PDF je stvoren mwlib programom otvorenog kôda. Pogledajte http://code.pediapress.com/ za više informacija.PDF generated at: Fri, 15 Mar 2013 14:08:04 UTC

Osnovni pojmoviMetabolizam

SadržajČlanci

Metabolizam 1Pamćenje 3Neuron 6Deoksiribonukleinska kiselina 8Ribonukleinska kiselina 15Entalpija 15Leukociti 16Trombociti 19Eritrociti 20Živčani sustav 22Krvožilni sustav 23Ljudska probava 25Endokrini sustav 29Ljudski mišići 32Spolni sustav 33Dišni sustav 34Koštani sustav čovjeka 35Mokraćni sustav 38Bubreg 39Mokraćovod 40Mokraćni mjehur 40Mokraćna cijev 41Osjetilni sustav 41Biologija 42

IzvoriIzvori rabljeni u članku i suradnici 44Izvori, licencije i suautori slika 45

Licencije članakaLicencija 46

Metabolizam 1

MetabolizamMetabolizam ili izmjena tvari je skup kemijskih reakcija koje se odvijaju u živom organizmu kako bi održali život.Ti procesi omogućuju organizmu da raste, da se razmnožava, da održava svoju strukturu i reagira na okolinu. Premametaboličkim reakcijama, metabolizam se dijeli u dvije kategorije:• Katabolizam kojim se razgrađuje organska tvar (npr. nakupljanje energije staničnim disanjem)• Anabolizam koji koristi energiju za izgradnju staničnih djelova (biosinteza organske tvari) kao što su npr. proteini

i nukleinske kiseline.Kemijske reakcije metabolizma su podijeljene u metaboličke puteve u kojima se određeni kemijski spoj pretvara uneki drugi uz pomoć enzima. Enzimi su ključni u metabolizmu zato što omogućuju organizmu da brzo i efikasnoizvodi biološki poželjne, ali termodinamički nepovoljne kemijske reakcije, u kojemu enzimi djeluju kao katalizatori.Enzimi omogućuju i kontrolu metaboličkih puteva, kao odgovor na promjene u staničnoj okolini ili neki drugipodražaj.Neki od osnovnih metaboličkih puteva u organizmu čovjeka su:• Metabolizam vode• Metabolizam aminokiselina koje se međusobno povezuju peptidnom vezom i oblikuju polipeptide tj. proteine• Metabolizam ugljikohidrata• Metabolizam mastiMetabolizam pojedinog organizma određuje koji će kemijski spojevi se koristiti kao hranjive tvari, a koji kao otrovi.Tako na primjer, neki prokarioti koriste vodikov-sulfid, kao hranjivu tvar dok je većini životinja otrov. Iznenađujućaje sličnost osnovnih metaboličkih puteva među velikim brojem vrsta. Tako na primjer karboksilna kiselina,međuprodukta u ciklusu limunske kiseline, je prisutna u svim organizmima, od bakterija kao što je Escherichia colipa do velikih višestaničnih organizama, npr. slon.Bazalni metabolizam je naziv za količinu energije koja je potrebna za održavanje osnovnih životnih funkcijaorganizma.

KatabolizamKatabolizam je skupina metaboličkih procesa koji razgrađuju velike složene molekule. Glavna svrha razgradnjesloženih molekule je dobivanje manjih molekula koje kasnije služe kao "materijal" za izgradnju složenih spojeva zapotrebe organizma (anaboličke reakcije), a procesi se koristi i za dobivanje energije.Kataboličke reakcije se razlikuju od organizma do organizma, pa se prema načinu na koji organizmi dobivajuenergiju i ugljik mogu i podijeliti. Organizmi koji koriste organske molekule kao izvor energije nazivaju seorganotrofni organizmi, dok litotrofni organizmi koriste anorganske spojeve, a fototrofni organizmi sunčevu svjetlostkoriste kao potencijalni izvor kemijske energije. Svi ovi različiti oblici metabolizma ovise o redoks reakcijama kojeuključuju prijenos elektrona sa reducirane molekule donora (npr. organske molekule, voda, amonijak, vodikov sulfidili ion željeza), na molekulu akceptor elektrona (npr. kisik, nitrat ili sulfat).

Klasifikacija organizama prema njihovom metabolizmu

Metabolizam 2

izvor energije sunčeva svjetlost foto- -trof

molekule kemo-

donor elektrona organski spoj organo-

anorganski spoj lito-

izvor ugljika organski spoj hetero-

anorganski spoj auto-

AnabolizamAnabolizam je niz metaboličkih proces izgradnje složenih molekula, za koje se troše prekursori i energija nastalakatabolizmom. Složene molekule koje uglavnom čine stanične strukture, nastaju postupno, korak po korak iz malihjednostavnih molekula. Anabolizam se odvija u tri osnovna koraka. U prvom koraku nastaju prekursori složenihmolekula kao što su aminokiseline, monosaharidi, isoprenoidi i nukleotidi. U drugom koraku prekursori seaktiviraju, vezanjem energije iz ATPa, a u trećem koraku se prekurosri spajaju u složene spojeve kao što su proteini,polisaharidi, lipidi i nukleinske kiseline.Organizmi se međusobno razlikuju prema tome koliko molekula mogu izgraditi u svojim stanicama. Autotrofniorganizmi kao što su biljke mogu izgraditi složene molekule kao što su polisaharidi i proteini iz jednostavnihmolekula poput ugljikov dioksid i voda (fotosinteza). Za razliku od njih, heterotrofnim organizmima potrebni suizvori složenijih molekula kao što su aminokiseline i monosaharidi, kako bi izgradile svoje složene molekule.Organizmi se mogu dalje podijeliti na fotoautotrofne i fotoheterotrofne čiji je izvor energije sunce, i nakemoautotrofne i kemoheterotrofne čiji je izvor energije reakcija oksidacije anorganskih tvari.

Energija

Oksidacijska fosforilacijaU procesu oksidativne fosforilacije elektroni nastali u metaboličkim putevima kao što je npr. krebsova ciklusaprenose se na molekulu kisik pri čemu se nastala energija koristi za sintezu ATP-a. U eukariota prijenos elektronaobavlja niz proteinskih kompleksa na unutrašnjoj membrani mitohondrija. Taj niz proteina koriste energiju nastaluprijenosom elektrona za izpumpavanje protona izvan mitohondrija i čini respiratorni lanac. Proteinski kompleksidjeluju tako da prenose elektron iz jednog aktivnog mjesta u kompleksu na drugo, pri čemu u svakoj reakciji elektrongubi malu količinu energija, koje se na taj način vrlo efikasno koristi za ispumpavanje protona izvan mitohondrija.Izpumpavanjem protona nastaje na membrani mitohondrija elektrokemijski gradijent, zbog razlike u koncetracijiprotona. Izpumpani protoni se vraćaju unutar mitohondrija pomoću enzima ATP sintaza koji koristi njihov protokniz gradijent sa sintezu ATP-a iz ADP-a. Taj protok se može koristiti i za drug procese u stanici.

Energija iz sunčeve svjetlostiEnergiju iz sunčeve svjetlosti biljke, određene skupine bakterija i protista, pretvaraju kemijsku energiju uz stvaranjeoeganskih spojeva iz anorganske tvari u procesu fotosinteze.

Energija iz anorganskih spojevaKemolitotrofni organizmi su određeni prokarioti koji energiju dobivaju oksidacijom anorganskih spojeva. Ovi organizmi mogu koristiti vodik, spojeve koje sadrže reducirani sumpor (sulfid, vodikov sulfid, tiosulfat), željezo(II)-oksid ili amonijak kao elektron donore. Elektroni se u respiratornom lancu iskorištavaju za dobivanje ATP-a, dok su elektron akceptori molekule kao npr. kisik ili nitriti. Ovi procesi koji se odvijaju u mikroorganizmima

Metabolizam 3

mogu biti od velike važnosti kao što je npr. nitrifikacija tla.

PovijestPovijest istraživanja metabolizma proteže se kroz nekoliko stoljeća. Prvi koncept metabolizma seže iz 13. stoljeća odIbn al-Nafisa (1213-1288), koji je ustanovi da tijelo i njegovi dijelovi su u stalnom stanju rješavanja i hranjenja, pase stoga u tijelu odvijaju stalne promjene. Prvi kontrolirani pokus objavio je Santorio Santorio 1614.g. u svojoj knjiziArs de statica medecina, gdje je opisao promjene svoje težine prije i poslije jela, spavanja, rada, spolnog odnosa,posta, pijenja, naprezanja. Otkrio je da većina pojedene hrane je izgubljena u procesu koji je on nazvao "insenzibilnaperspiracija". U ranim istraživanjima metabolički procesi nisu otkriveni, te je živo tkivo pokretala "vitalna sila".U 19. stoljeću je istraživanjem alkoholnog vrenja, pretvaranja šečera u alkohol pomoći gljivica, Louis Pasteurzaključio da vrenje katalizira tvar unutar gljivica koju je nazva "ferment". Dalje je zaključio da je alkoholno vrenjeproces povezan za životom stanica gljivica, a ne sa smrću stanica. To otkriće, zajedno sa radom Friedricha Wöhleraiz 1828.g. o kemijskoj sintezi ureje, dokazalo je da se organski spojevi i kemijske reakcije iz stanica ne razlikuju usvojim načelima od ostale kemije.Otkriće enzima na početku 20. stoljeća (Eduard Buchner) odvojilo je istraćivanje kemijskih reakcija metabolizma odbiološkog istraživanja stanice i označilo nastanak biokemije. U brojnim otkrićimaa na području biokemije u prvojplovici 20. stoljeća, posebno se ističe ono Hansa Krebsa, otkriće ciklusa limunske kiseline.Moderna biokemijska istraživanja danas su značajno napredovala upotrebom novih tehnika kromatografije,difrakcije x-zraka, NMR spektroskopije, radioizotopnog označavanja i elektronske mikroskopije.Kategorija: Biokemija

PamćenjePamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je uvelike značajno za čovjeka, zanjegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalosmisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje teinformacije.

