Godina X., broj 1 (18), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2017., cijena 3 KM (12 kn)

Spt o p a m a

o b i j e n i h»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

Nisu govorili istinu str. 13.

D

3

Sp

R i j e č u r e d n i k a

fra Miljenko Stojić

2017.1

Što više izranjaju svjedočanstva i dokumenti o ubijenim hercegovačkim franjevcima, to više shvaćamo da su svjesno ostajali na svojim mjestima una-toč izglednoj smrtnoj opasnosti. Drugi, pak, koji su odlučili otići, išli su sa svojim izbjeglim narodom da bi mu bili na uslu-zi do kraja. Nisu skidali habit ni onda kada su spoznali da zbog njega neminov-no gube glavu. Kakvi divni tragovi mu-čeništva u njihovu životu i radu!

Uljudba u kojoj živimo, na žalost, ne poznaje ovakve stavove ili ovakav go-vor. Za nju je mučeništvo tragično i ne-potrebno gubljenje života, a ne uzvišen primjer njegova istinskoga provođenja. To je zbog toga što današnja uljudba po-kušava živjeti bez Boga. Osiromašila je svoj duh, osiromašila je svoj rječnik. Sve je usredotočila na samu sebe, a istodobno je tako krhka.

Dobro je razmišljati o ovim stvarima dok nazočimo svakodnevnom odlasku naših ljudi u inozemstvo. Ne ulazeći u pojedinačne razloge, primjećujemo da je to počesto u skladu s rečenim stavom današnje uljudbe. Zacrtao sam si takav i takav život, ovdje ga ne mogu naći i zbog toga odlazim u potragu za boljim. Što će biti od krajeva koji su me othranili i obdarili me identitetom, baš me briga. Tužno da tužnije ne može biti.

Umjesto dizanja ruku od svega, naj-bolje bi bilo prionuti obnovi, kako nas samih tako i okoliša oko nas. Poručuje nam to i slika na naslovnici. Jugokomu-nisti u ratnom skloništu u vrtu samo-

Dekret pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Ur-bana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpu-no podvrgavamo. Riječi »muče-nik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

I Z S A D R Ž A J AI Z S A D R Ž A J A

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, X., 1 (18), Široki Brijeg, 2017. , siječanj – lipanj, 2017.

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Adresa:BiH: Kard. Stepinca 14 88220 Široki BrijegHR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid

Veza:tel.: (039) 700-325faks: (039) 700-326e-pošta: mostar@pobijeni.infointernet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje: siječanj i srpanj

Stare brojeve, osim ovoga posljed-njeg, možete u pdf obliku preuzeti sa stranica portala pobijeni.info u poglavlju Izdavaštvo.

Cijena pojedinog primjerka:3 KM; 12 KN; 3,75 EUR; 4,25 CHF; 6,50 USD; 6,50 CAD

Godišnja pretplata (s poštarinom): BiH 7,5 KM; RH 33 KN; EU 7,5 EUR; CH 8,50 CHF; SAD 13 USD; Canada 13 CAD

Slanje pretplate, dobrovoljnih prilo-ga... (s naznakom za Vicepostulaturu i nakanu):a) poštanskom uputnicomb) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslov-

nica Ljubuški:žiro-račun (BiH): 3381602276649744devizni račun (inozemstvo):IBAN: BA393381604876650839SWIFT: UNCRBA22

ISSN: 1840-3808

stana na Širokom Brijegu ubiše i zatim zapališe dvanaest, kao dvanaest aposto-la, hercegovačkih franjevaca. Trebao je to biti kraj, ali nije. Iz njihova pepela, iz smrti drugih hercegovačkih franjevaca, buknuo je novi život. Ljudi su prepoznali da je to onaj put koji treba slijediti pa njihova osobnost ne blijedi do dana da-našnjega.

Zahvaljujući našim mlađim povje-sničarima, u posljednje se vrijeme sve više i više otkriva prava pozadina jugo-komunističkog nasrtaja na hercegovačke franjevce te uopće na Crkvu i Božji puk. Nešto od svega toga donosimo i u ovome broju. Zanimljivo je čitati te retke. Zbog svega smo žrtvovali i prostor za prigodne fotografije. Naći će se mjesta za njih kada dostojno istražimo svoju prošlost.

Zaista nema nam druge nego obno-viti sve što nam je prošlost uništila. Vi-cepostulatura je krenula s obnavljanjem žrtvoslovnih mjesta hercegovačkih fra-njevaca. Počeli smo s ratnim skloništem. Još sve nije gotovo, ali se mogu nazrijeti obrisi. Želimo da ta mjesta krasi jedno-stavnost, dostojanstvo i izvornost. Kada jednoga dana Crkva pobijene franjevce službeno proglasi mučenicima, ako Bog da, onda ćemo im tu podizati prikladna mjesta za štovanje na kojima ćemo crpiti njihov nauk. A to je nauk vjere u Boga, vjere u čovjeka, vjere u samoga sebe.

Slijedimo i cijenimo predaje starih. Tako će nam uvijek biti

mir i dobro!

ragi čitatelji!

Iz ljetopisa 4Istraživanja 13Stratišta 25Pobijeni 29Glas o znakovima 33

Nagradni natječaj 34Utamničenici 37Podsjetnik 44Povijesne okolnosti 53Razgovor 56

Sp

Iz ljetopisa

4

Sp2017. 1

ZAJEDNO I U RATU I U MIRU

Vir, 6. kolovoza 2016. (Pero Crnogorac / vecernji.ba) – Proslava Dana domovinske zahvalnosti u Viru kraj Posušja po 16. je put započela 4. kolovoza trima doga-đajima... Najprije je služena sv. misa za domovinu u ka-pelici Isusova uskrsnuća na groblju u Viru. Predvodio ju je virski župnik don Ilija Drmić uz suslavlje fra Miljenka Stojića. Nakon sv. mise održan je prigodan program u čast otkrivanja biste cijenjene učiteljice u Viru Franice Dall’ere pred mjesnom osnovnom školom. Nastupili su gangaši, recitatori, a vokalni sastav Bellcanto izveo je »Lijepu našu«... Među brojnim sudionicima bio je i de-kan FPMOZ-a prof. dr. sc. Mario Vasilj. Prigodnim rije-čima skupu se obratio i načelnik općine Posušje Branko Bago naglasivši pritom da se nalazimo u slobodarskom i ponosnom Viru. O slavnoj učiteljici Franici Dall’eri govo-rila je ravnateljica OŠ »Vir« Mirjana Mikulić. U njezinu poduljem životopisu istaknula je kako je daleke 1940. pogrješkom umjesto u Vir kraj Zadra stigla u posuški Vir i svojim nesebičnim radom dala izniman doprinos i školi i cijelomu Viru. Bistu su zatim otkrili načelnik Branko Bago i ministrica ZHŽ-a Ružica Mikulić, a blagoslovio ju je fra Miljenko Stojić. Bista je djelo akademskog kipa-ra Zdenka Galića. Potom je održana prigodna tribina u prostorijama OŠ »Vir«. Najprije je govorio fra Miljenko

Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Pe-trović i 65 subraće«, te predstavio knjigu fra Ratimira Kordića »Fratar, narodni neprijatelj«. Knjiga uz ostalo govori i o fra Slobodanu Lončaru koji je kršten u župi sv. Jure u Viru 3. ožujka 1915., a ubijen je oko 13. veljače 1945. u Ljubuškom. Ravnatelj Hrvatskog dokumenta-cijskog centra Domovinskog rata u BiH Željko Raguž govorio je nakon toga o HVO-u i doprinosu HVO-a u akciji »Oluja«. Poznato je da su pobjedonosnoj akciji Hr-vatske vojske u operaciji »Oluja« prethodile akcije »Zima ‘94.«, »Skok 1«, »Skok 2« te »Ljeto ‘95.« koje su HV i HVO izveli na prostoru Herceg Bosne.

Jučer, 5.kolovoza, obilježavanje obljetnice zapo-čelo je polaganjem vijenaca Općine Posušje i udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Proslavu je svečano otvorio načelnik Branko Bago, koji je, između ostaloga, istaknuo: »Svima čestitam Dan domovinske zahvalno-sti, a na poseban način organizatorima koji već 16 go-dina svojski rade na proslavi blistave Oluje, ali i svih ratnih uspjeha HV-a i HVO-a. To su bili preduvjeti za Oluju s potporom iz BiH.« Potom se program nastavio kulturno-športskim igrama i zabavom te završio tradi-cionalnom bikijadom.

IZIŠLA SKLADBA LUCIJE ZOVKO »PJESMA O LJUBAVI«

Široki Brijeg, 8. kolovoza 2016. – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« u sklopu »Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca«, pri-

ređuje i nagradni natječaj o hercegovačkim franjevcima koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata i u poraću ubili jugokomunisti. Natječaj je podijeljen na tri uzrasta: dje-ca, mladež i odrasli.

Druga nagrada u kategoriji odraslih 2016. pripala je Luciji Zovko za skladbu »Pjesma o ljubavi«. Tekst je napisao Stanko Zovko, glazbu Stanko i Lucija Zovko, a aranžman Gabrijel Prusina. Snimanje, miks i mastering napravljeni su u Studiju 3 Radiopostaje »Mir« Međugorje i u Studiju Groove, Mostar. Produkciju potpisuju Franjo Kraljević i Gabrijel Prusina. Izdavači su, pak, Vicepostu-latura i portal HRsvijet.

Ovu i ostale snimljene skladbe može se pronaći na portalu pobijeni.info (Odjek u puku + Glas o mučeniš-tvu + Glazba).

5

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

5

Sp2017. 1

KOMUNIZAM JE IMAO KRVAV TRAG, SVJEDOČI TO GROBLJE MIRA

Široki Brijeg, 17. kolovoza 2016. (Zoran Krešić / Ve-černji list) – Fra Miljenko Stojić dopredsjednik je i povje-renik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku bisku-piju. Istražuje komunističke zločine i najavljuje subotnju svečanost (20. kolovoza) na Groblju mira koja počinje sv. misom u 12.00 sati.

U subotu će se brojni okupiti na Groblju mira na Bilima kod Mostara. Što se u godinu dana napravilo?

– Ovo je već 4. godina otkad razvijamo ovu nami-sao. Nas nekoliko krenulo je s postavljanjem kamena te-meljca na planinskom ozemlju Bila. Prošle smo godine doživjeli da se u povodu 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma, na tom prostoru okupi nekoliko tisuća ljudi na sv. misi zadušnici za pobijene. Ove smo godine dovr-šili crkvicu koju će blagosloviti mjesni biskup don Ratko Perić, izgradili kosturnicu, čatrnju za budući pomoćni objekt, dijelove budućeg zida s ulaznim vratima, pobolj-šali parkirališni prostor… Uglavnom, projekt Groblja mira polako se zaokružuje.

Kada se može očekivati da će obitelji konačno ugledati križeve s imenima žrtava?

– Ako sve bude išlo kako smo zamislili, a hoće uz Božju pomoć, moglo bi to biti za godinu-dvije. Da bi se to dogodilo, trebamo najprije ograditi, barem privreme-no, čitavo groblje, označiti njegov unutarnji raspored te dovršiti podlogu. Nakon toga kreće postavljanje križeva s imenima žrtava. Križevi će biti ujednačeni, a obitelj će moći ispisati podatke, koje ćemo još odrediti, te njegovim postavljanjem u Groblje mira simbolično pokopati svoga bližnjega. Naravno, nakon toga to će biti i mjesto gdje će moći dolaziti zapaliti mu svijeću i moliti se za njega.

Jeste li zadovoljni potporom države u dovršetku izgradnje ovoga projekta?

– Ma ne, država u kojoj živimo uopće ne mari za ova-kve pothvate. Davno smo to već iskusili kroz djelova-nje općinskih povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskoga rata i poraća. Umjesto pomoći stavljali su zaprjeke gdje su god mogli. Zbog svega toga još se nije dogodilo da je na mjesto iskapanja izišao neki istražni sudac iako je po slovu zakona to mo-rao i iako je sve uredno bilo prijavljeno. Naravno, hvala svjesnim pojedincima iz vlasti, na svim razinama, koji su pomagali koliko su mogli – i to isključivo humanitarno.

Je li akcija s izgradnjom Groblja mira promijenila način gledanja ljudi na vrijeme jugokomunizma?

– Zacijelo se to dogodilo i događa kod određenog di-jela pučanstva. Drugi je dio to odavno znao, samo nije imao priliku o svemu govoriti. Ljudi postaju svjesni da je jedan totalitarizam samo zamijenjen drugim, na što ukazuju i rezolucije Vijeća Europe. Priče da je jugoko-munizam imao ljudsko lice samo su zamagljivanje očiju. Njegovi krvavi tragovi dokazuju da je i te kako bio zlo-činački. Ipak, nije to ono što je svrha Groblja mira. Gro-blje mira je okrenuto žrtvi, a ne počinitelju. Demokratski Zapad davno je dosegao razinu da se prema svim žrtva-ma postupa jednako. Kod nas su žrtve koje je napravio jugokomunizam kojekuda posijane, a postoje pojedinci i skupine koje bi zataškale odgovornost počinitelja te žr-tvama ponovo sudile. Između ostaloga, u Ljubuškom su tako žrtve bile zakopane pod parkiralište komunalnog poduzeća, u Kupresu su nad njima jugokomunističke vlasti napravile zahod, na drugim mjestima iznad njih su podignute robne kuće, igrališta, obrazovne institucije, a da ne govorimo o raznim jamama, škrapama... Dužnost nam je, dakle, općecivilizacijska i kršćanska, utvrditi isti-nu i dostojno ih zbrinuti.

Neki su ovaj potez nazvali žalom za ustaškim po-retkom i ustašovanjem, a ne odavanjem pijeteta žr-tvama. Kako na to gledate?

– To uvijek doživljavam kao zlonamjerno političare-nje, nastojanje očuvanja tzv. komitetske istine i poku-šaj prikrivanja činjenica. Rade to pristaše u Münchenu osuđenog zločinačkog jugokomunističkog sustava ili oni koji su zavedeni njihovim sirenskim zovom. Ne mare za činjenice i jasna objašnjenja. Za takve je očito ustaša i onaj američki zrakoplovac kojeg smo iskopali u Studen-cima i predali američkim vlastima. Da ga oni nisu htjeli, naravno da bismo ga mi dostojno pokopali. Ali oni su se dostojanstveno za njega pobrinuli. Posebnim zrakoplo-vom prebacili su ga u SAD i predali obitelji. A i Nijemci se brinu za svoje žrtve. Nadam se da će spomenuti poli-tikanti, koji se u svojim istupima neprestano pozivaju na čovjeka i općeprihvaćene civilizacijske vrijednosti, nešto od toga razumjeti i praktično usvojiti.

U hrvatskoj je povijesti posebno bolna mračna epizoda s ubojstvom franjevaca u Širokom Brijegu. Dokle je u svome radu došla Vicepostulatura po-stupka njihova mučeništva i što u končanici očeku-jete?

– Jednom riječju, uporno tragamo za istinom. Na taj smo način došli i do dokumenta da je Josip Broz Tito

Iz ljetopisa

6

Sp2017. 1

izravno zapovjedio pokolj franjevaca u BiH, a Fitzroy Maclean o tom je planu izvijestio svoju vladu. Sve će nam to pomoći dokazati da je naših 66 franjevaca ubijeno iz mržnje prema vjeri. Nadam se da ćemo za godinu-dvije dovršiti slaganje dokumenata i dostaviti ih mjesnom bi-skupu don Ratku Periću pa da čitav ovaj postupak služ-beno započne na biskupijskoj razini. Naravno, nisu ubija-ni samo franjevci u Crkvi u Hrvata, nego i mnogi drugi. Neki postupci su već započeli, a neki će uskoro započeti. U tom kontekstu spomenimo Komisiju HBK i BK BiH za hrvatski martirologij koja popisuje sve katoličke žrtve i među njima traži kandidate za mučeništvo. Države s obiju strana granice širi popis, u koji bi bile uključene i ove žrtve, još nisu napravile. A trebale su, jer bi to zau-stavilo razne manipulacije.

Zašto su Hrvatska i BiH izbjegle lustraciju kada podatci o broju žrtava rata i poraća govore o velikim razmjerima zločina koji su pokriveni velom tajne?

– Za razliku od ostalih komunističkih država, bivša se Jugoslavija raspala u krvi. U takvim okolnostima lu-stracija nije bila moguća. Nakon rata, kao što činjenice pokazuju, dogodila nam se lustracija u obrnutom smjeru, tako da u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, na žalost, još uvijek vladaju elite iz tog propalog jugosla-venskog sustava. Zbog toga se BiH u potpunosti, a Hr-vatska u nešto manjoj mjeri, na međunarodnom planu ne tretiraju kao pravne države, nego kao države problemi. Iznimno je mnogo dokaza za takvo što ako se netko želi time ozbiljnije baviti.

Hrvatima je nakon Drugoga svjetskoga rata stav-

ljena stigma zločina i zločinaca, a gotovo se slično događa i danas. Primjerice, u Haagu su samo Hrvati dijelili BiH, provodili zajednički zločinački pothvat?!

– To je potpuno isti rukopis i isti akteri. Jedan od kamena temeljaca tog scenarija svakako je i nepotreban rat između Hrvata i Bošnjaka. Pokrenuli su ga oni koji nisu željeli prihvatiti tadašnja mirovna rješenja među-narodne zajednice. Tko su oni, bit će očitije ako zna-mo da je »bezbednjak« u jednom od korpusa Armije BiH te 1993. bio osoba koja je osamdesetih pokušala »disciplinirati« priču o ukazanju Gospe u Međugorju. Danas se putem tih konstrukcija Hrvate u BiH, koji su državljani EU-a, pokušava dodatno kompromitirati i držati podalje od te iste EU. Istodobno nas se pokušava vezivati za određene euroazijske geopolitičke saveze i vraćati nas u neke političke okvire za koje smo vjerovali da smo iz njih izišli 1992. Zbog toga nam je, uz Božju pomoć, boriti se da puna istina iziđe na vidjelo i pravda konačno pobijedi.

DNEVNIK PLUS NAŠE TV: KOMEMORACIJA NA GROBLJU MIRA NA BILIMA

Mostar, 19. kolovoza 2016. (nasatv.ba) – U povodu komemoracije na Groblju mira na Bilima za žrtve Drugo-ga svjetskoga rata i poraća te Domovinskoga rata, koja će se održati u subotu, 20. kolovoza, kao priključenje Europ-skom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima, u Dnev-niku Plus Naše TV o tome su govorili dopredsjednik i povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martiro-logij za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku bi-skupiju fra Miljenko Stojić te Ilija Vrljić, pročelnik Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat te predsjednik organizacijskog odbora za izgradnju groblja.

»Biskup Ratko Perić predvodit će sv. misno slavlje u sumisništvu s mnoštvom svećenika te će posvetiti no-voizgrađenu crkvicu na Bilima«, najavio je fra Miljenko.

»Sljedeće godine stavit ćemo i zvona te dodati još neke stvari. Vjerujem da će mnogi biti zahvalni Bogu da su došli na Bile.«

»Svaka žrtva zaslužuje da ju se spomene i da njezina obitelj ima mjesto gdje može zapaliti svijeću i pomoliti se za nju. U posljednjih dvadesetak godina imali smo neke druge prioritete, poput Domovinskoga rata, ali je došlo vrijeme da se i o ovome može govoriti. Znamo da se do 1990. o zločinima jugokomunizma nije smjelo ni pričati. Ljudski je i povijesno važno da ovu priču privedemo kra-ju«, dodao je Vrljić.

Cijeli razgovor moguće je pogledati na videopri-logu: https://www.youtube.com/watch?v=fvObR0FemBI. Vodila ga je Ivana Ćubela.

7

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

7

Sp2017. 1

BILE KOD MOSTARA: OBILJEŽEN EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH SUSTAVA

Bile, 20. kolovoza 2016. (M. J. / hrsvijet.net) – U prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i fašizma, danas je na Gro-blju mira na Bilima, visoravni izme-đu Mostara i Širokog Brijega, obilje-žena 71. obljetnica velikog stradanja hrvatskoga naroda i komemoracija za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata, poraća i Domovinskoga rata. Svečano misno slavlje i blagoslov cr-kve, posvećene sv. Josipu, predvodio je mons. Ratko Perić, biskup mostar-sko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.

Predvodeći suslavljeno misno slavlje, mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, u propovijedi je istaknuo značenje pravde za održivi mir. »Nema mira ni pravde ako nema istine, jasne i potpune, povijesne i sadašnje, koja nas je jedina kadra osloboditi klevete i laži. Tko gradi na nepravdi i neistini taj gradi rat, a tko gradi na istini i pravdi taj gradi mir. Kristov je mir plod Kristova križa koji jednim kra-kom povezuje svijet s nebom, a dru-gim krakom povezuje sve nas na ovoj kugli zemaljskoj«, istaknuo je mons. Perić.

Nakon sv. mise održan je ko-memorativni dio koji je otpočeo či-tanjem ulomka iz novoga romana Posljednji Anite Martinac. U nastav-ku su se komemorativnom skupu obratili: Ilija Vrljić, pročelnik Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovin-ski rat, fra Miljenko Stojić, dopred-sjednik i povjerenik komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij, Markus Meckel, pročelnik udruge za njemačke ratne žrtve, Miro Kovač, ministar vanjskih poslova Republi-ke Hrvatske i međunarodni tajnik HDZ-a, Božo Ljubić, predsjednik Glavnog vijeća HNS-a i zastupnik u hrvatskom Saboru.

Ilija Vrljić u svom je govoru iznio tijek događaja vezan za izgradnju ovog spomen-područja. Naglasio je: »Godine 2013. položili smo kamen temeljac na ovome mjestu i možda su u tom trenutku mnogi bili skep-tični da će se ovaj projekt ostvariti. Prošle smo godine na ovome mjestu rekli da ćemo završiti crkvu i druge prateće sadržaje, kao što su kostur-nica, ograda, itd. Danas evo i sami vidite da smo svoje obećanje izvrši-li: crkva je završena i blagoslovljena. Naši su planovi nastaviti s ograđiva-njem ovoga kompleksa, završiti ko-sturnicu i druge prateće sadržaje«, kazao je Vrljić.

Fra Miljenko Stojić osobito se osvrnuo na značaj utvrđivanja po-imeničnog popisa žrtava. »Svako ljudsko stvorenje zaslužilo je dosto-jan pokop, a dobri će Bog suditi i odlučivati hoće li mu dati mjesto u svome kraljevstvu. Nemamo još ni popis pobijenih, a kamoli da smo ih pronašli i dostojno pokopali. Dok se to ne promijeni, zacijelo ne ćemo moći ići naprijed. Istina o prošlosti zalog je za dobru sadašnjost i sretnu budućnost. Učinjeno je već dosta po-sla, ali ga još dosta ima. Na području

naših biskupija krajem osamdesetih, u ono hudo doba jugokomunizma, to je učinio biskup Pavao Žanić. Zbog toga su naši popisi najcjelovitiji od svih. Hvala mu za to. Spomenuti popisi pomoći će nam barem mrvicu osvijetliti sudbinu naših pobijenih. Svatko onaj s područja Herceg Bo-sne, BiH, koji je na nekom nepozna-tom mjestu izgubio nekoga svoga moći će njegovo ime i sržne podat-ke staviti na unificirani križ i posa-diti ga u buduću aleju križeva. Na taj način simbolično će ga pokopati i dobiti mjesto gdje će mu moći za-paliti svijeću i pomoliti se za njega. Volimo svoje i poštujmo tuđe. Budi-mo pobornici istinskog, a ne lažnog mira. Jedino ćemo se tako izgraditi i kao ljudi i kao kršćani«, istaknuo je fra Miljenko. Podsjetio je i na aktiv-nosti Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK), krovne udruge hrvatskoga iseljeništva. »O našim pobijenima svojim Odjelom za žrtve totalitariza-ma brine se i HSK. Mnogi su se tek bijegom u inozemstvo spasili od nove jugokomunističke vlasti. Danas oni i njihovi potomci predstavljaju snagu koju preživjele jugokomunističke eli-te nastoje držati što dalje od doga-

Iz ljetopisa

8

Sp2017. 1

đaja u domovini. Dobri su im samo kada šalju novac. No, nama su uvijek dobri, oni su naša braća i sestre, kao i oni koji su otišli i još dandanas odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom. Gdje god bili, zajedno ćemo častiti svoje mrtve i otkrivati istinu o nama samima«, zaključio je Stojić.

Govoreći o hrvatskom društvu i našim žrtvama, ministar Miro Ko-vač istaknuo je sljedeće: »Žrtve treba staviti u prvi plan i poglavito njima treba odati počast. Svaka žrtva za-služuje istinu. O istini se mora go-

voriti. Treba govoriti i o fašističkim, i o nacističkim, i o komunističkim zločinima«, kazao je ministar Kovač dodajući: »Bez obzira na pritiske, povjesničari se moraju baviti ovom temom.«

Nazočnima se obratio i Božo Lju-bić dotičući se posebno naše sadaš-njosti. »Na ovom posvećenom mje-stu Groblju mira, na ovom prostoru stoljećima je čuvana vjera pradjedo-va, čuvan i očuvan hrvatski identitet i dostojanstvo. Danas komemorira-mo žrtve o kojima se 45 godina nije

smjelo govoriti, žrtve koje su strada-le u ratu, ali i nakon rata. One neka budu naš uzor i naše nadahnuće kako bismo išli dalje do konačne slobode ovdje u BiH«, istaknuo je Ljubić.

Nakon slavlja veliko mnoštvo okupljenih ostalo je još dugo na prigodnom domjenku koji su omo-gućili prijatelji i dobrotvori. U nje-govu nesmetanu odvijanju svojim nesebičnim radom pripomogli su vojnici hrvatske sastavnice OS BiH, kao i u mnogočemu drugome pret-hodnih dana.

VI. NAGRADNI NATJEČAJ NA TEMU »POBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVCI«

Široki Brijeg, 19. rujna 2016. (Vicepostulatura) – Že-leći njegovati spomen na 66 hercegovačkih franjevaca koje su kao nevine tijekom i u poraću Drugoga svjetsko-ga rata pobili jugokomunisti, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg Bosne, raspisuje nagradni natječaj na temu o pobijenim hercegovačkim franjevcima tijekom i u poraću Drugoga svjetskoga rata za uratke iz: književnosti, glazbe, likovne kulture, povi-jesti, računalstva, umjetničke fotografije, videa. Natječaj je otvoren za djecu (pučka škola), mladež (srednja škola), odrasle (studenti i punoljetni).

Radovi (ako su tekstualni, trebaju biti napisani na ra-čunalu) neka se pošalju najdalje do 15. prosinca 2016. na adresu: Vicepostulatura, Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg. Mogu to biti i objavljeni radovi u vreme-

nu od zadnjih Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca. Obavezno čitko naznačiti ime i prezime, adresu, broj te-lefona, nadnevak rođenja te ako dotični ide u školu koju školu i koji razred, odnosno godinu, pohađa.

Dodjeljuju se tri nagrade za najbolje radove u katego-riji uzrasta iz navedenih područja koje će biti uručene na »VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca« 4. – 7. veljače 2017. Nagrađenima se uručuju prigodna nagrada i plaketa te im se rad postavlja na portal Vicepostulature pobijeni.info (Odjek u puku – Glas o mučeništvu – Natje-čaj) i objavljuje u glasilu Stopama pobijenih.

Molimo sve pučke i srednje škole s hrvatskim nastav-nim programom te Sveučilište u Mostaru da u nastavi po-vijesti spomenutih dana održe prigodno predavanje o po-bijenim hercegovačkim franjevcima i povijesnom okviru u kojem se to dogodilo. Svima unaprijed zahvaljujemo!

DANI BISKUPA SREĆKA BADURINE: PRIKAZAN DOKUMENTARNI FILM IN ODIUM FIDEI – IZ MRŽNJE PREMA VJERI

Šibenik, 19. rujna 2016. (sibenskiportal.rtl.hr) – Veče-ras je u sklopu Dana biskupa Srećka Badurine, koji se održavaju u Šibeniku od 17. do 20. rujna, prikazan doku-mentarni film In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri. Riječ je o uratku redateljice Nade Prkačin čija je središnja tema ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca.

»U svibnju 1945. provincijal hercegovačkih franjeva-ca u provinciji ima 231 fratra na raspolaganju, u svibnju

1945. tek 61, a u svibnju 1946., znakovito, njih 66«, istaknuo je u uvodnim riječima fra Miljenko Stojić koji je održao kratko predavanje prije prikazivanja filma u HNK u Šibeniku.

Iako su u glazbenom dijelu trebali nastupiti »Pivači svetog Jakova«, oni su to »kavalirski« prepustili žen-skom vokalnom sastavu Adeodate, istaknuli su orga-nizatori.

9

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

9

Sp2017. 1

Varaždin/Svibovec, 2. listopada 2016. (IKA) – Sudionici 7. hrvatsko-ga žrtvoslovnog kongresa, koji se o temi »Pamćenje i povijesna istina o žrtvama« održao od 30. rujna do 2. listopada pod visokim pokrovitelj-stvom varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, okupili su se na misnom slavlju u nedjelju 2. listopada u Svi-bovcu, na čijem se području nalazi jedno od najvećih grobišta u Varaž-dinskoj biskupiji. Misno slavlje za sve žrtve pale za Hrvatsku predvodio je biskup Mrzljak. Na njemu su sudje-lovali predavači i članovi društava organizatora kongresa: Hrvatskoga žrtvoslovnog društva na čelu s pred-sjednikom Zvonimirom Šeparovićem i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin na čelu s Franjom Talanom.

Okupljene je pozdravio domaći župnik Juraj Kopjar pozvavši ih da u svoje molitve ugrade sve žrtve iz hr-vatske prošlosti koje su ubijene, po-ginule, nestale i čiji su zemni ostatci, često i bez poznatoga groba, rasijani diljem domovine i izvan nje. Ista-knuo je da su se okupili oko Krista uskrsloga sa željom da budu ustraj-ni u spoznavanju i svjedočenju istine kako bi svi rasli u dobroti i izgrađi-vali društvo i svijet po mjeri čovjeka te bolju budućnost za naše mlade. Biskup Mrzljak istaknuo je u uvodu sv. mise kako su zemni ostatci žrtava razasuti po mnogim znanim i nezna-nim grobištima, no u sv. misi oni su u zajedništvu žive i nebeske Crkve. U propovijedi je biskup Mrzljak pri-mijetio kako čovjek tijekom života polazi različite škole dodavši da je i Crkva svojevrsna Isusova škola ljuba-vi i dobrote jer čovjek koji samo raste u znanju ne može izrasti u cjelovitu osobu. Istaknuo je kako se zbog ne-dostatka Isusove škole kršćanskoga života događaju različita zla u svijetu

te je pozvao na trajno napredovanje u toj školi kako bi svatko doprinio iz-gradnji boljega svijeta. Rekavši kako je čovjeka stvorio sam Bog, biskup je istaknuo vrijednost svakog ljudskog života koji je važan kao pojedinac i kao član zajednice, obiteljske i druš-tvene. Podsjetio je da su totalitarni sustavi, a osobito komunizam, želje-li ukloniti Boga iz ljudskoga života kako bi mogli gospodariti ljudima. »Mi znamo i vjerujemo da čovjek ne može graditi bolji svijet bez Boga. Neka nam u tome primjeri budu ljudi čvrste vjere, svetci i blaženici, poput bl. Alojzija Stepinca koji je također bio žrtva totalitarnoga su-stava. Spomen na sve žrtve znak je naše vjere i našega života iz te vjere«, rekao je biskup Mrzljak te zaželio svima da trajno učvršćuju svoju vjeru i rastu u kršćanskome životu.

Prije sv. mise uz molitvu je po-ložen vijenac kod spomenika hrvat-skim braniteljima župe Svibovec, a nakon sv. mise biskup Mrzljak pred-vodio je molitvu kod spomen-obi-lježja žrtvama Drugoga svjetskoga rata i poraća među kojima je i svibo-večki župnik Josip Lesjak. Sudionici kongresa potom su obišli grobište

Leskovec, prvo stratište zarobljenika na području Varaždinske biskupije te kod spomen-križa položili vijence.

Između ostaloga, posljednjeg dana kongresa Hrvatsko žrtvo-slovno društvo održalo je godiš-nju izbornu skupštinu, a sudionici kongresa posjetili su i spomen-križ u Dravskoj šumi u Varaždinu, po broju žrtava najvećem grobištu poslijeratnih masovnih likvidacija Drugoga svjetskoga rata na područ-ju Varaždinske biskupije. Dan prije, 50-ak predavanja na Kongresu odr-žano je u Varaždinu u domaćinstvu Varaždinske biskupije te gradskih župa sv. Nikole i sv. Vida, a prvoga dana Kongres je otvoren u Zagrebu gdje su i održana početna izlaganja. Jedno od njih, pod naslovom »Gro-blje mira na Bilima – suočavanje s prošlošću«, održao je i fra Miljen-ko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Sudionike kongresa po-zdravio je i biskup Mrzljak koji je predložio da se proglasi Dan sje-ćanja i molitve za sve žrtve hrvat-skoga Križnoga puta, što je i dobilo potporu. Sljedeći kongres održat će se na području Maclja.

NA 7. ŽRTVOSLOVNOM KONGRESU PREDLOŽENO OBILJEŽAVANJE DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE KRIŽNOGA PUTA

Iz ljetopisa

10

Sp2017. 1

BILE: MISNO SLAVLJE NA GROBLJU MIRA U ČAST POGINULIH I NESTALIH

Bile, 26. listopada 2016. (goranci.blogspot.ba) – Sveča-no sveto misno slavlje na platou ispred crkve sv. Josipa na Groblju mira na Bilima u čast našim svim poginulim i nestalim jučer, 25. listopada, održao je gospićko-senj-ski biskup u miru i crkveni povjesničar dr. Mile Bogović. Sumisilo je više svećenika: don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske bi-skupije, fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mu-čeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, fra Ivan Ivanda, župnik župe Goranci, don Ljubo Planinić, župnik župe Kruševo, don Pero Brajko i don Stanko Smiljanić. Uz svećenike i puk ovom misnom slavlju nazočili su i Ilija Ile

Vrljić, predsjednik Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Do-movinski rat, kao i više članova Odjela, te Dario Pušić, izaslanik HDZ-a BiH u Domu naroda FBiH.

Misno slavlje počelo je u 13.00 sati, a nazočilo mu je 70-ak vjernika. Uzveličao ga je mali zbor iz Kruševa na čelu s profesorom glazbene kulture Karlom Milićevićem.

