UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

“POLITIČKA DJELATNOST OSMANSKOG CARSTVA”

(esej)

Mentor: Kandidat:

Prof. dr. Enes Pelidija Mersed Pidro

Sarajevo, maj 2013.

OD POGRANIČNE KNEŽEVINE DO CARSTVA (1354.-1402.)

Sredinom četrnaestog stoljeća osmanska je država bila tek jedna od mnogobrojnih

pograničnih kneževina, ali su događaji nakon 1352. godine toliko čvrsto uspostavili nadmoć

Osmanlija nad ostalim kneževinama da su one tokom sljedećih tridesetak godina postale

osmanski vazali. Važan zadatak odnosno ključni zadatak je bio uspostavljanje osmanskih

uporišta na Balkanu, i tako daljnjeg širenja prema Zapadu. Početni prelazak sa prostora

Anadolije u Evropu bio je težak iz razloga što u tom periodu imamo jako Bizantsko carstvo, i

Dardaneli su bili pod njihovom kontrolom. Tako da je taj prostor predstavljao veliki problem za

Osmansko carstvo, ali kneževina Karesi, koja je ležala istočno od Dardanela, je riješila taj

problem za Osmanlije. Niz događaja doveo je do ovoga osmanskog uspjeha.

Borba Osmanlija za prijestolje u kneževini Karesi (1345.) pružila je Orhanu mogučnost

da pripoji tu kneževinu. Sljedeće godine (1346.) gazi Orhan je sklopio savez sa Ivanom V.

Kantakuzenom, pretedentom na bizantsko prijestolje, i uzeo za ženu Ivanovu kćer Teodoru.

Osmanlije 1352. godine zauzimaju tvrđavu Cimpe (Tzympe) na istočnoj obali Galipoljske

prevlake, kao značajno strateško uporište. Te godine Osmanlije Đenovljanima daju ovlaštenje da

mogu slobodno trgovati na osmanskim teritorijama. Prema pisanju Halila Inaldžika u noći s 1. na

2. mart 1354. godine potres je uništio zidine Galipolja i drugih utvrda na tom području, tako da

Osmanlije (Sulejman, sin gazi Orhana) zauzimaju taj prostor, i u narednom periodu če čvrsto

uspostaviti osmansku prisutnost na evropskom teritoriju. Ovim činom Osmanlija izazvao je

veliku uznemirenost u Bizantu i također, na kršćanskom zapadu.

Dolazak Osmanlija i učvrščivanje njihove vlasti na evropskom teritoriju, dovelo je da su

u Evropi su postojali planovi za križarski pohod koji ne bi imao za cilj ponovno preuzimanje

Jeruzalema, nego spašavanje Carigrada od Osmanlija. Tako da ponovo s novim zanosom biti

obnovljeni planovi o ujedinjenju latinske i grčke crkve. Sami dolazak Osmanlija na evropski

teritorij bio je jasan pokazatelj da se namjeravaju što više proširiti i učvrstiti i na ovom

kontinentu. Tako da su Osmanlije Sulejman paša je dovodio muslimane, posebno nomade koji su

se lahko selili sa prostora Anadolije u Evropu. Tako da su osnivana nova turska sela, a

pogranična su područja koja su bila pod vrhovnim zapovjedništvom Sulejmana ustrojena u

2

desno, lijevo i središnje krajište od kojih je svako bilo pod zapovjedništvom nekog gazijskog

vođe. I samom svojom stabilizacijom Osmanlije nastavljaju polahko da se šire, njihovi napadi su

se nastavili, a područja koja su bila pod njihovim nadzorom su se širila. Ipak, to širenje

Osmanlija je spriječeno izenadnom smrću Sulejmana 1357. godine, tako da je te iste godine

potpisan mir s Bizantskim carstvom. U tim godina kratkotrajne osmanske stagnacije, Fokejci su

zarobili Halila, Sulejmanovog mlađeg brata (Orhanovog sina), koji će biti pušten 1359. godine.

Osmanlije su uvidjele da ako nastave odgađati akcije znači protjerivanje sa evropskog teritorija i

nadziranju poraza.

Sultanov treći sin Murat koji je do tada bio zapovjednik galipoljskog krajišta, koji je kraj

sebe imao odgajatelja Lalu Sahina, obojica su bili mišljenja da se treba dalje krenuti u rat i težiti

ka osvajanjima. Obnavlja napade 1359. godine u Trakiji, osvajaju Curolosu (Corlu) i

Didimoteihosu (Dimetoku), a već 1361. godine Murat osvaja Hadrianopolj (Edirne). Kako su

svoj teritorij širili na evropskom teritoriju Osmanlije to rade i na Anadolskom prostoru gdje su se

često suočavali sa provalama gazija. Bitno je i spomenuti derviše koji su igrali važnu ulogu u

razvoju Osmanskog carstva. Oni su osnivali brojna konačišta za siromašne (zavije), koja su

kasnije postala jezgro novih turskih sela. Krajem 1362. iznenada umire Orhan Gazija i na

prijestolje dolazi Murat I, i vrlo brzo će biti uspostavljene institucije kaziaskera. Naredne godine

(1363.) pojavljuje se Pencik Kanunu- zakon o ratnim zarobljenicima.Osmanlije u narednom

periodu 1363./65. dopiru do prostora južne Bugarske i Trakije (zauzimaju značajno mjesto

Plovdiv), već naredne 1366. godine u augustu Osmanlije gube teritorij Galipolja, koji je osvojen

od strane Amadea VI. Savojskog. Godine 1371. osmanska pobjeda nad srpskim velikašima

Vukašinom Mrnjavčevićem i despotom Uglješom kod Černomena na Marici (poznatije kao bitka

na Marici).

