UNIVERZITET CRNE GORE

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SMJER: POLITIKOLOŠKI

PREDMET: SAVREMENA GLOBALIZACIJA

Prikaz knjige Prof dr. Miroslava

Pečuljića

,,Globalizacija, dva

lika sveta“

PROFESOR: prof. dr Dragan K. Vukčević SARADNIK: Đorđije Malović STUDENT: Nemanja Vukotić

br. indeksa: 07/6

Podgorica, 2007.

UVOD

U ovoj knjizi, profesor Miroslav Pečuljić obradio je pojam koji se danas vrlo često koristi, ne

samo u nauci već i u svakodnevnom životu, a to je pojam globalizacije, odnosno povezanosti

svijeta. Knjiga predstavlja duboku analizu svih prednosti i nedostataka globalizacije, kao i

svega onoga što globalizacija sa sobom nosi. Autor nije zauzimao stav, tj. niti se založio za

globalizaciju po svaku cijenu, niti je pristalica ,,geto društva“1. Najvažnije je ipak to da se u

knjizi govori o svim aspektima globalizacje: politikološkom, kulturološkom, ekonomskom i

sociološkom.

O Globalizaciji

Pokušavajući da objasni šta je ustvari globalizacija, Pečuljić koristi poznatu Heldovu podjelu

analitičara koji se bave globalizacijom: hiperglobalisti, skeptici i transformacionisti.

Hiperglobalisti su uvjerenja da je ovo vrijeme globalizacije, tj. da je prošlo vrijeme suverene

nacionalne države i da je globalizacija istorijska neminovnost. Razvoj informacionih

tehnologija i TV emisija koje zahvataju čitav svijet dovešće do nestanka nacionalnih kultura i

nacionalnih identiteta. Više neće biti sukoba i konflikata, jer će uz pomoć demokratije i

slobodnog svjetskog tržišta svi ljudski problemi biti riješeni. Protivnici su i najmanjeg oblika

tradicionalnog života.

Skeptici, sa druge strane, razmišljaju potpuno drugačije. Za njih je svijet manje povezan

nego prije Prvog svjetskog rata i čak govore da ne samo da ne postoji jedno svjetsko tržište,

već tri trgovačka bloka: evropski, pacifičko-azijski i američki. Država je za njih još uvijek

glavni subjekat svih događaja na međunarodnoj sceni i, prosto rečeno, države su te koje

upravljaju globalizacijom i svjetskom ekonomijom. Navode još i da smo svjedoci različitih

sukoba i konflikata i da je na sceni ekspanzija fundamentalizama i opasnih nacionalizama.

1 Miroslav Pečuljić – Globalizacija, dva lika sveta, Gutenbergova galaksija, Beograd 2002, str. 170

2

Transformacionisti se nalaze između ova dva suprotstavljena pogleda. Za njih je

globalizacija istorijski neizbježna i svi se moraju prilagoditi tom novom svijetu. Sa druge

strane, pak, misle da se ne može sa sigurnošću govoriti o tome da li će globalizacija dovesti

do saradnje i povezanosti svijeta ili će možda dovesti do konflikata i razjedinjavanja.

Analizirajući protoglobalni poredak, moderni ,,svjetski sistem“ i savremenu globalizaciju,

Pečuljić zastupa stanovište da globalizacija nije nastala, kako to mnogi misle, padom

Berlinskog zida, već da je počela mnogo ranije.

Za protoglobalni poredak karakteristično je postojanje velikih imperija (nastalih sukobima

između manjih država - Ruska carevina, Otomanska imperija, Kinesko carstvo), čiji su djelovi

povezani zajedničkom religijom i kulturom, a manje ekonomijom (svjetsko tržište). Najbolji

primjer povezanosti bili su rimski putevi preko kojih se odvijala trgovina i širila religija i

kultura. Još treba istaći i da su Kina i Indija proizvodili više od Evrope, ali je njihova spoljna

razmjena bila izuzetno mala (6 do 10% njihovog proizvoda).

