Godina IX., broj 2 (17), Široki Brijeg, srpanj – prosinac 2016., cijena 3 KM (12 kn)

Spt o p a m a

o b i j e n i h»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

Pronašli smo i njega, a nastavljamo tražiti i druge

fra Ante Majić

D

3

Sp

R i j e č u r e d n i k a

fra Miljenko Stojić

2016.2

Danas su dva pojma i te kako na-zočna u našoj sredini. Na žalost, to su globalizacija i novi svjetski poredak koji svakim danom sve više stežu obruč oko naše slobode. Do nas je hoće li ga uspjeti stegnuti ili ćemo ga uspjeti razvrgnuti. Čine nam to ovosvjetski moćnici na te-melju nagomilana bogatstva. Nije ono krivo, krivi su oni. Umjesto da njime čine dobro, oni čine zlo. Zaboravili su da čovjeku kraj sebe treba biti brat, a ne zli-kovac koji mu radi o glavi.

Kršćanstvo tako ne postupa, iako je i ono globalizatorsko i neprestano stva-ra novi svjetski poredak. U srži njegova postupanja je Božji zakon koji svakoga čovjeka uzdiže na jednako dostojanstvo i time stvara novi svjetski poredak ispu-njen Božjom ljubavlju. Kako je u takvu svijetu lijepo živjeti!

Tko shvati ove činjenice, uspjet će u svojoj glavi razmrsiti činjenice iz prošlih vremena. Ne će papagajski ponavljati da se okanimo prošlosti i prionemo bu-dućnosti, već će zavoljeti svoju povijest takvu kakva je i na njezinim temeljima graditi svoju ljepšu budućnost. Jedino se-bičnjak zaboravlja žrtvu svojih predaka i sve usredotočuje na samoga sebe.

Svi dosadašnji brojevi ovoga našega glasila išli su u ovom pravcu: istražujemo prošlost svjetlom koje nam daje naša vje-ra. I uspjeh nije izostao. Mnogi su posvje-dočili o djelovanju ruke Božje u svome životu, pronalazili smo razbacane kosti pobijenih i dostojno ih pokapali. Zloćud-na namisao jugoslavenstva nije odnijela

Dekret pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Ur-bana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpu-no podvrgavamo. Riječi »muče-nik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

I Z S A D R Ž A J AI Z S A D R Ž A J A

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, IX., 2 (17), Široki Brijeg, 2016. , srpanj – prosinac, 2016.

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Zaključenje broja: 25. lipnja 2016.

Adresa:BiH: Kard. Stepinca 14, 88220 Široki BrijegHR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid

Veza:tel.: +387 39 700-325faks: +387 39 700-326e-pošta: mostar@pobijeni.infointernet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak:FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje:siječanj i srpanj

Stare brojeve, osim posljednjeg, mo-žete u pdf obliku preuzeti sa stranica portala pobijeni.info u poglavlju Izdavaštvo.

Cijena pojedinog primjerka:3 KM; 12 KN; 3,75 EUR; 4,25 CHF; 6,50 USD; 6,50 CAD

Godišnja pretplata (s poštarinom): BiH 7,5 KM; RH 33 KN; EU 7,5 EUR; CH 8,50 CHF; SAD 13 USD; Canada 13 CAD

Slanje pretplate, dobrovoljnih priloga... (s naznakom za Vicepostulaturu i za što):a) poštanskom uputnicomb) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslov-

nica Ljubuški:žiro-račun (BiH): 3381602276649744devizni račun (inozemstvo):IBAN: BA393381604876650839SWIFT: UNCRBA22

ISSN: 1840-3808

pobjedu. Žrtva pobijenih postala je puto-kaz nama živima.

Zahvaljujemo Bogu da smo kroz vrije me od zadnjeg broja glasila uspje-li pronaći i fra Antu Majića. Jedini trag do njegovih posmrtnih ostataka vodio je preko kratke bilješke u dokumentima groblja Mirogoj. Netko je to hrabro za-bilježio, drugi hrabri nisu brisali i tako je sve stiglo do naših dana. Upornost se isplatila, odnosno Bog nije dopustio da taj mladi franjevac iščezne bez traga.

Koristimo ovu prigodu ponovo za-moliti sve one koji nešto znaju o pobije-nim hercegovačkim franjevcima da nam to što prije dojave. Nemojte se zavaravati mišlju da to vjerojatno već znamo ili da ste to nekada rekli nekom fratru. Tko zna znamo li i je li taj podatak stigao do nas. Zbog toga sve ponovite i zajedno doprinesimo da istina o pobijenim her-cegovačkim franjevcima iziđe što jače na svjetlo dana.

Rad na istraživanju pobijenih herce-govačkih franjevaca znamo da je doveo i do sustavnog istraživanja pobijenih civi-la. Zajedno su ubijani i grijeh bi bio jedne dostojno pokopavati, a druge ostavljati. Država s obiju strana granice u tome go-tovo da nije pomagala. Nju i dalje steže namisao jugoslavenstva. Međutim, svoju su ruku pružili određeni svjesni pojedin-ci. I tako se spašava što se spasiti dade.

Zbijmo, dakle, redove i ne obeshra-brujmo se. Izlaz uvijek postoji samo ako smo ga spremni tražiti. Učinimo to i neka vam je mir i dobro!

ragi čitatelji!

Iz ljetopisa 4Istraživanja 17Stratišta 20Pobijeni 26Glas o mučeništvu 30Odjek u umjetnosti 38

Nagradni natječaj 40Podsjetnik 45Povijesne okolnosti 52Razgovor 54Iz Vicepostulature 59

Sp

Iz ljetopisa

4

Sp2016. 2

MOSTARSKI FRANJEVCI ŽRTVA SU REVOLUCIJE, A NE RATNIH BORBI

Zagreb, 7. siječnja 2016. (vojnapovijest.vecernji.hr / pobijeni.info) – Od 5. siječnja 2016. na kioscima se nala-zi novi broj magazina Vojna povijest (VP). Tema broja je »Borbe za Mostar u veljači 1945.«, autora Hrvoja Mandi-ća. U sklopu tih borbi dogodila se i likvidacija mostarskih franjevaca.

Autor, između ostaloga, ovako piše: »Iz dostupnih ar-hivskih izvora sa sigurnošću možemo zaključiti da su opu-nomoćenici Ozne posjedovali popis političkih neistomi-šljenika u Mostaru. Jugokomunistički obavještajci imali su precizne podatke o broju franjevaca u franjevačkom samostanu u tom gradu. Odgovornost za pokolj sedmo-rice franjevaca snosi vrh Ozne. Svi povjerenici Ozne, u ovom slučaju crta Ozne u 12. hercegovačkoj brigadi na čelu s Brankom Popadićem, izvršavala je posebne zadatke koji nisu vezani uz borbena djelovanja. Nadređen Bran-ku Popadiću bio je Uglješa Danilović, tadašnji pročelnik Ozne za BiH. Potonji je odgovarao izravno Aleksandru Rankoviću, odnosno Josipu Brozu Titu. Kad se hijerarhija posloži na ovaj način, nameće se logičan zaključak kako Avdo Humo i Vaso Miskin Crni nisu mogli učiniti ništa za spas mostarskih franjevaca od likvidacija 14. veljače 1945., iako su dotični franjevci pomagali njima i njiho-vim obiteljima tijekom rata.«

MINISTAR VANJSKIH POSLOVA DRŽAVE HRVATSKE DR. MIRO KOVAČ POSJETIO NAŠE SAMOSTANE

Mostar, 30. siječnja 2016. (MI-RIAM) – U sklopu svog jednodnev-nog posjeta BiH ministar vanjskih poslova države Hrvatske dr. Miro Kovač posjetio je 29. siječnja naše samostane u Mostaru i na Širokom Brijegu.