Glavni osmanski gradovi na balkanu bili su izvorno pogranične naseobine uz glavne

pravce napredovanja. Gusto naseljene turske naseobine bile su osnovane u pograničnim

područjima Trakije, dolinama Marice i Tundže. Lokalni velikaši u pograničnim područjima uz

osmanski teritorij prihvaćali su vrhovništvo osmanskog sultana, koji su bili sve veći gospodari

toga poluotoka. Nije teško objasniti ovu “lahkoću” osmanskih osvajanja na Balkanu. Osmanski

se prodor podudarao s razdobljem političke rascjepkanosti, kada mnogi neovisni kraljevi, despot

ii knezovi malih balkanskih kneževina nisu oklijevali tražiti pomoć izvana za rješavanje svojih

3

unutrašnjih nesporazuma. Uz veliko bezakonje koje je preovladavalo na Balkanu samo su

Osmanlije vodili dosljednu politiku i samo su oni posjedovali vojnu snagu te jaku središnju vlast

potrebnu za obnavljanje takve politike. Još jedna velika osmanska prednost bio je janičarski

korpus (yeniceri), koji su bili prva stajaća vojska u Evropi. Ovaj red ustrojen je od ratnih

zarobljenika nakon zaposjedanja Hadrianopolja i sultan ga stavio pod svoje izravno

zapovjedništvo.

Osmanlije su još u svojim počecima vladali se mudro i koristili tu svoju politiku da kod

neprijatelja unese ili stvori unutrašnji razdor. Što će se kasnije uspostaviti kao pozitivno i da će

postati velika sila na tri kontinenta. Općenito su aristokracija, više svećenstvo, obrazovani ljudi i

dvorjani očekivali pomoć od zapadnog kršćanstva. Grčko pravoslavno stanovništvo fanatično se

protivilo prevlasti Talijana i drugim katoličkim utjecajima. Osmanska država, koja ih je u

potpunosti potpomagala u njihovoj borbi, uskoro ih je počela smatrati svojim podanicima.

Dolaskom na evropski prostor i osvajanje teritorija (Trakije, Vlaške, Bugarske, Albanije itd) su

poštovali načela feudalizma. Isprva su zahtijevali samo mali godišnji danak od vazalnih kneževa

kao znak podložnosti islamskoj državi. Poslije su zahtijevali zadržavanje sina vazalnog kneza

kao taoca, dolazak kneza jednom godišnje u osmanski dvor radi prisezanja na vjernost te slanje

pomoćnih jedinica prilikom sultanovih pohoda. Od vazalnih kneževa traćilo se da prema

sultanovim prijateljima i neprijateljima postupaju kao prema svojim prijateljima odnosno

neprijateljima. Ako vazal nije ispunjavao te dužnosti, njegove su zemlje bile proglašene

darulharbom (“kuća rata”, neislamske države) koji je bio otvoren za nemilosrdne provale gazija.

Kao što sam već ranije u radu naveo, bio je osnovan plan za pokretanje križarskog rata

protiv Osmanlija. Papa Ivan V. je 1369. godine boravio u Rimu gdje je nastojao da ujedini

Pravoslavnu crkvu s Rimom, i da se organizira kršćanska pomoć radi pomoći Bizantu, čiji je cilj

propao. Pobjeda osmasnke vojske u bici na Marici 1371. godine, balkanski vladari su jedan po

jedan prihvatali osmansko vrhovništvo. Bizantski car je postao osmanski vazal, a članovi

dinastije Paleolog su tražili sultanovu potporu da se očuvaju na bizantskom prijestolju. A kao za

primjer svoj su uzimali odnosno slijedili drugi balkanski vladari.

4

Tokom ovog početnog razdoblja niti jedna veća država nije se suprostavila Osmanlijama,

bilo na Balkanu bilo u Anadoliji, niti je došlo do sukoba sa nekom evropskom križarskom

vojskom. Navodi se u knjizi da je papa bio proglasio križarski rat protiv Osmanlija bulom od 25.

decembra 1366. godine, do kojeg nije došlo. U tom periodu i kasnije kroz daljnja dešavanja

najjači suparnik Osmanlijama je bilo Ugarsko kraljevstvo, koje je pokušavalo da se učvrsti

naročito u ušću donjeg Dunava. Glavna slabost u to vrijeme je bila mornarica.Osmalije svoj

teritorij šire na prostoru Balkana, a to njihovo širenje je bilo potpomognuto kako društvenim tako

i političkim okolnostima.

U Bizantskom carstvu postojala je vojna nadarbina “pronija” koja se nalazila pod

državnim nadzorom i od čijih se prihoda finansirala vojska. U područjima pod izravnom

osmanskom upravom ova su zemljišta došla pod državni nadzor, pa su bila pretvorena u timare-

vojne nadarbine ili razdjeljena kao nagrada za vojnu službu osmanskim seljacima koji su u služili

u vojsci kao pješaci (yaya). Svi lokalni nameti koji nisu bili propisani u osnovnim pravnim

propisima osmanskog zakonika (kanun-i-osmani) bili su ukinuti. Samo se sultanskom naredbom

mogao uvesti neki prihod. Sve je prvo trebalo biti utvrđeno propisom čija je primjena bila

povjerena kadiji koji je djelovao neovisno o lokalnim vlastima. I na taj način osmanska vlast je

uspostavila jaku središnju upravu umjesto jakih feudalaca i slabe središnje uprave te opće

propise umjesto daća i privilegija koji su bili određivani po volji feudalnih gospodara. Da bismo

shvatili premoć osmanske u odnosu na lokalnu balkansku upravu, dovoljno je usporediti npr.

Osmanske zakone sa zakonikom srpskog vladara Stefana Dušana. Raspadom Dušanovog

Srpskog Carstva i Bugarskog Carstva niti jedna balkanska država nije se mogla usporediti s

osmanskom državom po veličini i snazi. Osmansko napredovanje u Evropi se uvijek

usporeživalo s njihovim širenjem u Anadoliji. Važno je spomenuti da tokom svoje historije i

ratovanja Osmanlije su pažljivo izbjegavale istovremenu borbu na dva ili više ratišta.

