Godina XII., broj 1 (22), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2019., cijena 3 KM (12 kn)

Spt o p a m a

o b i j e n i h»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

Jugokomunisti su fratre pobili, đake pobili ili protjerali, a gimnazijsku zgradu zapalili

str. 51.

FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA – Široki Brijeg

Fratri su podignuli gimnazijsku zgradu i u njoj poučavali đake s obiju strana granice

D

3

Sp

R i j e č u r e d n i k a

fra Miljenko Stojić

2019.1

Pred nama je još jedan broj našega glasila Stopama pobijenih. Stvaran je kao i prošlih godina, ustrajnim prikupljanjem svjedočanstava i dokumenata s raznih strana. Hvala Bogu, dosta se toga priku-pilo, iako ništa nije previše. Trenutačno smo, mogli bismo reći, gotovo iscrpili sve te izvore. Ali Bog uvijek providi tako da ćemo u sljedećem broju, čvrsto vjerujem, moći objaviti nova postignuća na tom području. Trebamo samo provjeriti još neke činjenice.

Okolnosti u kojima živimo takve su kakve jesu. Nikada ne ćemo postići da budu baš onakve kakve bismo željeli imati. Neprestana je to borba i tako će i ostati. Važno je samo da smo razmišljali kako treba i nakon toga dali sve od sebe. Međutim, pitanje je jesmo li zaista bili takvi? Dogodi nam se da stvari gleda-mo samo kroz naočale svoje korisnosti ili kroz subjektivne naočale, a ne kroz one objektivne, koliko to koristi zajednici čiji sam član. Kad bismo znali tako postupa-ti, mnogo toga bi oko nas bilo drukčije. Nema nam druge nego neprestano uči-ti mudrost življenja. Govore nam to svi naši mučenici kroz povijest. Nisu oni bili pojedinci koji su se borili za neke svoje osobne probitke, nego članovi zajednice koji su s njom živjeli i za nju dali život. Zbog toga ih se danas sjećamo i zbog toga ne će biti zaboravljeni. Svaki novi naraštaj, naime, treba svjetlo koje će ga voditi kroz život.

Da su pobijeni hercegovački franjevci zaista bili pravo to svjetlo, govore nam

Dekret pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Ur-bana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpu-no podvrgavamo. Riječi »muče-nik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

I Z S A D R Ž A J AI Z S A D R Ž A J A

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, XII., 1 (22), Široki Brijeg, 2019. , siječanj – srpanj, 2019.

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Adresa:Kard. Stepinca 14, 88220 Široki BrijegAvenija G. Šuška 2, 10040 Zagreb

Veza:tel.: +387 39 700-325faks: +387 39 702-936e-pošta: mostar@pobijeni.infointernet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak:FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje:siječanj i srpanj

Stare brojeve, osim ovoga posljednjeg, možete u pdf obliku preuzeti sa stranica portala pobijeni.info u poglavlju Izdavaštvo.

Cijena pojedinog primjerka:3 KM; 12 KN; 3,75 EUR; 4,25 CHF; 6,50 USD; 6,50 CAD

Godišnja pretplata (s poštarinom): BiH 7,5 KM; RH 33 KN; EU 7,5 EUR; CH 8,50 CHF; SAD 13 USD; Canada 13 CAD

Slanje pretplate, dobrovoljnih prilo-ga...: a) poštanskom uputnicomb) UniCredit Bank d.d. Mostar; Korisnik: Hercegovačka franjevačka

provincija; Svrha: prilog Vicepostulaturi žiro-račun: 3381602276649744devizni račun: IBAN: BA393381604876650839SWIFT: UNCRBA22

ISSN: 1840-3808

mnoga svjedočenja. Neka od njih donosi-mo i u ovom broju glasila. Zanimljiva su, kao i sva druga koja smo do sada objavili. Pokazuju da se može sve učiniti ako se otvorimo svome Bogu i njegovu snagu prizovemo u svoj život. Pozivamo sve one koji su po zagovoru hercegovačkih pobi-jenih franjevaca doživjeli neku milost da nam se jave tako da njihovim svjedoče-njem možemo obogatiti i druge. Smisao Božjega dara uvijek je u dijeljenju, a ne u sebičnu čuvanju samo za sebe.

Dok razmišljamo o svemu ovomu, zacijelo bismo se trebali upitati i koliko se borimo za svoju domovinu? Ona je naš okvir za postojanje na ovoj krhkoj zemlji i ne možemo dići ruke od nje, moramo joj pomagati. Najprije se trebamo poče-ti moliti na tu nakanu da bismo nakon toga, u skladu s Božjim nadahnućem, počeli djelovati. Trebamo ju imati jer inače ne ćemo o svemu ovomu moći go-voriti, kao što je to bilo u jugokomuniz-mu. Obvezuju nas na to svi pobijeni, ne samo naši fratri. Previše ih je zaista bilo kroz protekla vremena. Sada nam trebaju svijetliti kao uzor u izgrađivanju života dostojnoga za življenje.

Nadamo se da će kroz ovakve ili slič-ne naočale početi gledati život i oni koji trenutno ne vide sreću u domovini pa odlaze diljem svijeta. Ne bude li nas na našim prostorima, nestat će nas i možda će samo povijest pisati o nama.

Glavu gore i neka nam je svimamir i dobro!

ragi čitatelji!

Iz ljetopisa 4Istraživanja 9Stratišta 23Pobijeni 26Glas o mučeništvu 37Glas o znakovima 39

Odjek u umjetnosti 45Nagradni natječaj 48Podsjetnik 51Suočavanje s prošlošću 53Razgovor 54Podlistak 57

Sp

Pobijeni

4

Sp2019. 1

Iz ljetopisa

4

Sp2019. 1

U BIJAKOVIĆIMA EKSHUMIRANI POSMRTNI OSTATCI ŽRTVE IZ 1945.

Široki Brijeg, 30. srpnja 2018. (brotnjo.info) – U or-ganizaciji Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje gro-bišta iz Drugoga svjetskoga rata i poraća u petak 27. srpnja ekshumirani su posmrtni ostatci žrtve iz 1945., pronađeni na području Bijakovića. Povjerenstvo, na čelu s pročelnikom Slavenom Markotom, s posebnim je pije-tetom pristupilo ekshumaciji, čije je radove vodio arheo-log Tino Tomas. Voditelja i ostale sudionike ekshumacije tijekom obavljanja radova posjetili su: vicepostulator po-stupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, načelnik općine Čitluk Marin Radišić, predsjednik Općinskog vijeća Čitluk Predrag Smoljan i savjetnik načelnika Mate Miletić.

Iz Povjerenstva poručuju da, na žalost, na području naše općine ima još mjesta koja skrivaju posmrtne ostat-ke žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća te da će se

Povjerenstvo nastaviti skrbiti kako bi njihovi posmrtni ostatci, ne budu li identificirani i rodbina ih ne pokopa nakon ekshumacije, završili u dostojanstvenu ambijentu Groblja mira na Bilima iznad Goranaca.

BISKUP BOGOVIĆ NA BILIMA: POKOPATI MRTVE OPĆELJUDSKI JE ZAKON

Bile, 18. kolovoza 2018. (M. Jur-ković / hrsvijet.net) – U organizaciji Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH na spomen području »Groblje mira« na Bilima, platou između Mostara i Širokog Brijega, u prigodi Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarizama – komunizma, nacio-nalsocijalizma i fašizma – organizi-rano je obilježavanje 73. obljetnice velikog stradanja hrvatskoga naroda i održana komemoracija za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata, poraća i Domovinskoga rata.

Misno slavlje predvodio je gospić-ki biskup u miru Mile Bogović, koji

je u svojoj propovijedi naglasio kako je sveti zadatak svakoga pokopati i posvijestiti nazočnima da je i Isus bio osuđen i pokopan. »Pred našim nara-štajima stoji još jedan veliki zadatak: mnoga naša braća i sestre završili su na otpadu kao smeće i bačeni u jaz-bine i jazovke. Treba ih pokopati. Oni koji su ih pobili nisu imali ra-zinu kulture koja je bila u Rimskom carstvu pa nije bilo dopušteno da ih se kao ljude pokopa. Znademo da je Pilat dopustio da se Isusa skine s kri-ža i da ga se pokopa. Pokopati mr-tve nije se javilo s kršćanstvom, to je općeljudski zakon. Prijašnji hrvatski

naraštaj nije mogao taj zakon ispuni-ti pa je to ostalo kao naš zadatak. Ne bi bilo dobro da ga ostavimo onima iza sebe«, podsjetio je u propovijedi biskup Bogović. Ocijenio je da se na ovom području u BiH učinilo znatno više nego u Republici Hrvatskoj. »I na tom polju otišli ste vi ovdje dalje nego mi u Hrvatskoj. Vi ste svjesni da iz središnje vlasti ne ćete imati neku potporu. Toga je ovdje svjesna Crkva i lokalne vlasti. Ovo ovdje gdje se nalazimo pokazuje dokle ste došli. No, jasno je da se ovdje ne može rije-šiti cjelokupni zadatak koji stoji pred hrvatskim narodom i hrvatskom Cr-kvom«, istaknuo je biskup Bogović. Ponovio je kako je pravo na grob jed-no od temeljnih ljudskih prava. »Že-limo da se svi koji nisu bili pokopani svečano pokopaju, kao što su to radi-li i prvi kršćani. Najbolje bi bilo da se svi koji budu identificirani pokopaju na obiteljskom groblju. Za one ko-jima ne možemo ustanoviti identitet prijedlog je da se pokopaju u tzv. Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih muče-nika ili na “Groblju mira” ovdje na Bilima«, zaključio je biskup Bogović.

5

Sp2019. 1

Iz ljetopisa

5

Sp2019. 1

Nazočnima se nakon sv. mise zadušnice obratio i Ilija Vrljić, pro-čelnik Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, koji je predstavio gradnju ovog spomen obilježja od postavljanja kamena temeljca 2013. do danas. »Evo već punih pet godina zaredom okuplja-mo se na ovome svetom i povijesnom mjestu u povodu Europskog dana sjećanja na totalitarne režime: ko-munizam, nacionalsocijalizam i faši-zam, koji se diljem Europe obilježava 23. kolovoza, a mi ga tradicional-no obilježavamo subotom najbližoj tome danu i tako će biti i ubuduće. Ove smo godine završili izgradnju sve podzemne infrastrukture, prate-ćih objekata s uredima i sanitarnim čvorom, iskopali smo rupe za sadnju drvoreda te postavili konture polja za križeve i tako konačno došli do zada-nog cilja a to je postavljanje križeva«, istaknuo je Vrljić.

Fra Miljenko Stojić, dopredsjed-nik i povjerenik Komisije HBK i

BK BiH za hrvatski martirologij u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, kazao je kako je iz godine u godinu vidljiv napredak na izgradnji spomen područja »Gro-blje mira« na Bilima. »Postavili smo i prve križeve za naše pobijene. Riječ je o braći redovnicima i svećenicima te jednoj časnoj sestri, pripadnicima ovih naših hercegovačkih zajednica. Voljeli su i vodili svoj narod pa kada je trebalo dali i život za njega. S. Re-gina Milas u toj je prigodi oprostila svome ubojici i poklonila mu ručni sat. Tako su ginula i mnoga naša braća i sestre. Ovim današnjim či-nom stvaramo okvir za postavljanje križeva i za njih«, poručio je fra Mi-ljenko Stojić.

Na kraju komemoracije nazočni-ma se obratio i hrvatski član Pred-sjedništva BiH i predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović te po-zvao sve na razmišljanje o budućno-sti. »Ovo Groblje mira, koje ćemo zajedno graditi, neka nam bude po-

ticaj za našu mladost. Da upravo oni, rasterećeni okova razdora, osmišljaju obitelj i ljubav. Da im obitelj bude osnovna vrijednosti društva kojega će graditi na ovim prostorima. Naš cilj mora biti izvrsnost građena na našoj vjeri. Na kraju, dragi prijatelji, sve vas pozivam da nastavimo gra-diti ovaj spomen. Uz zahvalu orga-nizacijskome odboru, koji je sve ovo do sada uradio, upućujem svoju riječ nositeljima vlasti da učvrste sustav koji će osigurati normalno upravlja-nje ovim sada već vrlo složenim pro-jektom. Institucija koja će skrbiti o Groblju mira na Bilima treba u pot-punosti zaživjeti do našega okuplja-nja 2019. Završimo prometnice pre-ma ovom izvorištu naše snage, i od Mostara i od Širokog Brijega. To nije prezahtjevan projekt. Još jednom na-glašavam, držimo se zajedno i ne bri-nimo se za budućnost«, poručio je na koncu hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović.

SVETA MISA ZADUŠNICA KRAJ HUSINE JAME NA VAGNJU – SPOMEN NA MNOGOBROJNE ŽRTVE JUGOKOMUNISTIČKOG REŽIMA

Vaganj, 1. rujna 2018. (Lucijana Kožul) – Danas je održana sv. misa zadušnica za mnogobrojne nevine žrtve koje su jugokomunisti u Dru-gome svjetskome ratu likvidirali bez ikakva suda i ubacili u Husinu jamu. Kasnije su je zatrpali velikom količi-nom raznoraznog otpada.

Sv. misno slavlje predvodio je vi-cepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić u suslavlju s 20-ak svećenika. Nazočilo je oko 4.000 vjernika.

»Na ovo mjesto u ovaj subotnji dan zacijelo nas nije dovela mržnja prema nekome, osveta, već nas je dovela ljubav prema nevinim žrtva-ma, ljubav prema dobru. Iskazuje-mo poštovanje životu tamo gdje su ga bezobzirno gazili. Kršćanski je ovo stav od samih početaka. Ti naši

predčasnici marno su zapisivali svoje žrtve, svoje mučenike, da bi kasnijim naraštajima svijetlili u životu. Zato znamo danas za njih, zato im se kla-njamo i kad nam je teško sjećamo se da se sve može nadvladati vjerom u Boga«, riječi su fra Miljenka Stojića. U svojoj propovijedi također je ista-

knuo važnu ulogu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu koja »...kao uvi-jek kroz povijest, nije se dala i ne da se ušutkati. Nastavlja onim stopama koje joj je u novije vrijeme zacrtao bl. kardinal Alojzije Stepinac. Oprašta svakomu, ali ljubomorno čuva svoje mučenike.«

Pobijeni

6

Sp2019. 1

Iz ljetopisa

6

Sp2019. 1

ŽRTVE TOTALITARIZMA POSTAJU SVETCI

Široki Brijeg, 12. rujna 2018. (Lucijana Kožul) – Vera Soldo, novinarka radiopostaje Deutsche Welle, 11. rujna 2018. na njihovu je portalu objavila razgovor s vicepo-stulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenkom Stojićem te Seadom Đulićem, predsjednikom Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata Mostar. U razgovorima se spominju jugokomunistički zločini na području Hercegovine, po-sebno zločini na Širokom Brijegu gdje su franjevci pobi-jeni i zapaljeni.

Fra Miljenko Stojić govori kako se jugokomunistič-ki zločini u Hercegovini gotovo pola stoljeća nisu smje-li spominjati. Tek nakon dolaska demokracije počinje potraga za posmrtnim ostatcima pobijenih franjevaca. Svi oni koji su spominjali nešto o zločinima na Širokom Brijegu, bili su uhićivani. Ratno sklonište gdje su fratri ubijeni jugokomunisti su zatrpali i dotični se nisu smje-li iskapati. Također fra Miljenko opovrgava laži kojima

je jugokomunistički totalitarizam desetljećima pravdao smaknuća hercegovačkih franjevaca. »Fratri su optuživa-ni da su prilikom napada jugokomuniste polijevali vrelim uljem i pucali na njih, što je velika laž jer se vidi da je to potpuno nemoguće i po samostanskoj arhitekturi. Ali, što je možda i najvažnije, njihovi planovi za napad po-kazuju da svega toga nije bilo. Do tih planova, dokaza, 1971. uspio je doći fra Andrija Nikić u Vojnom arhivu u Beogradu.« Još uvijek nema pronalaska odgovornih za zločine. Fra Miljenko kaže kako ni Hrvatska ni BiH nisu odradile svoj dio posla glede ovoga te dodaje da to nije na Vicepostulaturi, ona traži žrtve a ne zločince kako bi jednoga dana bile uzdignute na čast oltara.

Sead Đulić kaže kako se događaji iz veljače 1945. moraju istražiti i pravno kazniti te će do kraja ove godi-ne biti podnesena prijava nadležnom tužiteljstvu protiv nepoznatih počinitelja. Nejasno je kako se nijedno tuži-teljstvo nije bavilo ovim događajem. »Također, niti jedan političar ili stranka ovo pitanje u pravnom smislu nisu tretirali. U političkom jest, pa se onda nameće logičan zaključak: ne koriste li političari i ovu situaciju za vlastite političke bodove te im odgovara ovo pitanje držati što duže otvorenim«, kaže Đulić. »Svi moramo imati snage suočiti se s prošlošću kakva god ona bila. Neke činjeni-ce svi moramo prestati glorificirati i raditi zamjene teza. Kada za to smognemo snage, onda ćemo imati snage i vlastitoj djeci reći istinu o našim očevima i djedovima. Tada će doći katarza, a s njom i oprost, pomirenje i iz-gradnja budućnosti«, naglašava Đulić.

ČITLUK: EKSHUMIRANI POSMRTNI OSTATCI HRVATSKOGA VOJNIKA IZ DRUGOGA SVJETSKOGA RATA

Čitluk, 19. listopada 2018. (citluk.ba) – Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjet-skoga rata i poraća na području općine Čitluk obavilo je ekshumaciju posmrtnih ostataka iz grobišta na po-dručju Međugorja. Nakon odluke Povjerenstva i dopisa Mjesne zajednice Međugorje, predsjednik Povjerenstva Slaven Markota organizirao je ovu ekshumaciju. Postu-pak ekshumacije vodio je arheolog Tino Tomas. Tijekom ekshumacije uz posmrtne ostatke jedne muške osobe pronađena je obuća te različiti osobni predmeti koji po-tvrđuju iskaze podnositelja prijave o postojanju grobišta

s posmrtnim ostatcima hrvatskoga vojnika iz Drugoga svjetskoga rata.

Uz arheologa Tomasa, djelatnika angažiranih na iskopavanju posmrtnih ostataka i članova Povjeren-stva, dijelu današnje ekshumacije još su nazočili: voditelj Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat Ilija Vrljić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Pe-trović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, načelnik općine Čitluk Marin Radišić, predsjednik Općinskog vijeća Či-tluk Predrag Smoljan, savjetnik načelnika Mate Miletić i predsjednik Mjesne zajednice Međugorje Dragan Vasilj.

Nakon sv. mise zadušnice uslije-dio je komemorativni dio. Vijence su položili predstavnici mnogobrojnih udruga, predstavnici civilnih vlasti te Ministarstva hrvatskih branitelja. Svakako među njima treba istaknuti

alkare koji su se počeli uključivati u ovaj događaj.

Husina jama nalazi se uz staru ce-stu između Sinja i Livna na predjelu zvanom Vaganj. Od 1944. do zavr-šetka Drugog svjetskog rata u nju je

bačeno između 500 i 1.500 osoba. Obilježavanje ovog događaja zapo-čelo je 1999. zahvaljujući velikom trudu i zalaganju dr. fra Bože Norca Kljaje, umirovljenog profesora split-skog KBF-a.

7

Sp2019. 1

Iz ljetopisa

7

Sp2019. 1

NA ŠIROKOM BRIJEGU ODRŽAN X. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIHŠiroki Brijeg, 28. listopada 2018. (Lucijana Kožul) –

Danas, u nedjelju, na Širokom je Brijegu održan X. sim-pozij Stopama pobijenih koji organizira Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Svrha mu je osvjetljavanje jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjeva-ca te povijesnih okolnosti u kojima se to sve dogodilo.

Simpozij je započeo sv. misom u samostanskoj crkvi koju je, uz vicepostulatora fra Miljenka Stojića, vikara Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivana Ševe i gvardijana fra Tomislava Puljića, predslavio don Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila. U svojoj propo-vijedi don Ivan je istaknuo »da svaki čovjek ima u sebi urođeno svjetlo koje mu omogućuje razlikovanje dobra i zla i svaki čovjek ima, kad-tad, iskustvo gubljenja toga svjetla i popuštanja zlu.« Osvrnuo se također na poznate događaje na Širokom Brijegu. »I počinitelji strašnih zlo-čina nad širokobriješkim franjevcima izgubivši duhovni “očinji vid” i postajući izvršitelji boljševičke ideologije i komunističke revolucije, upali su u strašnu tamu, ali, vjerujemo, nisu izgubili svijest da postoji svjetlo. Možda su mnogi počinitelji zločina u svojim neizbježnim i tjes-kobnim nemirima pokušavali, poput Bartimeja, doći do obnove svjetla, no službena javnost, službena ideologija i politika to im je branila i onemogućavala. Možemo razu-mjeti da je takva javna klima postojala dok su komunisti bili i formalno na vlasti, ali ne možemo razumjeti zašto je i danas takva klima da nema javnih svjedočanstava o kajanju za te zločine, o priznavanju teškoga lutanja. Ne možemo razumjeti zašto ni danas nema javnih traženja oproštenja jer to je jedini put oslobođenja, jedini put do svjetla i mira, i jer je to jedini način da se takvo strašno bolno iskustvo ne ponovi na novim pokoljenjima. Svi oni koji u politici i medijima podržavaju i obnavljaju takvu klimu, čine strašnu nepravdu počiniteljima zločina, ali i sadašnjim i budućim pokoljenjima kao i povijesnoj isti-ni.«

Prostrana samostanska crkva bila je dupkom ispunje-na. Svojim čitanjem sv. misu su uveličali članovi Franje-vačkog svjetovnog reda koje predvodi fra Dane Karačić, a svojim pjevanjem veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić.

Drugi dio simpozija nastavljen je u samostanskoj dvorani gdje su održana tri predavanja. Nazočio mu je također velik broj slušatelja.

Prvo izlaganje održao je povjesničar dr. Jure Krišto na temu »Mržnja prema vjeri u jugokomunističkoj ideolo-giji«. Između ostaloga je rekao sljedeće. »Odmah nakon preuzimanja vlasti, komunisti su zabranili sve katoličke organizacije, ukinuli su sve odgojno-obrazovne i karita-tivno-humanitarne ustanove u okrilju crkvenih redova, mnogi samostani časnih sestara, kao i biskupijske i župne zgrade, djelomice ili u cijelosti oduzete su i dane na kori-štenje drugima, vjerska pouka bila je dopuštena samo u crkvenim prostorima, agrarnom reformom te konfiskaci-jom i nacionalizacijom Crkvi je oduzet velik dio zemljišta i drugih posjeda, a svećenici na župama opterećivani su prekomjernim porezima, većina škola i učilišta za spre-manje svećeničkih kandidata bila je zatvorena ili pred zatvaranjem, zabranjen je gotovo sav vjerski tisak. Uve-den je sustav doušništva, tako da su svi svećenici bili pod neprestanom paskom.«

Također su ekshumaciji nazočili pripadnici PP Čitluk i komunalni redari.

Grobište s posmrtnim ostatcima obilježilo je mjesno pučanstvo i čuvalo uspomenu na ubijenoga. Prema kazi-vanjima više svjedoka, ovdje je ubijen hrvatski vojnik na prijelazu s 1944. na 1945. i bio je iz okolice Čapljine. U Međugorju su ga zarobili partizani. Nakon nekog vre-mena provedenog u zarobljeništvu oslobođen je, a parti-zanka Sava, koja ga nije mogla vidjeti slobodnog, netom nakon oslobođenja usmrtila ga je dok se vraćao kući.

Nakon ekshumacije posmrtni ostatci bit će pohranje-ni u kosturnici čitlučkog groblja Podadvor dok se ne za-vrši cijeli postupak i ne organizira dostojanstven pokop. Počivao u miru Božjem.

Pobijeni

8

Sp2019. 1

Iz ljetopisa

8

Sp2019. 1

ŠIROKI BRIJEG: SV. MISA ZADUŠNICA ZA POKOJNE FRATRE I KAPITUL NA ROGOŽINAMA

Široki Brijeg, 29. studenoga 2018. (Lucijana Kožul) – Na blagdan Svih svetih franjevačkog reda članovi Hercegovačke franjevačke provincije stigli su na Široki Brijeg, kako to čine svake godine da bi se pomolili za po-kojne fratre te proslavili svoj kapitul na rogožinama. I ovaj put okupila se gotovo sva Provincija iz domovine, njih 80-ak.

Kapitul su započeli molitvom srednjega časa te prigodnim preda-vanjem slovenskoga provincijala fra Marijana Čudena. Govorio je o temi

»Tko ima uho, neka posluša što duh govori... Manjoj braći danas«. Svoj nastup izgradio je na promišljanji-ma i porukama Plenarnog vijeća fra-njevačkog reda 2018., o čemu će se sljedećih mjeseci više govoriti u fra-njevačkim zajednicama. A jedna od neizostavnih točaka je ovaj migrant-ski val koji ne jenjava.

Uslijedila je sv. misa. Uz ovaj dan fratre veže odredba da taj dan slave sv. misu za pokojnu braću. Stoga su ih se spomenula i okupljena braća na Širokom Brijegu, u samostanskoj

crkvi u kojoj su pokopana 24 fratra od njih 66 koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću. Naravno da su se ovom prilikom pomolili i za na-paćenu hrvatsku domovinu. Sv. misu je predvodio provincijal hercegovač-kih franjevaca fra Miljenko Šteko, a propovijedao generalni vizitator Hercegovačke franjevačke provincije fra Mijo Džolan. Posebno je naglasio franjevačko razumijevanje današnjeg svijeta te da se franjevci nikada ne podlažu političkoj korektnosti, kon-formizmu, poltronstvu...

Spomenimo još da o pobijenim hercegovačkim franjevcima sada posebnu brigu vodi Vicepostulatu-ra postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem. U tu svrhu, između ostaloga, svake se godine 7. veljače na Širokom Brijegu obilježa-va obljetnica ubojstva svih franje-vaca jer je uprava Provincije Široki Brijeg proglasila svojim središnjim žrtvoslovnim mjestom. U sklopu obilježavanja redovno se raspisuje i nagradni natječaj o pobijenim her-cegovačkim franjevcima iz područ-ja književnosti, glazbe, likovnosti, povijesti, računalstva, fotografije i videa.

Profesorica i aktivistica Maja Runje govorila je na temu »Jugoslavenski komunizam i hrvatska mladež.« Istaknula je da se »jugoslavenski komunistički režim održavao silom, kao što to svi znamo. Nasiljem je gru-bo nasrtao na mlade ljude. Najdublju ranjenost osjetimo kad mislimo na Bleiburg. Žrtvoslovi, koliko ih postoji, pokazuju zastrašujuće veliki broj žrtava rođenih u razdo-blju 1920. – 1925., dakle mladića, pa i djevojaka, s tek navršenih 20 godina života.«

U trećem izlaganju don Ivan Miklenić govorio je o »Lustraciji prema pisanju Glasa Koncila« U svojem na-stupu istaknuo je posebno proces detuđmanizacije, tj. proces rashrvaćivanja na svim područjima društvenoga života. »Službena politika, koja tobože ne utječe na držav-no odvjetništvo i pravosuđe, sve do naših dana spriječila

je da u Hrvatskoj bude procesuiran barem jedan jedini okrivljenik s partizanske i komunističke strane za zloči-ne iz Drugog svjetskog rata ili poraća. Dvojicu visoko pozicioniranih pripadnika Udbe do sada je za atentat na hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića pravomoćno osudio tek njemački sud.« Za kraj je rekao: »Premda je u doba vladavine nacionalnoga pomirenja Glas Koncila zagovarao odustajanje od lustracije, nakon razmahivanja procesa detuđmanizacije Glas Koncila je odlučno zago-varao i zagovara potrebu lustracije u Hrvatskoj.«

Simpozij je završio zahvalom svim posjetiteljima i predavačima te pozivom da se svi koji imaju bilo kakvu informaciju o ubojstvu fratara jave u Vicepostulaturu te na taj način doprinesu njezinu uspješnom radu. Modera-tor ovoga skupa bio je povjesničar Hrvoje Mandić.

Istraživanja

9

Sp2019. 1

Jugoslavenska je historiografija Mostarsku operaciju isticala kao primjer uspješne vojne akcije i kao dokaz snage 8. dalmatinskog korpusa

PITANJE AUTENTIČNOSTI IZVJEŠĆA 8. DALMATINSKOG KORPUSA GENERALŠTABU JUGOSLAVENSKE ARMIJE OD

25. VELJAČE 1945. O MOSTARSKOJ OPERACIJIKljučni dokument može se smatrati neautentičnim, odnosno naknadno konstruiranim

► Piše: mr. sc. Vladimir Šumanović

U radu se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta koji je, prema podatcima jugoslavenske historiografije, 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. U dokumentu je opisana Mostarska operacija koja je tematski podijeljena u tri faze (Operaciju Bura, bitku za Široki Brijeg i bitku za Mostar). Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji tretiran kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije, premda pet razloga izaziva opravdane dvoj-be u njegovu autentičnost, uključujući ne samo njegov sadržaj nego i pitanje njegova izvornika kao i njegov temeljni izgled.

Ključne riječi: 8. dalmatinski korpus, dokumentacija, Mostarska operacija, Operacija Bura, Široki Brijeg, 4. dalmatinska brigada.

Uvod

Zauzimanjem Drežnice 16. veljače 1945. završena je Mo-starska operacija u kojoj su po-strojbe Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) za-uzele čitav prostor Hercegovi-ne, uz izuzetak Konjica i manjih

mjesta u njegovoj okolici.1 U Mostarskoj operaciji sudjelo-vale su tri divizije iz sastava 8. dalmatinskog korpusa, 9., 19. i 26. dalmatinska divizija, te 29. hercegovačka divizija iz sasta-va 2. crnogorskog korpusa.2

Po svojoj složenosti Mostar-ska je operacija bila najzah-tjevniji pothvat 8. dalmatinskog

korpusa jer je prilikom njezine provedbe on prebacio dvije divi-zije iz svojega sastava, 19. i 26. dalmatinsku diviziju, na područ-je na kojem one do tada nisu boravile. Sama operacija pro-vedena je kao odgovor na Ope-raciju Bura, odnosno na izne-nadan prodor njemačke vojske i postrojbi NDH na operativno

1 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom IV, knjiga 33 (dalje: Zbornik IV/33) (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1970), str. 547. – 548.: 9. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 21. 2. 1945.; Nikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943. – 1945. (Split: Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, 2004.), str. 230. Suprotno navedenom izvješću 9. dal-matinske divizije u djelu Mostarska operacija zapisano je da je Drežnica zauzeta 18. veljače, odnosno dva dana kasni-je. Mostarska operacija (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1986.), str. 535. – 536.

2 N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, str. 211.; Mostarska operacija, str. 21. – 22., 58.

Pobijeni

10

Sp2019. 1

Istraživanja

10

2019. 1Sp

područje 9. dalmatinske divizi-je.3 Tijekom Operacije Bura 4. dalmatinska brigada iz sastava 9. dalmatinske divizije pretrpje-la je velike gubitke, o čemu je zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa provelo istragu.4 Gu-

bitci 4. dalmatinske brigade bili su izuzetno veliki, te su osim 30 ubijenih i 40 ranjenih uključivali i izuzetno veliki broj bjegunaca, odnosno čak 276 »nestalih«.5 Zbog ovih gubitaka 4. dalma-tinska brigada nije sudjelovala

u bitci za Široki Brijeg, nego je imala ulogu korpusne pričuve.6

U naknadnim raščlambama posebno je razmatrana nepo-uzdanost pripadnika postrojbi koje su sudjelovale u Mostar-skoj operaciji, pri čemu je naj-

3 Hrvatska (dalje: HR) – Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Zbirka mikrofilmova gradiva iz inozemnih arhiva koja se odnosi na Hrvatsku, VIII. korpus NOV i PO Hrvatske (HR-HDA-1450), mikrofilm D-1185, rola br. 12, snimak 150-151; Zbornik, V/37 (Beograd, 1968), str. 518. – 519.: Zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 30. 1. 1945. U zapo-vijedi 8. dalmatinskom korpusu za pokretanje Mostarske operacije od 30. siječnja 1945., Josip Broz Tito je kritizirao njezine postrojbe zbog »nebudnosti na pravcu Mostar-Metković«. Zbornik II/15, (Beograd, 1982.), str. 142.; Josip Broz Tito, Sabrana djela, tom 26 (Beograd: Izdavački centar Komunist, 1988.), str. 46.