Vrste pamćenjaPostoje tri vrste pamćenja:• Epizodičko pamćenje – pod epizodičkim pamćenjem podrazumijevamo sjećanja na događaje koje je netko

doživio ili koji su se dogodili u njegovoj blizini. Epizodičko pamćenje se odnosi na vremensko određivanjezbivanja pojedinih događaja, dakle postavlja se pitanje kada i gdje smo usvojili neku informaciju (npr. što smojeli za doručak...)

• Semantičko pamćenje – informacije koje su pohranjene u epizodičko pamćenje dalje sele u semantičkopamćenje. Za semantičko pamćenje možemo reći da se odnosi na opće znanje za razliku od epizodičkog. Doksmo u epizodičkom pamćenju događaje doživjeli, u semantičkom ih nismo doživjeli, ali ih znamo kao neke općečinjenice (npr. da je Shakespeare napisao "Hamleta"). Semantičko pamćenje je nužno za uporabu jezika, odnosise na pamćenje značenja riječi i pojmova, gramatičkih pravila za slaganje rečenica itd.

• Proceduralno pamćenje – proceduralno pamćenje ili pamćenje vještina sadrži znanje o tome kako se nešto radiili izvodi. Neke vještine poput vožnje bicikla, plivanja, gašenja svjetla i sličnog ne zaboravljamo nikako tijekomživota.

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze:

Pamćenje 4

• Kognitivna faza – treba shvatiti sve što treba napraviti pri usvajanju vještine.• Faza povezivanja – određivanje najdjelotvornijeg načina povezivanja pojedinih radnji u jednu cjelinu. Sve

manje se koriste verbalni aspekti pamćenja (npr. prva brzina dolje, druga gore...), a sve se više koristemotorički aspekti pamćenja.

• Automatsko odvijanje vještine – do nje se dolazi dugotrajnom vježbom koja stvara naviku (automatizam) tezahtjeva samo minimum svjesne kontrole.

Tri procesa pamćenja• Kodiranje – informacije koje želimo zadržati u pamćenju se kodiraju u kratkoročnom pamćenju. Te informacije

se moraju promijeniti tako da budu smislene i da imaju logički slijed, kako bi se mogle pohraniti i poslije pronaći.Ta promjena informacija pri pamćenju u oblik koji se može pohraniti i poslije pronaći zove se kodiranje. Na takavnačin se informacije pripreme za pohranu u dugoročno pamćenje. Kodiranjem nastojimo smanjiti količinuinformacija odbacujući nevažno i redundantno, te time olakšavamo buduće pronalaženje informacija.

Kodiranje je jedinstveno za svaku osobu, svaka osoba će različito kodirati određenu informaciju na svoj način (npr.istu priču pet ljudi ispričat će po sjećanju na pet različitih načina). Postoji i semantičko kodiranje, a to jepohranjivanje podražaja na temelju njihova značenja.• Pohranjivanje – druga faza procesiranja informacija je pohranjivanje, a to je održavanje informacija tijekom

vremena. Da bismo što bolje zadržali informacije u pamćenju dobro je ponavljati. Naše znanje o funkcioniranjunašeg pamćenja psiholozi nazivaju metamemorija. Ona omogućava učinkovito kodiranje, pohranjivanje idosjećanje informacija.

• Pronalaženje – treći proces pamćenja je pronalaženje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje usvijest. Pronaći informaciju će biti lakše ako smo je kodirali na što kvalitetniji način (npr. koristeći semantičkokodiranje).

Tri faze pamćenja• Senzoričko pamćenje – senzoričko pamćenje vrlo kratko zadržava dolazeće informacije u nepromijenjenom

obliku. Za vid to vrijeme iznosi približno pola sekunde, a za sluh oko dvije sekunde. Postoji vidno senzoričkopamćenje, to je tzv. ikoničko pamćenje (npr. ako u mraku vrtimo upaljenu cigaretu percipiramo krug i to vrlokratko), i slušno senzoričko pamćenje, to je tzv. ehoičko pamćenje. Slušno senzoričko pamćenje traje duže odvidnog pa ćemo npr. zadnju riječ koju čujemo lakše zapamtiti nego ako je vidimo. Senzoričko pamćenje još sezove i perceptivno pamćenje jer se informacije prenose i na temelju samog podražaja. Istodobnim radomsenzoričkog i dugoročnog pamćenja uspješno se provodi prepoznavanje oblika. Senzoričko pamćenje je važno jerono omogućuje da se percipiraju podražaji koji traju vrlo kratko, a koji su bitni za život (npr. zvuk slomljenegrančice koji upozorava na bljesak munje u mraku koji na vrlo kratko vrijeme osvjetljava okolinu).

• Kratkoročno pamćenje – Nakon što je informacija došla u senzorno pamćenje, ona odlazi u kratkoročnopamćenje. Kratkoročno pamćenje je faza pamćenja koja zadržava podatke u trajanju od po prilici jedne minutenakon nastanka tragova podražaja. Naziva se i radno pamćenje ili radna memorija. Informacije koje želimozadržati u pamćenju se kodiraju u kratkoročnom pamćenju. Na takav način se informacije pripreme za pohranu udugoročno pamćenje. Kad neku informaciju iz dugoročnog pamćenja vratimo u kratkoročno, onda kratkoročnopamćenje ima ulogu tzv. radnog pamćenja. Za čovjeka je kratkoročno pamćenje od iznimne važnosti jer ono služida bismo razumjeli ljudski govor formiran u rečenice. Ako bi kratkoročno pamćenje bilo oštećeno onda ne bismomogli zapamtiti početak rečenice i zatim ga povezati sa sredinom i krajem rečenice u logičku cjelinu. Kapacitetkratkoročnog pamćenja u prosjeku iznosi između pet i devet nepovezanih čestica, a to znači da se može odjednomzapamtiti toliki broj nepovezanih brojeva (npr. 1492 izgovaramo kao jedan broj, ili npr. broj 124315 rastavimo na124 i 315 i sl.).

Pamćenje 5

• Dugoročno pamćenje – Dugoročno pamćenje ima neograničen kapacitet, veliki broj informacija u dugoročnompamćenju ostaju cijeli život. Da bismo se dosjetili neke informacije koja je zapisana u dugoročno pamćenjeslužimo se znacima za dosjećanje (npr. znak je slovo -o, a zadatak je pronaći u svojoj memoriji neko voće na -o),zatim znacima za kodiranje (npr. osoba, miris). Pri pamćenju čovjek obično zapamti više konkretnih pojmovanego apstraktnih, jer stvara likovne predodžbe tih konkretnih pojmova, tako da možemo reći da se stvarajudvostruki tragovi pamćenja: slikovni i verbalni. Za apstraktne pojmove se obično stvara samo verbalni trag pa ihje teže zapamtiti. U dugoročnom pamćenju neku informaciju možemo koristiti u razne svrhe pa je važno dapostoji više dobrih putova za njeno pronalaženje. Budući da su u dugoročnom pamćenju pohranjene informacijeiz osjetila ono se još naziva i perceptivno dugoročno pamćenje. Postoji niz podjela dugoročnog pamćenja. Postojislušno, vidno, okusno pamćenje, te vizualno i auditivno pamćenje. Postoji eksplicitno (ako se namjerno želimonečega sjetiti) i implicitno pamćenje (ako se nenamjerno sjetimo).

Pri podjeli dugoročnog pamćenja možemo istaknuti jedan fenomen, a to je tzv. "blic pamćenje" (flashbulb memory).Blic pamćenje je izuzetno dobro pamćenje detalja neposredno prije, za vrijeme i nakon iznenađujućeg događajaznačajnog za osobu. Za blic pamćenje je specifična potpunost, točnost, živost i otpornost na zaboravljanje.Često se koristi podjela dugoročnog pamćenja na automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtjeva napor. Automatskopamćenje je pamćenje onih događaja na koje ne moramo obraćati pažnju, oni su jednostavno dio našeg biološkognasljeđa (npr. kad neku osobu u danu vidimo dva puta to smo automatski zapamtili, a da pri tom nismo uložilinikakav napor). Pamćenje koje zahtijeva napor je pamćenje nekih pojmova ili brojeva koje u sebi sadržavaju nekiodređeni napor pri pamćenju.

