sjena duše bez slika

Jadranka Varga S j e n a d u š e

Jadranka Varga

SJENA DUŠE

http://shadowofsoul.blog.hr

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK

napisano: 2003.-2011. http://shadowofsoul.blog.hr1

http://shadowofsoul.blog.hr/

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

http://oi55.tinypic.com/o69tas.jpg


Naslov: Jadranka Varga, Sjena duše

Izdanje: Zagreb, 2011.

Autorska prava: Jadranka Varga

Nakladnik/tisak: http://www.digitalne-knjige.com/

Urednk: Dijana Jelčić i Nenad Grbac

Recenzenti: Zdenko Jelčić,

Dijana Jelčić

Lektorica,korektorica: Dijana Jelčić

Tisak: http://www.digitalne-knjige.com/http://shadowofsoul.blog.hr

CIP – Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

ISBN kod NSK 978-953-7673-60-4

Sjena duše, Jadranka Varga



http://www.digitalne-knjige.com/

http://www.digitalne-knjige.com/


R E C E N Z I J A

Ključevi pjesnikovog svemira.

Poezija, prema grčkoj riječi poiesis, ‘’stvaranje’’ ili pjesništvo je umjetnost koja izrasta iz prevođenja svakodnevnog jezika na jezik pjesnikove duše. Danas je poezija postala široki pojam iza kojega se skriva veliki spektar umijeća izričaja. Stvaralačka energija, umjeće oslikavanja žudnje, čežnje, boli, sreće, umijeće skladanja rapsodija, simfonija, sonata riječima koje u svakom stihu imaju drugačije značenje, drugačiju nijansu boje, drugačiji zvuk. Da to je onda poezija satkana od tkiva umjetničke duše koja slovima svoje zvjezdane prašine, svog širokog univerzuma tka predivno zdanje u koje čitalac ulazi otvorena srca i hrani svoju dušu. U tom zdanju um počinje svoj spiralni ples i sjedinjuje se pjesnikovom dušom, osjeća je kao dio sebe, čuje njegove osjećaje, naslućuje ritam njegova srca. Prema Schopenhaueru vrhunska poezija „ne izražava pojave, već bit pojava.“ Tkivo poezije je svakodnevni jezik koji pjesnik svakom pjesmom pretvara u novi doživljaj, u novo osjećanje osjećaja. Osnovna osobina poezije je ritam koji ne smije postati shematska slogovna podjela, jer pored ovog konvencionalnog racionalnog ritma, u dubini duše istinskog pjesnika postoji dublji istinskiji ritam pjesnikova jezika, imaginativna struktura, kojoj nije bitno jeli rečenica strukturirana u uobičajenim mjerljivim jedinicama. Formalno je glavna odlika poezije poseban sklad i smještaj samoglasnika i suglasnika iz kojih nekada izrastaju nezgrapne rime. Dublji smisao pjesništva je u imaginativnosti, stvaranju dojmova, zajedničkoj odlici ukupnog umjetničkog izražavanja.

Poezija Jadranke Varge je upravo to, ona riječima stvara impresionističke slike, sklada ljubavne balade i simfonije snova. Ne postoje riječi kojima se može ocijeniti i procijeniti njeno pjesništvo, njene pjesme treba čitati jer one nam same govore. Poezija je u svom praobliku, u svom izvornom stadiju odraz uzvišene duhovnosti i neodvojiva je od pjesnikove duše. Čitajući Jadrankine pjesme osjetih taj praiskon, jedinstvo duha, osjećaja i razuma, koji se izmješao s njenom osobnošću i izrastao u jedinstvo individualne i kolektivne svijesti. Njena poezija je zagrljaj sakralnog i svakodnevnog, zagrljaj mudrosti i znanja, zagrljaj duše i tijela.

«...Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno....»



Jadranka nam ovim stihom daruje ključeve njenog unutarnjeg svemira i šapuće nam

«...Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira... «

Da, srce nikada ne laže, srce pjesnika uvijek govori istinu.

Zdenko Jelčić

Izviranje

Čitam i uvijek se iznova vraćam u to beskrajno more ljepote, u zagrljaj sjene i njene uzdrhtale duše, uranjam u čudni izričaj osjećanja osjećaja koji nepoetično nazivamo samo ljubav. Poezija Jadranke Varga je nepredvidljiva u naletima snažnih emocionalnih vrtloga, nepredvidljiva u vrtlozima osjećajnih virova što izranjaju iz dubina njenog duševnog podmorja, ali je predvidljiva u vječnom vraćanju u ljubav, tu bezvremenu rijeku kojom neumorna, nesalomljiva i nazaustavljiva plovi njena životna galija.

Sve do patosa fataliziranja ljubavi, do treptaja oka gdje se odigrava igra života i smrti, Jadranka ostaje vjerna sebi i svom osjećanju osjećaja: ona se kao drevni vitez bori sa nevidljivim neprijateljem, juriša na vjetrenjače svijesti i sklada najsuptilniju melodiju toj boginji izronjenoj iz pijeska i pjene na pješčanom žalu njenoga života. U ljubavnoj poeziji su istrošeni mnogi inovizmi i umjetne modernosti, zato ovaj stih djeluje kao blagi povjetarac osvježavanja, vraća nam vjeru da još uvijek nije prošlo vrijeme iskrenog i neposrednog lirizma u znaku starih istina kao što su: ah ta otrcana ljubav, snovi, mladost, tuga, duševne boli.

Teme stare, ali zauvijek aktualne i aktualne, teme koje nam daruju nadu da smo još uvijek živa bića, da smo ljudi iznjedreni iz zagrljaja svjetlosti i tame, iz milovanja svjetlosti i sjene, iz ljubavi. U Jadrankinoj poeziji se nižu misaono-osjećane slike, pjesničke slike koje vriju toplinom izričaja, mirišu lakoćim snova, zvuče melodijama njene poetične duše. U toj iznenadnoj ljepoti otkrića postojećeg i znanog, ali uvijek zapretenog osjećaja leži snaga ovih pjesama koje gase žeđ srca i hrane duševnu glad. Ove stihove piše odrasla osoba osuđena da bude intelektualac, ali



zanos ljubavi otvara u čitatelju možda godinama zapreteni krater vulkana snova koji iznenada počne izbacivati cvijeće skoro usahlo u duši.

Ova zbirka je izrasla, čini mi se, kao slobodno disanje srca. To je dnevnik sna, ljubavi i vatre. To je težnja za cjelinom, u jednom trenutku, izgubljenog i razbitog smisla postojanja. Pisanje pjesama je na početku dar, a kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nepisanom zakonu, ali težnja za pročišćenjem, za katarzom, ostaje zvijezda vodilja na stazama kojima pjesnikinja svojim pjesmama i svojom dušom neumorno korača.Iz ove zbirke pjesama izviru duge godine doživljavanja ljubavi, tuge, boli, ali i ljubavne ljepote.

Zaustavih se na platformama ovog čudesnog tramvaja koji nazivam čežnjom, udahnuh svježinu poetesine duše i pronađoh vjeru u pravu poeziju, u romantiku snova i ljubavi, što jurećem vlaku današnjeg svijeta uistinu nedostaje.

Dijana Jelčić



Slučajno? Ili...?

Slučajna riječ, slučajan dodir, slučajan pogled. Sve je veća svjetlost što prolazi kroz mene, sve su dalje one moje sjene. Nikom nisam ukrala tu vatru što je spavala u tamnici duše. Sama me obasjala i rastjerala sjene namnožene zadnjih godina. Između prve i zadnje

karike našeg postojanja u ovom vremenu je prostor što nas je spojio te predivne noći kad su tvoje oči zaronile u moje i kao nježan

cvijet ostale na mojim trepavicama. Uz tebe ponovno osjećam, uz tebe caruje plamen i grije. Uz tebe je odsjaj predivnog jutra i mir mekane noćne tame. Uz tebe odlazim iz tog razrušenog grada i

ostavljam kamen ispod kojeg me netko pronašao sklupčanu kao zmiju. Pronašle su me skitnice i dovele do tebe da, kao trag svjetla,

pratim svaki naš trenutak, svako naše lutanje što nas vodi jedno drugom. Polako... i slučaj više nije slučaj. Je li bilo slučajno? Ili...?

Još uvijek sam zanesena ...

Ipak volim gorku šifru tvog imena. Kako je vrijeme kiša svojom sivom koprenom prekrilo i moje oči, tako nema topline u tom

mokrom svijetu. Nema zvjezdanog neba, nema mladog sunca u jutarnjoj vožnji prema istoku. Izgleda da je ovo vrijeme tvoje

gorčine prekrilo i moje jutro boje ruže. Još sam uvijek zanesena... prelazim rukom preko čela iza kojeg spavaju tvoje davno izrečene riječi. Ipak volim tu gorku šifru tvog imena koja ima tajni «kod» u mom srcu. Uvijek.... bez dodira ... vidim jasnije, nego prije. Gubim te iz vida, ali ostaješ zaključan negdje u tajnim odajama, gdje ne želim pristupiti. Kad su vrata zatvorena s druge strane, tad nema tajnog «kod»-a za otvaranje i jasan pogled. Znaš da si mi stalno u

modi, ne samo ovih dana, već stalno. Najbolji kreator koji te postavio na moj put nestao je, a ti i dalje šećeš kroz kolore mojih vidokruga i ne dozvoljavaš drugom manekenu da donese novo

doba.

Tko će mi reći?

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u

vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara. Na svaki način kršim zakon života

pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će

mi tajna vrata što vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na



proplanku svjetlosne planine. Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i

ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Na mekanom jastuku proteklog dana

odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u

mrtvim vodama praznine. Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga. Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i

spušta u ritmu noćnog otkucaja srca.

Čaroban trenutak

Majka mi je bila smrtna žena, opisana u nekoj legendi o brižnosti. U nekom žestokom mraku ljudi su začeli svoju djecu i odvojili se od njih da bi ih dočekali nakon određenog perioda. U vrućim noćima mjeseca rujna otac je začeo mene, kako je i prikazano u šarenici

mog oka. S njegovim emisarima ušetala sam na ovaj globus držeći uzde života u svojim rukama. Poput "lava" u zodijaku, što mi je i podznak, iskonska intuicija nadvladava stare strahove i potpuno

duboko izražava sve dominantne emocije mog života. Iz neke nečiste krvi rađaju se ljudi, kreću u susret jedno drugom. Tako sam

srela tebe, dijete-muškarca rođenog izvan 'sakramenta svetosti braka'. Oca nisi poznavao. Jedino majku-lavicu-dominantnu

generalicu. Taj sablasni krajolik tvog djetinjstva proteže se i danas nad površinom vode tvog života u kojoj vidim svetog skarabeja da u svojim čeljustima pronosi Sunce novog svitanja. Ali… ti si i dalje

u najdubljem mraku privida i iluzije. Oprosti što i danas u mojim mislima dodirujem tvoju plavu kosu i spuštam usne na te velike predivne plave oči. U toj opijenosti tobom, živim sablasni život

prepun opsjene i tajni i zaranjam sve više u sanjarenje i, naravno, susrećemo se negdje iznad zvijezda. Otišao si, podvijena repa,

povukao se u svoju pasju kućicu i u njoj umro u sebi. Popij otrov s dna mora zakopanog duboko gdje jedino crna tama može doprijeti do nas. Mislim da mi je ovo najmračniji trenutak prije svitanja. Ovo je čaroban trenutak. Znam da predstavlja rub važne i dalekosežne

promjene. Pisao si mi pisma, koja nikad nisi poslao. Pokrivao si me u snu, a nikad me nisi posjećivao. Dodirivao si moje tijelo poput

dalekog oceana, a nikada više nismo zaplivali zajedno. Iz pjene smo nastali, u pjenu odlazimo. Čekam onaj život za koji me moja smrtna majka rodila, koji je otac začeo u nekom žestokom mraku, odvojio

se i nikad me nije dočekao na ovom globusu. Tražim i danas taj



trenutak prvog udisaja, jer znam da je to jedini put do moga raja. Tražim i danas…

Povratak

Neću više čekati. Zvijezde mi namiguju noćas i odoh se približiti što više i više, idem bez prisutnosti bilo čega. Idem. Neću više čekati. Moje vrijeme dolazi, postat ćemo otrovni. Neka budu prema tebi

dobre sve koje te obilaze, jer ti za njih stvaraš, ti se za njih rađaš. Ja neću čekati. Idem svojom obalom neba bitnom za mene. Rijeka nam je brzo protekla, u svojoj razgolićenosti me još brže dostigla. Ništa

više nije na našoj strani. Ja trajem i nisam više milostiva prema plavim daljinama. Strune života su zatitrale drugim ritmovima, a

dok su čekale rađanje tvojih riječi ...dočekale su drugi život.

Mogu li?

Zvijezde su pale u bezdan tame, duša se okomila sama na sebe. Kroz moju budnu noć prolaziš kao koraljnim grebenom val,

zaustavljaš se i nestaješ. Ako možeš spojiti nebo i more zbog mene, mogu li ja, kao maestral, dodirnuti tvoje vlažne usne i ostati na tren? Mogu li? Želiš li? Sa mojih golih ramena skidaš ruke kao

krila mlade ptice i opet u daljini čujem tihe korake sudbine što najavljuje svoju glazbu srca. Vječnost je između tih naših susreta.

Zvijezde su pale u bezdan tame, a duša opet ne zna što će učiniti….

Zašto je sve uvijek samo sjećanje?

Sve je tako prolazno. I ovaj tren koji je sad, bit će prošlost za sekundu. I ovaj dan, tako lijep... sutra će biti tek prošli dan... Neki utorak, malo

oblačan, malo sunčan u zoru ovog ranog proljeća. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka duša je sve bliže

nekoj svojoj konačnosti. Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene riječi pokušavam se sjetiti rotacije prošlih trenutaka između nas,

a ostali su u sjećanju. Zašto je sve uvijek samo sjećanje? Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, iako su drugi spremni točiti vodu u pijesak,

nadajući se da tako pune neko svoje podzemno jezero, kao rezervoar za buduće sušne dane. Za ovaj dan izmišljene su ove riječi ... kažu da

znam kako u galaksiji postoji još jedna duša poput mene, koja je svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve…. prolazno.



Volio si me

Na graničnom području zadnje misli dolazim do tebe da bih sebe objasnila. Dok sam izrastala iz sebe, hranio si me ljubavlju,

prepoznavao među posrnulim siluetama u neko gluho doba noći, među onima koji neće pravocrtna gibanja. Tražio si u meni krajnji

smisao svog postojanja…. volio si me. Iz rukopisa iskustva zrelijih godina kroz neke neukusne konverzacije dolazili smo do

preklapanja puteva, križanja putanja i zaobilazili se u širokom luku. Pokrivala sam se čežnjom i preko glave, samo da te ne nazovem.

Davno naslućeni posljednji mrak ostavio je tek jedva otvorena vrata za tračak svjetla. Brisao si moje ime sa svojih usana svakim

gutljajem žedne vode, ali… volio si me. Dok su se drugi okretali za mnom, ti si me volio. Išao si usporedo sa mnom, ali u drugoj

dimenziji postojanja. I dok sam još uvijek među onima koji neće pravocrtna gibanja, tvoje je postalo tako patetično predvidljivo da

sam shvatila…nema te više… iako si me volio

Priča o tebi

Pamtim prve obale gdje sam hodala i dodirivala tvoje svijetlo lice. Tih dana smo plovili našim snovima, pokazivao si mi zvijezde na tamnoplavom baršunu: "kao tvoje oči" govorio si mi. Šetali smo Gornjim gradom osjećajući erupciju boja u nama i približavao si svoje usne mom vratu, a ispod struka su se javljali cvrčci, dok si

svoje usne pretakao u moje. Moja sjećanja na te trenutke su preživjela. Tvoja su uništena. U tvojima nas nema. Tvoje noći su

gorke, prazne, tamne. Rekao si "ne", rekla sam "da". I … otišla sam. U posrnulim jutrima nije me bilo. Prolazila sam kroz razne koridore hladnoće tvog plavog pogleda, na trenutak tražeći onu toplinu. Nije

je bilo. Zvala sam te riječima: "Posjeti sa mnom tvoju dušu, ozdravimo je. Nađi njen grob u svom srcu i ponovo oživi neke slike,

bit će ti lakše živjeti." Pitao si me u svojim snovima: "kako to učiniti". Nemam odgovor na tvoje pitanje. Ja i dalje sama hodam i

divim se mladom jutru, osjećam nepoznate valove sa sjevernih mora i istim žarom palim vatre u svom srcu, kojeg više nemam. Ostala je samo njegova sjena... i ja trajem i umirem po mračnim ulicama, u sumnjivim društvima, postavljam svijeću na sredinu

stola i očekujem gosta što neće doći. U sedmoj noći spojit će mi se



misao s nečijom i zalelujat ću prema njegovim usnama da mu u sunčanom jutru zaronim u dubinu plavog čistog pogleda.

Snovi i stvarnost

Došao si sinoć sa silnom strujom zraka, koja te pratila kroz otvorena vrata. Noć me zaboravila pohoditi i nježne namjere koje

sam imala prema tebi gibale su se i povijale prema tvom srcu, dok sam sjedila i nijemo željela ukloniti pramenove briga sa tvog čela.

Razni su nam putevi do gole istine... život piše svoja slova... mi kreiramo u snovima neke krhke priče kojima odlazimo preko

granica i tražimo svoje lađe da nas prevedu preko te rijeke života. Teško je kad se u srcu rađaju sasvim druge zore, plave i hladne, a život prostire druga jutra... druge stvarnosti. Uvijek u sukobu sna i života... dodajem zrnce sna u korist mog života pa da se ta 'libra'

konačno umiri.

Ti.... budi mi romantika

''Kad se kule ruše... ne čuje se glas.'' Iz zlatnog oka visećeg sunca hladnoća obavija bezuspješan pokušaj spajanja sa svim dijelovima

tvoje svjetlosne godine što je prizivaš za nas. Raspadam se na dijelove...svaki put kad otvorim oči, odlazim u nepovrat vremena, a ono lomi tvoje riječi i servira ih na pladnju, onako slatke i medene, a tako daleke...Kad bih ponovno mogla voljeti .... nasmiješila bih se

samo tebi, kojeg sam vidjela sinoć u snu...hoćeš li biti moja romantika, sanjana i doživljena, nerealna i stvarna? Ti ...budi mi romantika na mekoj travi i uvelom lišću od prošle jeseni.... budi romantika moje duše, onih divnih planina iz mašte i završetak

jednog dugog puta....za početak nove staze, neotkrivene, šumovite, neprohodne, toliko različite,... a opet toliko mi bliske....

Pusti me

Iz ovog jutra u sljedeću noć... uz šalicu kave, gorke kao ovaj život, ponijet ću slabi sjaj i izliječiti tijelom tvoju ranjenu dušu, položenu

uz mene poput misterioznih velova što obavijaju razgolićenost svetkovine ljetnih noći. U sljedeću noć, iz ovog beživotnog jutra, donijet ću ti morsko dno mojih želja što plove poput školjkaša sa teškim teretom na svojim slabim ramenima. U tu noć slavlja ovih ljetnih trenutaka zalutat ću s tobom u neki piktogram magičnih

oltara tvojih ljubavnih riječi, koje uvijek slome moj otpor i povedu



me u te noćne šetnje visokim travama i kroz toplinu ruke u ruci dovedu tamo gdje me osvijetli polarna svjetlost mog bezdana. Zato,

pusti me da ove zlatne zore, danas tako beživotne, a sutra tako mekane, čitam iz knjige tvog života i u sljedeću noć dođem na izvor

ovog što sam tako dugo čekala i dočekala – tebe.

Što znam?

Što znam o dubini srca, o nepreglednim željama, što znam o tebi, što znam o osjećaju kad me uzdižeš svojim pričama i svojim medenim

riječima? Što znam o sebi? Bacam sidro u daljine i gledam kako nestaje između dva horizonta, osjećaji čuda rade i jedan glas iz šumovitog

predjela mojih misli pamti okus tvojih riječi. Nevidljiva nit proteže se i fino dotiče moje čelo, jutarnje sunce je otopilo ovo ledeno vrijeme što je

zaledilo srce, a ti požuri sa istinom u krvi, zadrži za sebe komadić tajne, kao što i ja imam taj komadić koji u budućnosti vodi do tvog slatkog

poljupca.

Znali su svi... da moja ljubav... samo si ti

Tvoje kretnje su najjednostavnije kad djeluješ razdvojeno od mene. Tada ideš pravocrtno i kao slučajno ušetaš danas u moj dan. Kako te dugo nisam vidjela! Razdvojio si moje jezero mira i spokoja na dva suprotna centra i kroz prolaznost proteklih godina opet me približio k sebi. Kako sam te samo voljela! Potopila bih te u tim

osjećanjima što su izmicala tvom pogledu. Pokušavao si me godinama oblikovati u savršenstvo za sebe, ali nikad nisi uspio

spojiti moj ritam srca sa svojim plavim pogledom. Nepomiješanim pravilima znala sam se kretati između svijetova i zaleđena ti se vraćati u zagrljaj, tražeći tamo spokoj i uvijek sam ga nalazila.

Padale su želje požude po meni, a ti bi ih samo obrisao i prigrlio me takvu, ranjenu od drugih koji su bili otpadnici iz raja i pokušavali

kroz neku ljubav oponašati život. Nije im uspijevalo. Znali su svi, da moja ljubav samo si ti. I sad, dok se krećem između ta dva

svijeta...odvojena od života... iz mene isto tako raste želja, ali je nema tko obrisati i prigrliti me onako kako si samo ti znao. Bila sam

u iskušenju da ti se danas objavim, javim, ali… samo sam prošla kraj tebe, u vremenu pouzdana, u srcu ledena, u duši mrtva.

Otpadnica od života, nepomiješana sa krajnostima u koje smo došli, ali još uvijek i uvijek ….znaju svi, da moja ljubav… samo si ti.

Postoji vrijeme za sve



Gledala sam sinoć Mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću. Moje oči su zalutale na prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale. Čula sam da misliš: «nisi ona ista». Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli, ne prepoznaješ moj dah. Tješila me hladnoća

noći i glazba što se razlijegala uskim prostorom mog automobila. Lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela. Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima. Postoji vrijeme za nas. Postoji vrijeme

za nadu. Postoji vrijeme za ljubav.

Cvijet kraj izvora ... je sjena duše...

Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i

mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava. Zar sam posljednja što mora osjećati sve titraje u tvom srcu? Zar sam karika prvog i

posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo mene miluju tvoje riječi? Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća. Hoće li taj cvijet uvenuti? Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe?

Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i

padovi. Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu. Predivna noć je ustupila mjesto ovom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od

svega, isto u potrazi za svim. Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.

Rani jutarnji sati

U te rane jutarnje sate gledam svoje rascvale usne, jezik pamti gorak okus tvojih usana. Sjeverni vjetar jutros je pomilovao moje

oči, zašumio u trepavicama i spustio mi pogled prema travi zgaženoj na putu. Bezbrojne želje se uskovitlale u virovitim

grudima, koljena su zadrhtala dok sam prolazila tvojom ulicom. U te rane jutarnje sate sjećam se kako je bilo dobro ono vino što se

cijedilo niz moj vrat, dok si me tješio šapatom kojim se tješe rasne životinje i dok si u toj disharmoniji dignutih ruku naglašavao

hladnoću svog plavog pogleda. U takva jutra te se obično sjetim sa radošću rijetkosti i punoćom zapostavljanja zraka u grlu. Napisao si prigodne stihove jednog dana i otpuhnuo ih prema meni , dok sam



se ja bacala u noćne mreže tuđih ruku i proklinjala dan kad sam ostala bez tebe. Iz tih mreža se još izvlačim i želim da mi se i dalje

cijedi vino niz vrat i da se želje uskovitlaju u još virovitijim grudima pa da konačno prestanem željeti ovakva jutra, kad sam, kao i onda,

bila samo s tobom.

Poslije tebe

Poslije Tebe ni voljeti ne mogu više. Dolaze mnogi trenuci kada mislim sve je u redu i život teče dalje, ali poneki stih ili poznata pjesma dozove

one dane kad sam Te voljela. Poslije Tebe ne spavam više onako dobro, mislim da su mi i snovi bolni. Noći su jednako duge ili se to meni čini da

sam u našem vremenu. Poslije Tebe … sunce jednako grije, ljeto je bilo i prošlo u vrućini, u sprženim livadama bez kiše i znam da voljeti ne mogu više, nego onda kad sam bila s Tobom. Poslije Tebe ni pjesme nisu iste,

a mislim, muzika je poznata... čak i ona naša pjesma iz kafića, koju je konobar tako nesebično sipao na nas uživajući u pogledima, koje smo

mu darivali, kad smo začuli poznate taktove. Mislim da više ništa nije isto poslije Tebe. Mislim da je i moj život stao, poput punog mjeseca na

nebu, čekajući trenutak da prsne u tisuću boli.

Sve o tebi

U mojoj arhivi općeg reda nalazi se jedna polica s knjigom koju prelistavam iz dana u dan. Knjga ima naslov «Sve o tebi». Mrzila sam tu knjigu jer kad bih je otvorila, nikada je nisam mogla zatvoriti, a da poneki stih ne ostane u sjećanju. U sveopćem duhovnom mrtvilu nedostaje mi tvoja misao, udaljena milijunima milja od Sunca, zaboravljena u nekom

kutku mozga. Izbjegavaš moj pogled. Izbjegavaš ga jer ja te gledam otvoreno i iskreno u oči, a ti lažeš, manipuliraš, petljaš. Bolestan strah se

rađa u tebi kako te ne bih razotkrila i kako svijet ne bi vidio tvoje nagrđeno lice.

Znaš li?

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre moga srca i ritmove koji otvaraju vrata paralelnih

svjetova između nas dvoje. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce, a ostanem svoja? U duši se izrodio nemir

iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice koja drhti na tvom dlanu i

otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet



između trepavica odlijeću neki snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru u kojem se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?

Probudi me u svitanje

Uzmi bistru kap vode u kojoj se ogleda lice vremena i povedi me u travu gdje ispod kamena spava vilinska suza. Spomeni me u

molitvi, možda te čuju anđeli i pošalju kao glasnika na moje staze da mi pokažeš zmijoliku sudbinu. Probudi me u svitanje sa dvije mjerice svjetlosti i tri mjerice noćnog plašta... Donesi mi jabuku

pod prozor i zaželi tu bistru kap vode u kojoj se ogleda tvoje lice, kao lice vremena. Sa mnom još nitko nije lovio leptire na praznoj

livadi pametnog mozga ni slušao šumove ptičjih krila ili prebirao po tankim žicama nervnog sistema….Sa mnom još nitko nije pjevao

psalme o izgubljenoj pčeli utopljenoj u medu ni tražio prazan krevet da se odmori ili našao bistar izvor što žubori….Sa mnom još nitko

nije…vodio ljubav kao Ti, našao krajnji potez spreman za let i... učinio da se osjećam, kao da mi pripada čitav svijet.

Skorašnji Ekvinocij, nesanica i još par sitnica

Uskoro će se izjednačiti dan i noć. Čista preinaka u jednakost. Na uglu moje ulice protekla noć je plesala ispod uličnog svjetla svoj magični tango. Ljudi su spavali. Mene san nije pohodio. Pročitala

sam sve davne zapise sjećanja zabilježenih u nekim kutevima neusklađene sive tvari i nakon nepravilnog disanja položila glavu na jastuk. Kraj mene je netko disao. Pravilni razmaci. Miran san. Spokojno lice. Sakrila me noćna tama od slučajnog radoznalog

pogleda. Potekli su mlazovi snova prema meni, ali sam ih zaustavljala i zaustavljala. Dok se vani vjetar poigravao mirisom

lipa, to mistično sjedinjenje mene i snova se nikako nije događalo. Svaki tren sam očekivala krilatog prijatelja da mi sklopi umorne oči,

ali nije sletio. Taj anđeo sna je lebdio iznad čela, dok su brzinom svjetlosti misli opsjedale umoran mozak. Mirno disanje kraj mene

me polako uspavljivalo. Poljubila sam njegovo čelo i umirila se. San je odsvirao zadnje akorde noćnog requiema, a noć je završila svoje korake plesnog tanga negdje na kraju moje ulice. Oblaci i vjetar su

donijeli olakšanje i tanak vir sna, koji me povukao iza zelene zavjese.

Titanic



Iz sna o stvarnosti izronio je blijedo lice mog portreta sa ožiljcima ugriza zmije sa tvojih usana. i kaže meni zelena zmija da me voli, a vidjeh da su joj plućna krila slaba i uz svaki krik nenamirene duše

zbog nje još uvijek bijele ptice lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt. Sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca, oblika davno

potpoljene amfore, popit ću ujutro svoju kavu gorku kao ovaj život. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim.

Osjećam nježne breze što luduju za jesenjim vjetrom i ovim toplim rujanskim suncem. Sjećam se prigušenog svjetla svijeće, koje baca

odsjaj na naša tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa gdje smo se

utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore za tebe teče crno vino moje ljubavi i želim te više od života što ga poklanjam mliječnom svjetlu, a ono

se probija kroz moje osjetljive – oči duše.

A događa se...

U jednom trenu kad iz finih pojedinosti izlučim onaj prostor gdje se osjećam kao netko tko je duboko prošao kroz srž, vidim da ipak ne vidim neke stvari, koje su mi postale tako drage. Tim apstraktnim shvaćanjima u stvari puno spoznajem. Ti, kao i tvoje oči, gledaš me, ali me još ne vidiš. Preko oblika zalaziš u moj svijet, dok mi

dozvoljavaš šetnju tvojom tamom i svijetlim stazama. Nebo mi je naklonjeno ovih dana, iako se jutros nekako rastužilo. Moje krhotine priznaju da su ipak povezane u cjelinu i pokušavam

osvijetliti te mračne kutke u kojima ne vidiš trak svjetlosti. Stojiš na sredini, a oko tebe je tama i to je tvoja stvarnost. Ne vidiš dalje. Ako

je ljubav zauzela mjesto u tvom srcu, ne lutaj očima preko oblika, već kod svakog pogleda znaj, da se nešto događa. A događa se...

Pamtim - to je taj svijet

Bilo me po mnogim stazama, neprohodnim putevima tuđih osjećaja, misli i nadanja. Uz hrid sam stajala i mračnom vodom me

oblijevalo more tuđih suza. Zbog tih bura i oluja nisam mogla prepoznavati tanki trak svjetla što se uvlačio u nabreklu tamu i

probijao njenu moć. Pamtim vrijeme ruža u mojim očima, pamtim korijen trave kako daje mladu vlat spremnu primiti vrelinu Sunca. To zrno sjemena posijano u naše duše počelo je nicati, satkano

krhkim dodirima ruku i usana. Kad ti na usni zaleluja moje ime, a u oku ozrcali zelenilo mojih, ugasit ću žeđ na tvojoj duši i odvesti te



tamo gdje nas samo ptice mogu slijediti. To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao.

Možda...

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od

snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.

Nekome

U zaklonu od raznih iskušenja, nudi mi se velika gozba i pamtim gorak okus nečijih usana. Nježan vjetar promjene prelama moja koljena, a oči bljeskaju od želje za tamnoputim lovcem koji daje

hrabrost da me kao rasnu životinju dovede u harmoniju neba. Znam da su mnoge od tebe digle ruke, jer si loše postupao sa njihovim

zvijezdama padalicama. Nisi ni jednoj skinuo zvijezdu s neba. Ispod velikog osvježenja ovog jutra, dok osjećam tvoj dah, znam da si u

mom centru... nevidljiv, prisutan, bezbojan. Bez okusa si. Bez mirisa, bez boje. Malo si lud, malo nesretan, malo poluzaljubljen u

sebe i u ljubav. Dobro je da si prema meni takav - kakav si, jer bi me mogao naviknuti na sebe i tada vrijeme postaje beznačajno.

Gola žena

To je samo šminkašto čini moje oči ljepšim

i ruž za usnečini ih poželjnim.

To je samo lak za kosušto je oblikovao bistu,

a i tkanina uz tijeločini tu čaroliju istu.

Kad svega toga nema,kad se skine i šminka i sjena,tu... ispred prozora u noći...



stajat će samo jedna gola žena.

Ne znam zašto

Namijenjeni su mi novi putevi starih znakova. U suglasju sa ostalim svijetom, iza zelene zavjese kroz prozor promatram noćno jutro, neprohodno za moj pogled. Još se mrak provlači preko usnulih krošnji drveća, još se čuje ranojutarnji piev ptice. Snena, brzim

pokretom odbacujem san između dva prsta i zaustavljam se između nedorečenih pokreta. Tvoj lik me posjetio u snu, a završio u

stvarnosti priču gdje smo tražili suglasje između mira i nemira. U zraku levitira pitanje, poput svjetla što obasjava sobu punu mene i nezavršene noći. Prekinut mi je san. Zadrhtalo mi je srce jutros...ne

znam zašto.

Zamjena

Otišla bih...zamijenila život za život. Ne bih više živjela ovaj koji živim, već neki drugi. Bez znanja sam, bez spoznaja. Pod mladim suncem u rana jutra vjetar vrti zaostala zrnca prašine i razotkriva

najintimnije misli. Uvijek se vežem za nešto. Za sliku na zidu…cvijet u vazi... pjesmu s radija…za sjećanje. Na glatkoj stijeni zabrinutog

čela spavaju rojevi misli i zbog jednostavne kompliciranosti ne odlijeću dalje. Ugnijezdile su se tu. Otišla bih...zamijenila život za neki drugi život. Ostala sam u jednostavnosti tvojih riječi, kratkih minuta, u zavjetrini tvog srca. Nenaviknuta na takav stil, medene riječi, zadrhtim svaki put kad me posjetiš u snovima. Zaboravim,

rasplamsava li se moja iskra ponovo od nove vatre u starom snu? Zbog toga, otišla bih... zamijenila život za život. Nestala bih i utopila

se u dubinama tvojih najslađih riječi i najdubljih emocija.

Blaženstvo

Tražila sam u praznim zagrljajima najljuće zime, vidjela sam kad su dvije rijeke izmiješale svoje virove i uživale u najvećim

blaženstvima. U tim virovima moja duša nalazi tebe i prolazeći kroz slapove prolaznosti pogledom klizi na unutarnju skicu života. Stojim pod nerasvjetljenim Suncem u vrijeme budnih snova i

padam na oštricu noža koji lomi moja rebra nadvoje, a sa Gornjeg grada u suton lete egzotične ptice u mom oku i u toj igri vidim

radost.

Putokaz



Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo sjećanja urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno srce i zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga ispijamo svaki dan. Pamtim protekle rijeke svjetlosnih snopova što

su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica. Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda

se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa da opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.

Ah, znaš li?

I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem (kao slučajno) pasti na zemlju od zrelosti, koja je to vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog

balkona? Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u tamnije sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage

rujanske noći pune grožđa, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?! Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu i oslikava staklene fasade moje gladi za tobom. Uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem

zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek. Znaš li da me život polako napušta?

Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? Ah,

znaš li?

Leptiri ispod struka

U svakoj riječi, pokrivaš me u razne oblike, kroz tragove svjetla i sjene spajaš se sa mnom i izlaziš kroz nevidljive izlaze, hranim te

malim dozama, uzimaš me u velikim količinama. Dobivaš me u navikama odlazaka, odlazim u navikama dolazaka. Noć je topla, meka, podatna, teška, bolesna, nezaobilazna, proživljena. Kroz

slučajnu riječ otvaraš zaboravljene pukotine otkud izlaze momenti što me gutaju. Ulovila sam sve leptire ovog svijeta i sakrila ih ispod

struka. Ne čuje se nijedan. Još malo i dan će ubiti ovu tešku noć, umnoženu bez tebe, jedinu bez mene. Mekano i nikad više treperit

će još leptiri ispod struka… danima.

Možda ponovo?



Smrt života je najprirodnija pojava drugog dijela života. Rađanje života je najprirodnija pojava prvog dijela života. A gdje je tu ljubav? Tko bilježi

kad umre tek započeta ljubav? Tko pali svijeću u spomen nečem što nije ni dobilo šansu za uzlet? Tko se sjeća? Možda samo jedna osoba.

Možda nijedna. Ima raznih primjera ljubavi, kao što ima raznih tipova ljudi. Odustati od plesa nakon prvih taktova divne glazbe? Ne! Nikada.

No, za ples je u svakom slučaju potrebno dvoje. Ništa više. Snažni utisci uz notne zvukove odlaze kroz dvoranu života i nestaju kao sjena u tami

rastanka. Iz koje knjige dolaze pravila o ljubavi? Iz koje knjige dolaze pravila o životu? Iz knjige srca. Samo ono što dolazi iz srca je

prepoznatljivo i to su zakoni duše. Sve ostalo je nebitno. Možda ponovo sa drugom osobom zaplesati uz druge taktove iste teme – ljubavi?

Oprosti mi što odlazim

Oprosti što u odlutalom danu od tvog snježnog daha sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu…Oprosti što te nisam odtugovala

kako treba, oprosti jer ću umrijeti smrću sjene i prije toga ti napisati pismo... koliko si me volio. Oprosti što sam te pokrivala valovima mora i zato što sam dodirivala po strunama tvog života neke teme

od čega i gromovi zanijeme oprosti što sam te čekala u gradu južnog vjetra i što odlazim bez riječi, jer sam mjesecima bila vjerna

nekoj slaboj točki, a ti bosonog i bijedan, mislio si da sam tvoje duše samo sjena. Sačuvaj taj plamen neka u vječnost gleda i na

usnama neke druge neka pobijedi tog svjedoka, dok ću ja zaploviti sjevernim morem moje ljubavi i otisnuti jednu bijelu jahtu sa

udaljenog doka. Bez glasa nestajem, jer sam usnama dodirnula kožu u koju se ne mogu zavući onda kad mi je hladno i ne želim

tvoju naklonost ovih dana, jer mi više nisi u modi i tvoje usne ne želim ljubiti gladno. Iza leđa od granita ja sam umorna od ovih

snova što mi najavljuju život bačen u apetite tame...ti si mnogo više učinio od zore novog dana i vratio si me na početke mene same. I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama, dok pamtim naš susret kad si me kupio slatkoćom, a vrijeme je od onda do sada između

nas satkalo mnogo laži što se izgovaraju lakoćom. Nedorečena sam u svom plavom snu o priči što su je neživi pričali iz doba kad si crno vino pio... i.... hvala ti, moj mrtvi šapate, što si ipak u jezeru

ljubavi jasne poruke od mene krio...

Gledaj i sudi! - Ne sudim. Samo gledam.



Još iz daljine sam osjetila poznati nemir. Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da

si to ti. U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu. Usmjerio si i moju sudbinu drugim skrovitim

stazama gdje duša luta i traži u tom vremenu zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj. Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla,

progovorili smo neke demonske riječi. Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio. Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu. Samo sam gledala. Osnovne stanice tvog tijela su se raspšile i nisam vijedjela ništa. Grobnica. Taj trenutak – grobnica. Led je pokrio naše

vrijeme, ali led je zaledio i poglede. Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led gdje se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u konture po kojima sam te prepoznavala. Iz te gramatike sam pokušavala izvući

poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete. Samo sam te osjetila. Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom hladnom toplinom. I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu

nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami. U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem. Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz

zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

Mrtva zavist neke druge žene

Sjedim na Zemlji, milijarde godina starijoj od mene i sneno motrim sudbinu kako me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog

govora. Uspavana mi je čista duša, ne dotiče je čak ni krivica nedozvane ljubavi, okrećem leđa suncu i gledam u tvoje bistre oči.

Naše oči ugrizle su se ljuto i ostavile traga na usnama, stisnula sam ruku bliže srcu... probudio si me tog zimskog jutra. Mrtva zavist

druge žene pokušava oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu se ipak događaju moja i tvoja ljubav zajedno. Zaogrnuli smo se

tom srećom i mojim imenom si obojio svoje dane, a pred tobom sam zastala kao pod sjevernim suncem i utopila svoj zeleni pogled u tvoj. Imam li to sjeverno sunce iznad sebe, može li mrtva zavist

neke druge žene oduzeti čistoj duši vedar pogled?

Plamen

Kad ti sa mnom krene, kad i najtiši među nama zagrli tišinu i obuče je na sebe kao neprocjenjivu vrijednost, pokrij me svojom

osjetljivošću i položi senzibilnost u moje ruke, jer za svaku našu kretnju tvoja senzibilnost pronalazi pravi put. Kao izvor moje



promjene na nevidiljivo mjesto stavi svoj žig i u ovim riječima bez nekog smisla pronađi svoj i moj smisao. Put od istoka prema

zapadu je uvijek isti, ali moj put prema tebi je bio tvoj put prema meni. U toj savršenosti nesavršenstva zaiskrila je zraka između nas i bacila svjetlo na mene prema kojem si pošao i našao me... Pjesma crvenih misli i plave ljubavi stoji kao svjećnjak na stolu u kojem je plamen jasan i mekan kao tvoja ljubav što tek izranja prema meni.

Trajni žig

U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu. Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez

posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem. Ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica

obješena oko mog vrata poput kamena, kao reklama mog srca. Daj mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, trguj riječima kao ribom,

zabavljaj ove maske što se smiju i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom. U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno ide nekim stazama i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik što zaboravlja zašto se

uopće nalazi među tom masom. I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me

okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…u svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami. A taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući ....obećava meni, maestralu duše, da će na

nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.

Savršenstvo kruga

Ne dodiruje me Mjesec, prozirna sam u opoziciji prema svom polaritetu što se vrti oko mene, a ne vidi me. Tankom olovkom

zapisujem svaki dah što izlazi iz njegovih grudi, ali kome su dragi ovi zapisi? Samo meni. Iz te suše proizašla je romboidna silueta i očima mačke pregledava svaki pedalj te ravnice gdje je bilo dno

postojanja i gdje je moj polaritet kružio oko mene poput ovog globusa što se tako neumorno vrti. U odsutnosti nečijih očiju još

uvijek kradem tanke olovke i pokušavam zapisati svaki dah što mu izlazi iz grudi, ali sve mi je dalje i dalje. Ne vide se konture, ne

osjeća se lelujanje zavjese, ne pamti se glas, ne osjeća se izvor. Zašto? Polaritet je izgubio putanju, odlutala mu je staza u zelene morske trave iz kojih ne može naći put kući.. Dom je tamo gdje

imam odsjaj tvog oka. Dom je tamo gdje se nalaziš ti ...kao moja suprotnost ...čineći to savršenstvo kruga.



Afrika

Sa moje kože su izbrisani svi tvoji otisci. Svi oni pogledi što su se lijepili za mene kad si me susretao negdje, u prolazu, iznenada i bez

veze. Provukla sam tanku sjenu kroz oči kao koprenu, da ne bih vidjela to plavetnilo što me još uvijek zbunjuje kao u našim prvim danima. Konvencionalnost nam nikad nije bila jača strana, ali u

ovakvim razdobljima je poput mekanog jastuka što probada tkivo i kroz svjetla velegrada odnosi neko vrijeme u nepovrat. Ledeni požar se širi oko mene kao aura svaki puta kad mi iz prizemlja

zazvone telefoni i najave tvoj dolazak. Uronjena u hrpu sjećanja prolazim kraj tebe i pucam poput stakla od loše vibracije. I reče mi

on ove subote: «volim te najviše na svijetu». Sledilo se srce od iznenađenja, jer i ja njega volim. Bez obećanja u vječnost. Sada. Taj dan. Tu noć. Kao nepoznata slova iskustvo je napisalo svoju priču i ostavilo te u našem vremenu. U ovom vremenu – koje je sada samo moje vrijeme – netko mi šapće «volim te najviše na svijetu». Netko

mi odmiče kosu i nježno govori «volim te». Napokon sam doživjela i njegovo «volim te». Nakon 9 mjeseci od našeg početka - rodilo se,

oživjelo i zarotiralo moju genetsku šifru, izmislilo me kao novu osobu. To «volim te» odvuklo me od tebe, poput sante leda koju

odgurnemo i pustimo je prema beskraju. Globus se i dalje vrti oko sebe, a mene je njegovo «volim te» obasjalo kao sunce Afriku.

Ah, ?, - volim te!

Možda

Navukoh čednu rukavicu na bestidnu ruku i pokrih se tamom. Pila sam male gutljaje tvog daha, odvijala se gozba ispod neba, a bilo nam je naklonjeno te noći. Želje su se množile poput tamnoputih žena na tržnici punoj zrelog voća, nježan vjetar zanjihao je zelene zavjese u mojoj sobi, dok sam ispijala te male gutljaje i hranila se

tvojim tijelom, kao što se mistik hrani vjerom u pustinji gdje živi. Na jelovniku je bilo raznih delicija, ali uzeh samo ono što samoća u

tebi nije ostavila. Zaboravila sam skitnicu, poželjela sam ljubavnika. Albatrosi su letjeli u dalekim zemljama, oči su zasjenila krila tvojih

prstiju, mene nije bilo. Pokrila nas je tama, zaplivali smo podzemnim morem požude i nekih čudnih vibracija u srcima.

Možda ljeto, možda južni vjetar, možda kiša…nešto je utjecalo na to da te tako silno poželim.

Opet mi dolaziš u blizinu



Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće. I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo. Hranili smo rakove u nama, oni su se povlačili, ali su bili u tom hladnom mraku i nisu se vidjeli. Prepreke su nestajale jedna za

drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga. Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci dok sam ti šaptala "volim te". Tvoj pogled uvijek je znao otopiti

ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja. Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam "nećemo". Rekao si "da", tad sam rekla "ne". Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog

ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove. Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada

ispisanih stranica tvog života. Zapalila ih i pustila niz Mjesečev trak, neka otprhnu kao latice crvenih ruža koje su padale po meni iz

tvojih plavih očiju.

Love & sex

Na jednom otoku u sredini sjećanja dodirnula sam tvoje usne i voljela te plamenom tijela godinama. Rekao si "ne", rekla sam "da" i otišli smo jednog posrnulog jutra, dok nam prijatelji i dalje prolaze kroz koridor ljubavi podsjećajući nas na naše vječne teme. Molila

sam te da budeš prisutan kad svijeća mog života dogori, da se nađeš sa mnom u tišini negdje na sredini puta. Obećao si mi to. Vratio si se svom nebu na trenutak i ja sam se vratila svom. Bili

smo si bitni za nas, ja nemam odgovor na tvoje pitanje "zašto", ti nemaš odgovor na moju molbu, za koju ne znam hoćeš li održati

obećanje. Hodala sam tvojim obalama, gledala sam tvoj let galeba negdje na nekim riječnim sprudovima gdje si hodao visokim

travama i otimao sa puno mjere vatru iz mene i isto je tako brzo gasio. Ja sam bezazlena stajala pred tobom, kao razgolićena tajna i

uvijek su kiše bile na našoj strani, nešto nas je zbližavalo, dok si me uzimao u skupim hotelskim sobama ili me požudno ljubio u visokim travama u noći na kiši. Spajali smo se u rijeci daleko od obala stvarnosti, gorio si noćima, tjednima, mjesecima, drhtao si pod mojim vlažnim prstima u nekim pustim hodnicima Gornjeg grada moleći me da ti ne odem iz zagrljaja. Iz svakog žestokog

mraka izlazio si sa grčem na usnama i snježnim dahom dodirivao moje čelo govoreći kako nikad nećeš osjećati tako kao što osjećaš tada i da nikad nećeš toliko uživati uzimajući ženu kao što uživaš dok uzimaš mene. Uzmi Danteov pakao i pretoči mi ga da umrem smrću Senece i bacit ću sva tvoja pisma koja si mi pisao usnama,

zaboravit ću sve staze kojima si me vodio kroz noći, zaboravit ću te



usne koje su dodirivale i grizle moje grudi i tijelo i ruke koje su prebirale po strunama mog života. Čekao si me, bio uz mene te silne godine, sagradio u pijesku jedan dvorac za nas i nacrtao u

pjeni moje oči, dao si mi svoj život. Lovili smo travanjske noći po Gornjem gradu, žestoko se voljeli u nepoznatim gradovima, padale

su zvijezde dok si izgovarao moje ime. Kad sam te vidjela da si sazrio u sjenci i pod nebom budnog oka, onako plavook, visok i predivan, mudro i ranjeno si me udaljio od sebe, gurnuo me u

daljine, kao bosonogi bijednik i još jadniji stranac, neprepoznatljiv, odlutao u pasju kućicu i od straha umro u sebi. Sad si samo sjena sjene, koja više ne zanima mene. Naša burna sudbina završila je,

tvoj glas je ostao isti, živ zvonak rafiniran i provokativan, probudio je opet u meni onu žudnju koja spaja moj sjever sa tvojim jugom.Ti

nisi više onaj muškarac …. ja više nisam ona žena.

Tebi

Teška noć, san bez snova. Tama, neprijateljica... Noć. Dogmizali snovi poput zmija tek izleglih iz bijele ljuske. Dozivala sam te. Život

me razbijao na tvojim obalama, nemilosrdno me nasukavao na oštre hridi tvojih obala, dok su bijele ptice osjećaja odletjele u

daljinu i nisu se vraćale. Slabo svjetlo se probijalo kroz gustu tamu, ljuto i nelogično sam odrezala ostatak te razderane snene koprene i

bacila je tebi pod noge. Prebrojavam pitanja ... ne dobivam odgovore. Uzela sam od duha oblik i dolutala do tebe, ali iz

središnje trijade kliznula je suza. Negdje u ovom jutru skupljam krhotine razbijenog života, skupljam biserne suze i trakove

razderane haljine, koju je duša nosila svih ovih godina. Nije bilo Mjeseca. Samo teška noć, bez snova. Krhotine polako dobivaju

neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu što se proteže negdje u daljine.

Toliko pitanja...

Mjesec već dugo nije gost u mojoj sobi. Linija života na mom dlanu teče prema zelenim dolinama gdje me netko čeka. Dalek mi je put,

a možda i nije. Opet otvaram dušu nekim mislima što lutaju praznim otocima gdje budućnost još nije ispisala ništa. Ili je ispisano, samo

ja ne vidim? Sve što čitam u sadašnjosti primam s rezervom, jer poruke sa sjevernih zvijezda ne djeluju sa pozitivnim predznakom

na moj zaokružen osmijeh. Pitam se, stižem li uskoro na odredište.... obećano, a nedoživljeno? Prolazi period zamora i

istrošenosti. Uvjerena sam u tvoju pomoć, u tvoje plave oči. Zacrtat



ćeš mi pravce kretanja prema sebi, prema granicama neposjećenih dolina. Osjećaš li isto što i ja? Probudio me jutros tvoj ugriz za

srce, tvoje ime me dotaklo. Napravilo je pukotinu u ovom danu, sa nebeskog zvonika sam čula zvono, nedočekano kao dragi gost Otvori mi srce kao što gledaš u moje otvoreno. Otvaraju nam se putevi kroz radost i pomućeni razum. Ponekad pretvaram želju u iracionalnu požudu prema imaginaciji i zarumenim se od srama.

Čak i sada, u preobraćenom šapatu slušam ono za čime čeznemo svi od reda: 'želiš li me? voliš li me?' Toliko pitanja.... a još više

odgovora, koje ne vidimo ni ti ni ja.

Nestajanje

I dok bijelu prazninu monitora polako ispunjavaju plava slova, obilje valova donosi oblake kroz noć i kišu, da bih na pola puta zastala, kao srna na livadi između lovaca koji su joj na tragu, nemoćna dignuti pogled i nastavila bijeg prema dubokoj šumi

podzemnog oceana. Tiša od spominjanja tvog imena, spremna na taj udisaj kišnog zraka, zaranjam u samozatajnost i nestajem.

