UNIVEZITET U SARAJEVUFAKULTET POLITIČKIH NAUKA

KOLEGIJ SOCIJALNI RAD U KRIZNIM SITUACIJAMA

Predmet: Socijalni rad u kriznim situacijama

Društvene grupe sa asocijalnim ponašanjem u kriznim situacijama

Student: Mentor:Senad Kovačević Prof.dr. Dževad Termiz

Sarajevo, septembar 2013 godine.

Sadržaj

Uvod……………………………………………………………………… 3

Zlostavljanje i zanemarivanje djece u porodici……………………….. 5

Definiranje pojma zlostavljnje i zanemarivanje………………………. 5

Teoriski modeli objašnjenja zlostavljanja i zanemarivanja………….. 7

Zlostavljanje i zanemarivanje djece u Bosni i Hercegovini…………... 9

Ratni period…………………………………………………………….. 10

Postratni period………………………………………………………… 10

Podaci……………………………………………………………………. 11

Zakon o zaštiti nasilja u porodici……………………………………… 12

Preporuke……………………………………………………………….. 13

Problemi i rizici…………………………………………………………. 15

Preporuke……………………………………………………………….. 15

Eksploatacija djece................................................................................... 16

Nasilje nad djecom sa posebnim potrebama.......................................... 16

Zaključak………………………………………………………………... 18

Literatura………………………………………………………………... 20

2

Uvod

Društvena grupa1 je relativno trajan skup, ljudi međusobno povezanih, koji obavlja određenu društvenu funkciju ili zadovoljava neku čovekovu potrebu. Društvene grupe mogu biti veće ili manje, a smatra se da najmanja društvena grupa treba da ima bar tri člana.Čovek je društveno biće i kao takvo je uvek član društvene grupe, odnosno brojnih društvenih grupa preko kojih jeste pripadnik društvene zajednice.Unutar društvene grupe stvaraju se interakcije između pojedinaca i one su podložne određenim zakonitostima koje su predmet izučavanja sociologije, psihologije i socijalne psihologije.Svaku društvenu grupu karakteriše njena struktura i grupna dinamika. Neke društvene grupe su trajnijeg karaktera, a neke kratkotrajne dok se ne ostvari funkcija zbog koje je osnovana. Neke društvene grupe su dobrovoljne, dok su druge prinudne u zavisnosti kako je čovek u njih ušao. Svaka društvena grupa je manje ili više otvorena prema drugim društvenim grupama ili pojedincima.

Asocijalno ponašanje2 je pojam koji se koristi i različito definiše u društvenim naukama. Najšire posmatrano, obuhvata ona odstupanja u ponašanju koja označavaju neprihvatanje ili suprotstavljanje proklamovanim ili običajnim normama zajednice, bez obzira na formu, sadržaj ili posledice. Zato, kada govorimo o asocijalnom ponašanju, najčešće obuhvatamo široku skalu asocijalnih postupaka počev od pretjerane neposlušnosti u ranom detinjstvu do prestupničkog ponašanja. Tim ponašanjima zajedničko je da su okrenuta protiv okoline, društvenih normi i običaja što u bitnoj mjeri otežava ili onemogućava normalan rast i razvoj, a za posljedicu ima angažovanost različitih službi socijalne zaštite na prevenciji, otkrivanju, ispitivanju i tretmanu.Asocijalnost je obeležje pojedinca ili grupe koja ne može da prihvati opšte društvene norme, razvije društvena osećanja, ili da se prilagodi društvenim odnosima.

Pod kriznim situacijama ili izvanrednim situacijama podrazumijeva se one pojave koje mogu masovno ugroziti stanovnike (život i zdravlje), dobra i okoliš u ratu i u miru. U svim fazama procesa ovladavanja potreban je angažman niza državnih i privatnih organizacija i pojedinaca različitih specijalnosti. Zajednica se mora baviti krizama i prije nego se one dogode, a mora i pomoći u oporavku od posljedica kriza. Kao rezultat modernih promišljanja definirane su četiri faze sveukupnog upravljanja u krizama: ublaživanje, pripravnost, djelovanje i oporavak ili obnova. Upravljanje u krizama ili izvanrednim stanjima jedna je od najsloženijih ljudskih djelatnosti i nije ga jednostavno provoditi niti u mnogo bolje organiziranim zajednicama nego je Bosna i Hercegovina. Izlaz iz kriza postoji, no mnoštvo je prepreka boljem organiziranju za zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša u svim vrstama ugrožavanja (priroda, tehnologija, rat) iz jednostavnog razloga što mnogima neorganizirano društvo pogoduje za ostvarivanje nekih svojih interesa, za lov u mutnom.

1 www.sr.wikipedia.org2 Isto

3

Za svaku vrstu kriza ili izvanrednih stanja postoji niz specifičnih aktivnosti mjera koje treba primjenjivati u svim fazama upravljanja u izvanrednim stanjima. Te aktivnosti valja podrobno razraditi za svaku vrstu ugrožavanja. Razrada upravljanja u različitim kriznim stanjima zahtijeva okupljanje raznovrsnih stručnjaka ovisno o pojedinoj vrsti kriznih stanja. No, općenito, u izgradnji sistema za upravljanje u kriznim stanjima valja polaziti od slijedećih segmenata koje trebaju razraditi skupine stručnjaka za pojedina područja (rat, prirodne i tehnološke nesreće):

1.analizirati opasnosti (ugroženosti),2. uspostaviti ovlasti (odgovarajuće zakonodavstvo),3. definirati organizaciju svih sudionika u zaštiti i spašavanju,4. razraditi sustav komuniciranja,5. ustanoviti sve resurse za djelovanje,6. napraviti ukupan plan za djelovanje u slučaju kriznih stanja.

Organiziranost zemlje za obranu i zaštitu njezinih stanovnika, dobara i okoliša primarno je sigurnosno i državno pitanje svake pojedine zemlje. Stoga svaka zemlja tu aktivnost mora organizirati tako da bude najdjelotvornija u obavljanju svoje zadaće, a u skladu s najprečim zadacima u pojedinoj zemlji, uz što manje troškove, što je posebno važno za ratom osiromašeno stanovništvo BiH. Krizne situacija - i one uzrokovane od strane čovjeka i one prirodne - imaju destabilizirajući učinak na društva u kojima se pojavljuju. Ukoliko se kriznim situacijama ne upravlja učinkovito, mogu imati izravne trenutne kao i dugoročne posljedice koje mogu loše utjecati na razvoj, pojačati nejednakosti, uzrokovati političke nestabilnosti i utjecati na sigurnost u društvu. Mnoge zemlje su sve ranjivije na nasilne sukobe ili prirodne katastrofe koje mogu izbrisati desetljeća razvoja i dalje ukopati siromaštvo i nejednakosti.

