Godina IX., broj 1 (16), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2016., cijena 3 KM (12 kn)

Spt o p a m a

o b i j e n i h»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

JOSIP BROZ TITO NAREDIO POKOLJ FRANJEVACA

FITZROY MACLEAN DAO ZELENO SVJETLO

str. 15.

str. 59.

Tražimo svjedočenja glede njihova pogubljenja.Ako išta o tome znate, dojavite što prije Vicepostulaturi.

Također dojavite ako ste na njihov zagovor dobili neku milost ili čudo.

D

3

Sp

R i j e č u r e d n i k a

fra Miljenko Stojić

2016.1

Polako se približava još jedna obljet-nica, 71., jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega, a progoni i tamnice do-vukli su se sve do Domovinskoga rata ili pada jugokomunizma. No, u našemu društvu, s obiju strana granice, kao da vrijeme klizi unatrag. Bili smo pošli pa stali i sada ponovno plovimo jugokomu-nističkim vodama uz svesrdnu pomoć skrivenih i neskrivenih središta moći. Ali ne damo se mi, bilo je i težih vremena.

Danas se zaista vidi tko je za demo-kraciju, a tko za totalitarizam. Teška vremena čiste nas od naslaga i pokazuju onakvima kakvi u svojoj nutrini jesmo. Hvala Bogu, Crkva u Hrvata nije podle-gla sirenskim pozivima i napadajima. Re-kao bih da je još čvršća nego što je bila. Shvaća da je Stepinčev put onaj jedini put koji nas ne će odvesti od nas samih jer je duboko ukorijenjen u put Isusov. Mučeništvo se pokazuje ne kao poraz, nego kao zvijezda vodilja. Ona druga zvijezda, što su nam je veličali dugih de-setljeća, propast je i hrvatskom će narodu krenuti nabolje čim je se otrese, zajedno sa svim pripadajućim sličnim namislima.

U ovom broju donosimo dokaz tko je zapravo kriv za ubojstvo naših članova te drugih svećenika diljem naše domovine. Mlad i darovit povjesničar Vladimir Šu-manović imao je otvorene oči kada je u jugokomunističkoj literaturi tražio skri-vene odgovore na ono što nam se dogodi-lo. Mnogi su to čitali, ali nisu vidjeli. On

Dekret pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Ur-bana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpu-no podvrgavamo. Riječi »muče-nik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

I Z S A D R Ž A J AI Z S A D R Ž A J A

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, IX., 1 (16), Široki Brijeg, 2016. , siječanj – lipanj, 2016.

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Adresa:BiH: Kard. Stepinca 14, 88220 Široki BrijegHR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid

Veza:tel.: (039) 700-325faks: (039) 700-326e-pošta: mostar@pobijeni.infointernet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje: siječanj i srpanj

Stare brojeve, osim ovoga posljed-njeg, možete u pdf obliku preuzeti sa stranica portala pobijeni.info u poglavlju Izdavaštvo.

Cijena pojedinog primjerka:3 KM; 12 KN; 3,75 EUR; 4,25 CHF; 6,50 USD; 6,50 CAD

Godišnja pretplata (s poštarinom): BiH 7,5 KM; RH 33 KN; EU 7,5 EUR; CH 8,50 CHF; SAD 13 USD; Canada 13 CAD

Slanje pretplate, dobrovoljnih prilo-ga... (s naznakom za Vicepostulaturu i nakanu):a) poštanskom uputnicomb) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslov-

nica Ljubuški:žiro-račun (BiH): 3381602276649744devizni račun (inozemstvo):IBAN: BA393381604876650839SWIFT: UNCRBA22

ISSN: 1840-3808

jest i stoga je, zajedno s drugima njemu sličnima, nada za našu bolju budućnost. Ona se, naime, gradi na istini, a ne na zabludama iz prošlosti.

Dijelovi naše društvene zajednice i dalje su svjesni svoga poslanja. Grad Ši-roki Brijeg, čiji su korijeni u dolasku her-cegovačkih franjevaca u taj kraj, odužio se njihovim pobijenim članovima i čita-vom jednom ulicom. Naziv joj je Ulica pobijenih franjevaca. S pravom. Prolazi preko jednog franjevačkog žrtvoslovnog mjesta, mlinice i hidrocentrale te joj je to najprimjereniji naziv. Jugokomuni-zam je, prije nego što je pao, mislio da će pravljenjem ceste (a lagano je mogla proći samo s druge strane rijeke) zatrti to mjesto. Ali time ga je očito samo još više naglasio.

Želeći sačuvati uspomenu na pobi-jene franjevce, već smo u prošlom broju najavili da smo prišli zaštiti ratnog sklo-ništa koje je postalo simbol jugokomuni-stičkog ubojstva hercegovačkih franjeva-ca. Sada su se radovi razbuktali i ujedinili ponovo franjevce i puk na istome za-datku. Istaknimo da je taj puk darivao kamen od svojih starih kuća za potrebe zaštite umjesto da je nešto na njemu za-radio prodajom tako dobrodošlom u ova krizna vremena.

Pobjeda nije u njihovim, nego u našim rukama. Povjerujmo toj istini te neka nam je svima

mir i dobro!

ragi čitatelji!

Iz ljetopisa 4Istraživanja 15Stratišta 26Pobijeni 30Glas o znakovima 35Djela pobijenih 36Odjek u umjetnosti 38

Nagradni natječaj 39Utamničenici 41Podsjetnik 45Povijesne okolnosti 52Povjerenstva 54Razgovor 56Iz Vicepostulature 59

Sp

Iz ljetopisa

4

Sp2016. 1

Bl. Alojzije StepinAc Tko ne želi njegovu kanonizaciju?

Monza, 9. srpnja 2015. (Guido Villa / lanuovabq.it) – Nade hrvat-skih katolika da će uskoro biti ka-noniziran blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, mučenik Titova komunizma, značaj-no su oslabile. Prošloga 28. svibnja, kada je hrvatska predsjednica Kolin-da Grabar-Kitarović bila na susretu s papom Franjom u Vatikanu te ga, u suglasju s hrvatskim biskupima, pozivala u Hrvatsku kako bi se, iz-među ostalog, održala Stepinčeva kanonizacija, poseban Papin izasla-nik kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje je-dinstva kršćana, susreo se u Beogra-du s predsjednikom Srbije, ultrana-cionalistom Tomislavom Nikolićem, upravo zato da bi razgovarali o Ste-pincu, kako javlja vladina agencija za tisak Tanjug.

Nikolić nije rabio dvosmislene termine i potvrdio je da bi Stepin-čeva kanonizacija narušila sve ono dobro što je dosad učinjeno kako bi se poboljšali odnosi između Hrvatske i Srbije te je, nakon što je istaknuo da osjeća »iskreno poštovanje za sve vjeroispovijesti nazočne u Srbiji«, do-dao: »Molim Vas, dakle, da nakon što prebrojite zrna pšenice u jednoj

ruci, stavite ih u drugu ruku i pre-brojite ih ponovo.« Poruka je jasna: Crkva ne smije kanonizirati Stepinca bez pristanka Srba, što se, očito je, ne će nikada dogoditi. U suprotnom bi se napetosti između Srba i Hrvata te posljedično između Pravoslavne i Katoličke Crkve ponovo mogle za-oštriti.

Stav Srba, koji je uostalom već i te kako poznat, dobro je shva-ćen u Vatikanu te je papa Franjo hrvatskoj predsjednici, u suglasju s onim što mu je ona prenijela, otkrio da je, iako nema dvojbi o kardinalu Stepincu, »u međuvremenu ustanov-ljeno mješovito povjerenstvo zajedno s Pravoslavnom Crkvom u namjeri da se još procijene neki drugi aspek-ti«. Posljednja potvrda toga kočenja dolazi iz susreta u Beogradu. U služ-benom priopćenju stoji da je kardinal Koch predložio sastavljanje skupine stručnjaka Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve koja će istražiti sve povijesne okolnosti i pokušati dijalogom uspostaviti suradnju i ra-zumijevanje«. Hrvatska je predsjed-nica prigovorila da je takva inicijati-va trebala biti pokrenuta puno prije jer je iz ovoga očito da je sastavljanje spomenuta povjerenstva znak Svete

Stolice da je prihvatila želju Srba. Di-jalog s pravoslavnima je previše va-žan i kanonizacija blaženoga Alojzija Stepinca se, barem u ovom trenutku, ne bi trebala dogoditi.

Ova odluka, zapravo prihvaće-na u slaboj nadi da će s vremenom loše raspoloženje Srba omekšati, stvara opasan presedan za buduće slučajeve beatifikacije i kanonizaci-je koji se odnose na zadnje stoljeće povijesti hrvatskoga naroda, koje karakterizira, već od utemeljenja 1918. prve zajedničke države (po-slije nazvane Jugoslavija) jaki sukob između Hrvata i Srba, poglavito tije-kom pedesetogodišnje komunističke diktature.

To vrijedi, primjerice, za pro-ces beatifikacije Božje službenice Marice Stanković, laikinje koju je »Narodni sud« 1948. osudio zbog toga što je vodila, kako stoji u op-tužnici, »ustašku terorističku orga-nizaciju«, kako je nazivan Katolički pokret za vrijeme komunističkog režima. Ista bi sudbina mogla biti pridržana za slučaj koji se odnosi na franjevačke mučenike sa Širokog Bri-jega, iz BiH, koje su tijekom Drugo-ga svjetskog rata ubili Titovi partiza-ni jer su krivo optuženi za suradnju s ustaškim režimom i njemačkim oku-patorom. U takvu ozračju ne bi bolju sudbinu dočekao ni slučaj beatifika-cije, koja je nedavno pokrenuta, kar-dinala Franje Kuharića, zagrebačko-ga nadbiskupa 1970. – 1997., komu Srbi prigovaraju potporu vojnoj akciji Oluja 1995. te slučaj prvoga vrhbosanskog nadbiskupa (Sarajevo) Josipa Stadlera, koji je umro 1918. i koji je u obrani katoličke vjere ušao u sukob sa Srpskom pravoslavnom Cr-kvom. I blažene Drinske mučenice, sestre različite nacionalnosti koje su srbočetnici ubili 1944. u blizini Sara-jeva, teško da bi od takva povjeren-stva, u kojem Srbi imaju pravo veta,

5

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

5

Sp2016. 1

dobile dopuštenje za kanonizaciju sve dok je katolik sinonim za ustašu.

Kako je dokazano u obilnoj povijesnoj dokumentaciji o nje-mu, lik blaženoga Stepinca apsolut-no je jasan. Iako je osamostaljenje Hrvatske 1941. pozitivno prihvatio, on je zadržao sposobnost prosuđiva-nja ustaškoga režima upozoravajući da Božji blagoslov može sići na ze-mlju i na hrvatski narod samo ako se bude poštivao Božji zakon prema Deset Božjih zapovijedi. U različitim propovijedima hrabro je osudio po-kolje Srba, Židova i Roma koje je na-pravila ustaška vojska uspoređujući rasnu politiku hrvatske vlade s onom koju je vodila nacistička Njemačka te je poglavniku Anti Paveliću napisao mnogo prosvjednih pisama zbog na-silja prema manjinama. U jednom od tih pisama Jasenovac, gdje su umrli desetci tisuća Srba, Židova i Roma, ali i protivnici režima i katolički sve-ćenici, definirao je kao »mrlju na hr-vatskom narodu«.

U radu blaženoga Stepinca nije nedostajala stvarna pomoć progonjenima bez obzira na to ko-

jemu narodu pripadali. Prema doku-mentima britanske inteligencije on je već 1941. predvodio jedno izaslan-stvo koje se susrelo s Pavelićem te prosvjedovao protiv deportacije Srba i Židova. Često je intervenirao kod državnih vlasti i preporučivao zahtje-ve židovske zajednice, tražio osloba-đanje zatočenih osoba, čak i osoba koje su bile optužene za suradnju s partizanima. U jednom izvješću koje je židovski dužnosnik Weltmann po-slao apostolskom nunciju u Turskoj mons. Angelu Roncalliju, budućem papi Ivanu XXIII., stoji: »Znamo da je mons. Stepinac učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi pomo-gao i umanjio nesretnu sudbinu Ži-dova u Hrvatskoj… Molimo Vas da izrazite mons. Stepincu našu duboku zahvalnost za pomoć i molimo ga da nastavi taj pohvalni rad da spasi našu braću, sestre i sinove…«

Na kraju Drugoga svjetskog rata, u tijeku neviđena nasilja nad Katoličkom Crkvom, Stepinca su uhitile komunističke vlasti prvi put 17. svibnja 1945. te je zadržan u ta-mnici do 3. lipnja. Dan nakon oslo-

bođenja pozvao ga je Tito te mu ponudio vođenje tzv. »Narodne Ka-toličke Crkve«, odvojene od Rima, s obećanjem počasne pozicije u novoj državi Jugoslaviji s komunističkim vodstvom. Stepinac je to odbio te na taj način potpisao svoju presudu. Bio je ponovo uhićen, podvrgnut lažnom procesu sa staljinističkim pečatom i osuđen na šesnaest godina stroge ta-mnice. Nakon pet godina tamnice u Lepoglavi, podvrgnut stalnu maltre-tiranju, ponižavanjima i višestrukim pokušajima trovanja, dodijeljena mu je internacija u rodnoj župi Krašić, blizu Zagreba, gdje je bio utamničen do 1960. kada je umro od posljedica trovanja.

Blaženi Alojzije nikada nije pokleknuo pred bezbožnicima bilo koje boje ili ideologije i una-toč zamamnostima svijeta i iskušenju progona ostao je vjeran Kristu i Cr-kvi te smo njemu dužni činjenicu da je danas hrvatski narod, poglavito, još uvijek katolički i odolijeva laska-njima novih ideologija koje dovode u opasnost život i obitelj.

Bile: oBilježen euRoPSki Dan SjeĆanja na žRTve ToTaliTaRniH RežiMa

Bile, 24. kolovoza 2015. (R. I. / bljesak.info) – U organizaciji Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH 23. kolovoza na Bilima je obi-lježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima: nacionalsocija-lizma, fašizma i komunizma.

Uz više od 3.000 članova puka Božjega događaju su nazočili pred-stavnici Crkve u Hrvata, visoki dužnosnici HNS-a BiH, izaslanstvo HDZ-a RH, izaslanstvo CDU-a iz Njemačke, izaslanstvo HDZ-a iz Ka-nade, predstavnici društvenog, po-litičkog i gospodarskog života BiH te predsjedatelj Predsjedništva BiH, predsjednik HNS-a BiH i predsjed-

Iz ljetopisa

6

Sp2016. 1

nik HDZ-a BiH dr. Dragan Čović.Događaj se odvijao na lokalitetu

Groblja mira koje je u izgradnji. Do sada je izgrađena crkva od 130 m2, asfaltiran je put u dužini od 2,8 km te osposobljeno parkiralište. Od bit-nih sadržaja ostaje još ograditi gro-blje, izgraditi kosturnicu gdje će biti položeni oni za koje se ne zna tko su i početi postavljati križeve s imenima i nadnevkom rođenja i smrti onih koji su pali za našu slobodu, a ne zna se gdje. Ideja je nastala na temelju rada Vicepostulature postupka mučeniš-tva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te naišla na potporu mnogih koji su se uključili u rad kako bi se ona ostvarila.

Sve je započelo podnevnom sv. misom koju je predvodio don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, uz sumisništvo šestorice svećenika. U svojoj je propovijedi, između ostaloga, naglasio važnost današnjega dana. »Ove godine dok je svijet obilježavao 70 godina od završetka Drugoga Svjetskog rata, a mi 20. obljetnicu od završetka Do-movinskog rata, u povijesnim satovi-ma, u osvrtima i komentarima, u po-dizanju spomen-obilježja i polaganju vijenaca sjećali smo se svih kalvarija kroz koje je hrvatski narod prolazio«, kazao je don Željko Majić.

Nakon sv. mise svirana je hrvat-ska himna i započeo je komemorativ-ni dio ovoga događaja.

Nazočnima se najprije obratio Ile Vrljić, pročelnik Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat. Naglasio je: »Sve je počelo prije dvije godine zanesenjaštvom nekolicine okuplje-nih oko ideje izgradnje jedinstvenog memorijalnog centra za sve žrtve Drugoga svjetskog rata, poraća i Do-movinskoga rata. Tu je ideju snažno podupro predsjednik HNS-a BiH i HDZ-a BiH, dr. Dragan Čović, tako da smo na današnji dan prije dvije godine na ovome mjestu položili ka-men temeljac. Nakon toga krenulo se u idejno projektiranje gdje smo

došli do okvirnih površina i počeli prikupljati dokumentaciju za dodje-lu zemljišta i uvjete gradnje, koju smo uspjeli kompletirati do konca šestog mjeseca ove godine da bismo početkom sedmog mjeseca krenuli u izgradnju. Tada smo imali zamisao da ćemo biti jako zadovoljni ako us-pijemo urediti prilazni put i izgraditi temelje ove kapelice, a danas na ovo-me mjestu vidite što smo sve napra-vili.« Na kraju je zahvalio svima oni-ma koji su na bilo koji način pomogli pri izgradnji ovoga memorijalnoga centra.

Drugi govornik bio je fra Miljen-ko Stojić, dopredsjednik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski marti-rologij. On je poručio: »Kroz ovih godinu dana prostor na kojem se nalazimo tako se promijenio, iako je izgledalo da će od svega obećanoga malo toga što biti. Međutim, upor-nost je urodila vidljivim plodom i hvala svima koji su u tome sudjelo-vali. Vjera je zaista čuvala i sačuva-la naš narod. Svjedoči to i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martiro-logij, na čelu s biskupom dr. Milom Bogovićem. Uporno, kao mi ovdje, brine se za istinu o našoj prošlosti. Trenutno popisuje pobijene Hrvate katolike u Drugom svjetskom ratu, poraću i u jugokomunističko vrije-me. Trebala je to uraditi hrvatska država, ali nije jer su na vlasti ili pri njoj opet pristaše propale jugokomu-nističke namisli. Kad Komisija završi svoj posao, između pobijenih izdvojit će one koje će moći predložiti Cr-kvi kao kandidate za mučeništvo. Mučeništvo je, naime, najveći znak pripadnosti svojoj vjeri. Slijedi pri-mjer raspetoga Isusa na križu i svje-doči da je istinu, slobodu, pravdu... jednostavno nemoguće uništiti. Na žalost, država s obiju strana granice ne dijeli ovakva razmišljanja. Njoj nije do istine o jugokomunističkom razdoblju. Zbog toga nam ne poma-že u svim ovim naporima. No, po-jedinci na svim razinama vlasti ipak se usuđuju pružiti svoju ruku. Hvala

im na tome. Očekujemo i jaču ruku intelektualaca i medijskih djelatnika. Vrijeme je da se jugokomunističke magle konačno dignu nad našom domovinom. Hvala onima koji su to prepoznali i hvala unaprijed onima koji služe samo Bogu i svomu hrvat-skomu narodu te će nam se pridružiti u godini pred nama.«

U ime HDZ-a države Hrvatske nazočne je pozdravio Damir Jelić, njegov dopredsjednik. Kao osob-ni izaslanik Tomislava Karamarka uputio je pozdrave zajedništva u ime HDZ-a RH i njegova predsjednika. »Mnoga se pitanja vezana uz žrtve postavljaju pred sve nas. Jedno od gorućih pitanja je razdvajaju li gra-nice ili spajaju nacionalne korpuse. Tisuću smo godina sanjali “hrvatski san” o hrvatskoj državi i državotvor-nosti. Toliko smo je krvavo platili da je nemoguće da na toj žrtvi ne živi-mo. Poruka i vama ovdje je poruka zajedništva iz Hrvatske. Moramo biti jedno i zajedno i samo nas jedno može ujediniti, a to je i ovo zajedniš-tvo danas koje ovdje svjedočimo«, kazao je Damir Jelić.

Kao pokrovitelj ovoga događa-ja nazočnima se prigodnim riječima obratio dr. Dragan Čović, predsjed-nik HNS-a BiH, predsjednik HDZ-a BiH i predsjedatelj Predsjedništva BiH. Dr. Čović je najprije zahvalio nazočnima koji su u velikom broju došli odati počast žrtvama na Bilima, posebno obiteljima žrtava totalitar-nih režima. »Presretan sam što ovaj sat povijesti mi popunjavamo svojim malim doprinosom, mijenjajući ovaj mali krajolik, šaljući jasnu poruku hodočašću ovim žrtvama, poglavito hodočašća čovjeku, dobru čovjeka i hodočašća životu. Groblje mira šalje vrlo jasnu poruku svima nama, i zbog toga se veselim jer smo prepoznali tu potrebu obilježavajući Europski dan totalitarnih režima 23. kolovo-za ovakvim jednim činom ovdje na Bilima. Ono što trebamo otrgnuti od zaborava jest svaka žrtva, svakog proteklog rata, i u tome se ne smije-

7

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

7

Sp2016. 1

mo zagubiti u prošlosti nego gledati u budućnost.« Predsjednik Čović se posebno osvrnuo i na generale koji su u Haagu, poslavši jasnu poruku da ti ljudi i njihova žrtva nikada ne smiju biti zaboravljeni.

Nakon govora uslijedilo je pola-ganje vijenaca. Vijence su položila izaslanstva HNS-a BiH predvođeno dr. Draganom Čovićem, HDZ-a RH predvođeno njezinim dopredsjedni-kom Damirom Jelićem te u ime ko-misije Savezne Republike Njemačke za nestale njemačke vojnike i u ime CDU-a Njemačke države Clarsen Ratz, osobni izaslanik dr. Dietera

Kocha, člana Europskog parlamenta i dopredsjednika Odbora za promet i turizam Europske unije.

Iz Kanade, na poziv tajnika za iseljeništvo HDZ-a BiH i jednoga od organizatora današnje komemoracije Nike Marušića, stiglo je izaslanstvo HDZ-a Toronta predvođeno pred-sjednikom Markom Radočajem te je zapalilo svijeće za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Do-movinskoga rata.

Program je vodio Ante Bender, a između pojedinih točaka čitani su ulomci iz romana Medaljon Anite

Martinac, koji govore o jugokomuni-stičkom progonu ljudi iz ovoga kraja i općenito hrvatskoga naroda. Svojim pjevanjem sv. misu i komemoraci-ju obogatili su klapa »Studenac« iz Kruševa, glazbeni sastav »Brist« te pjevači Eva Čule, Stipe Gabrić i Kar-lo Milićević. Preko svojih radiovalo-va program je prenosila Radiopostaja Herceg Bosna, kao i mnoge lokalne radiopostaje.

Nazočni su se još dugo zadržali u ugodnom razgovoru uz domjenak priređen prilozima nesebičnih dobro-činitelja kojima su organizatori od srca zahvalili.

uDBina: PRvi Dan TRoDnevnice – PRiPReMa za Dan HRvaTSkiH MuČenika

Udbina, 27. kolovoza 2015. (I. D. / laudato.hr) – U srijedu 26. kolo-voza započela je trodnevnica svetim misnim slavljem u 19.00 sati kao priprema za proslavu Dana hrvatskih mučenika koji će se obilježiti na Ud-bini 29. kolovoza u Crkvi hrvatskih mučenika. Trodnevnicu predvodi fra Miljenko Stojić, vicepostulator po-stupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Ovoga prvog dana trodnevnice fra Miljenko je istaknuo kako su nas naša mučenička stoljeća oblikovala i iznjedrila ovakvima kakvi smo danas te su nas stavila na put obrane svojih vrijednosti. »Dokazali smo to u Do-movinskom ratu. Bili su navalili na nas sa svih strana, ali smo se uspješno othrvali. Krunica o vratu naših bo-jovnika ispriječila se zlu i suzbila ga«, rekao je fra Miljenko. U propovijedi se usredotočio na preispitivanje naše vlastite svijesti, savjesti i pamćenja, naše nutrine kako bismo uistinu vi-djeli komu pripadamo i komu zaista služimo, podsjetivši kako je to či-nio upravo sv. Ivan Pavao II. te je i nas na isto pozvao početkom ovoga

tisućljeća. »Kada uspijemo očisti-ti svoju nutrinu, svoje srce, osjetit ćemo kako jednostavno više nismo isti kao prije. Nekako smo drukčiji, jači... Počet ćemo se, između osta-loga, brinuti ne samo za sebe, nego i za druge. Prepoznat ćemo kriko-ve kršćana po svijetu«, nadodao je. »Nemojmo se zbog toga bojati i ku-kati. Da, trenutno je velika kriza oko nas i naizgled imamo pravo na crne

misli. Bog nam poručuje drukčije. Čeka da mu pružimo svoju ruku da bi nas mogao povesti prema boljim vremenima. Nema toga stanja, tih sila koje se s njima ne mogu pobi-jediti«, zaključio je. U današnjem se društvu ponajviše ističe međusobno natjecanje tko će više zaraditi pa se time vrijednost čovjeka mjeri upravo zarađenim novcem ili postignutim uspjehom. Kod kršćana to nije slu-

Iz ljetopisa

8

Sp2016. 1

uDBina: vRijeDnoST naŠeg živoTa PRoizlazi iz onoga Čiji SMo i koMu PRiPaDaMo!

Udbina, 28. kolovoza 2015. (I. D. / laudato.hr) – Drugi dan trod-nevnice Dana hrvatskih mučenika na Udbini proslavljen je u četvrtak 27. kolovoza svetim misnim slav-ljem. Svečanu sv. misu u 19.00 sati predvodio je fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjevačke provincije i vicepostulator postupka mučeniš-tva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Na samu početku svoje propo-vijedi fra Miljenko Stojić prisjetio se svih hrvatskih mučenika istaknuvši sv. Moniku kao primjer kršćanskoga života. Svojim životom pokazala je kako se bez obzira na sve poteškoće s kojima se susreće strpljivo i ustrajno nosi svoj križ i nikada ne gubi vjera.

»Ne treba previše mudrosti da bismo zaključili kako ni nama život nije lak. Posebno vama iz ovih ud-binskih krajeva i onih krajeva odakle ste ovamo došli. Povijest je zaista nesmiljeno drmala našom domovi-nom. Dižemo li ruke od svega ili smo ustrajni poput Sv. Monike? Nema tih poteškoća koje ne možemo pobijediti sa svojim Bogom. Ali za sve se traži i vrijeme i put. Okrenimo se svomu Bogu i otvoreni njegovoj nazočnosti promotrimo što bismo trebali promi-jeniti u sebi i oko sebe«, rekao je fra Miljenko.

U propovijedi je fra Miljenko spomenuo kako bismo potaknuti primjerom sv. Monike trebali preis-pitati svoj život, više se na njega usre-dotočiti. Moramo ozbiljno shvatiti sami sebe i ne dopustiti da nas bilo tko okrene u nešto drugo podsjetivši pritom kako je to činila upravo sv. Monika. Istaknuo je da trebamo kao ljudi i narod biti svjesni svoga bića, ne očekivati da netko drugi učini za nas ono što možemo i sami. »Pozvani smo brinuti se za sebe i probuditi u sebi sve darove koje nam je Bog dao. A njih zacijelo nije malo. Osvrnimo se samo oko sebe i uspjet ćemo ih

prepoznati. Jedan od primjera svje-snosti zacijelo je i ova Crkva hrvat-skih mučenika i sve što ona nosi sa sobom. Biskup Bogović postao je svjestan zova mučeništva i odazvao mu se. Nakon toga bio je uporan po-put sv. Monike.«

Fra Miljenko se usredotočio na preispitivanje naše vlastite savjesti, naše nutrine kako bismo uistinu vi-djeli komu pripadamo. »Događa se sve to zbog toga što još ni kao po-jedinci ni kao narod nismo slobodni. Istina, izvanjski gledajući, slobodni smo kako-tako, ali naša nutrina još nije čak ni to dosegla. Očito su ko-

čaj. »A mi kad izgovorimo taj po-jam vrijednost, onda pomislimo na duh, nutrinu. Nisi vrijedan ako samo zgrćeš bogatstvo na sve moguće do-puštene i nedopuštene načine, vrije-dan si samo ako se vladaš u skladu s ljudskim i božanskim vrijednostima. I tek kada to imaš sposoban si stje-cati i svoj svakidašnji kruh«, napo-menuo je fra Miljenko. »Neka nam duh bude odvažan i neprestano po-vezan s Duhom Božjim. Tada ćemo

na ovoj zemlji učiniti čuda. I što nas više bude takvih, naša će domovina više cvjetati. Ne ćemo odlaziti u tu-đinu i izgrađivati tuđu domovinu, nego ćemo ostajati ovdje i izgrađivati svoju«, rekao je fra Miljenko o ulozi svakog kršćanina koji se preispituje i svoje slabosti predaje u Božje ruke kako bi Njegovom milošću izgradio bolji dom. »Nitko nas ne će ni na što prisiljavati. Ali nemojmo dopustiti da propadamo mi sami i da zbog nas

propada ova naša Udbina, ova naša Lika, ova naša Hrvatska. Puno smo mi bolji i jači nego što mislimo. Samo imajmo snage zagrnuti rukave, dati se na pravi put i u svome srcu do-dijeliti životu pravo mjesto, njegovo mjesto«, rekao je na kraju.

Nakon sv. mise predstavljen je katalog o oltarnom reljefu Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučeni-ka na Udbini. Taj kameni reljef smje-šten je u niši iza oltara u crkvi.

9

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

9

Sp2016. 1

munizam i današnja prevladavajuća zapadna uljudba samo lice i naličje jedne te iste medalje. Čovjek je odba-cio Boga da bi mogao činiti što hoće. Zar je uopće potrebno govoriti da to tako ne može ići? Dokazuju nam to svakodnevni događaji. Nema nam druge nego ponovno Boga vratiti u svoju sredinu. Mi koji smo danas došli u ovu crkvu i to redovno čini-mo, možda ćemo reći da je to kod nas tako. Hvala Bogu da jest, ali to moramo i vani pokazati. Molimo li se zajednički kod kuće ili prepušta-mo da to svatko čini sam za sebe, ako mu se već moli? Upitajmo se kako pozdravljamo jedni druge? Je li to s Dobar dan ili onim našim starim kr-šćanskim pozdravom “Hvaljen Isus i Marija”? Imamo li se snage prekrižiti i pomoliti na javnome mjestu, kao što je recimo restoran? Kada nam netko dođe u goste, preskačemo li zajedničku molitvu ili mu kažemo da malo pričeka? I još puno takvih stvari. Uvijek trebamo naglašavati

svoja uvjerenja jer svatko ima pravo na svoju vjeru«, istaknuo je fra Mi-ljenko.

»Puno smo puta u svojim životi-ma bili bačeni i uprljani zbog svojih krivih odluka i životnih okolnosti. Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni. Ali bez obzira na to što se dogodilo ili što će se dogoditi, nikada ne ćemo izgubiti svoju vrijed-nost. Prljavi ili čisti, zgužvani ili izglačani uvijek ćemo biti nepro-cjenjivi onomu tko nas voli. Vri-jednost našega života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo, nego iz onoga čiji smo i komu pri-padamo. Posebni smo − nikada to ne zaboravimo!«

Kako je kazao fra Miljenko, »u nama se oslobađaju snage za koje prije nismo vjerovali da su tu. Samo ih treba slijediti uz otvorenost Bož-joj riječi i naš će se život promije-niti. I ispovijed, i post, i molitva, i svi drugi oblici vođenja kršćanskoga života imaju smisla ne samo za nas

osobno, nego i za zajednicu u kojoj živimo. Mnogo je izazova pred nama i uspjet ćemo ih svladati samo ako zajednički nastupamo. Ne budemo li mi izgrađivali ovu zemlju, izgra-đivat će ju netko drugi. Nema tu razloga za ljutnju. Zemlja je onoga koga ima, onoga tko ju voli. Zar ćemo dopustiti da isparimo iz ove naše Like, da isparimo iz svoje do-movine? Pa zbog čega smo umirali duga stoljeća!? S ozbiljnim stvarima jednostavno nema igranja, to stoji i u temeljima ove crkve gdje se sada nalazimo. Shvatimo to što prije i za-jamčimo budućnost svojoj domovini. Bog će biti s nama i pobijedit ćemo. Samo upalimo tu svjetiljku i budimo ustrajni. Vjerujem da smo takvi i da je velika budućnost pred nama. Sve-ta nam je Monika pružila taj primjer. Sjetimo se toga kada se umorimo i kada nam se učini da nam se ne da naprijed«, zaključio je fra Miljenko Stojić.

zavRŠena TRoDnevnica uoČi Dana HRvaTSkiH MuČenika

Udbina, 29. kolovoza 2015. (M. R. / laudato.hr) – Treći dan trodnev-nice Dana hrvatskih mučenika pro-slavljen je 28. kolovoza sv. misom koju je predslavio fra Miljenko Sto-jić, član Hercegovačke franjevačke provincije i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

»Da bismo izbjegli rutinu u svom odnosu prema Bogu, trebamo se sta-viti pred njegovo lice i dopustiti sebi osjetiti da je on tu, da je živ. Želi nam govoriti, želi nas poučavati, posebno u teškim vremenima«, na početku sv. mise rekao je fra Miljenko Stojić. Kako sv. Pavao kaže, vremena su zla. Uvijek je tako bilo, i prije 2.000 godina i danas. »Guši nas recesija, naši sposobni za rad odlaze ponovno u inozemstvo, ratovi su na sve stra-ne, zvecka atomsko i ino oružje. Ne

preostaje nam, očito je, ništa drugo nego prokukati, kako to obično či-nimo. Međutim, taj isti sv. Pavao kaže nam da trebamo živjeti mudro.

A kuknjava i mudrost nikako ne idu zajedno«, rekao je na početku propo-vijedi fra Miljenko.