U modernom ,,svjetskom sistemu“ (koji nastaje u XVI vijeku ,,iz braka modernizacije i

vesternizacije“) dolazi do industrijske revolucije, nastanka novih tehnologija koje se šire

svijetom. Kultura napreduje, a nastaju suverene države, koje postaju suparnici na

međunarodnoj sceni. Nastaju pojmovi kao što su građanska prava, socijalna država i sl, koje

su temelji modernog društva. Velika svjetska otkrića iz ovog perioda (Amerika, Južni Pacifik

i Afrika), teritorije prepune raznih prirodnih bogatstava, dovela su do toga da su velike

evropske države koje su ih eksploatisale postajale sve moćnije.

Što se tiče savremene globalizacije, bazirao bih se na ekonomsku globalizaciju. Pečuljić je

veliki kritičar neoliberalizma (glavni motor globalizacije) i transnacionalnih korporacija.

Kreatore ekonomske svjetske politike predstavljaju globalne elite, tj. vlasnici i upravnici

transnacionalnih korporacija i banaka, koji su bogatiji od mnogih država u svijetu. Oni

kontrolišu međunarodne institucije (OUN, MMF, Svjetsku banku), a među njima prednjače

pripadnici američke elite. Ove elite vrše pritisak na sve nacionalno orijentisane države (koje

žele da zaštite svoje proizvode) da potpuno oslobode svoje tržište, izvedu masovnu

privatizaciju i deregulaciju2 i omoguće transnacionalnim korporacijama slobodno poslovanje

na njihovoj teritoriji, koja više ne pripada njenim stanovnicima, već mora da bude u službi

svjetskog tržišta, koje, naravno, oni kontrolišu. Ovi neoliberali pripadaju hiperglobalistima,

kojima je, kako je već navedeno, glavni neprijatelj nacionalna država i njena kultura i

ekonomija. One, prema njima, pripadaju prošlosti, po karakteru su retrogradne i treba da

nestanu sa lica Zemlje.

2 Smanjena uloga države u regulisanju privrede.

3

Uporedo sa ovim, na scenu stupa i amerikanizacija svijeta. Američka kultura želi da zamijeni

sve druge kulture i postane jedina prihvatljiva. Svi treba da postanu slični Amerikancima, bilo

u kulturnom ili ekonomskom pogledu, bilo u praktikovanju organizacije svih društvenih

institucija po američkom modelu. Zastupnik ovog načina širenja amerikanizma je T. Fridman

koji kaže: ,,Nasuprot tradicionalnim osvajačima, mi se ne zadovoljavamo time da pokorimo

druge, nego insistiramo da postanu slični nama, razumije se za njihovo sopstveno dobro“3.

Neoliberalizam sa sobom nosi, kako to Pečuljić kaže, ,,dvije potpuno suprotne dimenzije“, a

to su: ekonomska efikasnost i socijalna inferiornost.

S obzirom da neoliberalizam predstavlja potpuno slobodno tržište i ogroman broj

konkurenata na njemu, dolazi do velike trke za profitom, koja sa sobom nosi ogromnu

efikasnost i produktivnost. Na scenu stupa bespoštedna tržišna utakmica, u kojoj svaki

proizvođač nastoji da bar za nijansu bude ispred svog konkurenta i da mu preotme potrošače,

a, ako je moguće, i da ga potpuno izbaci sa tržišta. Dalje, kapital se slobodno kreće, oslobođen

je državne kontrole i može slobodno da traži za sebe najpovoljnije uslove, kao što su jeftina

radna snaga i izuzetno mali porezi. I konačno, neoliberali su veliki protivnici socijalnih

davanja od strane države, pune zaposlenosti, kao i pomoći ,,zemljama u razvoju“, naravno u

cilju ostvarivanja što većeg profita uz izrazito male troškove. Kako to slikovito objašnjava D.

Moris: ,,Da bismo održali ekonomiju u globalnoj borbi za preživljavanje, moramo da

napustimo dobar život“4.

Sa druge strane imamo pad socijalnih subvencija i sve veći jaz između bogatih i siromašnih.

U većini zemalja bruto nacionalni dohodak je opao, manje se ulaže u zdravstvo i obrazovanje.