Zelena slova su ispunila bijelu prazninu ovog monitora, a na tebe se više ne oslanja moja duša. Zaronila sam i ne slušam više kako

dišeš, jer mjesec ne ispunjava svojim sablasnim svjetlom tvoje oči.

Pitam se

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu

Mjeseca što se još ocrtava na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je

da je besmrtan u trajanju trenutka, ali sa prvim naletom mog nemira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš

mi u praskozorje o jutarnjem nebu, a ono ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Pitam se, jesam li previše vjerovala anđelima, koji su

mi pričali priče o tebi?

Očaravanje i sjećanja

Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena što su prolazile nepoznatim

koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i



prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nekoj nepoznatoj vatri prohujalih dana i

nadolazećeg ljeta, sjećanja kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku neke kule, koje more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule

građene iznad nekih bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija

ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u nekim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva

drugima, i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom

tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima,

nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ...

stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec

gledat će dušu, koja je prsnula u tisuću boli.

Noć

U sivoj nebeskoj haljini obavijen, moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noći i kiše u zraku što neće doći.

Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila da me noć opčinjava svojim mirisima, da kiša što ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, a tko me stalno vraća tebi, osim mene same? Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i

neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela.

Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti bijele ptice. Grad nije živio tu noć, od njegovih zidina

ostale su samo sive nebeske haljine oblaka što su vijorile na tom vjetru donoseći sladak zvuk tvog imena.

Tu si...sve je opet dobro

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja što traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje

jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom



jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus što se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao

tanku vlat trave da se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući da više nema onakvih stanja kao jučer. Lišće će se uskoro okititi divnim jesenjim bojama, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven

gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka,

otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio podijeljene jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Sneno lutanje

Iz hladnoće i siline vjetra, kao stupovi stegnutih okova stojimo i nježno se gledamo. Dok se zaljev predskazane ljubavi proteže

daleko ispred nas, u trenu si bio iza mojih golih ramena, neodlučan i zbunjen. U tamnoj prohladnoj noći dodirnuo si mi usne i prisjetio me lakoće pokreta, a ja sam grlila tvoja široka ramena. Misli su mi

vezane za tebe, dok osjetljive oči duše polako ispituju predskazanu ljubav. Sneno lutam ovim svijetom, a krv se ledi u tijelu, jer ne znam

za kraj.

Krug

Osjetit ćeš, približit ćeš se, dugo sam te čekala. Hodala sam niz rijeku... volim te nježno dodirivati, volim kad si tih pod mojim

rukama iza plavih zavjesa, dok uzimaš zadnje tragove svog žiga s mog vrata. Po snovima me pohode neka ljubičasta lica, dodirujem tvoju kožu glatkim prstima i slušam tvoj teški dah, dok mi prelama tek započetu riječ. Prođimo još kroz ove tišine, vrati se svom nebu

na trenutak što te uvijek približava meni. Znam da osjećaš isto kao i ja, znam da imaš erupciju iza čela, znam da će ove noći do

određenog dana za tebe biti teške, ali bit će dobre prema tebi. Sva milost je na tvojoj strani, bez puno pitanja, bez puno daljina, sa jako

izraženom željom za mojim zagrljajem. Gorimo noćima već danima... drhtiš pod mojim rukama i oduzimaš se od života...

Odavno si mi promrsio već mršenu kosu, odavno si mi ljubio već ljubljene usne. Tajna je ta noć, usne će oprostiti nevinu laž, živjet će nebo iznad nas baš onako kako treba, a ja ću ti pokazati ocean

gdje ćeš zaplivati opet sa mnom i dočekat će nas naše duše, pronađene u jednoj cjelini iz koje su načinile savršen krug.

Sreli smo se ...



(u nekom od prošlih života)

Koliko puta smo većjedno kraj drugog prošli

nepoznatim stazama životai nikada nismo zastali,

jer se nismo ni prepoznali.

Ti si taj kojeg čekamsve ove živote i živote

prolazeći sama, jadna i bijedna,ali još uvijek čvrsto uvjerena

u krajnji odsjaj sudbinske ljepote.

U jednom životu ... sigurno ćeš doćizagrliti me i ostati tu,

leći kraj mene i voljeti me,onako divno... kao u snu.

Zeleni led

Suze su zaledile protekle snove u zeleni led. Tamni oblak što je noćas prolebdio iznad mog balkona, donio je hladan dah vjetra iz

daljine i zalelujao zelene zavjese u sobi. U tami su se zvijezde činile kao oči mačke, a tlocrt mog nemirnog sna rastezao se izgubljenim tragom boli i neke neobjašnjive tuge. Ti si plamen plavog oka što ga pratim i koji drži svoje dlanove na mom vrućem čelu. Mislim da sam sanjala tvoj odgovor. Povedi me opet u zlatne zore, dotakni u

nekom mračnom koridoru moje usne i šuti! Vjetar će ispisati u svježoj mladoj travi tvoje riječi, kiša će na mokroj zemlji zrcaliti

sliku one ljubavi koju poklanjaš. Kroz zeleni led moje suze provući ću tanku nit do srca i nositi je kao najljepši lančić oko vrata. Mjesec

noćas nije bio vidljiv onako kako smo ga mi gledali. Lutali smo noćima. To je vrijeme zanesenjaka, pjesnika, lutalica, sumnjivih žena i loših muškaraca. Kroz staklena zrnca misterija crnog sna vidjeli smo da umiru bijeli dani i rađaju se nove noći. Zvijezde su

gledale očima mačke sa tamnog neba, dok si smirivao moj nemirni san i poveo me opet istim koridorima, dotaknuo moje usne i

zašutio.

I zoveš me da ti polako, polako prilazim



Negdje te očekujem, kao gosta mog trenutka radosti. Ne znam koliko bih dugo zadržala ruke u tvojoj kosi, ali u tom trenu kad slušam šapat tvog srca, u sebi nosim pradavni prkos prema ritmovima rastanka. Spuštam se u ponor tvojih očiju i kao

pravednik u tom neumornom stanju poželim čuti glazbu tvoje duše, tako tihu, delikatnu i lijepu. Postoje neke riječi koje te diraju ... ma

što ja učinila, promijeniti ih ne želim. Budi uvijek takav, pretvoren u želju, čiji dobar znamen osjećam kako progovara ispod glasa i

zoveš me da ti polako, polako prilazim.

Nedosanjani san

Anđeli ne razumiju. Anđeli ne govore. Vidjela sam tri boje, jednu ljepšu od druge. Vidjela sam tvoje oči jedne noći. Pričao si, riječi su

zavađale moje malo srce, mene nije bilo. U sobi, Mjesec prepun sebe i svog sjaja, vratio me na granice prostora gdje nisam bila.

Pokazao je umore koje nisam doživjela. Zauvijek gledam tu sjevernu zvijezdu, njen platinasti odsjaj iznad usnule panorame moga grada. Zemlja je opet zadrhtala u meni, oblak je prošao,

taman i siv, predivan i dalek. "Moj put, put bijelih oblaka"… daleko je daleko taj oblak od mene. Oblak moje mladosti, a opet dalek i nedostižan. Vidiš da sam ostala ista. I te silne godine što sam ih dijelila s tobom, nisu me promijenile. Pokreti tvojih energičnih

usana još uvijek u meni izazivaju one titraje i želje. Znao si potaknuti sviranje harfe u tankim žilicama nervnog sistema, znao si

odvesti moj dah daleko od mene i ne vratiti mi ga. Znao si. Znaš i sad. Snovi te donose, dan te odnosi. "Ljubav koja nema kraj"?

Postoji li tako nešto? naravno….

Plavokišno jutro

Iz nepravilnog tlocrta, iz određene ptičje perspektive, obrisala sam prašinu sa djelića kockice mog srca i u ovom plavokišnom jutru zazidala najveću tajnost da bih je prenijela u sljedeće jutro. Kroz mene je prošla

noć bez snova. Nije ih bilo. Tragovi su ostavljeni, a u očima između tisuću imena nisam pronašla niti jedno. Pročitala sam u nekoj knjizi

mudrosti najveću glupost. Nakon promjene stranice, učinilo mi se da sam promijenila i svoju stranicu, da sam krenula drugom sjenovitom

stazom prema izvoru u tami. Lutanja duše se nastavljaju, a nepristupačne hridi miruju, dok uz jutarnju kavu zavirujem u neka zelena slova, pokušavajući iz te mase znakovlja prepoznati nešto svoje. Odbila

sam lažni sjaj, dobila sam zlatnu zoru u jednim plavim očima. Vječno sam se vraćala na tvoje obale dalekih mi voljenih plavih očiju. Te obale



su još tamo i zovu me, kao albatrosi iznad oceana. U tom piktogramu što tako lijepo definira naše ostavljene godine, pronalazim tvoju davnu

zakletvu mojoj smrtnoj majci. Ah, zakletve su zakletve, ako ih se držimo! Zakleo si se još jednoj umirućoj majci. Održao si samo jedan zavjet.

Ovaj drugi si napustio. Od tada tvoji glasovi stižu do mene, kao albatrosi iznad oceana, čuvaju te u tom usnulom vremenu, a ja između tisuću

imena ne nalazim niti jedno. U centru svijeta tvoj odgovor visi kao Damoklov mač i više me ne interesira. Sjećanja su prekrila moj

ispovjedni prostor, a taj nadnaravni sjaj se ogleda u drugim plavim očima jedne čiste duše, koja mirno spava i diše kraj mene. Ne slušam više zov albatrosa nad oceanom. Ne lutam više pustim ulicama Gornjeg grada.

Mirno sjedim uz jutarnju kavu i dopuštam ovim zelenim slovima da polako klize preko bijele površine. Znam. To je bila samo masa nekog

znakovlja u kojem nisam prepoznala nešto svoje.

Blue shadow

Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše što se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale. U riječima bez smisla bio je naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije. Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i

ocrtavale jasnu sliku. Čula sam da se lomi komad moje boli i puca nadvoje. Kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala. Što to gasne u mojim očima? Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat? Vjeovanje u njegovu ljubav?

Korakom laganim, a tako teškim, prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila grube riječi zle duše. Ostalo je sve isto. Stranice sudbine su opet

omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, ''sve smo mogli mi'', da sam tvoja bila ja. Nisam. I plave sjene plešu ples zlokokobne tuge, neiskrenosti, laži, mreže što je pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži...

opsjena... iluzija... I magle, te bijele magle....

Anđeli ne govore... ne razumiju

U ovoj poluplavoj zori kišna koprena prostire se nad gradom. U protekloj noći bolesni um se hranio tvojim pričama i pamćenjima tvog pamćenja. Anđeli na zemlji gledaju me u oči i prate pokrete mojih usana, no ništa ne razumiju. Ne odgovaram ti na pitanje, dalek mi je još put do tebe.

Ljudi su me ostavili na blijedim obalama mog života da skončam razvezanu dušu i položim je kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice otkud više ne odlijeću ni ptice



ni snovi. Svakog trećeg dana spustiš se sa svoga oblaka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uvijek uznemiri, a globus i

dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da

skončam razvezane duše?

Nema slučajnosti

Od davnih dana do danas, nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana, koje su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve

pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom,

a duše su bile u dnevnoj polutami otkud smo ih vadili i hranili se plodovima što su ih rađale. Iz flomastera klize plava slova na bijelu

površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim

u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene bijelih ptica i opet me odvode u polutamni svijet sjena. Mjesečini ću priznati da te još uvijek poričem, ali

da želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.

Obojeno plavo

Oljušten život cijedi se niz grlo i kaplje na mekane rane otkud ni prst sudbine ne može ponijeti kapljicu. Tim mračnim koridorima podsvijesti

dolutala sam i spoznala da se iz moje sobe ne vidi Mjesec. Sve se pamti, a zaborav ne donosi zadnji mir. Preko slomljenog krila ptice, koja nikad nije poletjela, vidim satkanu koprenu iluzija, a od njenih tokova i žubora ne diše ni trava ni nebo. U tragovima očiju nakupljene suze, na rubovima usana titra krinka osmijeha. Strana sam sama sebi. Pronašla sam se na trenutak i opet izgubila. Dah na srcu je zaustavljen. Zašutjelo

se. Tišina. Ubila me.

Stvarnost i san

Zlatno sunce prosipa snopove svjetlosti po likovima i krasnoj planeti. Ah, kako smo hodali onim šumovitim stazama tamnih sjena gdje smo na

polumrtvim izvorima zaustavljali trenutke zatvaranja kruga i pretakanja jednog u drugi. Iz tih nepomičnih sfera, tko će mi reći što se stvarno dogodilo? Što je bila stvarnost, a što san? Jesam li sanjala ili sam

zaustavila polugolog čovjeka i pozvala ga nekim izmišljenim imenom? U zavjetrini mojih dlanova spavaju prelomljene linije i čekaju opet novo buđenje tankih prstiju sudbine što pletu nevidljive mreže mašte na



slabašnom tlu stvarnosti. Imala sam sjenu Mjeseca na čelu, dok sam u sjećanju oblikovala tvoje konture, ali iz nekog drugog sjećanja izrasle su sumnje, nemiri, prolazni snovi. Ne spominjem te više glasno... tek u sebi

započnem neko slovo, ali se zaustavim, jer je sve nasukano na oštre hridi, a noćne staze me odvode u druge ulice Gornjeg grada. Kad

dodirnem ledenu kocku vrućeg neba možda ću kao umoran Mjesec spustiti svoju pustinju prema moru soli, da bih napravila ocean i zaplivala

u nepregledne užarene praznine.

Slijedi trag anđela...

U dušu se zaogrnuo drhtaj mog srca tako blizak smirenoj boji.

Laganim korakom pohodio me u rano jutro zatvoreno u zlatnoj krletci snova.

Vodi me prema tvom plavom potoku,

putuje od tajanstvenog izvora tvoje duše

prema grumenu bola nasukanog na sprud bezimene obale.

U tvojim grudima je ponor predubok,

u očima dugo nošena svijest o nepostojanju.

Otvaraš dlan, čitao bi… ne vidiš ništa.

U srcu titraju šumovi, misliš ...

nešto ti govore, ali nema požara što pali jutarnji tren,

nema sjene što hladi umorno čelo.

Nema tog anđela kojem želiš dati sve,

kad se, dušo moja, bojiš tog anđela.

U tamne spilje, mahovinom obrasle,

zalutao si, ne nalaziš izlaz.

Ne želiš izlaz, a novo svjetlo te mami van….

Pokušaj slijediti trag anđela,

jer ti pokazuje put i bliska svjetlost će postati tvoj novi dom.



Jutro boje ruže

Iz podsvijesti su dopuzale priče o sudbini što određuje sve puteve, staze, pravce kretanja, otkucaje srca. Oči pamte tvoje konture otkud si izašao obavijen aurom... Neznalica i putnik, skitnica i mistik. Osvanulo je jutro

boje ruže, na nebu se pali prvi oganj žutog diska, a blijede zvijezde tonu u nemirne snove. Ovaj dan, proziran i treperav, svojim dahom, suhim od buđenja, zaustavlja na tren tlocrt mojih misli što rotiraju nepromijenjenom brzinom i pravcima kretanja prema trebi. Nebo se naklonilo i pokazalo mi da je vrijeme sitnih duša još uvijek prisutno i da se ipak mogu prepoznati prave stvari u pravom trenutku. Naučila sam biti nepristupačna, naučila sam biti zatvorena. Malo od ovog života se pokazuje kao dobro, lijepo, stvarno. U plavom plamenu tvojih očiju ogleda se moja sjena i u ovom

jutru boje ruže – kao na morskom dnu – čuva svoje dubine i miruje satima uz izgubljene tragove. Ove spoznaje spremit ću kao adute za

dobro proveden dan.

Duboko u tebi

Zaleđenog srca, rastrganog u razne oblike i tako zaleđenog u apstraktne figurice, izmaknula sam otpadniku vremena i shvatila da se otkucaji srca

ne stapaju u pravilnom ritmu sa tvojima. U tom kretanju između zvjezdanog kruga nepouzdanog vremena do spajanja noći života i smrti, tvoje plave oči zasjale su kao kristali na tamnom nebu i osvijetlile mi put. Između naša dva svijeta nema granice. To je sad svjetlost što se grli s mojim sjenama i prosipa zlatni prah na naš put prema svijetu dubina ljubavi i potopljenog svijeta duboko skrivenih tajni. U meni je iznikao

drugi dio tebe, u tebi niče drugi dio mene. Na bolno mjesto Longinovog koplja stavila sam crvenu ružu, da bi zarasle rane dobivene od onih plavih očiju. Ti si ovdje za mene – ipak drugačiji od svih. Moja duša,

toliko delikatna kao i tvoja, pronašla je tajni ključ i pružila ti ga na dlanu... kao mladu pticu. Svijet opsjenarstva, iluzija i ludih snova pokazao se kao

loš putokaz… Bile su to samo priče.

Vrijeme je...

I tako, dok sam pomilovala meka krila crnog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram

jednu te istu misao, jedan trenutak. Sa usana, suhih kao život, ne silazi riječ. Ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od

prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz



poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja. Vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori. Previše je davala.

Umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj ranoproljetni dan tiho razlijeva plazma

kroz krvnu smjesu i odlazi do svog ekvinocija. Vrijeme je za polazak. Bit će još lijepih trenutaka. Vrijeme je odmoru.

Jedno

Na ovom globusu, toliko starijem od mene i tebe, stojim i zauzimam svoje mjesto... Pitam se, postoji li duša? Ako postoji, što to izvire iz mog korijena i spaja se sa sudbinom pod jutarnjim oblacima, što to na mene utječe da me zatvara crno vino života, koje se prelijeva tamnim sjajem u visokim čašama postojanja? Neki glas iznutra tiho uspavljuje razbacane titraje srca, a ono malo i čudno preskače svoje poznate ritmove... Čista duša gleda me tim plavim očima ravno, živo i slobodno. Pod sjevernim nebom sjena života ide ispred mene, plavi velovi obavijaju znatiželjne poglede što klize niz moj vrat. Živi pogledi utječu na sva stanja svijesti,

na sve snove, donose dokaz života i odnose tamu ispod trepavica otkud su jutros odletjele bijele ptice i odnijele neko moje vrijeme. Znam da je

tvoje srce uz mene, tvoje tijelo grije moje i traži me u snu. Pitam se, postoji li duša? Postoji i čuva ovo blago mojih dubina ne rasipajući ga na

jeftinoj tržnici ljudskih obmana i ne nudeći ga u bescijenje. Na tom pogrebu jeftinih iluzija razotkrilo se mistično sjedinjenje čiste duše i

osjetljivih očiju i tako sam postala jedno.

Bila sam mu...

Bilo je to šaptanje duše zanesenjaka, romantičara opčinjenog dubokim pogledom moga zelenog oka… U tom vremenu bila sam mu ključna tema, bila sam razbijena čaša slučajno pala na pod…. Bila sam mu

strast gdje je slijetao kao jata umornih ptica na putu prema jugu… Bila sam mu sve. Mirisao je opojno eterično ulje mediteranskih borova i nosio

mi njihove iglice na dar. Opisivao mi je leptire, koje je sretao na svom putu, pokušao mi je dočarati šum vjetra dok mu je lelujao kroz kosu… Gledali smo te slike, zajedno smo topili svoja tijela u eteričnim uljima,

dok su ljetne kiše ispirale i posljednju kap prašine ljeta, brisali smo bez dodira jedno drugo… Iznad bola postojanja, iznad naših uznemirenih duša… iznad strasti susreta… još uvijek zalutam u te mirise eteričnih

ulja…

Jutro duhova



Žuti disk jutros raskošno visi na nebu i u svojoj blistavoj samoći priprema jutro duhova. Misterija ne želi biti otkrivena, ali kod povratka među žive opet sam duh, sjena... Neka se cijeli svemir uznemiri zbog jednoličnog

preskakanja ritmova disanja, ali primljeno tajno znanje o tvojim prozirnim stazama ostaje još uvijek netaknuto. Ne želim zaroniti u tu prozirnost.

Ptice su odnijele moje vrijeme, umorna sam od takvih naglih promjena. Moram skupiti razderotine srca razbacane na sve strane svijeta i polako ih sastaviti u neki oblik, tako da ih nanizane opet mogu staviti oko vrata

poput najljepše ogrlice. Provela sam i ovu treću noć nekog četvrtog dana u bezvremenskoj pjeni, zanesena tamnim oblacima i opijena crnim

vinom mog života. Za koga sam izlila to crno vino života u čašu? Kako su nebeske razine različito postavljene? Ovog mrtvog jutra slijedit ću vodiča zvijezda, dok se bijeli sjaj osjetljivih očiju napije žutog diska i

zatvori od umora i nekog neobičnog hlada.

Neka mi ....

Ovdje je nečiji pogled, u nekoj protekloj vodi... Neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem.... neka! Crno vino se

pretače na stolu samo u sebe u proizrnoj čaši, prozirnoj kao moja duša... Uzorak svjetla pada na dno i ostavlja tamni trag daleke glazbe, a ona se

opet rasplinjava u nekoliko pravaca. Krajem jutra hodam podzemnim hodnicima, tražeći one što su otišli...Neka mi svi idu, neka svi odlože

svoje stvari i polako krenu svojim putem... neka! Iz flomastera klize moja plava slova, stavljam ih u zlatne okvire i gledam kao sliku bez likova... Slova orošena bistrim kapima što padaju i razumućuju napisane riječi, neprepoznatljive oku, oštre u srcu... Neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem...neka! Pustinja, izgubljena

sama u sebi, prazna, skriva svoje postojanje kao zmija i krije se ispod kamena. U čaši vina na stolu ogleda se Mjesec po bijelom danu.... Pa

neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem....neka!

Krug neotkrivenog

Još nisam izašla na dnevnu svjetlost. Oči su zatvorene, trepavice sklopljene. Jedino kroz kožu mogu osjetiti tu stvarnost što se objavljuje.

Iz neke nepravilne geometrijske apstrakcije tim očima duše, nespremnim na raskorak po površini, dugujem si ovakvo jutro. Tamno je ispod očiju, tamno je u toj tami. Vlažne usne, sad su suhe. Ne puštam pogledu da

poleti … A i kamo? Krug neotkrivenog se zatvorio. Moje sjene opet plešu svoje poznate ritmove sa nekoliko velova, glazba se čuje iz dalekih sfera neotkrivenog kruga. Tišina puca po površini, premještam se u neki drugi



prostor, u neko drugo vrijeme. Možda ovo nije bilo moje vrijeme. Nije. Zaokruženi krug neotkrivenog stoji kao nepokretna istina. I traje.

Crvena ruža...

Ako sam je osjetila, osjetila sam je… Bol, tamnija od noći, probila me oštrim kopljem ispod desnog rebra i bacila mrtvu sjenu na crvenu ružu

moga svjetla. Nije mi svanulo jutro boje ruže. Nije. Oči ne zrače toplinom, a ispod Mjesečevih velova prekrila sam probodeno mjesto i stavila crvenu ružu na ranu da postane još crvenija. Nemir te najavio,

nemir te i odnio…Bilo bi dobro probuditi mrtve duše razasute po nebu i zapaliti cijeli taj beskraj. Upoznao si me, potrošio zelenu boju u nekom

plavom snu, zatvorio vrata i bacio ključ. Pretačem sol i dobivam more. Iz mora izranja lice sjene i baca drugu mrtvu sjenu na moj život.

Oči duše su osjetljive

U ovako lijepom danu, proljetnom da puca prepun sebe, razbio si me na nekim surovim hridima anđeoskih pjesama gorkog okusa… U titrajima srca dopuzale su zmije do plavozelenog sna i pretvorile ga u pijesak i sol… ''nisam znala da krećem na put bez povratka, nisam znala da

propada svijet'' zbog tog sna…Ostala sam "bespomoćna kao mjesec na vodi"…Od tog velikog života, gdje ne poznajem jutro boje ruže, Sunce

mi je danas izranjavalo te moje osjeljive oči... Ah, klizim u neke precentralizirane trijade, pokušavam zbrojiti krhotine podvodne amfore koja je čuvala to mirisno ulje tisuće godina na dnu tamnog oceana… O

vlastitoj mrtvoj točki ne mogu ni misliti… Ne mogu komunicirati… To mlado Sunce koje će se sutra roditi, kad dan ubije noć, uzet će od mene

komad plavozelenog sna i zabiti mi sjajni nož svjetla u te osjetljive oči duše, koje vide ono što je očima nevidljivo, a srcu tako jasno…. Oko

mog vrata je ogrlica nanizanih plavozelenih snova, dovoljno za ostatak nebitnog hodočašća po ovim tako varljivim stranicama virtualnog svijeta

koji zavodi bolje od bilo kakve zavodnice…Tamo putujem, tom bijelomliječnom svjetlu, sa dlanovima na očima, da bih ipak malo

preživjela tu bol što presijeca te osjetljive… oči duše.

Najljepša ljubavna pjesma...

Jedan galeb mojih snova leti iznad plavog oceana, oceana mog sna. Ima li me u tim snovima? Na obali tvog sjevernog mora pred tobom stoji bezazlena sjena, ugasnula i opet se, kao razgolićena tajna, pokazala u

toj noći spajanja sa plavozelenim snom. Na tvojim usnama gorak osmijeh, kao i na mojim… Ah, dodirujem te žestoke usne moje tame,



popila bih sve izreke što ih je Seneca diktirao nekom polupismenom seljaku i kroz noć bih te nježno odvela da na mom lijevom boku izroni

najljepša ljubavna pjesma što je jedan lutalica-pjesnik napisao i koju više nikad neće napisati. Kako to znam? Znaš i ti, a znam i ja….

Bol, tamna kao noć...

U tamnom prostoru čistog neba, u kutku nedovršene staze, u nekom snu koji se ne sanja, u poetsko-filozofskoj šetnji mozgom, tom neusklađenom

sivom tvari, naletjeh na bol, tamnu kao noć. Kako mi te lako mogu oduzeti? Oduzeti? A imamo li jedno drugo? Postoje li naše šetnje kroz

visoke trave kišnih noći? Postoji li led otkud me gledaju tvoje oči, postoji li bijeli grad gdje si me grlio, nepostojan i nemiran, u dubini plitak, na

površini dubok? Ne znam. Između dva vala šutnje caruje mrtav mir, kao višeglasje što u nama ne odzvanja, ne budi poziv. Tvoj šapat, kao šapat

noći! Iz tog mrtvog jezera šutnje izrasla je bol, tamna kao noć.

Crveno Sunce

Rano jutro, svaki dan u isto vrijeme... Tamnoplavo nebo, polusrpasta «Luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «Luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj

blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi i dok me prati

polusrpasta «Luna» polako nestajući, zaustavila sam globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele bijele ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se

čini kako i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.

Misliš li na mene?

Kroz topli vjetar s juga odletjele su bijele ptice ispod mojih trepavica negdje malo sjevernije i pitale te, misliš li na mene?' Pogled je spušten, žuti disk se jutros objavio stidljivo i laganom vatrom ušetao u osjetljive oči. Je li meden okus tvojih usana? Je li ovaj snijeg što se polako topi čuvar tamnih staza stvarnosti gdje se vraćam ili je samo putokaz doplavih snova kojima me zoveš? U toj vječnoj igri pitanja i odgovora,

sanjam kako dišeš, sanjam kako sanjaš. I dalje osjećam taj susret i dalje prolazim tim snenim koridorima naše stvarnosti. Osjetiš li? Kad se

pomaknu duge zelene zavjese u mojoj sobi, kad ih vjetar zaleluja, budi



mi to plavo svjetlo snova i odvedi me tamo gdje se nježno voli. Dok čujem prva jutarnja zvona, zatvaram ovu knjigu snova i pitam se: misliš li

na mene?

Znam

Ledeni trag nečeg je zaustavljen, a opijena lakim snovima u spomen na mrtve iluzije izlazim tamo gdje pulsiraju zvijezde. Znam da svjetlosni

tragovi znaju zavesti, kao i riječi, te lijepe zavodnice. Znam da se atomi uznemire na slatkoću govora, znam da se u mene upijaju medeni

poljupci duše što silaze preko tvojih usana. Sve znam. Kao izvor neke daleke čežnje duša se još uvijek traži, luta, pronalazi. Pronalazi li se?

Svako zlo - za neko dobro...

Mnoge moje priče su već ispričane, na tim putevima bilo je raznih spirala neiskazanih odmaka od stvarnosti i zanesenosti opsjenarskim svijetom

snova i iluzija. Ono što me činilo mogućom čuvaricom stvarnog života bili su dnevni presjeci osjetljivih očiju, jarko svjetlo žutog diska što je znalo osvijetliti pravu stvarnost. Promijenila sam mnoge velove kroz koje sam propuštala tu svjetlost da mi presiječe pogled ispod spuštenih trepavica.

Iznutra je uvijek gorjela zagonetna vatra i vodila me i još me vodi tim neprohodnim stazama velikih nepravilnosti, jakih kontradikcija i dubljeg uvida u svoj put kojeg slijedim. Odabiremo ono što najbolje znamo, što

nam se čini ili ne čini dobrim ili lošim za nas. Stvar loše procjene ili stvar trenutka? Ne znam. Prirodno je odabrati dobro za sebe. Neprirodno je odabrati zlo. Je li stvarno svako zlo za neko dobro? Možda. Ne znam.

Delikatnost

U skrivenoj komori srca, gdje pameti nema mjesta, na tragu poznate zrake svjetla zaustavilo je vrijeme tvoj dodir na mojoj koži. To je vrijeme

spajanja i razdvajanja lijepe stvarnosti od lošeg privida. Iz dnevne svjetlosti izrasla je mudrost, da je led najbolje sredstvo zaborava i da je plamen najbolje sredstvo estetske gimnastike, koju nastojim sakriti pred

svojim srcem. Iz mog korijenja raste spokoj nespokoja i kroz pukotinu kože dozvoljava ti da uđeš u taj tajanstveni svijet mojih delikatnosti. Malo

sam komplicirana za tebe? Naravno, baš takve voliš.

Između dva horizonta....



Između dva horizonta nebo šalje slabu svjetlost da u tvojim rukama probudi mrak i odnese ga na neke nove staze, neprohodne za moje

korake. Tražila sam svijetom slične vatre nad vrućom siluetom jednog pitanja, koje je u meni rađalo novi početak. Prepustila sam anđelu da me

zaobiđe i krene drugim dušama, koje ga trebaju više nego ja. Priželjkujem krila sna na svoje oči, jer znam da ću jutrom opet moći

tražiti sklad sa planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje njoj namijenjenu stazu. Između dva horizonta nebo je objavilo svjetlost i

nije probudilo mrak u tvojim rukama, ali te odnijelo na druge puteve, neprohodne za moje korake. Neću više tražiti svijetom slične vatre niti ću

loviti siluete ispraznih pitanja, koja u meni ne rađaju novi početak. Zamolit ću anđela da mi ipak dođe i krene malo mojom dušom, jer ga

sada trebam više nego ikada. Uz san koji ne zastire oči pokriva se dno otkud ću jednog jutra krenuti tražiti sklad sa ovom planetom što se tako

neumorno vrti oko sebe i pokazuje samo meni namijenjen put.

Buđenje?

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek

razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema plavim daljinama gdje su me vukle moje misli, moji snovi. Tim

tihim disanjem zatvorila se stara rana što je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica.

prigrlih je kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se meka tamna svila Svemira

obavila oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz

maštu i snove? Ne znam. Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad, ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je

još ljepše.

Dalijina postojanja



Od čega živimo? Ispod svjetiljke na ulici osjećam dah novog vremena, kasno saznajem da je jutro blizu i nema tame što će me sakriti, dok se budem vraćala tom praznom ulicom. Saznat će oni, tko to dolazi u rane zore i tko to pozdravlja Sunce na istoku. Sve se sazna. Moja vrsta tako

oduzima od života i ono malo daha i prosipa ga po alternativnim podrumima svog postojanja. Raznolike su te slike kojih se sjećam. Kao

da si mi sve bliži i bliži u tim lutanjima. Kao da mi te Zemlja daruje iz svog praha otkud je podarila i Adama. Tih si. Sviđa mi se tvoja tišina i

tvoja daljina postojanja za moje nemirno srce. U malim dozama si nataložen u svakom milimetru mog postojanja, kao čovjek što je zadnji prošao mojim koridorima i – ostao. Jesi li ostao? Ne znam. Ovo mjesto

mi pruža određeni nemir srca, okosnicu daljeg putovanja kroz tamni svijet mojih sjena. Iz najdubljeg budnog sna ne vidim ni početak ni kraj.

Sredina me lomi na dvoje i odvodi svjetlost iz očiju kroz sklopljene trepavice. Znaš pokrenuti ritam vatre, znaš zatvoriti pretposljednji dan i

otvoriti novo jutro puno boje tvojih plavih očiju.

Ovo je moja luka

U rana praskozorja živiš svoje dane, prodornog pogleda i ranjenog srca. Za tebe sam samo iluzija, možda netko iz dalekog mirisa neposjećenih krajeva ili čak tračak misli na tebe. Daješ mi nove oblike, nove sjene.

Daješ mi i oduzimaš još više, bez ljudi, bez bliskih misli i osjećaja. Vidim boje što se prelijevaju, i u tom trenutku odabiremo odgovarajuće uloge.

Svatko bira svoj izbor, a izbor nas određuje. Novi svijet uz tebe. Ah, kakvog li sna! Začinjavam si dan mislima na tebe, kapi ovog jutra putuju na mjesto gdje ti dišeš. Najmanje smisla ima u ovim riječima, jer to su riječi duše koje logičan um ne razumije. Najviše ljubavi ima u srcu što kao bezimeno jato putuje iz svijeta u svijet, iz života u život. Umorna

sam. Nemam više snage za drugi let. Ovo je moja luka.

Predznaci

U bijelo krzno snijega zaogrnuta duša je prolutala ovim hladnim jutrom i ostala zametena u beskraju nečijeg lica otkud oka nema one ljubavi što je grijala srce u bezimenim danima i noćmai. Uz hladan kamen priljubila se zaostala kap vode i zaledila uz njega, a iz magle moje mašte izranja tvoje lice, tražim poznate konture, ali ih ne nalazim. Satkana mi je duša

od latica ruža što polako venu i netragom nestaju, da bi na njihovom mjestu izrasle biserne kapi, slične onoj zaleđenoj kapljici uz kamen.

Pamtim to vrijeme ruža i vina. Pamtim te boje jutra, pamtim tvoju siluetu na mojim vratima, pamtim davne konture tvog lica, ali ne pamtim glazbu



mog srca. Sad neke nove note diktiraju taj ritam i ostavljaju znakovlje, ali teško ga tumačim. Puno je predznaka na putu gdje prolazim, teško su

razumljivi, dok u ishodištu ..... negdje ispod zelene trave, osjetit ću laticu ruže na usnama i otići iz hladne tame u tvoj topli zagrljaj.

Pjesma je ostala bez refrena

Mreže snova noćas su bile prebogate, izvukla se i jedna uspavana zmija i otplovila svojim putem. Ovo mlado jutro, tako prepuno mirisa ranog

kišnog proljeća proglasilo me nevjernom na 8 minuta i zaustavilo se u trenu u jednostavnosti tvojih postupaka otkud ne čitam nikakve priče sa zapletom i trajanjem. Nenaviknuta sam na usne koje drhte, na ruke koje traže. U svojoj zavjetrini dalekih sjena gledam te prepune mreže snova i osjećam se ne kao lovac, već kao Gorgona, ulovljena u vlastite mreže obmana, iluzija i lutanja između dva svijeta sumraka, tamo negdje u proširenim zjenicama nečijeg oka. U zraku lebdi tajna šifra, drži me budnom i postavlja jasne kristale mog puta između ta dva svijeta

sumraka i sjena. Pjesma je ostala bez refrena, samo sam ja ostala ona ista.

Sve je to uvijek ista priča

Razotkrila sam mrtve putokaze na mračnom nebu, a pod mladom jabukom sam zaspala snom bez snova. Pitam se, koji su me putevi

odveli od tebe? Sjećam se šapata tvoje duše kad je poslala poruku nebu "ti nisi ta" - i posljednje redove noćnih svjetiljki što su se gubile u daljini,

dok sam odlazila s našeg mjesta gdje smo se rastali. Jesam li našla svoje tri točke postojanja u nečem ili su mi ljudi i bogovi pripremili obilniju gozbu života? Sad sam daleko od svog zenita, skupljam nova iskustva

života i osjećam da to nije pravac za sreću, ali stopala slijede te tragove, koji će me nekud odvesti – u smisao bez smisla. Prekoračila sam svoje granice, uzela sam komad neba, prelomila ga na dvoje i jednu polovicu

zadržala za sebe. Druga je ostavljena tamo gdje sam skinula crnu halijinu svoje duše, presvukla se i obukla onu boje pjene vrška zlatnog

plamena, baršunastu, punu lijepih neuvelih latica. Viđena sam na raznim mjestima, a sebe nisam vidjela. Dlanovi polako mijenjaju liniju života i

liniju ljubavi, crte se prelamaju, nastavljaju se nove rezbarije, a ja se ne vraćam onom kamenu iz razrušenog grada ispod kojeg sam bila sklupčana kao zmija s vilinskim suzama u očima. Ta vrata sam

zatvorila... tek ponekad neki mrtav putokaz mi najavi da, dok vrijeme prolazi, poljubac je samo poljubac i život je samo život. Bez znanja o

znanju bilo čega, sve je to uvijek ista priča.



Kad srce pogriješi...

Duša mrtvog pjesnika zaustavila se i razasuta po svijetu prošaptala: "to nisi ti". Osjećam prazninu nakon svega. U bijelo obojeno propinju se

misli, oblaci se nadvili nad noć, svijet je stao na pola puta i uzdahnuo od boli srca. Između neba i zemlje više ne vlada mir. Brže od planinskih

potoka završila sam tu priču. Brže od svjetlosti došla je noć i zaokružila jednu cjelinu u svoj mekani plašt. Kao srna na čistini, na meti lovaca …. stojim i promijenjenim očima gledam gustu šumu života gdje moram ući.

Za uspomenu na proteklo razdoblje života, dižem čašu čiste vode i umivam slijepe oči, koje nisu vidjele, jer su se prepustile očima srca, a

ono je taj put gadno pogriješilo.

Biseri

Ispustila sam iz ruku dugih šest godina života, proklizile su niz prste kao biseri rasuti po snijegu i u toj bjelini nisu se vidjeli. Umorne oči nisu

zapažale bisere u snijegu, jer su zvijezde poprimile bijelu boju turobnog pejzaža moje osamljenosti, moje najolje pratilje. Iz trenutka vječnosti

istrgnulo me vruće Sunce prošlog ljeta i naplavilo na oštre hridi nepoznate obale. Našla sam mekan kutak i tu se sklonila. Nakon nekog vremena to je postala najljepša plaža ovog globusa, najzelenija dolina mog vilinskog vrta i najljepši maslinik na obali mora. Smokve tog života

su slatke i preslatke. Skupe su, ali život je tako i tako jedan, a ispod masline se još uvijek okupljaju mlade lastavice i nose mi izgubljene

bisere na dar. Svaki novi dan je novi biser.

Zaboravit ću te

Sanjala sam budna. Kroz sve one godine bila sam sanjalica, slušala sam kako Mjesec pulsira, pila sam vino iz zlatnih čaša, nisam slušala

tajanstvene opomene anđela, disala sam samo za tebe. Bio si središte mog budnog sna, pjesmom si me očarao i dočarao mi kakav svijet može

biti, potoke si usmjeravao prema meni, gubio si se u mnogim tamnim uličicama, ali su svi smjerovi vodili u mom pravcu. Sad je došlo novo

vrijeme – princeza se probudila bez tvog poljupca na usnama. Došao si bez tragova u moj budan san, savijeno gnijezdo u mom srcu pokazalo ti je cvijet kraj izvora, pokazalo ti je – sjenu duše. Zaboravit ću te. Da bih

mogla dalje živjeti – zaboravit ću te.



Zaleđeni mir

Led se širi u predjelu srca, ne otapa se duša, nema one estetike što obavija tijelo u rana jutra. Količina vlage ispod spuštenih trepavica

nestaje u pijesku vremena, a kroz davna proročanstva u ovom snijegu se ne vide tvoji tragovi. Za pjesmu ne treba hrabrost. Za pjesmu je

dovoljna ljubav. O tome govori ta stara priča, koja se skupila oko mene poput bršljana i magnetski me drži u toj poziciji svojih nepravilnih

slogova. Bol je stanje promjene na bolje. Signal nečeg nekome. Moji signali su potopljeni gradovi po čijim ulicama nema naših tragova. Ne želim jutros ničiji dodir. Samo ovaj sablasni bijeli mir, koji me zaledio.

Prekrivač stvarnosti

Znalački igramo odabrane uloge, svatko ima svoj izbor u životu. Jutros je niz lice klizila hladnoća neba, oči su nakon tame vidjele plavi led što je raskošno pohodio ulice mog grada. Novi svijet, pust... nenaviknut na davanje jutarnje topline, zaledio je i ono malo mira u meni. Nad licem

prolijeću bijele ptice, između trepavica odlijeću stari snovi u nova prostranstva. Bez ljudi, ulice se čine sablasno mirne. Glasovi jutarnjih ptica fino putuju mojim slušnim sustavom i kao da znaju probuditi to

mlado jutro pred kraj ovih sedam dana. Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti

zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana.

Do kada...?

Na nekom od izvora sudbina mi je nacrtala svoje putokaze kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju, kad sam ugledala Mjesec

iznad mog balkona, znala sam da je u ovoj hladnoj zimskoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak što se zaleđuje na tim potučenim celzijusima. I onda, nakon tog sudara mog daha i hladne

noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet koja se još uvijek sukobljava sa titrajima srca. I tako do…..?

Duša uvijek pokaže pravi smjer



U određenim estetskim podvajanjima dozvoljavam si razvijanje sposobnosti prepoznavanja nekih izbora u životu. Priroda me pozna, ja se ne poznam. Kako netko sebe ne može poznavati? U tome se ipak

oslanjam na svoju dušu, na njene zakone, na njene titraje. Pokušavam se ravnati po njenim smjerokazima, pravcima kretanja, pulsiranju tih tamnih samozatajnih dubina gdje volim sve češće plivati i zaranjati.

Znam da je to za neke tamnica. Za mene je oslobođenje. Otkrivaju mi se nebeski pejzaži, uzdižem se iznad zidova što okružuju taj svijet kojeg

zovem svojim. Stvorila sam neke primjerke ljubavi, kojima sam poklanjala sitne pažnje. Bilo je i snažnih utisaka. Bilo je i slabih. Bilo je i više od toga. Sve su to sfere kad se čovjek tiho pita: je li to onaj krasan

komad mene koji darujem nekome? I u tom momentu osjećam kako se u zadnje vrijeme uvijek oslanjam na zakone duše i bez ljudi i njihovih

sljepoća pronalazim neke svoje puteve, kojima me vode ti smjerokazi. U drugom danu od nekih misli udišem ovo predivno ranoproljetno jutro.

Ovo je vrijeme velike gladi i sitosti. Premjestit ću tvoj portret s kojeg me promatraju te divne plave oči na neko drugo mjesto, da te malo gledam iz drugog ugla. Možda me to gledanje odvede u smjeru zalutale zrake Sunca, koja pada točno baš na te tvoje divne plave oči. Ali.... ti ostaješ

na tom portretu, a ja idem dalje.

Groznica

Nečije oči klize niz moj vrat, a bezbroj pitanja još odlazi za tobom….Kako odolijevaš tim mirisima noći i kroz kožu primaš signale sa

Urana, dok u mekano grlo klizi kap crvenog vina? Jesu li to slučajna poklapanja slatkog okusa vina ili ponuđene usne već ljubljene od ne znam koje žene? Oblačim pjenu povišene groznice i ustupam svoje

mjesto hladnijem jutru, koje će na čelo donijeti svježu misao, pametniju od ove večeras.

Nove rijeke

Iznad mog balkona na tamnomplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec, kao uvijek prepun sebe, oslobodio me rađanja smrti i uveo

me u novo vrijeme "riba"… Uspjela sam osloboditi dušu od lutanja i priviđenja… Naše riječi mi tako meko padaju preko usana, da bih mogla

prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog svemira… Sve ima svoje vrijeme… od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve

komore srca do zadnje kapi snova. U pritokama se rađa moćna rijeka, bujica što ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti

kroz nju. Protiv toga se ne može. Previše je priteklih rijeka, potočića,



lokvica. Oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu i požudno udišu njene raspršene kapi. Dok spavam u

svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć. Srce uvijek preskače one svoje poznate ritmove, a kroz život se probija

bujica prema meni do tebe… susret duše i Sna....

Žig tvog postojanja

Tišina je opet probila moje tkivo kroz male kvadratne centimetre osjetljive kože. Sve se u meni pakleno vrti, kao i ovaj globus, koji je tako neumoran, da mi se vrti krv kroz žile i srž u kostima. Tražila sam jutros

neki uzlet u ovo kišno jutro, ali nema tvog oka da mi smiri želju za pokretom. Mali krivudavi plamen izvio se između trepavica i nestao u

daljinama, slijedeći davne tragove bijelih ptica. Sledio se krik u koštanoj srži otkud diše samo mrak. Opet mi koža reagira na tvoje prisustvo i ne donosi tu plavu kap vode kao melem na ranu. U visokoj čaši bistri se voda, ispijam žedno tekućinu kao što ti ispijaš moje usne. Nismo se

jutros našli u zajedničkoj auri. Jedan zamotuljak nismo uspjeli razvezati, puno je zamršenih niti, koje mi opet osipaju kožu tvojim neprisustvom. Danas su mi sva slova ista. Kapaju iz plavog flomastera, a ti i ne slutiš koliko je dan težak bez tebe. Slova su teška kao i moja duša, koja nosi

plavi žig tvog postojanja.

Dubina

Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina koje se kreću među obalama duše. Most, koji spaja dva

plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i

postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog

mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do nekih mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet

ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i

prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam te čudno usnila. Opet sam sa tobom otišla u neke magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja

jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu

st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?



Čarobnjak

Zamrsit ćeš moje misli riječima, kojima me ovdje već neko vrijeme zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim

govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje, koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela. Pogled će mi rasplinuti

tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi

koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me

odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i

tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim sočnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda

ćemo voditi ljubav.

Nebo bludnog života

Ljubio bi me dok ne otvorim velove tajni i propustim te, dosegnuo bi nesigurno nebo mog bludnog života, skinuo mi s lica masku pjesme i dao mi neke naše nove igre, pripitomio bi me i zanimljivo me uzeo na

rubu opčinjenosti, odstranio bi korijen grijeha pa me slatkom jezom uveo u krug čarolije i poljubio žilu kucavicu prosipajući po njoj bijeli prah, dok

krv ne zalije staklo pa odstrani i zadnju masku s mog lica.

Bjelina

Jedan pogled, jedan pokret rukom. Iz sjene sam izašla na svjetlost bjeline i vezala pogled uz taj beskraj smrznute vode. Kao nepomična istina, bjelina mi se objavila i prikovala me na putu prema dalje. Čista

daljina se protezala i, premještena u neki vanjski prostor, iznutra lagano umire. U tom krugu neotkrivenog, gdje misaoni tok plete svoje čvorove, u

nekom pretposljednjem danu ovog ludog vremena, zaustavila sam pogled na tvojim plavim očima. I tu sam stala.

Tragovi

U valovima hladne noći odnosiš moje konfuzne misli i zakopavaš ih u modra sjećanja, umotavaš me bijelim velovima i zatvaraš mi oči, da te

ne bih prepoznala. Jednim osmijehom rušiš sve moje principe, potapaš u



vodi sve moje ideale i postavljaš mi pitanje, jesi li me pronašao?. Noć je bila tiha. Kamen uronjen u dno uvijek ostavlja trag. Tragovi prošle noći

nisu vidljivi, ali se osjete. Uvijek kad pomislim na zelene masline, stvaraš sliku o nama na obali podzemnog mora. U zraku lebde neizrečene riječi. Lebdjet će još dugo. U hladnom koridoru ovog dana, nakon susreta bez susreta, znam da ću procvjetati ispod plavog neba i na dnu jezera vidjeti nacrtan putokaz prema tebi. Taj prvi susret ne pamtim. Pamtit ću ga kad se dogodi. Još protkana snovima od snova, ponekad mi se činilo da je

svijest samo sjena dalekog sna. Probudilo me ljubičasto svjetlo i preskočila sam mnoge minute ovog dana da bih se spustila kao rijeka prema svom početnom kraju. Znam da ćeš me voljeti nježno. Znam da

ćeš me osjećati stalno. Znam da ću biti tvoja sreća. Znam.

Glasnik?

Glasnik iz dubina podsvijesti je pronašao jednu poruku negdje ispod kamena i donio mi na dar. Dnevno svjetlo se mijenja od sivog u bijelo, a

glasnik iz dubina podsvijesti još uvijek stoji s porukom i jasno daje do znanja, da dubina nije neki san gdje mogu utonuti. To nije ni riječ ni

stanje. To je nešto, što nosi u stihijski svijet, na mjesto gdje davno nije zakoračila moja duša. Već dugo plivam na površini i opet polako želim

zaroniti u te dubine, ali teško je. Vanjski svijet je prejak za taj slabi pokušaj. Možda ne vidim dobro postavljene tragove. Možda spajam krive mostove. Možda vidim ono čega nema. Možda. Ne znam. Pustit ću neka

traje pa će se samo od sebe objaviti – što je.Od zime do proljeća

Kako je hladan taj kamen zarobljen u zimskoj noći, ukopan u zemlju što se steže sama od sebe i kao strava obavija moj lakat, dok ramenima

oslonjena na mračnu sjenu promatram zagasito tamnoplavo nebo ove noći. Jutros su mi obećali ledene bisere s neba, posute puteve staklenim

perlama po kojima mogu preletjeti i biti savitljiva kao vrba, dok pokušavam iz tvog plavog oka odgonetnuti onaj smješak, kojim me budiš svako jutro. Satkana sam od trava nekog lijepog proljetnog dana, zelenih polja po kojima su izglačane vlati trave provukle svoju proljetnu maramu

i prebacile mi je na ramena, da bih te opet dozvala u moj svijet.

Novo doba

Kao da sam bez tijela... raščlanjena na uzorke mašte što po slabašnom tlu stvarnosti ostavlja svoje tragove... Pritječu mi nepoznate podzemne misli, pokreću se sjene u dubinama duše, izmamljuju ih tvoje riječi iz prošlosti. Ukrast ću vatru iz plavog oka i zapaliti je na nebu, umjesto



sjajne zvijezde i neka tim hladnim plavim sjajem zagrije moju smrznutu kožu što se cijedi niz svjetlost i nestaje u tami. Žuti disk je danas vidljiv i

prehladan za mene. Predaleko je od ovog globusa, a on se stalno i stalno neumorno vrti sam oko sebe. Ledom okovano jezero šuti. Nema ga više. Novi život polako struji ispod te prozirnosti i nastaje novo doba.

Pobjednik i gubitnik

Daleko sam od mučnih zagrljaja davno voljenih ruku. Sanjala sam san. Dočekala sam tamu da bih u njoj pronašla onog, koji će biti vođen mojom rukom izvan crtanja u pjeni. Bijele ptice ne odlijeću ispod

spuštenih trepavica. Mirno su doletjele i pokrile me valovima snježnog daha ovog hladnog jutra. A kad jedne snene noći zvijezde varljivo zasvjetlucaju i kad osjetim dah novog doba, dlanovima ću zaštititi

osjetljive oči duše, da ih novo Sunce opet ne bi spržilo. I tako ... ostala sam vjerna svakoj svojoj uspomeni, tražila slabe točke da ih napustim i

pronašla zidove od pijeska precrtane valovima morske pjene mog života. Neka pobjednik vidi što gubi, neka gubitnik vidi što dobiva. Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike, bez tona, bez boja. Samo crno bijele

slike pretposljednjih dana nekih davnih dodira, koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre.

Zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana što me pozdravlja hladnim dahom svog postojanja. Suha vatra sadrži senzibilnu jezgru i odvodi me dalje u moje dubine i znam, da me kao vjerni čuvar

prati, iako ništa ne govorim. To je tako prepoznatljivo, da se može osjetiti i kroz hladni dah ove noći. Iako se ne govori, razumije se. Riječi su često

suvišne u toku jednog vremena, koje se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.

Vrijeme

Vrijeme je faktor na koji nitko ne može utjecati. Ni vratiti ga ni požuriti. Može biti samo u njemu – sada. Oslonac u svemu tome gubim iz vida, dok je hladni val ovog jutra presjekao moj dah. Ponekad poželim biti ptica i odletjeti. Ponekad poželim biti riba i zaroniti. Sada, ovdje. Bez

dodira. Bez mira. S nemirom mira što se uvlači polako kroz ovo jutro. Na prstima osjećam čežnju za tobom. Na trepavicama treperi hladna magla

i ne pretvara se u kapi. Jednostavno me čeka u tom vremenu. Sada.

Bijelo jutro

Pijesak vremena polako istječe, odnosi ovo bijelo jutro hladnog pogleda i dodira. Kao u pustinji života, jedna palma pruža sjenu i kao pjesma



oblikuje moj dan, u koji sam zakoračila snenog pogleda i poluspuštenih trepavica. Usne griju promrzle ruke, a oko mene magla vlastitog daha velom obavija pogled što odlazi tebi. U mislima dodirujem to vječno

plavo nebo tvojih očiju, dok ti mirno spavaš i sanjaš neke svoje snove gdje sam možda i ja zalutala. U mislima tisuću pitanja. Odgovora nema.

Zapalila se vatra s mjerom i bez mjere i ne gasi se, ali tamo na obali sjevernih mora oblaci su se zbližili više nego mi. Ponekad osjetim da zadrhtiš pod mojim prstima. Ponekad. Još uvijek moje ime leluja na

tvojim usnama, a pod trepavicama čekaju zelene oči da bi uronile u taj plavi bezdan. Noćima sam razmišljala i izmišljala sama za sebe scene, pokrete, nastupe i, vjeruj mi, ništa nisam smislila. Neka u novom danu sve potekne i protekne onako kako bi valovi crtali na pješčanoj obali

skladne apstrakcije. Dočekat ću rađanje te dvije zvijezde.

Perspektiva

Ovo hladno zimsko sunce daleko odnosi moje osmijehe u dno dana što izmiče. Još sam vidljiva u tvojim očima, a nevidljiva sebi. Iskustvo nas čini opreznima, a ljubav slobodnima. Završila sam posljednje ratove,

ispucala posljednje bitke sama sa sobom. Sad nastupa vrijeme pročišćenja duše, smanjivanja teških tereta zakopanih u pijesku

memorije, koja curi i iscurit će daleko od ovog zimskog sunca. Znam koji put vodi do tebe. Znaš li ti pronaći put koji vodi do mene? Vidjet ćemo…

Ove noći se osjećam tako dobro

Znam da ima još dobrote u ljudskom srcu, jer kao razgolićena tajna, dobrota uvijek pokaže svoje lice kad je najslabija. Znam to, jer vjerujem i trajem u ovom vremenu i prostoru ovog globusa, koji se vrti malo brže,

nego jučer. Imam tisuću pitanja. Nemam odgovore. Neka odgovori dolete polako kao lagani i milostiv sumrak i neka me zagrli da bih u

vrelini tog zagrljaja zadrhtala kao nikad do sad. Nad njegovim usnama leluja moj dah i okreće se u smjeru mora gdje nam se objavljuje nova

zora. Čaša vina za pred kraj ove godine i neka se sve buduće noći ugledaju na ovu noć kad se osjaćam tako dobro.

Odlazim tamo

Neki daleki most poznate glazbe iz daljine spaja se s mislima između dva susreta s tobom. Potekle bi one vilinske suze između trepavica, ali

otkad zvijezde polako kapaju u tvoje more, branim srcu da se oglašava i pokazuje slabost trenutka. Kroz moje nabujale dane protutnjale su daleke ravnice moje pradomovine. Odlazim sutra tamo, na široke



pustopoljine gdje su davni preci krotili neke divlje konje i jahali ih bez sedla, brzo i okretno, poput čigri izvijali se i iskakali iz sedla prije nego bi

životinja i znala da mora stati. Ljubili su ti preci vlažnim usnama svoje žene. Sve te šapate čujem dok vozim širokim ravnicama moje Hungary. Dlanom duše spajam dva daleka horizonta i pokušavam shvatiti od kud

mi toliko osmijeha i sjaja u očima. Znam. Dani su mi nasmijani zbog tvojih posjeta, tihih i nenametljivih, a tako bolnih. Iz daleke pustinje

zagrijat će bijela vatra i tvoje srce pa kad slabost trenutka pokaže tvoje lice, znam da će i vilinske suze odletjeti daleko kao brzi konji koji su jurili

prerijom moje pradomovine.

Sve su to bile samo bijele noći

Iz noći i kiše zalutala sam u taj zenit ljeta, došetala do pitomih obrisa ulične svjetijke što mi je krala osmijeh sa usana čim sam se sjetila tebe. I tako, šetajući tim plavim zenitom ljeta, kroz tu kišu i noć, pamtim sebe od

prije 7 godina i vidim se sada. Razvezala sam kosu i pustila je neka pada po ramenima te usmjeri onaj svakodnevni titraj srca prema dnu i neka svijet sliči na opis, kojeg mi prikazuješ. Otkrit ću bijele bokove i priljubiti se uz tebe kao slijepa zmija što je spoznala da kamen ispod

kojeg je spavala nije njen dom. Sve su to bile samo bijele noći.

Za sve postoji vrijeme

Zvijezde su pale na čovjeka i rodila se ljubav. U sjenci sam sazrijevala, iako ranjene duše, otvorila sam je i pustila unutra lopova. Otišla sam bez

riječi, a iznad mene se Mjesec objavio prepun sebe. Za cijelu vječnost trenutka, dok me odnosila stihija razočarenja, znam .... dani i dani nisu bili uzalud. Možda je taj lopov bio ulaznica u stvarni svijet?! Možda je

bosonog mislio da nosi najskuplje cipele? Kad mi je pao oko vrata, slab i nepovjerljiv, ostala sam vjerna svojoj duši i prigrlila skitnicu, udomila je, a

skitnica me ugrizla za srce. Ipak... i dalje ću vjerovati u iskrenu dušu i valovima ljubavi pokriti srce umotano u bijeli saten. Neka se odmori. Za sve postoji vrijeme pa tako i za pravu ljubav. Kad sam zaboravila sebe i

kad sam se uvjeravala da je čulnost nešto što se događa nekom drugom, a meni više ne, rasplinuo si me u sedam smjerova i prekrio sa

šest velova tajni. Iz stare knjige uzeh uzorak riječi i stavih je pred tebe da se spojimo u hladnom mraku i da oči duše pogledaju ono što osjećaju. U

meni još uvijek struji ona glazba naših susreta, ali kako dolazi vrijeme tvojih nemira, stajat ću po strani i promatrati kako tvoje srce teško diše u nadolazećim danima i kako se tvoja čista duša ne hrani sa mog izvora.

Kao



Kao slutnja, kao šutnja…kao neki izraz,

kao neki odraz…kao nešto bijelo,

što li je htjelo,kao praznina kleta

i umor od ovog čudnog svijeta….na čistini je stala jedna sjena….

i sjetila se…eh, pa još je žena,

brža od najsporije rijekei najsporija od najbrže zvijezde…i tako su nastali ovi čudni stihovi

kao posljednje stvari,koje podsjećaju

na međunebeske igre snovai stvarnosti…

još uvijek bih te željelau sebi sresti.

Kad se postavimo u položaj onog drugog - sve je drugačije

U nedvosmisleno promijenjenim riječima što su me učinile receptivnom za neke razmake u odmaku vremena, promijenila sam stranu gdje mi

leži srce. S lijeve se preselilo na desnu. Drugačije razumije govor duše, a u drugom danu od onog proživljenog ispod dva neba i oči duše su obojene drugačijom nijansom zelenila. Kad pogledam iza površine i zaronim malo dublje iza nekih riječi, kad se postavim u položaj onog

drugog, stvari više nisu onakve kakve su mi se činile da jesu. Prihvaćam da si na putu oslobađanja svojih inhibicija kumuliranih u djetinjstvu i

prilaziš mi polako, jer trpiš cijelo vrijeme taj teret što te tlačio i kojeg si sa toliko «ljubavi»' nosio. Rođen si sam, živio si sam i sreo si mene.

Odjednom si shvatio da je teško bilo biti – sam. I u toj spoznaji, bljesnula je tvoja podsvijest i ljutito me zasula žestokom paljbom nekih tvojih

'uvida' kojima si se nastojao izliječiti sve ove silne godine. Živiš u dvije kuće i u svakoj si gost. Ni u jednoj nisi – kod kuće. Napuštali su te svi, a ti si mislio da ti napuštaš. Zbog te životne zablude zaboravio si kako se

lijepo kretati u prostoru s rukom u ruci s nekim tko ti dokazuje da nisi sam. Iz naučenog puzanja ne možeš trčati. Moraš prvo naučiti hodati. Kad taj pozitivan predznak proneseš kroz svoj život, shvatit ćeš da si

svojim odabirom odredio i sebe i svoju dušu. A ljubav je uvijek uz tebe, samo je trebaš vidjeti. Neki ljudi su nam poslani u život – ne bez razloga.

Opet ću misliti na tebe večeras



Iz dalekog tamnog nemira podsvijesti, nakon povratka u bijele noći, postignut je dublji uvid u zaustavljenu sekundu što je dio tog beskrajnog vremena. Iz noćnog neba se zaustavio dah i kao smrt stao ispred mene,

dok sam u tami ovog jutra išla prema mjestu gdje će dan ubiti noć. Nisam znala kako je to biti izliječena od same sebe. Nisam znala da se

kroz vrijeme prenosi dio po dio tijela, dio po dio srca. Sve je to bila daleka tajna u koju sam željela proniknuti. Zbog velikih nepravilnosti

plutala sam plavim snovima i tražila bar jedan pozitivan predznak, tanku zlatnu nit koju ćeš provesti do mog srca. Nisam je nalazila. Okrenuta na desni bok zaspala sam snom snova o tebi. Jesi li ti taj koji je došao? Još uvijek ne znam tko si, ali vjerujem da dolaziš. Možda spavaš kraj mene,

a možda nisi svjestan da drugi donose naše pretposljednje dane. Uz poglede razumnih ljudi potkrade se jedan lucidan, kojeg ću prepoznati. Nebo mijenja svoju boju, događa se svakodnevno ubojstvo noći kad je

dan smjenjuje i navodi misaoni tok malo dalje od tebe. Opet ću misliti na tebe večeras.

Polako

I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz

beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije 6 godina dok sam besciljno

lutala bijelim noćima i padala u iluzorne zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u snene buduće dane, koji su, evo, postali ovaj trenutak. Završavam slovima i

stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.

Tko još vjeruje ljudima?

U daljini se bijeli daleki svijet gdje moje stope nisu ostavile nikakve tragove. U mom gradu žuti disk se objavio raskošno i kao što se u

raskoši rađaju bujice rijeka, tako se raskoš pokušava uvući između mojih trepavica. Prejaka svjetlost zadaje bol mojim zelenim očima i kroz

mnoštvo duginih boja pokušavam uzletjeti iznad svega i promatrati o čemu govori ta stara priča. Tko još vjeruje ljudima? Jedino možda nekim

starim pričama, ali i tu postoje dodaci dodataka. Zamrla je glazba, odlaze poznate riječi, a nebo mi je još uvijek naklonjeno ovih dana i sa

nagnućem mi daje do znanja svoj pozitivan predznak, iako pogled nepovjerljivo luta. Svaki puta slijedi regeneracija tamnih dubina duše,

svaki puta iznad mene lete bijele ptice i odnose dio mene u te daljine, u



taj bijeli svijet gdje moje stope nisu ostavile nikakve tragove. Kroz davno najavljene uspomene, pokušavam živjeti sada, kao što sam i do sada

pokušavala. Noćas je Mjesec bio bolesno blijed, a iz tajnosti onih davnih priča žuti disk je raskošniji ovih dana, nego inače. Čarolije opet pletu

svoje tanke niti i lukavo me uvlače u svoj svijet, u te tihe prostore gdje se osjećam najbolje.

Snovi

U prelomljenom glasu ovog jutra poklopile su se mnoge neizrečene riječi, pitanja su ulazila na vrata bez kucanja, odvodila me u pjenu

povišene temperature i kroz mekane pore tkiva osjetio se hladan zrak uskomešan nečijim mislima. Tako opustošena trajala sam cijeli dan

izuzeta iz vremena gdje sam se sama sebi događala i u ogledalu vidjela tvoje usne kako klize niz moj vrat. Svaki san je jedan isti san. Iako kroz moje snove prolazim sama, kao kroz polja makova, u toj crvenoj pustinji

tvoj dah je kao topli vjetar, a sa mojih golih ramena skidaš još poneki zaostali veo nedorečenih tajni. Kad su noć i dan spojili svoje beskrvne

usne, poželjela sam se obraniti od još veće navale snova. Blagim očima duše što vidi, odvodiš me u nasmijane dane i znam… ne znam za kraj.

Nema ga.

Odavde do vječnosti i.... natrag....

Snovima sam te oblikovala, glazbom sam te hranila, tajanstvenim opomenama sam te upozoravala da na pravilnom mjestu vidiš svoj

centar. Volio si me u ljubavi prema mnogima, odlazio si na prag novog vremena i vraćao se kroz neka rana jutra, kad bih te dočekivala, a tvoje

lice mi je bilo centar svemira. Gubila sam dah od spoznaje da ću te zagrliti, nisam mogla disati, jer nisi postavio centar svijeta u kojem mogu zastati i spoznati da si uz mene. U grudima je srce zalijevala tvoja ljubav, a u noćima punog Mjeseca, kad nisi bio uz mene, ispijali smo slatko crno

vino iz kristalnih čaša u nekom našem izmišljenom svijetu i tako preživljavali do sljedećeg susreta. Voljela sam te. Moja duša će te voljeti dok je živa, tražit će te i u slijedećim životima i nastojati osjetiti jesi li uz nju ili te opet moram izgubiti da bih te našla u tko zna kojem životu. Ne daj mi da se izgubim u nekim masama budućih života. Označi me sada, da bi me tada mogao prepoznati i zajedno sa mnom odletjeti putem neke

vječnosti..

Lutalica



Iz otvorenog dlana prelomljene linije ne govore ništa. U srcu je tek nakratko zadrhtao titraj i smirio se. Srce je otkrilo tajnu, oči duše su

vidjele i ponovo se zatvorile. Nije još vrijeme za treperenje iznad ponora vremena. Iako snovi nagovješćuju nova vremena, još je rano. U

jutarnjem trenu, dok dan ubija noć, duša je spoznala kroz svoje osjetljive oči, kako za sve postoji vrijeme. Iz nekog privida se izvukla i ponovo luta

nepreglednim prostranstvima bezvremenskog beskraja. Lutat će još dugo.

Za naslov me strah....

Pitala sam se uvijek, zbog čega me nisu poljubile nebeske usne i ostavile onaj blaženi trag na čelu? Pitala sam se uvijek, zbog čega me Mjesečev trak zaobilazi i sva pitanja su lomila srce poput duge što lomi nebo poslije kiše?! Gledala sam tvoje oči gdje sam čitala neka imena...

neka davna... neka zaboravljena... neka sadašnja. Moje ime je bilo samo na vrhu trepavica, još nije zasjenilo sjaj tvojih očiju, još nije ušlo u tvoj rječnik, još nije dodirnulo tvoje srce. To je neispitan teren, a iza nas

konkretne gluposti i dalje vitlaju svoj besmisleni ples mrtvaca. Prelazim preko neprolivene suze što je zasjala u oku ovog jutra. Prelazim put koji od jednog mozaika stvara sliku tebe i mene. Kako? Možda jedino tako, kada prijeđeš rijeku bola, shvatiš da se živi i umire od usana. Srce opet

preskače svoje poznate ritmove. Oči duše su osjetljive.

Znaš da si mi u modi ovih dana ....

Znam da bi se volio prepoznati u ovoj pjesmi od proze bez posvete, bez rime... znam da tražiš lomove mog bezbojnog pogleda kad me pitaš, je li to za tebe, znam kako znaš da si mi u modi ovih dana, znam i da mi se reklamiraš sa nesuvislim obećanjima i potpisuješ jednostran ugovor...

znam da trguješ mojim očekivanjima i znam da zabavljaš ljude oko sebe darujući ih besmislenim pogledima.

Odlazim novi dan, ali ti ovdje ostavljam dio sebe - za tebe

Daleko si mi od zagrljaja, spajamo se u moru snova za par izlazaka mjeseca preko horizonta... lelujala bih na tvojim usnama, iz mraka bih dodirivala tvoju kosu, a za ostalo bih ti pisala po tijelu i vodila te nježno kroz noć. Znaš da ćemo jedne ranoproljetne noći podignuti dlanove i

hodati gradom kao izgubljene sjene, daleko od svakog uma i past ćemo jedno drugom u zagrljaj kao dvije zvijezde koje nestaju na horizontu. U

tebi rađam novog čovjeka, u meni probuđuješ davno zaspalu ženu. Sazrijevamo jedno u drugome, oporavljamo se od rana koje su nam



zadali plavooki ratnici srca zbog kojih smo mjesecima patili i lutali, pričali mudre riječi, a bili ranjeni i takvi bačeni među neke okorjele duše, koje

nas nisu prepoznavale. Svakoj ljubavi smo ostajali vjerni, ali smo odlazili sve dalje i dalje dok me nisi pronašao i dok te nisam pronašla u ... našim

cjelinama.

Iza tajne...

Iznad tamnih voda leti tvoja duša, ali kasniš na otkrivanje tajne. Pripremala sam se u samoći za tvoj dolazak, učila sam tajne iza zatvorenog oka, tumačila sam ključne dijelove i brzopleto bilježila

odgovore, koje su mi tajne govorile. Vraćala sam se među žive. Bila sam umorna od umora i nekog neobjašnjivog hlada tih dana. Bijele ptice su odnijele moje vrijeme kroz vrata što se otvaraju sa dalekog zapada i

sjevera. Sjećanja su živo govorila neusklađenim mislima, a tvoje oči su me grijale iz daljina otkud si mi pokucao na vrata. Opet me te daljine dozivaju u hladne dane, ali još toplije srce. Obećanje bez smisla ili smisao bez obećanja trguje riječima kao grožđem i važe ga na vagi

života te zabavlja ljude na tržnici. Razmaženo hodaš kroz moj život i moj dom, vidiš najmanje potrese moje duše, ali te kriju sjenke disanja kojeg

mi daješ na kapaljku. Pokrivaju me plave oči iz prikajka, tajnovito se približavaju i stvaraju novi svijet bez ljudi. Osjećam se blaženo s tim očima na sebi i ne dam da tu raskoš pomuti netko tko stoji na izlazu

prema stvarnosti. Niz kožu u noć odlazi med i zna da će jednog mladog jutra potopiti posljednji puta zamućeni izvor.

Odraz tvog lica

Kao Mjesec iznad vode, blijed i sam, bio si majstor u toj igri samoće, igri odbljeska svog odraza u mojim očima. Kroz bijele noći polivene kišom

dolaziš u moje snove i oduzimaš mi laki dah sa usana te kroz neke koridore svijesti opet dodiruješ vječnost u srcu. Razasuta na obali svog života skupila sam krhotine i polijepila ih i kao dar donijela u novi život, nadajući se kako ću brže od traka svjetlosti zauzeti svoje mjesto u tvom

srcu. Možda trebam tiše disati i pustiti srce neka preskače one svoje poznate ritmove... Između neba i zemlje sklopljen je mir, a između oblaka i valova povučena je linija, koja nas spaja. Tom linijom srca

dolazim k tebi jedino onda, ako je odraz tvog lica ... ljubav.

Pronađi se...

I tad sam ušetala u vrijeme zanesenjaka, dlanom pokrila mjesto gdje se ocrtava puls na ruci. Razbijena u spektar raznih boja duša je ispod daha



osjetila kako "i u tami nikne divan cvijet". Krenula je, prošla kroz vrata i ostavila ih otvorena. Tijelo se spojilo s tijelom i procvjetala je tama. Želiš li biti dio jata, slijedi ista pravila. Želiš li biti dio sebe, iznad boli se uzdigni

i zatvori vrata za sva opravdanja… Teško je letjeti sama, bez dodira i mira… iako se tada jasnije vide slike i duša, koliko god bila uzburkana, sjećanjem zaustavlja naučena pravila i slijedi svoj put. Zato, ptico mala,

odleti sa dlana i pronađi se…

Čudo davanja

Konačno su bistre oči jedne duše pogledale u bistre oči druge duše i pronašle se. Nebo je danas promijenilo svoju odoru, dok su dvije mjerice svjetlosti polako tonule jedna u drugu i sa ledenih obala nepovjerenja i

sumnji, lutanja i skitanja pronašle jedna drugu. Te dvije mjerice svjetlosti smo ti i ja….Kako su zablude laka meta, kako je nepovjerenje moćno i

lako zavlada plahovitim srcem!! Plaštem sreće dodirnuti smo i pušteni u taj prvi raj kako bismo u stihiji života izbalansirali ovaj globus, jer na

njemu zauzimamo naša mjesta. Pod tamnim nebom shvaćamo jedno: najprije se mora dati da bi se moglo primiti. Odustali smo od primanja,

počeli smo davati…. I onda se dogodilo – čudo!Krugovi na vodi

Iako je rijeka boli odnijela naplavine nanesene na srce, prije ili kasnije čežnja kuca na vrata i ponovno se sve ponavlja – krug početka i

završetka. Iako su jezera zadrhtala u daljinama, bijele noći su spustile svoje koprene nad moje snove i odvukle me u krugove na vodi. Stare

priče imaju svoju čaroliju kad ih pričaju uz plamen vatre i sjaj zvijezda. I jedna i druga strana ima svoju priču. Sve je provedeno kroz tajne

koridore gdje je trak svjetla pao baš na mene. Kako to? U svjetove uvedena, lutala sam i dolutala. Samo zrelo voće pada na zemlju. Pala

sam i ja i tresnula kao najzrelija jabuka. Cheers!

Šest plavih velova

Iz proteklih godina izvukla sam šest plavih velova, korištenih u najboljim namjerama zaboravljanja tebe i našeg vremena. Uvijek kad sam bila u nekim dilemama, znao si pročitati taj oblak iznad mog tjemena i jednim osmijehom ga otjerati pa navući sunčani trak i zagrliti me oko ramena. Zbog tebe su svi principi nestajali, zbog tebe je sav život bio slavlje.

Lutanja su me odvodila od tebe, ali uvijek i vraćala. Tvoja lutanja nisam pratila. Putovao si u valovima, vraćao se u stihijama. Daleko od tri dana od zaborava uzima me ruka života i vraća me tebi, u zavjetrinu, gdje se uvijek najbolje osjećam. Kao kip skamenjen u mom srcu, svako jutro te



ne obasjava više na mojim vratima, ali te duša pamti kao smrtnu oluju što je zauvijek oduzela dio mene i odnijela me u tamne vode dalekih

sumraka gdje mi, kao podsjetnici našeg vremena, nikada nismo nestali.

Zablude jedne lude

Na ovom mjestu pitanja su teška kao život, koji me drži i vrijeme što me odnosi. Gledam u čašu nade ne ispijajući je više nikada. Bez riječi

dodirujem beskrajan prostor zablude i divim se svom licu lude. Ljupko i mirno odmičem pramen sa čela da bi kasnije, mnogo kasnije stigle neke beznačajne riječi, koje nisu otopile tugu ove lude pune zablude. Večeras mi pašu stvari lagane, fine, umotane u bijeli saten, šuškave i bez ljubavi. Na poleđini prelaska iz jedne sfere u drugu napisat ću ti stihove za miran san i još bolji sutrašnji dan. Kao ptica zarobljena u krletci sklupčah se i

ponovno plivam svojim dubinama. Welcome sorrow, goodbye happyness...

U iluziju vjeruje svaka izgubljena duša

Preko sjene što mi ograničava korak, prostor me podijelio na mirno i nemirno. Sa izvora iz kojeg više ne otječe voda krijepim umorne usne, a unutar sebe otkrivam lutalicu čije oči imaju oblik polumjeseca na nebu

što mi nije naklonjeno ovih dana. Odbila sam iz sebe slane usne i zatvorila vrata nepoznatoj planeti, koja bi u konstelaciji s krhotinama priznanja išla protiv mene. Gubim iz vida svoj koridor kretanja prema

očima polumjeseca. Kliznula bih u more života pa iz nečije duše uzela trunčicu i posadila je u svoje srce. Teško se diše ovih dana, kroz prizmu vidim neku ljubav što ne nastanjuje moje podzemne hramove. Iluzorno

se hranim zaostalim mrvicama i prigibam glavu sve više prema tlu i hladnom mraku što postoji i nikada nije nestao. Mnogo pogleda je

izgužvalo moje srce, umotalo ga u svilene niti pa te poderotine pobacalo preko suhog izvora. Mnogo je iluzija proletjelo i rasplinulo se u milijun pravaca. Iz uzorka svjetla uzela sam jedan trak i obukla ga, dok je iz

školjke svirala glazba mora i dubina. Trak svjetla na mom tijelu obasjale su oči polumjeseca i dovele ga u čulnost iz koje se nečiji pogled probija točno do mene. Ne postoji ništa. Samo iluzija u koju vjeruje izgubljena

duša.

Tebi



U tvoj dah ogrnut mi je drhtaj tijela dok tihim dolaskom najavljuješ početak novog Eona naših života… Sve me vodi prema tvom pješčanom satu što otkucava ostatke naših vremena, spojenih u krhki tok vode koji

nas odnosi i zalijeva naše duše. Nisam više nasukana na neke divlje nepoznate sprudove. U ovoj oazi bliska mi je sudbina vezana uz tvoje postojanje. Zaogrni moju dušu svojim toplim dahom i ostani kao što si i došao… osjećajan, ranjen, divan, zaljubljen i postojan… toliko snen i toliko vatren u življenju života da mi oduzimaš dah svaki put kad te

pogledam.

Nakon tamne sjene

Netko pije vodu mog života i ispija svaki gutljaj s posebnom željom da traje vječnije od vječnosti. Cvjetovi usana se listaju, padaju u rijeku, a

ona ih odnosi u plave noći što su došle tako tiho i nježno, da sam pomislila kako se to nikada neće dogoditi. Iz smrtnog straha od ljubavi, Ljubav me dovela u svoje odaje i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti.

Više ne živim bijele noći. Tamna sjena je odletjela i sa sjetom se prisjećam tuge kako je lakih koraka otežavala moj pohod prema sreći. Lijepo je imati svoju sjenu, ali ne tako tamnu kakva je bila sjena što je prolazila kroz mene. Oči su mi vezane za tvoj lik i sneno ti pružam ovu

plavu sjenu za šetnju prema koridorima ljubavi.

Novo jutro

Iz šaptanja sa tvog ramena polako progeldavam u taj novi svijet, a nudiš mi ga na dlanu, kao zrelo grožđe i otvaraš vrata tamo, gdje je vjetar već

zapisao svoju pjesmu. Vrijeme ljetnih kiša prolazi nepovratno, a ti miluješ pregib između ramena i vrata i dozivaš zanesenjake da se nagledaju

nekih blaženih trenutaka što ih samo ljubav može stvoriti. Bilo je to ovih dana... poslije me dodiruje tvoj pogled i mladi leptiri ispod struka nemirni su u kišnim noćima. Noć i kiša... uzburkane duše poklanjaš mi svoje srce

i cijelog ga stavljaš do mog, da bih sa sjećanjem na okus tvojih usana dočekala drugo novo jutro.

Možeš li?

Sve moje slabosti uberi sa dna duše i otrgni ih s korijenom pa ih pretvori u buket, baci ga u more, neka otplovi i ne vrati se više. Od prozračne

sjene tvog dodira zaboravljam odlaske iz svijeta stvarnosti i upuštam se u neke igre gdje me sve više obavijaju fine niti tvojih plavih očiju pletući čvrstu nevidljivu mrežu što me čine nemirnom. Neka bistra voda osvježi

vruće lice u ovu lijepu rujansku noć, a ti ušetaj opet u moj vidokrug i



zagospodari zelenim dubinama gdje ćeš vidjeti čudan odsjaj, teško razjašnjen, a tako jasan. Zbunjuju te moji pogledi, sve mi više

zagledavaš u oči, ali još ne znaš čitati. Tek neki znakovi... male naznake, koje ne znaš protumačiti pa lutaš tim zelenim poljanama mojih očiju tražeći prepoznatljivost koje nema. Ovo je nešto novo za tebe pa sa mojih usana upijaš svaku riječ, a još više tvoj pogled što te stalno

dovodi k meni. U sebi me pitaš «tko si ti?», ja ti ne odgovaram. Puštam te da me sam pronađeš i da ti tvoj nemir donese odgovore. Ova slatko-bolna situacija pokazuje tragove na rukama, kojima me želiš zagrliti, ali ja odlazim u neisplivano more i tamo te čekam da po mojim stopama

nađeš put i zaroniš sa mnom u beskrajne dubine. Možeš li?

San ili..?

Ispod mog balkona zašumila je niska trava na svježem noćnom vjetru, dok je snop svjetla pokrivao oblike tijela, koja su se kretala prema

kartama sudbine. Ponoć. Ulazila sam u tamne vode snova i gledala tvoje oči kako klize niz moj vrat. Ove karte sudbine promiješala je nečija ruka i

porazbacala ih po mojoj sobi, po kojoj hodaš samo ti. Nakon dugog vremena, opet se čuje zdravi smijeh i vidi bljesak plavih očiju. Došao si iz obećane zemlje i odmaknuo grozdove pitanja, što su bila obješena

oko mog vrata. Obukao si me u pjenu svog zamagljenog pogleda i poluzatvorenih očiju svojim usnama dotaknuo moje. Naravno, tijelo je

došlo u stanje povišene temperature, a kroz osjetljive oči duša je vidjela točno ono što vidi.

Sol

Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubila sam iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila. U

stupnju iznad boli duša u kasne sate ispraća ukus morske soli s tvojih usana. Kroz dlanove su prošle nečije ruke, kroz oči su blijede svjetlosti probile svoj put i nestale u beskraju. Miris jeseni uvlači se u blaženstvo ovog jutra i otvara vrata za nova hladnija prostranstva. Nebo sjevera

sprema svoj plašt, kojim će prekriti moj grad gdje dišem sama. Još uvijek dišem sama i silueta na zidu je samo moja. Na stolu se čežnja bori sa

razumom i odvaja svijest od podsvijesti bez luči, koja bi bar na tren osvijetlila koridor kretanja. More svjetlosti, kao bezimeni ratnici, napada osjetljive oči duše. Ona se povlači sve više u svoju tamu, u tu zavjetrinu otkud će opet gledati mirno, spokojno i nakon nekog dana izroniti svježa,

da bi nekog dočekala otvorenih očiju i srca.

Kristali svjetlosti i sjene



Nakon mnogo godina, iz oka nije poletio ni jedan pogled, a da prije toga nije zaronio u sebe i u promašaju ostao potopljen na dnu. Tamo gdje iz

izvora izranja nada, obučena u pjenu mjehurića, ostavlja iza sebe neispričane priče. Sa kristalima vode što se zaleđuju i stvaraju predivan nakit, to neoštećeno tkivo i dalje ostaje u prelamanju svjetlosti i sjene, u titraju sunca kroz živo tkivo. U davno sklopljenim očima, kristali svjetla

lome neke čudne pravce što odvode prema tvojim očima koje još uvijek ne vide to blago, kojeg su dobile na dar.

Nevidljivi kompas

Sreli smo se... riječi su potekle same... uzvratila sam šutnjom. Samo šutnjom u sebi mogu dotaći tebe u nekom trenutku otvaranja. Među

nama nema zaleđenih rijeka varljivog leda preko kojeg se ne usuđujemo prijeći. Samo jedan plavi san u koji se umatamo i vjerujemo. Kupio si jučer jedno poslijepodne i donio mi ga na dar. Obećao si pomaknuti zelene zavjese u mojoj sobi što ih je do sada pomicao samo vjetar.

Nemiran, nepostojan završio si u vjerovanju da se globus ipak vrti sam oko sebe, a ne oko tebe. Velikodušno si me ispratio u zemlju snova šapatom ispod Mjeseca i kao mrtvi zavodnik odšetao u noć, vođen nevidljivim kompasom što te uvijek i uvijek ponovno vraća k meni.

Pronađena

Svojim osmijehom doplutao si moju dušu na tvoje vedre obale i vezao me za dno svog koraka, dok u valovima tražiš obrise mog tijela i u pjeni

tražiš odraz mog oka. Zakopane duše u pradavno dno izašla sam na svjetlo dana gdje me dočekala tvoja sigurna ruka. U podivljalom moru grudnog koša vidjeli su te da se utapaš u toj vatri i izlaziš iz nje prema

mojoj sjeni. Od početnog kamena uronjenog u dno, pod mladim Suncem, rodilo se nešto novo. Jedna maslina je zadrhtala na jugu, dok

si prilazio mom životu i polako otvarao sva zaboravljena vrata i rušio sve teške zidove. Postavio si pravac prema meni i u noćnoj pjeni zadrhtao

od hladnog dodira moje duše, koja se nije snalazila zbog tih novih osjećanja. Kao jednostavna priča krenula je i ova naša, sa malo riječi u sumrak ljeta i zoru jedne davne jeseni 2004. Toplo Sunce i blage noći obuhvatili su nas i bez puno riječi vezala sam svoju dušu uz tvoju. U

zraku su ispisani titraji srca kao glazba iz nekih drugih sfera.

U svakom trenutku



Nemir mi kaže, da si razbacao svoje snove po mom horizontu i pristižeš me svojim mislima, umotavaš me u tanke niti paučinastih zraka,

stvarajući čahuru oko nas, jer smo se pronašli. A tko si ti? Netko tko mi pokazuje da još uvijek hladan vjetar obilazi tvoj Mjesec. Netko tko upija

moje riječi kao tople suze dlan i živo svjedoči svakom provedenom trenutku. A tko sam ja? Pronađena, bez sjena, klizim uz tebe i nakon blijedih dana provedenih u zavjetrini nečijeg davnog nemira ponovo

dolazim pred lijepe plave oči, idem u noći što održavaju svoja obećanja. Upoznao si me, lomio bolno moje zidove, srušio ih i razbacao po

daljinama. Potopio si u vodi sve moje stare ideale, dotaknuo svemir i pomaknuo pramen kose sa čela. Sve moje nemire skupio si u jedan i otpuhnuo prema sjeveru, a tvoja ruka uvijek dočeka moju u svakom

trenutku kad to poželim.

Prolaznici u životu

U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova, zbližava me nešto toj noćnoj

priči, toj razgolićenoj tajni. Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha. Sudbina je opet

promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog. Kome li je mene dodijelila? Neki prolaznik u mom životu

odaje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa. Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije

duše što je prošla svoj put. Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu. Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka. Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao usamljenim cestama ovog globusa. Opet crtam u pjeni konture nečijeg lica za koje ne znam je li moje ili čije li je? Jutarnje Sunce, veće od mog

uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, a one gledaju i mudro šute. Ostajem tu, na istom mjestu...gdje me je pronašao prolaznik i možda, kao pretposljednji, čuva taj plamen srca što još uvijek

gori istim sjajem.

Kako bi bilo?

U snijegu su mi ostali zameteni tragovi, prekrilo ih je proljeće novog doba. Nisam spalila sve mostove iza sebe, a kroz šumu emocija što

rastu oko mog doma lijepo se vidi bršljan tvojih ruku kako se obavija oko mene i odvodi me u davno zaboravljene svjetove. Nakon divnih

trenutaka u tami, zelene zavjese su lelujale od laganog noćnog lahora, dok su se usne zaklinjale na oltaru tvog pogleda, da samo za tebe znaju. Neki leptir će obletjeti ovaj globus i uginuti. Kao da vidim taj let izdaleka,



pratim ga i pružam mu ruku da prijeđe taj most što stoji između mene i neba. Kasno ili rano saznajemo za darove što su nam bili pred vratima, a

nitko ih nije uzeo. Zašto leptir nije uzeo ponuđene darove? Nije ih prepoznao kao svoje. Dok se nebo naginje pokazujući naklonost i ovog popodneva, u nekom čudnom stanju moje misli dotiču tebe i pitam se,

kako bi bilo da te nisam srela?

Ostao si....

Kad se Mjesec sinoć objavio u svom punom sjaju tebi i meni, od moje svijesti više nije ostalo ništa. Odnio si mi osmijeh daleko u zemlju ljubavi i pustio ga na dno morske školjke iz koje se čuju daleki šumovi oceana.

U podivljalom moru grudnog koša što skriva srce zaboravljeno od vremena, poveo si me preko mosta kojeg sagradih kad pronađoh svoju rijeku. Imao si pravo tri puta zazivati moje ime i odustati ili ostati. Ostao si i vratio taj osmijeh na usne, a na svoje lice zakitio ružu tišine i trnje

bacio u beskraj tame. Jutro nam je donijelo naše prvo buđenje, nisam se usudila pogledati dok me nisi poljubio. Tako mi je započeo dan.

Pravo lice

Lepršali su bijeli leptirići u srcu nekoliko dana, poneki donesoše čak i lagane nemire, a poneki su ljupko i mirno promatrali događaje na

obalama rijeke Sna. Kasnije sam shvatila kako je to lijepo i volim kad mi se pokažu simboli, putokazi, znakovi. U istom zanosu gdje se ocrtava

ovaj bijeli grad iza olujnih oblaka, ocrtavam se i ja od protekle noći ovog jutra – sama sebi. Nepromijenjeno, između dva leta postoji prostor

prijeđene udaljenosti. U tom prostoru si zapitao koliko je dug taj prostor i odgovor je stigao u trenu razdvajanja dvije spojene točke. Rekao si

«sudbina nas je spojila», odgovorila sam «sudbina nam se pokazala i otišla.» U trenu, dok siva koprena kiše zastire ovaj bijeli grad, mirno i bez riječi, do nekog novog svitanja, zatvorih našu sudbinu bez velikih objava i kad procvjeta jednom poslije, pokazat će ipak svoje pravo lice, kao što

se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže.

Preskočih sjenu

Iz srca otkidam neke riječi, uzimam ih u ruke i stavljam neka polako kapaju iz plavog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u priče što su počele svoj život izvan ove bijele

površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji... dok



nisam ugledala tvoje lijepe plave oči... Kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su... čudim se samoj sebi, kako zaranjam u te plave oči, drugačije od onih

koje sam voljela... Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i

puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla... Privikavaš me na sebe, učim kako ponovni život

nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike ...

Ne gradi most dok ne dođeš do rijeke

Je li došlo vrijeme za spajanje svjetova, za neke doticajne točke, za neke usporedne staze? Ima li nade za bića vjetrova, za delikatne duše, za ledene stvarnosti usplahirenih snova? Mnogo pitanja između neba i

zemlje, teški odgovori, kojih nema. Postajem dio svoje ledene stvarnosti, prekrivene baršunastim snovima, što iz udaljenih krajeva podsvijesti dobiva konture tvojih očekivanja. «Ne gradi most dok ne dođeš do

rijeke»....stiže poruka iz daljina. Rijeka donosi i odnosi, protječe kao i život. Iz njenih dubina dolaze odrazi neba, koje se isto tako mijenja i protječe iznad nas, a izgleda kao da krivuda kroz naša postojanja i

završava uvijek na istom mjestu. Uzet ću mjericu svjetlosti, pomiješati je sa tri mjerice tame i time obojiti osjetljive oči, da ne bi dnevno svjetlo

previše presjeklo ovu tanku srebrnu nit, koja se proteže između mene i tebe. Je li došlo vrijeme dolaska do rijeke i zamišljanja tog mosta, koji se

nazire u nekim dubinama što poniru još više same u sebe?

Osvježenje

Kao putnik kroz vrijeme, zagledana u bijelog leptira, doplutala sam i do tebe. To vrijeme što je uvijek uzimalo određeni drhtaj tijela, određeni

dah, određeni otkucaj srca, naslonilo se nedavno na moje rame i ostalo. Procvale usne i nježan vjetar oblikovali su jedan dan u mom životu kad

sam u svom centru osjetila trag zvijezde što tone u sebe. Bezbrojnih želja, koje su do sad carovale, više nema. Samo jedno osvježenje,

nakon mnogih godina provedenih u disharmoniji sebe i svog bića. I dalje, zagledana u bijelog leptira, uzela sam tvoju ruku i povela te negdje, gdje

se žuti disk polako diže sa istoka i gdje nam je nebo naklonjeno malo više, nego inače. To modro nebo nije od nas dignulo ruke. Polako smo

mu prišli i prihvatilo nas je. Hvala mu.

Između



Tamo gdje zaljev ulazi duboko u kopno, tamo gdje Mjesec ostavlja svoj otisak na nebu…. tamo si sinoć, uz to more samozatajnosti, dotaknuo

moje usne. Opet sam zaronila u svijet zanosa, sanjarenja, iz tvojih plavih očiju, toliko drugačijih od onih koje sam voljela, dočekuje me ranjena duša… Bijele noći opet pohode moje snove, prisjećam se sebe – u samoći. Vidim se sinoć u tvom zagrljaju… Ledeni snovi više nemaju

snage okovati moje srce…. Sinoć je duša imala svoj put prema tvojoj. Dotakle su nam se duše u susretu… dotakle i zagrlile, poljubile. Na tom jezeru bijelog obilja osjećam tvoj i svoj strah od ponovnog zbližavanja s nekim, od ponovnog otvaranja nekome, od ponovnog darovanja duše

duši. Imamo li pravo na još jednu šansu? Brže od planinske rijeke odgovor stiže i nestaje poput traga zvijezde, koja tone u sebe. Između

nas i neba je mir. Između nas i zemlje su pitanja, teški odgovori. Između mene i tebe je….započeta ljubav. Je li?

Nedoumica Između dva horizonta provukla se tanka linija ponoći, te iste noći što je tako nemilosrdno ubila dan… Bila sam bliska odjeku neke fine strune

života, bila sam tako blizu, a tako daleko. Niz kožu se cijedi jeza, tolika jeza da kad otvaram prozor – nema dovoljno prostora kroz kojeg bih je

ispustila… Ne mogu reći, bilo je lijepo ovo vrijeme...'summertime' … lijenost, toplina, kiša, noći, glazba… Naoko, bilo je dobro. Začinjeni dani,

noći bogate snovima, snovi s mrežama prebogatim noćnim ulovima. Često te pokrije moja sjena, kad se kristalno jasno pokazuješ ispred

mene, često dišem isprekidanim ritmovima, često se pokrivam mekim pokrivačem tame da te ne bih prepoznala… Uloga je odabrana,

savršeno odigrana… Život je poslao nekog ranjenog srca i duše. Sad ne znam više ulogu, maska je pala. Obnavlja me jutarnje žuto svjetlo usred

ponoći. Što li mi se to događa?

Iz tame učim o svjetlosti

Fine misli klize kroz prostor i dijeli me od tebe, odnosi onaj izdisaj sa usana namijenjen samo tebi. Mirna su ovo vremena, unutar sebe otkrivam se uvijek na istom mjestu, ali tako različita. Nisam odbila

naklonost noćne tame da mi se lagano penje uz tijelo i obavija me kao meka haljina od plave podatne tkanine. Padala je po meni u finim

naborima i sakrivajući otkrivala veo iza kojeg se krila istina. Na nekom kraju planete pomaknuo si ruku i vibracija je došla do mene. U svakom

trenu padaju po meni tvoji uzdasi, u svakom snu ti si taj San. Dočekujem svaku tamu svake te noći. Svjetlost mi još uvijek presijeca te bolne oči i bez navika o svjetlu učim iz tame sve svjetlije i svjetlije nijanse svjetlosti.



Sve je to San

Tvoj pogled iz nekih daljina blago se spustio na moje lice. Tad sam dospjela u taj krug iz čijeg kraja počinje početak, iz čijeg početka počinje

kraj. Moj prostor su čiste sjene, tamne, pričinjavajuće, opčinjavajuće. Vezala sam svoju dušu teškim zlatnim lancima za tvoje obale. U toj

skrivenosti svijetle dvije karike tog zlata u tami… pokazuju ti smjer kojim se krećeš i prelaziš iz neispričane priče u priču kojoj ne znam sadržaj. U svim vibracijama spiralno se proteže samo jedna misao… misao o tebi.

U tom Snu (kako te često volim imenovati), živi zategnuta karika od jantarnih kockica stvarajući dvije čiste daljine spojene u krugu. Neka

voda je oblikovala moj San, razumijem dušom, osjećam dušom, vidim srcem. U tom krugu od zlata uvijek se nalazimo u toj istoj točci – početka

i kraja, kraja i početka. Sve je to San.

Između dviju karika

Iz unutrnje tame osjećam tvoje prisustvo. Zatvorila sam oči. Zaborav navaljuje na vrata sazidana od jantarnih kockica, ali duša je izabrala. Pokretni most između sna i zaborava vežu dvije karike... prva i zadnja

želja.... osjećam da mi se srce opet polako zaleđuje. Ne želim ti izmicati, ali vidim da je kretanje u krugu uvijek određeno svojim zakonima.

Pokušala sam spojiti oba svijeta... prvu i zadnju želju. Nisam uspjela. Dijelovi sna su me privezali za teške lance tvojih obala i mogu dokučiti

samo konture tvog lica, osjetiti tvoje riječi kako izlaze poput vodopada iz tebe. Drugo mi ništa ne preostaje, već pokušati zaboraviti između dviju

karika onaj dio koji sam mislila da pripada meni.

Buđenje

Preskočila sam jutros svoje jutarnje navike, dotaknula sam usnama u daljini tvoje usne i prešla na drugu obalu stvarnosti. Sanjala sam plave zavjese, bila sam ovdje bez tebe. Moje riječi su jedine, moje riječi su

moji snovi, noći su ponekad gorke. Rekao si da voliš čuti moj glas, vidim da voliš prolaziti kroz koridor moje ljubavi, slušati njeno disanje, a ne znati odgovor. Kao kad svijeća dogorijeva – polako dogorijevam i ja u suton dana. Budi prisutan u svakoj riječi, u svakom slovu. Ja nemam

odgovor na tvoja pitanja, samo šećem na rubu tvojih obala, a ti me ljubiš u sebi. Vatra se uvijek pali sa intenzivnim žarom, a isto tako i gasi, rijeka

života je brzo protekla. Znaš da je život gola tajna, zbližio nas je, ja trajem bez tebe i ne vladam emocijama. U noći obasjanoj samo svojom tamom dodirujem napukline zidova šutnje, a nekog petog dana od onog

gdje smo bili, dodirujem tvoju kosu. Da možeš, umro bi smrću sjene,



kad bi usnama mogao pisati po mojoj koži. Vodit ćeš me kroz noć, nježno milovati, pokazat ćeš mi taj ocean, crtat ćeš mi u pjeni, dat ćeš mi dio svog dana i dočekat ćemo te dvije zvijezde na nebu kao dvije osobe

što su otišle bez riječi. Rodit će se novi čovjek u tebi, zaboravit ćeš mjesece i godine kad si čitao prazna slova starih knjiga, ali uvijek ostao vjeran svojoj ljubavi. Vjernost, ta stara osobina, uvijek ima slabu točku – iskušenje. Našla sam te cijelog i slabog, kao stranca na sjevernom moru

ispod hladnog zaleđenog neba. Budi mi naklonjen ...znaš da si mi u modi ovih dana, jer je vječnost mrtva, a život grije. Godinama tražim

pravu riječ, a ona je nestala bez glasa.

Real world

Suze kapaju iz oka u plavoj noći i već me lome danima bez osmijeha na usnama. U spoznajama mojih najdubljih misli nema riječi za utjehu,

nema opisa za sliku. Nema daha vjetra. Uzmi moj dlan iscrtanih linija i pokušaj ih sastaviti u put što će te usmjeriti prema meni. Pokušaj iz linija

na rubu usana ocrtati jednu auru od zlata, koja mali krivudavi plamen odnosi u noć i osvjetljava puteve na svjetlosti Mjeseca, što već danima pada baš na moj mali balkon. Ti si ocean koji mi se čini kao plamen u

nekoj daljini. Čuvaj taj plamen sna, budi mi opet u modi ovih dana. Odvedi me među lišće, sakrij me u oku, pokaži mi Mjesec koji ne zna za

sebe. Tražim riječ za tebe, tražim tvoje usne. Postojiš u mom snu, ne mogu nabrajati druge, kad si mi ti probudio apetit ljubavi, bacio me u

potprostore jedne zime, zvjerski mi budiš želje, koje bez glasa ulaze pod kožu i markiraju crnom bojom sva mjesta koja ćeš obožavati. Riječ je dio

mog glasa, a pogled mi je duboka tama iza kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi. Onaj most što spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi zaigrati igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv, kao dugi

pogled koji prati neostvarenu želju, a ona je vječna do svog ostvarenja. Ovaj globus će svaki puta zadrhtati kad se moja iskra dotakne tvog tijela. Misli moje zaledile su pamet, nepoznate riječi su me okovale, razumije li

nebo što si htio reći? Pogled je odlutao u daljinu, prvi dojam o tebi. Vjerovah i upoznah prvi dojam. Oči su mi uglasnule u iščekivanju

povratka i dočekale su te raširenih trepavica, primila sam te u svoj svijet i zaronila s tobom u zazidanu stvarnost što mi se uvijek odvaja kad god

pomislim na tebe. Noćima sam u zanosu, danima u eteričnom zraku gdje svoje usne spajam s tvojima.

New age samo s tobom



Zvjezdano nebo krije se iza olujnih noćnih oblaka, dok se globus nečujno vrti sam oko sebe sve sporije i sporije. U jednom slovu kriju se školjke iz

kojih se čuje šum još neviđenih mora. Slutiš da ću te danas nazvati. Slutiš da mi glava rotira u kovitlacu vode što traži svoj ponor, traži svoje jutro. Iznenadila sam i sebe i tebe kad sam te nazvala. Bilo je to jedno

novo iskustvo, jedna točka što se ne mora završiti opet u toj točki. Bilo je sve bez slike... samo ton, neka sudbinska zavjetrina gdje sam se sklonila danas poslijepodne. Reci mi "zaboravljam da te poznam",

ponovi mi "zaboravljam tvoje postojanje". Oči su ti zalutale u daleka stradanja tvoje duše, ne prepoznaješ vlastite nemire, hraniš se mojim

pjesmama, kupaš se u mojim riječima, želiš me u mojim erotskim igrama. Kad se otrijeznim od tebe, kad se otrijeznim od onih dana od

kada sam okusila nešto čarobno, a tako blizu, izgubit ću lice u staklenoj fasadi moderno uređenog izloga gledajući neke nove krpice, neke nove

cipele, neki novo-izrađeni CD sa new age glazbom, koju sam htjela slušati samo s tobom. Ne očekujem kolebanje... ne očekujem ništa.