Vjerojatno zbog neznanja o temeljima ranoga rasta i razvoja čovjeka, o njihovim potrebama i načinima komuniciranja s okolinom, uvriježena je predrasuda da dijete ništa ne razumije i svi događaji koje doživi u najranijoj dobi padaju u zaborav. To znači da djeca i ne predstavljaju poseban problem u kriznim situacijama te je dovoljno zadovoljiti njihove tjelesne potrebe - osigurati toplinu, hranu i spriječiti tjelesne bolesti. Na žalost, to nije tako. Istina, u najranijoj dobi djeca razumski vrlo slabo komuniciraju. Zbog toga je emocionalna komunikacija i potreba za ljubavlju i osjećajem sigurnosti i zaštićenosti prijeko potrebna za njihov daljnji rast i razvoj3. Na njima se gradi slika svijeta koji ih okružuje i slika o sebi samima - dakako, ako mogu vjerovati bližnjima, koliko su oni uspješni u komunikaciji i ako razumiju njihove potrebe i signale. Bez tih osjećaja i iskustava nema zdrava rasta i razvoja - djeca ne mogu preživjeti bez ljubavi. U kriznim situacijama djeca nerijetko ostaju bez primarnih skrbnika, a oni koji ostanu uz dijete nose teret traume i psiholoških posljedica koje duboko remete skladan razvoj ranoga odnosa roditelja i djeteta.

Sasvim je tačna konstatacija dr. sc. Duška Modlija da je: “Nasilje nad djecom svih oblika […] realnost današnjice i ozbiljan kriminalni fenomen, galopirajući teror bez granica. Ono

3 www.izloog.com

4

je danas globalni problem i izrazito sigurnosno pitanje vezano uz budućnost čovječanstva, jer djeca su naša budućnost. Društvena opasnosti i štetnost nasilja nad djecom je vrlo velika i rezultira dalekosežnim posljedicama.”4

Zlostavljanje i zanemarivanje djece u porodici

Različiti oblici zlostavljanja djece u porodici poznati su stoljećima, međutim tek je posljednjih tridesetak godina taj problem ozbiljno zainteresirao javnost i stručnjake. Danas se čak smatra da je zanemarivanje te tjelesno, psihičko i seksualno nasilje nad djecom u porodici jedan od najvećih problema savremenog društva (Archer i Brownw, 1988; Newberger i sur., 1986. i drugi). Mnoga djeca izložena su nekom od tih oblika nasilja i nebrige u vlastitom domu već od rođenja. Mnoga od njih osjećat će posljedice nasilja i nebrige čitavog života (Hunter i Killistrom, 1979; Rohner, 1984).Djeca koja su bila zlostavljana ili/i zanemarivana u djetinjstvu pokazuju čitav niz poremećaja u ličnosti i ponašanju: od školskog neuspijeha, agresivnosti, delinkvencije, pa do psihosomatski oboljenja. Razvijaju se u odrasle koji teško uspostavljaju zadovoljavajuće odnose s okolinom, češće zanemaruju i odbacuju vlastitu djecu i dr. (Rohner,1984; Wilson i Herrenstein, 1985; Ajduković i Pečnik, 1992).

Definiranje pojma zlostavljanje i zanemarivanje

Iako je veliki broj istraživanja, provedenih u svijetu, nedvosmisleno upozorio na negativne učinke zlostavljanja ili/i zanemarivanja djece u porodici, još uvijek postoje teškoće u definitanju ove pojave. Kada se govori o ugrožavanju djece u porodici, obično se razlikuje zlostavljanje i zanemarivanje. Pritom se u pravilu razlikuje tjelasni i emocionalni aspekt kod obje pojave (Milling Kinard, 1987.).5 Uz to se kao posebna kategorija ugroženog razvoja djece u porodici ističe seksualno zlostavljanje.Tjelesno zlostavljanje obično se označava kao ponašanje roditelja koje karakterizira prisutnost neslučajne povrede i iskazivanje otvorene tjelesne agresije prema djetetu. Može uključiti udaranje, gnječenje, paljenje, grebanje, davljenje, vezivanje, izlaganje visokoj

4 Modly Duško, «Prevencija nasilja nad djecom (kriminalistički aspekt)», Kriminalističke teme, Godište III, 2004, Broj 3-4, str. 715 Ajduković, M., Pečnik, N. (1994) Zlostavljanje i zanemarivanje djece u obitelji, Znanstveni članak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

5

temperature ili hladnoći, osjetilno preopterećenje (prejako svjetlo, zvuk, odbojni okusi), sprečavanje spavanja i drugo.Iako je pri određenju tjelesnog zlostavljanja još uvijek odlučujuća vidljiva tjelesna povreda, u današnje vrijeme se sve više naglašava važnost okolnosti i prirode samog ponašanja roditelja.

Zanemarivanje se u pravilu široko definira kao nebriga i propuštanje roditelja da zadovolje emocionalne i razvojne potrebe djeteta, uključujući potrebu za odgovarajučom ishranom, odječpm, smještajem, zdravstvenom brigom, obrazovanjem, intelektualnim poticanjem i emocionalnim razumijevanjem (White i sur.,1987).Dakle za razliku od zlostavljanja zanemarivanje je propuštanje da se nešto učini, a ne neposredno nanošenje povrede ili štete djetetu.Tako široka definicija zanemarivanja znači da gotovo svaki roditelj može sebi postaviti pitanje zakazuje li povremeno u zadovoljenju brojnih potreba djeteta, tj. Zanemaruje li povremeno svoje djete.Potrebno je naglasiti da se o zanemarivanju može govoriti tek kada nedostatak roditeljske brige ugrožava razvoj djeteta i njegovu psihosocijalnu ravnotežu. Uz to, zanemarivanje (uostalom kao i zlostavljanje) jest problem sa “relativnim” značenjem. Kriteriji za njhovu identifikaciju prilagođavaju se općoj kulturnoj razini, običajima, dominantnom sistemu vrijednosti, usvojenim modelima odgoja i zbrinjavanja djece.