Biskup Mile Bogović u propovijedi se osvrnuo na zna-čaj žrtve i patnje koju je Isus Krist primio na sebe radi otkupljenja cijeloga svijeta. Tu žrtvu i patnju u sudnjim i teškim vremenima odlučili su podnijeti i naši pokojni i nestali kao zalog opstojnosti i žrtve za slobodu i postoja-nost hrvatskog naroda na ovim prostorima. Istu tu žrtvu podnijeli su i članovi obitelji pokojnih i nestalih koji su ostali bez svojih najmilijih te su na taj način i oni dali svoj obol za svekoliku borbu hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Biskup Mile Bogović posebno je naglasio da je život i živa rana nešto najsvetije što čovjek može dati za svoje bliže i svoj hrvatski narod.

Na koncu svečanoga misnoga slavlja svi sudionici sv. mise uputili su se svojim domovima u nadi da će se sljedećih godina ponovno ovdje susretati i pomoli-ti za nedužne žrtve svih totalitarnih režima. Oni koji vode izgradnju Groblja mira obećali su da će ustrajati na tome poslu.

ODRŽAN VIII. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 31. listopada 2016. (Ivana Karačić) – U franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu 30. listopada održan je VIII. simpozij Stopama pobijenih koji priređuje Vi-cepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Svr-ha mu je osvjetljavanje jugokomu-nističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo.

Simpozij je započeo sv. misom za-dušnicom za pobijene fratre i članove puka Božjega koju je predslavio fra Ivan Ševo, vikar Hercegovačke fra-njevačke provincije, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića i gvardijana fra Tomislava Puljića.

Fra Ivan je, nakon što je izložio zločinačku narav marksizma i jugo-komunizma te suvremene zablude, u propovijedi istaknuo: »Želim danas jasno i jednako tako glasno kazati: sretnija budućnost pridržana je samo čistom radu, neupitnom naporu, ja-snom ćudoređu i nepomućenoj lju-bavi. To zapravo znači: naše danas mora imati svoje svjetlo sutra! Bez toga su besmislena sva naša iščeki-vanja bolje sadašnjosti i sretnije bu-dućnosti. Jednako tako: ako hoćemo nešto postići za sutra, moramo se svi mnogo žrtvovati već danas.«

Drugi dio simpozija bio je u sa-mostanskoj dvorani gdje su održana tri predavanja. Slušatelji ne samo iz Širokog Brijega nego i iz okol-

nih mjesta ispunili su dvoranu, kao i prethodno prostranu samostansku crkvu.

Prva na redu bila je s. Natalija Palac koja je govorila o »Jugokomu-nističkom zlosilju nad redovnicama u BiH (1945. – 1950)«. U svom izla-ganju istaknula je sljedeće: »Progon i zlosilje nad redovnicama, osobito u BiH, malo su poznati i u istraži-vanjima su tu i tamo dotaknuti u kontekstu progona Crkve općenito ili pojedinih crkvenih osoba. Čak ni redovničke ženske družbe, osim u nekim slučajevima, nemaju mnogo podataka o progonu svojih članica. Neki su podatci uništeni, drugi nisu ni zapisivani, a sa strahom se preno-sila i usmena predaja o progonima

11

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

11

Sp2017. 1

sve do 90-ih godina prošloga sto-ljeća. Prema nepotpunim podatci-ma na području BiH u ratu i nakon rata stradalo je stotinjak redovnica. Od toga broja šest ih je ubijeno za vrijeme rata, nekoliko ih je stradalo od neposrednih ratnih djelovanja, a ostale su izdržavale tamničku kaznu od nekoliko mjeseci do više godina, redovito s prisilnim radom. Rijetke su u nekom procesu oslobađane op-tužbe.«

Izlaganje »Alkarski “vitezovi’’ odgovorni su za zločine na Širokom Brijegu 1945.« održao je povjesničar Ivan Kozlica koji je govorio o tome tko su bili partizanski alkarski vođe, odnosno vojvode koji su ratovali na Širokom Brijegu, koga su slavili i komu su »kadili«. »Neki od ovih po-dataka na određen su način šokirali

čitatelje mojih knjiga. Za puno se toga, naime, znalo u nekim sredina-ma, ali se o tome u pravilu nije pisa-lo. Zato su uslijedile različite reakcije koje je vrijedno spomenuti jer nam kazuju puno toga. Knjiga o Sinjskoj alki i politici u cetinskom je kraju na-išla na sasvim oprječne ocjene, od ve-likih pohvala do isto takvih kritika. No, činjenica je da nitko do danas nije napisao nijedan ozbiljan tekst koji bi osporio iznesene argumente dok je tekstova s pozitivnim ocjena-ma bilo mnoštvo. Zanimljivo je da je najviše reakcija izazvao onaj dio koji je opisivao Sinjsku alku u poratnom, jugokomunističkom dobu«, istaknuo je autor.

U trećem izlaganju publicist Želj-ko Raguž govorio je o mogućnostima lustracije u BiH i Hrvatskoj. Iznio je

pregled dosadašnjih otpora toj nami-sli i svima posvijestio da je lustracija nužnost želimo li imati bolju buduć-nost. Posebno je istaknuo rad općin-skih povjerenstava u Herceg Bosni, BiH, u pronalaženju posmrtnih osta-taka žrtava iz Drugoga svjetskoga rata i rasvjetljavanju što se zapravo dogodilo te rad Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat koji, između ostaloga, gradi Groblje mira na Bilima. Naglasio je da je njihov rad zapravo stvarna lustracija.

Simpoziju su, sa svojim suradnici-ma, nazočili i gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević te pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić koji se kratko obratio nazoč-nima i, oslanjajući se na fra Ivanove riječi iz propovijedi o zločinačkoj na-ravi jugokomunističkog režima, od-nosno o nebrojenim žrtvama koje je počinio, poručio nazočnima da smo zapravo svi na istom poslu: pravilnu rasvjetljavanju naše prošlosti da bi nam sadašnjost i budućnost mogli biti mirni.

Simpozij je završio zahvalom po-sjetiteljima i predavačima te pozi-vom da se svi koji imaju bilo kakvo saznanje o ubojstvu fratara jave u Vi-cepostulaturu, a oni koji nešto znaju o ubojstvu civila da se jave gradskom povjerenstvu za žrtve Drugog svjet-skog rata i poraća. Nakon svega po-sjetitelji su ostali još neko vrijeme u ugodnu razgovoru u klaustru samo-stana.

U VODICAMA PRIKAZAN FILM IN ODIUM FIDEI – IZ MRŽNJE PREMA VJERI

Vodice, 4. studenoga 2016. (E. D. H. / laudato.hr) – Dana 3. studenoga u kinodvorani Kulturnog centra u Vodicama prikazan je Laudatov dokumentarni film In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri. Organizator prikazi-vanja je Udruga ratnih veterana »Hrvatski domobran« Šibensko-kninske županije u suradnji s Laudato TV-om i uz svesrdnu pomoć Pučkog otvorenog učilišta Vodice.

Središnja je tema dokumentarca In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca

za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Oni su žrtve jugokomunističko-partizanskih zločina.

Uz brojne činjenice koje su iznijeli povjesničari i pu-blicisti, gledateljstvo je moglo čuti osobito potresna sje-ćanja preživjelih svjedoka. Oni su danas u dubokoj život-noj dobi, ali unatoč proteklu vremenu još uvijek u sebi nose strašne slike sjećanja na počinjene zločine.

Desetljećima se šutjelo o stratištima, jamama, šumar-cima, rovovima, tamnicama, hladnokrvnim ubojstvima i

Iz ljetopisa

12

Sp2017. 1

prikrivala se istina o mračnom razdoblju jugokomuniz-ma. Povijest nas, na žalost, uči da su zločini bili jugoko-munistička metoda zamračenja hrvatske povijesti, čijem osvjetljavanju ovaj film autentičnim sadržajem želi dopri-nijeti. Stoga istina ne može i ne smije biti prešućena jer je istina o tom vremenu uljudbeno i ćudoredno pitanje bez kojeg se ne može razvijati niti jedno demokratsko druš-tvo. Misliti o Hrvatima kao žrtvama zločina koji su po-činjeni u ime jugokomunizma u Hrvatskoj je još uvijek, na žalost, sporno. Istinu i danas guše beskompromisni nasljednici totalitarističke jugokomunističke ideologije.

Ovim prikazivanjem željelo se doprijeti do šireg pu-čanstva i upoznati ga s istinom o stradanju hrvatskoga naroda i svećenstva za vrijeme i u poraću Drugog svjet-skog rata. Nakon prikazivanja vodički pjesnik Josip Mateša okupljenu je gledateljstvu recitirao prigodnu pjesmu te su se svi zajedno pomolili za domovinu i sve hrvatske mučenike.

Neka nam mučeništvo širokobrijeških franjevaca i svih hrvatskih mučenika ostane u trajnu sjećanju i bude poticaj na ljubav prema vjeri i domovini te nasljedova-nje njihovih vrjednota i krjeposti.

ŠIROKI BRIJEG: SJEĆANJE NA SVE VJERNE MRTVE HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE I DUHOVNA OBNOVA

Široki Brijeg, 30. studenoga 2016. (Ivana Karačić) – Danas je Hercegovačka franjevačka provincija na Širokom Brijegu proslavila blag-dan Svih svetih franjevačkoga reda. Na taj dan franjevci se tradicionalno okupljaju na »kapitulu na rogožina-ma«, protkanu molitvom i razmišlja-njem.

Sve je započelo molitvom srednje-ga časa te prigodnim predavanjem i izvješćem o stanju u Provinciji pro-vincijala dr. fra Miljenka Šteke. Usli-jedila je sv. misa i zajednički objed.

Razumljivo je da se sve ovo doga-đa na Širokom Brijegu jer je sve tu i započelo davne 1846. Nastavljeno je brzim razvojem vjerskoga i društve-noga života pod vodstvom franjeva-ca zbog čega je Široki Brijeg postao simbolom i vjere i hrvatstva ne samo na prostoru Hercegovine nego i u čitavom hrvatskom narodu. Jugoko-munisti su sve pokušali zaustaviti ti-jekom i u poraću Drugoga svjetsko-ga rata ubojstvom 66 hercegovačkih franjevaca, ali uzalud. Široki Brijeg je jači nego ikada prije.

O pobijenim franjevcima sada posebnu brigu vodi Vicepostulatu-ra postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. U tu svrhu, između ostaloga, svake se godine 7.

veljače obilježava ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu jer ga je Uprava Provincije proglasila svojim središ-njim žrtvoslovnim mjestom. U sklo-pu obilježavanja redovno se raspisuje i nagradni natječaj na temu o pobije-nim franjevcima iz područja književ-nosti, glazbe, likovnosti, povijesti, računalstva, fotografije i videa. Svi oni koji žele sudjelovati na već ras-pisanu natječaju svoje radove trebaju poslati Vicepostulaturi (pobijeni.info) najdalje do 15. prosinca.

Nisu zaboravljena ni spomen-

mjesta na pobijene franjevce. Tre-nutno se uređuje ratno sklonište gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca te se od negdašnjeg sjemeništa stvara prostor na uslugu đacima iz obližnje zgrade gimnazije koju su jugokomu-nisti najprije zapalili zajedno s bo-gatom knjižnicom i nakon Drugoga svjetskoga rata oduzeli ju franjevci-ma.

U popodnevnim satima fratri su pošli kućama duhovno okrijepljeni. Njihova povijest i njihova sadaš-njost čvrsto su povezani.

Istraživanja

Sp2017. 1

13

Široki je Brijeg u socijalističkoj Jugoslaviji imao položaj uporišta protivnika države i glavnoga središta »reakcionarne politike« u Hercego-vini. Pohod postrojbi 8. dalmatin-skog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) na Široki

Brijeg i njegovo zauzeće 1945. ju-goslavenskoj je javnosti predstavljen kao uništenje »te klice otrova«.1

U skladu s tim narativom služ-bena je historiografija socijalističke Jugoslavije interpretirala i karakter dvodnevnih borbi tijekom kojih je

7. veljače 1945. u večernjim satima zauzet Široki Brijeg. Velike civilne žrtve koje je Široki Brijeg doživio i tijekom borbi i nakon što su ga zau-zele postrojbe 8. dalmatinskog kor-pusa predstavljene su kao posljedica žestoke obrane lokalne posade.2

Učinili su sve da povijest učine onakvom kakvom bi htjeli da je bila

PITANJE AUTENTIČNOSTI IZVJEŠĆA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE 8. DALMATINSKOM KORPUSU OD 16. VELJAČE

1945. O ZAUZIMANJU ŠIROKOGA BRIJEGANeumorno su širili »istinu« utemeljenu na lažnom dokumentu

► Piše: mr. sc. Vladimir Šumanović

»Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu« kapitalni je izdavački pothvat Vojnoistorijskog instituta JNA u Beogradu u 174 knjige

1 Ante Kragić, »Mostarska operacija na stranicama ratne ‘’Slobodne Dalmacije’’«, Ivo Matović (uredio), Mostarska operacija, Beograd, 1986., str. 67.

2 Ante Biočić, »Mostarska operacija«, I. Matović, Mostarska operacija, str. 118.

Istraživanja

14

Sp2017. 1

Dosljedno opisanu karakteru borbi za Široki Brijeg Vojno-istorij-ski institut Jugoslavenske narodne armije, krovna organizacija zaduže-na za objavljivanje dokumentacije iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, tiskala je prijepis dokumenta u ko-jem je podrobno opisana dvodnevna bitka za Široki Brijeg. Objavljen do-kument imao je karakter klasičnoga vojnoga izvješća koje je postrojba – izravni akter bitke – uputila nadre-đenom vojnom tijelu radi davanja obavijesti o toj vojnoj operaciji. Riječ je o izvješću 26. dalmatinske divizi-je koje je 16. veljače 1945. upućeno 8. dalmatinskom korpusu.3 Nakon objave dokument je citiran u djelima istaknutoga jugoslavenskoga voj-noga pisca i ratnoga pripadnika 12. dalmatinske brigade 26. dalmatin-ske divizije Nikole Anića kao temelj-ni izvor za njegov opis bitke za Široki Brijeg.4

Zbog svojega značenja za služ-benu historiografiju socijalističke Jugoslavije vjerodostojnost toga do-kumenta bila je neprijeporna unatoč okolnostima koje sustavnom anali-zom pokazuju da je nastao znatno nakon svojega nominalnoga nadnev-ka.

Pet razloga neautentičnosti dokumenta

Prvi razlog - Dio dokumenta u ko-jem je opisan ratni put postrojbe od

30. siječnja do izdavanja nove zapo-vijedi 8. dalmatinskog korpusa, od-nosno do 4. veljače.

Tijekom toga razdoblja postrojba je iz srednje Dalmacije prebačena u južnu Dalmaciju, a odande u zapad-nu Hercegovinu. Spomenuto raz-doblje opisano je u tekstu 1. točke. Prema njemu, brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije do 4. veljače sti-gle su na sljedeći prostor: »Jedinice naše Divizije bile su razmještene na prostoru Omiš – Split – Sinj – Ka-štela – Trogir – Šibenik – Skradin. Prebacivanje jedinica iz Šibenika iz-vršeno je željeznicom do Splita. I, XI. i III. Prekomorska brigada u toku dana 30, 31. I. i 1. II. izvršile su ukr-caj svojih jedinica u luku Split i bro-dovima naše mornarice prebačene u Gradac (kod Makarske) i Pisak (kod Omiša), a odatle u nastupnom maršu stigle do položaja Vrgorac – Imotski. 31. januara XII. Brigada krenula je iz Sinja i stigla u Imotski 1. februara. Već 31. januara XI. Brigada stigla je i zauzela položaj Vrgorac – Vitina – Klobuk, sa ciljem da zadrži eventu-alno nadiranje neprijatelja u pravcu Vrgorca i dalje prema Imotskom.«

Zajedno s opisanim smjerom kre-tanja u tekstu 1. točke naglašena je prethodna zapovijed 8. dalmatin-skog korpusa kao ključan razlog za opisano kretanje: »Na osnovu dobi-vene zapovjesti/ 30. januara otpočeo je pokret naših jedinica sa prostora dosadašnjeg smještaja u pravcu Vr-gorac – Imotski, sa ciljem: (…).«5

U citiranom dijelu teksta 1. toč-ke sporna je veza između spomenute zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa i navedenoga smjera kretanja, jer je zapovijed 8. dalmatinskog korpusa bila bitno drukčija. U njoj stoji da postrojbe 26. dalmatinske divizije, zajedno s Tenkovskom i Artiljerij-skom brigadom, trebaju krenuti iz srednje Dalmacije na područje Imot-skoga, a područje Vrgorca treba za-uzeti nepotpuna 19. dalmatinska divizija.6

Prema tome, opisan smjer kre-tanja triju brigada 26. dalmatinske divizije naveden u 1. točki bio je kr-šenje, a ne provedba prvotne zapo-vijedi 8. dalmatinskog korpusa od 30. siječnja, jer je u toj zapovijedi kao odredište cjelokupne 26. dal-matinske divizije označen Imotski, a ne široko područje između Vrgorca i Imotskoga.

Mogućnost da bi zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije samovoljno prekršilo prethodnu zapovijed na koju se naknadno poziva kao temelj za djelovanje tijekom opisana razdo-blja iznimno je mala, ne samo zato što bi time podlijegala sankcijama zbog nepoštivanja jasno strukturi-ranoga zapovjednoga sustava, nego poglavito stoga što u tom slučaju ne bi ni mogla stići na opisano mjesto. Različita odredišta koja je 8. dalma-tinski korpus naveo 19. i 26. dal-matinskoj diviziji u svojoj zapovijedi od 30. siječnja nisu uvjetovala samo smjer kretanja tih postrojbi nego i

3 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. IV, knj. 33, Vojnoistorijski insti-tut, Beograd, 1970., str. 427. – 433.

4 Nikola Anić, »Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji«, I. Matović, Mostarska operacija, str. 231. – 232.; Nikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943. – 1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, Split, 2004., str. 222. U knjizi Povijest Osmog dalmatinskog kor-pusa Anić je pogrješno naveo broj sveska u kojem je ovaj dokument objavljen te je umjesto oznake »tom IV, knj. 33« napisao »tom IV, knj. 18«. U vrijeme borbi za Široki Brijeg Nikola Anić bio je sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije u 12. dalmatinskoj brigadi. N. Anić, »Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji«, str. 227., bilj. 2.

5 Zbornik IV/33, str. 427.6 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Zbirka mikrofilmova gradiva iz stranih arhiva koje se odnosi na Hrvatsku,

VIII. korpus NOV i PO Hrvatske (dalje: 1450), mikrofilm D-1185, rola br. 12, snimak 150-151; »Zapovijed 8. dalmatin-skog korpusa od 30. 1. 1945.«, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 37, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1968., str. 518. – 519.

Istraživanja

Sp2017. 1

15

prijevozna sredstva koja su se na tom putu trebala koristiti.

Ta je okolnost spomenuta i u ci-tiranom dijelu 1. točke, u kojem stoji da su tri brigade 26. dalmatinske di-vizije (1. i 11. dalmatinska brigada te 3. prekomorska brigada) »brodo-vima naše mor-narice prebačene u Gradac (kod Makarske) i Pi-sak (kod Omiša), a odatle u nastu-pnom maršu stigle do položaja Vrgo-rac – Imotski«.

Da su briga-de iz sastava 26. dalmatinske divizije doista krenule prema Vrgorcu, odnosno prema ši-rokom području između Vrgorca i Imotskoga, a ne prema Imotskom, u tom bi slučaju dio svojega putovanja trebale prijeći brodovima namijenje-nima dvjema brigadama 19. dalma-tinske divizije. Na taj način, opisa-nom promjenom smjera kretanja, tri brigade 26. dalmatinske divizije ne samo da ne bi izvršile vlastiti zadatak nego bi i onemogućile dvije brigade 19. dalmatinske divizije u izvršenju zadatka. Da se opisan slučaj doista dogodio, bio bi ili prethodno nave-den u novoj zapovijedi 8. dalmatin-skog korpusa, kojom bi se prethodna zapovijed od 30. siječnja sasvim ili djelomično stavila izvan snage, ili bi bio u naknadnom izvješću 8. dalma-tinskog korpusa kao primjer da je zapovjedništvo 26. dalmatinske divi-zije samovoljno prekršilo smjer kre-tanja. S obzirom na to da bi se pro-mijenjen smjer kretanja triju brigada 26. dalmatinske divizije preslikao i

na vrijeme putovanja 19. dalmatin-ske divizije, bio bi zabilježen i u nje-zinim naknadnim izvješćima.

Kako opisan smjer kretanja nije zabilježen u dokumentaciji ni jedne od tih dviju postrojbi, ni 8. dalma-

tinskog korpusa ni 19. dalmatin-ske divizije, razu-mno je zaključiti da se on nije ni dogodio, odno-sno da citiran dio 1. točke nije au-tentičan.

Na to, osim iznesenih razloga, upućuju i druge okolnosti. Čak

i ako se zanemari zapovijed 8. dal-matinskog korpusa od 30. siječnja i pitanje prijevoznih sredstava do odredišta navedenih u toj zapovijedi, činjenica je da prisutnost triju briga-da 26. dalmatinske divizije u okoli-ci Vrgorca, odnosno u Vrgorcu i na širokom području između Vrgorca i Imotskoga, nije zabilježila nijedna druga postrojba NOVJ-a koja se u to vrijeme (od 31. siječnja do 4. veljače) nalazila na tom području.

Od 31. siječnja do 4. veljače na području sjeverno od Vrgorca, od-nosno na prostoru između Vitine i Ljubuškoga, nalazila su se dva ba-taljuna 3. dalmatinske brigade i glavnina 4. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Na opisan prostor 4. veljače stigla je 12. hercegovačka brigada iz sastava 29. hercegovačke divizije, a dan poslije, 5. veljače, 19. dalmatinska divizija sa svoje dvije brigade, 6. i 14. dalma-tinskom brigadom.

U izvješću 12. hercegovačke bri-

gade 29. hercegovačke divizije spo-minje se prisutnost postrojbi iz sa-stava 9. i 19. dalmatinske divizije, a brigade 26. dalmatinske divizije ne spominju se.7 U izvješću 19. dalma-tinske divizije 8. dalmatinskom kor-pusu spominje se da su u Ljubuški njezine dvije brigade ušle bez borbe te su ondje zatekle postrojbe iz sasta-va 9. dalmatinske divizije i 29. her-cegovačke divizije.8 U monografiji 4. dalmatinske brigade opisani su su-kobi na tom prostoru od 29. siječnja do 4. veljače u kojima se također ne spominje prisutnost brigada iz sasta-va 26. dalmatinske divizije.9

Dakle, iz dostupnih izvora proi-zlazi da se postrojbe 26. dalmatinske divizije nisu nalazile na području iz-među Vrgorca i Ljubuškoga od 31. siječnja do 4. veljače.

Ako se i zanemare izvješća i služ-bene monografije svih spomenutih postrojbi NOVJ-a koje su se tijekom opisanoga razdoblja nalazile na tom području, činjenica je da se prisut-nost na tom području ne spominje ni u monografijama dviju od tri briga-de iz sastava 26. dalmatinske divizije koje su, prema citiranom tekstu, iz Gradca kraj Makarske i Piska kraj Omiša »u nastupnom maršu stigle do položaja Vrgorac – Imotski«. U monografijama 1. dalmatinske i 3. prekomorske brigade izričito se kaže da su one stigle u Imotski10 te se, u skladu sa zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa od 30. siječnja, Vrgorac i ne spominje, a u monografiji 11. dalma-tinske brigade tvrdi se da je ta briga-da stigla u Vrgorac prema zapovijedi 26. dalmatinske divizije.11 Međutim, osim što spomenuta zapovijed 26. dalmatinske divizije nije dana ni u prijepisu niti je čak prepričana, za

7 »12. hercegovačka brigada 29. hercegovačkoj diviziji 14. 2. 1945.«, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobo-dilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. IX, knj. 8, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 581. – 582.

8 »19. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 27. 2. 1945.«, Zbornik IV/33, str. 704. – 705.9 Mate Šalov, »Četvrta brigada u borbama za Mostar«, I. Matović, Mostarska operacija, str. 162. – 190.10 Mirko Novović – Stevan Petković, Prva dalmatinska proleterska brigada, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1986., str.

377.; Radule Buturović, »Borbe za oslobođenje Mostara«, I. Matović, Mostarska operacija, str. 282.11 Milan Rako, Slavko Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, Institut za historiju radničkog pokreta

Dalmacije, Split, 1987., str. 273.

Izvješće 26. dalmatinske divizije, koje je 16. veljače

1945. upućeno 8. dalmatinskom korpusu, trebalo je biti klasično vojno izvješće što ga postrojba, izravni sudionik bitke, upućuje

nadređenom vojnom tijelu. Međutim, stručan čitatelj

brzo je shvatio da je riječ o krivotvorini.

Istraživanja

16

Sp2017. 1

12 Zbornik IV/33, str. 427. – 428.13 »IX. ustaški zdrug Ustaškoj vojnici 3. 2. 1945.«, Zbornik IV/33, str. 810.14 M. Šalov, »Četvrta brigada u borbama za Mostar«, str. 183.

nju se ne kaže ni kada je objavljena. Zato se podatak u monografiji 11. dalmatinske brigade ne može sma-trati vjerodostojnim.

Da nijedna postrojba 26. dalma-tinske divizije, uključujući 11. dal-matinsku brigadu, nije bila na tom prostoru osim iz spomenutih izvora proizlazi i iz zadnje rečenice teksta točke 1. Dugotrajne i iscrpljujuće borbe koje su od Ljubuškoga do Viti-ne trajale od 28. siječnja do 4. veljače u opisanom dijelu izvješća sažete su u iznimno kratak i krajnje nepreci-zan opis, koji se nadovezuje na pret-hodnu rečenicu u kojoj je spomenuta prisutnost 11. dalmatinske brigade: »Već 31. januara XI. Brigada stigla je i zauzela položaj Vrgorac – Vitina – Klobuk, sa ciljem da zadrži even-tualno nadiranje neprijatelja u prav-cu Vrgorca i dalje prema Imotskom. Neprijateljske snage nalazile su se na liniji Š. Brijeg – Ljubuški – Čaplji-na, a iz Metkovića, pošto je porušio most, povukao se u pravcu Čaplji-ne.«12

Ako je do tog dijela izvješća i po-stojala sumnja je li se barem 11. dal-matinska brigada iz 26. dalmatinske divizije nalazila na području sjeverno od Vrgorca, po ovim dvjema rečeni-cama sasvim je jasno da nije. Posve je nevjerojatno da bi 11. dalmatinska brigada, da se doista nalazila na »po-ložaju Vrgorac – Vitina – Klobuk«, kao prvi, najvažniji i u konačnici jedini podatak s tog pravca navela neprovjeren događaj s drugog opera-tivnog područja kojem nije nazočila (rušenje mosta kraj Metkovića).

Da je 26. dalmatinska divizija doista htjela naglasiti rušenje mosta kao manifestaciju protivničke slabo-sti, spomenula bi rušenje mosta na rijeci Trebižat između Ljubuškoga i Vitine. Most je srušila satnija iz sasta-va I. bojne IX. ustaškoga djelatnoga stajaćeg zdruga nakon neuspješnoga pokušaja prebacivanja satnije na de-

snu obalu rijeke. Ta činjenica jasno stoji ne samo u izvješću zdruga za 31. siječnja13 nego i u monografiji 4. dalmatinske brigade, čija se glavnina tada nalazila na tom području.14

Na temelju dostupnih izvora može se zaključiti da se na navedenu području između Vrgorca i Ljubuš-koga nije nalazila nijedna brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije. Više je razloga za donošenje takva za-ključka: zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 30. siječnja, koji je čita-vu 26. dalmatinsku diviziju uputio u Imotski, zatim pitanje prijevoza do Vrgorca, činjenica da prisutnost 26. dalmatinske divizije nije zabilježena ni u jednom izvješću drugih parti-zanskih postrojbi sa spomenutog područja te, u konačnici, činjenica da nijedna brigada iz sastava 26. dal-matinske divizije nije mogla navesti nijedan značajan događaj u kojemu je sudjelovala u razdoblju boravka na navedenu području tijekom opisana vremena.

Prema tome, sumiranjem ana-liziranoga čitavog teksta 1. točke, uključujući uvodni dio u kojem je

zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 30. siječnja kao okvir za kasnije djelovanje 26. dalmatinske divizije i drugi dio teksta 1. točke, unutar ko-jega je opisan borbeni put 26. dal-matinske divizije od 30. siječnja do 4. veljače, može se zaključiti da opi-san tekst djeluje posve neautentično.

Drugi razlog - Osvrt na dvodnevne bitke za Široki Brijeg.

U ključnom dijelu dokumenta, koji se odnosi na izvješće o razdoblju od 30. siječnja do 8. veljače, opisan je tijek bitke za Široki Brijeg. Smi-sao osvrta bio je u tome da se uspo-redbom podataka kojima je zapo-vjedništvo 26. dalmatinske divizije raspolagalo prije bitke i raščlambom postupaka njezinih brigada tijekom bitke donese zaključak o tome u ko-joj su mjeri prethodni podatci bili točni. Osvrt na bitku obrađen je u 9. točki, a sadržajno se odnosi na tijek bitke opisane u 2., 3. i 4. točki.

Opisan dio dokumenta može se smatrati neautentičnim zbog za-ključka koji ne odgovara podatcima navedenima u prethodnim točka-

Još i danas pronalazimo dijelove projektila kojima su jugokomunisti gađali samostan na Širokom Brijegu

Istraživanja

Sp2017. 1

17

ma. Spomenuti zaključak iznesen u 9. točki glasi: »Vojno-obavještajna služba dobro je funkcionisala. Rani-je prikupljeni podaci umnogome se podudaraju sa stvarnim stanjem ne-prijatelja.«15

Da je citirana tvrdnja bila točna, to bi značilo da je zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije prije počet-ka bitke za Široki Brijeg raspolagalo točnim podatcima o broju i smještaju obrane. No usporedbom navedeno-ga zaključka s opisom bitke u pret-hodnim točkama ovoga dokumenta može se zaključiti da je taj zaključak netočan, odnosno da nije utemeljen u prethodno iznesenim podatcima. Za to postoje tri ključna razloga.

Prvo, u citatu iz 9. točke izriči-to se spominju »ranije prikupljeni podaci« te se kaže da su se oni po-kazali točnima. Spomenuta tvrdnja odnosila se na podatke iz 2. točke u kojoj je naveden sastav obrane Širo-koga Brijega: »Neprijateljske snage u Širokom Brijegu koje su vodile sa nama borbu bile su: I. i III. bataljon II. Gorske pukovnije, I, II. i III. Boj-na 370. regimente, 2 baterije i jedna četa P.K. topova. Ukupno neprija-teljske snage brojale su oko 4.500 vojnika.«16

U skladu s tim citatom tvrdnja iz 9. točke mogla bi se smatrati toč-nom jedino ako je navedenim po-datcima iz 2. točke zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije raspolagalo prije početka napada. Međutim, ako se pogleda cjelokupan tekst 2. toč-ke, očito je da su »ranije prikupljeni podaci« bili posve drukčiji. U prvoj rečenici 2. točke izričito stoji: »4. februara Divizija je dobila zapovjest od Štaba VIII. Udarnog korpusa da u sadejstvu jedinica IX. Udarne divi-

zije napadne i likvidira neprijateljsko uporište Široki Brijeg.«17 Važnost te zapovijedi dodatno je potvrđena u točki 4, u kojoj stoji: »Prilaže se za-povjest od 4. II. 1945.«18

U zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa na koju se referira tekst 2. i 4. točke ovoga izvješća19 nalazili su se i podatci o sastavu i broju posada u Mostaru, Nevesinju i Širokome Bri-jegu. Za Široki Brijeg navedeno je da se u njemu nalaze sljedeće postrojbe: 600 vojnika I. bojne 370. pukovnije 369. divizije, 700 vojnika III. bojne iste postrojbe, 600 vojnika neutvrđe-ne bojne iste postrojbe, 300 mornara dodanih toj postrojbi i ustrojenih u dvije satnije (čete), 30 vojnika Feld-žandarmerije, 300 pripadnika Crne legije pod zapovjedništvom Fra-ne Vege, 590 vojnika II. bojne IX. ustaškog zdruga IX. hrvatske divizi-je, 700 vojnika III. bojne iste postroj-be, 1.700 vojnika I., IV. i V. bojne IX. ustaškog zdruga, 550 vojnika II. bojne 2. gorske pukovnije II. gor-skog zdruga, 200 do 400 pripadnika lokalne milicije (odnosno zelenoka-drovaca), 160 vojnika dviju baterija 369. artiljerijske pukovnije i 800 voj-nika s dopunskom baterijom20 – da-kle, ukupno 7.230 (odnosno 7.430) vojnika.

Tom broju treba dodati i ti-suću pripadnika lokalne milicije iz Rakitna21 s obzi-rom na to da su oni, prema tekstu izvješća pod toč-kom 3, operativno vezali cjelokupnu 3. prekomorsku brigadu 26. dal-

matinske divizije: »Jedinice III. Pre-komorske brigade za čitavo vrijeme ove borbe nalazile su se na položaju Vukojevo – Izbično u cilju obezbje-đenja u pravcu Rakitno. Vodile su manje okršaje (čarkanja) sa zelenoka-drovcima.«22

Zajedno sa spomenutom borbe-nom skupinom ukupan broj posade u Širokom Brijegu iznosio bi 8.230 (odnosno 8.430) vojnika.

Usporedbom tih podataka unu-tar zapovijedi za napad na Široki Brijeg s podatcima o sastavu široko-briješke posade u 2. točki, očito je da se oni znatno razlikuju ne samo u opisu brojnoga stanja nego i glede posada od kojih je obrana bila sastav-ljena. Na temelju toga očito je da je zaključak iz 9. točke prema kojem su se »ranije prikupljeni podaci umno-gome« podudarali »sa stvarnim sta-njem neprijatelja« činjenično neto-čan, a time i logički besmislen.

Drugo, zaključak iz točke 9 dje-luje krajnje nevjerodostojno čak i ako se zanemare podatci iz zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa te ako se on usporedi sa sastavom širokobriješke obrane navedenim u 2. točki i tije-kom prvoga dana bitke navedenim u 3. točki. U tekstu točke 3 stoji: »XII. Brigada, koja je napadala sjeverno, u

toku 6. ov. mj. u 12 sati sa jednim svojim bataljo-nom izbila je do samog sela Knež-polje i uspjela je da uništi jednu kompletnu ne-prijateljsku bate-riju, a sa glavnim snagama vodila je borbu za s. Čavar

15 Zbornik IV/33, str. 432.16 Zbornik IV/33, str. 428.17 Zbornik IV/33, str. 428.18 Zbornik IV/33, str. 430.19 Ovu je činjenicu uredništvo zbornika dokumenata jasno naglasilo. Zbornik IV/33, str. 428., bilj. 6.20 »Zapovijed 8. korpusa za napad na Široki Brijeg od 4. 2. 1945.«, Zbornik IV/33, str. 123.21 »Zapovijed 8. korpusa za napad na Široki Brijeg od 4. 2. 1945.«, Zbornik IV/33, str. 124.22 Zbornik IV/33, str. 430.

