KNJIŽEVNOUMJETNIČKI FUNKCIONALNI STIL

PREREGISTRACIJA- Pod preregistracijom podrazumijeva se mogućnost preuzimanja bilo kojeg registra u književnoumjetničkom tekstu, pri čemu književni tekst može generirati značenja i situacije, zapravo, virtualni svijet, putem jezika. S jedne strane, takav postupak stvara dodatni nivo značenja književnoumjetničkog teksta, dok sa druge strane preuzeti elementi u novom okruženju poprimaju nove karakteristike, odnosno novi semantički i stilistički potencija.

STILIZACIJA- pojam koji je relativno blizak pojmu preregistracije. Njena je priroda također metatekstualna, s tim što je preregistracija postupak preuzimanja drugog tipa registra u jedan osnovni registar, a stilizacja je metakreativni žanr. Nju karakterizra oponašanje jezičnih sredstava karakterističnih za jedan tip jezične realizacije u svrhu ostvarivanja određene umjetničke funkcije. U književosti, stilizacija se javlja kao oponašanje neke forme, zatim kao oponašanje karakterističnog stila nekog pravca, nekog djela ili nekog pisca. Ona se može prepoznati i kao specifična govorna karakterizacija, uz niz tipičnih jezičnih sredstava i slično.

SKAZ- jedan od slučajeva stilizacije. Skaz je uvođenje pripovjedača u tekst, uz očuvanje svih karakterističnih jezičnih osobina koje taj lik smještaju u neku sredinu, u određeno doba, socijalnu skupinu i slično.

KNJIŽEVNOUMJETNIČKI TEKST KAO CJELOVIT ZNAK- Za Lotmana, književni tekst jeste cjelovit znak, a svi pojedinačni prirodnojezični znakovi u njemu su samo elementi znaka. U stvari, književni tekst čita se dvorazinski: na prvoj razini on se čita ka svaki tekst na prirodnom jeziku; na drugoj razini on se čita kao cjelovit umjetnički znak.

U književnoumjetničkom tekstu moguće je izdvojiti i STILSKU DOMINANTU , koja podrazumijeva onaj element stila toga teksta kojem su potčinjeni svi drugi njegovi elementi. Funkciju stilske dominante mogu imati svi elementi stila književnoumjetničkog teksta. Stilska dominanta nekih tekstova jesu retorička pitanja, u drugima su to elementi ekspresivne sintakse, npr. parcelacija, dok u trećima takvu ulogu imaju neke figura- npr. gradacija ili metafora.

PROZNI PODSTIL

U prozi je posebno značajna govorna karakterizacija likova, zatim funkcioniranje tačke gledišta i problemi kompozicije uopće, uz to i čitav niz drugih stilogenih postupaka.

GOVORNA KARAKTERIZACIJA LIKOVA- Individualni piščev stil bitno se može karakterizirati na osnovu odnosa prema govoru likova. Postoje pisci kojima govorna karakterizacija likova nije svojstvena, tako da različiti likovi slično govore, a opći tonalitet teksta prilagođen je govoru pisca.

Pod TUĐIM GOVOROM podrazumijeva se prikazani govor, tj. govor/iskaz nekog emitenta poruke što ga prikazuje drugi emitent poruke u vlastitom govoru/iskazu. Drugim riječima, to je govor u govoru, i govor o govoru, što znači da mu je priroda uvijek dijaloška i metatekstualna. U književnoumjetničkom tekstu razlikujemo dva osnovna tipa govora: autorski govor i govor likova.