Danas je zanimanje stučnjaka sve više usmjereno na psihološko zlostavljanje djece i na odnose između različitih vrsta zlostavljanja i zanemarivanja. Sve je više prisutan stav da je određenje psihološkog zlostavljanja srž ugroženog razvoja djece u porodici jer je česta popratna pojava svih oblika zlostavljanja i zanemarivanja djece. Posljedice psihološkog zlostavljanja po mišljenju mnogih stručnjaka najrazornije su za dijete i narušavaju njegovo samopoštovanje, sliku o sebi i socijalnu komponentu (Brassard i sur., 1987).6

Pri određenju psihološkog zlostavljanja često se postavlja pitanje odnosi li se pridjev “psihološko” na ponašanje roditelja ili na posljedice na djete. Tako se često kao psihološko zlostavljanje djece navode sljedeća ponašanja roditelja:

- odbacivanje (diskriminacija jednog djeteta u odnosu prema braći i sestrama, odbijanje pružanja pomoći djtetu i sl.)

- ponižavanje (nazivanje djeteta pogrdnim imenima i sl.)

- zastrašivanje (prijetnja tjelesnom povredom ili ubojstvom, ostavljanje djeteta samog, prisiljavanje djetea da gleda nasilje nad onim za koje je emotivno vezan i sl.)

6 Ajduković, M., Pečnik, N. (1994) Zlostavljanje i zanemarivanje djece u obitelji, Znanstveni članak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

6

- izoliranje (zaključavanje djeteta samog na duže vrijeme, nedozvoljavanje druženja sa vršnjacima ili odraslim osobama iz kruga najuže porodice i sl.)

- pogrešno socijaliziranje (podkrepljivanje kriminalnog ponašanja, postavljanje nerealnih ili antisocijalnih modela ponašanja kao normalnih i prikladnih i sl.)

- uskraćivanje emocionalnog odnosa (ignoriranje djetetovih pokušaja komunikacije i kontakta s roditeljem, “mehaničko” postupanje s djetetom bez dodira i govorenja i sl.)

U interakciji s osobinama ličnosti djeteta i obilježjima njegovog šireg socijalnog okruženja jedno te isto ponašanje roditelja može, ali i ne mora, imati štetne učinke za djetetov razvoj.Stoga psiholozi, socijalni radnici i pravnici u svom praktičnom djelovanju trebaju sistemski razmotriti svaki slučaj u kojem ima naznaka psihološkog zlostavljanja djeteta.Činjenica da su kriteriji za procjenu fizičkog zlostavljanja očiglednih, a da su oni koji se odnose na zanemarivanje ili psihološko zlostavljanje često nejasni i gotovo da i ne postoje, ima niz praktičnih posljedica. Tako se npr. velikim djelom zbog teškoća definiranja zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje relativno rijeđe evidentira, znatno se rijeđe istražuju nego tjelesno zlostavljanje, iako su njihove posljedice na ishode procesa socijalizacije vrlo značajne (Rohner, 1984; WilsoniI Herrenstein, 1985).

Teoriski modeli objašnjenja zlostavljanja i zanemarivanja

Sistemsko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece u porodici relativno je kratko.Od identifikacije “sindroma zlostavljanog djeteta” (Kemper i sur., 1962) predloženo je nekoliko teorija za objašnjenje nastanka i održavanja zlostavljanja i zanemarivanja koje su utjecale na razvoj općih smijerova istraživanja ten a razoj programa tretmana i prevencije.Prema Amermanu (1990) mogu se razlikovati tzv. tradicionalni i integrativni modeli objašnjenja ugroženog razvoja djece u porodici.U tradicionalne modele, koji dominiraju sedamdesetih godina, uvrštava se psihopatološki model (npr. Steele i Pollock, 1968, prema Amerman, 1990), socio-kulturalni (npr.Gelles, 1973; Gil,1970, prema Amerman, 1990) i socijalno-situacijski (Parke i Collmer, 1975, prema Amerman, 1990). Zajedničko im je da uzroke zlostavljanja traže u jednom skupu činitelja, npr. psihopatoloških osobina roditelja ili socio-okolinski stresora.Osamdesetih godina javljaju se prvi integralni modeli obajašnjenja ugroženog razvoja djece u porodici.

7

Najpoznatiji su ekološki model (Belsky, 1980), transakcijski (Cicceti i Rizley, 1981, prema Amerman, 1990) i tranzicionalni (Wolfe, 1987), socio-psihološki model (Gelles i Cornell, 1985) i interakcijski model (BittneriI Newberger, 1981). Oni predlažu opći model koji sažima činitelje rizika za nasilje u porodici, to nasilje je posljedica interakcije socio-kulturalnih faktora i stresora prisutnih na različitim razinama društva, porodice, roditelja I djeteta.

Model je prikazan na slici 17. zanimljivo je da je to jedan od rijetkih modela koji nije usmjeren jedino na zlostavljanje djece, već kao rezultat nepovoljne interakcije činitelja rizika navodi uz tjelesno zlostavljanje djeteta i zapuštanje i psihološko zlostavljanje.

7 Ajduković, M., Pečnik, N. (1994) Zlostavljanje i zanemarivanje djece u obitelji, Znanstveni članak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

8

Zlostavljanje i zanemarivanje djece u Bosni i Hercegovini

Nasilje koje se ispoljava u svakodnevnom životu u svim oblicima interpersonalnog komuniciranja, polako i sigurno prenosi se na porodicu. Sve učestalije nasilje odraz je globalne krize vrijednosti u društvu. Nasilje u porodici uništava porodicu iznutra i umanjuje njen značaj.Najopasniji vid nasilja u porodici je onaj koji se dešava na djeci, jer se radi o mladim bićima koja ni fizički ni psihički nisu spremna da podnesu bilo koji oblik nasilja. Svi oblici nasilja nad djecom ostavljaju trajne posljedice za dijete. Djeca rijetko svoje zlostavljanje u porodici otkrivaju javnosti.Iako je donesen novi zakon koji uređuje pitanje zaštite od nasilja u porodici do sada se nisuevidentirali takvi podaci koji mogu poslužiti za dublju analizu problema nasilja u porodici.Istraživanja koja su provodile nevladine organizacije ukazuju na porast domaćeg nasilja dok se većina podataka može dobiti na osnovu analize slučajeva u kojima su žrtve prije svega supruge i djeca tražile zaštitu u sigurnim kućama. Činjenica je da je broj intervencija i broj poziva na SOS linije prvi signal da je problem nasilja u porodici prisutan. Polazeći od saznanja da je zlostavljanje i zanemarivanje, nedvojbeno, djelom odraz socio-okolinski stresora, opravdano je pitanje kakav je opseg te pojave kod nas, danas. Kao posljedica ratnih stradanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu mnoge porodice su bile izložene snažnim socio-okolinskim stresorima, kao što je progonstvo, razdvojenost članova obitelji, gubitak socijalne mreže, nezaposlenost i drugo.