Na njihovu žalost, jugokomunisti se nisu previše trudili oko

istinitosti svoga dokumenta. Očito je da su smatrali kako

nitko ne će smjeti posumnjati u predstavljenu »istinu«. Na

žalost, tako je i bilo za vrijeme jugokomunizma, jer se zbog svega moglo izgubiti i glavu, pri čemu bi

tamnica bila kao nagrada.

Istraživanja

18

Sp2017. 1 23 Zbornik IV/33, str. 429.

24 Zbornik IV/33, str. 433.

i Dubravu. U međuvremenu sa prav-ca Mostara, neprijatelj je uspio da se probije kroz osiguravajuće dijelove II. Dalmatinske prol. brigade, izme-đu Grabove Drage i G. Graca, te je napao jedinice XII. Brigade sa leđa. Istovremeno, neprijatelj je poduzeo napad iz Š. Brijega, tako da je XII. Brigadu prisilio na povlačenje na po-ložaj Lončar – Mosor. Izviđački vod i jedna četa I. Brigade uspjeli su da izbiju na samo Cigansko Brdo. Ali usljed neprijateljske artilerijske vatre i povlačenja XII. Brigade, primora-ni su da se povuku, te je neprijatelj ponovo zauzeo cijelo Cigansko Brdo i time jako ometao napredovanje je-dinica I. Brigade.«23

Iz citiranoga dijela 3. točke očito je da je protivnička vojnička postroj-ba (neutvrđenoga sastava i broja) svojom intervencijom iz pravca Mo-stara znatno poremetila prvotne pla-nove zapovjedništva 26. dalmatinske divizije s obzirom na to da su zbog odbacivanja 2. dalmatinske brigade (iz sastava 9. dalmatinske divizije) na povlačenje sa zauzetih položaja bile prisiljene i dvije brigade 26. dalma-tinske divizije: 1. i 12. dalmatinska brigada. Usporedbom prodora (neu-tvrđene postrojbe) iz Mostara s po-pisom protivničkih postrojbi iz točke 2 nije jasno je li u točki 2 uračunata i postrojba koja je poduzela inter-venciju iz Mostara. Premda se zbog rečenične konstrukcije točke 2 čini da jest (fraza: »neprijateljske snage u Širokom Brijegu koje su vodile sa nama borbu bile su /…/«), iz opisa borbe u točki 3 nameće se suprotan zaključak s obzirom na to da su in-tervencijom (nepoznate) postrojbe iz Mostara čak tri brigade NOVJ-a vraćene na svoje prvotne položaje, uslijed čega se može zaključiti da je spomenuti prodor iz pravca Mosta-ra bio neočekivan, što bi upućivalo na zaključak da zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije nije računalo sa sudjelovanjem te postrojbe.

Treće, tekst u 2., 3. i 9. točki djeluje neautentično čak i ako se zanemare podatci iz prethodna dva argumenta. Ključni razlog za to jest izostanak osnovnoga smisla osvrta u ovom izvješću. Umjesto da se jasno usporede podatci o posadi u Širokom Brijegu na temelju kojih je planiran napad i sastav širokobriješke posade nakon zauzimanja mjesta i na teme-lju toga iznesu konkretni zaključci, u izvješću su toj temi posvećene dvi-je (citirane) rečenice u 9. točki. Već zbog toga, čak i kada ne bi bilo ne-logičnosti opisanih u prethodna dva argumenta, spomenuto bi izvješće djelovalo krajnje nevjerodostojno.

Razlog je tomu, osim krajnje šturog osvrta opisanog u samo dvi-je rečenice točke 9, i izrazito leže-ran odnos prema opisanu prodoru neutvrđene protivničke postrojbe iz Mostara u citiranom dijelu točke 3. Izostanak podrobnijega opisa toga prodora djeluje iznimno nelogično, pogotovo ako se uzme u obzir da je izvješće prema službenom nadnevku svojega nastanka napisano 16. velja-če, odnosno deset dana nakon spo-menutog događaja. U skladu s tim, krajnje je nevjerojatno da u deset dana od tog događaja obavještajna služba 26. dalmatinske divizije o nje-mu nije imala podrobnije podatke, premda su se do nastanka izvješća ne samo Široki Brijeg nego i Mostar, iz kojega je poduzet spomenuti napad, nalazili pod nadzorom postrojbi NO-VJ-a.

Opisan napad bio je jedan od ključnih čimbenika u dvodnevnoj bitci za Široki Brijeg jer su njime anulirani prethodni uspjesi triju bri-gada NOVJ-a. Umjesto da se zbog toga objasni ne samo sastav postroj-be koja je intervenirala iz Mostara u Široki Brijeg nego i njezin način rada, odnosno pitanje je li poduzela intervenciju prema vlastitoj procjeni situacije ili na temelju prethodno do-bivenih podataka od postrojbi koje

su se u to vrijeme nalazile u Širokom Brijegu, u tekstu izvješća ta je tema posve zaobiđena te opisana kao da se spomenuti napad dogodio nekoj dru-goj postrojbi NOVJ-a s kojom 26. dalmatinska divizija nije imala nika-kve veze. Uslijed toga neautentičnim dijelom izvješća može se smatrati ne samo citiran dio 9. točke nego i citi-ran dio 3. točke u kojem je krajnje površno opisana spomenuta bitka.

Sumirajući sva tri razloga u kon-tekstu ovoga argumenta, može se zaključiti da dijelovi izvješća u 2., 3., 4. i 9. točki nisu vjerodostojni, od-nosno da su neautentični jer ni po logičkoj međuovisnosti ni po sadrža-ju ne djeluje kao dio iscrpnoga voj-ničkoga izvješća napisanoga nedugo nakon završetka važne vojne opera-cije. Suprotno tomu, zbog iznošenja međusobno proturječnih podataka, izostavljanja ključnih podataka te uslijed naglašavanja proizvoljnih zaključaka analizirani dio izvješća djeluje kao da je pisan radi njegova prezentiranja široj javnosti, koja do-gađaju na koji se izvješće odnosi nije izravno svjedočila.

Treći razlog - Opis samostana. U izvješću je franjevačkom samo-

stanu u Širokom Brijegu posvećena velika pozornost te je njegov opis po-drobno prikazan u 2., 3. i 9. točki. U tim je dijelovima samostan prikazan ne samo kao jedan od objekata u ko-jem je smještena protivnička posada nego i kao njezino »najjače uporište«, kako je naglašeno u osvrtu na dvod-nevnu bitku u točki 9.24

Opis samostana prezentiran je na temelju podataka iz 2. i 3. točke. U 2. točki samostan je spomenut kao jedan od protivničkih vojnih objeka-ta, a u 3. točki opisan je način kako ga je zauzela 11. dalmatinska briga-da iz sastava 26. dalmatinske divizi-je.

U 2. točki stoji: »Glavni neprija-teljski obranbeni položaj nalazio se je

Istraživanja

Sp2017. 1

19

25 Zbornik IV/33, str. 428.26 HR-HDA-1450, mikrofilm D-1181, rola br. 8, snimak 528-530; »Izvješće 8. dalmatinskom korpusu od 5. 2. 1945.«, Hr-

voje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.«, Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira XVI, 2013., br. 32., str. 16. – 17.:

u neposrednoj okolini Širokog Brije-ga, a najjače utvrđene tačke bile su manastir sa gimnazijom, duvanska stanica i Cigansko Brdo.«25

Citiran podatak može se sma-trati netočnim ako se usporedi s in-formativnim izvješćem o položaju širokobriješke posade koje je 5. ve-ljače dostavljeno zapovjedništvu 8. dalmatinskog korpusa, odnosno dan prije početka napada.

U izvješću stoji sljedeće: »Nepri-jateljska vojska drži pet sljedećih po-ložaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov brijeg ispod

samostana, Rezići – Burića brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svakih 25 do 40 metara se nalazi je-dan suhozemni zidni bunker, sa po-sadom od pet do šest ljudi, međusob-no povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od “Klanca’’ pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Saj-mište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca pre-ma Puringaju i kamene ograde oko duhanske stranice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine go-

mile, gdje se nalazi jedan bunker sa 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara. Treći položaj se na-lazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo gra-đenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi oko 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški za-stavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastav-nik Nenadić, s ustašama na Burića brijegu ustaški natporučnik Šimuno-vić. Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvana-est kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdoviti.«26

Iz teksta izvješća vidljivo je da su pripadnici obavještajne službe 8. dal-matinskog korpusa raspolagali preci-znim podatcima o broju i smještaju posade u Širokom Brijegu. Prema nji-hovim podatcima posada u Širokom Brijegu imala je pet glavnih uporišta, od kojih nijedno nije bio samostan. Ta je činjenica naglašena u citira-nom dijelu izvješća u opisu prvoga uporišta (»najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov brijeg ispod samostana, Rezići – Burića brijeg«), na temelju kojeg je jasno da je zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa najkasnije 5. veljače znalo da samostan nije vojni objekt širokobriješke posade. Na tu činjenicu upućuje i zemljovid s ucr-tanim položajima posade u Širokom Brijegu, iz kojega se vidi da se prema

Krunica koja je s fratrima gorjela u ratnom skloništu na Širokom Brijegu

Istraživanja

20

Sp2017. 1

27 M. Rako – S. Družijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, str. 280.28 Zbornik IV/33, str. 429.29 U monografiji 11. dalmatinske brigade stoji da je bitka »tokom zauzimanja zgrada konvikta, samostana i gimnazije«

bila »žestoka« i da »nije prošla bez ozbiljnih gubitaka na obje strane – kod napadača i kod branioca« (M. Rako – S. Družijanić, Jedanaesta dalmatinska /biokovska/ brigada, str. 287.). Premda ta tvrdnja nije potvrđena nikakvim izvori-ma, u ovom je kontekstu indikativna jer je posve suprotna citiranom dijelu izvješća u točki 3.

30 Isto, str. 280.31 Isto, str. 287.32 Isto, str. 288.

obavještajnim podatcima 8. dalma-tinskog korpusa posada nije nalazila u samostanu. Taj je zemljovid objav-ljen u ratnoj monografiji 11. dalma-tinske brigade, odnosno postrojbe kojoj je bilo zapovjeđeno zauzimanje samostana.27 Na temelju tog zemljo-vida očito je da je zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije, čak i da joj zapovjedništvo 8. dalmatinskog kor-pusa nije proslijedilo tekst spomenu-toga obavještajnoga izvješća, najka-snije tijekom zauzimanja samostana tijekom dvodnevne bitke za Široki Brijeg postalo svjesno da se protiv-nička posada ne nalazi u prostorija-ma samostana. U suprotnom, objav-ljeni zemljovid ne bi imao smisla te ne bi ni bio objavljen kao povijesni izvor u monografiji postrojbe koja je zauzela samostan. U skladu s tim, ci-tirana tvrdnja iz 2. točke prema kojoj je jedna od najutvrđenijih točaka bio »manastir s gimnazijom« djeluje kao potpuna dezinformacija osobe koja nije nazočila ni prikupljanju podata-ka o rasporedu širokobriješke posade prije bitke ni samom činu zauzima-nja samostana.

U 3. točki stoji: »7. februara u 5 sati preduzet je ponovni napad. III. bataljon XI. Brigade, uz podršku tenkova i artiljerije, a naročito uz usku saradnju tenkova, u 8.45 sati upada u samostan i poslije kratke borbe zauzima ga. Neprijatelj se po-vlači prema gradu, a ovi ga progo-ne.«28

Iz citirana dijela opisa drugoga dana bitke za Široki Brijeg stječe se dojam kao da je 3. bataljun 11. dalmatinske brigade u 8.45 ušao u samostanski kompleks i zauzeo ga

nakon vremenski neodređene »krat-ke borbe« nakon čega se posada koja se nalazila u samostanu povukla u smjeru Širokoga Brijega.

Spomenuta tvrdnja može se sma-trati netočnom zbog nekoliko ra-zloga. Prvo, čak i ako se zanemare prethodni podatci iz kojih je očito da samostan nije bio vojni objekt i pođe od pretpostavke da je on to bio na temelju dijela citata koji to sugerira (»/…/ poslije kratke borbe zauzima ga. Neprijatelj se povlači prema gra-du, a ovi ga progone«), nelogično je da u izvješću pisanu prema nomi-nalnom nadnevku devet dana na-kon opisana događaja nije navedeno koja se postrojba u njemu nalazila prije nego ga je zauzeo 3. bataljun 11. dalmatinske brigade. Nije spo-menuto ni koliko je bilo stradalih u opisanoj bitci za zauzimanje samo-stana.29 Zbog izostanka tih podataka navedeni opis zauzimanja samostana

djeluje krajnje nevjerodostojno.Drugo, u citiranu dijelu 3. točke

stoji da je samostanske zgrade »po-slije kratke borbe« zauzeo 3. bata-ljun 11. dalmatinske brigade. Taj je podatak krajnje dvojben ako se uspo-redi s podatcima iz monografije 11. dalmatinske brigade. U njoj stoji da je prvotni zadatak zauzimanja samo-stana imao 2. bataljun te brigade,30 ali su zbog velikoga otpora protiv-ničke posade drugoga dana bitke u samostan poslani dijelovi svih četiriju bataljuna od kojih je prvi u prostorije samostana ušao 1. bataljun, odno-sno njegova 1. četa koja je djelova-la na pravcu napada 4. bataljuna.31 Suprotno spomenutu neodređenu razdoblju zauzimanja samostana, u monografiji je (doduše, bez navođe-nja izvora) naglašeno da je samostan konačno zauzet u 10 sati.32

Usporedbom podataka iz citirana dijela izvješća u 3. točki i podataka

Fra Melhior Prlić na svom radnom mjestu u stolariji. Njega su ubili, a nju otuđili.

Istraživanja

Sp2017. 1

21

33 Franz Schraml, Hrvatsko ratište. Njemačko-hrvatske legijske divizije – 369., 373., 392. pješ. div. (hrv.) – njihove izo-brazbene i doknadne izobrazbene postrojbe, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., str. 104.; H. Mandić, »Borbe za Široki Brijeg«, str. 22. U ovom kontekstu vrijedi reći da je Schramlovo djelo navedeno kao relevantan izvor u djelu I. Matovića, Mo-starska operacija, str. 222. i 244.

34 Dušan Biber, ur., Tito-Churchill. Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije, Beograd, Zagreb, Globus, 1981., str. 445.: Fitzroy Maclean Foreign Officeu 8. 2. 1945. Okolnosti i pozadina Macleanova izvješća o Titovoj odluci opisane su u tekstu Vladimira Šumanovića, »Zamjena uloga: Kako su u poratnoj propagandi ubojice lagali o žrtvama«, Stopama pobijenih IX. (2016.), br. 1 (16): str. 17. – 21.

35 Dio teksta iz članka objavljenog u Politici citiran je prema Viktoru Novaku, Magnum Crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nova knjiga, Beograd, 1989., str. 658.

36 Odnos partizanskih postrojbi prema hrvatskom pučanstvu na prostoru zapadne Hercegovine vidljiv je iz izvješća III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda 8. dalmatinskog korpusa III. odsjeku Odjeljenja za zaštitu naroda za Hrvatsku od 12. siječnja 1945., u kojem stoji: »Jedinice IX. divizije na položaju oko Širokog brijega zamjenile su jedinice XXIX. Hercegovačke divizije. Stanovništvo se je tužilo na hrdjav postupak od strane boraca te jedinice i kako navode, da su pojedini borci govorili, da su oni klali 41 g. a da će oni za to sada klati njih. Izgleda da je bilo dosta neorganizovanog uzimanja hrane. Prema nekim podacima izgleda, da su borci iste divizije silovali neke djevojke istih sela. Borci iste di-vizije zalazili su po pojedinim kućama i tražili od seljaka, da im dadu za jesti šunke ili ostalih boljih jela. U selu Čitluku u blizini Mostara gde je boravila IV. Dalm. brigada, jedan fratar za vrijeme mise održao je propovijed, na kojoj je istakao dobro držanje Dalmatinaca u odnosu prema stanovništvu. Medjutim govor je bio usmjeren u cilju što većeg zaoštra-vanja odnosa izmedju Dalmatinaca i Hercegovaca kao i stanovništva prema svojoj vojsci, našto mu je od strane štaba brigade skrenuta pažnja. Pred par dana došao je jedan vojnik na ispovjed kod fratra u Kočerinama u Hercegovini, ali

iznesenih u monografiji 11. dalma-tinske brigade vidljivo je da se oni razlikuju do mjere koja sugerira da su ih kreirale osobe koje nisu sudje-lovale u istoj bitci. S tim u svezi tre-ba napomenuti da se u monografiji 11. dalmatinske brigade, objavljenoj 1987., ne citira tekst toga izvješća, čime se otvara i pitanje odnosa au-tora monografije prema ovom doku-mentu.

Treće, iz citirana dijela 3. točke stječe se dojam da je samostan nakon što ga je 7. veljače zauzeo 3. bataljun 11. dalmatinske brigade ostao pod njezinim nadzorom i nakon 8.45. No, u monografiji triju legionarskih divizija Wehrmachta stoji da je na-kon tog razdoblja borbena skupina iz Širokoga Brijega uspjela nakratko zauzeti samostan te da je on u po-novnom napadu postrojbi NOVJ-a konačno zauzet u 15.30 toga dana.33

Premda opisi bitke za samostan prezentirani u monografijama 11. dalmatinske brigade i triju legionar-skih divizija Wehrmachta ne mora-ju biti činjenično točni, u ovom ih kontekstu vrijedi navesti kao prilog sadržajnoj nepreciznosti podataka navedenih u 3. točki ovoga izvješća.

U skladu sa svime rečenim, može se zaključiti da je citiran dio izvješća

u 2., 3. i 9. točki u kojem je opisan franjevački samostan u Širokom Bri-jegu sročen krajnje propagandistički, bez iznošenja konkretnih podataka karakterističnih za vojno izvješće. Štoviše, usporedbom opisana dijela izvješća s drugim navedenim izvo-rima u kojima je opisan samostan očito je da je faktografski posve su-protan spomenutim (međusobno nepovezanim) izvorima. Zato se opis samostana u trima navedenim toč-kama ovoga izvješća može smatrati neautentičnim, odnosno naknadno konstruiranim za dnevnopolitičke potrebe vremena u kojem je prijepis ovoga dokumenta objavljen i citiran kao ključni izvor za dvodnevnu bitku za Široki Brijeg.

Četvrti razlog - Izostavljanje dvaju važnih događaja na operativnom po-dručju divizije.

Prvi događaj prešućen u izvješću jest likvidacija širokobrijeških fra-njevaca, koju je Josip Broz Tito za-povjedio još prije početka napada na Široki Brijeg i o tome izvijestio za-povjednika britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ-a Fitzroya Macleana.34 Izostavljanje tog do-gađaja posebno je nelogično ako se uzme u obzir da je on (u promidž-

benom obliku) naveden u partizan-skom tisku nakon završetka borbi za Široki Brijeg. Dana 16. veljače u listu Politika, koji je izlazio u Beogradu, objavljen je članak »Kako je zado-bivena pobjeda nad ustaško-fratar-skom tvrđavom«, u kojem je stajalo da je franjevački samostan u Širokom Brijegu bio snažno vojno uporište i da su tamošnji franjevci poginuli u borbi s postrojbama NOVJ-a prili-kom njegova zauzimanja.35

S obzirom na tijek vremena od trenutka likvidacije do (navodnoga) nastanka izvješća, posve je nevjero-jatno da u ovom izvješću događaj ne bi bio spomenut, jer je bio pre-više važan da bi ga se prešutjelo. U skladu s tim, nelogičnim se čini da bi istoga dana, 16. veljače, list pod nadzorom Vrhovnoga štaba potvrdio likvidaciju franjevaca opisavši ju sa-stavnim dijelom borbi za samostan, a zapovjedništvo divizije na čijem je operativnom području likvidacija provedena u svojem službenom iz-vješću izostavilo taj događaj.

Zbog toga izostavljanje tog doga-đaja u izvješću djeluje nevjerodostoj-no, a samo izvješće neautentično.

Druga činjenica izostavljena u iz-vješću je odnos prema mjesnom pu-čanstvu.36

Istraživanja

22

Sp2017. 1

je fratar odbio da ga ispovjedi govoreći, da je od biskupa iz Mostara dobio nalog, da komuniste nesmije ispovjedati.« (Mate Rupić, Vladimir Geiger, ur., Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti. Dalmacija /Slavonski Brod; Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski institut za povijest, 2011/, str. 279.) Iz ovog je dokumenta uočljivo da se odnosu partizanskih postrojbi prema mjesnom pučanstvu posvećivala velika pozornost te u tom kontekstu djeluje nevjerojatno da bi ta tema bila ispuštena u opisu zauzimanja ovoga mjesta, pogotovo ako se kao relevantna snaga uzimala u obzir formacija zelenoga kadra, odnosno lokalne milicije iz Rakitna i Širokoga Brijega, čija je snaga procijenjena na 1.200 do 1.400 boraca.

37 »Politički komesar 26. dalmatinske divizije Dušan Korać političkom komesaru 4. armije Bošku Šiljegoviću od 16. 3. 1945.«, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. IX, knj. 9 (dalje: Zbornik IX/9), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 152. – 153.

38 »Zamjenik političkog komesara 26. dalmatinske divizije Veljko Kadijević političkom komesaru 4. armije Bošku Šiljego-viću od 9. 4. 1945.«, Zbornik IX/9, str. 444.

39 Navedeni zločini dobili su konkretnu potvrdu u iskopavanju žrtava provedenom nakon sloma socijalističke Jugoslavije, na čijem su temelju sastavljeni popisi ubijenih tijekom i nakon te bitke. H. Mandić, »Borbe za Široki Brijeg«, str. 23., 24., 26.

Da je riječ o iznimno važnoj temi vidimo i u kasnijim izvješći-ma ove divizije. Naime, u izvješću političkoga kome-sara 26. dalmatin-ske divizije potpu-kovnika Dušana Koraća politič-kom komesaru 4. jugoslavenske armije pukovniku Bošku Šiljegoviću od 16. ožujka posebno je obrađeno pitanje »odnos[a] boraca prema narodu i njihovoj imovini« tijekom bitaka za Široki Brijeg i Mostar. Ko-rać je rekao da je među pripadnici-ma divizije postojala »spremnost da se pojam “neprijateljski raspoloženo stanovništvo’’ bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«. Korać je takav stav osudio u slučaju Mostara, ali ga je u Širokom Brijegu smatrao ispravnim. Svoj je sud objasnio ovim riječima: »Na Širokom Brijegu bilo je više i grubljih ispada i njima se moglo progledati kroz prste s obzirom na stvarno raspoloženje naroda, ali je ovo utoliko više otežalo sprečavanje ovakvih pojava u samom Mostaru, gdje je situacija bila drugačija.«37

Zamjenik političkoga komesara 26. dalmatinske divizije major Velj-ko Kadijević u svojem se izvješću političkom komesaru 4. armije od 9. travnja osvrnuo na Koraćevo izvje-

šće te ga dopunio podatcima koji nisu spomenuti u njegovu izvješću. Kao prvu i ključ-nu temu Kadi-jević je naglasio: »Jačina i čvrstina partijske organi-zacije u diviziji najbolje se mogla oprobati kroz po-sljednje pokrete i

borbe, počevši od Širokog Brijega pa na ovamo, gdje kroz čitavo to vrije-me nije bilo skoro ni jednog slučaja malodušnosti i popuštanja sa strane članova Partije, što je neosporno je-dan od osnovnih uzroka svim vojnič-kim uspjesima naše divizije.«38

Citirani dijelovi tih dvaju izvje-šća važni su jer se na temelju njih može zaključiti da je zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije ne samo do-pustilo nego i poticalo pripadnike divizije na ratne zločine prema pu-čanstvu Širokoga Brijega i njegove okolice. To je jasno uočljivo uspored-bom pohvale izražene u Kadijevićevu izvješću i navođenjem stava »boraca prema narodu i njihovoj imovini« u Koraćevu izvješću. Opisano ponaša-nje pripadnika 26. dalmatinske divi-zije za zapovjedništvo divizije postalo je problematično tek kada je ponov-ljeno i u Mostaru, u kojem je, kako je naglasio Korać, »situacija bila dru-gačija«.

Iz tih dvaju izvješća uočljivo je da

je zapovjedništvo divizije bilo svje-sno zločina svojih podređenih pre-ma pučanstvu Širokoga Brijega.39 S obzirom na to djeluje nevjerojatno da ti zločini u ovom izvješću nisu ni spomenuti, posebno zato što su u vrijeme navodnoga nastanka izvješća bili aktualni zbog usporedbe ponaša-nja boraca 26. dalmatinske divizije prema pučanstvu Širokoga Brijega i pučanstvu Mostara.

Zbog izostanka spomenutih dviju iznimno važnih činjenica ovo izvješće djeluje kontraproduktivno prema vojnom tijelu kojem je upućeno (od-nosno 8. dalmatinskom korpusu) jer prešućuje važne događaje na opera-tivnom području divizije.

U skladu s tim ovaj tekst nije is-punio svoju osnovnu svrhu jer nema karakter izvješća za određeno raz-doblje koje je trebao opisati, nego propagandnoga uratka pisanog za publiku koja nema neposredno sa-znanje o događajima koji se u tekstu spominju. S obzirom na to ovaj se dokument može smatrati neauten-tičnim.

Peti razlog - Izgled uvodnoga di-jela dokumenta, odnosno njegova formalna dimenzija s obzirom na označen urudžbeni broj i nadnevak nastanka dokumenta.

Urudžbeni broj dokumenta je 89, a napisan je u gornjem desnom kutu pa gornji dio dokumenta ima sljedeći izgled:

Između ostaloga, izostavljali su važne podatke o događajima i područjima odvijanja borbi, a nije se poštivala ni izvornost sličnih dokumenata... Jedino je bilo važno sve dobro zaodjenuti

svojom »stručnošću« i što bolje oblatiti Crkvu, napose hercegovačke franjevce na

Širokom Brijegu.

Istraživanja

Sp2017. 1

23

40 Zbornik IV/33, str. 427.41 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 17. 11. 1944.«. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobo-

dilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 35 (dalje: Zbornik V/35), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1967., str. 263.; »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 9. 12. 1944.«, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobo-dilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 36 (dalje: Zbornik V/36), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1968., str. 160.; »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.; 26. dalmatinska divizija 4. jugoslavenskoj armiji 18. 3. 1945.«, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 39 (dalje: Zbor-nik V/39), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1979., 9, str. 135.

42 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 17. 11. 1944.«, Zbornik V/35, str. 263.43 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 9. 12. 1944.«, Zbornik V/36, str. 160.44 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.«, Zbornik V/39, str. 9.45 »26. dalmatinska divizija 4. jugoslavenskoj armiji 18. 3. 1945.«, Zbornik V/39, str. 135.46 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.«, Zbornik V/39, str. 9.47 Zbornik IV/33, str. 427, bilj. 1.48 Zbornik IV/33, str. 427, bilj. 2.

Vizualna analiza i usporedba s ostalim dokumentima 26. dalma-tinske divizije pokazuje da se pred-metni dokument od ostalih razlikuje u dvjema bitnim stvarima. Prva je vezana uz dvostruko navođenje nad-nevka u uvodnom dijelu dokumenta. Za razliku od ovog, na ostalim doku-mentima nadnevak je upisan na lije-voj strani, ispod urudžbenoga broja, tako da je čitava desna strana ostala prazna.41

Druga razlika odnosi se na redni broj ovoga urudžbenog broja, odno-sno suodnos ovoga broja i nadnevka nastanka dokumenta.

U objavljenim izvješćima 26. dalmatinske divizije jasno su vidljivi nadnevak i urudžbeni broj te je uoč-ljiv njihov logičan suodnos. Primjeri-ce, izvješće za rujan, listopad i prvu polovinu studenoga 1944. napisano je 17. studenoga 1944. (br. 78/44).42 Izvješće za razdoblje od 15. stude-noga 1944. do 5. prosinca 1944. napisano je 9. prosinca 1944. (br. 106/44).43 Izvješće za razdoblje od 5. prosinca 1944. do 19. siječnja 1945. napisano je 19. siječnja 1945. (br. 165/45). Izvješće za veljaču napisa-no je 1. ožujka 1945. (br. 192/45).44 Izvješće za ožujak 1945. napisano je

18. ožujka 1945. (br.: 226/45).45 Sva je dokumentacija objavljena u ediciji zbornika dokumenata osim izvješća od 19. siječnja (br. 165/45), koje je spomenuto u izvješću od 1. ožujka (br. 192/45).46

Raščlambom suodnosa nadnevka i urudžbenoga broja navedenih izvje-šća očito je da izvješće napisano 16. veljače 1945. nije moglo imati urudž-beni broj 89 jer je izvješće od 19. si-ječnja imalo urudžbeni broj 165, a izvješće od 1. ožujka urudžbeni broj 192. S obzirom na to ovo se izvješće može smatrati neautentičnim.

Redni broj urudžbenoga broja djeluje dodatno sumnjivo s obzirom na to da je prema komentaru ured-ništva, za razliku od ostalog teksta izvješća »pisan[og] na mašini, latini-com«,47 »dopisan mastilom«,48 odno-sno naknadno napisan. Samo po sebi, naknadno dopisivanje urudžbenoga broja ne bi se smatralo argumentom neautentičnosti, no u ovom slučaju, u kojem su osim naknadnoga dopisi-vanja urudžbenoga broja sporni i nje-gov redni broj i izgled cjelokupnoga uvodnog dijela izvješća (u kojem je urudžbeni broj napisan na desnoj strani, a nadnevak napisan dvaput), ovaj je čimbenik krajnje indikativan. U skladu s tim, unutar ovog kontek-sta, on pobuđuje dodatnu sumnju u autentičnost ovog izvješća.

Sljedeća okolnost koja upozorava na neautentičnost dokumenta s obzi-

Zapalili su i Franjevačku klasičnu gimnaziju koju su pohađali i neki od napadača

425

VLADIMIR ŠUMANOVIĆ, Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije... ČSP, br. 2., 411.-430. (2016)

8. dalmatinskom korpusu) jer prešućuje važne događaje na operativnom po-dručju divizije.

U skladu s tim, ovaj tekst nije ispunio svoju osnovnu svrhu jer nema karak-ter izvješća za određeno razdoblje koje je trebao opisati, nego propagandnoga uratka pisanog za publiku koja nema neposredno saznanje o događajima koji se u tekstu spominju. S obzirom na to, ovaj se dokument može smatrati neau-tentičnim.

Peti razlog

Izgled uvodnoga dijela dokumenta, odnosno njegova formalna dimenzija u odnosu na označeni urudžbeni broj i datum nastanka dokumenta.

Urudžbeni broj dokumenta je 89, a napisan je u gornjem desnom kutu, pa gornji dio dokumenta ima sljedeći izgled:

ŠTAB Op. br. 89XXVI. UDARNE DIVIZIJE NOVJ -------------- 16. II. 1945. 16. II 1945

ŠTABU VIII. UDARNOG KORPUSA N.O.V.J.40

Vizualna analiza i usporedba s ostalim dokumentima 26. dalmatinske di-vizije pokazuje da se predmetni dokument od ostalih razlikuje u dvije bitne stvari. Prva je vezana uz dvostruko navođenje datuma u uvodnom dijelu doku-menta. Za razliku od ovog, na ostalim dokumentima datum je upisan na lijevoj strani, ispod urudžbenoga broja, tako da je čitava desna strana ostala prazna.41

Druga razlika odnosi se na redni broj ovoga urudžbenog broja, odnosno suodnos ovoga broja i datuma nastanka dokumenta.

U objavljenim izvješćima 26. dalmatinske divizije jasno su vidljivi datum i urudžbeni broj te je uočljiv njihov logičan suodnos. Primjerice, izvješće za ru-jan, listopad i prvu polovinu studenoga 1944. napisano je 17. studenoga 1944. (Br. 78/44).42 Izvješće za razdoblje od 15. studenoga 1944. do 5. prosinca 1944. napisano je 9. prosinca 1944. (Br. 106/44).43 Izvješće za razdoblje od 5. prosinca 1944. do 19. siječnja 1945. napisano je 19. siječnja 1945. (Br. 165/45). Izvješće

40 Zbornik IV/33, 427.41 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj.

35 (dalje: Zbornik V/35) (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1967), 263: 26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 17. 11. 1944.; Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilač-kom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 36 (dalje: Zbornik V/36) (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1968), 160: 26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 9. 12. 1944.; Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, t. V, knj. 39 (dalje: Zbornik V/39) (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1979), 9, 135: 26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom kor-pusu 1. 3. 1945.; 26. dalmatinska divizija 4. jugoslavenskoj armiji 18. 3. 1945.

42 Zbornik V/35, 263: 26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 17. 11. 1944.43 Zbornik V/36, 160: 26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 9. 12. 1944.

Istraživanja

24

Sp2017. 1

49 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 9. 12. 1944.«, Zbornik V/36, str. 160.50 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 17. 11. 1944.«, Zbornik V/35, str. 263.51 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.«; »26. dalmatinska divizija 4. jugoslavenskoj armiji 18.

3. 1945.«, Zbornik V/39, 10, str. 135.52 Zbornik IV/33, str. 427.53 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.«, Zbornik V/39, str. 10.54 U zapovijedi 8. dalmatinskog korpusa za napad na Široki Brijeg od 4. veljače njegovim sjedištem označen je Imotski, a

u zapovijedi za napad na Mostar od 12. veljače Široki Brijeg. Zbornik IV/33, str. 122. i 299. Prema memoarskom zapisu načelnika štaba 8. dalmatinskog korpusa Ante Biočića, »štab korpusa je stigao u Imotski 2. februara sa štabovima divizija. Tu je još jednom razmotrio lokalnu situaciju«, A. Biočić – I. Matović, »Mostarska operacija«, str. 113.

55 »26. dalmatinska divizija 8. dalmatinskom korpusu 1. 3. 1945.«, Zbornik V/39, str. 10.; »Zapovijed 8. dalmatinskog korpusa od 12. 2. 1945.«, Zbornik IV/33, str. 299.; N. Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa, str. 231.

rom na njegovu formalnu dimenziju tiče se nominalnoga nadnevka njego-va nastanka. Nadnevak ovog izvješća može se smatrati spornim čak i ako se zanemari njegov opisani suodnos s urudžbenim brojem.