5

U drugoj polovini XIV. stoljeća na prostoru Azije izrasle su dvije jake države koje su

postale suparnice Osmanlijama a to je kneževina Eretna (koja je imala prijestolnicu u Sivasu) i

kneževina Karaman (koja je do tada uključivala Konyu staru seldžučku prijestolnicu). Tokom

vladavine Murata I. (1362.-1389.) život u osmanskoj državi u širenju je bio primamljiv za gazije

i naseljenike iz Anadolije. Osmanlije su se često koristili takvom politikom prilikom napada na

svoje muslimanske susjede na istoku, koje su objašnjavali kao da ih štite od neprijatelja (u to

vrijeme prije svega Karamana). Važno je spomenuti Muratov uspjeh 1387. godine kada se

sukobio sa karamanidskim snagama, gdje proširio svoj teriotrija na nekoliko kneževina. I zadnja

Muratova značajna bitka je bila na Kosovu 15. juna 1389. godine gdje je porazio združenu

srpsku i bosansku vojsku. I ta Kosovska bitka je učvrstila osmasnku vladavinu na Balkanu. Na

taj način Osmanlije su do 1389. godine od vazalnih kneževina na Balkanu i Anadoliji formirali

svoje carstvo.

Na mjesto Murata I. na prijestolje dolazi njegov sin Bajazid I. (1389.-1402.), koji je

odmah na početku svoje vladavine pripojio većinu anadolskih kneževina(Aydin, Saruhan,

Germiyan i Mentese), a za njihove upravitelje je postavio robove koje je odgajao na svome

dvoru. Bajazid I. dok je sređivao situaciju u Anadoliji, osmanski je utjecaj na Balkanu oslabio

odnosno opadao. Osmanlije ponovo jačaju svoj utjecaj kada uspostavljaju izravnu svoju vlast u

Dunavskoj Bugarskoj, također u to vrijeme bili su u teškom položaju (tampon zona) sa

Ugarskom. Bajazid I.1395. godine kreće pohod na Vlašku, gdje će ona nakon poraza u bici kod

Argesa postati osmanska vazalna država, zatim pogubio je bugarskog cara Šišmana i tako

uklonio i Bugarsko carstvo. Stvara se savez protiv Osmasnkog carstva kojeg su činile: Ugarska,

Mletačka republika i Bizantsko carstvo. Naredne godine, tačnije, 25. septembra 1396. godine

desila bitka kod Nikopolja gdje je Osmansko carstvo doživjelo pobjedu. Ta pobjeda nije samo

potvrdila osmansku vlast na Blakanu, nego je i uveliko povećala osmanski ugled u islamskom

svijetu. Bajazid I. se na vrhuncu slave vratio u Anadoliju i 1398. godine pripojio Karaman i

kneževinu Kadi Burhaneddina, stvorivši centralizirano carstvo koje se prostiralo od Dunava do

Eufrata. Pokušao je zauzeti Carigrad koji bi bio središte Carstva nije uspio. Poslije dolazi najezda

Timura Lenka sa svojom vojskom koja će poraziti Osmanlije 28. jula 1402. godine u bici kod

Ankare.

6

MEĐUVLAŠĆE I OBNOVA

Nakon poraza kod Ankare osmanska se država mogla raspasti, nastupio je period

interegnuma (međuvlašća, u državi vladaju unutrašnji nemiri) koji će trajati do 1413. godine. Od

četvorice braće Mehmed I. je uspio da se izbori i da ovladava situacijom i preuzme cilj prema

ponovnom formiranju države. U ovom razdoblju dešavali su se razni događaji koji poakzuju das

u se utjecajne anadolske obitelji, koje su posjedovale zemljište kao vakufe ili su ga imale u

slobodnom vlasništvu (emlak), i plemena, koja su činila borbene snage, protivili se jakoj

osmanskoj središnjoj upravi. Na Balkanu je postojala ista situacija gdje se stanovništvo bunilo,

ali postojali su moćni ljudi koji su djelovali u korist osmanskog jedinstva i centralizirane uprave.

Najmoćniji od njih je bio osmanski robovski sistem u službi središnje vlasti. Posebno je

janičarski korpus, čiji je broj pripadnika narastao do šest ili sedam hiljada, davao je sultanu

odlučujuću nadmoć nad njegovim suparnicima.

U svojim pokrajinama su Osmanlije formirali korpus vojnih upravitelja robovskog

porijekla i spahijsku vojsku, što je uveliko povećavalo središnju vlast koju su predstavljali i koja

je jamčila njihov vlastiti položaj. Seljaci i trgovci su također imali više koristi od centralizirane

osmanske uprave, nego od prijašnjih feudalnih vlasti. Sultan je bio najveći vođa svetoga rata, što

je bio položaj koji mu je donio važne moralne i materijalne prednosti.

Mehmed I. nije se dugo zadržao na prijestolju, u tome ga je spriječila iznenadna smrt

1421. godine, na njegovo mjesto dolazi Murat II.. Za vrijeme kojeg će se dešavati unutrašnji

nemiri, da bi za vrijeme tih događanja porastao ugarski utjecaj u Vlaškoj i Srbiji. Godine 1427.

izbio je sukob između Ugarske i Osmanlija oko nasljeđivanja položaja vladara Srbije. Đurađ

Branković je priznat za srpskoga despot, a Srpska Despotovina je postal tampon-država između

ugarskih snaga u Beogradu i Osmanlija u Golupcu. Dvije su države potpisale sporazum 1428.

godine. Za osmanlije je bilo značajno što su 1430. godine osvojili Solun, gdje će poslije

provoditi sve agresivniju politiku na Balkanu. To su radili iz razloga jer sun a taj način shvatili

kako će teritorij južno od Dunava biti siguran samo ako se nađe pod njihovim izravnim

nadzorom, pa su se stoga morali suprostaviti ugarskim težnjama prema Srbiji, i mletačkog

nastojanja za osvajanje Moreje i Albanije.