GOVOR LIKOVA- Uključuje i slučajeve postojanja pripovjedača u tekstu, i to u različitim varijacijama tog oblika- od pripovjedača u nekim segmentima teksta pa do dosljednje “Ja-forme” u vidu skaza. SKAZ ili kazivanje jeste forma kod koje je uveden pripovjedač kao funkcionalni lik koji pripovijeda u prvome licu jednine, uz dosljedno prenošenje svih obilježja njegovog individualnog stila; u takvim tekstovima autorski govor sveden je na nulu, a to potpuo ukidanje ravnoteže u korist govora likova svojevrsni je stilogeni postupak.Govor likova realizira se prije svega u vidu UPRAVNOG GOVORA, pri čemu autor dosljedno prenosi i formu i sadržaj iskaza lika, s tim što uz to može dati i svoj komentar, dopuniti karakteristike tog iskaza koje se nisu mogle učiniti vidljivim drukčije. Autor može prepričati govor lika, prikazati njegov sadržaj uz promjenu forme, što znači- prilagoditi ga vlastitom govoru; u takvim slučajevima riječ je o formi NEUPRAVNOG GOVORA . Neupravni govor jeste prepričavanje, u trećem je licu, uz niz drugih promjena.NEUPRAVNI UPRAVNI GOVOR (SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR)- U ovom tipu dolazi do miješanja osobina upravnog i neupravnog govora, do njihovog stapanja u specifično stilsko dvoglasje. Takav govor nije odvojen navodnicima i u formi je trećeg lica, ali čuva sve ostale govorne karakteristike, emocionalnu markiranost iskaza lika.

AUTORSKI GOVOR- On posjeduje određena pravila uvođenja tuđeg govora u svoj kontekst, a ta pravila variraju od općejezičnih do specifičnih, posebno stilogenih u nekim tekstovima. Problem tuđeg govora tijesno je povezan i sa pitanjem tačke gledišta; kada u tekstu dominiraju jezična obilježja tuđeg govora, po pravilu se radi o uvođenju tačke gledišta na frazeološkom planu.Bahtin razlikuje dva dominantna stila u prenošenju tuđeg govora- LINEARNI STIL, koji se odlikuje oštrom razgraničenošću autorskog konteksta i tuđeg govora, pri čemu je tuđi govor prilagođen i jezični autorskom, nema ili veoma malo ima govorne karakterizacije likova, i SLIKARSKI STIL, koji se odlikuje oslabljenjem granica između autorskog i tuđeg govora sve većom zastupljenošću govorne karakterizacije likova, a u svom krajnjem dometu ovaj stil pokazuje rastvaranje autorskog govora u tuđem govoru, pojavu pripovjedača, čija je pozicija često neobuzdana i daleko od pozicije svevidećeg pripovjedača-

FUNKCIONIRANJE STRANOG ILI VJEŠTAČKOG JEZIKA U KNJIŽEVNOUMJETNIČKOM TEKSTU- Poseban stilski efekt ima uvođenje drugog prirodnog jezika u djelo koje je napisano na jednom jeziku. Ovaj postupak može imati nekoliko funkcija od kojih su najznačajnije ove:

1. govorna karakterizacija likova- strani jezik služi piscu za prikazivanje jedne epohe, društvene sredine ili za govornu karakterizaciju likova;

2. oneobičavanje, tj. stvaranje začudnosti- funkciju stvaranja začudnosti po pravilu prati uvođenje stranog jezika u književnoumjetnički tekst. Tako oneobičen tekst uvijek se percipira deautomatizirano, čitalac se na njemu zadržava, analizira ga, prevodi, smješta u određeni kontekst;

3. stvaranje komičnog efekta- komičan efekt (uz niz drugih funkcija) ima uvođenje dvojezičnosti;

Poseban postupak jeste stvaranje vještačkog, izmišljenog jezika. Pisac stvara fiktivni jezik iuvodi ga u svoj tekst kao realnu činjenicu. Na izvjestan način i elementi takvog jezika zapravo se mogu tumačiti kao prazni (vakantni) citati u književnoumjetničkom tekstu i uvijek im je imanentna metatekstualnost. Svrha takvog postupka je stvaranje začudnosti.

ELIPTIČNE I NEPOTPUNE REČENICE- Svojstvo su kolokvijalnog diskursa, u kojem se često elidiraju redudantni elementi. Jasno je da takva elipsa nije figurativna i da može poslužiti samo u svrhu prikazivanja kolokvijalne markiranosti teksta. Međutim, drukčije je sa elipsom kao figurom. Figurativno je, dakle stilogeno, svako izostavljanje dijela iskaza koji je sa stanovišta sintaksičke i semantičke informacije bitan. Slično je i sa naglim prekidom rečenice, koji je začudan i po tome što

zahtijeva angažman adresata u uspostavljanju kraja rečenice.