Svijet se rodio iz pjene... iz vječnosti trenutka za koji sam mislila da će biti – trenutak. Bio je jako dugo trenutak. Prisluškivala sam šapat

zanesenjaka i uzimala sam njihove uzdahe, liječila sebe i doplovila preko dalekih uznemirenih oceana do jednog prostora bez kraja. Nisam navikla

na takve metode. Doplovljavala i otplovljavala sama u tišini bez glasa. Sad sam tu. Ne prepoznajem vlastite nemire, ne prepoznajem vlastite želje. Sve je tu, povezano s dobro uređenim izlogom new age glazbe,

koju sam htjela slušati samo s tobom.

Nova zora

Jedne noći obuzeo nas je žar magije, obuzeo nas je san svih snova. Doživjeli smo ljubav. Nije bilo teško rukom dodirnuti ni nebo ni pakao. Lutali smo našim pustim stazama, na centru nebeskog svoda gledali smo žuti disk, koji nam je davao svoju zlatnu boju, povezali smo se s našim demonima i razoružali ih. Vodio si me dalje u neke tišine tvog djetinjstva, pratio me u mojoj predsmrtnoj samoći i nisi me dozivao

svijesti, pratio si me u tom komadanju srca na dvoje. Podijelili smo taj obrok, dok su bijele ptice nadlijetale naše nebo i nisu mogle ništa.

Vilinske suze bile su tek bajka. Razrušeni grad je bio najljepša metropola sazidana od našeg kamenja ljubavi. Nakon toga, demoni su postali

presamotni, počeli smo ih dozivati, vjerovati im. Nakon toga sa zlatne litice skočila sam u beskraj dalekih snova, nisi me slijedio. Ostao si na toj

litici, sam … poguren… umro si u sebi sam. I dalje te vidim, kao veliki čarobnjak mi šalješ te bijele ptice koje odlijeću ispod trepavica, vilinske suze su stvarnost, a ja gledam razglednicu razrušenog grada, čuvajući samo taj jedan kamen ispod kojeg sam spavala, sklupčana kao zmija.



Tvoja duša me i dalje prepoznaje, ali se ne usuđuje dočekati tu novu zoru. Demoni su zavladali tvojim bićem i ti si njihovo novo carstvo.

Drugi život

I onda vidim tvoje lice u valovima nemirnih snova, pada na dno moje duše i pronalazi dio tijela, priljubljuje se i tako ostaje... Pokušao si od

svog zenita prema zapadu naći pravac kretanja prema meni... pripreme su bile tihe, cjelovite, nenadane. Korak u taj novi život čini se bolan, put je trnovit... podivljalo more tvog bića isijava ljutu tugu, a te tvoje oči me oči pitaju: «koji put vodi do tebe?». Zidovi šutnje okružuju naše duše,

zidovi grobne tišine prepoznaju se međusobno, glasova nema. Razotkrila sam jedan neprimjetan putokaz što te pokuštava dovesti do

mene, ali tvoje srce još uvijek nepovjerljivo kuca svakim drugim ritmom i kao školjka u moru sluša čudne pjesme ispod neba, ispod Mjeseca što se prazni... Ne usuđujemo se još krenuti jedno prema drugom. Vrata su

pritvorena, drugi život se nalazi baš tamo iza njih, ali oblik života je nepoznat. Po čemu ćemo se prepoznati?

Hrid

Iz prelaska od nesvjesnog prema svjesnom…. proteže se tanka crta sna, srebrna nit što te čini mogućim čuvarom tog prijelaza prema meni,

prema dnu moje duše. Čekanje nabujalih voda tvoga srca, koje bi se prelile u moje more, čini ovo vrijeme lijeno pospanim, eteričnim,

pretposljednjim trenutkom prije zalaska sunca. Ti si na putu prema srebrnoj niti, zaustavljaš se i liječiš moje neumorno srce svojim

nemirima. Unosiš u suhi prostor dovoljno pozitivnih predznaka, prenosiš me iz jednog vremena ostajanja u drugo vrijeme postojanja. Iz sna sam izašla zatvorenih očiju, potopljenog osjećaja za stvarnost oko sebe. Taj

ljubavni san ne čini se kao ljubavni san… postoje neke nepravilne pravilnosti, ali još uvijek.. kad postignem duboko zaranjanje u to more duše, osjetim tvoje valove kako se razbijaju o moju hrid, oštru, hladnu,

britku, klizavu, opasnu. Hrid u moru – nasukan si na tu hrid, a razderotine tvog postojanja vijore kao koprene na buri usred ničega…

Hrid u moru drugi zaobilaze, odlaze. Ti si još uvijek uz tu hrid… mekan, nježan, ludo senzualan… između svjesnosti i sna…

Povratak



Tamo negdje u travi natopljenoj ovogodišnjim obilnim kišama... kroz noć… bijela sjena tamna od svoje tame opet plovi u svoje dubine… iz onog razrušenog grada ostao je jedan kamen kojeg si podigao, a bila

sam sklupčana kao zmija, iz mojih očiju su izletjele vilinske suze i nestale s jatima bijelih ptica. Spusti taj kamen ponovno na tu sklupčanu

zmiju, jer vratile su se bijele ptice … doletjele su kroz otvorene trepavice… Zasjeklo je svjetlo kao mač te osjetljive oči navikle na

tamu… iz plavetnila neba probija se žuti disk, noć još traje, ali svjetlost će ubiti tamu, donijeti žuti disk ponovno na ugaslo nebo bola, na tu iskru

koja tamom se prozvala i opet u svoje dubine nestala.

Taj dan

Iz moje sobe vidi se komad mračnog neba i ono drvo ispred balkona, koje svojim granama dotiče zgradu, željno bar malo nekog dodira.

Zelene zavjese su lelujale na povjetarcu što je donosio svježinu duboke tame, a daleko od mog malog svijeta lutao si pustim ulicama ovog grada, vukući svoju pogurenu sjenu za sobom. Tvoja statua je nekad bila poput kipova renesansnih majstora… danas o njoj priča samo tvoja pogurena sjena. Koprene tuge zaogrnule su moje tijelo i došla sam do mjesta gdje naše sjene putuju istim tokovima. Ispod trepavica su odletjele neke ptice i vilinske suze su potekle za njihovim tragom. Kad osjetim tvoju dušu u

svojoj, zalepršat će leptiri ispod struka, a sa usnana ćeš pokupiti preostale kapljice crnog vina. Iznad tog puta još je mnogo tame, još je

mnogo ponora, još neki pravci nisu jasni… lutamo koridorima naših nerazjašnjenih godina, koje smo živjeli jedno bez drugog. Pamtim te

onakvog... ne poznam te ovakvog. Tko li si sada? Kakvog je okusa tvoj jezik, kakve je mekoće tvoj dodir? Vidim, pogled je isti, ljuta tuga isijava

iz njega, probija se kroz dobro sagrađene zidove… zidove samoće, duboke kore izbrazdane nesporazumima i nametnutim životima. Osjetih ustreptali pogled, osjetih tvoju žeđ na raspeću tvoje duše i poželjeh se nadviti nad te usne kao nad mučenika željnog bistre vode. Hoćemo li

dočekati taj dan kad će rijeka boli otploviti i donijeti slapove davne čežnje umotane u novu svilu naših srca?

Korak po korak... možda

Provodim noći u snu bez sna. Provodim dan u danu bez dana. Instinkt samoodržanja. Ništa više. Kroz izričaj duše pažljivo ti se približavam, korak po korak. Kasno ćeš saznati tajne mog sna. U toj kombinaciji metafora i simbola darujem ti jedan svitak u kojem su napisani neki

znaci, putokazi, smjerovi. Znam da i dalje imaš svoj svijet sebe u sebi… tako ćeš dočekati novi izlaz Sunca nekog maglovitog ljetnog jutra…



Tvoju riječ još nisam čula. Samo pogledom daješ izraz, samo svojim dolascima i odlascima daješ smisao… U mnogim očima ne vidim tvoje, u mnogim kretnjama ne prepoznajem te. Ne mogu se okrenuti nekoj novoj

skitnici, možda još uvijek čekam plodove prelijevanja naših pogleda, možda korak po korak polako dođem i do pravog tebe u tebi… možda.

Mostovi

Sve mogućnosti što su bile dostupne, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana od rane zore do maglovitog sumraka. U svili srca

nešto se nakupilo, pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek uz udisaj zraka i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora u gdje se skrivaš? Mislila sam da si spalio

sve mostove iza sebe, ali na prstima dođoh do ponora i vidjeh tanku crtu plavetnila da mi pruža srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti

prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me

obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovno lutati između tanke srebrne linije prema tom

mostu kojeg mi pružaš za prijelaz....

Jesmo li se dozvali?

Probudih se jedne noći kao u jutarnjem pepelu... plava zora me donijela na zgusnute listove zelenih knjiga i vjetrova što su mi prohujali plućima.

Bezimena stvorenja lutala su mojim tamnim podzemnim hodnicima i pokrenula razdore prošlih staza, po kojima sam hodala godinama.

Otapaš led zaboden u bijelu površinu mog oka… ostavljaš svjetlosni trag svog glasa u mojoj podsvijesti… Polako mi otvaraš vrata nekog svog života… Pun Mjesec polako se prazni kao što prazniš moju pustoš

punoće usijanja srca što ti se daruje u rukavici … Preskočit ćeš tu sjenu, kao zmija ćeš kliznuti do mojih usana i uzeti ih kao muškarac koji

poznaje svoj prostor, zakloniti to Sunce što prži oči i odvući me u sjenu rotiranu točno oko mene…Dozvali smo se…za vrijeme punog

Mjeseca...u nekim iluzijama, u koje vjeruju samo izgubljene duše...

Ispod tvoje kože

Jednom sam bila u centru tvog bića…izgovarala sam riječi ispod tvoje kože, ljubio si me u sebi duboko i nježno. Gledala sam tvoje težine,

strahove…. gledala sam tvoje bljeskove, tvoju tamu…Sanjala sam tvoje snove. Nisam imala sjenu. Imala sam centar sebe u tebi. Prošao si kroz



uska vrata mog života i u toj pustoši smo zaplesali ples sjena, koji i danas traje…Raširio si ruke i odletjela sam ispod tvoje kože, u bijeloj

izmaglici kao prozirnoj haljini. Sad unutra nema ništa. Objavljuješ mi se povremeno. Podsjetiš me povremeno. Želiš li povratak? Ne znam…

Pomiješano crno vino sa hladnom vodom cijedi se niz tvoje usne i daje mi povoljne koridore za povratak….Pogledom si mi svjedočio koliko ti

nedostajem…pogledom si me natopio svojom ljutom tugom, pogledom si sazrio u toj vječnoj kući progonstva, pogledom si me odveo u svoju pustinju gdje kao mistik provodiš svoje vrijeme u sebi…Čula sam taj

tužan krik tvoje duše i pokušavam opet dodirnuti taj dio u sebi…..

Mjesec i san

Gledala sam ga sinoć na nebu, prepunog sebe, žutog kao zlatnik, prekrivenog ponekim oblakom pa opet jasno bistrog i sjajnog. Kao zlatno

zrno na tamnom plaštu noći obasjavao mi je put, dok je auto jurio kroz noć. Neki gnomi pored puta su mi mahali i pozdravljali me, trolovi su se igrali na noćnim livadama, a svjetlucave sitne vile su letjele ispred mene i pokazivale mi put… Nije bilo straha od nepoznatog… čarolije su imale svoju svečanost baš u tom trenutku dok sam dolazila kući. Moje blijedo lice potajno je oblijevala lagana rumena boja, pratila sam ovu drugu noć od onog odmaka nakon ružnog sna. Nije te bilo pokraj mene. Mirno si

spavao u svom domu, zaštićen od svih, a ja sam ti poslala sitne vile da te odvedu svojim svjetlećim tragom u neku ljepšu noć gdje je Mjesec još

prepun sebe i čeka da prsne u tisuću boli.

Od svih radnih soba ...morao si ući baš u sobu do moje

Od svih radnih soba pokraj moje, morao si danas ušetati baš u tu radnu sobu – do moje. Najavile su te neke ptičice… zvonili su telefoni: "ne idi, tu je, sad je bio kod mene, mota se po prizemlju",… "ne izlazi iz sobe, ide na 1. kat… polako, samo onako kako on to zna", "ne otvaraj vrata, evo ga penje se na 3. kat…" i tako pozivi su stizali i terete oko vrata mi

nizali. Osjetila sam glad tvojih prepona još na 1. katu…stvarnost je kucala na vrata… mene je bilo sve manje. Od svih radnih soba u cijeloj

okolini morao si ući baš u tu radnu sobu do moje i morala je kolegica baš tad izlaziti iz sobe, da me vidiš kako nosim čašu vode i da nam se

pogledu – ubiju. Zagrljaj ledenog zraka što se spušta na –400C nije ništa prema ubojstvu naših pogleda…jutarnje zmije su zaplesale svoj crni

ples, a u odmaku od te stvarnosti ožiljci su se ponovo otvarali, izlazila je plazma ispod kože i formirala na bedru tvoje ime. I tako ...na tržnici

zmijskih osjećaja nije bilo ni taštine ni mističnih pustinjaka. Bili smo samo ja i ti – dvije ubojice jedne ljubavi… od neke šeste godine do ovog dana,



u nekom osmom trenutku postojanja bjesnilo je bolesno Sunce iznad tog komadića globusa gdje se odvijala krvava bitka. Vidno polje se suzilo, prodefilirali su i početak i rastanak, a izmrcvareno truplo naše ljubavi

zauzelo je počasno mjesto na tronu ubojstva, zločina. Zmije su se sjetile tvoje zakletve mojoj majci, da ćeš uvijek biti uz mene. Zakleo si se još

jednoj umirućoj majci…. i otišao elegantno. Ovdje si ostao… zločinac ti, zločinka ja. U našim tamnicama odslužujemo naše kazne i baš si morao baš na ovaj datum ući ponovno u moj svijet i srušiti tu staklenu šaradu

života jednim svojim plavim pogledom. Znam da će noćas Mjesec bolesno zasjati iza ovih sivih oblaka, znam da ću ubiti još ovaj komadić

srca što kuca normalnim ritmom i znam da ću opet prokleti sve tvoje zakletve nečijim umirućim majkama, tim smrtnim ženama što su donijele na svijet neka bedra, koja si bjesomučno hvatao u tamnim haustorima

Gornjeg grada, kao opsjenar ljubio u skupim hotelskim sobama i vodio u visoke trave kišnih noći, šapćući uzaludno: "bez tebe neću moći"…. A ja

bih grijala svoje ruke u nečijem džepu na trećem peronu drugog kolosijeka mog života nekog dana na kraju sna, a ja bih za svilen dodir tog oka možda poželjela drugo suđenje za ubojstvo neke ljubavi, ja bih možda željela konačno pogledati u svjetlost bez straha – zaboljet će me

te osjetljive oči.

Sluđena noć na tržnici osjećaja

Dok se jutro spremalo ubiti noć što je polako prolazila i odlazila, sa nekih tamnih dubina mojih snova nađoh se na tržnici osjećaja, vidjeh divne

paunice taštine i pustinjske mistike samoće, a još strašnije od tih takvih kakvi mogu biti... vidjeh crne zmije na kupu i jednu sa strane... koju

pokušah zaobići, zabavljajući se sporednim stvarčicama poredanim na tezgama dobrodošlice... Ako ta slika bude zadnja slika, koja će me pratiti do izvora, mijenjam je u trenu za tvoj sluđen lik, svoju beskrajnu dušu i

tvoje mistično postojanje na ovom prostoru, kojeg zauzimaju i moje dvije stope otisnute u asfaltu mog grada. Nemir je ispratio tu sluđenu noć, jutro se dovuklo sivo, oblačno i svježe lijepo...ostalo je sjećanje na taj

san... tržnicu osjećaja...i prepoznala sam te taj tren kad si i ti prepoznao svoj ulazak u more svoje duše.

Boje aure

Promiješane su karte mog tarotha, ali mi ne govore ništa. Ne mogu si otvoriti taj put u neke druge sfere.... Ponoć je ušla u sobu, provukla se lagano između zelenih zavjesa, kliznula kao voda niz obalu i zauzela

svoje mjesto na mojim grudima. Dok je carovala mojim bićem, rep noći



se povijao kao crne zmije što odlaze niz visoku travu i gutale su ponoć, a noć moje tijelo i dušu. Taložile su se u kutku jednog zaboravljenog svijeta i u nemirnom stanju probile mi lijevi kralježak s desne strane

bolnim kopljem da bi me priviknule na tamu. Takav putokaz donosi samo nemiran san, a u prvom danu od tvog udisaja, duša opet izvršava svoj

izbor. Aura se napunila drugačijim bojama, bez žurbe se suzila pa proširila. Uplaših se zlatnih boja sunčevog diska, koje će me dočekati ujutro. Osjetljiva na svjetlost, zlatna boja mi je presjekla bjelinu očiju i zadala nezaboravno presjecanje jednog jutra na dva dijela. Odvojih ta dva komada jutra, zagrizoh jedan, a drugi ostade nenamiren. Time je

začet novi korijen starih blizanaca što su ukradeni iz tvog oka i tajanstvenim rukama doneseni u moj svijet. Odvojeni od tijela,

oslobođeni rađanja i umiranja, traju u mojoj svjetlosnoj tami, u tim tamnim zlatnim bojama, pomiješanim igrama Sunca i bolesnog Mjeseca.

Aura ima neke druge boje, boje koje su ipak moje.

Sudbina

Uljepšavanje vlastite sudbine – ukrašavanje poput zvjezdanog neba ili božićnog drvca daje nov poticaj životu. Sudbina je nešto zacrtano

unaprijed, ali tko zna? Možemo li utjecati na neke događaje iz vlastitog života? Mogu li osvijetliti prošle trenutke, lijepe ili tužnije i zapitati se – bi li bilo bolje da su se ili nisu dogodili? Znam da me napušta pogled tvojih

očiju i odlazi u nepoznate smjerove gdje me moja sudbina ne vodi. U bjelini oka, pokrivam rukom tvoje postojanje i u linijama na dlanu

pokušavam odrediti tvoje dalje kretanje. Odlaziš li u tmurne jesenje dane što će tako brzo razvezati sivu koprenu kiše na moj grad ili ćeš imati

sreću i ostati na nekom mjestu gdje ću te moći pronaći? Ne znam. Misli su mi zauzete tvojim postojanjem na ovom globusu. Još ne prepoznajem

tvoje preopone ni tvoj dah na mom licu. Nije me pomilovala tvoja ruka niti mi je tvoj jezik dao onu vlažnu toplinu. Nisam li te srela, poznajem li

te? Naravno... u nekim odmacima od ovog vremena, u nekoj dimenziji ... sve se to odigralo. Za tebe i mene... u nekim dimenzijama... postoji

sudbina.

Noć

U nebeskoj sivoj haljini obavijen moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noć i kiše u zraku, koja neće doći. Značenje

svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila neka me noć opčinjava svojim mirisima, neka kiša koja ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, a tko me stalno vraća



tebi, osim same sebe. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena

oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između

njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad nije živio tu noć, od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka, koje su

vijorile na tom vjetru što mi je donio sladak zvuk tvog imena.

Znam da ćeš

Pričao si mi o starim ikonama, koje si vidio u nepoznatim crkvama, o svetim slikama otkud su te gledala bezbojna lica naslikana davno prema

predlošcima običnih ljudi. U toj filozofskoj šetnji isprepreli smo ruke i vodio si me tamnim hladnim hodnicima raznih hramova, pokušao si na

moje vruće čelo staviti malo te hladne vode nađene u polupraznim kamenim posudama na ulazima hramova. Gurnuo si me u neki svijet iz kojeg još ne nalazim izlaz, iako negdje netko doziva i pokazuje smjer po

kojem se ne usudim uputiti. Pričao si mi priče iz starih svetih knjiga, govorio si kako je jedan starac mudro otišao u pustinju i tamo umro,

pokazao si mi na karti njegov lik. Željna sam sna, mira i spokoja. Ovo stoljetno lutanje kroz takve koridore već me umorilo. U dubini

samozatajnog mora uzburkali se valovi, na tren gubim smjer i postajem nepostojana. Opet živim plavim snom i znam da ćeš me još uvijek voditi po nepoznatim crkvama nepznatih gradova, znam da ćeš me uzeti za

ruku i privući k sebi i uzdignuti iz dubina, da slušam našu pjesmu što se i dalje čuje sa mrtvih zvonika nepoznatih hramova.

Podsjetio si me

Uveo si me u kult centra svog bića. Poništio si mnoge težine i sjene moje duše, tvoj jezik je imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se nisu oglasili leptiri ispod struka. Kraj tih izvora jednoznačnosti stvaraju se dimenzije traženja zlatnih nijansi i ostajem bez težine u tom centru. U dubokim

svjetovima pritajene vatre pohode me snovi pozitivnog predznaka, laki i lepršajući kao leptiri ispod struka. Plesali smo između mojih zelenih

zavjesa, raširio si ruke kao da ćeš u sebe primiti cijelu noć ovog svijeta. Nismo pomiješali vino i vodu. U dnu čaše ostali su naši zadnji udisaji.

Grlio si moje tijelo i rekao «da», odgovorila sam «da». Tada smo sazrijevali uz rub života, tvoj jezik više nije imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se ponovno nisu oglasili leptiri ispod struka. Podsjetio si me da

mi je vrijeme za povratak.

Kaleidoskop života



Ne poznaš detalje odsjaja mene u tebi, tebe u meni. Još uvijek u snovima miruju linije na dlanovima, nismo oni isti. Moje oči zalutale su u

tvoj pogled jednog dana i tu su ostale. Duboko u sebi osjećaš to prisustvo što daje vlažnu toplinu za svaki naš početak. Uvijek me miluje

tvoja ruka, uvijek me poljube tvoje tople usne. Ne želim više tumačiti znakove na nebu niti položaj zvijezde u kojem trenutku si mi dalek, u kojem trenutku si mi blizak. Sve miruje. Zaboravljam da sam te znala, podsjetiš me uvijek kad pomislim na tebe. Sve je to sastavni dio mog

života, tog kaleidoskopa boja i sjećanja, sadašnjih trenutaka i onog što dolazi. Iz etapa naših prolaznosti uvijek ćemo biti mi... vječni... što smo

se ljubili. Ne mogu zaboraviti sve tvoje u meni. Previše te ima, kao blizanac, simbiot... a uvijek zna kroz kakve neravnoteže prolaze kapi

moje duše.

Pronađena

Sa valovima vremena odnosiš daleko moje bijele ptice, koje su odletjele između trepavica i ovog sunčanog jutra. Daleko sa svog zenita

promatraš dlanove izvučene iz džepova, skrivajući svoj pogled snen. Možda mi pripremaš neke nove staze po kojima ćeš me voditi nekih

dana. Pripijen uz mene hodaš i grliš moj struk, uzimaš mi usne u lijenom poljupcu i pitaš me: «Kakav to put vodi do tebe?». Pronašao si moje skrivene točke, prepoznaješ nijansu u očima, uvijek razotkriješ moje

mrtve putokaze. Bez znanja, s osjećajem drugog života, vezao si me za svoj svemir, dalek i taman, za svoje snove gdje ispod neke razgranate

krošnje ležimo u visokim travama i pijemo vino, koje smo ubrali s plodova naših duša. Zbog svega toga, nakon nekog dana, opet uživam u lijepom jutru, koje me dozvalo iz dubokih noćnih puteva i probudilo tvoj

pogled u meni.

Budi netko novi

Iz nekog poetskog sna gurnuta sam u praskozorje i ne snalazim se u nekim novim jutrima. To nisu moja jutra, to nije moje vrijeme. To nije

moje Sunce, koje mi siječe pogled i stvara bol u očima. Zabolim li te bar malo, zaboli li te ikad moj pogled u očima neke druge žene? Probudi me

i umij mi lice modrom vodom tvog pogleda, ispuni svaku moju nadu svojom šutnjom. Odaberi najfiniji parfem i u njega umotaj moje tijelo. Neko vrijeme ostani uz mene, budi mi u modi ovih dana. Pomakni tu kocku leda, koja svojim vrhovima probija moje srce i od njega stvara razderotine, koje ti donosim na dlanu. Budi netko novi u mom životu,

željna sam tvog mira i pogleda novog doba. Nemirna sam, nepostojana



na površini, u dubinama duše gubim se i tamo je taj tamni svijet u kojem se predivno snalazim. Živim plavim snom, a između dva udisaja hranim

se tvojim postojanjem uz mene. Taj šapat će probuditi moju dušu i uzdignuti je iz dna mora, dok sa mrtvog crkvenog zvonika sviraju našu

najdražu pjesmu.

Final destination

Zatresli se snovi, probudila se noć. Planine su ostale iza mene, more je kliznulo ispred kao zmija kroz travu, nečujno, tiho, nepovratno. Na početku kao i na kraju, Mjeseca nije bilo, Sunce ima svoju jutarnju

rapsodiju beskrajnih zlatnih nijansi. Teško se diše, još teže se živi. U hladnom pogledu nema pravca što rasplinjuje nedoumice. Uzorak svjetla bolno siječe moje oči, osjetljive, polusklopljene, umorne. Presjekle su se krhotine još više, a davno začeto nije se ni rodilo. Između trepavica opet

odlijeću bijele ptice u nepoznate daljine. Zavjetrina više nije sigurno mjesto za počinak. Otkriva mi se se moje prisustvo na ovom globusu.

Gubim tlo pod nogama, duboko zadirem u suštinu. Sve se čini apstraktno, ali voda sa izvora više ne liječi i ne donosi spokoj. Bez

navika, bez snova o iluzijama. Oči samo lutaju po daljinama, srce se umorilo završavajući još jednu neispričanu priču.

Običnost

Čaša vina ispijena, na njenom dnu još lebde naši zadnji udisaji. Greškom bogova spojene su nam duše. Stojimo na trgu kao dvije

zalutale ptice. Dok žuriš u noć, zaklanjaš usne da ti ne vidim osmijeh. U krošnji vjetar rotira uvijek istu pjesmu, ptica je proletjela, nebo se odmaknulo i pustilo nas da se oprostimo. Prolazna usijanja srca

bljesnula su i nestala, kao munje na nebu. U nizu pitanja što sam ih objesila oko vrata poput ogrlice, množe se neizrečeni odgovori...

neizvedivost. Oči prolaznika ne zaustavljaju se na nama. Obično smo neobični. Promijenjena, gledala sam kako ti zvijezde namiguju, dok

odlaziš prema izlazu iz mog života. Ponoć. Gasim svjetlo. Dok spuštam glavu u pjenu snova, demoni gutaju moju dušu i odnose je na davno

postavljen stol da se opet bogato s njom pogoste. Njeni elementi će se ponovno skupiti, u poderotinama dovući i zauzeti svoje mjesto pa krenuti ponovno do izgladnjivanja demona. Nataložila se, pokrila se i poprimila je sve oblike oblika. Ispod jutarnjeg plavog neba lomi se i nestaje opet u

svojoj običnosti ljetnog dana.

Pokaži mi



Pamtim taj prvi susret s nama u nama. Pamtim svaki susret s nama u nama. Ne pamtim sebe. Ne vidim sebe u sebi. Samo se vidim u tebi.

Gubim svijest od prejakog svjetla, a ti mi budi otok, ljubičast i dalek, budi mi lakat na koji se naslanjam ujutro kad se budim bez tebe. Osjeti

zvijezde u očima i zapali ih neka gore na nebu umjesto mojih. Povedi me Gornjim gradom u neko ljetno predvečerje i želim slušati crkvena zvona kako odzvanjaju između starih žbuka koje opadaju. Želim doploviti do tvojih obala i tamo ostati. Približi mi onu polovicu mjeseca što je sinoć

tako stidljivo prošetala nebom i ostala do nekih ranih jutarnjih sati. Čekaj me uz zelenu zavjesu i umotaj me u svoje poljupce, zatvori sve tihe

vode, a pusti bujicu osjećaja neka prosanjana proleti kroz tvoje plave oči. Utopi u vodi sve moje propale ideale i pokaži mi svijet kako izgleda u

svojoj istinskoj slici.

Tvoje oči - predivno nebo iznad mene

U snove nije došao nemir, kao što me znao pohoditi u proteklim vremenima... ne poričem nemire ... ne tražim mir. Za obnavljanje duše

potrebna je bol ili šetnja kroz polja maslina ranim ljetnim jutrom. Gledala sam neke zvjezdane treptaje na tamnom nebu, uzdigla se blijeda i misli

su se opet zaledile. Pogled je lutao daljinama prošlih snova, dok sam stajala u visokoj travi gdje su određena ishodišta nekih pravaca kretanja

prema tebi. Proziran mjesec sav u sebi ... ne pamtim takvu sliku na nebu. Tankom niti spojena s tobom, dok mrak i Zemlja šute. Uskoro će

tišina donijeti valove kišnih zavjesa, zaklonit će mi vidike i opet odvesti u noć i visoke trave, gdje sam ležala promatrajući tvoje oči kao predivno

nebo iznad sebe.

Miris lipa

U ovom jutru ...ove srijede tužne kao sam život što je tužan… ne dopiru mirisi lipa…dobila sam čašu vremena, ispijam je polako, žedno, ali

polako…između nas oduzimaju nam nas, naše srce bi sklopilo oči na trenutak da se odmori… Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio. Volim kad

tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i opet uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš trag, prelaziš preko praga

površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi… tek kasnije dolaze mi slike nekih događaja... te prve dvije riječi izrečene u

zanosu zanosa. Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila. Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan. Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris što



mi ga daruju. Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i izvele su me do nas dvoje. U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više. Doplivat

ću do neke obale. Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput zalutale naplavljene grane drveta što se slučajno našla baš na tom

mjestu?

Neispričana priča

Ne vodi me u zavjetrinu sjena, tamo ne mirišu ruže i ne cvjeta sreća. Plavi mjesec baca svoje sablasno svjetlo na moje lice. Čudan i neobičan

svijet prelijeva se ispod tog sablasnog svjetla, vidim ga i promišljam o nekim stihovima, koje sam davno zaboravila, neodlučna sam, gledam li

svoj prošli život ili San. Iznad grada se nadvio crni baršun po kojem sjaje sitne zlatne zvijezde, daleke i iznad dosega ljudske mašte. Znam da

postoji plavi Mjesec prekriven svojom sablasnom sjenom i znam da je takav samo zbog toga da se osjetim kao neispričana priča.

Ludo je to

Ludo je to što smo činili. Ludo i prelijepo. Nebo se osulo sivim koprenama kiše, zastori magle sjeli su na glavu Sljemena, a ti i dalje činiš ludosti. Zašto te ne ljube usne neba i zbog čega nije noćas bilo

punog mjeseca? Pitanja su odgovori, odgovori su pitanja. Na slijepom kolosijeku između nekih tračnica zaustavili smo naše vrijeme i razbili se

o stijene ludosti što nas je sinoć vodila svojim nepoznatim pravcima. Ludo je to što si činio. Ne slutim ništa, a vidim sve. Nalazim se na

nesigurnom tlu i tu počinje nepristupačan svijet. Svijet sjena, požude i lutanja. Ludo je to što si činio. Dobro smo se nahranili jedno drugim,

fizička tijela ostaju otkrivena, duhovna tijela i dalje su pokrivena. Tkivo je neoštećeno, ali mi je previše milo da bih dalje pisala.

Nove smjernice puta

Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju. Odbačena trajanja nekih

trenutaka zabacila sam iza leđa, a u sivoj kopreni ove jesenje kiše kroz vene osjećam završnicu protoka plazme i kao lanac, krhak od satkanog vjetra, lomi me i reže tragove na koži. Te niti ...kad nebo i more spoje

svoje vlažne usne ... za jedan treptaj duše pomiču otkucaj života i dotiču dno tišine. Niz ledeni trag vlažnih usana, koje klize po toploj koži, pišu se neke nove smjernice, urezane kao linije na dlanovima, a ne znam kamo



vode. Na kraju kad mi pokažu put, stvarno ću znati da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.

Između nekad i sad

U minutama što prolaze kroz ostatke ovog lijepog jesenjeg dana i dok su se nekad na Ivanje mlade djevojke ukrašavale predivnim cvijećem, dolazi mi miris odlazećih lipa, toliko intenzivan i toliko opojan. Nad

koraljnim usnama zatreperio je osmijeh, a tvoj portret se mijenja kako Sunce polako prelazi s njega pa mi poput pješčanog sata pokazuje neke nove nijanse tvojih divnih plavih očiju. Ti nasmijani ljetni dani iz budnih snova, kao morske zvijezde, spajaju prošlost u sadašnjosti, a između

dva susreta sa rasnim životinjama ne mogu se sjetiti što je bilo. Mogu se sjetiti samo onog što je sad. Što će biti, ne znam. Nije ni važno. Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu

dlanom duše i u nju utapam svoju.

Violina

Uvijek si znao pogoditi glazbu mog srca. Svih tih godina bio si virtuoz na tom glazbalu što je kucalo samo za tebe. Srce je kao violina... ne diraj je ako ne znaš svirati, jer ako takneš bilo koju žicu, nastaju zvuci koje ne prepoznajem. Neka srca imaju žice po kojima sviraju neznalice i takva glazba im sasvim skladno zvuči, jer ono što ne poznaš ne možeš niti

znati je li dobro ili nije. Ako neka violina ima jednu žicu toliko važnu, da traži virtuoza kako bi izvedba bila vrhunska, tad virtuoz mora također u

sebi imati znanje za tu važnu žicu ... njegovi prsti bi trebali točno pogoditi taj zvuk, jer ako je ne zna pronaći, a dirne tu žicu ... nastane jauk. U dnu

čaše uvijek ostaju naši zadnji udisaji, ne pamtim više prve susrete s njima, jer prebirem po snovima i tražim po mrežama snova neki ulov, ali mreže su noćas bile siromašne. Tvoje plave oči me noćas nisu pohodile

kao dosadašnjih noći. Ova noć je bila prazna, ali mirnija. Napokon, nakon hodanja obalama, nakon petog dana ne budi me plavo svjetlo

tvojih velikih očiju, a na otocima tuge više ne preskačem ritmove srca. Violina je svirala svoju glazbu, a zvona sa obližnje crkve su se uskladila s tom melodijom i donijela mi erupciju boja bez glasova. Bez povjetarca zalelujale su noćas zelene zavjese u mojoj sobi. Tada davno sam rekla

"ne", potvrdio si i ti "ne". Otišla sam u pravcu vječnih tema, novih zvukova, otišla sam u pravcu plamena svijeće što dogorijeva. I dalje idem tim pravcem prema tišini podzemnog mora samozatajnosti što spava u meni. Srce je kao violina ... ima svoje žice, koje samo pravi glazbenik pogodi i iz njih nastaje glazba što donosi erupciju rojeva zvijezda u očima. Jesi li ti posljednji glazbenik koji je prepoznao tu



posebnu žicu ovog rafiniranog instrumenta? Naravno da jesi. Zbog toga ti se uvijek i vraćam.

Princeza na zrnu graška

U blizini bistrih izvora zaustavila sam se na tren i rashladila srce u u ovoj ranojesenjoj ljepoti dana. Svijest je postavila nesretnu dijagnozu, ali srce

se opet slatko nasmijalo nekom lošem predznaku što je našao svoj krajnji cilj. Nemarna straža čuva jezgru od svjetlosnog bljeska istine u

dubini mračne praznine. Neke stvari traju, neke ne. Trajem u svom beskraju i ponovnom lutanju lutanja lutalice. Zlatni zametak još nije

rođen, još uvijek čeka pravi trenutak da zabljesne svojim punim sjajem. Hoće li dočekati taj trenutak u ovom mom životu? Nije bitno. Bitno je da

taj zlatni zametak postoji u meni i zna da će njegovo vrijeme jednog dana doći.

Neobilježeno mjesto

Nebo je zaboravilo moj put... ono stoji na istom mjestu, ja sam negdje nekom strujom donesena i ostavljena na pustoj obali sunčanog smiraja i

nadolazeće jeseni. Taj bijeli leptir što je zatitrao ispod struka, pamti gorak okus one tamnoplave noći, koja je kao nježan vjetar donijela plavo

obojeno osvježenje iz tvojih očiju. Zvijezde padalice su se na tren zaustavile, u eteru se osjećalo treperenje pulsa. Opet su noćas moje mreže snova bile bogate ulovom. Razne boje, puno dobrog osjećaja,

opet se tvoje oči zalijeću u moje snove, opet tvoje ruke grabe moj struk, opet tvoje oči gore ljubomorom, opet odlaziš kao i svaki put. Uvijek

odlaziš i uvijek se ne vraćaš, a stalno si tu. Ponestaje mi hrabrosti za takve susrete i poput rasne životinje želim tu disharmoniju vratiti u neke moje okvire, ali ti, pomalo lud i još više zaljubljen, rijetko se ne vraćaš,

uvijek i uvijek me obilaziš kao zločinac što obilazi svoje mjesto tamo gdje si me ubio i gdje nisi postavio niti jedan znak da se prepozna to mjesto.

Samo ga ti poznaš i stalno mu se vraćaš.

Pitanje

Latica ruže zalelujala je na jutarnjem povjetarcu, a nježan baršun s njene unutarnje strane zatamnio se, jer je daleka bijela obala na koje će

povesti moju dušu da se odmori. Ptice su odletjele i odnijele moje misli negdje prema istoku gdje je žuti disk objavio svoje carstvo i polako

osvaja plavetnilo neba, dok jedna rijeka nemira teče ispod njega. Glas kao poklon. Pogled kao život. Oplela sam se u svoje bijele velove, a čujem kako rasplićeš nit po nit ovih mirisa lipa, što svojim krošnjama



bacaju sjenu do mog balkona. Opet ta misao, tanka kao zmija i hladna kao kamen uronjen u dno, izviruje i nestaje u modrim daljinama. Iz

magle moje mašte duša ipak dolazi do svojih obala pa izbjegavajući oštre stijene odmara se na pustom žalu. Kroz visoke trave kišne noći,

hoćeš li me naći?

U krugu našeg kruga

Noćni sati su prohujali, dnevni još brže. Snovi su se množili kao pjena, nestajali kao dim. Globus se noćas pakleno vrtio sam oko sebe, odložih

sve rime u kut školjke iz neviđenog mora osjećaja i zaustavih na trenutak ritam srca. Znam da su sva ova slova ista. Znam da je i boja obojena

nekom bojom mene, snova i stvarnosti, sna u budnom stanju. Sve znam. Tražim i dalje svoje jutro, svoje polazište, a uz rub tvojih usana ucrtana

je jedna linija osmijeha obilježena samo za mene. U prostoru i vremenu, mi smo zrnca pijeska, dim i pjena. Prokapalo je jutro, obojeno sivo i

vjetrovito. U krugu našeg kruga ne postoji još ništa. Linija je obilježena, krug je prazan kao žuti disk kojeg jutros ne vidjeh na dalekom horizontu

istoka. Gledam očima srca i vidim samo tebe.

Dodir bez dodira

Iz vida gubim oslonac nemirnih krošnji lipa što puštaju svoj opojan miris u lipnju. Ono što je jednom bačeno u prostor više se ne može vratiti na

prvu poziciju, vrijeme mijenja stupanj uznesenja i pada, ljetna kiša ispire grad, a sa kamenog zida me promatra tvoja silueta u kojoj se ogleda

moja sjena. Sada – bez dodira, znam kakav okus ima tvoj dodir. Vidim te jasne slike, sjećanje ima okus morske soli na koži po kojoj bih crtala najčudnije linije i pravce bez pravaca kretanja. Srce mi je preskočilo

uobičajen ritam disanja, jer je ključ srca zatitrao i doveo me da vidim te jasne slike – tebe.

Ja nisam ta

Pustila sam pogledu da poleti i dostigne lik kojem sam prilazila. Taj lik je tražio moj lik, u igri svjetla i sjene na drugom stupnju trećeg neba bio je

sve što mi tad treba. Između čistih daljina spojila su se dva pogleda, pričinilo mi se da sam tek tada oživjela. I preživjela. Osjetila sam se

nedostupno dostupnom, vezao me jedan pogled za nesigurne granice i zaokružio jedno vrijeme u nepomično pomičnu igru, koja nema ni

početka ni kraja. Osjetila sam. Odmah. Taj tren. Osjetila sam … tvoja duša je rekla... "ti nisi ta".



Ti si moja nestvarnost

Unatoč svemu... ostala sam vjerna u svojoj ljubavi prema tebi. Sama sebi neprepoznatljiva, a opet tako poznata, bliska. Polovica mjeseca sinoć je obilježila moju šetnju, obasjala me mutnim sjajem s tamnog

noćnog neba i pronašla cijelu u tom snu, što se zove život. Pronašao si me te zime... ovog proljeća. O tome svjedoči slika trenutka kad si

dodirnuo moje lice, usne. O tome svjedoči kretnja kojom uzimaš moju ruku u svoju pa je kao mladu pticu ne puštaš od sebe. Riječi su mi

okrenule leđa i ustupile mjesto životu. Riječi, te lijepe zavodnice, nemaju plodno tlo u ovom trenutku emotivnog stanja u kojem se živi, diše. Neke stvari su jače od nas. Žuti disk dolazi sa istoka i ubija moje oči svojom svjetlošću. Polako, kao u filozofskoj šetnji i poetskom snu, stvarnost

svega mi šapće i ne želi se probuditi u stvarnosti, jer ... ti si moja nestvarnost.

Privid sreće?

Ove razvaline moje duše nekad su nastanjivale nečije ruke, gubih se u tuđim zagrljajima kao pijesak kad prolazi kroz prste. Osluškujem šum

izvora sa istoka, nema mnogo dalekog prostora među nama. Nije to više nepristupačan put, nisu to više neke staze obrasle mahovinom ispod sjevernog neba, davno zaboravljene i ponekad u snovima posjećene. Zlatni ritam mog srca preskače ponovo uobičajenu šetnju ovog dana,

pokrila me tvoja sjena i u toj ugodnoj tami osjećam se blaženo. Tko mi to stoji pred vratima? Privid sreće? Neobjavljena poruka pozitivnog predznaka? Koji oblik ćeš uzeti i pohoditi sada čistu stazu mog

sjevernog neba? Hoćeš li od sjevernog neba učiniti toplo južno, plavo-crveno, jutarnje i meko? Ova raskoš koju osjećam u tom kutku srca

otvara prozor tvom horizontu i onoj nevidljivoj tankoj niti po kojoj polako doplovljavaš i do mojih obala. Potapa me taj val, bez težine... i

neoštećenu vraća na novu obalu mog života.

Jutro s osmijehom

Bez jutarnje dubine i bez snova s mrežama punim noćnog ulova izronila sam na površinu ovog dana, dok me cijelo vrijeme milovalo tvoje lice....

spremljeno negdje u samo onom tvom kutku mog srca. U snu nisam prepoznala mirne linije na mom dlanu, nisam sanjala .... bio si ispunjen u

cijeloj jednoj vremenskoj zoni, u potpunosti iznutra i niti na tren nisi mi dao da se pustim zaboravu. Ništa nisam zaboravila... sve mile riječi, sve

boje, sve preskočene ritmove srca, sve tragove u svojim dubinama. Gledam nas.... onakve kakvi smo se ljubili ...tragovi nam se pojavljuju i



tko će stati uz tebe, znat će da si sastavni dio nečije sudbine i bitna čestica ovog svemira za postojanje te sudbine. Zvjezdane kapi između

dva otkucaja srca razasule su taj plavi noćni baršun što me pokrio i doveo do ovog trenutka u kojem živi jedan osmijeh i u kojem kroz

koprenu žutih sunčanih zraka ne odlijeću vilinske suze između trepavica. Osmijeh je na usnama i svatko se smiješi tko me vidi. Zalutala sam u

tvoju dimenziju postojanja. Zbog toga se smiješim.

Neka život piše igru

Otopilo se mnogo leda nagomilanog proteklih godina oko srca, nabujale rijeke su preplavile okolinu, a mreže snova bile su bogate noćnim

ulovom. Nisam imala otpor prema razdoru, prema odlasku i novom početku. Nemam ni sad. Otpustih neke listove knjige života neka se

preklope sami od sebe i okrenuh novi list... prazan, bijel, neispisan. O meni i životu kojeg živim ovisi kakvog će sadržaja biti nova priča, novi

dio, koje boje nova slova, kojim ritmom disanja ću živjeti. Još uvijek te ne znam. Kriješ mi se u daljinama, zaklanjaš usne da ne vidim što mi

šapćeš. Rotiram oko sebe, ali sam svjesna svog glasa u ovo hladno svibanjsko jutro, svjesna ponuđenih izvora sa kojih mi se nudi svježa voda. Svi elementi života su mi bili uskomešani, puno pepela, dima i magle se nataložilo oko mene. Nisam lovila bespomoćne leptire po

livadama praznog mozga. Ne želim više hodati povišene temperature i gledati nečije tuđe oči kako klize niz moj vrat. Na novom bijelom listu

knjige neka život piše svoja slova zlatnih boja i neka bude onako kako je život zamislio igru. Neka tako bude.

Za tebe

Moja čežnja spaja naša dva suprotna polariteta u vodenu stihiju i nosi me prema tebi. Znaš da si ocean u kojem žive sva moja pitanja, znaš da

imaš krilo sna s kojim me uvijek pokrivaš. Pretposljednji dan nekog mjeseca, sredina nekog doba, vječnost oživljena u jednom trenutku. Ne želim riječi … te lijepe zavodnice. Svjedočiš mi se sam, iako si nestao

bez glasa, postojiš u svakoj zraci žutog diska koji mi se objavljuje svakog jutra. Mnogi me pitaju razna pitanja. Zašto? Piju vino života, gledaju me

očima kojima me ne vide. Iza leđa nekog prostora koji ulazi u moju vremensku zonu dišeš ritmom mog života. Mjesec na nebu je uvijek

prepun sebe, bez obzira puni li se ili prazni, donosi ono u meni što živi ... ocean burnog emotivnog naboja, koji zalijeva moju dušu poput oceana koji zalijevaju ovaj globus. Dogodilo nam se da su se naše duše spojile

sa dva suprotna polariteta i održavaju se u nekom izblijedjelom snu budućeg doba. Živo te osjećam svaki dan, svaki tren i u tom osjećanju stojiš uz mene, ušao si u tamne spilje moje duše, lutaš i tražiš ono što



već imaš. Ne znam što će biti. Nije mi ni bitno. Bitno mi je samo to – da postojiš i da smo spojeni pa makar i na suprotnim polaritetima naših

života.

Tajni ključ našeg unutarnjeg svemira

Iz beskrajne dubine duše, iz tih tamnih koridora podsvijesti, iz bijesnih i ljutih emotivnih stanja ponekad dolazim do zlatnih obala mojih smiraja, gdje se opušteno ispružim na žuti pijesak, koji mi lagano prolazi kroz

neusklađenu sivu tvar. Iz takvih emotivnih stanja, koja su često produkt nezadovoljstva same sobom, prikazujem svoju ranjenu suptilnu dušu

samoj sebi. Ona sve pamti. I lijepo i ružno. I sretno i nesretno. Ona sve upisuje u svoju zlatnu knjigu, ali ne zna još naslov. Možda ju je strah

staviti naslov na tu knjigu koja se zove život. Iz tamne guste noći izronila sam jutros u ovo mlado jutro sasvim svjesna novog svjetla što se

probijalo kroz zelene zavjese u mojoj sobi. Iz kruga boli, koji me obavijao neki niz godina, izlazim polako ... oprezno ... teško... ali – izlazim. Iz tog kruga odbacujem utege tamnih boja kojima je bila obojena moja duša. Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno. Ne znam. Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog

rješenja, nema recepta za život. Sve mora zaigrati po stijeni života da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida

izgledala kao – stijena. Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me kao i

uvijek nije iznevjerilo. Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je

tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.

Istina u sebiZnam da razni putevi vode do istine, a ona je opet za svakoga različita.

Može se gledati iz raznih kuteva očiju. Riječi, te lepršave zavodnice, često znaju prekriti velom neke konture istine pa se vjeruje da je to – TO.

Zagledana u plavo nebo, znam da se istina rađa u svakom srcu, u svakoj duši. Ne govorimo često iskreno, onako kako osjećamo. Nježan vjetar donosi na polusklopljene oči – istinu o tebi. Taj eter što me još

uvijek obavija svojim oblakom, kroz san mi te približio i razjasnio neke zablude, guste velove što su prekrili istinu o tebi. Noćas su moje mreže

snova bile pune i bogate. Dobro je to vino koje se razlijevalo našim danima, slatke su te jagode u lipnju kojima smo se darivali, bogata su sjećanja i snovi na tebe. Znala sam da mi život donosi tamne oblake,



znala sam i znam da nije uvijek plavo nebo dobrodušno naklonjeno svakog jutra. Znala sam. Znam i sad. Skinula sam crne boje sa svoje

duše, prinosim pradavnu amforu slatkog vina nekog novog doba svojim usnama i želim ispiti taj gutljaj, obuhvatiti morski žal svojih snova cijelim

postojanjem, a u more potopiti tugu, vjernu pratiteljicu kroz dugi niz godina. Hoću li uspjeti? Naravno.... Kad se suočim sa istinom u sebi...

sve je moguće.

Noć

Prolazila sam sinoć trgom ispod uličnih laterni ne približavajući se previše svjetlu da mi kao noćnoj leptirici ne sprži krila i polako se vraćala u svoja vremena kad sam znala lutati gradom s nekom sjenom što me

grlila... više im se ne sjećam ni imena ni lika. Pažljivo sam motrila sva ta bezlična lica i znala sam da niti na tren tvoje lice neće stati pred mene i zarobiti moj pravac kretanja. Naši bedemi su još veliki, dugački i traže novo ishodište za presijecanje mog pravca kretanja prema tebi. Dok je sat otkucavao ponoć, nakon lijepo provedene večeri, saznala sam da u kombinaciji glasova možeš osjetiti titraj noći i njenu mekoću. Volim igru pojava i odnosa kad se izmiješaju i definiraju neka buduća vremena što obećavaju pozitivan predznak. Neću tražiti ništa. Kad dođeš... možda ću lutati gradom s tvojom rukom na mom ramenu ispod uličnih laterni i više

se ne plašiti svjetlosti.

Tko još vjeruje prvom dojmu?

Zaokuplja me misao zaborava, ali progon nemirnih duhova ne donosi mi spokoj, o čemu govore i moje oči. Iza oblaka se probija žuti disk, oči mi gasnu u iščekivanju sjene, jer previše svjetla – boli. Ne mogu se oteti prvom dojmu, kako je danas neki dan... za mene običan, a opet tako drugačiji. Tko još vjeruje prvom dojmu? Zaledili se osjećaji, nebo me razumije i blagonaklono mi se naginje i pozdravlja u trenutku dok mu

uzvraćam pogled. Nema prijevare u tom pogledu. To su čiste oči čiste duše ... bez riječi i s osjećanjem mira i ljepote jutra. Sjetila sam se svog sjevernog neba ove zime i pogleda prema njemu, dalekog ... mutnog.... punog očekivanja i emotivnog naboja. Sjeverno nebo zamijenilo je jedno plavo predivno sunčano jutro, u kojem ću ipak vjerovati prvom dojmu....

jer on rijetko kad prevari.

Praznina bijelog



Iz praznine bijelog izronilo je moje blijedo lice kao mlado drvo na zelenoj čistini. Iz te praznine bijelog krenuh dalje, prema nekom brodu na

mirnom jezeru što pokreće moje plavo nebo. Tiša od noći, opet sam se poput zmije sklupčala ispod svog kamena iz mog razrušenog grada i pozvala sve vilinske suze natrag u umorne oči. Legla sam ispod tog kamena iz mog razrušenog grada, dok neka djeca pletu vjenčiće od tratinčica i stavljaju na svoje male glave. Bezimena, tiha, iz praznine bijelog opet u prazninu bijelog. U mir mira, bez nemira i bez pitanja

između neba i zemlje... postojiš li negdje ... čekaš li me negdje ... tražiš li me u drugim ženama i nakon tog shvaćaš: "ne, to nije ta" i ideš dalje.