7

Stalnoj težnji i nadiranju Ugarske i njenog utjecaja u Srbiji i Vlaškoj su “natjerali”

Osmanlije da nakon 1434. godine vode napadačku politiku. Kao olakšanje za to pružila im je i

smrt Sigismunda 1437. godine. Osmanlije zauzimaju Srpsku Despotovinu (Despotovinu) 1439.

godine, sljedeće godine bezuspješno opsjedaju Beograd. Velike probleme predstavljala je i

vlaška na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Ivan Hunyadi gdje će se desiti bitka kod Varne 1444.

gdje su Osmanlije doživljele poraz, da bi 12. juna 1444. godine sklopljen mir u Segedinu

(Osmanlije su dopustili ponovnu uspostavu Srpske Despotovine, dok je Ugarska pristala da

njezine snage neće prelaziti Dunav niti postavlajti zahtjeve prema Bugarskoj). Iste te godine

(1444.) svoje prijestolje Murat II. prepušta, Mehmedu II.

Bizantsko carstvo je smatralo da je ovo idealna prilika za njih pa su zajedno sa papom

ohrabrivali su pristalice rata u Ugarskoj. Tako da je ugarski i poljski kralj Ladislav su smatrali da

je mirovni sporazum s Osmanlijama nevaljalim, pa se spremili za rat. Nekadašnji se se lokalni

vladari iz cijele Rumelije podigli na oružje protiv Osmanlija. Jedan od njih je bio i Juraj

Kastrioti, poznat kao Skenderbeg, koji je pokušavao vratiti aštinu svoga oca u sjevernoj

Albaniji. Osmanska politika prema Bizantu je bila u uskoj vezi s borbom za vlast. Ponovo na

prijestolje dolazi Murat II. gdje će krenuti u pohode i pokorio je vazale koji su se bili pobunili za

vrijeme krize iz 1444.. Sultan Murat II. umro je 3. februara 1451. godine i Osmansko carstvo

potpuno se oporavilo od udarca iz 1402. godine. Bitno je spomenuti da je za vrijeme njegove

vladavine došlo do značajnog privrednog razvoja. Trgovina je porasla, pa su se osmanski gradovi

poput Burse i Edirnea značajno proširili. Dolazak ponovo Mehemeda II. na prijestolje kojem je

bio glavni cilj bio osvajanje Carigrada.

8

KONAČNO USPOSTAVLJANJE OSMANSKOG CARSTVA (1453.-1526.)

Prva polovina XV. stoljeća i nakon nadiranja Timura, Bizantsko carstvo moglo se održati

pred Osmanlijama manipulirajući osmanskim pretedentima na prijsetolje i prijetnjom križarskim

pohodom. Prva vjerska služba u skladu s dogovorom o jedinstvu Crkve održana je 12. decembra

1452. godine u crkvi Svete Mudrosti (poznatija danas kao džamija Aja Sofija) u prisutnosti cara,

što je ponajviše bilo iskazivanje jedinstva pred Osmanlijama. Bez obzira na čitavo stanje

odnosno unutrašnje i vanjske probleme, Mehmed II. zajedno sa s Halilom Čandarlijem kreće u

ostvarenje svoga cilja (Carigrada), 1452. godine (januar-august) gradi utvrdu Rumeli Hisar, koja

nadzire Bosfor, nakon koje će objaviti rat Bizantu. I opsada Carigrada trajala je 54. dana ( od 6.

aprila do 29. maja 1453. godine). Sultan nije želio pljačkanje njegovog budućega glavnog grada,

ali ga je vjerski zakon obvezivao da dopusti tri dana pljačke. Sultan Mehmed II. Fatih odlazi u

crkvu Svete Mudrosti gdje se pomolio, i pretvorio je tu crkvu u džamiju i objavio: “Odsada je

moja prijestolnica Istanbul”.

U narednom period Mehmed II. Fatih je poduzimao jedan pohod za drugim te uspostavio

centralizirano carstvo u Rumeliji i Anadoliji. Nema dokaza za tvrdnju da su njegova osvajanja

slijedila unaprijed određeni plan, ali je doista tvrdio da je zakoniti vladar svih bivših teritorija

Istočnog Rimskog carstva, jer je sada posjedovao i bizantsko prijestolje. Mehmed Fatih II. je u

potpunosti razumio stratešku važnost Istanbula, a bio je uvjeren da bi mogao zavldati svijetom

kada bi svoju flout smjestio u Istanbul. Stavio je pod svoj nadzor Dardanele, izgradivši dvije

utvrde kod Čanakkale, na obje strane uskog prolaza. Sultanova politika se sastojala u sljedećem:

sprečavati svaku stranu državu da se učvrsti na Balkanskom poluotoku južno od Dunava i

pripojiti svaku državu koja je ondje imala uporište. Takva je politika postal vidljiva kada je

osvojena Moreja (1460.), sjeverna Albanija (1464.-1479.) i Bosna (1463.). Budući da je postojala

opasnost da će u slučaju invazije pokrajinski vlastodršci i dinastije surađivati s neprijateljem,

Mehmed II. je pokušavao ukloniti sve lokalne dinastije dajući im rentu ili ih šaljući za upravitelje

u udaljena područja Carstva (npr. imamo kada je svrgnuo bosanskog kralja kojeg je smatrao

opasnim ili kada je zauzeo Moreju dao je Demetriju Paleologu rentu od 300.000 akči, kasnije je

potpuno uklonio dinastiju trapezuntskih Komnena).

9

Mehmedov glavni cilj na Balkanu bio je umanjiti ugarski utjecaj. Godine 1459. pada

Smederevo, naredne godine (1460.) zauzima Moreju, da bi 1461. osvaja Džandaridsku

kneževinu i Trapezuntsko carstvo, a već 1463. pada i srednjovjekovna bosanska država, a 1468.

osvaja i Karaman, do tada jako uporište. Mehmed II. je iz ovih ratova izašao kao pobjednik.

Njegovo carstvo u Rumeliji i Anadoliji bilo je veće od Bajazidovog. U Anadoliji je pripojio kako

sam ranije rekao Karaman, kneževinu Džandarida, proširivši svoje granice Carstva do Eufrata,

na Balkanu je postavio sjevernu granicu svoje države na Dunavu od Beograda do Crnog mora.