KUMULACIJA I GRADACIJA- Stilistički efekt kumulacije počiva na markiranom proširivanju pojedinih dijelova iskaza; takav prošireni, kumulirani dio iskaza usljed redupliciranja sintaksičke pozicije opaža se kao stilogen.

RETORIČKA PITANJA- Njihova je funkcija u sistemu stilskih figura i inače ambigvitetna: s jedne strane, ova pitanja pogodna su za argumentativnu, ubjeđivačku funkciju, a s druge strane ona su također snažno emocionalno markirana. Podvrsta retoričkog pitanja, DIJALOGIZAM, je kada govornik sam sebi postavlja pitanja i odgovara na njih. HIPOFORA- govornik fingira dijalog; u pitanju je sadržano tuđe mišljenje, a ne govornikovo, a u odgovoru (ANTIHIPOFORI) govornik to mišljenje pobija.

PODSTIL POEZIJE

– Jezik poezije suprotstavljen je u proznom i dramskom jeziku već po svojoj formalnoj strukturi: poezija se bilježi u stihovima i strofama, što određuje njenu karakteristilnu grafijsku prirodu, a bez obzira na prisustvo/odsutnost rime, uvijek se odlikuje i specifičnom ritmo-melodijskom strukturom. Poetski jezik je veoma složen, složeniji od prirodnog jezika. Jedna pjesma koja se sastoji samo od nekoliko stihova može prenijeti izuzetno veliku količinu informacija, mnogo veću nego što svakodnevni, nepoetski govor može prenijeti u znatno dužem tekstu. Jezični znak u poeziji nije jednak znaku prirodnog jezika, već je u osnovi ikoničan. Svi fonemi koji čine neku riječ u stihu dobijaju semantiku te riječi, te je zato moguće govoriti o glasovnom simbolizmu.

GRAMATIČKI PARALELIZAM I GRAMATIČKE OPOZICIJE- Stilogen postupak može se prepoznati u slučajevima eliminiranja pojedinih gramatičkih kategorija u pjesmi, što se percipira kao svojevrsni minus-postupak. U tzv. bezglagolskoj poeziji, u kojoj dominiraju imenske vrste riječi, odsustvo glagola također je stilogen postupak. Kao gramatičke figure mogu dolaziti opozicije ličnih zamjenica, formi lica, vremena, glagolskih načina, tipa imenica i sl. Nasuprot tome postupku nalazi se gramatički paralelizam.

FONETSKO-FONOLOŠKA I LEKSIČKA PONAVLJANJA U STIHU- Stilogenost interpunkcijskih postupaka zastupljena je kod različitih pjesnika i može imati raznovrsne varijacije. Jedan od takvih postupaka jeste potpuno izostavljanje interpunkcijskih znakova, gdje takav minus-postupak bitno određuje individualni pjesnikov stil. Obrnuto, interpunkcijski znaci na neočekivanim mjestima i njihovana povećana frekvencija također postaju stilogeni. Crtica uvjetuje isprekidanost ritma, naglašenost pojedinih riječi i prepoznatljivu, cvetajevsku strukturu stiha. Ponavljanje elemenata u stihu ne znači da ti elementi imaju uvijek istu semantiku, istu funkciju: oni su dati na različitim mjestima, u različitim mikrokontekstima, te se ispostavlja da i oni funkcioniraju različito.

RIMA- predstavlja specifičan fenomen podudaranja glasovnog sklopa na kraju stiha i semantičkog nepodudaranja, usljed čega se stvara napetost smisla, a time i figurativnost teksta.Ritmo-melodijski aspekt stihova: metar, rima i intonacija tijesno su povezani, tako da i poezija koja formalno spada u slobodne stihove ima prepoznatljiv ritam, različit od onoga u prozi. Metar je jedno od sredstava oneobičavanja teksta, privlačenja pažnje.