U ime bratstva u Mostaru pozdra-vio ga je i dobrodošlicu mu izrekao gvardijan fra Iko Skoko. Ministar je izrazio svoje poštovanje prema našoj pobijenoj braći naklonivši se pred njihovim slikama u klaustru samo-stana. Potom ga je u blagovalištu u nazočnosti njegovih suradnika, naše subraće i postulanata u ime Provin-cije pozdravio provincijski vikar fra Ivan Ševo i uručio mu prigodne da-rove. Zaželio je njemu i čitavoj novoj hrvatskoj Vladi mudrost i odvažnost

u vođenju države na dobrobit svih Hrvata, gdje god bili, kao i drugih naroda u susjedstvu.

Ministar Kovač zahvalio je na srdačnu dočeku i pozdravnim riječi-ma te objasnio zašto je njegov prvi odlazak u posjet nekoj zemlji bio baš BiH. Želio je time ohrabriti Hrvate u BiH i dati im do znanja da Hrvat-ska misli na njih, ali isto tako želi da budu što bolji međususjedski odnosi između Hrvatske i BiH.

Nakon toga zaputio se u franje-vački samostan na Širokom Brijegu gdje ga je dočekalo naše tamošnje bratstvo na čelu s gvardijanom fra Tomislavom Puljićem. I tu mu je priređen srdačan doček izrečen u gvardijanovim pozdravnim riječi-ma. On mu je ukratko iznio koje je

značenje Širokog Brijega u nastanku i povijesti naše Provincije te kako je snažna duhovna, kulturna, prosvjeti-teljska i svjedočka baština pobijenih fratara na Širokom Brijegu, koja ob-vezuje ne samo fratre nego i hrvatski narod. Ministar Kovač zahvalio je na pozdravnim riječima i istaknuo da je svjesno izabrao posjet Širokom Brijegu kako bi iskazao zahvalnost i poštovanje prema pobijenim fratri-ma, ali isto tako i da ohrabri i fratre i hrvatski narod u ovom podneblju da budu odgovorni i svjesni gradite-lji duhovnog, kulturnog i hrvatskog nacionalnog boljitka svih naraštaja u BiH. Posjet je zaključen večerom tijekom koje su se gosti i franjevci družili u ugodnu razgovoru o svim aktualnim temama.

Iz ljetopisa

8

Sp2016. 2

ŠIROKI BRIJEG: OBILJEŽENA 71. OBLJETNICA JUGOKOMUNISTIČKOG UBOJSTVA HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA

Široki Brijeg, 7. veljače 2016. (Ivana Karačić) – U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu i ove se godine 7. veljače okupio velik broj članova Hercego-vačke franjevačke provincije i puka Božjega kako bi molitvom i slavlje-njem sv. mise zadušnice obilježili 71. obljetnicu jugokomunističkog uboj-stva fratara i mnoštva puka Božjeg u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Molitveni program započeo je okupljanjem kraj ratnog skloništa u kojem je 7. veljače 1945. spaljeno 12 fratara širokobriješkog samostana. Molitvu su predvodili vicepostulator fra Miljenko Stojić i gvardijan samo-stana na Širokom Brijegu fra Tomi-slav Puljić, a na ulazu u ratno sklo-nište framaši su zapalili 12 svijeća. Procesija se zatim uputila prema cr-kvi gdje je, nakon molitve na grobu dvadesetčetvorice ubijenih fratara, provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko započeo slavlje sv. mise zadušnice. Sumisili su gvardi-jani Hercegovačke franjevačke pro-vincije, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije don Željko Majić te velik broj ostalih svećenika. Prvo misno či-tanje pročitao je fra Rade Dragićević, jedan od četvorice još živućih fratara koji je pohađao glasovitu Franjevač-ku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu, a drugo čitanje pročitali su hercegovački franjevački novaci. Pje-vanje je predvodio veliki župni zbor pod vodstvom s. Mire Majić.

Provincijal je u propovijedi po-vezao događaj koji opisuje današnje evanđelje s događajem koji se prije 71 godinu odigrao na Širokom Brije-gu. »Ali more k’o more, kao i život u ovome svijetu, u kojemu jesmo, nika-da nije isto. I evanđelje nam opisuje različita mora, te bismo neka stanja toga mora mogli usporediti i s onim čega se svih ovih godina sjećamo ov-

dje na Širokom Brijegu. Dogodi se i nastane žestoka oluja, nastade po-mutnja, udari valova i prijetnja poto-pom. I baš tada, to more koje se pje-ni, taj opasni vjetar postane kupelj u kojoj se preispituje vjera. Dogodi se kušnja u kojoj treba osobno odgovo-riti. Naš narod kaže da se na muci poznaju junaci, u kušnjama svijeta tek se može utvrditi tko je dostojan imena koje nosi, zvanja što ga je oda-brao. Mi imamo zrcalo povijesti koje je uvijek pomalo zamućeno, zato tra-ži stalno brisanje, čišćenje, pročišće-nje do potpunog sagledavanja u bi-strini. To je razlog da Crkva nikad ne žuri u zaokruživanju povijesne istine. Čeka, ispituje, pita se i moli. To čini-mo i svi mi ovdje.« Zapitavši se što je svaki od ubijenih mogao misliti u tim trenutcima ubojstva, rekao je: »Draga braćo i sestre, skupljajući se svih ovih godina ovdje na ovaj dan, čvrsto smo uvjereni u ispravnost i nevinost naše ubijene braće, nevi-nost našega puka, tolikih žrtava na-šega naroda kojima žrtvenike još ne otkrismo. I kao da nam upravo ovaj liturgijski odabir čitanja rasvjetlju-je njihov put: “Tada čuh glas Gos-podnji: ’Koga da pošaljem? I tko će nam poći?’ Ja rekoh: ’Evo me, mene

pošalji!” I odazvaše se goreći odonda zavazda ovdje na Brijegu i tolikim brjegovima i prodolinama da bismo i mi mogli povjerovati. Ako zastane-mo na trenutak u tišini i zazovemo uspomenu na njih, uvjeren sam da ćemo čuti kako zajedno s psalmistom govore u isti glas: “Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će do-vršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svo-jih ne zapusti”.«

Na kraju sv. mise zadušnice riječi pozdrava uputio je i generalni vikar biskupije don Željko Majić. Prenio je pozdrave mjesnog biskupa don Ratka Perića i naglasio potrebu da poštujemo naše pobijene i našu proš-lost.

Vicepostulator fra Miljenko Stojić poslije toga je ukratko iznio pregled rada Vicepostulature u protekloj godini te zahvalio svima koji su po-mogli u organizaciji Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca i onima koji to čine kroz cijelu godinu. Još jednom je pozvao sve one koji nešto znaju o ubijenim franjevcima i tim događajima da se što prije jave Vice-postulaturi.

Gvardijan fra Tomislav Puljić zahvalio je svima koji su sudjelovali,

9

Sp2016. 2

Iz ljetopisa

9

Sp2016. 2

kroz ova četiri dana, u molitveno-spomeničkim susretima te dodao: »Još jednom sve nas zajedno pozivam da ne prestanemo bolje upoznavati i više se služiti ovim svetim blagom. I možemo biti sigurni da su ove naše molitveno-spomeničke večeri razlog za radost i Crkvi nebeskoj i Crkvi

zemaljskoj. Kao vjernička zajednica, naime, slavili smo Boga i iznova smo se susreli s plodovima svete vjere koji daju snagu da dosljedno živimo.«

Molitveni program četiri je dana uživo putem radiovalova i interneta prenosila Radiopostaja Široki Brijeg te videosignalom portali hercegovi-

nalive.com, hrsvijet.net, gospin-brig.info i pobijeni.info. Tom je prigodom na obiteljskoj televiziji Laudato pri-kazan dokumentarni film Nade Pr-kačin »In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri«, koji govori o jugoko-munističkom ubojstvu 66 hercego-vačkih franjevaca.

ZAGREB – DUBRAVA: PROSLAVLJENA 71. OBLJETNICA JUGOKOMUNISTIČKOG UBOJSTVA HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA

Zagreb, 8. veljače 2016. (fra Ante Bekavac) – U franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi 7. veljače u 18.00 sati slavljena je sv. misa zadušnica za 66 hercegovačkih franjevaca koje su ubili jugokomu-nisti tijekom i u poraću Drugoga svjetskoga rata. Vjernici su dupkom ispunili samostansku crkvu te su u molitvi, odanosti i zahvalnosti slavili Kristovu žrtvu u koju se slijevaju žr-tve nedužnih franjevaca.

