taj čas paše.
Moja duša sve promatra, glumci se smjenjuju
Tek uspavani uspavane u igrokazu zamjenjuju
Pa mi Svemir šalje krila, bezgranično snažna
Kojima poletjeti ću s pozornice što je lažna.
Tad ugledam Univerzum, domovina to je moja!
Bezgranično on pulsira u tisuću boja
34
I sve sljubljene su, a svaka je cjelina,
Ovako udružene, sve izgleda k'o bjelina.
Da, moja domovina je Univerzum cijeli
Granice ne postoje, različitost me veseli,
Gdje svaki atom u svjetlosti cvjeta
Sretna sam u duši građanina svijeta.
35
I RIJEČ JE BOG!
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, i baci kamen
Na prijatelja i brata svog
Prekriži ruke i rekne: Amen!
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, i ljubomore mač usmjeri
Na prijatelja i brata svog
Preobratiti ga želi ka vlastitoj vjeri!
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, i netom izreče bujicu laži
Optuži brata i prijatelja svog
U tuđemu oku trunčicu traži!
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, i izrekne kletvu
Na prijatelja i brata svog,
Pa okrivi Nebo što ne daje bogatu žetvu!
36
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, i zamijeti da suzna kap je slana,
Više ne vidje ni prijatelja ni brata svog
Jer njegovom dušom zavlada tama!
I riječ je Bog!
Shvati čovjek jednoga dana,
Zagrli prijatelja i brata svog,
Jer riječ je svjetlost
Riječ može biti i tama!
I riječ je Bog!
Kaže čovjek, iz ruku ispusti kamen,
Cijeli svijet grli kao prijatelja i brata svog
Bog u Čovjeku otpjeva: Amen!
37
SVJETLOSNA MUZIKA
Po nebeskom svodu prosule se zvijezde
Iz prikrajka samo Mjesec ih prati
Utihnuše ptice što međ' granama se gnijezde
Njihovo se perje pod mjesečinom zlati.
Cijeli svijet sniva u carstvu tišine
U toj se tišini muzika jedna rađa
Duše poželješe te svjetlosne blizine
Koja od svih tonova njima je slađa.
Akordi se razlijevaju, po zvijezdama pretaču
Stvarajući slap svih duginih boja
Brzinom svjetlosti galaksije preskaču
Stvarajući krijesnice melodičnog kroja.
U blještavilu plivaju sve razigrane duše
Durovi i molovi do centra ih vode
Međ' zvjezdani vjetar u leđa im puše
Darivajući ključ do duhovne slobode.
38
I svi zapitkuju; Tko muziku daruje?
Gdje je to Biće, kako do njeg' doći?
Kakav je to svijet u kojemu on caruje,
Muzika kad utihne, da l' će ljubav proći?
Jer to što osjećaju u bestežinskom stanju
U svjetlosnoj muzici bez početka i kraja
Podsjeća na Istinu o njihovom poslanju
O dušama prepunim unutarnjeg sjaja.
Po nebeskom svodu prosule se zvijezde
Iz prikrajka samo Mjesec ih prati
U naručju Svemira galaksije se gnijezde,
U dušama ljudskim svjetlost se zlati.
39
TIHI TRENUCI JUTRA
Najljepši su tihi trenuci jutra
Kad izbrisano je jučer,
A udaljeno sutra.
Treperavi vjetar ljubi nježnu rosu
Upliće se nestašno u raspuštenu kosu
Šaputavo govori o Svemiru u nama
Zavlači se u odjeću bez imalo srama
Izaziva kožu na laganu jezu
Drhtaj tijela imitira uzgibanu brezu
I podiže energiju od pete do glave
Zatim spušta obrnutim smjerom
Vrtlozi se prave.
Danas vjetar,
Sutra možda kišna kap
Sve oblikuje prirodni energetski slap,
Elementi posloženi u nebeskome nizu
Daleko kad se čine, ili sasvim blizu,
Čarobni su u tihim trenucima jutra
40
Kad izbrisano je jučer
A udaljeno sutra.
Kada cijeli Svemir šapuće u meni;
Budi ovdje… budi sada!
I onda kada probudi se uzavrelost grada!
"Kad izbrisano je jučer,
A udaljeno sutra"
41
SVJETLOSNI ZAGRLJAJI
Pod kapom nebeskom svi smo isti
I jednako sunce svima nam sjaji
U srcu kad vladaju osjećaji čisti
S ljubavlju se šalju svjetlosni zagrljaji.
Ne koštaju ništa, a bogatstvo su cijelo
U sekundi proputuju čitavim svijetom
Ljude tad obasjava svjetlo bijelo
Šire se veselo cijelim planetom.
Svjetlosni zagrljaji od nikoga ne bježe,
Rasa i vjera ništa im ne znače
Sve boje svijeta nježno se naježe
Kad za otvoreno srce oni se zakvače.
A čovjek današnjice u kaljuži leži
Ne vidi svjetlost od vlastitoga blata
Zatvorenog srca od Izvora bježi
I kamenom udara na sestricu i brata.
42
Samo zato što izabrano je drugo znamenje
I simbol na oltaru drugačijeg je oblika
Spremno na duši gomila to kamenje
U čovjeku ne vidi odraz svojeg lika.
Jer
Pod kapom nebeskom svi smo isti
I jednako sunce svima nam sjaji
U srcu kad vladaju osjećaji čisti
S ljubavlju se šalju svjetlosni zagrljaji
"U srcu kad vladaju osjećaji čisti
S ljubavlju se šalju svjetlosni zagrljaji"
43
BLAGOSLOVI SVIMA
44
BLAGOSLOVI SVIMA
Svim bićima živim, kozmičkoga svijeta
Blagoslovi pristižu svakoga časa
U danima zimskim, u danima ljeta
Darovani tišinom što odzvanja od glasa.
Glasa koji budi sve tjelesne atome
Jer čovjek je sklon odabirati dane
Koji ga podsjećaju na nebeske poklone
I molitvu iz srca na ustašca mame.
Godina zemaljska stotinjak dana ima
U kojima čovjek čovjeku je vuk,
I još stotinjak drugih kad vlada ratna klima
I slijedećih stotinjak kad ljudstvom vlada muk.
Ostalo se vrijeme u satima broji
Kad blagoslovi osvijetljeni su pozornicom svijeta
I kroz sate ove, duša shvaća, da Netko postoji,
45
Pa relikvije ljube sve religije svijeta.
A blagoslov je biti rođen kao ljudsko biće
Osjetiti tijelo, kojim duša struji,
U svakome trenutku piti s Izvora nektar piće
Osjetiti božansko i u orkanskoj oluji.
Blagoslovi svima!
Šapuće mi jedno malo dječje oko
I u istom trenu, gle, cvijeće isto pjeva!
I ptica svojim letom, podno sunca,visoko
Blagoslov mi nudi munja koja zrakom sijeva.
Blagoslovi svima!
U sve dane, u sve čase,
Svim bićima ove predivne planete
Blagoslov je ljubav, kojom majka ljubi,
Svemirsko prostranstvo kao rođeno dijete.
46
NAMASTE
Namaste…
Poštujem mjesto u tebi
U kojem obitavaju ljubav, istina i mir
Svakoga trena to ponavljam u sebi
U dušu tad ulazi svjetlosni vir.
Kapljica jedna, o božanskom zbori
Nova kaplja pada kao melem na ranu
Neka nova čini se, kao da romori
Nudeći mi Svjetlost kao duševnu hranu.
U tom trenu sve izgleda apsolutno lako
Kao da je koprena dignuta sa čela
Pitam sebe: zašto nije svakog časa tako?
Odgovor već slutim: sama si to htjela!
U zemaljskome svijetu, blagoslov nas čeka
Sklopljeni dlanovi tek maleni su dio
Izgovorena riječ Namaste – svjetlosna je rijeka
47
Koju čovjek današnjice još nije usvojio.
Namaste…
Poštujem mjesto u tebi
U kojem obitavaju ljubav, istina i mir
Svakoga trena to ponavljam u sebi
U dušu tad ulazi svjetlosni vir.
"Namaste"
48
TAKO SI LIJEPA DOK MOLIŠ – MOJOJ MAJCI
Tako si lijepa dok moliš
Srebrnaste kose kao aureol mali
Mirnoćom tihom čovječanstvo voliš
Ljubav tu osjeća i anđeo pali.
Jer obasipaš svjetlošću sve duše tamne
Koje zalutale bezdanom hode
Nudeći od srca jedrilice zamamne
Što duginim mostom već odavno brode.
Svi naši mili iz Zauvijek ti mašu
Pozdrave šalju, ti raznosiš ih dalje,
Sklopljenih ruku grliš ovu čašu
Svjetlosni pobjednik bez zlaćane medalje.
Tek pokoja suza iz toploga oka
Kliznuti će nježno niz obraščić stari
Kapnuti na grudi gdje rana je duboka
Tiho ćeš šapnuti; za suzu ovu, dijete, ne mari.
49
I polako dok hlapi i s beskrajem se spaja
Najčišći kristal što na svijetu postoji
Duša ti poimence sve znane nabraja
Spomenuvši i nekoga tko više se ne broji.
Za sve one za koje nitko ne moli
Jer sjećanje je izbrisalo kazaljke na satu
Postoji Duša koja sve ih voli
Svjetlošću ih grli, iako su u blatu.