Razlog tomu je činjenica da je u svim ostalim izvješćima ove divizi-je vidljivo da je između označeno-ga nadnevka nastanka dokumenta i zadnjega dana razdoblja opisanog u izvješću razmak od najviše četiri dana. Takav je, primjerice, slučaj s izvješćem od 9. prosinca 1944., koje je naslovljeno kao »Operativni izvje-štaj za vrijeme od 15 novembra do 5 decembra 1944 godine«.49 U ostalim izvješćima ove divizije taj je razmak još kraći i iznosi samo dva dana, kao što je slučaj s izvješćem od 17. stude-noga 1944.,50 ili jedan dan, kao što je slučaj s izvješćima od 1. i 18. ožujka 1945. godine.51

U slučaju spornoga izvješća od 16. veljače 1945. taj razmak iznosi čak osam dana jer je zadnji dan opi-sanoga razdoblja 8. veljače (»Opera-tivni izvještaj za vrijeme od 30. I. do 8. II. 1945. god.«).52

Osim atipičnoga razmaka izme-đu zadnjega dana opisana razdoblja i dana nastanka dokumenta očite su i druge nelogičnosti u svezi s nomi-nalnim nadnevkom nastanka doku-menta.

Prvo, u izvješću od 1. ožujka 1945. stoji da je posebno divizijsko izvješće u kojem su opisane borbe za Široki Brijeg i Mostar napisano 18. veljače,53 odnosno dva dana nakon (navodnoga) izvješća u kojem je opi-sana samo bitka za Široki Brijeg. Us-

poredbom te činjenice s prethodnom raščlambom vezanom uz vremenski razmak između zadnjega dana raz-doblja opisanog u izvješću i dana na-stanka izvješća posve je nevjerojatno da bi 26. dalmatinska divizija kasnila sa slanjem izvješća čak osam dana te ga napisala dva dana prije završetka opširnijega teksta unutar kojeg su opisane obje bitke.

Drugo, zapovjedništva 8. dalma-tinskog korpusa i 26. dalmatinske divizije cijelo su vrijeme izravno kon-taktirala. Do zauzimanja Širokoga Brijega oba vojna tijela nalazila su se u Imotskom, a nakon toga su se premjestila u Široki Brijeg.54 S obzi-rom na to, malo je vjerojatno da u razdoblju do 12. veljače, kada je 8. dalmatinski korpus zapovjedio na-pad na Mostar,55 predstavnici 26. dalmatinske divizije nisu pisano ili usmeno izvijestili zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa, nego su to učinili tek nakon što je zauzet Mo-star. Zbog opisanih nelogičnosti, mogućnost da bi analizirano izvješće bilo napisano 16. veljače 1945. dje-luje posve nevjerojatno.

S obzirom na spomenute razloge vezane uz izgled uvodnoga dijela do-kumenta, odnosno karakter njegova urudžbenoga broja i nadnevka, može se zaključiti da je ovo izvješće posve neautentično.

Zbog toga se ovaj tekst, čak i ako se zanemare prethodna četiri ar-gumenta, može smatrati naknadno kreiranim uratkom, a ne izvješćem napisanim neposredno nakon svršet-ka borbe za Široki Brijeg.

Zaključak

Vojni pohod postrojbi 8. dalma-tinskog korpusa NOVJ-a na Široki Brijeg i njegovo zauzeće u veljači 1945. u službenoj je historiografiji socijalističke Jugoslavije opisan kraj-nje propagandistički i neznanstveno. Bitan argument za takav zaključak izvješće je 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. velja-če 1945.

Taj je dokument objavljen 1970. te citiran u djelima istaknutoga ju-goslavenskoga vojnog pisca i sudi-onika bitke za Široki Brijeg pukov-nika Jugoslavenske narodne armije Nikole Anića. U njemu se ne spomi-nju ključne činjenice o samoj bitci i događajima koji su uslijedili nakon njezina svršetka. Umjesto toga tekst obiluje frazama koje ne korespondi-raju s podatcima navedenima u do-kumentu, a karakterističan je i po tome što je u njemu naglašena činje-nično netočna tvrdnja o franjevač-kom samostanu kao najjačem upori-štu širokobriješke posade. Osim zbog toga, dokument se može smatrati spornim i zbog izgleda koji je posve različit od svih drugih objavljenih dokumenata te postrojbe.

Na temelju tih razloga, spome-nuti dokument nema karakter au-tentičnoga povijesnog izvora, nego naknadnoga uratka pisana za potre-bu stvaranja poslijeratnoga narativa o Širokom Brijegu koji sa stvarno-šću ratnih događaja nije imao rele-vantne činjenične povezanosti.

Časopis za suvremenu povijest, 2, Zagreb, 2016., str. 411. – 430.

Stratišta

25

Sp2017. 1

Počinili su strašne zločina nad svojim narodom

ALKARSKI »VITEZOVI« ODGOVORNI SU ZA ZLOČINE NA ŠIROKOM BRIJEGU 1945.

Predstavljali su (a i danas još nekima predstavljaju) ćudoredne okomice svoga kraja

► Piše: mr. sc. Ivan Kozlica

1 Ivan Kozlica, Alka u politici – politika u Alki, Kulturno društvo Trilj i Hrvatski centar za ratne žrtve, Zagreb, 2014.2 Ivan Kozlica, Krvava Cetina, Hrvatski centar za ratne žrtve, Zagreb 2012., str. 217. – 225.; 229. – 246.; Blanka Matković,

»Zločini postrojbâ VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine«, Hum, časopis Filozof-skog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 7, Mostar, 2011.; Stjepan Čovo, Trolist mučenika, Franjevački samostan Sinj, Sinj, 2008., str. 25. i 26.; Petar Bezina, »Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942. – 1948.«, Zbornik »Kačić«, Split, 1995., str. 56. – 64.

Viteško alkarsko društvo (VAD) iz Sinja baštini sjećanje na slavnu obranu od Turaka iz 1715. kada je malobroj-nija posada branitelja sinjske utvrde uspjela poraziti daleko nadmoćniju osmansku vojsku. Kao spomen na tu pobjedu već punih 300 godina odr-žava se viteška igra alka, jedinstvena manifestacija te vrste na svijetu. Alka je kompleksna priča, višeznačna, a je-dan dio te priče opisan je u knjizi Alka u politici – politika u Alki, objavljenoj 2014.1 U jednom dijelu knjige done-sena je uloga nekih partizanskih komunističkih prvaka iz cetinskoga kraja koji su poslije sudjelovali u alci, nakon što je ona pučem oteta onima koji su je dotada baštinili. Mnogi od njih odgovorni su za brojne zločine počinjene nad civilima i poraženim vojnicima, što je do objave spo-menute knjige uglavnom bilo skrivano od šire javnosti. Tekst koji slijedi najvećim je dijelom preuzet iz te knjige, uz dodatak o reakcijama na njezinu objavu.

Tko su bili partizanski alkarski vođe (vojvode), koga su oni slavili i komu su kadili?

Prvi među njima je Peko Bogdan, rođen 1915. u Do-njem Docu, general JNA, narodni heroj i nositelj mnogih jugokomunističkih odličja. Slavio je generalisimusa Sta-ljina, odgovornog za najveća masovna ubojstva u ljud-skoj povijesti. Uveo je veličanje i slavljenje komunistič-kog jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, također odgovornog za masovna ubojstva zarobljenih hrvatskih

vojnika i civila tijekom i na kraju Dru-goga svjetskoga rata. Sam Bogdan odgovoran je za mnoga masovna sma-knuća zarobljenika u cetinskom kraju 1944. i drugim područjima djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa dok je obnašao dužnost zamjenika za-povjednika tog korpusa (Hercegovi-na, početak 1945.). Odgovoran je i za likvidaciju dvojice sinjskih franjevaca u Hercegovini kod Ravnog u rujnu 1943., fra Stanka Bradarića i fra Mi-lana Lapića.2

Peku Bogdana na mjestu alkarskog vojvode naslijedio je Vice Buljan, rođen 1905. u Sinju, predratni komunist i načelnik »Crvene općine« u Sinju 1940., prvak parti-zanskog pokreta u cetinskom kraju, ministar ribarstva poslije rata, savezni poslanik u beogradskoj skupštini. U alku je ušao kao ađutant vojvode, a alkar je bio od 1931. do 1938., u vrijeme dok mu je brat Marko bio alajčauš i vojvoda. Odmah poslije rata uključio se ponovno u alku, bio je jedan od onih koji su utemeljili Narodno alkar-sko društvo i izvršili puč u VAD-u 1945. Najprije je bio predsjednik VAD-a, a za vojvodu je izabran 1957. kada je nastavio s politikom veličanja Tita koji je 1959. po-stao doživotni pokrovitelj Sinjske alke. Dužnost vojvode obnašao je do 1963., a kao član Savjeta Federacije bio je Titov izaslanik na Sinjskoj alci 1972.

Najdugovječniji komunistički alkarski vojvoda (1964. – 1985.) jest general JNA Bruno Vuletić, rođen 1924. u

Alka je spomen na slavnu obranu Sinja od Turaka 1715., što sinjski puk pripisuje Gospi. Do dolaska

jugokomunista, alka se trčala njoj u čast, a tada je na pozornicu stupio 10. po redu suvremeni zločinac Josip Broz Tito. Bruno

Vuletić, »slavni alkarski vojvoda«, ni devedesetih se nije pokajao i stavio na stranu svoga naroda.

Stratišta

26

2017. 1Sp

3 Vojna enciklopedija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1975., Drugo izdanje, knjiga 10., str. 631.4 Vidjeti: Zdenko Cvrlje (uredio), Druga dalmatinska proleterska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dal-

macije, Split, 1982., str. 289. – 303.; B. Matković, »Zločini postrojbâ VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercego-vini početkom 1945. godine«, str. 288. – 331.; Damir Šimić, »Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvi-dacije političkih neistomišljenika? (IV.)«, Stopama pobijenih, Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012., str. 31.; Večernji list, Zagreb, 8. veljače 1995., svjedočenje bivšeg partizana P. R.; http://www.pobijeni.info/userfiles/Vuletic-Mostar-ski-Gradac-zlocin.pdf; http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=18887:bruno-vuleti-i-obrad-egi-bratstvo-i-jedinstvo-u-zloinu&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112; http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&id=22915:damir-imi-je-li-josip-broz-tito-osobno-zapovjedio-masovne-likvidacije-politi-kih-neistomiljenika-iv&Itemid=112

5 B. Matković, »Zločini postrojbâ VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine«, str. 306.; O ratnom putu brigade više vidjeti u Milan Rako i Slavko Družijanić, Jedanaesta dalmatinska udarna brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987.; Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatu-ra postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010., str. 163. – 194.

Sinju. Alku je potpuno vezao uz JNA i Tita, što je VAD-u u materijalnom pogledu donijelo velike koristi. Kao sedamnaestogodišnjak Vuletić je oti-šao u partizane i ubrzo postao zapo-vjednik bataljuna. Krajem 1944. po-stavljen je na mjesto zapovjednika 2. dalmatinske brigade, a svršetak rata dočekao je na mjestu zapovjednika 4. dalmatinske brigade. Poslije rata bio je pomoćnik jugoslavenskog vojnog

predstavnika u Washingtonu i Londonu te vojni pred-stavnik u Pekingu, nakon čega nastavlja s vojnom karije-rom u činu generala (zapovjednik divizije, načelnik Titova vojnoga kabineta, zapovjednik armije i dr.).3 U Sinjskoj je alci bio do 1990. na mjestu člana časnoga suda. I on je označen odgovornim za ratne zločine kao zapovjednik 2. dalmatinske brigade čiji su pripadnici u Hercegovini ma-sovno ubijali zarobljene vojnike i civile. Između ostaloga, pripadnici te brigade pod Vuletićevim su zapovijedanjem 6. veljače 1945. u Mostarskom Gracu ubili šestoricu ši-rokobrijeških franjevaca (fra Augustina Leopolda Zupca, fra Krešimira Pandžića, fra Rolanda Zlopašu, fra Zvonku Grubišića, fra Rudu Jurića i fra Kornelija Sušca).4 Sa sku-pinom istomišljenika iz VAD-a Vuletić je 1990. pokušao spriječiti održavanje Sinjske alke te je odbio poziv pred-sjednika Tuđmana da se priključi hrvatskim snagama u Domovinskom ratu. U jeku najžešćih srpskih napada na Hrvatsku ljetovao je u Brelima, a Hrvatsku je napustio i otišao u Beograd početkom studenoga 1991., petnaestak dana prije pada Vukovara! Umro je u Beogradu.

Osim spomenutih alkarskih vođa (vojvoda) kojima se na teret stavljaju ratni zločini, više se partizanskih alkara također povezuje s istim optužbama. Alkar i barjaktar Ivan Guvo, zvani Pivo, bio je zapovjednik 11. dalmatin-ske brigade koja je počinila mnoge zločine u Hercegovi-ni, a osobno je bio u »streljačkom stroju« čete koja je 7. veljače 1945. pobila dvanaestoricu franjevaca u samosta-

nu Široki Brijeg (fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Borislav Pan-džić, fra Tadija Kožul, fra Dobroslav Šimović, fra Marko Barbarić, fra Žar-ko Leventić, fra Miljenko Ivanković, fra Viktor Kosir i fra Stjepan Majić).5 Pripadnici te brigade počinili su mno-ge masovne zločine, a u sastavu go-nećeg odreda, kojim je zapovijedao major Simo Dubajić (potom četnički kolovođa u Domovinskom ratu), na-

Ratni zločini u Drugom svjetskom ratu i poraću stavljaju

se na teret ne samo alkarskim vojvodama nego i nekim

partizanskim alkarima. Ubijali su kako puk tako i njegove

duhovne vođe. Za sve to postoje bjelodani dokazi.

Stratišta

27

Sp2017. 1

6 Simo Š. Dubajić, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GmbH – Vesti, Bad Vilbel – Beograd, 2006., str. 344., 349. i 371.; Vidjeti svjedočenje partizana Ivana Gugića, pripadnika 11. dalmatinske brigade (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/135236-tvornica-smrti-jauci-zive-hrvatske-djece-i-zena-culi-su-se-iz-jama-u-koje-su-ih-partizani-ba-cali-svakodnevno-su-dovodili-40-kamiona-ljudi.html); http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/hrvatska/4981-ratni-put-zloglasne-11-dalmatinske-brigade; http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&id=22915:damir-imi-je-li-josip-broz-tito-osobno-zapovjedio-masovne-likvidacije-politikih-neistomiljenika-iv&Itemid=112

7 D. Šimić, »Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (IV.)«, str. 34. i 35. Šimić navodi da je Guvo poslije rata radio kao poslovođa u nekoj kninskoj tvornici, što je sasvim netočno, on je bio oficir JNA i služio je u više garnizona, u Tetovu se i oženio (izjava Jakova Guve rođ. 1936. iz Čaporica); Hrvoje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.«, Polemos, 16., Zagreb, 2013., str. 22.

8 Ovu je informaciju prenio Ante Ivić iz okolice Drniša, bivši oficir JNA koji je živio u Beogradu, a tijekom Domovinskog rata dolazio u Šparadiće pokraj Šibenika (izjava Nedjeljka Krce, rođ. 1928., od 9. rujna 2014.).

9 I. Kozlica, Krvava Cetina, str. 229. – 246.10 Isto; Ivan Kozlica, Markovića jama. Partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944., Hrvatski centar za ratne žrtve, Kulturno

društvo Trilj, Zagreb, 2014.11 Ante Botić, Junačke alke, 5. kolovoza 2011. (http://www.ferata.hr/arhiva/teme/3522-junake-alke) 12 Gojko Zovko, Druga strana medalje, prilog utvrđivanju istine o Širokome Brijegu u Drugom svjetskom ratu, Kigen,

Zagreb, 2008., str. 123. – 128.13 Ivan Špika, Ratna sjećanja i dnevnik boraca II. dalmatinske brigade, Stvarnost, Zagreb, 1970., str. 162.; G. Zovko, Dru-

ga strana medalje, prilog utvrđivanju istine o Širokome Brijegu u Drugom svjetskom ratu, str. 125.

lazio se i komandant Guvo. Godine 1945. pobili su oko 30.000 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila na Kočev-skom Rogu u Sloveniji.6 Neki autori navode da se Guvo protivio Ozninim likvidacijama i da je pao u nemilost nadređenih, što je sasvim netočno.7 Ivan Guvo je poslije rata nastavio djelatnu službu u JNA, proglašen je 1953. narodnim herojem, a umirovljen 1957. u činu pukovni-ka! General Bruno Vuletić upravo je Guvu odabrao da bude na časnom mjestu alkarskog barjaktara 1965. kada je Sinjsku alku posjetio Tito. Umro je u Beogradu 1992., gdje je, prema nekim informacijama, početkom devede-setih psovao ustaše i prijetio da ih treba sve pobiti.8

Slavodobitnik Sinjske alke iz 1946. Predrag Grabo-vac bio je čelnik Ozne u cetinskom kraju kada su njezini pripadnici i pripadnici drugih partizanskih postrojbi po-slije ulaska u Sinj 25. listopada 1944. počinili masovne likvidacije više stotina zarobljenih hrvatskih vojnika i ci-vila, među kojima su bila i četvorica franjevaca (fra Jozo Olujić, fra Ante Cvitanović, fra Ante Romac i fra Vlade Pavlov).9 Grabovac je sin vojvode Vicka Grabovca. Za zasluge postao je jugoslavenski diplomat s posebnim za-daćama u sigurnosno-obavještajnim poslovima.

Alkari Luka Knezović i Marko Čabo bili su pripadnici 10. dalmatinske brigade (prvi zamjenik zapovjednika i zapovjednik, a drugi politički komesar jedne čete) koja je na Aržanu i Podima krajem svibnja i početkom lip-nja 1944. pobila oko 140 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, od kojih su većina bačeni u Markovića jamu na Podima. Njihova je brigada sudjelovala i u likvidacijama zarobljenika nakon partizanskog ulaska u Sinj 1944.10

Dušan Romac Dujin iz Glavica, rođ. 1922., bio je jedan od prvoboraca alkara koji su u Sinjsku alku ušli 1945. te pobjednik dvaju alkarskih natjecanja, 1948. i 1950. Nakon neprimjerena ponašanja na Sinjskoj alci

1950. (zbog bacanje koplja jedan je konj slomio nogu) udaljen je iz alkarske čete, ali ga je vojvoda Bruno Vule-tić vratio 1965. »kako bi pred tadašnjim gostom – po-kroviteljem Josipom Brozom Titom, nastupilo što više alkara – prvoboraca.«11 Romac je označen kao sudionik u zločinu nad civilima u Uzarićima kod Širokog Brijega te ubijanju sedamdesetak njemačkih zarobljenika na otoku Rabu.12 O tome njegov suborac Ivan Špika iz Segeta Do-njeg piše: »Pobijeno je dosta Nijemaca, u čemu je pred-njačio Dušan Romac. Bio je uzrujan zbog pogibije brata Stipe prije nekoliko dana.«13

Ivan Guvo, Peko Bogdan i Bruno Vuletić u alkarskim odorama

Stratišta

28

2017. 1Sp

14 http://www.ferata.hr/uaba-antifasisti-i-alka-su-ponos-cetinske-krajine/15 http://www.ferata.hr/don-josip-dukic-sinjska-antifasisticka-udruga-ideoloskim-corcima-puva-u-prazno/16 Slobodna Dalmacija, 12. kolovoza 2015.17 http://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split-zupanija/clanak/id/282941/ivan-kozlica-sdp-je-govorom-mrznje-stopi-

rao-moju-nagradu 18 Slobodna Dalmacija, 17. kolovoza 2015.19 Slobodna Dalmacija, 19. rujna 2015.20 Slobodna Dalmacija, 26. rujna 2015.21 http://kdtrilj.hr/2015/04/21/147/60/

Neki od ovih podataka na određen su način šokirali čitatelje. Za puno se toga, naime, znalo u nekim sredina-ma, ali se o tome u pravilu nije pisalo. Zato su uslijedile različite reakcije koje je vrijedno spomenuti, jer nam puno toga kazuju. Knjiga o Sinjskoj alci i politici u cetinskom je kraju naišla na sasvim oprječne ocjene, od velikih po-hvala do isto takvih kritika. No, činje-nica je da nitko do danas nije napisao nijedan ozbiljan tekst koji bi osporio iznesene argumente dok je tekstova s pozitivnim ocjenama bilo mnoštvo. Zanimljivo je da je najviše reakcija izazvao onaj dio koji je opisivao Sinjsku alku u poratnom, jugokomunističkom dobu.

Poslije predstavljanja knjige u Alkarskim dvorima u Sinju u prosincu 2014., na lokalnom je portalu Udruga antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine napala dr. sc. don Josipa Dukića, recenzenta i jednoga od pred-stavljača, zbog iznošenja istine objavljene u knjizi.14 Du-kić je ubrzo argumentirano uzvratio, čime je polemika završila.15

Koliko je »antifašističkim« krugovima zasmetala isti-na o dijelovima jugokomunističke alkarske prošlosti, koja je sve prije nego slavna, pokazuje i sljedeća priča. Mnogi tiskani i elektronički mediji donosili su pozitivne prikaze knjige Alka u politici – politika u Alki: zagrebački Večernji list, splitska Slobodna Dalmacija, osječki Glas Slavonije, zadarski Hrvatski tjednik, zagrebački 7Dnevno i dr. Sve se to događalo u godini obilježavanja tristote obljetnice pobjede nad Turcima. Klub Sinjana u Zagrebu sinjskom je Gradskom vijeću predložio da se meni kao autoru ove knjige, i autoru nekoliko drugih knjiga s temama iz ce-tinske prošlosti, dodijeli godišnja nagrada. Nadležni od-bor usvojio je prijedlog Kluba iz Zagreba i proslijedio ga na formalno usvajanje Gradskom vijeću. Tada započinje »akcija« sinjskog SDP-a koji na razne načine pokušava spriječiti donošenje takve odluke. Na društvenim se mre-žama blati, vrijeđa bez ikakvih argumenata, u rasprave se uključuju razni nezadovoljnici mojim pisanjem, a tu

su, jasno, i sinjski »antifašisti«. Na kraju, zahvaljujući političkoj trgovini s vladajućom nezavisnom listom dr. Stipislava Jadrijevića, uspjeli su moje ime skinuti s popisa. Po prvi se put dogodilo da jedan prijedlog nadležnog Odbora nije usvojen, vijećnici HDZ-a i nezavisne liste Mire Bulja napustili su sjednicu kako bi rušenjem kvoru-ma onemogućili takvu »trgovinu«, ali u dvoranu se vratio jedan nezavisni vijećnik koji osigurava provedbu pla-na.16 Ipak, nisu jasno kazali zašto su

tako odlučili. Nisu iznijeli nijedan argument osim »da nisam iz Sinja i nemam prebivalište u Sinju«. Do tada to nije bio razlog. Zbog toga sam odlučio uputiti im otvo-reno pismo u Slobodnoj Dalmaciji gdje sam čitavu akciju SDP-a i sinjskih antifašista nazvao govorom mržnje.17 Odgovorio je samo novinar Toni Paštar kojega je zasme-talo pisanje o zločinima brigade pod zapovjedništvom Brune Vuletića pa mi je postavio nevjerojatno pitanje: »Molim Kozlicu da me uputi na sudsku presudu o tim zločinima«!18 Nešto poslije objavljena je »životna ispovi-jest« Stipe Batarela, nekadašnjeg alkarskog dužnosnika iz jugokomunističkog doba i prvog Vuletićeva »operativ-ca« u događanjima oko Sinjske alke 1990. I on je stao u obranu »legendi Cetinske krajine« Brune Vuletića, Peke Bogdana i dr., a mene je zbog iznošenja istine nazvao nekorektnim.19

Da u cetinskom kraju ima i onih koji gledaju drukčije na vrijednosti povijesnih istraživanja, na ulogu sinjskih »jugokomunističkih veličina«, pokazale su od-luke gradskih vijeća drugih gradova uz Cetinu, Trilja i Vrlike. Za uspjehe u znanstveno-istraživačkom radu dodijelili su mi godišnje nagrade kao svojevrsnu poruku sinjskim gradskim vijećnicima i njihovim istomišljeni-cima.20 Pokazali su što misle o »narodnim herojima Ce-tinske krajine« pridruživši se tako vijećnicima Splitsko-dalmatinske županije koja mi je za iste rezultate prije dodijelila godišnju nagradu.21 Istina, ma kakva bila, mora izići na vidjelo.

Ni danas neki ne trpe iznošenje prave istine. Napali su autora, ali nisu ponudili nikakve nove

kvalitetne činjenice da on ispravi izneseni stav.

29

Pobijeni

Sp2016. 1

► Piše: fra Mate Logara

Sveti papa Ivan Pavao II. svoje Pismo starijim osobama završava moli-tvom u kojoj stoje riječi: »I kad dođe čas posljednjega “prijelaza”, dopusti nam da ga dočekamo vedre duše, bez ikakva žaljenja za onim što ćemo ostaviti. Jer susresti tebe, nakon što smo te dugo tražili, znači ponovno naći svaku pravu vrijednost što smo je ovdje na zemlji iskusili, zajedno sa svima onima koji su nam prethodi-li u znaku vjere i nadanja.«1 Moglo bi se reći da su se riječi ove molitve, iako napisane mnogo godina nakon njegove smrti, ostvarile u životu fra Marka Barbarića koji je kao najstariji od hercegovačkih franjevaca smrtno stradao na Širokom Brijegu među ostalim pobijenim fratrima, žrtvama jugokomunista. Nekako se sama po sebi nameće usporedba sa starcem Eleazarom za kojega Sveto pismo kaže da je mučeništvo pod tuđinskim vladarom podnio s odlukom »dostoj-nom svoje dobi i ugleda svoje časne starosti, sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još više dostojnom svetih zakona koje je po-stavio sam Bog«. (2 Mak 6, 23)

Pred kraj Drugoga svjetskoga rata i u njegovu poraću broj stradalih svjedoka vjere na našim područjima

toliko je velik da zacijelo pripada u najteža razdoblja Crkve, usporediva možda jedino s turskom najezdom.

Bio je najstariji od pobijenih fratara, imao je 80 godina

FRA MARKO BARBARIĆ SVET ČOVJEK I FRATAR

(1922. – 1945.)I ptice su znale da je bezopasan, ali uzalud

1 Ivan Pavao II., Pismo starijim osobama, 1999. Dostupno na https://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/letters/1999/documents/hf_jp-ii_let_01101999_elderly.html

Pobijeni

30

Sp2016. 1

Pritom postoji opasnost da se poje-dinac izgubi u masi, da utone u ano-nimnost jednoga od mnogih. A ipak, svi su svetci (i kanonizirani i neka-nonizirani) toliko različiti jer putova prema Bogu ima onoliko koliko ima i ljudi. Svaki od njih na jedinstven način pokazuje kako se može pro-voditi vrijedan i ispunjen život tako da se bude »mio Bogu i drag ljudi-ma«. Upravo je zato važno obratiti pozornost na svakoga pojedinačnoga mučenika da bi nam njegov život progovorio i ohrabrio nas na naslje-dovanje, ako ne na isti način, onda u istom duhu.

Životopisni podatci

Kada su jugokomunisti u velja-či 1945. na Širokom Brijegu pobili 12 hercegovačkih fratara, najstariji među njima bio je fra Marko Bar-barić (krsnoga imena Mate) koji se rodio u Klobuku, u zaseoku Šilje-vište, 19. siječnja 1865., a kršten je 28. siječnja iste godine. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, r. Tolj. Pučku je školu pohađao u svo-me mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački habit obukao je 27. kolovoza 1881. na Humcu. Do-životne zavjete položio je četiri godi-

ne poslije, a za svećenika je zaređen 6. prosinca 1887. Bogoslovne studije završio je u Ljubljani 1888.

Tijekom svoga života obnašao je brojne službe u Provinciji:

• 1889. – 1891. kapelan i katehe-ta u pučkoj školi u Gradnićima

• 1891. – 1892. kapelan i propo-vjednik na Humcu

• 1892. – 1894. kapelan u Grad-nićima i kateheta u pučkoj školi

• 1894. – 1896. vikar samostana na Širokom Brijegu i kapelan Polja

• 1896. – 1900. župnik u Grabo-vici

• 1900. – 1901. župnik u Gorici

• 1901. – 1903. župnik u Bijelom polju

• 1904. – 1905. vikar samostana na Širokom Brijegu i ku-stos svetišta

• 1905. – 1909. župnik u Roškom Polju i kate-heta

• 1909. – 1910. u Ko-njicu

• 1910. – 1912. bolesnik na Širo-kom Brijegu

• 1912. – 1920. župnik u Glava-tičevu

• 1920. – 1921. kapelan u Dri-novcima

• 1921. – 1923. ispovjednik đaka na Širokom Brijegu

• 1923. – 1925. vikar rezidencije u Slanom

• 1925. – 1927. župnik u Grad-nićima

• 1927. – 1931. bolestan na Širo-kom Brijegu

• 1931. - privremeno određen u Glavatičevo

• 1931. – 1932. vikar rezidencije u Posušju, kapelan i propovjed-nik

• 1932. – 1945. ispovjednik, ju-bilarac, u mirovini na Širokom Brijegu.

Fra Markov lik

O fra Markovu životu osim ar-hivskih »crtica« nemamo mnogo podataka. Ono što nam je poznato potječe od svjedoka. Budući da su se svjedočanstva o stradalima mogla su-stavno i otvoreno prikupljati tek na-kon urušavanja jugokomunističkoga sustava, ta svjedočanstva dolaze od ljudi koji su bili vrlo mladi kada je fra Marko već bio starac i onemoćao. Oni koji su ga poznavali kao mlađe-ga, odavno su umrli. Zato nimalo ne čudi da su ta svjedočanstva o tijeku

njegova života do-ista oskudna.

N. J. svjedo-či kako je mnogo puta vidio da su ptice jedino fra Marku slijetale na ruku dok ih je hranio mrvicama.2 Fra Anđeo Herceg veli kako zna da je

2 Arhiv Vicepostulature, ur. br. 41/2011.: N. J., svjedočenje, 27. ožujka 2011.

Obnašao je različite službe i ostavio dubok trag među onima

koji su ga susretali. U dubokoj starosti ubijen je metkom u zatiljak i zapaljen u ratnom

skloništu na Širokom Brijegu.

Fra Marko Barbarić i fra Vojislav Mikulić u šetnji iznad ratnog skloništa na Širokom Brijegu oko 1944.

31

Pobijeni

Sp2016. 1

fra Marko bio toli-ko slab da je jedva držao kalež i ho-stiju kada bi slu-žio misu.3 I ostali koji su ga pozna-vali o njemu kori-ste lijepe riječi: da je bio jednostavan i da je posebno pazio na redov-ničko siromaštvo. Don Jozo Zovko spominje anegdotu dok je fra Marko bio župnik u Bijelom polju. Otpratio ga je do kuće jer se već bilo smračilo. Kada su stigli, don Jozo je vidio da je sve otvoreno. Kazao mu je: »Mnogo-poštovani, kako ostavljate otvorenu kuću, mogao bi ko doći i sve pokra-sti!« Fra Marko je odgovorio: »Oći-ju ti, ko će u njoj naći što po noći, kad ja ne mogu ništa naći po danu.«4 Fra Marko je često koristio uzrečicu »Oćiju ti!«, baš u takvom obliku jer je glas č izgovarao kao ć. Fra H. S. pamti ga po tome što je rado stajao na raspolaganju đacima za svetu is-povijed i dijelio dobre savjete. Još za života bio je na glasu svetosti, a svi iz toga razdoblja pamte kako je hranio ptice i kako su mu one dolazile – kao svojedobno svetom Franji.5 Inače je volio prirodu, a moglo bi se reći da se već tada bavio nekom vrstom gene-tičkog inženjerstva: uspjelo mu je na krumpir navrnuti rajčicu, kako svje-doči fra Vojislav Mikulić.6 Župljani iz Glavatičeva ga, po svjedočenju fra V. D., pamte kao mirotvorca koji je jednom rečenicom znao donijeti mir među zavađene ljude.7

Pišući na jednome mjestu o na-

čelima propovije-danja (to je jedino što je ostalo od njega napisme-no), fra Marko je zabilježio: »Pro-povijedanje riječi Božje jest primar-na naša dužnost i kako rekosmo, bitno sredstvo

od Boga ostavljeno, da sv. evanđelje dođe u čovjeka, da ga oplemeni, da ga obnovi i da ga za Boga i vječnost ponovno rodi.«8 Fra Markovo propo-vijedanje nije bilo samo u njegovim riječima, nego i u snažnu svjedočan-stvu života, a napose stradalničke smrti.

Smrt

Fra Marka Barbarića jugokomu-nisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945. U jutarnjim satima, negdje oko 10.00, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16.00. To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.

Čitavo vrijeme fratri su bili za-tvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog po-sebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snije-li) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mo-gao hodati. Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti.9 Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog sklo-ništa metkom u zatiljak i zapaljen.

Dok je bio na bolesničkoj postelji, fra Marko nije htio prelaziti u podrum, radije je bio spreman poginuti u sobi. Ipak, kada je odveden na strijeljanje, već je bio toliko iznemogao da nije sigurno je li potpuno razumio što se događa oko njega. Njegovi su zemni ostatci 1971., zajedno s ostalima, preneseni u samostansku crkvu na Širokom Brijegu.

Vrijedi spomenuti da je fra Mar-ko brat Petra Barbarića, sluge Bož-jega, također kandidata za progla-šenje blaženim. Fra Marko je sam govorio da je bio roditeljima posluš-niji od Petra, a oni koji su ih pozna-vali vele da je Marko u pobožnosti Petra čak nadmašivao. Ako Bog da, i Crkva tako odluči, onda će malo mjesto Šiljevište u župi Klobuk imati čak dvojicu braće uzdignutih na čast oltara.

3 Arhiv Franjevačkog reda, ur. br. A 111: fra Andrija Nikić (prikupio) Svjedočanstva o stradanju franjevaca na Širokom Brijegu i Hercegovini, 1970./1.

4 Don J. Zovko, pismo od 22. prosinca 1966.5 Materijal o pobijenima. I., II., i III., Okrugli stol, Široki Brijeg, 5. i 19. veljače 1993.6 Arhiv Vicepostulature, ur. br. 12/2007.: Neke pojedinosti vezane za život i rad, djelovanje i osobna obilježja nastra-

dalih članova Hercegovačke franjevačke provincije u II. svj. ratu – prema sjećanju fra Vojislava Mikulića, profesora širokobriješke gimnazije, Široki Brijeg, 11. veljače 1986.

7 Materijal o pobijenima. I., II., i III.8 Fra Marko Barbarić, »Propovijedanje riječi Božje«, Hercegovina Franciscana, god II. sv. I., Mostar, 1937., str. 12.9 Jozo Tomašević-Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subra-

će« – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2010., str. 206.

Oni koji su poznavali braću Barbarić, kažu da je fra Marko u pobožnosti nadmašio Petra. Bilo

bi lijepo da ih Crkva jednoga dana obojicu uzdigne na čast

oltara.