9

Slika 2. Integrativni empiriski model činitelja rizika zlostavljanja i zanemarivanja djece (Pečnik, 1993)

Ratni period

Tokom ratnih godina uočen je pad broja evidentiranih roditelja počinitelja zlostavljanja ili zapuštanja djece i broja djece koja su u tretmanu socijalne skrbi zbog ugroženog razvoja u porodici. Istraživanje psihosocijalnih aspekata zlostavljanja i zanemarivanja djece u porodici pokazuju da to smanjivanje nije odraz stvarnog smanjivanja broja djece čiji je razvoj ugrožen u porodici, već da je tokom ratnih godina došlo do povećanja “tamnog broja”.

U situaciji rata i agresije na BiH, te uz uobičajene činitelje rizika u identifikaciji zlostavljanja i zanemarivanja u porodici nedvojbeno je djelovao i niz drugih okolnosti vezanih uz šire socijalno okruženje. Tako su radnici centara za socijalni rad u proteklom razdoblju bili najprije usmjereni na zbrinjavanje velikog broja prognanika i izbjeglica. Uz to, u situaciji kada je nekoliko desetaka tisuća djece bilo ugroženo ratnim stradanjima, ugroženi razvoj pojedinog djeteta u porodici možda nije bio tako uočljiv socijalni problem kao ranije. Također, raspon intervencija i stručne pomoći porodicama u kojima je bilo prisutno zlostavljanje tokom ratnih godina bio je znatno sužen. To je

10

također moglo utjecati na odluku stručnjaka da u određenim slučajevima ne evidentiraju porodice u kojima se ugrožava razvoj djece.U prilog procjene da je u posljednih nekoliko godina došlo do porasta “tamne brojke” zlostavljanja I zanemarivanja djece u porodici posredno govori podatak o povećanju broja maloljetnih počinitelja krivičnih dijela. Taj porast, između ostalog, pokazuje da su porodični modeli nadzora i kontrole ponašanja djece i mladih popustili. Također je oslabilo ili gotovo potpuno izostalo preventivno ili tretmansko djelovanje u rizičnim porodicama. To je također za posljedicu moglo imati povećanje delinkvencije, koja je jedan od negativnih učinaka zlostavljanja u porodici.

Postratni period

Nasilje u porodici kao krivično djelo, uvedeno je tek novim Krivičnim zakonomFederacije BiH, koji je stupio na snagu 01.08.2003. godine.8

Opći principi i pravila uređeni ovim Zakonom i drugi propisi koji uređuju oblastnasilja u porodici, osiguravaju sprečavanje i suzbijanje nasilja nad djecom, efikasnemjere uticaja na nasilnike/ce i druge osobe da ne čine nasilje, te otklanjanje posljedicaučinjenog nasilja propisujući način ostvarivanja te zaštite. Promoviranje Zakona o zaštiti nasilja u porodici FBiH je doprinijelo da se u BiHjavnosti počne otvoreno govoriti o nasilju u porodici, a posebno nasilju nad djecom. Ipak,usvojeni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici po broju prijavljenih slučajeva nije dopriniosmanjenju nasilja u porodici, već na osviješćenost u zajednici što se vidi u tome da se upraksi u zadnje vrijeme pojavljuje veći broj korisnika/ca usluga po osnovu zlostavljanja uporodici. Međutim, rješenja za nasilnika/cu ne postoje još uvijek u smislu kako je topredvidio Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Naime, po prijavi nasilja, nasilnik/ca se u saradnji sa policijom privodi u Upravu policije i tamo provodi 24h. Nakon toga, isti se vraća u porodicu ukoliko ne postoji zabrana pristupa žrtvi nasilja.

8 Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH; Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u suštini pokušava odgovoriti na pitanje kako prepoznati ali i na koji način se suprotstaviti danas sve prisutnijem problemu nasilja nad djecom. Izvještaj je na sveobuhvatan način izrazio pravni okvir djelovanja države Bosne i Hercegovine u cilju suzbijanja i eventualnog iskorjenjivanja nasilja nad djecom, dao pregled najvažnijih državnih institucija koje se bave ovim problemom te sublimirao do sada poduzete aktivnosti od strane svih segmenata društva, bilo da se radi o državnim ili nevladinim organizacijama.

11

U poslje ratnom periodu nasilje u porodici ili kućno nasilje prema ženama i djeci u BiH ima tendenciju rasta i predstavlja direktnu posljedicu siromaštva i ekonomsko – socijalnog statusaporodice i postratnih trauma. Zaštitu od nasilničkog ponašanja dužni su pružiti policija, tužilaštva, organ starateljstva i sud.

Podaci

Prema izvještaju Odjela za zaštitu ljudskih prava u Ministarstvu ljudskih pravai izbjeglica BiH, najveći broj slučajeva nasilja u BiH zabilježen je nad ženskom djecomod 7 do 16 godina starosti.Prema podacima CSR Kantona Sarajevo, u 2005. godini zabilježeno je 774slučaja intervencije, u kojima se pretežno radilo o nasilju nad ženama sa dvoje djece(omjer 1:2). Ovaj podatak dovodi do zaključka da je više djece bilo izloženo nasilju.Prema podacima Osnovne specijalne škole, Zenica, nasilje nad djecom saposebnim potrebama postoji jednom godišnje. U nekim slučajevima kontaktiraju policiju,Medica, CSR, porodice. Porodice su presudan faktor u ovim slučajevima. Nekada je u pitanju i blaže seksualno zlostavljanje u porodici. Škola pokreće proces kada osjete promjenu kod djece, ali nisu kompetentni u procesu.Prema informacijama dobijenim od predstavnika SUMERO-a, nasilje nad djecomsa posebnim potrebama procentualno nije veće niti se razlikuje od nasilja/zlostavljanjanad drugima i da postoje 'tabui' po ovom pitanju. Većinom je u pitanju zlostavljanje naulici, od komšija, u javnosti.Prema podacima Federalne uprave policije9, organizacione jedinice kantonalnihministarstava unutrašnjih poslova su u periodu za prvih devet meseci 2006. godineevidentirale 526 krivičnih djela nasilja u porodici, za koja je prijavljeno 528 lica. Premaistom izvoru, u 2005. godini, kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova su evidentirala691 krivično djelo nasilja u porodici, što je za 192 (ili 53,6%) više u odnosu na 2004.godinu, za koje je prijavljeno 695 lica.