Nadalje, govorio je kako doga-

Iz ljetopisa

10

Sp2016. 1

đaje i stanje oko sebe trebamo uzeti onakvima kakvi oni jesu. Ne može-mo ih na silu promijeniti, jednostav-no pobjeći od njih. Ali možemo do-pustiti Bogu da uđe u sav taj košmar i počne u njemu stvarati red. I tada će nam svako vrijeme postati vrijeme u kojemu se može živjeti. Jer znat ćemo da nas Bog čuva i da je na kraju pobjeda naša. »Jedan od ljudi preko kojega je Bog djelovao jest sv. Augu-stin. Iz životopisa mu znamo da na početku ništa nije izgledalo obećava-juće. Bilo mu je lakše slijediti svoga oca u poganstvu, nego svoju majku u kršćanstvu. Počeo se školovati pa je usput stekao i nezakonita sina. Na vrhuncu stjecanja znanja, kada je mi-slio da se svijet rasprostro pred njim, čuo je iznenada dječji glas kako mu govori da uzme i čita Sv. Pismo kraj njega. Rastresen otvorio je Poslanicu Rimljanima gdje se govori da se tre-bamo zaodjenuti Gospodinom, a ne pogodovati požudama. To ga je tako pogodilo da je krenuo putem obraće-nja«, kazao je fra Miljenko.

Potreba obraćenja temeljna je poruka evanđelja. »Nas je Bog po-zvao da čuvamo i brinemo ne samo za same sebe, nego i za domovinu koja nam je darovana. Oni kojima se to ne sviđa, takvu brigu nazivaju nacionalizmom, šovinizmom i slično. Opet pokvarenost na djelu! Jadan je onaj čovjek koji ne zna cijeniti svoje. Tada, naime, ne zna cijeniti ni tuđe«, istaknuo je fra Miljenko.

Dalje je rekao kako smo »mi do-moljubi, a to nas uči ne samo da lju-bimo sebe i svoje, nego čitav svijet. Takvo ponašanje predstavlja pravu nesebičnu ljubav, dok je njihova pot-puno zalutala u sebičnost. Svemu su nas tome učili i još nas uče naši bra-nitelji. Na sve moguće načine čuvaju svoju domovinu. Mole Boga ne da im dadne bogatstvo, već da svi za-jedno živimo od i za ideale za koje su se oni borili. A nije im sve išlo lako. Mnogi su bili protiv njih. No, pobi-jedili su zahvaljujući molitvi i krunici oko vrata.«

Osvrnuo se i na današnje doga-đaje. »Prije nekog vremena interne-tom je kružila videosnimka razgo-vora s desetogodišnjom kršćanskom prognanicom iz Iraka. Novinar nije mogao doći k sebi od njezine vjere i mudrosti. Umjesto da očajava, tuži se, proklinje isilovce, između ostalo-ga, kaže da joj ih je žao jer nisu razu-mjeli Isusa, koji nas sve jednako voli. Kao da slušamo predavanje o biti kršćanskoga mučeništva.« »To se«, istaknuo je fra Miljenko, »s nama kršćanima događalo od samoga po-četka. Rimska vlast nije nas mogla progutati i zbog toga su se stali re-dati progoni potpomognuti tadaš-njim židovskim prvacima. Nebrojeni su odlazili u smrt pjevajući. Učinili su sve da ne izgube život koji im je Bog darovao, ali kad već tako mora biti, onda u tom trenutku nisu mr-zili. I zbog toga su jednostavno bili

pobjednici«.Fra Miljenko je kazao kako se u

Udbini skuplja naša rasuta povijest. »Ovdje će se, ako Bog da, jednoga dana skupljati i rasute hrvatske ko-sti. Biskup dr. Mile Bogović i njegovi suradnici imali su hrabrosti ne kukati te krenuti ovim putem. Hrvatski im je narod na tome zahvalan, podrazu-mijeva se i Katolička Crkva.«

Također je fra Miljenko dota-knuo i sadašnje političko stanje. »Određene snage htjele bi da hr-vatski narod nestane, da hrvatski narod barem šuti. A on to ne smi-je, ako ništa drugo onda zbog ovih mučenika kojih se spominjemo i kojima iskazujemo poštovanje.« U zaključku nas je pozvao na je-dinstvo. »Nema nam, dakle, druge nego si ponovno pružiti ruke, kao na početku Domovinskog rata, da ne idemo dublje u prošlost. Svi smo mi jedno i svi smo mi hrvatska domo-vina. Lika, Dalmacija, Istra, Zagorje, Hercegovina, Bosna, Boka, Srijem, da ne nabrajam dalje. Svugdje gdje ima Hrvat i katolik tamo je i naša domovina. Ne znači to naravno pri-svajati nešto tuđe, nego samo znati kome pripadaš. Budimo zaista svoji.«

Nakon sv. mise održana je projek-cija dokumentarnoga filma In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri nastalog u produkciji Laudato obiteljske tele-vizije, redateljice i scenaristice Nade Prkačin i producentice filma Ksenije Abramović.

na uDBini zavRŠen Dan HRvaTSkiH MuČenika

Udbina, 29. kolovoza 2015. (IKA) – Sv. misno slavlje u prigodi proslave »Dana hrvatskih mučenika« danas je na Udbini predvodio gos-pićko-senjski biskup Mile Bogović. Suslavilo je više desetaka svećenika te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) zadarski nad-biskup Želimir Puljić, riječki nadbi-skup Ivan Devčić, biskupi: šibenski Ante Ivas, varaždinski Josip Mrz-

ljak, bjelovarsko-križevački Vjeko-slav Huzjak, krčki Ivica Petanjak, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića zagre-bački pomoćni biskup Mijo Gorski, banjolučki pomoćni biskup Marko Semren, te umirovljeni porečko-pulski biskup Ivan Milovan, kao i izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića mons. Pero Brajko. Suslavili su također i provin-

cijali don Pejo Orkić, SDB, fra Joško Kodžoman, OFM, fra Jure Šarčević, OFMCap. i fra Nikola Barun, TOR. Uz sudjelovanje više tisuća hodoča-snika, sv. misi su nazočili i predstav-nici civilnih i vojnih vlasti, kao i iza-slanica predsjednice RH Bruna Esih.

Na početku sv. mise biskup Bo-gović blagoslovio je oltarni reljef »Slava hrvatskih mučenika«, rad ki-para Kuzme Kovačića. Nakon toga

11

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

11

Sp2016. 1

umjetnik se obratio okupljenima te kratko pojasnio elemente ugrađene u sam reljef.

U propovijedi je biskup Bogović podsjetio kako je prošlo deset godi-na od postavljanja kamena temeljca, koji je 3. lipnja 2003. blagoslovio sv. Ivan Pavao II., a položio ga je ondaš-nji predsjednik HBK kardinal Josip Bozanić 9. rujna 2005. Kratko je podsjetio na sam tijek gradnje Crkve hrvatskih mučenika te na povijesne datosti vezane uz Krbavsko polje.

»Premda ni mi, ni drugi narodi ne možemo reći da se nemamo za što kajati u svojoj prošlosti, s ponosom možemo reći da je velikana dobro-te i žrtvovanja za druge bilo veliko mnoštvo u našoj povijesti: mnogo više nepoznatih, nego poznatih. Na žalost, naša svjetovna i crkvena povi-jest sustavno su prljane, što nije teš-ko uočiti. Još i danas mnoge i debele naslage laži prekrivaju našu prošlost i naše velikane, tako da i najdobro-namjerniji ne mogu vidjeti njezinu pravu sliku. Žalosno je da nam se isti oni koju su proizvodili te laži i danas nerijetko nameću kao učitelji i za tu svoju “školu” dobivaju i prostore i novce«, upozorio je biskup te dodao kako je naš put na tragu poziva pape Ivana Pavla II. »put križa i čašćenja onih koji su stradali od nasilja i ra-znih pušaka«.

U propovijedi se biskup Bogović

osvrnuo i na oltarni reljef za koji je rekao da to nije djelo samo visoke umjetničke vrijednosti, već i visoke vjerničke i domoljubne vrijednosti. Izbor Kuzme Kovačića za autora po-jasnio je riječima: »Stalo nam je da ova crkva bude poznata i po umjet-ničkim sadržajima najvišega dometa, ali samo takvima koji nisu sami sebi svrha, nego koji izražavaju i prenose kršćansku poruku. Svaka podrobnost ovoga reljefa svjedoči o povezanosti našega naroda s Crkvom, o kršćan-skom prožimanju njegove znanosti i umjetnosti. Pred reljefom nazvanim “Slava hrvatskih mučenika” možemo iščitavati mukotrpan hod hrvatskoga katoličkoga naroda i ujedno se diviti umjetničkoj ruci njegova autora.«

Osvrćući se na obilježavanje obljetnica stradanja, mons. Bogović je istaknuo kako je »ljudski cijeniti hrabrost i odvažnost u obrani naro-da i domovine, u obrani života. Mi, kršćani, vjerujemo da smo mukom i križem Gospodina našega Isusa Kri-sta otkupljeni. Trpljenje i smrt Isusa Krista vjerniku su najjači dokaz za smisao patnje pravednika. Najbolji odgovor kršćaninu je Isusovo uskr-snuće. Ono je uslijedilo nakon velike patnje najvećega pravednika i dokaz je da vremeniti porazi ne trebaju biti i stvarni porazi. Njihovo prihvaćanje u Kristovu duhu vodi prema pobjedi života nad smrću. Povorka mučeni-

ka, pobjednika, koju vidimo na re-ljefu, nastavak je patničke povorke s Krbavskog polja, križnih putova i Bleiburga, iz Vukovara i drugih bo-jišta i stratišta naše povijesti. Ova cr-kva želi svim svojim dijelovima, tako i ovim reljefom, biti trajna propo-vjedaonica našemu narodu o smislu patnje i njezinoj ulozi u spašavanju života. Svaka patnja može biti pro-ljeće novoga i bogatijega života. Ona je najkreativnija snaga kad je prožeta vjerom, ufanjem i ljubavlju, inače je patnja lijevoga razbojnika na Kalva-riji«.

Biskup se osvrnuo i na mučeniš-tvo sv. Ivana Krstitelja, kojega se Cr-kva spominje baš danas, istaknuvši kako Ivanovi učenici nisu uzeli ka-menje kojim bi se osvetili Herodu, već su uzeli Ivanovo tijelo i pokopali ga. I Pilat je Josipu iz Arimateje i Ni-kodemu predao Isusovo tijelo da ga pokopaju, a u rimskom pravu rodbi-na i prijatelji mogli su dobiti tijelo i pogubljenog državnog neprijatelja. Pokop čovjeka nadilazio je svako neprijateljstvo. No, suvremeni Pilati peru ruke i od te ljudske i civilizacij-ske obveze da predaju tijela ubijenih od brojnih »Heroda i Herodijada«, kojima nisu samo odrubili glavu, nego su ih i grozno mučili i kao ot-pad pobacali u jame, jaruge i rovo-ve, a ni danas ne daju vukovarskim majkama i suprugama tijela njihovih sinova i muževa, upozorio je biskup Bogović, te ponovno predložio da na Krbavskom polju bude svehrvatski grob za sve one žrtve čiji se identitet kod iskapanja ne prepozna. Time bi uz Crkvu hrvatskih mučenika i Me-morijalni park udbinski prostor do-bio još veće značenje i mjesto poseb-noga pijeteta. »Poput učenika Ivana Krstitelja ni mi nismo došli ovamo s kamenjem u rukama da ga bacamo po krivcima, tim više što smo svje-sni da ni hrvatska katolička ruka nije bila bez grijeha. Odavde se navješću-ju mučeničke vrline, spremnost dari-vanja života za drugoga, a ne nasilje i osveta, ugroza života drugoga. Že-limo i molimo da naš hrvatski narod,

Iz ljetopisa

12

Sp2016. 1

oDRžan vii. SiMPozij SToPaMa PoBijeniH

Široki Brijeg, 21. rujna 2015. (Ivana Karačić / Vicepostulatura) – U nedjelju 20. rujna na Širokom je Brijegu održan VII. simpozij Stopa-ma pobijenih. Organizira ga Vicepo-stulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Simpozi-jom se pokušava osvijetliti istina o ubojstvu 66 hercegovačkih franjeva-ca i mnoštva puka Božjeg u Drugom svjetskom ratu i poraću te povijesne okolnosti u kojima se to dogodilo.

Sve je započelo sv. misom u sa-mostanskoj crkvi u 11.00 sati koju je predvodio fra Ivan Landeka, župni vikar u Međugorju, uz sumisništvo fra Miljenka Stojića, vicepostulato-ra, i fra Andrije Nikića, povjesničara. Fra Ivan je u propovijedi istaknuo kako u čitanjima i evanđelju ove ne-djelje možemo pronaći odgovor što

se dogodilo na Širokom Brijegu. U Pravedniku, kojega su bezbožnici osudili i postavili mu zasjedu, o koje-mu se čitalo u Knjizi Mudrosti, pre-poznajemo ubijene fratre i sve druge. »Kao što je Isus ubijen jer je smetao, tako su i naše fratre pogubili jer su im smetali. Zašto su im smetali? Bez-božniku smeta sve što je Božje, pra-vedno. Smetalo im je jer su bili fratri, smetalo im je što su bili Božji ljudi«, rekao je fra Ivan. Navodeći primjer fra Marka Barbarića, najstarijeg od ubijenih fratara, rekao je: »Dok se pitamo kako ljudska okrutnost može biti tako velika da uzmu starca s po-stelje, da ga ubiju i zapale, sjetimo se Isusovih riječi kada kaže ne bojte se onih koji ubijaju tijelo ali duše ne mogu ubiti. Tako je predvidio kako će ovozemaljski život završiti mnogi njegovi sljedbenici.«

Drugi dio simpozija održao se u samostanskoj dvorani. Slijedila su tri zanimljiva predavanja.

Prvo predavanje, na temu »Za-mjena uloga: Kako su u poslijerat-noj propagandi ubojice lagali o žr-tvama«, održao je mladi povjesničar Vladimir Šumanović. Na samu po-četku istaknuo je: »Likvidacija širo-kobrijeških franjevaca predstavljala je veliki duhovni, ćudoredni i ljudski gubitak ne samo za Crkvu u Hrvata, nego i za čitav hrvatski narod herce-govačkog područja.« Zatim je nado-dao: »U sklopu Mostarske operacije izvedene u veljači 1945. postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Ju-goslavije (NOVJ) zauzele su Široki Brijeg. Za vrijeme i nakon zauzima-nja samog mjesta postrojbe NOVJ-a napravile su čitav niz teških ratnih zločina u kojima je stradalo lokalno civilno pučanstvo te zarobljeni pri-padnici hrvatske i njemačke vojske. Međutim, najpoznatiji ratni zločin NOVJ-a na tom području bila je li-kvidacija dvanaestorice širokobriješ-kih franjevaca uhićenih u prostorija-ma samostana. Navedeni ratni zločin propaganda NOVJ-a pokušala je opravdati lažnom tvrdnjom prema kojoj franjevci nisu likvidirani, nego su poginuli u borbama s postrojbama NOVJ-a. Nakon rata ta je propa-ganda postala službenom istinom te su je kao neupitnu ponavljali vodeće ličnosti nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. U kreiranju lažne slike o širokobriješkim franjevcima

poput Ivana Pavla II., visoko drži križ kao našu nadu, naš stijeg i našu snagu. To neka bude trajna poruka ove bijele golubice na udbinskom brdu«, zaključio je propovijed biskup Bogović.

Sv. misno slavlje pjevanjem su animirali združeni zborovi Gospić-ko-senjske biskupije pod ravna-

njem Ivana Prpića Špike, uz orgulj-sku pratnju vlč. Josipa Šimatovića. Na sv. misu su spomen-kamene plo-če s mjesta stratišta diljem Hrvatske i BiH donijeli motoristi. Isto tako doneseno je i dvadesetak knjiga koje su posljednjih godinu dana objavlje-ne o stradanju hrvatskoga naroda.

Proslava Dana hrvatskih mu-

čenika počela je u jutarnjim satima križnim putem što ga je od crkve sv. Marka Groba predvodio fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjevač-ke provincije te vicepostulator po-stupka mučeništva »Fra Leo Petro-vić i 65 subraće«. On je predvodio i trodnevnu duhovnu pripravu uoči slavlja.

13

Sp2016. 1

Iz ljetopisa

13

Sp2016. 1

Široki Brijeg, 1. listopada 2015. (Vicepostulatura) – Kako izvješćuje službeni portal grada Širokog Bri-jega sirokibrijeg.ba, 30. rujna na 31. sjednici Gradskog vijeća Široki Bri-jeg jednoglasno je usvojena odluka o obilježavanju ulica i trgova imenima i zgrada brojevima na području gra-da Širokoga Brijega. Prema toj od-luci dosadašnji nazivi ulica Zaobila-znica i Obilazna cesta zamjenjuju se nazivom Ulica pobijenih franjevaca. Ona se odvaja od Trga sv. Ante pre-ko mosta na rijeci Ugrovači, zatim preko mosta na rijeci Lištici do spoja s Ulicom fra Didaka Buntića na kra-ju urbanog područja.

Tako je Široki Brijeg, komu su fratri bili začetnici i predvoditelji

njegova razvoja, još jednom odao do-stojnu počast fratrima pobijenima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Time je ujedno pridonio obi-

lježavanju 70. obljetnice toga straš-noga događaja i ubojstva mnoštva puka Božjega po križnim putevima i raznim jamama.

vodeću ulogu imali su dvojica viso-kopozicioniranih pripadnika NOVJ-a, Fabijan Trgo i Nikola Anić, koji su tijekom zauzimanja Širokog Bri-jega djelatno sudjelovali u borbama. Suprotno spomenutoj propagandi, onodobni izvori ukazuju na to da je zapovjedništvo NOVJ-a, na čelu s Titom, još prije zauzimanja Širokoga Brijega donijelo odluku o likvidaciji tamošnjih franjevaca. Vijest o tome britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) prenio je zapovjednik britanske vojne mi-sije kod Vrhovnog štaba NOVJ-a Fitzroy Maclean.«

Drugo predavanje održao je knji-ževnik Andrija Vučemil, uznik na Golom otoku. Kroz izlaganje »Ju-gokomunistički zločini i ja« Vučemil je govorio o svom iskustvu s jugoko-munistima i boravku na Golom oto-ku. Predavanje je započeo riječima: »Osobno se ne smatram sposobnim pisati o zločinima jugokomunista i njihovu ustroju. To bih prepustio sposobnijima od mene – povjesniča-rima, sociolozima, političkim znal-cima. Ja mogu pisati i govoriti o zlu što sam ga osobno doživio i bio

svjedokom nekih zločina. Prvi zločin koji sam zapamtio kao četverogodiš-nji dječak bilo je miniranje »Rimske ćuprije« (tako su ga Duvnjaci zvali), mosta na Šujici. Te noći bijah kod bake Janje, mamine mame, čija je kuća blizu mosta svega stotinjak me-tara. Strahovit potres izbacio nas je iz postelje. Jugokomunisti su upali u kuću i rekli baki Janji da se ne bri-ne, da nije potres, nego su oni sru-šili ćupriju da ne mogu Švabe doći u gornja sela. Rušenje mosta bio je pravi zločin jer je most iz rimskih vremena, a tenkovima Šujica nije bila nikakva preprjeka jer se preko nje moglo pješice prijeći u to vrije-me. Drugi zločin doživio sam krajem 1944. kada su jugokomunisti noću upali u našu kuću u Oplećanima i uz strahovite psovke i galamu došli uhi-titi sve muške članove. Pošlo im je za rukom uhititi djeda Stojana i strica Ivana, a ostali muški članovi uspjeli su pobjeći. Djeda i strica odveli su u Vran planinu i tamo ih zaklali i ma-sakrirali. Stanovnici sela Trebiševa našli su ih iskasapljene i pokopali ih u šumi. Njihov grob poslije su posje-ćivali mnogi Ramci i Duvnjaci kao

sveta mjesta i tu se molili. Moja uža i šira obitelj izgubila je sedam muških članova koje su ubili jugokomuni-sti.« Nakon toga govorio je o svome iskustvu Gologa otoka, poglavito kroz svoj pjesnički rad.

Velimir Mabić, član Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat, predstavio je rad Odjela i rad po-vjerenstava po općinama koje Odjel koordinira. Svoje izlaganje zaključio je riječima: »U Herceg-Bosni imamo svoj Odjel za Drugi svjetski i Domo-vinski rat koji će ustrajati na istraži-vanju svih jugokomunističkih zloči-na. I ne samo to, nego ćemo svakoj žrtvi osigurati i posljednje počivali-šte, baš onako kako Bog “zapovida”. A to će potrajati onoliko koliko svi zajedno budemo htjeli i dopustili!«

Na kraju simpozija voditelji-ca Ana-Marija Prskalo podsjetila je nazočne kako radove sa simpozija mogu pronaći na stranici pobijeni.info. Ujedno je sve pozvala da se svojim uradcima prijave i na nagradni natje-čaj na temu o pobijenim hercegovač-kim franjevcima koji je otvoren do 15. siječnja 2016.

ŠiRoki BRijeg DoBio ulicu PoBijeniH FRanjevaca

Iz ljetopisa

14

Sp2016. 1

FRanjevaČko RaTno SkloniŠTe na ŠiRokoM BRijegu i njegova zaŠTiTa

Široki Brijeg, 7. prosinca 2015. (Vicepostulatura) – Ratno sklonište u vrtu franjevačkog samostana na Širokom Brijegu počelo se graditi na brzinu u srpnju 1944. Budući da je Hercegovačka franjevačka provincija vodila glasovitu Franjevačku klasič-nu gimnaziju, državni su ih zakoni prisilili da to naprave. No, samo ne-koliko mjeseci poslije, tu je ubijeno i zapaljeno 12 fratara iz samostana. K tomu, jugokomunistička vlast za-trpala je oba ulaza da se zločin skrije od javnosti. I tako je ostalo do 1971. kada su izvađeni posmrtni ostatci pobijenih te pokopani u samostan-skoj crkvi. Ubrzo je opet pao jugo-komunistički mrak koji je trajao do 90-ih godina prošloga stoljeća. Na-kon njega mislilo se, pokušalo, obno-viti ratno sklonište, ali sve je ostalo na tome.

U međuvremenu, 2007., pokre-tanjem Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, hercegovački su franjevci naumili dokazati pred licem Crkve da ovi pobijeni s pravom mogu biti ubrojeni među kršćanske mučenike. Međutim, dok se to ne dogodi, na

nama je ne samo skupljati dokumen-taciju i svjedočenje o svemu tome nego i čuvati žrtvoslovna mjesta i sve

drugo glede pobijenih. Imajući to na umu, 18. svibnja

2015. započeli smo radove na zaštiti ratnoga skloništa. Prva nam je briga bila očistiti od smeća i mulja ulaze i njegovu unutrašnjost. Nakon toga pristupili smo zaštiti ulaza gradeći

prikladna kamena stubišta i zaustav-ljajući u unutrašnjosti najkritičnija odronjavanja kamenja. Trenutno

gradimo dvije kamene staze koje će služiti ne samo za neometano kre-tanje po ovom žrtvoslovnom mjestu već i kao zaštita za samo ratno sklo-nište. Učvrstit će njegov svod i odbiti vodu koja je kapala u unutrašnjost i urušavala joj statiku. Istodobno cr-tamo i smišljamo vrata na oba ula-za kao zaštitu od životinja i aljkavih ljudi. Kada to napravimo, pristupit ćemo zahvatima zaštite u samoj unu-trašnjosti ratnoga skloništa i uvođe-nju prikladne rasvjete. Vani će na-kon svega još trebati nanijeti zemlju koju je voda odnijela, zasaditi travu, popraviti podzide, podići zaštitu od okolnih voda, urediti rasvjetu... Uglavnom, treba još napraviti mnoš-tvo onih naizgled malih stvari.

Zahvaljujemo svima koji su nam do sada pomogli u ovom pothvatu. Poglavito bismo istaknuli one koji su za određene radove s ponosom daro-vali kamen od svojih starih kuća kad su čuli čemu će služiti.

Sjeverni ulaz

Rad na stazi prema južnom ulazu

Istraživanja

Sp2016. 1

15

uvod

Likvidacija širokobrijeških franjevaca predstavljala je veliki duhovni, ćudoredni i ljudski gubitak ne samo za Crkvu u Hrvata nego i za čitav hrvat-ski narod hercegovačkoga područja. Osim konkretna gubitka ljudskih ži-vota, njihova je nasilna smrt na sim-boličkoj razini predstavljala uspostavu partizanske vlasti u hrvatskom dijelu Hercegovine.

Razlog tomu bila je činjenica da franjevci u Širokom Brijegu nisu bili samo vjerske vođe mjesnoga hrvat-skoga katoličkoga pučanstva, nego su zbog vrijedne knjižnice i gimna-zije bili i znanstveni autoritet svoga vremena. Njihovom smrću završila je jedna epoha, a počela druga, obilježena parolom »nema povratka na staro«.1

Premda je politička skupina koja je zapovjedila ovu likvidaciju, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), či-tavim svojim svjetonazorom bila protiv svake vjerske or-ganizacije, dakle, ne samo protiv katoličke, nego i protiv

evangeličke, islamske, pravoslavne i židovske, ubojstvo širokobrijeških franjevaca po svom se karakteru razli-kovalo od svih drugih vrsta obračuna KPJ s istaknutim pripadnicima nave-denih vjerskih zajednica na području bivše Jugoslavije. Spomenuta razlika očitovala se ne samo u broju ubijenih, nego i u opravdanju te likvidacije. Dok je u drugim slučajevima vodstvo KPJ predstavnike drugih vjerskih organizacija pokušalo neutralizirati čitavim nizom različitih političko-propagandnih manipulacija, u slučaju

širokobrijeških franjevaca provedena je likvidacija bez suđenja relativno velikog broja ljudi. Također, u drugim

Naredba za ubojstvo bosanskohercegovačkih franjevaca stigla je s vrha KPJ

zaMjena uloga: kako Su u PoRaTnoj PRoPaganDi uBojice lagali o žRTvaMa

jugokomunisti su ubijali i pučanstvo, odnosno napravili su niz teških ratnih zločina

► Piše: vladimir Šumanović

Sažetak

U radu se na temelju objavljenih izvora i relevantne literature opisuje dvostruki proces. Prvo, splet događaja koji je doveo do masovne likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu i, drugo, način na koji su oni u ratnoj i poratnoj propagandi jugoslavenskih komunističkih vlasti dobili karakter neupitnih zločinaca koji su zaslužili nasilnu smrt bez ikakve sudske presude. Pritom je poseb-no naglašena činjenica kako su osobe koje su osobno sudjelovale u akciji zauzimanja Širokog Brijega u veljači 1945. nakon rata obnašale vodeće uloge jugoslavenskih povjesničara, odnosno stručnjaka za razdoblje Drugoga svjetskoga rata.

Ključne riječi: Široki Brijeg, franjevci, likvidacija, ratni zločini, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, Josip Broz Tito, propaganda.

1 Ivo Goldstein, Značenje godine 1945. u Hrvatskoj i osvetnički gnjev, 1945. – Razdjelnica hrvatske povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 59., 61.

jugokomunisti su hercegovačke franjevce optužili da su

sudjelovali u borbama protiv njihove vojske. Široki Brijeg

nazvali su »najreakcionarnijim uporištem« na području čitave

jugoslavije. na taj su način žrtve zapravo postale krvnici.

Istraživanja

16

Sp2016. 1

slučajevima predstavnici navedenih vjerskih organizacija bili su, u skladu s komunističkom ideologijom, optuži-vani kao duhovni zaštitnici poretka. Preciznije rečeno, za KPJ sve su vjerske organizacije pred-stavljale snagu koja je bila najjače uporište postojećeg poretka. Sukladno tomu, pred-stavnici svih vjerskih organizacija bili su, prema shvaćanju da je religija »opijum za na-rod«, brana od širenja revolucije među »na-rodnim masama«.

Međutim, u komu-nističkoj propagandi širokobriješki su se franjevci razlikovali od svih drugih predstav-nika vjerskih organi-zacija na području bivše Jugoslavije po tome što su uz navedenu karakteristiku i aktivno sudjelovali u borbama protiv vojnih formacija KPJ, odnosno protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Teza kako su širokobriješki franjevci likvidirani u borbi, odnosno u fazi kada su postrojbe NOVJ-a u dvodnevnim operacijama tijekom 6. i 7. veljače 1945. zauzele Široki Brijeg, bila je i ostala konstantna tvrdnja svih predstavnika KPJ od trenutka zauzimanja Širokog Brijega do današnjih dana.

Usporedno s ovom inkriminacijom KPJ je popu-larizirala i drugu tezu prema kojoj je Široki Brijeg bio »najreakcionarnije uporište« na čitavu području bivše Jugoslavije. Na taj je način KPJ, premda je svoju vlast održavala pod parolom »bratstva i jedinstva«, postupila krajnje šovinistički jer je stigmatizirala jedan kraj i njego-vo pučanstvo označivši ga na kolektivnoj razini kao po-dručje odakle se širio onaj vrijednosni sustav koji je Par-tija smatrala zločinačkim. Spomenutom propagandom, navješćivanoj u uvjetima apsolutne vlasti KPJ, stvorena je inverzija prema kojoj su osobe pobijene bez suđenja – širokobriješki franjevci – postali zločinci odgovorni ne samo za duhovnu pripremu neprijateljskih vojnih akcija nego i njegovi aktivni vojni sudionici dok su stvarni kriv-ci za neupitan zločin masovne likvidacije – zapovjedni-ci, časnici, dočasnici i vojnici NOVJ-a – postali borci za pravdu i osloboditelji.

Raščlamba nastanka i širenja osnovnih teza spomenu-

te propagande o Širokom Brijegu i njegovim franjevcima ukazuje na činjenicu da su upravo osobe koje su počini-le likvidaciju širokobrijeških franjevaca u poratnoj vlasti

obnovljene jugosla-venske države obnašali glavnu dužnost ured-nika povijesnih knjiga o Drugom svjetskom ratu. Zbog toga je nužno, u svrhu razu-mijevanja spomenute veze, napraviti rekon-strukciju zapovjedne strukture postrojbi koje su sudjelovale i provele spomenuti (ratni) zločin te nakon toga, u uvjetima po-ratne neupitne vlasti političke stranke koju su predstavljali, ob-našali dužnost osoba

zaduženih za tumačenje prošlosti u kojoj su osobno su-djelovali kao konkretni akteri događaja.

Metoda uklanjanja političkih protivnika

U zadnje dvije godine Drugoga svjetskoga rata, 1944. i 1945., kao i u prvim poratnim godinama, odnosno sve do održavanja V. kongresa u srpnju 1948.2, KPJ je svoj legitimitet temeljila na konceptu Narodne fronte, široke društvene skupine sa svrhom simboliziranja svih politič-kih stranaka koje su participirale u onome što se nazi-valo »narodnooslobodilačkom borbom«. Narodnu frontu službeno su njezini predvodnici nazvali »opštenarodnim demokratskim pokretom, pokretom najširih narodnih masa« u kojem će se »okupiti ljudi i organizacije raznih pogleda i shvatanja«3.

Vodeća ličnost političkoga sustava u obnovljenoj ju-goslavenskoj državi, predsjednik jugoslavenske vlade, predsjednik Narodne fronte i vrhovni zapovjednik jugo-slavenskih oružanih snaga bio je Josip Broz Tito. Uz sve nabrojane dužnosti Tito je bio i generalni sekretar KPJ, no tu je funkciju, za razliku od ostalih, na formalnoj razi-ni u prvim poratnim godinama prikrivao. Na izravno pi-tanje američkog novinara je li on generalni sekretar KPJ, Tito je odgovorio: »Ja sam pretsjednik vlade i komunist. Ja radim u vladi ono što rade svi komunisti, to jest – te-žim da naši narodi izgrade svoju zemlju i bolji socijalni

Pred zatrpanim južnim ulazom u ratno sklonište na Širokom Brijegu, 10. rujna 1969.

2 Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 204. – 205.; Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1992., str. 297.

3 Milovan Đilas, Članci 1941-1946., Kultura, Beograd, 1947., str. 206. – 207.

Istraživanja

Sp2016. 1

17

poredak. Nije ovdje bitno da li imam ovu ili onu funkciju u Ko-munističkoj partiji, jer moja je glavna funkci-ja – pretsjednik vlade i vrhovni komandant Jugoslovenske armije, a sada, dok je ministar Simić u Parizu, vršim i dužnost ministra ino-stranih poslova. To ne znači da izbjegavam odgovor, nego – da govorim o suštini. Uo-stalom, vi ste sigurno informisani koje su moje funkcije.«4

Titove izjave i politički postupci razumljivi su ako se sagledaju u kontekstu tadašnje sovjetske politike. U početnim fazama sovjetizacije istočne Europe, sovjetsko vodstvo nije spominjalo termine komunizam, socijalizam ili diktatura proletarijata, nego je naglašavalo pojmove demo-kracija i antifašizam.5 Konceptom antifašizma sovjetska politika u zadnjim godinama Drugoga svjetskoga rata i u prvim godinama poraća uklanjala je sve svoje politič-ke protivnike optužujući ih za suradnju sa zajedničkim neprijateljem koji je pojednostavljeno sveden pod ter-min fašizam. Bio je to otklon od predratne komunističke propagande koja je, sukladno globalnim sovjetskim inte-resima, svoje političke protivnike definirala poglavito u skladu s komunističkim svjetonazorom.6

U skladu s takvom globalnom sovjetskom politikom, što ju je Tito provodio na području bivše Jugoslavije, KPJ je formulirala svoju političku doktrinu u postupnu procesu koji ju je kombinacijom jača-nja njezina međunarodnoga položa-ja i postupna širenja njezina utjecaja među lokalnim pučanstvom pretvorio u jedinu vladajuću skupinu u zemlji. Iz toga kuta gledanja političke protivni-ke koje se nije moglo izravno povezati kao »suradnike neprijatelja«, odnosno kao »kolaboracioniste« i »kvislinge«, KPJ je pokušala neutralizirati i uklo-niti iz javnog života nizom političkih manevara.