Nemam više takvih pitanja. Ostala je samo praznina bijelog i moje blijedo lice.

Izgubljena duša je povjerovala u iluziju

Bila je to ljubav. Moja prema tebi, tvoja prema meni. Lakirali smo svaki njen dan, svaki njen korak, svaku njenu putanju. Imali smo je darovanu od velikog života, od valova mora zaljubljenosti gdje smo plivali i ljubili se, dok crne vrane nisu doletjele u taj san i razapele ga na grane bez zelenog lišća. Čupala sam iz oblaka svoju suzu i potekla je kiša. Ta

vilinska suza pretvorila se u rijeku što i danas teče do jednog razrušenog grada mog života, iza kojeg je ostao samo jedan kamen. Kamen čvrsto

priljubljen uz tlo skrivao je moju sjenu, sklupčanu kao zmiju, u tami. Poželjela sam piti vino iz razbijene amfore nekog novog doba, poželjela

sam kliznuti niz modre valove prema novim noćima. Poželjela sam zbrojiti neusklađene misli, sklopiti dlanove u molitvu nebu - neka mi to

dopusti. Ah, poželjela sam te! Zanijekala sam i razrušeni grad, jedino je kamen ostao čvrsto priljubljen uz tlo. Bila je iluzija da si ga pomaknuo.

Bila je opsjena da su vilinske suze poletjele između trepavica i nestale u daljinama. Bila je varka da je prolistalo novo lišće na granama crnih

vrana. Dogodila se iluzija, a izgubljena duša je u nju povjerovala.

Posljednji kamen iz razrušenog grada

Lice uronjeno u vodu pamti zadnji odraz sebe u zrcalnim kapima. Spustilo se lice u vodu da bi izliječilo umorne oči i vratilo sjaj tom

zelenilu. Misao se vinula niotkud, okružila tijelo i ispunila sobu. Napila se duša ovih slova iz tamnog flomastera što cure neusklađeno i potiskuju

sjećanja. U beskraju su zavijane staze, ne dodirujem više zaštitnu ogradu tamnih koridora kroz koje prolazim. Put je poznat, iako nema

svjetla, u tami se staza mekano proteže u dubinu. Uspavana sam. Vidjeh onaj kamen ispod kojeg si me pronašao sklupčanu kao zmiju s vilinskim



suzama u očima. Isti tren su odletjele između trepavica i navukle sjenu na lice. Iz tog razrušenog grada ostao je samo taj kamen kao nijemi

znamen dalekog doba. Misao se vinula i ispunila sobu i puštam je kroz otvoren prozor neka poleti prema tebi.

Možda da .... možda ne

Nalazim se u prijelaznom periodu iz jednog doba u novo. U ljubavi treba različitosti. Zbog toga nećeš zalutati u druge ulice, nećeš dodirivati

pogrešne osobe. Ljubav je vodič kroz koji ćeš naći put, čist odsjaj vatre u noći... zbog nje ćeš imati osjećanje u momentu svog otvaranja. Ljubav te

pohodila mnogo puta. Nisi je prepoznao. Je li to bila ljubav? Možda da .... možda ne. Neću reći ništa. Sklanjaš mi pramen kose sa usana,

htio bi doći do mene... do mog srca. Želiš, ali se i dalje ludo zabavljaš s nekim prolaznim ženama svog života. Ili nisu prolazne? Možda da....

možda ne. Takve su kakve su... poput jegulja iskliznu iz ruku, gibaju se nepravocrtno i ostavljaju tvoju dušu u tišini sebe samog. Nebo nije

zaboravilo tvoj put. Zvijezde mog sjevernog neba će te dovesti na pravu stazu, obraslu visokom travom. Uz pratnju noći i kiše možda zakucaš na

zaboravljena vrata. Nježnim namjerama možeš pokušati riješiti tu zagonetku srca, možeš mi pričati o prošlim ljubavima, možeš popiti čašu crnog vina. Prebacit će te u drugi svijet, nimalo muževan i pohotan, ali užaren i željen. Možda da.... možda ne. Hoćeš li ipak naći put do mog

srca?

Kraj nedoživljene priče

Moja priča polako dolazi svom smiraju, svom sutonu. Dala sam i srce i dušu svojoj neispričanoj i nedoživljenoj priči. Oči mi gasnu u

neočekivanju poruke s pozitivnim predznakom. Glazba polako utihnjuje, iz flomastera polako cure posljenje kapi tinte za jedna od posljednih slova moje nedoživljene priče. Tko vjeruje sebi, vjeruje svim dobrim dušama. Nema suza. Misli lebde iza mirnog čela, tihe i na zalasku odlaska. Odlaze poznate riječi u staru škrinju gdje će kao bajke iz

davnine biti možda nekada pročitane. Ovo malo plavog neba iznad mene neka se zaplavi i potraje za neke nove duše, za neke nove priče

što će biti i ispričane, doživljene i proživljene. Pogled mi luta ovim zelenim slovima kao nepreglednim zelenim livadama. Zastat ću malo

ovdje, leći, zatvoriti oči ... i pustiti dušu neka se malo odmori. Zaslužila je.



Uzmi.... darujem ti

Pitanja moja teška su kao prostor koji me dijeli od tebe. Oduzimam se sama od sebe i dajem tebi, jer tebi treba više nego meni. Kao čaša

hladne vode jadniku u pustinji, znam da ti treba ovo što imam, ovo malo duše koju nosim na dlanu razlomljenih linija i nesebično ti pružam. Ne

moraš uzeti. Samo pogledaj i idi dalje. Pogledaj i nahranit ćeš se, u sebi ćeš osjetiti kako tvoje podzemno more buja i izljeva se van i kako me

primaš u sebe, a da toga nisi ni svjestan. Uzmi dio moje duše i nosi sa sobom u druga prostranstva, uzmi taj dio duše kao mladu pticu koju

nosiš na dlanu. Ne stiskaj ruke, krhko je to što ti darujem. Uzmi i nosi to sa sobom, neka te čuva i neka u tebi daje snagu za nove živote i za

nove duše koje će te darivati, ali ti i oduzimati dio tvog podzemnog mora kojeg imaš u izobilju. I ne pričaj mi o pragu postojanja, ne pričaj mi o poluotvorenim vratima ne pričaj mi o podignutim zidovima. Ostani sa dvije-tri riječi u sebi, poredaj slike kako bi te dovele do tvog cilja i u

zanosu nove snage, vidjet ćeš bijeli grad koji ocrtava u daljini – tvoje lice djetinjstva.

N e

Izađoh na svjetlost mladog jutra, tu svjetlost još malo oblačnu, ali opjevanu pticama. U «trećem oku» uzbuna, iza mirnog čela mir. U

pretkomori srca, koje osjeća tvoje otvoreno prisustvo, zadržala se tanka nit protekle noći obojene tamnim tonovima sna bez snova. Pustila sam

misli neka lete, dostižem tišinu svog «trećeg oka» koje nepogrešivo cilja tamo gdje me najviše boli – na tebe. Vezuješ mi pogled samo za sebe,

postavljaš čvrste granice moje aure, koja živi svojim životom. Zaokružena mi je skrivenost u tebi, nepomična i stalna. Spiralnim

željama ne dozvoljavam da se nameću drugoj pretkomori srca i pozovu te. Ne. Postala sam kontrolor svojih želja, svojih čežnji. Mijenjam

trostruke želje za jedan miran trenutak bez misli na tebe. Premjestila sam se u drugi prostor, ali te tamo nisam našla. Ne. Iako me vodiš

prema sebi, duša mi je nespremna za još jedno – ne.

Želim samo tebe

U mom svijetu na dnu vode.... teško se diše. Uzimam dlan i tražim tvoju liniju nacrtanu, neizlomljenu, nestvarnu. Ovo je mjesto riječi, dlan je mjesto nekih pravaca, što me dovode do tvog hladnog mraka gdje

postoji prepreka iza mirnog čela. Zaboravili smo se negdje na sredini puta, u plavim spiljama tamnih koridora otkud ne vidim izlaz. Obuzela

nas plava proljetna idila, izgužvala mi srce kao meku finu tkaninu,



dotakla uzorak svjetla moje duše i nestala. U snovima nema sjaja modrog neba ... u noćima nema snova o snovima. Nečiji pogled klizi

prema meni, ali ga ne osjećam. Ti si prepreka za sve poglede i sve tuđe ruke, koje bi me željele dodirnuti, imati, posjedovati. Probudila sam se ovog jutra sa očima u tamnom okviru... iako je žuti disk rasipao svoju

rapsodiju svjetlosti, nisam doživjela njegovu punoću. Objavljuješ mi se tiho, prolaziš kroz sobu ne dodirujući ništa i odlaziš rasplinut u tisuću

pravaca. Ne želim više riječi iz dna sjena. Želim samo tebe.

Čežnja

Sjaj žutog diska na istoku nasilno ulazi u zelenilo između trepavica i obasjava neke mudre riječi koje se roje iza mirnog čela. Nalazi me ta svjetlost... pali unutrašnje tamne hodnike nekih udaljenih komora mog srca, koje miruje već par dana, jer se ne objavljuješ... ne hodaš mi kroz snove. Čuvaj taj san iz djetinjstva, tako krhak i zameten negdje od silnih lutanja po ovom globusu. Ipak, stojim uz tebe s istim apetitom, možda još većim...jer iza mojih leđa ne stoji nitko, tko bi zaklanjao pogled na tebe. U modi si mi i ovog proljeća... u tom proljeću živim nekim plavim

snom u kojeg me odijevaš i tako me pokazuješ svojim razasutim željama, šapćeš mi neka živim u tebi i vjeruješ u svoje želje. U meni zvuk nekih novih otkucaja sata, odzvanja čak u višeglasju s tvojim

mislima, koje i bez tvoje kontrole ponekad zalutaju do mene. Čežnja mi je ime, ljubav mi je prezime. Vodit ću te nekim starim hladnim pravcima neznane staze, gdje ćeš osjetiti kako si stvorio novu večer, novo jutro i novi dan. Taj led tvog srca još uvijek dominira našim prostorima, ali ne

gubim trenutke spajanja s tobom, iako si nemiran i živo radoznalog pogleda ipak osjećaš te struje, koje te naplavljuju do mojih dalekih obala.

U susret novom

Probudi me ove proljetne zore negdje bez tijela i bit ću modra idila u dalekom svijetu pepela iza nas. U zgasnutu riječ ne može stati niti dah vjetra što slijeće širokim krilima sa mog sjevernog neba i kao da mi na

dar donosi njegove komade u svom oštrom kljunu, poput ptice grabljivice, da nahrani svoje mlado. Iz flomastera klize neka tamna slova formiraju neke riječi, koje me vode prema mom razdoru u meni, a poslije tvojih usana i tragova zuba ne poznam više ni podzemne hodnike novog

milenija u koje me dozivaš da ponovno rastvorimo krila i poletimo u susret novom sjeveru.

Ključ mog srca na tvom dlanu



U razvalinama nenamirene duše, kao na dalekom nebu mog sjevera, zasjala je tvoja zvijezda i tu počinje nepristupačan svijet. Tu počinje

svijet obliven vilinskim suzama koje su pobjegle između trepavica, dok sam sklupčana kao zmija ležala ispod nekog kamena razrušenog grada

mojih snova i kad si podigao taj kamen, uzdigla sam pogled, a u tom trenu je poletjelo jato bijelih ptica iz zelenih očiju i otkrilo ti neobrađeni

kristal punog sjaja. Razmaženo opet pohodiš moje snove, previše su mi mili ti tvoji posjeti. U zrcalu se ogleda neki tužan lik jutarnjeg obrisa, dok

tanke niti finih misli pletu mrežu oko tebe i mekanim dodirom stvaraju moj novi svijet. Obnavlja me svjetlo žutog diska što se lagano pojavljuje na istoku, a njegovu raskoš će zatamniti muškarac dalekog pogleda, koji

drži ključ mog srca na svom dlanu. Neodlučan je ... ne zna bi li ga iskoristio ili bi ga samo gledao. Kao začin dana, koji se tek pojavio u ovom mileniju, na trećem nebu završit ćeš svoju bludnu noć, postelje zgužvane s nekom vatrenom ženkom i onako umoran dovući se do

predvorja snova. Pokrivaju te sjene snova, disanjem svojim daješ i meni nove oblike. Ključ mog srca neka još ostane na tvom dlanu. Ima

vremena....

Sjećanje na tebe uvijek ima meden okus

Od ovog modrog neba mi se zavrtjelo u očima, kao šapat tvojih riječi šumi lišće u ovo rano jutro dok se susrećem na istoku sa žutim diskom što izranja sporo i lijeno iza dalekih planina. Dlanom miluješ ključ mog srca, poigravaš se s njim u ruci, ali ne otključavaš vrata koja vode do dubina tog srca. Znam da ćeš nakon kasnih pohoda navratiti u moje

snene prostore i zadržati jato ptica što odlijeće između mojih trepavica. Ne gubim te iz vida... iako se vrijeme promijenilo, ostala sam ista.

Nepromijenjena, možda sa više kamenja ispred zidova, ali svakim valom bliže i bliže tebi – bez dodira. Vidim jasnu sliku tvojih očiju, uzburkane

duše uvijek uzdahnem kad mi tvoje ime klizne preko usana i srce preskoči svoj uobičajen ritam kucanja života. Sjećanje na tebe uvijek ima

meden okus.

Snovi u bijelom

Sa nekog trećeg neba mjesec mi je prijetio hladnim sjajem na moj balkon. Prespavala sam taj led. Grijao si me iz nekih plavih daljina

svojim toplim riječima, koje su se protkano oglašavale kroz san. Ukus ti je meden, pogled leden. Vjetar je pomaknuo zelene zavjese u mojoj

sobi. Kroz balkon osjećam dah travanjskog jutra ove nedjelje. Grijem se toplim zelenookim pogledom moje duše. Još uvijek si moja tema. Još

uvijek si mi u modi. Maglovito se sjećam prošle noći. Maglovito se



sjećam snijega, kojeg sam sanjala ... opet sam sanjala bijelo. Umrijet će netko. Netko će mi opet javiti da je netko umro. Život i smrt su dio života.

Čuvaš mi dušu od nekih mračnih koridora u tamnim spiljama mog sjevera. Čuvaš mi san, ali bijelo uvijek pohodi i objavljuje mi se na neke moje načine, uvijek bijelo nađe put do mene. Rastanak je brz, susret je

daleko. Iznad mene to oblačno nebo, ispod mene taj Globus koji se neumorno vrti oko sebe. Ah, ponavljaju se takvi snovi. Tako mora biti.

Bijelo mi se objavljuje. Vjetar će donijeti kišu, nekome san, a nekome je donio smrt. Zato sam sanjala bijelo. Sitna bijela mećava kroz koju sam

hodala. Samo neka je tebi dobro u tim daljinama. Objavih se u sebi, posjetih te u snu i vidjeh tvoj miran ležaj, malo zgužvan od ljubavnog zanosa s nekom vatrenom ženkom, ali …. miran. Živ si ... to je jedino

važno.

Kao tišina

Dok snovi... na koje moj život polaže pravo... žele uskoro proletjeti između mojih trepavica i obojiti oči bojom svojih laganih prstiju...

uspravljam još jedan atom u koji je uhodao poznati nemir i na kraju puta pokazujem ti kako klizi ledeni trag tvoje tišine. Kao tišina koja se u svojoj

raskoši ugostila u mojoj sobi osjećam kako i te fine niti lakih snova polako obavijaju tijelo i znam ... odvest će me na neke puteve pune

mreža za moju malenkost postojanja. Iako čujem u venama kako krv malo divlje putuje, iza mirnog čela roj uskovitlanih misli polako se stišava i spremam se za nove puteve. Tvoje riječi i dodir kao da su me odbacili u

neko trajanje i postojanje gdje se osjećam poput ove baršunaste travanjske noći – lagana od krkih lanaca koji me još uvijek drže za tebe.

Postojiš kao prepreka za sve druge

Nemam više u vidokrugu neka daleka nebeska tijela, koja se eliptično točno gibaju svojim zacrtanim pravcima. U vodi nečije oči gledaju i traže

dno. To je mjesto gdje se uči, prizna i zaboravlja. Nalaktila sam se na prozor i u dalekom horizontu mladog jutra tražim na oblačnom nebu neki oblačić, koji ima oblik tvojih očiju. Nečiji pogled me promatra, ali postojiš

kao prepreka za sve druge što mi žele prići. Rasplinuo bi ih sve u pet smjerova, rasplinuvši tako i mene. Između trepavica osmijeh bi odletio kad se sjetim tebe. U svjetlosni okvir stavljam tvoju sliku i vidim kako ta modra idila donosi blaženstvo kad god te pogledam. U nekim podzenim

hodnicima još nam lutaju duše jer se nisu srele. Kao neka rajska



stvorenja traže se u tim nepoznatim koridorima, a znam da će im anđeli pomoći da se sretnu.

Poklon

Kao što iznad dubokog oceana Mjesec visi i raspaljuje svoje blijedo svjetlo, razgaljuje me zaljev vječne ljepote što se objavljuje svaki puta

kad udahnem tvoje ime. U daljinama se proteže jedan pravac besprijekornih linija i vodi do tebe, dok mi se noć zavlači u grudi, dodiruje

usne i zakriljuje oči. Živim sama u tom rascvalom cvijetu snova, krv se ledi i sneno padam u moje bezdane, dodirujući negdje tvoje ruke. Ne znam za kraj. Kao što iznad dubokog oceana Mjesec i dalje raspaljuje

svoje blijedo svjetlo, uvlačim se u bijelo, zamotavam svoje srce i u tankoj svili finih emotivnih niti poklanjam ga samo tebi.

Iza dalekog horizonta

Ušetala sam u novostvoreni dan zahuktalog daha, a između trepavica bljesnule su oči i pozdravile pjev ptica, dok je kamen temeljac životne

snage polako počeo svoj ritam. Skoro kao u bijegu došla sam na odredište i pogledom obavila žuti disk na istoku. Tamo ... iza nekog dalekog horizonta sanjaš ti, oslobođen mog postojanja u trenucima

svojih snova. Saznat ćeš kasno da nam se približavaju tihi trenuci, riječ ti je uspavana, svijest ne vidi, snovi te obmanjuju. Darujem si toplu šalicu

jutarnje kave i u mislima ti šaljem znakove za mirne dane, koji će te dovesti jednog dana i do mene.

Kroz vene strujiš lagano... poput otrova

Nakon ludog dana u dnevnu sobu dopuzala je travanjska noć, malo oblačna... malo nemjesečna, kao u doba davnih divljih kobnih trenutaka i uz molitveni poklon zauzela susjedno mjesto, tanka kao zmija ... hladna

kao kamen. Ponadah se pozitivnim predznacima, ali očekivanja nisu ispunjena. Kroz nevidiljivi krug nepostojećeg Mjeseca zakovitlale se neke riječi iza mirnog čela i izlaze kao stare priče iz davnina, romore

poput sitne kišice, luče neke raspletene niti i zapliću me sve više u tvoje fine prozračne mreže. Vidim opet buđenje nekih odbačenih kutova

sjećanja, bezimenih događaja, kroz vene strujiš lagano, poput otrova, trgaš krhke lance kojima sam vezala svoj ponos i mudro uspravljaš tvoje



postojanje u mom životu, koje nikada nije ni prestalo. Neću dočekati jutarnju groznicu užasnuta, već mirna u nastojanju da te ljepljive boli

tvog nepostojanja u ovoj stvarnosti pretočim u odbačeno trajanje svakog trenutka kad te ne očekujem... jer te ne želim očekivati.

Mirna noć

Završena je noć. Propustila je mlado jutro kroz vrata dnevne sobe, a iznad kreveta se nadvili bijeli oblaci razlivenih misli i pokrivaju me kao sjene. Ritam srca opet preskače svoje uhodane staze kad se sjetim

tebe. Novi svijet je pust, bez ljudi. Ulazim u ovu ulogu svjesna da moram pažljivo postupati, jer ova raskoš što se nudi nije vječna. Dan mi je

začinjen lijepim obećanjem o Suncu. Noć je prošla predivno mirna, bez snova, ali sa tvojom sjenom negdje u uglu zamagljenog pogleda. Kad se

nebo opet zamrači, primit ću te u svoj svijet.

Zanimaš me samo ti

Napustila me neka toplina, nije bilo ni zvjezdanog neba. Planete zatvaraju stari ciklus i počinju novi, bez objave jutarnje sudbine. Ne

poznam detalje, ne zanimaju me. Zanimaš me samo ti. U noći punog Mjeseca, u mirisu tek procvalih ruža, gledat ću odsjaj neba u vodi. Iza

mirnog čela roje se misli, nemirne poput roja pčela, stvaraju neki san ... sladak kao med. Priča se nastavlja. Moje oči su duboko zalutale u tvoja prostranstva, iako znam da više nisam ona ista, još sam nepromijenjena u srcu. Daješ mi hladne usne za novi početak. Zaboravljam da sam te poznavala ... odnekud. Tu i tamo podsjetim se ... ali nema odjeka. Kapi

kiše na staklima pišu neke nove riječi, crtaju neke nove linije, a siva koprena oblaka visi nad gradom i štiti me još malo. Zaustavit ćeš pogled u mojim očima. Ne poznam detalje. Ne zanimaju me. Zanimaš me samo

ti.San kao slatki med

Napuštam redovnu orbitu kretanja nekim zacrtanim pravcima i nalazim se na raskrižju nekih puteva koje čini moje lutanje još zagonetnijim.

Putujem s valovima sjećanja u neke nove dane i osjećam tvoje prisustvo u svakom treptaju laganog jutarnjeg vjetra. U praskozorje nije bilo

Sunčevog diska na istoku, samo se probijala neka lijepa svjetlost prema meni dok sam osjećala kako iza mirnog čela roj misli, poput nemirnih pčela, želi od mojih maštanja napraviti slatki med. Pogledala sam i

vidjela sebe u dužini svoje sjenke, a kako me jutro obasjavalo svojim sjajem, tako je i sjenka nestajala, blijedila... U dalekim prostorima negdje mirno ležiš i snove ti pohode vilinske suze nađene ispod kamena, koje



su odavno u bijegu od mene. San te čeka u nekim spiljama, u nekim stazama davno obraslim i zaboravljenim, gdje tvojih koraka više nema.

Pohodit ćemo zajedno neke nove prostore, vidjet ćeš kako su šume očajno posječene, kako nema puno toga, ali kako se naše lutanje može

pretvoriti u divnu pustolovinu iza koje se vidi Mjesec u daljinama.

Sve je stvar trenutka

Čekaš me sa čežnjom u grudima, propuštenim satima, u vječnosti tog trenutka. Iz noći se javio glas tame koji nije očekivao kolebanja u titraju mladog zelenog lišća niti sumnju u mojim očima. Sada... bez dodira ... vidim jasne slike. Uzburkane su mi misli, tvoja silueta odavno nije moja

tajna šifra. Na vrhove tvog doma sletjele su neke nepoznate ptice i nose ti vijesti o meni. Ono što se uzdiže nakon njihovog vriska je tvoj dah

bačen u prostor bez kraja, vrata su otvorena. Ovo je pisanje zanesenjaka, ovo su snovi romantičnog jutra. Pričali smo o leptirima

ispod struka koji se javljaju svaki put kad zazvoni telefon. Dok si prelazio rukom preko mog stomaka ispod kojeg su zavijale gladne zvijeri, čuo se

prasak kamena u blizini, vrijeme se promijenilo. Želiš biti moj. Nemoguće. Dalek je to put, tko si ti da u nekoliko trenutaka poželiš biti

moj? Moj hladan pogled iznad tamnog neba, tvoje usne i oči nisu očekivali takav put. Sve je u okusu kože rečeno. Dok si na mojoj koži pisao neke stihove, pokazao si koliko je ranjivosti tog mladog trenutka

bilo u obilju. Tvoja suptilna duša se opustila, ali izgubih iz vida zamagljene oči i sjećanje mi ima ukus morske soli. Sve je to stvar

trenutka.

K a k t u s

Kao kaktus u pustinji – puna života iznutra, puna bodlji izvana – stojim na suncu ove pustinje života i zaustavljam globus na trenutak – ali neće

stati. I dalje se beskrajno vrti sam oko sebi, a i ja bih se zavrtila da nemam te bodlje koje prkose i suncu i kiši. Na koji put ishoda okrenuti

život iznutra prema van, a bodlje bezbolno otkinuti? 'Nema ništa bez boli srca' pjeva neki glas s radija, a misli pamte svaku riječ, svaki pogled, svaki udisaj tvog bića. Iz dnevne sobe se izvukla noć dočekujući jutro mirisom tople kave, nasmiješena i spremna ponovno doći. Zašto neke duše odu i ne vrate se nikad? Zašto ih ne privuče miris opojnog vina, pogled lijepih očiju, zov nemirne duše? Neke duše ne odgovaraju na pozive drugih duša ... ne čuju. Ponašaju se kao kaktusi u pustinji, a

mrkim pogledom pregledavaju sve koji imaju isto takve bodlje. Bliska mi je svjetlost ovog jutra iznad mog bezdana, koji mi svakog dana uzvraća

pogled. Ne bojim se više tog pogleda, prihvaćam ga sa znakovitom



pažnjom, jer svaki put daje svoj žig novom danu, a suze koje se gomilaju iza trepavica pretvara u osmijeh na licu. Nabacila sam šesnaesti osmijeh

ovog 15. travnja i nadam se da ću ga moći zadržati nezaleđenog, već opuštenog ... bez odraza ranjene duše tamnih dubina.

S a n

Jutro mi se uvuklo između trepavica, nakon prosanjanih snova u bijelom. Bezimeni muškarac smeđe kose s iskrama u očima i bez osmijeha na

usnama pohodio je neke zarasle staze mojih snova. Vrijeme se provrtilo i ove noći, burno... nošeno kišom i vjetrom. Ove kapi donijele su na

vidjelo mnoge sjene kojima se pokrivah tijekom noći, mnoge sudbine koje vidjeh tijekom ovog sna. Kao uspomene pojavili su se bijeli likovi, utopili se u moj pogled i prošli smo nekim prostorima nikad dotaknutim,

nikad na dva mjesta istovremeno posjećenim. Bijelo sanjano ... nema te. Nisi bio u tom snu, nisi iznikao iz topline osjećaja. Ne dotaknuh te, jer ne osjećamo isto. Zaostaješ u hodu ... nema te. Iza vrata čeka neka tama u

koju ćeš ući i slutim, bit će to ptica, koja odlijeće zauvijek.

Nema te ...

Mjesečev krug lomi moja pitanja na dvoje zaboravljena u dubini noći i sa usnama neba dolazim na korektnu udaljenost do tebe. Nema te. Ostao

si zameten negdje u neposjećenim mjestima, neispijenim pićima, nedočekanim jutrima. Bez govora, pločice mog mozaika stvaraju još

jednu sličicu koju upućujem u prostor, a ti neupućen u moje tajne pitaš se od kud mi tolika inspiracija – tvojim prisustvom na ovom globusu. Ne slutiš ništa, a osjećaš sve. Neispitan si…. treba još puno vremena proći prije našeg susreta, ulazim u predjele nekih mjesta gdje se ne umire i ne živi – samo se postoji. Postojim... ostajem... zasjenjena za sve... osim za

tebe.

Kad odlutam mislima u te beskrajne dane.....

Iz dlana čitam prelomljenu liniju srca i pitam se kakva je sudbina zapisana u tim crtama i što to nadonosi Mjesec zakriven jutarnjim

oblacima. Blijedi se na nebu kao moje srce u meni. Otisak tvojih riječi pripitomio je neke misli i zarobio ih nevidiljivom paučinom, mekanom kao

duša. U ovaj jutarnji čas nema zlatnika od Sunca, tamne spilje su prekrivene vlažnom mahovinom. Nedokučiv mi je pogled u dlan ruke,

nepoznate su mi tanke linije što nekud odvode. Ako me zaviju u beskraj i puste me da obučem bijelu haljinu, doći ću pred vjekovni kamen ispod

kojeg sam ležala sklupčana kao zmija i gdje si me pronašao od devetog



dana prvog datuma na Veliku Gospu. U srcu zatitra plamičak svaki put kad odlutam mislima u te beskrajne dane, odjevena u tvoje riječi i sakrivena tvojim pogledom od svake suze što me želi dostignuti.

Srce ima svoj ritam života

Pustila sam pogled neka me podigne iznad granica tame gdje svjetlo ne dospijeva. Vidjela sam crte koje su pokazivale neke smjerove. Vidjela sam sjene. Bila je tišina. Očekivala sam iz tišine tišinu. Obavila me,

premjestila me iz vanjskog prostora u čiste daljine i rasvijetlila mi granice, zaokruženosti, istine. Nema prelaska iz svijeta u svijet bez

prelaska granica. Na povratnom putu kad se opet sretnemo negdje ja i ti, u mislima znaš koji je mogući tijek naših voda jedno prema drugom.

Temelj koji me još drži uz tebe je srce koje neprekidno preskače neke ritmove i ima svoj ritam života. Radi sasvim suprotno od onog što bih ja učinila. Srce te osjeća, razumije te ... ne vidom, već dušom. Stvarnost te

pričinjava, srce te doživljava. Oči te traže, srce te našlo. I još je tu, uz tebe, nepomično kao istina.

Tebi

Sanjala sam te noćas ..... bezimenog tamne kose življeg od mene. I u snovima si mi se otimao... nisi se htio spojiti sa neizrecivim težištem, nisi

htio priznati....i u snu sam morala crvenim slovima pisati u neke dnevnike koliko treptaja niče iz svakog slova, dotaknuti te da osjetiš isto,

proniknuti u tvoju skrivenu toplinu i biti na dva različita mjesta u isto vrijeme: sa sobom i s tobom. Kao svjetlosni kip zaiskrile su zvijezde kad

sam se probudila i shvatila .... i snovi se ostvaruju........

I danas si moja tema......

Dok je tama umirala, a jutro se rađalo u plavim daljinama, srce je opet preuzelo uobičajen ritam sata i pokazalo se kao nepogrešivi vodič kroz

neobjašnjene staze gdje će me danas odvesti. Proučavam oblik današnjeg dana i ne vidim ništa. Ništa što bi mi dozvalo osmijeh na usne. Obična subota, pomalo smušena pomalo bahata jer nastupa

uvijek šesta u nizu. Izmiče mi spoznaja o tebi. Gubiš se negdje... sve teže pratim tvoje tragove. Kao i svih ovih dana i danas si moja tema. Uvijek si moja tema, pratim iz daljine tvoja buđenja i snove, slušam u blizini kako ti srce ravnomjerno priča o danima kad si bježao iz svog



pustinjačkog stana u stare knjige simbola i tražio se u mreži nesuvislih riječi i gluhih noći. Sagorijevam polako, mir dolazi kroz moje trepavice u

ove oči i zaustavlja se, lebdi oko čela. Da... još si uvijek ti samo moja tema.

Plave daljine

Šapćeš mi kroz noć, nježno me miluješ, pokazuješ mi nezamislive beskraje mojih bezdana, vodiš me kroz tamu do malog svjetla. Usnama dodiruješ moje lice, prebireš po strunama mog nervnog sustava, gradiš mi dvorce na oblacima visoko iznad ovog globusa, vodiš me u neki novi život, dočekivaš moje rađanje na dvije zvijezde istovremeno. Tako se

događa, Sunce ovog rujanskog dana umrijet će u svojoj noći, dok ću se ja ponovno rađati vođena tvojim glasom. Bez riječi ulažem napor u

sazrijevanje nove žene u meni, u mojoj sjenci. Pod plavim nebom juga ljubile se neke žene sa svojim muškarcima, a ja još ovako ranjena, bila sam bačena u daljine i patila sam mjesecima, godinama, stoljećima…

sve dok me ti nisi pronašao. Pronašao si me slabu, bosonogu, neprepoznatljivu. Pronašao si slabu točku i sad liječiš to umorno biće i dovodiš ga kroz mračne koridore crnih hodnika do onog izvora svjetla

koje se vidi u plavim daljinama.

U tamnom moru

U bijelo mi je umotan život. Tihim disanjem označavam svoje prisustvo na ovom globusu. Bliska sam ponoćnoj sjeni. Daleka sam nekome – meni. U plavom kriku duše što gasne na obalama trošnog postojanja,

čujem kako iz daljine dolazi dugo najavljivano jutro boje ruže. Prelomljeno mi je krilo za let. Pad duše u bezdan bez svijesti i straha gasne što se više udaljavam od sebe. Zazivanjem neću dobiti ništa. Očekivanjem ću izdati sebe. Napuštanjem posljednjih nada gubim i

gubitak. Kako grumen bola kao ledena kocka može biti tako oštar? Kako svijest može odbaciti ono loše, ali i ono lijepo? U tamnom moru podsvijesti mogu zaplivati u svoje beskraje i više se ne vratiti.

Naći ćeš to što želiš

Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao

svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao. U tim njegovim očima lijepa je njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke koja je tiša od



najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na

toplom dlanu pjesnika i okrenulo se mjesecu i nasmiješilo. Ugrijala se duša i snagom tih očiju koje su je pratile izdaleka zanijela se tom

ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano, pa su već

postale i besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari

nezaboravan doživljaj. Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči,

ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš

naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.

Jedan od mnogih

Velikim očima promatram ovaj svijet što se vrti ispod mene. Ovo je vrijeme dolaska novog doba, završetka nečeg starog. Tvoj portet u mom

oku zauzima jedan ugao iz kojeg se vidi cijeli prostor. Na dan sam te pogledala bezbroj puta. Izabrana, a ti si drugu ženu uzeo u naručje i odlutao s njom iz mnoštva ljudi. Tamo je moj bijeli grad, izgubljen u jutarnjoj magli. Šetala sam jučer po našem mjestu gdje sam prvi put

vidjela tvoje lice. Od mene su mnoge duše jače, od mene su mnoga srca dalja. Nema to veze s mojim apetitom u tiha predvečerja, dok sam ti se

prikradala s leđa. Nestajali smo bez glasa, na koži si mi nacrtao svoj znak i postao jedan od mnogih u mom snu. Jedan od mnogih koje sam imala, jedan od mnogih za kojeg znam da nikad neće više zakucati na vrata. Dodirnuo si moje lice, usnama si zapečatio srce, posvjedočio si svojim prisustvom tok vječnosti i probudio u meni davno zaboravljenu

igru ruku što polako ustupa mjesto igri leptira.

Kad bezdan uzvrati pogled

Iz mog pitomog srca dopiru divlji zvuci. Činiš meni ono što ne želiš sebi. Pamtim vrijeme kad si mi činio samo ono što si želio sebi. Vrijeme nam je razdvajanju. Pitao si me kako pada Sunce kad rađa noć. Rekla sam ti ...u točno vrijeme kad ti stane srce. Nakon jutarnjeg buđenja, uredila

sam se samo za obred koji sam sama odabrala. Tiho je u mom spokoju. Burno je u tvom miru. Kad okusiš nešto što si želio, a znaš – nisi smio,



tad se pitaš…. jesam li bliži stvarnosti ili snu? Ne znam. Pijem vino iz bezdana i …. kad pogledam u bezdan i bezdan uzvrati pogled…

očaravaju me njegovi odgovori... očarava me uzvraćeni pogled bezdana. Promakla mi je tajanstvena opomena mog neprijatelja, mislio je da je

očarao neke moje drage misli svojim otrovnim riječima. Pogledala sam u bezdan milijun puta. Nikad nije uzvrtio pogled. Sinoć mi je bezdan

uzvratio pogled i rodila sam se taj tren. To su odgovori. To su odlasci na pragu novog vremena. To je – TO.

Unutrašnjost sjena

Pronašao si me sklupčanu ispod kamena, tamo gdje spavaju vilinske suze. Iz srušenog grada ostao je samo taj jedan kamen, koji je skrivao nešto živo. Počeo si dodirivati unutrašnjost tamnih koridora kroz koje želiš proći. Iz progona me želiš vratiti u život, iz zaborava same sebe

želiš mi pomoći hodati kroz polja maslina. Kako je to težak pokušaj!... ali ti imaš dovoljno snage i postat ćeš istraživač mojih sjena, slavit će te kao

nekoga tko je otkrio tišinu usred straha. Kako naivno! Znaš li u što se upuštaš? Čarolije su mi podmukle, znaju biti lukavo skovane i varaju na prvi pogled. Ugasnut će taj tvoj pogled čovjeka koji vjeruje prvom dojmu.

On je lažan. Prava veličina svega se nalazi puno puno dublje.

Night and rain

U mnoštvu pitanja, pojavilo se ono zadnje. Ne znam što je znanje dok ga ne doživim, proživim. Ti si daleko od mene, ne vladam tvojim mislima i tvojim snovima. Uz tvoje lice više ne lebdi moja sjena, u kišnom dodiru kraj tebe se zavlači druga žena. Pokazao si ocean, pokrio me, zatvorio

vrata i tiho izašao. Dao si svoj život kišnim noćima, dočekivao razna mutna jutra, bio si ranjen i ponovno si rađao novog čovjeka u sebi.

Mjesecima i godinama si se bacao daljinama, ponorima, čitao gluposti mnoštvu izgubljenih duša i tražio slabu točku u nečijem lutajućem

pogledu. Neprepoznatljiv sam sebi, tvoja žudnja te tjerala na još dalje i dalje u još kišnije noći i mutnija jutra. Ali... u krilu sna, tvoja duša se

uzdigla iznad oceana, oživila i probudila se... o tome svjedoči slika tvog nestanka sa scene, jer tražeći godinama pravu riječ, našao si odgovore

u sebi.

Jutro boje tvojih očiju

«Tko mi to kuca na vratima, u ovim kasnim satima?» neki stih iz neke pjesme.Tko mi to stoji pred vratima, a ja ih ne otvaram? Stoji li već

dugo? Ne znam. Nebitno. Glasovi u sobi....TV...ili radio...ili su to moji



unutarnji glasovi?...Kapi na putu... putokazi...bez ljudi....samo glasovi... od mene na tri koraka... do mene....od vječnosti pa natrag. Tko započinje dan bojom tvojih očiju? Samo ja. Od istoka sivoplavo

jutro...kao tvoja posljednja 'igra leptira' ....bio si bogat u namjerama, siromašan u djelima. Ne vrijedi.... mjesec se ne vidi, ali mene

uveseljavaju prolaznici.... jutarnji ljudi koji ne vide dalje od svog čela.... jer je svanulo jutro boje tvojih očiju.

Titraji života

Na otoku moje duše sreli su se titraji pa uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao usred procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim

gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali... poput mrava, čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam. Ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog

dana, kao što sam to nekada znala i znam....sjećanje na njih će se vratiti. Zaboravimo često na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a

one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No... oni su uvijek u nama, mirni ... čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne

sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi.... onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići. To je život. Život što se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji, koji su davno otišli iz

naših života, odjednom se javljaju... i te vječne teme, koje su uvijek vječne, ponovno se objavljuju. Zato... hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u

vaše odaje.

Jutro boje ruže

Kad te probudi jutro boje ruže i kad neupućen od noći uđeš u novi dan, ogradi se od svakog tko je odavno stavio slatko-pakosnu masku na lice i ljudskom zlobom te želi zatrovati. Iz tog jutra kreni u susret lijepom danu, a pusti ljude koji ne razumiju blagodati mirnog sna, neka na svoj mrtav

odar zlobe i jada postave druge idole. Ti kreni dalje i odoljevaj nepristupačnim kletvama, a daleko…. daleko ...kad se približim u tvoj

san, znaj….dočekat ćeš opet jutro boje ruže.

S a n

Veliki sunčani prsten usijano ulazi u moje oči i najavljuje predivan dan. Probudile su me tvoje ruke i nježno pomilovale moje čelo, a ni u najluđim



snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj ravnici iz koje se diže jutarnja magla i po kojoj ćeš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu

trepavica bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš milimetar dalje od mene. Spustili smo se u

ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Razgalio si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Ovaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na

srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.

I onda ćemo voditi ljubav.....

Zamrsit ćeš mi misli riječima kojima me već neko vrijeme ovdje zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom

ćeš mi reći koliko su plave spilje koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela, pogled će mi rasplinuti tvoje

nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam

naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje

muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i

tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim energičnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda

ćemo voditi ljubav

Želiš to.... znam

U ovo mjesto gdje je moje srce prodire tvoj pogled. Želim čistu čulnost kroz prizmu tvog požudnog pogleda, kroz žar tvog tijela. Znam…bojiš se.

Bojiš se ove ljubavi prema meni. Pokušavaš izaći iz svog tijela i rasplinuo bi se u tisuću komadića samo da te tako ne gledam. Maknuo bi nebo iznad ovog globusa, samo da ne ulazim toliko duboko u tvoj nemiri

i on te plaši, a istovremeno strahovito privlači. Znaš da u hladnoj tami postoje naše usplamtjele želje jedno za drugim. U svom izvoru dodiruješ



moju dušu, miluješ moje tijelo i znaš da je baš to ono što želiš. Želiš mi se predati onako kako se do sad nikada nisi predao ni jednoj ženi. Želiš

to. Znam.

Tvoj osmijeh

Tvoj osmijeh.... ljepši od svih neprosanjanih snova....Iznad oblaka se objavljuje jutarnje svijetlo...vraća me na granice međupostojanja....uzima

dio duše i odnosi sa sobom. Tvoj osmijeh....ili njegova sjena....na blijedom licu daje bogat odraz...Lutam otokom svojih staza preko kojih pretrčavaju neke male misli i žele postati sve veće i veće. Nebo mi se

naginje...prijateljski dodiruje najbliži oblak i obasjava samo sebe. Ljepše od neprosanjanih snova, ljepše od potvrde tvog dolaska...ljepše od

magije boja...jutro je u kojem me dočeka ...tvoj osmijeh.

J u t r o

Noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je

nosio lagane pjesme, one su se gubile u mirisima noći i ugasio je još onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na

dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, koji spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se

objavilo tiho... bez fanfara, iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete neke zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te, na

mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba

padaju davno zaostale pahuljice.

S ove strane ponoći je lakše živjeti

Pitanja su teška kao prostor koji nas dijeli. Između dva daha uzimam treći i pitaš me kakve misli mi lete iza čela?! Koračam uskim stazama po

kojima sam te htjela provesti ...kroz vrijeme odvesti i nikada nas ne vratiti. Nosim na lijevoj ruci trag tvoje ruke, nosim u srcu trag tvog dodira.

Kao mladu pticu stavljaš me između dlanova i prelazeći preko praga ostavljaš samo trag svog traga. Zaustavi te misli što lete iza moga čela i



odvedi nas na one staze sa kojih se ne možemo više vratiti. S ove strane ponoći je lakše živjeti.

Tamnoplave 'noći u bijelom satenu'

Razvezat ću dušu. Umotat ću je u bijeli saten i s povjerenjem je pokloniti tebi, jer znam koliko vjeruješ u otklanjanje zidova sa temelja davno

postavljenih oko nas. Svjedočiš mojem zadnjem vatrometu. Progovorio si sa sjevernog neba punog Mjeseca. U bijelom satenu je dragocjeni

znamen mog bića što s povjerenjem dajem na dalju tvoju brigu. Sunce nestaje u tvojim očima i zamijenit će ga tamnoplava tama i uz glazbu silazi sa neba pa velikim plaštem pokriva tvoje stanište gdje trenutno

boraviš. Te 'noći u bijelom satenu' tamnoplavog odsjaja su duge usamljenosti, neumorna dočekivanja i odlasci. Zadrži bijeli saten... dušu mi vrati izliječenu i spremnu za nove tamnoplave 'noći u bijelom satenu'.

Priče o tebi

Sačuvaj mi dušu tvoju od hladnih koridora kojima upravo prolazi. Slušala sam priče o tebi. Bili su to vjetrovi što su razmaknuli plave zavjese u mojoj sobi, lahori što su posvijetlili zelenilo u mojim očima. Suze su se

sakrile ispod trepavica kad su slušale priče o tebi. Srce je preskočilo svoj ritam kucanja, dok je potiskivalo želju da ti krene u susret. Zahvatila sam sa dva prsta zrnce mudrosti i pustila ga niz sjeverni vjetar koji je danas

čistio ulice mog grada. Mudrost se raspršila slušajući priče o tebi. Razum je ostavio mjesto snovima i opet su me anđeli uvjeravali da si ti nešto

najljepše što mi se moglo dogoditi. Mogu li vjerovati anđelima, koji znaju sve priče o tebi!?

U suton... kako je dobro krenuti opet ....

U snu razlomljena duša na dvije polovice nasukala se na tvoje obale. Oštra bol prelomila mi je dah napola, dok se dan uvlačio među trepavice.

Srce je stalo na sekundu, preskočilo je uobičajen ritam i ugrizlo me nevoljenim čistim zvukom i dovuklo do tvoje daleke obale. Progurala sam dan, nježne breze su se povile pod silinom bijele vode kristalnih

oblika, a mlado sunce se nije probijalo kroz sivu koprenu oblaka. Ostala sam u sjeni tvog dalekog imena, modrog glasa koji me poveo opet niz neke staze da ne izblijedim u tvom sjećanju. Osjetila sam one zadnje tvoje kucaje koji su se otkrili u posljednjim intonacijama, dok si kroz središnju trijadu međuzemaljskog dana pokušavao skupiti razbijene

amfore davno potopljene na našem dnu. Bila sam uz tebe taj tren, uzela sam malo tvog daha i opet krenula dalje, u suton.



Bilo je to .....jednog jutra

Prišao si mi... udaljen si.... Skončava se ovaj turbulentni dan, izlazim iz njega relativno neokrnjena, ali sa okretom koji znači da je tvoje kretanje

za mene postalo kao kretanje nebeskih tijela. Vrlo pravocrtno i u odlazećem smjeru. Slomila se jezgra, potopljena je u more leda i

razbijena na razne dijelove. Nema više krajnosti, otpali smo iz zvjezdanog kruga, razlišli smo se u oba svijeta. Bilo je to moje vrijeme.... Neke karike koje bih spojila, sada su nespojive, jednako si udaljen, ali si

u drugom centru. U mislima me nema tvojim, u očima mojim spavaju tamni oblaci, a između trepavica sada lete neke druge ptice, koje ne poznaju moj jezik poznatog znakovlja. Bilo je to .... tog jednog jutra.

Ulazak II

Razvaline na drveću od snijega, te bijele nemani, tijekom noći daju moć i vidim da se ne može tako lako pogledati u nebo. Lutala sam noćas

snovima, kao što sam jutros dolutala do svog odredišta. Iz visina su na dno duše pale lagane pahuljice i u toj pustinji se nisu snašle. Samotnjak sam bila u napuštanju topline doma, vodili su me duhovi jutra, a ljudi su hodali i nisu se gledali. Bilo je preteško jutros gledati u nebo, drugačijeg nagnuće prema meni. Nije mi sklono ovih dana. U praskozorju proljeća okovanog bijelim snijegom ovog jutra razveselila me pjesma «Nekako s

proljeća». Teške su moje pripreme za proljeće. Otvaram se polako, obuzdavam svoju nemirnu prirodu i pripremam je da se otvori dolaskom toplih vjetrova s juga, bistrog jutarnjeg neba i mekanog plavetnila noći. Do tog vremena, stojim u ovoj snježnoj pustinji i čekam duhove prirode da me povedu u susret snovima... gdje neću dolutati do svog odredišta.

U noći ....

Kad ih poljubim, prepoznat ću ih. Tajna te spoznaje sanja u tebi mene, za uspon u život treba ti par koraka. Znaš da se polako približavam tvojoj samoći, znaš da znalački odabirem pravi tren i znaš da nikad ne kasniš na otkrivanje tog misterija. Uvijek se pojaviš kad treba, uvijek sa istim

žarom pohodiš već prohujale staze gdje su prošle tvoje legije, uvijek sa istim nadama odjekuju tvoje jadikovke u noći, uvijek, uvijek, uvijek. Znaš

da ćeš iznad prohujalih vremena, iznad nekih "uznemirenih voda" sijevnuti kao munja i doći mi jednog ranoproljetnog dana i tek tada ćeš

znati da su naše obale stoljećima bile udaljene, a samo su dio iste rijeke koja je tekla među njima. Uzleti sve do pustinjakove oaze, preleti te dvije obale. U ranoproljetnom danu spojit ćeš svoje dlanove sa mojim, donijet



ćeš vodu na žedne usne i svoje strašne demone položit ćeš pred moja koljena da ih zajedno ukrotimo. Tom žestokom igrom dat ću mira tvojoj

muškoj duši da se odmori pod mojom sjenom.

Usne slatkog vina

Dogorjela su moja nadanja kao noćne vatre zapaljene na širokim ravnicama pradavne domovine. Pamtiš i pričaš sve, vidim tvoje pokrete, slušam tvoje tople riječi, ali odlažem odgovor. Dok je u mojoj sobi noć

spavala kao gost, sa blijedih usana se cijedilo slatko vino i podsjetilo me koliko sam bogata, jer imam tebe. Uvjerena sam u dobar ishod ove

priče, dok me grliš nekog četvrtog dana i spuštaš svoj osmijeh na moje usne. Iznad oblaka proviruje ispražnjeni Mjesec, kao prazan pogled,

gleda me i znam da će opet jednog četvrtog dana tvoj osmijeh poljubiti moje usne slatkog vina.

Ime ti je .... Ljubav

Varljiv si kao mjesečina, potopljiv u vodi kao sjena, neuhvatljiv kao lahor, stalan kao osjećaj. Ime ti je Ljubav. Nastanjuješ se u mojim dubokim

skrovitim mislima, u dnu srca gdje oduvijek tinja plam za tebe. Ne izlaziš iz tog skrovišta nigdje, prisutan si u svakom momentu kad te mogu

osjetiti i kad me osjećaš. To je i bio dan kad sam se zaljubila u tebe.Znao si i ono što sad još ne znaš

Od usana do usana, od brzine do smiraja živimo isti dan. Očarana stojim ispred tebe, analiziraš moju dušu kroz elemente sna, tvoj dio mog tijela

prosipa se između ruku i pada kao prah u prah. Osvježena izvorom promjena, nakon dugog maestralnog umiranja, ogrnula sam se tamnim

plaštem noći i odlutala kroz magnetno polje tvojih očiju prema novim ranama duše, prema novim putevima. Upitao si "kome si to napisala", odgovorila sam "samo tebi". Upitao si "koga si to dozivala", odgovorila sam "samo tebe". Zagrlio si me očima i nisi me više ništa pitao. Znao si sve. Znao si i ono što sad još ne znaš, ali znat ćeš. Osjetit ćeš. Dugi su

dani ispred nas. Nešto će se okrenuti od svoje suprotnosti prema identičnosti i zaustaviti među nama.

Požuri .

Još uvijek gori ono mjesto na kojem stojim ... svatko od nas zauzima dio površine ovog globusa i koristi ga dok živi ... to mjesto uvijek gori. Želim

od tebe saznati, koliko gori tvoje mjesto postojanja na ovom globusu, bacaš li sidro u oblake ili te dodiruju moje mađarske vjetrovite ravnice u



koje ulijećeš povremeno i ostavljaš tragove razbijene jezgre da se cijede niz nevidljivu kičmu skupljenu oko postojanja ove ledene kore. Požuri sa istinom u sebi.... i to mjesto na kojem stojiš... znam da gori i gorjet će do

zadnjeg trena... dok mi ne utisneš poljubac na vrat.

Samo za tebe...