Osamljeni lutaju od pradavnih dana
Mračnim tunelima koje stvorili su sami
Tek pokoja molitva tu svjetlosna je hrana
Od dubljega pada ljubavlju ih brani.
Tako si lijepa dok moliš
Aura ti blista od zahvalnosti snažne
Ljubav tvoju osjećaju sve duše koje voliš
Majči, vjeruj mi, znam,
Zbog čega su ti oči vlažne.
50
"Tako si lijepa dok moliš
Aura ti blista od zahvalnosti snažne"
51
NE BRINI
Ne brini dušo
Svjetlost uvijek pronađe pute
Do najtamnijeg dijela u odaji samoće
Zagrljajem ljubeći tvoje nježne skute
Nudi ti na dlanu spoznaje voće.
Ne brini cvijete
Svjetlost sjaji svima podjednakim sjajem
I ni jedno biće uskraćeno nije
Sve ovisi što je to što nazivaš rajem
I prihvaćaš li toplinu koja s Izvora grije.
Ne brini dijete
Svjetlost je oduvijek na tvojoj strani
Jer ona ne spada u bjegunce noćne
Zagrljajem svojim snažno te brani
Darivajući ljubavne osjećaje moćne.
52
Ne brini dušo
Svjetlost još nikada posrnula nije
Tek strpljivo čeka pred zatvorenim vratima
Treperavim dahom ljubav tvoju grije
Čekati može i zvjezdanim satima.
"Svjetlost je oduvijek na tvojoj strani"
53
DA UČITELJ TE POSJEDNE…
Da Učitelj te posjedne pored svojih nogu
A ja negdje, u kutu sobe sjedim sama
Da li bi to značilo da ti si bliže Bogu,
I da mene u zagrljaju još uvijek grli tama?
Da Učitelj ti preda sve spoznajno Znanje
A ja svijetom koračam slobodnim stilom
Da li bi to značilo da ti griješiš manje,
I da lance vezanosti ja izrezujem pilom?
Da Učitelj te dovede do svjetlosnoga praga
A ja… još uvijek Ja, svjetlost u sebi otkrivam
Da li bi to značilo da ti si duša premudra i draga
I da mene duša moja traži još da plivam?
Istražujem…
Pretražujem…
Zaranjam…
Uranjam…
Razotkrivam…
54
Otkrivam…
Uživam…
Kroz unutarnji svemir lebdim
Plovim…
Plešem…
Plivam…
Da Učitelj razotkrije ti sve skrivene tajne
Mistične staze, udah i izdah sljubljeni u jedno
Da li bi to značilo da su tvoje moći trajne,
I da za me Svemir ne čuva, ništa duši vrijedno?
Da Učitelj te posjedne pored svojih nogu
A ja negdje u kutu sobe sjedim sama
Da li bi to značilo da ti si bliže Bogu
I da mene u zagrljaju još uvijek grli tama?
Koliko je duša, staza je još više
Slobodna je volja vozilo moje
Da Učitelj ti svjetlošću diplomu ispiše
To samo je odabir jedne staze tvoje.
55
UČITELJU SRCA MOGA
Kad bi leptir malen, Učitelj moj bio
Koje bi sve tajne u krilima tajio
Možda zvjezdan prah, u njima bi krio
Ili sjajem sunca, na mene bi sjajio.
Kad u leptiru bi malenom, Učitelja spoznala
Da li bih ga pustila zrakom neka leti
U slobodnom letu, sebe bi prepoznala
Jedan zamah krila, i duša sveg' se sjeti.
Koliko je vremena u kukuljici snila
Umotana nitima kristalnoga sjaja
Kroz rođenje gusjenice, poželjela krila,
Kao leptir dotaknula i vratnice raja.
Leptiru maleni, Učitelju srca moga,
Kroz slobodan let sve tajne si mi dao
O ljubavi i svjetlosti, o stazi do Boga
Krilima svojim, kad zvjezdan sjaj si slao.
56
"Leptirasti dodir na mojoj ruci"
Autor fotografije: Kristina Kurtović
Umjetnički obradila: Željka Košarić – Safiris
57
DUHOVNI PRIJATELJI
Kad poželim, ja postanem dijete,
Mislima dodirujem travnati sag
Oko duše moje, svjetalca tad lete
Kroz njih mi se obraća svijet, premio i drag.
To moji su prijatelji, svjetlosna bića,
Pratioci nježni što šapatom mi zbore
A svaka je riječ, neka nova priča
Kojom dočekujemo osunčane zore.
Osjećam titraj, po obrazu me dira
I kose mi raspliću nevidljive ruke
Čas trenutak šutnje, pa tren znanog nemira
Već pristižu rečenice bez imalo muke.
Kad poželim, ja poletim s njima,
Mislima dodirnem nebeske daljine
Dušu ispunjava svjetlosna plima
U kojoj je trag nečije blizine.
58
Jedno, dvoje, troje… svjetlosti bez broja,
Svatko od njih donosi trag ljubavi svoje
U naručje prima blagoslove duša moja
I kroz pjesmu šalje, sve do duše tvoje.
Duhovni se prijatelji, zvjezdano smješkaju
Za njih je to igra, koju ja tek učim,
I dok nestašnu auru u valovima mreškaju
Kad glasno im zahvalim, čudno si zvučim.
Jer navikli smo mislima dodirivat strune
Nevidljivo, nečujno, kroz vizije i snove
Uz vreli dodir Sunca, zov ponoćne Lune
Do današnje igre, u potpunosti nove.
Kad poželim, ja postanem dijete,
Mislima dodirnem travnati sag
Oko duše moje, svjetalca tad lete
Kroz njih mi se obraća svijet, premio i drag.
59
"To moji su prijatelji, svjetlosna bića,
Pratioci nježni što šapatom mi zbore"
60
KAD NEBO ČASTI
Ovim koktelom, Nebo me časti,
Svakoga trena kad slavinu otvorim
Nutarnje česme prepune slasti
Kroz svaku riječ koju prozborim.
Kad misli su šuštave poput suhog pruća
I duša se čini kao pustinja žedna
Koktel mi pristiže pun slatkog nadahnuća
I svako je slovo kapljica vrijedna.
Pitala sam Nebo: Tko recept taj složi,
I čija to ruka ventil otvara,
U pravome trenutku krijesnice množi
I svjetlosna priča u tili čas se stvara?
A Nebo se smiješi, jer drugo i ne zna,
Započinje priču kroz dugine boje
Pita me: Dijete, zar do sad ne spozna,
Sve što je moje, to je i tvoje!
61
Recept je davno darovan svim bićima
Sastojci su isti, ljubav, sloboda, radost i mir
Zašto čovjek pelin dodaje svim pićima,
To slobodna je volja, a ne Božje duše hir!
Sva bit ljekovita u ravnoteži leži
Od svakog se sastojka spoznaja proširuje
Poneka duša u opijenost bježi
Tad prema materiji ustrašeno proviruje.
I to je iskustvo kao podsjetnik vam dan
Kako napojili bi svoje duše tlo
Osjetili božansko kroz ljudske ruke dlan
Ma koliko nisko ono dotaknulo dno.
Tad koktel već spremljen u vama čeka
Nebo vas časti svakom svojom kapi
U malenoj čaši sad, protječe rijeka
Čija bistrina nikada ne hlapi.
Tad prisjeti se dijete…
62
Ovim koktelom, Nebo te časti,
Svakoga trena kad slavinu otvoriš
Nutarnje česme prepune slasti
Kroz svaku riječ koju prozboriš.
"Kad Nebo časti"
63
MIR SVIM BIĆIMA!
Kada pitali bi prelijepu planetu
U galaksiji mliječnoj što kroz svemir jezdi,
Koje riječi rekla bi ponajmanjem cvijetu,
Ili ptici plavetnoj što u krošnjama se gnijezdi?
Koje bi to misli uputila ljudskom biću,
Životinjskom, kristalnome ili biljnome svijetu,
Kakvu bi bajkovitu ispričala priču
O paperjastoj golubici i slobodnome letu?
Što pjevala bi rijekama, jezerima i moru,
Kad milozvučnim tonom šaputala bi stih
Koji ljubio bi i planinu i goru,
Kojim bi to riječima grlila sve njih?
Ili... sve nas…
Čovječanstvo zemaljsko - zvjezdanog korijenja,
Koje u zaboravu i po duši gazi,
U potrazi prepunoj materijalnog znamenja
64
Domaćina svoga niti ne opazi.
Možda dijelila bi blagoslove svoje
Svjež zrak, čvrsto tlo, riječni izvor pitki
Kišne kapi, sunčev trag, sve dugine boje,
Lahor mek, bure dodir, snažan i britki.
Ili bi šapatom što srcu je čitljiv
Dotaknula nutrinu tek izronjenim pićima
Uputila pogled, mio, ljubopitljiv,
I Tišinom izrekla: Mir svim bićima!
"Mir svim bićima!"
65
PUTOVIMA SVJETLA...
PUTOVIMA TAME...
66
LJUDSKOST
Zašto se čovjek ljudskosti srami
Kao da je postojanje u materiji grijeh
I tuđim svjetlom iznova i uporno se hrani
Birajući suze, zaboravlja na smijeh.
Posrtati stazom - ne tu grijeha nema,
Pasti na čvrsto zemljano tlo,
I tada u naručje prihvaća ga stijena
Ne - ni pad ne predstavlja nikakvo zlo.