4 Okolnost da rezultati istrage nisu objavljeni navelo je uredništvo toma 26 sabranih djela Josipa Broza Tita: »Povodom ove Titove zamjerke Štab 8. udarnog korpusa NOVJ je sproveo istragu. Međutim, nisu pronađeni pismeni tragovi te istrage, ali se iz drugih dokumenata vidi da je neprijatelj mogao da preduzme ovaj iznenadni napad na 4. splitsku brigadu 9. divizije zbog ležernosti njenih štabova, nedovoljnog obezbjeđenja i nebudnosti jedinica.« J. Broz Tito, Sa-brana djela, tom 26, str. 155., bilj. 163.

5 Mate Šalov, »Četvrta brigada u borbama za Mostar (dalje: Četvrta brigada)«, u: Mostarska operacija, str. 180.6 Zbornik, IV/33, str. 545., 577. – 578.: 9. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 21. i 22. 2. 1945.7 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.: Dokumenti – Dalmacija (dalje: Partizanska i

komunistička represija), Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Slavonski Brod / Hrvatski institut za povijest – Zagreb, 2011., str. 379., 387.: Zapisnik savjetovanja Opunomoćstva OZN-e III. odsjek za oblast 8. dalmatinskog korpusa od 1. i 2. 3. 1945.

Istraživanja

11

Sp2019. 1

n e p o v o l j n i j e ocijenjena 9. d a l m a t i n s k a divizija.7 Od kritika je bila izuzeta 26. d a l m a t i n s k a divizija, koja je smatrana naj-kva l i te tn i jom u 8. dalmatin-skom korpusu, te su joj zato povjerene najteže zadaće u bit-ci za Široki Brijeg, kao i u još složenijoj bitci za Mostar.8 Me-đutim, više od svega ostaloga Mostarsku operaciju obilježili su zločini počinjeni nad franje-vačkim svećenicima s prostora zapadne Hercegovine.

Najveći broj likvidiranih fra-njevaca bio je iz Širokoga Bri-jega, koji je zauzet 7. veljače. Širokobriješki franjevci likvidira-ni su tijekom 7. i 8. veljače u tri prostorno razdvojene skupine. U prvoj skupini, koja je uhićena u samostanu, bilo je dvanaest franjevačkih svećenika, od ko-jih se jedan nalazio nepokretan u bolesničkoj postelji. Zajed-no sa zatečenim redovnicima i nekolicinom časnih sestara ubijeni su te nakon toga polive-ni benzinom i zapaljeni. Druga skupina širokobrijeških franje-vaca brojila je osam pripadnika. Zarobljena je u skloništu kod rijeke Lištice i odvedena u prav-cu Zagvozda, gdje je smaknuta.

Treću skupinu sačinjavalo je šest franjevaca koji su uhiće-ni i ubijeni kod M o s t a r s k o g Gradca. Nakon ovoga, u idu-ćim je danima na širem za-padno-herce-govačkom po-dručju stradalo

još 17 franjevaca: u Ljubuškom ih je od 10. do 13. veljače ubije-no šest, u Gradnićima dvojica, u Čitluku i Širokom Brijegu po jedan. Nakon zauzimanja Mo-stara, odnosno u danima nakon 14. veljače, likvidirano je se-dam mostarskih franjevaca na čelu s glavarom Hercegovačke franjevačke provincije fra Leom Petrovićem.9 U razdoblju Mo-starske operacije, odnosno tije-kom Operacije Bura, postrojbe NOVJ-a ubile su fra Maksimili-jana Jurčića i fra Petra Sesara u Čapljini. Fra Maksimilijana pripadnici NOVJ-a odveli su sa sobom krajem siječnja 1945. prilikom napuštanja Čapljine te je njegovo tijelo ekshumirano na području Vrgorca, dok su fra Petra ubili prilikom ponovnog zauzimanja Čapljine 4. velja-če.10

Također, osim franjevaca li-kvidiran je i veliki broj civilnog pučanstva. Samo na području Širokoga Brijega šezdeset go-

dina nakon ovih događaja pro-nađeno je 150 grobišta i strati-šta.11

Ovi događaji nisu uslijedili kao posljedica osvete neodgo-vornih pojedinaca, nego su bili rezultat odluke vojnih tijela 8. dalmatinskog korpusa koja su planirala i provela akciju, za što je karakteristično izvješće 19. dalmatinske divizije, u kojem, među ostalim, stoji sljedeće: »Sektor na kojeg smo došli pod znatnim je utjecajem neprijate-lja. On je dao 5 – 6.000 najgo-rih ustaša i dobar dio ustaškog kadra. Te same činjenice nam nameću za bolje djelovanje, da rad i budnost moraju biti zastu-pljeni do maksimuma. Mi ćemo neprijatelja i zločince ljuto ka-zniti i fizički i materijalno. Ali nas ne smije dovesti dotle, da naše ogorčenje pređe u jednu anar-hiju, tako da svaki borac radi na svoju ruku, da ne uzimaju stvari u svoje ruke, da neorganizirano pretresaju kuće...«12

Kao što je vidljivo iz nave-denog teksta, odnos prema mjesnom pučanstvu i ratnim zarobljenicima za tijela 8. dal-matinskog korpusa bio je po-glavito važan zbog stege nje-zinih boraca. Drugim riječima, naglašavanjem zabrana pojedi-načne odmazde htjelo se spri-ječiti da se pripadnici postrojbi samoinicijativno osvećuju i time slabe hijerarhiju zapovijeda-nja.13 Iz toga se može zaključiti

8 Zbornik, IV/33, 119.-125.: Zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 4. 2. 1945. za napad na Široki Brijeg, Ljubuški i Čitluk. Isto, str. 296. – 305.: Zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 12. 2. 1945. za napad na Mostar. Viša vojna kvaliteta 26. dalmatinske divizije u odnosu na ostale tri divizije 8. dalmatinskog korpusa bila je prisutna i tijekom druge polovice 1944. Zbornik, V/37, str. 207.: 8. dalmatinski korpus Glavnom štabu Hrvatske 12. 1. 1945.

9 Blanka Matković, »Zločini postrojba VIII. dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine« (dalje: »Zločini postrojba«), Hum, 7./2011., str. 314. – 315., 318., 321. – 322., 324.

10 B. Matković, »Zločini postrojba«, Hum, str. 289., 296. – 297., 301.11 Hrvoje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.«, Polemos, 16 (2013.), 2., str. 26.12 HR-HDA-1450, kutija 3, mikrofilm D-1185, rola br. 12, snimak 112.: Zapovijed političkog komesara 19. dalmatinske

divizije političkim komesarima brigada u svom sastavu 7. 2. 1945.13 Tekst istog sadržaja navelo je i zapovjedništvo 10. hercegovačke brigade nakon završetka Mostarske operacije. Zbor-

nik, IX/9 (Beograd, 1969.), str. 161.: Politički komesar 10. hercegovačke brigade političkom komesaru 29. hercego-vačke divizije 16. 3. 1945.

Na svome ratnome putu u Mostarskoj operaciji

jugokomunisti su ubijali sve što im se ispriječilo na putu,

jednako i civile i članove crkvene hijerarhije. Nije to bila osveta neodgovornih

pojedinaca, već odluka vojnih tijela 8. dalmatinskog korpusa.

Pobijeni

12

Sp2019. 1

Istraživanja

12

2019. 1Sp

da pojedinačni postupci osvete nisu bili dopušteni, osim ako to izričito nije odobrio stožer na di-vizijskoj razini.14

Slična je situacija bila i glede uzroka likvidiranja hercegovač-kih franjevaca. O njihovoj sud-bini raspravljalo se prije počet-ka borbi za Široki Brijeg, što je vidljivo iz izvješća zapovjednika britanske vojne misije pri Vr-hovnom štabu NOVJ-a Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojem britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Offi-ceu) opisuje kampanju u jugo-slavenskom tisku protiv herce-govačkih franjevaca i navodi da mu je Josip Broz Tito prije ne-koliko dana rekao da će prema njima poduzeti drastične mje-re.15 Zato se njihova likvidacija ne može smatrati samovoljnim ispadom pojedinaca nego za-povijeđu donesenoj na najvišoj političkoj i vojnoj razini.

Navedene okolnosti, odno-sno niska borbena spremnost 9. dalmatinske divizije (poglavi-to njezine 4. dalmatinske briga-de), kao i odnos NOVJ-a prema civilnom pučanstvu i ratnim za-robljenicima te likvidacija her-cegovačkih franjevaca bili su u razdoblju socijalističke Jugosla-vije u potpunosti prešućeni.

Jugoslavenska historiogra-fija nije se bavila Mostarskom operacijom te je ona prvi put podrobnije opisana u istoime-nome zborniku objavljenom 1986. U njemu je, uglavnom na temelju sjećanja sudionika,

predstavljena romansirana sli-ka te vojne akcije, pa su gubitci 4. dalmatinske brigade interpre-tirani kao posljedica napada ci-vilnog pučanstva, a ratni zločini NOVJ-a posve su izostavljeni. Temu smaknuća hercegovačkih franjevaca naveo je djelomično Milan Rako spomenuvši samo ubojstvo franjevaca likvidiranih u širokobriješkom samostanu, i to interpretirajući njihovu smrt kao posljedicu sudjelovanja u borbi protiv postrojbi NOVJ-a.16

U zborniku su kao potvrda navedenih teza priložena i dva dokumenta, izvješće 8. dalma-tinskog korpusa Vrhovnom šta-bu od 25. veljače 1945. i izvje-šće 29. hercegovačke divizije 2. crnogorskom korpusu od 19. veljače 1945.17 Oba dokumenta, zajedno s popratnim komentari-ma u bilješkama, prepisana su iz zbornika dokumenata Vojno-istorijskog instituta Jugoslaven-ske narodne armije (VII JNA) u kojem su objavljeni 1970.18 Prvi dokument, izvješće 8. dal-matinskog korpusa, razlikovao se od svoje prvotne inačice po tome što je u njemu izostavljen dodatak izvješću pod nazivom »Pregled rada artiljerijskih oru-đa i utrošak municije u operaciji Široki Brijeg – Mostar«19, kao i zadnji dio izvješća u kojem je iznesen podatak prema kojem je prijepis dokumenta ovjerio neimenovani pomoćnik načel-nika stožera II. armije u činu majora (bojnika).20

Neobjašnjivo kraćenje doku-

menta, što ga je učinilo ured-ništvo zbornika Mostarska ope-racija, bio je jasan pokazatelj odnosa jugoslavenske histori-ografije prema dokumentima koje je smatrala ključnima. To, kao i pet okolnosti vezanih uz tekst toga izvješća, dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost te slijedom toga nužno pobuđu-ju opravdanu dvojbu u njegovu autentičnost.

Pet razloga za opravdanu dvojbu o autentičnosti

dokumenata

Prvi razlog

Dvojbeni karakter izvornika ovog izvješća, odnosno pitanje izvornog teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokume-nata a zatim u skraćenom obli-ku u zborniku Mostarska opera-cija.

U prvoj inačici, objavljenoj u zborniku dokumenata, autentič-nost teksta jamčio je neimeno-vani major iz II. jugoslavenske armije, koji je ujedno obnašao dužnost zamjenika načelnika štaba. Taj podatak sporan je zbog dvije okolnosti.

Prvo, nejasno je kako je za-datak izrade ovjerenoga prijepi-sa izvornika toga teksta stavljen u nadležnost štaba II. armije s obzirom na to da je 8. dalma-tinski korpus izvješće uputio

14 Nakon zauzimanja Mostara zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije navelo je da se ovakvim ispadima u Širokom Brijegu »moglo progledati kroz prste s obzirom na stvarno raspoloženje naroda, ali je ovo utoliko više otežalo spre-čavanje ovakvih pojava u samom Mostaru, gdje je situacija bila drugačija«. (Zbornik, IX/9, str. 152. – 153.: Politički komesar 26. dalmatinske divizije političkom komesaru 4. armije od 16. 3. 1945.)

15 Dušan Biber, ur., Tito-Churchill. Strogo tajno (Beograd; Zagreb: Arhiv Jugoslavije; Globus, 1981.), str. 445.16 Milan Rako, »Jedanaesta dalmatinska brigada u mostarskoj operaciji« (dalje: »Jedanaesta dalmatinska brigada«), u:

Mostarska operacija, str. 251. – 255., 254. – 255.17 Mostarska operacija, str. 29. – 63.18 Zbornik, IV/33, str. 620. – 653., 504. – 512.19 Zbornik, IV/33, str. 652. – 653.20 Zbornik, IV/33, str. 651., bilj. 37.

Istraživanja

13

Sp2019. 1

Generalštabu. Tijekom svojega postojanja 8. dalmatinski kor-pus nije bio podređen II. armiji (kao ni I. ni III. armiji), pa je ne-jasno kako se njegovo izvješće moglo naći u njezinu stožeru. Jedino vojno tijelo kojem je to izvješće moglo biti proslijeđeno bio je Glavni štab Hrvatske, koji je, uz iznimku Mostarske ope-racije, bio neposredno nadre-đen 8. dalmatinskom korpusu.21

Uzimajući to u obzir, posve je nevjerojatno da bi izrada ovje-renoga prijepisa izvješća, koje je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu, bila povjerena stožeru II. armije budući da to vojno tijelo nije imalo ni struk-turne ni prostorne veze s 8. dal-matinskim korpusom. Od svoje-ga nastanka, 1. siječnja 1945., II. je armija bila nadležna za po-

dručje središnje i južne Srbije te sjeveroistočne Bosne, a krajem veljače i početkom ožujka nje-zin se stožer nalazio u Tuzli,22 uslijed čega je prostorno bio posve nepovezan sa stožerom 8. dalmatinskog korpusa koji se nakon završetka Mostarske operacije krajem veljače nala-zio u Kninu.23

U skladu s tim krajnje je neja-sno kako bi dokument iz Knina dospio do Tuzle, ako se uzme u obzir okolnost da je prostor između ta dva mjesta bio pod nadzorom njemačke vojske i postrojbi NDH. Komunikacija između ta dva mjesta tada se održavala posredno preko Be-ograda u kojem se tada nalazio Vrhovni štab (odnosno Gene-ralštab).

Da je doista izrada ovjere-

noga prijepisa izvješća bila po-vjerena pripadnicima stožera II. armije, to bi značilo da je Ge-neralštab po njegovu primitku dokument iz Beograda poslao u Tuzlu. Kako proizlazi iz komen-tara uredništva zbornika doku-menata VII JNA, u Beograd je u arhiv VII JNA bio vraćen samo ovjereni prijepis a izvornik iz-vješća ostao je nedostupan, iz čega bi proizlazilo da nije vra-ćen Generalštabu i nakon toga spremljen u arhiv VII JNA. Na temelju toga nužno je postaviti pitanje: čak i ako se zanemari neobjašnjivi razlog zbog koje-ga bi dokument iz Beograda bio proslijeđen u Tuzlu, zašto bi iz Tuzle u Beograd bio vra-ćen samo ovjereni prijepis bez izvornika? Što se, dakle, dogo-dilo s izvornikom izvješća: je li uništen ili su ga sakrile osobe iz stožera II. armije s obzirom na to da nije vraćen u Beograd?

Ta dvojba koja znatno dovodi u pitanje vjerodostojnost ovje-renoga prijepisa dokumenta još je izrazitija ako se usporedi s podatcima o osobi koja je, pre-ma komentaru uredništva zbor-nika dokumenta VII JNA, bila zadužena za izradu ovjerenoga prijepisa.

Kako je rečeno, u inačici iz 1970. navedeno je da je prijepis ovjerio neimenovani major (boj-nik) koji je ujedno bio zamjenik načelnika stožera II. armije.

Spomenuti čin osobe koja je navodno izvršila prijepis ovog izvješća još izravnije od pret-hodnog argumenta, vezanog uz odnos stožera 8. dalmatin-skog korpusa i II. armije, dovodi

21 Tijekom Mostarske operacije učinjena je iznimka od dotadašnjeg načina zapovijedanja, jer se ova akcija vodila izvan operativnog područja Glavnog štaba Hrvatske.) N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, 215.) Nakon odlaska 8. dalmatinskog korpusa s hercegovačkog područja, Glavni štab Hrvatske ponovno je nad njim preuzeo zapovijeda-nje. Zbornik, V/39 (Beograd, 1979.), str. 64.: Glavni štab Hrvatske Generalštabu Jugoslavenske armije 6. 3. 1945.

22 Ljubo Vučković, »O radu štaba u dejstvima Druge armije« (dalje: »O radu štaba«), Armije u strategijskoj koncepciji NOR i revolucije, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986., str. 137. – 138.

23 N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, str. 242.

Partizanske pripreme za Mostarsku operaciju, Trebinje, 2. prosinca 1944.

Pobijeni

14

Sp2019. 1

Istraživanja

14

2019. 1Sp

u pitanje au-tentičnost toga dokumenta jer II. armija nije imala funkciju zamjenika na-čelnika stožera (štaba), nego je tu dužnost obnašao načel-nik operativnog odjeljenja pot-pukovnik Ra-doslav Đurić.24 U skladu s tim, navedeni komentar uredništva zbornika dokumenata VII JNA, prema kojem je zamjenik načel-nika stožera II. armije bio nei-menovani major, djeluje posve netočno i pokazuje da pri navo-đenju toga podatka uredništvo nije proučilo ostale dokumen-te II. armije na temelju kojih je uočljivo kako je taj podatak po-grješan.

Kako proizlazi iz dva izne-sena argumenta, može se za-ključiti da je inačica dokumen-ta objavljena 1970. po kriteriju vjerodostojnosti osobe koja ga je ovjerila gotovo sigurno nea-utentična, odnosno naknadno konstruirana. Slijedom toga, i druga inačica ovog dokumenta, objavljena u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija 1986., nužno je nevjerodostoj-na jer je rađena prema inačici teksta iz 1970.

Zato se taj dokument s ob-zirom na nedostupni izvornik i izrazito nevjerodostojan ovje-

reni prijepis može smatrati naknadno kre-iranim tekstom čije je stvaranje odrađeno kraj-nje površno.

Drugi razlog

Izgled uvod-noga dijela

dokumenta, odnosno njego-va autentičnost u odnosu na nadnevak njegova nastanka i osobe koje su navedene kao njegovi potpisnici. Radi jasno-će najprije će se obraditi pitanje nadnevaka, a zatim pitanje pot-pisnika.

Izvješće je datirano 25. ve-ljače 1945., što s obzirom na osobe koje su ga potpisale, političkog komesara pukovni-ka Boška Šiljegovića i zapo-vjednika general-majora Petra Drapšina,25 tekstu daje karak-ter neautentičnog dokumenta, odnosno naknadno kreiranog uradka za potrebe jugoslaven-ske historiografije.

Mogućnost da bi Drapšin potpisao bilo koji tekst zajedno sa Šiljegovićem na nadnevak naveden u izvješću i zatim ga uputio u Beograd posve je is-ključena, jer se Drapšin tada nalazio u Beogradu bez ikakva neposrednoga kontakta sa Ši-ljegovićem i ostalim članovima stožera 8. dalmatinskog kor-

pusa. Prema podatcima ured-ništva zbornika dokumenata VII JNA, Drapšin je u Beograd stigao 22. veljače te je u nje-mu boravio do 4. ožujka.26 Ti-jekom Drapšinovog boravka u Beogradu donesena je odluka o stvaranju IV. jugoslavenske armije (JA), čiji je temelj bio 8. dalmatinski korpus. Ta je odlu-ka aktom Generalštaba JA na snagu stupila 2. ožujka, a Drap-šin je na sastanku u Beogradu o njoj bio usmeno obaviješten.27

Drapšin, dakle, u trenutku navodnoga nastanka izvješća nije bio u kontaktu sa stožerom 8. dalmatinskog korpusa te nije mogao sudjelovati u nastanku toga teksta. Zato je mogućnost da bi on potpisao taj (ili bilo koji drugi) tekst zajedno sa Šiljego-vićem 25. veljače 1945. posve isključena i neposredno ruši mogućnost autentičnosti toga izvješća.28

Međutim, čak i ako se zane-mari pitanje Drapšinova boravi-šta na dan nastanka izvješća i predpostavi da se čitav stožer 8. dalmatinskog korpusa 25. veljače 1945. nalazio na okupu, taj dokument se može smatrati neautentičnim po drugoj osno-vi. Među potpisnicima doku-menta uz Šiljegovića i Drapšina naveden je i »Zamjenik načel-nika štaba pukovnik« koji se nije potpisao (niti je uredništvo u bilješci stavilo njegovo ime).29 Nepotpisani pukovnik u funkciji zamjenika načelnika stožera 8.

24 Lj. Vučković, »O radu štaba«, str. 136. 25 Zbornik, IV/33, str. 651.26 Zbornik, II/15 (Beograd, 1982.), str. 216., bilj. 2.27 Zbornik, XI/4 (Beograd, 1975.), str. 9. – 10.: Zapovijed Generalštaba Jugoslavenske armije od 2. 3. 1945.28 Uz pitanje Drapšinovog boravišta nadnevak nastanka ovog dokumenta sporan je i iz razloga što je Vrhovni štab pro-

mijenio naziv u Generalštab 1. ožujka, odnosno tjedan dana nakon što je ovo izvješće napisano. No, s obzirom na to da je uredništvo zbornika dokumenata, koje je dokument objavilo, navelo da je riječ o ovjerenom prijepisu i da je naziv vojnog tijela kojem je izvješće upućeno dopisano naknadno, ova nelogičnost doista ima osnove da ju se smatra intervencijom osoba koje su vršile prijepis te iz toga razloga nije argument neautentičnosti ovog dokumenta. Zbornik, IV/33, str. 620., bilj. 2.

29 Zbornik, IV/33, str. 651.; Mostarska operacija, str. 57.

Izvješće 8. dalmatinskog korpusa o Mostarskoj operaciji

sadrži pet razloga od kojih svaki zasebno pobuđuje

opravdanu dvojbu o njegovoj vjerodostojnosti. Napravljeno je dugo nakon rata za potrebe

stvaranja poželjne slike prošlosti.

Istraživanja

15

Sp2019. 1

dalmatinskog korpusa još izra-zitije od problema nadnevka dokazuje neautentičnost teksta.

Zamjenik načelnika stožera 8. dalmatinskog korpusa bio je potpukovnik Slavko Draganić,30 odnosno časnik ispod čina pu-kovnika.

Pogrješno označavanje čina zamjenika načelnika stožera 8. dalmatinskog korpusa kao pu-kovnika posebno je indikativno ako se usporedi s prethodno iznesenim netočnim podatkom prema kojem bi zamjenik na-čelnika stožera II. armije imao čin majora, iz čega bi proizlazilo da su časnici nižeg vojnog tijela (korpusa u odnosu na armiju) imali više činove (pukovnik u odnosu na majora).

U skladu s tim, izvješće se s obzirom na osobe koje su označene njegovim potpisnici-ma, kao i njihovi činovi, može smatrati neautentičnim, odno-sno naknadno konstruiranim.

Treći razlog

Temeljne faktografske po-grješke. Za ovu tematsku cjelinu karakteristična su dva primjera koji su do te mjere činjenično netočni da djeluju kao slovne pogrješke. Međutim, premda su omaške te vrste načelno uvijek moguće, u ovom su slučaju uči-njene u odnosu na dvije važne

teme koje daju smisao čitavom izvješću, pa time ozbiljno kom-promitiraju vjerodostojnost cije-loga dokumenta.

Prvi je primjer zbrka pri na-znaci broja mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu teksta stoji da su srušena dva mosta »nepri-jatelj (…) U Čapljini, Metkoviću porušio (…) mostove preko Ne-retve, pa se zatim iz Metkovića povukao prema Čapljini«/31 Dvi-je stranice dalje, u shematskom prikazu prve faze Mostarske operacije stoji da su srušena tri mosta: »Tok operacija odi-grao se je u tri faze. Prva faza: ispad neprijatelja iz Mostara i Širokog Brijega, rušenje mosto-va u Metkoviću – Gabeli i Ča-pljini, povlačenje iz Metkovića i zadržavanje na liniji Čapljina –

Ljubuški kao i povlačenje nepri-jatelja na polazne položaje.«32

Međutim, prva dva navoda (i sama po sebi međusobno pro-turječna) neizravno su deman-tirana u dijelu izvješća u kojem se podrobno opisuje prva faza te akcije. Razlog tome jest što je spomenuto rušenje samo jednoga mosta: »Nakon što je neprijatelj odbio naše jedinice i tenkove koji su bili pridoda-ti XXIX hercegovačkoj diviziji i koji su se povukli preko mosta, uspio je zauzeti Čapljinu i sa manjim snagama produžiti za Metković, gdje je porušio most na Neretvi i zatim se povra-tio.«33

Druga je pogrješka podatak iznesen prilikom opisa gubita-ka postrojbi 8. dalmatinskog korpusa tijekom te akcije. Kao

30 Zbornik, XI/4, str. 18.: Zapovijed IV. armije od 18. 3. 1945. Spomenuti Draganić prvi put se spominje kao zamjenik načelnika stožera 8. dalmatinskog korpusa u izvješću za razdoblje od početka rujna do sredine studenoga 1944. kada je imao čin majora. Zbornik, V/37, str. 202.: 8. dalmatinski korpus Glavnom štabu Hrvatske 12. 1. 1945. Razina površ-nosti jugoslavenske historiografije prema Draganićevoj ulozi najočitije se vidi po tome što je u nabrajanju osoba od kojih je bio sastavljen stožer 8. dalmatinskog korpusa tijekom Mostarske operacije dužnost zamjenika načelnika sto-žera posve zaobiđena, te su kao članovi ovog vojnog tijela navedeni zapovjednik, politički komesar, načelnik stožera i zamjenik zapovjednika, premda je iz navedene zapovijedi IV. armije od 18. ožujka 1945. neupitno da je 8. dalmatinski korpus imao dužnost zamjenika načelnika stožera i da je tu dužnost obnašao Draganić. (N. Anić, Povijest Osmog dal-matinskog korpusa, str. 162.; Mostarska operacija, str. 27.) Izostavljanje Draganića kao člana stožera 8. dalmatinskog korpusa, što je učinilo uredništvo zbornika dokumenata, kao i autori navedenih dviju citiranih publikacija, jasan su pokazatelj da jugoslavenski pisci u svom radu nisu konzultirali izvorne dokumente, čak ni one čije su prijepise objavili u vlastitim zbornicima, nego zapise upitne vjerodostojnosti nastale međusobnim prepisivanjem netočnih podataka.

31 Zbornik, IV/33, str. 620.32 Zbornik, IV/33, str. 622.33 Zbornik, IV/33, str. 624.

Prva partizanska tenkovska brigada na polaznom položaju za napad na Široki Brijeg

Pobijeni

16

Sp2019. 1

Istraživanja

16

2019. 1Sp

pojašnjenje vremenskoga okvi-ra na koje se navedeni podatci odnose stoji ova rečenica: »U ovom broju uračunati su i gubici IV splitske ud. brigade koji su uslijedili prilikom nepr. ispada i zauzimanja Ljubuškog dne 29. I 45 g.«34

S obzirom na to da su pro-tivničke postrojbe Ljubuški zau-zele 28., a ne 29. siječnja i da je ta činjenica u prethodnom dijelu izvješća izričito naglaše-na,35 krajnje je neobično da bi pogrješka ove vrste mogla biti u daljnjem dijelu teksta. Kako je za sudionike bitke pitanje broja srušenih mostova bilo od presudne važnosti, a nadnevak zauzimanja Ljubuškog tek malo ispod toga, pogrješke ove vrste dovode u pitanje vjerodostoj-nost dokumenata u odnosu na osobe koje su ga sastavljale i nadnevak kada je nastao.

Četvrti razlog

Podatci izostavljeni u izvje-šću. Ovom tematskom cjelinom obuhvaćeno je pet podataka koji su izostavljeni iz izvješća unatoč tome što su zbog važ-nosti po svakoj logici trebali biti navedeni.

Prvi izostavljen podatak: li-kvidacija franjevaca. Izostav-ljanje te činjenice posebno je neobično ako se uzme u obzir sadržaj izvješća u kojem se širokobriješke franjevce defini-ra kao jedne od organizatora Operacije Bura te se tvrdi da je drugoga dana bitke za Široki Brijeg iz tamošnjega franjevač-kog samostana pružan oružani otpor. Zaobilaženje te teme još je nevjerojatnije ako se uzme

u obzir da je Mostarska opera-cija i poduzeta kao reakcija na Operaciju Bura, što je u izvje-šću jasno naglašeno. Štoviše, uvodni dio izvješća posvećen je Operaciji Bura te prva reče-nica izvješća glasi: »Neprijatelj iz sastava 369 vražje divizije, IX gorske divizije, Crne Legije i pojačanja pristiglih iz Sarajeva izvršio je 27. I ispade u pravci-ma: (…)«.36 Nakon opisa ključ-nih događaja u toj akciji, na idu-ćoj je stranici u tematskoj cjelini pod nazivom »Namjera neprija-telja« posebno istaknuta uloga franjevaca iz Širokoga Brijega, koja je opisana sljedećim rije-čima: »c) Izvršiti mobilizaciju i prikazati NOVJ kao vojnički slabu i nesposobnu za odbranu oslobođenih krajeva i time po-litički djelovati na stanovništvo. Ovo najbolje dokazuje činjeni-ca da je ispad iz Mostara bio organiziran od ustaša i ustaških fratara iz Širokog Brijega. Prili-kom ispada zvonila su zvona a po selima bacane parole “živila

ustaška sloboda” – “smrt parti-zanima” – “živio ustaški usta-nak za oslobođenje”.«37

Dalje u izvješću, prilikom opisa bitke za Široki Brijeg, stoji da je 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizi-je vodila borbu s neimenovanim protivničkim snagama u zgradi širokobriješkog samostana: »Na sektoru XXVI udarne di-vizije otpočeo je napad 7. II u 05.00 časova i to na prostoru XI udarne brigade. Napad je izvršen uz podršku artiljerije i tenkova. Jedinice ove brigade već u 08.45 časova upadaju u samostan, nakon kraće borbe zauzimaju ga. Neprijatelj je bio prisiljen da se povuče prema gradu.«38

Premda se u ovom navodu nigdje ne kaže da su i franjevci sudjelovali u bitci za samostan-ske objekte, sama činjenica da je ta tvrdnja spomenuta u izvje-šću, kao i to što je u javnosti so-cijalističke Jugoslavije dugi niz godina bila prihvaćena činjeni-

34 Zbornik, IV/33, str. 647.35 Zbornik, IV/33, str. 623.36 Zbornik, IV/33, str. 620.37 Zbornik, IV/33, str. 621.38 Zbornik, IV/33, str. 628.

Štab IV. armije na Širokom Brijegu. Slijeva: Periša Grujić, komandant I. tenkovske brigade, general Petar Drapšin, komandant IV. armije, Božo Božović, komandant 26. Divizije, Vlado Sekulić, načelnik štaba I. tenkovske brigade, Boško Šiljegović, politički komesar IV. armije, Marko Vuletić (okrenut), politički komesar I. tenkovske brigade

Istraživanja

17

Sp2019. 1

ca da su franjevci iz samostana u Širokom Brijegu pružili oruža-ni otpor postrojbama NOVJ-a te su tijekom te borbe poginuli,39 dovodi u sumnju vjerodostoj-nost izvješća jer se iz nedore-čenosti glede te okolnosti suge-rira da širokobriješki franjevci ili nisu stradali nakon što su po-strojbe NOVJ-a zauzele Široki Brijeg ili da zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa, iz nekog nepoznatog razloga, takvu po-jedinost ne želi iznijeti u izvje-šću. To je još nevjerojatnije ako se uzme u obzir da su upravo u tom izvješću širokobriješki franjevci kategorički spomenuti kao jedni od organizatora Ope-racije Bura, zbog koje je Mo-starska operacija i izvedena.

Izostavljanjem toga doga-đaja primatelj izvješća bio je uskraćen za jedan od ključnih čimbenika Mostarske operacije, čime ono nije ispunilo svoju svr-hu. Zaobilaženje teme strada-nja hercegovačkih franjevaca tijekom Mostarske operacije još je nevjerojatnije ako se uzme u obzir da su osim franjevaca u Širokom Brijegu ubijeni franjev-ci i u drugim hercegovačkim mjestima tijekom te akcije.