Dajem tri eura za tri mutna neba iznad sebe i liniju života što će me odvesti u neki drugi život. Još uvijek se na nebu ocrtava geometrijska

polovica Mjeseca, pamtim i pričam o tvojim očima, pratim te u snovima. Ponovno smo zajedno tu, vratio si se. Bio mi je dalek put do tebe, ali uz tebe je otok naseljeniji, uz tebe je duša razvezanija, uz tebe su i strmine blage. Nekako... tu si ....primaran... kao sjeverna zvijezda što je svako jutro vidim, kao to nebo što mi se naginje i dodiruje poluzatvorene oči. Opet između trepavica odlijeću bijele ptice, stižem u predjele dobrog

predviđanja svih ljudskih nadanja. Zatvorila sam oči. Pratim tvoju siluetu i objavljuješ mi da si tu, uz mene, iako dalek i promijenjen, ali.... tu si.

Nisam uvjerena u tople ljubičaste noći, u bijela jutra. Nije mi dovoljno što ću ispod trećeg neba sanjati da me grle tvoje ruke. Očekivat ću te još

uvijek u praznim koridorima sjenovitih parkova, tražit ću te po stranicama životne knjige i opet ću ti razvezati svoju dušu kao što sam ti je otvorenu davala na dar sve ove protekle mjesece. Znao si i znaš, da si mi uvijek u modi i da su sve spore i polujasne riječi uvijek i samo uvijek .... samo za

tebe.

Potraži me u predgrađu snova

Znam da te imam kao tamnu siluetu na obali mog života, dok se strmina spušta u tvoje dlanove. Ispod ljubičaste bluze krijem srce u samo

jednom komadu, nerasječeno i nepodijeljeno za mnoge neprohodne ruke što nisu donijele čar noćnog neba niti smo zajedno potražili

odgovore na odloženo bogatstvo ljubavi, koje čeka samo da ga se pronađe. Želiš da u tvojim rukama doživim tebe i upravo vladam tim

stanjem kao jutarnjim buđenjem, dok između trepavica odlijeću jutarnje ptice i odnose tvoje brze pokrete usaglašene sa dnevnim svjetlom

rađajuće zore. Dogorjela je svijeća od sinoć, mrak je ustupio mjesto ludoj zori i ona se još luđe objavljuje neizrečenim pitanjima. Nebo mi te šalje

da kroz tebe nešto vidim, ali ti još uvijek imaš svoje odgovore na pitanja i ne znaš ih postaviti. Potraži me tamo u predgrađu snova.... i sigurno ćeš

me naći :)

Magnet srca



U mramornom podzemlju naslonila sam se na zid. Vrijeme je za početak drugog poglavlja života. Magnet srca još uvijek privlači pogrešne ribare

što bacaju mreže u moje more i uvijek me žele uhvatiti privlačnim bojama svojih obećanih svjetova. Tvoj potonuli red u neredu mi se

objavljuje i nastanjuje se u šumama mojih snova koji gospodare noćima punog Mjeseca. Okružio si mi tijelo neprekidnim lancem

neprilagođenosti drugim muškarcima, zaobišao si sva pravila dobrog ukusa i odvojio me od stvarnosti u neka davna vremena, stavio svoj žig i

nestao. Kamen uronjen u dno teško se otkopava, a da ne ostavi svoj trag u pijesku. Što dublje silazim, bliža sam padu u nepovrat. Zavladao si

jezikom ptica u mojoj svijesti i znaš da ti ne treba puno vještina da bi opet zauzeo svoje mjesto tamo gdje je već dugo nemir novog bića koje

nastanjuje šumovite predjele opustošenog srca.

Jedno

Izvor čežnje me lomi poput krila ptice što ga lomi silni vjetar... Tajnu šifru si spremio u duboke potoke svojih ritmova i neizrecivim porivom me dotaknuo da osjećam isto. Bezimena sam hodala poslijepodnevnim

sjenama sutona, u kojem su se zaiskrile moje oči i u nizu treptaja jedva prepoznavale razna mjesta po kojima sam kročila. Unutar grudi počela je

sazrijevati zlatna jabuka čiji zov muške duše slutim i kao statua od zrcalnog svjetla utopio si se u moj svemir sa svim čežnjama i žudnjama prelomljenim na prometnoj aveniji preko koje sam prelazila. Zaželjela

sam da moja toplina nikne na dva različita mjesta: u tebi i u meni. Tko spaja dva težišta, moj s tvojim i tvoj s nečijim drugim... ne zna...ako ne

osjeća isto. Ako osjeća tako, kako je u virovitim grudima objavljeno, znat će da muškarac i žena mogu postati sa dva različita mjesta –

jedno....kad se tvoj glas utopi u moj.

Nema puno takvih dana kao što je ovaj

U neke dane lijene i snene kad se ništa ne događa, ispod struka zažubore neki potoci, zašume neki uzdasi, uznemire se gladne zvijeri i

zatrepere krila leptira. U takve dane teško prelazim u drugo stanje ohrabrenja, misao bi htjela otvoriti oči, ali gladne zvijeri ispod struka

pričaju svoje, svi dijelovi tad izlaze iz tijela van na svjetlost, odvajam se od nepotrebnog tkiva i onda ono bitno skupim pa izmjerim težinu svega. U nekoj pjesmi ostaje zapisan trag tvog postojanja oko mene, dok se ne umirim... mutna od snova i želja i dok oba života ne obojim u bijelo. Dok smislim ime za tvoje novo prisustvo, dio života iz mene izmiče, a zvijeri

gladne i bijesne nervira treptaj krila leptirovih, poneki uzdah i žubor



potoka. Čudna je stvar ta glad. Uvijek otvori oči baš tada kad ih treba otvoriti.

U hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca

Ispod kamena kao spomena na prijeđene staze spavaju vilinske suze i ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamena daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni mi ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, koji pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala

moje srce u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca, a ona se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke

struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kamo trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze,

više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u druge smjerove, a želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

Početak drugog života

Vrijeme je za početak drugog života, za izlazak iz tamne komore dosadašnjih dana i noći. Kroz znakove tumačim svoj hod mramornim

podzemljem i oslanjam se na svoju intuiciju. Nebeska područja su odavno napustila svoja stara mjesta, jezikom ptice objašnjavam tu

promjenu, koja se dogodila u meni i poluslijepim očima dozvoljavam dotok svjetla i boja koji okružuju moje tijelo. Tvoji potonuli svjetovi nek'

potonu sve dublje, ostaje ti nemir tvog bića koji nikako ne možeš smiriti. Pusti snu neka zavlada tvojim nemirima i bit će lakše živjeti. Vrijeme je

za početak drugog života, za izlazak novog sunca.

«Vještica» u meni

Jednom ...do nedavno... zvali su me "vještica" :), živjela sam u ovom bijelom gradu nekim plavim snom između dva vala, između njegove i

moje slike. Uzela sam njegovu bijelu košulju i u višeglasju dobivala šapat vile iz jezera daleko negdje izvan horizonta. Kao "vještica" pogađala sam

puno toga, o drugima pa čak i o sebi (ali o sebi samo kroz snove). U meni je uvijek odzvanjao zvuk nekih starih vremena, uvijek su me privlačile neke neobjašnjive stvari što su se počele i događati :),

zatvarale me u moje okvire, opet između dva vala i opet između njegove i moje slike. Kroz tarot A. Crowley-a doživjeh mnoge neobične trenutke, nejasno-jasne poruke i prekrasne plave noći. Zaboravila sam već način

na koji sam poljubila nečije meke usne. Zaboravila sam već način na koji



sam otvarala "tarot" i zaboravila sam puno toga, ali ne izbrisah nikada "vješticu" u sebi.

U ovo plavo jutro

Slova mi klize iz flomastera u plavom jutru...koči me riječ i neka misao... Nemam sliku, već neko prisustvo, koje me danima prati, a ne zna kako bi se objavilo. U ovom jutru pišem i na usnama mi je osmijeh, a onaj tko me vidi nek' mi se ne raduje jer zna ...da nema ničeg izvan okvira koji su

postavljeni. Trag mi se gubi u plavom nanosu kose i raznim etapama nanešenog hidrogena-superoksida. Moje oči su zalutale u duboke neprepoznatljive obrise. Tu i tamo podsjećaju me neki glasovi na

šumove. Nisam protumačila znakove neba, no imala sam sreće – ostala sam na jednom mjestu s kojeg mi klize slova iz flomastera u ovo plavo

jutro.

Zlatna nit do mog srca

Nisam dobro protumačila znakove neba kad mi je najavilo jutarnju sudbinu, da ćeš mi se javiti, ali imala sam sreću jer sam u vodenom

odrazu vidjela tvoje oči dok si stajao na mjestu i probudio me. Prepoznajem tvoje linije što ih stvaraju tople kapi vlažne topline i

prepoznajem tvoje ruke, govore mi da glasovi anđela podsjećaju na tvoj senzualni poljubac koji osjećam iz udaljenih krajeva ove planete. On

govori da nisam ista, a ja znam da sam ista, samo malo promijenjena, zaboravljena da sam te znala, da sam se na tebe podsjećala. Sjela sam u tvoje krilo i zaspala za novi početak nove zore. A ti bi bi me ljubio dok ne otvorim pojas i propustim te, dosegnuo bi nesigurno nebo bludnog

života, skinuo bi mi s lica masku pjesme i dao mi neke naše nove igre u nasljeđe, pripitomio bi me i zanimljivo me uzeo na rubu opčinjenosti,

odstranio bi korijen grijeha, sa slatkom jezom bi me uveo u krug čarolije i poljubio mi žilu kucavicu prosipajući po njoj bijeli prah, dok krv ne zalije staklo i odstrani i zadnju masku s mog lica. Okrenuta na desni bok …spavam, vrijeme je prestalo obilaziti moje oči, kroz sjenke apetit mu

raste, zabacio je udicu koja je po mom ukusu :).... sklopio je usne oko tijela, prekrio me potpunim mrakom i provukao zlatnu nit do mog srca.

Probudio si me

Probudio si me ovog zimskog jutra bez tijela, koje je nestalo u podzemnim hodnicima ispod oceana. Neki vjetrovi potrgali su listove knjige iz kojih sam crpila lica rajskih stvorenja, a ti me pitaš kako mi je ime? Ti me pitaš kako da me zoveš, sad kad ti srce više ne luta. Prvo



kazni krivce što ti srce još uvijek luta, a mene probodi usijanim pogledom, zatruj moje tamne vode, pokreni sve rakove u moru, vid mi

ugasi, potrgaj sve podmorske telefonske kablove, pokreni valove i dovedi ih do mene u prostore novih života.

Pahuljice u zraku

Od čega živimo? Trajni smo poput leptira, koji provode noć ispod uličnih lanterni, pažljivo gledam kad se noć prelijeva u dan i slušam raznolike

kombinacije glasova bez zvuka, vidim pojave i odnose koje se komešaju u molitvi da se riješe saznanja kako je svatko od njih pogriješio u odabiru

onog drugog: Riječ je moćnija od izlaska sunca, od svih zidova našeg postojanja. Zar još možeš zamisliti nježno lepršanje dolazećih pahuljica

u zraku i njiov let? Ja ne mogu.

Sjećanje

Sjedim opet ovdje ispred monitora i ne znam za sebe, odgovaram na poruke kao automat, pitanja su teška kao prostor što nas dijeli,

oduzimaju mi polako dio mene, popila bih čašu vode da iz nje skupim bistru energiju što mi nedostaje. Znam da u tvojim očima lete leptiri, a ti

ih želiš probuditi ispod mog struka. S leptirima bih ti doletjela na zamrznuta polja ravne Slavonije i poljubila te onako sočno, kao što je brazda jutarnja što se iz nje puši jednog ranog ljetnog jutra, kojeg ne

poznam, ali bih koračala tim poljima bez riječi….dodirivala pramenove tvoje kose i nosila u ruci tvoj dlan kao mladu pticu. Bila bih u zanosu

znam, u daljini se bijeli grad i podsjeća na – djetinjstvo.

Nešto kao

Pitam se za koga sam izgovarala sve ljubavne riječi, koje je uništila prva kiša nekih nevolja i tuge? Za koga sam pisala ljubavne pjesme, dok si mi usnama na koži napisao najljepše posvete? A u to je doba neki nomad ludo volio svoju partnericu na pijesku ispod pustinjskog neba, dok je kraj

puta beduin svirao kobri i molio je neka proviri bar malo, ali neka ga ostavi u njegovom labirintu molitve da se ništa ne dogodi.

Poruka

Svima koje smo voljeli treba odati priznanje, što smo ih voljeli i zbog tog zaustavljam svijet na 6 minuta; želim dobro jutro svim mojim anđelima uz glazbu mog srca. Javio mi se jutros moj "anđeo" od 1. prosinca iz plavog

mraka svog zbrkanog mozga i nije nikada shvatio da jedino



uništavanjem ega može prosanjati kako ga nosi bijela deva pustinjom u raj. Iz tog jutarnjeg krvoprolića u trajanju od 6 minuta osjetila sam pritisak

na moje tjeme i to tako tiho da mi sve liči na bivši trenutak trajanja.

Ponovo

Ponovo se od sjevera prema moru širi bijela koprena snijega... ponovo naš san živim sama, uz tebe... Ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima... ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo

tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima... Ponovo me Sunce izdalo i nije izašlo... Kao i prije, tako i sada ponovo lutam svojim svijetom sjena i tame...Ponovo nisam uspavala mozak po noći, htio je vidjeti moje snove, ispričati mi završnicu... Ponovo sam otvorila umorne oči, izašla na mutno svjetlo ovog čudnog dana i krenula... Ponovo sam izmjerila težinu svega

i zaključila da sam uvijek... na istom mjestu...ponovo...

Idemo živjeti život

Ljetno jutro... latice ruže još spavaju... kristalna kugla ne objavljuje ništa novog, osim vedrog dana... Mjesec se zatvorio u sebe i polako nestaje sa horizonta, magla na srce stvara finu koprenu. Nosim sebe u sebi,

polako ulazim u ovaj dan boje limuna. U dubini oka očitava se tvoje ime, gutam ledeni dah i krećem prema ovom trenutku u koji ulazim do praga. Dalje ću pričekati...Uz mene tvoja bijela ruka, kao cvijet u vodi... Nema

praznine, samo dijamantna spoznaja da je tvoja ruka uz mene... Pretopila sam se u naš život.... Krasno, život se živi... život se ne crta, ne

piše... život se živi ... hajdemo, zlato, živjeti ovaj naš život...

Pamtim

Opet mi se izmaknuo oslonac pomiješan s krajnostima, u vremenu i prostoru, opet sam se zanijela nekim tko živi između oba svijeta. Nisam

shvatila pravilo i nikad neću. Krećem se u tom krugu, ne vidim izlaz. Otpadamo jedno od drugog i opet se srećemo, ne vidimo se, osjećam te, ne osjećaš me. Zaleđuješ me u razne oblike, gledaš sa strane tu ledenu statuu, razmišljaš, odlaziš i gledaš iz daljina. Svjetlost se miješa sa ovom noći, iz mene raste novo bolno mjesto spoznaje razdvajanja energije, ali znam koliko je nedjeljiva ljepota ove duše što još uvijek sanja budna. Od

usana do usana, od srca do srca, od elementa do elementa... U tom krugu nadolazećeg proljetnog ekvinocija, pamtim taj dodir tvog tijela kao

nešto što je prosulo zlatni prah kroz mračnu noć.

Slučajno



Slučajno su nam se isprepleli snovi noćas, možda od trzaja srca ili po nekoj tajanstvenoj šifri duše... ne znam, ali padala su pitanja kao zlatne

zrake sunca... bez odgovora. Rekli su mi noćas da obučem pjenu i odšetam do mirnog jezera kroz visoke trave i sunčane zrake. Rekli su mi da me nečije oči prate iz daleka, lagano im pogled klizi niz moj vrat, rekli su mi da ne gledam leptire i njihovu jutarnju igru, rekli su mi puno toga. Šutjela sam. Riječi donose ratove, nije bilo svjetla, grad je bio u mraku.

U svakoj dubini duše nešto tiho spava, miruje, taj snop svjetla što obasja čitavo biće, lice, cijeli svemir. Kad ga trošim u malim dozama, ne vidim to svjetlo. Bez žurbe, obučena u pjenu, došla sam do mirnog jezera tvojih

obala i izronilo je to svjetlo što spava u nama. Bila je to ljubav.

Labirint

I dok je dan polako odvlačio noć u svilenu tamu svemira, u piktogramu lutanja mojih misli zadržala sam se na tijeku vremena... Zadržala sam pogled na tvojim sklopljenim očima.... disao si mirno... Na tvom licu se

ogleda čitav svijet mojih želja, a u igri kišnih kapi i ove tišine što se proteže prema prozoru, zlatni prah života spava na tvojim trepavicama...

Najljepše doba dana je kad otvaraš prekrasne plave oči i pozdravljaš život...U zrcalu promatram konture lica, iz sebe lomim komad leda i pišem neki stih, samo za tebe... Već sam dobila odgovore na tisuće

pitanja. Iz labirinta šumovitih glasnika duše dobila sam jasan odgovor: «postoji samo jedno putovanje – odlazak u svoju unutrašnjost»... (kako

lijepo reče Karl M. Rilke) i uvijek putujem tim labirintom podzemnih hodnika, istražujem čudne reljefe na zidovima, šetam stazama vlažnim i mekim od sjevernog neba... Dok ti mirno spavaš, moj labirint se sve više

proteže u svilenu tamu svemira... Na oltaru noći polažem delikatnu ranjivost, u pijesak stavljam zlatni prah života i čitam tvoj otisak na mojoj duši... Pred tim žigom postojanja umotala sam se u bijelu koprenu što mi

je noćas opet došla u san... Bijelo...nečija duša će opet na svoj put, davno zacrtan i mapiran... I dok sam na oltaru noći polagala svoj san,

moj San je još mirno spavao... Dah presjekao titraj srca, a ovo prekrasno olujno jutro me dozvalo i odvelo ... da ti se opet vratim.

Sjena života...

Daleko iza polarne zvijezde, u bezvremenu titraja srca, na bijelom pijesku ispisujem stihove života....Sjećanja izviru iz tamnog mora

podsvijesti, čak i ona kojih se ne sjećam, a proživljena su... Dok se crveno Sunce raskošno objavljuje na nebu ovog toplog jesenjeg dana,

kap života kao bistra voda obavija čelo i ostavlja znak... U sjeni još uvijek



nosim luč da mi osvijetli put... Čitam tajne šifre tvog imena i tajnovito saznajem, da mi još ništa nije poznato... Želim otkriti te čudne simbole

iza kojih se krije San...Drži me za ruku, okreni dlan i pročitaj one prelomljene linije, jer na lijevoj strani neba nema ništa, a usnama

rascvalim od jutarnje svježine osjećam da polarna zvijezda ipak tone u svoje more...Još uvijek sjećanja, kao stražari vremena, stoje na vratima Sna i drhte u progonstvu tvog srca... Znaš da postoji onaj tajni žig što ga tako vješto kriješ od svih. Ta stigma, samo tebi poznata, polako dobiva

svoje konture i vidim uplakanog anđela iza tvog srca, smrznutog od smrtnog straha, kako te doziva i želi ti pokloniti ono najljepše što ljudsko

srce krije – ljubav. A ti još nisi naučio slijediti svoju sjenu života...

Srest ćemo se opet...

Ne hodaš više tragovima mojih stopa... izložen si vjetru, sjaju mutnog Mjeseca i tišini neba. I dok se suton presvlačio u tamniju tamu, led se otopio oko srca i otpustio one kapi što ih iz daljine glazba sluti. Riječi,

crvene kao rubin, zamagljuju pogled na život i čine ga sjajnijim i razvezanijim za ljubav. Vidjela sam u snu cvijet vatrenog sjaja, vidjela

sam tamne ptice u letu, a njihov šum krila zasjenio je tvoje čudne riječi. Nemoj biti loš glasnik u mojim snovima. Ako mi želiš biti bliži, nego što ćeš to ikad biti u stvarnosti, u snu ne govori lažne riječi, ne obmanjuj

dubinu snova i let tamnih ptica. Uskoro će mojim danima zavladati bijele magle, a snovima bezimena lica čudnih oblika, pristigla iz svih svjetova podsvijesti i obmane. Povezat ću svoj svijet sa tim podzemnim svijetom

tamne strane duše i staza će me odvesti čistoj sudbini. Sve je baš onako, kako je trebalo biti i kako je zapisano u zlatnoj knjizi mog života. Ne hodaš više tragovima mojih stopa kao uvijek, ispod tvojih nogu ne

raste trava. Tu gdje prođeš, ni jedna vila ne spava. Bezimenog pogleda, bezizražajnog lica stojiš u mom snu, a plave oči gore magičnim sjajem rubinove vatre. Odlutala sam opet na moje mahovinom obrasle staze i

srela tvoju sjenu, osamljenu, kao zvijezdu bez porijekla, sjaja i značenja. Odlazim u novi dan, a ispod mojih stopa će zaplakati vila i pustiti suzu da

odleti sa tihim šumovima tamnih ptica. Srest ćemo se opet... negdje u snovima...

Zlatni predznak

Polako iz mene odlazi čežnja za šetnju stazama obraslim mahovinom iz prošlih dana. Ne tražim u sebi više zvonik stare crkve pred kojim si bez daha uzeo moje usne i odveo mi dušu u druga vremena postojanja. U

tekstu se polako gube bolne rečenice...i ritam postaje drugačiji...Protiče slatko vino ljubavi i nosi zlatni predznak novog doba. Anđeo mi je



obećao miran san, lijep dan i još ljepši suton. Na bijelom stolnjaku polako se rasprostire ova priča i novim putokazima ne daje prazna

obećanja, već povezuje dva poljupca sudbine u zlatan otisak na duši. Vjerovala sam ti nekad, vjerujem ti i sad, ali u onom vremenu. Kraj mene spava druga duša, čisti plavi astral najavljen u vrijeme dok smo još ja i ti carovali ovim gradom i hranili jedno drugo na trgu ptica. Fontane moga grada pjevaju drugačiju pjesmu kapima bistre vode, na ramenima ne

nosim težak teret tvoje sjene. Više me ne obilazi hladan dah tvog srca niti bistar pogled tvog prekrasnog plavog oka... Na mom balkonu sad se

suši njegova crvena majica i prekriva to zgodno tijelo, vrlo poželjno i podatno. Nisam još ostala bez pitanja u sebi za tebe, ali ispod breza iza moje zgrade raste nova trava, neki novi klinci se šetaju i neki novi psići radosno laju. Ne pišem više balade o velikim plavim očima, niti hranim gladno srce na trgu ptica. Tamo sam jedne zime grijala vrijedne ruke

čiste duše što sada sanja uz mene. Još uvijek se sjetim kako su gladne zvijeri zaurlale ispod struka kad su osjetile glad tvojih prepona dok si se

dolazio pred moja vrata i sa puno mjere i obzira uzimao srce, gledao ga i nikad ga nisi vratio na mjesto. Vječno je bilo u tvojoj ruci, slatko vino se pretvaralo u gorko i aura, satkana od svjetlosti tamnog sjaja, punila se i

praznila – bezbojnim bojama. Iza cijele te priče, uzburkanog mora i bezimenih praznih noći ušetala je čista duša u moj život, zaiskrio je

pogled blistavog plavog oka i počeo otkrivati svijetlu stranu tame što me sakrivala, štitila i još uvijek tvoje ime u pijesku ispisivala. Gorka šifra tvog

imena odletjela je putem sjevernih mora, oteta od valova i bačena albatrosima, završila je negdje među zvijezdama. Izgubila sam te –

jednom zauvijek... Dobila sam čistu dušu – jednom oduvijek. I sad taj virtuoz prebire po delikatnim žicama nervnog sistema svirajući čudnu

glazbu od koje i uvele mimoze procvjetaju, od koje i bijele ptice skladnije pjevaju i od koje srce obilaze plavi leptiri, umjesto gladnih zvijeri ispod

struka. Tamo gdje je bila rana zadana Longinovim kopljem, stavljena je crvena ruža, stopila se crvena boja sa crvenom bojom i sam centar

života opet ocrtava drugačiju boje aure – boje koje su sad ipak moje.

Ulazak

Očima bijelim od noći, iz svog kuta života, progledavam u novi dan. Vidjela sam noćas rasute crvene ruže po praznim klupama u parku,

vidjela sam u daljini plavetnilo duše i pustinju srca. Očima bijelim od noći gledam u tamnu dubinu duše i uzimam mjericu tame promiješanu sa

zrncem svjetla. Iz tih finih pojedinosti izuzet ću danas jednu prelomljenu liniju lijevog dlana i znam da će se lepeza vjetrova usmjeriti u pravcu

juga, donijeti oblake i odmoriti me. Jutros sam pronašla istinu, kraj mene uspavanu, od tame prikrivenu. Dogorijevam polako u ovom danu, jednim



dijelom gubim trenutak po trenutak i odvajam se od stvarnosti zamišljenim poljupcem Sna. Mjesec pun, tako prepun sebe, uzima i

mene. Sudbina piše svoju stranicu ovog 6. listopada i lukavo me odnosi na svoje puteve koje mi je odredila nekad davno. Duša se pokušava namiriti disanja, ali sve su kraći, kao i ovi topli jesenji dani dani što su

polako sve tamniji i ustupaju mjesto jutarnjoj hladnoći. Očima bijelim od noći iz svog kuta progledavam u ovaj novi dan.

Što ću ti ja?

Što ću ti ja, ovako izgubljena, zazidana u kristalima leda gorke šifre tvog imena? Što ću ti ja, ovako sjenovita, izašla iza lica tame i Suncem

nepostojeća*? Što ću ti ja, ovako izgubljena iza druge strane zrcala, drugačije postavljena u koridorima tvojih kretaja? Što ću ti ja, sa očima kojima svjetlo smeta, sa očima koje se tako dobro snalaze u labirintima duše? Što ću ti ja, oko koje ne obilaze leptiri, oko koje ne raste mlada trava i iza čijeg čela se roje čudne misli, želje? Što ću ti ja, sa silnom

tamom u srcu i svjetlom u duši? Što ću ti ja ovakva, koja razgovara sa svojim bezdanom i među prstima mrvi sitnu prašinu života pa je baca u

svilenu tamu Svemira? Što ću ti ja, koja u ime osamljenih trenutaka uzaludno stoji na izvoru života i čeka svoj dio „zbogom“ i „zauvijek“? Možda je najčudnija ta sfera što mi se plete ovog trenutka iza mirnog čela... iznad hladnih voda podzemnog jezera, lebdi moja duša i nada se... bar netko u bezdanu je sluša, a to je ona sama sebe... Luta tim

podzemnim svijetom, u toj tami snalazi se kao u svom postojanju i želi otkriti svaki kutak te misterije .... sama sebe.

Sudbina

Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira. Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme. U tom trenu, kad se

tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne. I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju. Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu. Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice. Zaustavila sam vrijeme – na trenutak. Vječnost u

sekundi, utopljena, pronađena...U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spjoene duše...A iza

ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene... Iz tih dubina bezdana, kad su

zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni



crta svoju dalju sudbinu.? I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda,

zaustavila sam vrijeme na trenutak. U tom trenu objave tajne nisam znala ništa. «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...

Istino, „povedi me večeras“

I dok siva koprena kiše lebdi iznad usnule panorame moga grada, potražila sam istinu u srcu i rekla joj: „povedi me večeras“. Kao stihovi jedne davne melodije, vezala sam istinu uz svoju dušu i tu dušu uvijek umatam u velove istine, provlači me kroz katakombe čudnih lažljivih

ljudskih odnosa, satima mi pokazuje svoje zlatno lice i dokazuje mi da jedino takvim pristupom vežem svoje srce uz Božje postojanje. Istina ne može čekati niti jedan trenutak, ona je kap u mraku, ona je zlatna zraka Sunca u praskozorju. U svakakvim razgovorima mene i mene, istina je

ta, koja je na kraju dala svoj žig i mom postojanju. Znaš da sam ti otvorila dušu, svoj život sam razasula po bijelom stolnjaku u onom

restoranu kad si me pozvao na piće. I dok je ljetno Sunce pozlatilo tvoje plave oči, na moje se uvukla neka sjena. Spustila sam pogled i tad sam

vidjela svoje oči.. nepovjerljive prema sebi samoj... zar se to meni događa? Poslušala me istina i povela me te večeri u šetnju života.

Potražila sam te noći istinu i ona mi je uzvratila pogled ogledajući se u tvojim plavim očima. Iz trapezastog oblika, bol se zaokružila, ispunila

prostor i – nestala. Istina ne može čekati niti jedan trenutak, a posljednje zrake Sunca su mi pokazale, da ipak najviše vjerujem – sebi. „Povedi

me večeras“ završava svoje lagane tonove, a ja polako završavam svoju večerašnju misao.

Sjaj plavih očiju

Tamno nebo, tamnije od najtamnije noći, svilene duše i zamagljenog pogleda blagonaklono mi se naginje ove lijepe kasne večeri. Bez

ikakvog znanja o trenutnim mislima, stupila sam u ovu lijepu noć, dok je tijelo zadrhtalo. Mjeseca nema, potonuo je u dubinu tamnih oblaka što su se nadvili nad usnulu panoramu moga grada. Srce te osjetilo. Ispod vitkih breza trava je prestala puštati zlatne vlati, a sa tamnog nebeskog baršuna zvijezde me ne gledaju očima mačke. Iz dubine Svemira nema

onih davnih nemira, iako još uvijek vrijeme mjerim isprekidanim udisajem i čudnim titrajima srca, sve u meni je ispunjeno tvojim pogledom.

Odgovor sa neba mi baš večeras treba. Od sunčanog diska do punog Mjeseca prošla je elipsa tanke zlatne niti i pokazala mi put prema

tajnama srca. U tim dubinama Zemlja se čini prelijepa, Svemir više ne šalje nemir, a odgovor sa neba je baš taj biser života što mi treba. Moj



San ima svoj titraj, moja pjesma ima svoj izričaj, a tvoj pogled svemu tome daje onaj kristalni sjaj. Sjaj plavih očiju.

San, koji više nije „san“

Veliki tamni oblak lijeno ulazi u moje oči i najavljuje kišan dan. Probudile su me tvoje ruke koje su nježno pomilovale moje čelo i ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj plaži iz koje se diže jutarnja magla i po

kojoj ćeš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica i bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena

neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš milimetar dalje od mene. Spustili smo se u

ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Razgalio si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Otvaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na

srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.

To je – TO!

Zašumio je saten.... i kao val, morska školjka se otvara... Ruža je zamirisala, noć se obojila tamnoplavim plaštem i posula zlatnim prahom tek umirućih zvijezda... Ništa nije važno, dok iz tvojih plavih očiju teku

potoci dobro skrivenih osjećaja, tako prozirno zagonetnih... Sretna sam. Taj pogled mi leti i diže me s tla prema nekoj crti do spokoja i nemira.

Premješta mi dušu u vezivanje pogleda u dodire, iluzorno ocrtava skrivenu želju i dvosmisleni osmijeh. Kroz tu istinu, umotanu u sedam

velova, zatvaram pravac kretanja i ostavljam ti otvorena vrata. Ne govoriš, a razumijem te. Gledaš me, a slušam te. Ne diraš me, a

osjećam te. To je – TO.

Intima

Što mi nosi sutra? možda ne tebe.. možda nekog drugog, ali sigurno je... Isti je osjećaj, ista bol – ne danas, ali kad utihne glazba, netko će mi

drugi pružiti ruke, odvojit će me od tebe pogledom i poljupcem... Što mi nosi sutra?... širinu beskraja, bolnu šutnju... ruševine i pepeo nečeg što

se nekada zvalo... ljubav? ...Pitali su me, što skrivam u ruci?! Rekla sam: "sreću"... otvorila sam dlan i vidjeli su tvoje ime... Pitali su me, tko si ti, a ja sam im rekla: moja budućnost...Bio si daleko, dozivala sam te... šutio



si... nisi se htio javiti, dugo si dugo sneno gledao, volio cvijeće i suton plavi. Dovršava se dan, rumeni nebo.... slično muzici spušta se večer...

Ja sam sama, ti si sam...život pored nas teče... teče...

Sedmi dan

Onog dana kad budem nazočila vjenčanju pakla i neba, nastupit će novo razdoblje ledenih komada srca što se otkidaju u nepravilnoj gramatici izdisaja i otkrivaju misteriju crnog sna. Godinu dana plovim tim morem izvan granica postojanja i bez ikakvog osvrta ... Kroz mene pulsiraju

druge plazme, zadržavam dah kao da neću više nikad disati. Zeleni led u očima je nastao iz krhke morske pjene i bio otopljen u 6 dana, kao što je Stvoritelj stvarao Svijet. Sedmi dan ga je stvorio i odmorio. Sedmi dan – godina dana. Je li ovo odmor prije novih bura, neoplemenjenih ljubavi,

brojnih obećanja sudbine? Kroz ovo mitsko kretanje kroz vrijeme i izvan vremena, pripremljena sam na buđenje iz tog transa i spremna za ulazak u novo balzamirajuće razdoblje. Ipak, besmisleno je silovati sudbinu, jer ona nikad ne dolazi mlada... uvijek u poodmaklim godinama, poput old

lady koja iz spremišta života uzima ono pitko zlatno doba i uvijek je «in». U 6 dana mogu staviti svojih 6 godina bez ravnoteže i smisla... Sedmi

dan, kao sedmi znamen vječno popularne – sudbine.

Tvoje suze

Blijedo lice razbijeno... cakli se na dobro olaštenim crnim cipelama finog skupog kroja, a srce grize zmija bijelog osmijeha i plavog oka, ustreptala u njedrima i neda se van. Zašto tako šume krila preplašene ptice? Zašto

mi ovo malo velikog života ne kapne na dlan pa da se konačno i ja ponovno rodim u nekome kao što su se mnogi u meni rađali? Ljuto, bolno, teško, zatvoreno. Suze vlasitite nemoći kapaju niz lice, suze

bijesa, suze vlastite smrti. Iz tog jutarnjeg pakla sinulo je jutro boje ruže koje nisam vidjela. Prošla sam kroz taj dan... došla do Mjeseca kojeg ne

vidjeh, opet te suze niz blijedo lice, a suzu nitko živ nije vidio. Kapaju unutra. Oblažu to malo srce u mekani baršun, taj plavi baršun, taj

prolistani dah koji oblaže svojim velovima uplašeno lice i te velike lijepe plave oči. Neću te iznevjeriti, dušo moja. Imaš sve… samo trebaš htjeti. Ali to moraš ti, to ne mogu ja za tebe odraditi. To moraš sam. Lopta je

kod tebe.

Povedi me

Ako mi nakon sedam dana bol proteče tijelom i odnese nemire, ako i opet bacim sjenu na naše staze gdje hodamo, molim te, povedi me u



baršunastu noć i pokaži mi kako gori srce u očima, kako se tom tvojom dušom luta pustim beskrajima i zagrli moja ramena pa me upoznaj do

kraja. I kad na grebenu svojih nedosanjanih mladalačkih snova zastaneš i pogledaš iza sebe, vjeruj mi, to su samo stare staze koje su te vodile u neke krive puteve. Mirnom molitvom sam zamolila Boga da mi pomogne

da tebi pomognem. Ako more ljubavi pretvoriš u sol, znat ćeš kako je bijela boja tužna, znat ćeš kako je suha noć teža od gomile

neprospavanih godina i kako ništa teže ne boli, nego ovo kroz što prolaziš. Nemiri, koje nosiš, rasvjetljavaju tvoje puteve u mračne koridore gdje ni sam ne znaš raspoznavati ono što u tebi spava, a ne pokazuješ.

Imaš samo sebe, imaš mene u sebi. Kreni i pod Mjesečevim baršunastim okriljem izmisli neko novo vrijeme za mene i tebe.

Rasvijetljeno nebo

Promatram ovu noć koja ima svoju moć. Vidim da je nebo zaboravilo moje puteve koje sam pohodila u nekim davnim danima. Nježnom

namjerom da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi znače naša zajednička jutra i i tako žive emocije, življe i od 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari'. U jednom trenutku one noći, zastala sam i od tada svijet ne

gledam očima u kojima su odsjaji puno zvijezda. Zavladao je ovaj teški mir. Živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog

trenutka sa usana i život teče dalje, a i mi tečemo s njim. Morbidno stanje, koje me obuzelo tih davnih jesenjih noći kad smo satima

razgovarali, nastavilo se još neko vrijeme. Tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve. Shvatio si zašto me vrijeme tog

trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je neko hladno Sunce koje nas i danas grije, disharmonija života nas pokreće, a mi se rijetko

objavljujemo jedno drugom. Najavila sam ti jednom da je jedna zvijezda pala samo za tebe. Nisi je vidio... ili je nisi htio vidjeti. Nisi ni reagirao na trag, koji je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža

ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama. Moja nadanja su dogorjela. Anđeo na zemlji me

vraća u grubu stvarnost, gost sam ponekad u tvom prisustvu i rijetkim snovima. Gost sam što se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i

razvezuje dušu, koju više ne razumiješ. Tvoje plave oči su za mene izgubljene. Znam da više nikad neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke

oko mog struka. Znam da ćeš, nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže neke crvene baklje, ostaviti svoje

tragove. Kome? Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: a što će meni baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a

nisam ga vidjela.



Težina

Kroz magičnu protočnost onog ispovjednog prostora i nekih davno zaboravljenih puteva teško se probijaju ove riječi, teško izlazi ono što je nekad teklo poput nepresušnog izvora. Odvukli me snovi u ovu magleno plavu zoru hladnog daha i mrtvog srca. To ledeno doba se poput lopova

smjestilo u naše živote i skuplja staklena zrnca postojanja, stvarajući mrežu nepravilno asimetričnih slika jednog trenutka gdje se duhovi

okupljaju i plešu svoje čudne plesove. Noć je bila teška, puna lažnih slova koja me odvode na lažne staze gdje se sreću lažni ljudi i na svojim tezgama nude lažnu ljubav. Ispovjdeni prostor se sužava, istina je naišla na neke prepreke, ali svojom snagom izbija polako van i uz te osnovne čestice stvara led što se hvata oko mog srca. Teška noć teškog jutra.

Bože, kakav li će biti dan?

Ono mjesto

Dodirujem ono mjesto gdje je tvoja kosa dotakla moju kožu, i opet kažem.. tražim neko mjesto na tijelu gdje duša ne boli i popila bih

Sokratov otrov, samo da te kroz noć vodim u plave sjene i da nestanemo i utopimo se u njima, kao u pjeni po kojoj si crtao dijelove mog tijela.

Umrla bih smrću Senece, jer ako postoji mjesto na mom tijelu gdje ne boli duša, znat ću da od Sunca i zlato dobije onu zelenosmeđu boju hrđe – hrđe, koja se u valovima sa tvojih usana prelijeva u mene, dok čekam da se ponovno rodiš, kao čovjek koji se uvijek rađa iz dna s kojeg sam ti pružila ruku i za koju si se uhvatio – poput suze koja laže i govori kako

me još uvijek voliš… opet one suze… one suze stare suze bezobraznice… uvijek lažu… da me voliš. Ponavljanjem nisam naučila, kako zvijezde padaju u more, ali sam ostala sama, od kad sam u tebi

rodila novog čovjeka… jer sam bila zbog tebe tu… pronašao si i ti mene… pronašla sam i ja tebe… ali mudro znakovlje nam neće pomoći. Možemo samo pod južnim nebom spoznati one noći kad smo bili jedno

bez drugog… kao spavanje s tugom… hoćeš li se vratiti?

Neinspirativno

Prah rađanja i spajanja ispod zvjezdanog neba pada po hladnoj jesnjoj noći i ne miješa se sa sluzavom životnom energijom što između oba svijeta provlači svoju tanku granicu bez pouzdanog trenutka u tom

vremenu. Potrgana ljepota ogleda se u plitkoj lokvi po kojoj su hodale mnoge bezimene silhuete. Živimo ovaj dan. Drugog za sad nemamo, osim ovog danas. Nedovršene riječi, nedovršeni stihovi, nedovršeni



životi. Uzrok svemu nesaglediv je u blizinama, prepoznatljiv u daljinama. Potisnuta slika nekog iz nekih dana. Zamagljen pogled kao prašnjavi kristal. Za mnogostruke susrete ne znam, za iluziju uzimam krhotinu i

dijelim je na dva dijela pa je tihim korakom donosim tebi na dar. Mjesec se uhvatio u mrežu suhih grana drveća bez lišća kao što se moje srce

uhvatilo u čulnost tvog suptilnog zavođenja. Prah rađanja i spajanja pao je na moja ramena dok se zamagljen pogled ogleda u plitkoj vodi.

To je taj trenutak

Ovaj hladni bijeli grad u koji sam opet kliznula da potrošim još jedan sivo-beskrajni dan kao da me prelomio na par dijelova i raspršio u

ogoljele grane drveća. To neplodno polje moje duše, što jutros ne osjeća ništa, a sluša neke stihove iz svog polusna, treperi i nezaobilazno navlači koprene magle da bi se zavuklo samo u sebe. Dođe tako

nekakav neprirodan trenutak i kao odbjeglu dušu me progoni do kraja svitanja. Zasjenim pogled, spustim ramena i zastanem. Uđem u taj

trenutak, a tamo bol, tamna kao noć. Dubina je neprozirna. Dubina mi je danas gusta, teška, bolna. To je taj trenutak bez bijelog sjaja kad bol probije dah i zauzme većinu dana pa kao dosadna prijateljica priča

uvijek jedno te isto. U srcu prelomljen dan, na dlanu hladna kap života. To je taj trenutak.

Bol

Sve od magijskog kazališta ovog života do prekrasnih dubina ribljeg svijeta, kroz pustinju srca i rađanje demona, ostala je samo jedna ne-

želja. Zbog svega toga, narasla je bol, velika i tamna, gusta i crna poput života. Ona voda sa tri izvora koji su se spajali i tekli u napukli bezdan,

mutna je i neprozirna. Sjene, koje je moj život ostavio na svom putu prema centru svijeta, plešu svoj vrlo razumljiv ples, ali prelaganog

koraka da bih mogla okrenuti glavu i otići. Još ne mogu. Iz mirne molitve možda pronađem pravi put. Možda još neću pitati: «tko si ti?». Možda. Možda ću još neko vrijeme dozvoliti da mi miluješ kosu ili odvodiš tamo

gdje su mi koljena izgrebana i gdje mi nemir stalno govori da si još daleko od mog trećeg neba. Hoćeš li se ikad približiti? Vjerujem. A to je

tako teško.

S tobom

Već neko vrijeme ponavljam neke stvari od prije... Pomislih, otkad sam s njim... nemam inspiracije za neke druge misli... Misli su mi zaokupljene našim životom u dvoje, ovim danima koji lijeno teku, a opet su tako brzo



prošli ... Cijela godina i pol stane u prstohvat živosti protoka i cjelovitosti tog osjećaja - biti s nekim, ponovno živjeti s nekim, ponovno voljeti... I taj

prstohvat protoka mogu otpuhnuti u daljine i vraćam im se i opet oduzimam od sebe sve daljine, približavam se njegovom životu, njegovoj

duši...Na jezeru našeg života kod pramca stoji taj čovjek i kroti moju razasutu dušu, umiruje te nemire što kao bijele zmije pomamno izlaze iz

zelenih očiju i žele ponovno zagospodariti mojom samoćom… Ne osjećam više prazninu bijelog… I cijeli svijet je stao na pola puta, a rijeka

života struji tiše, nego ikada… Između mene i neba sklopljen je mir… Znam, dolaze ledena jutra okovana hladnim čeličnim sivim okvirima, ali

mene griju tople plave oči i čuvaju mi dušu na dnu, potopljenu kao drevnu amforu punu mirisnih ulja… Ah, život je lijep!

Samo jedna želja...

...umorna od svega, lutala sam svijetom nade i očekivanja sve dok me njegov pogled nije dotakao ... Nije bilo prijatelja... Nije bilo nikog ruku da

mi pruži i moju bol podijeli, sve dok me njegov pogled nije dotakao i rastjero sve moje tame. Samo njegova ljubav može učiniti da sve

procvjeta i upaliti nova svjetla, samo ta njegova ljubav. O, Bože, hoću li je ikada doživjeti?? Nema takve pjesme, nema takvih riječi, kojima bih

mogla opisati tu želju, ali moj život je tu i čekam i nadam se tom čudu, jer samo njegova ljubav je moja jedina želja...

Moć učenja

Kad jednog dana izađem na svjetlost, znam – moje sjene neće biti. Iako u bijelo obučena, iako svim mirisima vode i vina okupana – moje sjene

neće biti. Učio si me kako hodati kroz svjetlo bez sjene – nisam naučila. Učio si me kako stati uz rub mora i zaploviti njegovim valovima – nisam

naučila. Učio si me kako pozdraviti mlado jutro novog dana – nisam naučila. Od svega toga, učila je moja sjena, ta vjerna prijateljica.

Spoznala je značenje svijeta, smisao života, dubinu smrti, rizik ljubavi, težinu bola. Nisam naučila. Ispod maske slavila sam svoja veselja, imala sam svoje momente, tražila sam sebe. Sve ispod maske – i opet nisam

naučila. Skidajući masku, ali polako... jako polako, uvodim se u krug opčinjavanja, u slatku jezu otkrivanja... i učim... polako, ali jako polako. Iza mene male, moja sjena polako nestaje, a svjetlost obasjava to lice koje se polako... ali jako polako... otkriva ispod maske. Možda naučim.

Možda. Vidjet ćemo.

U iluzije vjeruju samo izgubljene duše



Tražili smo se po tuđim zalutalim osmjesima razvučenim i praznim... po ranjivim slikama blijedih uspomena... Ne, nisi ti iluzija...Tako nešto ne postoji. U iluziju vjeruju samo izgubljene duše. U svakoj dozi nemira,

koja oboji tijelo oživljavaju dubine što su te vidjele i čule kako izranjaš iz svemira kroz paučinu svijesti... Ne, nije sve iluzija... Tako nešto ne postoji. U iluziju vjeruju samo umorni i stari. U svakoj sjenci trajanja

nazirem nešto o tebi što mi zjenice oboji i tada šutnja osmijeh žari, dok te u moru traženja nalazim negdje u sebi...

Pitanje…

Ti... potopljen u dno mora, nepomiješan s drugim uzorcima života. U vremenu i prostoru, bez kretnji prema zvjezdanom nebu, zaustavljen u

treptaju mog oka. Kao slaba karika vežeš me uz sebe tankim nitima snova što su protutnjali kroz prošlu noć. Između naših života stoji vrijeme daleko kao grijeh, blisko kao protekla zora. Jednako smo udaljeni jedno od drugog, bez sklada, bez nedjeljivosti. Uhvatila se lagana kora na ovoj

opsjeni, iluziji. Lagana kora, koja štiti od ponovnog otvaranja. Između oba svijeta struji li još malo povjetarca, lete li još neke ptice između

trepavica, preskače li srce svoj poznati ritam titraja? Ne znam....

Kao zlatnik

Samo jednim dijelom tijela izađoh jutros na svjetlo ovog jesenjeg dana. Ostali dijelovi su još uvijek sakriveni noćnom tamom. Ne bih odvojila nepotrebno tkivo i prostrla ga poput bijelog stolnjaka, već uzalud u

mutnom umu tražim pravu riječ, ali mi izmiče i odlazi u jutarnju maglu. S radija u autu plove neke stare pjesme i vraćaju tvoje oči u koridor

sadašnjeg trenutka. Kao zlatnik na dlanu ubija me sjaj tog plavog leda i ne mogu se ne zapitati, jesam li te ikada prestala voljeti?! Otvaram dlan i vidim razlomljene linije, čije puteve ne poznam niti me to zanima. Kad mi

je teško u duši, uvijek se sklonim u zavjetrinu tvojih plavih očiju i tamo pronalazim svoj duševni mir. Smisao svega je što znam, da ću te voljeti dok sam živa, iako kroz moj život prolaze ostali muškarci i ne ostavljaju baš onako trajne tragove, kao što je tvoj – kao zlatnik na dlanu čiji sjaj

ubija svaki puta kad se sjetim tvog imena.

Trenutak

Tvoje oči klize niz moj vrat, a bezbroj pitanja još odlazi za tobom….Kako odolijevaš slatkim mirisima noći i kroz kožu primaš signale sa Urana, dok

u mekano grlo klizi kap crvenog vina? Jesu li to slučajna poklapanja slatkog okusa vina ili ponuđene usne već ljubljene od ne znam koje



žene? Oblačim pjenu povišene groznice i ustupam svoje mjesto hladnijem jutru koje će na čelo donijeti svježu misao, pametniju od ove

večeras.

Za sve one žene slične meni

Pjenasti sivi oblaci luduju u pijesku vremena, dok se moj pravac do sreće prema meni okreće. Pitam se još uvijek, koji to put vodi do tebe? U

grudnom košu srce još uvijek nemirno treperi, možda vodi svoje posljednje ratove s ovozemaljskim duhovima i želi pronaći put koji će me

odvesti dalje. Kuda dalje? Postoji li ona prvobitna tvar gdje mogu nasloniti umorno čelo? Nadam se i ne usuđujem se ni pomisliti ima li još

uvijek onog života u tebi, kojeg si zatvorio za sve slične meni?! Zakoračila bih u tvoj drugi život, ali ne postoje vrata. Sve je to jedan hladni plavi ledeni zid tih očiju i bez znanja tvoje svijesti brani ulaz

svakome pa tako i meni. Dok vjetar vrti moje misli, još uvijek razotkrivam svoje mrtve puteve, mahovinom zarasle spilje vlažnih zidova i odustajem

od dalekog i opasnog puta. Do sljedeće prilike.

Postavljena pitanja

S kim sam to potpisala ugovor o predaji srca na dlanu? Jesam li dobro pogledala u te oči, vidi li se u njima moj odraz? Jesu li moje oči ipak

malo zalutale ili još uvijek lutaju pa misle da vide to što vide, a u stvari ne vide? Je li moje lice postalo lice vode na kojem se ocrtavaju dnevno-

noćne amplitude svakog trenutka? Znam li tu osobu što diše pored mene i ne dozvoljava mi da ga dočekam sa zelenim listom u ruci i tim srcem na dlanu? Jesu li propuštene godine ipak urodile plodom ili su to još uvijek bile gladne egipatske godine? Iako su mu oči sjajne, jesam li ja u njima?

Iako mu je srce vruće, kuca li za mene? Iako su mu usne tako slatke, ljube li u sebi samo mene? Na putu iz mraka mislih da sam došla do tog

svjetla kroz dvojni jezik komunikacije sa nebom, koje mi je sada tako daleko. Zaboravila sam da sam se poznavala. Zaboravila sam na neko vrijeme da sam se podsjećala na sebe i zaboravila sam kako zvuči moj glas. Prozirne kapi vode otvorile su puteve za nove spektre boja, koje me ocrtavaju i otkrivaju mi da više nisam ona ista. Volim gorku šifru

njegovog imena i pitam se zašto je još uvijek tako gorka?

Nemogućnost

Obećanja se pretočila kao magla što klizi niz ulicu. Bijeli led ispire zadnje misli, a bolestan strah ponovno rađa neke čudne snove. Neću pokoriti obećanje što se pretvorilo u maglu, neću zaustaviti ruke što odlaze sve



dalje od Sunca. Neću ništa učiniti. Imam samo tu jezgrovitu misao, isključenu iz svevremenskog, uhvaćenu u kapi vode. Nedostajem si

ponekad, nedostajem. Ima me svugdje, nema me nigdje. Ptica bi proletjela, da može, ispod trepavica, ali čvrsto su sklopljene. Čudan je taj

moj svijet sjena i magli, razvalina i visokih trava. Još držim sve atome snage na malom skupu, ali vidim da se rasprušuju. Skončava se i ovaj čudni dan. Odlazim, no nadam se da ću ponovno ujutro izroniti u novu

zoru, drugačija, a opet ista.