PODSTIL DRAME

Drama u stilističkim proučavanjima sve više privlači pažnju zbog niza svojih osobenosti, prije svega zato što je ona podstil sa najvećim stepenom konverzacije i dijalogičnosti. U drami dominira dijalog i monolog, dok je autorski govor u drugom planu, zabilježen u formi didaskalija i autorskih remarki. Nasuprot svakodnevnom, tzv. prirodnom dijalogu, obično se izdvajaju dva vida dijaloga- filozofski i dramski dijalog. I svakodnevni i dramski dijalog podrazumijevaju određenu razmjenu informacija ili usluga. Oba tipa dijaloga odlikuju se izrazitom deiktičnošću. DEIKTIČNOST omogućava dramskome djalogu “aktivnu” ulogu prije nego deskriptivnu, ona je institucionalizirana u izvorima drame kao nužni uvjet nenarativne forme. Bazična shema drame može se prikazati kao ja-ti-ovdje-sada, pri čemu govorni subjekt svaki put uspostavlja nanovo sva četiri elementa prema sebi. Dramski dijalog nikada nije identičan dijalogu u razgovornom stilu, ali se često koristi nekim elementima razgovornog dijaloga, uz postupak preregistracije. Šutnja unutar dijaloga može pokazivati različita raspoloženja, izražavati različita značenja. Naročito markiranu šutnju nalazimo u predstavama, gdje je ona snažno stilsko sredstvo, više nego u pisanom tekstu.

Osnovne razlike između razgovornog i dramskog dijaloga mogu se svesti na sljedeće:1. dramski dijalog implicira konflikt, pri čemu je taj konflikt bitan pokretač zapleta;

konverzacijski dijalog u prvom planu ima kooperativnost, tako da je veliki broj dijaloga koji ne prenose neku značajnu informaciju;

2. fatička funkcija može biti zastupljena u oba tipa dijaloga, ali mnogo je značajnija kao konstanta svakodnevne konverzacije; u dramskom dijalogu ona ima funkciju oneobičavanja, odnosno stvaranja komičnog efekta;

3. dramski dijalog uvijek nastaje na fonu dvostruke komunikacije, uvijek ima u vidu publiku/čitatelje;

4. svakodnevni dijalog pokazuje više digresija, prekinutih rečenica, upadanja u riječ, simultanog govora, nepoštovanja tematske kohezije, nepotrebnih ponavljanja itd. Dramski dijalozi obično pokazuju usmjerenost ka osnovnom komunikativnom cilju, u funkciji su razvoja radnje, ne mogu se sve vrijeme simultano odvijati:

5. dramski dijalog u funkciji je realizacije poetske/estetske funkcije jezika.

GRICEOVO NAČELO KOOPERATIVNOSTI U DRAMI- Dramski dijalog često krši maksime (modalitet, kvalitet, kvantitet i relevantnost), poigrava se njima, a u centru pozornosti nalazi se dramski sukob. Jedan od tipičnih načina za izražavanje dramskog sukova jeste narušavanje Griceovih maksima u dijalogu, čiji je rezultat stvaranje začudnosti. Začudnost, tj. dezautomatizacija, koja je bazični princip svakog književnoumjetničkog teksta, suprotstavlja dramski dijalog svakodnevnom dijalogu. Funkcija narušavanja maksime kvaliteta u funkciji je stvaranja komičnog efekta. Narušavanje maksime kvantiteta pokazuje ulogu obrasca moći, npr. kada jedan lik stalno prekida drugog, dolazi do narušavanja kvantiteta dijaloga, a samim tim jedan lik pokazuje moć u odnosu na drugog. Narušavanje maksime relevantnosti jeste postupak kojim se često koriste dramski pisci radi stvaranja efekta začudnosti.

FATIČKA FUNKCIJA- izuzetno je značajna za svakodnevnu konverzaciju. I fatička funkcija ima svoja pravila, koja podrazumijevaju da razgovor treba voditi na opće teme, ne na lične ili na one koje bi mogle biti izvor potencijalnog konflikta. Drukčiju funkciju fatička funkcija ima kada popunjava pauzu, šutnju, ili kada služi za stvaranje komičnog efekta.

