Spt o p a m a

o b i j e n i hglasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Godin

a II.,

bro

j 1 (2

), Hu

mac,

siječ

anj –

lipan

j, 20

09.,

cijen

a 3 K

M (1

2 KN

)

Žica kojom su partizani vezali svoje žrtve.

»Ubijeni su iz mržnje prema vjeri«, provincijal fra Ivan dr. Sesar u razgovoru.

OTKOPAVANJE POBIJENIH U

VRGORCU

11. – 17. LISTOPADA 2008.

D ragi čitatelji!

Impresum

STOPAMA POBIJENIH

Nakladnik:Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Adresa:Vicepostulatura, Trg sv. Ante 1, 88320 Ljubuški – Humac, BiH;Vicepostulatura, pp, 20352 Vid, RHtel.: (039) 832-582faks: (039) 832-585e-pošta: mostar@pobijeni.infointernet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje: siječanj i srpanj

Godišnja pretplata: BiH 6 KM, RH 24 KN, EU 6 EUR, SAD i Kanada 10 USD

Slanje pretplate i dobrovoljnih priloga (s naznakom za što): a) poštanskom uputnicomb) UniCredit Bank: žiroračun: 33 8100 2 20234 8065devizni račun: SWIFT: UNCRBA 22; IBAN: Ba 393380604818137482

Cijena pojedinog primjerka:3 KM; 12 KN; 3 EUR; 5 USD

ISSN: 1840-3808

Iz ljetopisa 4

Podsjetnik 6

Povijesne okolnosti 10

Stratišta 11

Pobijeni 23

Djela pobijenih 41

Odjek u umjetnosti 43

Razgovor 44

Iz Vicepostulature 46

Izdavaštvo 47

Darovatelji 47

Stop

ama

pobij

enih

, glas

ilo V

icepo

stul

atur

e po

stup

ka m

učen

ištva

»Fr

a Le

o Pe

trov

ić i 6

5 su

brać

e«, I

., 1

(1),

Hum

ac, 2

008.

3

S

p

R i j e č u r e d n i k a

fra Miljenko Stojić

2009.1

Obavijestite nas ako bilo što znate o našoj pobijenoj braći ili o onome što bi moglo dovesti do saznanja. Ponajprije će vam biti zahvalni oni na nebesima, a onda i mi. Ujedno je to prilog palje-nju svjetla u našemu hrvatskom na-rodu koje više nikada ne će dopustiti da se takvo što dogodi. Zlo se, naime, najviše boji svjetla. Ne dopuštajmo mu da nas iz tame ponovno vara!

Preporučite naše glasilo i drugi-ma. Čim »presuše« živi svjedoci, po-većat ćemo broj izlaženja. Naravno da ovom prilikom pozivamo i na surad-nju. Rubrike su se prilično ustalile pa nije teško shvatiti koja građa dolazi u obzir.

O svemu onome što činimo mo-žete podrobno svakodnevno čitati preko naših internetskih stranica. Već smo počeli raditi na njihovom preo-blikovanju pa će, nadam se, biti još zanimljivije i bogatije sadržajem.

A kao i obično, 7. veljače vidimo se na Širokom Brijegu!

Mir i dobro!

Najprije vam hvala na toplom primitku prvoga broja ovoga našeg glasila. Polako ali sigurno ono ulazi u našu svijest i u naše domove. Za-vrijedila je to tematika koju obrađuje. Ima li ijedne hrvatske kuće koju II. svj. rat nije bolno dotaknuo? Političke su opcije bile različite. No, prepusti-mo povijesti da odgovori koja je i je li ijedna bila prava. Za nas je danas važno da se prestanemo dijeliti i da zajedno čuvamo državu koju smo s mukom stekli.

Nadam se da je i ovaj broj glasila »slijedio« navedeni put. Nije nam cilj povrjeđivati ničije rane, pobuđivati na osvetu, ili nešto slično, nego samo istražiti istinu, koju je ponekad bol-no sagledati, ali koja nas jedina može osloboditi.

Pronašli smo i pronalazimo već mnoge svjedoke onoga što se dogo-dilo zlosretnih dana II. svj. rata. Ipak, svjedoka i svjedočenja nikada dosta. Slijedimo i najmanji trag da bismo se što više približili k pravoj istini. Zbog toga ponovno molimo i vas, dragi či-tatelji, da nam u tome pomognete.

Dekret pape Urbana VIII.U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjav-ljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgavamo. Riječi »mučenik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrije-dnost ljudskog svjedočenja.

I Z S A D R Ž A J AI Z S A D R Ž A J A

4

POSJET GENERALNOJ POSTULATURI U RIMU

Rim, 29. listopada 2008. (Vicepostulatura) – Fra Miljen-ko Stojić, vicepostulator po-stupka mučeništva »Fra Leo Pe-trović i 65 subraće«, i fra Ante Marić, pročelnik povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe, boravili su od 24. do 27. listopada 2008. u Rimu gdje su posjetili General-nu postulaturu.

U razgovoru s generalnim postulatorom fra Lukom de Ro-som i vicepostulatorom fra Gia-nijem Califanom predstavljen je dosadašnji rad Vicepostulature te su dogovoreni daljnji koraci. Nakon što je ukratko predstav-ljen rad Generalne postulature, odlučeno je da treba učvrstiti već uspostavljene veze kako bi se postigla što veća učinkovi-tost.

Izaslanstvo Vicepostulature lijepo je primio i bio mu na sva-koj usluzi fra Dragan Ružić koji trenutno djeluje u Vrhovnoj upravi. Hvala mu lijepa. �

NOVA KNJIGA U NAKLADNIČKOM

Mostar, 28. studenoga 2008. (MIRIAM) – Čerigajski anđeo prva je knjiga nakladničkog niza RECI-PE, koji je pokrenula Franjevačka knjižnica Mostar, a kojom je obi-lježena 200. obljetnica rođenja fra Anđela Kraljevića (1807. – 2007.). Tu je obljetnicu obilježila i Hrvat-ska pošta izdavši prigodnu poštan-sku marku s fra Anđelovim likom.

Drugom knjigom tog niza Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti obilježena je 100. obljetnica doktorata našega brata kojega su 14. veljače 1945. parti-zani mučki ubili te bacili u rijeku Neretvu. Smrt ga je zatekla na dužnosti provincijala.

Osim prijevoda fra Leove di-sertacije s latinskog, knjiga na

PRVI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC

S

p2009. 1

4

Iz ljetopisa

5

S

p2009.1

Iz ljetopisa

5

S

p2009.1

NIZU »RECIPE« – LEO PETROVIĆ,

381 stranici donosi njegov živo-topis, bibliografiju, popis pisane ostavštine, monodramu njegovih posljednjih životnih trenutaka, fotoalbum te kazalo imena. Uve-zena u kartonske korice knjiga je opremljena ilustracijama i tabli-cama. Djelo potpisuju: provincijal fra Ivan dr. Sesar kao nakladnik,

knjižničar fra Ante Marić kao odgovorni urednik, prof. Pavao Knezović (životopis, bibliografi-ja, popis pisane ostavštine), prof. Šime Demo (prevoditelj) te ddr. fra Serafin Hrkać i dr. fra Bazilije Pandžić kao lektori i recenzenti.

Nakladnik je Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja

BDM, a tiskala ju je Franjevačka tiskara FRAM-ZIRAL iz Mostara.

Hrvatska pošta Mostar tu je obljetnicu popratila izdavanjem poštanske marke s fra Leovim li-kom, rad akademskog slikara fra Mirka Ćosića. �

NOVA MARKA HRVATSKE POŠTE MOSTAR – FRA LEO PETROVIĆ (1883. – 1945.)

Mostar, 3. siječnja 2009. (MI-RIAM) – U spomen na prvoga hercegovačkog franjevca doktora znanosti, Hrvatska pošta d.o.o. Mostar izdala je prigodnu poštan-sku marku, omotnicu prvoga dana i žig »Fra Leo Petrović«. Portret fra Lea Petrovića rad je fra Mirka Ćosića (1903. – 1967.), prvoga akademski obrazovanog slikara u zapadnoj Hercegovini, a marku je dizajnerski obradio Marin Musa.

Nominalne vrijednosti od 1,00 KM, tiskana je u arku od po de-vet maraka, a u optjecaj je pušte-na 15. studenoga 2008. Markica je urađena na poticaj Franjevačke knjižnice u Mostaru koju vodi fra Ante Marić, a tiskana je u tiskari Zrinski u Čakovcu.

Fra Leo Petrović, prvi herce-govački fratar doktor znanosti, svečano je promoviran u doktora teologije 15. studenoga 1908. u Fribourgu. Disertacija Disquisi-tio historica in originem usus slavi-

cae idiomatis in liturgia apud Slavos praecipue Chroatos tiskana mu je u Mostaru 1908. Posthumno je 1953. u Sarajevu tiskana njegova knjiga Kr’stiani cr’kve bos’nske – Kr-šćani bosanske crkve. Pisao je povije-sne studije i članke koje je tiskao u Kršćanskoj obitelji, kalendaru i li-stu Napredak, u Serafskom perivoju te drugdje. Istraživao je povijest Herceg Bosne, stećke, ostavštinu i djelovanje popova glagoljaša… Bio je dušobrižnički djelatan i istraživao povijest zajednice Her-cegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM u kojoj je, kao i u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, obnašao časne i visoke dužnosti.

Fra Leo Petrović rođen je 28. veljače 1883. Roditelji su mu bili Marijan i Anđa, r. Jurčić. Kršten je 6. ožujka 1883. u Klobuku. Osnovnu školu pohađao je u Ve-ljacima (1892. – 1895.), gimna-ziju na Širokom Brijegu (1896. – 1900.), bogosloviju u Mostaru

(1901. – 1904.) i Fribourgu u Švicarskoj (1904. – 1907.). U fra-njevački red stupio je 4. listopada 1900. na Humcu. Jednostavno je zavjetovan 4. listopada 1901., sve-čano 19. listopada 1904. Za sve-ćenika je zaređen u Fribourgu 30. srpnja 1905. Profesor je teologije u Mostaru (1907. – 1917.), žup-nik u Klobuku (1917. – 1919.), gvardijan i župnik u Mostaru (1919. – 1925.), profesor bogo-slovije u Mostaru (1925. – 1926.), bilježnik Biskupskog ordinarijata u Mostaru (1926. – 1934.), gene-ralni vikar biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske (1934. – 1942.), konzultor bisku-pija (1937. – 1943.), a 3. srpnja 1943. izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca. Parti-zani su ga sa šestoricom subraće 14. veljače 1945. uhitili u mostar-skom samostanu sv. Petra i Pavla, odveli, nakon toga mučili, ubili i ubacili u rijeku Neretvu. �

DOKTOR ZNANOSTI

Podsjetnik

6

S

p2009. 1

KRONIKA SAMOSTANA, REZIDENCIJA I KUĆA1

Fra Krešimir Pandžić, provincijal, naređuje bilježiti i sabirati sve podatke o stradanjima članova Provincije i vjernika.

Mnp. o. Krešimir Pandžić nared-bom od 2. XI. 1942. br. 858. naložio je, da svaki naš župnik i samostanski kroničari stalno, iz dana u dan, bilje-že i sabiru sve podatke o stradanjima naših članova i vjernika.

Istu je naredbu mnp. o. ex-provin-cial ponovio 22. III. 1943. br. 135. Tu je navedeno sve što treba bilježiti: 1. Što je koji naš član pretrpio i u čemu je stradao. 2. Štete na crkvama i ku-ćama uz približnu procjenu štete. 3. Koji su vjernici stradali: imena, dob, način mučenja, štete na blagu i inače na imetku. Tko je nasilja pravio, kao i obrana i njezin uspjeh.

Svaki župnik treba da zabilježi ime i prezime svakoga svoga župljanina koji je stradao izvan teritorija svoje župe. Treba također da ga provede i u svojim maticama umrlih. Ako se ne bude bilježio u svojoj župi, ostat će nezabilježen. Osobito treba posvetiti pažnju onima, koji su na raznim rati-štima ili na Planini poginuli.

Tko ne vidi, da su ovakve bilježke potrebne i važne? Mi to moramo smatrati kao vrlo potrebno i važno radi budućnosti naše i naših vjerni-ka.

Vjerujemo, da su neki radi stvarne nemogućnosti izostali i do sada nijesu poslali zatražene podatke. Vjerujemo i to, da neki nijesu uobće ni primili pozive Provincijalata od 2. XI. 1942., 22. III., 21. XI. i 8. XII. 1943. Svemu je uzrok smetnja na poštanskom saobraćaju.

Ponavljamo sve gornje naredbe i toplo preporučamo poštovanoj braći, da ih uzmu ozbiljno i točno ih provode. Gornje bilježke bit će nam vrlo potrebne i moglo bi nam biti žao, ako ih ne bismo činili. One će biti jedina vjerodostojna svjedočanstva za svaki slučaj. Stoga na bilježke od prošlih godina nastavite i u sliedećim godinama.

Preneseno iz časopisa Hercegovina franciscana, VI., Mostar, 1944., str. 22. �

1 Tekst je nelektoriran.

Podsjetnik

7

S

p2009.1

POSLANICA EPISKOPATA 24. OŽUJKA 1945.1

II. svj. rat bliži se kraju. Saveznici na Konferenciji na Jalti jamče stvaranje komu-nističke Jugoslavije i na hrvatskom tlu. Partizani haraju po hrvatskim zemljama.

Hrvatski biskupi ustaju u obranu Crkve i naroda.

1 Tekst je nelektoriran.

Predragi vjernici!

Kad god smo se u prošlosti mi, hrvatski katolički biskupi, obra-ćali Vama, svome duhovnom sta-du, činili smo to uvijek u zgoda-ma, koje duboko zasiecaju u život vaših duša. U ovim teškim ratnim prilikama nije nam bilo moguće dolaziti u dodir sa svojim vjerni-cima, da svagdje, u svakoj župi, na licu mjesta vidamo teške rane, od kojih krvare naši vjernici širom hrvatskih biskupija, Budući da se boli naših vjernika, ili bolje čita-vog hrvatskog naroda, povećava-ju iz dana u dan, i njihove brige za budućnost bivaju sve veće u moru neistina, laži i kleveta, što se sa svih strana smišljeno i proraču-nano siplju protiv našega naroda, Poslovni odbor Biskupskih Kon-ferencija kao zastupnik Čitavog Hrv. Kat. Episkopata smatrao je za svoju dužnost, da vama, svojim dragim vjernicima, upravi neko-liko riječi i da već sada raskrinka neke smišljene klevete i podvale, uperene protiv najsvetijih interesa Katoličke Crkve i Hrvatskog na-roda u kojemu ona djeluje.

Duboko osjećajući važnost vre-mena u kojemu živimo, i svijestni težke odgovornosti, koju nosimo pred sadašnjošću i budućnošću, pozivamo prije svega svoje vjerni-ke, da se još uže sjedine s nama u izpovijedanju prave vjere u Boga, kao začetnika, zakonodavca i svr-hodavca života, misleći u svim svojim djelima na bezsmrtno i

neprocjenjivo ćudoredno dosto-janstvo svakoga čovjeka, koje je danas gotovo podpuno prezreno.

Ujedinjeni s Nasljednikom sv. Petra, obećajemo kao i naši pra-djedovi u doba pape Agatona i Ivana VIII., da nas od sv. Stolice ne će rastaviti ni prostorna uda-ljenost, ni vlastite muke, ni krive optužbe neprijatelja Svete Crkve, pa došlo što mu drago.

Gledajući patnje, koje su zade-šavale Hrvatski narod u XX. sto-ljeću i koje su po-sljednih nekoliko godina dosegle bolnosti Jobovih rana, pozivamo sve ožalošćene, ponižene, uvrijeđene i izmrcva-rene, da ne klonu duhom prema

Bogu i bližnjemu.Pojavili su se lažni svjedoci,

koji nas optužuju, da su hrvat-ski katolički crkveni poglavari zajedno sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračuna-vanju u Hrvatskoj domovini. Ali ima svjedok, koji bolje vidi, a to je Bog, koji znade, što smo mi hr-vatski katolički biskupi sa svojim svećenstvom i sa svojim vjernici-ma učinili i kakve smo žrtve samo

posljednih dva-desetak godina dopridonosili, da u Hrvatskom na-rodu sačuvamo mir i djelotvor-

nu kršćansku ljubav. A to znade i cijela svjetska javnost. Miroljubi-

Churchil, Roosvelt i Staljin na kontroverznoj konferenciji na Jalti 1943.

Podsjetnik

8

S

p2009. 1

vost je bila osnovna crta hrvatske duše, koju su osobito od godine 1918., uz najveće poteškoće i s najvećom pomnjom uzgajali i na-glašavali i hrvatski svjetovni vođe, kao i hrvatski duhovni poglavari.

Ali naše su nastojanje lišava-li potpunih plodova, oni, koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogu-ćivali hrvatski pacifizam i tjerali Hrvatski narod u sve veći nemir i nezadovoljstvo. Hrvatska nedužna krv prolievala se u mnogim hrvat-skim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrijeme između dva rata.

Tamo je na sramotan način po-gažen najsvečaniji međunarodni ugovor, Konkordat, sklopljen iz-među Sv. Apostolske Stolice i biv-še Jugoslavije, pa su tako hrvatski katolici u svojim pravima ostav-ljeni na milost i nemilost vlasto-držaca, a da ne govorimo o svim isto tako sramotno pogaženim nagodbama, koje su bile skloplje-ne s predstavnicima Hrvatskog naroda. To je također dobro po-znato cijeloj svjetskoj javnosti.

Kada je pak i drugi svjetski rat pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao Hrvatski narod, jer nije imao ni-kakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijate-lji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima naviještajući zator i iztrebljenje našemu narodu. Poslije toga naš-li su se na žalost i među Hrvati-ma ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski bisku-pi su to uvijek odlučno pobijali i osuđivali, ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na primjer na Biskupskim Konferencijama god. 1941. digli svoj glas protiv

prekoračivanja nuždne samoo-brane i protiv nasilnika, nalazili se oni, gdje mu drago, zauzima-jući se za nedužne žrtve bez ra-zlike narodnosti i vjeroispovijesti. Uvijek smo našli načina, da svoje

prosvjede i zauzimanja dostavi-mo onamo, gdje smo držali, da će naši koraci najsigurnije pridonijeti ublaženju bijede, koja se bez naše krivnje srušila na hrvatsku zemlju.

O s u đ i v a -li smo struje, doktrine, bilo sa krajnje ljevice ili desnice, sugestije kao i pojedince, koji su polazili sa stanovišta, da smiju kršiti Božje zapovijedi i lišavati bližnjega nje-govih ljudskih prava, jer je možda druge narodnosti, rase ili staleža.

I danas tražimo jednaku zako-nitost za sve, pozivajući pojedin-ce, skupine i narode, da »ne vra-ćaju zla za zlo i psovke za psovke« (l Petr. 3 9).

Svoj poziv šaljemo i onima, koji su u posljednje vrijeme počeli su-stavnom promičbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedin-ce i skupine da pod izlikom suđe-nja »ratnim zločincima« smaknu

što veći broj Hrvata, osobito sve-ćenika i intelektualaca, dobrih ka-tolika lišavajući ih ne samo života, nego i njihova dobra glasa.

Svi zločinci s bilo koje strane neka budu potegnuti na odgo-vornost i kažnjeni prema njihovoj krivnji. Ali jasno je već unaprijed svim istinoljubivim i pravdoljubi-vim ljudima, da mržnja ne može tu krivnju prosuđivati ni svestra-no ni pravedno.

U izuzetnom slučaju, ako se koji zalutali svećenik ogriješio o prava svoga bližnjega, mi se ni-smo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog stale-ža.

Ali danas moramo najodluč-nije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustav-nog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke Crkve oduzeli im život protupravnim odsudama osnovanim na fiktivnim krivica-

ma.Nepri jatel j i

Kat. Crkve, a pristaše materi-jalističkog ko-munizma, koji je Hrvatski na-

rod plebiscitarno odbio (protivna tvrdnja bila bi mistifikacija svjet-ske javnosti), počeli su i u Hr-vatskoj domovini istrebljivanjem svećenstva i istaknutih najboljih vjernika prema svojem svijesnom programu. Njihova nepravda vidi se već po tome, što oni unaprijed optužuju sve biskupe, svećenike i redovničke pokrajine, da su »ratni zločinci«, a pojedinim nepoćud-nim osobama podmeću, da su one krive zlodjelima, koja su počinjena u ovom ili onom kraju. Međutim nitko živ u uljudbenom svijetu ne će moći odobriti tu unaprijed smi-

Komunistički vođa Josip Broz Tito ubrojen je među 10 najvećih zločinaca suvremene povijesti.

Podsjetnik

9

S

p2009.1

šljenu samovoljnu osnovu, niti će vjerovati, da bi hrvatski katolički biskupi, svećenici, da bi čitave crkvene pokrajine uglednih i po svem svijetu poznatih i priznatih katoličkih redova, muških i žen-skih, da bi tisuće katoličkih stara-ca, muževa, žena i djevojaka bili »ratni zločinci«, koji su zaslužili, da budu poubijani i da im imena budu vezana uz pokolje, o kojima nisu ni znali. Njihova mučenička smrt je trajna optužba onih, koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih ideja.