9 www.fup.gov.ba

12

Prema podacima dobijenim od Agencije za statistiku BiH, za periog 2000-2005.godin, vidno je da je u BiH nasilje nad djecom u porastu10.

Iz gore navedenih podataka sa kojima raspolažu relevantne institucije može sezaključiti da ne postoji sistemski riješeno pitanje vođenja evidencije o nasilnicima/ama.Statistički podaci koji su dostupni u okviru statističkih istraživanja koja provodeministarstva, Republički statistički zavodi/agencije i nevladine organizacije, nisuprilagođeni potrebi izvještavanja po međunarodnim konvencijama.Zvanične statistike po pitanju ove problematike ili ne postoje ili nisu dostupne. Ne postoji jedinstven sistem prikupljanja, sistematizacije i analiziranja podataka o nasilju nad djecom. Agencija za statistiku BiH raspolaže podacima o broju djece roditelja koji zanemaruju ili zlostavljaju djecu, i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama. U periodu od 2000-2005.godine, statistika pokazuje povećanje nasilja nad djecom.U 2000.g. registrovano je 4 786 takve djece (2.286M/ 2.498Ž), a u 2005.g. 7 563 (3.750M/ 3.813Ž)11.Obzirom na specifičnost problema, te provedena istraživanja, jasno je da je broj nasilja nad djecom u BiH daleko veći.

Zakon o zaštiti nasilja u porodici

Zakonom o zaštiti nasilja u porodici je predviđeno da će se u međusobnimodnosima članovi/ice porodice poštivati prava djece, slobode i sigurnost drugih na načinda ih neće ograničavati, onemogućavati ili sprečavati u ostvarivanju njihovih prava isloboda koje imaju prema postojećim propisima. Također, član/ica porodice će se suzdržati od povrede fizičkog ili psihičkog integriteta djeteta, povrede i diskriminacije po osnovu spola i uzrasta i od stavljanja u stanje potčinjenosti po bilo kom osnovu.Zbog tradicije i odnosa prema djeci u porodici na području BiH veoma je važnošto se ovim zakonom definisalo kao nasilje u porodici. Mnoga djela činjena od strane

10 Podaci preuzeti iz Inicijalnog izvještaja o nasilju nad djecom u BiH; Izvještaj o nasilju nad djecom u BiH je usvojen od strane Vijeća ministara BiH na 112.sjednici održanoj 16.03.2006.11 Federalni zavod za statistiku, www.fzs.ba

13

članova/ica porodice, kojima se narušavao fizički ili psihički integritet djeteta nisusmatrana zlostavljanjem.Nasilje u porodici je bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima, ili propuštanje dužnog činjenja i pažnje koje ozbiljno sputavaju članove/ice porodice da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti.Također, kao nasilje je definisano i verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana/ice porodice od drugog člana/ice porodice.Emocionalno nasilje je posebno osjetljiv oblik zlostavljanja koji najčešćekombinovan sa ostalim oblicima zlostavljanja. Veliku pažnju treba posvetiti slučajevima seksualnog uznemiravanja djece koji se može svrstati u najteže oblike emocionalnog zlostavljanja.Fizičkim kažnjavanjem djece krše se osnovne norme dječijih prava – poštivanjenjihovog fizičkog integriteta i ljudskog dostojanstva. To je najrašireniji oblikzlostavljanja djece. Dijete izloženo fizičkom kažnjavanju postaje neadaptirana i veomačesto destruktivna ličnost. Postaje introvertno, plašljivo i nepovjerljivo, a agresijuispoljava i iskaljuje u prvoj prilici na slabijem od sebe. Veliki je broj slučajeva fizičkogzlostavljanja djece koji nikada ne budu otkriveni zbog toga što takva djeca žive usredinama koje tolerišu ovu pojavu.Zloupotreba djece ostavlja dugoročne negativne posljedice po njihov razvoj i mentalno zdravlje, i veoma često prethodi kasnijemdevijantnom ponašanju, počevši od sukoba sa sredinom, raznih oblika maloljetničkedelinkvencije, pa sve do narkomanije i prostitucije.Oblik zlostavljanja koji je ušao u fazu nekontrolisane ekspanzije je seksualnozlostavljanje djece, o čemu svakodnevno svjedoče novinski članci dnevnih novina BiH.Većina ovih slučajeva se procesuira i sankcioniše, ali zbog različitih standarda pravosuđaBiH, izrečene kaznene mjere za isto djelo, u zavisnosti od mjesta suđenja, optuženi dobijarazličite visine kazni, što je nedopustivo kada se radi o procesima koji se odnose na djecui dječija prava.Vidno je da u BiH nedostaju resursi koji bi bili usmjereni na službe kojese bave zabranom, sprečavanjem i prevencijom raznih oblika nasilja nad djecom.Počinioci ovakvih dijela veoma teško budu razotkriveni/e a njihova „ne djela“ dokazanapred sudom. U prilog ovoj činjenici najbolje govori informacija o uhapšenom nastavniku

14

jedne osnovne škole u Novom Gradu, kojeg je policija pratila punih 9 godina zbogsumnje da je u više navrata seksualno uznemiravao svoje učenice. Prisustvo seksualnog zlostavljanja mlađih maloljetnika/ca i djece starosne dobi do 14 godina je u porastu što potvrđuju podaci Uprave za analitiku i informatiku Ministarstva unutrašnjih poslova RS, kako po broju slučajeva, tako i po žrtvama nasilja.Takođe je izvjesno da relevantni statistički podaci sa kojima raspolaže Uprava za analitiku i informatiku Ministarstva unutrašnjih poslova RS, predstavljaju samo vrh ’’ledenog brijega’’ i postoji pretpostavkada se veliki broj slučajeva ne prijavljuje i ostaje unutar porodice. Razlog šutnji jenegativan uticaj tradicionalnih odnosa i patrijarhalnog vaspitanja, kao i ne postojanjeobjektivne mogućnosti žrtve da reaguje na ’’ispravan’’ način, obzirom da se radi odječijem uzrastu.Slična situacija je i u FBiH, gdje je zabilježeno nekoliko slučajeva nasilja naddjecom (silovanje, pedofilija i dr.) što je popraćeno medijima i dnevnom štampom.Ekonomski uslovi i loša ekonomska situacija nisu po pravilu uzrok nasilja. Premapodacima nevladine organizacije “Udružene žene”, Banjaluka u 66% slučajeva nasilnicisu muškarci koji imaju riješeno pitanje zaposlenja, a njih 60% ima srednju, višu ili visokustručnu spremu.Od 2000.g. u BiH se počelo intenzivnije govoriti, i raditi na rješavanju problemanasilja. Pomenutom je doprinijela implementacija projekta ''Gender jednakost iravnopravnost u BiH'' (GEEP).