Osnovnu doktrinu uklanjanja političkih protivnika nenasilnim putem objasnio je u svojim sjećanjima vi-sokopozicionirani član KPJ Ivan Šibl opisu-jući prikriven smisao Narodne fronte: »Ako je netko ugledan gra-đanin, političar ili umjetnik, svejedno, a u svojoj sredini nešto znači i hoće s nama, zovemo ga rodolju-bom i sa zadovolj-stvom primamo među se. Takav nam je rodo-

ljub dragocjeniji od komunista, pokazuje i dokazuje naše dobre namjere, širinu, toleranciju i demokratičnost revo-lucionarnog pokreta i naše narodne demokratske vlasti. Tim se ljudima često daju visoki i časni položaji, mazi ih se i pazi, naprosto nosi na rukama… Tek udjela u vlasti i moći ne mogu dobiti. Obično ih i ne traže. Uljuljaju se u lagodnost svojega položaja, lijepo im je i ugodno, ne-maju nikakve odgovornosti, bezbrižni su, a kada zatreba, pokazuju se javnosti u zemlji i u inozemstvu. Na jüdis-ch žargonu takva se ličnost zove – parade goj, ili kako mi neki običavamo govoriti – grande signoro, piccolo commando! Kategorija, prema tome, znana od davnine i svakom tko zna što hoće dobro došla. Ako se pak uzjo-gune, što se rijetko događa, nije im teško stati na kraj, jer iza sebe nemaju više nikoga.«7

Iako je KPJ spomenutu doktri-nu pokušala provoditi što suptilnije, ona je u očima britanskih političkih i vojnih predstavnika, koji su s njezi-nim najvišim predstavnicima dolazili u dodir, bila uglavnom raskrinkana i podrobno opisana. Fitzroy Maclean, britanski predstavnik kod Vrhovnog štaba NOVJ-a, vrhovnog vojnog tije-la koje je u osobi Tita objedinjavalo i vojnu i političku funkciju, uočio je u svom ratnom izvješću od 6. studenoga 1943. da je Narodna fronta samo fasa-

da, a da KPJ iz pozadine upravlja svim procesima i da je

4 Josip Broz Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, sv. II. /knj. 2., Kultura, Beograd, 1948., str. 183.5 Isaac Deutscher, Staljin: Politička biografija, Globus, Zagreb, 1977., str. 410., 412., 448.6 U tim uvjetima komunistički neprijatelji definirani su kao »buržuji«, »sluge reakcionarne politike« i »eksponenti dik-

tature kapitala«.7 Ivan Šibl, Sjećanja III: Poslijeratni dnevnik, Globus / Naprijed, Zagreb, 1986., str. 25.– 26.

josip Broz Tito prigrabio je sebi svu vlast. Provodio je

globalnu sovjetsku politiku. Svoje političke protivnike

nemilosrdno je uklanjao na različite načine.

ulaz u rudnik Huda jama gdje su mnogi živi zazidani

Istraživanja

18

Sp2016. 1

konačan cilj takve po-litike uspostavljanje jednostranačke dikta-ture.8 U svom poto-njem izvješću, napi-sanu u veljači 1945., u kojem je ponovio spomenutu tvrdnju9, Maclean je uz ovaj komentar dodao kako će u novome poretku, uspostavljenu u skla-du s ciljevima KPJ, organizirane vjerske zajednice imati ulogu najvećih protivnika. Uspoređujući dvije najbrojnije vjerske or-ganizacije na području bivše Jugoslavije, Katoličku Cr-kvu i Srpsku pravoslavnu Crkvu, Maclean je zaključio da će Katolička Crkva zbog svoje međunarodne povezano-sti, za razliku od pravoslavlja, koje je po svojoj definiciji autokefalno, biti glavni protivnik nove vlasti.10

Iz Macleanovih tvrdnji proizlazio je zaključak da će u zadnjim mjesecima rata i u prvim mjesecima poraća nova vlast, kojom iz pozadine preko Narodne fronte upravlja KPJ, i Katolička Crkva, kao ne samo glavni nego i jedini realni protivnik novoga sustava, voditi suptilnu političku borbu za utjecaj u društvu na način da nijedna strana, zbog svog i protivnikovog položaja, ne će moći otvoreno napasti drugu.

zapovijed s vrha i njezino opravdanje

Spomenuti opis uklanjanja partijskih protivnika iz javnoga života bio je uvjetovan činje-nicom što je novomu režimu trebalo međunarodno priznanje triju velikih sila od kojih dvije, Sjedinjene Američ-ke Države i Velika Britanija, nisu po-dupirale ni komunističku ideologiju ni politički poredak kakav je bio u So-vjetskome Savezu. Zbog toga se KPJ ili nije mogla otvoreno obračunati sa svojim političkim protivnicima ili ih je, ako se odlučila za otvoren sukob, morala optužiti za suradnju sa zajed-ničkim neprijateljem, čime bi njihovo

uklanjanje prošlo bez osude (ili s tek mini-malnom osudom) u američkoj i britanskoj javnosti. Sukladno tomu, likvidacija širo-kobrijeških franjevaca najočitiji je primjer opisane propagan-de KPJ jer im se kao glavna krivnja navela navodna »suradnja sa zajedničkim neprija-teljem«, odnosno su-djelovanje u obrani Širokoga Brijega od postrojbi NOVJ-a koje su ga napadale.

Navedena optužba bila je osim u političkom i vojnom tisku KPJ, izričito navedena i u susretu Tita s brigadirom Macleanom. U Macleanovu izvješću iz Beograda britan-skom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) napisanu 8. veljače 1945. (br. 164), odnosno dan nakon što su postrojbe NOVJ-a zauzele Široki Brijeg, Maclean je svoje čitavo izvješće posvetio likvidaciji širokobrijeških franjevaca. Macleanovo izvješće je u kontekstu opisane propagande KPJ usmjerene protiv političkih protivnika iznimno važno jer ukazuje da Maclean, iako je bio svje-stan načina na koji KPJ uklanja svoje političke protiv-nike, nije dvojio u službenu inačicu događaja koju mu je u osobnu susretu prenio Tito. Macleanovo izvješće u cijelosti glasi:

»Nastavlja se na moju depešu br. 2 od 25. prosinca.Danas je “Borba” svoj glavni napis posvetila žesto-

kom napadu na bosanskohercegovačke svećenike fra-njevce, koji su optuženi da su dosljed-no šurovali s USTAŠAMA, a kasnije igrali aktivnu ulogu u masakrima i krvoprolićima, te svoje samostane ne-prijatelju stavili na raspolaganje kao obavještajna središta, skladišta oružja, pa čak i utvrde.

2. Nakon što su navedeni zločini što su ih počinili pojedini svećenici, članak završava tvrdnjom da su oni sada “prešli sve granice i da više ne može biti nikakva oprosta”.

3. Fanatičko proustaško držanje bosanskih franjevaca mogu posvjedo-

8 Dušan Biber, Tito-Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije Beograd / Globus Zagreb, 1981., str. 33. Istu tvrdnju Macle-an je ponovio u svom izvješću iz veljače 1945. Isto, str. 461.

9 Isto, str. 461.10 Isto, str. 462.11 Isto, str. 445.

Tito i Maclean

naredbu za ubojstvo franjevaca izdao je Tito. Britanski

predstavnik pri njegovu štabu Maclean dao je zeleno svjetlo. Sve je navedeno u službenoj depeši koja je poslije javno

objavljena.

Istraživanja

Sp2016. 1

19

čiti iz vlastitog iskustva. Njihovo držanje nije tipično za katoličku crkvu širom Jugoslavije. U mnogim dijelovima katolički su svećenici, kao i pravoslavni, bili aktivno po-vezani s partizanskim pokretom.

4. Tito mi je nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti dra-stične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad že-stoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona.«11

Navedeno Macleanovo izvješće važan je izvor za ra-zumijevanje na koji je način nova vlast s najviše razine pripremila u vojnom i informativnom smislu likvidaciju koja je uslijedila. U ovom slučaju indikativno je kako su ne samo franjevci iz Širokog Brijega, nego i franjevci s čitava područja BiH prikazani poglavito kao sigurnosni problem, odnosno kao osobe koje su u vojnome smislu bile sastavni dio postrojbi koje su, iz britanskoga kuta gledanja, smatrane neprijateljskima. Maclean u svome izvješću jasno navodi kako mu je Tito »nedavno«, da-kle, prije početka napada na Široki Brijeg, izjavio u ne-posrednu susretu da će »poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«.

Macleanov komentar na očekivan plan likvidacije koji mu je Tito iznio u opisanu susretu jest njegova (Macle-anova) tvrdnja navedena u 3. točki kojom se Titov opis bosansko-hercegovačkih franjevaca britanskomu mini-starstvu vanjskih poslova prikazao kao točan, utemeljen i vjerodostojan. Važnost 3. točke korištene kao argument u opravdanost likvidacije, ne samo širokobrijeških fra-njevaca nego i potencijalne likvidacije svih drugih fra-njevaca na području BiH u sljedećem razdoblju, bila je u tome što je u njoj Maclean iznio svoje vlastito viđenje bosansko-hercegovačkih franjevaca. U navedenoj 3. točki Maclean bri-tanskomu ministarstvu vanjskih po-slova u kratkim crtama, donesenima u trima jezgrovitim rečenicama, sa-mouvjereno tvrdi da je Titova ocjena bosansko-hercegovačkih franjevaca točna jer joj je on sam (Maclean) po-svjedočio. Također, kao dodatnu po-

tvrdu da je Titov stav glede pitanja njihove likvidacije opravdan, Maclean navodi kako »njihovo držanje nije tipično za katoličku crkvu širom Jugoslavije«, odnosno u drugim područjima predviđenima da ponovno uđu u ob-novljenu jugoslavensku državu. Spomenut navod važan je jer iz njega proizlazi da Maclean raspolaže pouzdanim podatcima s drugih područja dok, kako je naveo, opisan karakter bosansko-hercegovačkih franjevaca može »po-svjedočiti iz vlastitog iskustva«.

Zbog spomenute tvrdnje, koja je u tadašnjim uvjeti-ma značila legitimaciju britanskoga predstavnika masov-ne likvidacije širokobrijeških franjevaca provedenu bez suđenja,12 nužno je podrobnije navesti karakter prethod-na Macleanova djelovanja tijekom kojeg je on (navodno) »iz vlastitog iskustva« upoznao bosansko-hercegovačke franjevce. Kako se može rekonstruirati iz njegovih ratnih izvješća i sjećanja objavljenih nakon rata, Maclean se kao zapovjednik britanske vojne misije13 spustio krajem rujna 1943. na području južnog dijela Bosanske krajine, odno-sno u šire područje Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada),14 odakle su ga tamošnje partizanske postrojbe uputile u Jajce.15 Na tom je području boravio oko mjesec dana, odnosno do 30. listopada iste godine kada se vratio u britansku vojnu bazu u Kairo,16 gdje je do 5. studenoga nadređenima podnio usmeno i pismeno izvješće o onome što je vidio.17 U osvrtu na Macleanovo usmeno izvješće, koje je napisao britanski predstavnik kod jugoslavenske vlade u izbjeglištvu Ralph Skrine Stevenson, naglašena je njegova važnost jer predstavlja prvi neposredni uvod u događaje na području bivše Jugoslavije: »Zbog neisprav-

nih radio veza bilo je nemoguće dosad stvoriti odgovarajuću sliku o situaciji i o partizanskom stavu i namjerama.«18

Iz Stevensonova izvješća jasno se može zaključiti kako britanska vojna baza u Kairu, koja je, uz britansku vojnu bazu na Malti, prostorno bila najbliže području bivše Jugoslavije, osim Macleana nije imala nikakvih drugih izvora o stavovima i snazi KPJ te vojnim postrojbama pod njezinim zapovjedništvom. Sukladno tomu,

12 Prije međunarodnog priznanja nove jugoslavenske vlade pod Titovim vodstvom i slanja veleposlanika, Maclean je, osim formalne uloge zapovjednika britanske vojne misije kod Vrhovnog štaba NOVJ-a, faktično obnašao dužnost neformalnog britanskog političkog predstavnika. Zbog toga njegovo navedeno izvješće od 8. veljače ima dodatnu važnost.

13 Isto, str. 19.14 Ficroj Maklin, Rat na Balkanu, Prosveta, Beograd, 1980., str. 19., 132.15 D. Biber, Tito-Churchill, str. 33.16 Isto, str. 67.17 Isto, str. 28., 29. – 37.18 Isto, str. 28. – 29.

Britanski predstavnik kod jugokomunista Fitzroy

Maclean svjesno je lagao. izjavljivao je da i on iz osobna

iskustva može posvjedočiti ono što jugokomunisti govore

o franjevcima. Međutim, istina je da nikada nije bio na

područjima s kojih ima iskustva »iz prve ruke«.

Istraživanja

20

Sp2016. 1

kada se govori o likvidaciji širokobrijeških franjevaca, vidljivo je koliko je opisana Macleanova ocjena bila važna jer je riječ o osobi koju je britansko političko i vojno vod-stvo smatralo najrelevantnijom za donošenje navedenih procjena.

Nakon dva mjeseca boravka u Kairu, Maclean je po-novno upućen u partizanski Vrhovni štab, u koji je stigao sredinom siječnja 1944.19 i ostao u njemu do 29. travnja te godine.20 Osim prvih nekoliko dana kada je zajedno s članovima Titova Vrhovnoga štaba boravio u Bosan-skom Petrovcu,21 tijekom tri mjeseca ponovna boravka u Vrhovnom štabu, Maclean se zajedno s njegovim člano-vima nalazio isključivo na području Drvara,22 područja koje je i ze-mljopisno, a time i po-litički, bilo slično po-dručju Jajca i Varcar Vakufa.23

Macleanovo bo-ravište tijekom četiri mjeseca provedena na tzv. partizanskom po-dručju važno je zbog njegova navedenoga izvješća u kojem je iznesena ocjena Tito-ve odluke o likvidaci-ji franjevaca. Kako je navedeno u raščlambi Macleanova izvješća od 8. veljače 1945., on je Titovu ocjenu bosansko-her-cegovačkih, i u užem smislu širokobrijeških franjevaca, smatrao točnom jer joj je, kako je sam izričito naveo, mogao »posvjedočiti iz vlastitog iskustva«. Tvrdnja o »svjedočenju iz vlastitog iskustva« nije se mogla odno-siti na hercegovačko područje jer na njemu Maclean nije boravio. Također, Maclean se nije nalazio ni na većem di-jelu bosanskoga područja pa ni o njemu nije mogao »po-

svjedočiti iz vlastitog iskustva«. Iz dostupnih podataka, koje je Maclean sam naveo, očito je kako je on boravio isključivo na južnom dijelu Bosanske krajine, odnosno na području Bosanskog Petrovca, Drvara, Jajca i Varcar Va-kufa. Jedino je na tom području Maclean mogao vidjeti ono što je naveo u prvoj rečenici 3. točke svoga navede-noga izvješća od 8. veljače 1945. Preciznije rečeno, jedi-no je za to područje mogla vrijediti njegova spomenuta tvrdnja: »Fanatičko proustaško držanje bosanskih franje-vaca mogu posvjedočiti iz vlastitog iskustva.«

Međutim, neposredno nakon povratka sa spomenu-tog područja, Maclean je u izvješću nadređenima, od

6. studenoga 1943., napisao nešto sasvim drugo. Tom je prili-kom opisujući stanje u Jajcu, tadašnjem sjedištu partizanske vlasti na čelu s Titom, naveo posve različit opis tamošnjeg ka-toličkog svećenstva: »U pokretu se nalazi mnogo katoličkih i pravoslavnih svećeni-ka te muslimanskih imama, pa čak postoje službeni kapelani kod partizanske vojske. U Jajcu su partizani ob-novili i službeno po-

novno otvorili pravoslavnu crkvu koju su razorili ustaše, a službe božje se drže također u katoličkoj crkvi i brojnim džamijama. Ta je politika privukla mnoge koji su očeki-vali da će partizani imati protuvjerski stav na zastarjeloj sovjetskoj liniji.«24

Naveden ulomak bio je jedini dio u kojem se spo-minjalo ponašanje katoličkih svećenika u onom dijelu bosanskoga područja o kojem je on (Maclean) mogao

19 Isto, str. 79.20 Isto, str. 149., 161.21 F. Maklin, Rat na Balkanu, str. 133., 136. – 137.22 Isto, str. 140., 159. – 161.; D. Biber, Tito-Churchill, str. 108., 172. U svojima sjećanjima Maclean navodi da je na kraju

svoga tromjesečnoga boravka u Vrhovnom štabu u Bosanski Petrovac otišao da bi se s tamošnjeg partizanskog uzle-tišta vratio u britansku vojnu bazu.

23 Prostor na kojem je Maclean boravio tijekom opisanog četveromjesečnog razdoblja bilo je operativno područje 5. bosanskog korpusa NOVJ-a pod zapovjedništvom Slavka Rodića. Ovu činjenicu Maclean je naglasio u svojim sjećanji-ma spomenuvši uz Tita jedino Rodića kao istaknutog partizanskog zapovjednika kojeg je upoznao u ovom razdoblju. F. Maklin, Rat na Balkanu, str. 19., 132. – 134., 144.

24 D. Biber, Tito-Churchill, str. 33.25 U razdoblju tromjesečnoga boravka u Drvaru Maclean u svojim izvješćima nije spominjao mjesno katoličko sve-

ćenstvo. Razlog tomu, čega najvjerojatnije nije bio svjestan, bila je činjenica da je većina hrvatskoga katoličkoga pučanstva iseljena nakon početka srpskoga ustanka krajem srpnja 1941. u Drvaru i okolnim mjestima. Na sam dan

Tito i churchill

Istraživanja

Sp2016. 1

21

»posvjedočiti iz vlastitog iskustva«.25 To se izvješće naj-vjerojatnije može smatrati točnim jer su, neposredno prije njegova dolaska u okolicu Varcar Vakufa, partizani Jajce zauzeli bez borbe, kao posljedicu prethodnog povlačenja hrvatske vojske s tog područja.26 U tim uvjetima, mjesno katoličko svećenstvo, čak i da je imalo »fanatičko pro-ustaško držanje«, u interesu vlastita preživljavanja nije ga htjelo isticati. S te strane navedena Macleanova tvrd-nja (»Fanatičko proustaško držanje bosanskih franjevaca mogu posvjedočiti iz vlastitog iskustva.«) imala je karak-ter svjesno plasirane neistine, odnosno laži napisane radi legitimacije Titove odluke da nakon zauzimanja Širokog Brijega bez suđenja likvidira tamošnje franjevce.

likvidacije franjevaca u Hercegovini

Postrojbe NOVJ-a zau-zele su Široki Brijeg u sklopu Mostarske operacije, vojne akcije u kojoj je do prve po-lovice veljače 1945. zauzeto gotovo cijelo područje Her-cegovine. Mostarska opera-cija bila je podijeljena u dvije faze. U prvoj je cilj bilo za-uzeti Široki Brijeg, a u dru-goj Mostar i Nevesinje. U Mostarskoj operaciji NOVJ je raspolagao s četiri divizi-je: 9., 19. i 26. divizijom 8. dalmatinskog korpusa i 29. divizijom 2. crnogorskog korpusa te s 3. brigadom Korpusa narodne obrane Ju-goslavije za BiH (KNOJ za BiH). U napadnim operaci-jama navedene četiri divizije imale su zračnu potporu bri-tanske vojske iz njihove baze na otoku Visu.27

Za vrijeme i nakon spo-menute operacije postrojbe

NOVJ-a počinile su čitav niz teških ratnih zločina. Žrtve NOVJ-a bili su ranjeni i zarobljeni protivnički vojnici, ali i mjesno civilno pučanstvo.28

Najpoznatiji zločin NOVJ-a za vrijeme Mostarske operacije izveden je nad franjevcima u širokobriješkom samostanu. Nakon zauzimanja samostanskoga objekta, na operativnu području 11. dalmatinske brigade, likvi-dirano je dvanaest širokobrijeških franjevaca: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić, fra Ludovik Radoš i fra Žarko Leventić.29 Međutim, u ovoj likvidaciji nisu ubijeni svi širokobriješki franjevci. Likvidaciju na području samostana izbjegli su oni koji su se u trenutku kada su ga postrojbe NOVJ-a

zauzele nalazili na okolnim područjima. Unatoč izbiva-nju s područja samostana i oni su, nakon što su uhićeni, likvidirani, što ukazuje da su postrojbe 8. korpusa slijedi-le precizne zapovijedi i da spomenuta likvidacija nije uslijedila ni kao posljedica navodnog sudjelovanja fra-njevaca u borbama za Široki Brijeg ni kao nekontrolirana i samovoljna reakcija jedne skupine vojnika NOVJ-a koja se spletom okolnosti našla u samostanu.

Druga skupina franjeva-ca iz širokobriješkog samo-stana zatečena je u skloništu kod rijeke Lištice te je, osim fra Mariofila Sivrića, odve-dena u pravcu Zagvozda i likvidirana u tamošnjim na-puštenim seoskim kućama, koje su postrojbe NOVJ-a prethodno zapalile. Spome-nuti zločin dogodio se na

početka ustanka, 27. srpnja 1941., srpski ustanici s područja Drvara ubili su drvarskog župnika Waldemara Maximili-jana Nestora. Nakon jačanja ustanka po širem području u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca ojačana srpska ustanička vojna formacija ubila je 9. kolovoza iste godine petrovačkog župnika Krešimira Barišića. (Marijan Karaula, Knjiga bola: Stradanje Hrvata livanjskog kraja u dva posljednja rata, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 22.)

26 Vladimir Šumanović, Ivan Krajačić Stevo i (Drugo) zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, 550 godina od pada Kraljevine Bosne i stradanje Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću, Mulitmedia Print, Nova Bila, 2014., str. 163. – 167.

27 Hrvoje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.«, Polemos, XVI., 2, 2013., str. 19.28 Isto, str. 21., 23. – 24., 26.; Blanka Matković, »Zločini postrojba VIII. dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini

početkom 1945. godine«, Hum, 7, 2011., str. 294., 304., 320.29 B. Matković, »Zločini postrojba VIII. dalmatinskoga korpusa NOVJ-a«, str. 314.

i specijalizirani časopisi za vojnu povijest pišu o ubojstvu hercegovačkih franjevaca

Istraživanja

22

Sp2016. 1

operativnom području 5. brigade 1. divizije KNOJ-a za Hrvatsku, a tom su prilikom, prema navodima svjedoka, najvjerojatnije likvidirani: fra Bonifacije Majić, fra Fabi-jan Paponja, fra Andrija Jelčić, fra Leonard Rupčić, fra Fabijan Kordić, fra Melhior Prlić, fra Miljenko Ivanković i fra Radoslav Vukšić, dok je fra Mariofil Sivrić likvidiran negdje na Širokom Brijegu nakon što je partizanima po-kazao kako se rukuje hidrocentralom.30

Treća skupina širokobrijeških franjevaca uhvaćena je 8. veljače kod Mostarskoga Graca, na operativnom po-dručju 12. dalmatinske brigade. Tom prilikom ubijeni su: fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić, fra Krešimir Pandžić, fra Kornelije Sušac, fra Leopold Augustin Zu-bac i fra Roland Zlopaša.31

Navedenih petnaest likvidiranih širokobrijeških franjevaca, ubijenih izvan samostanskog kompleksa, ja-sno ukazuju na činjenicu, potvrđenu u navedenu Macleanovom izvješću, da je zapovijed za likvidaciju široko-brijeških franjevaca donesena prije početka napada na Široki Brijeg i da nije bila ograničena samo na one fra-njevce koji su se u trenutku zauzeća NOVJ-a nalazili u zgradi samostana. Također, u sljedećim danima ubijeni su franjevci s okolnog zapadno-herce-govačkog područja: fra Julijan Kožul, fra Martin Sopta, fra Slobodan Lončar, fra Zdenko Zubac, fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković, fra Jakov Križić, fra Marko Dragiće-vić, fra Nevinko Mandić i fra Bono Andačić,32 a nakon zauzimanja Mostara i oni koji su se tamo zatekli: fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar.33 Još prije, krajem siječnja 1945., u razdoblju koje je prethodilo Mostarskoj operaciji, na području na kojem se nalazila 4. dalmatinska brigada 9. divizije likvidiran je fra Maksimilijan Jurčić.34 Sukladno tomu može se zaklju-čiti da su postrojbe NOVJ-a, koje su izvodile navedene likvidacije, franjevce ubijale ciljano ne ograničivši se ni na prostor (samostan u Širokom Brijegu) ni na vrijeme (razdoblje tijekom dvodnevnih borbi za Široki Brijeg).

Sagledavajući odgovornost postrojbi koje su izvršile spomenute likvidacije, osim njihovih zapovjedništava (štabova brigada) i u tu svrhu odabrana ljudstva, poseb-no važnu ulogu imalo je zapovjedništvo 12. dalmatinske brigade. Njezina dva istaknuta člana, politički komesar brigade Fabijan Trgo i politički komesar jedne od bri-gadnih četa Nikola Anić, zbog svoje kasnije uloge u ju-goslavenskoj partijskoj i državnoj vlasti usko su vezani uz likvidaciju širokobrijeških franjevaca. Nakon završet-ka rata i stabilizacije vlasti KPJ, Trgo i Anić su kao po-vjerljive osobe nove vlasti obnašali važnu ulogu pisanja službene partijske povijesti Drugoga svjetskog rata. Dok je Trgo bio dugogodišnji glavni urednik i član redakcij-skog odbora zbornika dokumenata Vojno-istorijskog in-

stituta Jugoslavenske narodne armije (VII JNA),35 odnosno krovne insti-tucije zadužene za objavljivanje ratne dokumentacije iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata, Anić je bio zadužen za pisanje partijske literature o ratnim događajima.

U svojim javnim istupima, izne-senima u svojstvu zaključaka sa sku-pova koji su trebali imati znanstvenu vrijednost, i Trgo i Anić polazili su od nedokazane tvrdnje kao neupitne isti-ne. I jedan i drugi, bez ijednog dokaza,

tvrdili su da su širokobriješki franjevci likvidirani u borbi zato što su zajedno s ostalim braniteljima Širokog Brijega pucali na postrojbe NOVJ-a koje su napadale grad.

U svome izlaganju iznesenu 1985. na skupu u sklo-pu četrdesete obljetnice Mostarske operacije, Trgo je u svojstvu znanstvenika koji se bavio tematikom Drugoga svjetskoga rata o pokolju širokobrijeških franjevaca izja-vio sljedeće: »Dokumenti naše, njemačke i ustaško-do-mobranske provenijencije jasno i nedvojbeno kazuju da su se u vrijeme borbi za oslobođenje Širokog Brijega u samostanu i na položajima oko njega, u istom stroju sa njemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama, nalazili i svećenici sa puškom u ruci. Jedinice 26. divizije borile su se protiv onih koji su branili “najjače utvrđenu točku”, a to je bio samostan. Treba napomenuti da su borci 26.

30 Isto, 315.31 Isto, 318. – 319. Prema drugoj inačici događaja šestoricu franjevaca likvidirala je 2. dalmatinska brigada iz sastava 9.

divizije 6. veljače tijekom svog povlačenja iz Donjeg Graca prema Gostuši. H. Mandić, »Borbe za Široki Brijeg«, str. 20. – 21.

32 B. Matković, »Zločini postrojba VIII. dalmatinskoga korpusa NOVJ-a«, str. 321. – 323.33 Isto, str. 324.34 Isto, str. 296. – 297.35 Trgino ime »odgovornog urednika« nalazi se na koricama izdanja Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobo-

dilačkom ratu naroda Jugoslavije (dalje: Zbornik), objavljivanima u razdoblju od 1954. do 1968. Zbornik, tom II, knj. 2., VII, Beograd, 1954.; Isto, tom IV, knj. 32., Beograd, 1968. Trgo je prestao biti glavni urednik upravo kada je izašao svezak u kojem je objavljena dokumentacija iz Mostarske operacije. Od tada je dužnost glavnog urednika obnašao Miloš Krstić. (Zbornik, tom IV, knj. 33, Beograd, 1970.)

u svom osvajačkom pohodu jugokomunisti nisu ubili samo

franjevce u samostanu na Širokom Brijegu, nego i sve

franjevce na koje su naišli. To jasno kaže da je zapovijed za njihovo ubojstvo stigla prije

napadnih djelovanja.

Istraživanja

Sp2016. 1

23

divizije, kao uostalom i borci cijele Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pretežno bili vjernici. Dakle, nije se radilo o napa-du ateista na duhovna lica, već o borbi boraca 26. divizije i napadu na neprijateljske polo-žaje, bez obzira tko ih brani. Za velike ideale, za oslobođenje zemlje, na pragu samostana u Širokom Brijegu pogi-nuli su mnogi teisti.«36

Nepunih dvadeset godina poslije u svojoj knjizi o postrojbi koja je pobila širokobriješke franjevce, 8. korpusu NOVJ-a, Anić je kao argument za svoju tvrd-nju da su širokobriješki franjevci stradali u borbama za Široki Brijeg – a ne likvidirani nakon njegova zauzima-nja – ponovio citiranu Trginu tvrdnju iznesenu 1985.37 Jedan od dvojice urednika Anićeve knjige koja je preten-dirala na znanstvenost bio je upravo Trgo.38

Premda zbog svoje dugogodišnje dužnosti u VII JNA nije bilo relevantnije osobe od Trge, uzrok smrti široko-brijeških franjevaca koje je on naveo u svome izlaganju iz 1985. može se smatrati potpuno netočnim jer u objavlje-noj dokumentaciji ne samo da se ne nalaze podatci koje on spominje nego iz te dokumentacije proizlaze posve suprotni zaključci. U izvješću zapovjedništva 26. divizije sastavljena nakon zauzimanja Širokog Brijega ne spominje se sudjelovanje franjevaca u borbama.39 Također, taj podatak, čak ni na razini mogućnosti, ne navodi se ni u objavljenoj doku-mentaciji hrvatskih i njemačkih po-strojbi.40

Prema tome, Trgina citirana tvrd-nja u svezi s uzrokom smrti širokobri-jeških franjevaca bila bi točna jedino u slučaju da su on (Trgo) ili institucija koju je on vodio (VII JNA) raspola-

gali spomenutom do-kumentacijom, ali su je – unatoč tomu što je odgovarala službe-noj (odnosno, njiho-voj) inačici događaja – odlučili ne objaviti. Međutim, čak i u tom slučaju spomenuti ar-gument (»Dokumen-ti naše, njemačke i ustaško-domobranske provenijencije jasno i nedvojbeno kazuju...«) nije imao nikakva smi-sla jer su u znanstve-noj diskusiji relevantni samo oni dokumenti,

neovisno jesu li objavljeni ili ne, koji su javnosti dostupni, odnosno ako se mogu provjeriti. S obzirom na to da Trgo u svome objašnjenju uzroka smrti širokobrijeških franje-vaca nije naveo gdje se nalaze dokumenti koji potvrđuju njegovu tezu o sudjelovanju širokobrijeških franjevaca u borbama, navedeni dio njegova izlaganja iz 1985., koji je nekritički preuzeo Anić u svojoj knjizi iz 2004., može se smatrati pokušajem svjesne prijevare javnosti kako bi svojim političkim stavovima dao znanstvenu legitimaci-ju.

Međutim, neovisno o Trginim tvrdnjama, najjači ar-gument u prilog netočnosti njegovih (Trginih) tvrdnji jest upravo podatak naveden u monografiji 11. dalma-tinske brigade. Pokušavajući prikazati privid žaljenja

za spomenutim događajem, autori monografije iznijeli su tvrdnju iz koje nedvojbeno proizlazi da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama za Široki Brijeg, nego da su, suprotno Trginim tezama, likvidirani nakon što su ga postrojbe 8. korpusa zauzele i čvrsto nadzirale: »Kasnije se konsta-tiralo da je među poginulim franjev-cima bilo nekoliko svećenika koji se nisu slagali s ustašama, a u svom poli-tičkom opredjeljenju slijedili su liniju

36 Fabijan Trgo, »Uloga Dvadeset šeste dalmatinske divizije u mostarskoj operaciji«, Mostarska operacija – Učesnici govore, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1986., str. 225.

37 Nikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945., Udruga anti-fašističkih boraca i antifašista grada Splita, Split, 2004., str. 221.

38 Isto, str. 2.; 440. (korice knjige)39 Zbornik, tom IV, knj. 33, »Izvješće 26. divizije 8. korpusu od 16. 2. 1942.«, str. 420. – 426.40 U objavljenoj hrvatskoj dokumentaciji za to razdoblje (odnosno, u 33. i 34. knjizi četvrtog sveska Zbornika) ne nalaze

se podatci na koje se poziva Trgo. Ista je situacija i s objavljenom njemačkom dokumentacijom iz toga vremena. (Zbornik, tom XII, knj. 4., Beograd, 1970.)

jugokomunistička vojska u osvojenu Mostaru u veljači 1945.

»istaknuti« tumači ratnih događaja bili su Fabijan Trgo i nikola anić, obojica sudionici tzv. Mostarske operacije. za svoje tvrdnje nisu smatrali

nužnim navesti i dokumente. nastojali su da se sve uzme

zdravo za gotovo.

Istraživanja

24

Sp2016. 1

bosansko-hercegovačkih franjevaca fra Grge Martića i fra Ilije (sic!) Frane Jukića, te kasnije i svog starog biskupa fra Alojza Mišića. Za njih se govorilo da slijede južnosla-vensku ideju koja je bila bliska ideji NOP-a – bratstva i jedinstva.«41

Iz spomenuta navoda – neovisno o tome koliko su tvrdnje o bliskosti nekih širokobrijeških franjevaca ideji NOP-a neutemeljene – očito je da barem neki, ako ne i svi, ubijeni franjevci nisu poginuli u borbi protiv po-strojbi NOVJ-a jer bi u tom slučaju tvrdnja o njihovu »neslaganju s ustašama« bila besmislena. Samim time, negirajući dosadašnju službenu inačicu prema kojoj su ši-rokobriješki franjevci poginuli u borbi, ovim je zapisom otvoreno pitanje njihove stvarne smrti, kao i okolnosti koje su do nje dovele. Također, spomenut navod posebno je značajan ako se uzme u obzir da je jedan od recen-zenata monografije 11. dalmatinske brigade bio upravo Anić,42 koji je, unatoč tomu, u svom djelu o 8. korpusu iznio suprotan stav priklanjajući se Trginim tvrdnjama.