Smetnje pamćenjaSmetnje pamćenja se uglavnom kategoriziraju na tri načina:• Prema nazivu bolesti•• Prema mjestu mozgovnog oštećenja•• Prema funkcionalnom oštećenju mozga

AmnezijeOpćenito smanjena mogućnost pamćenja zove se hipomnezija, a poremećaj koji se očituje u pamćenju svihinformacija koje se percipiraju zove se hipermnezija. Kod starijih ljudi mogu se pojavljivati lažna sjećanja iliparamnezije, koje nastaju tako što se praznine u sjećanju popunjavaju izmišljenim podacima. Tu se ubraja i fenomen„deja vu“ pri čemu imamo dojam da se odvija ono što smo već doživjeli.Znamo da se nakon potresa mozga ne možemo sjetiti događaja koji su se zbili neposredno prije i to se nazivaretrogradna amnezija. No znatno veći problem je anterogradna amnezija – nemogućnost stvaranja novog dugoročnogpamćenja. Ova se bolest može javiti i kao posljedica dugotrajnog konzumiranja alkohola (nedostatak vitamina B).Baddeley razlikuje primarnu i sekundarnu amneziju. Primarna amnezija se odnosi na jak deficit u dugoročnompamćenju bez manjkavosti u ostalim aspektima, dok se sekundarna amnezija odnosi na probleme s dugoročnimpamćenjem koji se pojavljuju kao posljedica deficita ostalih procesa (npr. smanjena ili potpuno izgubljenamogućnost razumijevanja govora ili smetnja pažnje).Amnezije se odnose samo na epizodičko pamćenje, dok semantičko ostaje neoštećeno.Postoje i normalne promjene pamćenja uzrokovane starenjem i patološke promjene poput senilne demencije(skleroza).Osim amnezija poznata je i Alzheimerova bolest koja se očituje smetnjama u semantičkom pamćenju, teKorsakovljev sindrom čiji je simptom anterogradna amnezija, a veže se uz oštećenja limbičkog sustava.Kategorija:Psihologija

Neuron 6

Neuron

Struktura tipičnog neurona

Neuron

ŽIVČANA STANICA

Dendriti

Soma

Akson

Jezgra

Ranvierovosuženje

Telodendron

Schwannova stanica

Mijelinska ovojnica

Neuron ili živčana stanica se smatra osnovnom jedinicom živčanog sustava i najsloženija je u ljudskom organizmu.Živčani sustav se sastoji od oko 6 milijardi međusobno povezanih neurona. Živčane stanice se stvaraju od rođenja ido nedavno se smatralo da se ne mogu više obnoviti kada se jednom unište. Premda se ova teorija istražuje, nekiznanstvenici su u velikom postotku sigurni da je obnova neurona moguća.[1] Njihova uloga se može konceptualiziratikao prihvaćanje, obrađivanje i odašiljanje podataka. Neuroni su glavni tip stanica koje tvore mozak.

Građa neuronaŽivčana stanica (neuron) građena je od dendrita, tijela stanice i aksona.• Dendriti – kraći produžeci koji s osjetnih organa ili drugih živčanih stanica dovode živčano uzbuđenje na tijelo

stanice. Na završecima se nalazi dendritska spina ili trn radi boljeg sinaptičkog kontakta s drugim neuronima.• Tijelo stanice – soma, sastoji se od:

• jezgra (nucleus) - centar neurona okružen jezgrenom membranom. U njoj se nalaze:•• kromosomi (nosioci nasljeđa):

• DNK – deoksiribonukleinska kiselina – "pamćenje vrste", genetski kod• RNK – ribonukleinska kiselina – "pamćenje jedinke"

• jezgrica (nucleolus)• proteini - služe kao enzimi, a oni kao katalizatori

Neuron 7

• mitohondriji proizvode ATP (adenozin tri-fosfat) koji je izvor energije u stanici• Golgijev aparat:•• neurofibrile i mikrotubule• endoplazmatski retikulum:

• hrapavi - (Nisslova tjelešca) sadrži ribosome i služi za sintezu bjelančevina•• glatki - služi za transport supstance po tijelu stanice

AksonAkson – obično duži produžetak neurona; od nekoliko mikrometara do jednog metra. Počinje na tijelu stanice saksonskim brežuljkom. Funkcija mu je prenositi živčane impulse s tijela stanice na druge živčane stanice ili izvršneorgane – mišićna vlakna ili žlijezde. Akson je često obavijen mijelinskom ovojnicom u kojoj su Schwannove stanice.Na aksonu postoje tzv. ranvierova suženja – mjesto prekinuća mijelinske ovojnice (radi skokovite i time bržekondukcije akcijskog potencijala). Na kraju aksona nalaze se teledendroni sa završnim kvržicama u kojima se nalazevrećice sa neurotransmiterima (neuroprijenosnicima).Membrana neurona – polupropusna je i ovija cijeli neuron. Posebne karakteristka neurona je ta da je koncentracijapozitivnih i negativnih iona različita izvan i unutar stanične tekućine. Time dolazi do razlike potencijala (ili napona).U stanju mirovanja neurona, tipična razlika potencijala je oko -70 mV (milivolta).

Akcijski potencijalSvaki podražaj neurona dovodi do promjena na membrani tako što se otvaraju pore za propust iona. Ako je stimulusdovoljno jak da prijeđe prag podražljivosti onda se ionski kanali potpuno otvore. Naglo pozitivno nabijeni Na+ ionikroz pore ulaze u neuron, mijenja se električni naboj i neuron je depolariziran. Rezultat toga je da diferencijalnipotencijal sa -70 mV prelazi na trenutak u +40 mV. U tom trenutku K+ izlaze vani pa se potencijal uskoro vraća na-70 mV. Nakon toga je neuron kroz neko vrijeme refraktoran – nepodražljiv. Postoji potpuna i relativnarefraktornost.Depolarizacija traje kratko i ponovo dolazi do polarizacije: ovaj kompletni proces depolarizacije i repolarizacije zovese akcijski potencijal koji je kratak i traje oko 1 milisekundu.Zakon "sve ili ništa" (all-or-none): ako je stimulus veći od praga podražljivosti on će izazvati punu depolarizaciju.Veličina akcijskog potencijala na mjestu podražaja, kao i u toku širenja impulsa, bit će uvijek jednaka. Dakle ako jeneki podražaj dovoljno jak da uopće izazove reakciju ova će uvijek ili biti maksimalna ili je neće biti.

Širenje akcijskog potencijalaAkcijski potencijal se ne može odjednom dogoditi u cijelom neuronu. Da bi nastao potreban mu je mali diomembrane neurona ali jednom kada nastane, putuje po membrani. Ta putovanja akcijskih potencijala niz akson ili uzdendrit su u osnovi mehanizama za prijenos informacija u mozgu.Budući da se uzbuđenje prenosi aksonom govori se o širenju akcijskog potencijala u njemu. U stanju "mirovanja"neuron, odnosno akson, je polariziran: s vanjske strane membrane dominira Na+ pozitivan naboj, a sa unutarnje K+negativan naboj. U trenutku intenzivnog podražaja dolazi do depolarizacije tj. s vanjske strane membrane dominiranegativan, a s nutarnje pozitivan naboj na tom mjestu. Susjedno mjesto na membrani koje nije podraženo imapolaritet stanja mirovanja – polarizacije.Tada nastaje razlika na površini između ta dva susjedna mjesta i stvaraju se lokalne struje koje na susjednom mjestustvaraju depolarizaciju. Val depolarizacije se zbog toga premješta na susjedno mjesto i izaziva akcijski potencijal natom mjestu. Mjesto koje je prethodno bilo zahvaćeno depolarizacijom ulazi ponovo u polarizaciju tj. ono jerepolarizirano. Za to se brine ionska pumpa izbacujući ione natrija Na+ u ekstracelularni prostor pa se na membraniuspostavlja polaritet stanja mirovanja. Cijeli taj proces traje oko 0,5 milisekunde.

Neuron 8

Val depolarizacije tako prolazi cijelim aksonom iza kojega slijedi val repolarizacije. Akson je često mijeliziran, amijelinska ovojnica je izolator koji onemogućuje prodor iona kroz membranu u neuron.Depolarizacija i repolarizacija se odvija samo u području Ranvierovih suženja, u skoku od jednog do drugog suženja.To se zove skokovita kondukcija. Njena je važnost u većoj brzini provođenja impulsa i u uštedi energije – ionskapumpa manje mora raditi izbacujući ione Na+ van.

Izvori[1] http:/ / www. zdravobudi. hr/ Default. aspx?sid=3739 pristupljeno 1. siječnja 2011.