Nemoć

Boli me zvuk neba dok mu Sunce otvara tamna vrata, boli me sjećanje rastanka. Sjeverna strana mog srca uspostavila je potez zaleđivanja.

Južna strana gori u vatri. Ne mogu protumačiti te simbole što su poput bisera prosuti pred mene. Ne mogu vidjeti svoju sjenu, ne mogu vidjeti onaj početak, koji me uvijek vraća – meni samoj. Nekako se izgubih, u tom vremenu, u tom čudnom životu. Možda bih trebala pozvati svog anđela, ali mislim da me i on zaboravio. Prolazi vrijeme u čekanju,

raspravama o muškim principima i ženskoj pasivnosti. Obuzima me san i magla, ne čujem pjev ptica ranom zorom, ne mirišim jutarnji zrak. Oči su

slijepe. Zelene i slijepe. Bliži se smiraj dana, ali ja sve dublje i dublje tonem u ništavilo, koje tako boli. U moj potonuli svijet ne mogu doći, jer

sam zaboravila gdje mi je ključ tih tajnih vrata. Osjećam nemir jer ostajem pred tim vratima, a brezove šume i dalje dozivaju moju dušu što

neprilagođena lebdi između mene i neba.

Pretakanja

Opet sam izašla izvan svojih granica... ostavila sam za sobom narfa što je ležao bezbrižno na krevetu, razmišljajući o svojoj svakodnevici, dok

sam ja odlutala uz obećanje da ću se vratiti oslobođena...Čije obećanje? Tko mi može obećeti tu slobodu, ako je ne nalazim u sebi i ako si ne dozvoljavam biti slobodna? Besmisleno je ne iskoristiti tu slobodu,

besmisleno je iskoristiti je uludo. Iza petog napada na logičnu stranu sive tvari, olakšala sam trnovit odgovor sama sebi. Jesam li zakoračila u

svijet obmana, predrasuda, laži i nepovjerenja? Jesam. Definitivno. Sve se to nalazi u jednom domino-pokretu. Pokreneš jednu kockicu, sve

padaju. Uranska intuicija je zaustavila taj loš putokaz, a plutonske oči su progledale. «Imaš nešto dragocjeno na dlanu, nešto što ti je otvorilo sebe», reče mi unutarnji glas. Shvatila sam. Imam nečije povjerenje. Zlatnije od Sunca i sjaniije od najljepše mlade zore. Dok to imamo, bogati smo. Tada imamo spretnost života, nema uobičajene težine

postojanja, ako živiš u tami nepovjerenja. Ponovno sam izašla u ovo



jutro ista, ali drugačija. Sloboda je i odgovornost što činimo u toj slobodi, odgovornost za naše postupke. Sloboda ne znači biti neograničeno

neodgovoran. Naprotiv. Iz morske pjene rasuli se odgovori i pokucali mi na vrata. Otvorila sam širom ta vrata i pustila prave odgovore da se

nastane u mom srcu. Bez sumnje, bez spuštenih pogleda, ako pričam nešto, a i sama ne znam što pričam, morala bih zapisivati da se sjetim

kasnije što sam rekla. Prošla je i ova noć. Pitomi čovjek kraj mene jutros je mirno sjedio u autu i razgovarao kao svakog jutra, ali nije bilo isto. Zahvalna sam sebi što sve negativnosti uvijek vraćam sebi, bez da ih

katapultiram u srce drugoga. Negativnosti, kao oblak prašine, raspršile su jasnu sliku, odnijele sve amulete u nepovrat, a tajna vrata, kroz koja sam pustila te odgovore što su se rasuli iz morske pjene, ostaju i dalje

širom otvorena – za povjerenje. Povjerenje za povjerenje. Dragocjenost. Zlatnik na dlanu. Život iz srca. 09.03.2007. 07:15:58

Je li dno stvarno tako mekano, kako ga opisuju?

Crni san je potrgao razapetu koprenu stvarnosti i poveo me opet u neke prostore gdje sam spojila vrijednost zaborava sa polovicom svog srca i

nasmijala se. Nekad, u bijelo umotan život, što je tihim izdisajima klizio iz mene, sada me vodi nečem bliskom – u grumen nekadašnjeg bola.

Zagrabila sam i izvukla zmiju… Strepnja da ću ostati u svojoj krtetci nije se ostvarila... Čula sam pticu prelomljenog krila kako me zaziva i njen

zov je zamro u meni… Neupućena u vrijednost zaborava, u buduće jutro ušetala sam ista kakva sam se budila… Ma, kome treba moja istina,

osim meni samoj?? Živim sa spajanjem života i duše, bez odvajanja. U očima još uvijek nosim ono vječno pitanje sa morskog dna: je li stvarno tako mekano kako ga opisuju?? Čitam neka slova napisana na nekoj

bezbojnoj površini i vidim: to više nisu moja tužna plava slova… Oni koji su dotakli dno, isplivali su na površinu. Oni koji nisu dotakli dno, još

uvijek putuju prema dnu… Dug je to put, sve ovisi o tome koliko i kako ronimo prema istini… o sebi…Rekla sam mu: ''povedi me''. Rekao je:

"kreni"… Izvor vječnog polarnog brida što je rezao tako oštro, bez prokletstva je promijenio sve što sam do sada znala – o sebi.

Iza sna

Iznad neba skupio se oblak boli i prosuo u pljusak što je sinoć padao na dio globusa na kojem zauzimam svoje mjesto. Ispod mene noć se

uspinjala i uzimala mi komad po komad tijela, sakrivala ga u svoj mekani tamni plašt i odvodila u koridore vlažnih zidova, mokrih staza zaraslih travom i zatvorenih vrata. Mekim pokretom duše pomilovala sam te u

daljinama snova, a iz neizlistanog drveta nikad nije iznikao cvijet. Daleki



smo. Sami. Veže me taj zaljev u kojem se osjećam spokojno, distancirano od života i sebe same u sebi. Nisam znala za kraj, koji se vidi na dalekim horizontima kao tanka crta sunčevog izlaska. Noć je

dodirnula usne, osušila ih i nestala. Mekane tamne noći, poznate prijateljice, sve više stežu vrat na kojem visi ogrlica pitanja bez

odgovora. Duša je opet mekano pomilovala tvoje lice, spustila plahovit poljubac na te plave oči i nestala u daljinama.

Znam da te imam u predgrađu snova

Kao prozirno staklo, pukla je misao u glavi i zaledila se. Zatvorila sam oči, dok je sunce poput zlatnika probijalo tamu istoka. Sjetila sam se nekih riječi obećanja. Zaustavih i drugu misao. Vratih se prvoj. Onoj

zaleđenoj. Za ovaj dan je dovoljna. Ne trebam više takvih misli, dok je ova još duboko zaleđena u meni. Nisam je niti otpustila. Stalno joj se

vraćam, kružim oko nje poput mjeseca, imam svoju galaksiju u kojoj je ona centralna putanja oko koje se vrti sve. Zapisat ću u pijesak tu misao,

jer znam da će je ispred svih, a i ispred mene pomesti vjetar. Je li možda zapisana u moj genetski kod? Ne, nije. Stečena je. Izmjerila sam težinu svega i osjećam kako je vrijeme da pokopam tu zaleđenu misao i

sve dijelove tijela naučim da više nije dio mene. Smisao svega je pjesma. Neću ugasiti vatru preko njenog toka, već u suprotnom. Kad se počne rasplamsavati, zalit ću je svojom suzom i otpiti led. Vidim da mi je

sada bitno ovo što je sada, a ne ono što je bilo. Sve što je bilo, to je mutan izvor iz kojeg ne mogu dobiti ono što mi treba. Imam ime za ovo

sada – nove plave oči.

A ti me pitaš!

Probudio si me ovog jutra bez tijela, a ono nestade u podzemnim hodnicima ispod oceana. Prohladni vjetrovi potrgali su listove knjige

otkud sam crpila lica rajskih stvorenja, a ti me pitaš volim li te? Pitaš me volim li te, sad kad ti srce više ne luta. Prvo kazni krivce što ti srce još

uvijek luta, a mene probodi usijanim pogledom, zatruj moje tamne vode, pokreni sve rakove u moru, vid mi ugasi, pokreni valove i dovedi ih do

mene u prostore novih života.

Misteriozni snovi

Samo djelomičan zvuk zaustavih prije, nego je slomljen pao na tlo. Odbrojila sam protekle dane kišnog mjeseca i dlanovima pokrila oči. Sinoć, prepun sebe, Mjesec je zagospodario komadićem neba iznad mog balkona. Njegova ograničena moć donijela je plimu misterioznih



snova na moje jastuke. Kao nasukano jedro plutala je duša od ponoći do ranog jutra i dočekala maglu. Vjetar raznosi razbacane misli, pokušava

ih složiti u smisao da poput igle u kompasu odrede smjer današnjeg dana. Ovaj dan je prepun čiste materije, fizičke snage koja nedostaje. Što će biti u podne, pokazat će mi sunce na horizontu. Simboli snova

lebde poput staklenih iglica i zabadaju se u misaoni sklop pokušavajući dešifrirati poruke noći. Zvijezde su odlutale svojim putem, oči se

navikavaju na zlatnu boju dana, a ja sam mirno vozeći jutarnjom stazom s tobom uplovila u ovu nedjelju.

Slika jednog Sna…

Plavi san. Krilo ptice. Crveno sunce. Probudila me hladnoća. Zatvorila sam prozor. Skuhao si kavu. Zvono crkve je otpjevalo ono što moj

smućeni razum nije prepoznavao ovih dana. Sunce je sinoć zasjalo u sobi. Usne su dotakle moje. Iza čela roj misli odletio je u nepovrat.

Trenutak radosti. Srce prepuno tebe. Ruka ti je nestala u mojoj kosi. Mjesec je svjedočio rijeci ljubavi iz tvojih plavih očiju. Led se otopio i kao žar potekao između mog srca i stvarnosti. Iz podmorja se čula pjesma

morskih sirena, dubina duše je prekrivena mekim baršunom plavog sjaja što bdije nad mojim životom.

Srce od leda

Ispod tanke bijele kore breze pronašla sam tamnu crtu koja me opet odvela u svijet tuge i suza. Iako mi je temperatura tijela bila povišena, u mraku sam izlila rijeku što je otišla u nepovrat. Te slučajne riječi, koje su

poput ptica grabljivica raskidale moje srce, vratile su me u zavjetrinu tvog imena gdje je uvijek mekano dno, mirno i spokojno. Pokretni most između mene i tog dna je poluspušten. Ne može se prijeći, ispod nas je provalija. Kroz mene nije prošla svjetlost. Tama je zauzela svoj položaj i

obavila cijelim plaštem moju dušu. Iako sam s njim, jednako smo udaljeni kao i kad nisam bila. Slažem kockice, kretnje su mi usporene, ptice odnose zvijezde u nepovrat bijelog dana. Potopila bih sve svoje

naivne snove u duboku vodu, zagrlila bih život između oba kraja i zaustavila vrijeme – da mogu. U vremenu koje prolazi, zaleđujem komad po komad srca i ne dam više nikome da mi ga otkida i pogosti se njime

tako olako. Ta karika što me spaja s tobom je jedino mjesto gdje zalazim umorna od tuge i vedrog lica. Umorilo me ovo vedro lice, umorile su me moje širom otvorene oči. Najjednostavnija stvar je najkompliciranija. I

dok je jučerašnji dan klizio u svoj nepovrat, krilati San me liječio, davao mi je tajnovite poruke iz kojih ću pokušati pročitati put za dalji nastavak života. Ne možeš ujediniti razdvojeno, ali možeš ujediniti sebe. Teško



vrijeme je bilo i ostaje za ovakve duše poput moje. Proces zaleđivanja je počeo, a finalna crta će oblikovati ledeno srce koje će kucati samo za

sebe.

Tajna

Dan mi promiče, a pjesma s radija ga čini lepršavijim od tajne. Htjela bih da me vidiš onako, kako se ja vidim. Htjela bih. Ono bitno – a to je: sada

– jer „sada“ uvijek izmiče, poput pijeska kroz prste. Mjerim težinu srca zlatnom mjericom prstohvata i oduzimam kap vode otkud izlaze konture mog lica. Sve zapisujem u pjesmi što odzvanja pustim koridorima mog

života. Ne prestaje, dok se ne smire krugovi na vodi. S ruba ponora upravljala sam životom i snopovima svjetla što su poput tajne lebdjeli

iznad mene. Moj rukopis je iz zlatne prošlosti. Između prosutih bisera ne znam kojeg bih uzela, a da ne poremetim taj savršeni red. Navukla sam sjenu preko očiju, da ne vidim nikoga i neka mi ova nedjelja, poput tajne,

zamagli pogled i odnese me u smiraj jesenjeg sumraka.

Razmišljanje

U svakoj duši postoji jedno malo svjetlo koje ponekad izađe i obasja tamu oko nas. Ta mala pojava zaista pokazuje prelomljeni putokaz

životu i srcu, da bez žurbe odluči i krene tim putem, bez slučajnih riječi i rijetkih dodira. Iz zaborava stižu poruke, slike, sjene, tonovi. Iz zabarava

stiže mir za danas, za sutra. U vjetru noći donosiš mi plodove snova, pokrivaš me plavim velom svojih očiju i odvodiš me na pokretni most

prema daljinama u ljubavi. Kakve su to daljine u ljubavi? Čarobno tajanstvene, kad dođu bez očekivanja, promijene sve. Čarobno

zavodljive. Da, daljine me vuku prema tebi, iako si tu, uz mene. Postoji taj put, prema tebi, kojeg otkrivam svakim danom, svakim trenom. Riječ

teče i proteče. Dodir traje i ne ostaje. Vjerna je ljubav, koja sve to zaokruži u jednu finu cjelinu zvanu život.

Tko si ti?

Zašto nema sjećanja na život prije života? Pitam se: tko si? Nema odgovora... pokretne slike iz budućnosti rade zbrku mog lijevog čipa između trećeg oka i vrha misli. Magnet života je jak, prejak da bih se

maknula i krenula natrag u neku nježnu zavjetrinu otkud nema povratka. Klizi mi dan, polako, nečujno. Vidim se kako me put pomirenja prema

samoj sebi odvodi do tebe, u tebe, oko tebe. Most između dvije



stvarnosti i dvije mašte. Bez ravnoteže, stojim, a još uvijek se pitam: tko si ti?

Ako se okrenem…

Vrijeme mi nije vječno. Iz dubine noći u plavom snu vidim crvene ruže. Tamno crvene ruže. Misao je bljesnula i okrenula mi slomljeni dan

prema kraju. Ne radujem se sumraku, ne radujem se sjenama. Teku misli, teče vrijeme. Spržene livade zaoblile su fini pejzaž u grubi reljef što

se položio ispred mene, tako da moram zastati. Na usnama nema čuđenja, ali tko me vidi sada, dok ovo pišem? Možda ću se okrenuti iza

sebe, možda ću poželjeti vidjeti tvoje plave oči i u njima potražiti onu mirnu zavjetrinu? Možda. Ne znam. Gledam odsjaj sebe u sebi. Ne vidim se. Moje oči su zalutale u beskraj i opet su te pronašle. Daješ mi snagu

za dalje, jer imam osjećaj kao da sam te zaboravila. Nisam. Glasovi anđela i mutni snovi uvijek podsjete na tebe.

Nemirni mir

Ritmovi spoznaje žive od mene i u meni, a iz svilene tame Svemira javlja se mir realnosti i nedosanjanih snova. Topla noć unutar nemirnih virova moje duše raznježila me jutros do kraja i pokazala ti da postoje trenuci

kad smo blizu i daleko, kad smo tu i kad nas nema. Ovozemaljska mjesta će večeras biti burna, a u mojoj duši ukorijenio se nemirni mir koji

zna, da samo sa jabukama i grožđem može spojiti težište sna i stvarnosti. Taj mirni nemir stoji kao bedem između tanke linije što nas dijeli i spaja, koja govori da u svemu tome prepoznajem sebe i znam kako osjećam lijepo prikradanje iz dalekih kutova tvojih očiju, koje će

jednog dana ušetati u moj život ... (naravno, već su ušetale prije 5 godina)...

Učini to za mene

Noćas su zvijezde dopratile Mjesec do mog balkona i obasule blijedim svjetlom divan kraj kojim sam došla u tamnu sobu. Nisam slušala neke vječne teme, mislila sam samo na tebe. Prođimo kroz tišinu i vratimo se

našem nebu. Rekao si da je samo san, rekla sam da nije. Bezazleno stojim pred tobom i vidim da je život misterija iz koje uzimam ono

najbolje – tebe. Pokaži mi ocean preko kojeg dolaze lijepe misli, pokaži mi nepregledni kraj gdje hodaju neznanci, zatvori jednu vedru noć u svoj dlan i puhni u nju da me obavije svojim mrakom i pod sjenkom tvog oka

na trenutke me približi tebi.



Leptir

U noćnom vjetru su ostali moji odsanjani tragovi, prekrilo ih je ljeto novog doba. Nisam spalila sve mostove iza sebe, a kroz šumu emocija što

obrastaju oko mog doma lijepo se vidi bršljan tvojih ruku kako se obavija oko mene i odvodi me u neke davno zaboravljene svjetove. Nakon

divnih trenutaka u tami, zelene zavjese su lelujale od laganog noćnog lahora, dok su se usne zaklinjale na oltaru tvog pogleda, da samo za

tebe znaju. Jedan leptir će obletjeti ovaj globus i uginuti. Kao da vidim taj let izdaleka, pratim ga i pružam mu ruku da prijeđe taj most što stoji

između mene i neba. Kasno ili rano saznajemo za darove, koji su nam bili pred vratima, a nitko ih nije uzeo. Zašto leptir nije uzeo ponuđene darove? Nije ih prepoznao kao svoje. Dok se nebo naginje pokazujući naklonost i ovog jutra, u nekom čudnom stanju moje misli dotiču tebe i

pitam se, kako bi bilo da te nisam srela?

U zoru

Vidjela sam se u snu, vjerovala sam snu, zaspala sam u snu. Mjesec, zadnji očevidac mog sna, probudio me i ponovo začarao. Nema me.

Svjetlo, što prodire kroz zatvorene oči, čini me umornijom... Zaboravljam se. Kad je oblačan dan zaklonio moj pogled, shvatila sam da sam u

snu… Sve oko mene je san, kao nepomična koprena kiše i noći… Moje srce zna, da je oko njega san… Nema puteva… sve je divljina… Otišla sam od sebe tebi.. i nisam se vratila. Još sam uvijek kod tebe, ali mene nema…. Hoću li se ikad vratiti, da me Mjesec obasja u svojoj sjeni i da

otvorim ove umorne oči?

Samo to i ništa više

Kad sam ovako, kao danas, zavezana za neki kup sjećanja, bez unutarnje veze sa sobom ili bez nekog doticaja sa očima duše, znam, da mi srce puca kao polomljeno staklo i tonem u pijesak mog gentskog kod-a, jer je ovaj dan izmišljen, samo da bih napisala par rečenica…Kad se

sklonim tamo, u zavjetrinu mog života, živim moj/naš san… Znaš da sam uvijek tu… Probijam se kroz tamu podsvijesti što je zavladala mojim životom… Otvaram oči, ali dijelovi tijela, eteričnih lebdećih silueta,

pokazuju druge pravce… Odvajam se povremeno od tebe i vraćam se, tebi, drugom, onom koji živi tu… još uvijek. Mutan mi je izvor, umirit ću

pjesmu, umirit ću sebe…

Anima mia...



Ima li Svemir boje, koje nisu moje? Ima li moja duša boju? Razmišljala sam …. to je boja zlata…I kad se utopim u ovu inkarnaciju, vrijeme će

zamijeniti sve… I mene, i adrese, i ljubavi, i sve pjesme do sada znane…Kao da sam došla u drugi svijet, kao da u tom segmentu

Vječnosti iz svemogućih pokretnih slika zamrzavam onu – moju, sliku mene – anima mia. Ne, nije od šampanjca… nema ga u krvotoku… bilo

bi zgodno laserom razbiti moje snove i secirati sloj po sloj, ikonu po ikonu… Moguće je…Možda bih se pomirila sa onom drugom polovicom

iz sebe što mi se ponekad objavi, onako usamljeno i u suprotnosti sa svime me stalno ispituje: "A ti – tko si ti?" … nemam odgovora…

Ključ života

Uzela sam jedan mali ključ iz ladice noćnog ormarića. Kad sam otvorila dlan, vidjeh predmet – malen, kubističkog izgleda, bez reljefnog otiska. Otisak na dlanu razbio je čaroliju trenutka. Vidjeh sebe, sa voljom da ti predam ovaj ključ iz ladice noćnog ormarića. A što da radim? Zauzela sam se za hladna jutra, tamnoplavo nebo i Mjesec na horizontu, što dalje od mene. Čuje li me ona zvijezda? Naravno, jer bez dodira je

dodirujem, bez pogleda je vidim, bez daha je dišem, uzburkane duše i uznemirena sjećanjima. Sve ima daleki okus prošlosti, te mrtve tvari mog

života. Jasno vidim jasnu sliku, ali kad zatvorim dlan, ne osjećam onaj mali predmet iz ladice noćnog ormarića. Taj ključ života ostavlja isprekidane linije na mom dlanu i pokazuje mi ostatak puta kojeg

prolazim. Života knjiga više mi nije bijela sva i zlatan rub mladosti više je ne kruni, ali jednog dana – kad se knjiga napuni – za naslov, hoće li me

biti strah?

Dajem

Moj život je još jedan nedovršen pravac što me vodi iz iluzije u stvarnost i odvodi u neimenovanu orbitu oko tajanstvene zvijezde. Zamagljeni

kristal se napunio čulnim zvucima. Mjesec tiho plovi ovom noći, mene opet nema. Zaplela sam se u mreži mene u meni. Srce je na tren

prestalo preskakati svoje poznate ritmove. Svjetlost me ne želi, noć me mami. Zlatna nit što vodi do tebe, ne vidi se. Poslala bih šifriranu poruku.

Ne znam njen kōd. Kao poluslijepa, zaobišla sam poticaj tajanstvene šifre i zavukla se opet u sebe. Nema zidova među nama. Majstorskim poljupcem zavladao si nevidljivim svijetom mojih sjena. Za svaku našu

minutu, dajem tri sekunde više i oduzimam od sebe – sebe.

Rijetkost



Vrijeme, kao pucketanje vatre u kaminu, uzima predzadnji dah anđela i zajedno sagorijevaju u kutu zvjezdanog neba za kojeg nitko ne zna.

Znakovi su znakoviti. Glupa rečenica. Iako u trenutku izgubim pojam da je ipak sve rečeno jezikom ptica, savršeno razumijem znakovite

znakove. Je li mi vrijeme za promjenu mene u meni? Je li mi vrijeme primiti poruku meni od mene iz mene? Glupa rečenica. Nerazumljiva. Za

slijepe – nevidljiva. Za gluhe – nečujna. Za neosjetljive – bezbojna. A tako moćna. Sve dublje bih zaronila u svoje potonule svjetove, kao

nekad. Recidiv? Opet glupa riječ. Skratila sam priču. A tema se produžila. Zaobišla je centar i nastanila se u kutu oka otkud se skidaju iskrivljene slike i odlaze u Svemir po novi nemir. Prošaptala sam svoje ime. Glupa rečenica. Završit ću priču. Za večeras. Ima toga još, a moja

neprilagođenost će nestati u jednom pametnom trenutku. Kada? Vjerojatno, za 3 noći.

Zrcalni sjaj

Prohujale godine ostavile su zrcalni sjaj u očima, podijelile morska imena bivšim ljubavima i uzele od mene zakletvu, da neću prestati razmišljati

pod zvjezdanim nebom. Znam da neke zlatne stihove ni ne znam napamet, znam da od sebe uzimam mjericu svjetla i poklanjam je tebi, u ovom mraku godine na odlasku. Čitam iz knjige života, dočekujem zlatnu zoru i odlazim u bjelinu snova. Tvoj odgovor je sjaj plavih očiju. Nekima

je promjena prokletstvo, nekima blaženstvo. Nekad je crni vjetar raskidavao moju dušu i pobacao je na sedam strana svijeta. Uzalud sam

tražila sliku. Našla sam čovjeka. Bila sam pronađena. Tajno proročanstvo nikad neću razumjeti. Kako se ostvarilo i traje, da daje. U očekivanom dogodilo se neočekivano. Kao začarana i očarana, gledam

staklena zrnca svog života i vidim u njima kristalni sjaj duše, što se uvijek otvara na otkrivanju misterija – na istom mjestu.

Dijalog duše

Život nekih ljudi je pustinja, gdje rastu krila mašte i odvode ih u lutanja. Žuti pijesak i žedan kaktus u duši pričaju priče osamljenika, pjesnika i lutalica. Vjetar briše već rođene dine u pijesku, nailazim na pustinjaka,

suhog i mističnog, koristim znakove neba da bih objasnila tajne … Znakovi… ispred mene… iza mene… u daljinama… Reći ću nešto, ali

tiho i najtiše. Hladno je. Koža ne osjeća dah. Otkud vino na stolu? Otkud svjetlost svijeće? Otkud nebo u očima? Otkud ova plava slova

osvijetljena svjetlom duše? Otkud? Sve je to dijalog – duše.

Bjelina u plavom



Smrznuo se cvijet pod snijegom. Bijelo me iznenadilo. Okrznulo me i pomislih da stavim neki prigodan stih, ali neću. Tom bijelom maestru ne želim otkriti svoj put prema nepoznatim slovima, što ih razumiju samo

vile i anđeli. Kad je bjelina osvijetlila moj unutarnji zid, svojim nevidljivim plaštem ga je razotkrila i sjena se pružila daleko. Zidovi u nama. Zidovi

izvan nas. Granice. Nema slobode u nama. Zatvoreno trgujemo emocijama, kao na lošoj tržnici propalih osjećaja. Ne mogu protiv crnih bezbojnih pjesama. Ne mogu niti protiv ludo crvenih riječi, što odvode u maštu. Znam, samo da trebam piti ono što istječe sa izvora promjena.

Znam da trebam u sebi otopiti zid i pustiti ga da otplovi prema daljinama. Danas vidjeh sebe u tvojim očima. Danas. I kako me je iznenadila ova bjelina što leprša kroz hladnu noć, iznenadiše me moje slike u tvojim

očima. Ipak sam ti još u modi. Potpisat ću srcem, zapečatiti poljupcem. Ne vjerujem riječima. Vjerujem tvojim plavim očima.

Pitanje

Svaki dan donosi nešto novo svjetlosno, obojeno vatrenom bojom pitajući me uvijek i uvijek: postoji li duša? Ne vidim je. Osjećam je.

Gospodari mojim bićem, na ovom globusu starijem od vremena vodi me i provodi tajanstvenim putevima, kojima samo ona prolaziti zna. Zašto

me gledaš tim upitnim pogledom? Zašto me ne pustiš da sneno odmaknem pokret od sebe i zaustavim ga bliže srcu? Između živih i

mrtvih je sklopljen savez sna. To je tajanstvena zemlja kroz koju prolazimo, odlazimo i ponovno dolazimo. Zato me pusti, da prolazim tom

zemljom, onako… kako samo ja znam. Promiješaj par boja na dlanu i baci ih prema nebu, neka oboje ovaj hladni zimski dan. Zazivat ću te

imenom tvojim, a ne nečijim, jer kroz istinu dolazim do potpunog oslobođenja… duše. Jesam li ja ono pitala: postoji li duša?

Tragovi u kaleidoskopu života

Kažu da će asteroid proletjeti i sudariti se sa Marsom. Kažu. Predviđaju. U toj trigonometriji života, prohujali su lijeni sati od kojih nemam ništa. I to kažu. Kažu da je prošlost mrtva stavka života. A zašto onda tako jako probija tkivo sjećanja i odlaže se još uvijek u nekom kutku podsvijesti? Kažu za asteroid da će projuriti brzinom 12 km/s. Kažu. Ali ne kažu da

svaka mrtva tvorevina može ponovo nanijeti bol. Gledam ovo sivo nebo iznad sebe. Samo ga gledam. Vidim zraku ljepote što se probija kroz sivi

dan, u sivi sumrak i mračnu noć. Ne, nije asteroid. Nije ni prošlost. Slutim nečujni tijek pješčanog sata što rotira u glavi i ostavlja svoje tragove… tragove svog vremena, svog postojanja. I… sporije, nego



ikada, slutim svoje traženje koje me uvijek vraća na isto mjesto – meni. Vidjet ću tog dana, hoće li taj asteroid uništiti neku planetu. Možda hoću, a možda i ne. A hoću li vidjeti svoje tragove, ostavljene u kaleidoskopu

mog života?

Pogled

U pogledu, zaleđenom od zimskog solsticija, potopljeno je carstvo zlatnih niti iz kojih pletem razne oblike, dajući im imena pradavnih

anđela. Jedni od drugih uzimamo i dajemo, otpadamo i spajamo se. U vremenu izgubljeni, u trenutku pronađeni… Znam da postoji taj trenutak

kad se pronađem u sebi i znam da je taj trenutak sjaj života… A tako smo malo sami sa sobom… Iz svjetlosti, promiješane sa sivilom zimskog

solsticija, izlazi zlatna nit tvoje ljubavi, koja je tiho provučena do mog srca. Kad u tom zvjezdanom krugu zlata izraste onaj pogled, u kojem

vidim sebe, Ljubav je pokazala svoje lice i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti. I uvijek u tom pogledu vidim to lice Ljubavi, jer ona ima

lice... prekrasno, prodorno, nedjeljivo i mistično… začarano, a opet tako blizu. Ljepota mjesečevog sjaja u ovom zimskom solsticiju naglašava se

tim mističnim sjajem prodornog pogleda Ljubavi.

Ljubav sa plavom ružom

Već treću noć od petog dana pohode me plavi snovi. Ti čudni snovi. U ljubavi sa plavom ružom… Boja tvojih plavih očiju, boja prelomljenih linija na dlanu – proročanski snovi. "Od davnina ljudi su gledali na snove kao

na nešto tajanstveno, značajno i moćno. Smatrali su da su oni jezik nesvjesnog uma koji odražava naše radosti, brige i nade. Mnogi ljudi

vjeruju da razumijevanjem jezika snova možemo obogatiti naše živote i povećati znanje o sebi. Franz Bardon je smatrao da su oni poruka našeg

višeg uma našem nižem umu. On kaže da onaj tko ne razumije simboliku snova baca neotvorena i nepročitana pisma poslana od Boga."

I tako je počela moja priča sa tim čudnim simbolima.. sve se događalo prije 15 godina.. te davne 1992. kad sam izgubila voljenog tatu… nije

prošlo 11 mjeseci, otišla je i mama za njim… na prašnjavom putu svog djetinjstva, našla sam trag sunca što mi je najavio novi element života…

Treperile su zvijezde prošlosti iznad mene, spuštale se sjene u moje snove, pričale mi sibirske priče o ledenoj ljubavi… Bezbroj ždralova je

preletjelo preko moje zgrade, ali jedan glas je ostao isti – razbio je tišinu, pokrenuo moje srce… probudio me. Bio je to glas duše, tako umjetnički izvedeno, tako divno ispričana priča mog života… Znam, još uvijek se

rotiram oko tvoje planete, prevelika je gravitacija, ali tehnologija napreduje. Izmišljen je jedan svemirski brod koji me odnio na jednu



plavu planetu… tu sam već više od 3 godine… lijepo mi je…gledam te plave oči, tu čistu dušu, te medene usne… ne želim više u tvoje ledeno doba… želim istinu svog života… budućnost sa manje pitanja i dilema… čisto jezero iz očiju što me stalno vuče i dovodi na moje obale…mojim dubinama – sa ovim plavim očima što tako mirno i spokojno dišu kraj

mene…

Oblaci

Iza tamnih oblaka nisam vidjela jutarnju zvijezdu. Već danima vise iznad panorame mog grada, skrivaju nas od drugih bića, skrivaju nas od nas samih. Biti skriven – lijep osjećaj. I dok sam udahnula oštri zrak, bjelina snijega me iznenadila... kao da je tek pao... Led se raširio poput ljetnog požara, uvukao me u svoj pucketavi svijet i promatrao prelomljene linije na dlanu. Ništa novog. Budućnost prekrivena tamnim oblacima. Skrivena od mene. Biti skriven – (s)lijep osjećaj, koji ne vodi nigdje, osim na bijelu površinu, ledom okovanu, u sebe umotanu. I traje taj osjećaj skrivenosti

sebe u sebi. Nije proljeće. Zima vani... zima u zadnjem kutku neusklađene sive tvari... još nije usklađeno kretanje prema ovom jutru i

kretanje prema meni. Nevidljivi plašt me skriva od jutarnje zvijezde, umjetna svjetla zavaravaju lažne puteve i vode me u dubinu noći.

Promijenit ću kontinent, promijenit ću planetu... ali ne mogu promijeniti sebe u sebi, dok nisam spremna na promjenu. Još ne. Kava je završila

svoj jutarnji ritual... krenula sam... bez promjene.

Zalutala

Sjaj nemogućeg ostao je zaleđen u jednoj sekundi maglovitog jutra. Buđenje je bilo krvoproliće jutarnjeg rituala uz redovnu putanju od istoka

prema zapadu. Lutam cijeli dan. Nema me cijeli dan. Odsutna. Nedostupna. Zavirujem u intimne misli. Ne sviđa mi se ništa. Ništa nema moju boju, moje vrijeme, moj okus. Kava iz omiljene šalice nije donijela

ono zadovoljstvo, što iz mraka doziva novi dan. Ne. Prekratko je sve trajalo. Božić. Nova godina. Ista retorika svake godine, sve manje

vremena. Mirujem. Vidim iz nekog kuta gledanja razna nebeska tijela kako se rotiraju u šalici kave. Hladno jutro me je zaogrnulo, uzelo i progutalo. Nestala sam … vraćam se – sljedećeg jutra uz kavu iz

omiljene šalice. Hoću li se vratiti?

Čokolada



Bio je to živ proces… bile su promjene, prirodno vezane jedna uz drugu, kao polarna svjetlost i noć… Kroz grudni koš prolazi dah, hladnim laserom presječen… nevidljiv oblak iznad čela… bez ravnoteže…

Suprotnost i san… O, kad bi znao danas ono što si trebao znati tada… I dok je pjenušavi pjenušac pjenušavo zapjenio moju stvarnost, oblak

iznad čela postaje teži… Sjećaš li se idealnih dana i onih dviju ruku na tebi? Je li moguće da te danas pitam: tko si? Primiruje se noć, tvoja slika

bez kraja luta ovom srodnom dušom… Poput djetinjstva slatko zvučiš kad izgovorim tvoje ime. Imaš tu sliku bez kraja, jer što si stariji, to si mi bliži… Naša institucija je sagrađena od svijetle opeke zlatastog sjaja …

Potrošio si već dosta neokrunjenih dana svog života…. i opet, kao čokolada, tako slatko zazvuči tvoje ime, kad ga izgovorim, o da…

Ponekad

Kao bijele magle što su rasule svoju gustu kosu iznad panorame mog grada, kao ovo hladno jutro, kao zaborav što doziva sjećanja, kao nešto

iz čega ne miriši bijela ruža.... kao nešto... kao galaktička stanica privremenog karaktera sa koje nema povratka... kao prazna hotelska

soba, uredno namještena.... sterilna...sve što bilo, bilo je ... zbog tebe... I kad sam te dozivala drugim imenima i onda kad se naš san zatvorio i po

zidovima ispisao zadnju rečenicu, izdale su me ove bijele magle, umotale me u svoje bijele velove i učinile da opet nestajem ... u

sebi...Led na koži... čelo naslonjeno na prozor, pogled tone u maglu... Iza tanke zavjese sna, više ne živi onaj san o meni... o tebi... Znam,

sjetim te se ... ponekad, ali samo ponekad.... , Ah, O., ne znaš ni broj mog mobitela.... sve je onda bilo sa smislom... pormijenila sam

kontinent... slušam pjesmu s radija, koja spominje tvoje ime...Zapisala sam ove riječi... Sjetim te se, ali samo... ponekad...

Tajni pergament

Prolazi vrijeme, trajemo mi...prolazi i naše vrijeme, kao zvijezda što zasja na nebu i više je nema...U suzi palog anđela nema gnjeva... tamo

je tuga, duboka i vječna...Prošlo je vrijeme... iz zraka oduzimam one molekule što će mi napuniti dušu suzom palog anđela... U tom novom okruženju pokušavam pronaći neki dio sebe ... Ima li me? Naravno,

nema me u slijepim očima ove sudbine, već sam negdje daleko, izvan sfera trajanja običnosti...Još ponekad zalutam stazama duhova samotnih šuma i hodnicima predsmrti/sna, jer san je savez između živih i mrtvih... Zemlja gdje postojimo drugačji, nego što smo sami sebi. Na dnu duše

vidim savijen pergament, što li piše u njemu? Moja sudbina? ... Sljedeći dani? Sati? Minute? Tajna... Zatvorena u sebe, presavijena u pergament



na dnu duše, skrivena očima sudbine. Najvažnije je da je duša prepoznala tvoj lik s kojim ću odmotati taj skriveni pergament sudbine....

Promjena...

Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku. Nije više na lijevoj. Sad otiskuje svoj znak na desnoj strani. Ni sa čim promiješana svjetlost sna i duše,

bez sklada u neusklađenom trenutku ovog jutra, potaknula me da pogledam – tvoj prsten. Energija se razdvojila, prsten kao znamen stoji i gleda. Svaki tren, svaku sekundu... u sferama zlatnog sjaja mog života, otkad sam s tobom. Prekrio je ono, nekad bolno mjesto, gdje je trebao biti nečiji tuđi prsten. Zacijelio dubok trag, što mi više nije drag. I u snu, brzom sporošću neugasivog plamena, postade mi najdraži pratilac, dok smo razdvojeni. Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku... kao neraskidivi

zavjet dviju duša. Kao san.

Pješčani sat

Kupila sam pješčani sat. Iz njega je zasjalo vrijeme što protječe… U tom obojenom staklu malih čestica zaželjeh, da je svako zrnce pijeska jedna godina moje mladosti… Koliko ima tih zrnaca pijeska u pješčanom satu? Iz zvjezdanog neba ne dolaze odgovori... Sve sporije vidim da se globus vrti sam oko sebe, a nebo poput pjene obavija ovu mladu večer…. I dok

protječe pješčani sat, protječu i moji ponori u susret novom jutru… "Ostala si uvijek ista…", na dlanu slomljenih linija je pisalo da ću

pogledati u oči sudbini…"ostala si uvijek ista…" Kao kap na čelu ove riječi jedne davno zaboravljene melodije jedva čujno rotiraju oko mene…

U školjci plava boja kapi vode priča o namreškanom otisku ljubavi u život…Ne tražim više neke nepoznate adrese… Od njih me dijeli tvoje

ime i moj zaborav… Mislim da ću upisati svoj stih u onaj neispisan krug života, dok pješčani sat otkucava zrnce po zrnce godine mog života…

Od srca do srca… sve se čita u očima …

Susret

Dogodi se tako susret... dvoje se sretnu, izvade davno zaboravljena sidra iz dubine mora i krenu putem valova i struja jedno prema drugom..

Smiješno... Glava je premala, mozak ne percipira sve pojave tih prvih susreta.. U auri se boje promiješale, iz crne izlazi zlatna, iz bijele izlazi crvena, iz crvene se rađa narančasta.. U vrhu jutra, kad se solarni sjaj prosipa kao leptirov let nad cvijećem, zaliječit ću svoju nesanicu i onaj

čudan izraz na mom licu… Još uvijek svijet ima svoju putanju, još uvijek globus neumorno vrti voje polaritete, još uvijek sam zanesena.. Nije li to



malo čudno? U ovim godinama? :) Utonula sam u uzdah duše… Završit ću nesanicu, skončat ću na sprudu bez tebe.. Još uvijek sam bez tebe..

Znaš da volim tvoje iznenadne dolaske u praskozorje nekih budućih događaja… Još uvijek mi svijet dobro izgleda, iako je želja za susret s tobom sve jača… Razvezat ću čvor ljubavi i neka prolete krila noći do svog oltara, a kad prođu kroz dobar ukus tvojih usana, zaspat ću na

jastuku od rubina i plavog sjaja kristalnog oka moje sudbine…

Čuvaj me

Sve su zvijezde zapalile svoj zlatni sjaj, sa onog mjesta gdje se divlji psi okružuju i gdje pitomi lavovi piju sa izvora… U posljednjem pokušaju

večeras da izazovem osmijeh, zaljuljao se mir ove večeri…Sanjala sam duboke vode, nemirna polja, široke ceste, puteve koji ne vode, staze koje odvode. Pitaj me u tim noćnim satima, pitaj me, ali bez glasa… Neka se čuje šapat misli i duboka noć će zauzeti mjesto ove mlade

večeri… Duboka noć, tama i meka krila neka me pokriju u mirnom snu…Gledam svoje oči… Uz malo sreće meka krila noći spustit će se…

Čuvam se, čuvaj me... Na oltaru tamne noći crtam prelomljene linije sa mog dlana, nadajući se da su to staze koje me odvode u tajne snove …

Opiši mi boju ljubavi

Meka krila noći opet se spuštaju na mirnu panoramu mog grada.. I nakon velike kiše, nakon nekih pomaka u mom snu, u meni se javlja

zlatna nit i ta nit će me dovesti do tvojih misli, tvoje mašte, tvojih snova… Duboko u sebi zbrajam tri riječi… Jesu li tri ili dvije ili osam, ne znam, a na dlanu prelomljenih linija ocrtava se proročanska sudbina… Znaš da

ću te povesti u kišnoj noći između dvije obale, tragovima koje su slijedile i hladnije duše, nego što su naše… Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći. U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav. Koju boju ima ljubav? To nitko ne zna…

Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas…

Boje

Od ovog života sam dobila – boju života… Koju boju ima život? Koju boju ima ljubav? I dok se bistra voda ogleda u očima i dok se crno

prelijeva u tamne sjene, ponekad zaboravim sebe, jer u tom trenu nema mene… Postoji samo lanac dana i noći, biserni niz Mjeseca i sjena… U boji aure zlatnog sjaja zamolit ću mog anđela ovim riječima: “sačuvaj me

od mene same..” … Što li to znači? Ne znam još i dok očekujem jutro boje ruže, tamne sjene u svojoj klasičnoj igri pokušavaju lutati u



bezvremenskom nizu života, čiju boju još uvijek ne poznam. Je li to moja prva uloga u scenariju života ili sam još uvijek samotna lutajuća duša što

pokušava prepoznati sebe, u igri tamnih sjena…?

Oči

Ovo je lijepa noć, poput plavih očiju jasno kristalna, čista i nezaboravna… U meni postojim "ja", u moje "ja" živi duša.. Ne, duša ne

živi u mojem “ja”, duša živi posebna… Ona je dio titraja srca, treptaja oka, ona je uvijek tu, kao na početku života, kao na zalazu Sunca, kao u sredini noći… Ako i pogledam u taj turbulentni svijet očima, slijepima na svjetlost, znam da će me titraj srca dovesti do koraljne boje duše... Dao si boju mom životu, stigla sam do tebe… Doplovila je i moja lađa prema tvojoj čistoj duši… Vidim Mjesec, približava se njegova punoća… Opet će biti zatamjenih misli, opet će biti iluzija, privida… Ciklus se ponavlja,

zato i gledam ovaj turbulentni svijet očima, slijepima na svjetlost… Gledam ih očima tame, jer takav je taj turbulentni svijet, ali srce je čisto i

prečisto, jer jedino očima duše vidimo ljepotu života…

Srebro i biseri

Kraj jednog lijepog dana… Na registarskoj pločici mog auta stoje magični brojevi i dva slova… Iza mirnog čela vedre misli, vedre igre i

Sunce u oku… Večer je zaogrnula srce što leži na dnu oceana, uronjeno u svoje dno…Na dnu čaše pokriven led što ocrtava tvoje ime … Magija

plavih očiju još uvijek donosi roj misli i želja… Čekam da noć dobije svoju tamnu boju, svoju punoću.. Na tamnom oltaru noći tiho pogled

luta… Planete rotiraju svojim elipsama, a iz sve tamnijeg kutka noći stiže moć susreta plavog oka sa svojim srcem… Danas je takav dan, dan za sjećanje na tvog izgubljenog anđela…Srebro i biseri obasjavaju usnulu panoramu grada… Nismo sami… Okreni se na desni bok, utoni u san…

Noć dobiva sve tamniju boju… čuvaj me i sanjaj…

Hladna večer

Iz mene progovara Zemljanka, stanovnica ove lijepe planete, planete smijeha i srca, u lutanjima bez kraja i beskraja… Ovo malo duše što

zauzima svoje mjesto na plavoj planeti pri prvom pogledu vraća me na svoj početak…U ovom dnu besmisla, slobodni smo u igri života, bez zatamnjenog sjaja u očima, bez astralnog glasa u duši… Svijet se podijelio na dobre i loše, na vječnost i trenutak…Hladan zrak mi

presijeca dah ove večernjg petka. Suho lišće na putu prema toplom domu gdje me čekaš ti, ostaje samo tišina i ljubav.. Svijet se uvijek dijelio



na dobre i loše.. Pokrit će me tamna krila noći, odvesti u san, plovim opet dubinama duše, tim neprekidnim putevima snova… Zastala sam

pred tvojim plavim pogledom, žurim prema toplom domu, gdje me čekaš ti…

Tebi

Kroz ovu tihu noć na dlanu hladan dah, u očima topli sjaj… Vjetar raspršuje kristalnu misao, koju ni magla ne krije… U dubini duše lunarni

sjaj, tvoje ruke u bijeloj vodi donose tišinu … Dijamantno plave oči gledaju i donose kristalnu misao na dno duše…Noć je tiha, zvijezde

zastiru panoramu grada i poput očiju mačke promatraju to tamno mekano dno moje duše… Svaka duša ima svoj bezdan… Je li netko

ikad došao do kraja tog dna? Gledam noć, hladan dah na dlanu, u očima topli sjaj. Na oltaru noći dao si mi boju života, sa dna duše se lagano

diše… U auri mirna ravnoteža… Sve tamno i mučno pretvorio si u život… Život je san… želim ti lijepe snove…

Hvala ti (1.11.2009.)

Dogode se tako neki dani… neke noći… neka predvečerja.. kad se noć prikrada danu, tiho i najtiše ga smijeni i caruje cijelo svoje darovano

vrijeme … Dogodi se tako da me netko potraži u tišini predvečerja, uzme me za ruku i odvede u svoje priče, u svoje živote... i sadašnje i one

davno proživljene…Dogodi se tako da dim cigarete obavije sliku na zidu i oslika svoju konturu,a ispod neba je sve onako kako treba biti…

Konture dima, ova večer ima dobar ukus… Plamen svijeće, dim cigarete koju puši najdraža osoba na svijetu, a unutar srca kristalno i najplavije oči na svijetu zauzele mjesto… otopile led života i učinile da ovaj svijet izgleda savršeno dobro… Tamo gdje spavaju smaragdi i rubini, ništa se

ne događa… Kamen uronjen u svoje dno, ali tamo gdje se vide najplavije oči na svijetu – tamo je život zamagljen srećom i

romantikom… Tamo je najljepša melodija života, čak i na ovako tužan dan, u ovako tužnom trenutku kad se prisjećamo… Ne samo na ovaj

dan, srećo moja, hvala ti što si mi rekao: "kad sam te vidio, u tom koridoru ljudi, ono svjetlo je padalo samo na tebe i prišao sam ti" :)

Trenuci

U jutarnjoj šetnji, dok je dan ubijao noć, u tom kaleidoskopu goruće ljepote, zemaljska riječ, ta bijela riječ, zaoštrila je um, odvratila pogled i misli od jutarnjeg začaranog pogleda i poput očiju mačke zastala ispred mene… U bjelini tih očiju, iznad ušća života u druge slapove, pronašla



sam odgovor… Praznina se gleda slijepim pogledom u danima bez boli… Jedina nit što spaja je titraj srca… Potopljen polusvijet, čudni ljudi, još čudnije situacije, boje, koje nisu moje… Ovom životu sam dala svoj

znak, kao znak pokraj puta što vodi ili odvodi, što spaja ili razdvaja… Na oltaru ove noći vidi se plamen gorući… Neka san pokrije sve nemire i

muke svih ljudi, sve zablude i zastranjenja u čudna raspoloženja… Postajem svoja aura u sebi, a gledam te dok spavaš, dok ti Mjesec lice

zlati i bezbroj sjajnih zvijezda neka te u snu prati… Gledam te, dok ti san lice ljubi, gledam te, dok se noć u daljini gubi…

Put

Pokrio me san sinoć...san bez snova...Svoja tamna krila spustio je na oči, noćna tmina zgusnuto se povukla u kut...čekala je...Otvorila sam oči

srca...Ispod sunčane staze vidjeh sjenu kako me zove...Kamen i pijesak... Izvor, iz kojeg teče bistra voda, ne gubi se u pijesku...Noćna

tmina zgusnuto čeka u kutu...Na oltaru noći zapalila sam svijeću...Otvorenih očiju, dok me san pokrivao, krenula sam putem sjene što me zvala da vidim kakav je život pastira...Kako mogu biti pastir, kad

ne znam što je to?...Crveno Sunce sna se smiješilo...Snovi bez boja, bez vremena...Glazba bez zvuka...Je li bilo prije ponoći ili nakon nje, ne

znam?...Noćna tmina je zgusnuto čekala u kutu.. Sjena me vodila do predvorja raja. S one strane postoje jedna vrata...Kroz ta vrata prolaze samo čista srca...Zastala sam...Je li moje srce tako čisto?...Počelo je

jače kucati...Kuca li od sumnje ili pitanja, zašto ga to pitam?...Sjena me odvela dalje, pokazala mi je odgovor... Noćna tmina se pokrenula iz kuta...Odgovor je stajao, blistav i jasan, zlatan i čist... Na oltaru noći svijeća je dogorijevala, ugasila se...Odgovor je stajao i dalje, srce se

nasmiješilo..

