UNIVERZITET CRNE GORE
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
SMJER: POLITIKOLOŠKI
PREDMET: SAVREMENA GLOBALIZACIJA
Prikaz knjige Prof dr. Miroslava
Pečuljića
,,Globalizacija, dva
lika sveta“
PROFESOR: prof. dr Dragan K. Vukčević SARADNIK: Đorđije Malović STUDENT: Nemanja Vukotić
br. indeksa: 07/6
Podgorica, 2007.
UVOD
U ovoj knjizi, profesor Miroslav Pečuljić obradio je pojam koji se danas vrlo često koristi, ne
samo u nauci već i u svakodnevnom životu, a to je pojam globalizacije, odnosno povezanosti
svijeta. Knjiga predstavlja duboku analizu svih prednosti i nedostataka globalizacije, kao i
svega onoga što globalizacija sa sobom nosi. Autor nije zauzimao stav, tj. niti se založio za
globalizaciju po svaku cijenu, niti je pristalica ,,geto društva“1. Najvažnije je ipak to da se u
knjizi govori o svim aspektima globalizacje: politikološkom, kulturološkom, ekonomskom i
sociološkom.
O Globalizaciji
Pokušavajući da objasni šta je ustvari globalizacija, Pečuljić koristi poznatu Heldovu podjelu
analitičara koji se bave globalizacijom: hiperglobalisti, skeptici i transformacionisti.
Hiperglobalisti su uvjerenja da je ovo vrijeme globalizacije, tj. da je prošlo vrijeme suverene
nacionalne države i da je globalizacija istorijska neminovnost. Razvoj informacionih
tehnologija i TV emisija koje zahvataju čitav svijet dovešće do nestanka nacionalnih kultura i
nacionalnih identiteta. Više neće biti sukoba i konflikata, jer će uz pomoć demokratije i
slobodnog svjetskog tržišta svi ljudski problemi biti riješeni. Protivnici su i najmanjeg oblika
tradicionalnog života.
Skeptici, sa druge strane, razmišljaju potpuno drugačije. Za njih je svijet manje povezan
nego prije Prvog svjetskog rata i čak govore da ne samo da ne postoji jedno svjetsko tržište,
već tri trgovačka bloka: evropski, pacifičko-azijski i američki. Država je za njih još uvijek
glavni subjekat svih događaja na međunarodnoj sceni i, prosto rečeno, države su te koje
upravljaju globalizacijom i svjetskom ekonomijom. Navode još i da smo svjedoci različitih
sukoba i konflikata i da je na sceni ekspanzija fundamentalizama i opasnih nacionalizama.
1 Miroslav Pečuljić – Globalizacija, dva lika sveta, Gutenbergova galaksija, Beograd 2002, str. 170
2
Transformacionisti se nalaze između ova dva suprotstavljena pogleda. Za njih je
globalizacija istorijski neizbježna i svi se moraju prilagoditi tom novom svijetu. Sa druge
strane, pak, misle da se ne može sa sigurnošću govoriti o tome da li će globalizacija dovesti
do saradnje i povezanosti svijeta ili će možda dovesti do konflikata i razjedinjavanja.
Analizirajući protoglobalni poredak, moderni ,,svjetski sistem“ i savremenu globalizaciju,
Pečuljić zastupa stanovište da globalizacija nije nastala, kako to mnogi misle, padom
Berlinskog zida, već da je počela mnogo ranije.
Za protoglobalni poredak karakteristično je postojanje velikih imperija (nastalih sukobima
između manjih država - Ruska carevina, Otomanska imperija, Kinesko carstvo), čiji su djelovi
povezani zajedničkom religijom i kulturom, a manje ekonomijom (svjetsko tržište). Najbolji
primjer povezanosti bili su rimski putevi preko kojih se odvijala trgovina i širila religija i
kultura. Još treba istaći i da su Kina i Indija proizvodili više od Evrope, ali je njihova spoljna
razmjena bila izuzetno mala (6 do 10% njihovog proizvoda).