Mlečani su još uvijek držali važna uporišta na obalama Moreje i Albanije ten a Egejskom moru.

Ugarske snage još su bile u Beogradu i sjevernoj Bosni. Važno je spomenuti i mir Osmanlija sa

Venecijom 1479. godine, sultan Fatih izdaje povelju (ahdnamu) kojom se Venecijancima daje

pravo da trguju u Trazonu i Kefi.

Mehmed II. zbog svojih uspjeha je i dobio naziv “Osvajač/Fatih”, i bio je istinski

utemeljitelj Osmanskog carstva. Uspostavio je carstvo u Evropi i Aziji s prijestolnicom u

Istanbulu, koji je ostao jezgro Osmanskog carstva sljedeća četiri stoljeća. Koristio je naslov

“vladar dviju zemalja”- Rumelije i Anadolije- “i dvaju mora”- Sredozemnog i Crnog mora.

Mehmed II. Fatih je prije svega bio islamski gazijski vladar, čija je vladavina imala zacilj

preobraziti osmansku državu u najmoćnije carstvo svijeta. Mehmedova ratoborna politika je

iscrpila zemlju. Da bi mogao finansirati svoje velike poduhvate, on je povećao carine i neke

poreze koje su plaćali seljaci. Umro je 03. maja 1481. godine na prijestolje je došao njegov sin

Bajazid II.

Bajazidova vanjska i unutrašnja politika je bila oprezna i pomirljiva jer su vitezovi

ivanovci s Rodosa mogli na papinu naredbu prouzročiti građanski rat puštanjem na slobodu

Džema (brata Bajazidovog) pretendenta za osmansko prijestolje. Bajazid II. je plaćao, isprva

vitezovima, a potom i papi 45. 000 dukata godišnje da Džema drže u zatočeništvu, umro je 1495.

godine. Da bi nakon bratove smrti Bajazidova evropska politika postala je manje suzdržljiva,

nakon čega je objavio rat Mlečanima (1499.-1503., osvajaju Lepant). Vladavina Bajazida II. bilo

je razdoblje velikoga privrednoga rasta u uvjetima stabilnosti i sigurnosti. Edirne i Bursa

nastavili su se ubrzano razvijati i zadobili su, zahvaljujući svojim džamijama, karavansarajima i

drugim velikim građevinama, izgled carskih gradova. Bajazid II. je također osavremenio

osmansku vojsku i mornaricu. Umro je 1512. godine.

10

Bajazida II je naslijedio njegov sin Selim I (1512.-1520.). Dosta je vodio ratova na

prostoru Azije. Pripajanjem arapskih zemalja, a posebno Mekke i Medine Osmanskom carstvu,

označava početak novoga doba. Carstvo nije više bilo pogranična država nego islamski halifat,

pa su se osmanski sultani sada smatrali zaštitnicima ne samo granica , nego i cijeloga

muslimanskoga svijeta. Političke prednosti ovoga shvaćanja države postale su vidljive za

vladavine Selimovog nasljednika. Jedna od posljedica nove svijesti osmanskih vladara bilo je

podizanje islamskog vjerskog zakona na položaj od prvorazredne važnosti u državnoj upravi.

OSMANSKA DRŽAVA KAO SVJETSKA SILA (1526.-1596.)

Sve do 1596. godine nije bilo nijednoga pitanja u međunarodnoj politici koje se nije na

neki način doticalo Osmanlija. Dolaskom Sulejmana I. na prijestolje u to vrijeme na svu sreću za

Osmanlije, Evropa je bila podjeljena. Sultan je izabrao da u to vrijeme izvrši pohod na Beograd

(1521.), koji se se smatrao vratima srednje Evrope, koje je palo 29. augusta 1521. godine.

Osmalije su također smatrali stvoriti savez s Francuskom (Franjo I.) kako bi spriječili dominaciju

jedne sile u Evropi. Sulejman I. 1526. godine krenuo je s velikom vojskom na pohod protiv

Ugarske, a bitka se odigrala na Mohaču iste godine gdje su Osmanlije pobijedili, gdje je bilo kraj

Ugarskog kraljevstva. Osmanlije su željele pretvoriti Ugarsku u vazalnu državu (npr. poput

Moldavske) jer je bilo preteško i preskupo uspostaviti izravnu osmansku vlast u potpuno stranoj

zemlji s druge strane Dunava. Svojom vanjskom politikom Osmanlije su tajno sklopile

savezništvo sa Francuskom 1536. godine, gdje je sultan bio spreman podijeliti Francuzima

slobodu trgovanja s Carstvom. Poslanici su usmeno zaključili političke i vojne pojedinosti

savezništva, a obje su ih strane držale u tajnosti. Savezništvo Franje I. s Osmanlijama omogućilo

je njegovom suparniku obilje materijala za propaganda u zapadnom kršćanskom svijetu.

Osmanlije već 1540. godine dokidaju povlastice iz povelje kojom se Venecijancima omogućuje

da trguju na Crnom moru. Već naredne godine 1541. Osmanlije osnivaju Budimski

beglerbegluk.

11

Savez s Francuskom bio je temelj osmanske politike u Evropi. U to vrijeme sultan

Sulejman I. je davao potporu i zaštitu luteranima i kalvinistima od katolicizma, što će postati

temelj osmanske politike u Evropi. Osmanska politika je stoga imala za cilj održavanje političke

razjedinjenosti u Evropi, slabljenje Habsburgovaca i sprečavanje križarskog rata. Ugarska je je

pod osmanskom zaštitom postal uporište kalvinizma u tolikoj mjeri da se u Evropi počelo

govoriti o “kalvinoturcizmu”. U drugoj polovici XVI. stoljeća francuske pristalice kalvinizma su

smatrali da se savez s Osmanlijama treba iskoristiti protiv katoličke Španije, a pokolj kalvinista u

Brtolomejskoj noći razbjesnio je osmanske vlasti. Treba dodati da su Luther i njegove pristalice

zastupali pasivnu politiku prema kojoj je osmanska prijetnja bila Božja kazna. Kada je osmanska

prijetnja počela ugrožavati Njemačku, luterani nisu oklijevali dati vojnu i finansijsku pomoć

Ferdinandu. Zauzvrat su uvijek dobijali ustupke za luteranstvo. Osmanska intervencija je stoga

bila vrlo važan čimbenk ne samo u usponu nacionalnih monarhija poput Francuske, nego i u

usponu protestantizma u Evropi. Sulejman I. Veličanstveni umire 6. septembra 1566. godine, a

na njegovo mjesto dolazi nejgov sin Selim II.