Sv. misu zadušnicu, u sumisniš-tvu s drugim svećenicima, predslavio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Tonči Matulić. U svojoj mudroj propovijedi započeo je pitanjem te-meljne spoznaje dobra i zla. »Kojim svjetlom i kojom metodom čovjek spoznaje tu razliku? Današnji javni prostor zagušen je zlom koje se pod-meće kao dobro i lažju koja se pod-

meće kao istina. Ta spoznaja razlike između dobra i zla daje nam se vidjeti svjetlom vjere. I svatko tko je otvo-ren tom svjetlu vjere u Kristu, sposo-ban je razlikovati dobro i zlo. Upravo današnja pomutnja i radikalni raskid sa svjetlom vjere dovodi do toga da čovjek zlo proglašava dobrim, a do-bro zlim. To ide tako daleko da se u ime toga zla nevine hercegovačke franjevce etiketiralo narodnim ne-prijateljima, što je otvorilo put straš-nom jugokomunističkom zločinu koji u nebo vapi za dostojanstvom nevinih hercegovačkih franjevaca. Oni su u svojem životu bili vođeni svjetlom vjere te su i narod učili da živi iz toga svjetla«, istakao je prof. Matulić. »Jer«, nastavlja prof. Matu-lić, »upravo svjetlo vjere kojim su bili nošeni pobijeni hercegovački franjev-ci suprotstavljalo se zlu komunizma koji je raskrinkan kao laž i prjevara.

Iako je to zlo desetljećima umotano u strukturu države i kult zločinca i njegove ideologije, ono nije uništilo istinu o zločinima nad ubijenim fra-njevcima. Današnja nečista savjest zločinaca nastavlja se u negiranju krivnje i zločina te stvara nove rane i poniženja nad ubijenim franjevcima. Nužna je istina koja treba obasjati današnjeg čovjeka kako bi se suočio sa strahovitim zločinom nad neduž-nim franjevcima. Svi ćemo se naći pred sudištem Božjim i položiti ra-čun. Crkva ne preuzima sebi ulogu suca, jer to je Božje, ali Crkva u snazi Božje riječi i riječi pomirenja nastav-lja rasvjetljivati istinu o ubijenim fra-njevcima. Stoga nam se valja izložiti svjetlu vjere u Isusa Krista, kako bi se u ljudsko srce, u kojem se korijeni zlo i opačina, ponovno nastanila do-brota i mir, mudrost i istina. Jer bez Krista čovjek će ostati u kaljuži zla i grijeha koje se korijeni u njegovu srcu, što pokazuje čitava povijest čo-vječanstva. Danas smo Bogu zahval-ni i radosni za žrtvu ubijenih franje-vaca«, nastavio je prof. Matulić, »što su svojim životima posvjedočili vjeru u Isusa Krista koji raskrinkava svako zlo i laž, a onima koji su vjerni istini daje život vječni.«

Na sv. misi pjevao je zbor herce-govačkih bogoslova pod vodstvom fra Zvonimira Pavičića. A nakon nje nastavljeno je druženje u samo-stanskoj dvorani koje svake godine priređuje zavičajni klub Širokobrije-žana.

Iz ljetopisa

16

Sp2016. 2

ODRŽANA KOMEMORACIJA ŽRTVAMA JUGOKOMUNIZMA NA MACLJU

Macelj, 6. lipnja 2016. (hrsvijet.net / pobijeni.info) – Misnim slavljem u crkvi Muke Isusove u Maclju 5. lipnja obilježena je 71. obljetnica poratnog stradanja brojnih žrtava jugokomunističkog režima. Macelj je po točno utvrđenu broju od 1.163 ekshumirane žrtve do sada naj-veće stratište u Hrvatskoj. Prema dostupnim podatcima u maceljskim je šumama u poratnim egzekucijama stra-dalo oko 13.000 žrtava, a više od 130 jama još uvijek nije istraženo.

U izjavi medijima, prije početka misnoga slavlja, Andrija Hebrang je istaknuo kako su istraživanja poče-la ustrojavanjem saborskoga povjerenstva. »Međutim, povjerenstvo je ukinuo Ivica Račan dolaskom na vlast 2001.«, rekao je Hebrang te dodao kako je to urađeno zbog toga jer se nasljednici jugokomunista boje istine. On smatra da se do pune povijesne istine može doći samo iskapanjem 940 jama, koliko ih ima u Hrvatskoj, kao i još 170 jama u Sloveniji, te da se posmrtni ostatci dostoj-no pokopaju i označe kao žrtve jugokomunizma. »Lijeva politička opcija ove zločine želi zataškati, a desna je, kao što vidimo, pred padom Vlade«, istaknuo je Hebrang go-voreći o razlozima neistraživanja masovnog stratišta na Maclju.

U Macelju se nalaze i zemni ostatci 21 svećenika, franjevca i bogoslova, ubijenih u noći 4./5. lipnja 1945. Među njima su i trojica hercegovačkih franjevaca: fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović. I zbog toga je među hodočasnicima bila skupina hercego-vaca, kao i fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

U spomen maceljskim žrtvama, kao i svim ubijenima na Križnome putu, služena je sv. misa zadušnica koju je predvodio pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar uz pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. dr. Ivana Šaška i više od trideset svećenika. Prije sv. mise brojna iza-slanstva državnih institucija položila su vijence i zapali-la svije će. U ime predsjednice Republike Hrvatske to je učinila njezina izaslanica Bruna Esih, u ime predsjednika Sabora saborski zastupnik iz Krapinsko-zagorske župani-je Žarko Tušek te u ime Ministarstva branitelja ministar Tomo Medved.

U propovijedi je biskup Sudar između ostaloga rekao: »Vjera u uskrsnuće daje vjerniku milost i snagu da ga, poput Isusa, duša boli zbog svake žrtve ljudske mržnje i nepravde i da ih sve osjeća svojima. Na drugoj strani, vjerniku ni jedan zločinac ne može i ne smije biti tako njegov da mu zločin pokušava pravdati ili umanjivati, niti tako tuđ da zbog njega sudi ili osuđuje bilo koga, pa ni same zločince. To je tajna Isusove zapovijedi ljubavi i prema neprijateljima! Svrha ovoga molitvenog okuplja-

nja je da, kroz molitvu i zahvaljivanje, ispovjedimo vjeru u uskrsnuće kao završni čin ljudske povijesti i konačne objave Božje milosrdne pravde. Objavom svoga čovjeko-ljublja i sažaljenja, Isus nas obvezuje da današnju molitvu za žrtve Maceljske gore pretvorimo u vapaj Bogu kako bi plaštem svoje milosrdne ljubavi zaogrnuo sve žrtve svih neljudskih režima i njihovih slugu. Bez te spremnosti naša molitva ne bi bila dostojna žrtava za koje molimo a ni Boga kojemu se molimo. Zato, molimo Boga da ovo svehrvatsko mjesto stradanja i sjećanja u našim nakana-ma i nastojanjima pretvori u mjesto molitve za mir i po-mirenje u hrvatskome narodu i u svim njemu susjednim narodima. Samo to može i smije biti naš ljudski i vjernič-ki doprinos da epidemija laži i mržnje ustupi mjesto istini i razumijevanju, a bolesna taština i pogubna gramzivost vođa poniznome služenju čovjeku kao jedinome nepro-laznom dobru. Neka naša molitva bude očitovanje naše iskrene želje da s Isusovom žrtvom na oltaru prinesemo Bogu sve žrtve nasilja i nepravde, ali i spremnosti moliti za sve zločince da se Bog svima smiluje te da nama živi-ma daruje milost istine i obraćenja!«