S obzirom na tu okolnost, spomenuta ubojstva nisu se mogla dogoditi mimo znanja i

suprotno odluci zapovjedništva 8. dalmatinskog korpusa, odno-sno osoba koje su potpisale iz-vješće. Izostavljanjem te teme, posebno zato što je dio ubije-nih franjevaca u izvješću jasno spomenut kao suorganizator napada na NOVJ, taj dokument ima karakter teksta koji prikriva jedan od najvažnijih događaja teme koju opisuje. Zbog toga on djeluje nevjerodostojno, od-nosno neautentično.

Drugi izostavljen podatak: odnos prema mjesnom pučan-stvu. Ta je tema bila sastavni dio gotovo svih relevantnih iz-vješća postrojbi koje su sudje-lovale u Mostarskoj operacije jer je odražavala pitanje stege pripadnika NOVJ-a. Zato je do-bila veliku pozornost i u plano-vima za napad, ali i u izvješći-ma u kojima je opisivan pojedini dio te akcije. Međutim, u ovom izvješću nije spomenuta, što dovodi u pitanje njegovu vjero-dostojnost.

Treći izostavljen podatak: gubitci 4. dalmatinske brigade tijekom Operacije Bura i istraga zapovjedništva 8. dalmatinskog korpusa o tome. U izvješću je u uvodnom dijelu navedeno područje koje su zauzele nje-mačka vojska i postrojbe NDH u Operaciji Bura, pri čemu je

naglašeno da je glavninu udara na sebe primila 4. dalmatinska brigada, koju je »neprijatelj us-pio pocijepati«.40 Tom formu-lacijom u izvješću se faktički prikrila činjenica da je brigada doživjela teške gubitke zbog kojih nije sudjelovala u bitci za Široki Brijeg.41 Međutim, osim izostavljanja te činjenice, u iz-vješću nije iznesena struktura gubitaka te brigade (30 mrtvih, 40 ranjenih i 276 nestalih),42 iz koje je nedvojbeno proizlazilo da se u brigadi pojavilo masov-no dezerterstvo,43 o čemu je stožer 8. dalmatinskog korpu-sa zapovjedio istragu. Rezultati istrage nikada nisu objavljeni44 jer se nisu uklapali u poželjnu sliku prošlosti. No bili su do-stupni u internoj komunikaciji te je krajnje neobično da zbog svoje važnosti nisu spomenuti u izvješću. Zbog izostavljanja toga važnog čimbenika u opisu Mostarske operacije, taj tekst nema karakter povjerljivog tek-sta pisanog radi informiranja nadređenog tijela, nego pro-midžbenog uradka koji je tre-bao prezentirati uljepšanu sliku događaja koji su bili nepovoljni po karakter NOVJ-a.

Četvrti izostavljen podatak: pitanje britanske pomoći u zra-koplovstvu i logistici tijekom

39 N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, str. 220. – 221.; M. Rako, »Jedanaesta dalmatinska brigada«, str. 251. – 255.

40 Zbornik, IV/33, str. 623.41 Tijekom dvodnevne bitke za Široki Brijeg 4. dalmatinska brigada imala je ulogu korpusne pričuve te nije sudjelovala

u borbama. Zbornik, IV/33, str. 545., 577. – 578.: 9. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 21. i 22. 2. 1945.42 M. Šalov, »Četvrta brigada«, str. 180.43 Partizanska i komunistička represija, str. 379., 387.: Zapisnik Opunomoćstva III. odsjeka OZN-e za oblast 8. dalmatin-

skog korpusa od 1. i 2. 3. 1945.44 Okolnost da rezultati istrage nisu objavljeni navelo je uredništvo toma 26 sabranih djela Josipa Broza Tita: »Povodom

ove Titove zamjerke Štab 8. udarnog korpusa NOVJ je sproveo istragu. Međutim, nisu pronađeni pismeni tragovi te istrage, ali se iz drugih dokumenata vidi da je neprijatelj mogao da preduzme ovaj iznenadni napad na 4. splitsku brigadu 9. divizije zbog ležernosti njenih štabova, nedovoljnog obezbjeđenja i nebudnosti jedinica.« Josip Broz Tito, Sabrana djela, tom 26 (Beograd: Izdavački centar Komunist, 1988.), str. 155., bilj. 163.

45 Dušan Biber, ur., Tito-Churchill. Strogo tajno (Beograd; Zagreb: Arhiv Jugoslavije; Globus, 1981.), str. 446.: Ministar rezident u Caserti Foreign Officeu 9. 2. 1945.

46 Tito-Churchill, 440.: Fitzroy Maclean Foreign Officeu 29. 1. 1945.; Isto, str. 450.: Zapisnik britansko-sovjetskog sastan-ka od 9. 2. 1945.

Pobijeni

18

Sp2019. 1

Istraživanja

18

2019. 1Sp

Mostarske operacije. Zaobila-ženje te teme u izvješću djeluje krajnje neobično, pogotovo ako se uzme u obzir razina britan-ske pomoći NOVJ-u i okolnost da je ona poslana u uvjetima kada su odnosi Velike Britanije i vodstva NOVJ-a bili iznimno zategnuti s obzirom na to da se jugoslavenska strana nije pridr-žavala sporazuma od 17. siječ-nja 1945., kojim se britanskom vojnom predstavništvu omogu-ćilo da koriste Split i druga po-morska mjesta pod nadzorom NOVJ-a kao svoja središta.45 Osim toga neposrednoga voj-nog pitanja, britansko-jugosla-venski odnosi bili su opterećeni i brojnim političkim pitanjima, jer je s britanske strane posto-jao strah da bi jugoslavenske vlasti prije završetka rata mogle pokušati osnovati zajedničku državu s Bugarskom ili pripojiti područja koja su iz britanskog kuta gledanja bila sastavni dio teritorija Austrije i Italije.46

Britanska pomoć NOVJ-u nije bila samorazumljiva i upra-vo zato što je bila izuzetno važ-

na ona je u izvješću ove vrste trebala biti barem spomenuta, ako ne i podrobnije raščlanje-na. Međutim, čak i ako se pođe od pretpostavke da zapovjed-ništvo 8. dalmatinskog korpusa u izvješću ove vrste nije raščla-njivalo britansku pomoć u logi-stici, nego je toj temi eventual-no posvetilo zasebno izvješće, posve je nevjerojatno da je iz toga teksta u cijelosti izostavlje-no sudjelovanje britanskog zra-koplovstva tijekom Mostarske operacije.

Ta je okolnost još nevjerojat-nija ako se uzme u obzir da su u Mostarskoj operaciji djelatno sudjelovale tri skupine britan-skog zrakoplovstva iz postrojbe Balcan Air Force (BAF), koje su polijetale iz dva pravca, s oto-ka Visa i s uzletišta Falconara kraj Ancone.47 Britansko zrako-plovstvo nije sudjelovalo samo u borbenim zadatcima, nego je bila zaduženo i za izviđanje terena prije bitke,48 što je zna-čilo da je u planiranju napadnih akcija 8. dalmatinski korpus koristio te podatke, iz čega se

podrazumijeva da je između britanske i jugoslavenske stra-ne u toj akciji morala postojati redovita komunikacija.49 Me-đutim, ni jedno od tih pitanja u izvješću nije ni spomenuto, čime se stječe pogrješan dojam da britanske pomoći NOVJ-u u Mostarskoj operaciji nije bilo.

Peti izostavljen podatak: broj nestalih, odnosno bjegunaca u popisu gubitaka. U izvješću je naveden popis gubitaka iz re-dova NOVJ-a i na strani »ne-prijatelja«, odnosno njemačke vojske i postrojbi NDH, iz koje-ga proizlazi da tijekom Mostar-ske operacije nije dezertirala nijedna osoba ni na jednoj od dviju sukobljenih strana, jer je, navodno, NOVJ imala 450 mr-tvih i 1.417 ranjenih boraca, a protivnička strana 3.716 mrtvih i 1.044 ranjena borca.50 Opisani omjer gubitaka djeluje krajnje nevjerodostojno, jer je gotovo nevjerojatno da u bitci takva karaktera nije dezertirao nije-dan od sudionika dugotrajnih i iscrpljujućih borbi koje su traja-le točno tri tjedna (27. siječnja – 16. veljače).

Opisani omjer gubitaka i te-oretski je nemoguć s obzirom na to da su u gubitke NOVJ-a uračunati i gubitci 4. dalmatin-ske brigade tijekom Operacije Bura,51 koja je uz 30 mrtvih i 40 ranjenih imala i 276 nesta-lih pripadnika.52 Ti podatci nisu bili nepoznanica zapovjedniš-tvu 8. dalmatinskog korpusa, jer je o njima, kako je rečeno, bila provedena istraga.53 Prema tome, posve je nedvojbeno da je u razdoblju Mostarske ope-

47 Predrag Pejčić, »Dejstvo avijacije u mostarskoj operaciji«, u: Mostarska operacija, str. 402.48 P. Pejčić, »Dejstvo avijacije«, str. 403.49 P. Pejčić, »Dejstvo avijacije«, str. 410. – 411.50 Zbornik, IV/33, str. 646., str. 647.51 Zbornik, IV/33, str. 647.52 M. Šalov, »Četvrta brigada«, str. 180.53 J. Broz Tito, Sabrana djela, tom 26, str. 155., bilj. 163.

Istraživanje minskih polja nakon osvajanja Širokog Brijega

Istraživanja

19

Sp2019. 1

racije samo na strani NOVJ-a bilo 276 nestalih vojnika (od-nosno dezertera) i da je stožer 8. dalmatinskog korpusa s time bio upoznat.54 Izostavljanje ne-stalih (odnosno dezertera) iz strukture gubitaka u tom popisu značilo bi da je stožer 8. dalma-tinskog korpusa iz nepoznatog razloga prikrivao taj podatak, za što nema logičnoga objaš-njenja (jer je neovisno o pitanju dezerterstva sa sebe pokušao skinuti odgovornost zato što ga je Operacija Bura iznenadi-la),55 ili da on nije bio autor toga teksta (zato što bi u suprotnom slučaju ti podatci bili navedeni).

Može se zaključiti da svaki od pet izostavljenih podataka dovodi u pitanje vjerodostoj-nost teksta, a svi ti podatci pro-matrani zajedno pokazuju da dokument ni na koji način nisu mogle napisati osobe koje su potpisane.

Peti razlog

Neutemeljeni zaključci. Pod tim se terminom podrazumije-vaju dvije raščlambe navedene u izvješću koje ne samo da nisu imale uporište u činjenicama, nego su podatcima i kontek-stom iznesenim u ovom tekstu jasno demantirane.

Prva od njih glasi: »Vojno-

obavještajna služba dobro je funkcionisala. Podaci koji su bili prikupljeni prije Mostarske operacije u mnogome su se po-dudarali sa stvarnim nađenim stanjem kod neprijatelja.«56

Navedeni zaključak može se smatrati posve neuteme-ljenim s obzirom na to da je i sama Mostarska operacija usli-jedila kao reakcija na Operaci-ju Bura, kojom su postrojbe 9. dalmatinske divizije potisnute s dijela područja što su ga nad-zirale. U skladu s tim, očito je da su i stožer te divizije i sto-žer 8. dalmatinskog korpusa bili posve iznenađeni tom voj-nom akcijom, zbog čega im je iz Vrhovnog štaba upućena kritika zbog »nebudnosti«,57

što je za posljedicu imalo spo-menutu istragu zapovjedništva 8. dalmatinskog korpusa o tim događajima. Međutim, uz neod-govarajuću reakciju vezanu uz početak Operacije Bura, stožeri 9. dalmatinske divizije i 8. dal-matinskog korpusa nisu kvali-tetno reagirali ni tijekom njezina trajanja, jer su pogrješno proci-jenili protivničke namjere te su na pravcu Široki Brijeg – Po-sušje – Imotski ostavili cjeloku-pnu 2. dalmatinsku brigadu iz 9. dalmatinske divizije,58 premda protivničke snage na tom prav-cu nisu imale dovoljno snage za napad. Neutemeljenost toga zaključka vezanog uz Operaciju Bura najočitija je u komentaru iznesenom u ratnoj monografiji

54 Osim na strani NOVJ-a dezerterstva je bilo i u postrojbama od kojih je bila sastavljena posada u Širokom Brijegu, no o njima, teoretski promatrano, stožer 8. dalmatinskog korpusa možda nije znao. Prema njemačkim onodobnim izvori-ma, posada u Širokom Brijegu samo je na pravcu Knešpolja u razdoblju 5. – 9. veljače imala 65 mrtvih, 251 ranjenog i 305 nestalih vojnika. Zbornik, IV/33, str. 630., bilj. 14.

55 U komentaru uredništva toma 26 sabranih djela Josipa Broza Tita navedeno je kako je spomenuta istraga upravo i pokrenuta jer je zapovjednik NOVJ-a Josip Broz Tito 8. dalmatinskom korpusu zamjerio »nebudnost«. Dokument u kojem Tito kritizira stožer 8. dalmatinskog korpusa po ovom kriteriju objavljen je u dva zbornika dokumenata: J. Broz Tito, Sabrana djela, tom 26, str. 46.; Zbornik II/15, (Beograd, 1982.), str. 142.

56 Zbornik, IV/33, str. 650.57 J. Broz Tito, Sabrana djela, tom 26, str. 46.; Zbornik II/15, str. 142.: Tito 8. dalmatinskom korpusu 30. 1. 1945.58 Ovu pogrješnu procjenu autori izvješća pokušali su prikriti netočnom tvrdnjom prema kojoj je 2. dalmatinska brigada

na ovom pravcu tijekom Operacije Bura »za cijelo vrijeme vodila borbe sa neprijateljem koji je ispadao u pravcu nje-zinih položaja a povremeno i sama ugrožavala Široki Brijeg«. (Zbornik, IV/33, str. 624.) Da je ova tvrdnja bila točna, u tom bi slučaju u ovom izvješću ili barem u monografiji 2. dalmatinske brigade bili navedeni gubitci ove postrojbe u toj bitci, kao i procjena gubitaka protivničke strane, što nije učinjeno. Zbog toga se ova tvrdnja može smatrati posve neutemeljenom.

Jedinice 8. dalmatinskog korpusa za vrijeme mimohoda u osvojenu Mostaru

Pobijeni

20

Sp2019. 1

Istraživanja

20

2019. 1Sp

4. dalmatinske brigade, koji je školski primjer situacije u kojoj obavještajna služba dobro dje-luje. U tekstu je o pripremi Ope-racije Bura napisano: »Mora se priznati da je neprijateljski plan Unternehmen »Bora« (pothvat »Bura«) bio znalački i lukavo sačinjen. Očigledno je neprija-telj raspolagao sa izvrsnim oba-vještajnim podacima o slabosti lijevog krila 4. splitske brigade koja je imala samo jedan bata-ljon daleko isturen na zapad-nom rubom Mostarskog blata. Isto tako je neprijatelj znao da na ovom sektoru nema nikakvih rezervi kojima bi se moglo inter-venirati.«59

Međutim, čak i ako se reakci-ja vojne obavještajne službe 8. dalmatinskog korpusa vezana

uz tu akciju zanemari, zaklju-čak prema kojem je ona dobro funkcionirala može se smatrati neutemeljenim zbog prikuplje-nih podataka o posadi u Širo-kom Brijegu. U zadnjem dijelu izvješća stoji da se u prilogu teksta nalazi »5 skica, direktiva br. 1, zapovjest za napad na Ši-roki Brijeg i zapovjest za napad na Mostar«,60 što upućuje na to da su ti dokumenti priloženi kao potvrda zaključka s obzirom na to da su u svojem sadržaju ima-li procjenu vojne obavještajne službe 8. dalmatinskog korpusa o protivničkim posadama u tim mjestima. Primjerice, u prilogu zapovijedi 8. dalmatinskog kor-pusa za napad na Široki Brijeg naveden je prilog s nazivima protivničkih postrojbi na po-

dručju Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja 4. veljače.61 Prema tome, navedeni zaključak o kvalitetnom radu vojne obavje-štajne službe 8. dalmatinskog korpusa mogao se odnositi samo na te dokumente.62

Uvid u prilog zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa za na-pad na Široki Brijeg od 4. velja-če daje posve suprotan zaklju-čak od onoga u izvješću jer je iz njega očito da je toga dana vojna obavještajna služba dala ne samo činjenično netočne nego i koncepcijski neuporablji-ve podatke. U analiziranom pri-logu na dva mjesta naglašena je nazočnost 2. bojne 2. gorske pukovnije 2. gorskog zdruga premda su se ondje tada nala-zile, prema navodu uredništva zbornika, 1. bojna i 3. bojna te pukovnije.63 Uz to, u izvješću je navedena nazočnost 1. i 3. boj-ne 370. pukovnije 369. divizije64 premda se ondje tada nalazila samo 3. bojna, a 1. bojna stigla je iz Konjica idućega dana, 5. veljače.65 Netočan je i podatak o nazočnosti 2. i 3. bojne IX. ustaškog zdruga66, jer su se one tada nalazile u Ljubuškom a u Široki Brijeg stigle su dan poslije, 5. veljače.67 No, čak i ako se zanemare ti faktografski podatci, procjena protivničkih snaga koju je sastavila vojna obavještajna služba 8. dalma-

59 M. Šalov, »Četvrta brigada«, str. 167.60 Zbornik, IV/33, str. 651.61 Zbornik, IV/33, str. 123. – 125.62 Pri raščlambi ovog pitanja zasebna tema jest nekvalitetan rad uredništva zbornika dokumenata koji je u bilješku

kao objašnjenje za dio izvješća u kojem se spominju podatci »iz priloženog vojno-obavještajnog izvještaja« naveo dokument broj 28, premda se pod tim brojem nalazi izvješće 23. divizije 14. korpusa o događajima na području Brč-ko – Gračanica – Ozren, što s ovom temom nema nikakve veze. Jedini razuman zaključak u ovom slučaju je taj da je uredništvo pogriješilo pri pokušaju da kao izvor navede zapovijed 8. dalmatinskog korpusa za napad na Široki Brijeg, datiran istoga dana kad i spomenuto izvješće 23. divizije (4. veljače), koja je objavljena kao dokument broj 25. Zbor-nik, IV/33, str. 119. – 125., 131. – 144., 620.

63 Zbornik, IV/33, str. 123., bilj. 19 i 22.64 Zbornik, IV/33, str. 123.65 Zbornik, IV/33, str. 630., bilj. 14.66 Zbornik, IV/33, str. 123.67 Zbornik, IV/33, str. 630., bilj. 14.

Istraživanja

21

Sp2019. 1

tinskog korpusa može se sma-trati posve neuporabljivom pri planiranju napada na Široki Bri-jeg, jer je u njoj naveden sastav posade u Nevesinju a izostav-ljen sastav posade u Čitluku, Ljubuškom i Konjicu,68 odakle su do početka napada na Ši-roki Brijeg tamošnjoj posadi stigla pojačanja.69 Izostavljanje protivničke posade u Čitluku i Ljubuškom dodatno je nelogič-no ako se uzme u obzir da su postrojbe NOVJ-a zauzele ta mjesta 5. veljače,70 odnosno dan nakon nastanka teksta, što znači da su ona prilikom plani-ranja napada na Široki Brijeg bila protivnička uporišta o ko-jima je trebalo voditi računa. Zato je očito da vojna obavje-štajna služba 8. dalmatinskog korpusa u pitanju planiranja napada na Široki Brijeg nije obavila kvalitetan posao, što je s distance od dvadesetak dana nakon njegova zauzimanja bilo sasvim jasno. Slijedom toga, spomenuti zaključak djeluje ne-vjerodostojno, a izvješće zbog njega neautentično.

Drugi neutemeljen zaključak također je u završnom dijelu iz-vješća i odnosi se na kvalitetu postrojbi 8. dalmatinskog kor-pusa koje su sudjelovale u toj akciji. Oblikovan je bez iznoše-nja konkretnih podataka koji bi ga potvrdili i glasi: »U svim bor-bama u bitci kod Mostara došla je do punog izražaja izdržljivost, hrabrost, požrtvovanost i visoki moral naših boraca i rukovodio-ca. Sve jedinice izvršile su svoj zadatak i podjednako su se istakle.«71

Ovaj je navod očito netočan ako se usporedi s prethodno analiziranim slučajem 4. dal-matinske brigade tijekom Ope-racije Bura. Međutim, čak i ako se uloga 4. dalmatinske briga-de sasvim zanemari, navedeni zaključak posve je neodrživ, što je vidljivo na primjeru 2. dalma-tinske brigade. Na operativnom području te postrojbe borbena skupina iz pravca Mostara pro-bila je obruč 9. i 26. dalmatin-ske divizije oko Širokoga Brije-ga i pojačala tamošnju posadu, čime je produžila trajanje te bit-ke za još jedan dan.72 Tim pro-pustom poremećeni su prvotni planovi 8. dalmatinskog korpu-sa o što bržem zauzimanju Ši-rokoga Brijega kao preduvjetu za brzo zauzimanje Mostara,

za što je u konkretnom slučaju bila odgovorna 2. dalmatinska brigada. Također, istu je po-strojbu u noći s 9./10. veljače (odnosno nakon zauzimanja Širokoga Brijega) iznenadila manja protivnička postrojba te je u tom napadu pretrpjela teške gubitke (55 mrtvih i 70 ranjenih),73 zbog čega nije bila određena za sudjelovanje u na-padu na Mostar, odnosno ima-la je ulogu korpusne pričuve.74 Gubitci pretrpljeni nakon što je glavnina protivničkih snaga bila potisnuta pokazali su lošu pri-premu te postrojbe koja je do-pustila da joj protivnička strana nanese gubitke u uvjetima koji se mogu smatrati povoljnima. Uz to je ozbiljan propust napra-vila i 9. dalmatinska divizija kao

68 Zbornik, IV/33, str. 123. – 125.69 Zbornik, IV/33, str. 630., bilj. 14.70 Zbornik, IV/33, str. 627.71 Zbornik, IV/33, str. 650.72 Branko Forlić, »Brigada u mostarskoj operaciji«, u: Mostarska operacija, str. 153. – 154.73 B. Forlić, »Brigada u mostarskoj operaciji«, str. 154. – 155.74 Zbornik, IV/33, str. 545.: 9. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 21. 2. 1945.

Pobijeni

22

Sp2019. 1

Istraživanja

22

2019. 1Sp

cjelina jer nije izvršila predviđen plan 8. dalmatinskog korpusa o zaustavljanju protivničkih sna-ga na prostoru Drežnice,75 čime bi se onemogućilo njihov odla-zak u pravcu Konjica i pojača-vanje tamošnje posade.

Početkom ožujka na inter-nom sastanku dijela stožera 8. dalmatinskog korpusa borbena aktivnost 9. dalmatinske divizije ocijenjena je iznimno nepovolj-no, za razliku od 26. dalmatin-ske divizije, koja u tom kontek-stu nije navedena. U skladu s tim, zaključak prema kojem su »sve jedinice izvršile (…) svoj zadatak i podjednako su se istakle« očito je netočan, čime i cjelokupno izvješće koje za-vršava takvim zapisom djeluje nevjerodostojno, odnosno nea-utentično.

Zaključak

Mostarska je operacija u jugoslavenskoj historiografiji isticana kao primjer uspješne vojne akcije i kao dokaz snage 8. dalmatinskog korpusa, čije su postrojbe u njoj sudjelovale. Ključan izvor za njezin prikaz do sada je bilo izvješće 8. dal-matinskog korpusa Generalšta-bu jugoslavenske armije od 25. veljače 1945.

Taj je dokument objavljen u zborniku dokumenata Vojno-istorijskog instituta Jugoslaven-ske narodne armije (VII JNA) 1970., odakle je u zborniku radova Mostarska operacija iz 1986. prepisan u skraćenom obliku. Dokument se može smatrati neautentičnim, odno-sno naknadno konstruiranim zbog pet razloga od kojih sva-ki zasebno znatno pobuđuje opravdanu dvojbu u njegovu

vjerodostojnost. Prvi i ključni razlog nepo-

stojanje je izvornika, umjesto kojega je kao izvor naveden ovjereni prijepis nastao u sto-žeru (štabu) II. armije. Osim što je mogućnost da bi izvješće 8. dalmatinskog korpusa upućeno Generalštabu bilo upućeno II. armiji već sama po sebi krajnje sporna, takav razvoj događaja dodatno je isključen jer je kao osoba koja je ovjerila prijepis naveden zamjenik načelnika stožera II. armije u činu majora, odnosno funkcija koja nije po-stojala, jer II. armija nije imala zamjenika načelnika stožera nego je tu dužnost obnašao na-čelnik operativnog odjela u činu potpukovnika. Drugi razlog ve-zan je uz zadnji dio dokumenta, odnosno uz osobe koje su ga potpisale. Izvješće je navodno nastalo 25. veljače, a kao pot-pisnici navedene su osobe koje se u tom trenutku nisu nalazile na istome mjestu (Petar Drap-šin i Boško Šiljegović). Vezano uz potpisnike, spornim se može smatrati i treća (nepotpisana) osoba za koju je navedeno da je pukovnik i da obnaša duž-

nost zamjenika načelnika sto-žera premda je Slavko Draga-nić, koji je u 8. dalmatinskom korpusu obnašao tu dužnost, imao čin potpukovnika.

Treći su razlog dvije temeljne faktografske pogrješke u kojima su ispušteni podatci izneseni u drugom dijelu teksta. Četvrtim razlogom mogu se smatrati izo-stavljeni događaji iz izvješća, zbog kojih je izvješće uskraće-no za strukturalno relevantne podatke, čime je dovedena u pitanje njegova osnovna funkci-ja, a peti su razlog neutemeljeni zaključci u završnom dijelu bez činjeničnoga uporišta u pret-hodnom dijelu teksta.

Zbog svih tih razloga obje inačice dokumenta djeluju kraj-nje nevjerodostojno te upućuju na zaključak da su nastale dugo vremena nakon završetka rata za potrebe stvaranja poželjne slike prošlosti koja sa stvarnim stanjem stvari u razdoblju na koje se odnosi nije imala goto-vo nikakve veze.

Časopis za suvremenu povijest, 1, Zagreb, 2018.,

str. 143. – 141.

Malo poviše mosta Hasana Brkića u Mostaru, na kraju Donje mahale, jugokomunisti su ubili sedam hercegovačkih franjevaca

75 Zadaća 9. dalmatinske divizije bila je »odsijecanje mostarskog garnizona od zaleđa, na liniji Raštani – Drežnica«. U tome nije uspjela, jer se »neprijatelj (…) uspio izvući«. Zbornik, IV/33, str. 544. – 548.: 9. dalmatinska divizija 8. dal-matinskom korpusu 21. 2. 1945.

Stratišta

23

Sp2019. 1

DVA SJEĆANJA IZ 1945.*► Piše: fra Umberto Lončar

* Tekst donosimo u izvorniku.* * Fra Luka Sušac i fra Ferdo Vlašić.

1. Iz zarobljeničkog logora/zgrade u Mariboru

Vrlo kasno u noći dolazi vojnik – partizan do jednog na-šeg logorskog stražara – partizana i kaže:– Zdravo druže!– Zdravo!– Tko je tu?– Ovdje su svećenici i bogoslovi.– Mirni?– Spavaju, ali oni ne znaju da će noćas biti svi strijeljani.

2. Iz zatvora u Savskoj cesti u Zagrebu

U kasnoj i vrlo dubokoj noći dolazi partizan-vratar pred sobu, u kojoj su bili fra Luka i fra Ferdo sa skupinom za-tvorenika**, i zvecka s ključevima. Otključa vrata i kaže: »Tišina!«.

Zatim odvoji nas osmoricu i reče: »Vas osmorica za mnom!«. I dovede nas u jednu sobu za vješanje. Vješala su bila gore, a dolje tako napravljeno da se u kanal »sliva« krv.I pade komanda: »Četiri lijevo, a četiri desno. Okrenite se k zidu i skinite sa sebe odijelo, a neka ostanu na vama samo gaćice. Složite odijelo kraj zida.«Uto naiđe jedan oficir i upita partizana-vratara: »Iz koje si sobe doveo te ljude?« A ovaj odgovori: »Iz sobe br. 8.« Oficir će: »Ne te ljude! Rekao sam ti iz sobe br. 11. Vrati te ljude, a dovedi one iz sobe br. 11.« A stražar će nama: »Tišina! Oblačite se!« I on nas je vratio u našu sobu.Tako su fra Luka i Ferdo u zadnji čas bili spašeni od vješanja i s njima još šestorica zatvorenika iz sobe br. 8.

Iskapanje u Savskoj u Zagrebu, srpanj 2018.

Pobijeni

24

Sp2019. 1

Stratišta

24

2019. 1Sp

U dvojnom imenu Bosna i Hercegovina predstavlja ova zadnja južni, manji dio, posve kraškog karaktera, i dotiče se na dva mjesta Jadranskog mora. Ove zadnje četiri godine bila je ona pozorištem mnogih žalosnih i kr-vavih događaja nad svojim stanovništvom, pripadnicima dvaju naroda, hrvatskog i srpskog, i triju vjera, katoličke (skoro polovica), pravoslavne i muslimanske. Dvije oku-pacione vojske, njemačka i talijanska, i tri oboružane ide-ologije, hrvatskih ustaša, srpskih četnika i komunističkih partizana, počinile su nad nevinim pučanstvom velik broj krvoprolića i nasilja.

Kad je govor o stradanju Katoličke crkve, onda se mora reći, da svi udarci koje je ona preživjela, izgledaju maleni i neznatni prema onomu što ju je zadesilo od mje-seca februara 1945. pa dalje. A da ni prijašnji udarci sami po sebi nisu bili maleni, svjedoče na jesen 1942. oskvr-njene crkve i više stotina ubijenih ljudi, među kojima i četiri svećenika. Mrtvo tijelo don Ilije Tomasa, izvuče-no iz rijeke, nosilo je na sebi 21 ranu bodežom, dočin je 84-godišnji starac, uzorni svećenik i rimski đak don Vide Putica od četnika ustrijeljen kao »komunista«. U među-sobnom razračunavanju stanovništva i osvetama stradalo je najvećim dijelom nevino stanovništvo, a neprijatelji Crkve iskoristili su svaku izliku, da joj što više naškode.

O događajima u mjesecu februaru o. g. pisma i oče-vidci mogu pripovijedati samo »slomljena srca«. Stra-danja Crkve po opsegu i strahoti nadilaze sve dosada proživljeno. Ovaj put bili su na djelu stari stručnjaci za rješavanje crkvenih pitanja, komunisti, koji se zasada vole nazivati »Frontom narodnog oslobođenja«.

Oni su vladali većim dijelom Hercegovine od početka novembra 1944. a da kroz tri i po mjeseca nijesu počinili većih nasilja. Ubijeni su tek pojedini ljudi, među kojim je bilo sigurno i krivaca, a i onako vrlo siromašni narod sistematski pljačkan t.zv. »ekonomskim akcijama«. Tako je trebalo kazniti antikomunistički raspoloženo stanov-ništvo, koje je u cjelini bilo duboko odano Katoličkoj cr-kvi. Međutim crvena petokraka zvijezda na kapi i glasno pjevanje partizana: »Naša kapa na tri roga, borimo se

protiv Boga«, napunjale su narod užasom i crnim slut-njama.

Zauzećem Širokog Brijega 7. II. i Mostara 14. II. po-stali su partizani gospodarima Hercegovine te nijesu tre-bali više sakrivati svojih namjera. Započeo je nezapamćen teror ubijanja na mnogo strana. Međutim tek o krvavim žrtvama klera možemo si stvoriti približnu sliku. U roku od desetak dana bilo je postrijeljano i poklano 45 franje-vaca (od tih 35 svećenika i 10 klerika) i 2 svjetovna sveće-nika (tih je u Hercegovini manji broj). Gubici, nažalost, mogu biti još znatno veći, a znati će se onda, kada šume, ponori i rijeke otkriju svoje tajne. U svakom slučaju »li-kvidirana« je preko četvrtina sveukupnog svećenstva te ispaćene zemlje, a da strahote još nikako nisu svršile.

Ovdje treba spomenuti da je u »Narodno-oslobodi-lačkom odboru« u Ljubuškom postojala davno prije toga lista, koja je sadržavala imena onih, koji po planu imaju nestati s lica zemlje. Izuzevši 30 ili 40 imena bio je na njoj cjelokupni hercegovački kler. Prijatelji su upozorili fra-njevačkog provincijala Hercegovine o. dr. Leona Petrovi-ća i mnoge proskribirane, da se uklone strašnoj pogibelji. Veliki dio to nije učinio, potpuno svijestan svoje nevi-nosti i ne htijući ostaviti svoje duhovno stado na plijen grabežljivim vucima. I svoju junačku odluku zapečatiše svojom mučeničkom krvi.