Usporedbom spomenuta navoda iz monografije 11. dalmatinske brigade sa spomenutim Trginim navodom koji je nekritički prihvatio Anić, očito je da su obojica (i Trgo i Anić) slije-dili službenu partijsku inačicu glede karaktera likvidacije širokobrijeških franjevaca, neovisno o tome što su o tom zapisali, makar u znatno ublaže-noj inačici, izravni sudionici događaja (iz sastava 11. dalmatinske brigade). Sukladno tomu, ova činjenica ne samo da dodatno ukazuje na još jedan ar-gument u korist neodrživosti službene inačice glede karaktera likvidacije ši-rokobrijeških franjevaca, nego i izrav-no upućuje na problematičnost drugih podataka koje su u svojim djelima (zbornicima dokumenata i povijesnoj literaturi) kreirali Trgo i Anić.

Zaključno uz karakter Fabijana Trge i Nikole Anića, odnosno osoba koje su na najvišoj razini opisivale proces zauzimanja Širokog Brijega i okolnosti likvidacije tamoš-njih franjevaca, nužno je naglasiti kako je riječ o visoko-pozicioniranim dužnosnicima 12. dalmatinske brigade iz sastava 26. divizije 8. korpusa koji su nakon svršetka rata unaprijeđeni na položaje stvaratelja službene povijesti. I jedan i drugi o temi o kojoj su pisali, pogotovu kad bi ona bila politički osjetljivija, pisali su u skladu sa zadanom partijskom linijom, suprotno dokumentaciji koju su sami objavili (Trgo) i sjećanjima neposrednih sudionika doga-đaja čija su djela recenzirali (Anić).

likvidacija širokobrijeških franjevaca u jugoslavenskoj historiografiji

Nakon učvršćenja svoje vlasti na području obnovlje-ne jugoslavenske države, KPJ je sve otvorenije započela sukob s Katoličkom Crkvom. Na stalne napade i provo-kacije nove vlasti vrh Katoličke Crkve na čelu sa zagre-bačkim nadbiskupom Alojzijom Stepincem odgovorio je Pastirskim pismom od 20. rujna 1945., što je rezultiralo žestokim odgovorom partijskog vodstva. Osim još izra-zitijih napada u tisku, Pastirsko pismo otvoreno je prozvao i Josip Broz Tito osobno ga okarakteriziravši otvorenim napadom na postojeći poredak. Uz kritiku Pastirskoga pisma, Tito je naglasio i postupke Crkve iz prošlosti te je u tom kontekstu posebno naglasio slučaj širokobriješ-kih franjevaca za koje je izjavio sljedeće: »Znadu li oni [autori Pastirskog pisma] da su se u Širokom Brijegu u Hercegovini, zajedno s Nijemcima i ustašama, borili i mnogi fratri protiv naše oslobodilačke vojske? Oni su tu, razumije se, izginuli zajedno s Nijemcima i ustašama, i ovi sada to nazivaju progonom crkve. Zašto je baš Her-

cegovina i Bosna dala najviše ustaških vođa i koljača? Krvnik Pavelić i mnogi njemu slični bili su đaci škola kojima su rukovodili redovnici. Redovničke škole i gimnazije u Bosni i Hercego-vini bile su glavni rasadnik mržnje među Hrvatima protiv Srba i musli-mana. Škole franjevaca i redovnika usadile su u srce hrvatskog naroda u Hercegovini i Bosni strašnu mržnju čiji su se rezultati ispoljili pod krimi-nalnim zlikovcem Pavelićem. Onaj divni narod u Hercegovini i Bosni bio

je zaveden i bio je potstican na one strašne zločine, koje će naši narodi pamtiti dok bude svijeta.«43

Osim ponavljanja već spomenutih laži na račun širo-kobrijeških franjevaca (»u Širokom Brijegu u Hercegovi-ni zajedno s Nijemcima i ustašama borili su se i mnogi fratri protiv naše oslobodilačke vojske«) citirani dio Ti-tova govora protiv autora Pastirskog pisma važan je zato što je u njemu kolektivno optužen čitav hrvatski narod u Hercegovini i Bosni. Time je s najviše razine samo potvr-đena činjenica da su masovni zločini u zadnjim mjeseci-ma rata i prvim mjesecima poraća nad zarobljenim hrvat-skim vojnicima i civilima bili posljedica službene politike KPJ, a ne ispadi neodgovornih pojedinaca. U propagandi KPJ usmjerenoj protiv Hrvata u BiH, kako ju je u ovom slučaju precizno definirao Tito, čitav je hrvatski narod na

41 Milan Rako – Slavko Družijanić, Jedanaesta dalmatinska udarna (biokovska) brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987., str. 287.

42 Isto, str. 2.43 Josip Broz Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, Kultura, Beograd 1948., sv. II. /knj. 1., str. 170.

ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu spomenuto je u glasovitu Pastirskome

pismu. Tito ga je oštro napao i dodatno optužio hrvatski

narod u Hercegovini. Posljedice su se očitovale kroz čitavo jugokomunističko vrijeme.

Istraživanja

Sp2016. 1

25

tom području bio kolektivno odgovoran, a njegovi du-hovni vođe, među kojima su širokobriješki franjevci imali važnu ulogu, označeni su glavnim krivcima.

Navedene Titove optužbe usmjerene protiv Katoličke Crkve, njezinih predstavnika i čitava hrvatskoga naro-da u BiH utjecali su na kasnije podatke objavljivane u publikacijama službene historiografije ukazujući na či-njenicu da je glavna parola režima »bratstvo i jedinstvo« imala svoje naličje. Službena jugoslavenska historiogra-fija, predvođena osobama koje su u ratu obnašale visoke dužnosti u NOVJ-u i podređena Titovim propagandnim tvrdnjama, na različite je načine pristupala određenim temama iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata. Dok se neke povijesne događaje, koji su trebali dokazati ratnu snagu KPJ i partizanskoga pokreta, potrudila krivotvo-riti tako da oni širem društvu djeluju što uvjerljivije,44 za druge događaje, u kojima su se navodili zločini njihovih ratnih protivnika, nije postojalo takvo zanimanje. Zbog toga, za često ponavljanu tvrdnju prema kojoj su likvidi-rani širokobriješki franjevci sudjelovali u borbama protiv NOVJ-a, osim izjava istaknutih predstavnika vlasti po-put Josipa Broza Tita i Fabijana Trga, nije bilo potrebno objaviti krivotvorene dokumente.

Preciznije rečeno, službena jugoslavenska historio-grafija sav je svoj napor u pripremi dokumentacije koja je trebala odigrati ulogu autentičnog povijesnog izvora uložila u onu tematsku cjelinu povezanu sa stvarnim ili izmišljenim ratnim uspjesima KPJ i partizanskoga po-kreta. S druge strane, sve ratne protivnike, s mogućom iznimkom četnika Draže Mihailovića, KPJ je obrađivala tek usputno smatrajući da je zbog njihova društvenoga položaja nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata dovolj-no izreći osudu za koju nije trebalo naći potvrdu čak ni u dokumentaciji – za tu priliku konstruiranoj – iz vla-stita izvora. Zbog toga u zbornicima dokumenata koje je objavljivao VII JNA tema o likvidaciji širokobrijeških franjevaca nije spomenuta.

zaključak

U sklopu Mostarske operacije izvedene u veljači 1945. postrojbe NOVJ-a zauzele su Široki Brijeg. Za vrijeme i nakon zauzimanja samoga mjesta postrojbe NOVJ-a napravile su čitav niz teških ratnih zločina u kojima je stradalo mjesno civilno pučanstvo te zarobljeni pripad-nici hrvatske i njemačke vojske. Međutim, najpoznatiji ratni zločin NOVJ-a na tom području bila je likvidacija

dvanaestorice širokobrijeških franjevaca uhićenih u pro-storijama samostana. Naveden ratni zločin propaganda NOVJ-a pokušala je opravdati lažnom tvrdnjom prema kojoj franjevci nisu likvidirani, nego su poginuli u borba-ma s postrojbama NOVJ-a. Nakon rata ta je propaganda postala službenom istinom te su je kao neupitnu ponav-ljale vodeće osobe nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. U stvaranju lažne slike o širokobriješkim franjev-cima vodeću ulogu imali su Fabijan Trgo i Nikola Anić, dvojica visokopozicioniranih pripadnika NOVJ-a, koji su tijekom zauzimanja Širokoga Brijega djelatno sudjelovali u borbama. Suprotno spomenutoj propagandi onodob-ni izvori ukazuju da je zapovjedništvo NOVJ-a, na čelu s Titom, još prije zauzimanja Širokoga Brijega donijelo odluku o likvidaciji tamošnjih franjevaca. Vijest o tome britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Offi-ceu) prenio je zapovjednik britanske vojne misije kod Vr-hovnog štaba NOVJ-a Fitzroy Maclean.

44 Takav je slučaj bio s navodnim pismom Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića Marka Pokrajinskom komitetu Ko-munističke partije Jugoslavije za Srbiju (PK KPJ za Srbiju) kojeg su dužnosnici VII JNA predstavili kao autentični povi-jesni izvor nastao u razdoblju Drugoga svjetskog rata. Nakon toga spomenuti dokument postao je najcitiraniji doku-ment službene jugoslavenske historiografije. (Vladimir Šumanović, »Pitanje autentičnosti pisma Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića Marka Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Srbiju od 14. prosinca 1941. godine«, Časopis za suvremenu povijest, 47., 2015., br. 1., Zagreb, str. 61. – 79.)

jedan od naboja koji je završio u pročelju samostanske crkve

Stratišta

26

2016. 1Sp

iz naŠiH kuĆa*

* Tekst donosimo u izvorniku.

MOSTAR. Ratni dani. – Mi smo u Mostaru najo-sjetljivije proživjeli udarce rata i državni preokret: bom-bardiranje, borbu ustaša i preuzimanje vlasti.

Napetost je rasla od 27. ožujka. Na Cvjetnicu 6. trav-nja crkva je bila rano puna naroda. Ispovjedaonice su sve radile. U 7 sati očuje se jaki šum avijona, koji je nisko preletio iznad crkve. Čuli su se pucnji. Izletjeli smo pred samostan i pitali se, jesu li manevri ili su tuđi avijoni. Uto dolete neke ženske iz Rodoča plačući: »Eno«, kažu, »pa-daju bombe po Rodoču«. Bilo nam je svima jasno, to je ratni napad. Narod se uzruja, napusti crkvu i domalo se svi raziđu. Avijoni su letjeli preko Mostara na aerodrom u Jasenicu. Eksplozije su se u Mostaru slabo čule. Tako je trajalo do podne. Već su stigla tri ranjenika u bolnicu. Govore, da su tri mrtva.

U 1 sat druga uzbuna. Zatim treća, četvrta... i zadnja u 9,30 sati uvečer. Bombe su padale na aerodrom, samo je jedan avion spustio dvije bombe na sjeverni logor.

7. IV. Prva uzbuna u 5,30 sati ujutro, druga u 9 sati.8. IV. Oblačno, samo jedna uzbuna u 9 sati.9. IV. Prva uzbuna u 8 sati, druga u 9 navečer. Na-

pada nije bilo.10. IV. U 6 sati po podne otvorimo radio Zagreb i

čujemo objavu g. Slavka Kvaternika: U ime Poglavnika Dra. Ante Pavelića proglašujem Nezavisnu Državu Hr-vatsku.

11. IV. Veliki petak. Služba u crkvi kao i svake godi-ne. Seljacima je dijelio vojne puške predstojnik redarstva g. Ivo Hočevar, da čuvaju javni red. Cijelu noć između petka i subote pucaju po gradu puške i mitraljezi. Iza 9 sati uvečer do ponoći kod g. Hočevara vijećanje naju-glednijih građana triju vjera, da se izbjegnu nemiri i da se zaštiti sigurnost u Mostaru i okolici. Na sastanak je pozvan i mp. o. provincijal.

12. IV. Velika subota. U 8 sati za vrijeme službe Bož-je u crkvi otvori se u gradu paljba između ustaša i vojni-ka. Sukobi su trajali 2 sata.

Pred 4 sata poslije podne, upravo kad je kor završavao Benedictus, zgrmi prva, druga, treća i četvrta bomba. Četiri bombe u 4 sekunde. Prva udari u dvorište iza Fa-zilove kuće pred crkvom, druga u Fazilovu kuću, treća u temelj ugla na pročelju zapadne crkvene lađe, četvrta u dvorište između samostana, zvonika i štale.

Bomba pred crkvom sruši pročelje zapadne lađe, obo-ri križ s crkve, razbije potpuno tri prozora na crkvi i ra-zdrma svu crkvu. Pročelje crkve pukne na dva mjesta s vrha do dna.

Bomba u dvorištu iskopa jamu duboku 2,70 m, širo-ku 10,5 m. Polupa sve cigle na gospodarskoj zgradi, sruši ćumurnicu i razbije na samostanu 2.500 komada cigle, tako i eternit nad glavnim oltarom i sakristijom. Na pro-zorima u samostanu i u zgradi Hrvatske tiskare trebalo je popraviti 350 kvadratnih metara stakla. Kamenje od 20 kg odbacivale su bombe na krov samostana. Dva su dimnjaka srušena. Dvorište samostana bilo je puno ka-menja. Tako i crkva.

Pod teškim dojmom jedva izbjegnutog gađanja i ru-šenja iz nedogledne visine, u mučnim časovima uvijek novih eksplozija i jedva izbježive smrtne pogibelji fratri se skupe pod podrumskim svodovima pred ulazom u blagovaonicu i prime od mp. o. provincijala odrješenje. Domalo se upute u obližnje župne stanove. Dušobrižnici po nalogu provincijalovu ostanu na teritoriju župe. U sa-mostanu ostane fra Vlatko Marušić i dva sluge.

13. IV. Uskrs. U crkvi nema nikoga. U gradu sve pu-sto. Narod se razbjegao u okolicu ili se krije po kućama. O. provincijal i o. fra Ilija Rozić vrate se izjutra u Mostar i produlje iza podne u Gorance. Pred večer se vrati o. gvardijan sa Širokog Brijega.

14. IV. i 15. IV. u Ilićima i Cimu borbe između ustaša i vojske. Oko podne 15. IV. vojnici i četnici zapale oko 150 kuća u Ilićima, Cimu i Rodoču. Toga dana nađu na Bakšimu u Ilićima Dra. fra Leona Petrovića, uzmu ga za taoca i pod večer ga odvedu u armijski zatvor.

16. IV. puste o. fra Leona, koji je dalje zajedno s Drom. Cvjetanom Spuževićem vodio pregovore za pri-

Bombardiranjem oštećena samostanska crkva u Mostaru

Stratišta

27

Sp2016. 1

mirje među objema strankama. Primirje je potpisano u 5 sati po podne na Žovnici. Uvečer oko 8 i po sati dođu Talijani preko Širokog Brijega i 5 sati kasnije Nijemci. Jugoslavenska vojska počela je iza 6 sati po podne napu-štati Mostar.

Slijedećih dana vodi se borba za opskrbu i prehranu. Mesa nema, pekare ne rade, trgovine zatvorene. Što je najgore, naoblačilo se, a crkva, samostan i štala otkriveni.

Popravci. – O. gvardijan nađe cigle za samostan i eternit za crkvu tako da ni crkva ni samostan nijesu ki-snuli. Štala je ostala nepokrivena puna 4 mjeseca. Cigle

nije bilo u Mostaru, a nije se mogla sa strane naručiti, jer je bio porušen most u Bosanskom Brodu.

Ponovno prekrivanje krova nad sakristijom, poprav-ci krova na crkvi, popravak sata u zvoniku i zatvaranje prozora na glavnom oltaru običnim staklom stajalo je 17.293 kune. Popravak krova i prozora na samostanu 11.670 kn. Popravak štale 14.491 kn. Srušeni ugao na pročelju crkve zatvoren je privremenim zidom.

Hercegovina franciscana, V, Mostar, 1941., str. 47. – 49.

izvjeŠTaj FRa FiliPa SivRiĆa o STRaDanju SeDMoRice Članova HeRcegovaČke FRanjevaČke

PRovincije u MoSTaRu 14. 2. 1945.*

Fra Filipe, u prošlom ratu naša su braća nastradali u mnogim mjestima. Veoma su škrti podaci o njihovu životu i djelovanju,

* Tekst donosimo u izvorniku.

posebice o njihovoj smrti. Držimo vrlo značajnim da se za Arhiv provincije napiše nešto više i podrobnije, nego što stoji u našem Šematizmu ili Nekrologiju provincije.

Vas smo izabrali kao sigurnu osobu, čovjeka koji uvijek go-vori istinu, a osim toga izravni ste svjedok zbivanja o kojima treba više sigurnih podataka.

Znamo, da nam nećete moći iznijeti pojedinosti vezane za svu našu nastradalu braću. Međutim, uvjereni smo, da nam možete i hoćete dosta pouzdanoga reći o životu i radu te smrti sedmorice naše braće koji su 14. veljače 1945. godine odvedeni iz mostarskog samostana i pobijeni.

Bili su to: fra Leo Petrović – provincijal, fra Grgo Vasilj – gvardijan, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar.

Vi ste se toga dana našli u samostanu. Bili ste mladi sveće-nik i vršili ste dužnost kapelana mostarske župe.

Molimo Vas, da sami oživite Vaša sjećanja. Ukoliko želite, ili se za vrijeme ovog razgovora pojavi potreba, bit će Vam po-stavljeno po koje potpitanje.

Bilo je to 14. veljače 1945. i to popodne. Ne znam točno koliko je bilo sati, ali svakako predmrak. Bila je Čista srijeda kad su oni došli.

Vratio sam se iz bašče i ušao u samostan. Pokojni fra Vlatko Marušić veli: »Zovu, da svi dođemo u zbornicu«.

Došao sam u zbornicu i našao skupljene sve fratre. S fra-trima sam zatekao dvojicu oficira. Ne znam točno što su bili po činu, ali mi se čini: poručnik i natporučnik, ali u svakom slučaju bili su oficiri. Jedan je bio stasom malo niži, a drugi malo viši. Jedan je od njih rekao: »Eto, i “mali partizani” stigoše u Mostar«.

Upitali su, jesmo li svi tu. Rekli smo da jesmo, samo imamo jednog bolesnika koji ne može doći. Bio je to po-kojni fra Ilija Rozić. I jedan naš radnik je ležao nepomi-čan. Nisu insistirali, da ih dovedemo.

Počeli su nas popisivati. Najprije nas koji smo po duž-nosti u Mostaru. Pisali su ime, prezime, službu i odkada smo tu. Rekli smo onako kako i jest: fra Leo Petrović – provincijal, fra Grgo Vasilj – gvardijan, fra Krsto La-vrić – vikar, fra Bonicije Rupčić – tajnik, fra Gaudencije Ivančić – kateheta, fra Pavo Dragićević – ispovjednik, fra Pio Nuić i ja – kapelani, fra Vlatko Marušić – brat po-moćnik, fra Nikola Pandžić – brat pomoćnik. Sad se ne mogu sjetiti, je li još itko bio. Onda su popisani i oni koji nisu iz ovoga samostana. Pitali su ih gdje su na dužnosti, odakle su ovdje došli i kad su došli. Fra Jozo Bencun je stigao – čini mi se – sa Širokog Brijega. Fra Rafo Prusina je došao iz Gabele. Ne znam je li fra Bernardin Smoljan stigao s Čitluka ili s Humca. Fra Kažimir Bebek je došao s Ploča, a fra Nenad Pehar, mislim sa Širokog Brijega.

Stratišta

28

2016. 1Sp

Ne znam odakle su stigli fra Darinko Brkić i fra Zlatko Sivrić, a fra Jerko Boras je bio iz Slanog upućen u mostar-sku bolnicu na liječenje.

Pitali su i da li imamo neko vozilo. Fra Pio je imao motor. On im ga je predao. Čini mi se da je bio u kvaru, ali je ipak upalio. Netko je vidio, kako se partizan s Pi-ovim motorom odvezao i to po onim trima stepenicama koje vode na cestu iz crkvenog dvorišta.

Kad su nas popisali stavili su jednog vojnika da nas čuva u zbornici. Ne znam je li taj vojnik bio i prije ili nije. Oni su otišli s napomenom da će se vratiti. Ako je netko morao izići, morao je dobiti dozvolu od vojnika čuvara. On nije bio strog. Sjećam se, da se jedan fratar, koji je morao više puta izići, s njim šalio: »Sinko, kad i ti ostariš, znat ćeš šta to znači«.

Čekali mi tako – čekali. Meni se učinilo dugo. Pokoj-ni fra Grga se bio zamislio i stalno molio krunicu. Bili smo u nekoj neizvjesnosti, ali smo razgovarali pa čak i karata zaigrali da bismo razbili brigu. Pokojni fra Leo, provincijal, je rekao: »Glavno je da izdržimo ovaj prvi dan, a kasnije će biti bolje«.

Nakon sat – sat i pol – možda i dva sata vratiše se ona dvojica. Kad su ušli, izvadili su spisak i počeli čitati: »Fra Leo Petrović – ostani ovdje! Fra Grgo Vasilj – osta-ni ovdje!« Pročita slijedećeg – »U ćeliju spavati!« I tako redom ili »u ćeliju spavati« ili »ostani ovdje!« Podijelili su nas u dvije grupe. Mi koji smo bili za »u ćeliju spavati« rekli smo, da je vrijeme večere i pitali, možemo li poći večerati. Dopustili su nam poći na večeru. Za nama su došli fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić. Fra Darinko je dao mig fra Zlatku, da im dadne propusnicu koju su njih dvojica imali od partizana – da se mogu slobodno kretati na partizanskom području. Kad je to fra Zlatko pokazao, veli, da im ne bijaše drago, ali su pustili pokojneg fra Darinka i pokojneg fra Zlatka. Od fratara – gostiju pro-pusnicom se spasio i pokojni fra Jerko Boras. On je imao liječničku uputnicu za mostarsku bolnicu.

U zbornici su, dakle, ostali: fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar.

Govorilo se, da je pokojni fra Leo kad je vidio šta se sprema, rekao pokojnem fra Boniciju, koji je bio tajnik, da iz Provincijalata donese neku kovertu. Čini mi se da je provincijal imao neku preporuku – garanciju za fratre. Fra Bonicije je otišao i nije je pronašao. Opet je otišao i opet je nije mogao pronaći. Provincijal je pitao, može li on otići i donijeti jednu kovertu. Nisu mu dopustili. Ne znam je li ikad kasnije pronađena ta koverta.

Provincijal se uzdao i u Marinka Knezovića koji je bio partizan. Pozvao ga u samostan, da radi kao majstor – stavlja prozore koji su bili popucali i izbijeni od bombar-diranja. Međutim, ni Marinka nije bilo toga popodneva u samostanu.

K nama na večeru dolje u blagovaonicu došli su i ona dvojica oficira. Onaj malo niži sjeo je na provincijalovo mjesto. Rekao je, da se ne trebamo bojati za fratre koji su izdvojeni, odnosno, ostali u zbornici. Rekao je, da će ih ispitati, predati sudu pa ako ih sud nađe krivima nešto će ih kazniti, ako ih ne nađe krivima, pustit će ih. Zamolio je da dadnemo večeru i nekolicini vojnika koji su bili s njima. Vojnici su došli i jeli kod rote. Fra Zlatko je nešto s njima razgovarao. Čini mi se pitao za neke njihove koje je on poznavao. Bili su samo napola vojnički obučeni. Imali su vojničke bluze, široke hlače – rajtoze, čarape gačan-sko-bilećanske.

Ne znam, ali mi se čini, da su dopustili da i izdvojenoj sedmorici u zbornici odnesemo večeru. Nisam siguran, budući da ja to nisam vidio.

Kad smo završili s večerom, oficiri i vojnici su otišli gore. Malo poslije njih stigli smo i mi fratri gore. Među-tim, gore više nije bilo nikoga. Spomenuta sedmorica na-ših fratara bili su već odvedeni. Možda je netko od fratara i vidio kad su ih odvodili – ja nisam.

Šta su fratri mislili – govorili: šta će biti s ovom sedmoricom odvedenih?

Neki su odmah rekli: »Pobit će ih!« Netko je čuo, da su tražili konop, kad su ih poveli. Valjda, da ih svežu, šta li?

Kakav je bio daljnji razvoj događaja? Kako ste doznali, da su fratri pobijeni?

Ne znam šta se dalje događalo. Govorilo se, da su neki ljudi vidjeli kako fratre odvedoše prema Donjoj Ma-hali. Koliko ja znam, nema očevidaca: nitko nije vidio gdje i kako su ih pobili. Nije bilo nikakva glasa o njima.

Mislim da je sutra netko od fratara otišao i pitao ono-ga Knezovića: šta je s fratrima? On je odgovorio, da se ne brinemo, da im se neće ništa dogoditi.

Išli su naši i u Komandu – kamo li – ali im ni tamo nisu znali ništa odgovoriti.

ulične borbe u Mostaru u veljači 1945.

Stratišta

29

Sp2016. 1

Kasnije se pričalo, da su ih pobili na Čekrku – is-pod Donje Mahale i bacili u Neretvu. Tamo je bila neka pumpa oko koje je bilo betonirano. Navodno, da su ih tu pobili, ali to je samo nagađanje. Nema očevidaca! Možda ih nisu ni vodili na neku instancu – suđenje, nego ih od-mah pobili. Možda!

Pričalo se, da su došli neki iz Rodoča i rekli, da je Ne-retva izbacila jednoga fratra niže Čekrka i da su ga poko-pali. Tko ga je pokopao i gdje, ne znam. Svatko se plašio i pitati, a kamoli otići tamo i vidjeti. Tih dana vojnici su kolali samostanom. Vojskom je bio zauzet i jedan dio samostana. Petnaestoga veljače nađena je obijena i kasa u župnom uredu. U samostanu je bilo dosta žita i ostaloga, uglavnom muhadžirskog. Muhadžiri bi sve svoje ostav-ljali u samostanu, dok se ne bi snašli i prebacili to svojim kućama. Istina, vojnici nisu ulazili u fratarske sobe, ali su po samostanu plijenili, nosili, dijelili. U našem podru-mu naveliko se točilo vino. Sjećam se, da je pokojni fra Darinko jedanput rekao: »Idem i ja, da mi dadnu malo vina«. Otišao je i dobio – donio veliki bokal vina.

Jesu li – prema Vašem mišljenju – ova sedmorica bili du-hovno pripravni za ono što je uslijedilo?

Fra Grgo je sigurno slutio. Bio se povukao u se. Nije razgovarao, nego cijelo vrijeme molio krunicu. To je bilo očito. Ne znam, jesu li ostali slutili da će ih pobiti. Među-tim, ja sam uvjeren da su svi bili duhovno spremni. Kako ne bi bili, kad su to bila teška i nesigurna vremena!

Jesu li – po Vama – ova sedmorica naše braće »svjedoci vjere«?

Ja mislim da je to pomiješano. Jedan momenat je si-gurno i vjerski. Partizani su iskoristili politički momenat, ali je i vjerski motiv bio prisutan: fratri su vjerski službe-nici i vođe. Ne zna se je li im postavljan upit: odričete li se vjere? Međutim, ja sam uvjeren da su se na času smrti dostojanstveno držali.

Znate li nešto pouzdano o stradanju i držanju naših frata-ra koji su ubijeni u mnogim drugim mjestima?

Znam jedino ono što se pričalo. Ja sam cijelo vrijeme bio ovdje u Mostaru. Nisam svjedok, osim po čuvenju.

Fra Filipe, znam da nije lako davati ocjene o ljudima. Ipak, Vas molim, da reknete po nešto karakteristično o svakome od ove sedmorice koji su odvedeni 14. veljače 1945. iz mostar-skog samostana i ubijeni.

Ja sam tada bio mladi svećenik. Neke od njih nisam

ni poznavao. Ni o jednom od njih nisam čuo nešto ne-gativno.

1. Fra Leo Petrović – provincijal (62 godine života)Čovjek auktoriteta. Fratri su ga cijenili i poštivali.

Svijet ga cijenio i poštivao. Bio je odlučan. Što je radio, radio je odlučno i dobro. Jedno vrijeme bio je generalni vikar u biskupiji. Nije se bavio politikom, bio je »radiće-vac«, a ne »Pučke stranke«, kao većina fratara.

2. Fra Grgo Vasilj – gvardijan (59)I prije je bio gvardijan. Vrlo uslužan i galantan čo-

vjek. Imao je lijep odnos prema starijima i prema mlađi-ma. Posebno je imao razumijevanje prema bogoslovima. O njemu nisam nikada čuo nešto negativno. Može se reći: uljudan i uslužan; dobar svećenik i redovnik.

3. Fra Jozo Bencun – jubilarac (76)Stari – dobri – jednostavni fratar: »simplićoto«. Bio je

mnogo godina u Izbičnu. Na Veliku Gospu na Širokom Brijegu redovito je bio podđakon i otpivao epistolu. To je bilo njegovo! ... Dobra – dobra srca!

4. Fra Rafo Prusina (61)Njega jedva poznam. Bio je župnik u Gabeli.

5. Fra Bernardin Smoljan (61)Slovio je kao dobar propovjednik i organizator. U

Međugorju je 1933. godine skupa sa župljanima podigao veliki križ na Šipovcu – sada Križevcu. Bilo je to prigo-dom 1900. obljetnice Kristove smrti i uskrsnuća.

Bio je profinjen: dobar svećenik i redovnik.

6. Fra Kažimir Bebek (44)Nisam ga pobliže poznavao. Bio je župnik na Ploča-

ma.

7. Fra Nenad Pehar (35)Nisam ni njega pobliže poznavao. Bio je mladi profe-

sor na Širokom Brijegu. Imajući u vidu ovo i ostala stradanja naše subraće u vihoru

prošlog rata, što biste rekli kao poruku: fratrima, kršćanima, svim ljudima?

Naša braća su nastradali na pravdi. Oni koji trpe na pravdi njihovo je Kraljevstvo nebesko. Ljudi se moraju međusobno više poznavati i poštivati, više razumijevati i surađivati, više međusobno ljubiti!

Razgovor vodio: Fr. Jozo Vasilj

Razgovor prihvatio i odobrava:Fr. Filip Sivrić

U Mostaru, 22. lipnja 1986.

Pobijeni

30

Sp2016. 1

Fra Antu Majića nisu izravno ubili jugokomunistički partizani, ali je preminuo u kolovozu 1945. od posljedica mučenja na Križnom putu i boravka u logoru u Zagrebu od svibnja do srpnja ili kolovoza 1945. Zbog toga ga s pravom ubrajamo u red nevinih žrtava Hercegovačke fra-njevačke provincije.

opći podatci i školovanje

Fra Ante se rodio u Vitini 26. kolovoza 1922. Roditelji su mu bili Jozo i Kata, r. Slišković. Na krštenju su mu dali ime Dobroslav Augustin. Krstio ga je župnik fra Augustin Ma-tić (odatle mu drugo ime!), a kuma mu je bila Iva Grbavac, vjerojatno umjesto svoga muža.1 »Otac, pono-sni “Amerikanac”, i majka Sliškuša strogo su se držali tradicionalnih kr-šćanskih zasada života i grijali se na kućnom ognjištu. Dobroslav je od roditelja baštinio neobičnu blagost srca i čvrstoću karaktera čime je kr-čio putove poznanstva i širio krugove svojih prijatelja u sjemeništu na Ši-rokom Brijegu, kamo je došao 1933. Bio je mladić uznosita duha koji je znao kontrolirati duševne emocije i porive razbuktale mladosti.«2

Pučku je školu završio u Vitini, gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu, a bogosloviju je pohađao na

Humcu, u Mostaru i Sarajevu. Studij nije završio jer je kao student bogo-slov sa svečanim redovničkim zavje-

Sudionik je Križnoga puta hrvatskog puka, zajedno s njih stotine tisuća

FRa anTe MajiĆ (1922. – 1945.)

nakon što je preživio strahote križnoga puta i nemile uzničke dane, ubrzo je obolio i umro

► Piše: dr. sc. fra Robert jolić

1 Arhiv župe Vitina: Matica krštenih, sv. II. (1907. – 1924.), str. 136., br. 86. Zbog oštećenosti stranice ne vide se nadnev-ci rođenja i krštenja. Ipak u Stanju duša (I., str. 17.) vidi se da je rođen 26. kolovoza 1922. Čini se da je obitelj izumrla ili odselila.

2 Dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani. Crtice o 66 hercegovačkih franjevaca, komunističkih žrtava koje poznavah, Široki Brijeg – Zagreb, 2011., str. 115.

31

Pobijeni

Sp2016. 1

tima prije toga umro. Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 29. lipnja 1939. Habit mu je obukao provincijal fra Mate Čutu-rić. Jednostavne zavjete položio je na Humcu 30. lipnja 1940. u ruke isto-ga provincijala, a svečane na Čerinu 29. lipnja 1944. u ruke fra Rufina Šilića, profesora, po dopuštenju pro-vincijala fra Lea Petrovića.3

U prvi razred gimnazije Dobro-slav se upisao na Širokom Brijegu 1933. Taj je razred završio s vrlo do-brim uspjehom. Razrednik mu je bio dr. fra Svetozar Petric. U razredu su bila 47-orica.4 Drugi razred pohađao je šk. god. 1934./35. Razrednik mu je bio dr. fra Vencel Kosir. U razre-du su bila 47-orica, a Dobroslav je opet vrlo dobar učenik.5 U 3. razredu (šk. god. 1935./36.) bila su 46-orica. Dobroslav je prošao s dobrim uspje-hom. Razrednik im je bio fra Vilim Primorac.6 U 4. razredu (1936./37.) su 38-orica. Dobroslav je opet dobar. Razrednik je i ove godine fra Vilim Primorac. Na kraju 4. razreda (to bi danas bio 8. razred osnovne škole) Dobroslavov je razred polagao malu maturu. Ispit je trajao od 8. do 14. lipnja 1937. Ispitni odbor činili su: dr. fra Dominik Mandić, predsjed-nik, te dr. fra Didak Burić (hrvat-ski jezik), dr. fra Krešimir Pandžić

(latinski jezik) i dr. fra Marijan Zu-bac (povijest). Dobroslav je prošao s dobrim uspjehom. S njim je u školi od prvoga razreda bio Petar (kasni-je fra Ferdo) Vlašić, koji je sve ra-zrede prošao s odličnim uspjehom, a od mature je bio oslobođen.7 I 6. razred (1937./38.) Dobroslav je pro-šao s dobrim uspjehom. Razrednik je isti: fra Vilim Primorac. U razre-du je samo 26 učenika, što znači da je selekcija bila iznimno stroga i da su mnogi otpali.8 Razrednik u 6. ra-zredu (1938./39.) bio mu je dr. fra Fabijan Paponja. Opet je prošao s dobrim uspjehom. U razredu su bila 24-orica.9 Nakon završena razreda Dobroslav je sa svojim kolegama iz sjemeništa otišao u drugi samostan: godinu dana (1939./40.) proveli su na Humcu u novicijatu. U šk. god. 1940./41. nalazi se u 7. razredu: sada je upisan kao fra Ante Majić. Razred-nik mu je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Razred je poha-đalo 29 đaka, od kojih samo peto-rica klerika (uz fra Antu još fra Domagoj Miliće-vić, fra Oktavijan Ravlić, fra Ha-drijan Sivrić i fra Ferdo Vlašić). Fra

Antin uspjeh je dobar.910 U 8. razre-du (1941./42.) razrednik mu je dr. fra Svetozar Petric. Uspjeh opet do-bar. U razredu su bila samo 20-orica. Nakon svršetka 8. razreda (danas je to 4. razred gimnazije) uslijedio je maturalni ispit. Predsjednik ispit-nog povjerenstva bio je Josip Babić, profesor Državne realne gimnazije u Mostaru, dopredsjednik dr. fra Rado-slav Vukšić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik), dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik) i dr. fra Fa-bijan Paponja (povijest i zemljopis). Ispit je trajao od 20. do 28. srpnja 1942. Fra Ante je dobio konačnu ocjenu vrlo dobar.11 Tako je završi-lo i fra Antino osmogodišnje srednje školovanje u franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu (1933. – 1942., s prekidom 1939./40. zbog novici-jata). Nakon toga fra Ante upisuje filozofsko-teološki studij.