Hrvatski katolički biskupi voljni su, da svaki pojedini slučaj dadu prosuditi i ispitati točno ne samo od stranih crkvenih pred-stavnika nego i međunarodnih svjetovnih po-vjerenstava, pa se i na taj način može ustanovi-ti, da je optužba radi »ratnih zlo-činstava« samo izlika i sredstvo za istrebljenje onih ljudi, koji su po računu komunizma zapreka ostvarivanju njegovoga stranač-kog programa.

Radi toga će hrvatski katolič-ki biskupi imenovati posebni od-bor, koji će sve slučajeve ispitati, prikupiti sva dokazala, koja će se moći objektivnom međunarod-nom predstavništvu, kad god za-želi, predložiti, da se vidi na kojoj strani je istina i da se vidi, kako je laž postala sredstvom jedne ideo-logije, koja se bori za gospodstvo svijeta, makar je upravo iščezava-juća manjina u čitavom svijetu, a u katoličkoj Hrvatskoj ne pred-stavlja, možemo reći, nikoga.

Naglašavajući suverenost Ka-toličke Crkve u duhovnim pi-tanjima, priznajemo i svjetovnu

suverenost, pa kao što mi nosi-mo odgovornost za upravljanje Crkvom, tako i svjetovne oblasti odgovaraju za djelovanje na svom području. Hrvat-ski su katolički svećenici i vjerni-ci imali po nau-čavanju Crkve da daju uvijek Bogu Božje, a Hrvat-skom narodu, što je njegovo. Po-vijest svjedoči, da Hrvatski narod kroz cijelu svoju tisuću tristogo-dišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu, i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao

još jače naglaše-na i oživotvorena u vlastitoj drža-vi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskoga na-roda. Nitko pre-ma tome nema prava optuživati

bilo kojega građanina Hrvatske države, pa ni hrvatske biskupe za to što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjem i po ljudskim zakonima.

Hrvatski katolički biskupi su sa svoje strane učinili sve, što je bilo u njihovoj moći, da se u Hrvatskoj državi svuda provede prava zakonitost prema načelu: Iustitia fundamentum regnorum; zakonitost prema svima, bez ob-zira na rasu, narodnost, vjeru ili stalež.

Predragi vjernici!Ulazimo u Veliki Tjedan, spo-

men muke Gospodina našega Isusa Krista. I čitavo čovječan-stvo proživljava danas svoj Veliki

Tjedan. Kakve nas misli u tom Velikom Tjednu moraju obuzi-mati, uči nas Vječna Istina i Lju-bav: Božanski Spasitelj Isus Krist.

Onima, koji su Ga razapeli na križ svojim laž-nim optužbama, odgovorio je sa križa na Veli-ki Petak: »Oče,

oprosti, jer ne znaju, što čine«. Znamo, da danas krvare tisuće hr-vatskih srdaca. Pa ipak moramo, da doviknemo danas svima tima ranjenim srcima: »Tko želi biti učenik Kristov, taj se mora ravna-ti njegovim duhom. A duh njegov progovara kroz prava ljudska srca isto, što je rekao na križu svojim neprijateljima: „Oče oprosti im, jer ne znaju, što čine.“«

Na koncu Vas, kao Vaši du-hovni pastiri pozivljemo, da izbje-gavajući najpomnije sve, što nije u skladu sa zakonom Božjim, puni pouzdanja u Božje Milosrđe i Božju Providnost ustrajete vjerno uz Sv. Crkvu, dok Gospodin stiša ovu strašnu oluju u svijetu i udije-li čitavom čovječanstvu i našemu ispaćenom narodu svoj sveti mir. Neka Vas sve blagoslovi Svemo-gući Bog Otac Sin i Duh Sveti. Za poslovni odbor Predsjedništva za Bisk. Konferenciju:

U Zagrebu, dne 24. ožujka 1945.

dr. Alojzije Stepinac, ndb. zgbčki i predsj. bisk. Konferencije

dr. Ivan Šarić, ndb. vrh bosanskifra Jozo Garić, biskup banjalučki

dr. Antun Akšamović, biskup i apost. administrator đakovački

dr. Janko Šimrak, biskup križevački

Preneseno iz knjige: Lucijan Kor-dić, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, Ziral, Chicago, 1988., str. 58. – 62. �

10

S

p2009. 1

Povijesne okolnosti

U SPOMEN: + Ante Brkić (1929. – 2006.)

»Ne žalim batine, izgubljenu godinu, mučenja, jer sam govorio istinu o nevino pogubljenim profesorima-franjevcima i još i danas u duši ponavljam riječi pjesme

Tvrtka Jelčića Mrtvima koji žive, a one glase: Oni nisu mrtvi, u nama žive, s nama se i

danas bore, govore, dozivaju,... vole«.

� Piše: don Damjan Raguž

Ante Brkić rođen je 4. srpnja 1929. u Stubici, župa Studenci, a umro je 17. veljače 2006. u Petri-nji. Četiri razreda niže gimnazije s malom maturom završio je u Fra-njevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Tu je zarobljen 7. veljače 1945. kada su partizani poubijali sve zatočene franjevce.

Školske godine 1945./46. po-šao je u V. razred muške realne gimnazije u Mostaru. U mjesecu listopadu 1945. susreo se s dr. fra Bonicijem Rupčićem koji ga je pi-tao ima li hrabrosti napisati neku crticu iz života đaka i profesora u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Ante je bio iznenađen, zatečen, uzbuđen i u teškoj dilemi: ako napiše istinu, u zatvor će, ako odbije, ne bi bio dostojan spomenuti ime široko-brijeških mučenika.

Kao svjedok tadašnjih ratnih zbivanja, Ante je napisao opširno izvješće koje je naslovio Široki Bri-jeg u vrtlogu II. svj. rata. Cilj mu je bio poreći OZNINE tvrdnje da je u širokobriješkoj gimnaziji posto-jala organizacija ustaške mlade-ži, da je Široki Brijeg bio ustaški logor te da su fratri imali oružje i pucali na partizane za vrijeme borbi.

Ubrzo nakon toga Ante je uhićen, podvrgnut strašnim tor-turama u zloglasnoj Ćelovini u Mostaru. Trebalo ga je prisiliti da opozove sve što je napisao. No, ostao je dosljedan svom izvješću pa je osuđen na višemjesečnu kaznu zatvora zbog navodno po-činjenog kaznenog djela neprija-teljske propagande. Istodobno je izbačen i iz škole uz zabranu na-stavka daljnjeg školovanja u svim srednjim školama u Mostaru pa

je morao ponavljati V. razred i završiti ga u Sarajevu. U jednom svom kratkom životopisu Ante kaže: »Ne žalim batine, izgublje-nu godinu, mučenja, jer sam go-vorio istinu o nevino pogubljenim profesorima-franjevcima i još i da-nas u duši ponavljam riječi pjesme Tvrtka Jelčića Mrtvima koji žive, a one glase: Oni nisu mrtvi, u nama žive, s nama se i danas bore, govore, dozivaju,... vole.«

Ipak, Ante je VI. i VII. ra-zred gimnazije završio u Mostaru. Koncem studenoga 1949. na jed-nom skupu đaka, kako je to bio običaj, oštrim je riječima osudio getoizaciju Hercegovine. Naime, nijedan đak iz He r c egov in e , ako je bio hrvat-ske narodnosti, nije mogao do-biti stipendiju dok su je drugi dobivali bez po-teškoća. Osim toga, OZNA je često pretresala njihove stanove tražeći bilo što sumnjivo da bi im se sudilo. Od-mah nakon toga Ante je s još pe-toricom uhićen, pretučen i osuđen na višemjesečnu kaznu zatvora zbog, navodno, iznošenja lažnih i alarmantnih vijesti koje izazivaju uznemirenost građana i ugroža-vaju javni red i mir. Tada je na dvije godine zatvora osuđen i Vla-dimir Vasilj, kasnije svećenik isu-sovac. Ante je izgubio i tu školsku godinu. Nakon izlaska iz zatvora početkom mjeseca lipnja 1950., ponovno se prihvatio knjige i koncem mjeseca kolovoza 1950. uspješno je položio VIII. razred i veliku maturu. Već iste godine, školske 1950./51., u Zagrebu se

kao izvanredni student upisao na Pravni fakultet te je dvije godine radio i studirao.

Posljednju godinu studija bio je stipendist bivšega NOK-a Pe-trinja, a diplomirao je u svibnju 1955. Jedno je vrijeme radio kao pravnik u upravi, a potom prešao u Petrinju gdje je postao sudač-kim vježbenikom na općinskom sudu. Nakon položenoga pravnog ispita postaje sucem, a potom i predsjednikom petrinjskog općin-skog suda. Jasno je da nakon ova-kvoga mučeničkog života i nakon svjedočenja o istinitosti događanja na Širokom Brijegu, Ante nikada nije bio član Saveza komunista.

Po strani nije ostao ni 1971. Naprotiv, ak-tivno je radio na osnivanju ogran-ka Matice hrvat-ske u Petrinji. Za zasluge u Domo-vinskom ratu od-likovan je Redom hrvatskog plete-ra i Spomenicom domovinske za-

hvalnosti. Bio je član Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.

»Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo izlažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na ne-besima!« (Mt 5, 11 - 12).

Uvjereni smo da će dobri Bog – pravedan sudac – nagraditi na-šega Antu za junačko svjedočenje i mukotrpan život te borbu za krst časni i slobodu zlatnu, a nama ostaje poruka da slijedimo ovakve primjere drage nam kršne Herce-govine i hrvatskoga naroda.

Preneseno iz časopisa Povezanost, XI., 22, Studenci, prosinac 2007.,

str. 84. – 85. �

Stratišta

11

S

p2009.1

PARTIZANI I FRANJEVAČKI SAMOSTAN U MOSTARU 1945.

Fra Gaudencije Ivančić svjedok je iz prve ruke. Sreća da je imao smjelosti opisati neke događaje tijekom II. svj. rata i poraća. Njegove bilješke sačuvane su unatoč

svakodnevnoj opasnosti od UDBE.

� Piše: fra Gaudencije Ivančićje odgovorio da je tako, tj. polovi-ca otprilike pobjegla. Onda je re-kao oficir da ostanemo u zbornici do sutra. Provincijal ga je upitao bi li se to moglo prije svršiti pa da budemo slobodni. Bili smo u po-drumu 7 dana, nijesmo izlazili na zrak, trebali bismo što prije izići, nadodao je provincijal. Oficir je rekao: »Dobro!« Sada nas je sve popisao po imenu i prezimenu. Provincijal mu je kazivao. Zatim je oficir naredio da mi ostanemo u zbornici a on da će se vratiti za dva sata. S nama je ostavio kao čuvara vojnika sa mitraljezom. Vojnik je imao opanke sa dugim kljunom. Sigurno iz istočne Hercegovine. Ovaj oficir i njegov drug – isto oficir – otišli su. Vratili su se po-slije zalaska sunca. Kad su došli prozivali su nas po redu. Neke su pustili da idu na večeru a neke su zadržali. Ostalo ih je u zbornici devet. To su: Fra Leo Dr. Petrović provincijal, Fra Grgo Vasilj gvar-dijan, Fra Jozo Bencun, Fra Rafo Prusina, Fra Brno Smoljan, Fra Kažimir Bebek, Fra Nenad Pehar, Fra Zlatko Sivrić, Fra Darinko Br-

kić. Jedan je oficir ostao s njima u zbornici. Njih 9 poveo je sa so-bom. Tvrdio je da su oni bježali pred N.O.V. Fra Zlatko je izvadio iz džepa pismo i rekao im da pro-čitaju i da će se uvjeriti da on i fra Darinko nijesu bježali pred njima. Pismo je bilo od OZN-e. Zapravo to je bila propusnica za fra Zlatka i Darinka od OZN-e. Propusnica je dozvoljavala fra Zlatku i Darinku da mogu prijeći na partizanski te-ritorij. Bojali su se u Mostaru veli-kih borba pa su htjeli izbjeći. Pro-pusnice im je izvadio fra Zlatkov prijatelj »Ćakan« Zovko. Zlatko je najprije ugovorio sa mnom pre-laz na partizanski teritorij. Poslije je zaboravio na me i ugovorio sa Darinkom. Sreća! Kad je prošetao oficir, upitao je tko im je to dao.

»Pročitajte«, od-govorili su oni. Na to im je re-kao da idu dolje k nama. Mi smo bili na večeri. S nama je bio dru-gi oficir. Sjeli smo

ga na provincijalovo mjesto. Prije nego je sjeo rekao nam je da će oni njih zatvoriti i ispitati. Nas je to malo obradovalo. Sjeli smo nakon molitve i večerali. Za večeru smo

Naslovnica rukopisa fra Gaudencija Ivančića.

1945. 14. II. osvojen je Mo-star. Švabe i ustaše povukli su se dalje prema sjeveru. Mi fratri u mostarskom samostanu bili smo oko 7 dana u podrumu, zapra-vo u refektoriju. Na 14. II. iziš-li smo jer je prestala pucnjava sa osvojenjem Mostara. Partizanski odredi došli su u samostan prije zalaska sunca. Mi smo naložili va-tru u zbornici i grijali se. Došao je k nama jedan oficir. Pitao je da li smo svi tu? Provincijal Dr. Fra Leo Petrović odgovorio je da je-smo. Oficir je upitao koliko nas je pobjeglo i odmah je nadodao: »Si-gurno, polovica!« Provincijal mu

Stratišta

12

2009.1S

p

imali samo gustu čorbu od graha i kiseli kupus na salatu. Ja sam nosio jelo okolo. Taj oficir reče da voli kupus na salatu. Ja sam mu rekao da uzme koliko god može jer kupusa imamo dosta. Poslije naše večere otišao je onaj oficir i doveo je sedam vojnika na večeru. Ja sam ih poslužio s istim jelom. Kad su večerali otišli su gore. Ta dva oficira i sedam vojnika odveli su sada 7 gore spomenutih frata-ra. Kao sigurno može se uzeti da su ih odveli na Neretvu od sta-rog mosta do Čekrka – i tamo ih ubili i u Neretvu bacili. Seljaci su pos lije nekoliko vremena pripovi-jedali da je Neretva izbacila tije-lo jednoga fratra. Po opisivanju i kazivanju to bi bio fra Rafo Pru-sina. Govorilo se je da su seljaci tijelo zakopali negdje na Bišću. I k meni je dolazila jedna djevojka i rekla mi je da je Neretva izbaci-la tijelo jednog fratra. To bi imalo biti negdje ispod Starog mosta. Rekao sam joj da ode vidjeti ali se nije vratila. To je bilo nekoliko dana iza pogibije. Poslije naše ve-čere s onim oficirom – kažu da se je zvao Branko Popadić – i poslije večere onih 7 vojnika mi smo raz-govarali o sudbini one sedmorice. Većina nas je mislila, da ih neće odmah ubiti. On nam je izjavio prije početka večere, da će ih za-tvoriti i ispitati. Sjećam se pak da je fra Zlatko rekao i tvrdio da je sto po sto sigurno da će ih ubiti. Možda je on iz razgovora s njima zaključio prije nego su otpustili njega i fra Darinka.

Sutra nakon te sudbonosne noći otišli smo fra Pavo Dragiće-vić i ja na mjesnu komandu, koja je bila u Cernici, u činovničkoj zadruzi. Komandant je bio neki musliman. Fra Pavo i ja rekli smo

mu zašto smo došli; fratri su nai-me bili odvedeni. Fra Pavo je sva-koga rekao po imenu i prezimenu i on je zapisao. Rekao je da će se interesirati i da će onda javiti. Ali sve je to bilo uzalud. Ništa nije javljao. Mi smo tada htjeli otići i na mjesnu OZN-u. Ipak smo od-lučili ne ići, jer smo se bojali i za sebe.

Vojska je brzo unišla u samo-stan. Pred crkvom su bili tenko-vi. Narod je imao strah ići i u cr-kvu. Crkva je bila bombardirana. Glavna lađa – krov – bila je sru-šena. Prizemlje i klerikat u samo-stanu zaposjela je vojska. Ne znam koliko ih je bilo. No meni je rekao oficir da mu pri-pravimo mjesto za 300 (trista) vojnika. Rekao mi je da sve stvari u klerikatu smje-stim u jednu sobu. Prenijeli smo krevete i drugo u jednu učionicu. Rekao je da zaključamo i da uzme-mo ključ. Tako je i bilo. Sutradan došao sam i našao vrata obijena. Potužio sam se starešini vojske. Rekao mi da opet vrata nekako zaključam. Zaključao sam, ali kad sam drugi put došao, vrata su bila

probijena. Sve stvari razbacane, prevrnute a ne znam što je odne-šeno jer je bilo mnogo stvari. Nije-sam više ni zatvarao. Vidio sam, da je beskorisno. Vojska je bila sedam, osam dana u samostanu. Kad je ova vojska s tenkovima pošla – kažu – za osvajanje Tr-sta, odnijeli su nam radioaparat iz zbornice. Radio je bio vrlo dobar. Onog jutra, kad su pošli zaklali su nam sva krmenja (6-7 komada) i odnijeli. Ona vojska koja je bila u Mostaru i njezini upravitelji digli su nam sve namirnice, brašno, vino i dr. Provincijal, Dr. Fra Leo Petrović skupljao je u arhivu ratne namirnice za potrebe bogoslova iza završetka rata. Sve su to otje-rali i zaplijenili. Mi smo oskudije-vali ali je provincijal to ipak čuvao jer je znao da će iza rata biti teško nabaviti. Ni najmanje se nije na-dao, daće tako biti.

Mi smo ipak uspjeli sakriti nešto mesa i žita za sebe. Bilo je to na protivnoj strani samostana – kod kuhinje.

Nekoliko dana iza pogibije fratara bio nam je uvečer opkoljen samostan. Samostan je na glav-

nim vratima bio zaključan. I zvo-no na ulaznim vratima zazvo-nilo je. Fratri su se bili prestrašili

jer su se bojali opet zla. Nijesmo odmah pošli, da otvorimo vrata. Bili smo se skupili, iako ne svi, u sobi pokojnog fra Ilije Rozića, koji je bio bolestan. I što smo mi više oklijevali, tim je žešće i če-šće zvonilo na ulaznim vratima. Onda sam ja rekao fra Krsti Ra-vliću da moramo ići otvoriti, jer što dulje budemo čekali može biti još gore. Svjetla u samostanu nije

Ubijeni provincijal fra Leo Petrović.

Stratišta

13

S

p2009.1

bilo. Iskidana je električna žica od bombardiranja. Tim je teže bilo. Ja sam još prije nabavio mali fe-njerić. Njega smo ponijeli i otišli smo na kapiju. Viču izvana, da otvorimo. No ključa nije bilo u vratima. Rekli smo da nije uz nas ključ pa da idu na sporedna vrata od kleričke bašče. I mi smo pošli kroz klaustar na ona vrata. Kad smo se približili k vratima, opazili smo vojnika na vratima s nape-tom puškom prema nama. Ja sam zavikao: »Ajde unutra!« Vojnik je stupio unutra držeći jednako napetu pušku. Idući dalje morali smo mu otvoriti sobu po sobu i on je stalno držao pušku na gotovs. Tako smo obašli sve pa i podrum. Kad smo došli u zbornicu, tu smo našli fra Pavu Dragićevića i fra Antu Jelavića. Očito je bilo da su bili vrlo preplašeni. Partizan je, što je nosio pušku, upitao: »Zašto se boje?« »Boje se Vas«, odgovo-rio sam. »Vi ste došli u noći i to s puškama.« Onda je pitao gdje smo ustaše sakrili. Mi smo rekli da kod nas nema ustaša i da mogu radi toga biti mirni (netko im to slagao). Otišli su iza toga. Fratre nijesmo mogli sada lako skupiti. Preplašeni posakrivali su se. Fra Darinko je išao nad Lurdsku špi-lju i tu čučao. Fra Zlatko Sivrić pokrio se nekom daskom u nuž-niku, itd. Nakon izvjesnog vre-mena skupili smo se svi zajedno u zbornici. Bilo je i veselja i straha i pričanja.

Ne znam koliko je dana prošlo i opet su došli i opkolili samostan. Bila je nedjelja. Narod je išao u crkvu. Vojnik je pretresao prosto-rije samostana. Nije ništa našao. Kad je došao na šišu, namjerio se je na sitni luk, što su nam donijeli ljudi iz Rodoča i Jasenice. »To ste vi sigurno odnijeli od Srba u Ba-

ćevićima«, rekne vojnik partizan. »Ne, to su nam dali naši katolici iz Jasenice i Rodoča.« Otišli su iza kraćeg vremena.

Fra Mato Čuturić upravljao je u to vrijeme provincijom. Provin-cijal je ubijen a kustos fra Ignacije ostao je u Zagrebu. Fra Mato je bio slab, bolestan na srcu. On je radio što je mogao u to vrijeme. Išao sam s njim na Vojnu koman-du jedanput ili dvaput. Šef vojnog suda bio je Čedo Miović. Razgo-varali smo s njime. Optuživali su nas. Koliko je bilo moguće rašči-

šćavali smo stvari. Bilo je i kori-sti koliko-toliko od tih veza. Fra Mato je umro naglo. Toga dana opet je bio pretres u samostanu. Najviše su pretresali fra Krstu Ra-vlića. Optuživali su ga radi veze sa škriparima. Kapetan Lovro Ko-vačević vodio je također premeta-činu. Došao sam u fra Jerke Bora-sa sobu i tu nađem L. Kovačevića. Fra Jerko mi rekne da sjednem. I njemu je lakše kad smo dvojica. Da bude što više zaoštrenje iz-među nas i njih Lovre rekne: »Mi ništa nemamo zajedničko«. Ja mu

Bombardirana franjevačka crkva u Mostaru, 1945.