Hvastati se uporno, u prsa busati,
Kako korača se iznad zemaljskog tla
Odmah potom djelovanjem neistinu kusati
Tu leži početak, korijenje zla.
Zametak u duši kroz živote što klije
Kad – tad u biljku od htijenja će izrasti
Ne vidjevši kako sunce svakog grije
I da u rudniku mračnom cvijet može cvasti.
Pozivat se na Boga, kad djelo riječ ne slijedi,
67
I sve u svrhu uzdizanja vlastite časti
Neprimjetno, polagano, znana svjetlost blijedi
Jer duša se dohvatila ne - duhovne vlasti.
Vjerujući kako dosegnula je božanske skute
I kako nudi moć i unutarnju hranu
U neizravnom kontaktu izricati riječi ljute
Jer tama je dohvatila unutarnju branu.
Sve prelijeva se van granica
I božanskog u takvom djelovanju nema
Ljudskost sad postaje neispisana stranica
Svjetlost je prekrila od samoljublja sjena.
Kad birati bih mogla, a znam da to mogu,
Odabirem ljudskost dok na Zemlji sam gost
I moje, i Ja, i ego... sve put je do Boga
A tijelo, za prelazak, savršen je most.
Zašto se čovjek ljudskosti srami
Kao da je postojanje u materiji grijeh
I tuđim svjetlom iznova i uporno se hrani
Birajući suze, zaboravlja na smijeh.
68
MOLIM TE, DUŠO, SJETI SE SVEGA…
Molim te, Dušo, sjeti se svega…
Svih svojih misli, riječi i djela
Jer ovaj je život, tek vidljiv dio brijega
U dubinama se krije istinitost cijela.
Molim te, Dušo, sjeti se svega…
Onoga što nazvala si Znanjem s Izvora
Jer ovaj je život, tek krti dio brijega
Danas trag zemlje, sutra kap slanoga mora.
Molim te, Dušo, sjeti se svega…
Svih onih duša što trenom su zasjale
Jer ovaj je život, tek vodopad s brijega
Svi smo kapljice, što sa Njega su pale.
Molim te, Dušo, sjeti se svega…
Svjetlosti, ljubavi, božanskog u sebi
Jer ovaj je život, kamenčić s vrha brijega
Koji sam sebe kotrlja ka tebi.
69
Molim te Dušo, svega se sjeti…
Svih svojih misli, riječi i djela
Jer život je časak, i brzo proleti
Kad krila zablistaju, raširi ih cijela .
I kad prisjetiš se svega, Dušo moja,
Ne daj da ikada više, zaborav te obavije,
Stvorena si da putuješ, eonima bez broja
Iznutra i izvana, Svjetlost si što sije.
"Molim te, Dušo, sjeti se svega
Onoga što nazvala si Znanjem s Izvora"
70
MORALNI ZAKON
Što sve zaslužuje naše duše naklon?
U koja se ruha voli odijevati?
Zasigurno, unutarnji moralni zakon
Cvijeće koje sami moramo zalijevati.
Nitko izvana ne posjeduje snagu
Kojom duša krči zapletene lijane
Niti itko drugi drži pravednosti vagu
Koja uteg staviti će baš sa prave strane.
Bezbrojne rečenice, suhoparna slova
Brojevi u nizu, a sve u Božje ime,
Na zapadu i istoku, uistinu ništa nova
Još se čovjek današnjice ponosi sa time.
Jer uspio je nanizati redak do retka
I staviti u korice paragrafe važne
A u duši borba traje od samog početka
Vibrira i daruje odgovore snažne.
71
Ne postoji zakon snažniji od toga
Osjećaja koji u grudima diše
To moralni je zakon pisan rukom Boga
Što ga češće čitam, On snažnije piše.
Jer nitko izvana ne posjeduje snagu
Kojom duša bira u ispravnosti pute
Niti itko drži pravednosti vagu
Iako svi naglas vrište, šapuću il' šute.
Na odabir ispravan, duša nudi naklon
U takova se ruha voli odijevati
Ona koja satkao je moralni zakon
Cvijeće koje sami moramo zalijevati.
72
NA TREN, JA BILA SAM…
Dragi Bože
Danas sam na tren bila kao zrak…
Vjetar što struji livadom snježnom
Sapliće se o perjanicu zelenih grana
Maslačkova putnica na dodiru nježnom
Izdah kojim otpušta se zaostala tama.
Na tren ja postadoh vatra…
Užarena lava vulkanom kad teče
Cigarete vrh što kraju se približava
Šibica upaljena, rana koja peče
Bajkoviti zmaj čiji plamen spava.
Trenutak jedan i već sam voden tok…
Svugdje sam i nigdje, misao mi hlapi
Raspline se riječ kao maglen trag
Već za par minuta vraćaju se sve odbjegle kapi
Dugin most me mami, pastelan i drag.
73
Zemlja sam otežala, vrtim se u krug…
Stremim ka visinama, sila teže uzemljava
U meni se bude gejziri moćni
Voda, vatra, zrak… iz mene isijava
Pogledom ja tražim, jedan prizor noćni.
Zvjezdano sam nebo, da, sada sam svoja…
Bezgranična, svjetlosna, ponorna i tamna
Pustolovna, nemirna, spiralnoga tijeka
Eksplozivna, tiha, udaljena, zamamna
Prostrana, neistražena, zvjezdana rijeka…
Dragi Bože
Samo sam poželjela pitanje postaviti
Ti se smiješiš, šapućeš;
Igraj se,
Jer Život je vječan
Život treba slaviti!
74
"Bezgranična, svjetlosna, ponorna i tamna
Pustolovna, nemirna, spiralnoga tijeka"
75
PROSUĐUJEM… OSUĐUJEM…
Životna je škola staza puna trnja
A svaki je trn sa svrhom stvoren
Životna je škola staza puna zrnja
A svaki je plod sazrijevanjem oboren.
I tako mek, pun ljubavi i slasti
Možda je baš očuvan, trnovitom granom,
Krasio ga cvijet koji mogao je cvasti
Trnjem okružen, a napajan hranom.
Nevidljivom, nutarnjom, koju Svjetlost ljubi
Još dok je k'o maleno zrnašce bilo
Koje posijao je dodir, možda nježan, možda grubi
Svu svoju životnost, u njega je slilo.
A ponekad… tako često griješim,
Nagazim na zrno, ili trn otkinem
Mišlju vođena da prepreke se riješim
U zaborav pohranjujem, ni da se izvinem.
76
Nego trn prosuđujem po oštrini vrha
I što se očešao o energiju moju
Sve dok ne sagledam što bila mu je svrha
U njemu ću vidjeti tek zamućenu boju.
Koju zatim osuđujem, jer drugačije blista
I tako se iznova vrtimo u krugu
Sve nas Svjetlost ljubi, i za sve je ista!
Tek igra se u dušama, čineći dugu.
77
PUTOVANJE
Zaleđeni kristal na ogrubjeloj hridi
Svjetlosni ga dodir u kapljicu pretvara
Zapjenjeni val prvo je što vidi
A stjenovita hrid malen val razara.
Tko je taj val? I tko sam ja u njemu?
Znatiželjna kapljica propitkuje sebe,
Da'l smisao života je poljubiti stijenu
Iako njen dodir svu nutrinu grebe?
Čim pomisao krenu kroz njezino tkanje
Uvidje da val tek dio je cjeline veće
Možda je u putovanju njezino poslanje,
Ili nešto nepoznato, nešto sasvim treće.
Što je Ocean? I što sam ja u njemu?
Tek rođeni val propitkuje sebe,
Dal' smisao je izgubit' se, zaronit u Njemu
Iako dubine trag možda i zazebe?
78
Plavetni se Ocean u dubini smješka
Svaka bora odraz blag ka površini šalje
Tad površinsko tihovanje valovima mreška
Spiralnim se krugovima ljubav širi dalje.
Do zaleđenoga kristala na ogrubjeloj hridi
Što svjetlosni ga dodir u kapljicu pretvara
Zapjenjeni val prvo je što kaplja vidi
Podsjetnik na Ocean, koji sav taj život stvara.
"Što je Ocean? I što sam ja u njemu?
Tek rođeni val propitkuje sebe"
79
PUTOVIMA SVJETLA… PUTOVIMA TAME…
Dio sam Cjeline, oduvijek to znam,
Putujem spiralnom putanjom bez kraja
Ponekad sam kapljica ili vatre plam
Privučena bjelinom unutarnjeg sjaja.
Putovima Svjetla voljela bih plovit
Oplahnuta aurom zvjezdanih bića
Uvide i spoznaje kroz prostranstvo lovit
Prihvatit' sve ono što duša im priča.
Putovi Tame ponekad me odvuku
Tad usporeno plovim, il' na mjestu plutam
Trnovite staze koprene navuku
I kao da izgubljena u mislima lutam.
U mnoštvu sličnih duša, ni jednu ne poznam,
A znano mi je da smo poznanici stari
Proletjet ću Tamom, jer kako da doznam,
Čija to maglica vidokrug mi kvari.
80
Otupljuje osjetila, vabi me kroz snove,
Zamagljuje putove svjetlosti sjajne
Nudeći mi zagonetke koje umom plove
Stvarajući svjetove, nestvarne i bajne.
Vabi u budućnost, a putujem – sada!
Nudi mi prošlost – dok vječnost doziva!
Toplinu prekriva baršunom hlada
Budnost i svjesnost od duše sakriva.