Na bogoslo-viju u Mostaru upisao se 17. ruj-na 1942. Završio je dvije godine studija kojega nikada nije dovr-šio: prije nego je to uspio – umro je. U prvoj godi-

3 Arhiv provincije: Osobni karton; Imenik članova Provincije, str. 66., br. 586.; fra Andrija Nikić, Hercegovački franjevački mučenici 1524. – 1945., Franjevačka knjižnica, Mostar, 1992., str. 145.; fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2007., str. 68. – 69.; don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2007., str. 818.

4 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Šesti izvještaj za školsku godinu 1933/34, Mo-star, 1934., str. 20. – 21.

5 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1934/35, Mostar, 1935., str. 35.– 36.

6 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1935/36, Mostar, 1936., str. 33. – 34.

7 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1936/37, Mostar, 1937., str. 38. – 39., 43. – 44.

8 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1937/38, Mostar, 1938., str. 41.

9 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1938/39, Mostar, 1939., str. 42.

10 Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Godišnja izvješća za školske godine 1940/41., 1941/42., 1942/43. i 1943/44., Mostar, 1944., str. 22.

11 Isto, str. 42. – 45.

Školovao se u rodnom mjestu, Širokom Brijegu, Mostaru,

Sarajevu, a vjerojatno i zagrebu. zbog rata i prerane smrti nije

uspio završiti studij.

Pobijeni

32

Sp2016. 1

ni studija (1942./43.) imao je dosta predmeta: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), fundamentalnu teologiju (o objavljenoj religiji), patrologiju, (cr-kvenu) arheologiju, povijest Crkve, ontologiju, psihologiju, ascetiku, he-brejski jezik. Ocjene su mu laudabilis (8 i 8 ½) i jedna bonus (7) iz uvoda u Novi zavjet, a u II. semestru puno bolje: sve eminens (9) i laudabilis (8 i 8 ½), osim iz hebrejskog bonus (7 ¾). Vladanje (mores) je uzorno 1 (exemplares). U sljedećoj godini (1943./44.) fra Ante je imao sljedeća predavanja: uvod u Stari zavjet, mo-ralnu teologiju (o 7. Božjoj zapovije-di i o sakramentu ispovijedi), povijest Crkve, filozofiju (logika i kozmologi-ja), ascetiku i liturgiku (liturgijska godina) te u II. semestru iz filozofije naravnu teologiju. Ocjene su najče-šće 8 i 8 ½, jedanput 7 ¾, dvaput 9. Sve su potpisali rektor dr. fra Ante Jelavić i tajnik dr. fra Rufin Šilić. Fra Rufin je još dopisao da je fra Ante V. semestar nastavio na Teološkom fakultetu u Sarajevu, a VI. semestar (sve to u 1944./45.) na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te da je »umro u toku VI. semestra«.12 U tekstu koji slijedi vidjet ćemo da je i jedan i dru-gi semestar fra Ante upisao u najte-žim ratnim mjesecima, pa je možda u Sarajevu u ispitnom roku u velja-či 1945. i polagao neke ispite, ali u Zagrebu zacijelo nije polagao ništa, jer je u svibnju napustio Zagreb, a ostatak života proveo u kolonama

smrti kroz Sloveniju prema Zagrebu, u logorima u Zagrebu te konačno u bolnici, gdje je i umro.

Redovnički život i studij

S fra Antom su u novicijat na Humcu 29. lipnja 1939. stupila još šestorica kandidata. Svi su tada bili sjemeništarci na Širokom Brijegu te su nakon 6. razreda stupili u novici-jat. Njegovi kolege iz novicijata bili su: fra Eduard Dugandžić, fra Do-magoj Milićević, fra Oktavijan Ra-vlić, fra Hadrijan Sivrić, fra Zvonko Slišković i fra Ferdo Vlašić.13 Samo su dvojica preživjela rat i poraće (H. Si-vrić i F. Vlašić14), dvojica su napustila zajednicu (D. Milićević i O. Ravlić), dvojica su umrla 1941. kao mladi

klerici (E. Dugandžić15 i Z. Sliško-vić16), a fra Ante je umro u srpnju ili kolovozu 1945. Živ je još jedino fra Hadrijan Sivrić: umirovljenik u sa-mostanu na Humcu.

Od jeseni 1942. fra Ante je na Humcu, gdje su se školovala prva dva tečaja bogoslova (studij filozo-fije). S njim su bili i sljedeći klerici prvoga i drugoga tečaja: fra Ljubo Zorić, fra Ivo Bagarić, fra Svetislav Markotić, fra Radovan Petrović, fra Ljudevit Rupčić, fra Domagoj Mili-ćević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić i fra Edo Magzan.17 To sazna-jemo i iz izvješća o školskom uspje-hu i vladanju bogoslova I. i II. tečaja prefekta bogoslova na Humcu fra Dobroslava Šimovića koje je poslao provincijalu u veljači 1943. Tako

12 Arhiv provincije: Liber classificationum ab anno 1937-(1944), fol. 73.13 Izvješće fra Mile Leke, meštra novaka, provincijalu od 4. srpnja 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 127, f. 142-143); Izvješće

istoga meštra o vladanju novaka od 1. studenoga 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 128, f. 263).14 Fra Ferdo je djelovao u više hercegovačkih župa te u Zagrebu i Austriji. Prošao je Križni put, a u komunističkoj Jugo-

slaviji dvaput bio suđen na duge tamničke kazne te u tamnici proveo ukupno oko 13 godina. Pokrenuo je list Naša ognjišta u Tomislavgradu i bio mu dugogodišnji glavni urednik. Preminuo je u Tomislavgradu 15. listopada 1995. Poko-pan je na groblju Karaula u Tomislavgradu (fra Robert Jolić [uredio], Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005.).

15 Fra Eduard je privremene zavjete položio u bolnici u Mostaru 9. veljače 1941. Od 4. veljače 1940. do 15. lipnja 1941. ležao je s malim prekidom u mostarskoj bolnici. Bolovao je od tuberkuloze. Preminuo je u Mostaru 15. lipnja 1941. Pokopan je na groblju Šoinovac (»Fra Edo Dugandžić«, Hercegovina franciscana, sv. V [1941.], str. 45).

16 Fra Zvonko je početkom 1941. obolio od tada neizlječive bolesti sušice. Preminuo je u Mostaru u bolnici 30. kolovoza 1941. Pokopan je na groblju Mekovac na Širokom Brijegu (»† Fra Zvonko Slišković«, Kršćanska obitelj, br. 10/1941., str. 313.; »Fra Zvonko Slišković«, Hercegovina franciscana, sv. V [1941.], str. 45. – 46.).

17 Tabula (raspored osoblja) od 3. srpnja 1943. (priredio fra Ante Tomas).

Bogoslovi na Širokom Brijegu 1942. (slijeva): fra Hadrijan Sivrić, fra oktavijan Ravlić, fra Ferdo vlašić, fra ante Majić i fra Domagoj Milićević

33

Pobijeni

Sp2016. 1

znamo da su na Humcu u to vrijeme na studiju bili fra Ante Majić, fra Do-magoj Milićević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić, fra Edo Magzan, fra Ljudevit Rupčić, fra Ivo Bagarić, fra Svetislav Markotić i fra Radovan Petrović.18 I sljedeće akademske go-dine (1943./44.) fra Ante je s kole-gama na Humcu, sve dok u proljeće zbog bombardiranja samostana nisu bili razmješteni po drugim kućama. Tako je najkasnije u svibnju 1944. fra Ante u župnoj kući i franjevačkoj rezidenciji na Čerinu. S njim su i slje-deće kolege klerici: fra Domagoj Mi-lićević, fra Hadrijan Sivrić, fra Ferdo Vlašić, fra Edo Magzan, fra Albert Azinović, fra Alfonz Jukić i fra Luka Sušac.19

Vojsku fra Ante nije služio, iako ga je Popunidbeno zapovjedništvo iz Mostara 22. kolovoza 1942. bilo pozvalo na odsluženje vojnog roka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.20 To je isto zapovjedništvo, međutim, 18. siječnja 1943. javilo o odgodi vojske kleriku fra Anti Majiću.21

Prefekt fra Dobroslav Šimović 17. kolovoza 1943. javlja o polaga-nju svečanih zavjeta u srpnju 1943. Piše kako klerici bogoslovi I. tečaja fra Hadrijan Sivrić i fra Ante Majić nisu mogli zbog nedostatka propi-sane dobi položiti svečane zavjete s ostalim kolegama. Stoga predlaže da im se produže jednostavni zavjeti do konca srpnja 1944. te da se tek tada svečano zavjetuju.22 Istoga dana pro-vincijal je ovlastio fra Marijana Zup-ca, humačkoga gvardijana, da spo-

menutoj dvojici produži privremene zavjete na godinu dana.23 Gvardijan je u istome mjesecu produžio pri-vremene zavjete fra Hadrijanu i fra Anti te o tome obavijestio provinci-jala.24 Svečane zavjete fra Hadrijan i fra Ante položili su sljedeće godine, 29. lipnja 1944., u ruke fra Rufina Šilića, profesora na bogosloviji. Tada su se bogoslovi nalazili u župnoj kući na Čerinu, jer je zbog bombardiranja humačkoga samostana u njemu bilo nemoguće stanovati i održavati na-stavu. O dvojici kandidata fra Rufin je poslao pohvalno izvješće, što pro-vincijala posebno veseli.25

u Sarajevu 1945.

Poslije su bogoslovi III. tečaja bogoslovije po provincijalovoj odred-bi prešli na Čitluk. O tome je pro-vincijal obavijestio čitlučkog župnika fra Jakova Križića 29. rujna 1944. Predavanja su trebala početi 2. listo-pada. Sa šestoricom bogoslova, među kojima je bio i fra Ante, trebala su biti i dvojica profesora, fra Bonicije Rupčić i fra Dionizije Lasić.26 Ipak fra Ante nije dugo ostao na Čitluku, možda čak nije ni došao sa svojim kolegama. Naime, budući da se tada otvorila zajednička franjevačka bogo-slovija u Sarajevu, neki su bogoslovi bili poslani u Sarajevo na daljnji stu-dij. Prema jednom provincijalovom pismu iz siječnja 1945. čini se da su u Sarajevo bila poslana dvanaestori-ca.27 Među njima je bio i fra Ante. U tim teškim trenutcima, budući da

predavanja u Sarajevu još nisu bila započela, a da inače ništa nije bilo sigurno, provincijal je poslao dopis upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu u kojem obavješćuje o povratku bogoslova i početku na-stave 15. siječnja. U Mostar trebaju doći bogoslovi: fra Darinko Mikulić, fra Eugen Tomić, fra Krešimir Ju-kić, fra Svetislav Markotić, fra Ante Majić, fra Ljudevit Rupčić, fra Do-magoj Milićević i fra Edo Magzan, a na Široki Brijeg fra Bogomir Barišić, fra Rudo Jurić, fra Hrvoje Prlić i fra Dinko Vlašić.28

Dvojica od navedenih, fra Kreši-mir Jukić i fra Ante Majić, molili su ipak provincijala da ostanu na studi-ju u Sarajevu. O tome su mu poslali pismo, pisano na istome listu. Naj-prije je pisao fra Krešimir: »Kazao nam je pošt. o. meštar Vašu zapovi-ed, da se trebamo nas dvojica dolje vratiti. Mislimo, da ste ju poslali, jer Vam nije bilo poznato, da su i ova-mo počela predavanja na bogosloviji, gdje smo mi dva upisani i pohađamo predavanja već 15 dana. Predmeti su nam svi pogodili. Zato možemo pod-puno svršiti dotične tečajeve. Ovdje smo se podpuno smjestili kao oni, koji će tu provesti ovu školsku go-dinu. S nama se tako računa i kod starijih.« Nakon toga piše da je pre-bolio upalu pluća pa mu sada ne bi bilo pametno putovati u Mostar. Ako se ipak moraju vratiti, traži da mu se izvadi nova iskaznica, jer je svoju izgubio. Nakon toga piše fra Ante. Pozdravlja provincijala, kaže

18 Dopis Provincijalatu od 10. veljače 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 139, f. 108-109).19 Tabula (raspored osoblja) od 16. svibnja 1944. (priredio fra Ante Tomas).20 Dopis Provincijalatu od 22. listopada 1942. (Arhiv Provincije: SP, sv. 137, 205).21 Dopis Provincijalatu od 18. siječnja 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 139 – spis nedostaje, jer je vraćen pošiljatelju; spo-

men o njemu sačuvan u Urudžbenom zapisniku).22 Dopis Provincijalatu od 17. kolovoza 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 140, f. 327).23 Provincijalov dopis od 17. kolovoza 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 140, f. 328).24 Dopis Provincijalatu od 24. kolovoza 1943. (Arhiv Provincije: SP, sv. 140, f. 378).25 Dopis fra Rufina Šilića od 17. lipnja i provincijalov odgovor od 19. lipnja 1944. (Arhiv Provincije: SP, sv. 143, f. 190-191).26 Provincijalov dopis fra Jakovu Križiću od 25. rujna 1944. (Arhiv Provincije: SP, sv. 144, f. 411).27 Provincijalov dopis fra Živku Martiću, siječanj 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 148, f. 100).28 Provincijalov dopis od 13. siječnja 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 149, f. 10).

29 Dopis provincijalu od 21. siječnja 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 149, f. 23).30 Provincijalov dopis od 25. siječnja 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 149, 24a).31 Arhiv provincije: Liber classificationum ab anno 1937-(1944), fol. 73 (podatak upisao fra Rufin Šilić).32 Arhiv provincije: Imenik članova Provincije, str. 66., br. 586.33 fra Ivo Sivrić, Krvave godine. Odbljesci uspomena jednoga od preživjelih, Ziral, Chicago – Mostar, 1996., str. 39. – 45.34 fra Bruno Raspudić, »Moj život često i vrlo često o tankoj dlaki visijaše«, str. 4. (dopis se čuva u Vicepostulaturi, Široki

Brijeg). Usp. I. Sivrić, Krvave godine, str. 42.35 fra Č. Majić, U nebo zagledani, str. 116.36 Molba za dispenzu, na latinskom jeziku, od 20. kolovoza 1945. (Arhiv Provincije: SP, sv. 149, f. 91-92).

da je fra Krešo sve napisao što i on misli. »Dosad sam smatrao, da sam “non sum dignus” [nedostojan] pisa-ti Vam od svoje pobude. Ostao sam u nekom strahopočitovanju pred Vama, kao diete pred otcem, kad ga išiba. Uza sve to, ja sam uviek mislio na Vas, a osobito u molitvi. Nasto-jao sam što više čitati bogoslovske predmete. A sada sam upisao neke predmete, kako ste odozgo mogli razabrati.«29 Provincijal im je otpisao 25. siječnja. Bio je, piše, dao na volju prefektu fra Jerki Mihaljeviću da od-luči o njihovu povratku u Mostar, ali kako su oni u međuvremenu pisali, odlučuje: »Dakle ostanite u Sarajevu i tamo nastavite nauke. Suvišno je da vam napominjem da se vladate ured-no i budete svima na ponos i čast u posestrimi Provinciji. Imam najbo-lje viesti o vašem vladanju. Hvala vam! Nadam se istomu i ubuduće.«30 Samo dvadesetak dana nakon toga dopisa provincijal fra Leo Petrović okrutno je usmrćen i sa šestoricom subraće bačen u hladnu Neretvu.

Smrt

Fra Ante je – zacijelo s brojnim drugim kolegama bogoslovima i ne-preglednim mnoštvom hrvatskoga naroda – pobjegao iz Sarajeva pred jugokomunistima-partizanima, sti-gao u Zagreb, pa dalje prema austrij-skoj granici. Prema vijesti koju smo gore donijeli, čini se da je u Zagre-bu i boravio neko vrijeme, možda u travnju i početkom svibnja, te se upisao na Katolički bogoslovni fa-kultet.31 S austrijske granice Englezi su ih, protivno svim međunarodnim

pravima, vratili u jugokomunističko-partizanske ruke dobro znajući što ih čeka u njihovoj Jugoslaviji. Napa-tio se u jednoj od bezbrojnih hodnji smrti na povratku preko Slovenije do Zagreba i bio zatočen u jugokomu-nističko-partizanskom logoru. Tu je dobio upalu mozga te bio smješten u bolnicu. U imeniku hercegovačkih franjevaca o njegovoj je smrti kratko zapisano: »Kao student bogoslovije nakon puta u Sloveniju i logora umro od meningitisa u bolnici ss. milosrd-nica u Zagrebu 6. 8. 1945. Pokopan na Mirogoju.«32 Preminuo je u 23. god. života i 6. god. redovništva.

Fra Ante je u Zagrebu boravio u tamnici na Sav-skoj cesti. Tu su, u istoj zgradi, bile i stotine drugih svećenika i bogo-slova. I oni su svi bili predviđeni za pogubljenje, ali su se spasili jer se u Zagrebu odmah saznalo da su stotine svećenika u Savskoj, pa parti-zani likvidacije nisu mogli izvesti ne-opaženo, kako su namjeravali.33 Fra Ante se u tamnici razbolio zbog ne-ljudskih uvjeta u kojima su uhićenici živjeli. Hrana je bila jadna, smještaj još jadniji, tako da su u dvorane bili nagurani toliki da ne samo da nisu mogli normalno ležati nego ni sjedi-ti. O tome u kakvu je stanju bio fra Ante zabilježio je njegov supatnik fra Bruno Raspudić: »U toj sobi bilo nas je 32 što svećenika, a što pripravnika za svećeništvo. Soba je bila u podru-mu i imala mali podrumski prozor.

U jednom uglu sobe kod prozora, nalazila se je mala bačvica i na toj bačvici, više od jednog tjedna, živjela su trojica zatvorenika. Jedan od njih, dobro se sjećam, bio je krasnog sta-sa, student mostarske bogoslovije fra Ante Majić, koji je kasnije umro od meningitisa. Vjerojatno radi toga što je dugo vremena spavao na onoj tvr-doj bačvici u zatvoru. Hrana u tom zatvoru bila je više nego slaba. Redo-vito bi nam dnevno dali jedan mali kruhčić, pogačicu i šalicu juhe od ku-kuruzna brašna.«34 Gdje je pokopan fra Ante? »U nekom grobu na Mi-rogoju pokopane su njegove patnje,

osobna sudbina i neostvarene nade mladosti. Za nje-ga su završile sve postaje križnog puta. Božje žitni-ce pune se pšenič-nim brašnom sa-mljevenim u zloći srca jer ljudski su putovi posuti mr-

žnjom, sebičnošću i osvetom.«35

Zanimljivo je da u Mostaru ni dva tjedna nakon što je umro nisu znali za njegovu smrt. Tako je iz Provincijalata 20. kolovoza 1945. upućena molba Svetoj Stolici, preko generala reda, da se dadne dispenza od nedostatka dobi četvorici klerika kako bi mogli biti zaređeni za sve-ćenike: fra Anti Majiću, fra Doma-goju Milićeviću, fra Ferdi Vlašiću i fra Hadrijanu Sivriću.36 Fra Ante je tada već počivao snom mira, na Mi-rogoju, u zagrljaju Vječnoga Kralja i Svećenika.

Prvi je val svojevoljna i nekažnjena ubijanja prošao pa je imao priliku umrijeti u

bolnici. Pokopan je na Mirogoju, a za grob mu se do danas ne

zna.

Pobijeni

34

2016. 1Sp

2016. . 1S

p

Sp

35

Sp2016.1

35

Glas o znakovima

vRaĆen Mu je živoT*

► Piše: M. B.

* Svi podatci poznati su Vicepostulaturi.

Sve je započelo prije otprilike pet godina kad mi je u jednom neobveznom razgovoru nakon sv. mise župnik kazao da ima zdravstvenih poteškoća. I to većih, dapače uznapredovalih. Riječ je o bolesti bubrega koji su poma-lo gubili funkciju (zbog rastućeg kreatinina). Nisam bila posebno bliska sa župnikom, iako sam na službi u dušo-brižništvu župe, pa me je sve to malo zateklo. Poštujući župnikovo povjerenje, mogla sam zaključiti da jedino što mogu za njega učiniti jest moliti, iako to nije tražio od mene. U trenutku sam, valjda zbog »lokalpatriotizma« (daleko u Zagrebu), odlučila početi moliti zagovor Širo-kobriških mučenika za župnikovo zdravlje, tj. da se taj kreatinin zaustavi i da izbjegne dijalizu i sve ostalo što nosi disfunkcija bubrega.

Nisam imala poseban molitveni plan, ali počela sam se redovito njima utjecati i prvom prilikom kad sam došla u Široki Brijeg i stupila u crkvu, otišla sam do njihova gro-ba moliti za zagovor. Tada sam poželjela da moj župnik dođe također na njihov grob nadajući se ozdravljenju. I župnik je jedno ljeto na moj poziv stigao na proslavu Ve-like Gospe na naš Brig. Tako sam bila sretna! Nakon mise odmah sam ga povela do Širokobriških mučenika i tamo sam njima u molitvi kazala: »To je moj župnik za čije zdravlje bubrega molim!«

Mjeseci su prolazili, a župnikovi nalazi bijahu sve loši-ji. Počela sam dvojiti, bolje reći, pomišljati o tome da naši mučenici i nisu tako moćni… No, i dalje sam se njima utjecala za zagovor.

Župnik je na kraju ipak morao krenuti na dijalizu. Znao je reći koliko ga to sve muči i odnosi mu vrijeme ve-černjeg druženja sa župljanima, no strpljivo je podnosio sve muke dijalize. Čak se i šalio na svoj račun.

Prošle godine u korizmi (bio je petak), probudila sam se za posao i našla poruku koja je stigla u noći: »M., u 0.47 su me zvali iz bolnice Merkur za transplantaciju! Moram biti do osam sati u bolnici! Sjeti me se! Pozdrav!« Bila je to župnikova poruka. (On se poslije nije sjećao da mi je to napisao. Pokazala sam mu poruku u mobitelu da povjeruje!)

Odmah sam angažirala sve svoje poznate, župljane, do koga sam mogla doći, i svi smo molili za uspjeh tog zahvata! Naravno da sam prvo za zagovor kod Gospo-dina molila Širokobriške mučenike, pa sv. Ivana Pavla II., naravno Bl. Djevicu Mariju… I operacija je uspjela. Čak štoviše, prvi su rezultati bili odlični. Trebalo je samo čekati mjesece da se vidi hoće li organizam prihvatiti bu-breg.

Prošlo je šest mjeseci i onda mi je tek sinulo u glavu da sam se molila Širokobriškim mučenicima za zagovor – za zaustavljanje rasta tog kreatinina, a župnik je dobio

novi bubreg! Novu priliku! Novi život! Pitala sam se jesu li moje misli ispravne i kako mogu

znati da je to baš zagovor Širokobriških mučenika te sam tada napisala pismo fra A. koji mi je rekao da mi to ni-kada ne ćemo znati, ali da svoje svjedočanstvo napišem i pošaljem Vicepostulaturi.

U međuvremenu je trebalo napraviti biopsiju koja je dala dvojbene rezultate, pa čak upućivala i na to da orga-nizam počinje odbacivati bubreg. Opet sam počela malo dvojiti, ali sada znam da je to bila motivacija da počnem iznova moliti za zagovor. I počela sam. Kako su se nalazi biopsije poklapali s danom obljetnice njihova stradanja, odlučila sam moliti devetnicu uoči 7. veljače 2015. Bu-dući da nisam imala nijednu molitvu sročenu njima u čast ili za zagovor, odlučila sam moliti svaki dan krunicu BDM (Gospa je Majka koja nas sve zagovara i kojoj su se i fratri molili pa je logično uzeti njezino »oružje«). Postila sam jedan dan o kruhu i vodi.

Tijekom te devetnice nizali su se blagdani: Sv. Ivan Bosco, Prikazanje Gospodinovo (Dan posvećenog živo-ta), devetnica Gospi Lurdskoj (kojoj se utječu svi bole-snici svijeta). Bilo je veoma znakovito. Na dan kad sam postila, bio je prvi petak (6. veljače) te sam otišla upravo u crkvu Majke Božje Lurdske gdje se odvijala pobožnost devetnice. Tu sam pristupila i sakramentu svete ispovi-jedi. Moja je devetnica završila tom pobožnošću Majci Božjoj Lurdskoj.

Za mene je bilo nevjerojatno, ali i veoma znakovito (tada sam bila sigurna) da su Širokobriški mučenici iz-molili tu milost kod Gospodina koji je mom župniku da-rovao »novi život«! Sutradan navečer, kad su se emocije slegle, napisala sam mu svoje svjedočanstvo o čemu on nije imao pojma niti sam to ikomu kazala do toga tre-nutka. Bio je ganut!

Svi nalazi koji su tada pristigli (biopsija, redovite kontrole kojih je bilo nekoliko proteklih mjeseci) dali su odlične rezultate! Međutim, nakon nekog vremena dobio je sepsu i bio u životnoj opasnosti. Liječnici su se borili za njegov život. I tada sam, nalazeći se na Širo-kom Brijegu, molila za njega svim srcem na grobu mu-čenika, pogotovo znajući da mu je taj transplantirani bubreg uslijed sepse otkazao... Ponovno je stavljen na dijalizu što zbog sepse, što zbog otkazivanja tog bubre-ga. Liječnici nisu nudili nikakve prognoze već samo če-kanje. Nakon nekoliko dana liječenja i iščekivanja taj je isti transplantirani bubreg profunkcionirao i ukinuta je dijaliza. Krenuo je oporavak i nakon mjesec dana naš je župnik ponovno s nama na župi. Sad možda i oprezniji, ali vodi župu i dobro je. Bogu hvala i Širokobriškim mučenicima na zagovoru.

36

Sp2016. 1

Djela pobijenih

SaSTanak na ŠiRokoM BRijegu 4. Rujna 1940.*

u Rasnu 28. listopada 1942. Sjede slijeva: fra karlo grbavac, fra Mate Čuturić, župnik fra Tadija Beljan, fra krešimir Pandžić. Stoje u srednjem redu: dijak Mirko Skoko, fra vojislav Mikulić, fra Rajko Radišić, fra jakov križić, fra živko Martić, fra valentin zovko, fra velimir Šimić, fra Bože Bubalo. Stoje: fra Darinko Brkić, fra lucijan kordić, fra Božidar Ćorić, fra Dominik Ćorić, fra nenad Pehar, fra Ratimir kordić.

* Tekst donosimo u izvorniku.

Sastali smo se. Ispunila se želja najboljih među nama, koji su na raznim tačkama provincije vidjeli puno iskara, dosta žive žerave, samo su strepili: Na ognjištu će pod pepelom iskre uginuti, ugasit će se žerava, ako se glavnje ne potaknu i ne približe, da ujedinjene dadu vidljiv, sna-žan plamen i ostave novu žeravu.

Našu hercegovačku provinciju sačinjavaju tri – dosa-da – samostana i veći broj župa. Mnogi su članovi služ-benim poslom prisiljeni godinama živjeti izvan ustaljene kolotečine propisanog dnevnog reda, izvan stoljećima posvećenih i prokušanih navika samostanskog uzgoja i života. Razumljivo je, makar ne bilo poželjno, u našim prilikama mogu osiliti centrifugalne težnje: U napasti smo da svatko okreće u pravcu ličnih sklonosti. Izblijedi svijest pripadnosti jednomu za sve mjerodavnomu crkve-nom redu, koji nas uzgaja, izdržava, zaposljuje, omogu-ćuje nam i osigurava opstanak, ali nam nameće i određe-ne svima zajedničke dužnosti, tereti nam savjest teškom i

neizbježivom odgovornošću za preuzete zadaće. Poziv mp. o. provincijala članovima provincije, da se

na povjesnom tlu Širokog Brijega sastanu radi izmjene misli, radi uspješnijeg i svestranijeg jačanja naše franje-vačke i katoličke svijesti u svečanom okviru hrvatske svete godine, došao je u pravi čas, po provinciji zatitrao je osjećaj skupnosti, međusobne povezanosti i odgovor-nosti. Radosno, negdje i s manje vjere, očekivan, najav-ljivani dan 4. IX. 1940. premašio je nade: golemi odaziv, predavanje, napeto sudjelovanje u diskusiji, rezolucije, čitavi tok sastanka od Veni creator do zaključne himne sv. Franji bio je izniman, izvanredno značajan doživljaj u povijesti provincije. Učesnici su izjavili jednodušnu želji, da se izvještaj o sastanku objelodani u Hercegovina Fran-ciscana. To činimo u ovom broju.

Sastanak je sazvao mnogopoštovani o. fra Krešimir Pandžić, provincijal slijedećim pismom na braću od 9. kolovoza 1940.:

Djela pobijenih

Sp2016.1

37

DRaga BRaĆo!

Živemo u opasnim i odlučnim časovima Evrope i svijeta. S prorokom se čudimo i pitamo: Quare fremuerunt gen-tes et populi meditati sunt inania? (Ps. 2. 1). Kroz krv i suze najmoćnijih država i najprosvjetljenijih naroda topovi, bombarderi, podmornice kroje sudbinu, u prah pretvaraju ponosne tekovine pokoljenja, krče put drukčijem poretku i omjeru snaga.

To je sudbonosni okvir naše jubilarne, svete godine, kad hrvatski narod zabrinut za svoju budućnost, da korijenje živog bića poveže s neprešušivim vrelima snage i pomlađivanja, svraća pogled na najznačajnije momente iz slavne prošlosti i s opravdanim ponosom slavi hiljadu tristotu obljetnicu povjesnog doticaja s papinskim Rimom, pripadnosti katoličkom zapadu, opstanka kao kulturni, evropski narod. Kroz trinaest vijekova Hrvati su odanost katoličkoj crkvi iskupili velikim žrtvama i zaslužili su, da ih papa Leon X. nazove predziđem kršćanstva. Ali za uzvrat primili su na oba svijeta neizbrojne milosti preko sv. Crkve, preko njezinih ustanova i pretstavnika. Zahvalnost i korist traže da veze, srdačne i neraskidive, javno obnovimo i u svakom pogledu ojačamo.

Posebna blagodat sv. Crkve jest povezanost Hrvata s franjevačkim redom kroz punih 700 godina. Nije na za-dnjem mjestu dužnost samih franjevaca, da se u toku hrvatske svete godine na doličan način istakne uloga franjevač-kog reda u povjesnom razvoju Hrvatske, i da Hrvati ostanu Bogu zahvalni za stoljetne usluge primljene preko sinova sv. Franje. Kroz zadnjih 100 godina, otkako postoji posebna hercegovačka franjevačka provincija, možda više nego ijednu od hrvatskih zemalja franjevački je red zadužio Hercegovinu.

Da se mi hercegovački franjevci prigodom narodnog jubileja i 700-godišnje povezanosti Hrvata s franjevačkim redom, na domaku stogodišnjice naše provincije, sami duhovno obnovimo, da vanjska proslava jubileja ne ostane pra-zna, časovita parada, nego da u katoličkoj Hercegovini među klerom i vjernicima ostavi što trajnije plodove, na sjed-nici novog Starješinstva 17. V. 1940. potaknuta je i prihvaćena misao da se u toku naše svete godine radi postignuća spomenutog pastoralnog uspjeha održi informacioni sastanak za članove provincije. Da zaključak izvršim, sazivljem u srijedu 4. rujna 1940. na Širokom Brijegu sastanak svih svećenika provincije, koji ne budu časovito zapriječeni. Na dnevnom redu bit će 4 predavanja o aktuelnijim temama, i nadam se, da će jedan dan biti dosta za plodonosnu izmjenu misli, za davanje i primanje poticaja i za stvaranje potrebnih odluka. Braća će se iz raznih krajeva unaprijed dogovoriti, kako mogu najzgodnije doći na Široki Brijeg i vratiti se kući. Pobrinut ćemo se, da prema potrebi i veći broj imadne priliku na Širokom Brijegu prenoćiti.

Nakon zaziva Duha Svetoga u 8 sati, predavanja će držati prije podne i poslije podne:1) O. fra Bernardin Smoljan: Treći red. Zadaća, uspon i opadanje, način obnove.2) Dr. fra Marijan Zubac: Zvanje i uzgoj braće laika u provinciji.3) Dr. fra Vendelin Vasilj: Katolička akcija i društvo sv. Ante.4) Dr. fra Leo Petrović: proslava svete godine 1940.41. u Hercegovini.Između sviju svetišta sv. Franji za života bila je najmilija Porcijunkula, kolijevka njegovih redova. Da braća ne

smalakšu u opsluživanju Pravila, da se iznova oduševe za apostolsku revnost u službi Crkve, Franjo ih je opet i opet sazivao na sastanke u blizini drage Gospe od Anđela. Mi ćemo se ove godine sabrati kod naše Porcijunkule na Širo-kom Brijegu.