Ovo omogućava da neoliberalne elite u visoko produktivnim zemljama (najbrža globalizacija)

za sebe uzimaju najiviše, a drugima šta ostane. Siromašne zemlje su svakim danom sve

siromašnije, a posebno zemlje tzv. „Četvrtog svijeta“ (Subsaharska Afrika). I u ovim

zemljama prihvataju se vrijednosti slobodnog tržišta i svjetske integracije, ali je nemoguć

napredak, zbog, kako Pečuljić kaže, ,,pljačkaške države“, koju čini elita na vlasti i ona nije

ništa manje bogatija od svojih ,,kolega sa Zapada“.

Ekologija je takođe u velikoj krizi. Priroda se nemilosrdno iskorištava, sve je više pustinja,

ozonske rupe dostižu zabrinjavajuće razmjere. To je cijena koja se morala platiti za veliki

tehnološki razvoj. Velika industrijalizacija dovodi di zagađenja vode i vazduha, jer je

uslovljena ogromnom potršnjom energije. Planeta je u velikoj opasnosti od pojave poznate

kao ,,ekološka katastrofa“. Protokolom u Kjotu je pokušano da se natjeraju visokorazvijene

3 Navodi Pečuljić prema: Friedman T. - The Lexus and the Olive Tree, Understanding Globalization, New York, Farrar Straus Giroux, 1999.4 Navodi Pečuljić prema: Morris D.- Free Trade: The Great Destroyer, u J. Mander, E. Goldsmith (eds.) 1996.

4

industrijske zemlje da smanje emitovanje štetnih supstanci u atmosferu. Ali njegovo

ratifikovanje odbio je najveći zagađivač planete (što se mene lično tiče u svakom pogledu, ne

samo industrijskom) Sjedinjene Američke Države. Dalje, visokorazvijene industrijske zemlje

(posebno SAD), uništavaju prirodnu sredinu odlaganjem nuklearnog i industrijskog otpada,

uglavnom na teritorije nerazvijenih i siromašnih zemalja, uništavajući ih i tako što im prodaju

svoje zastarjele mašine za industrijsku proizvodnju, koje dodatno degradiraju ionako narušenu

životnu sredinu.

Pečuljić poseban naglasak stavlja na sve više kulturnih i etničkih konflikata (mikro nivo) i

sukobe civilizacija (makro nivo) u eri savremene globalizacije. Ovdje padaju u vodu stavovi

hiperglobalista o nestanku nacionalnih kultura. Nacionalna kultura i identitet su duboko

ukorijenjene u biće većine ljudi u svijetu i teško je odreći ih se. Upravo je ova emotivna

komponenta nacionalne kulture, odnosno osjećaj ljudi da joj pripadaju, ono što nedostaje

globalnoj kulturi. Mnogi ljudi na planeti odbijaju da se odreknu sopstvenog identiteta, iako

tzv. ,,potrošačka kultura“ zvuči vrlo primamljivo. Nestala je podjela svijeta na bazi Hladnog

rata, odnosno borbe između kapitalizma i socijalizma (blokovske ideologije), već se sukobi

vode između pripadnika različitih nacija, religija i kultura, kao i vodećih civilizacija.

Etničke konflikte uslovljavaju dva faktora: ekonomski i kulturni.

Ekonomski je vrlo značajan, jer se borbe vode oko kontrole i raspodjele ekonomskih

bogatstava, odnosno borba između bogatih i siromašnih. Nije rijetka pojava da su u nekim

državama na vlasti pripadnici jedne etničke grupe, koji većinu materijalnih dobara zadržavaju

za sebe, što dovodi do sukoba sa pripadnicima drugih etničkih grupa i na kraju do građanskog

rata.

Kulturnom faktoru Pečuljić ipak pridaje veći značaj. Borbe oko nacije i vjere postale su

redovna pojava na svjetskoj sceni. Upravo zbog duboke privrženosti nacionalnom, vjerskom i

kulturnom identitetu ovakve sukobe je izuzetno teško riješiti. Najgora moguća pojava je kada

elita na vlasti iskoristi ova za čovjeka izuzetno važna osjećanja u cilju zadovoljavanja vlastitih

ekonomskih interesa.