Kategorija:Živčani sustav Kategorija:Neuroznanost

Deoksiribonukleinska kiselinamini|Dio molekule DNK (animacija)Deoksiribonukleinska kiselina je nukleinska kiselina u obliku dvostruke, spiralno zavijene zavojnice koja sadržigenetičke odrednice za specifični biološki razvoj staničnih oblika života i većine virusa. DNK je dugački polimernukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima koristeći genetički kod tj. trostruki kod nukleotida.U eukariotskim stanicama kao što su biljke, životinje, gljive i protisti, većina DNK je smještena u staničnoj jezgri.Nasuprot tome, u jednostavnijih stanica zvane prokarioti (bakterije), DNK nije odvojena od citoplazme jezgrinomovojnicom (jezgra u tih stanica kao takva ne postoji). Stanične organele kao što su mitohondriji i kloroplasti takođersadrže DNK.DNK je osnovna molekula na kojoj se temelji nasljeđivanje i odgovorna je za prenošenje nasljednog materijala iosobina. U ljudi, te osobine mogu ići od boje kose do sklonosti prema nekim bolestima. Za vrijeme diobe stanice,DNK se replicira i prenosi se potomcima putem reprodukcije. Istraživanja porijekla mogu se bazirati i namitohondrijskoj DNK koju dobivamo samo od majke i muškom Y kromosomu kojeg dobivamo samo od oca.DNK svake osobe, njihov genom, naslijeđen je od oba roditelja. Majčina mitohondrijska DNK zajedno sa 23kromosoma od svakog roditelja kombinira se u tvorbi genoma zigote tj. oplođene jajne stanice. Kao rezultat, uzpojedine iznimke npr. crvene krvne stanice, većina ljudskih stanica sadrži 23 para kromosoma, zajedno samitohondrijskom DNK naslijeđene od majke.

Uvodmini|270px|Osnovna građa dijela jedne deoksiribonukleinske kiselineDNK nije jedinstvena molekula nego par molekula koje su međusobno povezane vodikovim vezama i organiziranetako da su njeni lanci međusobno komplementarni, od početka do kraja. Svaki se lanac DNK sastoji od građevnihjedinica zvanim nuklotidi kojih ima 4 vrste: adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T). U nekim organizmima,posebice u PBS1 faga, uracil zamjenjuje timin u DNK samog organizma. Te osnovne komponente nukleinskihkiselina mogu biti polimerizirane po bilo kojem redu po čemu je sama molekula jedinstvena.Između dva lanca, svaka baza jednog može biti sparena s određenom bazom drugog lanca i to tako da se adenin spajauvijek sa timinom (spajaju se sa dvije vodikove veze), i obrnuto te citozin uvijek sa gvaninom (tri vodikove veze), iobrnuto. Tako dobivamo moguće kombinacije: A+T, T+A, C+G, G+C. U rijetkim se situacijama događa krivosparivanje npr. kad timin prijeđe u svoju enolni oblik, a citozin u imino oblik. Dvolančana struktura DNKomogućava jednostavan mehanizam za DNK replikaciju: lanci DNK se odvajaju poput patenta zatvarača čime selanci otvaraju prema brojnim nukleotidima u okolini. Enzimi stvaraju novi lanac tržeći pravilnu bazu u okolini isparuju je sa originalnim jednostrukim lancem. Naravno, baza na starom lancu određuje koja će baza biti na novomlancu da se sačuva komplementarnost. Tako stanica završava replikaciju sa još jednom kopijom svoje DNK.

Deoksiribonukleinska kiselina 9

DNK sadrži genetičku informaciju koja se nasljeđuje potomcima. Ta informacija određena je redoslijedom parovabaza. Lanac DNK sadrži gene, područja koja reguliraju gene i područja koja nemaju nikakvu funkciju ili funkcijukoju mi još ne znamo. Geni se mogu shvatiti kao kuharica ili program organizma.Još neke odrednice DNK:• DNK je kiselina zbog fosfatnih skupina između svake deoksiriboze. To je primaran razlog negativnog naboja

DNK.• Polaritet pojedinog para je bitno pa A+T nije isto T+A i C+G nije isto G+C.• Mutacija su određene greške u lancima DNK koje su nastale slučajno bilo da su baze preskočene, umetnute ili

nepravilno udvostručene, zatim lanci mogu biti nadodani ili odrezani ili su to pak kombinacije svih ovihnezgodnih operacija. Mutacije se javljaju pri kemijskim oštećenjima (mutageni), oštećenjima zračenjem (UVzrake) ili kompliciranim zamjenama gena.

•• DNK djeluje kao enzim u laboratorijskim uvjetima, ali kod živih organizama to još nije utvrđeno.•• Tradicijski gledano DNK gradi dvostruku formu (Watson-Creekov model), ali može graditi trostruke pa i

četverostruke forme (Hoogstenov model).• DNK se od ribonukleinske kiseline (RNK) razlikuje po tome što sadrži 2-deoksiribozu umjesto riboze te što je

timin zamijenjen nukleotidom uracilom.

DNK u praksi

DNK i kriminalForenzičari koriste DNK iz krvi, sjemena, kože, sline ili kose koje su pronađene na mjestu zločina za identificiranjemogućih sumnjivaca u procesu koji se naziva genetički otisak prsta u određivanju DNK profila. Koriste se komadićisljedova repetitivne DNK kao npr. Kratki niz ponovljenih nizova ili minisateliti koji se uspoređuju. Metodu je razvio1984. engleski genetičar Alec Jeffreys na Sveučilištu u Leicesteru za dokazivanje krivnje Colina Pitchforka 1988.pomoću računalne baze podataka. To je pomoglo istražiteljima da riješe stare slučajeve gdje je zločinac bionepoznat, a postojao je uzorak DNK sa mjesta događaja (npr. slučajevi silovanja). Ova je metoda najviše pouzdanaza identificiranje kriminalaca, ali nije uvijek savršena jer DNK ponekad ne može biti nađena ili samo mjesto zločinamože biti kontaminirano sa DNK više mogućih osumnjičenika.

DNK - povijesna i antropološka istraživanjaDNK istraživanje se provodi pri praćenju hoda ljudske populacije tijekom vremena te za dokazivanje i identifikacijuodređenih ljudskih skupina i povijesnih osoba. Naravno koristi se i za određivanje rodovskih poveznica (rodoslovnogstabla) te testiranje majčinstva i očinstva.

Molekularna strukturaDNK, molekula nasljeđivanja, općenito gledajući je jedna makromolekula koja se u biti sastoji od dva lancamolekula koji su međusobno uvijeni jedan oko drugog u obliku dvostrukog heliksa. Kemijski se lanac DNK sastojiod niza nukleotida, a svaki se nukleotid sastoji od šećera (deoksiriboza), fosfata i nukleobaza (baza). Prema tome,DNK je polimer jer se sastoji od određenih podjedinica tj. nukleotida.Raznolikost baza znači da postoji 4 vrste nukleotida, koji se identificiraju prema njihovim bazama. To su adenin,timin, citozin i gvanin. Rijetko DNK sadrži uracil kao bazu (DNK PBS1 faga gdje je timin zamijenjen uracilom).Suprotno tome, RNK molekula redovito u svom sastavu ima uracil umjesto timina, osim u nekih transportnih RNKgdje timin postoji na nekim mjestima. Jedina bitna razlika između DNK i RNK je što DNK ima deoksiribozu, RNKribozu.

Deoksiribonukleinska kiselina 10

Svaki polinukleotidni lanac je pridružen drugome zbog vodikovih veza koje nastaju među njima i određujukomplementarno sparivanje prema pravilu: A sa T i C sa G. Identitet baza pri tome određuje i jačinu i duljinutrajanja veze.Zbog sparivanja baza, same baze su okrenute prema unutrašnjosti molekule tvoreći osovinu zavojnice, a fosfatnegrupe i šećeri nukleotida su okrenute prema van pri čemu lanci čine kostur zavojnice. Povezivanje samih nukleotidaomogućuju kemijske veze među fosfatima i šećerima oblikujući polinukleotidni lanac.Moguće je da dođe to otapanja ili disocijacije DNK dvostrukog heliksa, pri čemu se svaki pojedini lanac koristi zasintetiziranje novih lanaca istobitnih prvome. Greške koje se javljaju pri sintezi poznate su kao mutacije. Proceslančane reakcije polimeraze – PCR (polymerase chain reaction) koristi se u laboratoriju u in vitro sintezi velikihkoličina DNK u različite istraživačke svrhe.