Trenutak

Iz dlana sam uzela stručak vjetra, zalila ga sa tri kapi vode i zapalila na nebu jedan stih, stih što je izašao iz trenutka ove Zemljanke, a Luna se zatresla od bestidnog pogleda… Vedrina i živost se osjetila u trenutku

suočavanja… Stajala sam skamenjena i vidjela tebe… U oku je zasjala suza… i sanjam te u prizmi izlomljenog kristala, gledam svoje oči u sjeni tame… Na oltaru noći polažem crvenu ružu, kao prvi početak ove tamne večeri, jesenje sonate bez umornog veselja…Ljudi rođeni, a odbačeni od crvenog svjetla, lutaju ovim svijetom, nisu slobodni. U igri ledenog zraka i toplog daha, u tom astralnom trenutku zaustavit ću ovaj stih na trećini

tamne strane Mjeseca….Put prema snu



Na granici tame i dana … zid…zid tišine… Iz dnevnog svjetla ušetala sam u ovu noć, jasnu prohladnu novambarsku noć, dok je glazba

zarotirala nebeska tijela da me odvedu prema temeljima dublje noći… Noći za san… Izgubila sam neke glasove iz sebe… kiše su pale, natopile su i dušu i Zemlju, a u arterijama romore valovi skrivenih

osjećaja, toliko skrivenih da mi se čitaju na licu… Je li moguće iz zlatne posude nasuti čistu bistru vodu i prepoznati u tom odrazu svoje lice? Na granice tame i dana, zid.. zid tišine… Temelji što se polako talože za ovu

noć sna još uvijek prate pravocrtnu glazbu koja rotira nebeska tijela…Neću povući Mjesec u vodu… Želim gledati njegov odraz na nebu, a

kapi što postaju biseri na licu zaiskrile su i u mom srcu…

Znakovi pored puta

Dogode se tako trenuci kad izloženi vjetru tražimo tišinu kišne večeri. Iz leda se otapa trenutak pa u čaši stvara slike dalekih puteva, koji

čekaju…. Dobar ukus ima ova večer, obojena riječima, zamagljena ljubavlju i usklađena pokretima… Iz urbane vreve dolazim na plamen

svijeće, izlažem mu svoje srce i najdublje kutke duše… Dogodi se tako da plamen svijeće dočara put prema snu, dogodi se tako i da se

raspetlja taj čudan san, kojeg pokušavam odgonetnuti već pola života… Kad mir nastanjuje nečije srce nema loših glasnika ni znakova na putu…

Ja i san… Neodgonetnuti san, prepun tajnih šifri i prebogatih misli…Mostovi između svjetova su uvijek spojeni, ako slijedimo one dobre znakove na putu…. Inače je puno loših smjerokaza… Sa mjerom ću

zapaliti život na nebu pa neka gori, umjesto najsjajnije zvijezde… Samo sam nijemi svjedok tajne koja ima krasan naziv – život…

Ritam iskušenja

Vrijeme luta sjenovitim stazama, ptice tako tiho pjevaju .. jutarnje rose su rijetke…Između lišća nema svjetla, nema sjene, nema ničega.. Samo

kiše romore kao tuđe usne što zlo govore..Već 5 dana u susret mi dolazi netko, bez tijela.. Netko… Odvodi me lukavstvom, odvodi me - meni?

Vidjela sam sjenu bisera iz školjke sa dna mora… Temelji su na dnu… U šumoru kiše prepoznajem svoj ritam srca, onaj ritam što me uvijek

odvodi k tebi…

Poklon



San iznad vode… Pred oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem lice… Između svjetova mi je kliznula misao… gledam oči u zrcalu… Pred

oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem pogled…između mene i tebe sklad… Kamo bih ja bez tvojih bijelih misli? Što bih bez tvog zaraznog osmijeha i bezazlenog pogleda? U pogledu se ogleda prvi početak… između tvoje prošlosti i moje sadašnjosti samo bijeli stolovi… vesele

gozbe, glazba…slobodni u izboru… pred oltarom noći poklanjam sjenu i otvaram srce…ljudi rođeni, a odbačeni, bez onog crvenog sjaja i aure

ljubavi, dolaze pred moj dom… skupljam sitnice i vidim u svom srcu cijeli svijet za tebe… pred oltarom noći poklanjam sjenu…

Znam

Vidjela sam neke tragove na latici ruže, vidjela sam maglu… Našla sam raspršene misli, a na dlanu trag sjene… U plavoj kosi spava Mjesec, u plavim očima vidim sebe… U tamnoj kosi ovog muškarca vidim hladno inje, u dubini njegovog oka, ima li mene? Iako si ljuto ostavio život uz

kap limunove boje, toliko lako sam se susrela s tvojim pogledom…Odale su te ruke.. drhtale su… U dijamantnoj tišini nije te bilo… Vidjela sam muškarca tamne kose i plavih očiju, u kojima se tek naslućuje moje

ime…S njim nema praznine… Pretopila sam led u vino… Možda sljedećih godina pročitam najljepšu priču.. Možda…I dok se bijelo u

posljednjim tracima najavljuje u zlatno, znam.

Noćni sati

Probudili me noćni sati… Prazno nebo odvodi na suhe obale gdje duša pleše svoj ples…Sanjala sam da me u tim noćnim satima budi miris ruža. Između svjetova nema granica, krijem se u krugu, a on nema

kraja… Ispred zrcala vidim prolaz prema drugoj dimenziji ljubavi, života i crvenih ruža. Iznad vode lebdi sjena, sjena moje duše. Slika bez

posvete, glazba bez stihova, noć bez Mjeseca… U kutu oka postojiš, skrivaš se, traješ… Nema kraja… Ljubav postoji u svakom obliku u kojem se daruje i zbog koje živimo, vraća nas na početak onih prvih

osjećaja, prvog poljupca s tobom… To odbačeno crveno svjetlo šeće od mene do tebe, a crvene ruže i dalje tiho šumore, kao velovi kiše što

zastiru panoramu grada… Pitam se kako bih ja živjela, da nisam srela tebe?



Iz sna

Ponekad tako, probudim se iznenada, uz osjećaj da netko iz mene izvlači sidro, kao što se uzburkano more uznemiri kad netko dotakne dno.. Ponekad tako, osjećaj je živ, zavrti se smijeh u očima, ali u auri

postoje čudni znakovi, a ne prepoznajem ih… I tad, u vjetru osušim suhe usne, zaboravim se i nestanem, opet u snovima… A probudili su me

iznenada… Iz svijeće izlazi tanak trak dima što skuplja noćne leptire, u čaši je ostao talog mog daha, prelomljenog, izlomljenog... slomljenog…

Izvan života nema ništa… samo vjerovanje... Ima li ljubavi, nakon ljubavi?

Crta razgraničenja

Nikada ne volimo jednako... ni ti ni ja nemamo jednak omjer ljubavi… To je fina granica što razdvaja osjetljiv omjer pa se jednostavno ne vidi ta

lijepa crta, odlučujuća crta…Kao amfore na dnu mora, ukopane u pijesak, dio plavih dubina, dio tamne i svijetle plave boje.. Bez buke, bez

valova… u moru tišine.. Ta crta spava, miruje i dio je jedne brze igre života… Crta što razdvaja nejednak omjer ljubavi, zna kad te neću uvesti

u svoj svije. I kad me odmičeš od sebe, ta granica je dio svake ljubavi, dio svakog čovjeka… Nosimo je u sebi, a ona se budi kad se od jednog postaje dvoje, poput vađenja sidra iz dubina, valovi se uzburkaju, paluba

je nemirna, jedra su već u daljinama… Odlazi se na nova putovanja. Negdje ću probuditi svoju nesanicu, negdje ću uspavati moj san… Neka zrak zaustavi kretanje svojih čestica, amfore na dnu i dalje miruju…. do

nove crte razgraničenja.

Moja lutanja I

Ispod "lune" sjaj je drugačiji… osjeća se mrak sa 'druge' strane… Drugačiji svjetovi, neke druge duše love osamljene vukove…Nemam

vremena… život ide dalje…U zadnjem pokušaju svoju dušu dozivam njoj samoj, nakon spaljenog dana… Na dnu mora živi školjka, školjka mog

ljeta… tog ljeta mog djetinjstva… Vizija je gotova… idemo dalje… Između svjetova diše duša.. Iza mirnog čela, nakon trećeg dana,

zavezala sam svoju dušu za sebe… Između vode i vatre nema saveza… Samo sukob… U eteru čujem glas, je li to srce s dna mora, iz one

izronjene školjke? … Ne znam… Prvi početak je i prvi treptaj oka…

Moja lutanja II



Jedanaest dana iza mirnog čela luduje misao. Crna ptica je doletjela kroz san i ostala. Zvijezde se ne gube sa horizonta. Čujem staricu kako me zaziva mračnim glasom…sve tone u meni… Iza mirnog čela luduje

misao … odvojena sam od svjetla, od dana, od Sunca… Jedanaest dana iza mirnog čela javlja se misao… Čitam knjigu života, slova su nejasna… Gledam srebrnu traku svjetla što se provlači ispod vrata i

nestaje… Dajem ti ruku, ne vidiš je… Sve je tako čudno… Jedanaest dana iza mirnog čela luduje misao… Vrijeme je stalo… U teškom zraku

nema vibracije… Sve je sablasno… Idem u snove… tamo je sve drugačije… za sada…

21.12.1991.

Ova noć. Tako tiha. Iza očiju diše duša. Uskoro je zimski solsticij. Bijeli snovi. Iz mora zlatnih želja, nema me. Mjesec miruje. Prazan pogled.

Promjena. Poklanjam životu sebe. Poklanja li mi život mene? Na katedrali otkucava 21.30h. Večer. Zima. Prozirne boje aure obavijaju

moju crnu noć. Nema me. Kako prozirno i lako dobivaš sva moja obećanja. Slomljene linije na dlanu pričaju istu priču.. U pokušaju da te zaustavim u trenu, odlaziš u svoj trenutak. Ima li tu mjesta za mene?

Sanjat ću san smrti i posljednji pokušaj života da me vrati na ovu planetu gdje je plavo nebo – odsjaj tvog oka. Neka noćni sati obaviju moj san

dubokim sjajem večerašnjeg zimskog solsticija.

U noći

U ovoj noći ljetnog solsticija, kad je tanka linija između jave i sna, kad se mladost rukuje sa zrelom dobi, kad je sve tako polarizirano, ispod lipe stojim u sjeni I promatram noć… Promatram tamnoplavi baršun neba, koprenaste oblake… Leptiri se skupljaju oko noćne svjetiljke… čujem

zvuk vjetra… San polako uzima moju ruku i odvodi me svojim skrovitim stazama, a glazba mi dodiruje stopala.. Ne želim se probuditi, tražim se

u ovoj tišini pred san.. Tvoja ruka me dodiruje, sigurno sidro u ovoj stvarnosti… U ovoj noći ljetnog solsticija, kad je tanka linija između jave i

sna, plamen svijeće pokazuje tvoju sjenu što mirno diše kraj mene… Lijepa je stvarnost.

Miris lipa

U ovom predvečerju, ove subote tužne kao sam život što je tužan, ne dopiru mirisi lipa…Dobila sam čašu vremena pa je ispijam polako,

žedno, ali polako…Između nas oduzimaju nam nas, srca bi htjela sklopiti oči na trenutak da se odmore… Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus



što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio. Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i kad uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš trag, prelaziš preko

praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi… Tek kasnije dolaze mi slike događaja, te prve dvije riječi izrečene u zanosu

zanosa. Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila. Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan. Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris, što mi ga daruju. Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim

mirisom poput predivne glazbe i dovele su me do nas dvoje. U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više. Doplivat ću do nečije obale. Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput zalutale naplavine drveta, što se slučajno našla baš na tom mjestu?

Molba

Zaledi me u oblik svjetla, promiješaj dva dijela mene i jedan dio sebe, izdvoji onu zlatnu boju što niti nam spaja do srca i na bijelom stolu

rasprostri svoju intimu...Na sredini neba stoji naš znak, u daljini se gubi noć... Iz bolnog mjesta više ne izlazi tama, zaraslo je iluzijom liječeno, iz

noći u noć polako zaboravljano... Zamagljen pogled, čist kao kristal... Preko mene prolazi Mjesečev trak i gubi se na zapadu... Izdvoji još koji

trenutak i zaobiđi bolno mjesto... zaliječeno je iluzijom i ovim čudnim jutrom...

Vrijeme punog Mjeseca...

Izvana mir. Unutra nemir. Gdje mi je dom? Tamo gdje spavam, gdje se budim, gdje živim? Možda. Svjedoci kažu da je tako. Duša luta od znaka

do znaka, od daha do daha. Pretvorila sam ovu ljubav u život. I tako traje... u meni je tako. Razmišljam o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna. Zbog čega onda imamo toliko želja? Radi trijumfa ostvarenja? Vjerojatno. To je kratkotrajan trenutak... i opet sve ide u krug... dolazi duga osamljenost u sebi... Čekam gosta koji neće doći... Gledam pun Mjesec na nebu, okomito postavljen točno iznad svijesti što se bori sa

onim nesvjesnim u sebi... Pijem hladnu vodu... kapljice ne donose mir... radost je podijeljena pa u romboidnom obliku zauzima moć spoznaje...

Gdje mi je dom? Tamo gdje živim, dišem, sanjam, spavam? Možda. Svjedoci kažu da je tako... ja se još nisam uvjerila....

Poziv...



Danas je dan kad želim otvoriti srce još malo i to onaj dio što je stalno zatvoren... Želim ga pokazati nebu, želim ga pustiti nek' priča svoju

promjenu, nek' gleda mojim očima... Taj dio srca, skriven od svih – pa i od mene, daje mi nemoć i oduzima život. Ima u svakom od nas ta mala

stvarnost, od koje skrivamo svoje umorne oči, ne želimo zaviriti u tu stvarnost, otkriti veo po veo svog najdubljeg bezdana i pomisliti: Bože, jesam li to – ja? Sve smo to mi, u raznim trenucima, zaleđeni u raznim oblicima svjesne nesvjesnosti...Evo, misli mijenjaju pravac, vode me opet dalje od tog malog dijela zatvorenog srca, tog dijela kojeg se svi bojimo... Svileno jutro me rashladilo, Sunce se objavilo. Vidjela sam

tvoje oči jutros, daleko poznate i nepoznato bliske... Trebaš me, znam. Primijetih na svjetlu jutra tu potrebu za mnom... Tvoje misli misli

formiraju potrebu za mnom i nesvjesne emocije što slijede moj trag u tami... Pa, kreni onda tim stazama i vidjet ćemo što će nas dočekati na

tom lutanju...

Već provjereno...

Jedan uzrok tišine je dovoljan za tišinu snova... jedna iskra čuđenja je dovoljna da me vrati na početak našeg vremena, na onaj početak, kad

nisam znala ništa... Imala sam viziju, objavila se stvarnost... Iz tog vremena zanosa i čarolija ušetala sam kroz ovih 6 godina do svog

lutanja, do trenutka kad se ne želim vraćati natrag.... Prošlo je otišlo...Ta ljubav što se objavila, najavila, došla i nastanila, proglasila me

čarobnicom trenutka... Zbog svoje jednostavnosti, izgledala je nevjerno vjerna... Čujem da me doziva starica iz tame, čujem taj plač... Neda mi

se opet krenuti tim putem... Neda mi se provjeriti provjereno...Ispod masline bih zalegla i zaspala, ispod masline bih ostavila svoje srce, pokrila ga medom i čokoladom i nestala... Neka uživa u zvjezdanoj

prašini punog Mjeseca i neka rasplamsava svoj zlatni sjaj... nećemo provjeravati već provjereno...

Ta čudna riječ...

Sva slova, sve riječi, sve rečenice, sve knjige, sve što je pomišljeno, a nikad izrečeno, vjetar je raznio mojim tajnama i zaključao u sebe.

Lakoćom čarobnjaka, u ovoj čudnoj evropskoj državici, živim u ovoj inkarnaciji. Čudno. Za svaku svoju riječ – nemam odgovor. Za svaku svoju misao – nemam riječ. Za svaki svoj san – nemam tumačenje.

Uzalud tražim vrijednost, uzalud mjerim težinu srca. Uzalud pokušavam protumačiti znakove pored puta. Kao magnet, riječ 'uzalud' me prati ovih dana. I čudim se sama sebi da još uvijek tražim staklene perlice bačene

u ranom djetinjstvu, koje će mi pokazati put u budućnost. Čujem glas



starice kako me zaziva, zaziva u tamu... Led pokriva ovo srce... trule riječi nemaju odjeka... Riječ 'uzalud' dobiva svoj najpuniji smisao...

Raspast ću se u osnovne čestice postojanja, nestati danas poslijepodne u moje snove, zauzeti položaj kad riječ 'uzalud' nema onu jačinu, koju

ima sada... Mjesec će se uskoro prepuniti sam u sebe, prsnut će u tisuću boli... moram potrošiti tu čudnu riječ .... 'uzalud'...

U ovoj inkarnaciji

U ovoj inkarnaciji, ništa novo.. imena, fraze, događaji... bivši ljubavnici... mrtvi kućni ljubimci... roditelji-anđeli... Dakle, ništa novo... Neka hotelska

soba iz prošlosti, tamno obojenih zidova, lelujavih zavjesa u rujnu... I opet, mrtvi ljubavnici i zaručnici, bivši muževi, prijatelji koji to jesu i nisu...

Sve su to mitska stvorenja u ovoj inkarnaciji...I pita me: tko si ti? Ponadala sam se da znam tko sam to ja... Jednostavno: ime i prezime i ostali podaci... Tko smo to – mi? Tko sam to – ja? U kontinuitetu ovakvih

pitanja, u mraku ponovo čujem molitvu starice... Zaziva me u mrak... Opet iz vatre izbijam tvoje ime i kitim ga bijelim biserima... Lutaju naše srodne duše, od svjetla do svjetla, troši se život i kaplje niz globus...

Snovi... hladno jutro u srcu se zaledilo, oštri su bridovi tog leda, pucaju prema koži, ne probijaju srce. A ono se opet zaledilo u svoje poznate

oblike. Intima se ne rasprostire po stolu, crno vino se ne toči u čaše. U talogu života piše moje ime, tvoje ime... ima li tu nas?

Ljubav & tajna

Troši se život... polako klize kapi niz globus... Sjećanja... Snovi... Nebeska tijela rotiraju i dalje... komad Zemlje gdje stojim grije mi srce.. Ima li me? ... polako čekam noć, kao pomoć... U sobi svjetlo raspršilo

tamu... Iz tame izlazim u veću tamu... Donesi mi čašu vode... zaustavi mi rečenicu... Nemam što reći... Usvojila sam te... pokupila sam te iz neke

knjige, davno pročitane... Uobličila sam te u ljubav... Iz mraka čujem molitvu starice.. Intuicija me opet vodi do tebe... Intima se proširuje, slika

je bez boje... Crno-bijela kompozicija strave i užasa... Troši se život, polako klize kapi niz globus... Ovaj komad Zemlje gdje stojim sve je

topliji... ima li me?

Ti si tu

Svaka riječ, koju napišem, ima svoju nit što vodi iz magle podsvijesti i dolazi u labirint ovog života. Kako klizi kap niz grlo, kako se objavljuje zora svakog jutra, sa tolikom mjerom mi pokrećeš život i prolaziš kroz

moje sekunde, onako delikatno i fino, poput najjednostavnije



komplicirane melodije.Tišina noći, snovi se roje poput zvijezda na tamnom baršunu mašte. Zaleđeni ritmovi otapaju se kap po kap. Iz mora neusklađenih misli pišem o tebi, kao i uvijek. Tvoj dah i san dok spavaš kraj mene, kao suza kristalno jasno obogaćuje moju dušu. I tako, bez

iluzije i beskrajnih snova o ljubavi, zatvorim oči, i mir je… ti si tu…

Lila night

Iz svilene tame Svemira izronila sam blijeda lica i praznog srca. U mekoj tamnoj podlozi ovog ranog jutra ocrtavaju se konture mog lica i zastajem

prstima na trepavicama ispod kojih su noćas ipak odletjele bijele ptice putem južnih vjetrova. Kažu da je najtamnije pred svitanje. Kažu i da

nebo ima boju čelika, kažu i da je ljudsko srce prepuno bola zbog neuzvraćenih odgovora s neba. Ljudi svašta kažu, neki i lažu. Srce me

nikad prevarilo nije, čak i kad u noći gorke suze lije, znam... i blijeda lica i tužnog srca još uvijek očekujem – odgovore s neba.

Inspiracija (27.12.2009. u 19.25h)

Uzmi kap tame i promiješaj je sa dvije kapi bistre vode, zaveži me tim biserima uz sebe i povedi me “u dubine iza zavjeste stvarnosti”. Iza

spoznaje lebdi san, još uvijek plav i nedorečen, taman i dalek. Znam da Ljubav ima svoju tajanstvenu šifru izričaja, znam da se Mjesec ne

pojavljuje bez sjaja. Znam i da poseban ključ otključava vrata bezdana, jer smo moja tama i ja stigle do kraja. Nosim u očima Mjesec, dok se u

tvojima ogledaju zvijezde. Nosim u ruci srce i zovem te da mi pogledaš u lice očima istine, očima duše i ne tražiš ništa. Ti nikad ne tražiš ništa,

samo daješ i traješ. Staze po kojima sam te tražila obilježene su znakovima na putu, krijesnicama u lišću i biserima u duši. “Uranjam u

dubine iza zavjese stvarnosti”, a Ljubav i ti ste velovi što obavijaju moju suptilnu dušu. Onog dana kad nam se Ljubav poklonila u svojoj

uzvišenosti, zadrhtala je svilena tama Svemira, odnijela dio mojih nemira i sklopila jedan dio knjige života. Zato, uzmi kap tame i promiješaj je sa

dvije kapi bistre vode – vidjet ćeš san, još uvijek plav, nedorečen… taman i dalek.

Izmišljena inspiracija

Gdje je bilo srce moje kad je osjetilo tvoje? Je li tiho kucalo u odajama svojim i zvalo me imenom tvojim? Ne odajem tajne svog srca, kao ni

izraz lica što ne odaje unutarnji sjaj, kada zna da tužnoj noći dolazi kraj. Eto, opet sam izmislila inspiraciju... opet sam se zaljubila u alien-a što je

sa daleke zvijezde dotakao Zemljinu koru i podario mir ovom stvoru.



Iznad neba lebdi svilena tama Svemira, iznad mene nebeski svod i tko će znati, koji je moj „kod“, kad ni sama ne shvaćam da Suton i Zora su nespojivi zajedno, ali ipak su jedno. Još uvijek ne vidim Mjesec iznad

malog balkona, još uvijek tijelo osjeća okus slatkog vina, a na oltaru noći zapalila sam svijeću, za sanjanu sreću. Srce je opet osjetilo onaj

trenutak kad si svoj pogled spojio sa mojim. Opet si otvorio svoje veliko srce... bez riječi... bez kićenih izraza... bez rime i cvijeća... bez glazbe i poklona.... Ispod mog balkona povija se suha trava, zaleđena sama u sebi, ali naklonjena prema tebi i tvojim koracima kad umoran dolaziš u naš mali dom. Dižem ovu čašu zlatnog vina za ono crno vrijeme što je obavijalo moje malo srce... Iz mrtve točke postojanja, znam... živa sam

iznutra, iako bez inspiracije, iako bez neke akcije, iako bez kićenih slova - čekam da me preuzme i ta godina Nova... :) Ova pjesma sa rimom i

bez nje, ono je što sam željela dati od sebe, a to je – sve. Kao tema koju triangl svira u nekoj starogradskoj ljubavnoj pjesmi, kao fakirova frula što kobru zove da pogleda je li joj lijepa sudbina, tako se i ja okrećem glazbi sfera, titraju srca i tvojim plavim očima. Jer... to je ono, što je postojano.

Zapamti me

Zapamti me,tamo gdje se spajaju dan i sumrak,

u tankoj zlatnoj niti,piši mi novu priču

one vječnostišto uvijek zna

u dobrom ritmu zarotirati mislii zavesti srce.

Kad se lav zaljubi u lanei položi svoje srcelanetu pred noge,

kad je Mjesec prepuni vrijeme je za maštu,

osjećam proljeće iz dubine oceanai svilene tame Svemira.

Zapamti me u tom trenutkui neka 21 gram tvoje duše

živi za mene.

Jednom, kad svoje tijelo darujemo prahu,i kad vjetar više neće



sušiti usne umorne od dozivanja mog imena,ne reci u tom trenu nikad: „jedina moja“.

Zapamti me u tom dobrom ritmu,u toj čaroliji rasvijetljenog neba

i usplamsale tamedok Suton naslućuje Zoru,

a nema je.

Piši mi novu priču naše vječnosti,a kad vjetar jednog sjajnog dana

donese ispisani list,pisat će: još uvijek postoji jedna ljubav.

On i Ti

On je bio treptaj srca pred smrt, udisaj zadnjeg vjetra, pogled na zadnji zalazak.. On je bio ... da, bio je... Ti si nešto drugo. Ti si trenutak kad srce treperi i kuca, kad se osjeti vjetar u kosi, pogled na plavo nebo u

tvojim očima. Ti jesi i traješ i, hvala ti, što mi srce daješ.

Jutro

Iznad grada – nebo boje čelika, ispod nogu smrznuta duša Zemlje. Ispod trepavica nemirni mir što oduvijek zauzima posebno mjesto u eklipsi

Mjeseca nad Suncem. Ušetala sam u ovo ludo jutro sa posebnim osjećajem bezizlaznosti iz doline Vječnosti. Što li se nalazi iza mog

odraza u zrcalu, kakav je to svijet što plovi tim tamnim beskrajem? Zove li me čudan glas one starice iz tame što me stalno zaziva u snovima? Dolazi li sve to iz prostora nepoznatog mojoj duši, iz čudne mašte i još

čudnijih snova? Ne znam. Polako pokušavam dokučiti pozitivne smjernice ovog čudnog dana koji me dočekao negostoljubivim

presijecanjem hladnog daha.Napisano: 28.1.2010. u 07.15h

Zatvorenih očiju... u beskraju

Kako doživljavam duhovnost? Zatvorenih očiju, potopljeno u meni izranja i obavija me poput najfinije svile. Iz cvijeta života uvijek otrgnem jednu

laticu i bacim je prema zlatnoj zori... Mnogi ljudi otkidaju te latice života, bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja... Mnogi ljudi kao bezglave kreature gomilaju svoj životni

prostor masom materijalnog bogatstva, zabaravljajući pri tome da se bez



srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života – ne može disati. I ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na

tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor. Samo tišina. Nijema, svečana tišina... Ali kad iz srca izroni čarobna nit,

miris ružinog cvijeta kad se prolije prema meni, osjećam kako mi je duša uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i moje unutarnje

duhovne vatre... Tad zatvaram oči, puštam toj karavani da me odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri –

unutrašnjost živi. Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti... I taklo dolaze razni ljudi, traže se u daljinama,

hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još.... Ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu

nema ništa. Odavno sam shvatila da je to nasljeđe određeno naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno sam shvatila da mir dolazi iz mene, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora... Odavno

sam shvatila da ono što leži u meni čeka samo pravi trenutak da povede moj život onim smjerom za koji sam rođena. Tražila sam se godinama,

pronalazim se u sekundama... To su trenuci kad sastavljam kaleidoskop Života i srce mi zabljesne u vatri spoznaje...Prepoznajem iskreno lice, čisto srce, blistavu dušu. Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući

mi te nagrđene konture, pokazujući mi laž umjesto istine, dajući mi zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi. I tako život mi

prolazi...polako ..Evo, i novo proljeće dolazi, a ja u sebi slažem svoje vrijeme, zavirujem u svoje malo srce i puštam Bogu da me vodi meni

namijenjenim putem..Napisano: 28.2.2010. u 11.15h

Sjaj zvijezda

U oku je sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode. Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema.... Opalo lišće prošle

jeseni, tek poneka skica Sunca i dominacija Mjeseca daje mi smisao. Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek

srebra“, što je opjevao Tin Ujević. Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva Desanka Maksimović. Kako ostaviti svoj trag u sebi,

kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime? Kako u meni evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje

obećano mojoj smrtnoj majci? Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kôd“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati trenutnu

inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca. U mjeri vremena, nema ni



mene ni tebe. Samo smo ovdje i sada. Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet,

gdje se osjećam tako dobro; Napisano: 20.3.2010. u 19.30hBuđenje

Uzmi mali dio svjetla i osvijetli ovaj sumrak što se tako nježno povija ispod mog balkona. U igri kiše ovog ranog proljeća za mene se rađa

novo doba. Kamo me vodi životni put? Lice u zrcalu odaje fine konture sjena što prelaze iz stvarnosti u san… Opet iz vatre izbijam šifru tvog

imena i gorkim okusom života utapam je u nebo boje čelika, da bih umrla smrću Senece i probudila se na davno zaboravljenim obalama. Kompas života ne pronalazi mjesto za polagano pristajanje uz strmu obalu, već

me gleda očima mačke sa tamnoplavog baršuna noćnog neba… Možda su to samo sjene što tako vole mene? Možda je to šifra genetskog

miraza upisana u tajnu kromosoma što mi ga je darovala moja majka? Ne znam…Ostajem još uvijek zatečena kako dobro vidim u magli

prošlosti i osjećam da zlatno srce još uvijek kuca između dva udisaja…Probudit ću vješticu u sebi, otvoriti Pandorinu kutiju i pustiti sve fetiše,

poganske rituale i ciganske pjesme u svoj san, da mi te velika krila sudbine opet ne odvedu. 22.3.2010. u 19.50h

Zatvorenih očiju

Obojit ću riječi tamom paučine što je ispletena oko mog srca, za utjehu jeftinim pokušajima lažnog zlata da se proda pod dragocjenost. Iz

trojstva svetosti neću izuzeti ništa...Tamo gdje se nebo ljubi sa oceanom, moje i tvoje usne još nisu dotakle dno. Albatrosi su raznijeli

maštu u beskraj Svemira, odletjeli i zašutjeli. Još uvijek gori ovo mjesto na Zemlji gdje stojim. Gori mojom dušom, mojim životom.Znam da te susrećem u sebi, znam da me osjećaš u atomu onog kompasa koji

pokazuje sjever. Znam sve. I dok se Mjesec stidljivo objavljuje i najavljuje svoju punoću, iznad mog balkona ne lete ptice. Sve je tiho.

Čak i ružin grm šuti. Čeka. Anđeli su razumjeli i shvatili da je žena najdragocjenije stvorenje, da su voda i Zemlja ono što u kraljevstvu života traje i daje. Polako skupljam krhotine duše i dajem ih plavom

anđelu na čuvanje. Ključ svega leži u prelomljenim linijama na dlanu koje pokazuju putokaz prema čudnim stanjima svijesti, prema dubini duše što piše svoju sudbinu. I sutra, kad otvorim te velike zelene oči, zamirisat će jutarnja kava, zasjat će proljeće novog doba i moj svijet, taj tajni svijet,

još uvijek će ostati potopljen u svojoj dubini – zatvorenih očiju.

Ostala sam uvijek ista



Ispisao si stranice mog života svojim plavim slovima. Iz moje duše već dugo godina nije poletio bijeli oblak i ostao među zvijezdama. Onog dana kad sam svjedočila vjenčanju moje duše i sjene, zavirila sam u

tajnu svilene tame Svemira. Još uvijek je nesigurno tlo gdje moje stope ostavljaju svoj trag. Još uvijek se sjećam obećanja mojoj smrtnoj majci, još uvijek si tema nekih davni misli, ali nisi mi u modi već dugo. Najviše sam te voljela kad si bio nježan i nemoćan. Najviše me nije bilo kad te nije bilo... ostala sam sama. U tamnom moru previše me ima, u nama me više nema. Između dva udisaja, između dva treptaja srca, između sna i jave, ostajem ista. Ostala sam uvijek ista. Moj krug je zaokružen zlatnim rubom našeg vremena, ali ispunjen je drugim plavim očima. Te

oči, tako jasne i bistre, tako iskrene i čiste, daju ovoj pustoši snen pogled, daju mom životu biserni sjaj. Ne skrivam se više od tebe, ne krijem se u vječno sjenovitom svijetu tvojih iluzija, praznih obećanja i snenih lutanja. Znaš da ću sa stilom uzeti svoj komad životnog zlata i

znaš da ću uvijek sa stilom - ostati ista.

Noć tišine

Nebo se pokrilo i zašutjelo. U ovoj noći tišine, utapa se kamen u dno, more se zbunjeno odlama i odlazi u beskraj... U kristalnom zrcalu

promatram konture svog lica... Vidim da su moje sjene zagrljene, vidim da opet iz vatre izbijam gorku šifru tvog imena i bacam je prema

zvijezdama...Noć tišine, kao Pariz u proljeće, noć tišine i čudnih hladnih mirisa što mi dolaze i sjećaju na travanjske šetnje Gornjim gradom. Noć

tišine... Na trgu ptica nema nikoga... Cijeli taj svijet šuti, noć tišine je savila gnijezdo ispod mog balkona i šuti... Iz visine dolazi sablasni mir... Još uvijek čujem onu staricu što me zaziva iz tame i pjeva kako su čudni

listovi moje knjige života.. Noć tišine... Iz mojih trošnih temelja polako izrasta plava sjena, odvodi mi srce i ostavlja ga u tami.. Noć tišine...

Sjećam se budućnosti, drugih gradova, osamljenih trgova ptica... Ostavljeno mi je srce u tami, a nebo boje čelika najavljuje ovu, noć

tišine.

Reci mi, pjesmo moja...

Bio je to plač pustinjaka u tami, o pjesmo moja, kojom bojom da te sad napišem, kojim riječima da te opišem i kome da te pošaljem? Gdje mi je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mi bile misli dok sam na oltaru tamne zore palila svijeću života? Ima li me ispod punog

Mjeseca, gdje sam saznala tajnu života, otkud sam došla i zastala ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama? Ispod

stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena. Opet u



ogledalu gledam kako su moje sjene zagrljene, zaigrane i skladne. Opet me zaziva starica iz tame čudeći se toj čudnoj knjizi mog života. Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja... postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih

gradova, praznih trgova ptica gdje više nema nikoga.. Kako sam još živa iznutra, kako mi Svemir otkucava moj davni nemir, kako zlatna duša

objavljuje svoju želju, ah, pjesmo moja, kojom bojom da te sad pišem i kojim riječima te opišem? Na ovom globusu, starijem od mog postojanja, gori još uvijek to mjesto gdje stojim. Reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati? Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti? Ne znam... ostaju

prazni odgovori bez pitanja, i to malo srce bačeno u tišinu noći...

Vrijeme je...

Još uvijek mi srce rashlađuje ta gorka šifra tvog imena, još uvijek se rađa noć boje mog kamena... Ispred mene tama provlači svoje slabašne ruke i pokušava me obgrliti, utopiti, pokušava sa mnom nestati... I kad ostavim trag u vremenu i opet se vratim sa ruba ponora, gorjet će ovo

mjesto na globusu gdje stojim, gorjet će samo sjajem mojim i zaboraviti nikad neće moj trag. Učitan je u tkivo ove planete, poput jedinstvenog „kod“-a, poput vjetra što odnosi kristale tuge i ne vraća se, ali ostavlja

trag... Sve u nama ostavlja trag, težak ili blag... Pa neka me odnese taj vjetar u zaborav tišine, do druge obale mog života, gdje sam ležala i

sanjala, i tebe očekivala ... Tajnovit je moj svijet buđenja i sna, dubok je to uspon prema visinama, pad prema dubinama... I kad na crkvenom

tornju otkuca ponoć, na oltaru noći past ću u ambis tajne, zatvoriti vrata i umiriti srce... i vrijeme je...

Pokušaj

I ova noć ima svoj krug koji će zatvoriti i uputiti mi par čudnih riječi, čudnih za ovu lijepu večer. Sve nejasnoće polako gube interes za moje razumijevanje, a u dalekim očima Mjesec prosipa svoje srebrne trake i

oduzima ljubičastu boju iz moje aure. Darovao si mi komad srca izlomljenog iz kaleidoskopa sjećanja, ponudio si mi bistru vodu i

zvjezdani sjaj, uzeo si mi snijeg što još uvijek prekriva dubinu duše. Sjećanja, kao mrtvi stražari prošlosti, još uvijek govore, šapću u ovom sutonu što se tako lagano približava ispod mog malog balkona. Znaš li

da još uvijek ne volim let crne ptice kad mi presiječe jutarnji san? Znaš li da još uvijek ne želim bijele cvjetove mladog bagrema prinositi svom

srcu? Znaš li? Razvezao si moju dušu, rastrgao je u tisuću komadića i razbacao po svilenoj tami Svemira, da gori i kao oči mačke me podsjeća



na stazu traganja gdje više ne idem. Tamo se kriju tajni svjetovi, tamo spavaju čarobne vile, tamo sjene plešu svoj tamni ples. Tim stazama

šaljem svoje riječi, kao izvidnicu, da provjeri mogu li se ipak malo okrenuti i stražare vremena, moja sjećanja, zavarati pa utonuti u tu

samospoznaju pojačanih nemira što pulsiraju iz svilene tame Svemira. I tako je zapisana ova pjesma u prozi, proza u pjesmi, srce na dlanu, dlan

na srcu. Tvoja sjena nestaje iz odraza mojih očiju, tvoj žig je nevidljiv otisak na mojoj duši, tvoj nesklad više ne upotpunjuje moj sklad.

Nedjeljiva je moja duša, nepoznata za tvoje nove riječi, kojima me opet želiš uvući u svoj svijet čarobnih iluzija.

Ne traži me...

Ne traži me vani, na mjesečevom svjetlu...Ne traži me u ranim jutrima...

ne hodaj mojim tajnovitim stazama,zaobiđi me lagano, kao sjenu...

tužnu i zaboravljenu.

Ne traži me nigdje, gdje me nema,gdje nisam bila

i gdje nisam tragove stopa ostavila.

Uđi u moj tamni svijet,dođi na brzu rijeku Nezaborava,gdje snovi diraju strune života

i kamen zarobljen na dnu ostavlja svoj trag...

Uđi u dubinu iza sjaja tame,gdje se svjetlost zrcali

kapima neizrečene forme postojanja,uđi u dubinu ispod kože,

a ja ću tiho pisati o tvom dolasku,utišat ću sve gradove na svijetu tog trena,

u sebi odlomiti onaj dio mirai pokloniti ga tebi.

Uđi u sjećanja,te stražare na vratima vremena,

daruj mi svoju prošlosti oprosti što ću jednog dana otići putem Neba,

zaustaviti se na pola putai bez straha pustiti suzu na tvoje srce.



Kad odem jednom,kad se i najtiši u nama stišaju,

kad se radost uznemirii kad se vječnost iz podzemlja objavi,

usne Neba i Oceana sklopit će vlažni savez poljupca,zatvoriti moje poglavlje života

i pustiti me niz rijeku Nezaborava.

Uđi, zato, tiho u moj noćni svijet mašte i snova,ne traži me vani jer me tamo nema.

Srest ćeš me uvijek u najtamnijem kutu svog srca,u najdubljem snu,

u onom svijetu gdje me stvarno ima.

Iza zrcala

Pogledaj me iza zrcala, pronađi me tamo gdje je najtamnije, pokušaj razgovarati sa mojom dušom kad je najdelikatnija. Pogledaj zvijezdu na tamnom baršunu Neba kako iz moje aorte izvlači i ono malo plazme što

je skriva tkivo tijela. Zamisli da sam korijen nečeg što spava u tebi, zamisli da u tvom neredu postoji savršen sklad mene. Znaš li da iz

bijelog leda ne izvire plavo nebo, znaš li da sam posljednja od mojih predaka ostavljena ovdje na Zemlji? Kome ću ostaviti svoj trag, znak? Kome ću ostaviti posljednji udisaj jednog toplog proljeća kad budem

odlazila putem Neba? Po mjeri vremena, još ima vremena, ali postoji ta nula iz koje smo nastali i u koju odlazimo... Daleko je tvoj pogled iza zrcala, daleko je kao u drugoj sferi postojanja. Iako sam tu, iako sam ostala uvijek ista, promijenjena sam i darovana tebi. Nemiran je moj

noćni svijet mašte i snova, gdje živim u najtamnijem kutku tame i gdje se spaja stvarnost i San. Ne skrivam ni taj svijet ni sebe, a svaki put kad se

poklope kazaljke i najave ponoć, iz centra Neba kapne suza na tvoje srce koju ću ti jednog dana darovati. Iz bijelog leda neće izvirati plavo nebo niti ljetni dan se neće zabijeliti snijegom. Samo u prozirnoj auri ostajem svoja, nepromijenjeno mirna, nemirno natopljena stihijskim

željama za Životom. Iz rubinove boje mog srca procijedila sam tri kapi pa ih pokrivam preko plave bluze, umatam ih pogledom rasne disciplinirane

životinje i odlazim dalje u moju tamni svijet mašte i snova.

Uzvraćen pogled



Može li se riječ pretvoriti u tišinu, može li se dah zalediti prije izlaska iz tijela, može li duša poricati sebe? Možda može, možda ne. Ne znam.

Dok se promatram u ogledalu vremena, dok ispitujem konture mog lica, dok zamagljenim očima gledm stvarnost – sve je moguće. Što je

stvarnost? Ono što vidim u ogledalu ili ono iza njega? Ova plava slova što se nižu, kao da su pobacana na tamnoj pučini mog života, kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj. Zagledala sam se sinoć u bezdan – i bezdan je opet uzvratio pogled. Suočio me sa mnom, suočio me sa onom vučicom za koju nisam znala da još uvijek živi u meni. Bezdan me, kao ogledalo, opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete krv, suočio me sa tamnom stranom Mjeseca, za koju ne znamo što sadrži, dok ne odemo na tamo. Iz cvijeta života sinoć sam otkinula tek izrasle latice i htjela ih baciti pred tebe. Zastala sam. Kompas nije pokazivao u tvom

smjeru i okrenula sam se tamnoj strani duše… Kako se lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane tame. Volim tamu, jer oči duše su mi preosjetljive, a ružin grm još uvijek skriva tajnu paukove

mreže u koju me upliće zov divljine. Iz unutarnje vatre života izronio je moj crni Mjesec i zacrnio zelene livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod mog balkona. Suoči se, Shadow, sa sobom i prestraši se tog suočavanja! Kao krug svega, osjetila sam se opet poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj beznađa, opet sam stavljala na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtala novi pravac toka rijeke života. Ne bih se željela više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne mogu zaboraviti taj osjećaj destrukcije kad sam iza ogledala ugledala – svoje lice. To nije bilo moje lice, to je bilo

lice mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa mojom dušom, to je bio netko koga ne poznam. Je li to podsvijest poslala čudne

poruke? Jesu li moje oči bile kao žute zmijske oči koje su se ogledale i zadavale mi ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio put bez povratka da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i

prekrila sve sa svojih sedam plavih velova. Skinula sam sinoć taj sedmi veo, ali ne do kraja… Sve je počelo kad sam Vanessi napisala, da se kad-tad moram početi suočavati sa svojom santom leda…Nisam ti, dragi, mogla reći sinoć, nisam mogla staviti taj crni prsten na svoju

ruku…Morala sam to drugačije napraviti, ali odabrala sam najgoru opciju – destrukciju i autodestrukciju. Znam da ćeš mi pomoći u lišavanju ovog tereta, znam da ćeš biti mekan i podatan kao ova noć što dolazi, zham

da ćeš iz čistog etera izbiti onu slatku šifru mog imena i pokazati mi pravi smjer. Znam, dušo duše, da ćeš to učiniti, jer jedino si mi ti vjerna – moja duša, koja tihim cvrkutom briše tamnu tamu i ovaj raskol u meni pretvara

u most do mene same. Na teži način uvijek dobivam život… Na onaj surov i težak način učim sebe o sebi. I onda kad svoje tijelo darujem Zemlji, znam, neće biti uzalud. Mogu reći, pogledala sam sinoć iza



ogledala, suočila sam se sa svojim demonom u sebi i pozdravila ga jutros opraštajući mu što sam mu dopustila da me zavede. Otkrivajući

svoje pravo lice, skidajući veo po veo tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidim plavo nebo, u svakom velu vidim šansu za izlazak sa mračnog dna

ponora. Ta istina, koju oblačim kao odjeću duše, uvijek me spasi od mene same… Vani ljeto caruje u svom sjaju, tvoj zlatan prsten na mojoj ruci daje mi putokaz da se uvijek trebam suočiti prvo sa sobom… Kad se suočim sa sobom, sve drugo će se izbalansirati samo od sebe, jer jedino sebi ne mogu lagati, jedino sebe ne mogu poricati, jedino sebe ne mogu

skrivati – od sebe same. Kad bih to učinila, ja onda nisam ja, ja onda nemam sebe i tad je život bez smisla. S radošću i tugom pozdravljam ovo ogledalo života koje mi je pokazalo taj tren – mene onakvu kakva

nikad više ne želim biti.

Raj

Kad hodaš mojim tragovima,ne sanjaj moje snove,

ne uzimaj dio mog daha,ne pretvaraj moju riječ u svoju,

uzmi dio zvjezdanog prahai pozlati njime dušu moju.

Ne zaobilazi izgovorei ne zaboravi,

moji snovi su onošto moj život tvore.

Kad se zapitaš jednog dana,kako ćeš opisati izlazak Sunca

iza zavjese Univerzuma,znaj da nikad toliko bilo nije

pitanja u mojim očimakao kad sam gledala,

a nisam vidjela,kao kad sam osjećala,

a nisam se sjećala.

Negdje izvan prostoragdje Sunce ne dolazi

i gdje ptica na rame ne silazi,mudar stih zauzima mjestokao kralj na izlizani prijestol



i zavađa me da mu se odazovem,divne snove u sjećanja dozovem.

Zlatan disk razapinje svoje zrakeu daljinu me odvlači njegov sjaj,a ti, kad hodaš mojim tragovma,

ne remeti taj unutarnji raj.

Znaj, to je zemlja vilinskauzalud pokušavaš tu viziju dotaći,

jedino kad sam ti srcu bliskau tom raju – i mene ćeš naći.

Znam (anđelu kerubinu Razielu)

Znam da postojiš, negdje iza menekad hodam cestom, lagano me pratiš

i tih si poput sjene,ako skrenem, ti me pravom putu vratiš.

Osjećam tvoju toplinu u sebikad je duša ogrnuta bijelom bojom

i ni za što te mijenjala ne bih,jer me od rođenja zoveš svojom.

Znam da si u duši i kad je samapa ne zna kamo bi pošla,

zov kojim ponekad zove me tamanije staza kojom bih ja prošla.

Znam da se nalaziš uz moj putsvaki put kad otvorim oči zelene

i kao lahor takneš moj skut,jer određen si da paziš na mene.

Pričam s tobom u sebi noću,zahvalim se ili zamolim nešto lijepo,

osjetim te kad god hoćui onda kad greške radim slijepo.

Hvala ti, Anđele, za svaki danšto ga uz mene provodiš netremice

i činiš sve da je miran moj san



da novim jutrom sunce obasja moje lice.

Znam da postojiš i ne pitam se otkudponekad ni moje duše nema,

a kad se duša spremi na daleki putja ću uvijek biti tvoja tema.

Vrane

Ispod tamnog zvjezdanog nebarazletjele se crne vrane u noć

i bile su baš ono što mi sad treba,jer neumoljivo pokazuju svoju moć.

Gledam vrane kako nebu lete,svaka juri svojim stilom leta

pa se pitam: ‘kamo to ideš, svijete?i što to tebe, u tvojoj duši, smeta?'

Vjerujem da svaka vrana svoju priču imakad se nađe sa sličnom vranom u sebi,

ali kako su crne i čine se sličnima,u to se društvo petljala ja ne bih. :)

I tako gledam i vidim jednu dušušto se sama sa svojom sjenom bori,

sad će rima donijeti vjetrove što pušu,jer ova pjesmica svojim jezikom zbori.

Smiješno mi je što se ne vidi svjetlo,a o njemu se nižu tolike priče,

ono bi i samo doći htjelo,ali u takvoj duši samo tama niče.

Led je okovao takvu dušu jadnušto molitvu srca ne pozna i ne želi,stalno je vidim beskrajno gladnu

kao što se snijeg na planinama bijeli.

Ne možeš izbjeći takve loše ljudejer ih mnogo ima na našem putu,

ali možeš učiniti da tebi dobro budei da ne naletiš na takvu dušu ljutu.



Vratit će se opet zlatna vremenakad smo znali sve ono što nam treba

bit će opet toplih ruku oko ramenai sunca i sjaja i ljepote neba.

(napisano: VIII mj.2010.)

Anđele mili

Anđele mili, milošću me zakrilii ne daj više nikada

da bude loše kao tada,već pomozi mojoj bijednoj duši

da mi se svijet ne sruši.

Pomozi, anđele mili,da iz knjige života čitam bolje,

ali nikad protiv Božje voljei zatvori sve tamne stazeda ih noge više ne gaze.

Anđele mili, milošću me zakrilizatvori sve tamne strane svijeta,

neka bude po milosti Božjojkako sada, tako i do svršetka svijeta.

(napisano: 16.12.2009. u 13,00h)

Ljubazna maska postojanja

Zaustavi me na tren, izvuci iz mene onaj tračak svjetlosti što već odavno spava i zaboravljen je u zadnjoj pretkomori srca koje opet neujednačeno

preskače svoje dobro poznate ritmove. Kao nitko drugi, ti znaš staviti zapreku pred moju tamu i usmjeriti je dalje od pravca kretanja duše.

Ostala sam blijedog lica i ledenog daha stajati na mjesečnoj stazi što me odvlačila u moje bezdane. Tišina se igra pa zlatnim notama umiruje ove

vihore što opet dolaze iz beskraja i razapinju me daljinama. U nepostojećem zrcalu svijesti pregledavam konture mog lica, dok se

iznad grada naginje nebo sliveno sa Dušom i oduzima slovo po slovo tvog imena. Kako bih te zadržala u toj razlomljenoj liniji na dlanu i protumačila znakove neba koje mi nije naklonjeno baš ovih dana?

Zaboravit ću one stare kletve, proći ću i večeras kroz bijele magle što su se kao koprene razasule iznad mog balkona, prekrile drveće pa se čini, vjenčanje li je to Mjeseca i Noći ili je meni vrijeme opet u snove poći?



Ispod maske ljubaznosti teško diše Duša i opet se oduzima sama od sebe, luta kroz bijele magle, sanja o čudnom plemenu koje živi u

neprohodnim šumama nježnosti pa se zaustavlja baš tamo gdje je Longinovo koplje probilo bedro i gdje se razlila krv boje ruže. Još uvijek tu zastanem kad dodirnem bolno mjesto na Duši i umirem svaki puta u

sjećanju na ljubaznu masku postojanja.



O A U T O I C I

Jadranka Varga, rođena 5.5.1957. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS.

Od 1976. godine je zaposlena, živi i radi u Zagrebu, udata, bez djece.

Poeziju piše od 1969. godine kad je napisala svoje prve 3 pjesme i od

tad se nije zaustavila.

Zbirka pjesama, «Sjena duše» nastajala je u razdoblju od 2003. do

2011. godine i prožima 8 godina njenog života, okrećući je njoj samoj u

njen jedinstven izričaj refleksivno-ljubavne poezije, čije objavljivanje je

krenulo na internetu na web stranici

http://shadowofsoul.blog.hr

da bi se nastavilo pisanjem i izvan gore naveden web stranice.




Z A H V A L A A U T O R I C E

Kako je ovo moja prva knjiga, željela bih se zahvaliti sljedećim osobama

koje su mi bile velika pomoć oko stvaranja te izdavanja Sjene duše:

1. moja mama, koje više nema, uvijek je vjerovala u mene i

podržavala moje pisanje,

2. moj tata, kojeg isto više nema, vjerovao je u moju upornost i

temeljitost,

3. moj suprug Davor, inspiracija većine tekstova Sjene duše, uz čiju

pomoć i vjerovanje mogu prolistati ovu Sjenu duše,

4. gospođa Dijana Jelčić, izuzetna žena, carica izričaja, kako je

zovem i od koje sam naučila kako se može doživjeti osjećanje

osjećaja,

5. gospodin Zdenko Jelčić, suprug gđe. Dijane Jelčić, naš

prosljavljeni filmski i kazališni glumac i književnik, bez čije pomoći,

lekture, uredništva i uvodnih riječi bi ova Sjena duše bila zakinuta

za predivnu recenziju,

6. teta Ramona, vječna prijateljica i mamina prijateljica, moja je

druga mama, koja je uvijek vjerovala u mene i podržavala me u

svemu, jer je znala da ću ono što odlučim i provesti u djelo,

7. moj blog http://shadowofsoul.blog.hr gdje su i nastajali ovi

stihovi i gdje sam ulazila u moj noćni svijet mašte i snova.

8. ... i na kraju... Ljubav, kao Ljubav, koja mi se poklonila u svojoj

uzvišenosti...

Jadranka Varga

Španjolska 1, 10090 Zagreb

091 555 92 88

3456 535



Documents

sjena duše bez slika