12

SLABLJENJE OSMANSKOG CARSTVA

U posljednjim godinama Sulejmanove vladavine međunarodne su okolnosti postale

nepovoljne za Osmanlije. Sultanov pokušaj da uspostavi vlast nad cijelim svijetom naišao je na

prve odlučujuće neuspjehe. Mir u Cateau- Cambresisu 1559. godine upostavio je špansku

prevlast u Evropi, a kako je Francuska se više tonula u građanski rat, tako je preostajala biti

glavni osmanski saveznik u evropskoj politici. Povlačenje s Malte 1565. godine i Sulejmanov

posljednji ugarski pohod 1566. (kod Sigeta) označili su zaustavljanje osmanskog napredovanja u

srednjoj Evropi i Sredozemlju. Osvajanje Kipra 1570.-1571. (bitka kod Lepanta) bio je posljednji

veliki osmanski uspjeh, tada je bila stvorena Sveta liga protiv Osmanlija koju su sačinjavali:

Mletačka Republika, Španija i Papinska Država.

Postoji nekoliko razloga za opadanje osmanske pomorske flote, u bici kod Lepanta

osmanske galije su bile nemoćne protiv neprijateljskih jedrenjaka, sposobnih da izvedu moćnu

topovsku paljbu, drugi važan čin bile su teškoče vezane za opremanje i održavanje osmanske

flote dovoljno snažnom za suočavanje sa združenim mornaricama kršćanskih sredozemnih

država. Izvanredni porezi, razrezani za finansiranje osmanske flote, izazvali su veliko

nezadovoljstvo i nemir. Jednostavno rečeno, carstvo je prekoračilo svoje materijalne mogućnosti.

Osmanlije su tokom XVI. stoljeća borili i sa Portugalcima na Indijskom okeanu te su ih uspjeli

spriječiti da ne zadobiju potpuni nadzpr nad trgovinom između Indije i Bliskog istoka. Kasnije će

nadiranje nizozemske i engleske flote protjerati sa Indijskog okeana, kao i sa Sredozemnog

mora.

Druga polovina XVI. stoljeća i ratovanje na prostoru arapskih zemalja (ratovi sa Iranom),

Osmansko carstvo je postalo, politički i privredni, regionalno carstvo ograničeno na Malu Aziju,

Balkan i arapske zemlje. Čak i unutar toga područja teško je moglo braniti svoje granice. Smatra

se kao glavni uzroci osmanskog opadanja da su bili unutrašnje prirode. Dvije temeljne ustanove

klasičnog Osmanskog carstva bili su robovski i timarski sistem. Određivale su vojni i politički

poredak države, njezin porezni sistem i oblike posjedovanja zemlje i time zapravo utvrđivale

cjelokupan društveni i politički ustroj države. Potkraj XVI. stoljeća ove su ustanove započele

ubrzano propadati, pa su onovremeni osmasnki komentatori smatrali tu promjenu temeljnim

uzrokom propadanja carstva.

13

Načelo je tih ustanova bilo da samo sultanovi robovi mogu obavljati upravne i vojne

dužnosti. Ipak, od 1575. raja- podanici koji plaćaju porez- počinje prodirati u njihove redove i

dijeliti njihove privilegije. Na taj su način ulazili na dvor i u državnu službu. Tako je osnova

robovskog sistema bila uništena i savremeni su posmatrači vjerovali da je to bio uzrok opadanja

poslušnosti i stege. Sultanov autoritet je oslabljen, a poljoprivredna zemljišta napuštena jer je

raja više voljela “mač od pluga”. Stoga se se prihodi od poreza smanjivali. Timarski sistem je bio

također pogođen. Mnogi timari ili su podijeljeni dvorjanima, koji su ih pretvorili u privatno

vlasništvo ili vakufe, pa je ukupni broj timara opao. Temeljne ustanove klasičnog Osmanskog

sistema raspale su se u sdaru s novom Evropom jer je Osmanilije nisu mogli prilagoditi

izmijenjenim okolnostima. Nisu uspjeli razumjeti nove privredne probleme. Ostali su vezami

tradicionalnim pravilima bliskoistočne države. Nasuprot merkantilističkoj privredi modernih

evropskih sila osmanski su se državnici držali politike slobodnog tržišta i glavna im je briga bila

domaće tržište opskrbe s obiljem potrebnih namirnica. Ne mogavši oblikovati sveobuhvatnu

privrednu politiku za Osmansko carstvo, nisu smatrali da je opasno proširiti trgovačke povlastice

stranim podanicima. Dok se Evropa brzo razvijala i rješavala svih oblika srednjovjekovlja,

Osmansko se carstvo pridržavalo, čak i više nego prije, tradicionalnih oblika bliskoistočne

civilizacije.