Pečuljić se, kada su u pitanju civilizacije, poziva na Hantingtona, koji smatra da postoji

sedam civilizacija: zapadna, konfučijanska, japanska, hindu, slovenskopravoslavna,

latinoamerička i afrička.5 Sukobi civilizacija nastaju kada se više država, koje su pripadnici

jedne civilizacije, udruže u borbi protiv druge civilizacije, jer smatraju da ugrožava njihove

zajedničke vrijednosti (religiju, način života).

5 Navodi Pečuljić prema: S. Huntington: The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York, Simon and Schuster, 1996.

5

Nestankom borbe ekonomskih različitosti (kapitalizam-socijalizam), dolazi do

rasplamsavanja sukoba između nacija, kultura i civilizacija. Zajedničko blokovskim

ideologijama i civilizacijama je želja za širenjem na sve prostore svijeta, tj. da se njihove

vrijednosti prihvate globalno.

S obzirom na to da je na sceni autoritarna forma globalizacije, pojave kao lokalni, etnički i

kulturni konflikti, kao i sukobi različitih civilizacija ne predstavljaju ništa čudno.

Pečuljić još pravi razliku između benignih i malignih oblika tenzija. Benigni oblici tenzija

nastaju usled slijepog prihvatanja religije kao spasa od siromaštva i nesigurnog života.

Maligni oblici su jačanje raznih oblika ekstremizma, kao što su; rasisti, ekstremni desničari i

kulturni imperijalisti, na jednoj, i nasilni džihad na drugoj strani.

U ovakvom svijetu svakodnevni sukobi nisu rijetkost, nego naprotiv svjedoci smo

svakodnevne borbe između nacija, religija i kultura. Prijeti opasnost od globalnog rata između

pristalica globalizacije zaslijepljenih sticanjem materijalne dobiti i svih onih koji neće

dozvoliti da izgube svoj identitet.

Na kraju, profesor Pečuljić kaže da najveći problem leži u formi globalizacije. Trenutno je

na sceni autoritarni oblik globalizacije čiji je glavni pokretač neoliberalizam. On se zalaže za

humaniju formu ili kako je naziva ,,Svjetska država blagostanja“.

U današnje vrijeme ljudi se mogu ili prilagoditi globalizaciji i pokušati da se u njoj snađu ili

će završiti potpuno izolovani tj. getoizirani, odnosno biće zarobljenici sopstvenih elita.

Nastupajuće godine će pokazati da li će globalizacija nositi sa sobom dozu humanosti i

demokratje, ili će to biti autoritaran svijet koji ne brine o običnom čovjeku, već mu je

prevashodni cilj „trka za profitom“.

Kritički osvrt i razmišljanja o problemima obrađenim u knjizi

Moje mišljenje je da je globalizacija izuzetno negativna pojava, koja prijeti da unificira

svijet i od čovjeka oduzme nacionalni, vjerski i kulturni identitet, odnosno sve ono što

čovjeka čini različitim od drugih živih bića. Zastupnici ovih ideja, odnosno kako ih Held

naziva, hiperglobalisti kao da su učenici ,,kamena temeljca“ moderne masonerije ,,Društva

bavarskih Iluminata“ i njihovog osnivača Adama Vajshaupta, jezuite i profesora kanonskog

prava na Univerzitetu u Ingolštatu, Bavarska, Njemačka. Ovo društvo osnovano je 1. maja

1776. godine, a glavni ciljevi su mu između ostalog: ukidanje patriotizma (nacionalizma) i

6

ukidanje svih religija6. Praktikovali su satanizam i zalagali se za aktivnu borbu protiv religije

(posebno Hrišćanstva) i svih oblika moralnosti koje propagiraju crkva i država. Smatrali su da

oni treba da vladaju svijetom i da treba da postoji ,,Svjetska vlada“, čiji bi oni bili članovi.