Ubijanje velikog stila, jednako naroda kao klera, za-počelo je na Širokom Brijegu, gdje franjevci imaju svoju klasičnu veliku gimnaziju. Ubijeni su, točnije masakri-rani, svi tamo nađeni franjevci bez iznimke, njih 28 na broju. Na čelu s direktorom gimnazije, čovjekom sveta života o. dr. Krešimirom Pandžićem, i gvardijanom, ubi-jeni su svi profesori i veći broj đaka; među mučenicima nalaze se i iznemogli starci o. Stanislav Kraljević od 74 godine i o. Marko Barbarić od 81. godinu, brat č. sluge Božjeg Petra Barbarića.

Komunisti su u početku pokušali zatajiti pokolj ra-strubivši u narodu, da je ubijeno tek 6 franjevaca i to u borbi, »kraj mašinskih pušaka«. Tek kasnije se doznala grozna istina. Zlonamjernu optužbu neprijatelja Crkve

STRADANJA KATOLIČKE CRKVE U HERCEGOVINI*

► Piše: don Krunoslav Draganović

* Tekst donosimo u izvorniku.

Stratišta

25

Sp2019. 1

jedva je potrebno i opovrgavati. Po posve autentičnim vi-jestima svi ili skoro svi svećenici pobijeni su tek 8. II. t.j. tek u noći slijedećeg dana nakon zauzeća mjesta Široki Brijeg, koje se je uostalom očajnički branilo.

U glavnom gradu pokrajine, Mostaru, odigrale su se jezovite scene 8 dana kasnije. Oružani »partizani« prova-lili su u teško oštećeni samostan te iz provincijalata odve-li spomenutog provincijala, njegova tajnika i pet drugih svećenika »u nepoznatom pravcu«. Pravac je nažalost na-rodu i odviše dobro poznat: iznakažena tjelesa odletila su u duboku i hladnu rijeku Neretvu.

U Ljubuškom su streljana petorica. Trojica od njih svezana odvedena su iz župskog stana u Vitini, po du-bokoj noći, u 9 km daleki Ljubuški. Sutradan ujutro oko 300 vjernika, koje je došlo na sv. ispovijed i pričest, našlo je prazan župski stan i crkvu. Općinski komesar (u zemlji vladaju samo komesari!) nije im ništa znao reći o njihovoj sudbini. Međutim su partizanske vlasti uvjeravale narod, da se općeobljubljenom župniku o. Vici Skoki, svećeniku uzorna života i njegovoj dvojici kapelana, koji su već 3 1/2 mjeseca živjeli pod režimom »Narodnog oslobođe-nja« ne može ništa dogoditi. Komanda partizana iz Tre-binja odlučila je međutim drukčije: svećenike »politikan-te i neprijatelje naroda« pod zemlju! Izvedeni izvan grada morali su si sami najprije iskopati grob. Poklonjena pola sata vremena dostajala su, da se pet na smrt osuđenih međusobno ispovijedi i klečeći izmoli krunicu. Nakon toga jedan od njih, starac o. Paškal Martinac izjavljuje ispred svih svećenika svojim ubojicama, da im od srca opraštaju i da će se za njih u nebu Bogu moliti. Dobivši još tu milost, zapjevaše neku crkvenu pjesmu (partizan, koji je bio među strjeljačima njihovim, i kasnije to pri-povjedao pred svjedocima, ne zna koju, sudeći po analo-gnim slučajevima strijeljanih svećenika, radilo se tu o »Te Deum laudamus«, pjesmi zahvalnosti za krunu mučeniš-tva) i začas padoše njihova okrvavljena tjelesa na tolikim

suzama i krvlju zalivenu zemlju.Za najmanji povod vrše se ubijanja. Mladi svećenik,

pariški đak o. Julije Kožul strijeljan je prema partizan-skoj vlasti, jer da je svojem starješini o njima pisao i riječi: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Stvarni razlog nje-gove pogibije bio je taj, što je o. Julije bio revan apostol Katoličke Akcije, koja je inače najstrože zabranjena.

Sva ubojstva svećenika do jednog izvršena su pod izlikom političke naravi. Imputirana su im nerijetko naj-podlija zločinstva. Međutim lažnost optužbe dokazuje ne samo vrlo visoki postotak klera koji ima biti ubijen, nego i njihovo nenapuštanje svojih vjernika u času strahovite opasnosti kao i njihova sveta smrt. Poznavač prilika osim toga zna, da su među žrtvama partizana najbolji i najsve-tiji svećenici, što ih je Hercegovina imala. Ali najjasnija od svega jesu neposredna i najautentičnija svjedočanstva iz same zemlje: Uzima se uvijek politički pretekst, dok se u biti radi o vjerskom progonstvu. Zar su, uostalom, drukčije postupali neprijatelji Crkve od rimskih vremena pa do španjolske revolucije, kad su ubijali kršćane navod-no ne kao kršćane nego kao nepokorne državnom zakonu ili kao reakcionarne politikante?

O gubitcima u vjernom narodu teško si je danas stvo-riti i približno točnu sliku. Izvještaji govore o brojnim ubojstvima, paležima i pljački u više krajeva Hercego-vine, dok je narod, odreda protivnog uvjerenja, ostao potpuno bez ikakve pravne ili zakonske zaštite, nalik na ptice u zraku. Neopisiv teror vlada u zemlji, ne samo u Hercegovini nego i u Dalmaciji i drugim krajevima pod vladom »Narodnog oslobođenja« i nitko se ne usudi ni na što potužiti. Osobito su strašne noći, kada svatko drhti za svoj život, jer se po mrklom mraku vrše glavne pravne »akcije«.

Štete na crkvenim objektima ogromne su. Sva tri glavna franjevačka samostana uništena su najvećim di-jelom, a isto tako i velik dio crkava i crkvenih objeka-ta. Nove vijesti govore o zapljeni ionako više nego i vrlo čednih crkvenih imanja. Zabranjeno je djelovanje svim crkvenim redovima i kongregacijama, sva su vjerska društva dokinuta, sve katoličke škole ukinute, naravno u svrhu osiguranja slobode savjesti. Ipak pastoralnom kle-ru u koliko je ostao na životu, još nije zabranjeno njegovo svećeničko djelovanje.

Da se kalež patnja napuni do vrha, u opustošeni vi-nograd Gospodnji ušuljao se još jedan neprijatelj: vrše se priprave za početak akcije oko osnutka samostalne narodne crkve, neovisne od Rima. Odabrani apostol nove crkve jest oženjeni svećenik, katol. apostata na pravoslavlje M. Vego, samo zasada nije posve jasno, u koliko može računati na pomoć jugoslavenskog mini-stra nutarnjih poslova, pravoslavnog protoprezbitera Vlade Zečevića, pod kojim se sve te stvari događaju.

Iz ostavštine Krunoslava Draganovića, II C 11

Na Tomića njivi u Ljubuškom jugokomunisti su ubili 28 osoba. Među njima bili su fra Martin Sopta i fra Slobodan Lončar.

Pobijeni

26

Sp2019. 1

Ovaj kratki životopis dr. fra Lea Petrovića ponajviše je posvećen iskazima svjedoka o njegovu zadnjem ovo-zemaljskom zadatku kao provincijala – dočeku »oslo-boditelja« partizana, crvenom petokrakom obilježene »narodnooslobodilačke« vojske na vratima Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru. Svjedoci odreda na istovjetan način prenose kako su jugokomunisti došli u samostan, kako su ih fratri na čelu sa svojim provincija-lom fra Leom primili i kako su oni, naizgled uljudni i pri-stojni, jedva čekali ugrabiti svoje žrtve i krvavo ih i bje-somučno smaknuti. Zapovjednik te akcije sjedi na Čistu srijedu u samostanskoj blagovaonici na provincijalovu mjestu dok njegovi krvnici, dični pripadnici narodnoos-lobodilačke vojske, na obalama Neretve ubijaju nevinog provincijala fra Lea Petrovića i njegovih šestoricu subra-će: gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Jozu Bencuna, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara.

Podatke imamo zahvaljujući anketnome intervjuu kojeg je s preživjelim svjedocima iz zbornice franjevač-kog samostana u Mostaru toga 14. veljače 1945. obavio fra Jozo Vasilj 1986., kada je to bilo i te kako opasno, jer na vlasti su bili sljedbenici krvnika Brane Popadića koji nisu dali o svome zločinu ni zuba obijeliti. Usput sam u ovom životopisu spomenuo najbitnije događaje iz fra Leova života, iscrpno obrađujući njegovo pučko i gimna-zijsko školovanje na Širokom Brijegu.

Nakladnički niz Recipe Franjevačke knjižnice u Mo-staru svoju je drugu knjigu »Leo Petrović prvi hercego-vački franjevac doktor znanosti«1 posvetio fra Leu o 100. obljetnici njegove disertacije (1908. – 2008.). Prof. Pa-vao Knezović iscrpno je napisao njegov životopis, opisao njegovu ostavštinu, a disertaciju je s latinskoga preveo prof. Šime Demo. Unutar knjige je i lirski monolog o

životu fra Lea Petrovića »Sada i u času smrti naše« fra Ante Marića.

Rođenje i krštenje

U zaseoku Poljane župe Klobuk 28. veljače 1883. ro-dio se sin Marijanu Petroviću i Anđi, r. Jurčić iz Vlake, koji je na krštenju dobio ime Grgo. Njihov je kućni broj 105, a obitelj se u starom stanju duša župe Klobuk vodi na stranici 411. Krstio ga je ondašnji župnik fra Martin Mikulić. Kum je malome Grgi bio Mate Antunović iz

Njih sedmoricu, na čelu s fra Leom, jugokomunisti su ubili i bacili u Neretvu

DR. FRA LEO PETROVIĆO svemu su poslije potajno svjedočili preživjeli fratri

► Piše: fra Ante Marić

1 Nakladnik je Franjevačka knjižnica Mostar. Knjigu je uredio fra Ante Marić, lektori i recenzenti su dr. fra Serafin Hrkać i dr. fra Bazilije Pandžić, Mostar, 2008.

27

Pobijeni

Sp2019. 1

2 Matica krštenih župe Klobuk, sv. I., str. 62., br. 230.3 SP SV 70., folija 292. Službenički list, folija 265. – 292.4 Fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, sv. 1., Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str.

158.; SP SV 6., folija 66.5 Isto, str. 161.6 Isto, str. 162. S njim su u razredu na svršetku OŠ bili još slijedeći đaci: Petrović Andrija (na ispitu za ćudoredje opome-

nut), Šimović Mate (na ispitu za ćudoredje opomenut), Milas Jozip, Senjak Mate, Prlić Grgo (Na ispitu opomenut za ćudoredje i na opetovanje iz zemljopisa), Čujić Ivan, Grubišić Petar (Antin), Grubišić Petar (Matin).

7 Fra Tomislav Iličić je i ispisivao krasopisom ova Izvješća. Ona koja su nađena u Knjižnici u Mostaru trebala su biti vraće-na na Široki Brijeg, i fra Tomislav na tome insistira, ali srećom nisu, te su tako izbjegli mržnju Ozne i oganj na Širokom Brijegu 1947.

8 SP SV 6., folija 127. - 130.9 Fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, sv. 1., str. 167.

Klobuka.2 Grgo je živio u iznimno pobožnoj katoličkoj i siromašnoj hrvatskoj obitelji.

Osnovna škola u Veljacima i na Širokom Brijegu

Osnovnu je školu započeo u Veljacima, a nastavio na Širokom Brijegu. Arhiv Hercegovačke franjevačke pro-vincije čuva vlastoručno ispisan Službenički list fra Lea Pe-trovića 1925. – 1926. Za rubriku »opšta školska i naroči-ta stručna sprema …« fra Leo pod brojem 1) vlastoručno upisuje: »Osn. škola u Veljacima 1893/94.« A pod bro-jem 2): »Niža gimnazija na Širokom Brijegu 1899/900.«3 Grgo je, zajedno sa svojim roditeljima, odlučio da će učiti za fratra zbog čega se vrlo rano morao odijeliti od svoje kuće i krenuti na Široki Brijeg.

»Prvo glavno polugodišnje ispitno izvješće od 1. rujna 1894. do 21. veljače 1895. u Franjevačkom dječačkom sjemeništu na Širokom=brigu«4 zatiče Grgu Petrovića s 11 godina u III. razredu osnovne škole. Prema tom izvje-šću te je školske god. na Širokom Brijegu 25 đaka u I. i II. razredu osnovne škole te u I. i II. razredu gimnazije. Grgo je imao sljedeće predmete: »Ćudorednost (odlično), Marljivost (marljiv), Tjelesni ustroj (dobar), Vjeronauk (dobro), Hrvatski jezik (dovoljno), Hrvat. štivo – latini-com (dovoljno), ćirilicom (dobro), Zemljopis (dovoljno), Računstvo (dovoljno), Krasopis (dovoljno), Biblička po-viest (dovoljno)«. Pod ovim izvješćem, koje je krasopi-som ispisano na velikom papiru, vlastoručni su potpisi učitelja: fra David Nevistić, fra Dragutin Ivanković, fra Ljudevit Radoš i fra Radoslav Glavaš, koji je i ravnatelj škole. Đaci su ocjenjivani opisno. Ispod spomenutog tabličnog prikaza dana je rubrika »Postepenost redova« koja opisuje ocjenjivanje: »Za Ćudorednost: Odlično, Pohvalno, Bezprikorno; Za Pohadjanje: Veoma marljiv, Marljiv, Dovoljan, Nedovoljan; Za napredak u nauci: Vrlo dobar, Dobar, Dovoljan, Nedovoljan«.

Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije, zahvalju-jući revnosti širokobrijeških učitelja, čuva i drugo glav-no polugodišnje izvješće kojim je obuhvaćeno obrazov-no razdoblje od 10. ožujka 1895. do 10. srpnja 1895.

»Drugo glavno polugodišnje ispitno izvješće od 10 ožuj-ka 1895 do 10 srpnja 1895 u franjevačkom dječačkom odgojilištu na Širokom=brigu«5 zatiče Grgu Petrovića u IV. razredu osnovne škole. Tako je Grgo Petrović škol-ske god. 1894./95. na Širokom Brijegu završio III. i IV. razred osnovne škole, a time i osnovnu školu, te stvorio uvjete za upis u gimnaziju.

Nakon svršetka IV. razreda osnovne škole Grgo Pe-trović morao je »opetovati« zemljopis.6 Učitelji su u tom polugodištu bili: fra David Nevistić, učitelj iz latinskog jezika te računstva u svim razredima; fra Tomislav Ili-čić7 učitelj iz hrvatskoga jezika, krasopisa i risanja u svim razredima; fra Dujo Ostojić učitelj iz vjeronauka u II. i IV. osnovne i I. i II. razredu gimnazije, te zemljopisa IV. osnovne i I. i II. razreda gimnazije i povijesti II. razreda gimnazije. Cijelo je izvješće ispisano krasopisom na veli-kome kvalitetnom papiru, a potpisuje ga fra Luka Begić, provincijal.

Gimnazija na Širokom Brijegu

Sljedeće je školske god. 1895./96. Grgo Petrović bio jedan od desetorice sjemeništaraca u I. razredu gimnazije. U njemu su Grgo i drugi učenici imali sljedeće predme-te: vjeronauk (2 sata tjedno), hrvatski jezik (3), hrvatsko štivo (2), latinski jezik (5), latinsko štivo (2), njemački jezik (2), zemljopis (2), povijest (2), računstvo (2), mjer-stvo (2), krasopis (2). Ukupno su tjedno imali 26 sati.8 Na popisu učenika I. gimnazijskog razreda za školsku 1895./96. god. našli su se sljedeći učenici: Petar Grubišić (stariji), Petar Grubišić (mladji), Ivan Čujić, Grgo Prlić, Mate Senjak, Jozo Miloš, Mate Šimović, Andrija Petro-vić, Grgo Petrović, Nikola Leskić Barbarić.9

Popis učitelja za ovu školsku god. ne nalazimo u Arhivu Provincije, a Arhiv Gimnazije koji ga je zacijelo imao i uredno složio spaljen je 1947. kad su jugokomu-nisti na Širokom Brijegu, nakon što su 7. veljače 1945. ubili u samostanu sve zatečene fratre i sve profesore, dvije godine poslije spalili i sve napisano uništili: knjižnice, ar-hive, matične knjige. »Prema rasporedu osoblja učinjenu

Pobijeni

28

Sp2019. 1

10 Isto, str. 168.11 Isto, str. 168.12 Isto, str. 191.13 Isto, str. 192.14 Isto, str. 192.15 Isto, str. 193.16 Isto, str. 195.17 Isto, str. 196.

u Mostaru 26. travnja 1895. moguć je sljedeći raspored učitelja:– fra Dujam Ostojić, prvi meštar sjemeništaraca i nad-

ziratelj škole– fra Tomislav Iličić, meštar, učitelj i školski odgojitelj– fra David Nevistić, meštar klerika i učitelj sjemeni-

štaraca– fra Križan Galić, vjeroučitelj u osnovnoj školi.«10

A prema rasporedu osoblja za godinu 1896. »… na Širokom su Brijegu učitelji:– fra Tomislav Iličić, meštar sjemeništarca, nadziratelj

samostanske škole– fra David Nevistić, određen na studij sv. teologije– fra Didak Buntić, meštar sjemeništaraca, odgojitelj i

učitelj– fra Stanislav Kraljević, meštar, učitelj i odgojitelj.«11

Školske god. 1897./98. u gimnaziji je osnovan III. ra-zred koji pohađa i Grgo.

»Prema izvješću prvoga polugodišta, kojim je obu-hvaćeno razdoblje od 9. rujna 1898., kada je započela školska godina, pa do 3. veljače 1899.«12 u gimnaziji je u tri razreda dvadeset i jedan učenik, a Grgo je na tom popisu dvadeseti. »Izvješće potpisuju nastavnici: fra Sta-nislav Kraljević, fra Borislav Buntić i fra Mirko Matijević, upravitelj škole.«13 Grgo Petrović završio je III. razred s prvim redom. »Izvješće za drugo polugodište, od 2. ve-ljače do 30. lipnja 1899., donosi popis đaka i njihovih nastavnika te pregled uspjeha.«14 Jedan je đak tijekom godine (Ivan Vukšić, II. r.) napustio, a u III. se razredu pojavljuje Grga Tomić. »Izvješće potpisuju nastavnici: fra Filip Bebek, fra Stanislav Kraljević, fra Borislav Bun-tić i fra Mirko Matijević, upravitelj.«15

Grgu kao da je pratila sreća. Sa svakom njegovom novom školskom god. rasla je i gimnazija osnivajući novi razred. »Sljedeće školske godine 1899./1900. osnovan je i IV. gimnazijski razred. I za ovu su školsku godinu u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru pronađena izvješća za prvo i drugo polugodište.«16 Prema ovim izvješćima škol-ska god. započinje 9. rujna 1899., a prvo polugodište za-vršava 1. veljače 1900. Prvo polugodište Grgo je završio s prvim redom. »Izvješće potpisuju nastavnici: fra Kru-noslav Hromić (učitelj pjevanja), fra Filip Bebek, fra Sta-nislav Kraljević, fra Borislav Buntić i upravitelj fra Mirko Matijević.«17 I izvješće drugog polugodišta koje počinje

1. veljače 1900. i završava 1. srpnja te iste godine, tako-đer je pronađeno u knjižnici u Mostaru tijekom njezine obnove 2005. Grgo je završio IV. razred s prvim redom. Profesori su im bili fra Šimun Ančić, fra Pile Bebek, fra Borislav Buntić i upravitelj fra Miroslav Matijević. Jeda-naest ih je završilo IV. razred, ondašnju nižu gimnaziju, i bili su određeni za novicijat.

Novicijat

Nakon boravka na Širokom Brijegu od 1894. do 1. srpnja 1900. Grgo Petrović je sa svojim kolegama prispio do ulaska u redovničku zajednicu fratara Hercegovačke franjevačke provincije. To se i dogodilo na svetkovinu svetoga Franje 4. listopada 1900. Fra Luka Begić obukao je Grgu Petrovića i ostalu desetoricu kandidata. Bili su to: Ivan Čujić – fra Mijo, Mate Andačić – fra Bono, Ivan

S majkom Anđom u Ljubuškom 1909.

29

Pobijeni

Sp2019. 1

18 Fra Robert Jolić, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2009. str. 138. – 139. 19 Pavao Knezović, Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860. – 1945., Franjevačka knjižnica, Mo-

star, 2012., str. 848.20 SP SV 70., folija 292. Službenički list, folija 265. – 292.21 SP SV 70., folija 292., Službenički list, folija 265. – 292.

Prusina – fra Rafo, Stojan (Stanko) Dragićević – fra Pavo, Marko Milas – fra Veselko, Marijan Beljan – fra Tadija, Grgo Tomić – fra Eugen, Ante Majić – fra Bonifacije, Ivan Skoko – fra Vice, Stipan Mišetić – fra Ambro. Jeda-naesti je bio Grgo Petrović – fra Leo. »Grgo Petrović, sin Marijana i Anđe r. Jurčić, rođen u Klobuku 28. 2. 1883. – fra Leo. Krstio ga je fra Martin Mikulić, župnik.«18

Studij bogoslovije

Fra Leo je studij bogoslovije započeo u Mostaru nakon svršet-ka godine novicijata na Humcu. »Školske 1900/01. godine upisao je i završio na Franjevačkoj teolo-giji u Mostaru prvu, šk 1901/02. g. drugu, šk 1903/04. g. treću i šk. 1904/05. g. od četvrte godine studija samo VII. semestar. /LC. I., br. 27/.«19 Nakon ovoga dijela studija u Mostaru, fra Leo nastav-lja studij u Švicarskoj u Fribour-gu 1904. – 1907. Doktorirao je u Fribourgu 31. siječnja 1908. Napisao je doktorsku diser-taciju pod naslovom: »Disquisitio historica in origenem usus slavice idiomatis in Liturgia apud Slavos ac prae-cipue Chroatos«, koja je tiskana u Mostaru 1908. Ima, kako sam piše, XVI. i 88 stranica. U već spomenutom »Službeničkom listu« i rubrici pod brojem 3) fra Leo na-vodi: »…filozofiju na Humcu 1900/901« – to je i vrijeme njegova Novicijata, i isto tako pod istim brojem »filozo-fiju u Mostaru 1901/902«, a pod brojem 4) »Theologiju u Mostaru 1902/904.« te ispod pod istim brojem »Theo-logiju u Friburgu /:Švicarska 1904/907.«20 Zanimljivo je napomenuti da te 1925., kad popunjava Službenički list, fra Leo navodi da »govori francuski i njemački«.

Redovnički i svećenički sveti redovi

U franjevački je red stupio 4. listopada 1900. obla-čenjem franjevačkog habita na Humcu. Jednostavne je zavjete položio također na Humcu 4. listopada 1901. Svečane je zavjete položio 19. listopada 1904. u vrijeme studija u Fribourgu u Švicarskoj. Za svećenika je zaređen 30. srpnja 1905. u Fribourgu. Sv. mladu misu slavi 31. srpnja 1905. u Klobuku.

Život i rad u provinciji

Profesor je teologije u Mostaru 1. svibnja 1907. – 8. svibnja 1917. Tajnikom je Hercegovačke franjevačke provincije 1910. – 1915. U vremenu od 8. svibnja 1917. do 15. lipnja 1919. administrator je i vjeroučitelj u Klo-buku, a od 15. lipnja 1919. do 27. travnja 1925. gvar-dijan je u Mostaru, predsjednik biskupskog ženidbenog suda, dekan i nadžupnik te prosinodalni ispitivač. Sve je ove svoje službe fra Leo popisao u svom, već spomenu-

tom, Službeničkom listu pod brojem XVI.21

Ponovno je profesor na teologi-ji u Mostaru od 27. travnja 1925. do 21. lipnja 1926. Dana 22. lip-nja 1926. postaje bilježnikom na biskupskom ordinarijatu i ostaje na toj službi do 22. travnja 1935. Nadnevka 23. travnja 1935. po-staje zamjenikom biskupa do 3. srpnja 1943. Na provincijskom kapitulu 3. srpnja 1943. izabran je za provincijala Hercegovačke

franjevačke provincije Uznesenja BDM i tu službu obna-ša do svoje mučeničke smrti 14. veljače 1945.

Objavljena djela

Uz spomenutu disertaciju Disquisitio historica… po-sthumno mu je 1953. tiskana značajna povijesna knjiga Krstjani Crkve bosanske s njegovim uvodom koji je napi-sao 1944., a otisnutim u kalendaru Napredak za godinu 1945. na str. 183. – 188. Drugo su izdanje ovog vrijed-nog povijesnog djela zajedno tiskali Svjetlo Riječi – Sara-jevo i Ziral – Mostar 1999.

Hercegovina franciscana, sv. VI., tiskan u Mostaru 1944. »pro manuscripto« za nutarnji život i veze člano-va Hercegovačke franjevačke provincije, u prigodi 100. obljetnice »odcipljenja« od matere provincije Bosne Sre-brene, donosi poslanicu aktualnog provincijala provincije Gospina uznesenja u Hercegovini dr. fra Lea Petrovića: »Poštovanoj braći pozdrav u Gospodinu«. On u ovoj po-slanici donosi kratak pregled povijesti franjevaca na hr-vatskim područjima i razloge koji su nukali Hercegovce da ponovno budu u svojoj Hercegovini kroz izgradnju jednog samostana, potom kustodije i provincije. »Dola-zak franjevaca među Hrvate; Hercegovci rade za svoju

Istakao se kao vrstan znanstvenik i vrstan redovnički poglavar. U vrijeme

kada su ga ubili, spremao je 100. obljetnicu »odcipljenja« od matere provincije Bosne Srebrene, odnosno djelovanja franjevaca u Hercegovini.

Pobijeni

30

Sp2019. 1 22 Nekrologij Hercegovačke franjevačke provincije

23 Pismohrana Vicepostulature, 18/2007.

samostalnost; Kojim su razlozima vođeni Hercegovački otci; Uspjesi napornog rada; Spremanje stogodišnjice: Raspoređaj našega rada jest ovaj: Stogodišnje Djelovanje franjevaca u Hercegovini (1844 – 1944); Dio I. Povijest Franjevačke provincije Gospina uznešenja (kritički obra-đena); Dio II. Izobrazba i nutarnji život članova; Dio III. Hercegovački franjevci na djelu; Dio IV. Narod među kojim djeluju hercegovački franjevci; Dio V. Likovi i obličja hercegovačkih franjevaca (životopisi sa svjetlopisi-ma); Dio VI. Statistike i grafički prikazi (kretanje pučan-stva); Dio VII. Proslava stogodišnjice (Panegirici, govori, pjesme, kronika itd.). Uz ovu kritičku Povijest provincije na osnovi svih gornjih radova morat će se izdati i Pučka poviest provincije. Još ćemo izdati Schematismus Provin-cije pro anno Domini 1944. Moramo se odmah dati na rad. U Mostaru, dana 6. veljače 1944., na stogodišnji dan izdanja odluke Sv. Stolice o osnivanju prvog samostana i crkve u Hercegovini. Provincijal, fra Leo Petrović, v. r.«

Elenchus almae missionariae Provinciae Ordinis Fratrum Minorum in Hercegovina, I. – IV., Mostar, 1911. – 1915.

Šalje svoje kako stručne, povijesne, tako i drugog sa-držaja članke u različitu tjednu, mjesečnu i godišnju pe-riodiku BiH i Hrvatske.

Kraj života i mučenička smrt

Dana 14. veljače 1945. u Mostaru, kao aktualnog provincijala, s još šestoricom braće svećenika, jugokomu-nisti su ga odveli iz samostana, ubili i bacili u Neretvu. »Die 14. II. 1945. in Mostar – uti Minister provlis actu-alis – una cum 6 aliis Patribus e conventu eductus, capite damnatus, telis trajectus et in Narentum projectus.«22

Izvještaj fra Filipa Sivrića o stradanju sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru 14. veljače 1945.23

Pod ovim je radnim naslovom fra Jozo Vasilj (1943. – 2005.) obavio anketni razgovor s preživjelim fratrom fra Filipom Sivrićem (1918. – 1992.) iz zbornice mostarskog samostana, koji je bio očevidac kako su jugokomunisti uhitili i odveli iz samostana sedmoricu fratara na čelu s fra Leom Petrovićem, provincijalom. Razgovor je obav-ljen i zapisan u Mostaru 22. lipnja 1986. iz tog razgovora donosimo izvatke koji se odnose na provincijala fra Lea Petrovića:

»Bilo je to 14. veljače 1945. i to popodne. Na znam točno koliko je bilo sati, ali svakako pred mrak. Bila je Čista srijeda kad su oni (jugokomunisti, m. o.) došli.

Vratio sam se iz bašče i ušao u samostan. Pokojni fra Vlatko Marušić veli: “Zovu, da svi dođemo u zbornicu”. Došao sam u zbornicu i našao skupljene sve fratre. S fra-trima sam zatekao dvojicu oficira. Ne znam točno što su bili po činu, ali mi se čini: poručnik i natporučnik, ali u svakom slučaju bili su oficiri. Jedan je bio stasom malo niži, a drugi malo viši. Jedan je od njih rekao: “Eto, i mali partizani stigoše u Mostar”.

(…) Kad su nas popisali stavili su jednoga vojnika da nas

čuva u zbornici. Ne znam je li taj vojnik bio i prije ili nije. Oni su otišli s napomenom da će se vratiti.

(…) Čekali mi tako – čekali. Meni se učinilo dugo. Pokoj-

ni fra Grga se bio zamislio i stalno molio krunicu. Bili smo u nekoj neizvjesnosti, ali smo razgovarali pa čak i karata zaigrali da bismo razbili brigu. Pokojni fra Leo, provincijal, je rekao: “Glavno je da izdržimo ovaj prvi dan, a kasnije će biti bolje”.

Petar Vulić, fra Leo Petrović, digitalna tehnika, 2017.

31

Pobijeni

Sp2019. 1

24 Pismohrana Vicepostulature, 14/2007.

Nakon sat – sat i pol – možda i dva sata vratiše se ona dvojica. Kada su ušli, izvadili su spisak i počeli čitati: “Fra Leo Petrović – ostani ovdje! Fra Grgo Vasilj – ostani ovdje” pročita slijedećeg – “u ćeliju spavati!”. I tako re-dom ili “u ćeliju spavati” ili “ostani ovdje”! Podijelili su nas u dvije grupe. Mi koji smo bili za “u ćeliju spavati” rekli smo, da je vrijeme večere i pitali, možemo li poći večerati. Dopustili su nam poći na večeru.

(…) U zbornici su, dakle, ostali: fra Leo Petrović, fra Grgo

Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar.

Govorilo se, da je pokojni fra Leo kad je vidio šta se sprema, re-kao pokojnom fra Boniciju, koji je bio tajnik, da iz Provincijalata donese neku kuvertu. Čini mi se da je provincijal imao neku prepo-ruku – garanciju za fratre. Fra Bo-nicije je otišao i nije je pronašao. Opet je otišao i opet je nije mogao pronaći. Provincijal je pitao, može li on otići i donijeti jednu kuvertu. Nisu mu dopustili. Ne znam je li ikad kasnije pronađena ta kuverta.

Provincijal se uzdao i u Marinka Knezovića koji je bio partizan. Pozvao ga u samostan, da radi kao majstor – stavlja prozore koji su bili popucali i izbijeni od bombar-diranja. Međutim, ni Marinka nije bilo toga popodneva u samostanu.

K nama na večeru dolje u blagovaonicu došli su i ona dvojica oficira. Onaj malo niži sjeo je na provincijalovo mjesto. Rekao je, da se ne trebamo bojati za fratre koji su izdvojeni, odnosno, ostali u zbornici. Rekao je da će ih is-pitati, predati sudu pa ako ih sud nađe krivim nešto će ih kazniti, ako ih ne nađu krivim, pustit će ih. Zamolio je da dadnemo večeru i nekolicini vojnika koji su bili s njima.

(…) Kada smo završili s večerom, oficiri i vojnici su otišli

gore. Malo poslije njih stigli smo i mi fratri gore. Među-tim, gore više nije bilo nikoga. Spomenuta sedmorica na-ših fratara bili su već odvedeni. Možda je netko od fratara vidio kad su odveli – ja nisam.

Šta su fratri mislili – govorili: šta će biti s ovom sedmoricom odvedenih?

Neki su odmah rekli: “Pobit će ih”! Netko je čuo, da su tražili konop, kad su ih poveli. Valjda, da ih svežu, šta li?