Stratišta

14

2009.1S

p

odgovorim da imamo mi velikih stvari, koje su nam zajedničke. Upitam ga: »Jeste li vi za slobodu savjesti?« Znao sam, da to stoji u nacrtu Ustava kojega sam imao u džepu. Malo se je promislio i odgo-vorio, da jesu za slobodu savjesti. Nije smio drukčije ni odgovoriti, jer to stoji u Ustavu. Onda mu ja reknem: »Eto, i mi smo za slobo-du savjesti«. Kažem mu dalje, da je to jedna velika daska na kojoj zajedno stojimo. Šutio je. Upitam ga dalje: »Da li ste Vi za slobo-du vjeroispovije-sti?« Zamisli se malo, pa rekne, da jesu. I to je stajalo u Ustavu pa nije smio reći da nijesu. Onda mu reknem, da je to druga velika daska na kojoj zajednički stojimo. Onda rekne: »Ne mogu ja s tobom, ti si učeni-ji.« Ja mu odgovorim da se tu ne radi samo o učenosti nego o istini. Sad je atmosfera bila već drukčija. Bio je blaži. I poslije, kad sam do-lazio k njemu i kod pretresa moje sobe i hapšenja nikada se nije po-kazao onako otporan. Fra Krsto je toga dana odveden u zatvor. Vrlo teška situacija u samostanu. Isto-ga dana fra Mate Čuturić na mr-tvačkom odru a fra Krsto u zatvor. Fra Mato je upravljao privremeno provincijom a fra Krsto je zamje-njivao gvardijana. K tome pretres i stalno nadziranje. Fra Matu je zamjenio fra Marijan Zubac.

Iza izvjesnog vremena počeli su održavati u samostanu tečaje-ve za knjigovodstvo. Jedan tečaj trajao je 6 mjeseci. Izmjenilo se više tečajeva. U tečajevima bili su i momci i djevojke. Upravitelj tečajeva bio je ing. Đikić N. On ih je formirao i u antireligioznom duhu. Jedna kat. djevojka, čini mi se od Bugojna, rekla je fra Kreši

Jukiću, da im je Đikić rekao da neće mirovati oni, dok ne vide zadnjeg kralja da visi na crijeva zadnjeg fratra. Jedan put je Đi-kić razgovarao s fra Marijanom na hodniku. Među ostalim rekne fra Marijanu, da je njihova (partizan-ska) zemlja a Vaše nebo. Fra Ma-rijan mu rekne da je naše Nebo jer imamo dušu a naša je i zemlja jer imamo tijelo. Ništa nije na to odgovorio.

Među tečajcima bilo je vrlo dobrih osoba. No bilo je i takvih

koji su plamtili mržnjom prema svećenicima. Ja sam više puta

razgovarao s njima. Tako sam više puta razgovarao i s nekim Srbi-nom, po imenu Gojko ... On mi je jedan put iskreno otkrio svoje mi-šljenje o fratrima. On reče, da ni-kada ništa nije dobro čuo o nama i sve što je čuo, to je bilo zlo. »I kad bi vas tkokod ubio«, nastavio je on, »meni bi bilo pri duši tako, kao da je ubio životinju.« I da pre-ma nama nije imao nikakva dobra osjećaja. Nakon što je s nama raz-govarao i motrio nas u samosta-nu, kaže, da je potpuno promije-nio svoje mišljenje o nama. Kaže, da bi mu bilo žao, kad bi nam ma tko, škodio ili zlo učinio a pogoto-vo da nam on sa svoje strane ne bi nikad ništa zla učinio. Ovaj Srbin Gojko ... sudjelovao je u osvajanju Mostara. Imao je brata kapetana po imenu Nikola ... u OZN-i. S njime sam više puta razgovarao pa i u njegovu stanu. Ja sam na ulici dva puta prošao blizu pokraj njega. I prigovorio mi je, da mu nijesam htio dati nikakav znak pozdrava. Odgovorio sam da ga nijesam vidio ni prvi ni drugi put. »Ja bih pozdravio najvišeg nepri-jatelja«, odgovorio sam mu, »kad

bi me on pozdravio«. Ipak se vidi, da i on i brat mu Gojko nijesu bili loša srca, pogotovo, ako se uzme u obzir, da je u to vrijeme vladala velika mržnja na svećenstvo.

U Mostaru bila je velika bor-ba za prostorije u samostanu. Išli smo za tim da sačuvamo pojednu sobicu za svakoga od nas i ono još najnužnije. Nijesam bio kod kuće i kad sam došao, rekoše mi da su neki od vlasti (čini mi se oficiri) dolazili i da su uzeli sve sobe osim južnog krila. Dapače rekoše, da je tajnik provincije Bonicije i fra Pijo pristali na to ili potpisali. Otišao sam na općinu, izvjestio presjed-nika općine Srbina Tabak i rekao mu da je ta odredba nemoguća. Razložio sam mu svoje mišljenje. On je rekao da on ne može to sam opozvati. Rekli su mi da ja dođem sutra na sjednicu. Došao sam su-tradan u općinu (u hotel Neretvi). Bio je Tabak i još dvojica oficira. Razložio sam im svoje mišljenje. Oni su nastojali, da moje izlaga-nje obeskrijepe ali konačno su opozvali odredbu. Mi smo fratri ostali stalno u istočnom krilu sa-mostana. Tu smo imali svaki svoju sobicu.

Bilo je i kasnije pokušaja da nas dvojicu stave u jednu sobicu. Dokazivali su time, što i njihovi tečajci stanuju po dvojica ili više u jednoj sobi. Rekao sam im da je drugo tečajac, a drugo jedan sve-ćenik koji duge godine radi i sve ima u jednoj sobici. Tečajac ima sa sobom koji prisvlak i to mu je sve uglavnom. Uspjeli smo ih i od toga odvratiti. Opet je došao jedan (ili više) oficir da nam uzme kuhi-nju i barem pola refektorijuma. Ja sam ga uvjeravao, da mi nemamo na drugom mjestu kuhinje. Na istom šparhetu ne možemo dva različna ručka ili večeru gotovi-

Stratišta

15

S

p2009.1

ti. Ponudio sam im da zajedno, u istim loncima gotovimo. Mi smo ostali bez masti i ostalih potrep-ština a vojska uvijek sebi nađe. Oni su to vidjeli pa nijesu htjeli nikako u zajednicu. Konačno su odustali. Nama je bilo drago.

Htjeli su nam oduzeti i kle-ričku bašču do puta. To su mislili pretvoriti u park. Dokazivao sam im da to treba nama. Rekao sam im, da imamo starih ljudi, koji trebaju čista zraka i ponešto šet-nje. To im je jedino mjesto. No nijesu odustajali od namjere. Re-kli su nam, da dođemo u općinu na sjednicu. Otišli smo ja i fra Smiljan. Radi nama nepoznatih razloga nijesu došli na sjednicu. Mi smo rekli da nam jave ako nas budu trebali. Nijesu nam javljali i ostalo je pri starome.

Borba je bila i za vjeronauk. Mene su pozvali jednoga dana da dođem u Preparandiju na vjero-nauk. Otišao sam. Đacima je bilo vrlo drago što sam došao. Đaci su razgovarali živo i interesirali se za sve postavljajući razna pitanja. U školi su naravno napadali vjeru i što je s time u vezi. Kod đaka je tim jači bio interes za vjeru. Za-nimljivo je, da je odmah poslije podne istoga dana direktor Šišić – inače moj kolega i mogu reći donekle i prijatelj jer smo zajed-no radili u Preparandiji više go-dina – poslao meni pismo, u ko-jem mi piše da sastavim program za vjeronauk i da ga pošaljem, te kad se odobri, da ću onda moći predavati u Preparandiji. Ja sam sastavio program odmah poslije podne i poslao ga. Međutim ni-kada nisam dobio odgovora na to. To sam i predmjevao. Kasnije su mi rekli đaci da im je rečeno, da vjeronauka neće biti u školi nego u crkvi. Ja sam počeo održavati

vjeronauk u crkvi ali đaci su mi rekli da im se prijeti, tko bude po-hađao vjeronauk. Ja sam đacima dokazivao, da je odobreno u crkvi pohađanje vjeronauka. No teško ih je bilo osloboditi straha kad oni čuju prijetnje na svoje uši. Neki su ipak dolazili do kraja školske go-dine iako u bojazni. Neki su đaci kasnije dolazili i privatno te se vrlo interesirali kako bi se mogli oduprijeti i pobiti ono, što se je u školi iznosilo protiv vjere. Bilježili su i iznosili u školi protiv napa-da na vjeru. To je dovelo dotle da su Magdaleni Kupek i još dvjema koje su stanovale u Sirotištu rekli da moraju ići ili iz Preparandije ili iz Sirotišta. I one su radije ostavile Preparandiju. Magdalena je po-stala č. sestra. Sljedeće godine ni-jesu đaci nigdje imali vjeronauk. U crkvu nijesu od straha smjeli, a u školi ga nije bilo.

Ne znam, koliko je prošlo vre-mena pa su opet izdali naredbu, da će u školi biti vjeronauk za one koji hoće. Direktor gimnazije to im je potvrdio. Najprije mi je re-čeno, da u gimnaziji nema mjesta za održavanje vjeronauka. Poslije podne, kazali su da imaju preda-vanja a i navečer neka večernja predavanja. Zatim mi je rečeno, da treba provesti glasanje među đacima. Urgirao sam u gimnaziji nekoliko puta da provedu glasa-nje. Marko Vego, bivši fratar po-stao je direktor gimnazije. I k nje-mu sam išao. On mi je rekao da nije za me zgodno da držim vje-ronauk u školi. Nabacio je misao, da bi me mogao netko optužiti. Ja sam mu predložio, da on bude svaki put na vjeronauku i da prati hoću li ja o politici govoriti na vje-

ronauku. On je to odbio. Rastu-mačio sam to tako, da njemu ne bi bilo zgodno – a ja sam mu preda-vao u gimnaziji u Š. Brijegu – da mene optuži a s druge strane da bi mu zamjerili, ako ja budem mirno predavao. Stalno je otezano s gla-sanjem. Nekoliko bi razreda upi-tali pa bi prestali i tako su otegli do pred kraj školske godine. Naši su se đaci (katolici) javljali u veli-kom broju za vjeronauk. Bilo ih je koji iz straha nijesu htjeli, osobito oni pred maturom. Urgirao sam više puta i kod oblasnog odsjeka za prosvjetu. Tamo je bio šef mu-

sliman čini mi se Đikić (Osman?) učitelj. Ja sam im bio i dodijao sa svojim urgira-njem. Fra Petar

Bakula donio mi je jedan put po-ruku, da će me zatvoriti, ako bu-dem i dalje ovako dolazio. Ja sam lično držao da oni neće dozvoliti u školi vjeronauk. Htio sam ipak tražiti ono što je naređeno. Đikića sam jedan put vraćajući se iz nje-gove kancelarije sreo pred bivšom našom tiskarom. Reknem mu da sam njega tražio radi vjeronau-ka. Sada mi otvoreno reče, da oni neće dozvoliti, da mi u školi dje-cu učimo, da treba umrijeti ako je potreba za vjeru i Crkvu. Ja mu reknem, da mi samo izlažemo kat. nauku a svakom ostavljamo potpunu slobodu u odlučivanju. I meni je više dosadilo okolo hoda-ti pa sam odlučio ne ići više radi vjeronauka. U osnovne škole na Vrelu, Rodoču i Jasenici dozvolili su da idemo. Ja sam išao na Vrelo, fra Bonicije na Rodoč, a fra Pio u Jasenice. To je bilo školske godi-ne 1948/49. Godine 1949. sva tri smo bili zatvoreni i naravno vjero-nauk je prestao.

Stratišta

16

2009.1S

p

Časne ss. Milosrdnice pou-čavale su djecu za prvu pričest i krizmu u 1945. g. Održavale su vjeronauk u prizemnim sobama samostana. U crkvi nijesu mogli, jer je glavna lađa bila bombardi-rana i daske su visile s krova pa su se mogle svaki čas dolje srušiti. Nakon nekoliko vremena reko-še mi čč. sestre, da se govori po ulici da će ih zatvoriti, jer da nije slobodno poučavati vjeronauk u samostanu. Dozvoljeno je, kažu, samo u crkvi. Ja sam im rekao da se ne boje i da mirno pouča-vaju a da ću voditi brigu. Nakon nekoliko dana opet su čč. sestre upozorile, da se po ulici govori da će ih radi toga zatvoriti. Ja sam

sada otišao na Oblasni odbor. Na-šao sam Mladena Spuževića, sina dr. Cvitana Spuževića. On je bio šef unutarnjih poslova Oblasnog odbora. Rekao sam mu o čemu se radi. On je rekao: »Doga ti pou-čavaj (vjeronauk) gdje god hoćeš. Ali za svaki slučaj, upitat ćemo Salku Nazečića.« Salko je bio pro-fesor i šef prosvjete u Oblasnom odboru. Otišao sam do Salke. On je dao negativan odgovor, naime, da se ne smije nigdje poučava-ti nego u crkvi. – Kolika razlika među njim i Mladenom. – Ja sam rekao Salki, da ne možemo pou-čavati u crkvi, jer je crkva bom-bardirana i da daske vise odozgo s krova pa ako daska pane i ubije

dijete, onda da će nas svećenike optuživati. Pregovarali smo ne-koliko vremena a on onda rekne, da on sam ne može to dozvoliti. Rekne, da će sazvati Oblasni od-bor i da će pretresti to pitanje. Mi ćemo dotle predavati vjeronauk u samostanu, reknem mu ja. Pa do-bro, odgovori on. Zaključak nam saopćite rekoh mu. Otišao sam i vjeronauk su čč. sestre i dalje po-učavale u prizemlju samostana. Odgovor uopće nije došao.

Ulomak iz rukopisa Adnotationes historicae,

Riznica Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i

65 subraće« �

ZAPIS S ISKOPAVANJA POSMRTNIH OSTATAKA U MASOVNIM GROBNICAMA U VRGORCU

11. – 17. listopada 2008.Izvan dosega znatiželjnih pogleda, u škrtim dalmatinskim vrtačama, partizani su

dovršili svoje krvave namjere. Otkopali smo šest tijela.

� Piše: fra Miljenko Stojić

11. listopada 2008.Osvanuo je lijep i sunčan dan

što je malo neobično za ovo doba godine. Na Humcu su se u 7.30 okupili fra Miljenko Stojić, vice-postulator, fra Ante Marić, koji će u ime Vicepostulature voditi po-stupak iskapanja, fra Vinko Mi-kulić, pomagač, Tihomir Glavaš, arheolog te grobari Ivo Milićević i Ivica Milišić. U dva smo vozila krenuli prema Vrgorcu, nadomak zaselka Kotezi. Prema pričanjima mještana, tu je ubijen i pokopan fra Maksimilijan Jurčić, a u nepo- Pogled s lokaliteta masovnih grobnica na okolinu.

Stratišta

17

S

p2009.1

srednoj blizini i nekoliko Ljubu-šaka. Cilj nam je otkriti istinu i potvrditi priče.

Nešto iza 8 sati pred župnom kućom u Vrgorcu dočekali su nas župnik fra Petar Vrljičak i gosp. Boro Erceg koji će nam pokaza-ti stratište o kojemu je kao dijete slušao od svoje još živuće majke. Zapamtio je kako je napominjala da su tu pokopani neki fratri i da se uvijek pomoli kad tuda prođe.

Samo mjesto partizanskog zlo-čina smješteno je lijevo i desno od poljskog puta kojim su Vrgor-čani silazili u nekad obrađivano polje. Sada je sve, kao i sam put, zaraslo u šikaru. Grobari su izu-zetno marljivo radili. Najprije je otkopavano mjesto s lijeve strane puta, gledajući od Vrgorca prema polju i novoj trasi autoceste Za-greb – Dubrovnik. Teren je bio vrlo težak. Osim što je sve zara-slo u šikaru, sve je puno kamena. Naime, to su dalmatinski škripi u koje mještani često nabacaju ra-znorazno smeće. Nakon mukotr-pnog otkapanja nije nađena nika-kva naznaka bilo kakva kostura. Našli smo jedino jednu čahuru od metka. Ponijeli smo je sa sobom da bismo ju očistili i utvrdili njezi-nu možebitnu pripadnost vreme-nu u kojem je ubijen fra Maksimi-lijan. Ako je istina da je njegovo tijelo krišom noću premješteno u mjesno groblje, onda bi ova čahu-ra mogla biti nijemi svjedok nje-govih posljednjih trenutaka. Oko 11.00 pridružila nam se i dr. Ma-rija Definis-Gojanović, voditeljica patologije KBC-a Split.

U podne smo već bili na lokaciji preko puta. Nalazi se iznad jedne mlade masline koja je nikla iz sta-rih korijena. Kopanje je išlo puno brže. Okolo su stijene, ali je samo

mjesto smješteno između živih stijena i puno zemlje. Najprije je raščišćen zarasli teren, a posebno lovor koji se razgranao. Ubrzo se došlo do kamenja unutar zemlje. Kako je postav-ljeno, zaključivali smo da je najvje-rojatnije njime netko pokrivao tjelesa umorenih. Ubrzo se ta pretpostavka poka-zala ispravnom. Otkapajući žile lovora, grobari su naišli na luba-nju. Odsad se radilo s puno više pozornosti. Nastojalo se utvrditi

u kojem je smjeru tijelo položeno i ima li još tjelesa. Dan se bližio kraju. Pronađene su i druge kosti koje pripadaju prvom tijelu, ali i druga lubanja koja stoji na vrhu

kostiju koje su se nekako čudno ispreplele. Vje-rojatno se radi o još nekom tijelu, odnosno da su ih

oni koji su ih pokapali jednostav-no ugurali u taj mali prostor. Ra-dovi su prestali oko 18.30. Mjesto otkopavanja je prekriveno najlo-nom i zaštićeno.

Tri tijela pronađena na lokaciji br. 2. Tijelo označeno brojkom 1 moglo bi pripadati fra Maksimilijanu Jurčiću.

Stratišta

18

2009.1S

p

14. listopada 2008.Nastavili smo s iskopavanjem.

Razmišljajući, došli smo do za-ključka da bi bilo dobro još malo provjeriti prvu lokaciju na kojoj smo kopali. Zbog toga smo u po-moć pozvali Ivana Sablju, grobara u Gorici. Na Humcu se u 7.30, uz Ivana Sablju, skupila uobiča-jena družina: fra Ante Marić, fra Vinko Mikulić, Ivo Milićević i fra Miljenko Stojić. U hotelu Prvan u Vrgorcu u 8 sati trebala nas je čekati Marija Definis-Gojanović. Uz kavu odredili smo što i kako danas raditi. Kasnije, oko 9.30, na samoj lokaciji pridružio nam se i arheolog Tihomir Glavaš.

Došavši na lokacije iskapanja, ustanovili smo da ih nitko nije dirao. Najprije smo svi zajedno radili na iskapanju druge lokaci-je gdje smo pronašli ostatke triju tijela. Nakon što je posao uzna-predovao, Ivan Sablje je zajedno s fra Vinkom Mikulićem otišao na prvu lokaciju potražiti mogu-će ostatke tjelesa. Kopao je ne-znatno dalje od prvog iskopa, iza jedne kamene ploče. Oko 11 sati

javlja da je pronašao jednu luba-nju. Pronalaženje drugih dijelova tijela išlo je teže zbog konfiguraci-je terena. Isto se nastavilo i nakon pronalaska druge lubanje. Tjelesa su jednostavno nabacana jedno na drugo pa nije bilo isključeno da je tu pokopano i treće tijelo. O tome ćemo više znati nakon iskapanja sljedećih dana.

Na drugoj lokaciji, gdje je već ustanovljeno da su tri tijela, usli-jedilo je ugodno iznenađenje. Kod tijela koje smo označili brojkom 1 pronašli smo ostatke redovničke krunice. Bila je obvijena nekom tkaninom koja je, gledajući go-lim okom, iako je u potpuno lo-šem stanju, podsjećala na habit. Krunica je bila skupljena. Naj-vjerojatnije da ju je njezin vlasnik stavio u džep da ne mlati okolo dok su silazili prema mjestu po-gubljenja i dok su ih zlostavlja-li. Uz to smo kod njega, ili kod sljedećeg tijela, pronašli ostatke blage potkovice. Najvjerojatnije da je to potkovica koja se stavljala na vrh redovničkih sandala. Pre-ma svemu izloženom, zaključili

smo da bi se moglo raditi o fra Maksimilijanu Jurčiću. Bilo je već podne kad smo to pronašli. Rad je nastavljen s najvećom mogućom ozbiljnošću i pozornošću.

Oko 13.30 pridružio nam se i mjesni župnik fra Petar Vrljičak. Predavao je vjeronauk u školi pa nije mogao prije doći. Inače nas je kroz čitavo vrijeme, počevši još od prvih dolazaka prošle zime, izu-zetno ljubazno, ljudski i kršćan-ski dočekivao i brinuo se o nama i o našem poslu. Spremno je pri-skakao u pomoć u kontaktima s mogućim svjedocima i mjesnim vlastima. Naši će mu mučenici zacijelo biti zahvalni.