Sluga Božji Petar Barbarić bio mu je brat

2017. 1Sp

32

2017. 1Sp

Glas o znakovima

32

BLAGOSLOV SVETCA NAD GROBOM MUČENIKA► Piše: Vesna Mandić, OFS

»Ovo je najljepša vijest koju sam čuo u svom životu! Naš sv. Leopold proglašen je suzaštitnikom Božan-skog Milosrđa!«, uzviknuo je dragi fra Viktor Kosir, franjevac, vjerni Franjin sin. Neumorno sjedi u ispo-vjedaonici, kao i sv. Leopold, u lijevoj lađi međugorske crkve i vjerno čeka duše u božanskoj kupelji svete ispo-vijedi.

Moja priča o »didu Leopoldu Mandiću« kreće iz moga Brijega. Na vrh Brijega Široka stoji kamena ljepotica. Zvonici strše put neba, k’o dvije ruke vjerno pružene u molitvi. U njezinu srcu, s lijeve strane oltara snivaju kosti zapaljene braće franje-vaca, snivaju i čekaju uzdignuće na čast oltara. Ali vjernicima priznanja ne treba! Za puk oni su sveti mučeni-ci - Bogu živote dali za vjeru i oprost. Jer molili su za svoje mučitelje dok su vođeni na stratište, vjerni Franji-ni sinovi! Kako je milosno kleknuti i moliti uz njihov grob. Tu duša osjeća mir, spokoj, sveti zagovor, a iznad njih na predivnom Starčevića mo-zaiku mili svetac, nježnog pogleda i svetog dlana ispružena nad njihovim kostima. Kao da ih On svojom veli-kom Rukom blagoslivlja – a nas koji tu klečimo, sveto odrješuje. U toj grobnici počivaju kosti mladoga fra Viktora Kosira dok njegov živi brat fra Viktor u međugorskoj ispovjeda-onici i crkvi moli za mir i pokoj svoga rođenoga brata i braće svećenika.

A onda me božanska providnost dovela u Međugorje uređivati jednu kratku duhovnu emisiju »Priča koja ima dušu«. To je bila Božja ruka koja nas je jednom mjesečno vodila u Međugorje. Sveti Leopold povezao je naše hodočašće sa Širokog Brijega – od groba naših fratara do njegova

lika u dvorištu međugorske crkve, is-pod niza ispovjedaonica. Koji mili lik svetoga Franjina sina dok ponizno, toplo i s rukama spletenim u krunicu gleda djecu koja mole podno njego-va kipa. Tada je naša djevojčica, naše osmo dijete, a imala je tek tri godi-ne, moleći s nama rekla: »Eno dida Mandića!« I od tada mi ovoga mi-loga svetca, zaštitnika naše obitelji, zovemo »sveti dida Mandić«. I dragi sveti dida, koliko si naših uzdaha s Brijega, preko Međugorja, ponio put neba! Kolike si duše do Boga doveo! Tako rado njemu predajemo molitve za tolike mlade koji lutajući traže sreću izvan svoga srca. Znam da će ih jednom dobri dida Mandić sve sjesti do nogu Isusovih.

Ove jeseni Providnost me dovela u Osijek, do naše kćeri koja će tamo početi novi život u svetom sakra-mentu braka. I ovaj put mili je sve-tac htio da moje putovanje vodi do njega. Srce je bilo prepuno kada su me djeca uvela u kapucinsku crkvu

u središtu. Bilo je vrijeme sv. mise, a mi smo polagano ušli do njegovih relikvija. Kleknuti do moćiju te svete ruke koja je blagoslivljala, odrješiva-la – to je bila punina moje molitve milomu svetcu. Kleknula sam srcem majke i trećarskim srcem zahvalila Bogu za ovu milost. Podragala mile kosti kroz vitrinu i predala mu moli-tvu: »Dragi svetče, hvala Ti što bdi-ješ nad svojom i našom domovinom, što mlade skupljaš oko oltara Kristo-va. Bdij s neba nad svakom kršćan-skom obitelji da budu rasadnici svih krjeposti, tako potrebnih danas!«

I krenusmo nazad autobusom, sveti dida Mandić i ja. Ponovno na sveti Brijeg, kleknuti na grob braće franjevaca, podno njegova lika i za-hvaliti Bogu za sve... baš za sve!

Franjinim stopama, V., 4(17), Široki Brijeg,

prosinac 2015., str. 23.

Svakodnevna slika s grobnice pobijenih hercegovačkih franjevaca u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu

Sp2017. 1

33

Nagradni natječaj

2016.Nagradni natječaj neprestano je otvoren, a na Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca

4. – 7. veljače nagrađuju se radovi nastali u razdoblju od zadnjih Dana

Uzrast: odrasli

1. nagrada

MRTVA MOJA BRAĆO

Živko Ključe napisao je glazbu na stihove fra Umberta Lončara pod naslovom »Mrtva moja braćo«. Uradak je moguće pronaći na stranicama portala pobijeni.info (Odjek u puku + Natječaj).

2. nagrada

PJESMA O LJUBAVI

Bračni par Zovko dobio je 2. nagradu za uradak »Pjesma o ljubavi«. Stanko je napisao riječi, a zajedno s Lucijom napisao je glazbu. Skladbu izvodi Lucija.

Pjesma je i snimljena 2016. Aranžman je napravio Gabrijel Prusina. Snimanje, miks i mastering urađeni su u Studiju 3 Radiopostaje »Mir« Međugorje i u Studiju Groove, Mostar. Produkciju potpisuju Franjo Kraljević i Gabrijel Prusina. Izdavači su Vicepostulatura i portal HRsvijet. Skladba se u mp3 obliku može skinuti sa stranica portala pobijeni.info (Izda-vaštvo + Audio).

3. nagrada

IZ ŽIVOTA ISTRGNUTA STRANICA

► Piše: Ivan Kraljević

Približavala se jesen. Početak devetog miseca, tisuću devesto četeres treće. Velika sparina spustila se nad Gospin Brig. Tamo ispod starog duba, prid Didakovom kamenon lipoticom, okupilo se na desetine nas đaka iz cile Ercego-vine. Ćaće nas dovele u prvi razred pratarske gimnazije. Posidali pratri i ćaće i nas.

Uzbuđenju nije bilo kraja. Svi smo došli sa željom da učimo nova znanja. A od pratarske gimnazije na Širokom Brigu boljeg mista za to nije bilo. Dokturi znanosti i vrsni profesori predavali su đacima iz svi okolni krajeva. Zato je biti učenikom takve škole bila posebna čast. Posebno ako se znade kakva su to teška vrimena bila, kad je svaki dan bio borba za golo preživljavanje. Teško se živilo, a rat je bjesnio na svakom koraku. Gimnazija je bila žila kucavica našeg rvackog naroda, a fratri dobri pastiri i vodilje u tom teškom vrimenu.

Nije nam smetalo to što smo prišli toliko dug put na natovarenom magarcu. Umoru nismo dali da proviruje iz nas. Uzbuđeno smo čekali prozivku i razgovarali, jedni drugima prepričavali svoje želje i nadanja. Domalo taj naš mladalački žamor prikinu dolazak direktora. Sve nas je srdačno pozdravijo i onda se da u priču s našim ćaćama. U po priče mu je neka tuga ovladala licem.

Nagradni natječaj

34

Sp2017. 1

»Šta mislite na šta će ovo izić?«, upita fra Rade Vukšić sve po redu, ko da je zna da se nešto ozbiljno sprema. Među svima njima bilo je nekoliko nas od ljubuškog kraja. Najprije upita Stojana Paponju sa Zvirića, Karlova

ćaću. Zatim priđe Ivanu Brkiću iz Stubice, čiji će sin kasnije postati advokat. Na kraju dođe i do mog ćaće Ivaća.»Šta misliš ti Ivane?«, ozbiljnim tonom upita fra Rade mog ćaću.»Čuješ«, kaže ćaća, »da me pitate Vi štogod kako se proizvodi šenica i duvan, ja bi Vam kaza. O politiki mene

nemojte pitat.«Ovin ričima mu je kaza i tu ti je nekako priča i završila. Mi smo se ostali školat, a ćaće nam pošli kući. Nastava se

redovito održavala. Nije bilo govora ni o partizanima ni o ustašama. Nisu pratri ništa o tome govorili. O politiki nije bilo govora. Škola i gotovo. Nisi ima slobodna vrimena već nediljon. Vazda uči, nema tu slobodno.

Bio je strog režim, ako ne i prestrog. Pandžić Borislav nam bio meštar. Oštar je bijo. Kad bi u blagovaonici jeli, nisi smio pisnit. Sićam se. Bio s nami u razredu jedan Budimir, Davorin. Ćaća mu bio bogat, imo je onda auto. Dođe mu jedan dan ćaća obać ga. S motoron. Dođe na prozor, malo proviri, pa mu se javi. Mi unutra jeli. Nesritni Davorin se okrenu i manu ćaći, a meštar se ustade pa mu šamarčinu odvali tu prid njegovin očima. Nije mi se to svidilo, ali tako je bilo. Take bile metode u to vrime. Šuti i slušaj.

Bilo je đaka koliko god hoćeš. Mene je fra Jozo Bencun izabra da mu služin misu. Star pratar bijo, ne da mu se spavat iza ponoći, pa onda zove da me probudi. Ja bijo đak, dite, ja bi spava. Onda me izabra fra Mariofil Sivrić, brat mog tetka.

»Meni ćeš ti služit, nek’ on sebi traži«, samo mi je to kaza i tako je i bilo.Podobro se sićam tog prvog razreda. Dobro pamtin starog pra Marka Barbarića. Vazda je nosio kruva u džepu.

Tice mu dolazile na ruku ist mrve. Kako prid zgradon, tako i doli ispod Bakamuše di bi liti kad bi avioni bombardirali mi u šumi održavali nastavu. Iđe on i iz džepa izvadi mrva kruva pa pruži, a tice čakaju. Nijednom drugom, samo njemu. Gledo sam to sto puta.

Dobro se sićam i fra Nenada Pehara, zemljopis nam predava. Pa fra Marka Dragićevića. On nam je latinski drža. Dobar čovik bio. Ko kad odavde naš iz Podmiletine. Dođi mi gori na Brig, pa moj ćaća Ivać s njim u priču.

»Kako fra Marko?«, vazda bi moj Ivać upita.»Dobro, brte! Dobro idi, dobro pij, slabo Boga moli i dobro je«, ovako bi se on, ovim ričima, šalio.Fra Rajko Radišić nas je učio o biologiji. Fra Bruno Adamčik nam je predava matematiku, a Oton Knezović hr-

vatski. Dobar je bio Bruno, malo podebeo pratar, dok je Oton bio pogan. Najpoganiji pratar. Vikar je bio fra Mariofil Sivrić, a gvardijan fra Stanko Kraljević. Brko. Brkove ima, naočale nosijo. Njega je zaminio fra Andrija Jelčić. O li-kovnom nas je učio fra Mirko Ćosić. U glazbi nije bilo ravnoga fra Arkanđelu Nuiću. On je bio pivač, vodio je crkveni zbor. Crkva bi odjekivala kad bi zapiva »Tebe Boga falim«. Je, brte, dobro piva. Milina. Narod ga baš dobro volio.

Direktor fra Rade Vukšić bio je vamo naš. Iz Studenaca. Doli ispod crkve, doli su bile i čele. To je drža Mikulić, fra Vojislav. Sićam se kad me jedanput spremijo da ih

čuvan.»Ajde doli«, kaže, »čuvaj čele da se ne bi rojile. Pa ako se budu rojit, kaži mi.«Dođi ja doli, a čele vrcaju. Čin san ugleda fra Mariofila da je poša uza stranu, ja za njim. Biži, ko će bit među čelan.Bilo je nji još, ne more se čovik svega ni sititi. Bilo je to lipo doba da ne bi tog nesritnog rata. Tisuću devesto četeres treće kopali smo sklonište iznad Bakamuše. Doli smo bižali i krili se od bombardiranja.

Tisuću devesto četeres četvrte dolaze Švabe i zauzimaju sve prostorije, učionice i sobe Franjevačkog sjemeništa. Bijo je jedanesti misec.

Domalo zatim dođe fra Andrija nami i kaže da se spremimo i pođemo kućama. Mi smo se svi zgledali i onako rastuženi nismo mogli ni povirovat da je dotle došlo. Ali, nismo mu se usprotivljavali.

»Ajte vi mlađi đaci kućama. Ovde više nemate šta tražit. Škola je stala…«, reče nam.U to se ja ubaci, znajuć da su partizani već došli do Čerina.»Ali, striče, kako ćemo? Kako ćemo proć pored bovske strane. Eno ih na Čerinu«, dobacijo sam u ime svi nas.»Ne će oni vami ništa. Dica ste vi. Ajdete vi kući«, odgovori mi fra Andrija.Namirio nam rusak rane, metnio kruva i sira. Pogleda prema nama i kaže meni: »Ajde, Nediljko, ti na se ovi

rusak.« Nas četrtnes mladi đaka ozgar se s Briga zaputilo kući. Bilo nas je iz Studenaca, Stubice, Blatnice, Hardomilja,

Zvirića…Na Polugrini su nas dočekale ustaše, zauzeli položaj. Među njima nađosmo dvojicu iz našeg sela.»Kud ste vi pošli? Kako ćete proći doli kad su doli partizani«, upitaše nas?»Pa, nas spremili«, velimo mi, »pa šta god bude. Veli fra Andrija da oni nama ne će ništa.«

Sp2017. 1

35

Nagradni natječaj

»Ajde onda«, reče jedan od njih, »ako vas budu pitali ima li ustaša, recite da ih ima na sto tisuća.«Pošli smo otole i kad smo prošli Bovsku lokvu prema Čerinu, partizani s Ozrnja zapucaše na nas. Prasak stoji, a mi

se razbižašmo oko oni stina. Srićom, nikom ništa nije bilo. Umalo se to smirilo, pa mi sritno i zdravo stigli do Čerina. Tu smo prinoćili i okripili se u rođakove mi tetke, pa onda ujitra svojim kućam.

Kući u Stubici sam proveo jedno vrime, ali sve je išlo u tom smjeru da se nešto ozbiljno sprema. Oko našeg kraja bile su ustaše na položajima. Kad su se oni uslid partizanskih prijetnji povlačili odavde, i mi smo s njima pobigli prema Mostaru. Ima san i dva brata u ustašama. Pošo mi je i ćaća, i sestre mi, i stričevi. Svi smo pobigli i osvanuli sljedećeg jutra u Mostaru. Našli smo tamo nekakav stan u Vilenice. Bio je to početak drugog miseca tisuću devesto četeres pete.

Tamo nismo imali neke naročite rane, pa je moj stric Tadija s fra Andrijinim bratom Mirkon otiša na Široki Brig tražit ranu. Fra Andrija je ozgar spremio dvajes sedan kruva i trijes kila šenice za Mostar. S njima je poša i fra Nenad Pehar koji je nas neke i ispovidijo. U Mostaru smo bili dok nisu partizani došli. Kad su oni došli, mi smo ponovo bi-žali nazad. Jedni su pobigli prema Brigu, a mi neki svojim kućama. Pa tako i rođaci Mate, Iće i ja s jednom grupom koja je krenula prema Stubici. Ove starije koji su krenuli s nama partizani su ustavljali na kutu iza Miljkovića groblja. Tamo su bili prostrli jedno šatorsko krilo i od njih jamljali novčanike, satove, šta je ko ima…

Već se noć vaćala kad smo došli na Sritnice. Bilo nam je teško nako iscrpljenin ić dalje, pa upitam jednog čovika iz tog kraja koji je s nama iša da prinoćimo u njega.

»Ljudino, bi li mi mogli noćit u tebe?«, upitam ga.»Ko zna oću li i ja nać išta kod kuće. Ali, ajte vi pođite sa mnom«, reče nam. Kako smo se približavali, začušmo

neku huku i buku u kući. Nekoliko partizana unutra: iđe bukara okolo, piju iz Prćavaca vode i side kraj ognji-šta. Mi uđosmo.

»Di ste bili?« upitaše.»U Mostaru«, odgovorismo.U tom nas počeše sve ispitivati, a

mi odgovarat. Ovi čovik što nas je pri-mio ne smi ni reć da je njegova kuća. Na kraju nas pošalju noćit u štalu.

»Ajde«, kaže jedan stariji partizan, »noćite tu u štali i sutra prije velikog sunca nemojte ić. Vojska hoda, ubit će vas kogod.«

Lipo su nas naputili. Sutra kad je svanilo, nas trojica smo pošli i došli na Čitluk. Kako je Matina mater bila s Čitluka od Zubaca, a mi bili gladni, svratili smo da štogod poidemo. Poili smo puru i nastavili svojin kućama.

Kad san stiga kući u Stubicu, tamo sam zateka samo žene i dicu. Otišlo što je god bilo starije. U ton razdoblju su moja dva brata zaglavila, sestra mi, cura od dvajes pet godina, ćaća i stric. Stric Andrija mi je bio na željeznici u Derventi i oni su otišli gori k njemu. I tako je to sve zaglavilo. To je zadnje šta sam o njima čuo i šta se zna. Više ji nisam vidijo.

Eto, tada, još ko dite, nisam moga ni zamisliti da više ne ću vidit svoga ćaću Ivaća, svoju braću Milu i Zvonku, sestru Ružu, ni strica Andriju. Nikad više nisam vidijo još neku čeljad od rodbine i susidstva. Od nas dvajes pet preo-stale čeljadi, ja sam bijo najstariji. Bilo mi je četrnes godina. Eto, to mi je uradio taj nesritni rat. To partizansko, kako su oni znali kazivat, oslobađanje naših krajeva. Ostao sam bez dila sebe, bez svojih najbliži, a samo sam bio dite koje je tilo učiti škole. Od straha od partizana nisam smio ni kazat da mi ih nema. Ko da ih nikad nije ni bilo.

U tom se pročulo i da su pratre pobili i zapalili. Znam ih dosta koji su pobijeni. Nji dvanes je ubilo na Brigu i doli u skloništu spalilo. Bilo je tu i moji profesora, dobri ljudi koji su samo učili dicu viri Isusovoj. To in je jedini gri bijo. Ubijali su ji na svakon koraku. Za njiove grobove će se tek kasnije saznati, a za neke se ne zna ni danas.

Fra Nenad Pehar, naš iz Stubice, ubijen je u Mostaru i bačen s mosta u Neretvu. Još sedam ih je dolje ubijeno i bačeno u Neretvu.

Ovako je to izgledalo pred sam rat, 1939. Đaci i profesori pred Franjevačkom klasičnom gimnazijom na Širokom Brijegu

Nagradni natječaj

36

Sp2017. 1

Fra Andrija je, mi smo to pošlje saznali, bio dolje u mlinici. Nji devet. Partizani su ih doli našli i poćerali. Utovarili ih u jedno auto i poćerali u Split na komandu. Odozda su ih odma vratili. Lubina neki, iz Runovića, provodio ih je dolje partizanima. Vratijo ih je nazad do Zagvozda. Tu je nji osam ubijeno i zapaljeno u jednoj napuštenoj staroj kući. Jedan od nji je ubijen kod sinjskog groblja. Tako sam čujo na svoje uši. »Čuješ, nji je devet bilo, otrani su u Split. Jedan od nji je izveden iz teretnog auta, skinut, kod sinjskog groblja, ubijen i zakopan van groblja«, to je jedne prilike u nas u selu, kad je dotra sime diteline, kaza ćaća Velimira Lovrića od Sinja, našeg veterinara koji je pedeseti godina ovde provodio merinizaciju ovaca.

Jedini kojeg su ostavili u mlinici bijo je fra Mariofil Sivrić. Njega nisu zatrali dolje. On je bio mlađi pratar i ovdje su ga ostavili da za vrime borbi pokapa mrtve. Ali i njega su za tridni ubili. Pričalo se da su ga ubili i bacili u Lokvu, staru i napuštenu bovsku čatrnju. A, sićam se, to mi je i mater kazala kad san s njon iša po ovce koje smo vraćali sa Svinjače. To je bilo neki petnestak dana poslije pokolja. Mater je najprija na Ljubuški išla tražit da dadu propusnicu, da ih što prije goni. Bio je tad Toma Gale glavni za to. Pitala ga propusnicu, znali se ko kumovi. Moj je stric drža jednog malog na kršćenju.

»Nema, Šime. Nema propusnice!«, odbrusi joj i doda ko da se mom ćaći javi da dođe iz šume pa će onda dat. Onda mu je moja mater rekla: »Dabogda Bog zna za te kolko ja za nj.«Kad se vratila, otišli smo i natrali ovce kućama. I kad smo došli do bovske čatrnje, mater se nešto snuždila. Vidijo

san da mi oće nešto kazat.»E, moj sine«, križajući se, govori mi mater, »ovde je fra Mariofil Sivrić ubijen, ubačen u tu čatrnju. Abet mu je

visio o jasenu nedilju dana.«Materi sam u tin danima bija stalno na pomoći. Iako još uvik mlad, nastoja san brinut za sve. Zajedno smo se

svi držali i nekako očekivali da će se ipak neko od naši pojaviti. Bogu fala, dočekali smo baren strica Tadiju. On se u deseton misecu vratio iz logora. On nan je bio i ćaća i stric, glava kuće. Stra i nada nisu nestajali, ali mi smo ipak morali nastavit s time živit. Nije se smilo ništa govorit o našima. Radili smo i mučili se. Ko bi god reka koju rič protiv te nove države i vlasti, odvodili bi ga u Ljubuški i bili.

Kopaj i radi dalje, pomaži materi i svojima. U školu više nikad nisam otiša. Nije me ima ko spremit. Falijo mi je moj Ivać. Znam ja da bi on od svoga zadnjega odvojio za me i moje školanje. Ali, nisam ga imao uza se. Falila mi je njegova ruka i njegova rič.

Kad san još malo očvrsnio i oslobodio se straha od partizana i tadašnje vlasti, poša sam tražit svoje. Bar koju in-formaciju o njima. Iša sam gori u Derventu. U Ravlića Ante su moji stanovali. On mi je brte puno govorijo o njima. Sazna san da su u petom misecu zadnji put gore bili i spremili se krenit nazad kućama i tu im se zagubijo svaki trag.

»Pobijeni su. Radi se i o tvojoj glavi«, rekli su Anti kad se proba informirat o mojima. Eto kakva je to vlast bila i kakva država.

Kasnije san, kad se sve malo primirilo, platijo svojima misu na Plehanu kraj Dervente. Za ćaću, sestru i strica, ali i za braću. Brat Zvonko i Mile su bili na križnom putu. Sazna sam da je Zvonko ubijen u Pančevu u Srbiji, dok za Milu nikad nisam sazna ništa.

Eto, sine moj, ćeri moja, ti koji ćeš nekad pročitati ovu moju priču. Ko dite san osta bez škole i bez po obitelji. I nikad nisam ima priliku saznati za grob svojih najbližih. Ko zna gdje se kriju njihove kosti?! Nisam ih uspio pokopati kako dolikuje svakon Božjen čoviku. Otići se pomoliti na njihov grob. Spomenik im podići i sviću im prid njim zapa-liti. Ništa nisam, jer mi nisu dopustili oni koji su mrzili. Oni koji su uzeli dio mene. Otkinuli su dio moje mladosti, istrgnuli najljepšu stranicu iz života. Onu obiteljsku. Zašto? Samo zato što smo bili Hrvati i katolici. Što smo znali ko smo i što smo virovali u Boga. Pokoljem pratara i ubijanjem naših roditelja, braće i sestara, pokušali su to ubiti u nama. Ali nisu uspjeli. Isto ko što nisu uspjeli ubiti uspomene na njih. Možda njih nema s nami, ali ima ih u nami. Tako će biti vazda. Dok god kucaju naša srca.

Zato, ti koji danas imaš bolje uvjete za život, poštuj svoje i živi s njima i za nji. Što ne valja, probaj ispraviti, ali nikad ne daj da ti ukradu ono što je najsvetije: obitelj, vjeru i identitet.

Istinita priča nastala prema svjedočenju Nedjeljka Jelčića, rođenog 21. lipnja 1931. u Stubici pokraj Ljubuškog, od roditelja Ivana i Šime, r. Jelčić. Bio je učenik nekadašnje glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, koji je u jugokomu-nističkim pohodima 1945. ostao bez oca Ivana, braće Mile i Zvonke, sestre Ruže i strica Andrije.

Podatke sam prikupio u siječnju 2016. Danas 85-godišnji Nedjeljko, nakon godina provedenih kao građevinski radnik u Njemačkoj, živi u svojoj obiteljskoj kući u Stubici sa suprugom Danicom, sinom Ivanom, nevjestom Jasnom i unučadi Nedjeljkom i Josipom.

2017. . 1S

p

Sp

37

Utamničenici

Sp2017.1

37

Bio je neumoran u borbi za slobodu vjere i domovine

FRA FERDO VLAŠIĆ

SVJEDOK JEDNOG TEŠKOG VREMENAUhićivan više puta i u tamnicama teško mučen

►Piše: mr. sc. Hrvoje Mandić

1 Robert Jolić, »Fra Ferdo Vlašić: neustrašivi svjedok (kratki životopis)«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, ur. Gabrijel Mioč, Naša ognjišta – Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Tomislavgrad – Mostar, 2005., str. 12.

Više puta uhićivan i mučen fra Ferdo Vlašić pravi je primjer patnika. Nedvojbeno je da je najviše godina pro-veo u jugoslavenskim kazamatima od svih hercegovačkih franjevaca u prošlome stoljeću. Osim patničkoga života ostao je poznat kao vizionar koji je pokrenuo list Naša ognjišta i bio njegov dugogodišnji urednik. Zauzimao se i za vjeronauk te poduzimao gradnju područnih crkvenih objekata u vremenu kad nije bio u jugoslavenskim kaza-matima.

U povodu 10. obljetnice smrti održan je simpozij o njegovu životu i djelu te objavljena spomenica Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik koju je uredio Gabrijel Mioč. Navedena spomenica ima 432 stranice, a njezina je vri-jednost u doprinosu autora priloga: dr. sc. Roberta Jo-lića, dr. sc. Josipa Jurčevića, dr. sc. Ivice Šarca, dr. sc. Ivice Lučića, dr. sc. Jure Krište, fra Žarka Ilića, don Ante Bakovića, fra Joze Zovke, fra Gabrijela Mioča, Andrije Vučemila, Zdravka Kuliša, fra Jakova Bubala, dr. sc. Anđelka Mijatovića, Tomislava Ladana, Dubravka Hor-vatića, Živka Kustića, Julija Derossija, Marijana Jurče-vića, Željke Valentinčić, Marije Vukadin, Joze Mašića, Ive Baćak, Marije Letice i Dubravka Horvatića. Između svega navedenog spomenica je bogata ostavštinom fra Ferde Vlašića: članci objavljeni u Našim ognjištima, spisi u drugim novinama, raznovrsna proza, iskustva u misiji u Frohnleitenu, intervjui i žalba Vrhovnom sudu SR BiH u Sarajevu.

U ovom članku obrađuje se tek jedno razdoblje života fra Ferde Vlašića. Velik doprinos i temelje povijesnomu istraživanju o njegovu uzništvu dao je povjesničar dr. fra Robert Jolić. Izdvojeno je uzništvo fra Ferde Vlašića, a spoznaja se temelji upravo na istraživanjima dr. fra Ro-berta Jolića.

Kratke crte o djetinjstvu i školovanju

Petar (fra Ferdo) Vlašić rođen je 26. rujna 1920. u selu Sovići kod Imotskoga u obitelji Ante Vlašića i Janje, r. Alerić. Kršten je u Gorici 30. rujna 1920., a krstio ga je župnik fra Serafin Dodig.1 Četiri razreda pučke škole završio je 1933. u rodnim Sovićima. Zatim je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu, od 1933. do 1942. završio je osam razreda gimnazije uz pre-kid od 1939./40. godinu koju je proveo kao franjevač-

2017. 1Sp

38

Utamničenici

2017. 1Sp

38

ki novak u samostanu na Humcu. Školovanje je završio 1942. s odličnim uspjehom.2

Redovništvo i sveti redovi

Franjevački habit fra Ferdo je obu-kao 29. lipnja 1939. u franjevačkom samostanu na Humcu. Nakon godine novicijata studirao je filozofiju i teo-logiju na Humcu (1942. – 1943.), a potom u Mostaru na Franjevačkoj bo-gosloviji (1943. – 1944.). Zbog ratnih okolnosti studij s ostalim franjevcima nastavlja po različitim mjestima u Hercegovini.3

Slom Nezavisne Države Hrvatske i povlačenje hrvatske vojske fra Ferdo je dočekao u Zagrebu. Povlačio se vla-kom zajedno s hrvatskom vojskom i civilima prema Austriji početkom svibnja 1945. Jugoko-munisti su zaustavili vlak i zarobili ga u Mariboru. Zbog opće amnestije fra Ferdo je u kolovozu 1945. pušten na slobodu.4

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu nastavio je bogoslovni studij, a diplomirao je 1947. Za svećenika je zaređen u Mostaru 8. prosinca 1946. Za-redio ga je biskup dr. Petar Čule. Jugoslavensku vojsku služio je od 1947. do 1948.; taj »đački rok« odslužio je u Beogradu. U Provinciju se vratio 1948. i obnašao duž-nost kapelana u župi Humac (1948. – 1949.). Nakon toga imenovan je tajnikom Hercegovačke franjevačke provincije te će na toj službi ostati sve do uhićenja 1952.5

Suđenje: »Afera Daut« 1952.

Jugokomunistički represivni aparat progonio je broj-ne hercegovačke franjevce nakon rata, u montiranim sudskim procesima dodijelio im teške godine robije i str-pao ih u najzloglasnije tamnice u BiH. Fra Ferdo Vlašić je u to vrijeme, između ostalih dužnosti, obnašao i dužnost člana Upravnog odbora, a jedno je vrijeme bio povjerenik za Hercegovinu, u udruženju »Dobri Pastir«.6 U njega je ušao s namjerom kako bi pokušao izvući preostalu subra-ću koja su boravila u jugokomunističkim kazamatima. Zajedno s fra Smiljanom Zvonarom, mostarskim gvar-

dijanom, planirali su pothvate spašavanja subraće preko Dauta Karamehmedovića, sudskog službenika u Mosta-ru, koji je za novac bio spreman izdati krivotvorene do-kumente o pomilovanju ili smanjenju kazne određenog optuženika. U nekoliko slučajeva uspješno je izvučeno nekoliko franjevaca i civila iz tamnice. Uprava državne

»bezbjednosti« (Udba) otkrila je či-tav slučaj. Nije prošlo dugo vremena i represivni jugokomunistički aparat uhitio je navedene franjevce, a slije-dom toga sastavljena je i optužnica koju je zastupao Muhamed Mirica. U njoj stoji da su fra Smiljan i fra Ferdo kontrarevolucionari koji se bore pro-tiv socijalističkog poretka. Presudom Okružnog suda u Mostaru od 22. svibnja 1950. proglašeni su krivima zato što su sudjelovali i pomagali u bijegu u inozemstvo jednoga dijela

svećenika ratnih zločinaca. U daljnjem tekstu optužnice navodi se kako su organizirali bijeg »ratnih zločinaca« fra Dominika Ćorića, fra Brune Raspudića, fra Krune Pandžića, fra Darke Čambića, fra Mladena Barbarića i drugih te ih upućivali na fra Dominika Mandića u Rim. Proces se vodio protiv fra Smiljana Zvonara i drugova, a okrivljeni su bili fra Ferdo Vlašić, fra Gaudencije Ivan-čić, fra Darinko Brkić, fra Drago Stojić, Jozo Stojić, Iva Jurica i Daut Karamehmedović.7 Vijećanjem sudaca od 11. srpnja 1952. petorica franjevaca bili su krivi za pod-mićivanje sudskoga službenika Karamehmedovića kako bi ishodili puštanje osuđenih svećenika koji bi mogli na-staviti s neprijateljskim radom protiv postojećeg poretka i društvenoga uređenja.

U montiranom sudskom procesu predložene su kazne tamnice za optuženike: fra Ferdi Vlašiću predložena je kazna od 16 godina tamnice i 5 godina gubitka građan-skih prava, fra Smiljanu Zvonaru 14 godina tamnice i 5 godina gubitka građanskih prava, Dautu Karamehme-doviću 14 godina tamnice i 5 godina gubitka građanskih prava, fra Gaudenciju Ivančiću 10 godina tamnice i 3 godine gubitka građanskih prava, fra Darinku Brkiću 8 godina tamnice i 3 godine gubitka građanskih prava, fra Dragi Stojiću 5 godina tamnice i 2 godine gubitka gra-đanskih prava, Jozi Stojiću 6 godina tamnice i 2 godine gubitka građanskih prava, Ivi Jurici 6 godina tamnice i 2 godine gubitka građanskih prava. Istoga dana, 11.

2 Robert Jolić, »Fra Ferdo Vlašić: neustrašivi svjedok«, str. 12. – 13. 3 Andrija Vučemil, »Fra Ferdo Vlašić, sjećanje uz drugu obljetnicu smrti«, Politički zatvorenik, 7, Zagreb, 1997., str. 6.4 Robert Jolić, »Fra Ferdo Vlašić: neustrašivi svjedok«, str. 13.5 Isto, str. 14.6 Ivo Lučić, »Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini (1945.-1990.)«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i

patnik, ur. G. Mioč, str. 63.7 Robert Jolić, »Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, ur. G. Mioč, str. 126.

Zajedno s drugima fra Ferdo nastoji pomoći uhićenim

franjevcima i civilima. Bio je to smion pothvat. Otkrili su ih

1952. i osudili na duge tamničke godine.