Kakav je bio daljnji razvoj događaja? Kako ste doznali, da su fratri pobijeni?

Ne znam šta se dalje događalo. Govorilo se, da su

neki ljudi vidjeli kako fratre odvedoše prema Donjoj Ma-hali. Koliko ja znam, nema očevidaca: nitko nije vidio gdje i kako su ih pobili. Nije bilo nikakva glasa o njima.

Mislim da je sutra netko od fratara otišao i pitao ono-ga Knezovića: šta je s fratrima? On je odgovorio, da se ne brinemo, da im se neće ništa dogoditi.

Išli su naši i u Komandu – kamo li – ali im ni tamo nisu znali ništa odgovoriti.

Kasnije se pričalo da su ih pobili na Čekrku – ispod Donje Mahale i bacili u Neretvu. (…) Možda ih nisu ni vodili na neku instancu – suđenje, nego ih odma pobili.

Možda!(…)Fra Filipe, znam da nije lako

davati ocjene o ljudima. Ipak, Vas molim, da reknete ponešto karakteri-stično o svakome od ove sedmorice koji su odvedeni 14. veljače 1945. iz mo-starskog samostana i ubijeni.

Fra Leo Petrović – provincijal (62 godine života)

Čovjek auktoriteta. Fratri su ga cijenili i poštivali. Svijet ga je cijenio i poštivao. Bio je odlučan.

Što je radio, radio je odlučno i dobro. Jedno vrijeme bio je generalni vikar u biskupiji. Nije se bavio politikom, bio je “radićevac”, a ne “Pučke stranke”, kao većina fratara.

(…)Naša braća su nastradali na pravdi. Oni koji trpe na

pravdi njihovo je Kraljevstvo nebesko.«

Izvještaj fra Pija Nuića o stradanju sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru 14. veljače 1945.24

Fra Jozo Vasilj je u Mostaru 22. lipnja 1986. razgo-varao s fra Pijom Nuićem (1910. – 1988.) koji je također toga krvavog 14. veljače 1945. bio očevidcem događanja u franjevačkom samostanu Sv. Petra i Pavla u Mostaru.

»(…) Vas smo izabrali kao pouzdanu osobu, čovjeka – redovnika

koji govori istinu, a posebice što ste izravni svjedok pojedinosti koje se odnose na stradanje naše subraće.

(…)Ja ne znam pričati. Više mi odgovara odgovarati na

pitanja. Dobro. Reći ću što znam, odnosno čega se sad sjećam – pa vi bili zadovoljni ili ne.

Došli su na Čistu srijedu oko 5 sati popodne. Tražili su Provincijala. Što su s njim razgovarali, ne znam. Za-tražili su, da se svi skupimo na jedno mjesto. Skupili smo se u zbornicu. Zbornica je bila dolje kod stepenica. Po-

Razdvojili su ih u dvije skupine. Naredbe su bile: »Ostani ovdje!« ili »U ćeliju spavati!«. Fra Leu nisu dopustili da iz svoje sobe donese

jamstveno pismo. Partizani su večerali zajedno s fratrima, a jedan je sjedio na

provincijalovu, fra Leovu, mjestu.

Pobijeni

32

Sp2019. 1

25 Pismohrana Vicepostulature, 17/2007.

kojni fra Ilija Rozić bio je bolestan i nije mogao doći.

Bili su dvojica oficira i čini mi se jedan vojnik. Jedan je bio ko-mesar, a drugi neki zapovjednik. Jedan se zvao Saša, a drugi neki Popović. To sam malo kasnije sa-znao sasvim slučajno. Najprije su nas popisali: ime i prezime, duž-nost i otkada smo ovdje. Tražili su one koji su pred njima navodno bježali. Pitali su zašto su i odakle pobjegli.

Kad su nas popisali, postavili su vojnika – stražara da nas čuva, a njih dvojica otišli navodno u Komandu da vide što treba s nama učiniti. – Ostali smo u iščekivanju. Gvardijan fra Grgo je neprestano molio krunicu. Provin-cijal je rekao, da se nada da neće biti zla pa da možemo i karata poigrati.

(…)Nakon – možda – sat vremena, oficiri ponovo banuše.

Ponovo počeše baratati imenima i prezimenima:“Leo Petrović, provincijal – tamo na stranu; Grgo Va-

silj, gvardijan – tamo na stranu!” Zatim su nastavili čita-njem imena i prezimena razvrstavajući nas u dvije grupe. S provincijalom i gvardijanom su se našli: fra Jozo Ben-cun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Darinko Brkić, fra Zlatko Sivrić. Fra Jerko Boras je bio došao iz Slanoga u Mostar radi operacije. Imao je za to i uputnicu od liječnika pa su ga pustili. Nama na drugoj strani su naredili da pođemo spavati. Netko je od nas rekao: “Vrijeme je večere. Mo-žemo li poći na večeru?” Rekli su da možemo i poslali vojnike da nas otprate u blagovaonicu.

Fra Darinko je osjetio da bi moglo biti svašta pa je re-kao fra Zlatku: “Pokaži ono što smo dobili!” Njih dvojica su od “Ćakana”, koji je bio neki komunistički funkcionar dobili propusnice da mogu poći na svoje župe. Čini mi se da su već bili pokušali proći, ali nisu uspjeli pa su tako ostali u Mostaru. Kad su oficiri pročitali njihove propu-snice, obojici su dopustili da pođu s nama ostalima na večeru.

Propustio sam reći, da su pitali imamo li kakvo vo-zilo. Ja sam imao motor. Bio je ondje gdje je sad ambu-lanta. Morao sam ga pokazati i predati im ga. Dan prije – kao da sam slutio – ja sam ga razštelovao da ne mogne upaliti, a i gumu sam probušio kako se ne bi mogao vozi-ti. Motor je kasnije ipak nakon nekoliko pokušaja upalio. Oficir se je odvezao na praznoj gumi i to preko onih ste-penica kod ceste na crkvenom dvorištu.

I kako sam već rekao, sedmo-ricu fratara su ostavili u zbornici, a mi ostali smo pošli na večeru. S nama na večeri bili su i dvojica spomenutih oficira. Jedan je sjedio na provincijalovu mjestu. Upravo je taj rekao, da će oni izdvojenu sedmoricu fratara ispitati i odluči-ti što će s njima, ali je dodao, da se ne trebamo ništa bojati.

Međutim mi nismo slutili do-brom. Naime, dan – dva prije toga u samostan je došao jedan

njemački oficir, koji je govorio hrvatski, i pričao nam kako su partizani pobili sve fratre na Širokom Brijegu. Savjetovao nam je: “Ako želite ostati živi, bježite!” Ja u to nisam baš vjerovao. Međutim, mnogi su fratri pobje-gli, a i svijet je inače bježao pred partizanima.

Kad smo završili večeru, oficiri i neki vojnici, koji su pri kraju večere došli u blagovaonicu i nešto pojeli izišli su prije nas fratara. Dok smo mi stigli gore do zbornice, sedmorica naših fratara su već bili odvedeni. Odvedeni su – po mom mišljenju – negdje iza osam sati.

Netko je pričao, da su partizani prije odvođenja fra-tara tražili konop ili kakvo uže. Vjerojatno da bi fratre svezali. Mislim da su to pričali neki muhadžeri iz istočne Hercegovine koji su se tada zadesili u sobi kraj župnog ureda. Oni su tu spavali pa su partizani, navodno, k nji-ma ušli i tražili konop ili uže.

Ostalih pojedinosti ne bih se mogao sjetiti.Kakvo je bilo držanje fratara koji su odvedeni i kasnije

ubijeni?Kakvo? Šutili su. Nisu se protivili. Držali su se kako

to i doliči ljudima koji vjeruju i trpe na pravdi Boga.Kakav je bio kasniji razvoj događaja? Kad i od koga ste

doznali da su fratri pobijeni?Vijest o ubojstvu fratara nije nitko izravno potvrdio.

Nije nitko ni vidio ni čuo. Bio neki stolar – neki Marinko Knezović. Kako je če-

sto bombardirano, trebalo je popravljati prozore. Mi smo imali u rezervi nešto stakla. Pokojni fra Leo, provincijal je pozvao Marinka da reže i popravlja. Provincijal je znao da je Marinko komunista. Možda ga je upravo zato i an-gažirao, da bi bio kao neka zaštita. On je i tog kobnog dana radio sve do dva sata poslije podne. Nakon dan-dva došao u samostan pijan “k’o ćuskija”. Pitali ga – što je s fratrima – jesu li živi? On odgovara: “Sve će biti u redu! Pustit će ih.”

(…)Uglavnom se smatra da su fratri pobijeni na Čekrku.«

Prvi partizanski dolazak bio je obećavajući. No, nakon njihova

povratak sve je krenulo po zlu. Očito su dobili naredbu što trebaju učiniti. Dok

su čekali što će s njima biti, fra Grgo Vasilj molio je krunicu. Osjećali su se nevinima pa nisu bježali ni kad im je

jedan njemački časnik ispričao kako su pobijeni fratri na Širokom Brijegu.

33

Pobijeni

Sp2019. 1

Izvještaj fra Nikole Pandžića o stradanju sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru 14. veljače 1945.25

Sljedeći sugovornik u fra Jozinoj upitnoj anketi je brat fra Nikola Pandžić (1921. – 2004.). Fra Nikola je također toga dana 14. veljače 1945. bio u franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Bio je u zbornici samostana.

»Molimo Vas da oživite svoje sjećanje na te događaje, odno-sno okolnosti u kojima su izgubili život sedmorica naše subraće...

Da ti pravo kažem: nisam posebno pamtio. Nisam mislio da ću o tome nekad govoriti. Reću što znam, čega se sada sjećam.

Čini mi se da je bila Čista srijeda. Može se vidjeti u kalendaru. Oni su došli popodne. Mislim da je bilo oko četiri sata popodne. Zazvonili su. Ja sam imao ključe-ve od samostana i otvorio im. Meni se čini, da su bili iz Dalmatinske divizije. Bilo ih je 5 – 6 muških i ženskih. Netko je imao vojničko, a netko nije. Imali su čarape do potkoljeno i vindjake. Na glavama su nosili titovke s pe-tokrakom. Svatko je imao nešto od oružja. Upitali su me: “Zašto si zaključao?” Odgovorio sam, da smo zaključali jer se samostan ključa, a i borbe se vode pa da ne ulazi bilo tko. Još su upitali: “Tko ima u samostanu?” Odgo-vorio sam, da su u samostanu fra-tri, i da ima i nekih muhadžira. U samostanu su se zatekli muhadže-ri, čini mi se, iz istočne Hercegovi-ne. Mislim da su prethodne noći i prespavali dolje kod podruma.

U međuvremenu je stigao i provincijal, pokojni fra Leo. On ih je upitao hoće li štogod pojesti i popiti. Nisu htjeli vina. Mislim da smo ih počastili sirom u onoj sobi ispod gvardijanata. Oni su uskoro otišli.

Kasnije su došli drugi. Koliko se sjećam, kasnije se govorilo, da su ovi drugi bili iz Hercegovačke divizije. Ne znam koliko je moglo biti sati. Možda 5 – 6, svakako prije sedam sati.

Ovi drugi su tražili, da se svi fratri skupe na jedno mjesto. Skupili smo se u zbornicu. Zbornica je bila gdje je sada knjižnica. Ulazna vrata su bila kod stepenica.

Jedan od njih – mislim da je bio starješina – upitao je, da li imamo kakvo vozilo. Fra Pio Nuić je imao motor. Kasnije su s fratrima odvezli i motor.

Zatražili su da u zbornici ostanemo do slijedećega ju-tra. Pokojni fra Leo ih je zamolio: “Umorni smo. Ako imate neki posao završiti, molim vas završite ga večeras.” Oni su to prihvatili. Onda su nas popisali: ime, prezime, službu, otkad je tko tu i tako dalje. Toga trenutka bilo je 8 fratara koji nisu pripadali mostarskom samostanu: fra

Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić, fra Darinko Brkić i fra Jerko Boras...

Fratrima – gostima su prigovorili, što su bježali pred partizanima, a provincijalu i gvardijanu što su ih primili i drugim fratrima dopustili da bježe. Pokojnom fra Grgi su nešto prigovorili za Staniška Vasilja.

Onda su dvojica, valjda komesar i starješina otišli. Nama su naredili, da ostanemo u zbornici dok se oni ne povrate. Postavili su nam i stražara. Rekli su da idu u štab.

Ja mislim da im je štab bio u Donjoj Mahali. Sjećam se, kad su fratri povedeni iz samostana komandirano je – ja sam to dobro čuo – “Donja Mahala!” Čuo sam.

Nakon, otprilike, sat vremena vratili su se ova dvo-jica. Opet su uzeli spisak i podijelili nas u dvije grupe. Izdvojili su dvojicu starješina: provincijala fra Leona Pe-trovića i gvardijana fra Grgu Vasilja te sve spomenute koji nisu pripadali samostanu, osim fra Jerke Borasa koji je došao na liječenje. (…) Pokojni fra Zlatko Sivrić i po-kojni fra Darinko Brkić su pokazali propusnice od nekog “Ćakana” – je li taj živ ili nije, – ne znam. Imali su pismo koje je bilo zapečaćeno. Oni su to otvorili, pročitali, vra-tili im ga te im rekli da iziđu iz grupe izdvojenih fratara. Nama ostalima rekli su, da smo slobodni. Mi smo pošli

dolje u blagovaonicu na večeru. Dvojica vojnika su ostali s izdvoje-nim fratrima: jedan je bio s njima u zbornici, a drugi pred vratima zbornice. Čini mi se da je bio još po koji vojnik po hodniku.

S nama na večeri bili su ko-mesar i starješina, a čini mi se i poneki vojnik. Komesar je sjedio na provincijalovu mjestu, a ostali kod rote. Mislim da je večeri bilo neko zelje.

Za vrijeme večere, komesar je rekao, da se ništa ne plašimo za izdvojene fratre, odvest će ih, ispitati, možda ih malo zatvoriti, ali im neće ništa biti!

Kad smo večerali – njih su odveli – i gotovo! Čuo sam komandu “Donja Mahala!”. Začula se i zuka auta pred samostanom. Ja auto nisam vidio, ali sam čuo njegov zvuk pa pretpostavljam da su odvedeni autom – kamio-nom prema Donjoj Mahali.

Te večeri vojska je zauzela dio samostana. Gornji dio je bio prazan jer nije bilo klerika. Sjećam se: cijelu noć su gore hodali, pričali, svirali, pjevali.

Kako ste vi fratri koji ste ostali u samostanu doživjeli odvo-đenje ove sedmorice fratara?

Kako: Mučno! Nismo bili sigurni, ali smo naslućivali. Ujutro, za kavom pokojni fra Zlatko veli: “Fra Darinko, da nama ne bi Ćakana bili bismo sad u Neretvi”. Pokojni

Fratre su najprije opljačkali otuđivši im motor. Onima došlima sa strane prigovarali su što su bježali ispred

njih, a provincijalu i gvardijanu što su ih primili te dopustili drugim fratrima

da bježe. Uhićene fratre odveli su prema Donjoj mahali. Zauzeli su i dio

samostana te u toj noći uhićenja čitavo vrijeme galamili i slavili.

Pobijeni

34

Sp2019. 1 26 Pismohrana Vicepostulature, 16/2007.

27 Fra Gaudencije je umro ubrzo nakon ovoga razgovora, 1. travnja 1986. na Humcu.

fra Gaudencije se začudi: “Ma, nemoj tako! Jesi li čuo, da je rekao kako će ih samo ispitati, ili u najgorem slučaju zatvoriti?” Ja sam bio pomislio, čim su bili rekli: “Ostaje-te ovdje do ujutro”, tj. u zbornici, da će nas kad zađemo u noć nekamo sve odvesti i pobiti.

Nakon odvođenja je li išta javljeno iz Štaba ili bilo od koga... Jesu li se fratri zanimali za njih? Kad ste doznali da su oni, ipak, pobijeni?

Iz Štaba nije bilo nikakva glasa. Fratri su se zanimali preko Marinka Knezovića i još

nekih civila. Pokojni fra Leo je bio dobar s Knezovićem koji je bio organiziran i partizan. U našem samostanu je radio kao majstor. Provincijal ga je bio pozvao da radi u samostanu računajući: dobro je da je on tu – kao neka zaštita – Eto, zanimali su se preko njega – Marinka i dru-gih. Međutim, nije bilo rezultata.

Tek se kasnije čulo, da su pobijeni. Eto sad od ovog, sad od onog...

(…)Jesu li – prema Vašem mišljenju – odvedeni fratri slutili što

ih čeka. Jesu li bili duhovno pripravni?Mislim da su slutili, da im se ne piše dobro. Pokojni

fra Leo se bio zamislio – bio je crvenkast u licu. Pokojni fra Grgo je stalno molio krunicu. Ja sam uvjeren da su svi bili duhovno pripravni. Svi su se držali ozbiljno i do-stojanstveno. U to vrijeme svakom je bila glava u torbi! Nitko nije bio siguran da će preživjeti one strahote, bor-be i komandiranja.

Teško je i nezahvalno davati ocjene o ljudima. Ja bih Vas zamolio, da ipak reknete po koju riječ o svakom od ove sedmo-rice...

Duboko sam uvjeren da nisu bili ništa krivi. Oni su za mene u stanovitom smislu mučenici! Da ti iskreno kažem: bilo mi je drago što sam tada preživio, ali nekad požalim što i ja nisam odveden s njima! Njihovu smrt smatram svetom!

Fra Leo Petrović – provincijal (62 godine života)

Bio je dobar poglavar. Bio je dobar i meni i drugima. Bio je re-van svećenik. Fratri su ga cijenili. Isto tako i svijet koji ga je pozna-vao.«

Okolnosti stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru – prema sjećanju fra Gaudencija Ivančića26

Fra Gaudencije Ivančić (1900. – 1986.) bio je profe-sor vjeronauka na Preparandiji dugi niz godina (1931. – 1952.) u Mostaru, i sudionik je stravičnih događaja u samostanu sv. Petra i Pavla 14. veljače 1945. I s njim je hvalevrijedni anketni upitnik obavio fra Jozo Vasilj 13. veljače 1986. u Mostaru.27

»Uvjereni smo da nam možete i hoćete mnogo toga pouzdano reći o životu, radu, djelovanju, orijentaciji naših fratara koji su nastradali 14. veljače 1945. godine u Mostaru. Vi ste u to vrijeme živjeli i djelovali u mostarskom samostanu; predavali ste na Preparandiji.

E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podru-mu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samo-stan.

Mi smo bili u zbornici. Izišli iz podruma i bili u zbor-nici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo popri-lično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbor-nica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena knjižnica.

Uto u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom. Oficir upita: “Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!” Provinci-jal pokojni fra Leo Petrović odgovori: “Otprilike – pola”. Oficir izdaje naredbu: “Svi ćete ovdje ostati do sutra”. (…) Provincijal fra Leo se obraća oficiru: “Bi li to mo-glo biti malo drukčije?” “Kako to mislite?” – upita ofi-cir. “Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?” Oficir pristaje: “Do-

bro, neka bude tako!”Onda je oficir sve popisao. Fra

Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: “Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.” Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na noga-ma imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započe prozivku. Razvrstava jedne na jed-nu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu

prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne znam kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to pro-vincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan,

Glavni u uhićenju fratara bio je Branko Popadić. Nije dopustio uhićenima sići na večeru. Sutra su fratri išli u Komandu mjesta pitati što je s

uhićenima. Rekli su im da ne znaju ništa o tome, da će sve ispitati i da će

im javiti. Ali od toga nikada ništa ne bi.

35

Pobijeni

Sp2019. 128 Cernica.

29 Vicepostulatura, dok. 22.

fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi ofi-cira: “Vi ste pred nama bježali”. Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: “Nismo bježali?” Izvadio je cedulju – propusnicu od Ozn-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. “Pa ko vam je ovo dao?”, začudi se oficir. “Pa vidite čiji je potpis”, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani “Ćakan”. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostala sedmorica su zadržani s vojnicima – ču-varima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabri-nuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo ofici-rovih riječi: “Uh, što volim kiseli kupus”. Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrije-me večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na-brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovo gore i odveli sedmoricu spomenutih fra-tara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brije-gu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (ne znam kako se zvala)28 gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: “Sinoć su odveli našu braću i ne znamo što je s njima”. Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmo-ricom odvedenih. Odgovor je bio: “Kad ja doznadnem, javit ću vam”. Međutim nikad nam nije javio.

(…) Što biste mogli reći o nastradalim fratrima?Fra Leo Petrović (nastradao u 62. godini života)Izvanredni poglavar – provincijal. Prvi doktor naše

Provincije, a mislim prvi uopće u Mostaru. (…) Pisao je mnogo. (…)

Bio je izvanredan redovnik i svećenik. Izvrsno je pro-povijedao. Bio je predsjednik “Napretka”. Bio je vrlo ci-jenjen. Nije se bavio politikom. (…) Svojim životom i radom davao je drugima primjer.”«

Svjedočanstvo fra Zlatka Sivrića

I još jedno svjedočanstvo očevidca fra Zlatka Sivrića (1893. – 1980.) koji je sasvim slučajno izbjegao smrt i hladne valove Neretve toga 14. veljače 1945. u Mostaru u Franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla. Fra Zlatko je svoj iskaz dao fra Andriji Nikiću 16. rujna 1971.29

»Dana 14. veljače u samostan su došli oficiri VIII dal-matinskog korpusa u 15 – 16 sati. Fra Leo ih je primio i rekao im da se časte vinom. Naredio je gvardijanu da im donese pršuta. Tako je i bilo. Razgovarali smo o svemu. Oni su otišli ... mi smo međusobno govorili da su fini ljudi. Kako može biti da ti ljudi ubijaju... Ponovio je fra Leo da ne vjeruje da su naši fratri na Brijegu ubijeni od tih uljudnih osoba.

Istoga dana u Zdravo Mariju zazvonilo je zvono u samostanu, na hodniku vis a vis zbornice. Svi smo se sastali. Nismo ni znali o čemu se radi. Tada nam rekoše da se skupimo svi u zbornicu. Tu je bilo neko popisivanje. Od vojske tu je bilo predstavništvo XXIX divizije i to Brana Popadić, viši komesar; Saša mlađi komesar i još dva vojnika. Mi smo bili u zbor-nici.

(…)Brana Popadić i gore spomenuti u zbornici su popisali

posebno samostansku obitelj, a posebno nas sa strane. (…) Zatim se ustao i rekao da ga čekamo dok dođe s Ozne. Vratio se s Ozne do sat vremena. Ne znamo što je tamo bilo odlučeno. Prema onome što se dogodilo zaklju-čili smo da su bili odlučili: pobiti sve strance (7) i dvojicu fratara iz samostana, a to su provincijal i gvardijan.

Nakon njegova povratka počelo je ispitivanje u zbor-nici. Najprije je prozvao fra Leona Petrovića i ljutito mu rekao Ti si dopustio zlikovce da bježe ... Zatim je prozvao gvardijana fra Grgu Vasilja. Ti si bio povezan s legijom...

Došao je red i na mene. Reče mi “Kud si pošao?” Ispričao sam mu da sam bio u Mostarskom Gracu, pošao kući ... (kao što sam već prije rekao...) Došao sam ovamo i evo sam vas dočekao. Ljutito se derao i govorio. Tako 28. 1. ti si išao i govorio “evo ustaša, evo slobode” i tako

Odluka o sudbini fratara donesena je u sjedištu Ozne. Nakon toga počeli su uhićene optuživati i vrijeđati ih. Pred samostanskim vratima svezali su im

ruke žicom i odveli ih prema Neretvi.

Pobijeni

36

Sp2019. 1

30 Ovoga Ćakana svi spominju u svom kazivanju, a ovdje nam fra Zlatko objašnjava i tko je taj čovjek.31 Kamen za reljef darovao je Jure Krtalić – Dent, svoj je umjetnički rad darovao akademski kipar Toni Marić Bazić koji

je uz pomoć brata Željka Marića Kamenog skulpturu Vrata 2012. postavio na ulazna vrata u negdašnju samostansku zbornicu.

bunio narod protiv nas. Partizani kolju, pale, kradu, režu uši, ubijaju...

Odgovorio sam: “Ja nikada nisam bio ustaša...” Fra Darinko Brkić je sjedio iza mene i govorio: “Vadi ćage”. U to vrijeme u zbornici se nije dobro vidjelo. Struje nije bilo pa je svjetlila samo garubitna lampa. Ja sam izvadio ćage i pružio mu. On je uzeo i vidio samo da na papiru ima grb s petokrakom. Iziđe tada Saša i reče nam ajdete i vi.

Kad smo izišli bili smo zaprepašteni. Vidio sam sve puno četnika, partizana.

Odmah smo se prestrašili. Brana je pozvao Sašu. Iza toga nas je pustilo.

A: Kakvo je to bilo ćage kod vas?Evo kako je to dobiveno. Franjo, zvani Ćakan sin Mir-

ka Ivkića služio je u Rodoču u avijaciji.30 Vojska je slabo jela. On je doznao da sam stigao u Mostar, pa je došao u samostan da me posjeti, a došao je da štogod pojede. Do-lazio je svaki dan. Gvardijan mu je uvijek davao. Dolazio je s njim i njegov drug Pero (Pera) Martinović da pojedu štogod. Davali smo im i onda su oni odlazili nazad. Ja sam Ćakanu govorio, čuješ li Ti, daj ti meni kakav pa-

pirić od Ozne isposluj, da se sačuvam. On je govorio da mi ništa nije potrebno. Znaju oni tebe. Tebi ništa neće učiniti. Kad je on kasnije dolazio ja sam opet ponavljao – daj mi kakvo ćage... dva – tri dana prije on dođe i donese mi ćage. To sam uzeo, stavio u džep i čuvao. Kad sam ja pitao ćage, pokraj mene je bio i fra Darinko Brkić. Fra Darinko reče da na to ćage napiše i moje ime. Tako sam ja Ćakanu i rekao i tako je to i učinjeno.

A: A što je bilo s onim fratrima koji su ostali u zbornici kad ste Vi izišli?

Dana 14. veljače uveče nakon našeg izlaska oni su ostali unutra. Govorili su nekima još dok sam ja tamo bio isto što su i meni govorili...

U sadašnjoj telefonskoj centrali u to vrijeme nalazila se jedna žena. Ona je vidjela što se dogodilo i evo što mi je rekla. Njih sedmoricu su izveli na hodnik. Svezali su im ruke žicom pred župnim uredom. Ta žena je bila s istočne strane iz Dubrave.

Prema onome što sam ja kasnije čuo svih 7 su odveli na južni Čekrk i tu su ubačeni u Neretvu.«

Fra Leo i braćo, hvala Vam!

Prošle su sedamdeset i tri godine od toga krvavoga događaja (1945. – 2018.). Nikad nitko od silnih komu-nističkih i partizanskih velikana grada Mostara, Herce-govine i Jugoslavije nije smatrao shodnim doći u Franje-vački samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru i reći što se dogodilo provincijalu, gvardijanu, što petorici ostale bra-će. A uvijek su se kleli, i danas se kunu u svoje poštenje, svoj moral – komunistički moral.

Danas se u samostanu namjena prostora izmijeni-la. Zbornica, gdje su se dogodili ti sudbonosni i poslije krvavi događaji 14. veljače 1945., danas je čitaonica Franjevačke knjižnice u kojoj će mjesto naći najstari-je knjige. No, u obnovi toga prostora nismo zaboravili našu ubijenu braću. Našega provincijala, gvardijana, naše mostarske mučenike. Ulaz u knjižnicu danas je na drugom mjestu, ali je iznutra u prostoru bivše zbornice ostala niša gdje su bila ulazna vrata u zbornicu samo-stana. Na ta smo vrata iznutra u čitaonici stavili ka-mena vrata, a na njima je akademski kipar Toni Marić Bazić u plitkom reljefu portretirao ubijene fratre koje su na ta vrata izveli, poslije mučili, ubili i bacili u rijeku Neretvu.31 Okupili su se na čelu sa svojim provincija-lom oko Isusa koji je pobijedio smrt. Kao predivni ži-votni maslačak kojeg će životni vjetar odnijeti do kraja svijeta, do svakog dobrog čovjeka. Isusov križ je dolje prešao u njihov – u rijeku Neretvu.

Skulptura »Vrata« postavljena kao spomen na pobijene franjevce u negdašnjoj samostanskoj zbornici, a sadašnjoj Franjevačkoj knjižnici

Glas o mučeništvu

Sp2019.1

37

* Izvadci. Tekst donosimo u izvorniku jer vrijedi kao svjedočenje sa svim svojim subjektivnostima. Popravljene su samo očite pogrješke.

KRVAVE GODINE (III.)*► Piše: dr. fra Ivo Sivrić

VIII. HERCEGOVAČKI FRANJEVCI: ŠIROKOBRIJEŠKI PROFESORI I »USTAŠOVANJE«

Zbog boljega razumijevanja rat-ne i poratne situacije potrebno je, da se napiše par riječi o hercegovačkim franjevcima općenito i o širokobriješ-kim franjevcima-profesorima poseb-no protiv kojih je more laži napisano i izrečeno ne samo u granicama bivše Jugoslavije, nego su ove laži popla-vile skoro cijeli zapadni svijet, uklju-čivši i SAD, čak ni katolički američ-ki tisak nije ih štedio, nego su, bez ikakva provjeravanja, njih optuživali zbog ustaštva i čak zločina, počevši od liberalnog katoličkog tjednika u New Yorku Commonweal, još prije 38 godina, do 1991. u katoličkom tjed-niku Florida Catholic. Pisac Bogdan Radica članka u Commonweal, može se reći, likuje nad smrću poubijanih

širokobrijeških franjevaca, pišući: »Skupo su platili za svoje ustašova-nje«. Još 1984. Bogdan Radica pono-vo uvlači par hercegovačkih franjeva-ca u ustaštvo, u svojoj knjizi Živjeti nedoživjeti. Zato se ne bi smjelo reći da su, pri optuživanju hercegovač-kih fratara i sami Hrvati bili nevini i da nisu pridonijeli svoj udio u ovoj nečasnoj raboti lažnog optuživanja protiv hercegovačkih franjevaca uop-će, a posebno protiv širokobrijeških franjevaca-profesora. Ovi, nažalost, franjevci služili su kao »boksačka vreća« za sve moguće i neke hrvatske i druge »novinare« i »povjesničare«, na kojoj su kušali pokazati svoju »no-vinarsku i historijsku« virtuoznost, a često su znali, da je laž što pišu.

Ovakve lažne optužbe protiv her-cegovačkih franjevaca kružile su za vrijeme 2. svjetskog rata diljem Hr-vatske, posebno u Zagrebu. Ljudi su

nasjedali neprijateljskoj propagandi. Tu i tamo, vjerojatno, bilo je i zlob-nog opanjkavanja, ne znajući da su upregnuti u neprijateljska kola. Mi-slim, da je bilo u jeseni 1943. godi-ne, kad sam došao s pokojnim dr. fra Smiljanom Zvonarem na Duhovni stol na Kaptolu, u svrhu dobivanja ovlasti za kanonsku misiju u Zagre-bačkoj nadbiskupiji. Otišli smo do pomoćnog biskupa Salis-Sewisa, koji je bio za to zadužen. Kad smo ga po-zdravili i rekli mu, odakle dolazimo, on se žacnuo, smijući se rekao: »A nož!« Istina, ovo je bila šala s njegove strane, ali naš narod veli: »U svakoj šali pola istine«. Drugim riječima, okolo je kružila dobro orkestrirana propaganda da su hercegovački fra-tri koljači, i ovo se tu i tamo primalo »pod gotov groš«.

Ovoj franjevačkoj tragediji, to jest da su postali žrtva laži, krivi su i sami fratri, jer nisu čak ni pokušali da se brane, zapravo, da iznesu do-kumentaciju – činjenice. Oni stvarno imaju pri ruci i dokumente, ako ih žele upotrijebiti za vlastitu obranu, ali zbog nekih suludih obzira nisu posegli za njima. A što je zapravo na stvari? Mnogi se od tih franjeva-ca plaše, ako kritički nastupe prema ustaštvu i ako spomenu, da su fra-njevci osuđivali ustaške zločine, da će im se prigovoriti i optužiti ih, da nisu rodoljubi i da nisu ljubili svoj narod, ili da su išli u raskorak sa svojim pu-kom.