U modernom ,,svjetskom sistemu“ (koji nastaje u XVI vijeku ,,iz braka modernizacije i
vesternizacije“) dolazi do industrijske revolucije, nastanka novih tehnologija koje se šire
svijetom. Kultura napreduje, a nastaju suverene države, koje postaju suparnici na
međunarodnoj sceni. Nastaju pojmovi kao što su građanska prava, socijalna država i sl, koje
su temelji modernog društva. Velika svjetska otkrića iz ovog perioda (Amerika, Južni Pacifik
i Afrika), teritorije prepune raznih prirodnih bogatstava, dovela su do toga da su velike
evropske države koje su ih eksploatisale postajale sve moćnije.
Što se tiče savremene globalizacije, bazirao bih se na ekonomsku globalizaciju. Pečuljić je
veliki kritičar neoliberalizma (glavni motor globalizacije) i transnacionalnih korporacija.
Kreatore ekonomske svjetske politike predstavljaju globalne elite, tj. vlasnici i upravnici
transnacionalnih korporacija i banaka, koji su bogatiji od mnogih država u svijetu. Oni
kontrolišu međunarodne institucije (OUN, MMF, Svjetsku banku), a među njima prednjače
pripadnici američke elite. Ove elite vrše pritisak na sve nacionalno orijentisane države (koje
žele da zaštite svoje proizvode) da potpuno oslobode svoje tržište, izvedu masovnu
privatizaciju i deregulaciju2 i omoguće transnacionalnim korporacijama slobodno poslovanje
na njihovoj teritoriji, koja više ne pripada njenim stanovnicima, već mora da bude u službi
svjetskog tržišta, koje, naravno, oni kontrolišu. Ovi neoliberali pripadaju hiperglobalistima,
kojima je, kako je već navedeno, glavni neprijatelj nacionalna država i njena kultura i
ekonomija. One, prema njima, pripadaju prošlosti, po karakteru su retrogradne i treba da
nestanu sa lica Zemlje.
2 Smanjena uloga države u regulisanju privrede.
3
Uporedo sa ovim, na scenu stupa i amerikanizacija svijeta. Američka kultura želi da zamijeni
sve druge kulture i postane jedina prihvatljiva. Svi treba da postanu slični Amerikancima, bilo
u kulturnom ili ekonomskom pogledu, bilo u praktikovanju organizacije svih društvenih
institucija po američkom modelu. Zastupnik ovog načina širenja amerikanizma je T. Fridman
koji kaže: ,,Nasuprot tradicionalnim osvajačima, mi se ne zadovoljavamo time da pokorimo
druge, nego insistiramo da postanu slični nama, razumije se za njihovo sopstveno dobro“3.
Neoliberalizam sa sobom nosi, kako to Pečuljić kaže, ,,dvije potpuno suprotne dimenzije“, a
to su: ekonomska efikasnost i socijalna inferiornost.
S obzirom da neoliberalizam predstavlja potpuno slobodno tržište i ogroman broj
konkurenata na njemu, dolazi do velike trke za profitom, koja sa sobom nosi ogromnu
efikasnost i produktivnost. Na scenu stupa bespoštedna tržišna utakmica, u kojoj svaki
proizvođač nastoji da bar za nijansu bude ispred svog konkurenta i da mu preotme potrošače,
a, ako je moguće, i da ga potpuno izbaci sa tržišta. Dalje, kapital se slobodno kreće, oslobođen
je državne kontrole i može slobodno da traži za sebe najpovoljnije uslove, kao što su jeftina
radna snaga i izuzetno mali porezi. I konačno, neoliberali su veliki protivnici socijalnih
davanja od strane države, pune zaposlenosti, kao i pomoći ,,zemljama u razvoju“, naravno u
cilju ostvarivanja što većeg profita uz izrazito male troškove. Kako to slikovito objašnjava D.
Moris: ,,Da bismo održali ekonomiju u globalnoj borbi za preživljavanje, moramo da
napustimo dobar život“4.
Sa druge strane imamo pad socijalnih subvencija i sve veći jaz između bogatih i siromašnih.
U većini zemalja bruto nacionalni dohodak je opao, manje se ulaže u zdravstvo i obrazovanje.