2017. . 1S

p

Sp

39

Utamničenici

Sp2017.1

39

srpnja, nakon što je u razdoblju od 7. do 9. srpnja završio sudski proces, u 17.00 sati predsjednik Suda proglasio je krivima fra Ferdu i fra Smiljana jer su za svoje cilje-ve pridobili sudskog službenika Dauta i protuzakonito oslobodili iz tamnice neke svećenike franjevce, članove Hercegovačke franjevačke provincije.8 U montiranom sudskom procesu osuđeni su na tešku robiju: fra Ferdo je osuđen na 16 godina tamnice, fra Smiljan na 15, Daut Karamehmedović na 14, fra Gaudencije Ivančić na 10, fra Darinko Brkić na 8, Iva Jurica na 6, Jozo Stojić na 6 i fra Drago Stojić na 5 godina tamnice. Kaznu Okružnog suda u Mostaru potvrdio je i Vrhovni sud BiH rješenjem od 26. rujna 1952. te su kaznu izdržavali u sarajevskoj i zeničkoj tamnici.9

Boravak u KPD-u Zenica

Nakon izdržavanja jednogodišnje kazne u Sarajevu, fra Ferdo je pre-mješten u KPD Zenica i tzv. »stakla-ru«. Neko je vrijeme bio smješten u toj »staklari« s biskupom dr. Petrom Čulom koji je bio u dugogodišnjoj izo-laciji. Bila je to poznata soba br. 13 prvoga odjela.10

Za vrijeme boravka u središnjoj ta-mnici u Sarajevu u ćeliji su ga stražari izmlatili do iznemoglosti bez povoda i razloga. Ostavili su ga u nesvijesti i za-ključali. Kad je došao k svijesti, popeo se na prozor i oko dva sata nakon ponoći održao govor uhićenicima protiv nasilja koje se tu vrši. Ubrzo su dotrčali stražari, izvukli ga iz ćelije te mučili nasilnim čupanjem jezika pri čemu su mu nanijeli takve ozljede da jedno vrijeme nije mogao govoriti, a nakon tog surovog postupka u njegovu su se izgovoru osjećale poteškoće. Dugo je bio nijem i mucao je.11 U jednom svom zapisu istaknuo je da uvjereni kato-lik vjernik mora, kao i Krist, oprostiti neprijatelju.12

Upravitelj KPD-a Zenica Gojko Latinović za fra Fer-du je 1955. rekao da u dosadašnjem tijeku izdržavanja kazne nije ničim pokazao da je kazna na njega djelovala popravno, da zajedno s fra Smiljanom negativno utječe na ostale hercegovačke svećenike pa i dalje predstavlja opasnost zbog čega je 1955. izdvojen od ostalih svećeni-

ka i strpan u »staklaru«. Zenički stražar Vuk Marjanović na svaki je način že-

lio slomiti fra Ferdu. U svoje je izvješće zapisao kako fra Ferdo ne želi slušati radiodnevnik, nego za to vrijeme čita molitvenik, da se za vrijeme šetnje sastaje s drugim uhi-ćenicima, uglavnom svećenicima i onima koji su osuđeni za »križarstvo«. Napisao je i kako je fra Ferdo poznat kao čovjek koji reagira na svaku odluku uprave i okuplja oko sebe osuđenike neprijateljski raspoložene te s njima vječito nešto priča. Mnogo puta je osuđivan zbog sličnih prekršaja i bačen u samicu.13

Tamničke kazne fra Smiljanu i fra Ferdi smanjene su odlukom Saveznog izvršnog vijeća od 21. studenoga 1956.: fra Ferdi sa 16 godina tamnice na 12, a fra Smi-ljanu s 15 godina tamnice na 11. Fra Ferdo je u tamnici proveo 8 godina, a od daljnjeg izdržavanja kazne oslobo-

đen je amnestijom 1962. Fra Smiljan i fra Ferdo pušteni su dvije godine pri-je, u lipnju 1960., na uvjetnu slobodu rješenjem Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove NR BiH. Nakon izlaska iz tamnice uputili su se u Mo-star. Fra Ferdo u svom dnevniku na-vodi kako su bili mršavi i blijedi. Fra Smiljan je preminuo u Mostaru nakon nešto više od mjesec dana provedenih na slobodi zbog posljedica mučenja i teškog tamničkog života.14

Suđenje zbog vjeronauka (I.)

Fra Ferdo Vlašić obnašao je dužnost duhovnog po-moćnika na Širokom Brijegu kada je s fra Blagom Ka-račićem uveo nastavu vjeronauka srednjoškolcima. Vrlo brzo komunisti su se okomili na fra Ferdu optužujući ga u listu Komunist da s fratrima dijeli bombone kako bi dje-cu privukao na vjeronauk. Fra Ferdo je reagirao tako da je pred učenicima pročitao dio članka iz navedenih novi-na na hodniku pred vjeronaučnom učionicom. Zbog tog je čina bio osuđen. Sudac za prekršaje u Mostaru osudio ga je na mjesec dana tamnice zbog prekršaja iz čl. 5 Za-kona o pravnom položaju vjerskih zajednica.

Zanimljivo je istaknuti da je jedan od fra Ferdinih učenika bio nekadašnji ratni ministar obrane Republike

8 Isto, str. 127.9 Isto, str. 128.10 Ilija Barbarić, Nezavisna Država Hrvatska, bilo je pravo ime. Moje ratne uspomene i doživljaji, Naklada Bošković, Split,

2010., str. 173. – 174. 11 Anđelko Mijatović, »Prijateljevanje i suradnja s fra Ferdom Vlašićem«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, ur. G. Mioč,

str. 191. – 192. 12 R. Jolić, »Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću«, str. 129.13 Isto, str. 130.14 Isto, str. 131.

Prosvjedovao je zbog mlaćenja u tamnici u Sarajevu pa su mu

čupali jezik te jedno vrijeme nije mogao govoriti. U Zenici robuje s biskupom dr. Petrom Čulom i

fra Smiljanom Zvonarom.

2017. 1Sp

40

Utamničenici

2017. 1Sp

40

15 Isto, str. 132.16 Isto, str. 133. 17 Isto, str. 133. – 134.18 Isto, str. 134. – 135. 19 Isto, str. 135. 20 I. Lučić, »Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini (1945. - 1990.)«, str. 72.

Hrvatske Gojko Šušak. U jednoj izjavi rekao je za fra Fer-du »kako ne govori ništa što bi trebalo ostati u tajnosti, budući da vjeronauk pohađa velika skupina učenika«.15 Fra Ferdo je zajedno s gvardijanom samostana na Širo-kom Brijegu fra Blagom Karačićem tijekom 1962. zbog vjeronauka dva puta suđen. Ukupno je u dva navrata proveo mjesec i pol dana tamnice u mostarskoj Ćelovi-ni.16

Suđenje zbog vjeronauka (II.)

U razdoblju od 1964. do 1967. fra Ferdo Vlašić ob-našao je dužnost župnika u Drinovcima. Komunisti su ga uhvatili i poslali na suđenje zbog toga što je držao vjeronaučnu nastavu. U montiranom sudskom procesu sudac za prekršaje Nerkez Ćurić iz Mostara kaznio ga je novčanom kaznom od 18.000 dinara što je u mjese-cu lipnju i srpnju 1964. bez odobrenja nadležnih službi održavao vjersku obuku (katehizaciju) u kapeli groblja drinovačkog brda.17

Odbijanje zahtjeva za izdavanje putovnice

U razdoblju kad je bio kažnjen za održavanje vje-ronauka, rješenjem Sekretarijata za unutrašnje poslove Ljubuški od 3. lipnja 1962. odbijen je fra Ferdin zahtjev za izdavanjem putovnice. On je namjeravao sa svojim ro-đakom fra Silvijem Grubišićem pohoditi Rim. Žalio se Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove u Sara-jevu, ali neuspješno. Dobio je putovnicu tek 1968. u Za-grebu kada se spremao za dužnost župnika i gvardijana u Frohnleitenu u Austriji.18

Suđenje zbog lista Naša ognjišta

U vrijeme kada je obnašao duž-nost duvanjskoga gvardijana i župni-ka, fra Ferdo je 1971. pokrenuo list Naša ognjišta. Učinjeno je to u vrijeme Hrvatskoga proljeća i zastupao je ide-je slobode Crkve i hrvatskoga naroda te kao takav bio smetnja jugokomu-nističkom režimu.19 Zbog političke nestabilnosti nakon smrti jugoslaven-skog komunističkog diktatora Josi-pa Broza Tita (1980.) i zbog početka

ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju (1981.) list Naša ognjišta bio je pod posebnim udarom jugokomu-nističkog represivnog aparata. Partija je od SDB-a dobi-vala informacije, a SDB je hrvatski nacionalizam povezi-vao s ustaštvom, odnosno s neprijateljskom emigracijom.

Fra Ferdo se našao na popisu »indiciranih veza nepri-jateljske emigracije« iz 1975. pod rednim brojem 166. Pod tim brojem nalazili su se njegovi osnovni podatci, a između ostaloga određuje ga se da je proustaški orijenti-

ranim. U daljnjem tekstu stoji da je uhićen 1952. i nakon izdržavanja ka-zne nastavio je s nacionalističkim dje-lovanjem okupljajući oko sebe inteli-genciju, problematične i kažnjavane osobe nastojeći ih uključiti u neprija-teljsku djelatnost. Zatim ga se navodi kao organizatora i urednika vjerskog lista Naša ognjišta u kome, pored vjer-skih članaka, ima i politički obojenih i uperenih protiv vlasti u zemlji.20 Spo-

Naslovnica prvog broja Naših ognjišta

I nakon izdržanih tamnički kazni progon se nastavljao. Između ostaloga, nije mogao doći do putovnice. Bila je to jedna od mjera u slamanju otpora. Fra Ferdo nikada nije podlegao.

2017. . 1S

p

Sp

41

Utamničenici

Sp2017.1

41

21 I. Lučić, »Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini (1945. - 1990.), str. 72. – 73.22 Isto, str. 73.23 Robert Jolić, »Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću«, str. 136.24 Isto, str. 137. 25 Isto, str. 137. – 138.26 Isto, str. 138. 27 Isto, str. 139.28 Isto, str. 139. – 140. 29 Isto, str. 140.

minje se kako fra Ferdo Vlašić održava pismenu vezu s katoličkim provincijalatom u Chicagu i još nekim usta-novama i pojedincima iz inozemstva.21 U zaključnom dije lu stoji kako s obzirom na prošlost, sadašnje držanje i veze s pojedinim osobama u zemlji i inozemstvu, nije isključeno da mu se emigracija ne će obratiti radi realizi-ranja nekih svojih zadataka na tom području. Fra Ferdo Vlašić upisan je u navedenu popisu kao izravna veza ne-prijateljske emigracije i kao takav uvijek je bio na meti jugokomunističkog represivnog aparata. Načelnik centra SDB-a Livno Grgo Šimunac na savjetovanju u Sarajevu, održanu u veljači 1976., u raspravi oko izvješća za 1975. navodi kako su registrirali nekoliko pojava koje su slič-ne onima iz »vremena euforije nacionalizma«. Šimunac je posebnu pozornost usmjerio na fra Ferdu Vlašića ocijenivši ga najopasni-jim zbog čega centri SDB-a u Livnu i Mostaru trebaju napraviti plan ope-rativnih mjera radi prikupljanja do-kumentacije za zabranu lista, a time i djelatnosti fra Ferde Vlašića.22

Fra Ferdo je od početka bio bli-sko vezan za događaje u Međugorju, slično kao i fra Jozo Zovko. Suđenje navedenim franjevcima, kao i fra Jozi Križiću 1981., povezano je s Među-gorjem i listom Naša ognjišta. Fra Jozo Zovko osuđen je radi Međugorja, a druga dvojica franjevaca osuđeni su za uređivačku politi-ku Naših ognjišta. Potonjima su pripisane veze s proustaš-kom emigracijom dok su neki tekstovi u Našim ognjištima shvaćeni kao napad na »bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti«.23

U montiranom sudskom procesu u Općinskom sudu za prekršaje u Čitluku sudac Mate Bencun osudio je fra Ferdu na 60 dana tamnice. U rješenju se navodi da je kriv što je 12. kolovoza 1981. oko 16.00 sati na putu u Međugorje u nazočnost više građana i pored izričitog naređenja radnika pokušao nasilno proći svojim vozilom galameći na policajca Nikolu Pucu da će ga pregaziti. Fra Ferdo se žalio Višem sudu za prekršaje u Sarajevu, a Viši sud samo je dijelom uvažio žalbu te smanjio kaznu sa 60 na 50 dana tamnice.24 Nedugo zatim fra Ferdo je uputio Vrhovnom sudu BiH u Sarajevu zahtjev za sudsku zašti-

tu u kojem se žali i na presudu Višeg suda. Zahtjev mu je odbijen 9. listopada 1981.25

Suđenje zbog narušavanja javnoga reda i mira

Nakon četiri dana fra Ferdo je ponovno bio na udaru jugokomunističkih vlasti. U Međugorju su 16. kolovoza u župnu kuću upali »radnici državne bezbjednosti« da bi izvršili pretres. U kući su se našli fra Zrinko Čuvalo, župni vikar, fra Ferdo Vlašić i četiri časne sestre. Opera-tivni radnici tjelesnom su prisilom oduzeli fra Ferdi listić papira koji nije htio predati. Nakon toga Sekretarijat za unutrašnje poslove Čitluk uputio je Općinskom sudu za prekršaje Čitluk zahtjev za pokretanje istražnog postup-

ka protiv fra Ferde. U to vrijeme po-kretao se postupak protiv međugor-skog župnika fra Joze Zovke, a isto je jutro prije navedenog postupka fra Jozo Zovko uhićen.26 Općinski sud za prekršaje u Čitluku pokrenuo je isto-ga dana prekršajni postupak protiv fra Ferde Vlašića, a sudac je bio već spo-menuti Mate Bencun. Osudio je fra Ferdu Vlašića na 60 dana tamnice, a na to se fra Ferdo preko svog odvjetni-ka Damjana Vlašića žalio Višem sudu za prekršaje u Sarajevu, a potom i Vr-hovnom sudu BiH u Sarajevu. Žalbu

je i jedan i drugi sud proglasio neutemeljenom.27

Nova optužnica

Iste godine protiv fra Ferde je započeo puno teži po-stupak. Uz njega je suđen i fra Jozo Križić, tajnik Naših ognjišta, dok je u odvojenom postupku suđeno među-gorskom župniku fra Jozi Zovki.28 Optužnica protiv fra Ferde Vlašića bilo je neprijateljsko djelovanje preko lista Naša ognjišta, kao i njegove veze s ekstremnom hrvat-skom emigracijom. Optužnica za fra Jozu Križića stavlja naglasak na njegovo djelovanje prilikom posjeta hrvat-skim iseljenicima u okolici Toronta i neki manji prijestu-pi.29 Na kraju optužnice ističe se da su fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić okrivljeni zbog namjere neprijateljske

U listu Naša ognjišta od početka objavljuje članke i o poznatim događajima u župi Međugorje.

Zbog toga je došao pod udar jugokomunističkih vlasti. Uhitili

su ga i osudili u pokušaju zatiranja spomenutih događaja.

2017. 1Sp

42

Utamničenici

2017. 1Sp

42

30 Isto, str. 142.31 Isto, str. 144. 32 Isto, str. 145.33 Isto, str. 146. 34 Isto, str. 146. – 147. 35 Isto, str. 147. 36 Isto, str. 148.

djelatnosti, da su povezani s ekstremnim ustaškim orga-nizacijama, da uređivanjem Naših ognjišta iskazuju nepri-jateljske pobuda te da zlonamjerno i negativno istupaju radi podrivanja poretka SFRJ.30

Suđenje

Okružni sud u Mostaru izrekao je 11. studenoga 1981. fra Ferdi kaznu na 8 godina ta-mnice, fra Jozi na 5,5 godina, a oboji-ca su dobila zabranu javnog istupanja u tisku u svojstvu pisca i urednika u razdoblju na 3 godine nakon izdržane kazne. U montiranom sudskom pro-cesu sud je u cijelosti odbacio obrane optuženih, svjedoke i stručna vještače-nja nazivajući ih konstrukcijama radi izuzimanja od kaznene odgovornosti. Optuženi su se franjevci preko svojih odvjetnika žalili Vrhovnom sudu BiH. Fra Ferdo je napisao žalbu na 24 stra-nice u kojoj je istakao svu pristranost suda kao i nelogič-nost optužnice.31 Vrhovni sud BiH na sjednici održanoj 12. ožujka 1982. u svojoj odluci djelomično je uvažio žalbe fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića te im smanjio kazne. Tako je fra Ferdo osuđen na 5,5 godina tamnice, a fra Jozo Križić na 2,5 godine.32 Fra Ferdin brat, odvjet-nik Damjan Vlašić, tražio je od Vrhovnog suda BiH sre-dinom 1985. izvanredno ublažavanje kazne za fra Ferdu Vlašića koji se nalazio u KPD-u u Foči. Odvjetnikov se zahtjev za ublažavanje kazne temeljio na fra Ferdinoj vi-

sokoj životnoj dobi od 65 godina i teškim bolestima koje su ga pogodile za vrijeme boravka u tamnici. Još 1983. fra Ferdo Vlašić je imao zdravstvenih teškoća pa mu je tamnička kazna odlukom Vrhovnog suda BiH od 15. studenoga 1983. smanjena s 5,5 na 5 godina tamnice. U međuvremenu se fra Ferdino zdravlje pogoršalo: imao je reumatično oboljenje, bronhitis, visok krvni tlak, tumor na prostati, šećernu bolest, bronhijalnu astmu i još neke druge bolesti. Zahtjev je imao uspjeh, a Vrhovni sud BiH je početkom siječnja 1986. fra Ferdi smanjio kaznu s 5 na 4,5 godine iako su Okružno javno tužilaštvo u Mostaru i Okružni sud u Mostaru predlagali da se zahtjev za ubla-žavanje kazne odbije kao neutemeljen.33

Boravak u KPD-u Foča

Fra Ferdo je u tamnici u KPD-u u Foči učio espe-ranto, a u drugom dijelu iste bilježnice počeo je učiti i albanski jezik, sve kako bi pobijedio dosadu i prepuštanje očaju.34 Upoznao je mnoge ljude, a među njima i Aliju Izetbegovića, jednoga od vođa organizacije Mladi mu-slimani. Na osnivačkoj skupštini SDA u Sarajevu 1990. fra Ferdo Vlašić je govorio kako mu je u tamnici bio bliži

musliman vjernik negoli Hrvat ne-vjernik ili izdajica te kako je u KPD-u Foča 1984. upoznao Aliju Izetbegovi-ća koji je došao s muslimanskim inte-lektualcima, nazvanima »fundamen-talisti«.35 U nastavku govora istaknuo je kako će Alija voditi stranku SDA dobrim putem: putem demokracije i međuljudskog zbližavanja… a da je program stranke »kojoj je na čelu moj prijatelj Alija, demokratski i do-brotvoran«. Između ostaloga, u svom je zaključku istaknuo da program

stranke SDA nije daleko od evanđelja. Izbijanjem rata na području bivše Jugoslavije, fra Ferdin prijatelj Alija Izetbegović (po)ostao je ratni vođa Muslimana Bošnjaka kroz cijelo vrijeme Domovinskog rata. Svjestan drukčijeg programa stranke SDA od onog predstavljenog na osni-vačkoj skupštini u Sarajevu 1990., fra Ferdo je postao kritičniji u prosudbi Alije Izetbegovića. U jednoj drugoj prilici istaknuo je da se Alija Izetbegović nije nikada pri-ključio onima koji su se borili za tamnička prava, uvijek se držao po strani i ispričavao se visokom kaznom.36

Njihove su ruke pakirale Naša ognjišta

U tamnici u Foči upoznao je Aliju Izetbegovića, kasnijeg

poznatog političara, i s njim se zbližio. Kad je shvatio kako vodi

Stranku demokratske akcije, udaljio se od njega.

2017. . 1S

p

Sp

43

Utamničenici

Sp2017.1

43

37 Andrija Vučemil, »Fra Ferdo Vlašić, sjećanje uz drugu obljetnicu smrti«, str. 7.38 Jozo Zovko, »U KP domu Foča sa fra Ferdom Vlašićem«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, ur. G. Mioč, str. 160. 39 Robert Jolić, »Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću«, str. 148. 40 Anto Baković, »S fra Ferdom u kazneno-popravnom domu Zenica«, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, ur. G. Mioč, str.

154.41 Anto Baković, »S fra Ferdom u kazneno-popravnom domu Zenica«, str. 155.42 Robert Jolić, »Sva suđenja fra Ferdi Vlašiću«, str. 149.

Drugi o fra Ferdi Vlašiću

Ratni ministar obrane Republike Hrvatske, »olujni ministar« Gojko Šušak isticao je da je imao sreću pripa-dati gimnazijskom naraštaju na Širokom Brijegu kojemu je fra Ferdo bio vjeroučitelj. Govorio je da ima samo još jednu stvar reći, a to je: »Zahvaliti Bogu što pripadam naraštaju koji je dočekao slobodnu Hrvatsku i naraštaju kojemu je fra Ferdo bio putokaz. Ovdje danas zazivam Svevišnjega da meni i narodu ove ispaćene Hercegovine dadne snage da slijedimo ono što je fra Ferdo tako vjero-dostojno i slijedio i propovijedao: vjeru u Boga, vjeru u Domovinu, vjeru u obitelj, vjeru u čovjeka.«37

Fra Jozo Zovko i fra Ferdo Vlašić boravili su zajedno u KPD-u u Foči. Fra Jozo navodi kako je fra Ferdo bio neslomiv i njegova je snaga iza-zvala veliko poštovanje kod mladih. To divljenje i poštovanje osjećalo se u svima.38 Poslije je istaknuo za fra Ferdu: »Hvala ti za tvoj boravak u za-tvoru zajedno s fra Jozom Križićem i sa mnom, koji je bio snažan i moćan. Prolazeći kroz kaznionicu do radilišta i natrag, uvijek si zadavao svojom po-javom strah stražarima i željeli su da te ne sretnu, jer bojali su se. Ujedno si bio snaga i nada onima koji su tražili utjehu i pomoć.

Da, svojim si progoniteljima lažnog svjedočanstva zada-vao strah, a svojim prijateljima koji su trpjeli za istinu davao si radost da mogu do kraja izdržati križ, kušnju i svoju patnju.«39

Don Anto Baković sreo je prvi put fra Ferdu Vlašića u veljači 1956. u KPD-u u Zenici. Smješten je bio u »sta-klaru« u kojoj su u to vrijeme robijali najopasniji »narod-ni neprijatelji« i kriminalci. U »staklari« su bili izolirani od ostalih robijaša.40 Fra Ferdo i fra Smiljan radili su u »lakirnici« zajedno s još nekoliko svećenika. Bio je to po-sao opasan za zdravlje jer se gušilo od tih lakova. Svi su ti svećenici bili pravi mučenici.41

Zaključna razmatranja

Fra Ferdo Vlašić ukupno je osuđen na kaznu tamni-ce od 24 godine. U jugokomunističkim kazamatima, podložen raznim oblicima mučenja, zlostavljanja i po-nižavanja proveo je 13 godina. Unatoč toliku vremenu provedenu u tamnici, jugokomunistička ga represija nije uspjela slomiti. Fra Ferdo Vlašić, osnažen nakon svih progona i mučenja, nije prestajao kritički pisati i govoriti protiv jugokomunističkoga režima. Ostao je poznat po tome što je utemeljio list Naša ognjišta u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sve teške godine koje je proveo u tamnici, mučenja i zlostavljanje koje je pro-živio od represivnog komunističkog aparata, trajno su utjecali na njegovo zdravlje. Fra Ferdo je uspio oprostiti svojim mučiteljima i mrziteljima koji su ga mučili s na-

mjerom kako bi ostao nijem do kraja života i kako bi ga ponizili zbog nje-gove drskosti u tamnici u Sarajevu. Ostao je Kristov vojnik tijekom čita-va života, boreći se protiv djelovanja bezbožnog jugoslavenskog komuniz-ma. Od svog povratka na slobodu pa do smrti djelovao je u franjevačkom samostanu i župi u Tomislavgradu.42 Umro je 15. listopada 1995. u 76. godini života, a ukopan je u franje-vačkoj grobnici na groblju Karaula u Tomislavgradu.

Sudionik je Bijelog puta, probijanja blokade Lašvanske doline

Posebno ga je cijenio Gojko Šušak, negdašnji njegov

vjeroučenik sa Širokog Brijega. Mnogo su o njemu govorili i negdašnji jugokomunistički

uznici fra Jozo Zovko i don Anto Baković.

Podsjetnik

44

Sp2017. 1

Preživio je pokolj svojih kolega profesora na Širokom Brijegu

FRA RAJKO RADIŠIĆ (GRLJEVIĆI, 15. SVIBNJA 1909. – HUMAC, 24. SIJEČNJA 1986.)

Nastavlja predavati na Poljudu u Splitu

► Piše: fra Ante Marić

Fra Rajko Radišić jedan je od preživjelih profesora s popisa zadnjeg profesorskog zbora školske god. 1943./44. Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Sli-jedi životopis toga hercegovačkoga franjevca s osnovnim životnim podatcima i njegovu radu i djelovanju.

Djetinjstvo i školovanje

Rodio se u Grljevićima 15. svibnja 1909. Kršten je 16. svibnja 1909. u Rasnu. Zakoniti je sin Šimuna Ra-dišića i Ive, r. Čerkez. U vrijeme krštenja kućni je broj Šimuna Radišića 8. Na krštenju su mu roditelji dali ime Stanko, a kum mu je bio Nikola Hrkać iz Grljevića. Kr-stio ga je župnik fra Kažimir Bebek. Fra Kažimir u opa-sku uz Stankovo krštenje stavlja: »14. 5. 1909. počinje služba fra Kažimira Bebeka.«1 Njemu je, dakle, Stanko prvo dijete koje je krstio u Rasnu. Stanko je krizman 9. listopada 1919. u Rasnu. Kum mu je na krizmi bio Mijo Brkić, a krizmao ga je biskup Alojzije Mišić.2

Mali je Stanko već kao nejako dijete stasao u vjeri i ljubavi prema Crkvi u obitelji Radišić, koja je bila po-božna i Crkvi odana. Duge večernje molitve s »pripo-rukama« malom su Stanku sjedale u srce i u njemu je pomalo stasala misao o tome da će biti fratrom. Stanko je četvrto dijete svojih roditelja od njih osmero. Prije nje-ga rođena je sestra Milka (1902.) te braća Frano (1904.) i Adam (1907.). Nakon njega rođena su braća Cvitan (1911.) i Lovro (1913.), sestra Veronika (1916. – 1919.) te posljednji brat Mile (1922.).3 Osim Stanka, koji je prvi krenuo putem duhovnoga zvanja, svećenik je postao i brat Cvitan i bio don Cvitan Radišić u Mostarsko-du-vanjskoj biskupiji (1911. – 1997.), a njegov je brat Lovro

postao hercegovački franjevac fra Franjo Radišić (1913. – 1980.), znamenit po tome što je bio misionar u Kini u pokrajini Hunan 1938. – 1949. kada su ga komunisti protjerali.4

Pučka škola je tada bila u Rasnu. Stanko ju je zavr-šio 1919. Nižu je gimnaziju, prva četiri razreda i malu

1 Matica krštenih župe Rasno, sv. II., str. 17., br. 39./1909.2 Matica krizmanih župe Rasno, sv. I., pod rednim brojem 310 za godinu 1919.3 Stanje duša župe Grljevići, sv. I., str. 37. k. br. 55.4 Usp. fra Robert Jolić, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str. 324.

Podsjetnik

45

Sp2017. 1

maturu, završio u Zagrebu u fra Didakovu konviktu 1920. – 1924.5 Vraća se u Hercegovinu te školske god. 1924./25. u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu upisuje V. razred i član je sjemeništa Hercego-vačke franjevačke provincije.

Školske god. 1925./26. završio je VI. razred i krenuo u novicijat s ostalim svojim kolegama. »Na Petrovdan t. g. (1926. m. o.) kanimo prepustiti u novicijat naš na Humcu (…) deset pitomaca našega sjemeništa na Ši-rokom Brijegu, koji su takodjer svršili VI. gimn. raz. u našoj gimnaziji na Širokom Brijegu i to: Adamčik Sil-vio Ivanov iz Konjica; Čuvalo Mato Nikolin iz Proboja; Kožul Jure Jurin iz Ljutog Doca; Mandić Andrija Mi-jin iz Lisa; Naletilić Nikola Jurin iz Lisa; Pehar Nikola Matin iz Gradnića; Radišić Stanko Šimunov iz Grljevića; Šaravanja Andrija Stipin iz Dobrog Sela; Skoko Stjepan Šimunov iz Graba i Vasilj Frano Andrijin iz Međugor-ja.«6 Provincijal fra Lujo Bubalo obukao je toga dana na Humcu deset novih fratara. Meštar im je bio fra Eugen Tomić.7 Nakon završene godine kušnje – novicijata i po-laganja prvih jednostavnih zavjeta Stanko se s redovnič-kim imenom fra Rajko zajedno sa svojim kolegama vraća na Široki Brijeg kako bi nastavio gimnaziju.

Školske god. 1927./28. fra Rajko je u VII. razredu gimnazije. Razrednik mu je fra Radoslav Vukšić. Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije za tu školsku god. za prvo tromjesečje čuva uspjeh svih đaka Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu po predmetima. Tako je fra Rajko iz pojedinih predmeta imao sljedeće ocjene: vladanje 5, vjeronauk 5, hrvatski 3, latinski 3, grčki 3, francuski 3, zemljopis 3, povijest 3, matemati-ka 2, fizika 3, filozofija 3, izostalih i neopravdanih sati nema. Razrednik mu je fra Radoslav Vukšić.8

Školske god. 1928./29. fra Rajko je VIII. razred zavr-šio s uspjehom i pristupio ispitu zrelosti. Maturalni ispit u školskoj god. 1928./29. u ljetnom roku održan je 13. – 20. lipnja 1929. Ravnatelj obavješćuje da je za mini-starskog izaslanika određen g. Đorđe Vasković, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ujedno predsjednik ispit-nog odbora. »Ispitni odbor određuje, da se pismeni ispit vrši ovim redom: 13. juna iz srpskog ili hrvatskog jezika; 14. juna iz matematike; 15. juna iz francuskog jezika; 16. juna iz latinskog jezika; a usmeni ispit bit će 19. i 20 juna 1929.« Ispitni odbor sačinjavaju osim dopredsjed-nika ravnatelja dr. fra Mate Čuturića još kao članovi na-stavnici: prof. dr. fra Krešimir Pandžić za latinski, prof. dr. fra Oton Knezović za srpski ili hrvatski, suplent dr.

fra Radoslav Vukšić za matematiku, suplent dr. fra Mari-jan Zubac za povijest i geografiju, suplent dr. fra Sveto-zar Petric za francuski, suplent dr. fra Arhanđeo Nuić za grčki jezik. Ravnatelj obavješćuje da su kandidati izjavili da će od klasičnih jezika polagati latinski jezik.

Za polaganje višeg tečajnog ispita prijavili su se ovi kandidati: Silvo I. Adamčik - fra Bruno, Kožul J. Jure - fra Julijan, Andrija M. Mandić - fra Nevinko, Jure I. Nuić - fra Anđelko, Nikola M. Pehar - fra Teofil, Matko A. Polić, Mirko A. Rakić, Stanko Š. Radišić - fra Rajko, Stjepan Š. Skoko - fra Ferdinand, Franjo A. Vasilj - fra Vendelin.9

Fra Rajko je usmeni ispit polagao 20. lipnja 1929. »Srpski ili hrv. jezik: Radišić: 1) Đalski, 2) Lazarević, 3) glagolske vrste. Pismeno vrlo dobar, usmeno vrlo dobar, kon. vrlo dobar; Matematika: Radišić: Pismeno dovoljan, usmeno dovoljan, konačno dovoljan; Povijest i Zemljo-pis: Radišić: 1) Slom hrv. oligarhije za Anžuvinaca, 2) Postanak i razvoj spartanske države…, 3) Klima u kra-ljevini SHS. Ocjena: vrlo dobar; Latinski: Radišić: Cic., De imperio Cn. Pomp. c. n. Pismeno vrlo dobar, usmeno dobar, konačno vrlo dobar; Francuski: Radišić: Pismeno vrlo dobar, usmeno vrlo dobar, konačno vrlo dobar.

Na X. sjednici 20. VI. Ispitni odbor priznaje zrelost i spremnost za fakultet univerziteta, ovim kandidatima:

Maturalni ispit na Širokom Brijegu, 20. lipnja 1929. Sjede slijeva: fra Marijan Zubac, fra Krešimir Pandžić, X. Y., fra Mate Čuturić, fra Arkanđeo Nuić, fra Radoslav Vukšić; Srednji red: fra Svetozar Petric, fra Oton Knezović, X. Y., fra Vendelin Vasilj, fra Bruno Adamčik, fra Anđelko Nuić; Gornji red: fra Nevinko Mandić, fra Ferdo Skoko, fra Teofil Pehar, fra Julijan Kožul, fra Rajko Radišić

5 Usp. Isto, str. 324.6 Usp. fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, II., Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str.

199.7 Usp. fra Robert Jolić, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2009., str. 150.8 Usp. fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, II., str. 277.9 Usp. Isto, str. 376. – 377.

Podsjetnik

46

Sp2017. 1

10 Usp. Isto, str. 381.11 Usp. Pavao Knezović, Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860. – 1945., Franjevačka knjižnica,

Mostar, 2012., str. 849.12 Usp. fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, II., str. 608.13 Usp. Isto, str. 625.

Adamčiku I. Silviu fra Bruni; Peharu M. Nikoli fra Teo-filu; Nuiću I. Juri fra Anđelku; Poliću A. Matku; Rakiću I. Mirku; Radišiću Š. Stanku fra Rajku; Skoki Š. Stjepanu fra Ferdinandu; Vasilju A. Franji fra Vendelinu.«10

Studij bogoslovije

U zimskom semestru akademske god. 1929./30. fra Rajko Radišić sa svojim kolegama, završnim maturanti-ma, stiže u samostan sv. Petra i Pavla u Mostar na I. godinu bogoslovije. »Radišić, fra Rajko upisan je u ka-talog Franjevačke teologije u Mostaru školske 1929/30. godine kada je uspješno završio prvu, a šk. 1930/31. g. drugu godinu studija. Šk. 1931/32. g. kako je naknad-no upisano u Katalog, Sem. V. – VIII. završio na Teol. Fakultetu u Fribourgu (Švicarska). Ovaj Rektorat mu je semestre priznao i nostrificirao ih. Mostar, 17. IX. 1941. Dr. Rufin Šilić i pečat.«11

Redovnički i svećenički redovi te poslijediplomski studij

Uz već spomenuto oblačenje na Humcu 29. lipnja 1926. prve je jednostavne zavjete u ruke provincijala fra Luje Bubala položio 30. lipnja 1927. na Humcu. U Mo-staru je pred provincijalom fra Dominikom Mandićem 2. srpnja 1930. položio vječne zavjete. S njim su vječne zavjete položili njegovi kolege: fra Bruno Adamčik, fra Ljubo Čuvalo, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naleti-lić ml., fra Anđelko Nuić, fra Teofil Pehar (jedini koji je napustio fratre!), fra Julijan Kožul, fra Ferdinand Sko-ko i fra Vendelin Vasilj. Subđakonat i đakonat primio je u Mostaru 29. lip-nja 1931. Za svećenika je zaređen 10. srpnja 1932. u Fribourgu.

U Lyonu započinje studij prirod-nih znanosti 1935./36. Studij na-stavlja i završava u Zagrebu 1936. – 1939. U Zagrebu je diplomirao 20. lipnja 1939. i stekao titulu profesora zoologije i botanike pod a) i mineralo-gije i geologije pod b).