Aktivnosti ovog reda otkrila je bavarska policija 1783. i zabranila ga. Većina članova

pobjegla je u SAD i velike evropske države i tamo nastavila da širi svoje ideje, kroz razne

masonske lože. Zbog toga nije čudno da glavni zastupnici ovakvih stavova dolaze upravo iz

SAD i iz najrazvijenijih evropskih država i glavni cilj im je uspostavljanje ,,Novog svjetskog

poretka“7

Najnegativnija posledica globalizacije je upravo ukidanje ovih identiteta i zbog toga se ne

mogu složiti sa Pečuljićem da je globalizacija nastala ,,davno“, jer rekao bih nije bitno da li

države između sebe sarađuju, one treba da sarađuju, ali i da se u tome ,,ima mjere“. Glavni

cilj globalizacije je upravo ukidanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identita čovjeka, a na

tome se najaktivnije radi tek padom Berlinskog zida.

Sa Pečuljićem se uglavnom slažem u njegovoj kritici neoliberalizma. Još bih dodao i da je

neoliberalizam, najodvratniji mogući sistem koji mrzi ,,običnog čovjeka“. U takvom društvu

sasvim bi normalna bila pojava ,,zabijanja noža u leđa“ svakome, a u cilju sticanja što većeg

profita, i još bi se to nazivalo ,,snalažljivost“. Nestali bi zakoni civilizovanih ljudi, a na scenu

bi stupio ,,zakon džungle“. Nastao bi rat ,,svih protiv sviju“, a samo bi ,,najsposobniji

preživjeli“. Gospodari planete bili bi transnacionalne korporacije, ili kako ih Ratibor Bob

Đurđević naziva ,,Prinčevi dvadesetog veka“8.

Mišljenja sam da treba da postoji slobodno tržište i da se treba ponašati po njegovim

zakonima, ali da svakako treba pomagati one koji su ,,manje srećni“. Ovdje mislim da jaka i

dobra država može da procijeni kome je pomoć stvarno potrebna, a ko je društveni ,,parazit“.

Rekao bih još da je u Crnoj Gori na sceni najgora moguća kombinacija neoliberalizma i

autoritarnog socijalizma, jer imamo slučaj da država otvara svoje tržište velikim

transnacionalnim korporacijama, a onda ih subvencioniše uzimajući poreze od građana. Dakle

pomažu se oni koji su previše bogati, a uzima se od ,,običnog čovjeka“.

Ne mislim da će na planu sukoba civilizacija u bližoj budućnosti doći do nekog značajnijeg

konflikta, jer su najbogatije zemlje svih sedam civilizacija pod kontrolom Sjedinjenih

Američkih Država (izuzev Rusije i donekle Kine). Međutim, ni Rusiji se trenutno ne isplati

neki konflikt većih razmjera. Što se tiče islamskog svijeta, on neće moći da se suprotstavi

6 Navodi Ralf Eperson u svojoj knjizi Novi svetski poredak, Plavi krug Neven, Beograd 2001. prema Nesta Vebster- Svetska revolucija, World Revolution, Constable and Company inc., London, England in 1926. str. 22.7 Pojam detaljno obrađen u djelima Ralfa Epersona Nevidljiva ruka i Novi svjetski poredak.8 Članak Ratibora Boba Đurđevića: Novi svetski poredak i Srbi - VI deo U SUSRET "MENAGE A TROIS" NOVOG SVETSKOG PORETKA, www.beograd.com, 1999.

7

Zapadu, dokle god su na strani Zapada ekonomski najrazvijenije islamske države (Saudijska

Arabija, UAE, itd.).

Japan je već odavno pod kontrolom i glavni saveznik SAD, dok se mogućnosti Indije,

afričkih i zemalja Latinske Amerike da pokrenu neki veći sukob i iz njega izađu kao

pobjednici graniče sa ludilom. Posebno je, rekao bih, nemoguće da dođe do sukoba u kome

jedan od aktera neće biti zapadna civilizacija.

Na kraju bih rekao da je Pečuljićeva ,,Svjetska država blagostanja“, neostvariva u praksi, jer

smatram da ukoliko u budućnosti bude postojala svjetska država izgledaće onako kako su to

prvobitno zamišljali Iluminati, danas razne masonske lože (većina njih je nastala od

Iluminata) i pristalice Novog svjetskog poretka.

8