Na kraju sv. mise zadušnice okupljenima se obratio i Andrija Hebrang u ime Udruge Macelj 1945. Izdvojimo sljedeće. »Sa žaljenjem moram iznijeti još jednu okrutnu istinu, koja se događa upravo u ovo vrijeme ovdje u Ma-celju, u nedalekoj Smiljanovoj grabi. Umjesto otkapanja skrivenih grobova, županijska vlast započinje zemljane radove zbog navodne sanacije oborinskih voda. Dok se ne utvrdi istina, ne može se preko kostiju jugokomuni-stičkih žrtava ništa graditi, prijetvorno se zauzimajući za boljitak ljudi ovoga kraja. Zaustavite ih da ne ponove zločine svojih uzora s namjerom da zabetoniraju i prepla-ve grobove, a s njima i istinu!« Zatim je nastavio. »Što se to danas događa s našom napaćenom Hrvatskom? Šokirani porazom na predsjedničkim i saborskim izbo-rima, u strahu da će se nastaviti otkrivanje istine, ali i u strahu za gubitkom unosnih položaja u državnim služ-bama, nasljednici jugokomunista smišljaju pakleni plan. Optužuju nas da smo mi fašisti! Kleveću vlastitu državu pred drugim zemljama, crtaju nam kukaste križeve na stadionima, odijevaju u fašističke odore na skupovima osobe koje ni ne govore hrvatski jezik. Takvo iskustvo imam osobno, kada sam prije nekoliko godina na Blei-burgu govorio u ima Hrvatskog sabora. To je taj jasan rukopis onih koji i danas ometaju istraživanja posmrtnih ostataka žrtava jugokomunizma, koji nas danas lažno optužuju za fašizam a sve u namjeri da zaustave istinu. Nemojmo im dopustiti da uspiju u tom naumu, da i da-lje krivotvore istinu o mrtvima i tako onemogućavaju pomirbu živih!

Istraživanja

Sp2016. 2

17

S demokratskim promjenama 1989./1990. u Republici Hrvatskoj (RH) i Bosni i Hercegovini (BiH) za-počelo se u historiografiji, publicisti-ci, memoarskoj literaturi i tisku pisati o jugoslavenskoj partizanskoj i ko-munističkoj represiji i zločinima nad Hrvatima, o kojima se sve do tada uglavnom šutjelo zbog bojazni od sankcija komunističkih vlasti. S po-javom niza radova te brojnih objav-ljenih svjedočanstava vezanih za stra-danja hrvatskog naroda, spoznalo se

u javnosti o strašnim razmjerima hrvatske ratne i poratne nacionalne tragedije. Do danas o jugoslavenskoj partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima tijekom Drugoga svjet-skoga rata i poraća objavljena je u RH, a dijelom i u BiH, vrlo opsežna literatura (povijesna, publicistička i memoarska). Neovisno o objavlje-nim radovima nužno je nastaviti s istraživanjima stradanja hrvatskog naroda u Drugome svjetskome ratu i poraću u BiH i RH unatoč otporima

utvrđivanju istine o jugoslavenskim partizanskim i komunističkim zloči-nima.

Otpori utvrđivanju istine

U BiH i RH, mimo europskih očekivanja na temelju donesenih rezolucija o osudi komunizma i ko-munističkih zločina, dijelom je izo-stala sustavna državna potpora sve-obuhvatnim istraživanjima stradanja

Vijeće Europe osudilo je komunistički poredak

ISTRAŽIVANJA STRADANJA HRVATA U DRUGOME SVJETSKOME RATU I PORAĆU

Osuda komunističkog poretka u Hrvatskoj i BiH ide vrlo teško

► Piše: Željko Raguž

Parlamentarna skupština Vijeća Europe

Stratišta

20

2016. 2Sp

Ogromno polje kod Blajburga bilo je svekoliko pokriveno vojskom ili civilima, koji su se povlačili s voj-skom prema Austriji. Iznad nas En-glezi su slali niskoleteće avione, koji su nas opet i opet nadlijetali i straši-li svojom bukom i hukom. – Tiha i blaga kiša spuštala se je na umorna tjelesa zabrinutih ljudi, jednako voj-nika kao i civila. Posvuda je vladalo krajnje beznađe, golema tišina i sve-opći strah.

Dijelovi vojske, a tako i civila, već su prešli ili prelaze u Austriju. Na-vodno se vode pregovori s Englezima i, nada je da će sve biti u redu. Na-pokon je došla vijest da se svi spre-maju za daljnji put. Dijelovi vojske, a isto tako i civila s kojima sam se ja nalazio, bili su pod kontrolom i pažnjom generala Milana Baste koji je sa svojim, dobro naoružanim, par-tizanskim odredima pomno pazio na zarobljenike. Ovi zarobljenici bili su iznemogli od umora i gladi. Svrstani u četveroredima, jedva da su se mo-gli micati i pomicati. Većina od ovih ljudi i žena bili su svećenici i studenti i raznih drugih zvanja; svi od reda nastojali su naći mjesto da bi se ba-rem malo odmorili. Napokon smo došli u veliku dvoranu ženske škole u Mariboru.

Oko jedanaest sati u noći, pojavi-la su se u dvorani četiri visoka oficira

MOJ ŽIVOT ČESTO I VRLO ČESTO O TANKOJ DLAKI VISIJAŠE*

(crtice iz života)

► Piše: dr. fra Bruno Raspudić

* Tekst donosimo u izvorniku jer vrijedi kao svjedočenje (učinjeno je nekoliko manjih izmjena radi razumljivosti). Autor se ponekad ponavlja, no valja uzeti u obzir njegovu životnu dob – 90. godinu života.

Pobijeni

26

Sp2016. 2

Nije sačuvano mnogo toga o fra Nevinku Mandiću kojeg su ubili ju-

gokomunisti u veljači 1945. u njego-voj 37. godini života. Od onoga što

je ostalo posebnu vrijednost čine nje-gova pisma što ih je slao svomu ro-đaku fra Dominiku Mandiću u Rim. U ostavštini fra Dominika Mandića sačuvano je ukupno pet pisama.

Djetinjstvo i školovanje

Fra Nevinko Mandić rođen je 4. ožujka 1908. u Lisama (župa Široki Brijeg) od roditelja Mirka i Marije, r. Ćorić. Kršten je 5. ožujka 1908. u samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, a krstio ga je fra Stanko Kraljević.1 Na sakramentu krštenja dobio je ime Andrija.

U rodnom mjestu završio je četiri razreda pučke škole i osam razreda klasične gimnazije, a ispit zrelosti položio je 20. lipnja 1929.2 Poznavao je latinski u govoru i pisanju, a služio se francuskim i slovenskim jezikom.3

Redovništvo

Obukao je redovničko odijelo 29. lipnja 1926. na Humcu, gdje je i položio jednostavne zavjete 30. lip-nja 1927., a zatim vječne zavjete 2. srpnja 1930. Poslije ređenja upisao

Poznati kateheta i voditelj Društva Sv. Ante

FRA NEVINKO MANDIĆ (1908. – 1945.)

Jugokomunisti ga, s još dvojicom fratara, odvode sa sv. mise i ubijaju

► Piše: mr. Hrvoje Mandić

1 Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, Široki Brijeg (dalje: PVPMŠB), Matica Krštenih (dalje: MK), sv. /, 1908., dok. br. 29., 179.

2 PVPMŠB, Osobnik, I. B, ff. 122. 3 PVPMŠB, Isto, ff. 122.

Sp2016. 2Sp2016. 2

30

Glas o mučeništvu

U DANIMA SRDŽBE I GNJEVA*

Iz dnevnika 1945.

► Piše: fra Lucijan Kordić

* Tekst donosimo u izvorniku.

1. ZBOGOM, RODNI KRAJU!

SPOMINJATI se onih tragičnih dana – to je kao po-novno doživljavati tragediju: pustoš i bijeg, ubojstva i krvo-loštva. Ratna zlodjela i nevini grobovi posijani su posvuda i na svim stranama. A ja ću se ograničiti na doživljena zlo-djela jugoslavenskih partiza-na, koji su se borili pod ime-nom »Narodno-oslobodilačke vojske« i pod devizom »borba protiv okupatora« u godinama 1941-1945. Ustvari, oni su se borili pod vodstvom Moskve kao njezini Quislinzi, da bi po-slije rata u budućoj Jugoslaviji mogli uspostaviti komunistič-ku vlast.