Pa tko su zapravo i što su bili ti ozloglašeni hercegovački franjevci uopće, a širokobriješki franjevci na-

Kuća na Čerigaju prije obnove u kojoj su se fratri nastanili nakon dolaska u Hercegovinu

Pobijeni

38

Sp2019. 1Sp2019. 1Sp2019. 1

38

Glas o mučeništvu

pose, da ih se tako strašno i lažno optužuje? Ovdje će biti pokušaj, da se iznese u kakvoj okolini i zašto su nastale ove optužbe. Oni su sinovi seljačkih, više ili manje siromašnih, roditelja. Može se mirne duše čak ustvrditi, da su to bili nadarena i sposobna seljačka djeca, jer je bilo tada toliko svećeničkih zvanja u Her-cegovini, da su zaista franjevci imali priliku da izaberu najsposobnije od najsposobnijih. Da se razumijemo: ovdje se tretiraju franjevci do 1945. godine.

A što se pak tiče njihove naobraz-be i discipline, držim, da je bila na visini. Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji bilo je nepisano pravilo, da je svaki kandidat za svećenika trebao studirati teologiju na europskim sve-učilištima ili mjesnim teologijama. Iza svršenih teoloških studija, neki su se povratili kući da rade na župa-ma, a neki su ostali u inozemstvu da studiraju druge predmete, da se os-posobe za predavanja bilo na gimna-ziji bilo na našoj teologiji u Mostaru. Ne bih želio povrijediti franjevačku čednost ako ustvrdim, da ih je bilo vrlo sposobnih i što im se priznalo na raznim europskim sveučilištima. Nama je nedostajala ustrajnost u radu, osobito na znanstvenom polju. Radije bismo radili s pukom, doma-ćim svijetom nego prevrćati po knji-gama. Bili smo siromašni pa smo bili primorani da koješta studiramo da bismo pomogli svome narodu.

Da bi se dobila što bolja slika ši-rokobriješkog profesorskog zbora, možda njih 25 ili više, potrebno je još spomenuti da je velik dio njih, dvadesetih godina i čak nešto ra-nije, bio jugoslavenski orijentiran. Ova generacija prisilila je (naravno, moralno) tadanjeg provincijala fra Didaka Buntića, da se kandidira za narodnog poslanika Hercegovine na listi pučke stranke, pro-jugoslaven-ski orijentirane, iako je sami Buntić bio starčevićanac, što svjedoči obilna korespondencija dr. Iso Kršnjavi-Di-dak Buntić.

Svatko zna da se ideje i pogledi iz mladih dana ne odbacuju lako. Teško ih je nadorasti onako blago rečeno. Neki su od gore spomenute grupe, kao dr. fra Marijan Zubac, pa dr. fra Svetozar Petric, cijeli svoj ži-vot ostali skloni jugoslavenstvu, dok se većina njihovih kolega i sukolega tiho i nečujno priklonila stremlje-njima ogromne većine Hrvatskog Naroda, naime, traženja hrvatske države. Tu nije bilo prepiranja, sve je bilo na akademskoj visini i zaista u franjevačkom duhu bratske ljuba-vi. Svatko je svakomu dopuštao da u politici misli i osjeća, kako hoće i kako misli, da je najbolje za Hrvatski Narod. Mislim da ih je par, kao fra Svetozar Petric, fra Marijan Zubac, fra Bruno Adamčik te dr. fra Do-minik Mandić glasalo za B. Jeftića 1935. godine, kada je cijeli Hrvatski Narod masovno glasovao za Hrvat-sku seljačku stranku i za dr. Mačeka.

Već se sredinom i krajem tridese-tih godina gledalo – sa srpske strane – na Široki Brijeg kao rasadište ek-stremnog hrvatskog nacionalizma. U proljeće 1934. godine jedne noći na Širokom Brijegu, franjevački samo-stan bio je opkoljen od srpskih žan-dara iz Mostara. Obavljena je preme-tačina svih prostorija, tražeći oružje. Beograd je držao da je širokobriješki samostan pun oružja. »U straha su velike oči«, pa vidi i ono što ne posto-ji. Naravno, da nisu ništa našli osim možda par zarđalih lovačkih pušaka i duhana, »škije«, što je smatrano »kontraband«, po profesorskim so-bama. Bili su siromašni pa nisu bili u stanju kupovati cigarete, nego su sami frkali cigarete.

Sumnjam da je bilo tko spomenuo ili napisao, da su pravoslavni monasi kaluđeri iz Žitomislića, s lijeve strane Neretve, dolazili u posjet franjevcima u samostan na Široki Brijeg. Oni su s nama objedovali, i fratri su uzvra-ćali posjete njima u Žitomisliću. Čak su nam davali i darove, kao pauno-ve i neke kokoške koje smo mi zvali »viraunke«. Posjeti i jednih i drugih

bili su iskreni i dobronamjerni. Bilo je sličnih posjeta i u Mostaru, koliko se sjećam. Mi studenti znali smo se navratiti u njihovu crkvu u Mostaru u franjevačkim habitima.

A sada opet nazad profesorskom zboru na Široki Brijeg. Bila je mlađa skupina franjevaca-profesora, kao dr. fra Radoslav Glavaš, prof. fra Didak Ćorić, prof. Roland Zlopaša, prof. fra Tadija Kožul, dr. fra Dobroslav Ši-mović, prof. fra Nenad Pehar, prof. fra Srećko Granić, prof. fra Borislav Pandžić, prof. fra Vilim Primorac itd., koji su uvijek bili na liniji hr-vatske državnosti i nisu nikada bili zaraženi jugoslavenstvom. Od ovih netom spomenutih profesora jedino je fra Radoslav Glavaš bio ustaša. On je čak išao u posjet u Sijenu u Italiji dr. Anti Paveliću,

u političke svrhe. Znalo se među fratrima, a i među mjesnim Hrvatima, da je on zaklinjao ustaše prije 1941. godine na križ, nož i pištolj. Zaista čudna kombinacija ovih simbola. Tu nipo-što nije bilo mjesto za križ. Za prof. fra Didaka Ćorića moglo bi se reći, da je dobro naginjao prema ustaš-kom pokretu, dok su se ostali više ili manje nastojali distancirati od toga pokreta, pa su čak i kritički nastupali prema istome.

(Nastavlja se)

dr. fra Ivo Sivrić, Krvave godine, ZIRAL, Chicago – Mostar, 1996.,

str. 169. – 172.

Zloglasna knjiga kojom se ocrnjuje Crkva u Hrvata

2019. 1S

p

Sp

39

Sp2019.1

39

Glas o znakovima

* Tekst donosimo u izvorniku.

BIJELA GOSPA*► Piše: Marijan Mikac

Visoki zidovi crkve nejasno su se razabirali u noći. Rasvijet-ljeni su prozori isjekli nepravilne pačetvorine na crnom tlu. I nebo je bilo crno, a pod njim je vjetar gonio oblake, otkrivajući s vremena na vrijeme zvijezde, izgubljene u beskrajnom mraku. Negdje ispod brijega, po svoj prilici u mjestu Lištica, lajali su psi. Od Purina brda, s druge strane Širokoga Brijega, iznad Lištice, nije se vidjelo ništa, kao da nije ni postojalo.

Dvije sjene polagano se približavale crkvi. Pred ulazom su zastale, obasjane snopom svjetlosti, koja ih je otela noći i otkrila njihove pojave. Muškarac i djevojka stajali su pred crkvenim vratima, okrenuvši lica prema rasvijetljenoj zgradi, kao da su nešto osluškivali, čudni su zvukovi dopirali iz unutrašnjosti Božjega hrama kroz otvorena vrata i razbijene prozore: sviranje harmonike, a ne orgulja; smijeh i hihot, a ne molitva svećenika i vjernika.

»Požurimo se! Jedva čekam, da zaplešem!«Progovorila je djevojka. Njen promukli, hrapavi glas oda-

vao je nestrpljivost. Na sebi je imala vojničku odoru kao i njen pratilac. Nosila je hlače, a za pojasom velik revolver. Ispod kape s peterokrakom crvenom zvijezdom, što je u noći izgledala kao crn pauk, prosula se bujna, nepočešljana kosa i pokrila joj ra-mena.

Ali muškarac je oklijevao. Umjesto da pođe naprijed, kako ga je pozivala partizanka, položio je ruku na njeno rame, kao da ju je htio prisiliti, da ostane na istom mjestu, da bi odgodio onaj trenutak, kada će ući u crkvu. Nehotice je podigao oči, kao da je tražio križ, što se, nevidljiv u noći, dizao na vrhu tornja. Bio je visok i mršav mladić neobično blijeda lica.

»Šta ti je?« reče djevojka, opazivši, da nešto nije u redu s njezinim pratiocem.

Više nije gledala prema rasvijetljenom ulazu. Okrenula se prema mladiću, pa joj je lice pokrila sjena.

Kad je on odgovorio, glas mu je bio tako slab, da je jedva čula njegove riječi:

»Danas je Veliki petak!«»Mnogo smo puta plesali ovdje!«, viknula je djevojka osor-

no. »Prošle nedjelje također! Zar Veliki petak nije dan kao svaki drugi?«

Mladićeva ruka bila je teška. Djevojka je osjećala, kako joj njegovi prsti stežu rame. Boljelo ju je, ali mu se nije otela.

»Još se nisi oslobodio građanskih predrasuda! Zar se ne bo-jiš, da bih te mogla tužiti?«

Mladi je vojnik čuo ove riječi, ali mu se činilo, da su dolazile iz daljine, da nisu bile upućene njemu. Mislio je na nešto drugo,

a ne na ono, što je govorila partizanka. Sjetio se svoga djetinj-stva, kako je svake godine na Veliki petak išao s roditeljima u crkvu pokloniti se Isusovu grobu i pomoliti se na njemu. Bila je to ova ista lijepa i velika Gospina crkva na Širokom Brijegu. A sada bi trebao u njoj plesati sa svojom drugaricom, partizan-kom Savom.

I druge su ga uspomene vezale sa Širokim Brijegom, uspo-mene iz sretnih, bezbrižnih dana, što su bili daleko, ali ih nika-da, dok god bude živio, ne će zaboraviti. Ovdje je on sedam go-dina polazio gimnaziju, i svršio bi je, da ga nisu pozvali u vojsku. Na prijekom putu, što spaja njegovo rodno mjesto Lišticu sa Širokim Brijegom, poznavao je svaki grm, svaki kamen i svako drvo u grabovoj šumi na brijegu. Kad se te noći sa Savom istim puteljkom penjao na brdo, činilo mu se, da je između drveća gledao sjene svojih nekadašnjih odgojitelja franjevaca, koji su tamo prije često šetali, čitajući brevijar. Sjetio se čak i trgov-ca Mate, od kojega je kupovao slatkiše, i dobre gostioničarke Ive, koja je đacima prodavala na veresiju sandwiche, kajganu i lokum, kad su ogladnjeli, igrajući se nogometa na igralištu is-pod konvikta. Ali sada nije bilo franjevaca na Širokom Brijegu, ni Matinih slatkiša, ni Ivinih ukusnih jela!

»Hajdemo, Tomica! Jedva čekam, da zaplešem!« ponovno je pozvala partizanka.

Glas joj je postao mekši, ali ne manje nestrpljiv.Tomica se nije maknuo s mjesta. Teško mu je bilo rastati se

od uspomena, a još teže slijediti Savu, ali se bojao, da joj se ne će moći dugo odupirati, da će joj se pokoriti kao mnogo puta ranije.

Sava je bila njegova ratna drugarica. Zajedno su prošli kroz mnogo bitaka. Gladovali su i patili se zajedno. Ali, iako su bili

Negdašnji izgled unutrašnjosti širokobriješke samostanske crkve

Pobijeni

40

Sp2019. 1

2019. 1Sp

40

2019. 1Sp

Glas o znakovima

40

drugovi, zavisio je od nje i bojao je se. I kada je rat prošao, nije se oslobodio njezina utjecaja. Željna zabave, vodila ga je često na ples. I on je volio plesati, ali se odupirao tome, jer su se ple-sovi partizana održavali u crkvi, a ne na kojem drugom mjestu. Kad god ga je Sava pozvala, da je prati na ples, i dok god je boravio u crkvi, koju su pretvorili u plesnu dvoranu, osjećao je čudnu nelagodnost. Nije znao, jesu li tome uzrokom njegove uspomene iz djetinjstva ili nešto drugo, mnogo dublje, a nije to ni istraživao. Slušao je Savu iz straha, a ne iz želje, da se za-bavlja. Ali noćas je njegov otpor bio jači, nego ikada prije. Noć je doduše čitav kraj zaogrnula tamom, sve zgrade na Širokom Brijegu, i sav kraj oko njega, ne ispustivši ni njegovo mjesto Lišticu ispod Brijega, ni selo Mokro iza njega, ni romantično smješteno groblje u grabovoj šumi na obronku i čak ni rijeku Ugrovaču, koje se korito, kad se osuši, ljeska na mjesečini kao tijelo tajanstvene, neobično duge zmije. U noći se isticala samo velika Gospi posvećena crkva, iz koje su prodirali veseli zvuci harmonike, prekidani smijehom onih, koji su se zabavljali. Ali ti zvuci nisu mogli u Tomici ugušiti onaj čudni, nelagodni osjećaj, jači od straha, da će ga Sava tužiti, a vlast kazniti radi neposluš-nosti i nepouzdanosti kao sabotera i reakcionara.

I Sava je imala svojih misli, dok je stajala pred crkvom, u koju su je vabili zvuci harmonike i raspušteno društvo drugova i drugarica. Potjecala je iz jednoga srpskog sela s istočne strane Neretve. Partizanima se pridružila, čim je komunistička partija počela organizirati borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske. Uvijek je mrzila Hrvate i katolike, a od Hrvata i katolika najviše franjevce na Širokom Brijegu, jer je Široki Brijeg bio rasadište kako katoličke vjere tako hrvatskoga rodoljublja u Hercego-vini. Još kao dijete čula je u Gackom gdje ljudi govore: »Va-lja Latinima uništiti “Mali Rim”!« Na partizanskoj skupštini u Trebinju neprestano su ponavljali govornici: »Nemoguće je pridobiti hrvatski narod u Hercegovini za komunizam, dok ne pobijemo fratre!« I da dokažu, koliko je Široki Brijeg opasan za težnje komunizma, politički su komesari iznosili činjenice: velika klasična franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu je je-dan od najboljih gimnazijskih instituta u Hrvatskoj; imala je dvadeset i pet profesora franjevaca u ono doba; od njih su se-damnaestorica bili doktori, koji su svoje nauke svršili ne samo u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu, već i u inozemstvu, u Beču, Parisu, Muenchenu, Rimu, na starim i slavnim sveučili-štima stranih velikih gradova.

Otkada je počela ofenziva na Široki Brijeg, Sava se veselila, da će i ona sudjelovati u rušenju tog »Malog Rima« i likvidira-nju fratara. Njezina jedinica bila je jedna od onih, koje su zapo-sjele gimnaziju. Upamtila je dobro dan, kad se to dogodilo, jer ga je smatrala najsretnijim u svom životu. To je bilo 7. veljače god. 1945. Ali slijedeći dan – 8. veljače – donio joj je mnogo više uzbuđenja. Trinaest franjevaca umrli su poslije dugoga i strašnog mučenja, u okolici Širokoga Brijega. Njih petnaest su izgorjeli živi. I sve to odigralo se pred njezinim očima! Nisu po-štedjeli ni četiri mlada klerika ni osamdeset-godišnjega starca fra Marka, brata sluge Božjega Petra Barbarića. Kad su zapo-sjeli Široki Brijeg, našli su fratre sakupljene u crkvi sve, osim

staroga Marka, koji je bolestan ležao u postelji. Odveli su ih u samostansku zbornicu, gdje su ih držali zatvorene do idućega jutra. Tada su ih unutarnjim stepenicama sproveli u podrum i odatle ispod samostana u sklonište od zračnih napadaja, koje se nalazilo kojih šezdeset metara zapadno od samostana. Pod i zidove skloništa polili su benzinom – Sava je s osobitim užit-kom svojim rukama lijevala benzin – i zapalili. Svi se prisutni partizani veselili gledajući kako gore franjevci, i mladi klerici i od mnogih godina i bolesti oslabljeli starac i profesori u najljep-šoj muževnoj dobi. Zadovoljstvo im je kvarilo samo to, što su franjevci umrli bez straha pred smrću i onako kako su živjeli, s molitvom na usnama. Slijedeći dan otvorili su vrata skloništa i u ruke mrtvih franjevaca stavili strojnice, i tako ih fotografirali, da bi »dokazali«, kako su poginuli, braneći se protiv »narodno – oslobodilačke armije«.

To su bili divni i slavni dani! – mislila je Sava i smijala se u duši lukavštini svojih mudrih komesara i nepogrješivoga cen-tralnog komiteta. Kako na Širokom Brijegu više nije bilo fra-njevaca, koje bi partizani još mogli mučiti i spaliti, ona i njezini drugovi i drugarice morali su se zadovoljiti manjim užicima, samo time, da plešu na onom mjestu, gdje su se prije moli-li pobožni hrvatski narod i njihovi »latinski fratri«. Samo joj je Tomica kvario veselje. Njezin mladi pratilac, do tada uvijek bezvoljan i poslušan, ustručavao se da je prati. Smatrala ga je »žrtvom« odgoja i naslijeđenih predrasuda, pa se trudila da ga preodgoji. To je u neku ruku bila i njezina »dužnost«, često mu je predbacivala i nezahvalnost, jer da nije bilo nje, on više ne bi živio!

Osvajajući Široki Brijeg, jugokomunisti su 304 puta topništvom pogodili samostansku crkvu htijući ju srušiti

2019. 1S

p

Sp

41

Sp2019.1

41

Glas o znakovima

Kada su Tomicu prije dvije godine zajedno s drugim zaro-bljenicima, hrvatskim domobranima, partizani doveli u zapo-vjedništvo brigade, komesar je upravo objedovao. Prijavili su mu dolazak zarobljenika, a on je, ne prekidajući objed, kratko naredio: »Likvidirati sve, ako se ne pokore!« Svi su zarobljeni-ci odbili, da se bore na strani partizana. Tomica također. Još prije, nego što je komesar dovršio svoj ručak, oni su se kupali u vlastitoj krvi, neki zaklani nožem, a neki ubijeni metkom. Tomica nije poginuo. Bio je samo ranjen. Savi se smilio plavo-kosi mladić blijeda lica i zamišljenih očiju, koje su gledale tako, kao da se svemu čude. Bio je više dječak, nego mladić. Njezino srce, otvrdnulo u okrutnim borbama, prvi put je osjetilo sami-lost. Uspjelo joj je nagovoriti komesara, da barem njemu po-štedi život, čim se izliječio od rane, koja slučajno nije bila teška, obukli su ga u partizansku odoru i prisilili, da se bori s njima. Savi je bilo povjereno, da pazi na njega i ubije ga, ako bi poku-šao pobjeći. Svojom je glavom jamčila za njegovo ponašanje. Da bude sigurnija, držala ga je uvijek blizu sebe. Noću je bilo najteže paziti na njega. Kad su se pod zaštitom mraka šuljali kroz šumu prema hrvatskim ili njemačkim položajima, da ih iznenada napadnu i zatim opet – po svom partizanskom običa-ju – pobjegnu u mrak i u šumu, napredovali su u dugom nizu jedan iza drugoga, držeći se za ruku. Ako je netko prekinuo lanac, ispustio ruku, koju je držao, jer je posrnuo na korijenu drveta ili iz drugoga razloga, najbliži je partizan bez oklijevanja nišanio na onoga, koji je prekinuo vezu, i ubio ga. Samo Tomica nije nikoga držao za ruku, jer nisu imali povjerenje u njega. Jed-nu njegovu ruku držala je Sava, a drugu partizan, koji je hodao ispred njega. On je, i kao partizanski borac, bio njihov zaro-bljenik. Živeći i boreći se neprestano pod paskom, neprestano u opasnosti, da izgubi glavu, da ga ubiju i oni, protiv kojih se silom prilika borio, njegovi bivši drugovi i oni, na čijoj se stra-ni morao boriti, njegovi novi drugovi, Tomica je postajao sve zamišljeniji i povučeniji. Nikada, sve do svršetka rata, nije dao povoda, da se Sava ili tko drugi požali na njega, ali je živio više kao automat, nego kao čovjek. Tek ovdje na Širokom Brijegu počeo je pokazivati, da ima svoju volju, ali samo onda, kad je tražila od njega, da je prati u nekadašnju crkvu i pleše s njom.

Da bi ga ponukala, da idu dalje i prijeđu još ono malo ko-raka što su ih dijelili od rasvijetljenoga ulaza, uhvatila ga je za ruku i povukla naprijed, kako je činila u onim noćima, kad su se potajno približavali neprijateljskim položajima. Ali Tomica, iako je poznavao taj znak i navikao mu se pokoravati, ostao je stajati u sredini pačetvorine, što ju je na mračnom tlu isjekao rasvijetljen prozor.

»Danas je Veliki petak!« istisnuo je, da bi time izrazio, da toga dana ne može učiniti ono, što je činio drugih dana.

To je bio trenutak, koji je Sava dugo iščekivala: njezin šti-ćenik, za kojega je jamčila glavom, otkazao joj je poslušnost! Učinio je to u miru, a ne u ratu, onda, kada su išli na zabavu, a ne u borbu, činilo joj se, da je to bilo djelo ubijenih i spaljenih franjevaca, da su oni, mrtvi, imali veću moć nad svojim neka-dašnjim đakom, nego ona živa, ali je odmah odbila tu misao. Nesvijesno je, iz običaja, položila ruku na svoj veliki revolver.

Taj prijeteći pokret nije promašio djelovanje. Tomica je pošao naprijed. Najprije je hodao polagano, a zatim sve brže i brže, kao da se bojao, da bi ga ponovno mogao zaustaviti onaj nela-godni, čudni osjećaj, što mu je bio okovao noge. Nije htio dati povoda, da Sava ponovi – i možda izvrši – svoju prijetnju.

Velika crkva bila je puna partizana i partizanka. Došli su mnogi iz svih partizanskih jedinica, što su bile smještene u sa-mostanskim zgradama i okolici, njih do tri tisuće, koji su čuvali u prvim mjesecima poslije rata, taj čisti hrvatski kraj od »križa-ra«, gospodara planina sjeverno od Širokoga Brijega. Te večeri, kada se sav kršćanski svijet sakupljao na molitvu i razmišljanje, partizani su se željeli pozabaviti još objesnije, još raspuštenije, nego drugih. I muškarci i djevojke nosili su oružje, jer se u ovom kraju nigdje nisu osjećali sigurni, pa ni u crkvi, u kojoj su plesali. Mjesta, gdje su prije visjele slike ili stajali kipovi svetaca, bila su prazna. Oltari su još ostali na svojim mjestima, ali su bili prazni, i opljačkani. Samo je svod crkve bio nedirnut. Odozgo, iz visine, nebo je, čisto i neokaljano, gledalo na zemlju, pa se činilo, da su dolje slavili orgije sinovi i kćeri pakla, koji su se izvukli iz podze-mnih rupa, da bi obeščastili ono, što je ljudima sveto.

Tomica je zastao na vratima. Prerušena, oskvrnjena crkva još jače je oživljavala u njemu stare dojmove i budila nove misli i osjećaje. Bio je svijestan, da prisutni vrše bogohuljenje i obe-čašćivanje; i sam je sudjelovao u tome, a da ništa nije mogao poduzeti protiv toga. Osjećao je noć iza svojih leđa, noć, što je pokrila brda i doline, kuće i ljude, nebo i zemlju, i noć u sebi, u svojoj duši. Ali u duši mu je, usred tame, svijetlio drhtav, za sada još neznatan plamičak, koji je bio njegova uznemirena savjest. Stidio se, da je morao plesati u crkvi, što je takvom strašnom cijenom plaćao svoj život. Obuzela ga je želja, da se okrene i iščezne u mraku, da ode i nestane zauvijek, da se izgubi u po-mrčini kao sjena. Ali iza njega je stajala Sava. Ćutio je njen vreli dah i njeno tijelo sasvim blizu sebe. Na boku je imala revolver, spremna, da se njim posluži u miru, kako se služila u ratu.

Kada ga je uhvatila za ruku i povela prema plesačima, nije joj se oteo. Poslušno je pošao s njom, ali oči su mu nesvijesno tražile ono mjesto, na kojem je na taj dan, svake godine u Veli-kom Tjednu, počivalo bijelo tijelo Isusovo. Našao je to mjesto, ali – oh, koliko se iznenadio i uplašio, kad je to ustanovio! – ono nije bilo prazno, kako je očekivao; nije bilo prazno kao oltari i

Jedna od karikatura kojom su jugokomunisti optuživali i ismijavali pobijene fratre na Širokom Brijegu

Pobijeni

42

Sp2019. 1

2019. 1Sp

42

2019. 1Sp

Glas o znakovima

42

ona druga mjesta, s kojih su bezbožne ruke uklonile svete slike i kipove. Tamo, gdje je trebalo ležati Isusovo tijelo, lizali su iz poda sasvim mali, ali svijetli i jarki, čisti i prozirni plamenovi. Dižući se neprestano, okretali su se u krugu. U tren oka narasli su do visine ljudskoga tijela.

Tomica je prestao plesati. Htio je vikati, ali glas mu nije izlazio iz grla. Noge su mu se ukočile. Nije mogao učiniti nije-dan korak. Uzalud ga je Sava, držeći ga objema rukama, vukla dalje. Ona nije ništa vidjela, jer je bila okrenuta prema njemu, a ne onamo, gdje su se pojavili plamenovi. Ali – pitao se Tomica – je li i on uistinu nešto vidio? Nekoliko je puta prešao rukom ispred očiju, ali tim pokretom ništa nije postigao. Plamenovi su se širili i dalje rasli u visinu. Bili su visoki i široki kao stupovi. Ogledao se oko sebe na sve strane. Ne, on nije bio jedini, koji je vidio plamenove! I drugi su ih vidjeli, mnogi od onih, koji su gledali u istom pravcu kao on. Prestali su plesati i uplašenim očima zurili prema onom mjestu, gdje je prije – svake godine u Velikom tjednu – ležao Isus. I zvukovi harmonike su umuknu-li, a graja se utišala; tko god je ugledao plamenove, zanijemio je od straha.

Tada se Sava okrenula. Njezine su oči najprije izražavale užas, a zatim su postale ukočene, staklene. Tomica je uhvatio njezin pogled. Gledala je tamo gdje i on. Plamenovi su joj za-blještavali oči, ali se nisu odražavali u njima. I ona ih je vidjela! I ona!

»Vatra!« viknuo je netko. »Vatra!«Sada su svi prestali plesati. Svi su zaprepašteno piljili na isto

mjesto. Samo je nekoliko osoba otrčalo donijeti vodu, da pogase

požar. Trčali su, vičući: »Vatra! Vatra!« Crkveni se svod i sav prostor ispred glavnoga oltara, s kojega su partizani skinuli ve-liko raspelo, pretvorio u ognjeno more, što je prijetilo da zapali cijelu crkvu i sve u njoj. Ali velika većina prisutnih partizana ipak nije imala snagu, da pobjegne, jer im je strah pretvorio noge u kamene stupove.

Isti poklici odjekivali su i napolju, u mračnoj noći, i unutra u rasvijetljenoj crkvi:

»Vatra! Vatra!«Svjetlost velikih svijećnjaka poblijedila je, jer ih je nadjačala

nadnaravna svjetlost plamenova. Oni su bili prozirni kao dan, a sjajniji od sunca. Gorjeli su, a da nisu izgarali, bez dima, bez topline, ne prenoseći požar ni na ljude ni na stvari.

A zatim se dogodilo nešto još neobičnije! Svi su to vidje-

li: kroz plamenove, na drugom kraju crkve, na velikom oltaru ukazao se lik prekrasne Gospe, obučene u bijelo. Bijela je Gospa stajala u sredini oltara, ljepša od najljepšega bića na zemlji, ali tužna, kao da je u sebi utjelovljivala svu tugu i sve boli ovoga svijeta.

»Tomica,... vidiš li... vidiš l i . . . bijelu Gospođu?!«Tomica je čuo glas. Bio je Savin, ali drukčiji, nego inače – ne

hrapav, ne osoran, ne zapovijedajući. Nije se čudio, da je Sava promijenila glas. Nije se ničemu čudio, čak ni plamenovima ni Bijeloj Gospi. Pao je na koljena, prvi put poslije mnogo godina i, prvi put poslije toliko vremena, skrušeno se molio, kao onda, kada je sa svojom majkom kao dijete dolazio na ovaj isti dan, na Veliki petak, u ovu istu crkvu, da se poklone Isusovom grobu. A oko njega bježali su prema izlazu partizani, u najvećem stra-hu. Pojava Bijele Gospe vratila je život u njihove okamenjene noge. To su bili borci, koji su svoja tjelesa izlagali neprijatelj-skim mecima, jer su mržnja i želja za ubijanjem nadjačali u nji-ma strah. A sada su bježali pred Onom, koja u ruci nije držala smrtonosno oružje, već je u Svom srcu nosila veliku Ljubav i veliku Bol!

Jedan partizan, visok, plećat čovjek nakostrušene kose, zau-stavio se na bijegu u sredini crkve i počeo čupati kosu i udarati se po glavi šakama, vičući pritom nesuvisle riječi. Taj čovjek, koji je još malo prije svirao na harmonici jednu veselu melo-diju, poludio je, a harmonika je ležala razbijena pod njegovim nogama.

Drugi jedan partizan, tek što je uspio izaći iz crkve, smijao se grohotom. Njegov luđački smijeh povećao je opću stravu i partizani, muški i ženski, jurili su jedan preko drugoga, da prokrče sebi put kroz vrata.

Kada je Tomica ustao, crkva je bila prazna. U njoj se, osim njega, nalazili još samo Sava, poludjeli harmonikaš i jedna par-tizanka, koja je plačući klečala pred jednom ispovjedaonicom, kao da je oplakivala, što u ovoj crkvi više nije bilo svećenika, kojem bi mogla povjeriti svoje grijehe i koji bi joj podijelio opro-štenje u ime onoga Boga, kojega je do tada hulila. Nestalo je i vrlo tužne Gospe i svijetlih plamenova, što su se, okrećući se u krugu, bez dima i topline, čas prije podizali do crkvenoga svo-da, ne upalivši ništa.

Sava, Tomičina drugarica i paziteljica, neustrašiva, krvožed-na djevojka u partizanskoj odori, sa crvenom zvijezdom na kapi i revolverom za pojasom, stajala je pokraj mladića i još je gledala prema oltaru, na kojem se ništa više nije vidjelo. Njezine čvrste šake nemoćno su visjele uz tijelo, bez volje, da upotrijebe oružje, a usne su joj neprestano ponavljale:

»Tomica... vidiš li... vidiš li... bijelu Gospođu?!«Oči su joj bile staklene, tupe i bez sjaja.Tomica je znao, da se u tim očima nikada više ne će poja-

viti sjaj, jer su vidjele ono, što, otvrdle grozotama, nisu mogle podnijeti...

dr. fra Dominik Mandić (uredio), Hrvatski kalendar 1955., Croatian franciscan press, Chicago, 1954.,

str. 27. – 35.

Panorama širokobriješkog samostana i okolice uoči Drugoga svjetskoga rata

2019. 1S

p

Sp

43

Sp2019.1

43

Glas o znakovimaSNAGA ŽELJE I MOLITVE*

Kako opisati svoju obitelj? Iako nam se može učiniti da je riječ o pučkoškolskoj zadaći koju će svaki učenik s lakoćom uraditi, sa stajali-šta roditelja malko sam zastala raz-mišljajući otkud početi. Od početka? Kojeg? Od svoga i muževa odrasta-nja u obiteljima koje baš i nisu bile sređene, od našega mladenaštva, školovanja, prvih ljubavi (i sretnih i nesretnih)…? Ili pak od početaka našega braka koji je pretrpio silne turbulencije seljenja, traženja posla, rješavanja stambenoga pitanja, rađa-nja djece i njihova odgoja (bez pomo-ći brižnih baka i djedova).

Oboje smo bili veliki zanesenja-ci i zahvaljujući našoj ljubavi i požr-tvovnosti naš je brak postao čvrst i postojan. Došla su djeca. Pravi Božji blagoslov. Savili smo se oko njih i uz svoje smo poslove radili i nekoli-ko dodatnih kako bismo si osigurali pristojan život (bez ikakve raskoši i obilja). Moram reći da su nam te 80-e godine bile teške, ispunjene po-žrtvovnim tjelesnim radom, ali sret-ne i ispunjene radošću roditelja koji gledaju svoju djecu kako rastu. Vje-rovali smo da će to teško razdoblje proći i da će doći vrijeme kada više ne ćemo morati toliko raditi. A onda je počeo rat i naš je život postao još teži, a ponekad smo isključivo ovisili o humanitarnoj pomoći. Nebrojeno sam puta rekla u sebi: Bože, ne po-novilo se.