STRUKTURA MOĆI I SMJENJIVANJE REPLIKA- Smjenjivanje sugovornika u dijalogu, zajedno sa stilskim obilježjima njihovog idiolekta, te sa načinom oslovljavanja i vrstom govornih aktova koji dominiraju u replikama, predstavlja elemente koji mogu pomoći u određivanju dominantnih i potčinjenih likova u drami, odnosno preokrete u tom smislu u pojedinim scenama. Šutnja u konverzaciji i drami također može biti sredstvo za pokazivanje odnosa moći/subordinacije. Pri tome isti znak- šutnja- može biti polisemičan. U nekim slučajevima šutnja označava ljutnju jednog sugovornika, u drugima ona je izraz njegove subordiniranosti.

DIDASKALIJE su važan dio dramskog teksta, one uvode uputstva za izvođenje drame, autorove komentare o likovima i njihovom ponašanju. Stilski tonalitet autorskog teksta različit je kod različitih autora. Dok su negdje uputstva štura, a stil im prije svega ima informativnu i pragmatičnu vrijednost, dotle ima dramskih pisaca koji didaskalijama posvećuju veliku pažnju, tako da i one posjeduju estetsku funkciju. Na drugom polu stoje dramski tekstovi koj kojih su didaskalije svedene na minimum, a stil je neproziran, potpuno u drugom planu.

FONOSTILISTIKA

Nubeckoj je fonologiju podijelio na 3 dijela:– reprezentativna fonologija (proučavala bi foneme kao objektivne elemente);– apelativna fonologija (ima zadatak proučavanje fonetskih varijanti s obzirom na utisak koji

one treba da ostave na slušaoca);– ekspresivna fonologija (promatrala bi način izgovora, intonaciju, pauze i sl. sa stanovišta

govornika)

KLJUČNE OBLASTI U FONOSTILISTICI:– pitanja različitih stilova izgovora, uključujući i prozodijske elemente;– glasovni simbolizam i poetska funkcija glasova;

Zvanični stil odlikuje se po pravilu punim izgovorom, sporijim tempom, dok nezvanični stilovi podrazumijevaju brži tempo, nepotpuni izgovor sa većom redukcijom samoglasnika, gubljenjem pojedinih fonema i sl.Fonostilistički postupci služe za govornu karakterizaciju lika u književnoumjetničkom tekstu, odnosno govornog lica u svim stilovima. Pisac može ukazati posredno na neke osobine govora svoga lika, ali može to učiniti i neposredno, u upravnom govoru lika.

GLASOVNI SIMBOLIZAM- Fonemi sami po sebi ne nose značenje. Ipak, oni mogu zahvaljujući nekim svojim stvarnim svojstvima, diferencijalnim obilježjima, i sami po sebi, u određenom kontekstu evocirati i potencirati neka značenja. Tako se obično matra da se akustički red vokala može dovesti u korelaciju sa određenim semantičkim redom. Razlikuju se 4 osnovna tipa glasovnog simbolizma:

– tjelesni glasovni simbolizam;– imitativni glasovni simbolizam;– sintezijski glasovni simbolizam;– konvencionalni glasovni simbolizam.

Glasovni simbolizam u književnosti ima prije svega estetsku/poetsku funkciju, u persuasivnim tekstovima ubjeđivačku, a u svakodnevnom govoru on može imati ekspresivnu ili metakomunikativnu funkciju.

IMITATIVI- onomatopeje u stripovima; kao vrste riječi, imitativi načešće dolaze u poziciji imenica, ideofona, grafičkih ideofona, adverba ili glagola, s tim što se može govoriti o tzv. glagolskim uzvicima kao kombinaciji glagola i uzvika.REDUPLIKACIJE- mogu biti potpune (kuc, kuc), ili djelomične, uz eventualnu zamjenu vokala (pljus-pljas).SLIKANJE GLASOVIMA- glasovni simbolizam u književnoumjetničkom stilu, naročito u poeziji, ima za cilj ili stvaranje zvučne slike koja odgovara sadržaju stilova ili da ponavljanjem glasova koji dominiraju u ključnoj i tematskim riječima stihova stalno potenciraju važnost tih riječi.