Dodir dvaju svjetova privid stvara
Maglica je stvorena kao dugin most
Tama sa Svjetlom ovdje razgovara
I samoj sam sebi ponajdraži gost.
Dio sam Cjeline, oduvijek to znam,
Putujem spiralnom putanjom bez kraja
Ponekad sam kapljica ili vatre plam
Privučena bjelinom unutarnjeg sjaja.
81
"Dio sam Cjeline, oduvijek to znam,
Putujem spiralnom putanjom bez kraja"
82
PUTUJEM… PUTUJEM…
Putujem, putujem, a vrtim se u krug
Uvijek kad biram tamniju stranu
Kao da o kamen udara moj plug
U tvrdoći pronalazim postariju ranu.
Zakopana je bila, negdje u dubini
Prekrivena lišćem, šikarom obrasla
I odjednom zagrmila, sva u silini
Ne bi li na vrijeme, od tame se spas'la.
Tko tu koga spašava, pitam samu sebe
Jer moje je i svjetlo, moja je i tama
Jedan dodir miluje, drugi snagom grebe
Prvi iscjeljuje, drugi tijelo slama.
Kada sve se uruši, niz stijenu se kotrljam
I putujem, putujem, a vrtim se u krug
Dok lekciju ne savladam, opet ću da brljam
O kamen će udarati već polomljen plug.
83
Iz života u život, iscjeljujem sebe
Penjem se ka cilju, po kamenitoj stijeni
Povremeno dopuštam spoznaji da grebe
Čarolija je skrivena, u unutarnjoj mijeni.
Putujem, putujem… a vrtim se u krug
Al' kad bolje promotrim, to spiralna je kretnja
Samoj sebi povremeno najbolji sam drug
Samoj sebi prečesto, ponajveća smetnja.
84
SINKRONICITET
Na koje sve načine miluje nas Bog?
Na koliko načina šapuće nam riječi?
U najmanjoj čestici On ljubi sina svog
Putokaze šalje koji upućuju ka sreći.
A riječi kao riječi, gube svoju snagu,
Vjetrom raznesene kroz auru prolaze
Kad naruše unutarnju bezvremensku vagu
Duše ih iznenada kao slučajno opaze.
Izvanjsko poprima bajkoviti smisao
Nutrinu oplahuje božanstveni mir
U zapisima drevnim već netko je napisao
Ugledati nevidljivo, nije ljudski hir.
Poruka višeznačna otvara nam staze
I na svakoj stazi putokaza sto
Samo ljudske duše nikako da spaze
Ili ne prihvaćaju, a čovječanstvu dar je to.
85
Mogućnost povezivanja događaja, ljudi,
Vremena kroz koje tečemo k'o udivljali vali
Sve s porukom; čovječe, daj se razbudi!
Ne prolazi više; mi za to nismo znali!
Situacije svakojake, biserje i sjene,
Sjećanja bude na neke prošle dane
Sve pod krinkom nasmiješene mjesečeve zjene
Šalju nam prepreke, il' riječima mame.
Karika za karikom, ogrlica vrijedna,
Posložena je iza nevidljive scene
Spoznaja sad slijedi, sočna i medna,
Osjetilo vida riješilo se, jedne stare mrene.
Sinkronicitet
Jedan od načina kojim božansko nas miluje
Labirintom života usplahireni kad šećemo
Riječima, slikama, On dušu nam dodiruje
Kad rijekom života ka Njemu mi krećemo.
86
SLOBODNOM VOLJOM
Slobodnom voljom se odričem prava
Da mrzim zato što povrijedili smo jedno drugo,
Jer kako će mi duša blistati zdrava
Ako iz dana u dan uzdižem te tugo?
Slobodnom voljom se odričem prava
Da mrzim zbog bijesom izrečenih riječi,
Jer kako će mi duša blistati zdrava
Ako gazim po melemu koji liječi?
Slobodnom voljom se odričem prava
Da mrzim sebe zbog uvrede prihvaćene,
Jer kako će mi duša blistati zdrava
Ako su životne lekcije neshvaćene?
Slobodnom voljom se odričem prava
Vezanosti, okova koje sukob donosi,
Jer kako će mi duša ostati zdrava
Ako sebi samoj kroz ljutnju prkosi.
87
Slobodnom voljom prihvaćam prava
Na ljubav, slobodu, mir i znanje!
Jer jedino tako duša mi je zdrava
Prihvaća trenutno svjetlosno poslanje.
Kada bih barem svakog trena
Osvijestila tek netom izrečene riječi,
Bila bih Probuđena, ne bih lebdjela snena,
Svjetlost bi mogla nesmetano teći.
88
UNUTARNJI NEMIR
Moje je Svjetlo
Moja je i Tama
Isprepliću se obje strane, nitima se vežu,
Čas prevladava jedna, čas suprotna joj strana,
Misli šire pepeljasta krila
Kroz prostor i vrijeme, do beskraja sežu.
Galopom se propinje taj nemir u meni
Kao podivljali Pegaz poletio bi rado
Kopitima udara po čađavoj stijeni
Bukom traži buku, podivljalo stado.
Nudi svoju snagu, vjetropirast to je zov,
Gdje svjetlost je magličasta kao oblak sneni
Požuruje nestrpljivost, poziva na lov,
Budi nešto buntovno u ratnici - ženi.
Mir se tada čini kao daleka oaza
Jer duša je poželjela iskusiti stanje novo
Strmovita je i pustinjska kamenita staza
89
Do nutrine dopire tek poneko slovo.
Moje je Svjetlo
Moja je i Tama
Isprepliću se obje strane
I kad misli nemirom se pletu
Ponekad popusti davno sagrađena brana
Tad duša se prepušta slobodnome letu.
"Moje je Svjetlo
Moja je i Tama"
90
ZAKON MATERIJALNOG SVIJETA
Sve materijalno nastalo je stvaranjem
Neko vrijeme dio je vidljive cjeline
Smanjuje se, topi se, nestaje rastvaranjem
Postaje dijelom božanske bjeline.
Postaje
Il' ostaje
Razlike nema
Na mjestu gdje vrijeme ne otkucava čase
Kao kap što sad je val
Za trenutak pjena
Fizička svjetalca sad se pale,
Već se za čas gase.
Kao leptir kad se rađa
Vjetrom ponesen ka nebeskome oceanu
Lahorasto nježna njegova je lađa
Što upoznaje svijet u jednome danu.
Leptirasta jedarca
91
U vječnosti trepere
U nutrini
U tišini
Dio su nedjeljive božanske bjeline,
Stvorene
Rastvorene… u kozmičkoj milini,
Neko vrijeme dar su ove vidljive cjeline.
92
ZVJEZDANI JEDRENJAK
Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka
Razapeta jedra vijore na zraku
U daljini nazire se galaktička rijeka
Svjetlosni val što opire se mraku.
Nebesku je kartu iscrtao mi Svemir
Krenuti ću putem zlaćanih meridijana
U tijelu se rađa davno znani nemir
Kao i oduvijek, ne putujem sama.
Još od pamtivijeka anđeli me prate
Duhovni vodiči kazuju mi smjer
Kad pogriješim kurs, na pravi put me vrate
U naručju miluju, i labuda, i zvijer.
Kompas je sačinjen od svjetlosnih niti
Kazaljke pokazuju smjer ljubavi i mira
I sve se dešava, kako moralo se zbiti
Na jedrenjaku što nalik je na zvjezdan' leptira.
U njegovoj nutrini zajedništvo blista
93
Svako veslo posebnu simfoniju sklada
K'o umjetnik kad primi se čarobnoga kista
Galaktičkom rijekom teče ljubav puna slada.
Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka
Razapeta jedra vijore na zraku
U daljini nazire se galaktička rijeka
Svjetlosni val što opire se mraku.
94
SVE BOJE DUŠE MOJE
95
FRAGMENTI DUŠE MOJE
Raširenim krilima sakupljam
Razbacane fragmente duše moje
Ni ponajmanji za sobom ne ostavljam
Jer svaki je kapljica dugine boje.
Tko zna gdje, i tko zna kada
Iskrao se kao pero kad sa krila padne
Čekao da dozovem ga, ovdje i sada
Cjelini ovoj, nov sadržaj dadne.
Možda je u kakvoj borbi, odlomljen bio
Ili sam ga uspomenom vezala za dno
Ili je uz drugu dušu pripojen snio
Kao biljka korijenom sljubljena za tlo.
A uz moju dušu, tuđi fragment stoji
Pokupljen, i ne znajući, jednoga dana
Kad sam dušu odijevala u magličastoj boji
U krojačkom salonu, gdje caruje tama.
96
Jer baš ta je boja, paleti nedostajala
U malenom fragmentu duše moje
Prividno sam plovila, a na mjestu stajala
Spoznavala sebe kroz pukotine svoje.
Sad raširenim krilima sakupljam
Još uvijek razbacane fragmente po svemiru
Ni ponajmanji za sobom ne ostavljam
Jer kako pjevati o miru
Ne doznavši ništa o unutarnjem nemiru.
"Jer kako pjevati o miru
Ne doznavši ništa o unutarnjem nemiru"
97
KAPLJICA
Malo, a tako savršeno čudo
U jednoj kapljici snene rose
I Svemir se u nju zaljubio ludo
Rasuo je po njoj zvjezdane kose.
Malo, a tako savršeno čudo
U jednoj malenoj kišnoj kapi
Sunce se u nju zaljubilo ludo
Al' grleći je nježno, ta kapljica hlapi.