Uloga redoslijedaUnutar gena, redoslijed nukleotida duž DNK određuje glasničku RNK (eng. messenger RNA) koja pak definiraprotein kojeg je organizam dužan obraditi izraziti na određena mjesta tijekom života. Translacija proces kojim seodvija sinteza proteina pomoću redoslijeda aminokiselina određene redoslijedom nukleotida. Taj redoslijednukleotida naziva se genetički kod, a sastoji se od tri nukleotida i naziva se kodon kojeg opisujemo trima slovimaimena baza (npr. ACT, CAG, TTT). Ti kodoni traslacijom stvaraju glasničku RNK (mRNK) i tada transportna RNK(eng. transfer RNA), tRNK, prema odgovarajućem kodonu dodaje odgovarajuću aminokiselinu. Moguće je 64kodona (4 vrste baza za tri mjesta kodona: 43) koji kodiraju 20 aminokiselina. Više kodona može kodirati jednu teistu aminokiselinu, a postoje i ‘’stop’’ ili nonsensni kodoni koji označavaju kraj kodne regije (UAA, UGA i UAGkodoni).U mnogih vrsta, samo mali dio ukupnog redoslijeda genoma kodira protein. Na primjer, samo 1.5% humanoggenoma se sastoji od dijelova koji kodiraju proteine, a to su egzoni. Funkcija ostalih dijelova je manje poznata.Postoje redoslijedi DNK koji imaju specifični afinitet za proteine koji vežu DNK (eng. DNA binding proteins) kojiigraju veliku ulogu u replikaciji i tanskripciji. Takvi redoslijedi DNK nazivaju se regulacijske sekvence i istraživačipretpostavljaju da su našli tek mali dio takvih sekvenci od ukupnog broja. Otpadna DNK (eng. junk DNA)predstavlja redoslijede u kojima nema gena i nemaju nikakvu funkciju. Razlozi postojanja toliko mnogonekodirajuće DNK u eukariotskim genomima i iznimne razlike veličine genoma (C – veličina) između vrstapredstavljaju problem nazvan enigma C-veličine.Neke sekvence DNK igraju strukturnu ulogu u kromosomima. Telomere i centromere sadrže malo ili uopće nesadrže gene za kodiranje proteina, ali su važne za funkciju i stabilnost kromosoma. Neki RNK geni kodirajutraskripte koji funkcioniraju kao regulatorne DNK koje utječu na funkciju drugih DNK molekula. Intrinska iegzonska struktura nekih gena (geni imunoglobulina i protokadeherina) su važni za dopuštanje alternativnogizrezivanja (splicing) pre-mRNK te se pri tome stvaraju različiti proteini koji u biti potječu od jednog gena. Nekenekodirajuće regije predstavljaju pseudogene koji mogu biti korišteni kao materijal za stvaranje novih gena s novimfunkcijama. Postoje i nekodirajuće regije koje omogućuju vruće točke za duplikaciju kratkih dijelova DNK te takveduplicirane sekvence mogu biti glavni oblik genetičke promijene u ljudskom porijeklu. Egzoni među kojima jemnoštvo introna omogućuju ‘’egzonsku prevrtljivost’’ pri stvaranju modificiranih gena koji mogu imati novuprilagodbenu funkciju. Velika količina nekodirajuće DNK su vjerojatno prilagodbeni tako što omogućujukromosomskim regijama gdje se vrši rekombinacija između homolognih dijelova kromosoma bez poremećaja ufunkciji gena. Redoslijedi DNK također određuju podložljivost cijepanju restrikcijskim enzimima vrlo bitnim zagenetički inženjering. Točno mjesto cijepanja nečijeg genoma vrsta je ‘’DNK otiska’’ pojedinog individualca.

Deoksiribonukleinska kiselina 11

Replikacijaokvir|DNK replikacijaDNK replikacija ili sinteza DNK je proces umnažanja dvolančene DNK prije stanične diobe. Postoje tri osnovnastupnja replikacija DNA: odmatanje i razdvajanje polinukleotidnih lanaca DNA uzvojnice, komplementarnosparivanje baza i polimerizacija nukleotida. Replikacija se odvija na replikacijskoj viljušci i u njoj sudjeluju obalanca. U sintezi sudjeluju enzimi: DNK primaza, DNK i RNK polimeraze, egzonukleaze, DNK ligaza i helikaza kojaodmotava molekulu DNK. Enzimi helikaze kidaju vodikove veze između N (dušičnih) baza dvaju lanaca u molekuliDNK. Odmotavanje lanca pomaže SSB protein koji drži lance odmotane da se ponovo ne vežu (spetljaju).RNK polimeraza (primaza) stvara RNK-prajmere (kratke segmente od 30 nukleotida; čije prisustvo je uvjet zadjelovanje DNK polimeraze). DNK polimeraza (DNK polimeraza I) sintetizira nove lance u smjeru 5---3 tzv. vodećilanac (od roditeljskog lanca 3---5 smjera, koji služi kao predložak). Roditeljski lanac DNK koji je 5---3 smjera služikao predložak za sintezu kratkih dijelova novog lanca DNK tzv. okazaki fragmenti, koje enzim DNK-ligaza spaja utzv. zaostajući lanac (koji će imati 3---5 smjer). Dva dobivena lanca savršeno su identični, ali se ponekad u tomprocesu mogu pojaviti i greške kao mutacije (npr. zbog izlaganja kemikalijama zračenju). Svaka od njih se sastoji odjednog originalnog lanca i jednog lanca koji je novo sintetiziran. To se naziva semikonzervativna replikacija. Procesreplikacije odvija se u tri stupnja: inicijacija, elongacija i terminacija.

Osobine molekule

Asocijacija i disocijacija lanacaVodikove veze između lanaca u dvostrukom heliksu su toliko slabe dovoljno da lanci mogu biti razdvojenienzimima. Enzimi zvani helikaze odvijaju lance da ubrzaju napredovanje enzima koji čita sekvence kao DNKpolimeraza. Za odvijanje je potrebno da helikaza cijepa fosfatni kostur jednog od lanca u namjeri da se okrene okodrugog. Lanci mogu biti razdvojeni i na lagano višoj temperaturi ako imaju manje od 10,000 parova baza (10kilobaza), na čemu se temelji PCR tehnologija.

Kružna DNKKad su krajevi komada dvostruke zavojnice DNK spojeni tako da tvore krug, kao u plazmida, lanci su topološkizamršeni. To znači da ne mogu biti razdvojeni laganim zagrijavanjem ili bilo kojim procesom koji ne uključujeprekidanje lanaca. Enzimi topoizomeraze su zaslužni za odmrsavanje topološki povezanih lanaca. Neki enzimi točine cijepanjem dvaju lanaca tako da i drugi dvolančani segment može proći. Odmrsavanje je potrebno za replikacijukružne DNK kao i za različite tipove linearnih DNK.

Velika dužina nasuprot vrlo malenoj širiniZbog uske širine uzvojnice skoro ju je nemoguće detektirati elektronskim mikroskopom osim pri jačem bojenju.Nasuprot tome, dužina lanaca u humanim kromosomima prosječno iznosi 2 metra. Prema tome stanica ju moraupakirati da se normalno može nalaziti u njima. To je jedna od funkcija kromosoma koji sadrže okruglaste proteinezvane histoni, oko kojih se mota DNK.

Entropijsko rastezanjeKada se DNK nalazi u otopini, podvrgnuta je komformacijskim kolebanjima zbog energije koja se nalazi u samojotopini. Zbog entropijskih razloga, savitljiva stanja su termički pogodnija od rastegnutih stanja. Zato se DNK rastežeslično gumenoj traci. Koristeći optička kliješta, entropijsko rastezanje DNK je analizirano iz perspektive fizikepolimera i utvrđeno je da se DNK ponaša kao Kratky-Porodov crvoliki lanac, model sa duljinom postojanosti od oko53 nm.

Deoksiribonukleinska kiselina 12

DNK se zatim podvrgava rastezanju faznog prijelaza pri sili od 65 pN. Pri višim vrijednostima sile, DNK poprimaoblik koji je pretpostavio Linus Pauling tako da se fosfati nalaze u sredini, a baze su okrenute prema van. Tapredložena struktura se naziva P-oblik DNK u čast Paulingu.

Geometrijski oblici DNKDNK zavojnica može poprimiti geometrijski tri različita oblika od kojih su B oblik opisali James D. Watson iFrancis Creek za kojeg se smatra da je dominantan u stanicama. Takva DNK je široka 2 nanometra, a duljina 10parova baza (10 bp) po sekvenci je 3.4 nm. To je također prosječna duljina sekvence pri kojoj dvostruka zavojnicanapravi potpuni zavoj oko osi. Frekvencija zavoja ovisi o silama koje svaka baza vrši na susjednu bazu u lancu.

Superzavojnica

B oblik DNK zavojnice se zakreće 360° po 10 bp u odsutnosti naprezanja. Ali mnogi molekularni biološki procesimogu izazvati to naprezanje. To će rezutirati prevelikim ili premalim zavojima, odnosno kao pozitivno ili negativnosuperzavijanje. DNK je in vivo tipično negativno superzavijena, što ubrzava odmotavanje dvostrukog heliksa zatranskripciju.

Nabor šećera

Postoje 4 konformacije prstena ribofuranoze u nukleotidu:1.1. C-2' endo2.2. C-2' egzo3.3. C-3' endo4.4. C-3' egzoRiboza je inače u C-3’ endo, dok su deoksiriboze inače u C-2’endo konformaciji šećernog nabora. A i B oblici seuglavnom razlikuju po njihovim šećernim oblicima. U A obliku, C3’ konfiguracija je iznad prstena šećera dok je kodC2’ konfiguracije ispod. Tako se A oblik opisuje kao C-3’ endo. Isto tako, u B obliku, C2’ konfiguracija je iznadprstena šećera, a C3’ ispod pa se naziva C-2’ endo. Drukčije nabiranje A-DNK rezultira skraćenju udaljenosti izmeđususjednih fosfata za 1 Ångstrom. To daje 11 ili 12 parova baza u zavoju DNK lanca, umjesto 10.5 u B-DNK. Šećerninabor daje DNK jednoliki oblik vrpce, sa cilindrično otvorenim središtem i skučenijim, izraženim dubljim glavnimutorom nego što su utori u B-DNK.