Glasovni simbolizam je u funkciji stvaranja eufonije (milozvučnosti), koja uz ritmo-melodijsku liniju stihova predstavlja važan element ukupne estetske funkcije poezije. Fonostilistika ne može zanemariti ni prozodijske osobine govora, intonaciju, tempo, ritam i sl. Tek u kombinaciji sa ovim svojstvima glasovi dobijaju svoju osmišljenost, tek onda može se govoriti o potpunoj fonostilističkoj analizi.

GRAFOSTILISTIKA

Pismo je vezano za govor, a različiti stilogeni postupci na ovome planu predmet su proučavanja te discipline. Zadatak grafostilistike jeste da promatra stilogene jedinice, GRAFOSTILEME, na ovome planu. Čitav niz vrednota govornog jezika ostaje izvan granica pisma. Različiti tipovi teksta pokušavaju zabilježiti osobine govora ili pomoću grafičkih sredstava nadoknaditi odsustvo fonetsko-fonoloških obilježja. Ovo se naročito često sreće u stripovima, koji su razvili čitav sistem grafostilema, zatim u nekim tipovima poezije, u reklamama, naslovima u žurnalističkim tekstovima i sl.

LEKSIČKA STILISTIKA (LEKSIKOSTILISTIKA)

Leksikostilistika ima veoma široko područje djelovanja, a tijesno je povezana sa leksikologijom, semantikom i leksikografijom. Značajno područje ove oblasti jeste izučavanje leksema jednog jezika s obzirom na njihovu emocionalno-ekspresivnu, funkcionalno-stilsku i registarsku karakterizaciju.DENOTACIJA (ili DESIGNACIJA) podrazumijeva osnovno značenje riječi, ekstenzivno ili eksplicitno- značenje koje prihvaćaju svi govornici nekog jezika, dok se KONOTACIJA naziva još i intenzivnim ili implicitnim značenjem riječi. Konotativno značenje podrazumijeva sve dodatne komponente leksičkog značenja. U leksiku sa konotacijom spadaju:

– emocionalno-ekspresivna leksika;– leksika sa određenom funkcionalno-stilskom markiranošću;– profesionalizmi;– neologizmi i arhaizmi;– žargonizmi, argotizmi;– dijalektizmi, egzotizmi, itd.

EMOCIONALNO EKSPRESIVNA LEKSIKA u užem smislu je leksika koja izražava emocije, subjektivni stav govornika. Ekspresivnost mogu posjedovati lekseme iz svih navedenih grupa, što će ovisiti o upotrebi, kontekstu, cilju teksta. Ekspresivnost se dijeli na inherentnu (deminutivi i augmentativi, odnosno pejorativi i hipokristici, vulgarizmi i psovke, žargonizmi i argotizmi, arhaizmi, frazemi, onomatopeizmi) i kontekstnu (figurativna upotreba riječi- metafore, metonimije,

hiperbole, litote i drugi tropi).

Stilistiku najviše zanimaju nepotpuni sinonimi, koji se razlikuju po semantičkim ili stilističkim svojstvima.KOLOKACIJA- kombinacija leksema. Svaki jezik ima određena pravila kolokacije, uvjetovana semantičkim svojstvima riječi. Stilistiku će posebno zanimati ustaljene kolokacije, ali i one koje se mogu smatrati devijantnima, odnosno stilski inormativnima.

NADLEKSIKALIZACIJA- podrazumijeva se postojanje zalihe sinonima za neki pojam, a ona nastaje kada je neki pojam ili grupa pojmova, odnosno neko semantičko polje, izuzetno važno za određenu kulturu.NEDOVOLJNA LEKSIKALIZACIJA- implicira nedostatak prave riječi ili grupe riječi za označavanje određenih pojmova. U svakodnevnom govoru sa nedovoljnom leksikalizacijom susrećemo se kada govornik u trenutku ne može da se sjeti odgovarajuće riječi. Ovo može postati stilski postupak u književnoumjetničkom stilu, pri čemu ima dva osnovna efekta: stvaranje komičnog efekta i govorna karakterizacija lika.