Prošle su i te nedaće, život se polako vratio u kolotečinu. I dalje smo radili puno, posebno na zemlji, ali i intelektualne poslove vezane za naše profesije. Djeca su već izrasla u mladića i djevojku, srednjoškolce

i studente. Kao ni mnogim drugim roditeljima ništa nam nije bilo teško jer su naši studenti bili uspješni i do-malo postali mladi intelektualci koji-ma smo se silno ponosili. Dobili su i svoja prva zaposlenja. Ni to nije išlo lako, ali nismo posustajali i bilo nam je bitno da nam se djeca nisu rasula po svijetu, da smo ostali zajedno, što nas i danas jako raduje.

No, nešto je nedostajalo. Ni sin ni kći nisu imali »sreću« u ljubavi, a o braku i obitelji nije se smjelo ni progovoriti. Kao da nisu naučili us-postaviti zreliji kontakt i iz svake su veze izlazili ranjeni i potišteni. Vidje-la sam na njima te rane i nezadovolj-stvo, a naši savjeti nisu nailazili na plodno tlo. Boljelo nas je. Posebno smo bili zabrinuti za kćer koja je te zime ponovno imala mladića. Silno sam strepila.

Bilo je božićno vrijeme i uz sve obiteljske pripreme za taj naš rado-

sni blagdan, ja sam uvečer završavala jedan od svojih dodatnih poslova koji sam već radila godinama. Rokovi se moraju poštivati, pa i u blagdansko vrijeme. U tome me prekinuo kćerin telefonski poziv. Izvijestila nas je da ide s mladićem na višednevni izlet, da ona to želi i da misli da je to u redu. Negodovala sam, a negodovao je i muž. Porječkali smo se i naš je razgovor otišao u krivome smjeru – svatko je branio svoje stavove, bez popuštanja. Nisam željela nemir u kući, barem ne za Božić, no loše se ozračje uvuklo u kuću. Kad se vrati-la s puta, otvoreno smo joj rekli što mislimo i da ne želimo ponovno pro-življavati njezine traume.

Bila sam i ljuta i nesretna. Stal-no sam se pitala gdje smo pogrije-šili, koju smo kariku ispustili pa ta naša djeca nisu učila iz naših života. O svojim sam strahovima nekoli-ko puta razgovarala sa svećenicima.

* Svi podatci poznati Vicepostulaturi.

Pobijeni

44

Sp2019. 1

2019. 1Sp

44

2019. 1Sp

Glas o znakovima

44

Molila sam i često plaćala mise na nakane. I onda se u meni nešto pre-lomilo. Bila sam i ljuta i silno odr-ješita. Odlučila sam da više ne ću toliko raditi, odnosno da dodatnu zaradu više ne ću davati njima, djeci, nego u humanitarne svrhe i donacije, onima kojima je pomoć nužna. Tu sam svoju odluku izgovorila u jedno-me dahu i uz uskomešane misli. U tom je trenutku moj pogled pao na korice Stopama pobijenih, časopis koji je redovito u našoj kući. U mene su gledali likovi naših pobijenih fratara. Bio je to onaj »klik«. Pomislila sam: »Dragi fratri, vi ćete mi pomoći, vi znate za sve moje muke i tjeskobe, vama predajem sve svoje nakane, sve svoje molitve, sve odluke…« Te sam noći shvatila da svoju djecu trebam

doslovno izbaciti iz ugode u kojoj su godinama živjeli i da ih je upravo to uljuljkalo. Osim što su imali ugodan život u tvarnom smislu, imali su i siguran i topao dom u kojem je sve bilo posloženo, osim njihovih života.

Molila sam se fratrima. Nije to bila klasična molitva, nego više raz-govor, ponekad i negodovanje, ja-dikovanje… Zazivala sam njihovu pomoć. I dočekala! Nije prošlo neko-liko tjedana kad nas je u jedno ne-djeljno jutro posjetila naša kći. Već po prvom izrazu lica osjetila sam da to nije običan susret. »Udajem se«, rekla je kratko. U sebi sam samo duboko uzdahnula i rekla: »Hvala ti Bože, hvala vam moji fratri. Neka je i nas dočekala ta radost.«

Sve je dalje išlo svojim tijekom i

uz veliku radost i sklad. Svadbene su pripreme prošle tako lako i dogovor-no, uz puno smijeha.

Danas uživamo u našem unučetu i mladoj skladnoj obitelji. Naravno da i dalje molim da tu radost osjeti i naš sin koji se još uvijek opire, ali duboko vjerujem da će i on dočekati svoj red.

Svoje se odluke još uvijek držim. Koliko god uživam u sreći svojega djeteta, možda još više uživam u tre-nutcima kada se učini dobro djelo onima koji su u potrebi i koji svoje živote nisu mogli urediti onako kako sam to uredila ja sa svojim mužem.

Hvala briškim mučenicima, hva-la dragome Bogu na svemu što mi je poslao u životu.

VRATIO SAM SE MOLITVI I SAKRAMENTIMA► Piše: Federico Tarlini

Dragi franjevci sa Širokog Brijega,pišem vam ovo pismo nakon što sam na vašim inter-

netskim stranicama vidio obavijest da vam se dojavi ako je netko dobio kakvu milost zagovorom svetih širokobri-jeških mučenika. Sebe mogu ubrojiti među takve.

Moje je ime Federico Tarlini, imam 36 godina, Tali-jan sam, potječem iz jednog mjesta koje se zove San Piero a Sieve, blizu Firence. Prepričat ću vam događaj.

Bijaše 27. siječnja 2011. i sedmi dan molitve moje majke koja je po drugi put molila za mene devetnicu svetim mučenicima kada čuh u dubini srca da počnem moliti svetu krunicu. Osjetih u sebi veliki žar i osjetih da sam primio velike milosti preko ove pobožne molitvene prakse. Otada započeh molitvu svete krunice svakoga dana i, osim kratkih razdoblja na početku, nisam je više prestajao moliti.

S druge strane, na ovaj sam se način ponovno vrlo brzo približio svetim sakramentima. Nekoliko dana na-kon molitve krunice osjetio sam potrebu ponovno poći na sv. misu nakon dva desetljeća kako je nisam pohodio. Tada sam i shvatio da se moram ispovjediti. Bijaše već 19 godina da se nisam ispovijedao, tamo od vremena prve

sv. pričesti.Sada sam praktični katolik koji ide na sv. misu svaki

dan, koji se često ispovijeda i koji svakodnevno moli čita-vu krunicu. Moj se život potpuno promijenio i konačno sam pronašao dostojanstvo.

Držim da se ispunio plan koji je Sveta Djevica imala za mene, plan u kojem su sveti širokobriješki mučenici imali važnu ulogu, uz sve osobe koje su za mene molile. Ovo je moje svjedočenje o snazi posredovanja kod Boga ovih svetih mučenika.

Hvala Vam za sve što činite!

Sp2019. 1

45

Odjek u umjetnosti

RASPON TRENUTKA

► Piše: fra Janko Bubalo

KapPo kapKapa PovijestU rumeni ponor Vječnosti.

A Brijeg moj umiva stopala svojaU ruju Pepela bratskog i Zore.Hrast, oškropljen krvlju, i Gospa,Ona u plavom, širokobriješka,Nad Brijegom na straži stoje.

Prijatelj, koji to nije,Koji podlokava cvjetove mojeI moje kamenjeI stopala zemlje,Savija trubu od korova i Zlokobno mi prijeti žderanjem djece.I, nerođene!

No, moji su snovi tropletOd inja, sunca i trave!Budućnost se rascvjetava ko bokun narančeU ruci nevinih zemlje Hercegove. Jer:Vrijeme je žrvanj u kojem i ono se meljeI truje se sokovima brašenice svoje.

U mojoj zemlji cvijet je na Kamenu začet!Na njegovu dlanu Hrast i Gospa stoje,Nad posvećenim Pepelom vjetrove lome.A, vrijeme kapljeu beskraj.

Pobijeni

46

Sp2019. 1

46

Sp2019. 1

Odjek u umjetnosti

TUGA MOJE ZEMLJE

► Piše: fra Umberto Lončar

I.

Tuguju krševi pod pljuskom neisplakanih jesenskih kiša.Studen vjetar zavija i požutjelo lišće stresa.Kašlju prokisla jutra i priroda snuždeno gnjije.Plače moja zemlja i plaču nebesa.

Zemlja je moja tamnica, a čitavi narod roblje.Zemlja je moja klaonica i jedno veliko groblje...

Tuga je sestra boli i moje opustošene zemlje.Šutnja tjeskobe vlada. Tek kašlju prokisla jutra.Mrtvi i jesu mrtvi. Živima jeza truje srca:

Kako će biti sutra...?

II.

Tko će prekriti kosture djece tvoje po golim krševima?Tko će saprati krv naroda moga kraj mokrih putovai opustjelih šuma...?Tko će zaboraviti plač djece tvoje po bespućima žalosna bijega?I tko će preboljeti pokolj braće moje i tragedijuŠirokog Brijega?

Zar to može prekriti jesensko lišće i snjegovi zimski,zar to može izbrisati povodanj i kiša;zar to mogu saprati i rastočiti ove gustejesenske kapi?

Nitko

Trpimo progonstvo i patnju.

Krv nevina u nebo vapi...

III.

U mraku boli živim, plačem i pišem Tužaljku ovuna kamenjaru okrvavljenog hercegovačkog stijenja,

i brižno je čuvam i skrivam k’o svetinju dragu,jer ona je povijest naša – za buduća pokoljenja...

Sp2019. 1

47

Odjek u umjetnosti

NA ŠIROKOBRIŽKOME NASIPU*

► Piše: Ante Kraljević

Bili smo najsretniji, najpametniji i najpoletniji narašćaj od svih prid-hodnih i potonjih; nitko nam nije bio ravan, nitko nam nije bio slavan. Takve mladosti, takve radosti ne bi-jaše niti će biti. Bože, svašta ti smo radili, za sata, izvan sata, s jedne i druge strane školskih vrata.

Koliko provedenih (školskih) sati (onih koje nismo imali i onih koji nisu imali nas) u šumi iza gimnazije, na kraju koje je vidikovac, što ga fra Didak prozva Gelboa, ljudi priekr-stiše u Gelbaj, a mi u Glembajeve: markirajmo u Glembajeve! Svi smo znali, da je doli izpod naših nogu, uz tuda mirnu i bistru Lišticu, mlinica. Nikad je nismo spomenuli.

Koliko tek stajanja na nasipu, izprid gimnazije i crkve, s kojeg puca pogled na Rujan, Čvrsnicu i Čabulju, s kojih puca bura po Brigu. Tu, na nasipu, uvik je niešto pucalo. Samo pedesetak koraka od samostanskoga hodnika, samo sedamdesetak koraka od skloništa, niekoliko stotina koraka od fratarske mlinice, tu na nasipu, i u dosadi i u hitnji, razgovarali smo o svemu.

O vrimenu i nevrimenu, našim ljubavima i silima, krađi nedozriloga voća, o uskakanju noću kroz prozor kuhinje doma, o jedinicama koje je tribalo izpraviti i onima, koje ćemo tek dobiti, o profesorima koji su uvik u krivu, o našim selima iz kojih smo došli, o nogometu i natučenim prstima, o mješima na šješi podvornika Joska, o Kitićevu Gundu-liću, o sitnim i krupnim stvarima, pametnim, glupim... Samo o Onome nikada ni riči.

Učili smo što uspiva u kojemu pojasu SAD-a, što se sve uliva u Orinoco, koliko nafte proizvodi Libija, što je rekao Moša Đakoviću u Mitrovici 1938., koliko je metaka izpaljeno u bitci na Ceru, šti je Antoinette šaptala ne znam kojemu Louisu u postelji prid dan njihova obezglavljenja, iz koliko se kostiju sastoji gušćerov kostur, koja je formula salicilne kiseline; znali smo napamet Pretprazničko veče, čitali smo ćirilicu ko vodom, znali smo točno godinu smrti Bernarda Showa. Svemu su nas učili, samo Njih nitko nikad nije spominjao, ni u aluzijama, ni u četiri oka.

Učili smo vironauk nad Njihovim glavama, slišali smo misu na mistu gdi su je Oni niekad govorili, zvali smo otčeve imenima, koja su im Oni u matice upisivali, šetali smo stazama u šumi iza gimnazije, po kojima su Oni šetali s časoslovima u rukama – ali nikad o Njima ni riči progovorili nismo.

A sve smo znali. I koliko ih je bilo u samostanu, i kako su fra Marka prislanjali uza zid, jer je bio na samrti, i kamo su ih odveli, čime su ih polili, koji je gdi ležao, kad su kasnije nađeni, i koji su dovedeni iz mlinice, i u kom su smiru odvedeni, što je bilo s Onima iz Gradca, iz Izbična, što nam je bilo s maticama, knjižnicom, kabinetima u kojima smo vižbali ... Sve smo znali u tančine, jer onaj jedva čujni šapat oca i majke, što smo ga čuli pokrivši se gunjem po glavi kao da spavamo, onaj tihi razgovor susida sa susidom, koji se stalno ogledaju oko sebe, da tko ne sluša – urizao se poput najjačega krika u naše pamćenje, postao naše znanje, dio nas, naša kosa, naše ruke ... Bilo je to najbolje naučeno gradivo, koje nas nitko nije učio, upijeno znanje koje se od nas krilo, bilo je to ono, što se podrazumiva da postoji, o čemu se nije moglo razgovarati, jer se moralo odgovarati.

Prid opasnim »profesorima«.

Franjinim stopama, VI, 1 (18), Široki Brijeg, 2016., str. 57.

* Tekst donosimo u izvorniku.

Pobijeni

48

Sp2019. 1

Nagradni natječaj

48

Sp2019. 1

2018.Uzrast: odrasli

1. nagrada

ŠEZDESET I ŠEST

► Piše: Zdravko Luburić

Izaći van, ići od ulice do ulice, od kuće do kuće, od brda do brda, a po-glavito od fratra do fratra i to blistavo bijelo koje ih hrani i čuva.

Nitko nikada nije poznavao vrije-me koje je odredilo da ovi fratri pjevaju i ispod zemlje i od-laze i dolaze u sredi-nu naroda i rukom u ruci govore sa svi-jetom.

Ispod zvona svi-jeta ne nalaze više mira, samo šutke gledaju od postoja-nja do postojanja i pjevaju Ave Maria u blistavo smeđim habitima.

Ova tvrda crvena zemlja crne prste pruža i oni s njima dijele njihove boli i viču sa svim njihovim mrtvim cr-venim sudcima koji ih vrebaju, uhode, koji gore i umiru, izjedeni svojim sićušnim životom od sumporna zadaha.

Njihove trule grudi mijenjaju se u kamene duše i oni drugi istupaju naprijed i na drugu večer njihove ruke.Poneke rane fratri drobe svojim crnim rukama, poneke rane liječe pjesmom i nitko ne zna zašto se šezdeset

i šest ruku dodiruju, oni koji žive u dalekoj prostranoj tami, u kojoj se samo svjetla pale, otvorena – vidljiva – svugdje.

Dio po dio, sloj po sloj drži ih Široki Brijeg i ovaj svijet i drži ih čvrsto skupljene oko tečne šutnje i ona posta gusto stiješnjena i onda je zemlja čula, kako vrijeme nikada ne umire i ostali su svijetli smiješci sa svijetlim očima potisnute k svojim kipovima koji kleče oko njih i prekrštena tama i živa, velika smrt.

Njihovi koraci idu pokraj vremena, pokriveni tolikim sklopljenim rukama.

Sp2019. 1

49

Nagradni natječaj

2. nagrada

Odej Atić, Zaboravljeni (autorski otisak 1/1, digitalni print na papiru, 60,9 x 42,8, 2017.)

Pobijeni

50

Sp2019. 1

Nagradni natječaj

50

Sp2019. 1

3. nagrada

NEZABORAVLJENI

► Piše: don Slavko Vranjković

Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni.

I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi,

modrina neba posivi u kajanju i naporu da budem njima sličan.

»Budi«, rekoše, »kao oni: Sveti Franjo u ekstazi,

Agneza ljepolika ruku sklopljenih, Antun s malim Isusom u naručju,

uzori u nošenju križa na životnoj Golgoti

s pogledom na nebo.Tu su, a daleki, bestjelesni, uramljeni godinama i

daljinom i poželim biti kao: Franjo s nebom u očima,

Alojzije s ljiljanom bijelim, Terezija s križem u zagrljaju.

Prolistaju snovi zanosom pa načas zaboravljam da pamtim zemlju,

prolazne radosti i s mukom tražim nebo.

Unatoč svemu više me privlače hrvatski svetci i blaženici, krvavi tragovi mučenika,

ubijenih fratara i svećenika,svetaca,

koje su obilježili mržnjom zbog vjere, domoljublja,

bogoljublja i onih bezimenih, i s imenom, kamenim grobom obilježenih,

kostiju razasutih na zemlji hrvatskoj,

pradjedovskoj,mučki ubijenih duž »križnog puta«, spaljenih

u jamama vrletnim. Mučeništvom su imena uklesali

u tvrdi kamen, u sjećanje. Ne ostaviše ništa osim znamena

od boli, od križa i nade u beznađu.

Prebirem krunicu žalosnu, zrna krvlju obilježena. U molitvi izgovaram

ime do imena, ime do imena i mjesta njihovom smrću posvećena.

Krvnicima smetali što su krunicu oko pasa nosili,

Bogu služili, sputanih krila o slobodi sanjali, Domovinu i svoj narod ljubili,

umjesto razorenih crkava i zvonika srcem zvonili. Od izvora do uvira njih

šezdeset i šestorica, uz mnoge druge,

plameni putokazi postali u bespuću do svitanja, krvava trobojna jedra na lađi života,

jača od smrti. Nekad, pod sjenom krvničkoga znakovlja,

nisu nam ih mogli, smjeli, dati za uzore i štovanje od straha

i neslobode. I nakon toliko godina bole nas njihove rane

na okrvavljenoj oranici Crkve svetošću procvjetale.

Podsjetnik

51

Sp2019. 1

PRVI DAN ZNANSTVENOG SKUPA U POVODU 100. OBLJETNICE PRVE MATURE NA ŠIROKOBRIJEŠKOJ

FRANJEVAČKOJ KLASIČNOJ GIMNAZIJI S PRAVOM JAVNOSTIŠiroki Brijeg, 2. listopada 2018. (Lucijana Kožul) –

S početkom u 9.30 u samostanskoj dvorani na Širokom Brijegu započeo je danas znanstveni skup u povodu 100. obljetnice prve mature u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti na Širokom Brijegu. Na početku pro-grama provincijalni vikar i predsjednik Organizacijskog odbora fra Ivan Ševo pozdravio je nazočne istaknuvši: »Narod bez prošlosti, bez tradicije, vjere i kulture i svoga imena ne može savladavati izazove i kušnje sadašnjosti, a pogotovo ne može biti spreman za budućnost.« Fra To-mislav Puljić, gvardijan samostana na Širokom Brijegu, u svom pozdravnom govoru spomenuo je važnost osnivača gimnazije i što su htjeli postići za ovaj kraj. »Osnivači su htjeli da se otvaranjem gimnazije i njezinim progra-mima pruži mogućnost stjecanja znanja jednako kao i u najrazvijenijim zemljama« te je nadodao kako su sve to radili iz ljubavi prema Bogu, narodu i domovini što su potvrdili i mučeničkom smrću. Miro Bošnjak, ravnatelj današnje širokobriješke gimnazije »Fra Dominik Man-dić« istaknuo je kako je gimnazija od 1918. pa do danas prošla kroz tri burna razdoblja te je početkom 90-ih bio organiziran odbor za njezinu obnovu na čelu s Antunom Vrdoljakom. Dodao je da je 1993., 18. svibnja, tako ob-novljenu gimnaziju otvorio pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Skupu se obratio i Zdenko Ćosić, predsjednik Vlade ZHŽ-a. »Stogodišnjica širokobriješke gimnazije, te zlatne niti našega identiteta, brutalno je trgana i pre-kidana, posebno u razdoblju 1944./45. – 1947. Njezini profesori, mahom doktori znanosti, zvjerski su poubijani, zgrada je zapaljena, matice, knjižnica, također zapaljeni i uništeni. Danas možemo reći da je upravo ta krvava rana postala najčvršća karika u njezinu stogodišnjem po-vijesnom lancu«, istaknuo je Ćosić. Širokobriješki grado-načelnik Miro Kraljević povezao je onu bivšu i sadašnju gimnaziju: »Mnogobrojni umjetnici, športaši, znanstve-nici ovdje su stekli svoja prva znanja, to je jednostavno nemjerljivo. Mi moramo čuvati našu gimnaziju i mislim da smo joj na neki način dužni pokloniti veću pozornost da bi ona i dalje doprinosila razvoju Širokog Brijega.«

Na skupu su svoje radove izložili poznati znanstvenici te prosvjetni, kulturni, politički i drugi uglednici. Uvod-nu je riječ imao fra Ivan Ševo na temu »Franjevačka kla-

sična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu«. Drugo izlaganje imao je fra Ivan Dugandžić s temom »Ugledni bibličari – učenici širokobriješke Gimnazije«. Fra Andrija Nikić govorio je o »Početcima školovanja hercegovačkih franjevaca 1844. –1852.« »Prva matura s pravom javnosti na velikoj Franjevačkoj klasičnoj gimna-ziji na Širokom Brijegu« bila je tema fra Ante Marića. Fra Robert Jolić je za svoju temu imao »Početci franje-vačkoga srednjeg školstva u Hercegovini«. Šimun Musa održao je izlaganje na temu »Bubalovo pjesništvo i nje-gov proročki glas«. Marija Vasilj govorila je o »Hrvatskoj međuratnoj književnosti u književnoj kritici A. R. Glava-ša«. Miroslav Akmadža imao je za temu »Hercegovački franjevci i komunisti – borba za mladež«. »Toplinom i bistrinom đačkoga srca, o knjizi J. Tomaševića Koške Istina o ubijenoj gimnaziji« izlagao je fra Miljenko Stojić. Uslijedila je kratka stanka za sve izlagače, kao i ostale sudionike ovoga skupa.

Zatim su uslijedila nova izlaganja u istom duhu. Vin-ko Grubišić govorio je o »Bivšim učenicima širokobriješke Gimnazije – širiteljima hrvatske kulture u svijetu«. Ante Beljo je za temu imao »Uspomene i sjećanja na Gimnazi-ju«. O temi »Pouka latinskog jezika na Širokom Brijegu« govorili su Josip Grubeša, Lucijana Boban i Jelena Jurčić. Katica Krešić izlagala je o »Jezičnoj praksi u BiH izme-đu dvaju svjetskih ratova«. Irena Budimir govorila je o »110 godina Ljeporječja«. Franjo Ljubić izlagao je na temu »Maturanti 9. naraštaja Gimnazije na Širokom Brijegu«. Povjesničar Hrvoje Mandić držao je predavanje na temu

Pobijeni

52

Sp2019. 1

Podsjetnik

52

Sp2019. 1

»Izbačeni učenici širokobriješke Gimnazije u razdoblju 1941. – 1944.«. Irena Musa izlagala je o »Odgoju i obra-zovanju u širokobriješkoj Klasičnoj gimnaziji – u svje-tlu tradicije i suvremenih potreba društva«. Jure Beljo i Marko Ivanković govorili su o »Doprinosu franjevaca po-ljoprivredi, selu i seljaštvu Hercegovine«. »Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu za vrijeme austrougarske uprave – u svjetlu dokumenata Arhiva BiH« bila je tema Šimuna Novakovića. Na kraju skupa predavanje je odr-

žala Marina Kljajo-Radić na temu »Poetizacija Širokoga Brijega i zavičajnih motiva, domoljublja i iseljeništva u književnome opusu Lucijana Kordića«.

Nakon posljednjeg izlaganja uslijedila je kratka ra-sprava o svemu rečenom na ovom znanstvenom skupu. Na kraju je fra Ivan Ševo zahvalio svima koji su dopri-nijeli održavanju ovog događaja te je uslijedila prigodna zakuska za predavače i goste.

DRUGI DAN PROSLAVE 100. OBLJETNICE PRVE MATURE NA ŠIROKOBRIJEŠKOJ FRANJEVAČKOJ KLASIČNOJ

GIMNAZIJI S PRAVOM JAVNOSTIŠiroki Brijeg, 3. listopada 2018. (Lucijana Kožul) – Drugi dan 100. obljetnice prve mature na Franjevačkoj kla-

sičnoj gimnaziji s pravom javnosti započeo je danas sv. misom zahvalnicom u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu s početkom u 10.00 koju je predvodio fra Ivan Ševo, vikar Hercegovačke franjevačke provincije, uz sumisništvo više fratara. Prostrana širokobriješka crkva bila je ispunjena profesorima i učenicima gimnazije »Fra Dominik Mandić«.

U svojoj propovijedi fra Ivan se obratio mladima, učenicima gimnazije riječima: »Učenje je cjeloživotni proces koji započinje prvim udahom izvan majčine utrobe i traje do kraja života. Svakako najintenzivnije razdoblje života zaoku-pljeno učenjem traje od djetinjstva do mladosti kada dijete, a kasnije mladi čovjek, pohađa srednju školu i većinom fakultet, kada se obrazuje za svoje buduće zanimanje i konkretno poslanje.« Još je nadodao: »Izravni smo svjedoci da se suvremeni čovjek, unatoč svim veličanstvenim dosezima i uspjesima, u samome sebi i međusobno sukobljava s temeljnim postulatima života, svoga postojanja, tako da niti vlastiti početci nekima nisu jasni, makar postoje tolika razjašnjenja. To će reći, čovjek je svugdje, pa i u Crkvi, možda najviše ugrožen u svojoj slobodi.«

Nakon sv. mise uslijedila je priredba koju su sa svojim profesorima priredili učenici Gimnazije u školskoj dvorani. Program je otvorio školski zbor koji vodi profesorica Iva Sušac.

Okupljenima se najprije obratio ravnatelj gimnazije Miro Bošnjak pozdravivši sve goste i učenike: »Želim da ovaj dan, ovo naše druženje, u podsjećanje na slavnu Gimnaziju, bude jedan poticaj, posebice našoj mladosti, našim uče-nicima, mladim profesorima da ustraju u još većem i kvalitetnijem radu kako bi naša Gimnazija i dalje ostala i bila među najpoznatijim obrazovnim ustanovama ne samo naše županije nego i šire.«

Okupljenima se obratio i fra Ivan Ševo koji je rekao da se u ova dva dana dosta toga spomenulo, te je odlučio citirati fra Ljudevita Rupčića. »Humanizam, hrabrost, hrvatstvo i kultura Hercegovine nisu koliko ni ljepota slučaj-nost, oni imaju izvor i uzrok. To su trajne vrijednosti i potrebe hrvatskog naroda. Ne bi bilo dovoljno da one imaju samo prošlost. Stvari se najbolje čuvaju na onaj način na koji se stječu. Stoga bi bilo u najvećem interesu hrvatskog naroda, posebno u BiH, da širokobriješka gimnazija nastavi s radom u istom sastavu i programu kojim se dokazala nezamjenjivom, neusporedivom i uspješnom, iako ne jedinom kulturnom institucijom u tim krajevima. Inače naš narod, stalno pretplaćen na nevolje i opasnosti, ne će imati ni znanja ni snage da ih i ubuduće uspješno pobjeđuje.«

Profesor Ante Topić kroz kratku je prezentaciju, koja je bila bogata mnoštvom slika Franjevačke klasične gimna-zije, ispričao njezinu povijest. Učenici su pripremili kratak igrokaz o tome zašto se škola danas zove po fra Dominiku Mandiću, a ne po fra Didaku Buntiću. Fra Dominik Mandić ostvario je sve ono što je fra Didak zamislio.

Učenica Iva Vučić recitirala je pjesmu fra Janka Bubala »Raspon trenutka«, a Ilija Soldo pjesmu Vladimira Nazora »Hrvatski kraljevi«. Obje su se nazočnih veoma dojmile.

Program je završio nastupom školskog zbora i tamburaškog orkestra širokobriješke Glazbene škole kojim ravnaju profesorica Iva Sušac i profesor Joško Slišković. Tijekom ovog programa u školskoj su knjižnici pod vodstvom profe-sorice Dragane Nuić Vučković izloženi likovni radovi učenika 2., 3. i 4. razreda.

Suočavanje s prošlošću

Sp2019. 1

53

HANNAH ARENDT I BANALNOST ZLA Tko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini Leonardo da Vinci

►Piše: fra Goran Azinović

Hannah Arendt rođena je 14. listopada 1906. u ži-dovskoj građanskoj obitelji podrijetlom iz Königsberga, obitelji u potpunosti integriranoj u njemačku kulturu. Ono po čemu je Arendt najviše poznata u filozofiji jest njezina teza o »banalnosti zla«. Naime, od 1961. izvješta-vala je sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu i tu je »skovala« tu tezu. A tko je bio Adolf Eichmann? Eich-mann je od 1933. bio SS-ovski dužnosnik, a od 1939. voditelj odjela IV B 4, sa zadatkom provođenja totalnog uništenja Židova u cijeloj okupiranoj Europi. Jedan je od glavnih organizatora i izvršitelja ovog genocida, u ko-jem je oko 6 milijuna muškaraca, žena i djece strijeljano, obješeno ili masovno otrovano u plinskim komorama. Oko 400.000 Židova poslano je u plinske komore po izravnoj Eichmannovoj zapovjedi. Hvalio se da je pou-bijao pet milijuna Židova. On je kreirao politiku »ko-načnog rješenja« tzv. židovskog pitanja. Otac je i glavni izvršitelj strahota Holokausta. Godine 1945. pobjegao je iz Njemačke, jer Amerikanci nisu shvatili da se pod imenom Otto Eckmann skriva Eichmann. Poslije Dru-goga svjetskog rata krio se većinom u Argentini. Iako je živio pod drugim imenom, uhvatili su ga 1960. pripad-nici izraelske tajne službe Mossad. Na kasnijem suđenju u Jeruzalemu osuđen je na smrt te obješen. I upravo je to suđenje pratila Hannah Arendt napisavši kasnije o njemu knjigu pod nazivom »Eichmann u Jeruzalemu – izvješće o banalnosti zla«.

Čitavo vrijeme dok su ga sudili Eichmann je prosvje-dovao. Prosvjedovao je iznova i iznova suprotstavljajući se optužbama tužiteljstva, tvrdeći da nikad ništa nije ra-dio na svoju ruku! Da uopće nije imao namjere, ni dobre ni loše, on je činio samo ono što su od njega njegovi na-dređeni očekivali. On je samo bio čovjek koji izvršava na-ređenje. Hannah Arendt je bilo neshvatljivo to što Eich-mann, zadužen za provođenje Holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena – nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, nije bilo nikakvih znakova da je organizacija genocida bila izraz njegovog zvjerstva. Držao se kao birokrat kojem je samo stalo do toga da dobro obavi svoj posao – što je i bila njegova glavna obrana tijekom procesa – iako je njegov »po-sao« bio teško ubojstvo nepojmljivog broja ljudi. Kako joj Eichmann nije izgledao kao oličenje zla, već potpu-no obično, Hannah Arendt je postavila pitanje kako se ljudsko zlo uopće može prepoznati i odakle uopće dolazi. Na osnovu izvješća sa suđenja zaključila je: »Najveće zlo na svijetu čine osobe koje nemaju svoje “ja”«. Zlo je, po

njoj, načinjeno od strane čovjeka bez motiva, bez uvjere-nja, bez pokvarenog srca, i bez sotonske volje, Eichmann je samo bio ljudsko biće koje odbija biti čovjekom! Nije imao svoje »ja«, nije razmišljao kao čovjek što čini, već je samo slijepo bio poslušan. Arendt želi naglasiti da je zlo kao takvo banalno!