Malo, a tako savršeno čudo
U jednoj malenoj kapljici krvi
Duša se u nju zaljubila ludo
A čovjek ju ponekad u nepovrat mrvi.
Bezbrojne kapljice po nutrini plove
To malo je, a tako savršeno čudo
Mir i ljubav u svoj zagrljaj love
Neka plove, neka grle i zaljube se ludo!
98
"Malo, a tako savršeno čudo"
99
KOLIKO JE DUŠA SNAŽNA?
Još od davnih dana, netko je rekao,
Što te ne ubije, ojača ti dušu!
Spoznajno iskustvo time je stekao
Jer orkani i lahori, s istoga mjesta pušu.
Čas miluje te vjetrić, čas vihor labirintom jurne,
Podiže u trenu strmoglavi vir
U sekundi sagradiš stepenice žurne
Već padaš u hipu, k'o sa hrasta žir.
Možda te prihvati pahuljasti dlan
Dok zatvorenih očiju u sebi treperiš
I život prostruji kao tečan san
U kojemu godine kroz sekunde mjeriš.
I pitaš tada sebe: Koliko je duša snažna?
Kakvu moćnu sjemenku u nutrini krije?
Možda baš zbog oluje, zemlja plodna je i vlažna,
100
I spoznaja zaiskri, nova biljka klije.
Spoznaja do spoznaje, hodaš prema cilju
Spotakneš se, padneš, na trenutak zastaneš
Okreneš se uvidjevši, hodao si cijelu milju
Tragalac u traženju, tik do cilja osvaneš!
Ponovno zapitaš sebe: Koliko je duša snažna?
Može li kroz putovanja, dio sebe spoznati?
Pitanja te pokreću, pitanja su duši važna
Kako li ćeš inače odgovore doznati.
Još od davnih dana, netko je rekao,
Što te ne ubije, ojača ti dušu!
Spoznajno iskustvo time je stekao
Jer orkani i lahori, s istoga mjesta pušu!
101
KORAK ISPRED VREMENA
Ponekad, preteško je biti korak ispred vremena
Znati kako sve je samo vješta igra skrivača
Nositi to saznanje poput otežalog bremena
Biti nijemi prolaznik, na granici smijeha i plača.
Gledati naprijed, biti sama, a okružena ljudima
Svrnuti pogled unatrag, ugledati maglen plašt
Istovremeno biti ispunjena, čarolijom i čudima
Ukrotiti razum da ne bude uobražen i tašt.
Biti putnik, koji tako često na mjestu stoji
Koji putuje nekim unutarnjim svijetom
I dok šutke, netko drugi, tek sekunde broji
Duša moja putuje svjetlosnom kometom.
Unaprijed, unatrag, i tako kružnim tokom
Mjestima gdje gube se granice i spone
Gdje vrijeme nije zarobljeno izmišljenim rokom
Gdje duše meko plutaju, lete ili rone.
102
Ponekad, preteško je biti korak ispred vremena
Znati kako sve je samo vješta igra skrivača
Nositi to saznanje poput otežalog bremena
Biti nijemi prolaznik, na granici smijeha i plača.
103
NORMALNO STANJE
To je moje normalno stanje
Kad nešto ne znam… pitam,
Kad odlučim stati… skitam,
Kad obuzme me Neznanje, potražim… Znanje,
U unutarnjem svijetu, ja pronalazim… sanje.
Kad sumnje me more, ja pitam… gdje je smisao?
Oslikavam dio sebe, koji se… izbrisao,
Ugrizem se za jezik, kad psovku bih… izrekla,
Potražim melem prije, no što sam se… opekla.
Kad osjetim da uteg tame, vuče me… na dolje,
Obećavam sebi, djeluj - sada i ovdje… i već je bolje!
104
Biti kao losos, plivati… uzvodno,
Kad Tišina zavlada, prepuštam se… nizvodno,
U vrtlogu svjetlosti, pronalazim… spiralni krug,
Bivam samoj sebi… i neprijatelj i drug,
Kao nevješt poletarac širim svoja… krila,
U naboru duše čuvam mjesto, glatko kao… svila.
Okružena gomilom… a kao da sam sama,
Grlim onaj dio sebe, gdje sakriva se… tama,
Prihvaćam savjest svoju, kao… normalno stanje,
Nudim Svemiru tek otkriveno, spoznajno… Znanje.
Biti Jedno s Jednim… a „svoja“ želim ostati,
U zemaljskoj školi… Čovjekom postati!
105
Normalno je stanje biti… ljudsko biće,
Kad spoznala sam da sam djelić… Svjetlosne priče.
I kad cijeli svijet mi kaže… to su samo tvoje sanje,
Odgovaram, neka… duši mojoj to normalno je stanje!
"Oslikavam dio sebe, koji se… izbrisao..."
106
PITAŠ TKO SI… ZAR NE VIDIŠ?
Susrela se riba zlatna s jednom dušom čistom
Razgovore vode usred dana bijela
Oboje su obasjani rječicom bistrom
Ispunjenje želja dušica bi htjela.
Tko sam ja, i kamo sam krenuo?
Zašto li sam odlučio ljudsko biće biti?
Nisam li sa putanje zacrtane skrenuo,
Od rođenja počeo sam slane suze liti?
Koja li je svrha postojanja mojega?
Možeš li mi ribice, odgovore dati
Tako da razumijem odgovora tvojega,
Neka duša Znanje kroz tebe sad shvati.
Kako to da skupljen sam u ljudskom tijelu?
Dok ti vodom ploviš, roniš kroz dubine
Da l' dubina krije, obećanu Svjetlost bijelu
Dijamante svjesnosti, duhovne rubine?
107
Volio bih zvijezda biti, nek' me nebo ljubi
Ili biser sedefasti da me grli more
Dubok ton u anđeoskoj srebrnoj trubi
Bijeli snijeg što se topi na planinskoj gori.
Zlaćana se riba smješka, valove stvara
Mislima upućuje mu odgovore znane
Kroz dušu njezinu cijeli Svemir progovara
I kroz jednu riječ spoznaja plane.
Pitaš tko si… zar ne vidiš?
Zvijezda si što vječno krasi sav nebeski svod
Biser što ga more ljubi dok ga nježno grli
Dubok ton koji ispunjava anđeoski hod
Bijeli snijeg otopljeni, ka dubini kada hrli.
Ne postoji stvoreno, u čemu te nema
U najmanjoj čestici božanske su niti
Ali to je za nas dvoje jedna nova tema
Dok prisjetiš se tko si,
Ja u tebi dotada, sakrivena ću biti!
108
"Pitaš tko si… zar ne vidiš?"
109
SMARAGDNA KNJIGA
Negdje u dubini zapis postoji
Drevnim su rukopisom ispisane rime
Korice izrezbarene u zelenoj boji
Sadržaj čuva baš svačije ime.
Kakvi li smo bili davnih života
Kakvi smo sada, u ovome trenu,
Čeka li nas sutra rajska ljepota
Ponavlja li se ime, u novom refrenu?
Svako je slovo kao otisak Duše
Koju ispisala je i ponajmanja misao
I djela kojim zidovi grade se il' ruše
Izgovorena riječ kad spaja se u smisao.
I trenutak šutnje, kad odabran je mir,
Svaka strma litica kao bojno polje
I trenutak ljutnje, taj uzavreli pir,
Sve odigrano s više il' manje dobre volje.
110
Na poleđini nema kratkoga sažetka
Broj stranica nitko izbrojio nije.
Nepostojećeg uvoda, a nema ni svršetka
S ponekih stranica sjajno svjetlo sije.
Svjetlosne niti kao krasopis svilen
Koje istkala su ljubavna djela
Već sam pogled na njih medan je i milen
Bez njih ova Knjiga ne bi bila cijela.
Negdje u dubini zapis postoji
Drevnim su rukopisom ispisane rime
Korice izrezbarene u zelenoj boji
Sadržaj čuva baš svačije ime.
111
"Negdje u dubini zapis postoji
Drevnim su rukopisom ispisane rime"
112
SPOZNAJA
Da li je i vas, obuzeo ikada,
Taj nestvaran osjećaj, da duša skida košulju od snova
Ili to niste osjetili do sada nikada
Iz dana u dan, ne osjećate li išta nova?
A duša čas blista
Da bi potom utonula u tamnije nijanse
Uvijek savršena, a nikada ista
U spletu svih boja nude joj se šanse.
Za spoznajom širine, za dodirom s dubinom
Ili ostankom na istome mjestu
Odjećom novom što protkana je milinom
U darovanoj igri čini grešku čestu.
Prosuđuje, odmjerava, osuđuje, provjerava
Tako često kida darovane niti
I Kreatoru zamjerava
Ne pitajući sebe: Zašto sve se moralo, na taj način zbiti?
113
Gdje pitanja nema, odgovor ne stiže
Duša se veže za odijelo starog kroja
Pogrešku za pogreškom u kapuljaču niže
I ogrtač prekriva sve, što temeljna je boja.
Tada stiže gruba riječ, ljutnja, bijes, plač
Ne bi li nam duša ogrtač odbacila,
Ako to ne prepozna kao svjetlosni mač
Šansu za spoznajom, uz jauk je podbacila.
Na skrovitom ulazu, pritajeno čeka gost
Duša i ne sluti da ga dozvala je sama,
Riječju i djelom izgrađen je taj most
Po kojemu korača bolest, kao tama.