Nakon što smo se na drugoj lokaciji oslobo-dili naslaga ze-mlje, pronađena je tijela trebalo

dobro poslikati i snimiti. Tek se sada moglo početi s njihovim po-jedinačnim vađenjem. Patologinja iz Splita Marija Definis-Gojanović uzela je uzorke za DNK analizu.

Oko 15 sati današnji smo po-sao priveli kraju. Prvu lokaciju pokrili smo najlonom i granjem do nastavka otkopavanja.

Na ručku u restoranu Tin pri-družio nam se i Boro Erceg. Ruč-kom nas svih ovih dana iskapanja časti predsjednik gradskog pogla-varstva i saborski zastupnik Boris Matković. Hvala mu na tome. Kućama smo se vratili umorni, ali zadovoljni.

16. listopada 2008.Fra Ante Marić i fra Miljenko

Stojić našli su se u 9 sati u Vr-gorcu kako bi napravili određene predradnje za nastavak iskapanja. Istražni sudac Stanko Grbavac i patologinja Marija Definis-Go-janović pojavili su se oko 10.30.

Ostatci krunice pronađene uz tijelo označeno brojkom1.

Stratišta

19

S

p2009.1

Nakon kraćeg zadržavanja, otišli smo na lice mjesta, Zlatnu stranu, lokalitet Belića gumno. Policija je stražarila pokraj lokaliteta. Budu-ći da je na desnoj strani lokaliteta, gledajući od Vrgorca prema polju, iskapanje dovršeno, prešli smo na lijevu stranu gdje su pronađena dva, ili tri, kostura na drugom mjestu iskopavanja. Zahvaljujući pozornom radu, otkrili smo i tre-ću lubanju. U vrlo malo prostora ubojice su ugurale tri tijela bacivši ih nepravilno jedno preko drugo-ga. Bit će prilično teško otkriti koje kosti pripadaju kojem tijelu, ali će se sve učiniti da dvojbi bude što manje. Oko 12 sati iz Makar-ske je stigao krimtehničar Mario Bokšić. U otkopavanju je čak pomagao i načelnik policije Ivan Kalajžić, kao i dvojica policajaca. Oko 14 sati stigao je i župnik fra Petar Vrljičak. Budući da zbog složenosti posla nije moguće sve dovršiti, odlučeno je da se s isko-pavanjem prekine u 15 sati. Mje-

Iskapanja na prvoj lokaciji gdje su pronađena tri tijela.

sto je prekriveno najlonom koji je pritisnut granjem i kamenjem. Policija će također pozorno motri-ti. Svi smo zajedno otišli na ručak, a nastavak bi iskapanja trebao biti sutra.

17. listopada 2008.Za danas je predviđen posljed-

nji dan rada na iskapanju posmrt-nih ostataka ubijenih u Vrgorcu. Fra Ante Marić, grobar Ivo Mi-lićević i fra Miljenko Stojić su u 11 sati krenuli s Humca prema Vrgorcu. Dan je dobro mirisao na kišu. Tijekom puta čak je malo i porosilo. Molili smo Boga da vri-jeme bude lijepo.

Sastali smo se s Ivanom Ka-lajžićem, načelnikom policijske uprave. Čekali smo patologinju iz Splita Mariju Definis-Gojanović.

Jučerašnji rad na lokalitetu nastavili smo u 13 sati. Na licu mjesta već je bio župnik fra Pe-tar Vrljičak, kao i dvojica mjesnih grobara. Predano se radilo. Po-novno nam se pridružio krimina-listički tehničar Boris Bokšić. Nije

bilo lako odvojiti kosti pojedinog tijela, ali mislim da je to uspješno obavljeno. Ubijeni su imali zave-zane ruke, najvjerojatnije na leđi-ma, za razliku od onih koje smo prve našli na drugom lokalitetu. Uz dosta puca našli smo i čahuru, kao i dva zrna. Jedna od lubanja je prostrijeljena.

Novinari Večernjeg lista, iz Vr-gorca i iz Mostara, došli su napra-viti vijest. Već se pojavila jedna kraća na portalu net.hr. Vjerojat-no je procurila iz policijskih izvo-ra. Ubrzo su stigli i novinari HRT-a iz Mostara. Uvjereni smo da će napraviti korektno izvješće.

Posao je dovršen u 15.30. Po-smrtne ostatke ubijenih pokupili smo u vreće, označili brojkama i pripremili za prijevoz na patolo-giju KBC-a Split gdje će biti pod-vrgnuti DNK analizi. Nadamo se da će se obistiniti naše slutnje i da će među njima biti barem jedan fratar. Kišica nas je samo malo omela, ali već pri kraju našeg po-sla. �

Stratišta

20

2009.1S

p

PROTIV NAMETNUTOG ZABORAVAJesmo li znali za komunističke zločine ili jesmo li trebali znati? Narod je znao!

� Piše: Tomislav Jonjić

Stotinama je puta od 1990. naovamo ponovljena tvrdnja da se za postojanje onoga što nazi-vamo Bleiburgom i Križnim pu-tem »nije znalo«. A ako se nije znalo, nije se imalo o čemu pisati, nije se imalo o čemu misliti niti o čemu suditi. Drugim riječima, ni Bleiburg ni Križni put nisu ni mogli postojati kao čimbenici koji bi sudjelovali u oblikovanju naše svijesti – ni u našemu ljudskom, etičkom ili pak političkom odre-đenju.

No, tvrdnja da se »nije znalo« nije samo u službi alibija za sve one koji su podupirali jugoslaven-sku državu i njezin komunistički režim, nego je – makar se to na prvi pogled i ne vidjelo – ujedno

u službi umanjenja zločina. Jer, može se »ne znati« samo za one zločine čiji su razmjeri neveliki, a žrtve relativno malobrojne. A zlo-čini poput onih koji su se dogodili na Bleiburgu i Križnome putu, a za koje danas, bez ikakva pretje-rivanja, možemo kazati da su po-godili gotovo svaku hrvatsku obi-telj, po svom su opsegu i oblicima toliko veliki i tako zastrašujući da se za nj jednostavno nije moglo ne znati. Oni koji su htjeli znati, zna-li su! Moglo se nagađati o broj-kama ubijenih, o mjestima i o načinima njiho-va smaknuća, o imenima nepo-srednih počinitelja, ali – uz mrvu poštenja – nije bilo moguće »ne znati« da se nešto duboko mistič-no i zastrašujuće krije iza onih sti-hova koje je pisac ovih redaka čuo još kao dijete, svakako u predš-kolskoj dobi, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća: Maribore, da si malo bliže, / Mi bi braći okitili križe. // Maribore, da si u Veljacin’, / Kitili bi križe rodijacin...

Ti stihovi, kao i stotine sličnih, u pravilu se nisu pjevali, nego su poluglasno recitirani ili šaptani, izgovarani u različitim zgodama kao svojevrsna molitva i zavjet: ubijenima da ne će biti zaborav-ljeni, živima da ne zaborave. Ta se

molitva i taj zavjet, naravno, nije odnosio samo na one poubijane u proljeće 1945. Njime su obuhva-ćene i razne postaje tog istog križ-nog puta: one u Borićevcu i u Kr-njeuši, u Prijedoru i u Španovici, one na Daksi i one na Širokome Brijegu, u Ruševu i u Gospiću. Sve su to žrtve istoga ubilačkog stroja, sve su ubijene zbog iste nespremnosti da se odreknu istih ideala. I za sve njih se, tobože,

»nije znalo«...P o č e t k o m

devedesetih go-dina prošloga stoljeća učinilo se da je došlo vrijeme da se sve tajne doznaju.

Raspad jugo-slavenskoga komunističkog susta-va omogućio je da na jame, škrîpe i skrovita grobišta, koja su dotad kriomice pohodili samo rijetki koji bi o blagdanima ili obljetnicama izmolili Očenaš i zapalili svijeću, sada dođu novinari, fotoreporteri i televizijske kamere. Okrutnost i razmjeri počinjenih zločina šo-kirali su javnost onemogućujući bilo komu da sudbinu hrvatskih (i slovenskih, srpskih, ruskih i drugih) vojnika i civila u svibnju 1945. promatra ravnodušno, kao fusnotu netom završena rata.

Nitko više nije imao nikakva prava na zaborav, a ni izgovora za šutnju. Kao što su nekad, u vrije-me svog nastanka, značili pobjedu

Naslovnica knjige Gojka Zovke Druga strana medalje koja govori o stradanjima tijekom II. svj. rata na području Širokog Brijega.

Stratišta

21

S

p2009.1

neslobode i nasilja, Jazovka, Blei-burg i Križni put u novo su doba postali znacima slobode i mira. A u svijetle stranice naše povijesti ući će i činjenica da su ta stravična stratišta postala mjestom i simbo-lom praštanja. Ni na jednome gu-bilištu Hrvata nisu izrečene riječi mržnje, ni s jednoga nije upućen poziv na osvetu. Naprotiv, hrvat-ski su svećenici, redovnici, svje-tovni intelektualci i rodbina žr-tava u svakoj prigodi pozivali na oprost i mirenje. Podsjećali su na tragične pouke povijesti i na po-trebu da se svim zločinima i svim zločincima pristupi na isti način, da se znanstveno istraže i utvrde, da se osude u ime Boga i čovjeka kako bismo se nakon toga i kao kršćani i kao Hrvati okrenuli za-jedničkoj budućnosti.

I umjesto da se to doista dogo-di, ponovno je nastupilo razdoblje šutnje. Reflektori su isključeni, a knjige i brošure o tim tragičnim događajima tiho su povučene iz knjižarskih izloga i pohranjene u polumrak donjih polica. Začud-nom brzinom i temeljitošću, sadr-žaj pojmova Bleiburg i Križni put sveden je na uopćenu predodžbu lišenu onih najdubljih i najdrama-tičnijih tonova koje pojedinačne sudbine daju slici povijesti jednog naroda, slici slikanoj širokim pote-zima. Suvremeni »ribari« ljudskih duša naučili su da o američko-me građanskom ratu ili o ruskoj boljševičkoj revoluciji više govore filmovi o sudbinama pojedinaca (poput poznatih filmskih epova Zameo ih vjetar, Doktor Živago), negoli desetci suhoparnih i učenih studija. U tom smislu vjenčani pr-sten Leona Hegera s ugraviranim imenom njegove supruge, koji je 1992. pronađen u Maceljskoj šumi i potom predan njegovoj izabranici Zori koja se, noseći par-

njak tog prstena, skoro pola sto-ljeća nadala da je njezin muž ipak preživio, nije beznačajna epizoda s ruba poratnoga kaosa u kojemu stradaju milijuni bezimenih, nego rječito i upečatljivo podsjećanje na to da jame i grobišta od Austrije do rumunjsko-srbijanske granice i Makedonije kriju desetke, možda stotine tisuća pojedinačnih trage-dija. Jer, i ubijeni su imali oca i majku, možda mladića ili djevoj-ku, muža, ženu ili djecu. I ubijeni su imali svoje snove i svoje plano-ve, svoje vrline i mane, svoje osje-ćaje i misli. Njihovim smaknućem nije smaknut samo »narodni ili klasni neprijatelj«, nego je ubijen čovjek, biće stvoreno na sliku i priliku Božju.

I da bi se to smaknuće i dalje moglo ignorirati, trebalo ga je obezličiti, učiniti ga anonimnim, utopiti ga u masi.

U Hrvatskoj i u BiH to se i do-godilo. Rat koji nam je nametnut iskorišten je kao izlika za novu šutnju. U medijima koji su svo-ju tržišnu i političku ekspanziju doživjeli upornim pisanjem o po-jedinačnim ispadima i ekscesnim zločinima pojedinaca iz hrvatskih oružanih snaga, one druge, hrvat-ske žrtve iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata,

uporno su prešućivane. Osim u niskonakladnim, autsajderskim publikacijama koje vegetiraju kao stanoviti psihološko-politič-ki ventil, u velikim i utjecajnim »nacionalnim« priopćajnim me-dijima svako se zanimanje za de-setke i desetke tisuća smaknutih bez suda i suđenja često izravno, a još češće neizravno, poistovjećuje s natražnjaštvom, zasukanošću, primitivizmom, čak i nekrofili-jom. U kulturi koja je izrasla iz kršćanskih korijena – kojima se teško uspijevaju oteti i oni koji se nadahnjuju nekršćanskim, pone-kad i protukršćanskim ideologija-ma – ništa nije postalo tako ne-popularno i politički nekorektno kao lojalnost uspomeni na žrtve i spremnost na odavanje pijeteta umorenima bez suda i prava na obranu.

Sudbina maceljskih žrtava zor-no ilustrira tu klimu u demokrat-skoj hrvatskoj državi.

U Franjevačkom samostanu u Krapini od sredine 1945. kao re-likvije se čuvaju ostatci krunica i medaljice koje su putem prema stratištu odbacivali ubijeni sve-ćenici i bogoslovi. Žitelji tog di-jela Hrvatske sjećaju se kako su u svibnju i lipnju 1945. na neo-bilježenim stratištima ubijene ri-jeke ljudi, a samostanska kronika potanko bilježi imena 21 sveće-nika i bogoslova iz različitih bi-skupija i provincija, koji su svoje posljednje dane proveli u Krapini. U samostanu su bila sedmorica iz Franjevačke provincije Bosne Sre-brene i trojica iz Hercegovačke franjevačke provincije. U župno-me je dvoru boravilo pet pripad-nika Vrhbosanske nadbiskupije, tri pripadnika Đakovačke i jedan Krčke biskupije te dva pripadni-ka Zagrebačke nadbiskupije. Nit-ko nije suđen. Ničija odgovornost

Trenutni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić svako malo objašnjava »velike« dosege komunističke borbe.

Stratišta

22

2009.1S

p

nije utvrđivana. Bili su krivi jer su bili Hrvati i jer su bili katolički svećenici i redovnici. Pripadnici Jugoslavenske armije odvezli su ih kamionima. Svi su ubijeni u noći između 4. i 5. lipnja 1945. kod Lepe Bukve u Maceljskoj šumi.

Prema tvrdnjama partizana, pripadnika Jugoslavenske armije i Mladena Šafran-ka, dužnosnika vojne OZN-e, u svibnju i lipnju 1945. u Macelj-skoj je šumi ubi-jeno oko 13.000 ljudi. Pokopani su u više od 130 jama. Neki od ključnih izvršite-lja tog zločina – čiji trag vodi do najviših vrhova komunističkog režima u Hrvatskoj i u Jugoslaviji – doživjeli su raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Hrvatske, a neki su živi i danas. Iako su jav-no prokazani kao masovni ubo-jice, nisu zatražili sudsku zaštitu od takvih optužaba, možda i zbog toga što su znali da im ne prije-ti nikakva stvarna opasnost od sudskoga progona u Hrvatskoj. Ako su tako mislili, očito je da su dobro mislili: u Hrvatskoj su po-šteđeni i oni koji su se imenom i prezimenom hvalili smaknućem stotina ratnih zarobljenika koji su dijelom i živi bačeni u jame.

Nasuprot njima, Mladen Ša-franko, kao jedan od krunskih svjedoka, umro je 1996., brzo nakon svoga svjedočenja o tim zločinima. Pisca knjige o macelj-skome zločinu Frana Živičnjaka (U vječni spomen), također su 1998. našli mrtva u stanu u zagrebačkoj Šubićevoj ulici. Mnogi drže da su okolnosti tih dviju smrti proble-matične.

Urota šutnje nastavlja se una-toč naporima pojedinaca iz Crkve i nekih nevladinih udruga. Za-

grebački nadbiskup kardinal dr. Franjo Kuharić prvi je 9. lipnja 1991. održao sv. misu na grobištu Lepa Bukva. Saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća – ukinu-ta nakon pobjede trećesiječanjske koalicije 2000. – započela je 24. lipnja 1992. istraživati grobišta

na tom područ-ju. Istražene su 23 jame i pro-nađeni zemni ostatci 1.163 osobe među ko-jima su 21 sve-

ćenik i bogoslov. Iste su godine istraživanja prekinuta i do danas nisu nastavljena. Razlog nitko ne zna! Štoviše, skoro nitko i ne pita. A dokle seže prijezir prema mrtvi-ma i ignoriranje živih, jasno poka-zuje činjenica da nitko ne osjeća obvezu objasniti takvo ponašanje državnih vlasti. Kosti 1.163 žr-tve strpane su u plastične vreće za smeće, na brzinu i bez reda, te prevezene u tavanske prostorije na Odjelu za patologiju zagre-bačkoga Medicinskog fakulteta. Tamo će, kao šutljivi ali glasni do-kaz nemara državnih vlasti, ležati više od dvanaest godina.

Ono što nisu željele i ne žele učiniti vlasti, odlučili su pokrenu-

ti pojedinci iz nevladinih udruga i Crkve. Na poticaj jednog od preživjelih sudionika Križnoga puta i dugogodišnjega hrvatskog političkog uznika Stjepana Braj-dića i fra Drage Brgleza, župnika župe sv. Jurja u Đurmancu, godi-ne 2004. započete su pripreme za dostojan pokop tih zemnih osta-taka. Pomoćni biskup zagrebački msgr. Vlado Košić blagoslovio je 6. lipnja 2004. kamen teme-ljac nove crkve Muke Isusove, a 5. lipnja iduće godine nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić na temeljima nove crkve služio je sv. misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta. Pokop ostataka 1.163 žrtve – najveći skupni po-greb u našoj povijesti – upriličen 22. listopada 2005., predvodili su kardinal Bozanić i prvi biskup varaždinski msgr. Marko Culej uz koncelebraciju više od trideset svećenika iz svih krajeva Hrvat-ske. Napokon izgrađenu crkvu Muke Isusove svečano je 3. lipnja 2007. blagoslovio varaždinski bi-skup msgr. Josip Mrzljak. Tako su zemni ostatci nedužnih žrtava našli konačno smirenje pod debe-lim krošnjama Maceljske šume. No, imamo li mi, sa svojom šut-njom i mirenjem sa Zlom, pravo na takvo smirenje? �

Biste predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića u Hrvatskom saboru.

Pobijeni

23

S

p2009.1

FRA BONO (FRA BRANIMIR) JELAVIĆ(1898. – 1945.)

Fra Bono je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u

svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

� Piše: fra Robert Jolić

Ivan Jelavić rodio se 17. stude-noga 1898. u Veljacima. Kršten je istog dana kao sedmo od osmero djece majke Anice, r. Mišetić, i oca Jure (Juke) Jelavića.1

Imao je rođenog brata franjev-ca, fra Antu.2 Osnovnu školu za-vršio je u Veljacima 1906. – 1910., gimnaziju na Širokom Brijegu 1910. – 1920. (?), a bogosloviju u Mostaru, Paderbornu i Ljubljani. Doktorat iz teologije položio je 5. ožujka 1932. na sveučilištu u Lju-bljani. U franjevački red stupio je 10. svibnja 1916. na Humcu. Jednostavne zavjete položio je 10. svibnja 1917. u ruke provincija-la fra Duje Ostojića, a svečane u ruke provincijala fra Didaka Bun-tića 13. lipnja 1920. Za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. Her-cegovačkim je vjernicima darovao dvadesetak godina svoga rada: prvih šest godina službe proveo

je u Mostaru uglavnom kao vje-roučitelj (1924. – 1930.), potom je devet godina bio profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1930. – 1939.), a onda od sredine 1940. do smrti u proljeće 1945. župnik u Vitini. U Mostaru je služio i sta-rojugoslavensku vojsku (2. stude-noga 1925. – 2. svibnja 1926.), prekinuvši tako na pola godine svoju vjeroučiteljsku službu.3

Fra Bono je svoj studij u ino-zemstvu započeo školske godine 1921./22. S kolegama fra Slav-kom Luburićem, fra Zvonkom Mandurićem i fra Vojislavom Mi-kulićem upisao se na sveučilište u njemačkom gradu Paderbornu. O tome je dekan Bogoslovnog fakul-teta u Paderbornu 26. listopada 1921. obavijestio hercegovačkog provincijala fra Didaka Buntića.4 O njihovom školskom uspjehu provincijal je dobio izvješće 20. travnja 1922.5 Pred početak nove akademske godine provincijalu fra Luji Bubalu pisao je iz Pader-borna i fra Bono Jelavić, koji je imao običaj pisati duga pisma s podrobnim obavijestima.

Između ostaloga, on piše kako su od tamošnjeg provincijala do-bili odobrenje da uz iste pogod-be kao njih četvorica u samostan mogu doći i fra Bruno Adamčik

1 Župni ured Veljaci, Stanje duša, sv. I. (prijepis iz 1982., sv. II.), str. 36.2 Fra Ante Jelavić rođen je 3. listopada 1895. u Veljacima gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju pohađa na Širokom Brije-

gu, a bogoslovni studij u Mostaru, Fuldi i Rimu. Franjevački habit obukao je 1904., a za svećenika je zaređen 1910. U Rimu je postigao doktorat iz teologije. Najveći dio života proveo je kao profesor bogoslovlja na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, čak 30 godina (1913. – 1943). U dva navrata bio je i rektor bogoslovije. God. 1943. odlučeno je da preuzme novicijat Her-cegovačke franjevačke provincije. Vršio je dužnost tajnika, definitora i kustosa Provincije. Bio je upravitelj Hrvatske tiskare u Mostaru, a neko vrijeme i urednik Kršćanske obitelji (1914. – 1919.). U tom je časopisu objavio brojne priloge. Preminuo je u Mostaru 18. siječnja 1957. u 72. godini života, 55. godini redovništva i 47. godini svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac (TIHOMIR, Odlazak dvojice uglednih profesora franjevačke bogoslovije u Mostaru, Kršćanska obitelj, br. 8/1943., str. 117. – 118.; A. NIKIĆ, Događajnica BiH, str. 546.).