A i Z oblici zavojnice

Dva ostala poznata geometrijska oblika (A i Z) razlikuju se u njihovoj geometriji i dimenzijama. A oblik se nalazisamo u dehidriranim uzorcima DNK, kao što su oni koji se nalaze u kristalografskim eksperimentima te u hibridnosparenih DNK i RNK lanaca. Segmenti DNK koje je stanica metilirala u regulacijske svrhe pripadaju Zgeometriskom obliku u kojem se lanci okreću oko osi zavonice kao zrcalna slika B oblika.

Odlike različitih oblika zavojnica

Deoksiribonukleinska kiselina 13

Geometrijska osobina A-forma B-forma Z-forma

Smjer zavojnice desni vijak desni vijak lijevi vijak

Jedinica ponavljanja 1 bp 1 bp 2 bp

Rotacija/bp 33.6° 35.9° 60°/2

Broj parova baza po zavoju 10.7 10.4 12

Inklinacija bp od osi +19° -1.2° -9°

Rast/bp duž osi 0.23 nm 0.332 nm 0.38 nm

Period po okretu zavojnice 2.46 nm 3.32 nm 4.56 nm

Srednji okret vijka +18° +16° 0°

Glikozilni kut anti anti C: anti,G: syn

Šećerni nabor C3'-endo C2'-endo C:C2'-endo,G: C2'-exo

Promjer 2.6 nm 2.0 nm 1.8 nm

Treba spomenuti da postoje i neki nezavojiti oblici DNK npr. SBS (side-by-side; usporedna) konfiguracija DNK.

Smjer lanacamini|lijevo|250px|Francis Crick, koji je zajedno s Jamesom Watsonom konstruirao i opisao model prvog lanca DNK.Asimetrični oblik i povezanost nukleotida znači da DNK lanac uvijek ima određenu orijentaciju i usmjerenost. Zbogusmjerenosti, blizak uvid u dvostruku zavojnicu otkriva da nukleotidi jednoga lanca prate jedan put (acendentnilanac) odnosno lanac ‘’raste’’, a nukleotidi drugog lanca drugi put (descendentni lanac) odnosno taj lanac ‘’opada’’.Tako izgleda da su lanci antiparalelni.

Kemijska nomenklatura (5’ i 3’ krajevi)U svakoj DNK postoje asimetrični krajevi pri čemu kraj prvog lanca naziva 5’ kraj, a kraj drugog lanca 3’ kraj.Unutar stanice, enzimi koji izvode replikaciju i transkripciju čitaju DNK uvijek od 3’ prema 5’ smjeru jednog lanca,dok enzimi koji provode translaciju (na RNK) čitaju u suprotnom smjeru. U laboratorijskim uvjetima moguće su imanipulacije smjera čitanja. U vertikalno orijentiranoj dvostrukoj zavonici kažemo da lanac od 3’ kraja raste, a drugilanac od 5’ kraja opada.

"Sense" i "antisense"Rezultat antiparalelnog ustroja lanaca i odlika enzima koji čitaju sekvence DNK je taj da stanice mogu pravilnotranslatirati samo jedan od njih. Drugi se lanac može čitati samo unatrag. Prema molekularnim biolozima sekvencaje smislena (‘’sense’’) ako može biti prevedena, a njezina komplementarna sekvenca je nelogična/besmislena(‘’antisense’’). Prema svemu ovome podloga za transkripciju je smislena sekvenca, a transkript smislenog lanca je isam po sebi smislen.

Deoksiribonukleinska kiselina 14

Razlike među sense i antisense sekvenciU malog udijela gena prokariota, te više u virusa i plazmida postoje male razlike između sense i antisense lanaca.Određene sekvence njihovog genoma ima dvostruku zadaću da očitavaju jedan lanac u smjeru 5’ prema 3’ te drugilanacu smjeru 3’ prema 5’. Kao rezultat toga, genomi tih virusa su neuobičajeno kompaktni za brojne gene kojesadrže, za koje biolozi vjeruju da predstavljaju prilagodbu. To jednostavno potvrđuje da nema biološlike međudvama lanaca dvostruke zavojnice. Tipično je da se svaki lanac DNK ponaša kao sense i antisense u različitimregijama.

Jednolančana DNK, ssDNK (eng. single stranded DNA)U nekim se virusima DNK javlja u nezavojitom jednolančanom obliku. Zbog mnogih mehanizama popravka DNK ustanici koji djeluju samo na uparenim bazama, u virusa koji nose jednolančanu DNK genomi mutiraju učestaluje.Takve se vrste mnogo brže prilagođavaju i odupiru izumiranju. Rezultat ne bi bio zadovoljavajući u kompliciranijih ispororeplicirajućih organizama što bi moglo objasniti zašto ti virusi nose jednolančanu DNK. Molekule DNK se kodrazličitih biljaka i životinja razlikuju po veličini. Najmanji broj nukleotida ima DNK virusa (samo nekoliko tisuća),molekula DNK bakterije sadrži nekoliko milijuna nukleotida, dok kod čovjeka taj broj prelazi nekoliko milijardinukleotida.

Povijest istraživanja DNKNukleinske kiseline prvi je opisao švicarski liječnik Friedrich Miescher 1869. godine, nazvavši je nuklein. Neštokasnije izolirao je čisti uzorak onoga što se danas naziva DNK iz spermija lososa, a 1889. njegov učenik RichardAltmann dao je naziv nukleinska kiselina. Godine 1919.Phoebus Levene sa Rockefellerova Instituta otkrio jesastavnice (četiri baze, šečer i fosfatni lanac) i pokazao kako su sastavnice DNK međusobno povezane. Svaku odjedinica nazvao je nukleotid i predložio da se molekula DNK sastoji od lanaca nukleotida povezanih fosfatnimgrupama. Levene je smatrao da se redoslijed baza ponavlja i da je lanac kratak. Torbjorn Caspersson i EinarHammersten dokazali su da je DNK polimer. William Astbury je prvi pomoću rendgenskih difrakcijskih uzoraka1937. pokazao kako DNK ima pravilnu strukturu.Tijekom 30-ih i 40-ih godina smatralo se da su nositelji genetske informacije proteini. Pravu narav DNK, kaonosioca genetičkog zapisa, opisao je 1928. godine Frederick Griffith, koji je otkrio transormirajući princip. To jeotkrio pomoću pokusa s miševima s dvama tipova bakterija Diplococcus pneumoniae (R i S). U miševe je ubrizgaodva tipa bakterije D. pneumoniae, od kojih su neki bili živi, no oslabnjeni, tako da ne mogu prouzročiti bolest, a nekesu bile posve mrtve (S). Od toga je većina miševa uginula. Otkriveno je da su mrtve bakterije na neki načintransformirale žive, oslabljene bakterije.Godine 1953. Francis Crick i James Watson konstruirali su i opisali model dvostruke uzvojnice lanca DNK, anjihova konstrukcija potekla je od rendgenskih difrakcijskih uzoraka koje su snimili Rosalind Franklin i RaymondGosling u svibnju 1952. i ideje Erwin Chargaff da su pojedini nukleotidi upareni.Kategorija:Genetika Kategorija:Biomolekule

Ribonukleinska kiselina 15

Ribonukleinska kiselinaRibonukleinska kiselina (RNK) je polimer nukleinskih kiselina koji se sastoji od kovalentno vezanih nukleotida.RNK nukleotide čine riboza i uracil za razliku od deoksiribonukleinske kiseline (DNK), koja se sastoji oddeoksiriboze i timina. RNK nastaje transkripcijom DNK pomoću enzima koje nazivamo RNK polimeraze. RNKsluži kao uzorak za translaciju gena u proteine, prijenosom amino kiselina na ribosome koji prevode transkript iključni su u stvaranju proteina.Postoji nekoliko tipova RNK molekula:• mRNK (messenger) - glasnička RNK,• tRNK (transfer) - transferna RNK,• rRNK - ribosomalna RNKKategorija:Genetika

EntalpijaEntalpija (H) je u termodinamici mjera za unutarnji sadržaj toplinske energije i općenito se može definirati izrazom

gdje je U unutarnja energija, p tlak, a V volumen sustava.Entalpija je funkcija stanja nekog sustava,a njezin prirast odgovara vezanoj ili oslobođenoj toplini/energiji uprocesu koji se odvija uz stalan tlak.Entalpija otapanja je prirast entalpije pri otapanju tvari kada nastane beskonačno razrijeđena otopina.Entalpija izgaranja je promjena entalpije koja prati potpuno izgaranje uzorka.Entalpija prijelaza je prirast entalpije pri prijelazu iz jednog agregatnog stanja u drugo pri stalnom tlaku.Entalpija stvaranja nekog spoja je promjena entalpije pri njegovu stvaranju iz elemenata.Izrazi koji povezuju entalpiju i druge termodinamičke veličine:

gdje je Q toplina, a S entropija.

Izobarni proces, :

(specifični toplinski kapacitet)

(definicija temperature za izobarne procese)

Adijabatski proces,

Entalpija 16

40px Nedovršeni članak Entalpija koji govori o fizici treba dopuniti. Dopunite ga [1] prema pravilima Wikipedije.