Proces opadanja vojne, finansijske i političke moći Osmanskog carstva nastavljen je kroz

čitavo XVII. stoljeće. Ni vojni neuspjesi, kao ni dobronamjerno upozorenje mnogih mislećih

ljudi nisu zaustavili slabljenje centralističke vlasti. Sultani su se dali u raskalašen život, nisu

vodili brigu o državnim poslovima. Bitno je spomenuti mir koji se desio na početku ovo stoljeća

a to je Žitvanski mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva 11. novembra 1606.

godine na ušću rijeke Žitve u Dunav. Nakon Dugog rata (trinaestogodišni rat), koji je započeo

bitkom kod Siska 1593. godine.ovim mirom zapravo je prihvaćen status quo jer je svaka strana

zadržala one prostore koje j eosvojila tokom rata, te je dogovoreno da se na granici ne smiju

podizati nove utvrde. Kralj je sultanu morao platiti i jednokratni dar u vrijednosti od 200. 000

forinti. Mir je trebao trajati 20 godina. Zatim imamo Kandijski rat koji je vođen između

Osmanlija i Mletačke Republike u periodu od 1645.- 1669., rat je vođeb na Egejskom moru i

Dalmaciji. Mirovnim ugovorom iz 1669. Osmansko carstvo je osiguralo najveći dio osvojenoga

otoka Krete, dok je Mletačka Republika u Dalmaciji proširila svoje posjede . Da bi kasnije

14

ponovo izbio novi rat, gdje Osmanlije posljednji prodor kreću prema Evropi, a to je Bečki rat

koji je trajao od 1683.-1699. mir je potpisan u Sremskim Karlovcima 1669. godine. Mirovnim

ugovorom Austrija dobija Ugarsku, Slavoniju i Vojvodinu, Venecija dobija Moreu i dio

Dalmacije, Poljska je dobila dio teritorija izgubljen od Osmanlije u XVII. stoljeću, a Rusija je

dobila izlazak na Crno more.

Sa velikim teritorijalnim gubicima, i iz temelja poljuljanim unutrašnjim uređenjem,

Osmansko carstvo ulazi još slabije i neizvjesnije u XVIII. stoljeće. osmanska vrhovna vlast

preduzimala je određene mjere da olakša stanje naroda nakon rata i nastojala obezbjediti mir, ona

je ipak suočena s novom krizom. Bio je to Edirnski događaj 1703. godine, ovaj događaj završio

se svrgavanjem sultana Mustafe II. i pogubljenjem šejhulislama Fejzulah- efendije koji je radio

na uspostavljanju mira (do tada je stekao veliki autoritet). Na mjesto sultana dolazi Ahmed III.

(1703.- 1730.), gdje je u historiji poznato da je njegova vladavina nazvana i doba tulipana.

U evropskim poslovima ovaj osmanski sultan se snašao bolje nego nijedan njegov prethodnik u

zadnjih 50 godina. Uspio je zarobiti kralja Švedske Karla XII. koji na neko vrijeme postaje

„uvaženi gost“ Ahmeda III. 1709. godine. Sličnu sudbinu doživljava i Petar

Veliki, car Rusije 1711. godine kada se tokom Rusko- osmanskog rata našao pod opsadom bez

nade za spas prisiljen potpisati mirovni ugovor. U ratu protiv Austrije i Venecije također dolazi

do velikih vojnih uspjeha tokom druge decenije osamnaestog stoljeća koji rezultiraju mirovnim

ugovorom tokom kojeg su Osmanskoj državi vraćeni Morea i Beograd izgubljeni za vrijeme

vladavine sultana Mustafe II. Imamo osmansko- mletački rat 1714.- 1718., koji je završen

Požarevačkim mirom, gdje je svaka strana zadržala ono što je u ratu osvojila. Zatim slijedi

ratovanje s Perzijom, a pred kraj vladavine sultana Ahmeda III. dolazi do austrijsko- osmanskog

rata 1737.- 1739. koji je završen 18. septembra 1739. godine Beogradskim mirom. Osmansko

carstvo je u ovom ratu na prostoru Bosanskog ejaleta dobilo granice koje je dobila Karlovačkim

mirom.

15

XVIII. stoljeće predsavlja doba kad se u Evropi javljaju nova politička kretanja. I

Osmanlije su se sasvim držali mirovne politike i napustili su ranije shvatanje gaze. Ali kad su

prilike zahtijevale rat, nisu ga izbjegavali. Potreba koja se osjećala za mirom i spokojem

predstavljala je temeljnu politiku osobito državnika koji su stajali neposredno iz birokracije. U

ovom je opredjeljenju ulogu imala i nezavidna pozicija koju su Osmanlije imali u odnosu na

Evropu. Rusija i Austrija su lahko mogle stvoriti savez kakav bi Osmansko carstvo primorao da

vodi rat na širokom frontu. Nakon uspjeha iz 1739. Osmanlije su vrlo dobro shvatili važnost

diplomacije u ravnoteži evropskih država i neposredno su se osvjedočili da ratovi ne donose

uvijek konačan ishod. Posebno je Ragib Mehmed- paša, državnik obrazovan neposredno u

birokraciji, uočio važnost ovoga mirnog perioda u vođenju vanjske politike. Osim toga, u ovome

su se dobu zbile važne promjene na udaljenim teritorijama Carstva, kao što je sjeverna Afrika,

Egipat, Sirija i Bagdad. Jer vremenom je oslabila veza ovih prostora s centrom, pa su moćni

namjesnici ili grupe mgogli vladati kako su željeli.

U drugoj polovini XVIII. stoljeća, Osmanlije su vodile rat protiv Rusije 1768.-1774. koji

je završen mirom u Kučuk- Kajnardžiju. I od ovog mira po prvi put je Crno more koje je do tada

smatrano osmanskom “privilegijom”, otvoreno je za rusku trgovinu. Osmanlijama je bio važan

Krim, i on je još neko vrijeme predstavljao njihovu važnu tačku u vanjskoj politici. U to vrijeme

na prijestolje dolazi Abdulhamid I. (1774.- 1789.). ugovor iz Kučuk Kajnardže bio je za

Osmansko Carstvo najteži nakon onoga potpisanog u Karlovcima 1699. Sada je granicu između

dvije zemlje predstavljala rijeka Bug; i teritorij Krima i nekih još oblasti koji su ostali još samo

obavezani prema hilafetu u vjerskim pitanjima, dok su se i političkom pogledu odvojili od

Carstva i postali samostalni. I to će sve postajati bliže da Krim se pripoji ruskim teritorijama

(1779.). Ruska kraljica Katarina II. namjeravala je Krim pretvoriti u vojnu bazu koja će biti

zaleđina u njenoj politici širenja na račun osmanskih teritorija (“Grčki projekat “). Poslije dolazi

ponovo do austrijsko- osmanskog rata koji je u historiji poznat kao Dubički rat koji je trajao

1788.- 1791., mir je potpisan 4/9. augusta 1791. godine u Svištovu.