Ali ne! To nije tama, jer iskre žar nam nosi!
I svjetlosni bljesak što Buđenjem se zove,
Prosipa svoj sjaj po nutrini, tijelu, kosi
Raspršuje utonuće u zaboravne snove.
Kao da je pravi ključ
Otključao vrata našeg unutarnjeg hrama
Duša shvati: Gle, pa bolest je ta luč,
114
Od koje nestati će sva prividna tama!
Zahvalnost se tada u grudima rađa
Horizonti spoznaje na daleko šire
Bolest kao lekcija, slađa je, sve slađa
Nemiri nutrine, sve više se mire.
I čovjek ozdravljuje, dušom i tijelom
Jer božanski se dio uspješno razotkrio
Odjeću za dušu zaštitio svjetlošću bijelom
Iznutra i izvana, sve ljubavlju pokrio.
Da li je i vas, obuzeo ikada,
Taj nestvaran osjećaj, da duša skida košulju od snova
Ili to niste osjetili, do sada nikada,
Iz dana u dan, ne osjećate li išta nova?
115
STRANICA KOZMIČKE KNJIGE
Svaki je časak tren ljubavi, tren brige,
Nevidljivom tintom ispisane rime
Stranica malene kozmičke knjige
U kojoj je smješteno i moje ime.
Pergamenti istrošeni danima burnim
Ili svjetlošću iscrtano znamenje i kodovi
Korice izbrazdane dodirima žurnim
A u svakoj brazdi nevidljivi godovi.
Oku nevidljivi, al' Duša ih čita,
Potiho, šapatom, da ne čuje nitko,
Eona još koliko mora da proskita
I lekciju novu savlada pitko.
Ili s težinom... sloboda je izbora,
Možda i svrhu postojanja dozna
Još pokoja stranica ispisati se mora
Prije svanuća, da i tama se spozna.
116
Svaki je časak tren ljubavi, tren brige,
Nevidljivom tintom ispisane rime
Stranica malene kozmičke knjige
U kojoj je smješteno i moje ime.
117
SUSRET U NUTRINI
Samoj sebi pitanje postavim
Odgovor mi pristiže, ja ga zaboravim
Potiskujem negdje u dubinu svijesti
Bojeći se da ću samu sebe sresti.
Ploveći po drugim plavetnim ravnima
Roneći u spiralnim vrtlozima davnima
Gubi se trag postavljenog pitanja
Smjerokaz pokazuje nastavak skitanja.
Kroz sada i ovdje, izvana, iznutra
Gdje prelijevaju se noći i maglovita jutra.
Kao otežali kamen u mirnu vodu bačen
Odgovor je ponuđen, ali nije shvaćen.
Svaki novi val što kamen je stvorio
Prividnu bonacu na čas je razorio.
Pomutio zov viđenja bistroga dna
Sljubio dimenzije jave i sna.
118
Samoj sebi pitanje postavim
Odgovor mi pristiže, ja ga zaboravim
A on odjekuje negdje u dubini svijesti
Gdje jednom sam srela sebe
I iznova ću sebe jednom sresti.
"Svaki novi val što kamen je stvorio
Prividnu bonacu na čas je razorio"
119
SVE BOJE DUŠE MOJE
Kad upitala sam Svemir:
Kojim je bojama obojana duša moja?
Koju nijansu po njoj prosuo je nemir
A koju darovana krv, izgubljena kapljica znoja?
Kakvo li su danas tkanje
Isplele sve misli moje
Riječi, djela, mašta, znanje
Kakvom bojom dušu boje?
Postoji li djelić platna
Sakriven od ostatka svijeta,
Kojeg ljubi boja zlatna
Ne procvjetalog bijelog cvijeta.
Kreaciju kakvu nudim?
Ovom pjesmom, ritmom riječi,
Kad se svakim slovom čudim
Jer me snaži, tiho liječi.
120
Postaju li boje življe
Kad k'o gejzir riječ poteče
Da li su nijanse divlje
Misao k'o žar kad peče.
Svemir samo tiho poje
Nudeći paletu svoju.
Sve je naše, moje, tvoje
Izabireš sama boju.
Kakvo ti je danas tkanje
Isplele su misli tvoje
Riječi, djela, mašta, znanje
Odabireš sama boje.
Ne postoji djelić platna
Sakriven od ostatka svijeta,
Jer sve ljubi boja zlatna
Latice ste istog cvijeta.
Kreaciju kakvu nudiš,
Ovom pjesmom, ritmom riječi?
Svakim, ti, se slovom budiš
121
Osnažena duša liječi.
Da, postaju boje življe
Kad k'o gejzir riječ poteče
Čas pitome su, a čas divlje
Energije val se kreće.
122
TEKUĆE ZLATO
Duša je moja kao tekuće zlato
Leti visinama, dubinom zaranja
Ostane bez daha, ali ništa zato!
Božanskom u duši, i tada se klanja.
Kad duša moja, kose rasplete,
Svakom vlasi dodiruje svjetove daleke
Sjećanja izrone, na postojanje prisjete
Svim dušama zajedničke zlaćane rijeke.
S kapljicom nekom nov život se stvara
S nekom drugom tek razgovor vodi
Neka treća bujicom, izgrađeno razara
Ili kroz sjedinjenje u zajedništvo brodi.
Koliko tek sjaja duša moja krije
Otkriva se svijetu, kad Svjetlost je obasja
Tad slična vatra iznutra i drugu dušu grije
Isprepliću se vlasi, poput zlatnog klasja.
123
Od unutarnjeg zlata, nov nakit blista
Nevidljiv je ljudskom oku, al' ga duša pozna
To božanska je iskra, radosna i čista
Kroz tekuće stanje, putovanje spozna.
Od zamisli jedne, stvorene oduvijek
Poslane na put kroz galaktičke milje
Što šapuće mi stalno; U vječnosti si – zauvijek,
Mostom spaja svjetove, snoviđenja, zbilje.
Duša je moja kao tekuće zlato
Leti visinama, dubinom zaranja
Ostane bez daha, ali ništa zato!
Božanskom u duši, i tada se klanja.
124
"Duša je moja kao tekuće zlato
Leti visinama, dubinom zaranja"
125
UGOVOR
Sjećaš li se Dušo moja,
Vremena, prije ovoga rođenja,
Aure satkane od duginih boja
Ljubavne nutrine, bez sebičnih htijenja?
Sjećaš li se Dušo moja,
Svih duša, prije ovoga rođenja
Jednote bezgranične, svjetlosnoga kroja
Krenula si na put, željna oslobođenja?
Sjećaš li se Dušo moja,
Ugovora ispisanog zvjezdanim slovima,
Obećanja kako širiti ćeš Svjetlo, svih duginih boja,
Dušama starim, dušama neznanim, novima?
I kako u svakom biću,vidjeti ćeš odraz svoj
S nekima bit ćeš kao leptir laka
S drugima ulaziti u strastveni boj
Lancima ovisnosti vezana… to biti će tlaka.
126
Sve do trenutka kad kariku ne pustiš, da otpadne sama
I zahvališ se na darovanoj životnoj lekciji,
Vjerovat ćeš kako okružuje te tama
I da akter si, amater, u nekoj glumačkoj sekciji.
Nisi daleko od istine prave
Jer ovaj tvoj svijet iluzije, pozornica je birana,
I svaki prizor odabrala si sama
Danas si na putu cvijeća,
A već sutra ista staza neprilikom je minirana.
Pitaš samu sebe: gdje nalazi se sreća?
Pitanja naviru, kao bujica riječna.
Zašto? Gdje postojanju je smisao?
Sad sjećaš se, znaš, Duša je vječna!
I Ugovor zatitra, živ je, nije se izbrisao!
Prisjećaš se povremeno, Dušo moja,
Vremena bezvremenog, prije ovoga rođenja
Duhovnoga svijeta blistavih boja
I kako, korak po korak putuješ,
Kroz inkarnacije, do potpunog oslobođenja!
127
VAL DUGINIH BOJA
Uzavrela bura dušom nježnom hara
Valovi zaklonili su i obrise sunca
Kapljica se svaka o stijenju razara
Sklanjajući vidik do svjetlosnog vrhunca.
Što činiti sada, kad buka je i lom
Pomahnitali virovi vuku prema dnu,
Utočište pronaći gdje mišljah da je dom
U kamenome zdanju, na čvrstome tlu?
Ili zaroniti snažno u duboko more
Potražiti smiraj međ' zvjezdanim cvijećem
Um ne razaznaje što dolje je, što gore,
Kad svakojake primisli na putu ovom srećem?
Utihnuti ću misao... barem na čas,
Al' valovi ne daju, udaraju sve dublje
Potiskujući umilni unutarnji glas
Na scenu nastupaju gromovite trublje.
128
Odluka je pala, sad roniti neću!
U ovom se trenutku biserje ne traži!
Uzjahat ću val, i pronaći si sreću
Odlučnost je sada to, što dušu mi draži.
I vjetar se nasmiješio, otkinuo je val
Što stvoren je da moja ga duša osvoji
Za leđima je ostao zapjenjeni žal
U modričasto tmurnoj uzavreloj boji.
Kao hrabri surfer sad dižem se do neba
Moj val je svukao zastrašujuću masku
Pretvara se u jednoroga, nježnog kao beba
Od svojega tijela stvorio je dasku.