Sastanak stavljam pod okrilje Zaštitnice naše provincije, Majke Dobrog Savjeta. Molite se za uspjeh njegov. Svi-ma, uz ovaj poziv, šaljem blagoslov sv. oca Franje.

MOSTAR, 9. kolovoza 1940.

O. KREŠIMIR PANDŽIĆprovincijal

Hercegovina franciscana, IV, Mostar, 1940., str. 1. – 3.

38

Sp2016. 1

Odjek u umjetnosti

oDBiglo MagaRe► Piše: ante kraljević

1664., miseca gospoinšćaka na 1. pođe Juriša Martinčević i Martin Rusandić, samo 28 junaka, i zasidoše u Radobilji Turkom. Srića jim iznese Alibega Matuzovića, tute ga vrlo ra-niše i nosiše ga daleko, a kada vidiše da krepaje, tako mu glavu odsikoše; i dočim je živio svakomu je junaku obećava 300 groša i još darove ple-menite.

1664., miseca rujna na 15. Petar Zahočić, samo 4 junaka, izpod Imoc-koga i Spasika dovede Turčina i 3 magarenja i svi zdravo f. B.

1665., miseca maja na 3. udari grad, vijar i pomete tolike ptice brez broja, samo naša dica uhitiše i naku-piše 600, a kamo ostali narod, tome broja ne ima, niti je nitko sazna ovo čudo koe se učinilo o tica i prikor.

1686., miseca januara na 19. naša vojska otiđe na Vitinu, 7 stotina lju-di, opale svu Vitinu; ali nemogli kula, zašto Turci biju iz nutra, ter nesmiše pristupiti. Dognaše male živine 300, goveda 100, konja 20, sužanja oliti čeljadi 15, jednoga čovika ubiju iz puške, naši svi zdravo. Istoga dneva druga vojska udari na Posušje, 1500, prid njimi Nakić Mati vojvoda. Opa-li Posušje, Gradac, Grude, Kočerin. Dognaše male živine 3 hiljade, gove-da 800, konja naprćenih svake robe veće od sto, a što nije naprćeno 50, posikli ljudi 6, uhitilo 30 ...

1686., miseca juna na 4. Grgur Leh, samo 20 junaka, zavide u pla-ninu u Vranići jednako izađe i otiđe 13 turaka i kršćana, što se zna tko je Turčin, tko li kršćanin, gonili su iz Mostara robe svakojake a najviše trišanja 13 konja, onda na nje udare, jednoga ubiju a drugoga živa dove-du, a ostali uteku, i dovedu 12 konja, nu trinadesti se nikako izmakne, ne-mogli ga naći, na komu je roba i bila, tot tako i donesu 13 kabanica, neka nisu goli.

1945., miseca veljače na 7. odoše naše brigade samo 3000 druga, uda-riše i jamiše Široki Brig, opališe gi-mnaziju, crkvu teško ošćetiše i veće, a franjevaca ubiju, poliju gorivom i zapale 12, od tizi i brata laika 3, što se zna tko je svećenik, tko li laik. Tako rekoše, a ja ne znam, fra Marko Barbarić, veće od 80 godišća, bijaše na samrti, ali su ga među prvima od-nili i ubili tot tako, da im ne bi umro. Dotiraše naprćenih konja i magaradi ni broja jin se ne zna, a goveda, ovce, koze te robu, što se di našlo i robilo, nitko ni brojio nije.

1945., miseca veljače na 8. fra-tara iz mlinice izvadiše 8 i odvezoše

priema Zagvozdu, i o njima se ne zna.

1945., miseca marča 13. na Ko-čerinu, kraj odvojka puta za Mamiće, stajalo je niekakvo mršavo i izpaće-no magare i gledalo u fra Vojislava. Znao je da već više od misec dana luta po Kočerinu, nitko ga ne hti odvesti kući. Vojislav ga obiđe, zaleti se i udari cipelom pod rep. Magare poskoči, okrene se i strigući ušima ponovno upili pogled u fra Voju. Potom pomisli fra Vojo: »Nu mene budale! Što je ovi siroti stvor kriv?« I pokaje se Vojo, koji nikad mrava ne sgazi, što izkali svoj bis za sve što se dogodilo, tamo gdi ne triba.

crkva na kočerinu 1944.

Sp2016. 1

39

Nagradni natječaj

nagRaDni naTjeČaj2015.

Uzrast: odrasli

1. nagrada

FILM: IN ODIUM FIDEI – IZ MRŽNJE PREMA VJERI

Tema je filma In odium fidei – iz mržnje prema vjeri ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca, žrtava jugokomunističko-partizanskih zločina za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, a prikazane su i povijesne okolnosti u kojima se sve to dogodilo. Film sadrži mnoštvo arhivske građe s izjavama svjedoka iz toga vremena te povjesničara i onih koji se brinu da se dozna istina o ovim doga-đajima i pronađu oni za čija se posljednja počivališta još ne zna.

Film se pojavio u produkciji Laudata, na čijem je čelu rav-nateljica Ksenija Abramović. Redateljica i scenaristica filma je Nada Prkačin, snimatelj i montažer Ivan Lovrić, autor glazbe Željko Barba, a na grafici i dizajnu radio je Nikola Uroić.

O svemu se više može doznati na portalu pobijeni.info gdje se može pogledati i kratak izvadak iz filma.

2. nagrada

KOMUNISTIČKI PROGONI KATOLIČKE CRKVE U HERCEGOVINI

1942. – 1945. I VAŽEĆE MEDUNARODNE KONVENCIJE

Komunistički progoni Katoličke Crkve u Hercegovini 1942. – 1945. i važeće me-đunarodne konvencije znanstveni je uradak Drage Tomića, pravnika. Zbog nje-gove duljine ne možemo ga ovdje donijeti, ali ga čitatelji mogu pronaći na portalu pobijeni.info (Odjek u puku + Natječaj).

Nagradni natječaj

40

Sp2016. 1

3. nagrada

TIHO DA NAS SVI ČUJU

► Piše: Vlatko Majić

Kršni zavičaj! Ovdje je nedjelja, sveta nedjelja i svijet ide na misu. I mladi i stari. U Vitini i Vrgorcu provedoh ovaj dan, kao i natrag do Zadra i Paga. Duž Dalmatine. Dan blagosti i priprema za novi tjedan. Sutra počinje škola i djeca će ispuniti autobuse, trgove i ulice. Ali samo u južnim krajevima, dok se u ostalom dijelu Hrvatske priželjkuju čarolije zimskih radosti te tjedan više odmora i za učenike. Nama je draže produženo ljeto.Uskliknuh, poput našega vrijednog književnika i fratra – Dobro jutro, kolonijo! – kad prijeđoh carinu (… i granicu, iako ne volim tu riječ ovdje među ovim istim ljudima ni izreći!) između nasada jagoda, loza i svega obilja što bujne vode i plodno polje mogu dati. Malena mjesta … Orah. Orahovlje. Veljaci. Vitina. Ljepotica s Trebižatom. A tek zvir voda Vrioštica u parku sa spomenikom legendi vitezu Ludvigu i nedaleko u polju buk Koćuša. I nizvodno ispod Humca raskošni slap Kravica. I Humačka ploča sve do neretvanskih starina, potom Makovi stećci, Šimićeve zvijezde i Ujevićevi jablanovi. Uvijek. Koromanovo vrijeme blagog naroda.Kako je lijepo naći stare i vitalne roditelje. I rodnu kamenu kuću među murvama i kostjelama. Čatrnja pod odrinom i zadimljena sušnica ispred. Kruh s ognjišta. Mater izlazi i tare ruke o kecelju. Garo se veselo trza i propinje. Brat dolje pred štalom mrvi kruh kozlićima. Otac u kutu kauča čita. Čistota ikavice i ljepota jednostavnosti. Nakon blagovanja dogovorili smo sve o podrobnostima proslave njihove šezdesete obljetnice braka. Za misu je pozvan naš fra Ferdo, a pročitana je i iz Amerike pristigla fra Častimirova čestitka.Vraćajući se smišljao sam ubitačno istančan i jamstveni tekst. Uz naznačenu znakovitu bol u naslovu:

Djevojka od osamnaest

Što je sve jedna mlada djevojka proživljavala strašne 45. godine!Djevojka od osamnaest godina. Braća Stanko i Drago nestali su na bleiburškoj kalvariji, a brat njen je kao petnaestogodišnjak morao skupa s roditeljima za sve ispaštati. Hrabro trpjeti i šutjeti.

Ta je djevojka prisiljavana nositi zastavu s petokrakom, započinjatinjihove borbene pjesme i uvijek biti na čelu kolone. Neka svi vide tko su pobijeđeni, izdajice naroda. Nema slika, pisama, gramofona.Sve je zaplijenjeno i sve uništeno. Opljačkali, klali stoku i prostačili.

Jedan je mladić gonjen i ponižavan zato što su mu braća ubijena na Križnome putu, negdje oko Šida. Ivan, Stjepan i Vlatko. Trojicu sufratara Majića ubili na Brigu! Oca su tukli donasmrt, a u našoj kući svake subote skakali i tjerali iz greda fašizam i domaće izdajnike.

Danas imaju šezdeset godina braka i nas osamnaestero oko svoga stola.Vije se trobojnica sa starim grbom na prozoru didove kamene kuće.Molitva, sjećanje na petoricu braće, na fratre i sve naše razasute, žive i mrtve po jamama i tuđim zemljama. Tiho pjevamo da nas svi bolje čuju.

. . .

A onda, kad se vratih kući, sasvim iznenada naiđoh na manje znanu Tinovu pjesmu u prozi Posljednja mudrost. Tu posljednju mudrost, na kraju pronalazimo jedino »u oku djeteta i u mesu jagode«.

2016. . 1S

p

Sp

41

Utamničenici

Sp2016.1

41

Život ga nije mazio, ali je opet ostavio značajna djela

FRa STanko vaSilj (1920. – 1993.)*

od veljače 1945. do veljače 1954. uznik je u jugokomunističkim tamnicama

►Piše: mr. sc. Hrvoje Mandić

* U Stopama pobijenih, II., 2 (3), 2009., str. 18. – 29. fra Andrija Nikić podrobno je opisao jugokomunistički poratni pro-gon hercegovačkih franjevaca. Od ovoga broja počinjemo iznositi pojedinačne životopise utamničenih franjevaca.

1 Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«; Hercegovačka franjevačka pro-vincija: Imenik hercegovačkih franjevaca (dalje: Imenik), str. 64., br. 583.

2 Fra Robert Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, Fra Stanko Vasilj – Život i djelo. Monografija u prigodi 20. obljetnice smrti (1993. – 2013.), Franjevačka knjižnica, Mostar, 2014., str. 10. – 12.

Fra Stanko Vasilj bio je poznati voditelj pučkih misi-ja, glazbeno nadaren (skladao je nekoliko misa, nabožnih popijevki, autor je himne Gospi Međugorskoj). Obje-lodanio je i dvije knjige: Povjerovali smo ljubavi (1976.) i Fratrova oporuka (1981.). Namjera ovog članka, ipak, nije pisati fra Stankov životopis jer je u povodu 20. mu obljetnice smrti održan simpozij o njegovu životu i djelu. Nakon simpozija objavljena je 2014. Monografija u prigo-di 20. obljetnice smrti fra Stanka Vasilja (1993. – 2013.), koju je uredio dr. sc. fra Robert Jolić. Navedena mono-grafija ima 514 stranica, a njezina je vrijednost u dopri-nosu autorâ priloga: dr. sc. fra Roberta Jolića, dr. sc. fra Tomislava Pervana, dr. sc. fra Ivana Dugandžića, dr. sc. Ivice Šarca i prof. Snježane Vrbanec.

Između svega navedenoga monografija je bogata ostavštinom fra Stanka Vasilja: člancima iz područja te-ologije, obiteljske pedagogije i raznovrsne proze. Prema riječima urednika fra Stankova ostavština nalazi se u fra-njevačkoj knjižnici i arhivu na Humcu. Građa je toliko bogata da nije mogla biti sva objavljena u monografiji.

U ovom se članku obrađuje tek jedno razdoblje života fra Stanka Vasilja. Riječ je o njegovu uzništvu. Uhitili su ga jugokomunisti u veljači 1945. u Vitini i bačen je u Ozninu tamnicu u Ljubuškom. Nakon otpuštanja iz tamnice, služeći jugoslavensku vojsku, bio je više puta uhićivan. Montiranim sudskim procesima boravio je u isprekidanom razdoblju po raznim jugokomunističkim kazamatima, sve do veljače 1954.

kratke crte o djetinjstvu i školovanju

Marijan (fra Stanko) Vasilj rođen je u Međugorju 20. srpnja 1920. u obitelji Jakova i Luce, r. Stojić, gdje je pri-mio sakrament krštenja 21. srpnja 1920.1 Četiri razreda pučke škole završio je u svome rodnome mjestu 1931. Zatim je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju na Ši-rokom Brijegu 1931. – 1940. Nakon završetka gimnazi-je na Širokom Brijegu 1940. upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.2 Petu go-dinu navedena studija upisao je 1944., ali zbog ratnih okolnosti studij bogoslovije u Mostaru bio je premješten u mirnije hercegovačke župe. Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Leo Petrović, nakon bom-bardiranja Mostara 14. siječnja, premješta studij bogo-slovije u Veljake u ožujku 1944.3

2016. 1Sp

42

Utamničenici

2016. 1Sp

42

Redovništvo i sveti redovi

U franjevačkom samostanu na Humcu 11. srpnja 1937. fra Stanko Vasilj obukao je franjevački habit. Na-kon godine novicijata položio je jednostavne zavjete 12. srpnja 1938. Svečane zavjete položio je 20. srpnja 1941. u Mostaru, gdje je i zaređen za đakona 22. kolovoza. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 24. kolovoza 1943. Zare-dio ga je biskup dr. Petar Čule.4 Mladu misu proslavio je u Međugorju 29. kolovoza 1943.5

Nakon mlade mise fra Stanko je u ljeto 1944. pre-mješten u selo Ružiće. Početkom listopada navedene go-dine jugokomunistički partizani osvajaju veći dio Her-cegovine, a upravo se u to vrijeme fra Stanko zaputio k prijatelju fra Janku Bubalu u Vitinu, gdje ih je dočekao, kao i svoje tamničke dane u Ljubuškom kada ga je pri-vela Ozna.6 Nakon uzništva u Ozninoj tamnici izišao je iscrpljen i potresen. Oporavljao se u župi Vitina i kao kapelan obavljao svoje dužnosti, a zajedno sa subraćom bio je prisiljen brinuti se za župu Veljake, čiji su svećenici bili ubijeni. Jedno vrijeme zbog bolesti župnika brinuo je i za župu Šipovača.7

Fra Stanko je službu kapelana u Vitini obnašao od 4. studenoga 1944. do svibnja 1946. Od svibnja iste go-dine do studenoga 1946. bio je administrator župe Ve-ljaci. Boravio je u Vitini jer su župnu kuću u Veljacima opljačkali mjesni jugokomunisti. Biskup Petar Čule je 25. svibnja 1946. potvrdio fra Stanka za kapelana župe Vitina i Veljaci.8 Provincijalat hercegovačkih franjevaca je 3. listopada 1946. predložio fra Stanka kao vjerouči-telja u školama u Grabu i Veljacima. Nije služio vojsku za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a u studenome 1946. otišao je na odsluženje vojnoga roka u Jugoslaven-sku vojsku.9

Tamnički dani

U župi Vitina bio je zajedno sa svojim prijateljem fra Jankom Bubalom i starim fratrom fra Vicom Skokom u vrijeme kada su je osvojili partizani. Svjedočili su ratnim događajima na prostoru te župe pa i šire. Bilo im je jasno

da jugokomunisti namjeravaju osvojiti Široki Brijeg još u studenome 1944. Neko značajnije pomicanje bojišta nije se dogodilo sve do kraja siječnja 1945. Upravo je tada po-krenuta vojna operacija »Bura«. Učinio je to stožer 369. pješačke divizije 27. i 28. siječnja. Njemačke i oružane snage NDH potisnule su partizane dalje od Metkovića i prema Vrgorcu. Uvođenjem snaga VIII. dalmatinskog korpusa u Hercegovinu, i zbog nedostatka ljudstva i voj-ne tehnike, njemačke i hrvatske oružane snage povlače se prema Širokom Brijegu i Mostaru, a partizani ponovno ovladavaju izgubljenim mjestima i osvajaju Ljubuški 4. veljače 1945.10

Ozna tada upada u župnu kuću u Vitini i namjerava likvidirati trojicu franjevaca. Sabit Mesihović, sitni trgo-vac i poljodjelac kojega je fra Janko spasio dva puta od sigurne smrti, zauzeo se za njega kod svoga šurjaka par-tizana, zapovjednika čete za likvidacije. Time su trojica franjevaca tada bila spašena.11

Ozna je 6. veljače u večernjim satima ponovno upala u župnu kuću u Vitini i opljačkali je. Njezini pripadni-ci natovarili su opljačkanu imovinu na fra Stankova, fra Jankova i fra Vicina ramena te ih natjerali u noći sa 6. na 7. veljače na pješačenje u Ljubuški. Nakon toga su ih zatvorili u tamnicu.

Fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani svjedoči o tome kako su bačeni u mračnu jamu koja je sva zaudarala na fekalije. Tamnica je bila prava tamnička soba od petnaestak kvadrata, sa željeznim vratima i re-šetkastim prozorom, a pod prostorije sličio je ljevkastoj jami. Trojica franjevaca dočekala su prvo uzničko jutro iscrpljeni, gladni i smrznuti od velike hladnoće i snijega te veljače 1945. Vrijeme su provodili u molitvi i međusobnu šaputanju.12 Prvog dana nisu imali što jesti, a drugoga dana partizani su im davali bezličnu kukuruznu puru i kukuruzni kruh, jedva 30 dekagrama po osobi, a vode im nisu ni davali. Međutim, tu nije bio kraj njihovim muka-ma. Namjeravali su ih strijeljati u blizini na tzv. Tomića njivi, no pola sata prije zakazane likvidacije došla je na-redba u upravu Ozne da se strijeljanje odgodi.13

Čameći u tamnici, nazočili su partizanskoj likvidaciji fra Martina Sopte, fra Slobodana Lončara i fra Zdenka

3 Isto, str. 13. 4 Imenik, str. 64., br. 583.5 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 15. – 16. 6 Isto, str. 12. – 14. 7 Isto, str. 18. – 19. 8 Isto, str. 19. 9 Imenik, str. 64., br. 583. 10 Hrvoje Mandić, »Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945«., Polemos, XVI., 32, Zagreb, 2013., str.

18.11 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 17. – 18. 12 Fra Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, i dr.,

Široki Brijeg, 2014., str. 145. – 146. 13 Isto, str. 149.

2016. . 1S

p

Sp

43

Utamničenici

Sp2016.1

43

Zupca, koji su također bili zatvore-ni u Ozninoj tamnici.14 Svjedočili su i likvidacija civila jer su prve uzničke dane provodili uz zvuke pucnjave u blizini, na Tomića njivi.15

Kako su prolazili dani, uvjeti u tamnici su bili sve teži. Puk je dono-sio franjevcima hranu i piće, a kako to zgodno svjedoči fra Janko, nju oni nisu vidjeli, »jer su se oznaši gostili u ime naroda«. Nakon osam dana stari fra Vice Skoko je klonuo. Sutradan ga je tamničar odveo na Humac gdje se za njega pobrinuo fra Vid Čuljak.

U daljnjem tekstu knjige fra Janko svjedoči kako je njega i fra Stanka najviše mučila hladnoća. Navodi kako bi se u kutu skupili sjedeći jedan na drugome i tako bi za-državali toplinu. Kad bi došlo vrijeme jela, pomolili bi se, a uz oskudnu hranu tamničari su im davali jednu mjede-nu žlicu. »Jedan bi pojeo polovicu, a drugi svoju. Uvijek je onaj prvi tko je jeo, pazio da drugome više ostane«.16

Samo jednom u 24 sata, i to uvijek u osam sati ujutro, stražari bi puštali franjevce vršiti nuždu. Bili su to neljud-ski uvjeti. Nakon četrdeset i više dana izgledali su kao životinje, nisu im dopuštali umivati se, brijati ni češljati.

Boraveći u tamnici, svake su se večeri sakramentalno ispovijedali. Fra Vice im je jednoga jutra došao i donio sv. pričest. Kleknuli su obojica u blato i fra Vice je na latinskome izmolio nad njima odrješenje, nakon toga na latinskome nastavio obred i podijelio im pričest.17

U tamnici su imali vremena raspravljati o egzisten-cijalnim, ali i ostalim filozofskim pitanjima. Fra Janko opisuje u svojoj knjizi kako se sa fra Stankom u mnogo-čemu slagao, samo su se u ocjeni prisutne smrti ozbiljno razilazili. On je još otprije smrt smatrao dobitkom, dok se fra Stanko njoj svestrano opirao. Fra Janko navodi: »Ja sam oduvijek, od mladosti, gledao u smrti stvarnost, koja je stalno tu. Nezaobilazna je. A i život poslije nje, iako nam je on i odviše tajan… Iz ovoga bi međutim bilo nepravilno zaključiti da sam ja smrt baš tražio, nego je nisam nikada zamišljao nečim strašnim. Samo sam uvi-jek i mislio i tvrdio da je teže umirati nego umrijeti. Fra

Stanku sam za vrijeme naših straho-vanja, priznajući da je smrt gorka, do-kazivao da bi nam tu časovitu gorčinu bilo lakše podnijeti nego mjesec dana živjeti u jadu i strahu u kakvu smo po-slije stvarno živjeli«.18

Zapovjednik Ozne u Ljubuškom Petar Jelčić vodio je fra Stanka dva puta na saslušanje, zatim i fra Janka Bubala.19 Ne mogavši naći ništa kod fra Janka što bi ga kompromitiralo, pustio ga je na slobodu.

Fra Stanko je ostao u tamnici. Ti-jekom saslušanja fra Janko se zalagao svim silama kod zapovjednika Petra Jelčića da pusti i fra Stanka. Napo-sljetku, kad mu je ovaj obećao da će ga pustiti, otišao je na Humac k fra Vidu Čuljku. Nakon nekog vreme-na uputio se u Ljubuški, u Ozninu tamnicu, a tamo ga je dočekao novi zapovjednik Ozne Ćazim Dizdarević.20 Ispričao mu je da je bio prijatelj s trojicom Muslimana: Sabitom Mesihovićem, Hamom Dizdarevićem i Musta-fom Mujkićem. Spasio je zemljoposjednika Sabita Mesi-hovića od strijeljanja koje su naredili njemački vojnici. Tri-četiri puta išao je u njemačko zapovjedništvo kako bi ga oslobodili. Svojim potpisom svjedočio je za njegovo poštenje.21 Pričajući sve to, molio je Ćazima da oslobodi fra Stanka. Dizdarević je pristao pustiti ga za koji dan.22 Fra Janko je ponovno s njim ugovorio sastanak nakon nekoliko dana u sjedištu Ozne. I tada je Dizdarević od-lučio provesti u djelo obećanje bivšeg zapovjednika Petra Jelčića i oslobodio je fra Stanka.23

Fra Stanko Vasilj boravio je u Ozninoj tamnici u razdoblju od 6. veljače do 23. ožujka 1945., punih 45 dana.24 Nakon svega navedenoga nije teško pretpostaviti kako je izgledao nakon izlaska. Oporavljao se u Vitini sve do studenoga 1946. kada je otišao na služenje vojnog roka u jugoslavensku vojsku.

Sljedeće godine, točnije 25. ožujka 1947. za vrijeme vojničke službe, uhićen je i u montiranu sudskome pro-cesu osuđen je na 10 godina stroge tamnice s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava. Osuđen je samo na temelju jednog jedinog svjedočanstva, dakako lažnoga.25

14 Fra Robert Jolić, »Fra Martin Sopta (1891. – 1945.)«, Stopama pobijenih, IV., 2 (11) Široki Brijeg, 2013., str. 56. 15 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 17. – 18.16 Fra J. Bubalo, Apokaliptični dani, str. 150. – 152.17 Isto, str. 154. 18 Isto, str. 156.19 Isto, str. 159. – 161. 20 Isto, str. 167. 21 Isto, str. 168.22 Isto, str. 170. – 171. 23 Isto, str. 176. 24 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 18. – 19. 25 Isto, str. 20.

Bez obzira na to što nije bio kriv, jugokomunisti su ga uhitili i utamničili zajedno s drugima. zahvaljujući vezama fra janka

Bubala, svoga supatnika, uspio je preživjeti. Međutim,

proganjaju ga i uhićuju i za vrijeme služenja redovnog

prisilnog vojnog roka u jna.

2016. 1Sp

44

Utamničenici

2016. 1Sp

44

Prema navodima fra Roberta Jolića, protiv fra Stanka je svjedočio neki Bušić koji je bio skojevac i dao svoju lažnu izjavu oficiru kontraobavještajne službe (KOS), na što je formiran prijeki sud koji je fra Stanka osudio.26

Kaznu je najprije izdržavao u tamnici u Petrovara-dinu: od 25. ožujka do 31. prosinca 1947., ukupno 9 mjeseci i 6 dana. Nakon toga je premješten u civilnu ta-mnicu, kazneno popravni dom u Srijemsku Mitrovicu, a poslije u Beograd. U tim je tamnicama bio nešto manje od 6 godina, a oslobođen je nakon amnestije 19. stude-noga 1953.

Prema mišljenju dr. fra Tomislava Pervana fra Stanko je pušten u veljači 1954., a iz tamnice je izašao »gola kost i koža«.27 Fra Robert Jolić smatra da je fra Stanko u tamnicama, vojnim i civilnim, sveukupno proveo gotovo 7 godina, (6 godina i 8 ili 9 mjeseci).28

Boravio je najprije u Disciplinskom bataljunu (Disbat) u Petrovaradinu, gdje je stigao u srpnju 1947. U tom su bataljunu boravili isključivo kriminalci, zlikovci i ratni zločinci.29 Odsluživao je »kaznu« uz prisilne radove uto-vara, istovara i ostalih fizičkih poslova, od poljskih rado-

va, do uređivanja hotela i ustanova. Nakon toga na Novu godinu 1948. premješten je u kazneno popravni dom Srijemska Mitrovica, gdje je boravio 2-3 godine. Živio je u neljudskim uvjetima zajedno s ostalim uhićenicima. Spavali su u barakama bez postelje i prostirača, imali su samo jednu deku pa su spavali po dvojica: jednu deku bi prostrli, a drugom se pokrili. Živjeli su u neprestanoj vlazi jer su barake bile izgrađene iznad vode, stajale na ciglama, a ispod su kreketale žabe. Neprestano su bili izgladnjivani, tako da je fra Stanko u tamnici smršavio čak 40 kilograma. Nakon KPD Mitrovica došla su “bolja vremena” za fra Stanka. Uskoro je prebačen u novu ta-mnicu u blizinu Beograda 1951. U njoj su bili smješteni uglavnom intelektualci, školovani ljudi. Iz Mitrovice ih je bilo 25, a među njima i fra Stanko. U Beogradu je bo-ravio sve do puštanja na slobodu u veljači 1954.30

zaključna razmatranja

Fra Stanko je Vasilj u komunističkim kazamatima proveo šest godina i devet mjeseci, podložen raznim obli-cima mučenja, zlostavljanja i ponižavanjima. Unatoč to-likim godinama provedenim u tamnici, jugokomunistič-ka represija nije ga uspjela slomiti i nametnuti mu »novi« obrazac razmišljanja. Upravo suprotno, fra Stanko, osna-žen nakon svih progona i mučenja, nije prestajao kritički pisati i govoriti protiv jugokomunističkoga režima. Bio je protivnik svećeničkoga udruženja Dobri Pastir, koje je osnovao i podupirao jugokomunistički režim. Kako je to primijetio fra Robert Jolić, »smatrao je da je to udruženje bilo ne samo protivno crkvenim propisima, nego i glavni kamen spoticanja među fratarskim odnosima, trajni izvor napetosti među članovima Hercegovačke franjevačke provincije, izvor najgore podjele na “lojalne” franjevce i “opoziciju”, u kojoj je (opozicija) jedan od glavnih aktera bio upravo fra Stanko«.31

Sve teške godine koje je proveo u tamnici, mučenja i zlostavljanje, koje je proživio od represivnog komuni-stičkog aparata, trajno su utjecali na njegovo zdravlje. Liječio se od paradentoze, bolovao je od tuberkuloze i operirao bubrege. Preminuo je 30. lipnja 1993. u KBC-u Firule u Splitu, a pokopan je na Novome groblju na Humcu 1. srpnja 1993.32

26 Isto, str. 20. – 21. 27 Fra Tomislav Pervan, »Fra Stanko Vasilj: Život, lik i djelo«, Fra Stanko Vasilj – Život i djelo. Monografija u prigodi 20.

obljetnice smrti (1993. – 2013.), Franjevačka knjižnica, Mostar, 2014., str. 44. 28 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 19. 29 Fra T. Pervan, »Fra Stanko Vasilj: Život, lik i djelo«, str. 45.30 Fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 21.31 Isto, str. 21. – 22.32 Fra Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str.

349. – 350. Usp.: fra R. Jolić, »Fra Stanko Vasilj: Bio-Bibliografija«, str. 36.

Pučke misije u vitini 1962. Sjede slijeva fra alfonzo jukić, fra Mladen Barbarić, fra Stanko vasilj; stoji fra Filip Sivrić

Podsjetnik

45

Sp2016. 1

PROFESORI FRANJEVAČKE KLASIČNE GIMNAZIJE NA ŠIROKOM BRIJEGU KOJI SU PREŽIVJELI JUGOKOMUNISTIČKI POKOLJ (III.)

DR. FRa oTon knezoviĆ (27. SijeČnja 1890. – 19. liSToPaDa 1964.)

kao vrstan profesor i pisac razotkrivao je komunističku ideologiju

► Piše: fra ante Marić

Dr. fra Oton Knezović jedan je od preživjelih profe-sora s popisa zadnjeg profesorskog zbora školske godine 1943./44. Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Slijedi životopis toga hercegovačkog franjevca s osnovnim životnim podatcima, djelovanju i popisu nje-govih tiskanih knjiga i članaka.

Školovanje

Fra Oton (Andrija) rodio se 27. siječnja 1890. u Cer-nu (Crnopod) kod Ljubuškog. Njegovi su roditelji Ivan i Marija, r. Jurković. Na krštenju je dobio ime Andrija, a krstio ga je 2. veljače fra Franjo Ćorić. Pučku škola zavr-šava u Ljubuškom te nakon toga ide na Široki Brijeg da bi postao hercegovački franjevac. Svi podatci o njegovu prijamnome ispitu koji je polagao pri ulasku u Franjevač-ku klasičnu gimnaziju, kao i podatci o njegovu školova-nju, uništeni su 1947. spaljivanjem gimnazijskog arhiva i svega drugoga na Širokom Brijegu, što je učinila Ozna. Sam će fra Oton o tom svom razdoblju života reći: »Ro-dio sam se dne 27. siječnja 1890. u Cernu, Hercegovina. Pučku sam školu završio u Ljubuškom, klasičnu gimna-ziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i zaređen za svećenika 1915.«1

Nakon završene gimnazije na Širokom Brijegu An-drija dolazi na Humac u novicijat gdje ga 12. kolovoza 1910. ondašnji provincijal fra Luka Begić prima u fra-njevački red. Svoje krsno ime mijenja u redovničko fra Oton.2 »Knezović, fra Oton školske 1911./12. godine upisan je u Katalog Franjevačke teologije u Mostaru i završio je prvu, šk. 1912./13. g. drugu, šk. 1913./14. g.

treću te šk. 1914./15. g. četvrtu i šk. 1915./16. g. petu godinu studija bogoslovije.«3 Još za vrijeme bogoslovije u Mostaru 15. kolovoza 1914. polaže svečane zavjete. Dana 27. lipnja 1915., također u Mostaru, zaređen je za svećenika.

1 »Drina se odužuje zaslužnom suradniku: Dr. fra Oton Knezović«, Drina, Vjestnik hrvatskih oružanih snaga, God. V. br. 1 – 3, Europa, veljača 1955., str. 137.

2 Usp. fra Robert Jolić, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2009., str. 141.3 Pavao Knezović, Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860. – 1945., Franjevačka knjižnica, Mo-

star, 2012., str. 837.

Podsjetnik

46

Sp2016. 1

4 Fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, sv. I, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str. 373.