ŽARGONIZMI- Pod žargonom obično se podrazumijeva specifična stilski markirana vrsta upotrebe jezika, i to vrsta koja se ograničava na određene socijalne grupe. Žargo je uvijek prostorno i vremenski ograničen, tako da neki žargonski elementi nakon izvjesnog vremena prelaze u neutralnu leksiku. Žargon ima više funkcija, prije svega sociolingvističkih: upotreba istog žargona svjedoči o pripadnosti grupi. Žargon uvijek označava opoziciju prema neutralnom, pa prema tome i bezbojnom govoru većine. Žargon se može pojaviti i u drugim stilovima, i to sa različitim funkcijama: stvaranje komičnog efekta, govorna karakterizacija likova, ubjeđivačka funkcija u reklami, osvježenje u novinskom stilu naročito u omladinskoj štampi i u jeziku drugih medija. ARGOTIZMI se vezuju za sferu argoa, tajnog jezika marginalnih društvenih grupa (narkomana, lopova i sl.). Ponegdje se distinkcija između argoa i žargona ne uspostavlja, budući da su principi formiranja riječi isti. Specifičan oblik žargona jeste šatrovaćki govor, tj. takav govor kod koga se permutacijom slogova ostvaruje oneobičena leksika (đido mova- dođi 'vamo).

VULGARIZMI, PSOVKE, EROTONIMI- Psovke i vulgarizmi nisu obavezan dio razgovornog stila, ali u njemu se najčešće javljaju. Psovke i vulgarizmi pripadaju sferi emocionalnog i ekspresivnog govora, a izrazito su negativno markirane. Osim razgovornog stila, one se javljaju u književnoumjetničkim tekstovima u svrhu stilizacije i govorne karakterizacije likova. U tom stilu ovi jezički elementi mogu imati funkciju stvaranja komičnog efekta. Prema Škiljanu, u nekim aspektima vulgarizmi su komunikacijski efektniji jer precizno imenuju predmete i pojave. Zanimljivo je da Levin smatra kako psovke u odnosu na neutralni iskaz imaju niz razlika: a.) stilski su sniženo markirane; b.) imaju dodatne semantičke konotacije koje neutralni iskaz nema; c.) predstavljaju svojevrsne “ilokucione činove psovanja”.Psovke su po pravilu kratke i sastoje se od samo jedne riječi ili od kratke fraze- mada se, kako to kaže Crystal, mogu zabilježiti i duže sekvence kod “vještih” psovača. Funkcije psovki mogu biti raznovrsne- od načina za ispoljavanje frustracije ili reakcije na šok, pa do ispoljavanja agresivnosti, dok u nekim slučajevima one predstavljaju svojevrsni znak pripadnosti nekoj grupi.Psovke i vulgarizmi predstavljaju narušavanje tabua, tako da nekad predstavljaju izraz potrebe za verbalnom slobodom, za prevazilaženje tradicionalnih ograničenja.EROTONIMI pripadaju grupi opscenih izraza, ali po svojoj specifičnoj ulozi i stilskoj vrijednosti zaslužuju da budu zasebno razmatrani. Riječ je o upotrebi riječi sa izrazitom erotskom konotacijom. Funkcija erotonima jeste stvaranje određene erotske atmosfere, ali prije svega sa estetskom funkcijom.

EUFEMIZMI I TABU RIJEČI- Eufemizam podrazumijeva upotrebu riječi ili izraza koji zamjenjuju vulgarizme, psovke ili tabu riječi, odnosno, baš eufemizmi se odnose na pojave i pojmove koji se smatraju suviše delikatnima. Eufemizam je ponekad blizak litoti, jer i ona znači ublažavanje tvrdnje. Pretjerana upotreba eufemizama govori o indirektnom stilu govornika, o njegovom nedostatku odlučnosti da stvari nazove pravim imenom. Riječ “tabu” pozajmljena je iz tonganskog jezika, gdje znači “sveto” ili “nedodirljivo”. Verbalni tabui poznati su u svim kulturama, a negdje su čak prošireni i na sferu ličnih imena.