Tek je glavni grad Herce-govine Mostar pao u ruke »Na-rodno-oslobodilačke vojske«, nad Hercegovinom je počeo padati mrak. Zavladao je noć-ni strah, obračunavanje, osveta i pokolji. Gdje god su partizani dospjeli, počeli su s paušalnim likvidiranjem ljudstva, zatvo-rima i kaznama bez ikakva, pogotovu nepristrana, praved-na suda. U Posuškom Gradcu bio sam kapelan 1943-1945., kada sam 15. veljače iste godi-ne 1945. dao se, pred nasiljem, u bijeg preko planina.

38

Sp2016. 2

Odjek u umjetnosti

FRA DIDAKOVA KATEDRALA ► Piše: S. Lukić*Kamena lađo u kamenu moru,ljepša od kula proljetnih oblaka,iz tebe blista misao i snaganašeg fra Didaka.

Začarana lađo, snago naše vjere,srce je tvoje srce od junaka. Prkosiš buri i navalama mrakažarom fra Didaka.

Ranjena lađo, srce našeg Brijega,školo dobrote stara i nejaka,ostani kula i obrana našako za fra Didaka.

Koliko je bure tutnjalo kraj tebe,kolike su kiše bile tvojim suzam!Ti ćeš uvijek ostat ljepotica našau slobodi kao i u uzam.

HRVATSKA► Piše: Predrag Kordić

Na Jelačićevu trgu leži razum sa zavrnutim vratom.U Splitu je umro od tuge dalmatinski šajkaš.U buništu svinje gurkaju krunu kralja Tomislava.Pobješnjeli konji hržući jedu s oltara sijenoi piju iz krstionice svećeničku krv.Na opustjelim vratima majke dozivaju mrtve sinoveraspletenih kosa zipkajući prazne kolijevke.Čađave gusle žedne pjesama o klinu visetrzajući se na jecaje tamne noćii lanaca zveku.Raspršeni sinovi po svim obalama i morimaoko Majke lijeću kao pčele oko razbijenog ulišta,i rone suze u stihu, kipu i tamburici,i pišu ime Hrvatska po nepoznatim putovima.

Junaci u tamnici grizu lisičine posvećenom boli, majke i siročad grle zavjete trostrukim pletenicama prognanici pale žrtve na svim oltarima:Svetci tjeraju razbojnike lomeći im crvene noževe, vojske i vojske i vojske molitava jurišaju na nebo i, vođene uskrslim janjcima Širokog Brijega, pristupaju zadihane k prijestolju Božjem umorne korake topeći mutnim suzama.

Ljepota Neba zatitra tronutim svijetom nad veličinom ljubavi.

Stegnu se svemiru srce... i zaplaka Bog. * Pseudonim fra Stanka Vasilja

TO NISAM JA* (odlomak)

► Piše: Zorica Đinkić

Roza je rođena kao osmo dijete u malom selu u provinciji. Od ranog djetinjstva naučila je na težački život u krševitoj zemlji. Majka je bila visoka, jaka, crna žena, uvijek vesela i nasmijana, unatoč teškom radu i siromašnom životu. Imala je izrazito naglašena ramena i mišiće od silnog tereta koja su podnijela. Kad je završio II. svjetski rat, majka je bila djevojka od osamnaestak godina. Kako je u to vrijeme trajala obnova, iako je bila žensko, morala je ići na radne akcije (...)

Rozin otac bijaše čista suprotnost majci. Sitan čovjek, krhke građe, ali je isto imao težak život. Rozin djed umro je 1943. orući polje.

Ivan, Rozin otac, imao je dvije mlađe sestre. Njemu samome bijaše tek desetak godina. Mladoj udovici, Ivanovoj majci, život je postao još teži nakon smrti dragog i dobrog joj muža. Rat je bjesnio punom silinom, a djeca su bila sitna i nejaka. Imala je samo jednu slabašnu kravu koja ih je prehranjivala. Znajući u kakvoj neimaštini žive, udovici ujak dade jednu ovcu.

Negdje krajem 1944. rat se još razbuktavao, a pucnjava se sve jače čula. Ivan je sa sestrama nosio kukuruz, kad začuje majčin glas kako ih u panici doziva: – Ivane, požurite u kuću!Ivan uhvati sestre za ruke i potrči prema malenoj skromnoj sobici.Majka sama, bez muške ruke, bojeći se za djecu i skrivajući ih pod sećiju (drveni niski krevet), stane na vrata. Vrata su

bila sastavljena od dvije, tri daske, zakovane na nekoliko mjesta.

*Tekst prenosimo u izvorniku.

39

Sp2016. 2

Odjek u umjetnosti

Partizani su lupali po vratima, ali Rozina baka im ne otvori.Otac i tete su drhtali ispod kreveta. Odjednom se začuje rafal.

Majka padne sva u krvi pred njih. Djeca zanijemiše od boli i straha. Ubrzo na vrata uđoše tri vojnika. Bradati i prljavi. Smrdjeli su na rakiju i smrt.

Djeca vrisnuše i potrčaše prema lokvi krvi u kojoj je ležala njiho-va majka. Prestravljeni su vikali:

– Majčice!– Probudi se!– Ne ostavljaj nas nejake i same!Majka blagim pogledom prijeđe preko njih troje, a zatim izdah-

nu. Jedan od ubojica zgrabi oca, gurne ga prema zidu i reče:– Ti, mali, ideš s nama!Otac se još jednom okrenu za majčinim tijelom i jecajući krene

za njima. Sestre su u paničnom strahu gledale kako im odvode brata. Partizani im pokupiše ono malo sirotinje što su imali: ovce, ku-

kuruz i ama baš sve. Na putu kroz selo partizani su krali hranu, izvo-dili muškarce, vezali ih kao da su najveći zločinci, udarali i poniža-vali. Cijelim je selom odzvanjao plač i jauk. Sve »putnike« partizani (na kojima se najviše isticala kapa sa zlokobnom crvenom zvijezdom) dovedoše u polje u blizini sela. Strijeljali su ih skupinu po skupinu. Otac je drhtao! Zanijemio je od straha.

Bosih nogu, u jutenim poderanim hlačicama, dijete na smrt pre-strašeno, golo i gladno. Zima je bila u punom zamahu. Puhala je bura, ledeći svaku kost. Ivan je bio bos. Nožne prste nije ni osjećao.

Osjećao je miris baruta u nosnicama. Smrt i krv vidio je svuda oko sebe.Napokon poredaše i njega pred streljački vod. Jedan od onih što mu ubiše majku, reče:– Taj mali će ionako za koji dan umrijeti od gladi i slabosti! Pustite ga!– To će mu biti bolnije od strijeljanja!– Ajde, briši, mali! – povikaše ostali.Ivan pogleda ljude oko sebe. Ne zna da li zavidjeti onima pred streljačkim vodom ili da bude sretan što ga puštaju.Pomisli: Ubit će me budem li hodao poljem! Odjednom potrči koliko su ga noge nosile ne okrećući se.Polumrtav od boli i straha, lutao je šumama danima. Spavao je na lišću i jeo promrzlu travu.Ni sam nije znao koliko je dana prošlo, ali od straha se nije usudio vratiti u selo.San ga je savladavao, kad je na svom ramenu osjetio nečiju toplu ruku. Mislio je da sanja kad je ugledao poznato lice

starog ujaka Nikole. Nikola bijaše vrlo star i bolestan čovjek pa su ga valjda iz tog razloga partizani poštedjeli. Zagrlio ga je čvrsto i nije ga puštao dok ga je Nikola tiho tješio i toplo milovao po kosi.Staračkim i jedva čujnim glasom Nikola mu reče:– Majku smo ti noću sahranili. Sestre su ti žive! Iako si jako mali, sad si ti glava obitelji pa moraš biti jak!– Idemo sada, brzo, dok nas nisu našle one zvijeri! Usput doda da se njegove sestre, djeca, žene i stariji skrivaju u špilji

kod franjevaca.Tu su bili na sigurnom.Ne zadugo.Partizani su nastavili svoj zvjerski »ples« nad tisućama:nedužnih,drugačijih,boljih,nevinijih,poštenijih,iskrenijih.Najveća »poslastica« bila su zastrašujuća ubojstva franjevaca.Oni nikad nisu odali svoje župljane, čak ni pod cijenu vlastitih života. Ti ljudi nikom nisu nanijeli nikakvo zlo, osim što

su ljubili svako ljudsko biće i Isusa Krista iznad svega. Nosili su duge haljine, smeđe boje, po kojima su se raspoznavali od drugih ljudi. Ni tih mučnih dana nisu svoju odoru skinuli sa sebe. Partizani, ubojice i zvijeri žive su ih zapalili.