Odgojitelj, suplent i profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu

Nakon završenog studija bogoslovije u Fribourgu fra

Rajko se 1933. vraća u Provinciju. Uoči nove školske god. Provincijalat u svom dopisu broj 733./33. od 21. kolovoza 1933. izvješćuje upravu gimnazije da je zbog odsluženja vojnoga roka fra Vilima Primorca i fra Leonar-da Rupčića nužno učiniti promjene: »1. O. fra Rajko Ra-dišić imenuje se redovitim prefektom Konvikta vanjskih đaka. 2. Službu II. prefekta u Internatu vršit će i dalje p. o. fra Didak Burić. 3. P. o. fra Augustin Zubac ima za ovu godinu potpuno prijeći pastvi širokobriješke župe. 4. P. o. fra Bruno Adamčik nastupit će svoju službu počet-kom školske godine i neka mu se kod sastavljanja raspo-reda odrede redoviti časovi.«12

Prvi boravak na Širokom Brijegu (1933. – 1935)

Fra Rajko je u dva navrata bio na Širokom Brijegu. Prvi je put na Brijegu od 1933. do 1935., dakle prije svo-ga profesorskoga studija, a drugi će put biti nakon posli-jediplomskoga studija, od 1939. do 1945. U prvom je razdoblju bio u odgojnom zavodu Gimnazije. U školskoj god. 1933./34. fra Rajko je prefekt – odgojitelj vanjskih đaka i voditelj literarne organizacije vanjskih đaka koja broji 75 članova.13

Iz Ljetopisa gimnazije za tu školsku 1933./34. god. či-tamo: »12/XI. (1933. m. o.) primicirali ovdje: fra Tadija Kožul u 8 sati na đačkoj misi, propovijedao direktor. Na pučkoj misi primicirao fra Stjepan Naletilić. Fra Tadija se obukao u primaćoj sobi. Presbiter asistens direktor, đakon fra Rade, subđakon fra Bože Bubalo iz Konjica (došao ujutru s poštom s fra Vilimom Primorcem i sara-

jevskim bogoslovom Zrnom Antom). U procesiji kroz đački špalir. Pred cr-kvenim vratima deklamirao pjesmu đak III r. Nevistić Ante. Poslije mise ljubljenje ruku.

Fra Stjepan se obukao u uredu, procesija u crkvu. Presbiter asistens fra Oton Knezović, đakon fra Sveto-zar Petric, subđakon fra Rajko Radi-šić, propovijedao fra Mladen Barbarić. Bilo kišno vrijeme cijeli dan pa nije moglo doći baš mnogo svijeta. Iza 11 sati otišli k fra Tadijinoj kući u Tur-činoviće s njim direktor, fra Martin

Sopta, fra Vencel Kosir i fra Bože Bubalo. S fra Stjepanom bili na ručku kod Marijana Naletilića

na Lištici gvardijan i još nekoliko fratara.«14

Jugokomunisti su mu pobili većinu subraće iz novicijata. Nakon svećeničkog ređenja

započinje u Lyonu studij prirodnih znanosti i dovršava ga

u Zagrebu.

Podsjetnik

47

Sp2017. 1

14 Usp. Isto, str. 640.15 Usp. Isto, str. 646.16 Usp. Isto, str. 648.17 Usp. fra Robert Jolić, Leksikon hercegovačkih franjevaca, str. 324.18 Usp. fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, III., Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str.

171.; SP SV 129., folija 91.19 Usp. Isto, str, 203.20 Usp. Isto, str. 223.21 Usp. Isto, str. 246.

»3/III. (1934. m. o.) otišli u Ljuti Dolac da pomognu fra Roki Sabljiću, župniku, ispovijedati: fra Rajko Radišić pješice, a autom i s lađom preko polja fra Martin Sopta, fra Augustin Zubac, fra Arhanđeo Nuić, fra Svetozar Pe-tric.«15

»2/IV. (1934. m. o.) u Grljevićima govorio mladu misu Cvjetan Radišić. S Brijega išli na misu: fra Rajko Radišić, fra Bono Jelavić, fra Toma Zubac, fra Martin Sopta, fra Svetozar Petric, fra Dobroslav Šimović, fra Vi-lim Primorac.«16

Fra Rajko je odslužio vojsku u Zaječaru »… od kolo-voza 1934. do veljače 1935.«17

Drugi boravak na Širokom Brijegu (1939. – 1945.)

Fra Rajko nakon položenog pro-fesorskog ispita stiže u Provinciju i stavlja se na raspolaganje svojim po-glavarima. Tako će 17. travnja 1939. službenim dopisom 295/39. provinci-jal odaslati dekret fra Rajku (Stanku)

Radišiću: »Ovim se obaviješćujete, da Vas danas imenuje Starješinstvo nastavnikom na našoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1939/40.«18

O tome pronalazimo traga i u gimnazijskom Ljetopisu za školsku 1938./39 god.: »17 IV (1939. m. o.) glavno godišnje zasjedanje Provincijalnoga starješinstva herce-govačkih franjevaca u Mostaru. Prof. dr. fra Bono Jelavić imenovan župnikom u Međugorju. Za nove nastavnike gimnazije designirani su OO. Fra Radoslav Glavaš, fra Rajko Radišić i fra Bruno Adamčik.«19

Fra Rajka je odmah zapala vrlo časna i zahtjevna duž-nost meštra klerika, tj. gimnazijalaca VII. i VIII. razreda. Oni su već završili novicijat (nakon VI. razreda gimnazi-je), položili prve jednostavne zavjete, te uz učenje na gi-mnaziji trebaju napredovati i u franjevačkoj duhovnosti i pobožnosti.

Iz tabličnog rasporeda profesorskog zbora također se vidi da je fra Rajko Radišić prefekt bogoslova VII. i VIII. razreda gimnazije, suplent je zoologije i botanike, mine-ralogije i geologije. Prvu je godinu na zavodu, što potvr-đuje državno odobrenje br. 15. 423-11-1940. od 28. II. 1940. U ovoj školskoj 1939./40. god. predaje prirodopis I. a i I. b četiri (4) sata, VII. dva (2) sata, kemiju IV. dva (2) sata, VI. dva (2) sata, zemljopis II. a i II. b četiri (4) sata. Ukupno tjedno ima 14 sati.20

U Ljetopisu za tu školsku 1939./40. god. čitamo: »3 XI (1939. m. o.) odlukom Ispostave Banske vlasti Bano-vine Hrvatske, Odjela za prosvjetu IV Br. 33772/39 od 3 XI 1939 u Splitu odobren je rad u ovoj školi g. g. R. Radišiću i R. Glavašu, suplentima.«21

U rasporedu gimnazijskog osoblja svake su se godine događale promjene. Tako je te godine 1. srpnja fra Radoslav Vukšić imeno-van novim ravnateljem umjesto fra Dominika Mandića koji je izabran za generalnog definitora franjevačkoga reda. Prefektom klerika određen je fra Rajko Radišić.

Sljedeće školske 1940./41. god. Arhiv Provincije čuva dokument na-slovljen: »Podjela predmeta, nacrt za škol. god. 1940/41.« Tu za fra Rajka stoji: »19. O. R. Radišić: prir

Bio je i voditelj duhovnih vježbi. Kraljeva Sutjeska, hercegovački novaci: oblačenje 14. srpnja i prvi zavjeti 15. srpnja 1954. Sjede slijeva: fra Petar Krasić, prof. fra Rufin Šilić, vod. duh. vježbi fra Rajko Radišić, 2. meštar fra Leonardo Oreč, fra Borislav Oreč. Stoje: fra Viktor Nuić, fra Stjepan Barbarić, fra Kornelije Kordić, fra Bono Krndelj, fra Bonifacije Barbarić, fra Žarko Ilić, fra Jozo Pejić, fra Nenad Vlašić, fra Nevinko Kraljević, fra Augustin Mandžo, fra Zvonko Slišković

Na Brijegu se isticao kao odgojitelj đaka i kao profesor.

Osim o đacima u konviktu, brinuo se i o đacima koji su

stanovali u privatnim kućama.

Podsjetnik

48

Sp2017. 1

22 Usp. Isto, str. 256.23 Usp. Isto, str, 269.24 Usp. Isto, str. 289.25 Usp. Isto, str. 290. – 291.26 Usp. Isto, str. 330.27 Usp. Isto, str. 357.28 Usp. Isto, str. 364.

IIab6+V2+zemlj Ia2 =10 +zemlj (prekriženo olov-kom) + Ib2+III2= 14.«22

Fra Rajko u ovoj godini predaje pod a) zoologiju i botaniku, a pod b) mineralogiju i geologiju. Drugu je godinu na zavodu. Čuvar je kemijske zbirke i nadstojnik klerika VII. i VIII. razreda, kao i razrednik II. a razredu. Predaje tjedno 12 sati i to: prirodopis II. a i II. b šest (6) sati, VII. dva (2) sata, kemiju IV. dva (2) sata i VII. dva (2) sata.23

Prema popisu profesorskoga zbora za školsku 1941./42. god. fra Rajko Radišić, suplent je pod a) zo-ologije i botanike, a pod b) mineralogije i geologije, ra-zrednik je IV. a razredu i čuvar kemijske zbirke. Tjedno ima 18 sati i to: prirodopis I., V. i VI. razredu po dva (2) sata, kemije IV. a i IV. b četiri (4) sata, VII. dva (2) sata, vjeronauk I. dva (2) sata, IV. a i IV. b četiri (4) sata.24

Provincijal fra Krešimir Pandžić 9. listopada 1941. službenim dopisom 895/41. fra Vilimu Primorcu, profe-soru na Širokom Brijegu, povjerava službu prvog meštra klerika na Širokom Brijegu, a dosadašnjeg fra Rajka Ra-dišića određuje drugim meštrom kako bi se mogao bolje pripremati za polaganje profesorskoga ispita: »Nadam se, da ćete se i ubuduće obojica lijepo slagati, pomagati i dopunjati natječući se u vršenju jednako plemenite, za-služne i odgovorne dužnosti. Sv. Otac Franjo neka Vam pokazuje putove i blagosiva korake.«25

Po popisu nastavnika u školskoj god. 1942./43. fra Rajko Radišić je suplent s položenim profesorskim ispi-tom za predmete zoologiju, botaniku, mineralogiju i ge-ologiju. Čuvar je kemijske zbirke. Tjedno ima 12 sati i to: prirodopis I., V. i VII. razredu po dva (2) sata, kemiju IV. a i IV. b četiri (4) sata i VII. dva (2) sata. Na gimnaziji je četvrtu godinu.26

I te su se jeseni dogodile promjene osoblja. Dana 9. listopada 1943. provincijal šalje obavijest ravnateljstvu gimnazije (sl. br. 726/43.). U dopisu upućenu ravnatelj-stvu i samostanskoj upravi pod brojem 5 stoji: »Budući da je p. o. fra Rajko Radišić usljed bolesti dosta oslabio trebat će da netko drugi preuzme njegovu dužnost dru-goga prefekta naših klerika. Za tu dužnost odredjujemo p. o. fra Leonarda Rupčića. Znamo, da je on zaposlen. Ali je malo klerika, pa će prema tome imati veoma malo posla.«27

Provincijalat se 19. kolovoza 1943. službenim brojem 545/43. obraća o. fra Rajku Radišiću, profesoru na Širo-kom Brijegu izvijestivši ga da je: »Preuzv. g. Ordinarij odobrio i dao sve potrebne ovlasti da možete voditi Kon-gregaciju djaka naše Gimnazije, onih koji stanuju izvan obadva konvikta, tj. po privatnim kućama.«28

Fratri su, naime, duhovno skrbili za sve đake koji su pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Ti su đaci bili podijeljeni u tri skupine: sjeme-ništarci (internisti – unutarnji) koji se pripravljaju za re-dovnike i svećenike; vanjski đaci, smješteni u konviktu – eksternisti, koji su tu učili gimnaziju da bi ostvarili uvjete za visoku školu i imali su svoga glavnoga i pomoćnoga meštra – odgojitelja, i treća skupina đaka, također ek-sternista – vanjskih, koji su dolazili od svojih kuća, i onih koji nisu mogli dobiti stan u konviktu te su stanovali po privatnim kućama. Oni su čak imali i svoga »bana«, đaka kojeg bi između sebe odabrali da bi bio veza između njih i njihova meštra – duhovnika. Ti su đaci u prizemlju gimnazijske zgrade imali jednu prostoriju, kao čitaonicu, gdje bi mogli prije nastave ponavljati školsko gradivo, ili se skloniti od nevremena.

Tablični prikaz posljednjeg rasporeda profesora za školsku godinu 1943./44.29

Red. broj

Prezime i ime ZvanjeStruka:glavna

sporedna

Godina nastavničke

službe

Što predaje, kojem razredu i koliko

sati tjedno

Ukupno sati

tjednoRazrednik

Druge šk. dužnosti

Državno odobrenje

za rad u školi

1 Dr. Vukšić fra Radoslav

upravitelj matematika i fizika

20 Mat. VII3 Fiz. VIII2, Fil. Prop.VIII2

12 Čuvar fizikalne zbirke

Sn. br. 33.843/32 od 29. X. 1932.

2 Dr. Pandžić fra Krešimir

profesor njem. i latgrčki

22 Njem. II3, V3, VI3, VII3, VIII3

15 Sn. br. 33.843/32 od 29. X. 1932.

Podsjetnik

49

Sp2017. 1

29 Usp. fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, str. 373. – 375.

Red. broj

Prezime i ime ZvanjeStruka:glavna

sporedna

Godina nastavničke

službe

Što predaje, kojem razredu i koliko

sati tjedno

Ukupno sati

tjednoRazrednik

Druge šk. dužnosti

Državno odobrenje

za rad u školi

3 Dr. Knezović fra Oton

“ hrvat. i povijestzemljopis

24 Hrv. I5, povij. III3, Iva3

11 Knjižničar profesorske knjižnice

Sn. br. 33.843/32 od 29. X. 1932.

4 Dr. Nuić fra Arkanđeo

“ latin i grč.francuski

18 Lat. VII3 grč. IVb3, VI4, VII3, VIII4

17 Sn. br. 39.701/33 od 23. 1. 1933.

5 Dr. Paponja fra Fabijan

“ narodna i obća povijestzemljopis

18 Pov. IVb3, VIII3 , Zemlj. VIII2

8 Nadstojnik konvikta

Sn. br. 33.843/32 od 29. X. 1932.

6 Dr. Burić fra Didak

“ hrvatskifrancuski

15 Hrv. II4, III4, V4, VI4

16 Sn. br. 13.521/38 od 5. V. 1938.

7 Dr. Dragićević fra Marko

“ latin. i grč.pov. st. vieka

9 Lat I5, VIII4, grč. III3, V4

16 VIII Sn br. 27.416/37 od 30. IX 1937.

8 Ćosić fra Miroslav

“ umjetnost s poviešćucrtanje

9 Pis. I1; Crt. I2, II2; umj. VIII1, pov. II2, V3

11 Čuvar crtačke zbirke

Sn. br. 48.074/35 od 16. XII. 1935.

9 Primorac fra Vilim

Učitelj vještina

gimnastika 9 gim. I2, II2, III1, IVab2

20 III Nadstojnik sjemeništaraca VII. i VIII. r.

Sn. br. 29.957/35 od 26. VIII. 1935.

10 Radišić fra Rajko

Suplent s položenim

prof. ispitom

zoolog. i botan.mineralogija i geologija

5 Prirod. I2, V2, VII2, kemija IVab4, VII2

12 Čuvar kem. zbirke

II. Br. 15.423-1940. od 28. II. 1940.

11 Mikulić fra Vojislav

suplent mineralogija, geolog. i zool.botanika

7 Prir. II2, VI2; njem. III3; fiz. III3; hig. IVab4, VI1, VIII1

16 IVa Čuvar prirodoslovne zbirke i muzeja

Sn. br. 14.503/38 od 13. 5. 1938

12 Rupčić fra Leonardo

“ francuskilatinski

6 Lat. II4, IVab6, V5 15 V Sn. br. 11.727/39 od 20. V. 1939.

13 Adamčik fra Bruno

“ kompozicija i glazb. znanostklavir i pjev.

3 g2 mj

Pjev. I2, II1 mat. I3, II3

9 II. Br. 25.729/41. od 4. IV. 1941.

14 Ćorić fra Didak

“ hrvatskinjemački

3 Hrv. IVab8, VII4, VIII4

16 IVb Knjižničar učeničke knjižnice

Br. 46.966-1941. od 26. IX. 1941.

15 Kožul fra Tadija

“ lat. i grč.hrvatski

2 g.4 mj.

Lat. III3, VI4; grč. Iva3

10 Donastojnik konvikta

Br. 84.277/42. od 23. II. 1942.

16 Pandžić fra Borislav

“ bogoslovija 4 Zemljopis I2, II2 4 Nadstojnik sjemeništaraca I. – VI. r.

II. Br. 69.025-1940. od 21. IX. 1940.

17 Dr. Šimović fra Dobroslav

“ a) bogoslovija 5 Vjer. IVab4, V2, VI2, VII2, VIII2

12 VI Br. 83.646/43. od 26. X. 1943.

18 Zlopaša fra Roland

suplent matematika i fizika

1 Mat. III3, IVab6, V3, VI3; fizika VII3

18 Br. 83.692/43. od 26. X. 1943.

19 Pehar fra Nenad

“ narodna i obća povijestzemljopis

1 Povij. VI3, VII2,; zemlj. III2, IVab4, V2, VI2, VII1

16 VII Čuvar povijesno zemljopisne zbirke

Br. 73.530/43. od 23. IX. 1943.

Podsjetnik

50

Sp2017. 1

Red. broj

Prezime i ime ZvanjeStruka:glavna

sporedna

Godina nastavničke

službe

Što predaje, kojem razredu i koliko

sati tjedno

Ukupno sati

tjednoRazrednik

Druge šk. dužnosti

Državno odobrenje

za rad u školi

20 Škrobo fra Čedo

“ bogoslovija 2 Vjer. I2, II2, III2 6 I Br. 88.952/42. os 10. IX. 1942.

21 Leko fra Mile Pomoćni nastavnik

bogoslovija 4 g.4 mj.

Njem. IVab6 6 Br. 18.840/42. od 13. III. 1942.

30 Usp. Isto, str, 374.31 Usp. Isto, str. 407. – 408.32 Usp. SP SV 149., folija 7. – 8. 33 Usp. SP SV 149., folija 16.34 Usp. SP SV 149., folija 37.35 Curia provincialis O.F.M. in Hercegovina – Mostar, nr. 38/45. Dispositio personalis, Mostar, 10. travnja 1945., fra Ven-

ceslaus Kosir m. p. delegatus Provincialis, fra Bonicije Rupčić, secr. Provinciae. (SP SV 149., folija 47.- 48.)36 Usp. SP SV 149., folija 93. – 94.

Fra Rajko Radišić, suplent s položenim profesorskim ispitom za zoologiju, botaniku, mineralogiju i geologiju, nalazi se na zadnjem popisu profesora širokobriješke gi-mnazije pod brojem 10. Pet je godina u gimnaziji. Čuvar je kemijske zbirke. Tjedno predaje 12 sati i to: prirodopis I., V. i VII. razredu po dva (2) sata, kemiju IV. a i IV.b četiri (4) sata i VII. dva (2) sata.30

Široki se Brijeg, ni kriv ni dužan našao usred žestoke bojišnice. Nastava je često prekidana, ali su profesori, na čelu sa svojim ravnateljem fra Radoslavom Vukšićem i provincijalom fra Leom Petrovićem, činili sve napore i uspjeli školsku godinu privesti kraju.

Dolazi školska god. 1944./45. U kolovozu je sazvan prijamni ispit. Provincijal je u stalnom kontaktu s rav-nateljem gimnazije i profesorskim zborom. Pokušava se na drugim mjestima organizirati nastava, barem za VII. i VIII. razred (Crnač), no sve je bezuspješno. Fratri užur-bano grade ratno sklonište. Nastave skoro da nema.

Ova školska god. na širokobriješkoj gimnaziji nikada nije završila – ostala je otvorenom ranom na tijelu Her-cegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Svje-stan strašnog ratnog meteža, provincijal fra Leo Petrović morao je odlučiti treba li objaviti rok za održavanje prija-mnog ispita za upis u novu školsku godinu ili ne. Stoga je 30. srpnja 1944. održana sjednica profesorskog zbora kojoj je nazočio i sam provincijal. Zajednički je odlučeno da se ne poklekne, da se za 25. kolovoza 1944. najavi pri-jamni ispit i da se otpočne s nastavom: »Sjednicu otvara ravnatelj o. dr. R. Vukšić s molitvom. Prisutni su: M. p. provincijal o. dr. L. Petrović, ravnatelj o. dr. R. Vukšić, o. T. Kožul, o. M. Ćosić, o. D. Burić, o. B. Pandžić, o. D. Ćorić, o. V. Mikulić, o. dr. F. Paponja, o. V. Primorac, o. B. Adamčik, o. dr. O. Knezović, o. R. Zlopaša, m. p. o. dr. K. Pandžić, o. dr. D. Šimović, o. N. Pehar i o. L. Rupčić. Odsutni su: o. dr. M. Dragićević /govori sv. misu

na Uzarićima/, o. dr. A. Nuić /otišao u Crnač/ i o. R. Ra-dišić /otišao u Grljeviće/ … Dnevni red: 1/ novicijat, 2/ početak škole, 3/ primanje u sjemenište, 4/ ispražnjenje prostorija za školu sa strane njemačke vojske, 5/ pokrov gimnazijske zgrade, 6/ školarina šk. god 1944/45. i 7/ prehrana sjemeništaraca.«31

Fratri su unatoč ratnim strahotama ozbiljno računali s nastavkom nastave na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. No jugokomunisti su očito imali po-sve druge namjere. Školska god. 1944./45., kako rekoh, nikad nije završena, a gotovo svi profesori s ove sjednice od 30. srpnja 1944. ubijeni su zajedno s provincijalom fra Leom Petrovićem.

Fra Rajko Radišić nakon pokolja na Širokom Brijegu

Dana 11. siječnja 1945. Provincijalat od Biskupijskog ordinarijata traži jurisdikciju za fra Rajka Radišića za Lju-ti Dolac i dobiva je dan poslije, 12. siječnja 1945.32 Pro-vincijalat potom 13. siječnja šalje obavijest samostanima u Mostaru i Širokom Brijegu o izvanrednom premještaju osoblja. U tim je izvanrednim promjenama fra Nevinko Mandić premješten u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Ko-njic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg.33

Dana 12. travnja 1945. fra Rajko od Provincijalata dobiva dekret o premještanju iz Ljutog Doca u Konjic.34 U »Dispositio personalis« od 10. travnja 1945. fra Rajko je župnik, upravitelj i ispovjednik III. reda sv. Franje u Konjicu.35 Potom je određen za župnika u župi Goranci. Provincijalat je od Biskupskog ordinarijata zatražio ju-risdikciju za fra Rajka Radišića za župnika u Gorancima 21. kolovoza 1945. i dobio je isti dan.36 Fra Rajko dobiva dekret za župnika u Gorancima 21. kolovoza 1945.37 Fra

Podsjetnik

51

Sp2017. 1

Emil Stipić, goranački župnik 1942. – 1945., ubijen je na Križnom putu. Fra Rajko je u rasporedu osoblja od 1946. goranački župnik i na župi ostaje do 1949.38

Fra Rajka nema na rasporedu osoblja 1949. jer je već osuđen i u tamnici. U rasporedu osoblja od 1950. fra Rajko je na popisu zatočenih fratara. Nalazi se u jugo-komunističkom kazamatu u Zenici.39 Dvadeset i tri su hercegovačka franjevca u tom travnju 1950. u jugoko-munističkoj tamnici u Zenici. Fra Rajko pripada onom velikom zeničkom samostanu hercegovačkih franjevaca. On je i prema rasporedu osoblja iz 1951. na popisu za-točenih fratara u Zenici.40 Ove ih je godine u Zenici de-vetnaest.

»Prema istraživanju, na zatvorske je kazne osuđeno 78 fratara Hercegovačke franjevačke provincije i jedan sjemeništarac. Ukupno su osuđeni na 275 godina i 255 dana, a u komunističkim su kazamatima robijali 206 godina i 225 dana. Poigravali su se njihovim životima i na način da bi ih na prijekom sudu osuđivali na smrtnu

kaznu strijeljanjem i po propisu ih izvodili na stratište, a onda bi ih tobože pomilovali. Tako su fra Božu Bubala dva puta osuđivali na smrtnu kaznu i izvodili na strije-ljanje, fra Janka Bubala tri puta, a fra Miju Čuića osudili na smrtnu kaznu strijeljanjem, pa ga “pomilovali” na 20 godina zatvora. Sasvim je normalno da je to na ove ljude ostavilo velikih zdravstvenih posljedica koje su ih pratile do njihove smrti.«41 Fra Rajko je dijelio sudbinu svoje braće te je dva puta osuđivan. Išlo je to ovako: »Zenica 1949. – 1951. Pa ponovno 1952. – 1953. Fra Rajko Ra-dišić, osuđen na 3 god. Izdržao 2 god. i 6 mj. u Mostaru i Zenici (1949. – 1951.). Ponovno osuđen i izdržao 10 mj. u Zenici (1952.)«42 Između tamničkih kazni odgojitelj je i profesor na Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu u Splitu.

Provincijalat 29. kolovoza 1951. daje dekret fra Rajku Radišiću za magistra sjemeništaraca u Splitu i profesora na biskupijskom sjemeništu.43 Prema rasporedu osoblja iz 1952. fra Rajko je s fra Zlatko Ćorićem, ravnateljem sjemeništa, u Splitu, meštar mladih koji se odgajaju za franjevački red.44 Sljedeće im se godine, 1953., pridružio u sjemeništu u Splitu i fra Leonardo kao »magister secun-darius« – drugi meštar (odgojitelj).45 U rasporedu osoblja od 1954. fra Rajko je uz dužnost meštra sjemeništaraca i profesor na Biskupskoj gimnaziji u Splitu.46 I sljede-će godine, 1954., prema rasporedu osoblja fra Rajko je meštar sjemeništaraca, a fra Zlatko Ćorić »rector collegii seraph.«47

Potom se vraća u Provinciju i župnik je u Rasnu 1956. – 1963., u kojem je kršten i krizman, s mandatom da za-vrši započetu gradnju crkve u toj župi. Raspored osoblja iz 1956. spominje fra Rajka župnikom u Rasnu.48 »Go-

37 Usp. SP SV 149., folija 95.38 Usp. Dispositio personalis, Datum in Nostro Conventus SS. Apostolorum Petri et Pauli in Mostar die 25. Aprilis 1946.,

str. 4. (GORANCI: RP. Raymundus Radišić, Par.)39 Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1950., Mostar, Gradska štamparija, 1950.,

str. [4], PATRES DETENTI: RR. PP. Michael Čuić, Nicolaus Ivanković, Juvenalis Barbarić, Marianus Zubac, Laurentius Babić, Pacificus Ćosić, Hieronymus Mihaljević, Raymundus Radišić, Ratimir Kordić, Pacificus Magzan, Ladislaus Vlašić, Stanislaus Vasilj, Vincentius Dragićević, Ivo Bagarić, Innocentius Penavić, Didacus Burić, Didacus Ćorić, Bonitius Rup-čić, Felix Granić, Bosiljko Vukojević, Sanctes Petric, Jacobus Lovrić et Andreas Šoljić.

40 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1951., Mostar, Gradska Štamparija, 1951., str. [4], PATRES DETENTI …

41 fra Ante Marić, »Martirologij, Stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću«, fra Robert Jolić (priredio), Šematizam hercegovačke franjevačke provincije, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str. 424.

42 Usp. Isto, str. 426 (red. br. 50.) 43 Usp. SP SV 155., folija 203.44 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercergovinae pro anno Domini 1952., Mostar, Gradska štamparija,

1952., str. [4], SPLIT: RP Aurelius Ćorić, director seminariii, RP Raymundus Radišić, magistaer juv. Ord.45 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1953., Mostar, Štamparija »Rade Bitan-

ga«, 1953., str. [45]46 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1954., Mostar, Štamparija »Rade Bitan-

ga«, 1954., str. 4., »RP Raymundus Radišić, magister juv. Ord. et prof. gymn.«.47 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1955., Mostar, Štamparija »Rade Bitan-

ga«, 1955., str. 4.

Poljud: prvi maturanti s profesorima 1968. Fra Rajko je treći slijeva u donjem redu.

Podsjetnik

52

Sp2017. 1

48 Usp. Dispositio personalis in Provincia O.F.M. Hercegovinae pro anno Domini 1956., Mostar, Štamparija »Rade Bitan-ga«, 1956., str. 4.: »Rasno: RP: Raymundus Radišić, paroch. et duct. ex. spirit.«

49 Ivan Dugandžić – fra Josip Sopta, Rasno – Dužice, Župa Rasno, Rasno – Dužice, 1999., str. 339.50 Usp. SP SV 174., folija 354.51 Usp. Dispositio personalis Congregationis provincialis Provinciae Assumptionis B.M.V. in Hercegovina, 1964., Mostar,

Grafički zavod »Rade Bitanga«, 1964., str. 6.: »R.P. Raymundus Radišić, professor Seminarii dioecesani in Split, cape-llanus in Campis, conf. et praed.«

52 fra Josip Jozo Sopta, Franjevačka gimnazija na Poljudu (1963. – 1974.), Franjevački provincijalat Sv. Jeronima, Dubrov-nik, 2015., str. 69.

53 Usp. Isto, str. 81.54 Usp. Isto, str. 121.55 Usp. Isto, str. 126.56 Usp. Isto, str. 128.57 Usp. Isto, str. 128.58 Usp. Isto, str. 123.

dine 1958. za župnikovanja fra Rajka Radišića izradili su arhitekti fra Pio Nuić i ing. arh. Jozo Dražić projekt do-vršenja crkve.«49 Lijepa crkva podignuta rašljanskim ka-menom trajno je sjećanje na fra Rajka. Nakon Rasna fra Rajko je određen za duhovnog pomoćnika u franjevački samostan u Duvno 1963.50 i tu ostaje godinu dana.

Fra Rajko je 1964. opet određen u Split na Poljud u samostan u Franjevačku gimnaziju. Prema rasporedu osoblja iz 1964. fra Rajko je još uvijek u samostanu sv. Ćirila i Metoda u Duvnu, ali s dužnostima profesora na dijecezanskom sjemeništu u Splitu i kapelanom Polja.51 Tu će na Franjevačkoj gimnaziji ostati do njezina kraja 1974. Školske god. 1964./65. predaje svoje predmete. »Školi su pridodana tri nova nastavnika: fra Vjekoslav Bonifačić, koji je ujedno i gvardijan samostana, i rektor kolegija. Fra Rajko Radišić i mladomisnik fra Rafael Ro-mić. (…) Od profesora su tri predavali i na Nadbiskup-skoj gimnaziji: Rajko Radišić, Gabrijel Štokalo i Justin Velnić.«52

U školskoj god. 1966./67. nalazimo cjelokupno na-stavničko vijeće na Franjevačkoj gimnaziji, te predmete koje fra Rajko predaje u Franjevačkoj i Nadbiskupskoj gimnaziji. »NASTAVNIČKO VIJEĆE (…) 6. RADI-ŠIĆ, o. Rajko, profesor, Njemački jezik II i III r. Biologija I, II i III r. 12 sati tjedno. (…) Na Srednjoj školi za spre-manje svećenika /biskupskoj/ u Splitu (…) 1. RADIŠIĆ, O. Rajko, profesor, Njemački jezik III r. Biologija I, II i III r. 9 sati tjedno.«53

Franjevačka gimnazija na Poljudu prestala je s radom na kraju školske god. 1973./74. Ona je uvijek u svojim razredima imala sjemeništarce Hercegovačke franjevačke provincije. Osim fra Rajka na toj su gimnaziji predava-li i ovi hercegovački franjevci: o. fra Marijan Zubac (do 1966. g. zemljopis i povijest);54 o. fra Jakov Bubalo (vje-ronauk, povijest, zemljopis, hrvatski i latinski od 1967. do kraja škole);55 o. fra Mladen Herceg (vicemagister, vjeronauk, zemljopis i filozofiju od 1970. do kraja ško-le)56 i o. fra Serafin Hrkać (od 16. prosinca 1971. do 14. lipnja 1973. latinski, grčki, povijest, filozofiju).57

O. fra Rajko Radišić »(…) predavao je Prirodopis, Njemački jezik i Zemljopis od 12. 7. 1964. do kraja ško-le. (šk. god. 1973./74., m. o.) Nastavio je predavati na Nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu do 1984.«58 Tu pre-daje iste predmete: njemački jezik, prirodopis, zemljopis. Kad su se nabrojile godine, i kad su životne sile malak-sale, fra Rajko se vratio kući, u svoju Provinciju, u svoj samostan sv. Ante na Humac, među svoju braću.

Fra Rajko Radišić umire na Humcu 24. siječnja 1986. u 77. godini života, 60. godini redovništva i 54. godini svećeništva. Pokopan je u franjevačku grobnicu na Hum-cu.

U klaustru samostana na Poljudu

Povijesne okolnosti

Sp2017. 1

53

Voljela je Boga i svoj narod, a oni koji su je utamničili rekli su da je »tvrd orah«

VRIJEME KOJE SE NE SMIJE ZABORAVITIUSPOMENE S. LEONARDE (ANICE) RUPČIĆ

(1927. – 2014.)► Piše: s. Natalija Palac

S. Leonarda, članica Družbe Škol-skih sestara franjevki Krista Kralja, hercegovačke Provincije sv. Obitelji, zapi-sala je 1973. u Frohnleitenu (Austrija) svoje uspomene na posljednje godine Dru-goga svjetskoga rata i poraća. Na to ju je potaknuo fra Lucijan Kordić koji je u to vrijeme živio u Baselu, u Švicarskoj, a koji se sa s. Leonardom susreo u Frohnlei-tenu, gdje su dušobrižnički djelovali i još uvijek djeluju hercegovački franjevci.

Veći dio uspomena s. Leonarde odnosi se na vrijeme dok je živjela u roditeljskom domu na Hardomilju, a o samostanu je samo razmišljala i čekala neku moguć-nost da u njega pođe. Mnoge osobe koje poimence spominje i osobno je poznavala, dok je mnogim okolnostima i događajima osobno svjedočila.

Jezik kojim je pisala s. Leonarda ostavljam bez ispravaka, a podnaslovi su moji.

Prvi susreti s partizanima1

Na 1. XI. 1944. u 3 sata poslije podne, idući sa Humca u Hardomi-lje, susrela sam dva čovjeka – Aliju Bećirovića iz Baščine i Ikana Matića gostioničara s Mosta (Alija je bio par-tizanski kurir). Alija me pita: »Ima li vojske u Ljubuškom, Njemaca ili ustaša«? Rekla sam: »Ima puno«, iako sam vidjela samo jednoga koji je polako idući pjevuckao tugaljivu pjesmu: »Mlad ustaša u boj kreće i

1 Uspomene, str. 1. – 5.

Povijesne okolnosti

54

Sp2017. 1 2 Isto, str. 10. – 11.