Ovo omogućava da neoliberalne elite u visoko produktivnim zemljama (najbrža globalizacija)
za sebe uzimaju najiviše, a drugima šta ostane. Siromašne zemlje su svakim danom sve
siromašnije, a posebno zemlje tzv. „Četvrtog svijeta“ (Subsaharska Afrika). I u ovim
zemljama prihvataju se vrijednosti slobodnog tržišta i svjetske integracije, ali je nemoguć
napredak, zbog, kako Pečuljić kaže, ,,pljačkaške države“, koju čini elita na vlasti i ona nije
ništa manje bogatija od svojih ,,kolega sa Zapada“.
Ekologija je takođe u velikoj krizi. Priroda se nemilosrdno iskorištava, sve je više pustinja,
ozonske rupe dostižu zabrinjavajuće razmjere. To je cijena koja se morala platiti za veliki
tehnološki razvoj. Velika industrijalizacija dovodi di zagađenja vode i vazduha, jer je
uslovljena ogromnom potršnjom energije. Planeta je u velikoj opasnosti od pojave poznate
kao ,,ekološka katastrofa“. Protokolom u Kjotu je pokušano da se natjeraju visokorazvijene
3 Navodi Pečuljić prema: Friedman T. - The Lexus and the Olive Tree, Understanding Globalization, New York, Farrar Straus Giroux, 1999.4 Navodi Pečuljić prema: Morris D.- Free Trade: The Great Destroyer, u J. Mander, E. Goldsmith (eds.) 1996.
4
industrijske zemlje da smanje emitovanje štetnih supstanci u atmosferu. Ali njegovo
ratifikovanje odbio je najveći zagađivač planete (što se mene lično tiče u svakom pogledu, ne
samo industrijskom) Sjedinjene Američke Države. Dalje, visokorazvijene industrijske zemlje
(posebno SAD), uništavaju prirodnu sredinu odlaganjem nuklearnog i industrijskog otpada,
uglavnom na teritorije nerazvijenih i siromašnih zemalja, uništavajući ih i tako što im prodaju
svoje zastarjele mašine za industrijsku proizvodnju, koje dodatno degradiraju ionako narušenu
životnu sredinu.
Pečuljić poseban naglasak stavlja na sve više kulturnih i etničkih konflikata (mikro nivo) i
sukobe civilizacija (makro nivo) u eri savremene globalizacije. Ovdje padaju u vodu stavovi
hiperglobalista o nestanku nacionalnih kultura. Nacionalna kultura i identitet su duboko
ukorijenjene u biće većine ljudi u svijetu i teško je odreći ih se. Upravo je ova emotivna
komponenta nacionalne kulture, odnosno osjećaj ljudi da joj pripadaju, ono što nedostaje
globalnoj kulturi. Mnogi ljudi na planeti odbijaju da se odreknu sopstvenog identiteta, iako
tzv. ,,potrošačka kultura“ zvuči vrlo primamljivo. Nestala je podjela svijeta na bazi Hladnog
rata, odnosno borbe između kapitalizma i socijalizma (blokovske ideologije), već se sukobi
vode između pripadnika različitih nacija, religija i kultura, kao i vodećih civilizacija.
Etničke konflikte uslovljavaju dva faktora: ekonomski i kulturni.
Ekonomski je vrlo značajan, jer se borbe vode oko kontrole i raspodjele ekonomskih
bogatstava, odnosno borba između bogatih i siromašnih. Nije rijetka pojava da su u nekim
državama na vlasti pripadnici jedne etničke grupe, koji većinu materijalnih dobara zadržavaju
za sebe, što dovodi do sukoba sa pripadnicima drugih etničkih grupa i na kraju do građanskog
rata.
Kulturnom faktoru Pečuljić ipak pridaje veći značaj. Borbe oko nacije i vjere postale su
redovna pojava na svjetskoj sceni. Upravo zbog duboke privrženosti nacionalnom, vjerskom i
kulturnom identitetu ovakve sukobe je izuzetno teško riješiti. Najgora moguća pojava je kada
elita na vlasti iskoristi ova za čovjeka izuzetno važna osjećanja u cilju zadovoljavanja vlastitih
ekonomskih interesa.