Sretnik sam jer ova ponuda je čast
Koju s radošću sad prima duša moja
Tuzi ću oduzeti svu željenu vlast
Surfer sam na valu svih duginih boja.
129
"I vjetar se nasmiješio, otkinuo je val
Što stvoren je da moja ga duša osvoji"
130
ZRNO KOZMIČKE PRAŠINE
Tek zrno sam beskrajne kozmičke prašine
Što u sebi čuva sve tišine i sve buke
Uvučena duša u smog svjetovne mašine
Znam, čuvaju me oduvijek nevidljive ruke.
Užitak je ploviti bonacom mira
Kada svaka se zvijezda ogleda u meni
Bisernica školjka tad melodiju zasvira
Čiji zvuk se odbija o nutarnjoj stijeni.
Pa poželim zaroniti do kamene hridi
Ili pješčanog zrna u mulju sakrivenom
Zašto da se duša tog zarona stidi
Kad bistrom je vodom srce obliveno.
Jer jedan je Ocean, a zrna su bezbrojna,
Ništa se pri zaronu loše ne dešava
Osim što voda je naizgled bezbojna,
Zatvorenih očiju duša sve razgledava.
131
I upija u sebe iskustvo jedno novo
Kako bi ga znala na pučinu donijeti
Upisati u spomenar saznanje jedno novo
Koje će Svemirom iznova pronijeti.
Nekoj novoj duši, rođenju novome,
Malenom zrnu kozmičke prašine
Koje će zahvaliti na iskustvu ovome
Kad plovit će kroz smog svjetovne mašine
132
ZAOGRNUTA
SVJETLOM
133
ZAOGRNUTA SVJETLOM
Postoje noći kad nesanica budi
I svaki je dio tijela ispunjen njome,
Niti mjesec uspavani smiraj ne nudi
Misli se sudaraju, međusobno lome.
Tada duša oblači svjetlosno ruho
Pokušava pronaći san u tišini
Doziva svjetlost u noćno doba gluho
I nada se zagrljaju, nečijoj blizini.
Tek zvjezdani sjaj, sklad joj daruje
Zaogrnuta svjetlom u njega se uvlači
Na izvorno mjesto, gdje ljubav caruje
Materijalno tijelo sa sebe ona svlači.
Postaje prozirna, nebu je vidljiva
Sastavni dio svemirskog prostranstva
Golotinju otkriva,više nije stidljiva
Zaboravlja na sva zemaljska izgnanstva.
134
Svjetlosni plašt u snovima ostaje
Obasjan u vječnosti nekom zvijezdom sjajnom
Duša se ukopava, tijelom postaje
Zaogrnuta svjetlom kao najvećom tajnom.
135
OKUPANA SVEMIROM
Duša je moja ispunjena nemirom
Onime što nadilazi sve izrečene riječi
Okupana sam plavetno beskrajnim Svemirom
Opija me njegov poj, iscjeljuje, liječi.
Odjeću je Duša rasprostrla podno neba
U golotinji uživa, pruža ruke svoje
Tihi šapat Svemira, sve je što sad treba
Kad ponoćne zvijezde potiho se roje.
Nailazi moreplovac, galaktičko biće
Svoja jedra ispleo je na Mliječnoj stazi
Poželio je biti djelić neispričane priče
Jedan uteg milozvučan na duševnoj vazi.
A Svemir se smiješi, žuboravo teče
Prosuo je svjetlosni zvjezdani slap
Tko još može dodir ovaj, u sebi da niječe
Dragocjenu vrijednost krije i ponajmanja kap.
136
Galaktičko biće u dugu se pretače
Ispunjava auru, ljubi je i grli
Koprene nevidljive pred njime se svlače
U zagrljaj neobičan moja duša hrli.
Odjednom sav nemir, pretvoren je u mir
I to onaj što nadilazi sve ikada izrečeno
U dušu sad se uvlači zvjezdani vir
U spiralnom je krugu moje biće izliječeno.
Duša je moja okupana Svemirom
Opija me njegov poj, kad stihove mi piše
Ispunjena mirom, ili zvjezdanim nemirom
Oduvijek i zauvijek, u meni on diše.
137
ZVJEZDOPIS NUTRINE
Savršen trenutak za sanjarenje budno
Na oblačku mašte kad prepušteno ležim
Niti jedan izlaz ne djeluje uzaludno
Jer ka unutarnjem svijetu uspješno ja bježim.
Bjegunka sam uspavana, a budna želim biti,
Pokušavam spojiti dva nespojiva kraja
Bijeg od vanjskog svijeta sad ne želim kriti
Jer u svemu nazirem trag božanskoga sjaja.
Kad mračno je izvana, prosipam zvijezda sjaj
Po riznici nutrine, gdje vječno svjetlo sja.
Gdje oružje zveči, oslikati ću raj
Mjesto gdje ne postoji niti tračak zla.
Tisuću knjiga zvjezdopisom pisanih
Oslikanih stranica paunovim perom
I još bezbroj crtanki dječjom rukom risanih
Poslani u beskraj s najboljom namjerom.
138
I ne postoji sila od tog svijeta jača
Zvjezdopis nutrine o Svjetlosti zbori
U maštovitom mjestu bez boli i plača
Na međi sna i budnosti
Gdje vječni plamen gori.
"Bjegunka sam uspavana, a budna želim biti"
139
VJETAR MOJE DUŠE
Vjetar okreće stranice moje duše
Ljubi ih polako, pa užurbano lista
Kroz zvjezdana slova ka Izvoru puše
Gdje točka je, zastane… a točka zablista.
Ovdje završava jedna cjelina
Prepoznajem taj pokret, lahorast i mio
Čim okrene stranicu, zavlada toplina
I sretan svršetak upravo se zbio.
Pokretima snažnim neke strane kida
Kao da ne pripadaju svjetlosnoj cjelini
Pokidano mjesto paperjasto vida
Nova strana niče, u potpunoj bjelini.
Vjetar okreće stranice moje duše
Ljubi ih polako, pa užurbano lista
Kroz zvjezdana slova ka Izvoru puše
Gdje točka je, zastane… a duša zablista.
140
KRALJEVNA TRENUTKA
Kroz dušu mi putuje stih po stih
Klize po bonaci morem inspiracije
Ponekad zažubori i suviše njih
Podaren je meni trenutak kreacije.
Tad budi se u meni kraljevna trenutka
I pjesmu oblačim u bajkovito ruho
Kraljevstvo postoji još prije osnutka
Gdje riječi su blago, čisto zlato suho.
Nemjerljive snage, pune unutarnje moći
Tko ih razumije, i njemu je slatko,
Magična galaksija zvjezdane noći
Plovim kroz vizije, barem nakratko.
Vješt je slikar kistom oslikao platno
Klesar izrezbario mramornu stijenu
Precizan urar podesio satu klatno
Astronom proučio mjesečevu mijenu.
141
I svatko je kralj u kraljevstvu duše
Tako je zapisano još prije osnutka
Unutarnji lahor kad pjesmom me propuše
U meni se rađa kraljevna trenutka
"Kroz dušu mi putuje stih po stih
Klize po bonaci morem inspiracije"
142
LJEPOTA JE U OČIMA NAŠIM
Jedan pogled na naš zemaljski svijet,
Iz svemirskih dubina, kako li izgleda?
Izgleda li Zemlja kao zvjezdan cvijet
Ili se ni anđelima više, u nas i ne gleda.
Ako je ljepota u očima sakrivena,
Mogu li zanijekati sve ružno izvan nas?
Ili je tim sivilom duša oblivena
Da na vrijeme potraži u ljubavi spas.
A ja čarolijom doživljavam ljude
Pjesnikov je vrt prepun leptira
Nameću se misli, sumanute, lude
Dušom ovom orkestar anđeoski dirigira.
I ne da mi uteći u nostalgiju i tugu
Prašinu na putu vjetrić sad raznosi
U krajičku oka ocrtava dugu
Koja se veseli nebeskoj rosi.
143
U mislima tad začujem lepet nježnih krila
Razaznati ne mogu kakva su to bića
Da l' modri leptir, anđeo il' vila
Taj kristalni lahor počinje da priča.
O ljepoti koja u očima je skrivena
Očima ljudskim, ogledalima duše,
Duši koja božanskim svjetlom je oblivena
O Svjetlosti što ne zna za trenutke suše.
Zatim svrnem pogled na zemaljski svijet
Da li je sav Svemir sakriven u meni?
Jer Zemlju doživljavam kao zvjezdan cvijet
Iz očiju se mojih smiješi, leptir jedan sneni.
144
"A ja čarolijom doživljavam ljude"
145
MASLAČKOV SAN
Usnula sam kako otpuhujem maslačak
Čas ona sam koja puše, čas pahuljast cvijet
Na trenutak stabljika, pa zvjezdasti tračak
Koji tek spoznaje što slobodan je let.
Beskrajem putuje po cvjetnoj livadi
Gdje svakojako cvijeće miris svoj pruža
Prelijeće, istražuje, iznova se iznenadi
Kad ugleda gdje grle se, oštar trn i ruža.
Jer jedno bez drugoga nisu cjelina
Oboje su stvoreni sa zajedničkom svrhom
Kao i maslačkova lepršava bjelina
Koja se dodiruje sa centralnim vrhom.
U trenutku zrelosti i najvećeg sjaja
Pahulja po pahulja otpušta se u svijet
Kroz vrijeme i prostor, do livadnog beskraja
Gdje stvoren će biti neki novi cvijet.