Preporuke12:

• Pokrenuti inicijativu uspostave radnog tima na nivou BiH koji bi radio na izradistandardizovanog upitnika u svrhu praćenja nasilja nad djecom, te na taj načinusaglasio sisteme formiranja i praćenja neophodne jedinstvene baze podataka;

12 Sistem dječije zaštite u Bosni i Hercegovini, Analiza situacije; Unicef (2007.)

15

• Multidisciplinarnim pristupom uticati na poboljšanje saradnje i koordinacije svihrelevantnih institucija i organizacija koje su uključene u proces problematikenasilja u porodici, a samim tim i nasilja nad djecom: sudovi, tužilaštva, policija,centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, centri za mentalno zdravlje,obrazovne institucije i nevladine organizacije čiji su rezultati prepoznati od stranevladinog sektora;• Neophodno je uraditi edukativan program i strategiju njegove realizacije za svenivoe društvene zajednice u cilju podizanja svijesti, prevencije, te rehabilitacije,kako žrtava nasilja tako i počinitelja nasilja.• Educirati sve relevantne aktere u sistemu dječije zaštite: sudovi, tužilaštva,policija, centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, centri za mentalno zdravlje,obrazovne institucije i nevladine organizacije;• Educirati predstavnike/ce medija u cilju senzitivizacije i pravilnog pristupaproblemu nasilja nad djecom, te promovisanja postojeće pozitivne zakonskeregulative;• Raditi na prevenciji nasilja u porodici kroz medijske kampanje kao i edukacijunastavnog osoblja u vrtićima i školama;• Inicirati donošenje kvalitetnijih zakonskih odredbi za ne izvršavanje zakonskihobaveza, te sankcionisanje prestupnika na adekvatan način;• Pokrenuti inicijative i aktivnosti kako bi se u okviru pravilnika regulisalozapošljavanje socijalnih radnika u institucije i ustanove koje su uključene u sistemdječije zaštite: predškolsko vaspitanje i obrazovanje, osnovno obrazovanje,zdravstvene ustanove, centri za mentalno zdravlje, policija;• Uticati da se Centri za mentalno zdravlje aktivnije uključe u rješavanje oveproblematike, kao i da kvalitetnije učestvuju u realizaciji Zakona o zdravljuduševih bolesnika, te na taj način pomognu žrtvi nasilja i samom počiniteljunasilja;• Odgovornost za sprovođenje zakonske regulative koja se tiče nasilja u porodici inasilja nad djecom je na vlastima BiH. Neophodno je obezbijediti uslove zaimplementaciju zakona na terenu, te u tom smislu povećati kadrovskuosposobljenost postojećeg kadra, kao i uposliti potreban stručnio kadar u centre zasocijalni rad, povećati broj sigurnih kuća i iznaći nove modalitete finansiranja

16

istih;• Potrebno je formirati mobilne timove pri centrima za socijalni rad koji bi pružaliinterventne mjere u saradnji sa policijom. Pri centima za socijalni rad obezbjeditipsiho socijalni tretman žrtava nasilja ali i nasilnika;• Poseban naglasak je potrebno staviti na informisanost djece predškolskog iškolskog uzrasta kako bi znali prepoznati nasilje i prijaviti relevantnimustanovama;• Ova tematika bi trebala biti pokrivena i u okviru nastavnog plana i programa, kaoi programa za predbračna i bračna Savjetovališta.

Problemi i rizici

O seksualnom zlostavljanju djece ne govori se otvoreno jer je to tabu tema.Jedan od razloga postojanja gore navedenih problema koji se tiču djece, je taj što u većinikultura, od najranijeg života, dječaci i djevojčice se socijalizuju sa različitimočekivanjima. Ovi različiti svjetovi sa kojima se sreću dječaci i djevojčice uzrokuju irazličite načine na koje nasilje, zlostavljanje, zanemarivanje, eksploatacija idiskriminacija pogađaju dječake i djevojčice. Odgovorne institucije/ organizacije nemaju kapacitet da se u dovoljnoj mjeri bave problematikom seksualne i komercijalne eksploatacije djece u BiH, kako zbog nedovoljno razvijene svijesti društva, tako i zbog korupcije, ucjene i niza drugih negativnih faktora. Policija je dosta dobro educirana, ali po saznanjima usko grlo predstavljaju sudovi i tužilaštva. Tužilaštvo i sudovi nisu dovoljno educirani iz dva razloga, nezainteresovanosti i nedovoljne edukacije koje se organizuju s ciljem rada na sprečavanju i suzbijanju ''trafficing-a''13. Pomenute edukacije traju i do 7 dana, te je zaposlenim u sudovima i tužilaštvima, zbog velikog obima posla, veoma teško izvojiti vrijeme za ovakav vid edukacije. Osim toga, veoma je čest slučaj da počinioci krivičnih dijela prijete sudijama, policiji, predstavnicama ženskih udruženja i njihovim porodicama.

13 Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH;

17

Obzirom da počinioci krivičog dijela trgovine djecom i ženama funkcionišu kao prava mafija, nisu rijetki slučajevi da očevici mijenjaju svoje iskaze, što dodatno otežava proces suđenja i inače podizanje optužnice protiv takvih, zbog nedostatka dokaznog materijala.Zbog nedovoljne educiranosti u tužilaštvima i sudovima veoma često se poistovjećuju ''žrtve prostitucije'' i prostitutke.Obzirom na probleme uzrokovane ratnim dešavanjima u BiH, razni oblici frustracija ličnosti, konzumiranje alkohola i uopšte sklonost agresivnom i nekontrolisanom ponašanju, neki su od faktora koji doprinose vršenju krivičnih djela u okviru protiv polnog integriteta u kojima su žrtve djeca i mlađi maloljetnici.Pretežno se radi o licima nižeg obrazovnog nivoa i različitih zanimanja.

Preporuke14:

• Neophodno je kontinuirano educirati tužilaštvo i sudove, predstavnike medija isamim tim širu društvenu zajednicu u cilju rješavanja postojećih problema koji seodnose na seksualnu i komercijalnu eksploataciju (trafficking) djece. Otvorenijipristup rješavanju problema bi uticao na smanjenje različitih oblikadiskriminacije nad djecom kao i kvalitetnijem pristupu rehabilitacije žrtavanasilja.