Pečuljić se, kada su u pitanju civilizacije, poziva na Hantingtona, koji smatra da postoji
sedam civilizacija: zapadna, konfučijanska, japanska, hindu, slovenskopravoslavna,
latinoamerička i afrička.5 Sukobi civilizacija nastaju kada se više država, koje su pripadnici
jedne civilizacije, udruže u borbi protiv druge civilizacije, jer smatraju da ugrožava njihove
zajedničke vrijednosti (religiju, način života).
5 Navodi Pečuljić prema: S. Huntington: The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York, Simon and Schuster, 1996.
5
Nestankom borbe ekonomskih različitosti (kapitalizam-socijalizam), dolazi do
rasplamsavanja sukoba između nacija, kultura i civilizacija. Zajedničko blokovskim
ideologijama i civilizacijama je želja za širenjem na sve prostore svijeta, tj. da se njihove
vrijednosti prihvate globalno.
S obzirom na to da je na sceni autoritarna forma globalizacije, pojave kao lokalni, etnički i
kulturni konflikti, kao i sukobi različitih civilizacija ne predstavljaju ništa čudno.
Pečuljić još pravi razliku između benignih i malignih oblika tenzija. Benigni oblici tenzija
nastaju usled slijepog prihvatanja religije kao spasa od siromaštva i nesigurnog života.
Maligni oblici su jačanje raznih oblika ekstremizma, kao što su; rasisti, ekstremni desničari i
kulturni imperijalisti, na jednoj, i nasilni džihad na drugoj strani.
U ovakvom svijetu svakodnevni sukobi nisu rijetkost, nego naprotiv svjedoci smo
svakodnevne borbe između nacija, religija i kultura. Prijeti opasnost od globalnog rata između
pristalica globalizacije zaslijepljenih sticanjem materijalne dobiti i svih onih koji neće
dozvoliti da izgube svoj identitet.
Na kraju, profesor Pečuljić kaže da najveći problem leži u formi globalizacije. Trenutno je
na sceni autoritarni oblik globalizacije čiji je glavni pokretač neoliberalizam. On se zalaže za
humaniju formu ili kako je naziva ,,Svjetska država blagostanja“.
U današnje vrijeme ljudi se mogu ili prilagoditi globalizaciji i pokušati da se u njoj snađu ili
će završiti potpuno izolovani tj. getoizirani, odnosno biće zarobljenici sopstvenih elita.
Nastupajuće godine će pokazati da li će globalizacija nositi sa sobom dozu humanosti i
demokratje, ili će to biti autoritaran svijet koji ne brine o običnom čovjeku, već mu je
prevashodni cilj „trka za profitom“.
Kritički osvrt i razmišljanja o problemima obrađenim u knjizi
Moje mišljenje je da je globalizacija izuzetno negativna pojava, koja prijeti da unificira
svijet i od čovjeka oduzme nacionalni, vjerski i kulturni identitet, odnosno sve ono što
čovjeka čini različitim od drugih živih bića. Zastupnici ovih ideja, odnosno kako ih Held
naziva, hiperglobalisti kao da su učenici ,,kamena temeljca“ moderne masonerije ,,Društva
bavarskih Iluminata“ i njihovog osnivača Adama Vajshaupta, jezuite i profesora kanonskog
prava na Univerzitetu u Ingolštatu, Bavarska, Njemačka. Ovo društvo osnovano je 1. maja
1776. godine, a glavni ciljevi su mu između ostalog: ukidanje patriotizma (nacionalizma) i
6
ukidanje svih religija6. Praktikovali su satanizam i zalagali se za aktivnu borbu protiv religije
(posebno Hrišćanstva) i svih oblika moralnosti koje propagiraju crkva i država. Smatrali su da
oni treba da vladaju svijetom i da treba da postoji ,,Svjetska vlada“, čiji bi oni bili članovi.