Kategorija:U izradi, FizikaKategorija:Fizikalne veličine

Izvori[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Entalpija& action=edit

Leukocitimini|Eritrociti (lijevo) i leukociti (desno)Leukociti (grč. λευκός, leukós - bijeli + κύτος, kýtos - stanica, šupljina) ili bijele krvne stanice su krvne staniceimunološkog sustava čija je osnovna uloga zaštita organizma od mikroorganizama (bakterija, virusa, gljivica iparazita) te stranih tijela koji prijeđu prirodne barijere kože i sluzokože. Postoji pet osnovnih vrsta leukocita koji serazlikuju prema izgledu, zastupljenosti, mjestu nastanka i funkciji[].Životni vijek leukocita je u prosjeku 3 do 5 dana, a nastaju u koštanoj srži i limfnim čvorovima i prsnoj žlijezdi.Promjer im se kreće od 8 do 12 mikrometara[1], a njihov je broj od 4 do 9x109 u litri krvi[]. Broj leuocita moževarirati tijekom različitih fizioloških uvjeta i starenjem.

Kemijska i fizikalna svojstvaLeukociti sadrže oko 80% vode, velike količine glikogena koji služi kao izvor energije, nukleoproteida, histamin iheparin. Od fizičkih osobina najvažnije je ameboidno kretanje kojim leukociti procesom kemotaksije prelaze iz krviu tkiva.

GrađaOblik leukocita se razlikuje ovisno o vrsti. Svi su leukociti periferne krvi okruglog oblika. Osnovna karakteristikanekih vrsta leukocita je prisutnost specifičnih zrnaca ili granula u citoplazmi koje se boje kiselim i bazičnim bojamau optičkoj mikroskopiji, a ima i neutralnih granula. Na osnovi prisutnosti granula, leukociti se dijele na granulocite iagranulocite[2][3].• Granulociti ili polimorfonuklearni leukociti sadrže zrnca koje se u optičkoj mikroskopiji mogu vidjeti kao

obojana tjelešca u citoplazmi. Obojana zrnca sadrže niz enzima i drugih tvari s antimikrobijskim djelovanjem iimaju ulogu uništenja i razgradnje mikroorganizama koje bijela krvna stanica unese u citoplazmu procesomfagocitoze. Postoje tri vrste granulocita, neutrofilni, eozinofilni i bazofilni granulociti, koji su dobili ime po vrstiboje na koju reagiraju.

• Agranulociti ili mononuklearni leukociti su bijele krvne stanice koje pod optičkim mikroskopom prividno nesadrže obojana zrnca u citoplazmi. U ovu skupinu spadaju linfociti, monociti i makrofagi.

Vrste leukocita

Leukociti 17

vrsta izgled podmikroskopom

skica postotakkod

odraslogčovjeka

promjer(μm)

[]funkcija

[]jezgra

[]zrnca

[]životnivijek

[]

neutrofilnigranulocit

62% 10–12 • uništenje bakterija• uništenje gljivica

višerežnjeva

blijedo ružičasta(hematoksilinsko -eozinsko bojenje)

6 sati –nekoliko dana

eozinofilnigranulocit

2.3% 10–12 • makroskopski paraziti• reguliranje alergijskih

upalnih reakcija

dva režnja crveno -narančasta(hematoksilin -eozin)

8–12 dana (ukrvotoku 4 –5 sati)

bazofilnigranulocit

0.4% 12–15 • oslobađanje histaminakod upalnih procesa

dva ili trirežnja

tamno plava od nekolikosati donekoliko dana

limfocit 30% 7–8 • B limfociti:proizvodnja antitijela(imunoglobulina);sudjeluju u aktivaciji Tlimfocita

• T limfociti:

• CD4+ Th (Thelper) limfociti:aktivacija iregulacija T i Blimfocita

• CD8+ citotoksičniT limfociti:uništenje stanicazaraženih virusimai tumoralnihstanica.

• γδ T limfociti: vezaizmežu urođene iusvojene imunereakcije; fagocitoza

• regulacijski Tlimfocit (''Tsuppressor''): vraćafunkcioniranjeimunološkoggsustava u normalnostanje nakoninfekcije; sprječavaautoimune bolesti

• NK (''Natural killer'')linfocit: uništenjestanica zaraženihvirusima i tumoralnihstanica.

intenzivnoobojena,decentrirana

prisutna u NKlimfocitima icitotoksičnim(CD8+) Tlimfocitima

godinama zastaniceimunološkememorije,nekolikotjedana zaostalelimfocite.

Leukociti 18

Monocit 5.3% 7.72–9.99[4] Monociti migriraju izkrvotoka u tkiva idiferenciraju se u fiksne ilitkivne makrofage.

oblikabubrega

nema nekoliko satido nekolikodana

Makrofag oko 21ponekad do60–80

Nastaje aktivacijommonocita. Fagocitoza irazgradnja staničnihostataka i različitihpatogena, stimuliranjelimfocita i ostalih stanicaimunološkog sustava kojereagiraju na patogen.

nakonaktivacije:nekoliko dananeaktiviran:nekolikomjeseci donekolikogodina

Dendritičkastanica

Potječe i iz limfoidne imijeloidne linije. Osnovnaim je funkcija prezentacijaantigena koji aktiviraju Tlimfocite.

sličnamakrofagu.

Stvaranje leukocitaŽivotni vijek leukocita je različit, ovisno o vrsti u koju spadaju. Neki leukociti koji nastaju u koštanoj srži ostajutamo pohranjeni dok za njima ne nastane potreba. Npr. granulociti nakon što dospiju u krv žive još oko 5 dana.Glavna zadaća leukocita je obrana organizma od stranih, opasnih napadača. To su prvenstveno mikroorganizmi, ali idrugi štetni čimbenici.Granulociti se stvaraju u jetri kod ploda, a kod djece i zdravih osoba u koštanoj srži, limfociti se stvaraju uglavnom uslezeni i limfnim čvorovima, a monociti se stvaraju u koštanoj srži.

Literatura[3] http:/ / www. wisc-online. com/ objects/ index_tj. asp?objID=AP14704

Kategorija:Krv

Trombociti 19

Trombociti

none|center|40px|Trombociti Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava)Članci na Wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Kategorija:Potrebna stilska doradamini|Slijeva nadesno - eritrocit, trombocit, leukocitTrombociti su krvne pločice tj. malena, bezbojna tjelešca bez jezgre. U litri krvi ih ima od 150 – 400 ·109. Nastaju ukoštanoj srži iz dijelova megakariocita (stanice s velikom jezgrom). Vrlo brzo se raspadaju, te im život trajerazmjerno kratko – od 3 do 5 dana.Broj im se kreće od 150-350x109 u 1 mm³ krvi. Mijenja se pri fiziološkim uvjetima i dobi života. Oblik je loptast iliovalan. Ako stoje izvjesno vrijeme u izvađenoj krvi čije je zgrušavanje spriječeno dobijaju vretenast oblik. Veličinaje mala, 2-4 mikrona. U građi razlikujemo periferni i centralni dio. Periferni dio je citoplazma i zove se hijalomera, acentralni dio se sastoji iz zrnaca i zove se hromomera.Kemijski sastav Najveći dio čini voda 86-88%, a ostatak su organske i neorganske tvari. Bjelančevina ima najvišeoko 57%, a lipida oko 19%.Fizičke osobine su: adhezivnost, agregacija, aglutinacija i viskozna metamorfoza. Adhezivnost je sposobnost lakogpriljubljivanja za svaku površinu koja se vlaži, agregacija je sposobnost sljepljivanja trombocita u gomilice koje semogu rastaviti, aglutinacija je sposobnost trajnog sljepljivanja u gomilice, viskozna metarmorfoza je mijenjanjegrađe aglutinisanih trombocita, pri čemu grupice bubre i pojedinačni trombociti se ne raspoznaju.Imaju veoma važnu ulogu u procesu zgrušavanja krvi jer je održavanje krvi u tekućem stanju unutar krvotoka izaustavljanje krvarenja pri oštećenju krvnih žila (hemostaza) važan je mehanizam za očuvanje stalnih uvjeta ukojima funkcionira organizam.Ako se žila ozlijedi ili rastrgne, treba zaustaviti krvarenje, a zaustavljanje se postiže pomoću nekoliko mehanizama:• Spazam (stezanje ili kontrakcija) žile – stijenka žile se kontrahira (skupi, stegne) odmah pošto se žila presiječe ili

rastrgne te se time trenutačno smanji otjecanje krvi kroz ozljedu žile. Što je žila više ozlijeđena, to je veći spazam,što znači da prerezaa žila obično mnogo više krvari nego žila oštećena trganjem. Takav lokalni žilni spazam možetrajati 20 minuta do pola sata dok se za to vrijeme odigrava proces začepljenja žile trombocitima i proceszgrušavanja krvi.