3 Arhiv Provincije, Imenik franjevaca, br. 372., str. 42. 4 Arhiv Provincije, SP, sv. 55, f. 236.5 Arhiv Provincije, SP, sv. 58, f. 261.

24

2009.1S

p

Pobijeni i fra Mutimir Vidačković. Poseb-no traže orguljaša (fra Brunu), jer onoga iz grada moraju skupo pla-ćati. »Ako oni ne bi imali volju za ovdje, kad su mogli godinu biti u Rimu mogu i ovdje godinu ostati. Ako će doći, neka ponesu što više odijela jer je ovdje ružna zima. (…) Ja sam se baš lijepo ovoga ljeta u Holandiji odmorio, ali ako bude što gore sa zdravljem, dogodine ću na drugo mjesto bježati.«6

Fra Bruno je ipak otišao u Bre-slau, a fra Mutimir je stvarno do-šao u Paderborn.

Čini se da je uskoro došlo vri-jeme za »bježanje«. Naime, već u veljači 1923. fra Bono javlja pro-vincijalu da su on i fra Zvonko Mandurić bolesni i da im je savjeto-vano da se vrate u Hercegovinu. Traži provincijalovo dopuštenje za to. Provincijal se nalazio u po-hodu braći pa je stoga iz Posuš-ja pisao tajniku fra Jerki Borasu da im pošalje obedijenciju.7 Tu je školsku godinu fra Bono završio u Paderbornu, a onda se u jesen 1923. preselio u Ljubljanu. Za še-storicu hercegovačkih klerika (uz navedenu četvorku tu su sada bili još i fra M. Vidačković i fra Slav-ko Luburić), prefekt studija je 15. travnja 1923. poslao provincijalu izvješće o njihovim ispitima.8 Da je školsku godinu 1923./24. fra Bono proveo na studiju u Lju-bljani znamo iz dopisa slovenskog provincijala koji se 12. prosinca

1923. obraća hercegovačkom s upitom u koju su svrhu poslani neki novci. Odgovoreno mu je da je novac namijenjen uzdržavanju bogoslova fra Bone Jelavića.9 U međuvremenu je fra Bono, 14. srpnja 1923., (gdje?) zaređen za svećenika. Godine 1924. fra Bono se vratio u Hercegovinu. O pro-vincijalovoj nakani da ga vrati sa studija u dušobrižništvo i katehe-zu, saznao je u travnju ili svibnju 1924. O tome je 10. svibnja 1924. iz Ljubljane pisao provincijalu te ga pita o svom novom imenova-nju. Nije se nadao tako brzom povratku u Hercegovinu, »osobi-

to od onog časa, odkad sam počeo misliti na Ame-riku. U tu svrhu sam radio preko cijele godine, da

što više izobrazbe stečem, ne samo u bogoslovnim, nego i u glazbe-nim predmetima.« Uzeo je i rad-nju iz teologije jer se nadao da će ovdje ostati još jednu godinu. Da je znao da će se morati tako brzo vratiti, više bi vremena posvetio glazbi jer ga je u slobodno vrije-me podučavao vrstan glazbenik o. Hugolin koji drži da ima smi-sla za glazbu. »Ja sam mislio po svršetku odmah ići u Ameriku, a tim bi imala naša provincija mno-go više koristi, nego ako se odmah vratim.« Fra Bono je predlagao da bi u Mostaru netko drugi mogao preuzeti njegove sate kateheze, a da on ostane na studiju još godinu dana. Posebno se želio osposobiti

u glazbi jer se kod nas, zbog ne-dostatka ljudi glazbene izobrazbe, crkvena glazba vrlo malo njego-vala.10 Fra Bonina molba je djelo-mično usvojena pa je u Ljubljani na studiju ostao sve do prosinca 1924. O tome svjedoči njegovo novo pismo provincijalu pisano 5. kolovoza 1924. iz Ljubljane. Kaže da radi i piše po čitave dane i noći kako bi njegova radnja bila što prije gotova. Naime, dobio je rok za obradu teme – do sv. Save kada se na fakultetu publiciraju refera-ti. Dekan je rekao da moli provin-cijala da može ostati u Ljubljani do konca studenoga ili do 8. pro-sinca kako bi »dokrajčio« radnju. Između ostaloga, moli provinci-jala da mu nađe zamjenika koji će otprilike dva mjeseca umjesto njega predavati vjeronauk.11

Provincijal fra Lujo Bubalo kao da se točno držao fra Bonina zadnjeg »roka« (koji je, naime, on sam naznačio u pismu), te je već dva dana nakon toga, 10. prosin-ca 1924., obavijestio ravnatelj-stvo I. i III. dječje muške narodne osnovne škole da namjesto obolje-log fra Rudolfa Mikulića imenuje fra Bonu Jelavića za vjeroučitelja u tim školama.12 Tako je fra Bono u šk. god. 1924./25. postao po-moćni kateheta u Mostaru (glavni je bio fra Ivo Marinčić). Krajem šk. god. 1925./26. fra Bono je za-tražio da ga razriješe te službe jer

6 Pismo provincijalu od 27. rujna 1922., (Arhiv Provincije, SP, sv. 60, f. 71).7 Arhiv Provincije, SP, sv. 61, f. 78. – 81.8 Arhiv Provincije, SP, sv. 61, f. 326.9 Arhiv Provincije, SP, sv. 62, f. 378.10 Arhiv Provincije, SP, sv. 65, f. 195.11 Arhiv Provincije, SP, sv. 65, f. 227.12 Dopis provincijalata br. 793 od 10. prosinca 1924. (Arhiv Provincije, SP, sv. 64, f. 326).

Pobijeni

25

S

p2009.1

se želio posvetiti glazbi smatrajući da je to najkorisnije za Provinci-ju. On se zalagao za podučavanje puka u crkvenom pjevanju, čemu je davao posebnu važnost, a tre-balo bi podučavati i mlade fra-tre.13 Ipak, fra Bonine dvije vruće želje, da studira i predaje glazbu te da pođe djelovati među hrvat-ske odseljenike u Americi, nikada ne će biti ispunjene. Ovaj mu put provincijal Bubalo nije uslišao že-lju da prestane s predavanjem vje-ronauka u Mostaru gdje je ostao još nekoliko godina pomažući po-nekad i u dušobrižništvu. Tako je za svog pet i pol godišnjeg borav-ka u Mostaru (od prosinca 1924. do ljeta 1929.) krstio dvadesetero

djece što je izuzetno malo tim više ako znamo da je u toj velikoj župi u to vrijeme bilo i do 300 krštenja godišnje. Vjenčao kroz to vrijeme nije nikoga.14

Iz mjeseca svibnja 1928. sa-čuvana je prepiska o jednom nes-porazumu vezanom uz fra Bonu, katehetu građanskih škola, i žen-skih ogranaka HKD »Napredak« u Mostaru. Naime, Napretkova Gospojinska podružnica potuži-la se provincijalu fra Dominiku Mandiću na fra Bonu jer da je on navodno izjavio »da odbornice te podružnice nemaju smisla ni ra-zumijevanje za prehranu školske djece u našemu gradu«. »Istina je posve suprotna«, odgovorio je provincijal gospođama te podržao ideju da upravo one preuzmu tu

zadaću. U prilogu provincijal šalje pisane izjave nastavnika F. Klupke i direktora Muhameda Nožića.15

Čini se da nije nevažno na-pomenuti da je fra Bono 1928. bio imenovan povjerenikom za Treći red sv. Franje u Hercegovi-ni. Stoga je povremeno pohađao trećoredske zajednice u pojedinim župama te o tome slao izvješća upravi Provincije. Tako je u listo-padu 1928. bio u pohodu župama u Brotnju16, u studenom u Nahi-ji17, a u prosincu u Tihaljini, Dri-novcima, Gorici, Grudama i Ru-žićima.18 Isto je nastavio i 1929.: u travnju je tako bio u župama Posušje, Posuški Gradac, Konjic, Goranci i Kruševo.19 Osim toga, fra Bono je povremeno držao i du-hovne vježbe. Tako mu je provin-cijal 5. ožujka 1929. izdao dekret da vodi duhovne vježbe časnim sestrama u Mostaru. Fra Bono je, međutim, već sutradan javio da to nije u stanju obaviti zbog jake prehlade.20 Valja pretpostavi-ti da je fra Bono za vrijeme svoje službe u Mostaru radio i na svojoj doktorskoj disertaciji. Konačno je 1929. došlo vrijeme da se diser-tacija objavi i obrani. Zbog toga se 13. srpnja 1929. provincijal obratio Generalu Reda i zatražio obedijenciju da fra Bono na jesen može poći u Beč kako bi obranio radnju.21

U Beč je pošao već u srpnju ili najkasnije u kolovozu 1929. Oda-

13 Fra Bonin dopis od 19. travnja 1926. (Arhiv Provincije, SP, sv. 68, 196).14 Župni ured Mostar, Matica krštenih, sv. VII. (1919. – 1926.), sv. VIII. (1927. – 1933.).15 Dopis Gospojinske podružnice od 10. svibnja 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 74, f. 330). Provincijalov odgovor od 14. svibnja

1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 74, f. 327).16 Dopis provincijalatu od 30. listopada 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 75, f. 339).17 Dopis provincijalatu od 29. studenog 1928. (Arhiv Provincije, SP, sv. 75, f. 340).18 Dopis provincijalatu od 3. siječnja 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 43. – 44.).19 Dopis provincijalatu od 19. travnja 1929.; (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 374).20 Provincijalov dopis od 5. ožujka 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 78, f. 296); Fra Bonin odgovor od 6. ožujka 1929.; (Arhiv

Provincije, SP, sv. 78, f. 300).21 Dopis generalu reda od 13. srpnja 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 79, f. 312).

Franjevački samostan i crkva u Mostaru sa studijem teologije oko 1930.

26

2009.1S

p

Pobijeni tle se 2. rujna javio provincijalu fra Dominiku Mandiću. Iz tog je dopisa jasno da je on bio i Man-dićev povjerenik za prikupljanje potrebne građe vezane za povi-jest Provincije, a koja se nalazila u bečkim arhivima. Tako fra Bono piše da je prikupio neke doku-mente u bečkom gradskom arhi-vu i fotografirao ih. K tome je u nekim novinama pronašao oba-vijest o skupljanju crkvenog ruha za siromašne župe u Hercegovini pa je poslao i taj izvadak iz novi-na.22 Sličnu je obavijest provin-cijalu poslao i 7. rujna.23 Mjesec dana nakon toga javlja o poslanim dokumentima iz gradskog arhiva kao i o troškovima fotografira-nja dokumenata te moli da mu se odobri odlazak u Francusku.24 Fra Bono se opet javlja krajem listopada kada piše da je završio disertaciju i da ju je upravo podi-gao s uvezivanja. Prije nije mogao jer je tek sada od provincijalata dobio potreban novac u tu svr-hu. Predao je radnju u dekanat dr. Schleglu koji mu je inače išao na ruku. On mu je ujedno i prvi referent, a radnjom je potpuno zadovoljan. Ima 193 stranice bez dodataka. Sad će se spremati za rigoroze s namjerom da do konca školske godine položi barem dva ispita. Možda bi mogao i sva tri, ali mogu to profesori shvatiti kao da ih ne uzima dovoljno ozbiljno.

Odlučio je najprije se odmoriti do polovice studenoga. Za to vrijeme

namjerava otići u državni arhiv kako bi tamo pronašao one do-kumente za koje ga je provincijal

zadužio jer su značajni za povijest Provincije. Prvi rigoroz bit će mu povijest. Stoga će najprije otići profesorima povijesti i prava kako bi ih upoznao i s njima se dogo-vorio o gradivu. Usput pita može li što biti od provincijalova obeća-nja da kroz vrijeme priprave ode u Francusku kako bi naučio ponešto i francuskog? Ako ne može, ba-rem bi izašao iz Beča negdje gdje je mirnije za rad, za pripravu ispi-ta.25 U srpnju 1930. fra Bono je javio provincijalu Mandiću da je u državnom arhivu u Beču prona-šao neke vrijedne dokumente. Uz to je prikupio i neke paramente koje će poslati na Humac.26

Prve rigoroze, iz moralne i pa-storalne teolo-gije, fra Bono je položio u lipnju 1930. i to cum applausu. O tome je pisao provin-cijalu 28. lipnja: »Sa pripravom sam se izmorio i jedva sam čekao da taj teret ski-nem s glave, da mogu slobodno odahnuti.(…) Hvala Bogu, sad sam slobodan i toga tereta, pa mi je odmah lakše.« Dalje u pismu objašnjava da se, prema provin-

cijalovoj želji, raspitivao za kalež, ali misli da je to u Beču presku-po. Na povratku će pokušati u Mariboru rasprodati štogod losa u korist crkve sv. Ante na Humcu, opet prema provincijalovoj želji, ali dvoji u dobar uspjeh jer Slo-venci cijene samo svoje. Primio je od provincijala željezničku legiti-maciju pa može jeftinije putovati u Hercegovinu.27 Sljedeće rigoro-ze fra Bono će polagati kasnije, sve do početka 1932. U međuvre-menu je (1930.) već bio imenovan profesorom na Širokom Brijegu i prefektom konvikta za vanjske đake. Žalio se da su ga te obveze sprječavale da brže položi rigoroze i nakon toga obrani doktorat.

U lipnju 1930. provincijal je kod Generala Reda isposlovao do-puštenje da fra Bono, uz fra Sveto-zara Petrica, može preko ljeta poći u Francusku na učenje francuskog jezika.28 Bila je to prilika za ko-jom je fra Bono toliko čeznuo, no samo nije jasno je li u Francusku

putovao izravno iz Beča ili se ipak vratio u Herce-govinu pa onda putovao u Fran-cusku. Svakako, nakon povratka

u Hercegovinu krajem ljeta preu-zeo je dužnosti profesora i prefek-ta đaka na Širokom Brijegu.

Neke je rigoroze fra Bono sva-kako polagao i tijekom 1931., ali o tome nemamo točnih podataka. Žalio se provincijalu da je preop-

22 Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 146.23 Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 159.24 Dopis provincijalu od 7. listopada 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 183).25 Dopis provincijalu od 28. listopada 1929. (Arhiv Provincije, SP, sv. 81, f. 199).26 Dopis provincijalu od 25. srpnja 1930. (Arhiv Provincije, SP, sv. 86, f. 186).27 Arhiv Provincije, SP, sv. 86, f. 165.28 Provincijalov dopis generalu od 21. lipnja 1930. (Arhiv Provincije, SP, sv. 83, f. 290) i generalov pozitivan odgovor (Arhiv

Provincije, SP, sv. 84, f. 4. – 5.).

Pobijeni

27

S

p2009.1

terećen: »Uslijed napornoga rada pisanjem radnje i polaganjem is-pita u Beču toliko sam zamoren i slabih živaca, da nijesam sposo-ban vršiti drugu nijednu dužnost, osim da ostanem isključivo profe-sor na našoj gimnaziji s onolikim brojem sati, kao u ovoj školskoj godini.« Zbog preopterećenja se, nastavlja, nije uspio pripraviti za zadnji ispit sada o Uskrsu, niti će ga moći predati koncem školske godine, nego tek početkom listo-pada.29 Zadnji rigoroz, iz dogma-tike, fra Bono je položio tek počet-kom ožujka 1932. O tome je javio provincijalu 4. ožujka: »Jučer sam imao zadnji rigoroz iz dogmatike. Hvala Bogu, prošao sam vrlo do-bro na ispitu. U subotu na 5. 3. bit će promocija i isti dan posli-je podne idem put Zagreba. Eto me kući ako ne zaspe snijeg put preko Like i preko Bosne.«30 Tako je fra Bono završio svoj doktorat. Od tada pa do smrti djelovat će i živjeti isključivo u Hercegovini.

Fra Bono je od školske godine 1930./31. na Širokom Brijegu po-čeo predavati vjeronauk i strane jezike. Uz to je bio i prefekt vanj-skih đaka, konviktoraca, a pone-kad je vodio i duhovne vježbe. Tako je provincijal 31. prosinca 1930. odobrio duhovne vježbe za đake na Širokom Brijegu: za sje-

menište će ih voditi fra Bono Je-lavić, a za vanjske đake fra Rade Vukšić.31 Fra Bono je duhovne vježbe vodio i drugima, primje-rice svećenicima širokobriješkog dekanata.32

Kako je već rečeno, fra Bono je još u travnju 1931. tražio da ga se razriješi službe prefekta, ali mu toj molbi nije udovoljeno. Ne-koliko godina kasnije, u travnju 1936., fra Bono je opet molio da ga se razriješi službe upravitelja konvikta.33 No, ni provincijal fra Mate Čuturić nije udovoljio toj njegovoj molbi.34 Molbu je pono-vio sljedeće godine. Moli premje-štaj iz konvikta zbog zdravstvenih

razloga. Rado bi se vratio (samo) profesorskom životu.35 Međutim, i ta mu je molba odbijena.36 Mo-lbu da ga se zbog zdravstvenih razloga razriješi službe upravitelja konvikta vanjskih đaka, fra Bono je ponovio još dva puta: 20. svib-nja 1937.37 i 15. travnja 1938.38 nakon čega se uprava Provincije konačno »smilovala« i razriješila ga te službe. Provincijal fra Mate Čuturić poslao mu je dopis u ko-jem stoji da ga »nakon višekratnih molbi« uprava razrješava dužnosti upravitelja konvikta pa će ubudu-će biti samo profesor. Daje mu se priznanje za višegodišnji uspješan rad kao upravitelja konvikta »koji ste vodili na opće zadovoljstvo«. Također, može se premjestiti iz

29 Dopis provincijalu od 16. travnja 1931. (Arhiv Provincije, SP, sv. 90, f. 194).30 Arhiv Provincije, SP, sv. 98, f. 60.31 Arhiv Provincije, SP, sv. 85, f. 327.32 Provincijalov dopis kojim ga imenuje voditeljem duhovnih vježbi od 2. srpnja 1937. (Arhiv Provincije, SP, sv. 119 – doku-

ment nedostaje, ali se spomen na nj čuva u Urudžbenom zapisniku).33 Fra Bonin dopis od 14. travnja 1936. (Arhiv Provincije, SP, sv. 114, 418).34 Provincijalov dopis od 26. travnja 1936. (Arhiv Provincije, SP, sv. 115, f. 13).35 Dopis provincijalu od 29. travnja 1937. (Arhiv Provincije, SP, sv. 119, f. 107).36 Provincijalov dopis od 18. svibnja 1935. (Arhiv Provincije, SP, sv.119, f. 184).37 Arhiv Provincije, SP, sv. 119, f. 207.38 Arhiv Provincije, SP, sv. 123, f. 350.

Široki Brijeg, oko 1940., pogled na crkvu i samostan s Bakamuše.

28

2009.1S

p

Pobijeni

konvikta u samostan.39 No, fra Bono nije dugo ostao »samo« pro-fesor na Širokom Brijegu – već je sljedeće godine (1939.) imenovan župnikom u Međugorju. Više se na Brijeg ne će vratiti!