5 Isto, sv. II., Ljetopis za školsku godinu 1919./20., str. 46. – 47.6 Isto, »Ljetopis za školsku godinu 1920./21.«, str. 56. (»Dana 29. okt. Došao iz Zagreba o. Oto Knezović. Dana 3. no-

vembra o. Knezović počeo predavati prvi put.«)7 Isto, »Ljetopis za školsku godinu 1921./22.«, str. 74.8 Isto, str. 76. (»Dana 19. travnja počela predavanja. Istoga dana ode o. Oton u Zagreb, da se podvrgne ispitu iz histo-

rije.«)9 Isto, »Ljetopis za školsku godinu 1922./23.«, str. 98.10 Isto, str. 119.11 Isto, str. 231. – 232. (Iz Izvješća poslanog Ministarstvu prosvjete u Beogradu: Pregled rada u Franjevačkoj gimnaziji

na Širokom Brijegu početkom siječnja 1927. god.)

kao profesor na Širokom Brijegu

Školske godine 1915./16. dolazi za profesora na Fra-njevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu.4 Na-kon završetka te godine ide u Zagreb na studij slavistike i povijesti i tamo ostaje od 1916. do 1920. Na promjeni osoblja 21. travnja 1920. u Mostaru određen je fra Oton »svršeni filozof u Zagrebu« za profe-sora na Franjevačku klasičnu gimnazi-ju na Širokom Brijegu.5 U Gimnaziju dolazi 29. listopada, a dana 3. stude-noga počeo je s predavanjima.6 Nakon završena studija u Zagrebu sljedeće je godine i doktorirao. Rigorozu je učinio 16. listopada 1921.7 Dana 14. trav-nja 1922. ponovno ide u Zagreb da bi polagao povijest.8 Nakon povratka u Gimnaziju direktor dr. fra Mato Čutu-rić 24. je listopada 1922. »…otpustio predavanja u čast novoga profesora Knezovića. Čestitali mu profesori i gja-ci. O. direktor držao govor, a učenici svirali na glazbu.«9

Od školske godine 1922./23. fra Oton je stalan profe-sor povijesti i hrvatskoga jezika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Uz to je i meštar klerika. Svoje je profesorske i odgojiteljske dužnosti obavljao vrlo savjesno, uspješno i na zadovoljstvo učenika, sjemeništa-raca, klerika i svih profesora. Školske godine 1923./24. dr. fra Oton Knezović predaje petom, šestom, sedmom i osmom razredu hrvatski jezik po četiri sata tjedno, a razrednik je osmomu razredu. Meštar je bogoslova. Iste dužnosti ima sljedećih školskih godina 1924./25., te 1925./26. Ljetopis za školsku godinu 1923./24. donosi jednu zanimljivost u kojoj sudjeluje i fra Oton: »Dana 10. (listopada 1923.) zarekoše se o. direktor, o. Dragićević, o. Pandžić, o. Knezović, o. V. Nuić, o. D. Zrno, o. P. Sesar, da kroz godinu dana ne će piti alkohol nih pića, a umolit će oca gvardijana, da se od toga suviška osnuje fond, da se iz toga izvede električna rasvjeta u samostanu i gimnaziji.«10 Ovaj prvi zapisani korak u svrhu elektrifikacije samostana i gimnazije svoje će ostvarenje doživjeti tek 1936. izgrad-njom hidrocentrale na fratarskoj mlinici na rijeci Lištici.

Na jednoj od mnogih državnih inspekcija, kojima Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu nije oskudi-jevala, oblasni je prosvjetni inspektor Dušan Tamindžić 5. veljače 1927. nakon inspekcije ovako opisao profesora fra Otona Knezovića:

»G. dr. fra Oton Knezović.Kod dra Knezovića bio sam na času srp. ili hrv. jezika

u VI., VII. i VIII. razredu. U VI. r. čitan je Đorđićev “Derviš” i ispitivan sadržaj glavnih dela Bunića, Đor đića i Menčetića. Po tom je nastavnik pre-davao o Palmotiću i čitan je jedan od-lomak iz “Pavlimira”. U VII. r. g Kne-zović je vrlo lepo govorio o Demetru, izložio je sadržaj njegove “Teute” i tom prilikom napravio malu, zgodnu digresiju na narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Pred kraj časa prešlo se na či-tanje: “Grobničkog polja”. U VIII. r. đaci su lepo znali sadržaj glavnih Voj-novićevih dela. Nastavnik je upravo

krasno govorio o: Simbolizmu u našoj književnosti, čiji je glavni predstavnik Vojnović. Znalaški je istaknuo četiri stepena ideala majke.

G. Knezović je pokazao da voli svoj predmet i da se sprema za svoje časove, pa ni uspeh nije izostao.«11

Školske godine 1926./27. fra Oton je već sedmu go-dinu u Gimnaziji. Preuzeo je brigu o đačkoj knjižnici, ima svake godine po nekoliko stručnih i prigodnih preda-vanja iz svojih predmeta i uz obljetnice raznih povijesnih događanja, često na crkvenim i školskim svečanostima predvodi sv. misno slavlje za sve đake i profesore. Predaje hrvatski, povijest i zemljopis V., VI., VII. i VIII. razredu, razrednik je spomenute godine osmom razredu. Pri tome se ne smije zaboraviti da je i prefekt – odgojitelj klerika (bogoslova, koji su nakon VI. razreda oblačili habit i bili godinu dana u novicijatu, te kao bogoslovi na širokobri-ješkoj gimnaziji završavali VII. i VIII. razred).

Intenzivno sudjeluje u životu i rastu Gimnazije, i na osobit način u odgoju učenika: bogoslova, sjemeništaraca i vanjskih đaka. O tome nam svjedoči Ljetopis za školsku godinu 1930./31.: »15./I. sjednica prof. zbora radi naloga

Savjesno obavlja svoje profesorske i odgojiteljske

dužnosti u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom

Brijegu. Hvale ga i državne jugoslavenske vlasti. i on i svi

drugi profesori daju sve od sebe da gimnazija opstane u tim

teškim vremenima.

Podsjetnik

47

Sp2016. 1

12 Isto, str. 505.13 Isto, str. 583.14 Isto, str. 691.15 Isto, »Ljetopis za školsku godinu 1933./34.«, str. 650. – 654. (»Namjerio se na fra Otona Knezovića koji je reagirao

riječima, tko to provaljuje po noći u samostan. Stavili mu bajonete pod vrat i preme ćali ga po odijelu i po gaćama (prtenicama).«

16 Isto, str. 703.

mp. Starešinstva da se izrade Pra vilnici za sjemenište i za Konvikt. Da izrade nacrt pravila izabrane su dvije komi-sije. Za Sjemenište o. Viktor Nuić, o. Oton Knezović, o. Mari jan Zubac i o. Marko Dragićević. – Za konvikt: o. Bonifacije Majić, o. Svetozar Petric, o. Placid Pandžić i o. Rade Vukšić.«12

Gimnazija je temelj franjevačke zajednice. U njoj su sjemeništarci i bogoslovi te profil budućih svećenika i te kako ovisi o kvaliteti njihova odgoja. Uz to u vanjski kon-vikt dolaze djeca iz cijele Hercegovine i iz drugih krajeva. Provinciji je stalo da ih opismeni, odgoji i usmjeri u inte-lektualna zvanja jer je Hercegovina samo do prije desetak godina bila analfabetsko područje. Poglavarstvo Provin-cije stoga u Gimnaziju šalje svoje najbolje i najškolovanije fratre. No, to ne odgovara režimu ondašnje Jugoslavije, na osobit način nakon uvođenja diktatorskog centraliz-ma, gdje je sve mjereno prema potrebama Beograda. Jugoslavenska je politika htjela pošto-poto »reducirati« konfesionalne škole pa tako i franjevačku širokobriješku gimnaziju. Fratri profesori toga su i te kako svjesni te ispunjavaju sve državne propise, rade sve da im gimnazija opstane. Za to imamo na pretek primjera u zapisnicima državnih inspektora. Jedan je već naveden, a evo kako je to bilo 31. svibnja 1933. za školsku godinu 1932./33. i što o tome veli ministarski izaslanik Mihajlo Živković u svom izvješću za Ministarstvo prosvjete u Beogradu:

»Direktor fra Pandžić Krešimir je izjavio: “Mi svi, i kao nastavnici i kao sveštenici, radili smo na ljubavi i slozi našega naroda u svakoj podesnoj prilici i u školi i van nje. Mi, franjevci, naročito hercegovački franjevci, oduševljeni smo jugoslavenski nacionalisti.” Jedan na-stavnik nacionalnih predmeta, dr Knezović, izjavio je: “Mi nastav nici nacionalnih predmeta, kao što ste se sami uvjerili, predavali smo sve partije svojih predmeta po programu i sa istom ljubavlju i toplinom. Mi smo Herce-govci i Jugoslaveni.”«13

Iz navedenog zapisa očito je da su profesori Franje-vačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu imali samo jedno na umu: sačuvati školu. Fra Oton Knezović je, kao i ravnatelj fra Krešimir Pandžić i svi ostali profesori, tomu uvelike doprinio prelazeći preko osobnoga uvje-renja. U Nastavničkom listu, koji ispunjava inspektor, za fra Otona je ministarski izaslanik Mirko Deanović 22. lipnja 1935. zapisao sljedeće podatke: »O. fra Oton dr Knezović, profesor a/ srp-hrv. i povijesti, b/ zemljopisa. Knjižničar đačke knjižnice, blagajnik Školskog odbora

Crvenog krsta. Sura đuje u raznim domaćim časopisima. Dobio odobrenje da nastavlja Sn 3843 od 29/XI 1932. Razredni je starješina u I. razredu. Predaje 15 godina.«14

Za vrijeme inspekcije školske godine 1933./34. bio je po noći (4. lipnja 1934., ponedjeljak) žandarski upad u samostan, gimnaziju i konvikt. Fra Otonu su žandari po noći u hodniku samostana držali bajunetu pod vratom, a sve pod izlikom traženja duhana. O tom je događaju podrobno izvješće u Ljetopisu dao ravnatelj fra Krešimir Pandžić.15

Prema »brzojavnom naređenju« Gimnaziji 15. listo-pada 1934. Ministarstva prosvjete i Banske uprave fra Oton je na prvom satu u kazališnoj dvorani održao pre-davanje o kralju Aleksandru I., »stvaratelju Jugoslavije i poborniku svjetskog mira«.16

Na provincijskom kapitulu 1934. izabran je za defi-nitora Provincije. Taj izniman događaj u njegovu životu nije preskočio ni Ljetopis Gimnazije:

»21/III. (1934. m. o.) kapitul. Provincijalom izabran fra Mate Čuturić. Kustos fra Ur ban Barišić, definitori fra Dane Zubac, fra Paško Martinac, Martin Sop ta, Oton Knezović.«17

U sljedećim šk. god. 1935./36., 1936./37. i 1937./38. fra Oton pod a) predaje hrvatski, a pod b) povijest i ze-mljopis svim razredima osim IV. Na zavodu je već osa-mnaest godina (1937./38.), knjižničar je đačke knjižnice, meštar bogoslova i ispovjednik časnih sestara. To je uze-lo svoj danak te se fra Oton 18. travnja 1938. pismeno obraća Provincijalatu želeći da ga oslobode brige za bo-goslove:

»1. Ja sam otslužio 10 godina prefekture, i to je po-šteno, i dosta.

(…)3. Ja sam u Gimnaziji već od god. 1920. Uvijek sam

vukao najviše sati i naj teži predmet. (…) Prošle godine imao sam 22 sata hrvatskoga, ove godine 20 sati, oko 2.000 zadaća, razredništvo, svake godine matura i đačka bibliote ka. Svaki puta moram potrošiti oko dva sata, dok djeci knjige razdijelim.

(…)6. Vi znate, da magister mora imati jaku ruku, ako

hoće imati ikakav uspjeh, jer mi zapravo nemamo sje-menište. Znate i to, da sam vrlo sentimentalan, i da đaci znadu za tu moju slabost, pa da me naprosto izigravaju kao i prije.

7. Ja sam posve slomljen i živčano rastrojen. Zadnje

Podsjetnik

48

Sp2016. 1

satove ne mogu više nikako izdržati, jer mi se glas oduz-me i prašina me udavi. Meni gimnazije dosta i ja ću do-godine svakako na župu, ako Bog dadne.«18

No, i sljedeće je 1938./39. godine fra Oton imao 21 sat, predaje spomenute predmete i ima iste obveze. Kako se približavaju uobičajene promjene, on ponovno 14. travnja 1939. šalje pismo Upravi:

»Čuo sam s pozitivne strane, da me mnogopoštovani o. provincijal misli i na dalje ostaviti u gimnaziji i dati mi novi predmet: povijest i geografiju. Nije mi moguće to primiti iz ovih razloga:

1. Ja sam došao za nastavnika 1920. Dakle ovo je 19. godina, da predajem najteži predmet i da vučem najviše sati. Vi znate da sam ja morao na vrat na nos svršiti sveu-čilišne nauke za 4 godine, zatim 7. i 8. razred s maturom privatno. Koliko je to stajalo živaca, to znam samo ja. Zadnjih godina ja imam redovito 20 – 22 sata hrvatskog jezika. To je strašna gnjavaža, pogo tovu svake godine matura.

2. Ja sam u 50. godini života. Popustio život, snaga, zanos, živci i pamet. Jedva mogu snositi ovaj teret hrvat-skoga jezika. Ali više ni po živu glavu ovoliko sati.

Sad pomislite kako bi mi bilo, da preuzmem novi predmet: povijest i geo grafiju, koju sam odbacio, ima 20 godina. Za te predmete traži se svježa mladenačka pamet, tjelesna i duševna snaga, zdravi živci i jaka volja. Kako bi ja mogao sada te predmete predavati, kad se traži, da ih imam u glavi u cjelini? Gdje je to?

3. Na taj način vi biste mene trajno ostavili u gimna-ziji.«19

Proučavanjem Franjevačke klasične gimnazije na Ši-rokom Brijegu spoznajemo da je fra Oton ostao u tom zavodu gotovo do njezina krvavoga skončanja. On je u popisu profesora šk. god. 1939./40., 1940./1941., 1941./42., 1942./43. i 1943./44. Predaje pod a) hrvat-ski i povijest, a pod b) zemljopis, k tomu još i vjerona-uk, svim razredima osim VII. Najmanje je sati imao (11) 1943./44., ali se broj penjao i do 18 šk. god. 1940./41. i 1942./43. Oslobođen je 1943. službe duhovnika časnih sestara zbog zdravstvenih poteškoća.20 Fra Oton je, bez obzira na ratne strahote i da su se samostan i gimnazi-ja našli unutar bojišnice, sudjelovao na sjednici u kojoj su profesori s provincijalom raspravljali o otvorenju šk. 1944./45. god. koja nikada više nije održana. Sjednica je upriličena na Širokom Brijegu:

»Stoga je 30. VII. 1944. održana sjednica profesor-skog zbora kojoj je nazočio i o. provincijal. Zajednički je odlučeno da se ne poklekne i da se otpočne s nastavom:

Sjednicu otvara ravnatelj o. dr. R. Vukšić s molitvom. Prisutni su: M. p. pro vincijal o. dr. L. Petrović, ravnatelj o. dr. R. Vukšić, o. T. Kožul, o. M. Ćosić, o. D. Burić, o. B. Pandžić, o. D. Ćorić, o. V. Mikulić, o. dr. F. Paponja, o. V. Primorac, o. B. Adamčik, o. dr. O. Knezović, o. R. Zlopaša, m. p. o. dr. K. Pandžić, o. dr. D. Šimović, o. N. Pehar i o. L. Rupčić. Odsutni su: o. dr. M. Dragićević /govori sv. misu na Uzarićima/, o. dr. A. Nuić /otišao u Crnač/ i o. R. Radišić /otišao u Grljeviće/ …

Dnevni red: 1/ novicijat, 2/ početak škole, 3/ prima-nje u sjemenište, 4/ ispražnjenje prostorija za školu sa strane njemačke vojske, 5/ pokrov gi mnazijske zgrade, 6/ školarina šk. god 1944/45. i 7/ prehrana sjemeništa-raca.«21

u izbjeglištvu

Kakvo je ozračje unutar samostana i profesorskog zbora vladalo u tim mjesecima krajem 1944. i samog početka 1945. na Širokom Brijegu, najbolje će prikazati riječi samoga fra Otona:

17 Isto, str. 647.18 Fra Ante Marić, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu, sv. III., Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str.

129.19 Isto, str. 170. – 171.20 Isto, str. 365.21 Isto, str. 407. – 408.

Profesori na Širokom Brijegu 1941./42. Sjede slijeva: fra Fabijan Paponja i fra oton knezović. Stoje s lijeva: fra Tadija kožul i fra Mariofil Sivrić.

Podsjetnik

49

Sp2016. 1

»Jednoga dana razgovarali smo u zbornici o težini na-šega položaja. On nam je govorio (fra Stanko Kraljević, m. o.), da će nas bombardirati saveznici, kad ih naruči Tito. Možemo jednoga dana ili jedne noći ostati svi mr-tvi. Bombe će nam porušiti ove velike i divne zgrade, koje su plod franjevačkog rada i aktivnosti kroz sto godi-na. Nijemci su nepošteno učinili, što su se smjestili baš u naše zgrade i izvrgli nas tolikoj pogibli. Tada su ga neki pitali:

– Što ćemo sada, oče fra Stanko?– Fra Oton se dopisuje s Poglavnikom, piše članke u

novine, on bi morao kapu u šaku i tražiti spas. Mogli bi se razići i drugi mladji kojekuda po sjevernim župama ili dalje. Ostat ćemo ovdje mi starci, gvardijan, župnik i pomoćnici, pa što nam Bog dadne.

Fra Didak Burić veli mu:– Za fra Otona ne govorim ništa, ali mi ostali nismo

nikome krivi ništa. Ne znam, zašto bismo morali bježati. Fra Didak je visok, crnomanjast, mršav i boležljiv profe-sor francuskog jezika. Škole je svršio u Sorboni u Parizu. Čovjek je na svom mjestu i obćenito zvan “Dobričina”.

– Vi niste krivi nikomu, rekoh. Molim, što sam ja kriv?«22

Pa, iako je riječ o beletristici, oči-to je da autor po sjećanju, koje mu se duboko urezalo u dušu, realno opisuje ozračje u samostanu. U svakom je slu-čaju fra Oton napustio Široki Brijeg, kako veli da su mu savjetovali, što je očito iz samog kraja ove pripovijesti i podrobna opisa povlačenja vojske prema Mostaru te poslije iz Mostara preko Bijelog polja prema Sarajevu i dalje. Ovaj dijalog u zbornici na Ši-rokom Brijegu završava dolaskom fra Bosiljka Kordića koji fratrima prenosi vijest od svoga ro-đaka partizana:

»Fra Bosiljko, molim te, otidji odmah na Široki Brijeg i reci fratrima, neka bježe kud kamo! Ja sam čuo neki dan na Posušju, kako se ti partizani razgovaraju medju so-bom: “E, bre nijedno mesto u Jugoslaviji ne će tako grd-no nastradati kao Široki Breg!” Oni će sigurno poubijati fratre, kao što su poubijali i tolike druge naše svećenike! Leti i kaži im, neka bježe bilo kuda!«23

U Arhivu Provincije nema nikakvih dokumenata o

fra Otonovu premještaju te šk. 1944./45. god. »Na Širo-kom Brijegu ostao je sve do 1945. Od početka je 1945. duhovnik u prosvjetnoj bojni. U svibnju 1945. zarobljen je kod Bleiburga. Na tom smrtonosnom putovanju kroz Sloveniju susreo ga je fra Lucijan Kordić te kasnije opisao taj susret. U jesen je pušten na slobodu.«24

Sam je fra Oton Knezović iz Amerike za Godišnjak Hrvatskog domobrana (Buenos Aires, 1953.) napisao čla-nak pod naslovom Bieg u Italiju.25 Opisuje da mu bijeg započinje iz Varaždina u Austriju i završava u Rimu. Iz članka su mnoge stvari nejasne iako je sam članak pi-san više memoarski nego beletristički. To naslućujemo iz njegova početka: »U deset sati prije podne šetao sam u vrtu i čitao talijansku gramatiku. Uto dotrči k meni neki dječak i reče mi, da me čeka jedan gospodin. Nije mi bilo ni malo ugodno u prvi čas, jer kroz šest mjeseci nisam izlazio iz kuće sve od pustog straha, da me tko ne prepo-zna i da me OZNA ne uhvati. Odmah sam pomislio, da to nije kakav špijun, koji je doznao na gradskoj upravi, da se nalazim u Varaždinu.«26

Uopće nije jasno o kojoj je kući riječ, je li to samostan, neka privatna kuća ili neki smještaj. Moglo bi se naslu-titi da je samostan jer ga prijatelj, koji dolazi iz Zagreba,

pita ima li još tko u kući, a fra Oton odgovara da su po sobama. Njegova je soba na trećem katu. No, u daljnjem se razgovoru ne može zaključiti da bi to mogao biti neki samostan. Prijatelj ga, naime, upozorava da tu živi među vojskom, a da i u vojsci ima Ozna koja ga traži. »Znam. Baš jučer u ponoći digla iz kreveta dva vojnika, jednoga domobrana i jednog Srbijanca, i od-vela ih. Sigurno su nešto razgovarali o križarima i nepovoljno govorili o

partizanima, pa ih eto noć popila!«27 Ovaj je prijatelj iz Zagreba fra Otonu prepustio odluku o tome hoće li bje-žati ili ne preko granice. »Kako ću? Star sam, primiče se zima, nemam odiela, nemam novaca.«28 Razvidno je, da-kle, da je riječ najmanje o mjesecu listopadu jer i sam fra Oton navodi da je tu u Varaždinu u spomenutoj kući šest mjeseci, a to bi moglo biti vrijeme od polovice svibnja i Bleiburga. Prijatelj mu daje ruksak, odijelo, kaput i nešto novaca, ali ne želi na sebe preuzeti sve posljedice bijega ako ne uspije. Fra Oton se odlučuje za bijeg iako ovako

22 Fra Oton Knezović, Široki Brijeg i druge pripovijesti, Pripremio za tisak i napisao predgovor prof. dr. Miljenko Dabo-Peranić, Drinapress, Valencia, 1967., str. 103. – 104.

23 Isto, str. 105.24 Fra Robert Jolić, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2011., str. 185.25 Dr. fra Oton Knezović, »Bieg u Italiju«, Godišnjak Hrvatskog domobrana, Buenos Aires, 1953., str. 93. – 110.26 Dr. fra O. Knezović, »Bieg u Italiju«, str. 93.27 Isto, str. 93.28 Isto, str. 93.

Sudionik je križnoga puta. imao je sreću da je preživio iako

su ga tražili kao »neprijatelja naroda«. uz mnogo poteškoća

uspio se skrasiti na zapadu.

Podsjetnik

50

Sp2016. 1

29 Isto, str. 93.30 Isto, str. 94.31 Isto, str. 96.32 Isto, str. 96.33 Isto, str. 97.34 Isto, str. 103. – 104. 35 Isto, str. 104.36 Isto, str. 104.37 Isto, str. 107.

razmišlja: »… Mislio sam, da sam ovdje siguran koliko toliko. Ali da!«29 Krenuli su i došli u Čakovec. Tu je imao sobu, a prijatelj je otišao izvidjeti stanje prema Mariboru. »U pet sati ujutro krenuo vlak iz Čakovca u Maribor. Sjeli smo u vagon tako, da je on bio na dnu vagona, a ja na vrhu. Kad je trebalo, pogledali bismo jedan drugoga i ništa više.«30 Od Ptuja su sjedili zajedno. Legitimirani su u Mariboru i tu mu je prijatelj našao smještaj, a on je išao dalje izviđati za prijelaz preko granice. Jednom vezom dolazi u samo pogranično područje u stan sestre onoga koji će ga prevesti preko granice. Po noći je, onkraj glav-noga puta uz brda, prešao granicu i izmakao Titovoj Ju-goslaviji i neizbježivoj smrti. Došao je u Leutschenbach, ili Slovenske Luče, i tu se smjestio u župni ured. Župnik i dekan tog crkvenog područja sredio mu je boravište kod austrijskih vlasti da ne može biti izručen Englezima i tu je čekao na svoje stvari koje mu nisu donesene iz Maribo-ra. Zadržao se duže nego je namjeravao, a stvari nikako nisu stizale (prevaren je ?!). »Danas su Svisveti, a sutra Dušni dan. Iza podne odem sa župnikom i kapelanima na groblje … moleći psalme i škropeći grobove svetom vodom. Dodjemo do jednoga neobičnog groba. To i nije zapravo grob, nego oveći prostor, koji je ograđen jelovim grančicama i zapaljenim sviećama.«31 Župnik mu je obja-snio da su tu partizani ubili četrdeset hrvatskih vojnika.

»Ja sam ostao kod župnika cieli mjesec dana, ali niti mojih stvari, moga ruksaka niti onoga prijatelja iz Za-greba, niti mojih novaca. Čitao sam nešto njemački, bro-jio milostinju i ciepao drva od dosade.«32 Približavala se zima i nije bilo uvjeta da tu ostane. Pomogao mu je ovaj župnik. »On mi je pribavio putnicu, izvadio kartu, dao nešto odiela i novaca, i ja se jedne noći nadjoh u glavnom gradu Štajerske – Grazu.«33 Vlakom je iz Graza krenuo i smjestio se u hrvatskom logoru St. Getraud u drvenu baraku. Tu je susreo mnoge znance i svi su bili sretni da ga vide. Pričao im je što je doživio na svome bijegu iz domovine. Automobilom Hrvatskog crvenog križa do Celovca ga je prevezao ing. dr. Bosiljević. Tu se nastanio u jezuitskoj vojarni gdje je opet susreo mnogo poznatih. Našao se sa sarajevskim nadbiskupom, također u bijegu, Ivanom Ev. Šarićem i banjolučkim biskupom fra Jozom Garićem. Odatle je upućen u Lienz kako bi prije stigao u Italiju. No, sve su to bila uzaludna nadanja. U Italiju ih nisu transportirali. Stoga je odlučio, s dvojicom Bosanaca

i jednom Poljakinjom udanom za jednoga od tih Bosana-ca, prebjeći. Taj bijeg u siječnju 1946. nije uspio te se fra Oton vlakom vraća u Lienz. Čeka da prođe zima i druži se s ljudima, spremaju u logoru predstave, drži im predava-nja. »Ja se zaposlio u “Slovenskoj begunskoj gimnaziji”. Preuzeo sam poviest u svih osam razreda, osim u četvr-tom i petom B. Ima puno djaka, medju njima i nekoliko Hrvata. Težko sam se odlučio na to, ali sam morao, jer se je neprestano nametao neki četnik za profesora povie-sti. Direktor Marko Bajuk i predstavnik naše skupine dr. Zudenigo napokon su me sklonuli, da preuzmem poviest u gimnaziji. Ja ne znam dobro slovenski, djeca još manje hrvatski. Moramo se objašnjavati njemački, slovenski i hrvatski. Savjesno sam vršio svoju profesorsku dužnost, i ako mi je bilo neobično težko. (…) predavao sam bez honorara, samo da djaci ne gube godinu. Dr. Zudenigo predavao je englezki. Nas smo dvojica Hrvati, ostali su profesori Slovenci, medju njima šestorica salezijanaca.«34

Zalihe su u logoru nestajale. Zavladala je glad. K njima su stigli i o. Celo iz St. Getrauda i župnik Ante Kopunović. »Oni idu u Rim. U meni se probudila stara želja za Vječnim gradom, a sadašnje stanje u logoru još ju je više povećalo. Odlučio sam se dakle na bieg, pa što sreća donese!«35 Njih dvojica nisu imali novca, tek nešto malo, ali je o. Ante znao dobro talijanski što je vrijedilo više od svakog novca. Novac je imao fra Oton (tisuću šilinga!). Dobro se raspitao i gdje ga je najbolje promi-jeniti u lire (u Bolzanu – Boltzenu, 1 : 9). Krenuli su na savjet gradskog župnika u Lienzu početkom travnja. »U šest sati poslije podne krenemo na šetnju uz obalu Drave s južne strane Lienza. Pred nama je išao na biciklu drug nam iz sobe i ponio Antin ruksak. Nas vodi jedan djak iz VIII. razreda. Fra Bazilije takodjer na biciklu s mo-jim ruksakom. On će nas ispratiti do prve stanice gdje mislimo prenoćiti.«36 Stigli su do Thala, i od sada su se morali držati stranputice. Sutradan idu do Sv. Justina gdje ih je lijepo primio župnik augustinac. Rano ujutro preko Ascha, Abfalterna (Einoeda) stižu u Strassen gdje ih prima starac župnik. Upućuje ih dalje te fra Oton pre-ko Ausservillgrattena stiže u Innervillgratten župniku na prenoćište. Rano se dižu i stižu u Kalkstein župniku. Nakon osvježenja i okrjepe kreću dalje. »Težko idem i zastajem, jer sam previše izmoren kroz ovo nekoliko dana napornog pješačenja i stalnog penjanja uz Alpe.«37 Bili

Podsjetnik

51

Sp2016. 1

38 Isto, str. 107.39 Najizdašniji popis fra Otonove bibliografije objavio je fra Robert Jolić u: Leksikon Hercegovačkih franjevaca, Franje-

vačka knjižnica, Mostar, 2011., str. 185. – 186.40 »Dr. fra Oton Knezović«, Drina, Vjestnik hrvatskih oružanih snaga, God. V., Europa, veljače 1955., br. 1 – 3, str. 139.41 Isto, str. 139.

su na vrhu, stigli do granice Austrije i Italije. »Napokon dodjemo do jedne stožine, koja označava granicu izme-dju Austrije i Italije. Pratilac nam pokaže rukom pravac, kuda ćemo se spuštati niz brdo i gdje ćemo doći dolje u selo. Platismo mu trud i rastadosmo se.«38 Za kratko su vrijeme preko Sv. Magdalene i Bolzana stigli do Verone, a onda vlakom u Ankonu i u Rim.

Nakon dolaska u Rim u novoosnovanu sjemeništu u Grottammaru je ravnatelj i predaje povijest. Godine 1950. dolazi u Ameriku i tu ostaje do svoje smrti. Vrlo je kratko nakon dolaska dušobrižnički djelovao u Chicagu (1950. – 1952.) i St. Luisu (1952. – 1953.) te u Gulf Breezeu na Floridi 1953. – 1957. Godine 1957. dolazi u Chicago u franjevački samostan sv. Ante i tu ostaje do svoje smrti 19. listopada 1964. Pokopan je 21. listopada 1964. u franjevačkom groblju Holy Sepulchre, gdje po-čivaju i ostali umrli hercegovački franjevci, članovi Ku-stodije.

Tiskana djela

Fra Oton je bio jako plodan pisac.39 Njegova su naj-poznatija djela: Franjevački idealizam; Početak romantizma u našoj književnosti; Književni realizam; Fra Grga Martić; Hrvatska poviest od najstarijeg doba do godine 1918., sv. I.; Hrvatska povijest, sv. II.; Život i rad fra Didaka Buntića; Engleska vježbenica s gramatikom; Ali-paša Rizvanbegović-Stočević, hercegovački vezir 1832.-1851.; Pokolj hrvatske vojske 1945.; Poviest Hrvata sv. 1.; Poviest Hrvata, sv. 2.; Široki Brijeg. Fra Oton je u uredništvu Napretkove Povi-jesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, monografiji Zna-meniti i zaslužni Hrvati i u Hrvatskoj enciklopediji koju ure-đuje Mate Ujević za vrijeme Nezavisne države Hrvatske.

Sudjeluje svojim člancima i studijama dugi niz godina u mnogim časopisima i listovima. »Počeo sam se baviti književnim radom 1915., dakle prije 40 godina. Bavim se još i danas. Pisao sam po raznim hrvatskim listovima i časopisima o raznim predmetima. Kad bi se sve to sku-pilo i izdalo, izašla bi velika knjiga.«40 Spomenimo neke s naglaskom da će mnogi časopisi i listovi u ovom popisu nedostajati: Kršćanska obitelj; Hrvatska prosvjeta; Novine; Narodna politika; Naša misao; Hrvatska sloga; Narodno je-dinstvo; Hrvatski radiša; Selo i grad; Katolički list; Narod-na sloboda; Nova revija; Franjevački vjesnik; Duhovni život; Napredak; Hrvatska straža; Obzor; Sacerdos Christi; Kalen-dar sv. Ante; Stopama otaca; Napredak (kalendar); Glasnik sv. Ante; Hrvatska misao; Hrvatska smotra; Hrvatska revija;

Republika Hrvatska; Hrvatska; Naša nada; Danica; Godiš-njak hrvatskog domobrana i dr.

Zacijelo je dosta toga ostalo i u rukopisu čemu bi se posebno trebalo posvetiti i pronaći je li preživjelo sve ove godine. Sam fra Oton u već spominjanu autobiograf-skome članku veli: »U rukopisu ostavio sam u Zagre-bu djela: Hrvatska poviest (veliko i znanstveno djelo kod Matice Hrvatske), Sinovi sunca (veliki historijski roman o djelovanju franjevaca u Bosni i Hercegovini, osobito od 1878-1941.) Glavni je junak veliki kulturni i politički radnik fra Didak Buntić. Vezir – pievac (roman o Ali-paši Rizvanbegoviću). S hercegovačkih vrleti (sbirka novela). Iz knjiga starostavnih (sbirka narodnih pripoviedaka). Poviest franjevaca u Bosni i Hercegovini (veliko znanstveno djelo).

Ja sam bio siromah pa nisam mogao tiskati ta djela. Ostavio sam ih u Zagrebu godine 1945. kod Matice i drugih knjižara ili pojedinaca. Predsjednik hrvatske vla-de dr. Nikola Mandić bio je dao novac da se tiska roman “Sinovi sunca”, ali smo morali bježati iz Zagreba do dva dana, pa je sve ostalo u rukopisu. Kad su Srbokomunisti došli u Zagreb, tada im je bila prva briga, da spale sve knjige i rukopise, koje su našli bilo ma gdje, samo da ne izadje koje hrvatsko književno djelo. Tako su mi propala ta djela.«41

epilog

Živio je 74 godine. Redovnik je bio 54 godine, a svećenik 50. Cijeli svoj svećenički i redovnički život do emigracije provodi kao profesor i odgojitelj na Širokom Brijegu (1920. – 1945.). Do kraja je života živio u iz-gnanstvu čeznući za domovinom i Provincijom.

grottammare, italija 1948. Slijeva: fra vilim Primorac, fra oton knezović, fra emanuel Rajić i fra celestin Raguž

Povijesne okolnosti

52

Sp2016. 1

Voljela je Boga i svoj narod, a oni koji su je utamničili rekli su da je »tvrd orah«

S. M. RaDoSlava (MaRija) Poljak garčin (HR) 1921. – Mostar, 1977.

Šutjela je o svojim mukama, a radovala se životu pred sobom

► Piše: s. natalija Palac

S. Radoslava jedna je od brojnih sestara franjevki Provincije sv. Obitelji u Hercegovini koja je prošla iskustva jugokomunističkih tamnica. Stupila je u novicijat 1942. u Mostaru, u jeku Drugoga svjetskog rata. Tu je godinu dana poslije položila i prve zavjete. Veći dio života, 1948. – 1965., provela je na podružnicama u Bosni: u franje-vačkim samosta-nima na Plehanu i u Kreševu, a zatim niz godina u Domu za dje-cu s teškoćama u razvoju u Kreševu, odnosno Dusini kod Kreševa i u Prijedoru. Iz Bosne su je potrebe zajednice odvele u Njemač-ku (Dorsten i Heilbronn), u Carita-sov starački dom gdje je kroz šest go-dina vršila službu upraviteljice doma i službu predstojnice u tamošnjoj zajednici sestara (1969. – 1975.). Nakon toga radila je kao tajnica Na-ših ognjišta u Tomislavgradu. Na toj dužnosti zatekla ju je i smrt – umrla je u mostarskoj bolnici 1977.