146
U novome ruhu, sa sjećanjem na snove
Kad bio je svjetlošću s Izvorom sljubljen
Stvoren da stvara svjetove nove
Dio Cjeline, nikada izgubljen.
Usnula sam kako otpuhujem maslačak
Čas ona sam koja puše, čas pahuljast cvijet
Na trenutak stabljika, pa zvjezdasti tračak
Koji tek spoznaje što slobodan je let.
147
MJESEČE!
Mjeseče!
Noćas me ne budi
Duša mi putuje nezemaljskim krajem
Kraljevstvo ovo plodove mi nudi
Obasjava me, krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem.
Mjeseče!
Tebi je sve znano
Kako duh se teško u ovo tijelo vraća
U slatkoći postojanja, more je to slano,
Duša sve razumije
I s ljubavlju prihvaća.
Mjeseče!
Dopusti vulkanskom lavom da zaplovim
I plavetnilom plahutam
Zvjezdane krijesnice snovima lovim
148
Ti putokaz mi budi
Jer prepuštena Svemiru
Možda se od tijela poželim i skriti
Kad uhvati me poznati nemir ludi
Mogla bih nesvjesno i da zalutam.
Mjeseče!
Noćas me ne budi
Duša mi putuje nezemaljskim krajem
Kraljevstvo ovo plodove mi nudi
Obasjava me, krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem.
149
"Mjeseče!
Noćas me ne budi
Duša mi putuje nezemaljskim krajem"
150
SANJALICA BUDNA
Mekano, tiho otkucava sat
Modra je svjetlost prekrila svijet
Nestao u daljini je koraka bat
Uplovio u san, i kamen i cvijet.
Nježne su strune pustile glas
Melodija ispunjava sad svaku dušu
Pristigao je ovaj bezvremeni čas
Kad srce zaboravlja na samotnu sušu.
Stapaju se zvjezdane svjetlucave kapi
Za njima se slijeva vodeni vir
Svjetlost povremeno kao da hlapi
I sve čini se, to prirode je hir.
Ali na proplanku biće jedno stoji
Pogledom prati nebeski svod
Kao da iskričave planete sad broji
Ili očekuje svemirski brod.
151
Mislima doziva budućnost svoju
Mašta joj oblikuje događaje nove
A Svemir se smiješi tom nestašnome kroju
Jer bezbrojne su duše, poput duše ove.
Sanjalice budne, što lutaju po svijetu
Riječima i kistom oslikavaju dušu svoju
Nalikuju mjesečevom zaljubljenom cvijetu
Ponoćne zrake kad skupljaju u roju.
Mekano, tiho otkucava sat
Modra je svjetlost prekrila svijet
Nestao u daljini je koraka bat
Uplovio u san, i kamen i cvijet.
152
"Mekano, tiho otkucava sat
Modra je svjetlost prekrila svijet"
153
TOČKA
Na kraju riječi točka stoji
Znači li ona početak ili kraj?
Jer iza točke nova riječ se broji
I zagonetka ova dobiva nov sjaj.
Nanizane riječi bez ikakvog smisla
Bez točke gubi se značaj ispisan
Jer točkica mala što međ' riječi se stisla
Oblikuje bitak bezriječju opisan.
Točka na kraju… Ili prije novog početka?
Sve ovisi o onome tko pismo bude čitao
Tri točkice združene…
Znak nesvršetka…
Nedovršenost po kojoj um dalje bude skitao.
Zatvoren krug.
Točka na kraju.
Iza koje slijedi beskonačnost cijela
154
Igru nastavljamo u nezemaljskom raju
Gdje točka je rođena,
Sred Božanskog čela.
"Na kraju riječi točka stoji
Znači li ona početak ili kraj?"
155
PSSST
Pssst…
Ovo je trenutak zvjezdane tišine
Galaksije pletu svjetlosni niz kroz kosu
Spuštaju se niz tijelo, putuju kroz nizine
Sa zemaljskim tlom sljubljuju nogu bosu.
Pssst…
Ovo je trenutak zvjezdanog mira
Galaksije ispisuju svjetlosne note
Melodiju koja sve osjećaje dira
Nudeći harmoniju beskrajne ljepote.
Pssst…
Ovo je trenutak zvjezdanog nadahnuća
Galaksije ispisuju svjetlosna slova
Rušeći staru kućicu od pruća
U Svjetlosti se rađaju neka zdanja nova.
156
Pssst…
Ovo je trenutak zvjezdane tišine
Galaksije se smješkaju nudeći mi sanje
Zvjezdani zapis pun nečije blizine
U Svjetlosti je probuđeno jedno staro Znanje.
Psst…
Prošao je još jedan milostivi tren
Galaksije raspleću svjetlosni niz od kose
Energija raste, osjećam dodir njen
Sa zemaljskim tlom sljubljene su noge bose.
157
"Pssst…
Ovo je trenutak zvjezdane tišine"
158
ANĐELE MOJ
Anđele moj…
Već dugo s tobom ovako nisam popričala
Iako te dušom, osjećam u svakom trenu,
Znam, da mišlju sam se zapričala
Raspjevane misli, zastanu pa iznenada krenu.
Anđele moj…
Već dugo nisam ti ovako zahvalila
Što suputnik si vječni duše moje,
Znam, mišlju sam i ponornicom splavarila
Uronjene misli, slapove i virove kroje.
Anđele moj…
Već dugo nisam postavila ti neko pitanje
Jer ponekad, pomislim, kako je anđelom biti teško,
Pratiti u stopu, moj ples, posrtaj ili skitanje
159
A obasjavat dušu, kao nebeski Smješko.
Anđele moj…
Već dugo mi nisi snovima prošao
Da odsanjamo zajedno nezemaljske snove
Znam da znaš, uvijek si dobro došao,
Kao smjerokaz svjetlosni, neke priče nove.
Anđele moj…
Već dugo te nisam svjetlošću grlila
Mislim, da zadnji put je bilo ovoga jutra,
Kada sam dušom ka tebi hrlila
I znam, činim to sada, kao što ću i sutra.
160
"Anđele moj
Već dugo te nisam svjetlošću grlila"
161
KRILO
Krilo, paperjasto, tiho i meko
Kao povjetarac, kosu kad dotakne
Podsjeti me trenutno, da postoji Netko
Već trenutak slijedeći, od mene se makne.
Korak dva, il' mnogo bliže,
Tek toliko, kao podsjetnik za dušu,
Čiji šapat stihove mi niže
Kada riječi lahoraste, kroz mene zapušu.
I oboje papir bijeli duginom paletom
Gdje tamna se slova ljube s bjelinom
Nudeći mi potragu za unutarnjim svijetom
Djelić moga svemira, stapa se sa Cjelinom.
Krilo, paperjasto, tiho i meko
Kao majčin dodir kojim dijete grli
Podsjeti me trenutno, da postoji Netko
Svjetlost kojoj duša, kroz beskonačnost hrli.
162
SVJETLOST SE RAĐA
Kad ruku položim na svoje tijelo
Energija zaplovi kao nebeska lađa
I sve je na određeno mjesto sad sjelo
Netko mi šapuće: Svjetlost se rađa!
Kad osmijeh poklonim drugome biću
Uzvraćeni osmijeh nagrada je najslađa
Tad duša uživa u ovom nektar piću
Netko sretno šapuće: Svjetlost se rađa!
Kada misli krenu na udaljene pute
Energetsko tkanje njihova je građa
Misli zažubore, il' tišinom šute
I tad Netko šapuće: Svjetlost se rađa!
Kad ruku pružim drugom ljudskom biću
Znam, da ljubavlju tada sam vođena!
Netko ispisuje ponajljepšu priču
I naslov zažubori: Svjetlost je rođena!
163
164
ZAHVALA
Zahvaljujem svima koje susrećem na putu
Iskreno zahvaljujem dragim prijateljima koji su mi pomogli na mnogo različitih načina: Borisu Pecigošu na savjetima kojima me pratio tijekom kreiranja knjige; prijateljici Maji Laboš na nesebičnom radu oko lekture te toplim riječima bodrenja; virtualnom prijatelju K.M. čija me strpljivost vodila u savladavanju početnih koraka pri digitalnoj obradi knjige; Kristini Kurtović na ljubaznom ustupanju fotografije.
165
O autorici
Željka Košarić – Safiris, rođena je 13.03.1967. godine u Zagrebu. Po zanimanju stručna prvostupnica sestrinstva (bacc.med.sestra), obiteljski aromaterapeut i aromamaser. Tijekom odrastanja postaje svjesna unutarnjeg svijeta, koji se nakon Reiki inicijacije 1998. godine, živopisno pretočio u stihove. Kroz poeziju otkriva svoj unutarnji svemir, ispunjen duhovnim vodičima, anđelima, energijom samoiscjeljivanja, iscjeljivanja čovjeka i planeta Zemlje.
Objavila je zbirku pjesama Zvjezdani šapat Duše (2009), te su joj pjesme i priče objavljivane u Zbirci poezije Erato '04, Webstilus Zbornik (2010), Priče iz knjižnice -“Pod starim krovom knjižnice“(2011). Svojom poezijom sudjelovala je u međunarodnom projektu „100 Thousand Poets for Change“ (2011).
Blog Zvjezdani šapat Duše nalazi se na adresi
http://safiris.blog.hr/