Blanka Kraljević, Širokobriješka književna čitanka, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2013., str. 33. – 35.

Nagradni natječaj

40

Sp2016. 2

NAGRADNI NATJEČAJNeprestano je otvoren, a na Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca 4. – 7. veljače

nagrađuju se radovi nastali u razdoblju od zadnjih Dana

2016.

Uzrast: djeca

1. nagrada

HEJ, UBOJICO, KAKO SI?

► Piše: Matea Čobanac, IX. r. OŠ Glamoč

Znam da te sad mnogi osuđuju, iako ne bi trebali. Bog će ti suditi, jer ljudi ne znaju ništa. Ali ipak, kako si mogao to učiniti? Pogotovo braći franjevcima, slugama Božjim? Oni su samo živjeli po zapovijedima i nisu nikomu smetali. Što je to toliko strašno bilo u tebi da si morao drugima uskratiti život? Jesi li sebe usrećio? Ne-što u meni govori da nisi sretan. Znam da te da-nima progoni njihov vrisak, noćima njihov duh. Zapravo, ti nisi ubio njih, ubio si sebe, čovjeka u sebi. Pogledaj se. U pogledu nema onog neka-dašnjeg sjaja, ruke ti okaljane njihovom krvlju, a noge ti neprestano klecaju.

Jednog ćeš se dana pokajati. Možda sada mi-sliš da si sretan, ali vjeruj mi, nisi. Oni su pronašli svoj mir, a ti ćeš gorjeti dovijeka. Možda si se pokajao, ali mi to ne znamo i zato ti ne možemo suditi. Bog je sve vidio. Nisi prije bio takav. Što se to u tebi preokrenulo? Izgubio si dostojanstvo, obitelj, prijatelje. Ostala ti je samo nada. Promijeni se, odsluži ka-znu i kreni dalje. Kreni iznova i postani bolji čovjek.

Ne odobravam to što si učinio, ali te ne ću osuđivati. Samo ti želim reći da to nije dobro ni za koga. Zamisli kako je bilo njihovim obiteljima, što su osjećali? Iznevjerio si sam sebe. Postao si bijednik i krvnik.

Zašto si digao ruku na njega? Kamo ide ovaj svijet? Jednom će ovo morati prestati. Mi sami sebe uništavamo. Ljudi jedino mare za novac i slavu, dokazivanje drugima. Kao da će im to donijeti sreću. Živimo u svijetu u kojem se ubija za svaku sitnicu, kao da ne znaju da nam je život dao Bog, da ga je samo On sposoban stvoriti i sposoban oduzeti. I još se diče svojim neznanjem!

Ja sam svijet zamišljala drukčije. Kada vidim sve ovo, dođe mi da nikada ne odrastem. Vidiš li da to i te kako utječe na djecu? Znaš li kakve će traume pohraniti u svoje dubine? Probudi se već jednom. Nauči se suočavati s po-teškoćama na drukčiji način.

Znam sve tvoje faze osjećaja od početka do kraja. Prvo si bio ponosan kad si ga ubio jer si mislio da ispunjavaš svoje i tuđe želje. Onda je uslijedila zbunjenost, faza u kojoj si sada. Potom će doći strah pa depresija. I na kraju, kad to ne mogneš više podnijeti, sam ćeš sebi učiniti nešto nažao.

Put križa Stopama pobijenih svake godine u Maclju

Nagradni natječaj

44

Sp2016. 2

3. nagrada

POBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVCI TIJEKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA I U PORAĆU

► Piše: Ivana Markić, III. r. Srednje škole u Stocu

Dok su se vremena burkala kao ne-mirno more, more puno tajanstvenih valova, činilo se kao da svaki val tako jednostavno razbija onu posljednju nadu koja je živjela u hrvatskome narodu. U nježnu Marijinu krilu utjehu su tražili mnogi. Marijina suza nad hrvatskim pu-kom bila je lijek za bol, bol krvavih rana naroda svoga. Neprijatelji su zadovolj-no promatrali s osmijehom na licu bol, tugu, patnju, bijednog Hrvata. Uživali su u pogledu na poljuljanu Katoličku Crkvu.

»I što nam je sada činiti, dragi brate, zar samo mirno gledati i slušati nasladu nad nama, gledati kako vlada bratstvo i jedinstvo između sviju drugih, samo s ciljem da nas unište do korijena?«, to je bilo glavno pitanje naših predaka. Nisu dopustili tim zlotvorima da zatru hrvatski rod, samo se moglo čuti u svakoj obitelji: »Ovo je đavolje djelo, nama iskušenje. Ne ćemo pasti! «

Već od 1942. hladno su i samouvjereno, ponosno i barbarski nesmetano zauzimali katoličke ustanove, oduzimali živote. Marijino svetište, tlo zasnovano na vjeri hrvatskoj, prostor Širokoga Brijega, bilo je glavno odredište tada »glavne zločinačke sile« u Hercegovini. Zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači i s četničkom kokardom u pu-stoši bolesne duše, nemilosrdno su u tri godine oduzeli šezdeset šest franjevačkih života. Cilj tih nemilosrdnika bio je poljuljati i uništiti Crkvu, katolički narod. Tijekom cijeloga svoga haranja Hercegovinom vođeni su bili računicom: »Bitno je poljuljati temelje, uništiti ih, a ostalo sve samo polako pada.«

Tom se mišlju potvrdila đavolja prisutnost. U 20. stoljeću osim hladnokrvnog pokolja hercegovačkih franjevaca, čitav je hrvatski puk osjetio snažan odjek jugokomunističke vlasti. Tijela nevinih, ubijenih franjevaca spaljena su u ratnom skloništu, zatrpana i sravnjena sa zemljom kao da nikada nisu ni bili dio ovoga svijeta.

Ove godine ostadoše upamćene kao hrvatske krvave godine. Jugokomunisti su uspjeli dobiti ono što im je bio cilj. Svetište Marijino je obeščašćeno, crkva oštećena, uništene brojne knjige, franjevačka imovina oduzeta, zabranjen rad sjemeništa, a ono najgore što se moglo dogoditi za mlade nade hrvatskoga puka prekinuli su rad najjače tadašnje gimnazije. U konačnici uspjeli su svugdje ostaviti pečat crvene zvijezde petokrake.

Za hrvatski je narod važna izjava jednoga od zločinaca: »Hrvatski katolički narod u Hercegovini nikada ne smije saznati za istinu kako franjevci izgubiše živote!« Istina očito nikada ne će u cijelosti izići na vidjelo među Hrvatima, ali zacijelo jest da se nikada ne će zaboraviti ponos i jačina vjere tih nedužnih franjevaca koji krv proliše i ne odustadoše od vjere.

Za ovaj krvavi zločin nad Hrvatima nitko nikada nije odgovarao, ali sve zle duše na svom će se svršetku suočiti s teškim patnjama baš onakvima kakve su oni zadavali hrvatskim ljudima. Nitko ne zna hoće li se ikada ugasiti taj vječni plamen, taj oganj krivnje grijeha koji su počinili.

Ne zaboravimo da su mnogi tada mislili da nas više ne će biti, svoje veselje nisu dali kriti, govorili su da djeca nikada povijest ne će znati. Nikad više Hrvat da ne će na svome biti, ali mnogi su se tada prevarili. Ono što je Hrvat krvlju dobio, zar da to tako lako preda svomu neprijatelju? I jednom zauvijek Hrvat na tvrdoj stini upisa svoju proš-lost koju nikada nitko ne može izbrisati.