• Neophodno je uraditi izmjene i dopune Zakona o organizovanom kriminalu kakobi se efikasnije djelovalo i samim tim postigli bolji rezultati na sprečavanju isuzbijanju trafficing-a.• U cilju suzbijanja trafficking-a i pomoći djeci žrtvama nasilja, neophodno je:umrežavanje svih vladinih i nevladinih institucija, kreiranje jedinstvene bazepodataka, podrška međunarodne zajednice, ohrabrenje društva da otvoreno pričakako o žrtvama tako i o počiniteljima, obezbjeđenje sigurnosti kako žrtava tako isvjedoka, namicanje većih izvora finansiranja, izmjena i dopuna postojećezakonske regulative.• Potrebno kvalitetnije i efikasnije angažovanje CSR po pitanju prosjačenja i

14 Sistem dječije zaštite u Bosni i Hercegovini, Analiza situacije; Unicef (2007.)

18

djelovanja u slučajevima gdje je potrebno izdvajanja djece iz porodica a zbognjihovog zdravijeg razvoja i sigurnije budućnosti.• Raditi na prevenciji sociopatoloških pojava kod djece i mladih. Povećati brojpreventivnih programa.

Eksploatacija djece

Iskorištavanje djece kroz rad je raširena pojava i na prostorima Bosne i Hercegovine. Ova pojava najčešće se veže za Romsku manjinu, ali je na žalost, sve češća pojava da se prosjačenjem i prisilinim radom na ulici bave i djeca koja nisu pripadnici Romske manjine15.Istraživanje koje je provelo 13 nevladinih organizacija, UNICEF i Save the Children Norwayistražio je ovaj problem i problem trgovine djecom.Istraživanje je pokazalo da djeca smatraju da su prisiljena da zarađuju novac da bi preživjela,većina ne ide u školu, a neka od njih se kreću u organiziranim grupama.Zaključaka u vezi stanja i statusa ove djece je mnogo. Činjenica je da je do sada javnost na ovu pojavu gledala kao na tradicionalnu kulturu Roma i nije u ovoj pojavi prepoznala da se na ulicama nalaze djeca starosne dobi 3 -4 godine.

Nasilje nad djecom sa posebnim potrebama

U svom okruženju, susjedstvu ili čak u porodici čujete sintagme: agresivno dijete, hiperaktivno dijete, razdraženo dijete, dijete koje upotrebljava silu, dijete koje se previše prilagođava, dijete koje se teško prilagođava, autistično dijete, dijete koje se boji, dijete sklono kriminalu, lažljivo dijete, dijete koje se odaje drogi, depresivno dijete, dijete koje ima epileptične napade, nadareno dijete, talentirano dijete, dijete koje zaostaje u razvoju, multifreno dijete i brojne druge. Riječ je dakle o pitanjima iz oblasti odgoja i obrazovanja koju zajedničkim imenom nazivamo odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama16.

Dugo vremena, pa dobrim dijelom i danas, u odgojnoj, a posebno u nastavnoj praksi vladalo je i vlada uvjerenje da prema svim učenicima treba postupati na isti način.Nije rijedak slučaj da nastavnici, istina počesto u najboljoj nakani da iskažu vlastitu korektnost, učenicima naglašavaju: Meni ste vi svi isti, mene se ne tiču vaši problemi, to vi rješavajte kod kuće, kad može taj i taj, zašto ne možete i svi vi i sl. Jednostavno, cjelokupni odgojno-obrazovni sistem je primjeren nekakvom prosječnom, ali nepostojećem imaginarnom učeniku, dok nastavnici najčešće i najradije, istina opet iz najbolje nakane, ali ponekad i iz neznanja, stalno pokazuju najbolje. Eto, kad on može, zašto ne možete i vi ostali? Jednako je tako i u kući. Roditelji stalno ističu ono najbolje dijete.

15 Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH;16 Isto

19

Nije to u osnovi loše, ali ako se koristi bez mjere i bez pedagoške taktike, nerijetko kod djece, a posebice kod učenika, u nastavnom procesu, izaziva negativnu motivaciju ili se pretvara u kontinuirano nasilje nad djecom.Djeci jednostavno treba pristupati kao osobama. Uvažavati ih, poštivati, poticati, bodriti, hrabriti, u njima otkrivati darove i talente i razvijati ih. Djeci treba pružati šansu, a ne žigosati ih. Naravno, da bi u tomu uspjeli, počesto nije dovoljan samo roditeljski instinkt. Nužna su pedagoška i psihološka znanja. A kada je riječ o djeci s posebnim potrebama, onda ni temeljna pedagoška i psihološka znanja nisu dovoljna. Tu je nužna dodatna edukacija, specijalistička znanja.Zanemarivanje obaveze da se djeci s posebnim potrebama omogući odgovarajuće obrazovanje i odgoj predstavlja strukturalno nasilje nad djecom.Poseban problem predstavlja ranjivost ove djece u pogledu različitih oblika zloupotreba jer djeca s posebnim potrebama, pa čak i njihovi roditelji, nisu u stanju da se suprostave nekom od oblika nasilja ili nisu u situaciji da pravovremeno reaguju17. Izuzetnu ulogu u pogledu zaštite ove djece imaju ustanove u kojima ova djeca ostvaruju neko od svojih prava, bilo na obrazovanje, zdravstvenu ili socijalnu zaštitu, a u pogledu njihove zaštite samo specifične mjere mogu dati odgovarajuće rezultate. Poseban problem postoji u pogledu identifikovanja nekog od oblika nasilja prema ovoj djeci jer ne postoje relevantni podaci o tome, tako da je teško govoriti o raširenosti ovog problema, ali je nesporno da su zabilježeni slučajevi nasilja nad djecom sa posebnim potrebama kao i da postaje zabrinjavajući latentno prisutni strukturalni oblik nasilja nad djecom od strane društva u cjelini.