Kao upravitelj konvikta fra Bono se brinuo i za ekonomski napredak te institucije. Tako 29. listopada 1934. piše provincijalu da je konačno uspio nagovoriti Marka Kraljevića da se s njega prenese kupljena zemlja ispred konvikta na konvikt ili na Pro-vinciju. Uskoro će zbog toga ići s njim u gruntovnicu. Između ostaloga piše i o sestarskoj posluzi u konviktu i moli neka sestarska uprava ne šalje nikoga bez pret-hodnog dogovora s franjevačkom upravom.40 Fra Bono je bio pove-zan i s izgradnjom franjevačke hi-drocentrale na rijeci Lištici. Tako 7. srpnja 1935. piše provincijalu da je prema njegovoj odredbi dao Poštanskoj štedionici u Zagrebu da s čekovnog računa konvikta

prenese na Provinciju 60.000 di-nara za izgradnju hidrocentrale na Širokom Brijegu.41

Budući da je bio vrstan tumač latinskog jezika, fra Bono je u gi-mnaziji predavao vjeronauk, latin-ski i njemački jezik. Konvikt je za njegove uprave bio uzorna usta-nova, a on se pokazao kao čovjek velikih organizacijskih sposobno-sti i autoriteta među đacima. »Fra Bono Jelavić raspolagao je veli-kim prirodnim autoritetom, što je posebno došlo do izražaja dok je upravljao konviktom vanjskih đaka, koji je u njegovo vrijeme bio uzorna odgojna ustanova kršćan-skoga nadahnuća. Kada bi u doba večere ušao u trpezariju da pred đacima dade svoj osvrt na protekli dan i priopći vijesti koje je sma-trao važnima, nastala bi grobna tišina i napeta pozornost. Svaka je njegova prosudba bila obrazlo-žena i uvjerljiva i sve što je rekao uzimali smo k srcu.(…) Kada je fra Bono otišao za župnika u Me-đugorje, njegov je nasljednik u

upravljanju konviktom bio na sto muka. Unatoč revnosti, nije nika-ko mogao reproducirati fra Bonin prirodni autoritet i organizacijsku darovitost.(…) Privremeno je bilo došlo do neke opće mlitavosti.« (Svevlad Slamnig).42

Godine 1939. fra Bono je ime-novan župnikom u Međugorju, a nakon godinu dana u Vitini. Iz međugorskog razdoblja sačuvan je njegov dopis u kojem moli upravu Provincije i preporučuje za inter-nat djecu svojih župljana: Tomu Dragićevića Antina, Blagu Bun-tića Matina, Franju Dragićevića Markova i Nikolu Baraća Marti-nova.43 Za vrijeme svoga župni-kovanja u Međugorju fra Bono je krstio 49 djece te obavio 16 vjen-čanja.44 U župni ljetopis za čitavu godinu nije upisao nijedno slovo (što je veoma čudno, jer je bio iznimno školovan, dapače doktor teologije!), ali je njegov nasljednik fra Serafin Vištica zabilježio kako se sukob između zavađenih sela te župe (Međugorja i Bijakovića) nastavio i za vrijeme fra Bonina župnikovanja te da su on i njegov pomoćnik fra Bosiljko Vukojević slavili svake nedjelje dvije pučke mise kako ne bi došlo do svađe ili tučnjave među zavađenim selima. »Napominjemo, da su obojica oo. Bono i Bosiljko svim silama nastojali, da dođe do mira među zavađenom župom, ali se nažalost nije uspjelo. – Isto tako zapamće-nja je vriedno, da su bili spremni

39 Provincijalov dopis od 4. srpnja 1938. (Arhiv Provincije, SP, sv. 124, f. 257).40 Arhiv Provincije, SP, sv. 106, f. 128.41 Arhiv Provincije, SP, sv. 108, f. 401.42 J. TOMAŠEVIĆ-KOŠKA, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 153. – 154.43 Fra Bonin dopis od 24. lipnja 1939. (Arhiv Provincije, SP, sv. 127, f. 91).44 Arhiv župe Međugorje, Matica krštenih, sv. III. (1930. – 1947.); Matica vjenčanih, sv. II. (1913. – 1946.).

Široki Brijeg, izgled konvikta 1931.

Pobijeni

29

S

p2009.1

za pastorizaciju u podne i ponoći; da su dobro izpoviedali i propovi-edali. Razumljivo, da se je teško uvijati među zavađenim župljani-ma a da se ne zamjeri. Čuvali su red i disciplinu u župi. Sviet ih je volio i poštivao.«45

U Vitinu je došao u proljeće 1940. i ostao tu do 1944., kada je pobjegao pred partizanima. Iz-bivao je s nekim prekidima zbog bolesti i liječenja. Već su se u srpnju 1940. za okolne svećenike održale duhovne vježbe u župnoj kući u Vitini koja je bila dosta prostrana. O tome je fra Bono izvijestio provincijala.46 Isto se ponovilo i dvije godine poslije, u ratnim vremenima. Fra Bono je prije toga pisao provincijalu go-voreći o nekim poteškoćama gle-de održavanja tih vježbi, osobito vezano za nedostatak namirnica i prehranu brojnih svećenika koji na njih dolaze. Provincijal mu je odgovorio neka se dogovori s okolnim svećenicima da unaprijed pošalju svoje priloge u naravi kako bi ipak svi mogli obaviti duhovne vježbe. Ako je potrebno, mogu se i skratiti na četiri dana umjesto uobičajenih tjedan dana.47

Fra Bono je pobolijevao i često je pisao o svome slabom zdravlju. U kolovozu i rujnu 1942. bio je na oporavku u Krapinskim toplica-ma. O tome je pisao provincijalu.

Imao je zbog ratnih okolnosti pro-blema oko prijevoza. U toplicama je boravio od 21. kolovoza do 16. rujna. Tek što se iz Krapine vratio u Zagreb, spopali su ga neopisivi bolovi u želucu. Otkriven mu je »veliki čir« te je zadržan u bolnici radi oporavka. Već je duže vrije-

me osjećao te bo-love, ali ne tako jake. »Sad sam dolijao i moram se predati sudbi-ni«, piše. Imat će operaciju, a ni on

ni liječnici ne znaju ishoda: »Ako bude rak zna se šta me čeka, a ako obični čir ne zna se hoće li opera-cija uspjeti radi visokih godina.« Stoga moli da mu se zamijeni mo-litva brevijara nečim drugim dok je u bolnici. Neka se plati jedna misa iz Gospine milostinje na nje-govu odluku. Piše i o materijalnim troškovima liječenja.48 Sljedeće godine, gotovo u isto vrijeme, fra Bono je opet na liječenju, ovaj put u Sarajevu. Provincijal mu je 30. kolovoza 1943. dao dopuštenje da može poći na liječenje u Sarajevo, a ako bude potrebno i u Zagreb.49 U rujnu se liječi u Sarajevu pa je provincijal fra Leo Petrović molio fra Vitomira Jeličića u Sarajevu da ode u bolnicu i vidi je li fra Bono Jelavić operiran te da mu bude pri ruci ako mu nešto treba.50 Budući da je fra Bono već čitav mjesec izbivao iz župe, provinci-jal je od Biskupskog ordinarijata

u Mostaru zatražio ovlast da nje-gov pomoćnik fra Janko Bubalo može vršiti župničku službu dok je župnik odsutan. Ordinarijat je već sutradan podijelio zatražene ovlasti.51 Fra Branko Marić pre-mjestio se iz Banje Luke u Saraje-vo te 19. rujna javio provincijalu da je fra Bono Jelavić po drugi put operiran. Provincijal je tražio da ga se iscrpnije obavijesti o fra Boninoj bolesti i operacijama.52

Nemamo točnog podatka kad se vratio iz bolnice, ali po svemu

45 Crkveni ljetopis za župu u Međugorju 1907. (– 1981.), str. 113.46 Fra Bonin dopis od 13. srpnja 1940. (Arhiv Provincije, SP, sv. 130, f. 411).47 Fra Bonin dopis od 29. lipnja 1942. i provincijalov odgovor od 2. srpnja (Arhiv Provincije, SP, sv. 136, f. 209).48 Dopis provincijalu od 20. rujna 1942. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 95).49 Arhiv Provincije; SP, sv. 140, f. 371.50 Dopis fra V. Jeličiću od 13. rujna 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 141, f. 55).51 Provincijalov dopis od 26. rujna i biskupov odgovor od 27. rujna 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 94. – 95). Fra Janko

je u Vitinu za kapelana došao 14. srpnja 1943. (J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 74., 95.).52 Marićev dopis od 19. rujna i provincijalov odgovor od 27. rujna 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 99. – 101).

Fra Bono Jelavić, 1937.

30

2009.1S

p

Pobijeni

sudeći u Sarajevu je ostao više od dva mjeseca. Naime, u matičnim knjigama župe Vitina njegovo se ime – nakon što je početkom ruj-na 1943. otišao na liječenje – prvi put pojavljuje tek 21. studenog 1943. Toga je dana, naime, krstio Veselku Paradžik, kćer Jurinu.53 U druge dvije matice spominje se tek nakon toga datuma.

Početkom prosinca 1943. pro-vincijal je pisao fra Boni u Vitinu da dadne putni trošak fra Cipri-janu Brkiću da se može iz Vitine premjestiti u Drinovce. Starom fra Ciprijanu (r. 1868.) nije se osta-jalo u Vitini jer je bila puna voj-

ske.54 Fra Bonin kapelan bio je već spomenuti fra Janko Bubalo koji je dugo godina nakon toga ispisao svoju knjigu sjećanja na te straš-ne dane.55 S njima je živio i starac fra Vice Skoko (1883. – 1964.). Provincijal je fra Boni u Vitinu slao i neke druge bogoslove, jer u Mostaru više nije bilo moguće držati nastavu, a neki su u tim kaotičnim danima i sami dolazili u Vitinu. Tako je 11. rujna 1944. provincijal pisao fra Boni da mu šalje bogoslova fra Antu Majića56, a 14. listopada pitao ima li kod njega netko od bogoslova i ako ima, neka se jave provincijalu.57

Fra Janko Bubalo piše da je fra Bono bio teško bolestan te da je zbog kamenaca u bubrezima jako oslabio. Početkom 1944. bio je opet u bolnici: vojničkim je au-tomobilom iz Vitine prebačen u Mostar gdje je odmah operiran. »(…) fra Bono se više nikada ni svoje nove slabosti nije oslobo-dio. Rana se, uz povišenu tem-peraturu, stalno gnojila, pa ju je kao takvu i u grob sa sobom od-nio. Tako da se tek na “Križnom putu”, koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska, gurnut u jarak, konačno i zauvijek s njome smirio…«58 Nakon operacije fra

53 Župni ured Vitina: Matica krštenih, sv. IV, str. 3, br. 61.54 Provincijalov dopis od 7. prosinca 1943. (Arhiv Provincije, SP, sv. 141, f. 326). Fra Ciprijan je preminuo u Drinovcima 28.

srpnja 1945. kao jedan od rijetkih franjevaca u Hercegovini koji je 1945. umro prirodnom smrću: ostale je smaknula parti-zanska vojska.

55 J. BUBALO, Apokaliptični dani. U sjeni zablude, Zagreb, 1992.56 Arhiv Provincije, SP, sv. 144, f. 345.57 Arhiv Provincije, SP, sv. 144, f. 485 (dopis poslije premješten: SP, sv. 148, f. 136).58 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 102. – 103.

Pred kućom u Vitini: fra Arkanđeo Nuić, fra Jerko Mihaljević, fra Janko Bubalo, fra Bono Jelavić i fra Vice Skoko.

Pobijeni

31

S

p2009.1

Bono je stalno ležao u krevetu. Partizani, koji su se povremeno iz Zabiokovlja spuštali prema Ve-ljacima pa i Vitini, planirali su, kad za to dođe zgodan čas, fratre jednostavno »likvidirati«. Tako je i vitinski učitelj Ivo Gojić (u koje-ga je fra Bono imao neograničeno povjerenje, a zapravo je bio parti-zanski provokator), nakon što je iz Vitine pobjegao partizanima, poslao fra Boni pismo »u kojemu mu, nakon barem stotinjak zajed-ničkih ručaka i večera za fra Bo-ninim stolom piše da će ga, kad ga uhvate, ne samo ubiti nego da će ga živa peći na ražnju kako mu “zahvalni učo” poručuje«.59

»Tako se onda, u toj sveopćoj pometnji, primakao i sudbono-sni kraj toga tmurnoga listopada. Nijemci se povlače i ginu na svim frontama, a slično i hrvatska voj-ska. Tako je Vitina 27. listopada (1944., op. R. J.) ostala, uglav-nom, bez ijednoga vojnika. Parti-zani su se već “hrabro” spustili do Veljaka. Toga dana napustili smo naš dom i ja i fra Bono. Po nje-govu mišljenju trebalo se povući ispred prvoga naleta partizana, a onda se poslije s vojskom ponov-no u Vitinu vratiti.«60 U kući su ostali bolesnik i starac fra Vice Skoko, fra Jankova bratana Šima i jedna djevojčica iz susjedstva. Fra Bonu su nekako ugurali u jed-na vojnička kola, a fra Janko se pješke uputio prema Ljubuškom. Tu su se oprostili i razišli, »da se više nikada na zemlji ne susretne-

mo…«61 Fra Bono je otišao dalje iz Ljubuškoga, a fra Janko se su-tradan vratio u Vitinu. Tri-četiri dana nakon toga k njemu je do-šao i svećenik bogoslov fra Stanko Vasilj (1920. – 1993.), koji je s fra Jankom proživio teške dane u lju-buškom zatvoru.

Za vrijeme svoga župnikova-nja u Vitini, fra Bono je krstio 311 djece.62

Prema zabilješci u Arhivu Pro-vincije, fra Bono Jelavić ubijen je oko 11. svibnja 1945. negdje kod Velike Gorice.63 Fra Janko Bubalo zapisao je da je fra Bono »koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska gurnut u jarak«64, dakle ubijen. O tome, dakle, nema ni-kakva pouzdana podatka. Svaka-ko, ubili su ga partizani u svib-nju 1945. negdje na području između Velike Gori-ce i Siska. Za grob mu se ne zna. Među pisanim svjedočanstvima nema nijednoga koje bi govori-lo da je netko od svjedoka toga ubojstva nešto o tome ili zabilje-žio ili pak nekome o tome nešto ispričao. Ne treba ni napominjati da je ubijen bez ikakva suđenja! Zanimljivo je možda napomenu-ti kakve su laži širili komunistič-ki aktivisti koji su na taj način, dakako, htjeli opravdati njegovo ubojstvo. Fra Janko Bubalo zabi-

lježio je tako priču Franje Gadže, rodom iz Grabovnika. Taj Franjo »bio je glup i nepismen. A bio je lažac kakvih sam malo u životu sretao. Samo jedna stvarčica: on je toliko puta (nikada javno), mene samoga, u četiri oka, uvjeravao kako je pok. fra Bono bio zloči-nac; da je on bio stalno u svom habitu i da je preko njega bio opasan najmodernijim pištoljem i dvjema bombama na opasaču. Ja sam ga toliko puta, bez straha, u tu (samo njegovu) laž razuvjera-vao, ali…«65 Možemo samo zami-sliti bolesnoga fra Bonu koji se, ako nije u bolesničkom krevetu, jedva vuče uz pomoć štapa i kako oko pasa nosi bombe i najmoder-niji pištolj!?

Nisam uspio pronaći nikakav podatak o razdo-blju između fra Bonina odlaska iz Vitine (kraj li-stopada 1944.), i njegove smrti (svibanj 1945.).

Možemo samo pretpostaviti da se povlačio sa stotinama tisuća drugih prema Austriji, da je bio vraćen natrag i da su ga partiza-ni ubili na nekome od bezbrojnih »marševa smrti« na području oko Siska ili Velike Gorice.

Izvori:- Arhiv župe Veljaci− Arhiv župe Međugorje− Arhiv župe Vitina− Arhiv gimnazije Široki Brijeg− Arhiv bogoslovije Mostar �

59 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 106. – 107.60 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 107.61 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 108.62 Župni ured u Vitini: Matica krštenih, sv. III. (1924. – 43.) i sv. IV. (1943. – 46.).63 Arhiv Provincije: osobni karton.64 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 103.65 J. BUBALO, Apokaliptični dani, str. 123.

32

2009.1S

p

Pobijeni RODNE ŽUPE HERCEGOVAČKIH FRATARA KOJE SU MUČILI I UBILI PARTIZANI1

� Piše: fra Ante Marić

I. ČERIN (4)1. ANDAČIĆ, Ivan (fra

BONO). Roditelji: Marijan i Sta-na, r., Sabljić. Rođen 5. studenoga 1903. u Hamzićima.

Od 1944. krojač je u Veljaci-ma.

Partizani su ga 11. veljače 1945. s dvojicom subraće odveli od oltara i sv. mise u Izbičnu, gdje je ministrirao fra Nevinku Mandi-ću i fra Marku Dragićeviću, te su ga zajedno s njima ubili na nepo-znatom mjestu.

2. MARTINAC, Ivan (fra PAŠKO). Roditelji: Mate i Ruža r., Sušac. Rođen 26. lipnja 1882. u Dragićini.

Od 1944. župni vikar u Velja-cima.

Partizani su ga uhitili oko 10. veljače 1945., zatočili u Ljubuš-kom te mučili i ubili na nepozna-tom mjestu.

3. PRUSINA, Ivan (fra RAFO). Roditelji: Mate i Matija r., Korać. Rođen 21. siječnja 1884. u Ham-zićima.

Od 1944. u mirovini na Čitlu-ku.

Partizani su ga 14. veljače 1945. sa šestoricom subraće odve-li iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

4. ŠIMOVIĆ, Božo (fra DO-BROSLAV). Roditelji: Vidak i Anica r., Zovko. Rođen u Hamzi-ćima 19. prosinca 1907.

Od 1943. gimnazijski profesor na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

II. ČITLUK (1)5. ZUBAC, Ludvig (fra LEO-

POLD AUGUSTIN). Roditelji: Mate i Jela r., Sivrić. Rođen 9. prosinca 1890. na Čitluku.

Od 1930. župni vikar i upra-vitelj električne centrale na Širo-kom Brijegu.

Partizani su ga s petoricom braće 6. veljače 1945. strijeljali iznad crkve u Mostarskom Gracu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Bri-jegu.

III. DRINOVCI (7)6. GLAVAŠ, Andrija (fra RA-

DOSLAV). Roditelji: Petar i Ma-rija r., Marinović. Rođen 29. listo-pada 1909. u Drinovcima.

Od 1942. načelnik u Ministar-stvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu

Partizani su ga 27. svibnja 1945. objesili u Zagrebu. Grob mu je do danas nepoznat.

1 Župe su navedene abecednim redom. Brojke u zagradama označavaju ukupan broj ubijenih fratara iz te župe. Uz imena fratara navedena je njihova zadnja služba i mjesto, a bogoslovima i mladomisnicima nadnevci njihova oblačenja, polaganja jednostavnih zavjeta, svečanih zavjeta, svećeničkog ređenja. Podatci su preuzeti iz knjige fra Ante Marića Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.

Čerin, traženje uzoraka za DNK analizu u obiteljskoj grobnici fra Paške Martinca.

fra Radoslav Glavaš

Pobijeni

33

S

p2009.1

7. LEVENTIĆ, Jerko (fra ŽARKO). Roditelji: Stjepan i Ja-nja r., Majić. Rođen 27. kolovoza 1919. u Drinovcima.

Od 1944. župni vikar na Širo-kom Brijegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

8. NUIĆ, Jure (fra ANĐEL-KO). Roditelji: Ivan i Kata r., Ši-mić. Rođen 10. travnja 1908. u Drinovcima.

Od 1943. župni vikar u Među-gorju.

Partizani su ga ubili u svibnju 1945. negdje u Sloveniji na Križ-nom putu.

9. NUIĆ, Nikola (fra AR-KANĐEO). Roditelji: Perko i Šima r., Perić. Rođen 21. veljače 1896. u Drinovcima .

Od 1927. profesor na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

10. PANDŽIĆ, Ljubo (fra BO-RISLAV). Roditelji: Jure i Janja r., Čulina. Rođen 7. veljače 1910. u Drinovcima.

Od 1941. prvi meštar sjemeni-štaraca na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

11. PANDŽIĆ, Stjepan (fra KREŠIMIR). Roditelji: Pilip i Ruža r., Majić. Rođen 4. ožujka 1892. u Drinovcima.

Od 1943. profesor na Širokom Brijegu.

Partizani su ga s petoricom braće 6. veljače 1945. strijeljali iznad crkve u Mostarskom Gracu. Tijelu mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Bri-jegu.

12. STIPIĆ, Franjo (fra EMIL). Roditelji: Stjepan i Iva r., Alerić. Rođen 4. listopada 1912. u Dri-novcima.

Od 1942. župnik u Goranci-ma.

Partizani su ga ubili u svibnju 1945. na Križnom putu negdje u Sloveniji.

IV. GORICA (2)13. GALIĆ, Nikola (fra KRI-

ŽAN). Roditelji: Mate i Jela r., Bušić. Rođen 30. studenoga 1870. u Gorici.

Od 1937. u mirovini na Hum-cu.

Partizani su ga ubili 30. listo-pada 1944. bombom bačenom kroz prozor u župnom stanu u Međugorju. Pokopan je u groblju Kovačica u Međugorju.

14. PRLIĆ, Jerko (fra MELHI-OR). Roditelji: Ambroža i Anica r., Vlašić. Rođen 27. srpnja 1912. u Sovićima.

Od 1941.časni brat stolar na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen. Tijelo mu je identificirano 30. prosinca 2005. na patologiji u Splitu između 18 masakriranih tijela pronađenih u Zagvozdu 19. travnja 2005. Ge-neral franjevačkog reda ukopao ga je 9. listopada 2007. u crkvi na Širokom Brijegu.

V. GRADNIĆI (2)15. ZUBAC, Tadija (fra TI-

HOMIR). Roditelji: Jure i Anica r., Primorac. Rođen 25. siječnja 1918. u Gradnićima.

Od 1944. župni vikar u Gru-dama.

Mlada misa fra Zdenka Zupca.

34

2009.1S

p

Pobijeni Partizani su ga ubili u svibnju 1945. na Križnom putu negdje u Sloveniji.

16. ZUBAC, Andrija (fra ZDENKO). Roditelji: Jure i Ani-ca r., Primorac. Rođen 6. kolovo-za 1911. u Gradnićima.

Župnik u Ružićima od 1943.Partizani su ga oko 13. velja-

če 1945. uhitili u Ružićima i od-veli put Ljubuškog, gdje je bio zatočen. Mučen je i ubijen u Za-gvozdu. Tijelo mu je identificirano 27. listopada 2006. na patologiji u Splitu između 18 masakriranih tijela pronađenih u Zagvozdu 19. travnja 2005. General franjevač-kog reda ukopao ga je 9. listo-pada 2007. u crkvi na Širokom Brijegu.