Aktivnosti ovog reda otkrila je bavarska policija 1783. i zabranila ga. Većina članova
pobjegla je u SAD i velike evropske države i tamo nastavila da širi svoje ideje, kroz razne
masonske lože. Zbog toga nije čudno da glavni zastupnici ovakvih stavova dolaze upravo iz
SAD i iz najrazvijenijih evropskih država i glavni cilj im je uspostavljanje ,,Novog svjetskog
poretka“7
Najnegativnija posledica globalizacije je upravo ukidanje ovih identiteta i zbog toga se ne
mogu složiti sa Pečuljićem da je globalizacija nastala ,,davno“, jer rekao bih nije bitno da li
države između sebe sarađuju, one treba da sarađuju, ali i da se u tome ,,ima mjere“. Glavni
cilj globalizacije je upravo ukidanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identita čovjeka, a na
tome se najaktivnije radi tek padom Berlinskog zida.
Sa Pečuljićem se uglavnom slažem u njegovoj kritici neoliberalizma. Još bih dodao i da je
neoliberalizam, najodvratniji mogući sistem koji mrzi ,,običnog čovjeka“. U takvom društvu
sasvim bi normalna bila pojava ,,zabijanja noža u leđa“ svakome, a u cilju sticanja što većeg
profita, i još bi se to nazivalo ,,snalažljivost“. Nestali bi zakoni civilizovanih ljudi, a na scenu
bi stupio ,,zakon džungle“. Nastao bi rat ,,svih protiv sviju“, a samo bi ,,najsposobniji
preživjeli“. Gospodari planete bili bi transnacionalne korporacije, ili kako ih Ratibor Bob
Đurđević naziva ,,Prinčevi dvadesetog veka“8.
Mišljenja sam da treba da postoji slobodno tržište i da se treba ponašati po njegovim
zakonima, ali da svakako treba pomagati one koji su ,,manje srećni“. Ovdje mislim da jaka i
dobra država može da procijeni kome je pomoć stvarno potrebna, a ko je društveni ,,parazit“.
Rekao bih još da je u Crnoj Gori na sceni najgora moguća kombinacija neoliberalizma i
autoritarnog socijalizma, jer imamo slučaj da država otvara svoje tržište velikim
transnacionalnim korporacijama, a onda ih subvencioniše uzimajući poreze od građana. Dakle
pomažu se oni koji su previše bogati, a uzima se od ,,običnog čovjeka“.
Ne mislim da će na planu sukoba civilizacija u bližoj budućnosti doći do nekog značajnijeg
konflikta, jer su najbogatije zemlje svih sedam civilizacija pod kontrolom Sjedinjenih
Američkih Država (izuzev Rusije i donekle Kine). Međutim, ni Rusiji se trenutno ne isplati
neki konflikt većih razmjera. Što se tiče islamskog svijeta, on neće moći da se suprotstavi
6 Navodi Ralf Eperson u svojoj knjizi Novi svetski poredak, Plavi krug Neven, Beograd 2001. prema Nesta Vebster- Svetska revolucija, World Revolution, Constable and Company inc., London, England in 1926. str. 22.7 Pojam detaljno obrađen u djelima Ralfa Epersona Nevidljiva ruka i Novi svjetski poredak.8 Članak Ratibora Boba Đurđevića: Novi svetski poredak i Srbi - VI deo U SUSRET "MENAGE A TROIS" NOVOG SVETSKOG PORETKA, www.beograd.com, 1999.
7
Zapadu, dokle god su na strani Zapada ekonomski najrazvijenije islamske države (Saudijska
Arabija, UAE, itd.).
Japan je već odavno pod kontrolom i glavni saveznik SAD, dok se mogućnosti Indije,
afričkih i zemalja Latinske Amerike da pokrenu neki veći sukob i iz njega izađu kao
pobjednici graniče sa ludilom. Posebno je, rekao bih, nemoguće da dođe do sukoba u kome
jedan od aktera neće biti zapadna civilizacija.
Na kraju bih rekao da je Pečuljićeva ,,Svjetska država blagostanja“, neostvariva u praksi, jer
smatram da ukoliko u budućnosti bude postojala svjetska država izgledaće onako kako su to
prvobitno zamišljali Iluminati, danas razne masonske lože (većina njih je nastala od
Iluminata) i pristalice Novog svjetskog poretka.
8