Zaključak

Problem zlostavljanja djece u naučnoj i široj javnosti poznat je od 1962. godine kada je objavljen rad „The Battered Child Sindrome“ i od kada je započeta faza intenzivnog

17 Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH;

20

istraživanja kako aktivnog tako i pasivnog zlostavljanja djece (zanemarivanje djece koje uključuje emocionalno,zdravstveno ili medicinsko te edukativno zanemarivanje).Svakoga dana u svijetu, milioni djece su žrtve nasilja, psihičkog i fizičkog zlostavljanja iseksualnog iskorištavanja. Zločini se događaju u porodici, školi ili u sredini u kojoj se dijete kreće, a počinitelji su često oni kojima djeca najviše vjeruju.Zid tišine oko nasilja u porodici, uključujući i fizičko kažnjavanje djece, još uvijek nastoji da se sruši, prepoznavajući podjednako raznolike mogućnosti za prevenciju nasilja i zaštitu žrtava kroz različite programe, kao i nasilje u školama i oko škole, javnim i privatnim institucijama.Neophodno je da se uspostavi stalan proces praćenja nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini od strane svih ključnih vladinih institucija, ali i uspostavi bolje partnerstvo sa nevladinim sektorom.Djelovanje svih nadležnih institucija u najboljem interesu djece na stvaranju takvog okruženja koje će omogućiti potpuni i zdravi razvoj svakog djeteta, takođe je jedan od uslova koji je moguće ispunjavati ukoliko institucije, koje su uključene u aktivnosti zaštite djece, poboljšaju svoju saradnju i razviju zajednički sistem praćenja problema nasilja u kojem se u središtu pažnje nalazi dijete.Država BiH još uvijek nedovoljno sistemski i efikasno djeluje po pitanju ostvarivanja i zaštite osnovnih dječijih prava.Različitost zakonske legislative vezane za dječiju zaštitu, kao i prisustvorazličitosti u obimu prava i kvaliteta provođenja iste, prvi je segment u problematicidječije zaštite u Bosni i Hercegovini i ukazuje na diskriminirajući položaj djeteta u Bosnii Hercegovini. Gledajući nivo države BiH i zakonsku regulativu po pitanju zaštite djeteta,zaključujemo da ne postoji jedinstven pristup što ukazuje da su pitanja djece iostvarivanja jednakih prava na području cijele BiH ostavljena na margini društvenihkretanja. Dok u RS funkcioniše Fond dječije zaštite RS i ukazuje na korisnost sistemskogdjelovanja i ostvarivanja podjednakih prava za djecu koja su žitelji ovog entiteta, u FBiHnailazimo na situaciju velike neusklađenosti po pitanju ostvarivanja prava djeteta.Trenutna ekonomska situacija i nerealna prioritetizacija sredstava u okvirupostojećih budžeta na svim nivoima vlasti negativno utiču na implementaciju postojećihzakonskih regulativa u sferi dječije zaštite. Ova situacija je naročito vidljiva u sferi socijalne dječije zaštite u FBiH, što ukazuje na neophodnost harmonizacije zakonske regulative i uspostavljanja Fonda dječije zaštite kako bi se omogućilo ostvarivanje jednakih prava u sferi dječije zaštite za svako pojedinačno dijete.Procjena je ukazala na potrebu izdizanja ostvarivanja dječije zaštite na državninivo što bi u kranjem cilju ujednačilo status djece u BiH društvu i kvalitetniju primjenu

21

odredbi predviđenih u okviru Konvencije o pravima djeteta, a samim tim i Akcionogplana za djecu BiH 2002 – 2010.g.Centri za socijalni rad kao glavni nosioci socijalne zaštite u lokalnim zajednicama se nalaze u nezavidnom položaju prvenstveno zbog nepopunjene kadrovske strukture i nedovoljnog broja zaposlenih socijalnih radnika/ca.Centri za socijalni rad, ali i druge institucije sa kojima centri po prirodi svog posla sarađuju (druge ustanove socijalne zaštite, zdravstvo, obrazovanje, policija, nevladine organizacije i dr.), takođe imaju problema sa kadrovskom osposobljenošću. To dovodi do situacije da je i ovako mali broj angažovanih socijalnih radnika u CSR doslovice zatrpan provođenjem različitih zakona za koja najčešće ni ne postoji odgovorajuća infrastruktura i rješenja, što je uticalo da je njihov rad birokratizovan. Obzirom na ograničene ljudske resurse, situaciju dodatno otežavaju i ograničena finansijska sredstva koja CSR dobijaju od strane svojih osnivača (općinski budžeti) tako da su u nemogućnosti da vrše terenski rad i provode ostale metode socijalnog rada (grupni rad, rad u zajednici i dr.). Sve se ovo reflektuje na njihove ograničene mogućnosti i motiviranost u radu. Iako imaju ovlasti, zbog svega navedenog, a uključujući i najčešće neadekvatne prostore u kojima djeluju i nedostatak tehničke opreme, uloga CSR je limitirana u implementaciji socijalne zaštite.Stoga je neophodno pristupiti urgentnom kadrovskom i materijalnom jačanjucentara za socijalni rad, kao i reafirmaciji njihove centralne uloge u sistemu socijalne idječije zaštite kroz kvalitetnije usmjeravanje sredstava iz relevantnih budžeta iinsistiranje na zastupljenosti dječije zaštite u raspodjeli sredstava prikupljenih putemporeza na dodatnu vrijednost, sa ciljem da se radi na utvrđivanju jedinstvene stope zaizdvajanja u ovoj oblasti.Budućnost Bosne i Hercegovine jesu djeca. Primarni cilj svakog društva jeste stvoriti okruženje koje će djeci, odnosno mladim ljudima, obezbijediti pravilan razvoj i egzistenciju. To, naravno, nije lagan zadatak, pogotovo kada se ima u vidu da su ratna zbivanja u zemlji dovela do turbulencija u svim sferama života. Ali, govorimo o budućnosti, a ne o prošlosti. Međunarodna zajednica ulaže velike napore da nam pomogne. Međutim, potrebno je da sami shvatimo da rješavanje niza problema, među kojima je i suprotstavljanje negativnom fenomenu nasilja nad djecom, je prevashodno zadatak države Bosne i Hercegovine i svi kadrovi, koji imaju doticaja sa ovom problematikom, moraju mu se bezrezervno posvetiti.

22

Literatura:

- Ajduković, M, Pečnik, N. (1992) Žena – žrtva ili počinitelj nasilja u obitelji;

- Ajduković, M, Pečnik, N. (1994) Zlostavljanje i zanemarivanje djece u obitelji. Znanstveni članak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

- Federalni zavod za statistiku, www.fzs.ba

- Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH, Vijeće za djecu BiH;

- Ivan Vidanović (2006) Rijecnik socijalnog rada, Beograd;

- Pečnik, N. (1993) Provjera metrijski karakteristika Inventara rizičnosti za zlostavljanje djece. Magistarski rad, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu;

- Sistem dječije zaštite u Bosni i Hercegovini, Analiza situacije; Unicef (2007.)

- www.fup.gov.ba

- www.izloog.com

23

- www.medica.org.ba

- www.sr.wikipedia.org

24