Mnogi su Arendt optužili i napali zbog ove teorije o banalnosti zla. No, ona je na jednom mjestu rekla: »Ja ne branim Eichmanna! Pokušavam samo spojiti medi-okritet toga čovjeka s njegovim ubitačnim djelima! Ra-zumjeti nije isto što i oprostiti! Ja samo pokušavam ra-zumjeti to zlo, a ne samo oprostiti ga! Još od Sokrata i Platona razmišljanje znači biti u nečujnom dijalogu sam sa sobom! Upravo je to Eichmannov problem, nije raz-mišljao! Odbijao je biti čovjekom, potpuno je napustio taj jedinstveni element, razmišljati kao čovjek! Odbio je mogućnost da razmišlja! I sukladno tome, više nije bio sposoban za donošenje ćudorednih odluka! Ova nemo-gućnost da razmišljaju, stvorila je mogućnost mnogima u nacističkoj Njemačkoj, uključujući i Eichmanna, da čine zlo i zvjerstva u dotada neviđenim razmjerima u povijesti ljudske uljudbe!«

I najvažnije što je Arendt rekla jest poruka za sve nas: »Dar misli i mišljenja nije manifestacija znanja, već spo-sobnost da se razlikuje dobro od zla, lijepo od ružnog, sveto od grijeha! Ja se nadam da razmišljanje daje ljudi-ma snagu izbjeći katastrofu i tragediju u tim rijetkim ali odlučujućim trenutcima života.«

Zaista, tko ne razmišlja kao čovjek i tko nema svoje ja i svoju produhovljenu savjest, već je u području »banal-nosti zla«, tada je više zvijer nego Božje stvorenje.

Eichmann je slika svih ideologija, pa i komunističke, koje su činile zločin i zvjerstva, a da nakon svega toga osjećaju svoju savjest mirnom i čistom. Komunistička ideologija je ideologija bez savjesti, krvoločna, u kojoj su ljudi i žrtve bili samo broj ili dio »statistike«! Ljudi su ubijani i bili proganjani samo zbog toga što nisu komu-nisti. Komunizam je ubio najviše ljudi, ali i dandanas nije osuđen. Nacizam i Eichmann su osuđeni za svoje zločine, a komunisti i komunizam nisu. Njih nitko nije izvodio na sud, dok su oni sami izveli mnoge ljude na montirane sudske procese uključujući i našega blaženika kardinala Alojzija Stepinca. Iznova se moraju prokazivati komuni-stički zločini i otimati zaboravu sve nevine žrtve. Krajnje je vrijeme osuditi komunističku ideologiju, jedinu ide-ologiju koja je ubijala a da nije još osuđena. Krajnje je vrijeme!

Pobijeni

54

Sp2019. 1

2019. 1Sp

54

Razgovor

Miroslav Akmadža neumorni je istražitelj položaja Katoličke Crkve u jugokomunističko vrijeme

PARTIZANSKI POKOLJ ŠIROKOBRIJEŠKIH FRANJEVACA BIO JE KOMUNISTIMA BOLNA TOČKA

Još je moguće napraviti lustraciju u duhovnom, obrazovno-odgojnom i kulturološkom smislu

► Razgovarala: Anita Martinac

Redovni profesor na više zagre-bačkih fakulteta i povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Mi-roslav Akmadža i u svom magistar-skom radu, kao i doktorskoj diserta-ciji, te objavljenim djelima govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunistič-kom režimu (Katolička Crkva u BiH i komunistički režim, Katolička Crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980., Krunoslav Draganović, Crkva i država – svezak I. – IV., 1945. – 1968., Franjo Šeper: mudrošću protiv jednoumlja, Biskupi, komunisti i sve-ćenička udruženja, govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu). Sa zvanjem znanstvenoga savjetnika član je Društva za povjesnicu Za-grebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a također je i član Uprav-nog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovin-skog rata. Kao vrstan poznavatelj prilika i okolnosti u kojima se našla Katolička Crkva na koncu Drugo-ga svjetskoga rata te zlosilja koje je trpjela kroz totalitarni jugokomuni-stički režim, profesor Akmadža rado je pristao na razgovor za ovaj novi broj glasila Stopama pobijenih.

Gledajući statističke podatke o stradanju katoličkih svećenika u vrijeme i nakon Drugoga svjet-skoga rata, dolazi se do zaključka da je jugokomunistički režim bio znatno suroviji prema Katoličkoj

Crkvi u Hrvata nego što su, pri-mjerice, albanski, mađarski, polj-ski, slovački ili istočno-njemački komunistički režimi bili prema katoličkim svećenicima u svojim zemljama. Kako to tumačite?

– Razlog tomu je što je Crkva u ostalim zemljama predstavljala samo vjernike i vjeru kao takvu, koju su željeli isključiti iz društva, ali im za to nisu bila nužna ubojstva svećeni-ka. Naprotiv, od njih bi stvorili samo mučenike i jačali vjeru. Zato su na-stojali koristiti druge metode, poput onemogućavanja njezina javnoga djelovanja i promidžbenoga rušenja njezina ugleda. No, kod Crkve u Hrvata nije bio problem samo vjera, nego i nacija. Komunisti su, naime, Crkvu u Hrvata doživljavali kao no-sitelja nacionalnih i separatističkih

ideja te su ju kao takvu nastojali prikazati proustaškom, protukomu-nističkom i protujugoslavenskom or-ganizacijom. Zato su prema njezinim svećenicima ponajprije represivno djelovali optužujući ih za ustaštvo, izdaju jugoslavenskih nacionalnih interesa i rušenje jugoslavenskog je-dinstva.

Kad je u pitanju metodologija organiziranih jugokomunističkih zločina uperenih protiv katoličkih svećenika i redovnika na prostoru bivše Jugoslavije, je li ona ujedna-čena ili je ovisila, i koliko ako jest, o volji nisko postavljenih mjesnih dužnosnika?

– Tu ne možemo dati jednozna-čan odgovor. Riječ je o kombinaciji jednoga i drugoga. Normalno da je

2019. 1

2019. 1S

p

Razgovor

Sp

55

za obračun s najistaknutijim pred-stavnicima Crkve, poput Stepinca, Čule i drugih biskupa i redovničkih provincijala, bila nužna odluka najvi-ših predstavnika vlasti, tj. Tita osob-no. No, usporedo s tim, niža tijela vlasti i pojedinci, provodili su samo-inicijativno represiju nad nižim sve-ćenstvom, što zbog ideološkog zano-sa, što zbog dokazivanja ili osobnih animoziteta. To, s druge strane, ne oslobađa odgovornosti najviše pred-stavnike vlasti jer su ovi za takva postupanja znali, ali nisu ništa po-duzimali protiv počinitelja, naprotiv često su takve i nagrađivali. To je ra-zumljivo rezultiralo masovnošću ta-kvih postupaka, posebice u zadnjim ratnim i prvim poratnim godinama.

Zašto je jugokomunistički režim krivio katoličke svećeni-ke i redovnike te se tako surovo okomio na njih koncem Drugoga svjetskoga rata i u poraću?

– Ponajprije zato što su katoličke svećenike smatrali političkim pro-tivnicima, odnosno podupirateljima ustaškoga pokreta. To je bio pose-bice povod nasumičnim pojedinač-nim ubojstvima. No, općenito, za komunističku vrhušku, svećenici su bili potencijalni predvoditelji opor-benih snaga u okolnostima u kojima su ukinute legalne političke stranke. Obračun sa svećenstvom trebao je ponajprije obeshrabriti većinu sve-ćenstva u eventualnom takvom dje-lovanju, ali i izazvati strah kod vjer-nika od sličnih posljedica. Vjernici su, naime, trebali shvatiti da ako se vlasti usude tako okrutno obračuna-ti sa svećenicima, što tek onda oni, kao obični građani, mogu očekivati. Tako je neutralizirano svako politič-ko djelovanje izvan partijskih struk-tura.

Dostupne informacije govore da su ratne i poratne egzekucije rađene na temelju pomno urađe-nih popisa. Je li to točno i tko su autori tih popisa?

– U manjoj mjeri da, ali naj-veći broj pobije-nih bio je izvan tih popisa. Što se tiče popisa i tu postoje dvije razine. Naj-više vlasti zacijelo su odredile koji su to najistaknutiji pojedinci koje po žurnom postup-ku treba likvidi-rati. Na nižoj razini rađeni su popisi po raznim kriterijima, koje sam već ranije spominjao: moguća politička opasnost, osobna netrpeljivost, osve-ta i sl. Jedan od poznatijih takvih po-pisa bio je u slučaju pokolja na Dak-si. Dok recimo u slučaju pobijenih širokobrijeških franjevaca, nije bio nužan popis nego je jednostavno od-lučeno da se pobiju svi koji se tamo pronađu.

Kakve su Vaše spoznaje o ubojstvima 66 hercegovačkih fra-njevaca? Navodno su neki od njih na području Ljubuškoga, odakle i Vi potječete, bili na popisu s naj-manje 60-ak osoba koje su jugo-komunisti namjeravali pobiti čim osvoje Ljubuški.

– Kao što sam prethodno spo-menuo, većina ovih franjevaca po-bijena je samim činom zatjecanja u samostanu. Ostali su, pa tako i oni u Ljubuškom, bili pobijeni ili na te-melju popisa svih onih građana koji su smatrani potencijalnom opasno-šću za režim ili pojedinačno, bez ne-kog posebnog plana. U tom smislu Ljubuški se bitno ne razlikuje od ostalih zapadnohercegovačkih opći-na. Zapadna Hercegovina smatrana je ustaškim gnijezdom i izvorištem potencijalnih budućih rušitelja re-žima i Jugoslavije. Zato su jugoko-munističke represivne mjere prema svećenstvu i ostalom hrvatskom puku u tim krajevima bile brutalni-je nego drugdje. Normalno, komu-nistima, kao i sličnim diktaturama,

intelektualna eli-ta predstavljala je najveću opasnost, a svećenici su bili najistaknuti-ji predstavnici te elite, ali i stvara-telji budućih in-telektualnih elita. Zato su oni, kao i drugi intelektu-alci, bili prvi na popisima onih s

kojima se treba prvo obračunati.

Imaju li dugogodišnje tamnič-ke kazne koje su odrobijali brojni hercegovački, bosanski i dalma-tinski franjevci veze s utemelje-njem udruženja Dobri pastir i zašto?

– Udruženje Dobri pastir, koje su osnovali bosanski i hercegovački franjevci, mimo volje crkvene hije-rarhije, a uz potporu državnih vlasti, utemeljeno je ponajprije baš zato da se spriječi kažnjavanje svećenika, ali i oduzimanje crkvene imovine i one-mogućavanje sveukupnog crkvenog djelovanja. To je bio i argument fra-njevaca prema crkvenoj hijerarhiji kada su opravdavali tu svoju odluku. Vlasti su preko udruženja nastojale nadzirati crkveno djelovanje i do-vesti Crkvu u ovisnost o državi. Svi oni koji su to sprječavali postali su meta represivnih tijela vlasti te su uglavnom završavali u tamnicama. S druge strane, oni koji su već bili u ta-mnicama, mogli su si osigurati raniji izlazak na slobodu ako bi se učlanili u udruženje. No, ni formalno član-stvo u udruženju nije bilo jamstvo da ne ćete završiti u tamnici ako ste pokazali u svom djelovanju da ste neskloni postojećem režimu.

Kao godinu zaokreta u odno-sima jugokomunističkih vlasti i Svete Stolice često navodite 1966. godinu. Što se tada promijenilo za svećenike i vjernike?

– Nakon što je 1960. umro nad-

Jugokomunistički režim nastojao je ukloniti protivnike

svojoj politici. Zbog toga je nemilice ubijao civile, ali i

brojne svećenike. Pri svemu tomu služio se i pomno sastavljenim popisima.

Pobijeni

56

Sp2019. 1

2019. 1Sp

56

Razgovor

biskup Stepinac, a na čelo Crkve došli reformski pape Ivan XXIII. i Pavao VI., jugo-slavenske su vlasti procijenile da je za njihovu među-narodnu afirmaci-ju, posebice kroz pokret nesvrsta-nih, bitno po-boljšati odnose sa zapadnim zemlja-ma, za što im je trebala normalizacija odnosa sa Svetom Stolicom. Zato su početkom 60-ih godina, u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskoga koncila, koji je otvorio mogućnost dijaloga s komunističkim režimima, jugoslavenske vlasti inicirale prego-vore sa Svetom Stolicom. Svetoj je Stolici to odgovaralo kao početna postaja na putu ostvarenja Istočne politike, kojom se trebalo pomoći Crkvi iza »Željezne zavjese«. To je rezultiralo potpisivanjem protokola o normalizaciji jugoslavensko-vati-kanskih odnosa 1966. Sve se razu-mljivo moralo odraziti i na pobolj-šanje položaja Crkve u Jugoslaviji. Iako time komunisti nisu odustali od krajnjeg cilja, iskorjenjenja religije iz društva, ipak su ublažili politiku pre-ma Crkvi. To je ponajprije rezultiralo smanjenjem sudskih progona sveće-nika, omogućavanjem gradnje novih crkava, slobodnijom vjerskom pou-kom i sve brojnijim vjerskim tiskom. Jedino na čemu je država inzistirala bilo je nemiješanje Crkve u politiku.

Poznata knjižica Široki Bri-jeg, koju je priredio dr. fra Gojko Musa, izišla je iz tiska početkom sedamdesetih godina. Gledajući tu knjižicu danas, u njoj ne posto-ji ništa što bi moglo biti predmet spora. Međutim, nakon njezina objavljivanja uslijedili su politički progoni, pretresi, sudske presu-de, a medijska je hajka bila dra-stičnija nego nakon 1945. S obzi-

rom na zaokret iz 1966., kako to tumačite?

– Prvo, knji-žica Široki Brijeg podsjećala je na partizanski pokolj š i rokobri jeških franjevaca, što je bila bolna toč-ka koju se uopće nije smjelo spo-minjati, kao ni Bleiburg. Dakle,

riječ je o zabranjenoj temi. Drugo, to je bilo vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj, kada je komunističke vlasti zahvatio opći strah od jačanja nacionalističkih i kleronacionalistič-kih snaga. Zato ponavljam, država je bila popustljivija prema Crkvi u čisto vjerskim stvarima, no ako je nešto mirisalo na politiku, nije imala mi-losti.

Crkvenodržavni odnosi u raz-doblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije bili su također složeni. Poglavito je to razdoblje burno na području Hercegovine nakon po-jave Međugorja. Recite nam malo više o tome.

– Nakon Titove smrti u Jugosla-viji dolazi do ekonomske krize, ali što je još važnije do političke krize vezane uz događanja na Kosovu. Sve je više dolazio do izražaja strah ko-munista od mogućeg raspada zemlje. Svako masovnije okupljanje naroda predstavljalo je potencijalnu opa-snost. To je vrijeme učestalih velikih crkvenih manifestacija, na kojima se masovnošću izražavala odanost na-roda prema Crkvi, a Crkva sve češće predstavljala zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa. To je svakako izazivalo zabrinutost državnih vla-sti. U tim okolnostima dogodilo se i Međugorje koje postaje potenci-jalno okupljalište širokih masa. Dok su masovna vjernička okupljanja u Solinu, Mariji Bistrici i drugim tzv. umjerenijim krajevima, još i mogla

proći, u srcu zapadne Hercegovine, koja je smatrana izvorištem neprija-teljskih snaga, to je bilo neprihvatlji-vo. Posljedica toga je represivno po-stupanje vlasti u Međugorju i okolici.

Posljednjih godina često se govori o pojmu lustracije. Što bi, po Vama, taj proces obuhvaćao i je li on danas u ovim okolnostima uopće moguć?

– Kao povjesničar ponajprije smatram da mi povjesničari svojim istraživanjima moramo doprinijeti lustraciji, tj. utvrditi činjenice o svim nedaćama i njihovim pokretačima u vrijeme jugokomunističke vladavine, odnosno razdvojiti žito od kukolja i to unijeti u školske udžbenike. Lu-stracija u glavama starijih naraštaja nije izvediva, jer je teško utjecati na mišljenje ljudi koji su proživjeli ko-munističko razdoblje, bilo kao žrtve bilo kao progonitelji. No, naša djeca moraju učiti i znati što je i kako bilo u to vrijeme i koje su posljedice toga, ne toliko radi naše prošlosti, koliko radi njihove budućnosti. Lustraci-ja u sudskom ili političkom smislu smatram da je zakašnjela i danas ne-provediva. No, u duhovnom, obra-zovno-odgojnom i kulturološkom smislu može se puno napraviti.

Na koncu, koja bi bila Vaša završna poruka čitateljima glasila Stopama pobijenih?

– Poručio bih im da je jako do-bro što mogu upoznati prošlost svojih predaka i svoga kraja te tako sačuvati sjećanje na sve one koji su patili za našu bolju budućnost. No, ne smiju biti opsjednuti prošlošću, nego usmjereni prema budućnosti, tako da poučeni prošlošću ne dopu-ste da nam se više ikad dogodi ono što nam se dogodilo u vrijeme jugo-komunizma. Također, da spoznaja o onom što nam se dogodilo ne bude izvorište mržnje, nego poticaj da mi danas, za dobrobit naše djece i naro-da, živimo u duhu kršćanske ljubavi, praštanja i solidarnosti.

Da bi spriječili kažnjavanje svećenika, oduzimanje crkvene

imovine te onemogućavanje sveukupnog crkvenog

djelovanja, pojedini su u Crkvi u Hrvata osnivali tzv. svećenička

udruženja. S druge strane vlasti su preko takvih udruženja

nastojale nadzirati djelovanje Crkve.

Sp2019. 1

57

Podlistak

MLADA MISAvlč. Gabrijel Prekratić – Ivanovac (kod Osijeka), 22. srpnja 2018.

► Piše: don Anto Orlovac

Dragi mladomisniče!Draga moja braćo i sestre, sudionici ovoga mladomisničkog slavlja!

Ti si nas pozvao, a dobri Bog nas sabrao, danas na radosno slavlje tvoje mlade mise, dragi mladomisniče, vlč. Gabrijele. Mlada misa, prvo misno slavlje novoga svećenika sa svojom župom, sa svojim narodom. U zraku se osjeća radost. I zvona su danas ra-dosnije zabrujala, i ptice danas ljepše pjevaju. Ti si svećenik mladomisnik. Po svetom redu obilježen si upravo time da si misnik, da slaviš sv. misu. Time je rečeno da je glavna zadaća svakoga svećenika: Bogu prinosi-ti sv. misnu žrtvu. Bogu ništa dra-že od toga: jer to je žrtva Njegova Sina. A svećeniku i vjernicima ništa potrebnije od toga. Eto na koju te visinu uzdiže i postavlja Bog koji te je izabrao i pozvao i kojemu si se ti

odazvao. Imat ćeš u svome svećenič-kom životu puno različitih dužnosti i poslova, ali ne zaboravi nikada: ti si najprije misnik.

Zato bih želio zajedno s tobom i s ovim Božjim narodom razmišljati upravo o sv. misi, najvećoj svetinji koja ti je povjerena. Služim se misli-ma i pjesničkom meditacijom jedno-ga mladog svećenika koji je još dav-ne 1936. napisao predivnu pjesničku meditaciju o sv. misi* svojim kole-gama mladomisnicima. To je herce-govački franjevac fra Nenad Pehar (1910. – 1945.), koji je s nepunih 35 godina podnio mučeništvo jer su ga komunisti ubili 1945., a danas se za njega vodi postupak za proglašenje blaženim, s još 65 hrvatskih franje-vaca iz Hercegovine. Vrijedi se zau-staviti kod njegovih misli i ponijeti ih sa sobom u svećenički život. One su divna poruka i nama svećenicima

i vama, dragi vjernici.

Pristup. Svećenik pristupa olta-ru. Započinje sv. misu. Svećenik pje-snik sabire svoje misli pred Bogom i razmišlja:Pristupam k svetom oltaru.Tihi me koraci vodePred lice blago Gospoda dobrog,Koji je jutros, Sa svitanjem zore,Prosuo radost niz putove mladosti moje.

Nekoć je sv. misa počinjala la-tinskim riječima »Introibo ad altare Dei« (Pristupit ću Božjem žrtveni-ku). Posvijestimo si na početku sva-ke sv. mise pred koga stupamo. Pred svetoga Boga. Ali, nije to Bog stra-ha, nego dobrote. Tu nas čeka »lice blago Gospoda dobrog«. Saberimo svoje misli jer smo možda stigli pred oltar iz svojih poslova, obveza, susre-ta. Nogometaš ne istrčava na teren bez zagrijavanja. Ne bi trebao ni sve-ćenik bez kratke priprave. Pred koga to dolazim? Zastanimo na trenutak i zagledajmo se u lice blago Gospoda dobrog!

Ali sv. misa nije samo naš govor Bogu, pa ma kako lijep i spremljen bio. Misa je susret i dijalog. A kod radosnog susreta dvojica govore. Dopustimo da i Bog nama progovo-ri! Ponajprije u Njegovoj riječi koju čitamo. Prevažno je da misna čitanja budu dobro i jasno pročitana, Evan-đelje dostojno naviješteno i protuma-čeno. Svećenik mora biti svjestan da Isus kroz njega govori. Zato osluš-

* Prva žrtva (Mojim kolegama za mladu misu).

Pobijeni

58

Sp2019. 1Sp2019. 1

58

Podlistak

kuj: i ti kao propovjednik, ali i Božji narod kojemu govoriš. Poslušajmo Njegovu riječ pozorno, jer svakomu On želi progovoriti, razmislimo o njoj, tumačimo je Božjem narodu, ponesimo je sa sobom u život! Upu-ćujmo Bogu usrdne molitve za sebe i za druge, za žive i mrtve. To je prva svećenikova zadaća.

Svet. Nakon što smo čuli Božju riječ i o njoj razmišljali, prinosimo darove Bogu: kruh i vino. I molimo ga da ih Sveti Duh po svećenikovim riječima posveti i pretvori u nešto najsvetije što postoji: u Tijelo i Krv Njegova sina Isusa, koji je upravo za tu svetu zadaću ovlastio biskupe i svećenike. Zato uzdižemo duše k Bogu: i svećenik i Božji narod. Jer, nismo u tom slavlju sami. Pridružuju nam se čete nebeskih anđela i sla-ve svetoga i dobroga Boga. Neka nam dušu obuz-mu plemeniti i lijepi osjećaji. Dopustimo da to uđe u naše duše! Osluškuj-mo s misnikom pjesnikom i Čujem:Iz plavih da-ljina,U laganom ri-tmu,Izviru zvukovi zanosne pjesmeTihano... laga-no... jače... sve jače:Svet... svet... svet...Hosana... hosana... ho-sana...To Isus se– Nevino Janje – Na treptavom valu molitve žarkeUz nebesku pjesmu,Što zbor mu je anđela pjeva,Lagano spušta na oltarZa nevinu žrtvu ovoga svetoga dana.

Isus se u blagom lahoru spušta među nas, na oltar. Svećenik i Božji narod iščekuju Isusov silazak na ol-tar iz plavih nebeskih dubina. Kao

da čuju zvukove anđeoske zanosne pjesme: Tihano... lagano... jače... sve jače. Ta nas pjesma uvodi u otajstvo, u najsvetiji dio sv. mise. Mnogi su glazbenici i skladatelji pokušavali prikazati svu raskoš toga trenutka. Jer, uz pjevače u crkvi Bogu pjeva i zbor anđela. Sve se stapa u jedan veličanstven: Svet, svet, svet. Sveće-nik sa svojim vjernicima ima čast biti domaćin samome Isusu. Nezamisli-vo druženje presvetog Boga i čovjeka kao dvojice najboljih prijatelja!

Slijedi pretvorba. Isus je sada tu, na oltaru. Božji narod kleči pred taj-nom. Mladomisnik je zahvaćen osje-ćajima, ne zna što bi rekao. Zapravo i ne treba tu puno riječi. Bolje je pusti-ti da nam plemeniti osjećaji duboko

zahvate dušu. Naš sve-

ć e -

n i k p j e s n i k

fra Nenad nježno se obraća nazočnom Isusu:O Janješce bijelo!O Janješce bijelo!– Ja bih sad plakao samo Od tolike sreće... - - - Zvonite ... – zvonite zvonima svimKroz tišinu sunčanog podneva...Pjevajte zanosnu pjesmu...

Jer ovdje je Janješce bijelo,Koje se dobrome Ocu žrtvuje za nas,Da nas preporodi ljubavlju čistom.I tako nas nevine nanovo pomiri s Njim.

Trenutak pretvorbe trenutak je ushita i zanosa. On se može samo doživjeti, osjetiti, vjerovati. Tu je mjesto radosti, svečanim zvonima koja tu radost raznose okolinom. U nekim župama i danas se na podi-zanje zvoni. Tako i zvona pjevaju s misnikom i misarima. Isusova žrtva ima za cilj da nas preporodi ljubavlju čistom. Tko to Isusu dopusti, blago njemu. Naši vjernici znaju reći za ne-djeljnu sv. misu: »Ja se nakon mise cijeli dan osjećam lijepo, nekako sve-čano i smireno. Ako misu propustim, ostaje neka praznina u meni«. Sve-ćenik nerijetko mora žuriti s jedne nedjeljne sv. mise na drugu, ostalim vjernicima koji ga čekaju. No, valja se barem na trenutak zaustaviti kod toga doživljaja Isusove blizine. Od njega je doista moguće dugo živjeti.

Dolazi sveta pričest. Što sada doživljava svećenik pjesnik? Neka nam sam kaže!Mir...Dubok tajanstven mir... – Isus mi donio poljubac miraI ušao tiho u zatišje mojega srca. ...U duši mi vlada kraljevsko pod-

ne,Vedro,

U plimi sunčanoga svijetlaI beskrajnom prostranstvu tajnih tiši-

na.Isus mi donosi poljubac mira i ula-

zi tiho u zatišje mojega srca. Ali to za-tišje treba stvoriti. Duša je ispunjena toplinom. Reći ćete mi da sam ro-mantičar. Jesam, ne stidim se toga. Stidim se samo što nisam dovoljno »romantičan« da to svaki put osje-tim i doživim kako treba. Mi smo u žurbi zbog brojnih obveza pomalo zaboravili na ljepotu sv. mise, na lje-potu susreta. Sve smo racionalizirali i sveli na puno riječi. A srce pone-

Sp2019. 1

59

Podlistak

kad ne treba riječ, nego šutnju. Sv. pričest je mjesto za to. Ponekad kao da se bojimo susresti se u šutnji sa svojim Bogom. A svećenik pjesnik se upravo sunča i grije na toplini Isu-sove blizine. Zato mu je u duši kra-ljevsko podne, vedrina i plima sunčanog svjetla, kako opisuje. Trudimo se i mi doživjeti nešto od toga! Kako Božji narod zna biti oduševljen nakon lije-pe sv. mise!

Mladomisnički blagoslov. I dolazi završetak radosnog druženja s Bo-gom i braćom i sestrama. Pjesnik još jednom sažima poruku sv. mise, koja je i glavna poruka kršćanske vjere: Isus vas ljubi. Kad se opraštamo s dra-gim osobama, grlimo se. I svećenik-pjesnik sve vjernike grli u Isusovoj ljubavi i otpušta u život. Divan znak te Isusove ljubavi nam je i naš sveće-nik-mladomisnik kojega Isus poziva i šalje da braći ljudima donese ljuba-vi Njegove znamen. Svećenik otpušta Božji narod u miru zazivajući na nje-ga Božji blagoslov. Primamo ga da bismo ga ponijeli u život. Čuo sam u nekim njemačkim crkvama kako na kraju svećenik otpušta narod riječi-ma: »Pođite i donosite mir!«. Eto, to je divna zadaća kršćanina.

Ti ćeš, dragi mladomisniče Ga-brijele, na kraju ovoga svečanoga slavlja podijeliti svoj mladomisnički

blagoslov svojoj majci, braći i sestra-ma, rodbini i prijateljima i svima na-zočnima. Danas prvi put, a odsada kod svake sv. mise. Svećenik uvijek blagoslivlja, blagoslov dijeli. Blago-slivljaj, brate misniče, danas i uvijek! Ova naša draga župa ivanovačka, ova zemlja Hrvatska, cijeli svijet, svi lju-di, trebaju puno Božjeg blagoslova. Skidaj prokletstvo, dijeli blagoslov. Blagoslivljaj onako kako svećenik pjesnik na kraju poručuje:

O ljubljena braćo, sve bih vas htioU ovome svetom časuObujmit u velik zagrljaj ljubavi čiste. ...Isus vas ljubi!I mene je poslao k vama,Da vam donesem te ljubavi Njegove zna-men:Blagoslov OcaI SinaI Duha Ljubavi vječne.Neka taj blagoslov sada se izlije na vas,Da život vam bude pun sreće i radosti!Amen.

A s ovim divnim mislima sveće-nika, pjesnika i mučenika fra Ne-nada, za kojega se nadamo da će uskoro biti uzdignut na čast oltara kao blaženik, i ja, dragi mladomisni-če Gabrijele, izričem svoju čestitku: Tebi, Tvojoj majci, cijeloj obitelji, župniku i župljanima ove drage mi ivanovačke župe koja, evo, nakon punih 46 godina doživje ponovno mladomisničko slavlje. S njime Ti že-lim i molim da: Blagoslov Oca/ i Sina/ i Duha Ljubavi vječne, po zagovoru svete Rozalije, sada se izlije na Tebe, da misnički Ti život bude pun sreće i radosti! Amen.

Fra Nenad Pehar s đacima na vratima samostana na Širokom Brijegu

XI. postaja puta križa, dar Hercegovačke franjevačke provincije, pred crkvom Muke Isusove u D. Maclju, gdje je pokopan 21 svećenik i redovnik iz više zajednica, ubijeni na Križnom putu

NAŠA IZDANJA- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008. (3 KM)- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010.

(20 KM)- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011. (0,3 KM)- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5 cm), 2011. (0,3 KM)- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011. (25 KM)- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011.

(10 KM)- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki Brijeg – Zagreb, 2012. (20

KM)- Skupina autora, Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i pora-

ća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2011. – 2013. (20 KM)- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura i dr., Široki Brijeg, 2014. (20 KM)- fra Ratimir Kordić, Fratar – narodni neprijatelj, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2014.

(15 KM)- fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene 1945. – 1952., Vicepostulatura – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac,

2014. (15 KM)- Lucija Zovko, Pjesma o ljubavi, Vicepostulatura – HRsvijet, Široki Brijeg – München, 2016.- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2013. – 2016. (25 KM)- fr. Janko Bubalo, O.F.M., Apocalyptic days, Vicepostulatura i dr., Široki Brijeg, 2017. (20 KM)

PREPORUČUJEMO- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007.- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007.- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. - Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008.- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008.- Skupina autora, Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2009.- Zdravko Luburić, Miris pogorjela svjetla, Essegg, Osijek, 2009.- Nada Prkačin, In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri, Laudato, Zagreb, 2015.- Nada Prkačin, Macelj – Titovo stratište, Udruga Macelj 1945., Zagreb, 2017.

DAROVATELJI

Najljepša hvala svima koji molitvom, radom i dobrovoljnim prilozima podupiru pripremu postupka mučeništva naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas, a u zaglavlju portala pobijeni.info donosimo vaša imena ili naziv tvrtke i poveznicu s internetskim stranicama.

Neka vas blagoslovi dobri svemogući Bog!

Za pothvate i potrebe Vicepostulature:- Borislav Arapović, Mostar 200,00 KM- Autoherc, Grude 100,00 KM- Binvest, Posušje 200,00 KM- Broćanac, Čitluk 700,00 KM- Etico, Čitluk 200,00 KM- Dragica Granatir, Marija Gorica 100,00 KM- Slavka Grbešić Burina, Dobrkovići 50,00 KM- Nikola i Željka Koncul, Neum 150,00 KM- Zdenka Leženić, Mostar 150,00 KM- Litoglif, Međugorje 100,00 KM- Video Lovrić, Široki Brijeg 180,00 KM- Markeli, Široki Brijeg 50,00 KM- Miles, Čitluk 100,00 KM- MRM, Ljubuški 200,00 KM- Paddy travel, Međugorje 100,00 KM- Parts, Široki Brijeg 200,00 KM- Pavković paneli, Široki Brijeg 500,00 KM

- Soldo metali, Široki Brijeg 600,00 KM- T&D Company, Vašarovići 500,00 KM- Slavka Vukoja, Mokro 100,00 KM- Ivo Zovko, Knešpolje 200,00 KM- fra Gojko Zovko, Bern 1.000,00 KM- Marija Budimir, Kanada 50,00 KM- N. N., Kanada 122,00 KM- Ivan Radišić, Oakville 122,00 K

Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura, s nazna-kom za što): a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14, 88220

Široki Brijeg; HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid)b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški;

IB: 4227318660009; žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839, SWIFT: UNCRBA22