VI. GRLJEVIĆI (3)17. KORDIĆ, Jozo (fra FABI-

JAN). Roditelji: Mate i Anđa r., Ćosić. Rođen 6. ožujka 1890. u Grljevićima.

Od 1919. časni brat krojač i vrtlar na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

18. KRALJEVIĆ, Nikola (fra KRSTO). Roditelji: Jure i Kata r., Barbarić. Rođen 21. ožujka 1895. u Grljevićima.

Rekonvalescent i u mirovini na Širokom Brijegu od 1944.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

19. PAPONJA, Jakov (fra FA-BIJAN). Roditelji: Jozo i Šima r., Prskalo. Rođen 26. rujna 1897. u Lipnu.

Od 1927. profesor na Širokom Brijegu i ravnatelj konvikta za vanjske đake.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

VII. HUMAC (2)20. RUPČIĆ, Mijo (fra LEO-

NARD). Roditelji: Mate i Marija r., Majić. Rođen 29. rujna 1907. u Hardomilju.

Profesor na Širokom Brijegu od 1939.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

21. SUŠAC, Ante (fra KOR-NELIJE). Roditelji: Blaž i Stojka

r., Luburić. Rođen 25. kolovoza 1925. u Cernu.

U franjevački red stupio 17. rujna 1943. na Humcu. Jedno-stavne zavjete položio u Veljacima 18. rujna 1944.

Kao klerika jednostavnih za-vjeta i učenika VII. razreda gi-mnazije, partizani su ga strijelja-li 6. veljače 1945. iznad crkve u Mostarskom Gracu zajedno s pe-toricom braće. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

VIII. JABLANICA (1)22. JURIĆ, Karlo (fra RUDO).

Roditelji: Marko i Iva r., Šilić. Ro-đen 23. ožujka 1925. u Radešina-ma.

U franjevački red stupio na Humcu 17. rujna 1943. Jedno-stavno zavjetovan 18. rujna 1944. u Veljacima.

Klerik jednostavnih zavjeta i učenik VII. razreda gimnazije, strijeljan 6. veljače 1945. iznad crkve u Mostarskom Gracu zajed-no s petoricom braće. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

IX. KLOBUK (2)23. BARBARIĆ LESKO, Mate

(fra MARKO). Roditelji: Ante i Kata r., Tolj. Rođen 19. veljače 1865. u Klobuku.

Ispovjednik, jubilarac, od 1932. u mirovini na Širokom Bri-jegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. digli sa smrtne postelje, ubili, spalili i s još jedanaestoricom su-braće zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

fra Krsto Kraljević

Pobijeni

35

S

p2009.1

24. PETROVIĆ, Grgo (fra LEO). Roditelji: Marijan i Anđa r., Jurčić. Rođen 28. veljače 1883. u Klobuku.

Od 1943. provincijal hercego-vačkih franjevaca.

Partizani su ga, kao aktualnog provincijala, sa šestoricom subra-će 14. veljače 1945. odveli iz mo-starskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

X. KOČERIN (2)25. MIKULIĆ, Božo (fra DA-

RINKO). Roditelji: Grgo i Mati-ja r., Zovko. Rođen 16. prosinca 1919. u Kočerinu.

U franjevački red stupio 11. srpnja 1937. na Humcu. Jed-nostavno zavjetovan 12. srpnja 1938., svečano na Humcu 12. srpnja 1941. Za svećenika zaređen 22. kolovoza 1943. u Mostaru.

Sudionik bleiburške kalvarije i Križnoga puta. Završio u sabir-nom logoru u Krapini kod škole. Primio ga u samostan ondašnji gvardijan, tu ih OZNA popisala i držala zatočene. U noći s 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Macelj-

skoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo mu je ekshumirano 1992. s još 1.163 drugih ubijenih. Na-lazilo se u jami IVd s još 21 sve-ćenikom, fratrom i bogoslovom. Otvorene su 23 jame, a na po-dručju Maceljske šume još je 130 takvih netaknutih jama. Ukopan 22. listopada 2005. u Frukima u kripti novoosnovane crkve Muke Isusove u župi Đurmanec. Tijelo mu je neidentificirano iako su ko-sti svih spomenutih od 1992. do 2005. bile na odjelu za patologiju na Šalati u Zagrebu. Ekshumacija nije obavljena prema propisima, nego su im kosti pomiješane u vrećama za smeće.

26. SESAR, Marijan (fra PE-TAR). Roditelji: Ante i Kata r., Ćuk. Rođen 2. travnja 1895. u Kočerinu.

Župnik u Čapljini i definitor od 1943.

Partizani su ga 1. veljače 1945. odveli iz župnog stana u Čapljini i negdje preko Neretve ubili na ne-poznatom mjestu.

XI. KONJIC (1)27. ADAMČIK, Silvio (fra

BRUNO). Roditelji: Ivan i Mati-

ja r., Bakula. Rođen 30. prosinca 1908. u Konjicu.

Od 1941. profesor glazbe na Širokom Brijegu. U slobodno se vrijeme bavio fotografiranjem te je po zapovijedi provincijala fra Lea Petrovića fotografirao mnoge ljude, objekte i događaje koji su danas vrijedni za poznavanje po-vijesti Provincije.

Partizani su ga ubili iza 10. svibnja 1945. na Križnom putu negdje u Sloveniji.

XII. LEDINAC (1)28. ČOLAK, Franjo (fra

DANE). Roditelji: Ante i Šima r., Galić. Rođen 25. srpnja 1916. u Mamićima.

Župni vikar u Drinovcima od 1941.

Partizani su ga iza 10. svib-nja 1945. ubili na Križnom putu negdje kod Maribora.

XIII. LJUTI DOLAC (1)29. KOŽUL, Jure (fra JULI-

JAN). Roditelji: Jure i Kata r., Čović. Rođen 10. travnja 1906. u Ljutom Docu.

Župnik u Veljacima od 1944.

fra Marko Barbarić – Lesko

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija.

36

2009.1S

p

Pobijeni Partizani su ga uhitili u žu-pnom uredu u Veljacima. Mučen i ubijen u Zagvozdu. Tijelo mu je identificirano 15. siječnja 2007. na patologiji u Splitu između 18 masakriranih tijela pronađenih u Zagvozdu 19. travnja 2005. Ge-neral franjevačkog reda ukopao ga je 9. listopada 2007. u crkvi na Širokom Brijegu.

XIV. MEĐUGORJE (5)30. BENCUN, Ivan (fra

JOZO). Roditelji: Mate i Pera r., Alilović. Rođen 26. rujna 1869. u Međugorju.

U mirovini na Širokom Brije-gu od 1937.

Partizani su ga 14. veljače 2. 1945. sa šestoricom subraće odve-li iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

31. DRAGIĆEVIĆ, Nikola (fra MARKO). Roditelji: Andrija i Ruža r., Martinac. Rođen 17. ve-ljače 1902. u Međugorju.

Od 1935. profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu

Partizani su ga 11. veljače 1945. s još dvojicom subraće od-veli sa sv. mise iz crkve u Izbičnu i ubili na nepoznatom mjestu.

32. SIVRIĆ, Marijan (fra MA-RIOFIL). Roditelji: Nikola i Ani-ca r., Prskalo. Rođen 10. veljače 1913. u Međugorju.

Od 1944. vikar samostana na Širokom Brijegu.

Partizani su ga uhitili 8. veljače 1945. u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom braće prema Splitu, nego su ga naknad-no negdje ubili 12. veljače 1945.

33. VASILJ, Jozo (fra GRGO). Roditelji: Andrija i Mara r., Pehar. Rođen 13. ožujka 1886. u Među-gorju.

Gvardijan i župnik u Mostaru od 1943.

Partizani su ga 14. veljače 1945. sa šestoricom braće odveli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

34. VASILJ, Stanko (fra JEN-KO). Roditelji: Mate i Vida r., Sivrić. Rođen 2. svibnja 1914. u Međugorju.

Od 1939. kateheta u Konjicu. Partizani su ga u mjesecu svib-

nju 1945. ubili na Križnom putu kod Klanjca u Hrvatskom zagor-ju.

XV. MOSTAR (1)35. SMOLJAN, Frano (fra

BERNARDIN). Roditelji: Nikola i Luca r., Cvitković. Rođen 3. li-stopada 1884. u Rodoču.

U mirovini na Humcu od 1943.

Partizani su ga 14. veljače 1945. sa šestoricom braće odveli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

XVI. POSUŠJE (1)36. ZLOPAŠA, Mato (fra RO-

LAND). Roditelji: Marko i Ruža r., Begić. Rođen 29. svibnja 1912. u Posušju.

Od 1943. gimnazijski profesor na Širokom Brijegu.

Partizani su ga s petoricom braće 6. veljače 1945. strijeljali iznad crkve u Mostarskom Gracu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Bri-jegu.

XVII. POSUŠKI GRADAC (1)37. GRUBIŠIĆ, Pero (fra

ZVONKO). Roditelji: Mate i Anica r., Bešlić. Rođen 7. veljače 1915. u Posuškom Gracu.

Od 1944. župni vikar u Mo-starskom Gracu.

Partizani su ga s petoricom braće 6. veljače 1945. strijeljali iznad crkve u Mostarskom Gracu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Bri-jegu.

XVIII. RAKITNO (1)38. IVANKOVIĆ, Gabrijel

(fra ĆIRIL). Roditelji: Mate i Ce-cilija r., Zovko. Rođen 28. veljače 1878. u Rakitnu.

U mirovini u Gradnićima od 1944.

Odveden iz Gradnića 10. velja-če 1945. i ubijen na Čitluku, gdje je i ukopan u groblju Podadvor.

XIX. RASNO (1)39. SOPTA, Franjo (fra MAR-

TIN). Roditelji: Martin i Ruža r., Pinjuh. Rođen 14. veljače 1891. na Dužicama.

fra Roland Zlopaša

Pobijeni

37

S

p2009.1

Profesor na bogosloviji u Mo-staru od 1943.

Partizani su ga oko 10. veljače 1945. uhitili, odveli prema Lju-buškom i negdje ubili.

XX. ROŠKO POLJE (2)40. GAŠPAR, Jure (fra FILIP).

Roditelji: Mijo i Iva r., Gačić. Ro-đen 15. travnja 1893. u Ambaru.

Od 1944. župnik u Gradnići-ma.

Partizani su ga oko 10. veljače 1945 odveli iz Gradnića i ubili. Pokopan je u groblju Podadvor u Čitluku.

41. KRIŽIĆ, Ante (fra JA-KOV). Roditelji: Jakov i Janja r., Đikić. Rođen 26. rujna 1893. u Krnjinu.

Župnik u Čitluku od 1944. Odveden iz rezidencije na Či-

tluku oko 10. veljače 1945. i ubi-jen. Župljani su ga našli mrtva u groblju Podadvor i tu ga pokopa-li.

XXI. RUŽIĆI (1)42. JURČIĆ Ljubo (fra MAK-

SIMILIJAN). Roditelji: Jozo i Matija r., Ćorluka. Rođen 9. listo-pada 1913. u Ružićima.

Pomoćnik učitelja novaka i žu-pni vikar na Humcu od 1943.

Partizani su ga uhitili 28. si-ječnja 1945. i strijeljali u Vrgor-cu. Tu je i pokopan. Grob mu do danas nepoznat.

XXII. STUDENCI (4)43. JELČIĆ, Jozo (fra AN-

DRIJA). Roditelji: Mato i Kata r., Sivrić. Rođen 8. svibnja 1904. u Stubici.

Od 1944. gvardijan i župnik na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

44. MILIĆEVIĆ, Nikola (fra LUJO). Roditelji: Ivan i Jela r., Sivrić. Rođen 23. rujna 1919. u Studencima.

U franjevački red stupio 11. srpnja 1937. na Humcu. Jedno-stavne zavjete položio 12. srpnja 1938., svečane na Humcu 12. srpnja 1941. Za svećenika zare-đen 22. kolovoza 1943.

Partizani su ga 1945. godine ubili na Križnom putu, najvjero-jatnije kod Maribora.

45. PEHAR, Josip (fra NE-NAD VENANCIJE). Roditelji: Frano i Manda r., Dugandžić. Ro-đen 7. svibnja 1910. u Stubici.

Od 1943. profesor na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 14. veljače

1945. sa šestoricom braće odveli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.

46. VUKŠIĆ Ivan (fra RADO-SLAV). Roditelji: Toma i Vida r., Sivrić. Rođen 5. prosinca 1894. u Studencima.

Od 1939. ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

XXIII. ŠIROKI BRIJEG (9)47.KOSIR, Bože (fra VIK-

TOR). Roditelji: Ivan i Matija r., Bilinovac. Rođen 12. listopada 1924. na Uzarićima.

U franjevački red stupio na Humcu 17. rujna 1943. Jedno-stavne zavjete položio u Veljacima 18. rujna 1944.

Ubijen 7. veljače 1945. Kao klerika jednostavnih zavjeta i uče-nika VII. razreda gimnazije parti-

Vađenje uzorka krvi Mile Jurčić za DNK analizu posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića.

38

2009.1S

p

Pobijeni

zani su ga zajedno s jedanaestori-com subraće ubili, spalili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ek-shumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

48. KRALJEVIĆ, Petar (fra STANKO). Roditelji: Martin i Šima r., Bubalo. Rođen 12. kolo-voza 1871. u Mokrom.

U mirovini na Širokom Brije-gu od 1937.

Zajedno s jedanaestoricom subraće ubijen 7. veljače 1945., zatim spaljen i zatrpan u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Ti-jelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Bri-jegu.

49. KOŽUL, Mirko (fra TA-DIJA). Roditelji: Bože i Anđa r., Vrljić. Rođen 20. srpnja 1909. u Turčinovićima.

Profesor na Širokom Brijegu i magistar klerika od 1941.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom subraće ubili, spalili i zatrpali u ratnom skloni-štu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

50. MANDIĆ, Andrija (fra NEVINKO). Roditelji: Mirko i Marija r., Ćorić. Rođen 4. ožujka 1908. na Lisama.

Kateheta u Mostaru od 1933. Partizani su ga 11. veljače

1945. s dvojicom subraće odve-li sa sv. mise iz crkve u Izbičnu i ubili na nepoznatom mjestu.

51. NALETILIĆ, Nikola (fra STJEPAN). Roditelji: Grgo i Pe-tronila r., Karačić. Rođen 1. stu-denoga 1907. u Lisama. fra Stanko Kraljević

Kočerin, župna kuća i crkva, 1944.

Pobijeni

39

S

p2009.1

Župnik u Kongori od 1939. Partizani su ga u noći s 19. na

20. svibnja 1942. odveli iz župnog stana u Kongori zajedno s bratom Marijanom i Matišom Penavićem, brijačem sa Širokog Brijega, koji su mu došli pomoći pri seljenju na Humac. Ubijeni oko 24. svibnja. 1942. kod sela Zanagline na Ku-presu. Za grob im se ne zna.

52. SLIŠKOVIĆ, Ivan (fra IVO). Roditelji: Jure i Mara r., Kraljević (Matijević). Rođen 25. travnja 1877. u Mokrom.

Od 1942. u mirovini na Širo-kom Brijegu.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom subraće ubili, spalili i zatrpali u ratnom skloni-štu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

53. ŠUŠAK, Ivan (fra BRAN-KO). Roditelji: Petar i Manda r., Džajkić. Rođen 29. studenoga 1912. u Mokrom.

Od 1944. župnik u Blizanci-ma.

Partizani su ga u svibnju 1945. ubili na Križnom putu negdje u Sloveniji.

54. TOPIĆ, Božo (fra ANDRI-JA). Roditelji: Andrija i Šima r., Zovko. Rođen 8. prosinca 1919. na Lisama.

Kao mladomisnik boravio kod ujaka fra Valentina Zovke na Ko-čerinu gdje su ih zajedno 21. svib-nja 1945. ubili partizani. Ukopan u mjesnom groblju na Kočerinu. Iza fra Andrije ostali su krvavi tragovi: krvave daske iz njegova kreveta te krvava plahta.

55. ZOVKO, Marijan (fra VA-LENTIN). Roditelji: Ivan i Luca r., Slišković. Rođen 14. lipnja 1889. u Oklajima.

Od 1942. župnik u Kočerinu. Partizani su ga ubili u župnom

uredu u Kočerinu zajedno sa se-strićem fra Andrijom Topićem. Pokopan u mjesnom groblju na Kočerinu.

XXIV. TOMISLAVGRAD (3)56. IVANKOVIĆ, Ivan (fra

MILJENKO). Roditelji: Franjo i Janja r., Glavaš. Rođen 2. prosin-ca 1924. u Tubolji.

U franjevački red stupio na Humcu 17. rujna 1943. Jedno-stavno zavjetovan u Veljacima 18. rujna1944.

Kao klerika jednostavnih za-vjeta i đaka VIII. razreda gimnazi-je partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

57. PETROVIĆ, Berislav (fra JULIJAN). Roditelji: Mate i Luca r., Batinić. Rođen 23. srpnja 1923. u Duvnu.

U franjevački red stupio u Duvnu 24. lipnja 1941. Zavjeto-van jednostavno 25. lipnja 1942.

Sudionik bleiburške tragedije i Križnoga puta. Završio u sabir-nom logoru u Krapini kod škole. Primio ga u samostan ondašnji gvardijan, tu ih OZNA popisala i držala zatočene. U noći sa 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tije-lo mu je ekshumirano 1992. s još 1.163 drugih ubijenih. Nalazilo se u jami IVd s još 21 svećenikom,

fratrom i bogoslovom. Otvore-ne su 23 jame, a na području je Maceljske šume još je 130 takvih netaknutih jama. Ukopan 22. li-stopada 2005. u Frukima u kripti novoosnovane crkve Muke Isuso-ve u župi Đurmanec. Tijelo mu je neidentificirano iako su kosti svih spomenutih od 1992. do 2005. bile na odjelu za patologiju na Ša-lati u Zagrebu. Ekshumacija nije obavljena prema propisima, nego su im kosti pomiješane u vrećama za smeće.

58. RADOŠ, Ivan (fra LU-DOVIK). Roditelji: Jure i Staka r., Ančić. Rođen 14. studenoga 1925. u Blažuju.

U franjevački red stupio na Humcu 17. rujna 1943. Jedno-stavne zavjete položio u Veljacima 18. rujna 1944.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom braće ubili, spa-lili i zatrpali u ratnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

fra Ludovik Radoš

40

2009.1S

p

Pobijeni XXV. VELJACI (2)59. JELAVIĆ, Ivan (fra

BONO). Roditelji: Jure i Anica r., Mišetić. Rođen 17. rujna 1898. u Veljacima.

Od 1940. župnik u Vitini. Stradao na Križnom putu oko

11. svibnja 1945., negdje kod Ve-like Gorice.

60. PULJIĆ, Andrija (fra ME-TOD). Roditelji: Ante i Matija r., Mušan. Rođen 24. studenoga 1912. u Vašarovićima.

Župnik u Izbičnu od 1941.Sudionik bleiburške tragedije

i Križnoga puta. Završio u sabir-nom logoru u Krapini kod škole. Primio ga u samostan ondašnji gvardijan. Tu ih OZNA popisala i držala zatočene. U noći s 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tije-lo mu je ekshumirano 1992. s još 1.163 drugih ubijenih. Nalazilo se u jami IVd s još 21 svećenikom, fratrom i bogoslovom. Otvore-ne su 23 jame, a na području je Maceljske šume još je 130 takvih netaknutih jama. Ukopan 22. li-stopada 2005. u Frukima u kripti novoosnovane crkve Muke Isuso-ve u župi Đurmanec. Tijelo mu je neidentificirano iako su kosti svih spomenutih od 1992. do 2005. bile na odjelu za patologiju na Ša-lati u Zagrebu. Ekshumacija nije obavljena prema propisima, nego su im kosti pomiješane u vrećama za smeće.

XXVI. VIR (1) 61. LONČAR, Ivan (fra SLO-

BODAN). Roditelji: Petar i

Franjka r., Bago. Rođen 3. ožujka 1915. u Vinjanima.

Župni vikar u Drinovcima od 1944.

Partizani su ga uhitili u Dri-novcima 9. veljače 1945. te zato-čili u Ljubuškom. Ubijen na ne-poznatom mjestu.

IV. VITINA (5)62. BEBEK, Franjo (fra KA-

ŽIMIR). Roditelji: Jure i Luca r., Lauc. Rođen 1. listopada 1901. u Vitini.

Župnik u Pločama od 1944. Partizani su ga 14. veljače

1945. sa šestoricom subraće od-veli iz samostana u Mostaru, ubili i bacili u Neretvu.

63. MAJIĆ, Dobroslav (fra ANTE). Roditelji: Jozo i Kata r., Slišković. Rođen u Vitini 26. ko-lovoza 1922.

U franjevački red stupio na Humcu 29. lipnja 1939. Zavjeto-van jednostavno 3. lipnja 1940., svečane zavjete položio na Čerinu 29. lipnja 1944.

Preživio Križni put. S kolo-nom stradalnika stigao u Zagreb gdje je 6. kolovoza 1945. umro od meningitisa u bolnici Sestara milosrdnica. Ukopan na Mirogo-ju. Grob mu je nepoznat.

64. MAJIĆ, Ante (fra BONI-FACIJE). Roditelji: Ambro i Kata r., Lozić. Rođen 6. svibnja 1883. u Vitini.

Od 1944. u mirovini na Širo-kom Brijegu.