Svi ovi navedeni podatci o s. Ra-doslavi poznati su svima u

zajednici. No, jedan isječak iz njezina

života ostao je pokriven ta-mom zabora-va. Nikada nitko, pa ni ona sama, nije govorio o njezinu v r e m e n u provedenu u tamni-ci. Otkriće toga dijela

njezina života bilo je iznena-

đenje i za one koje su s njom

godinama radile. Netko je morao zna-

ti, ali, očito je, za vrije-me njezina života, kao i u

obiteljima, stariji nisu o takvim »te-mama« pripovijedali mlađima.

Nakon dolaska jugokomunista na vlast 1945. započelo je vrijeme progona svih onih u kojima su vidjeli »narodne neprijatelje«. Crkva je no-voj vlasti bila omiljena meta. Tako se i s. Radoslava našla u prvoj skupini sestara koje su dospjele u tamnicu krajem 1945.1 Imala je tada 24 go-dine, a radila je u mostarskoj bolnici.

Zatvorena je na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 1945. Osuđena je pred Divizijskim vojnim sudom u Mosta-ru 30. ožujka 1946. na dvije godine tamnice s prinudnim radom i godinu dana gubitka političkih i građanskih prava nakon isteka kazne.

S. Radoslava je osuđena u jednom velikom procesu s još 26 osoba od kojih su većina bile žene! Gotovo sve od tih djevojaka i udanih žena nala-zile su se u dobi između 18 i 25 godi-na, a bile su rođene ili pak nastanje-ne na području Mostara (Cim, Ilići) i Bijelog polja. Zajednička krivnja svih osuđenih bila je »što su od avgusta 1945. godine do njihovoga lišenja slobode u decembru mjesecu iste go-dine stvorili u Mostaru i okolini or-ganizaciju sa fašističkim ciljevima, a da bi u zajednici s naoružanim ustaš-kim odmetničkim bandama silom oborili postojeće državno uređenje i osnovne tekovine oslobodilačkog rata u FNRJ, vršili propagandu koja je u sebi sadržavala poziv na nasilno obaranje postojećeg stanja, vrbovali su za bande u šumi, prebacivali ih, organizovali sakupljanje pomoći za ustaške bande u sanitetskom mate-rijalu, odjeći i drugom raznom ma-terijalu te sakupljeni materijal slali odmetnicima u šumu«.2

Stotine procesa nakon »oslobo-đenja« 1945. i poslije, kroz nekoliko godina, temeljili su se na ovakvim

1 Usp. Natalija Palac, U knjigu života upisane, Provincijalat Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji, Mostar, 2013., str. 119., bilješka 190.

2 Arhiv Kazneno-popravnog doma u Zenici (dalje: AKPDZ), MB 4115 (dosje Marija Poljak).

Povijesne okolnosti

Sp2016. 1

53

optužbama. I na temelju njih izrica-ne su dugogodišnje kazne tamnice s prisilnim radom i gubitkom politič-kih i građanskih prava. Na tom je tragu i optužba protiv s. Radoslave koja je navodno (zajedno sa sestrom Melitom Galić) »neutvrđenog dana mjeseca oktobra 1945. g. iz državne bolnice u Mostaru odnijela 4 kutije injekcija i nekoliko zavoja Primorac Stani s tim da to ova otpremi odmet-nicima u šumu, što je ona i učinila preko optužene Blažević Božice i op-tužene Krešić Kate«.3

Na izrečenu su se presudu osuđe-ni iz ovoga procesa žalili Armijskom vojnom sudu u Sarajevu, a također se žalio i divizijski vojni tužitelj u Mostaru zbog »preblago odmjerene kazne« polovici osuđenih među koji-ma su bile i s. Radoslava i s. Melita. Armijski sud u Sarajevu potvrdio je presudu prvostu-panjskog vojnog suda u Mostaru jer »niti žalba di-vizijskog vojnog tužioca niti optu-ženih ne pruža-ju sudu nikakve nove činjenice ili okolnosti koje pr-vostepeni sud nije imao u vidu pri donošenju svoje odluke.«4

U procesu u kojem je osuđena s. Radoslava bilo je optuženo još ne-koliko sestara, ali one su oslobođene optužbe (unatoč žalbi vojnog tužite-lja u Mostaru na takvu odluku). Bile su to: Veronika s. Tomislava Vu-čić i Šima s. Hortenzija Antunović, kojima je na teret bilo stavljeno da su potkradale sanitetski materijal u bolnici u kojoj su radile. Taj mate-

rijal, prema optužbi, trebao je biti otpremljen »bandama u šumi« po-

sredstvom drugih dviju sestara: s. Veselke (u sud-skom spisu po-grješno napisano Veronike) Du-gandžić i s. Kreši-mire Tomas.5

S. Radoslava je dio tamničkih dana provela u Mostaru, a drugi dio u kazneno-

popravnom domu u Zenici. Prema svjedočanstvima dviju sestara, u Mo-staru je bila na dva mjesta: u neka-dašnjoj vojarni Sjeverni logor, a onda jedno vrijeme i u zloglasnoj mostar-skoj tamnici Ćelovini.6 U zeničku je tamnicu dovedena 16. listopada 1946. i tamo je ostala do 8. prosinca 1947., odnosno do posljednjeg dana kazne na koju je bila osuđena. Za vri-

jeme njezina boravka u Zenici u istoj je tamnici robijalo još tridesetak re-dovnica raznih redovničkih družba. Iz zajednice s. Radoslave bile su dvije – već spomenuta s. Melita Galić te s. Agneza Čuturić, uhićena i osuđena u Sarajevu. Sve zatvorene redovnice dijelile su sudbinu drugih uznika: bivale su izložene raznim maltreti-ranjima, među koje su spadali često teški i iscrpljujući tjelesni poslovi ne-primjereni ženama.

Iz tamnice se vratila u Mostar, u provincijalnu kuću, ali tu se zadržala manje od godinu dana. U Hercego-vinu je dolazila povremeno, u prigo-dama. Smrt ju je zatekla u Mostaru, gradu u kojem je započela redovnič-ki život. Nije bila u visokoj životnoj dobi, a možda ni sama nije bila svje-sna koliko je imala narušeno zdrav-lje. Otišla je ostavivši sjećanje marlji-ve, samozatajne i požrtvovne osobe, uvijek spremne služiti zajednici kad god i kako god je trebalo.

3 Isto; Spomenute suoptuženice s. Radoslave, Božica Blažević i Kata Krešić, osuđene su u istom procesu, svaka na 12 godina lišenja slobode s prinudnim radom i 6 godina gubitka građanskih i političkih prava. S. Melita je osuđena na istu kaznu tamnice kao i s. Radoslava, a jednako tako i fra Krsto Ravlić.

4 AKPDZ, MB 4115, Rješenje Armijskog suda Sarajevo II, 388/46. od 5. VII. 1946.5 Isto; Ovdje valja spomenuti da su se s. Tomislava i s. Krešimira našle na udaru »narodnih vlasti« u drugom velikom

valu uhićenja sestara 1948. kada su zatvorene i osuđene.6 Usp. N. Palac, U knjigu života upisane, str. 118.

imala je 24 godine kada su je jugokomunisti, zajedno s drugim mladim ženama i djevojkama iz Mostara,

uhitili pod lažnom optužbom da pomaže »narodnim

neprijateljima«. Podnijela je tamničke godine i poslije revno

služila svojoj zajednici.

otpusnica iz tamnice

Sp2016. 1Sp2016. 1

Povjerenstva

54

gRoBlje MiRa na BiliMa izMeĐu naMeTnuTe HRvaTSke kRivnje i kulTuRe SjeĆanja

► Piše: željko Raguž

Na visoravni Goranci, na lokaciji Bile poviše Mostara, već se treću godinu gradi Groblje mira s novom crkvicom gdje je planirana izgradnja više desetaka tisuća križeva kojima će se obilježiti sjećanje na brojne stradale Hrvate iz BiH koji nemaju svoje grobove jer su nestali na križ-nim putovima nakon Drugoga svjetskog rata. Političku i idejnu potporu izgradnji Groblja mira osigurava Hr-vatski narodni sabor BiH preko njegova Odjela za Dru-gi svjetski i Domovinski rat. Hrvatsko i međunarodno spomen-područje Groblje mira na Bilima, prema navo-dima iz spomenuta Odjela, bit će takvo »najveće groblje u Europi, »skupno mjesto svih pobijenih vojnika i civila iz Drugog svjetskog rata«, te »sjećanje na sve totalitarne režime«. Prema navodima pokrovitelja projekta, njihova je namjera da se »otrgne od zaborava svaka žrtva, svakog proteklog rata, i u tome se ne smijemo zagubiti u prošlo-sti nego gledati u budućnost«, te da je »ovo groblje mira, koje je otvoreno za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom je čizmom stradala«.

Iz navedenih poruka organizatora vidljivo je kako se na Groblju mira na Bilima želi pronaći čvrstoća i trajnost veze između »hrvatskog nacionalnog groblja« Hrvata u BiH i groblja »otvorenog za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom je čizmom strada-la« čime se s hrvatske strane daje snažan doprinos ideji zdrava pomirenja s prošlošću u BiH.

Ideja da se u bliskoj budućnosti nakon izgradnje Gro-blja mira na Bilima na primjeren način započne obilježa-vati povijesna tragedija hrvatskog naroda u BiH tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, na način kako to žrtve zaslužuju ma pod kojim znakom pale, može i tre-ba biti ne samo dio procesa pomirenja među narodima u BiH, nego i procesa potiskivanja mržnje iz javnoga života i osvajanja novoga prostora slobode u BiH. Pomirenje u društvu upravo podrazumijeva otklon od svake mržnje, nepovjerenja, diskriminacije i predrasuda. Ovim se, da-kako, ne negiraju zločini koje je počinila bilo koja strana, nego se dostojanstveno održava sjećanje na svoje mrtve, ma gdje i kako pali, i u ime ma koje političke ideologije.

Obilježavanje stradanja na svim stranama u Drugom svjetskom ratu i nakon njega ne podrazumijeva oprašta-nje nedjela drugim ljudima, jer je oprost osobni čin i ne

možemo ga činiti u ime drugih, ali znači suprotstavljanje sustavu koji se desetljećima razvijao, sustavu svaljivanja krivnje na čitave narode ili pojedine njegove dijelove. Sve žrtve rata zaslužuju poštovanje što podrazumijeva kako civilne, tako i vojne žrtve. Odavanje poštovanja svim stradalima ne podrazumijeva odobravanje ciljeva za koje su se oni možda zalagali, već predstavlja poglavito iskazi-vanje ljudskog poštovanja i žaljenja za gubitkom ljudskih života. Ovakva spoznaja, potreba i želja u sebi nosi opa-snost nerazumijevanja i osude u drugim sredinama, ali dijelom i u vlastitoj. Osuda i nerazumijevanje dolaze za-pravo onda kada okolica na temelju predrasuda pogrješ-no pretpostavlja da je poštivanje žrtava drugih istodobno omalovažavanje vlastitih ili odobravanje ratnih ciljeva one druge strane.

S Groblja mira na Bilima već se tri godine šalje poru-ka da se nikoga ne omalovažava, a drugomu odaje pri-znanje, nego da se okupljanjem na tom mjestu izražava žaljenje za gubitkom svakog ljudskog života, ujedinjeni u stavu da se ne dopusti da se rat i stradanja ponove. Ta je poruka iskazivanje poštovanja spram svih žrtava i slanje poruke živima iz drugih naroda da više nismo neprijatelji, da u drugima vidimo ljude koji su također doživjeli pat-nju i tugu koju svaki rat nosi sa sobom.

Zašto je važno obilježavati sjećanje na žrtve iz Dru-gog svjetskog rata i nakon njega poslati poruke živima iz drugih naroda da više nismo neprijatelji?

Plan izgradnje groblja mira na Bilima

Sp2016. 1

Povjerenstva

55

BiH, dvadeset godina nakon što je Dejtonskim spo-razumom okončan bosanskohercegovački rat u prosincu 1995., nije spremna postati samoodrživa funkcionalna država jer nijedan od njezinih naroda - Bošnjaci, Srbi i Hrvati - ne prihvaćaju BiH kakva je uspostavljena i ka-kva danas postoji. U tim okolnostima ne iznenađuje da su etničke podjele i dalje snažne. Sve tri strane, svaki od njezinih naroda, ima vlastitu istinu o nedavnoj povijesti ove zemlje. Potreba da se objektivno utvrde događaji iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i nakon njega i dalje je jedan od najvećih izazova za nastojanje da se spriječe mogući sukobi u budućnosti.

Drugi svjetski rat je bosanskohercegovačkim narodi-ma danas dosta veća nepoznanica nego što je bio prije trideset godina. Tomu je pridonijelo stvaranje mitova i svojevrsna zloporaba nacionalnih pokreta iz razdoblja Drugog svjetskog rata u zadnja dva desetljeća u politič-kom i kulturnom životu BiH.

Kod Bošnjaka postoji uvjerenje kako su u nedavnoj povijesti oni bili žrtve hrvatskih i srpskih nacionalista. Tijekom Drugoga svjetskog rata Nezavisna država Hr-vatska (NDH) smatrala ih je »muslimanima Hrvatima« pa su neki od njih postali članovi ustaškoga pokreta. S druge strane, neki su se pridružili Titovim partizanskim snagama. Također ne treba zaboraviti da su Bošnjaci tada doživjeli znatne gubitke od srpskih nacionalista iz četničkog pokreta, ali i partizanskih postrojbi u nekim dijelovima BiH.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata Srbi u BiH pridru-žili su se ili Titovim partizanima ili četnicima. Najtrau-matičnije iskustvo za Srbe u Drugom svjetskom ratu bio je hrvatski ustaški logor Jasenovac. U političkom životu bosanskohercegovačkih Srba česta su pozivanja na sjeća-nje o Jasenovcu. I pored službenoga žaljenja s hrvatske strane, što su učinili njihovi najviši politički i vjerski pred-stavnici, neki Hrvati, koji su u izrazitoj manjini, i dalje, na žalost, doživljavaju Jasenovac kao gotovo opravdanu reakciju na srpsku dominaciju u Kraljevini Jugoslaviji, kada su nasilnim mjerama sprječavana njihova nastojanja da utemelje vlastitu državu.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata Hrvati su se po-litički i vojnički organizirali u ustaškom pokretu ili u Titovim partizanima. Najveća trauma hrvatske povijesti Drugoga svjetskoga rata i nakon njega je partizanski ma-sakr 1945. na Bleiburgu. Tamo su partizani pogubili na desetine ili (stotine?) tisuća hrvatskih civila i ustaša (uz neke Srbe i Crnogorce četnike i slovenske domobrane). Taj se događaj u današnjoj hrvatskoj javnosti doživljava kao simbol komunističkog nasilja nad hrvatskim naro-dom i neprestani je predmet osuda u hrvatskoj javnosti.

Zbog svega navedenoga čini se nužnim, u multiet-ničkoj znanstvenoj suradnji u BiH, suočiti se s realnošću različitih pogleda na prošlost ove zemlje. Treba se oslo-

boditi želje da se promijeni ta realnost te nastojati da se prošlost što objektivnije sagleda kako ona ne bi ostala preprjekom budućnosti ove zemlje. Ta se potreba može ostvariti samo u sigurnom političkom okruženju kakvo danas, na žalost, ne postoji u BiH. Budući da je ovo du-goročan cilj, sva tri naroda u BiH trebaju mu ostati po-svećena tijekom dužeg vremenskog razdoblja kako bi se on ostvario. Također, događaji iz Drugoga svjetskog rata i nakon njega dobrim su dijelom još neistraženi pa se čini kako ih je potrebno, kao i čitavo razdoblje socijalističke Jugoslavije, nanovo historiografski objasniti.

Kada se govori o mitovima koji su izrasli iz Drugog svjetskog rata i nakon njega, ima jedan koji je domini-rao političkim životom u bivšoj Jugoslaviji, a to je mit o jednostranoj krivnji i kolektivnoj odgovornosti Hrva-ta za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Ovaj mit imao je svoju psihološku i funkcionalnu stranu, ali i praktičnu primjenu. U njegovoj su realizaciji činjenice iz Drugog svjetskog rata izvrtane ili konstruirane kako bi se mit o hrvatskoj krivnji što dulje održao.

Poštujući stradanja srpskog i drugih naroda u Dru-gom svjetskom ratu, nedvojbeno je bila neprimjerena njihova kasnija zloporaba u političke svrhe. Političkim korištenjem i zloporabom stradanja srpskoga naroda u Drugom svjetskom ratu te isticanjem mita o hrvatskoj jednostranoj krivnji u posljednjim desetljećima dvadese-tog stoljeća željelo se onemogućiti bilo kakvo političko i kulturno djelovanje hrvatskih političara i intelektualaca jer su se njihove težnje i težnje ustaša u Drugom svjet-skom ratu stavljale u istu razinu. U stvari, mitom o hr-vatskoj krivnji manipulativno se isticala mogućnost po-navljanja zločina iz Drugoga svjetskoga rata na isti način.

Ako netko u izgradnji Groblja mira na Bilima vidi opravdanu kritiku razdoblja jugoslavenskog komuniz-ma, posebice glede razgradnje mita o jednostranoj hr-vatskoj krivnji za stradanja u Drugom svjetskom ratu i nakon njega u BiH, te osudu počinjenih partizanskih zločina tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, ona ima i te kako mjesta i opravdanja u javnom životu BiH upravo zbog nužnog jednakopravnog položaja Hrvata u zajednici naroda u BiH.

S proslave na Bilima 2015.

2016. 1Sp

56

Razgovor

Nada Prkačin bila je uspješna kao studentica, a uspješna je i sada baveći se dokumentarnim filmovima

oDgovoR je u jeDnoj RijeČi: luSTRacijaDomovinski rat, u kojem je sudjelovala, ostavio je na nju poseban pečat

► Razgovarao: Marin jurković

Nada Prkačin poznata je hrvat-ska scenaristica i redateljica doku-mentarnih filmova. Kao studentica novinarstva dobila je rektorovu na-gradu što je bio nagovještaj da će i poslije biti uspješna. To se i ostvarilo. Vicepostulatura joj je tako dodijelila 1. nagradu na nagradnom natječaju za film In odium fidei – Iz mržnje pre-ma vjeri, uradak o pobijenim herce-

govačkim franjevcima. Područje njezina zanimanja povi-

jesne su prekretnice kroz koje prolazi hrvatski narod te posljedice tih pre-kretnica čije su žrtve obični ljudi što ljube svoju domovinu, svoju obitelj i iznad svega žive katoličku vjeru. Danas je zaposlenica Laudato TV-a (LTV) koji promovira obiteljske i kr-šćanske vrjednote.

Redateljica ste i scenaristica uspješnog dokumentarnog filma In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri. Jeste li već prije imali dodira s ovom temom?

Ne, nikada prije nisam podrob-nije proučavala što se dogodilo sa širokobriješkim fratrima, i ne samo s njima. Povijest sam oduvijek vo-ljela kao predmet, no ne sjećam se da je itko ikada spominjao da su se prilikom ulaska partizanskih-jugo-komunističkih postrojbi na pojedina područja i nakon tzv. oslobađanja događali zločini. O zločinima se pri-čalo i u mojoj obitelji, ali mi je to bilo nešto što je rat podrazumijevao. Tek kad sam i sama svojim očima 1991. vidjela što je zapravo rat, stubokom su se promijenila moja razmišljanja o tom strašnom stanju nekog vremena i nekog prostora, u ovom slučaju hr-vatskog.

Kakav su dojam na Vas ostavi-la saznanja do kojih ste došli tije-kom snimanja?

Mučninu, jer su u ratu, kao i poslije njega, stradali mnogi nevi-ni ljudi. I do danas nitko za to nije odgovarao. Mrtvi se ne mogu dići i govoriti u svoju obranu. A dugo raz-doblje jugokomunizma učinilo je da svjedoci šute kako bi preživjeli. Onda je došao Domovinski rat i mi smo opet imali neke druge, a u konačnici iste probleme.

Postoji li kakva podrobnost koja Vas se posebno dojmila ti-

2016. 1

2016. . 1S

p

Razgovor

Sp

57

jekom snimanja filma ili tijekom njegova prikazivanja?

Puno bih toga ovdje mogla ispri-čati. Jedno od toga je svjedočenje Ivice Lavrića koji je bio dječak kada su jugokomunistički partizani vodili mostarske franjevce noću kroz grad i naposljetku ih bacili u Neretvu. Re-kao je da ga je majka tada probudila i pozvala da vidi kroz prozor što se događa na ulici. Ona je tada bila teš-ko bolesna i uskoro je umrla. U prvi sam se mah začudila zašto je budi-la dijete kako bi svjedočilo nečemu tako strašnomu, a onda sam shvatila da to dijete jednoga dana mora biti svjedok zločina. Na tome sam joj i ja beskrajno zahvalna.

Jedne ste prigode kazali kako ste tijekom snimanja došli do za-ključka da je bleiburška tragedi-ja hrvatskoga naroda započela u Hercegovini još u veljači 1945. Možete li taj stav malo pojasniti?

Na žalost, ta je tragedija zapo-čela u Dubrovniku i nastavila se u Hercegovini, ulaskom partizana u taj prelijep grad 18. listopada 1944. Nisu ni ušli u grad, a već su s litice bacili 11 mladića koji su bili u ustaš-kim postrojbama. Potom su slijedila uhićenja viđenijih Dubrovčana, ma-hom intelektualaca, među kojima je bilo i osam svećenika. Osudili su ih na smrt pozvavši se na nepostojeći sud. Osuda je glasila: smrt strije-ljanjem. Smaknuće je obavljeno na otočiću Daksi i to hitcima u glavu. Sada o tome radimo dokumentar-ni film. Bio je to obrazac što su ga poslije jugokomunistički vlastodršci slijedili praktički u svim gradovima i selima koja su to-bože oslobađali. O tome postoji opsežna doku-mentacija.

Gdje je sve do sada film javno prikazan i koliko ga je

ljudi, prema Vašim procjenama, uspjelo vidjeti?

Iskreno rečeno, ne znam. Ali or-ganizatori su se uvijek potrudili da dvorane budu pune. Golemo je za-nimanje bilo na prikazivanjima u Zagrebu i Mostaru. Nazočili su im članovi obitelji pobijenih, svećenika ili nekoga iz puka. Ne sjećam se da je prošla ijedna, a da se netko nije ja-vio. Tako je bilo i na prikazivanjima po SAD-u, na kojima osobno nisam bila, ali su mi prenijeli dojmove.

U povodu 70. obljetnice blei-burške tragedije za LTV ste sni-mili i dokumentarni film »Ma-gnum crimen 1945.«. Nastojali ste proniknuti u taj veliki zločin nad hrvatskim narodom u svibnju i lipnju 1945. Što biste izdvojili od svojih dojmova tijekom snimanja?

Nakon svakog dokumentarca mogla bi nastati knjiga. Izdvojila bih ovdje baku Katu Raguž koja i danas u dubokoj starosti živo pamti straš-ne dane iz mladosti što ju je obilježio Križni put. Isto tako, izdvojila bih i engleskog publicista i istraživača grofa Tolstoja koji kao da je pao s neba kada je film već bio pri kraju. Njegova rečenica da je Tito bio do-bar Staljinov učenik, koji ga je na-učio zavaditi vlastiti narod kako bi mogao njime manipulirati, gorka je istinita. Bio je to nauk da jedni ubi-jaju druge pa će Tito ubojice uvijek imati na svojoj strani. Posljedice toga »učenja« i danas osjećamo.

Na kakav su odjek kod gleda-teljstva u zemlji i inozemstvu na-išla ova dva filma?

Na prikazi-vanjima je uvijek bilo puno osje-ćaja. Uostalom, gotovo da nema osobe u Hrvatskoj koja s riječi Blei-burg, tj. onim što on simbolizira, ne će u trenutku naći

poveznicu. Uostalom, i moj je djed prošao Križni put. U Velenju, u Slo-veniji, gdje je bio u logoru, i danas je golem spomenik zločincu Josipu Brozu Titu. Bleiburg je strašna tra-gedija hrvatskoga naroda, i ne samo hrvatskoga, čije posljedice i danas osjećamo.

U određenim krugovima mo-glo se čuti kako ste za prikaziva-nje spomenutih filmova u većim gradovima, poglavito u Zagrebu, jedva uspijevali pronaći dvoranu. Je li ta informacija točna?

Na tu bi se temu doista dalo puno toga ispričati. Pokušaji zaustavljanja prikazivanja filmova u pojedinim sredinama, što su činili pojedinci, podsjećaju na to koliko smo dubo-ko zarobljeni jugokomunističkom prošlošću i koliko posla još imamo da istina dođe na svoje. Vrijeme je da konačno kao nacija i društvo iza-đemo iz teških okova koje su nam nametnuli nositelji jedne mračne i za svako društvo pogubne komunistič-ke ideologije.

Kako tumačite činjenicu da u hrvatskoj javnosti često čujemo izjave protiv revizije povijesti? Zar jedan dokument, jedna izjava ili jedna sudska presuda ne bacaju sasvim drugo svjetlo na neke pri-jašnje dvojbe, što bi trebalo uvaži-ti? Što se zapravo skriva iza takve vrste otpora?

Odgovor na to pitanje u jednoj je riječi: lustracija. Dok se god ne do-godi lustracija, naše društvo i naša mlada država tapkat će na jednom mjestu. Moramo se očistiti od pi-smoznanaca koji nam nude laži kako bi opravdali svoje ideološke prethod-nike i sebe kao njihove nasljednike. Oni uživaju u povlasticama u čijim su temeljima i zločini prema pripad-nicima vlastita naroda. Jedino nas istina može osloboditi. U njezinu moć čvrsto vjerujem.

Nakon ovih dvaju filmova usli-

za lTv je snimila nekoliko filmova s tematikom o Drugome

svjetskome ratu i poraću. Redovito se tražila karta više tijekom njihova prikazivanja. Bilo je i onih koji nisu željeli iznajmiti prikladnu dvoranu.

2016. 1Sp

58

Razgovor

jedio je i uradak posvećen Domo-vinskom ratu. O čemu je točno riječ?

To je moj stari dug prema Vin-kovcima, gradu koji je uistinu puno propatio za vrijeme Domovinskoga rata. Film se zove »Dnevnik jednog rata – Vinkovci«. Upravo zahva-ljujući onomu što sam kao ratna izvjestiteljica doživjela na istočno-slavonskim bojišnicama, nije mi bio problem razumjeti krvavi Dru-gi svjetski rat. Jedan je moj kolega rekao kako je ono što se događalo 1991. tek jedna od bolnih hrvatskih postaja križnoga, a povijest nas uči, i kružnoga puta. Radila sam mnoge dokumentarce o Domovinskom ratu i, ako Bog da, radit ću ih još.

Otkud uopće tolika strast za dokumentarcima?

Kada sam 1990. završila Studij novinar-stva, vidjela sam se kao radijska novinarka. U ratu sam uočila nedo-statak toga me-dija. On je poput prozora, otvoriš ga i to što pustiš kroz njega kao da ishlapi. Televizija je jači medij. Slika govori više od iz-govorenoga. Ne-kada nema riječi da bi se dočaralo ono što vidiš. To mi se dogodilo na šlepu iz Aljmaša kada su ljudi bježali pred velikosrpskom agresijom. Nisam imala riječi da bih opisala strahote koje sam vidjela. A u mojoj potrazi za istinom upravo su dokumentarni filmovi ti kojima mo-žeš pokazati njezino moćno lice.

Filmovi su snimani u produk-ciji LTV-a, novom pothvatu u hrvatskom medijskom prostoru. Dio ste cjelokupne priče pa nam to malo približite.

Božić je vrijeme početka našega emitiranja. Živo je, rade se emisije punom parom. Okružena sam mla-dim pametnim ljudima prožetim energijom, voljom i vjerom. Ksenija Abramović, kao voditeljica cijeloga projekta, preuzela je na sebe veli-ku obvezu. Mislim da glavne uvjete imamo, a gledatelji će već s punim pravom reći svoj sud. Ukratko, LTV je televizija koja promiče kršćanske i obiteljske vrijednosti. Vjerujem da ćemo biti dragi gosti u domovima i vaših čitatelja.

Snimili ste film i o generalu Anti Gotovini zbog čega ste imali problema. Kako na njih gledate s vremenskim odmakom?

Dokumentarni filmovi s vreme-nom samo dobivaju na vrijednosti. Ono što se događalo hrvatskim ge-

neralima Anti Gotovini i Mladenu Markaču tek je obrazac. Kao što se uostalom događalo i blaženom Alojziju Stepincu i mnogim drugim mučenicima za Hrvatsku. Oni su za-pravo žrtve preko kojih se udara na cijeli hrvatski narod. Osuda njima, tim ćudorednim okomicama hrvat-skoga naroda, osuda je svima nama koji ljubimo Hrvatsku. Nije mi jasno zašto oni koji lažno sude konačno ne shvate da laži mogu trajati jedno vri-jeme, ali da istina nađe svoj put.

Rijetkima je poznata činjenica da Vi zapravo vučete korijene s prostora Hercegovine?

Moji su roditelji iz istočne Her-cegovine, iz Crnića. Otac je još kao dijete za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegao prvo u Vojvodinu, a onda u Slavoniju. Često je dolazio kao mladić rodbini pa je tako upo-znao i moju majku, rođenu Bošković. Jedini uvjet koji je postavila za uda-ju bio je da je »izvor vode što bliže kući«. Nije ni čudo kad se navukla kanti s Klokuna. Kada je čula da je bunar odmah pokraj kućnoga praga, što jest i danas, mislila je da se udaje u drugu Ameriku. Mislila i prevari-la se. Djed je ipak odabrao lijep dio Slavonije, okolicu Požege. Ponosna sam na svoje hercegovačke korijene, ali Slavonija je moja ljubav zauvijek.

Kakvi su na-umi za buduć-nost? Možemo li uskoro očekivati još koji doku-mentarac zbog kojeg će se pred kinodvoranama čekati u redovi-ma?

Trenutno ra-dim na sažetku z n a n s t v e n o g a skupa »Nadbi-skup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Dru-

gog svjetskog rata i poraća« koji je održan 24. studenoga u Zagrebu. Tamo je uistinu bilo sjajnih izlagača. Laudato TV je sve snimio i ima puno sati materijala koji trebam sažeti u jedan. Mislim da će biti jako zani-mljivo zbog teme i sudionika. I spo-menuti film o dubrovačkim žrtvama, čiji će naslov biti »U ime naroda Jugoslavije«, gotovo je snimljen pa ćemo, ako Bog da, moj dragi samo-zatajni kolega snimatelj i montažer Ivan Lovrić i ja ovoga siječnja imati puno posla u montaži.

Prepuna dvorana na pretpremijeri u zagrebu filma In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri

Sp2016.1

2016. . 1S

p

Sp

59

Iz vicepostulature

Sp2016.1

59

naŠa izDanja- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008. (3 KM)- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010.

(20 KM)- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011. (0,3 KM)- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5 cm), 2011. (0,3 KM)- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011. (25 KM)- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011. (10 KM)- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki Brijeg – Zagreb, 2012. (20

KM)- Skupina autora, Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i pora-

ća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2011. – 2013. (20 KM)- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura i dr., Široki Brijeg, 2014. (20 KM)- fra Ratimir Kordić, Fratar – narodni neprijatelj, Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2014.

(15 KM)- fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene 1945. – 1952., Vicepostulatura – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac,

2014. (15 KM)

PRePoRuČujeMo- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007.- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007.- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. - Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008.- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008.- Skupina autora, Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2009.- Zdravko Luburić, Miris pogorjela svjetla, Essegg, Osijek, 2009.- Nada Prkačin, In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri, Laudato, Zagreb, 2015.

DaRovaTelji

Najljepša hvala svima koji molitvom, radom i dobrovoljnim prilozima podupiru pripremu postupka mučeništva naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas, a u zaglavlju portala pobijeni.info donosimo vaša imena ili naziv tvrtke i poveznicu s internetskim

stranicama. Neka vas blagoslovi dobri svemogući Bog!

Za pothvate i potrebe Vicepostulature:- Džida, Čitluk 50 KM- Lumen, Drinovci 100 KM- Soldo Metali, Široki Brijeg 500 KM- Vibar, Široki Brijeg 100 KM- JP vodovod i kanalizacija, Široki Brijeg 500 KM- Bosiljka Čerkez, Široki Brijeg 100 KM

Za DNK analizu posmrtnih ostataka pobijenih:- fra Petar Topić, Basel 1.780 KM- Slavka Vukoja, Mokro 100 KM

Klesani kamen za obnovu i zaštitu ratnog skloništa:- Jozo Džidić, Sovići, Goranci 3 m3

- Stanko Ljubić – Cico, Uzarići 20 m3

- Stanko Zovko – Kela, Uzarići 10 m3

Novčani prilozi za obnovu i zaštitu ratnog skloništa:- Autokuća Matijević, Široki Brijeg 200 KM- Binvest, Posušje 300 KM- Broćanac, Čitluk 300 KM- Crni, Čitluk 100 KM- Delta Security, Čitluk 300 KM

- Džajić commerce, Ljubuški 200 KM- Eurovip, Čitluk 200 KM- Hotel Brotnjo, Čitluk 100 KM- Hrvatska franjevačka kustodija, SAD 35.000 KM- fra Dane Karačić, Široki Brijeg 200 KM- Litoglif, Međugorje 100 KM- Musa-komerc, D. V. Ograđenik 150 KM- Suton, Široki Brijeg 500 KM- Toming, Drinovci 300 KM- Vibar, Široki Brijeg 100 KM- Video Lovrić, Široki Brijeg 110 KM- Vokel, Posušje 500 KM

Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura, s nazna-kom za što):

a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg; HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid)

b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški; IB: 4227318660009; žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839, SWIFT: UNCRBA22