»Ali sad, evo, opet tu nova zora rudi, poslije dugih ljeta Hrvat se budi, to je naša Zemlja, tu se zauvijek naš barjak vije. Crven, bijeli, plavi više se ne krije.«

Emisija TV kalendar HRT-a svoje je minute posvetila i pobijenim hercegovačkim franjevcima

Podsjetnik

45

Sp2016. 2

Udomila je najprije franjevački pomladak, nakon toga i vanjske đake te ubrzo postala nadaleko slavna

VELIKA FRANJEVAČKA GIMNAZIJA NA ŠIROKOM BRIJEGU

Jugokomunisti su je »ubili« 7. veljače 1945.

► Piše: fra Ante Marić

1 »Današnja franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu imala je od svoga prvoga početka (tj. od god. 1844.) značaj čisto svakoga drugoga redovničkoga sjemeništa, naime uzgoj i naobrazbu podmlatka za svoj vlastiti red...« Usp. Dragićević, o. P., Osnutak i razvoj današnje franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, Prvi izvještaj Franjevačke velike gimnazije na Širokom Brijegu, objavljen na kraju šk. god. 1918./1919., Mostar, 1919., Hrvatska tiskara Franj. Provincije, str. 3. (nadalje, Prvi gimnazijski izvještaj).

Konačno se »odcipljenje« hercego-vačkih franjevaca od Bosne Srebrene dogodilo onoga trenutka kad su se od sv. Katarine iz Kreševa oprostila dvojica novaka i nekoliko dječaka uzgojnoga za-voda na čelu sa svojim odgojiteljem fra Paškom Kvesićem. Bilo je to 19. svibnja

1844. Put u Hercegovinu trajao je puna tri dana da bi odmah nakon dolaska no-vaci, najvjerojatnije u župnom stanu Mo-starskoga Graca, a đaci u novosagrađenoj kući na Čerigaju, nastavili svoj novicijat, odnosno školovanje u Franjevačkom uzgojnom zavodu. Tako se početak gi-mnazijskoga života u Hercegovačkoj

franjevačkoj provinciji razložno povezuje s nadnevkom »odcipljenja«, a prvi pro-stor Franjevačkog uzgojnog zavoda jest Čerigaj.1 Svjesni su bili hercegovački fra-tri da će zamisao osamostaljenja na po-dručju Hercegovine ostati samo san ako se temeljito ne ustroji odgoj i školovanje vlastite franjevačke mladeži.

Povijesne okolnosti

52

Sp2016. 2

Živjela je mirnim životom obavljajući poslove u kuhinji

S. M. AGNEZA (LUCIJA) ČUTURA (Tribistovo 22. travnja 1905. – Mostar, 5. siječnja 1992.)

Jugokomunisti je nevinu uhićuju i osuđuju na dugogodišnju tamničku kaznu

► Piše: s. Natalija Palac

Lucija, s. Agneza, ugledala je svjetlo dana 22. trav-nja 1905. u Tribistovu u obitelji Jure i Ive, rođ. Šuić. U kandidaturu u Mostaru primljena je 15. svibnja 1924., a dvije godine poslije stupila je u novicijat. Doživotne zavjete položila je u Mostaru 20. ožujka 1930.

Nakon položenih prvih zavjeta s. Agneza je prve go-dine redovništva provela u Napretkovu konviktu u Mo-staru od 1928. do 1931., a zatim i u više drugih mjesta u kojima su djelovale sestre. Prve dvije godine Drugoga svjetskoga rata živjela je u samostanu u Bijelom polju. Ostale godine rata proživjet će u provincijalnoj kući u Mostaru. Obavljala je, kao i u prijašnjim mjestima, po-slove u kuhinji. U jesen 1945. s. Agneza premještena je u Sarajevo, u franjevačku bogosloviju.1 Tada se dogodio velik preokret u njezinu životu. Uhićena je i u tamnici ostala sve do 1950.

S. Agneza je prva hercegovačka franjevka koja je uhi-ćena samo nekoliko mjeseci nakon »oslobođenja«, kra-jem listopada 1945. Suđena je u jednom velikom procesu vođenom protiv 22 osobe pred vojnim sudom XXXVIII. udarne divizije u Sarajevu. »Krivica« svim optuženima u

ovom procesu bila je definirana po najčešćem tadašnjem obrascu, a optuženi su: »Što su tokom leta i početkom jeseni 1945. god. pa sve do svoga hapšenja bili organi-zovani članovi križarske terorističke organizacije, i istu pomagali koja je išla za tim da u danom momentu na-silno obori postojeći poredak u F.N.R.J. te su učestova-li u sakupljanju sanitetskog i kancelarijskog materijala, odjeće, hrane, municije i oružja za odmetnike, izrađivali križarske značke, rasturali i prepisivali razne letke nepri-jateljske sadržine, prebacivali pojedine ljude iz Sarajeva odmetnicima u šumu i na druge načine pomagali križar-sku organizaciju.«

Optužba se temeljila na čl. 11 tadašnjeg Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Glavni pre-tres održan je 16. veljače 1946. pred vijećem kojemu je predsjedao dr. Vuk Gozze Gučetić, a članovi vijeća bili su poručnik Joze Pavlović i Miloš Vojnović, a javni vojni tužitelj potporučnik Velimir Šufranc.

Uz opću krivnju svakom je optuženiku precizirana i osobna krivnja. S. Agnezi je stavljeno na teret da se u »neprijateljskoj djelatnosti« udružila s još dvjema redov-nicama, s. Solanom i Filejom iz Družbe sestara milosrd-nica, te s fra Antom Kovačićem, članom provincije Bosne Srebrene, koji su također osuđeni u ovom procesu. Oni, »Šanjek Solana i Kljajo Filaja u državnoj bolnici u Saraje-vu prikupljali su sanitetski materijal za odmetnike te su Šanjek Solana i Kljajo Filaja predali manje količine mate-rijala fra Kovačić Anti, ovaj Agnezi Čuturić, a ova Šlafha-uzeru fra Franji. Osim toga fra Ante Kovačić širio je letke “Da li znate”? prošireni “Da li znate”? Krnjevićev, davao ih Agnezi Čuturić, a ova fra Franji Šlafhauzeru.«2

Ovo djelo (ako je uopće postojalo) bilo je dovoljno za drakonske kazne.

S. Agneza je osuđena na osam godina lišenja slobode s prinudnim radom i četiri godine gubitka političkih i po-jedinih građanskih prava. Druge dvije spomenute sestre osuđene su na po jednu godinu lišenja slobode s prinud-nim radom. Fra Ante Kovačić osuđen je na 10 godina, ali je bio uvjetno pušten nakon pet godina tamnice.3

1 Usp. Raspored sestara, god. 1945./46.

2016. 2Sp

54

Razgovor

Sazrijevajući shvaćao je što je bilo s njegovim ocem, stričevima...

ISTRAŽIVANJEM DO PRAVE ISTINEHercegovački franjevci ubijeni su iz mržnje prema vjeri

► Razgovarao: Marin Jurković

Poznat je i plodonosan povjesničar te neumoran društveni pregalac. Riječ je o dr. fra Andriji Nikiću. Zamolili smo ga za razgovor jer se ni u jugokomuni-stičko vrijeme nije bojao zalagati za istinu o pobijenim hercegovačkim franjevcima.

Poštovani fra Andrija, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća započeli ste s prikupljanjem svjedočanstava o jugokomunističkim zločinima nad hercegovačkim franjevcima. Na temelju čega ste se odlučili na takav čin?

Kao dijete živio sam sa svojim bratom, majkom, tet-kom, bakom i djedom u Ružićima. U susjedstvu je živio moj stric Pavao sa svojom obitelji. U zaseoku, selu i župi zapazio sam brojne obitelji u kojima djeca žive s očevima i majkama. Jednoga dana upitao sam majku gdje je moj otac. Odgovorila mi je da je na daleku putu, da su ga odveli u daleku Rusiju, da će se on vratiti i da se molimo Bogu da se njegov povratak što prije dogodi.