16

Na prijestolju se nalazio Selim III. (1789.- 1807.), koji je nastojao da sprovede reforme

koje su se najviše odnosile na vojno uređenje ili poznatije kao nizam-i džedid. Želio je da uvede

obrazovne i disciplinirane vojike prema evropskim mjerilima i stvaranju moderne vojske,

uhvatiti korak za razvojem nauke, umjetnosti, trgovine i uopće “civilizacije” što se u Evropi

živjelo. Do vremena Selima III. veze sa evropskim zemljama održavale su se preko njihovih

poslanika u Carigradu. Osmansko carstvo nije imalo svoje poslanike koji su stalno boravili u

evropskim centrima. Među osmanskim državnicima bilo je vrlo malo onih koji su znali bilo koji

strani jezik. Počinju da se šalju poslanici u veće evropske centre kao što su London, Pariz, Beč i

Berlin (1797.). Oni su učili strane jezike i upoznavali se sa pogeldima koji su vladali u

savremneim evropskim državama. U to vrijeme carstvo su potresali politički problemi (naročito

bune u Anadoliji protiv novog uređenja).

Nakon Selima III. na prijestolje dolazi Mahmud II. (1808.- 1839.). Kroz XIX. stoljeće

jasno se uvidjelo da Osmansko carstvo propada u sve dublju krizu. Dok Osmansko carstvo

polahko propada, u Evropi su se odvijali značajni doagađaji npr. Francuska pod Napoleonom

uspješno se borila protiv saveza koji su sklopljeni protiv nje (Austriju je porazila, Prusku

okupirala, a Rusiju prisilila na mir). Na Balkanu izbija Prvi srpski ustanak 1803.- 1812., a Drugi

srpski ustanak izbio je 1814. i iste godine ugušen. Zatim imamo izbijanje Grčkog ustanka 1821.-

1829. Ustanku je predhodilo osnivanje tajne revolucionarne organizacije Philike Hetairaia –

Heterija, osnovana 1814. godine organizaciju su osnovali grčki nacionalisti u cilju da se odvoje

od Osmanskog carstva. I uz pritisak najviše Rusije Osmansko carstvo je potpisalo mirovni

ugovor 14. septembra 1829. godine u Edirni, gdje je priznala stvaranje nezavisne grčke države.

Važno je spmenuti da je 17. juna 1826. godine sultan ukinu janičarski korpus, gdje se poslije

pristupilo stvaranju nove i moderne vojske “Asakir-i Mansure-i Muhammediye”. Smrću

Mahmuda II. na prijestolje dolazi njegov mlađi sin Adulmedžid 01. jula 1839. godine, kada

nastupa period Tanzimata koji je proglašen 03. novembra iste godine, poznato još kao i “Hati

Šerif od Gulhane”. Ovo sve je imalo i političke ciljeve. Bila je to težnja da se Osmansko carstvo

uključi među liberalne zemlje Evrope, da se stekne blagonaklonost Engleske i Francuske, te da

se na ovaj način uspostavi ravnoteža sa simpatijama koje u Evropi stekao egipatski namjesnik

kako bi se iznašlo što povoljnije rješenje za pitanje Egipta i problem moreuza.

17

Nemiri 1848. izazvali su pometnju u Evropi, pretvorili su se u revolucije. Što će kasnije

doći do izbijanja Krimskog rata 1853.- 1856. godine. Osmansko carstvo prekida političke veze sa

Rusijom. Rat se vodio između Rusije i alijanse koju su sačinjavali: Velika Britanija, Francuska,

Osmansko carstvo i kraljevina Pijemont. Mir je potpisan u Parizu 30. marta 1856. godine.

Osmansko carstvo bori se sa nemirima, na svim mjestima gdje je imala kontrolu. Rusija ponovo

vrši pritisak (osmansko- ruski rat 1877/78, Osmanlije doživjele poraz), da za Osmanlije

otežavajuća situacija bude jeste da u njenoj najzapadnijoj provinciji Bosanskom ejaletu izbija

ustanak 1875. koji će biti završen prvo ugovorom u San Stefanu (03. marta, kasnije Berlinskim

ugovorom (20.juna.- 20. jula 1878.), gdje je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira i

privremeno upravljo Bosanskim vilajetom.

Sultan Abdulhamid II. 1876.- 1879. je nastojao da zaustavi propadanje Osmanskog

carstva u sve veću krizu, pokušavao je pronalaziti nove saveznike (npr. Njemačka). Osmansko-

grčki rat 1897., gubljenje Krete( Grčka će 1908. pripojiti sebi Kretu). Trideset godina po

Abdulhamidovom dolasku na vlast Carstvo je bilo u takvom stanju da ni reforme nisu mogle

pomoći, upravni sistem iznutra bio je u raspadu, i Carstvo je polahko silazilo sa historijske scene.

Donesen je i Ustav 23. maja 1908. godine. Da bi poslije uslijedili Balkanski ratovi ( Prvi- 08.

oktobra 1912- 30. maja 1913., i Drugi od 29. juna do 10. augusta 1913.). Rat sa Italijom, a

osobito balkanski ratovi, jasno su pokazali i političku i vojnu slabost u državi. Politička

usamljenost se kao velika opasnost pokazala sa ponovnim buđenjem “ermesnkog pitanja”, što je

značilo da je došao red na dijeljenje Anadolije. Slijedi izbijanje Prvog svjetskog rata 1914.

godine. Da bise uvidjelo da nakon potpisanog mira ona više ne može opstati sama. Da i na kraju

objavljivanjem republike 29. Oktobra 1923. Godine i izbotom Mustafe Kemal- paše za

predsjednika, stvorena je nova država, Republika Turska sa centrom u Ankari. Posljednji halifa

Abdulmedžid- efendi i svi pripadnici osmanske dinastije su se morali iseliti.

18