Partizani su ga 8. veljače 1945. uhitili u fratarskoj mlinici na Širo-kom Brijegu. Odveden je prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen – najvjerojatnije u Zagvozdu.

65. MAJIĆ, Ante (fra STJE-PAN). Roditelji: Franjo i Mati-ja r., Vukšić. Rođen 26. svibnja 1925. u Vitini.

U franjevački red stupio na Humcu 17. rujna 1943. Jedno-stavno zavjetovan u Veljacima 18. rujna 1944.

Partizani su ga 7. veljače 1945. s jedanaestoricom subraće ubili, spalili i zatrpali u ratnom skloni-štu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je 1971. ekshumirano i ukopano u crkvi na Širokom Brijegu.

66. MARKOTIĆ, Ante (fra SVETISLAV). Roditelji: Ilija i Fila r., Mišetić. Rođen 7. svibnja 1921. u Grabovniku.

U franjevački red stupio na Humcu 13. srpnja 1938. Zavjeto-van jednostavno 14. srpnja 1939., svečano 14. srpnja 1942. Za sve-ćenika zaređen u Vitini 2. srpnja 1944.

Stradao 1945. na Križnom putu negdje kod Maribora. �

fra Ante Majić

Djela pobijenih

S

p2009.1

41

KRVAVI PLES KOMUNISTA NA ŠIROKOM BRIJEGU1

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike, s razloga, što su ljubili narod, iz kojega su nikli.

� Piše: Andrija Radoslav Glavaš

Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neisti-ne o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kad je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franje-vačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.

Franjevački nastavnici i dušo-brižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni ben-zinom i zapaljeni.

Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgra-du, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Lju-buškoga, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su neprijateljski zrakoplovi. Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje her-cegovačkog puka, jer je na taj način hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godiš-njicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni članovi poubijani.

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvo-ločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pri-stup na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Monte Cassinu, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušo-brižnika.

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju

gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razva-linama stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom za-bačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapad-no-europske kulture i uljudbe i sada u tom njiho-

vom poslanju bivaju spriječeni, na brutalan način: ubijanjem. Uljud-bena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijelja-li pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim

ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svijetlu. Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komuni-sti franjevce na Širokom Brijegu, kad među uboji-cama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili »hr-vatski rodoljub«? Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. Hrvatskim državljanima može suditi samo hrvatski sud za propuste i pogriješke nacionalnoga značaja, a za prekršaje ćudorednoga karaktera zakonita cr-kvena oblast. Zakonita opstojnost sudova i materi-jalno pravo na temelju kojega se sudi ne može biti samovolja narodnostno disparatne šačice ljudi, koja je ubačena na hrvatsko državno područje. Oduzeti život nekom Hrvatu može se samo na temelju hr-vatskih državnih zakona, a ne na temelju samovolje, koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvat-skom građaninu može se suditi isključivo na temelju hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne treba razumijeti zbir samo povijesnih povelja, nego skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povi-

1 Tekst je nelektoriran.

42

S

p2009. 1

Djela pobijenih

jesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i izviru iz hrvatskih državnih potreba. Stoga je svako oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače pro-tiv njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hr-vatskim građanima, pa im stoga ne možemo priznati niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom.

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su ko-munisti u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u bolj-ševička kola, a tomu svemu bili bi krivi franjevci, koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti na-rodnim protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na taj način, što su priznali, da među njima i povjere-nim im pukom nisu našli svojih pristaša.

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subver-zivnih elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Dr-žave Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvat-skoga naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan do-kument protivničke zasljepljenosti i mržnje prema malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi.

Ne znamo, na koji će način angloamerički držav-nici i publicisti opravdati postupak komunista pro-tiv hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vje-rojatno šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni u koliko pomoći stvaranju i održanju »jugoslaven-skog« fantoma. Još manje će moći službeni govor-nici engleskog krugovala za »jugoslavenska« pitanja svojim neartikuliranim »jugoslavenskim jezikom« uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, pre-lazeći preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne vo-lje za samostalnim državnim životom. Poklane nevi-

ne žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova u pogledu podjarmljivanja hrvatskog naroda, ukla-pajući ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu.

Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg biti predmet angloameričke »darežljive ljubavi« u osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama Gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino pro-livene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima. Žrtve fra-njevaca bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna baština budu, u nizu osta-lih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod.

Preneseno iz lista NOVINE, Zagreb, travanj 1945. �

Partizanski tragovi na pročelju samostanske crkve na Širokom Brijegu.

43

S

p2009.1

Odjek u umjetnosti

SUDIŠĆE� Piše: fra Miljenko Stojić

Planina je gledala užasnuta odozgor,ne znam je li bila noć ili dan,nemilosrdno se posao dovršavao,skončali ste na Sudišću, poput lopova,trebala vas je prekriti crna zemlja,gusti, ljepljivi, povijesni mrak.

Ali, dogodilo se potpuno drukčije.Izronili ste na svjetlost dana,

nošeni sjećanjem, molitvama žarkim.Odgonetali smo tko ste, kako završiste,primili vas nježno u svoj naručaj,ponovno predali majci našoj zemlji.

Vaše pogubljivače ogrnu sram.Sudišće im bljesnu pred očima,stadoše pred presvijetlo Božje lice,svoje zakloniše skutima haljina,

vi se okolo poredaste kao porota.Znam da ste im milosrdni bili,kušamo i mi postupati tako,nije lako, teško zaboravljamo,jer to se više ponoviti ne smije.Neljudski je na nekoga podići ruku,naročito kad je nevin, kao što ste vi bili,ljudski je samo paziti na svoje stope,da ne bi zgazile ni mrava, ako je moguće. �

Himan je napisan urlikom topova, pirovom pobjedom. Na jednoj strani; mir u svijetu;mir i miroljublje u domaji –

podlo i krvavo!Mir koji očituje drugu stranu. Mir dušama mučenih,mir njihovu tjelesnu prahu.

Ali, latentno očitovanje okultne prispodobekrvožednih »pobednika« trebaše što prije ustoličiti:ubiti žive fratre – očitovanje bjelosvjetske vjere, ubiti;poslati u transcendentalnostUništiti supstancijalnost hercegovačke franjevačke braće,ubiti njihovu supstancijalnu ektoplazmu,ubiti Crkvu. Ubiti vjeru. Ubiti narod

Mučenje u otvorenim šupama, u samostanima, u crkvama pred licem Božjim – koje bijaše poprskano krvlju mučenikaTijela ostavljena u humusu, spaljenadiljem humske zemlje, za uporabu lišeneod vjere i morala komunističke volje – I ustrajaše i ustajaše da nas ušutkajudesetljećima, u užasavajućem poništenjuvlastita identiteta. U cjelini: kao i ubijena tijela,ubijene duše mogu biti ropskeslužeći slobodi tiranima. Ali, sloboda jesužanj vječnosti koja pjeva čovjeku:kuća je prazna, svjetiljka dogorijeva,crvenilo nebom plovirazlistano mučeničkom fratarskom krvljui cvijet crveni bukti na nebuOda olistala, procvalo trnje i glog…Bestjelesna djevojka napustivši padinu rijekeu planinama već davno položi tijelo i dušuza krst časni i vjeru slavnu*.Za časak, tu svjetlost zapaljenu u sumraku povijestislijediše fratri mučki ubijeninakon velike svjetske klaonice

U malom krajičku zemlje velika drama – sve naše oči pune su suza i svjetlosti!Sva naša tamna lica i svijetle oči gorješeda nebo obasjaju slaveći fratarsko mučeništvoGledah to svjetlo koje gori u prazninivremena i prostranstva: od Širokoga, preko Humca do Mostara…Gledah te zelene oči rijeke koje valovi nosei vidjeh svjetlost i aureolu tamnoga krikakoji se ne može skriti. Gledao sam tajnu – što obara s nogu: dotaknuo dno koje se samopodalo rascvaloj slobodi. Dugujem ljubavi nešto trajnije od nje što mogu podariti, osim drhtava rukopisa pjesme, nešto što nosi crni gavrani golub, također, u svojemu krilu, u svojem kliktavom krikuTa tkiva žigosanih fratara utkana su u moj slobodni padi uzlet – u mnogoglasnu umjetnost;u slučaj pokreta, u slučaj vraćanja smisla iskonuMuze su procvale na mahovinasto krvavom kamenu na Brigu,lađa se otisnula kroz pučinu vremena

Izabrali su i ne pitajući ih za izbor: krik, dušu pruženu zemljom i nebomIzabrali su mučeništvo ti tihi samostancii crkveni oci – u tri izjutra, u jedan po podne, u sumrak,u kasnu noćnu uru!Utvare su htjele što prije ovladati svijetomIzbijala je slutnja beskonačno patničkoga pogledaIz mrtve zemlje izrastale su travanjske mladice

Nikakvu obavijest ne dobismo zadugoSpazismo: da smo nakon više od šest desetljeća tu!U borbi za nedovršenu i krvavu hrvatsku RiječZahvaljujući sjemenu mučenika izniknula je nova svjetlosna CrkvaU tlocrtu je križ! I sjećanje na naše patnike �

MUČENICIMA, HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA� Piše: Zdravko Kordić

* „Diva Grabovčeva“

44

2009.1S

p

Razgovor UBIJENI SU »IN ODIUM FIDEI« – IZ MRŽNJE PREMA VJERIRazgovor s fra Ivanom dr. Sesarom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije

� Razgovarao: Krešimir Šego

Navršavaju se 63 godine od stradanja hrvatskoga naroda koncem II. svjetskog rata i po-raća. Među stradalima su i 66 članova Hercegovačke franje-vačke provincije, a ako im pri-brojimo i one umrle zbog mu-čenja u tamnici, onda ih je 69. Na žalost, ni danas se ne zna za grobove više od polovice ubi-jenih fratara. Što se danas čini kako bi se otkrile činjenice o stradavanju svakoga od njih?

Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca mi još uvijek ne zna-mo za grobove njih 36. Dakle, više od polovice. To je istina koja nas boli i koja je našoj Provinciji uvijek na srcu. Krajem 2004. ute-meljili smo povjerenstvo kojemu je prvotna zadaća bila pokušati na temelju dokaza i izjava svjedoka saznati istinu vezanu za te tragič-ne događaje i na temelju činjeni-ca pripremiti pokretanje kauze. Godine 2007. uz pristanak mje-rodavnih crkvenih vlasti uteme-ljen je ured Vicepostulature, a fra Miljenko Stojić imenovan vicepo-stulatorom. Provincija je 2005. preko spomenutog povjerenstva pokrenula iskapanje stratišta u Zagvozdu. Između osamnaest ti-jela koja su partizani masakrirali, identificirali smo naše fratre: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Ko-žula i fra Zdenka Zupca. Njih je 9. listopada 2007. general Franje-

vačkog reda fra José Rodrígu-ez Carballo ukopao u široko-briješkoj bazilici. U tijeku je DNK analiza šest ekshumi-ranih tijela u Vrgorcu, tako-đer žrtava partizanskog ma-sakra, nakon koje očekujemo identifikaciju našega fratra Maksimilijana Jurčića. Na Maclju su u novoutemeljenoj crkvi Muke Isusove u Frukima, u župi Đurmanec, među 1.163 ek-shumiranih tijela 1992. identifici-rana tijela trojice naše braće: fra Metoda Puljića, fra Darinka Mi-kulića i fra Julijana Petrovića. Oni su ukopani 29. listopada 2005. Dakle, u posljednjih smo nekoliko godina pronašli i na dostojanstven način ukopali šestoricu naše ubi-jene braće. Nastojat ćemo preko Vicepostulature i Povjerenstva za povijesno istraživanje saznati što više o sudbini naše ubijene braće za čije se grobove ne zna kako bi-smo ih dostojno ukopali te im u Crkvi i našem redu dali ono mje-sto koje im pripada.

Prije pet godina uprava Provincije ustanovila je Po-vjerenstvo za pripremu kauze mučenika, u srpnju 2006. ime-novan je postulator, a u rujnu 2007. vicepostulator tako da je s radom mogla započeti Vice-postulatura čija je zadaća pri-premiti sve što je potrebno za

službeno otvaranje Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Ima li, imajući u vidu desetljeća koja su prošla od događaja, dovoljno svjedoka bez čijih svjedočenja postupak nije moguće dovesti do kraja?

Vremenski odmak zaista je velik što predstavlja znatnu po-teškoću u radu vicepostulatura. Mnogi od svjedoka već su umr-li, a većina živućih je u poodma-kloj životnoj dobi. Zato nam je u ovom trenutku prvotna zadaća sukladno crkvenim propisima is-pitati što veći broj živućih svjedo-ka i sačuvati njihove iskaze. To je vrlo bitan i neophodan korak u cijelom ovomu postupku koji je trenutno u tijeku.

Iz dosadašnjega iskustva znademo da su započinjana, ali i potom ometana istraživa-nja o okolnostima stradanja ne samo hercegovačkih franjevaca i svećenika, nego i svekolikog hrvatskog puka. U stvari, na-metnuta je posvemašnja šutnja.

45

S

p2009.1

Razgovor

Kome je bilo stalo da se istina ne sazna?

Gotovo pola stoljeća to je bila prešućivana tema. Ona se i da-nas gura pod tepih, bez obzira na sve moguće okolnosti koje su se promijenile. Komunizam, čija je ideologija zadojena mržnjom pre-ma vjeri, poticao je te zločine pa je logično da je ta ista ideologija priječila spominjanje i otkrivanje svojih zlodjela. O ubijenom nevi-nom puku, hrvatskim vojnicima i svima onima koji su prošli Ble-iburg i Križni put te o ubijenim fratrima bilo je pod cijenu teških kazni i tamnica zabranjeno govo-riti. Na žalost, i danas se mnogi boje istine i nerado surađuju u ot-krivanju zločina i zločinaca.

Iz onoga što su koncem II. svjetskog rata i u poraću narod i njegovi vjerski pastiri doži-vjeli, iščitava se priroda tadaš-nje partizanske komunističke vlasti. Gdje su korijeni takve i tolike mržnje na ljude koji, praktički, uopće politički nisu djelovali?

Zločinci su se držali one po-znate izrjeke: Udri pastira, stado će se razbježati. Koliko nam je pozna-to, ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi bili tako zvjerski mučeni i ubijeni osim krivnje što su nosili fratarski habit i pripada-li Katoličkoj crkvi. Dakle, ti su zločini počinjeni »in odium fidei (iz mržnje prema vjeri)« da bi se uništila vjera u narodu te zatrla nacionalna svijest. Ako pobijemo fratre, mislili su, narod će ostati obezglavljen, sam i bespomoćan te će se, na koncu, s njime lakše obračunati.

Može li se, na temelju svega što su »osloboditelji« učinili, reći da im je konačan cilj bio

iskorjenjivanje vjere i to tako što su se najprije okomili na fratre i svećenike?

Na temelju zločina koji su po-činjeni nije moguće donijeti druk-čiji zaključak. Cilj je bio jasan i ništa se, očito je, nije događalo slučajno. O tome imamo dovoljno podrobnih povijesnih dokaza.

Unatoč različitim zabra-nama istinu nije bilo moguće ubiti. Uspomena na ubijene čuvala se u sjećanju njihovih suvremenika i prenosila se na mlađe. Grobovi stradalih po-stali su mjestom molitve i što-vanja mučenika. Što treba čini-ti da bi mladi naraštaji još više saznali o svojim časnim pred-šasnicima?

Istina uvijek pobjeđuje, ona nas oslobađa. Ponekad je spora, ali uvijek iziđe na vidjelo. Toga moraju biti svjesni i oni koje će pogoditi i koji ju pod svaku cije-nu žele skriti i zataškati. Saznati istinu i obznaniti je javnosti naš je prvotni cilj. Nismo pozvani biti sucima, ali tražiteljima istine sva-kako. Naraštajima koji dolaze tre-ba dati istinitu sliku povijesti toga razdoblja, trebamo ih upoznati s ubijenima, trebamo im o njima pružiti što više istinitih podataka da se takva zlodjela, ne daj Bože, ne bi nikad više ponovila.

Ne želeći u ovaj razgovor unositi ni političku ni ideološ-ku notu, ne mogu a ne upitati kako je moguće da odgovorni za događaje od prije šest deset-ljeća, ili njihovi ideološki sljed-benici, još uvijek s predrasu-dama, da ne kažem jaču riječ, govore o istraživanju toga raz-doblja i onoga što su učinili?

Teško je dati precizan odgovor na to pitanje, no, uvjeren sam, sve

dotle dok počinitelji, ili sljedbeni-ci te ideologije, ne priznaju svoje zločine i za njih se ne ispričaju, spomenuta će teškoća postojati.

Gotovo se može reći da istim argumentima opravdava-ju svoje zločine?

Zločin ne poznaje naciju, so-cijalni položaj, ideologiju, vjeru. On je jednostavno zločin, i on ne zastarijeva. Sve su druge tvrdnje neistinite. Zločin, ma tko da ga je učinio, jest zločin!

Široki Brijeg, Zanagline, Međugorje, Vrgorac, Čapljina, Mostarski Gradac, Čitluk, Lju-buški, Izbično, Zagvozd, Mo-star, Kočerin, Zagreb, Maribor, Macelj, Velika Gorica, Križni put, tamnice... Koja je njihova poruka i pouka za prošlost, sa-dašnjost i budućnost?

Sve što radimo da bismo rasvi-jetlili živote naše braće i okrutna ubojstva koja su počinjena, činimo iz ljubavi prema istini i njihovoj žrtvi. Oni su naše najveće blago. Naša je Provincija izrasla iz njiho-ve muke i krvi. Toga smo i te kako svjesni. Oni nas uče kako i danas valja prigrliti svoj križ i nositi ga, ako je to volja Božja, do svoje vla-stite kalvarije. Oni su, na čelu s našim provincijalom fra Leom dr. Petrovićem, s gvardijanima, de-finitorima, župnicima, braćom, mladomisnicima, jednostavno i svečano zavjetovanim klericima, s našim meštrima i ravnateljem gimnazije mirno, poput onog sve-topisamskog stada s pjesmom na usnama i vjerom u srcu, kročili svojim križnim putem nadahnuti svojim spasiteljem – Isusom. Svo-ju su vjeru, crkvenost, svećeništvo i redovništvo poškropili vlastitom krvlju. Zar ima veće ljubavi? Zar ima bolje pouke? �

Papa Urban VIII. je preko Inkvizicije 13. ožujka 1625. izdao dekret kojim je reformirao dotadašnji postupak kanoni-zacije. Njegove glavne odrednice vrijede i danas:

»Određujemo i zahtijevamo da slike bilo koje osobe umrle na glasu svetosti, mučeništva, ili neki drugi znakovi kul-ta ove osobe, ne budu stavljene u crkve, kapelice, oratorije u samostanima ili in-stitutima, prije nego što Sveta Stolica dovrši čin kanonizacije ili beatifikacije; ako su spomenute stvari negdje postav-ljene, moraju se skloniti (...) osim toga zabranjujemo širenje knjiga i tiskovina koje opisuju djelovanje, čuda, ukazanja i druge milosti gore spomenutih osoba, bez prethodne biskupove prosudbe (...) zabranjujemo (...) postavljanje, na gro-bove spomenutih osoba, zavjetnih plo-čica za milosti dobivene njihovim zago-vorom.«

Henryk Misztal, Le cause di canonizza-zione. Storia e procedura, Libreria editrice vaticana, Vatikan, 2005., str. 146. �

N A T J E Č A J

- Do dana današnjega u Hercegovini, ali i u čitavom hrvatskom na-rodu, odjekuje veličina žrtve ubijenih hercegovačkih fratara. O tome su mnogi govorili i pisali. Stoga bismo to htjeli skupiti na jedno mjesto i na taj način još više približiti puku Božjem.

- Stoga, Vicepostulatura otvara natječaj koji će trajati do svibnja 2010. Djela koja nas zanimaju mogu biti iz područja duhovnosti, književnosti, slikarstva, kiparstva, glazbe, filma, kazališta, znano-sti, novinarstva ili multimedije.

- Vrjednovanje djela bit će dvojako: za djela nastala do otvaranja na-tječaja i djela nastala nakon otvaranja natječaja. Unaprijed zahva-ljujemo na odzivu.

SRŽ DEKRETA URBANA VIII.

Iz vicepostulature

S

p2009. 1

46

47

− Plakat Pobijeni hercegovački franjevci (48 x 33 cm)− Sličica Pobijeni hercegovački franjevci (10 x 7 cm) �

− don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova 47)− Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Gral, Široki Brijeg, 2002. (www.gral.ba)− AA. VV., Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. (www.franjevci.info)− fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007. (www.franjevci.info)− Plakat Hercegovački franjevci žrtve komunističkog zločina 1942. – 1945. (98 x 68 cm), Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2006. (www.franjevci.info)

− Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008. (www.kigen.hr)

− Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb / Đurmanec, 2008. (Zagreb, Vojnovićeva 15) �

DAROVATELJI

Kroz proteklo vrijeme novčano su potpomogli rad Vicepostulature:

- fra Častimir Majić, Chicago, 100 USD- FRAM-ZIRAL, Mostar 450 KM

Najljepša hvala darovateljima i svima onima koji se mole Bogu da naša pogubljena braća što prije dospiju na oltar kao mučenici.

Izdavaštvo / Darovatelji

S

p2009.1

Podsjetnik

48

S

p2009. 1