Nisam bio zadovoljan tim odgovorom pa sam više puta pitao strica Pavla gdje je moj otac, a njegov brat Paško. On mi je govorio o ratu, o odlasku u vojsku, o obrani domovine, o rastancima… S mojim ocem, a svo-jim bratom Paškom, rastao se u Lašvi (Bosni) i da on ne zna što se s njim dogodilo. Poslije mi je pričao o hvata-njima, odvođenju, ubijanjima, paljenjima, preseljavanju i drugim strahotama. Nisam shvaćao što se sve to događa-lo u Ružićima i to s mojim ocem i stričevima Petrom, Lju-bom, Blagom, pa i s Pavlom. Neka druga djeca koja su sa mnom pohađala osnovnu školu imala su očeve i stričeve. Zapazio sam da moja majka i baka, kao i još mnoge žene, uvijek nose crninu. Već tada sam, dakle, počeo susretati svjedoke, a poslije zapisivao naše razgovore.

Nakon završetka male mature 1956., odlučio sam poći u fratre. Iskreno, dobronamjerno i prijateljski moja kuma Anđa Nikić tada mi je rekla: »Stipe (moje krsno ime), kud ćeš tamo? Zar ne znaš ako se pomuti da će te odmah među prvima ubiti kao i onu franjevačku mlađa-riju 1945.?!« Ja sam malo zastao i odgovorio joj: »Ona ubijena franjevačka mlađarija nadživjet će ubojice koji

sada drmaju. Ja idem za njima.« Za svećenika sam zare-đen 14. srpnja 1968. u Varešu. Osjetio sam da je to moja pobjeda jugokomunizma.

Nakon mlade mise 21. srpnja 1968. pošao sam na daljnji studij u Rim. Tamo sam se ubrzo uputio u istra-živački rad u arhivima. Susreo sam se s dr. fra Bazilijem Pandžićem i dr. fra Dionizijem Lasićem. Od njih sam doznao dosta pojedinosti o stradanjima Hercegovačke franjevačke provincije. U arhivu sam pronašao i šture životopise hercegovačkih mučenika s fotografijama. Na-kon povratka sa studija, u jeku afere oko brošure Široki

2016. 2S

p

Sp

59

OTKRIVEN GROB FRA ANTE MAJIĆA

Široki Brijeg, 24. svibnja 2016. (Vicepostulatura) – U Drugom svjetskom ratu i poraću jugokomunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Braća nikada nisu prestala tragati za njihovim posmrtnim ostatcima. Nedavno je pronađen i fra Ante Majić, koji je tako sada 34. hercegovački franjevac za kojega se zna mjesto posljednjeg počivališta.

Prema svjedočenjima fra Brune Raspudića i fra Ive Sivrića, fra Ante Majić je u skupini od nekoliko stotina svećeni-ka, redovnika, bogoslova... vraćen s Bleiburga. Bili su zatvoreni u skučen podrum u Savskoj u Zagrebu. Neki od njih prepoznali su stražare iz svoga kraja te preko njih u grad poslali vijest o svome utamničenju i skorašnjem smaknuću. Grad je počeo o svemu brujati i to je jugokomuniste smelo u njihovu naumu da ih neopazice smaknu. Nastavili su podnositi tamničke muke. Hrana je bila jadna, smještaj još jadniji tako da su bili nagurani toliko da ne samo da nisu mogli prirodno ležati nego ni sjediti. Fra Ante Majić, na žalost, nije dočekao slobodu. S još dvojicom danima je probo-ravio na nekoj bačvi. Zbog svih podnesenih muka obolio je od meningitisa, premješten u bolnicu Sestara milosrdnica, gdje je umro 6. kolovoza 1945.

U svim dosadašnjim bilješkama ostalo je samo zapisano da je pokopan negdje na Mirogoju. No, dugotrajni napori ipak su na kraju urodili plodom, i to baš na Sv. Paškala, 17. svibnja, zaštitnika Vitine, fra Antine rodne župe. Samo u nekoj bilješci groblja na Mirogoju ostalo je zapisano da je pokopan u grobnicu franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu. Međutim, na samoj grobnici nema njegova imena niti je do sada otkriven neki zapis u franjevačkim ljeto-pisima ili nekom drugom dokumentu. Po svemu sudeći riječ je o tome da je neka dobra duša omogućila ovaj pokop, zapisala to u dokumente groblja Mirogoj, ali zbog jugokomunističkoga zlosilja rekla franjevcima da o svemu šute. Inače bi zbog toga bili žestoko kažnjeni, a fra Antini posmrtni ostatci završili bi tko zna gdje.

Zbog ratnih neprilika fra Ante je morao napustiti bogosloviju u Mostaru te se nakon toga upisivati na franjevačku bogosloviju u Sarajevu, a ubrzo i na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Tu je dočekao kraj rata i povlačenje na Zapad. Umro je u 23. godini života uoči svoje sv. mlade mise. Počivao u miru Božjem!

Ovdje na Mirogoju počivaju posmrtni ostatci fra Ante Majića

Sp2016.2

59

Iz vicepostulature

NAŠA IZDANJA- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008. (3 KM)- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010.

(20 KM)- Sličica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (10 x 7 cm), 2011. (0,3 KM)- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011. (0,3 KM)- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5 cm), 2011. (0,3 KM)- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011. (25 KM)- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011. (10 KM)- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki Brijeg – Zagreb, 2012. (20

KM)- Skupina autora, Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i pora-

ća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2011. – 2013. (20 KM)- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura i dr., Široki Brijeg, 2014. (20 KM)- fra Ratimir Kordić, Fratar – narodni neprijatelj, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2014.

(15 KM)- fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene 1945. – 1952., Vicepostulatura – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac,

2014. (15 KM)

PREPORUČUJEMO- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007. (franjevci.

info)- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova 47)- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008.

(franjevci.info)- Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008. (kigen.hr)- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008. (udrugamacelj1945@gmail.com)- Skupina autora, Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2009., (udrugamacelj1945@gmail.com)- Zdravko Luburić, Miris pogorjela svjetla, Essegg, Osijek, 2009. (Vinkovačka 63, 32270 Županja)- Nada Prkačin, In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri, Laudato, Zagreb, 2015.

DAROVATELJI

Najljepša hvala svima koji molitvom, radom i dobrovoljnim prilozima podupiru pripremu postupka mučeništva naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas, a u

zaglavlju portala pobijeni.info donosimo vaša imena ili naziv tvrtke i poveznicu s internetskim stranica-ma. Neka vas blagoslovi dobri svemogući Bog!

Za pothvate i potrebe Vicepostulature:- Slavko Luburić, Hrašljani 20,00 KM- Hrvoje Mandić, Široki Brijeg 50,00 KM- Župa Sv. Ante Padovanskog, Šuica 140,00 KM- Vladimir Begić, Donaueschingen 196,00 KM- Slavka Čolak, Edmonton 3.962,00 KM- Ivan Slobodan Grbavac, Canberra 390,00 KM

Za obnovu i zaštitu ratnog skloništa:- Vesna Bakula, Posušje 25,00 KM- Slobodan i Zdenka Kožul, Široki Brijeg 50,00 KM- Video Lovrić, Široki Brijeg 275,00 KM- Slavo Ljubić + Marka, Široki Brijeg 100,00 KM- Nikola Slišković, Mokro 100,00 KM- Adam Topić, Široki Brijeg 50,00 KM- HKM Aargau 1.800,00 KM

- HKM Zürich 3.600,00 KM- fra Ljubo Leko, Netstal 900,00 KM- fra Ante Medić, Graubünden 1.800,00 KM- fra Mićo Pinjuh, St. Gallen 3.600,00 KM- fra Petar Topić, Basel 1.800,00 KM- fra Valentin Vukoja, Ticino 1.920,00 KM

Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevač-ka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura, s naznakom za što): a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14, 88220

Široki Brijeg; HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid)b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški;

IB: 4227318660009; žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839, SWIFT: UNCRBA22