3 Isto, str. 5. – 8.; 11.

pozdravlja oca, majku, sestri-cu...« Htjela sam ga malo poplašiti (Aliju) ne bi li koji čas odgodili napad na Ljubuški, da se koji više spasi od onih koji im se nisu radovali, jer sam slutila zašto pita.

Na 2. XI. 1944. došli su u moje selo. Drugi dan iza toga u Ljubuški. Bili su ti prvi komunistički partiza-ni takova mizerija, polovica ženske u muškim odijelima raznih unifor-mi, sa oružjem raznih država: nje-mačkim, engleskim, američkim itd. Komora većinom na magarcima na-tovarena. Više sliči ciganima nego ikakvoj vojsci.

Dva čovjeka iz sela, jedan od straha, drugi možda i iz ljubavi, išli su od kuće do kuće i skupljali suđe i hranu – tako da su im dali ručak. I tako je to nastavilo svaki dan, kao i po okolnim selima. (...) Ova vojska se je sastojala od ološa ljudskog druš-tva, koje su komunistički vođe zaveli s obećanjima da će za njihove vlade biti svakome jednako dobro itd. A stariji i pametniji ljudi su uzdišući govorili: »Teško vojsci koju selo hra-ni i državi koju žensko brani«. Iza isprošenog ručka, u mome selu su održali laskavi govor: »Kad mi sruši-mo NDH i zavladamo, bit će blago-stanje, ne će biti poreza, svak će imat zaposlenja«, itd.

Osam dana iza toga posljednji put susrela sam svezana među tro-jicom partizana svoga susjeda. Bio je to mladić Stojan Grbavac koji je služio u hrvatskoj vojsci. Pošto se je našao na dopustu u roditeljskoj kući, a partizani oko kuće, on je na svoju kapu stavio broš sa slikom Srca Isuso-va na prednji dio kape, a U, svoj voj-nički znak, premjestio je na stražnji kraj kape. Rekao je svojim roditelji-ma: »Mirna mi je savjest. Nikome

nisam zla nanio, živio sam za Boga i domovinu, nije me strah za nju ni umrijeti«.

Odveli su ga trojica u Ljubuš-ki. Jedan od njih bio je musliman, »Ćorin« sin koji

je kao i njegovih još šest braće pro-sio po selima, vodajući za ruku sli-jepog oca. Tako su se odhranili svih sedam braće. Do nekoliko dana iza toga poznala je majka † ustaše Stoja-na Grbavca odijelo i čizme na ovome nezahvalnom, do malo prijašnjem prosjaku.

Stojana su strijeljali u Ljubuškom samo što nije htio zamijeniti U i sliku Srca Isusova s petokrakom.

Pljačka kao sastavni dio »oslobođenja«2

A samostan na Humcu (fra-njevački, op. s. N. P.) potpuno je opljačkan, što nije spaljeno. Tri dana su s kamionima privozili pokućstvo, posuđe i sve što je bilo pokretno u samostanu. Od fratarskog suđa i sto-lova su u Ljubuškom napravili tako zvanu »prolaznu menzu« (hotel). Iz samostana su digli sve. Ostala su samo tri kreveta, tri pribora za jelo, 3 tanjura, t.j. za tri osobe koje su tu našli taj čas.

Kad je kasnije došlo iz logora gdje su ih bili »drugovi« zatvorili ne-koliko svećenika, morali su posudi-ti potrebno suđe od Mirka Tomića, susjeda i † Jakiše Kovača. A tako su orobili i sve bolje stojeće civile. Tko je pokazao da mu nije drago, bio je ubijen kao reakcija protiv »oslobodi-lačkog pokreta«.

Zatvaranja, mučenja, ubojstva3

Tih dana nastalo je masovno za-tvaranje. Sve bogatije i religioznije

ljude, koji su išta predstavljali u gra-dovima i selima. Svršili su u zatvo-ru. Rodbina im je nosila hranu po nekoliko dana, a onda bi im stražar obično rekao: »Ne treba im više«. To je obično bivalo ponedjeljkom. Kao da su imali određene datume kad će obavljati taj svoj krvavi posao. Očevidci kažu, u Ljubuškom između njive Mirka Tomića i kuće doktora Majića, gdje se danas dijeli stara i nova cesta koja ide za Split, da je s mjesta gdje su nedužni ljudi strije-ljani potekla krv iz rova prema cesti, kroz brazdu između njive i njive.

Tu na toj gomili leševa nalazi se fra Paško Martinac i fra Julijan Ko-žul, Ikan Bubalo iz Hardomilja, gos-pođa ž. † Ivana Solde iz Ljubuškog i mnogo drugih. Ove osobe je prepo-znao Jozo (Jozina) Grbavac koji je po naređenju partizanske uprave morao odkopavati svježe grobove i rovo-ve i tražiti nestalu kćerku velikog partizanskog borca Ivana Primorca (»Škopigude«), Ružicu, iz sela Bijače.

Doznalo se je i to da su ih prije smrti strašno mučili. Ante Jelić sa Humca, koji je sigurno bio preodre-đen od njihova suda za drugi svijet, a kojeg su oslobodili grupa ustaša, koja je na čas bila oslobodila Ljubuš-ki u početku veljače 1945 pripovije-da: »Svezali su mi ruke i noge pri sto-palima skupa i tako sve nas redom. Čujem, žena mi za vratima govori sa stražarom. Donijela mi hranu, po-zdravlja me i moli da mi preda. On obeća, onda donese i stavi jedan me-tar dalje od mene, tako svezana, da mogu samo u nju gledati. Tako sam bio 3 dana i valjda bi i dok bi umro ili dok bi me strijeljali. Ali jednog dana očuh puškaranje, vrata se otvore uz veliki štropot i poznati ustaša zavi-ka: Što ti, Ante, ovdje svezan radiš? Tako se ja oslobodih.«

(...)Bilo je kuća iz kojih je u isto vrije-

me ubijeno po šest osoba (Mirko Bu-balo, Pero Bubalo, Ikan Bubalo, Ilija

Čim su stigli u Ljubuški, jugokomunisti su stali progoniti mjesno pučanstvo. Nije im bilo teško uhititi, mučiti, ubiti, kao

ni pljačkati okolo.

Povijesne okolnosti

Sp2017. 1

55

4 Isto, str. 21. – 24.5 Bila je tu smještena još jedna ustanova: Sreski zadružni savez. 6 Dostupna dokumentacija o (i)seljenju sestara je preciznija. Sreski narodni odbor, Ljubuški, Opći odsjek, obavijestio

je sestre dopisom od 23. travnja 1948. »da sav posjed – živi i neživi inventar, zemljište i školsku zgradu – trebaju dati Odboru«. Žalba na ovu odluku nije uvažena. Točno je da su se iselile iz svoje kuće u »Dom sv. Ante« 1948. (15. rujna), ali nakon kraćeg vremena odavde su opet iseljene, sada u zgradu »Seljačka sloga« gdje su ostale do ožujka 1949. kada je Sreski narodni odbor odlučio da moraju seliti i odatle – i to odmah. Poslije toga su kao zajednica napustile Ljubuški ostavivši svijetli trag svog polustoljetnog prosvjetnog djelovanja. Neke su ostale koju godinu još radeći u franjevač-kom samostanu na Humcu, kako bilježi i s. Leonarda.

O iseljenju iz njihova samostana i napuštanju Ljubuškog vidi: Vračić, Berislava – Kovačić, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu, 1845. – 1995., II., Družbine filijale, Zagreb 1998., str. 562.

Bubalo, Stana Bubalo). To su Bubali iz Hardomilja kod Ljubuškog. A bilo je toga i gorega jada širom Hrvatske gdje su cijele obitelji do temelja uni-štene. Npr. iz Crvenog Grma jedan dan su četiri brata ubijena. Bili su to obični mirni seoski ljudi koji nisu uopće znali što je politika, ali se je znalo i to da sigurno ne bi svoje vjere u Boga izdali za sve blago koje bi im se moglo ponuditi.

Sestre milosrdnice na udaru komunističke mladeži4

U Ljubuškom su još od 1898. djelo-vale sestre milosrd-nice. Imale su pučku školu te stručnu ško-lu za djevojke, jed-na i druga s pravom javnosti. Opismenile su i za život pripre-mile više naraštaja djece i mladih. S. Leonarda kod njih je pohađala školu pa ne iznenađuje da je odnosu novih vlasti prema ovim se-strama posvetila nekoliko stranica svojih sjećanja u kojima ne nedostaje emotivnog naboja. Evo što piše o njima.

U Ljubuškom su u kući č. s. Mi-losrdnica osnovali đački dom i gi-mnaziju5. Sestre su stisli u jednom dijelu zgrade u par soba. Sestara je bilo 10. Već 1946. htjeli su sestre istjerati skroz, ali su htjeli pred naro-dom odglumiti da su one same otišle.

Smislili su se, da su te sestre okrutno mučili ne bi li zbilja same otišle iz tog samostana. Dok su se-

stre molile u kapeli, nekoliko đaka, sinova partizanskih boraca, nagovo-renih od direktora škole Perkovića koji je bio Dalmatinac i nekog Čede Srbina (»vaspitača«), odgojitelja i drugih nastavnika, bacali bi kamenje u kapelicu. Tako su svi prozori bili polupani, a bivalo je i glava razbije-nih iako ne baš smrtonosno.

Provokacije su bile svakodnevne, oso-bito verbalne, ali često i tvarne: tjelesni napad. Jedan od takvih napada opisuje s. Leonarda u svojim Uspomenama.

Jednoga dana kad je svršio sv. misu † fra Viktor Nuić i izašao iz kapelice, vidio je u hodniku »špa-lir« od stotinjak đaka. Prošao je iz-među njih, ali je u sebi pomislio: šta ovi ovdje čekaju? Kad je on odma-kao, oni su na-valili u kapelicu.

Sestre su tukli, posebno predstojnicu Tomislavu. Nju su srušili na pod, po njoj gazili i svu odjeću na njoj istr-gali. Dok su jedni to radili, drugi su postaje križnog puta skidali sa zida i njima udarali od pod i tako sve polu-pali. Jedan se je usudio i to, Pero Pri-morac s Bijače, sin poznatog borca Ivana (»Škopigude«), da se je popeo na oltar i istrgao Misal na oltaru i ta-kođer njime udario o pod uz povik: »Isus Krist je bio najveći lopov!«

I tko zna što bi tu još bilo, da nije na ulici čuo viku prolaznik Ante Primorac (Jezićev) također iz sela

Bijače, koji je tad bio službenik u Ljubuškom. On je doletio u tu gu-žvu, rastjerao đake i spasio sestre da su ostale žive iako namlaćene. Među đacima je bilo i dvadesetogodišnjaka to jest đaka boraca iz partizana, koji prije nisu imali prilike za školovanje. Npr. Pero Primorac, Neđo Bulić iz Klobuka i nekoji muslimani, pa pra-voslavni iz istočne Hercegovine.

Najteže su stradale predstojnica s. Tomislava, s. Fides i s. Aurelija Farac.

Tad je Ante otišao u Ljubuški i prijavio vlastima šta se radi od tih se-stara u njihovoj vlastitoj kući. Ali je zato on izgubio službu i još kažnjen s tim da je poslan na prisilni rad u Skoplje.

(...)Tu su u takvim patnjama živjele

do 1948. Onda su im došli popisati stvari u kući i nakon toga je naredio predsjednik općine Mile Međugorac, s Pržina rodom, sa svojim savjetni-cima, da moraju napustiti tu kuću posve.6 Stvari su morale sve ostavi-ti, samo vlastito rublje mogle su sa sobom ponijeti. Preselile su bile na Humac u crkvenu zgradu »Dom sv. Ante« (...) Godinu dana su provele u Domu sv. Ante dok 1949. im dođe milicioner i rekao im je: Ako koja misli ostati u Ljubuškom, neka se na Udbu dođe prijaviti u civilu, inače tu vas ne smije biti. To je bilo na 19. VII. 1949. na sv. Vinka, njihova ute-meljitelja

Dvije su se ucivilile i otišle raditi kod franjevaca, s. Terezija Herceg i s. Bonaventura Ljubić. Druge su otišle u Zagreb i u Split. Četiri godine ka-snije, 1952., otišle su i one sa Hum-ca.

Iako su s. milosrdnice učinile mnogo dobra ljubuškom kraju, jugokomunisti su ih se nastojali

riješiti. Kad nije išlo milom, onda jest silom. Na kraju su ih učinili beskućnicima oduzevši

im samostan.

2017. 1Sp

56

Razgovor

Imala je zamisao i nije se bojala sprovesti ju u djelo

SVE SAM ULOŽILA U KATOLIČKU TELEVIZIJUGledatelji su postali oduševljeni, konačno mogu birati

► Razgovarao: Marin Jurković

Ksenija Abramović katolička je poduzetnica. Snalazeći se dobro u digitalnom svijetu, iskoristila ga je za rad na humanitarnom i vjerskom polju. U posljednje vrijeme svoje snage usmjerila je prema oživotvo-renju namisli o katoličkoj televiziji, što je naišlo na odobravanje i vjerni-ka i službene Crkve.

Idejna ste začetnica i realizato-rica projekta Laudato TV-a (LTV-a), prve katoličke televizije u Hr-vata. Koliko je vremena prošlo od rađanja same namisli do ostvare-nja, odnosno kako se to zapravo odvijalo?

- Sveukupno gledano, vrijeme od začetka namisli o pokretanju televizi-je u mojoj nutrini do ostvarenja obu-hvaća razdoblje od desetak godina. To je iznimno velik i zahtjevan pro-jekt i s obzirom na vanjske okolnosti prirodno je da je zahtijevao duže raz-

doblje sazrijevanja. U meni je tinja-la namisao za osnivanjem katoličke televizije, a na putu do nje najprije sam prije 5 godina uložila sredstva u pokretanje multimedijalnog portala Laudato. Tada se počela okupljati skupina suradnika laika i svećenika koja je sada narasla na 25 stalno za-poslenih djelatnika, novinara i tehni-čara, pedesetak suradnika i petero na stručnom usavršavanju. Od početka sam imala želju da program te tele-vizije bude u službi proslave Boga i prikaza stvarnosti Katoličke Crkve. Od svih vrsta medija utjecaj televizi-je osobito je moćan i dalekosežan te je važno da i Crkva kao značajan dio našeg društva ima sredstvo putem kojeg će se slikom, tonom i riječju predstaviti često samozatajan a dra-gocjen rad naših svećenika, redov-ništva, katoličkih udruga, pokreta, vjernika laika, Caritasa, odgojno-obrazovnih, kulturnih i znanstvenih

katoličkih ustanova. Naša je želja plemenitim duhovnim sadržajima pred zaslonima u zajedništvu oku-pljati cijele obitelji, da roditelji ne strahuju što će djeca gledati i da se djeca ne skrivaju od roditelja. Veliko priznanje našem radu vidim u činje-nici da je jedna obitelj kupila televi-ziju kao uređaj samo zbog LTV-a, da nas mogu gledati. Nije li nevjerojat-no da obitelj koja u svome domu nije htjela niti je djeci dala gledati ikakav televizijski sadržaj kupuje televizijski prijamnik nakon što se LTV javlja u medijskom prostoru.

Posljednje informacije govo-re da je LTV tek prije određenog vremena počeo emitirati i putem zemaljskog signala. Zbog čega ne i prije?

- Glavni je razlog financijske na-ravi. Emitiranje putem zemaljske digitalne platforme traži mjesečno izdvajanje koncesijske naknade Oda-šiljačima i vezama putem kojih se signal distribuira. Odlukom Vijeća za elektroničke medije 21. studeno-ga 2016. LTV dobiva koncesiju za emitiranje putem zemaljskog signala u regiji D44-46. To znači za Zagre-bačku županiju i dio Karlovačke. U Hrvatskoj postoji devet digitalnih regija i naša je želja da nas se gleda u svakom domu. Zagrebačka regija je najveća, riječ je o više od milijun gledatelja, i zato nam je važno biti u središtu domovine gdje se zemalj-skom koncesijom dohvaća i najveći broj gledateljstva. A u Zagrebu smo i smješteni. Kako nam budu finan-

2017. 1

2017. . 1S

p

Razgovor

Sp

57

cijske mogućnosti dopuštale, aplici-rat ćemo zahtjevom za zemaljskom koncesijom i u drugim regijama. Od zahtjeva koji smo uputili Vijeću za elektroničke medije do objave odlu-ke o koncesiji za najboljeg ponuđača prošlo je godinu dana i jedan dan. Vijeće otvara natječaj na zahtjev. Za-tim kreće akcija ispitivanja javnog mnijenja o potrebi televizije u tom području, potom raspisivanje natje-čaja.

Kakva je gledanost i do kuda zapravo dopirete svojim signa-lom?

- Uz spome-nuto zagrebačko područje, LTV se u Hrvatskoj može pratiti na pet kabelskih/IPTV platformi, pa smo prisutni svugdje gdje kori-snici imaju usluge tih operatora. To su MaxTV, OptiTV i H1 Telekom (osnovni paket), prošireni paket Bnet-a i VIPnet-a te IskonTV (regi-onalni paket ). Prema istraživanjima agencije Tvbeat, koja prati gledanost, jako smo zadovoljni činjenicom da se u evo godinu dana našeg emitiranja LTV nalazi na 53. mjestu po gleda-nosti, od 138 kablovskih televizija u Hrvatskoj koje djeluju puno duže razdoblje. Zemaljska koncesija do-prinijet će još većoj gledanosti LTV-a u nadolazećem razdoblju. LTV se emitira i u BiH na HOME TV, kanal 12, HT ERONET, Telemach, kanal 86, D3 digitalna ponuda, Start pa-ket. Mislimo i na hrvatsko iseljeniš-tvo pa se LTV u Sjevernoj Americi, Europi, Australiji i Novom Zelandu gleda putem CroatianTV America. LTV ima 24 emisije u vlastitoj pro-dukciji. Jedna od naših najgledanijih emisija je »Božanstvena komedija« u kojoj mladi na kreativan, humoristi-čan način te prigodnim skečevima u kršćanskom svjetlu prikazuju stvar-

nost. Često je emisija začinjena i iro-nijom zbog paradoksa promijenjenih vrijednosti s kojima smo suočeni u svakodnevici.

Jednom prigodom rekli ste da Vaš motiv nije novac, nego navje-štaj Božje riječi. Međutim, kako opstajete na tržištu?

- Jedino moguć, realan i istinit odgovor je opstanak po Božjoj pro-vidnosti. Možda nekomu to zvuči nevjerojatno i nemoguće, ali od po-četka govorim da je projekt katolič-ke televizije nadasve i najprije pro-jekt koji može biti i trajati samo po

molitvi, koja rađa konkretnim čini-ma naše održivo-sti. Zahvaljujem hrvatskom redov-ništvu koje nas od početka prati veli-kom molitvom za koju osjećam da duboko nosi naše djelovanje i rađa

vidljivim plodovima. Mole i mnogi drugi svećenici, đakoni, bogoslovi, pojedinci i skupine, i mi sami, djelat-nici. Isto tako, moram reći, i to je bila realna startna pozicija. Osobno sam već niz godina privatna poduzetnica. Imam tvrtku koja se bavi izradom aplikativnog softvera za bankarske sustave. Sva svoja materijalna sred-stva i primanja uložila sam u pokre-tanje televizije. Apsolutno sve mate-rijalno što sam imala i imam ide u projekt LTV-a. Isto tako, mnogi su

nas pomogli materijalno donacijama različitih iznosa: biskupi, redovniš-tvo, svećenstvo, tvrtke i pojedinci. Jedna od većih donacija bila je ini-cijalna donacija Američke biskup-ske konferencije (USCCB). Postoji i Klub prijatelja LTV-a gdje se tako-đer svatko dobre volje može odlučiti donirati nam mjesečni iznos prema svojim mogućnostima. Sve ostalo što se i kako odvija velik je mozaik »malih velikih« djela i doprinosa koji se događaju na čudesan način, pro-vidonosno, darivanjem ljudi dobre volje ili plaćanjem cijene ispod tržiš-ne, što nam također omogućuju ljudi dobre volje. Najnovije, dobili smo na dar reportažni kombi od tvrtke TRCZ automobili iz Zagreba. Hvala svima koji daju dio sebe, što nama i te kako puno znači. Nema malenog doprinosa, svaki je velik, dobrodošao i značajan.

Laudato TV i Vi osobno pro-ducenti ste cijelog niza dokumen-tarnih i edukativnih filmova. Što Vas nadahnjuje i čime se vodite kod odabira tema?

- Nadahnjuje me želja da služi-mo našem hrvatskom narodu i do-movini, da promičemo vrijednosti istinitog, lijepoga i dobroga, što je i geslo našega rada. Filmovi koje smo producirali tematski su iz vjerskog, kulturnog i povijesnog područja. U filmovima o stradanju hrvatskog naroda u vrijeme jugokomunizma dokumentirano i uz iskaze svjedoka prikazujemo kako se manipuliralo

LTV odašilje program preko različitih kablovskih operatera

u državi Hrvatskoj i BiH te putem zemaljskog odašiljača na području Zagreba. Njezina svrha

nije zabaviti i zgrnuti novac, već djelovati odgojno na naše

obitelji.

Oni stvaraju program LTV-a

2017. 1Sp

58

Razgovor

našom historiografijom i koliko još rana treba zacijeliti glede žrtve lju-di stradalih na Bleiburgu, Križnome putu i smaknućima u poslijeratnim godinama. To nisu mainstream druš-tveno popularizirane teme. Mi smo barem donekle došli do srdaca obi-telji ubijenih i stradalih te pokazali da njihova žrtva nije zaboravljena. Želimo da državne institucije u tom smislu počnu raditi što im je dužnost i obveza, pravni posao sankcioniranja nalogodavaca i izvršitelja najtežih ratnih zločina. Žrtva mnogih nezna-nih ljudi prošlih desetljeća u zalogu je naše slobode danas. Upravo smo dogovorili tri nova projekta, ali o tom potom.

Među mnogim filmovima u produkciji LTV-a je i film »In odi-um fidei – Iz mržnje prema vjeri« posvećen pobijenim hercegovač-kim franjevcima. Otkud uopće sklonost prema ovoj temi?

- Želja nam je istražiti i široj jav-nosti prikazati sadržaje koji su tije-kom prošlih desetljeća bili potiskiva-ni i zataškavani. Najstrašniji zločini u cijelosti su ignorirani ili se o njima lagalo. Ne zna se što je od toga dvo-jega gore. Crkva u Hrvata po više od pet stotina ubijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca najviše je stradalnič-ka Crkva u Europi u komunizmu. Naša savjest i odgovornost poticala nas je biti glasom tih nedužnih žrta-va i patnje naroda, prokazati okrutna

ubojstva bez suđenja, osuditi bacanje tijela i živih ljudi u jame, apelirati kako je moguće da krivci nikada nisu odgovarali za monstruozna zlodjela nad vojnicima i nevinim civilima. Za tolikim posmrtnim ostatcima žrtava još uvijek se traga. Svjedoci smo ne-mara vlasti za tragediju koja se do-godila hrvatskom narodu posljednjih desetljeća. Zajedničko tim žrtvama je njihova vjernost Bogu, Crkvi i do-movini. Nije bila riječ o ratnim dje-lovanjima, nego o odmazdama i osvetama egzeku-cijama, koje nisu mimoišle ni hr-vatsko svećenstvo koje je uvijek bilo dijelom svoga na-roda.

Do kakvih ste zaključaka došli radeći film »In odium fidei – Iz mržnje pre-ma vjeri«?

- Tema tog 60-minutnog filma u produkciji Laudata je ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca, žrtava komunističko-partizanskih zločina, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Od njih 66 zna se za gro-bove 34. Od toga su 24 pokopana u širokobriješkoj samostanskoj crkvi, za kostima ostalih još se traga. Film pokazuje kontekst toga vremena i pripovijeda o načinu masakra duhov-

no, intelektualno, ljudski vrsnoga naraštaja franjevaca koji taj hercego-vački kraj svojom vjerom, poukom i ljubavlju ispunjaju od 14. st. Kad su komunističko-partizanske snage za-uzele područja koja su bila pod vlasti NDH, slijedila je krvava odmazda nad duhovnim pastirima i hrvatskim narodom. Za pokolj je bila zaduže-na posebna postrojba koja je izrav-no odgovarala Titu kao vrhovnom

k o m a n d a n t u NOV-a. Ulazili su u sela s hrvat-skim katoličkim pukom imajući popise ljudi koji im se nisu željeli priključiti i koje je trebalo likvi-dirati. Popise su sastavili članovi partijskih ćelija tih mjesta. Kako bi zataškali zloči-ne, egzekutori su

tijela žrtava bacali u jame i škrape diljem BiH. Svjedoci su u strahu od odmazde šutjeli. Svršetkom Drugoga svjetskoga rata ubijanje je preraslo u progone preživjelih. U montiranim sudskim procesima, brojno svećen-stvo i redovništvo početkom 50-ih godina prošloga stoljeća završavalo je u jugokomunističkim tamnicama na dugogodišnjim kaznama. Kar-dinal Alojzije Stepinac robijao je u Lepoglavi, mostarski biskup Petar Čule u Zenici. U filmu se, primjeri-ce, navodi kako je mjesecima najveći samostan franjevaca bio u Kazneno popravnom domu Zenica, kad je tri-desetak fratara istodobno izdržavalo kaznu. Muka hrvatskih svećenika i redovnika u nedavnoj prošlosti nije slučajna. To je sustavno provođeno nasilje nad nedužnim ljudima, samo zato što su bili dijelom Katoličke Cr-kve. Svjedoci iz filma najbolje znaju kako su okrutne likvidacije lažno prikazivane u službenim verzijama. Film donosi niz žalosnih podataka. Npr., don Vide Putica iz Mostar-

Jedna od stvari kojoj daju potreban prostor jest

istraživanje događaja iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, kao i za čitavo vrijeme jugokomunizma. Žele iznijeti istinu na vidjelo pa ma kakva ona bila. Slično čine i s događajima iz Domovinskoga

rata, odnosno iz naše sadašnjosti.

Klub prijatelja LTV-a

2017. 1

2017. . 1S

p

Razgovor

Sp

59

sko-duvanjske biskupije najstariji je mučenik Crkve u Hrvata. Imao je 83 godine kad su ga živog ispekli i ubili. U filmu 70-godišnji čovjek svjedoči da su mu partizani majku sasjekli u šest komada. Fra Mariofil Sivrić bio je ostavljen na Širokom Brijegu da partizanima pokaže kako se rukuje hidrocentralom, a onda su ga dva dana poslije troga ubili. Fra Melhi-or Prlić u Zagvozdu je prva žrtva iz Drugoga svjetskoga rata koja je pomoću DNK analize identificirana 2005. Tu je i svjedok koji kaže da ni danas ne zna čitati naglas, jer tada nije smio govoriti. Strah ga je bilo govoriti glasno da netko ne zna gdje je i što radi. Taj je strah zadobio jer je nazočio ubojstvu fratara. Kada gle-date film, divite se tim dušama mu-čenika. Ekshumacija širokobrijeških franjevaca, naime, počela je 1969. kada je krišom otkopano sklonište gdje su našli dvanaest leševa. Svi su bili zapaljeni i ustrijeljeni metkom u glavu. Samostan na Širokom Brije-gu sa svoja 34 ubijena fratra dao je više od polovice tih hercegovačkih žrtava. Što tek reći za mitomanske konstrukcije, objavljene i u »Borbi« 1945. da su hercegovački franjevci u mantijama s puškomitraljescima na-padali partizane, te da se njemačka i hrvatska vojska nalazila u samosta-nu? A ti su ljudi govorili: »Zašto da bježimo, mi nismo nikada nikome zla učinili?!« Zadivljujuća je njiho-va vjera u humanost kao ono što bi trebalo biti svojstveno čovjeku. Do franjevaca iz Širokog Brijega već je dopirala informacija da će se izvršiti pokolj nad njima, no oni su smatrali da ni za što nisu krivi i nisu bježali iz svog samostana. Nisu se željeli odvo-jiti od svoga naroda.

Prema Vašim spoznajama, ko-liko je gledatelja do sada pogleda-lo taj film?

- Održano je pedesetak javnih projekcija filma u Hrvatskoj, BiH i nekim misijama u Americi i Kanadi. Riječ je o desetinama tisuća ljudi koji

su ga vidjeli. Pretpremijera je bila 11. veljače 2015. u Zagrebu, uz 70. obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca. Film smo prikazali i na LTV-u. U veljači putujemo u Švicar-sku.

Stječe se dojam da dobar dio hrvatskoga društva i danas nema snage realno sagledati neke tra-gične događaje i procese iz hr-vatske prošlosti, uključujući blei-buršku tragediju i križne putove te ubojstva svećenika i redovnika. Gdje je uzročnik?

- Istina o komunizmu je civili-zacijsko i moralno pitanje bez kojeg se demokratsko društvo ne može ra-zvijati. Svjedoci smo da nas i danas guši mentalitet te totalitarističke ideologije. To je mučan i spor pro-ces s puno otpora i zaprjeka jer su podupiratelji tih zločina, njihovi rodbinski sljed-nici i nasljednici još uvijek živi. Riječ je o želji za zadržavanjem stečenih povlasti-ca i ostajanjem u državnim i druš-tvenim strukturama moći i javnoga odlučivanja. No, još gore od želje za materijalnim čuvanjem svojih pozici-ja, zastrašuje mentalna indoktrinaci-ja i ideološka zadojenost tolikih ljudi koji pod egidom antifašizma u 21. st. neodgovorno opravdavaju i neo-sviješteno žive duh komunističkog totalitarizma koji je nad vlastitim narodom učinio zločine genocidnih razmjera.

Često boravite u inozemstvu. Kako tumačite različita gledišta iseljene i dijela domovinske Hr-vatske glede procesa suočavanja s prošlošću?

- Iz Hrvatske je otišao velik dio narodnog korpusa ne samo zbog ekonomskih, nego i zbog političkih

razloga. U domovinskoj Hrvatskoj ostale su strukture i ljudi koji su bili razlogom hrvatskoga iseljavanja. To je glavno polazište za različita gledi-šta u suočavanju s prošlošću. Jedni nose Hrvatsku u srcu i s ljubavlju, a drugi od Hrvatske uzimaju i žive materijalno osigurano. Iseljenima je stalo da se razlozi, društvena pozadina tolikih odlazaka otkrije, a »domaći« u zemlji nastoje da se činjenice zataškaju. To je »sukob« svjetova. Dok jedni »cementiraju«, drugi žele demontirati povijesne laži; jedni žele zaključati, a drugi otvoriti arhive; jedni bi masovne grobnice i dalje držali zakopanima, a drugi otkopanima. U biti, nalogo-davci i egzekutori žive u Hrvatskoj, a obitelji njihovih žrtava u zemljama su svijeta i preko oceana. U domo-

vinskoj Hrvatskoj toliki su zagova-rali jugoslaven-ski unitarizam, a želja i djelovanje u prilog slobod-noj Hrvatskoj kažnjavana je ta-mnicama i progo-nima. Na žalost, još uvijek živi taj ideološki, mental-

ni polaritet hrvatskoga narodnoga tijela, pojačan sad i novim valom ekonomske emigracije. Vrijednost domoljublja omalovažava se i ocr-njuje nacionalističkim kvalifikaci-jama. To otežava potrebnu katarzu svih dijelova hrvatskoga društva, da se hrvatska državna samobitnost prestane potkopavati i podcjenji-vati zabludama, krivotvorinama, provokacijama i podvalama. Prav-da na ovoj zemlji kod mnogih nije i ne će biti zadovoljena, pa ipak ne smije se odustati od istine. Prašta-ti trebamo i moramo, ali istinu ne smijemo zaboraviti. Zato je svaki pokušaj u prilog pročišćavanju po-vijesne istine hvalevrijedan. Narod koji zaboravlja svoju prošlost nema budućnosti.

Ne zaboravljaju ni naše iseljeništvo. Smatraju ga

sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Neki u domovini ne

misle tako.

NAŠA IZDANJA- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008. (3 KM)- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010.

(20 KM)- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011. (0,3 KM)- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5 cm), 2011. (0,3 KM)- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011.

(25 KM)- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011.

(10 KM)- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki Brijeg

– Zagreb, 2012. (20 KM)- Skupina autora, Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Dru-

gog svjetskog rata i poraća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2011. – 2013. (20 KM)- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura i dr., Široki Brijeg, 2014. (20 KM)- fra Ratimir Kordić, Fratar – narodni neprijatelj, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Široki

Brijeg – Zagreb, 2014. (15 KM)- fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene 1945. – 1952., Vicepostulatura – Matica hrvatska,

Široki Brijeg – Vrgorac, 2014. (15 KM)- Lucija Zovko, Pjesma o ljubavi, Vicepostulatura – HRsvijet, Široki Brijeg – München, 2016.- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2013. – 2016. (25 KM)

PREPORUČUJEMO- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007.- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007.- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. - Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008.- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008.- Skupina autora, Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2009.- Zdravko Luburić, Miris pogorjela svjetla, Essegg, Osijek, 2009.- Nada Prkačin, In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri, Laudato, Zagreb, 2015.

DAROVATELJI

Najljepša hvala svima koji molitvom, radom i dobrovoljnim prilozima podupiru pripremu postupka mučeništva naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas, a u zaglavlju portala pobijeni.info donosimo vaša imena ili naziv tvrtke i poveznicu s internetskim

stranicama. Neka vas blagoslovi dobri svemogući Bog!

Za pothvate i potrebe Vicepostulature:- Vesna Bakula, Posušje 100, 00 KM- Bosiljka Čerkez, Ljuti Dolac 100, 00 KM- fra Rade Dragićević, Humac 100, 00 KM- Džida, Čitluk 100, 00 KM- Etiko, Čitluk 50, 00 KM- Ivan Galić, Široki Brijeg 100, 00 KM- Litoglif, Međugorje 100, 00 KM- Mila Majić, Dubrava 100, 00 KM- Pavković paneli, Široki Brijeg 300, 00 KM- Soldo metali, Široki Brijeg 300, 00 KM- Miljenko Vasilj, Međugorje 200, 00 KM- Mjesna zajednica, Vir 200, 00 KM- Slavka Vukoja, Mokro 100, 00 KM- ŽZH, Široki Brijeg 2.100, 00 KM- Marija Fliss, Zagreb 50, 00 KM

- fra Pavo Maslać, Chicago 175, 00 KM- N. N., Kanada 50, 00 KM

Za obnovu i zaštitu ratnog skloništa:- Nikola i Željka Koncul, Neum 200, 00 KM- Video Lovrić, Široki Brijeg 160, 00 KM

Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura, s nazna-kom za što): a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14, 88220

Široki Brijeg; HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid)b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški;

IB: 4227318660009; žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839, SWIFT: UNCRBA22