• Stvaranje trombocitnog čepa – to je pokušaj da se trombocitima začepi ozljeda na krvnoj žili. Naime,trombociti bitno promijene svoja svojstva kada dođu u dodir s površinom koja se može ovlažiti, kao što sukolagene niti u stjenci žile. Počinju bubriti, poprime nepravilne oblike s brojnim izdancima koji strše s njihovihpovršina, postaju ljepljivi pa prianjaju na kolagene niti te luče velike količine ADP-a. ADP djeluje na okolnetrombocite te ih aktivira te ti novi trombociti zbog ljepljivosti adheriraju (prianjaju) na one trombocite koji su prvibili aktivirani. Tako se na mjestu svake pukotine ogoljeli kolagen izaziva zatvoreni krug aktiviranja sve većeg ivećeg broja trombocita te se oni nagomilavaju i stvaraju trombocitni čep.

• Stvaranje krvnog ugruška – počinje za 15 do 20 sekundi ako je oštećenje stijenke žile opsežno, a za jednu dodvije minute ako je oštećenje maleno. Taj proces stvaranja krvnog ugruška započinju aktivacijske tvari izoštećene žilne stjenke i iz trombocita, te proteini iz krvi koji adheriraju na kolagen oštećene žilne stijenke. Za trido šest minuta nakon ozljede žile, ugrušak ispuni cijeli prerezan ili razderan kraj žile. Nakon 20 minuta do jednogsata ugrušak se retrahira(potisne natrag) te se žila još više zatvori.

• Koagulacija krvi – zgrušavanje se zbiva u tri stadija – prvo, nakon prekidanja žile ili oštećenja same krvi stvara se tvar nazvana aktivator protrombina. Drugo, aktivator protrombina katalizira pretvorbu protrombina u trombin. Treće, trombin djeluje kao enzim pri pretvorbi fibrinogena u fibrinske niti koje upliću u svoju mrežu eritrocite i

Trombociti 20

plazmu te se tako stvara krvni ugrušak.

Vidi još•• MPVKategorija:Krv

Eritrocitidesno|okvir|Ljudski eritrocitiEritrociti su crvene krvne stanice koje nastaju u koštanoj srži[1], a razgrađuju se u stanicama histiomonocitnogsustava u koštanoj srži, slezeni i jetri.[2][3] Uloga eritrocita je: u prenošenju kiska, u prenošenju CO2 koji se najvećimdijelom nalazi u vidu bikarbonata kao i u regulaciji PH krvi.Broj eritrocita kod zdravih osoba iznosi 4-5.000.000 u jednom mm³ krvi i najbrojnije su krvne stanice. Kodmuškaraca (4,6-6,2x1012 ) je ovaj broj nešto veći nego kod žena (4,2-5,4x1012). Broj se povećava boravkom navelikim visinama i mišićnom radu.U litri krvi muškarca ima ih oko 5·1012, a u litri krvi žene oko 4,5·1012. Životni vijek im je 120 dana, a razgradnja sevrši u jetri.

Životni ciklusStvaranje eritrocita naziva se eritropoeza i regulirana je potrebama tkiva za kisikom. Stvaranje eritrocita ubrzano je usvim stanjima u kojima postoji apsolutni ili relativni manjak kisika (npr. slabokrvnost, duži boravak na velikimvisinama, bolesti respiracijskog i cirkulacijskog sustava). Stvaranje eritrocita se vrši u koštanoj srži gdje se odvijarazvoj proeritroblasta do eritrocita. Na stvaranje eritrocita utiču razni čimbenici: bjelančevine, željezo i dr. Eritrocitižive u normalnim uvjetima 100-120 dana, a zatim se najprije rastavljaju da bi se u jetri i slezini raspali na svojesastojke.

Fizička svojstvaOblik eritrocita je sličan disku, kada je u svježem stanju. Bikonkavan izgled eritrocita omogućava im da lako prolazekroz kapilare manjeg prromjera od promjera eritrocita. Kod veličine eritrocita treba razlikovati promjer, debljinu,površinu i zapreminu. Promjer je prosječno 7,2 mikrona, debljina se kreće od 1,7-2,5 mikrona, zapremina je od85-95 kubnih mikrona, površina iznosi oko 128 mikrona kvadratnih.Fizičke osobine eritrocita su sedimentacija, aglutinacija, propustljivost i hemolize. Aglutinacija je spajanje,sljepljivanje eritrocita u veće ili manje grupe. Propustljivost opne je nejednaka prema različitim tvarima. Na tjelesnojtemperaturi je propustljiva za vodu, kisik, ureu i dušik. Hemoliza je oštećenje eritrocita uslijed djelovanja fizičkih ikemijskih faktora.

Eritrociti 21

GrađaEritrociti nemaju jezgru i bikonkavni su (udubljeni) s promjerom oko 7 mikrometara. Kod eritrocita razlikujemomembranu i citoplazmu. To je stanica bez jezgre. Membranu čini tanak sloj sastavljen od bjelančevina, lipida isteroida. Citoplazma je mrežaste strukture koja se zove stroma.

HemoglobinNajvažniji sastojak je hemoglobin koji čini 90% svih čvrstih tvari eritrocita. Hemoglobin je crveni pigment eritrocita.Količina hemoglobina je od 12,5-17 g u 100 cm³ krvi. Njegova uloga je u prijenos kisika pomoću labavih vezivanjaza željezo.Najvažniji sastavni dio eritrocita je hemoglobin koji daje boju krvi i čini 33% njihove mase. U litri krvi muškaracaima 160 grama, a u litri krvi žene oko 140 grama hemoglobina. Sastoji se od bjelančevine globina i boje hema kojasadrži željezo. Glavna funkcija hemoglobina je prijenos kisika, ali sudjeluje i u prijenosu ugljikova dioksida iregulaciji acidobazne ravnoteže. Vezanje hemoglobina na kisik stvara oksihemoglobin i to daje žarkocrvenu bojukrvi koja teče arterijama u velikom optoku krvi, a vezanje hemoglobina na ugljikov dioksid stvarakarbaminohemoglobin i on daje zagasito crvenu boju krvi koja teče venama u velikom krvotoku.Hemoglobin također podliježe procesu raspadanja te prelazi u boju bilirubin koja se izluči u žuč, a oslobođenoželjezo se može iskoristiti za sintezu novih molekula hemoglobina ili se može pohraniti u skladištima željeza u tijelu.

Vidi jošEritrocitne konstante

Izvori[1] http:/ / enciklopedija. lzmk. hr/ clanak. aspx?id=10158[2] http:/ / www. chrono. hr/ hema/ hemaeritro. htm[3] Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 6, str. 96

Kategorija:Krv

Živčani sustav 22

Živčani sustavmini|300px|Pregled ljudskog živčanog sustava Živčani sustav mreža je specijaliziranih stanica koje šalju, prenose iliprimaju informacije vezane za životinjski organizam i njegovu okolinu. Obrađujući te informacije, živčani sustavpotiče reakcije u drugim dijelovima tijela. Sastavljen je od dvije vrste stanica - neurona (koji predstavljajufunkcionalnu osnovu živčanog sustava) i glija stanica (koje pripomažu funkciji neurona). Živčani sustav se općenitodijeli na periferni i središnji živčani sustav. Neuroni stvaraju i prenose impulse između i unutar ta dva sustava.Periferni živčani sustav sastavljen je od senzornih neurona i neurona koji ih povezuju s živčanom moždinom,kralježničnom moždinom te mozgom - koji tvore središnji živčani sustav. Prilikom podražaja, senzorni neuroni šaljusignale središnjem živčanom sustavu koji ih obrađuje i šalje povratne signale u mišiće i žlijezde. Neuroni u živčanimsustavima životinja mađusobno su složeno povezani te prenose impulse jedan do drugoga elektrokemijskimsignalima i neurotransmiterima. Interakcija različitih neurona formira neutralne sklopove koji reguliraju način nakoji organizam percipira svijet oko sebe i procese u svom tijelu, te na taj način i ponašanje. Veliki broj višestaničnihorganizama posjeduje živčani sustav no oni se uvelike razlikuju u složenosti.

Središnji živčani sustavmini|300px|Shema živčane stanice Živčani sustav sastoji se od mozga, leđne moždine i živaca. Mozak se sastoji od 3glavna dijela: velikog mozga, malog mozga i produžene moždine (primozga). Najveći dio zauzima veliki mozak.Površinu mozga čini moždana kora sive boje građena od tzv. sive tvari (živčane stanice), dok unutrašnjost mozgačini moždana tvar bijele boje građena od tzv. bijele tvari (živčana vlakna). Anatomija mozga je dobro istražena.Međutim, unatoč velikom broju znanstvenih radova, još uvijek ne možemo reći da znamo kako mozak funkcionira.Mozak s leđnom moždinom povezuje produžena moždina. Produžena moždina ima bijelu tvar izvana, a sivu tvariznutra, baš kao i leđna moždina. Leđna je moždina smještena u koštanom kanalu koji čine kralješci. Njena je zadaćaupravljanje refleksima i dvosmjerno povezivanje mozga s ostalim dijelovima tijela. Refleks je brz automatski pokretnašeg tijela na neki podražaj koji se odvija bez utjecaja naše volje, a ima zaštitnu ulogu. Put živčanog impulsa odpodražaja do izvršenog pokreta je refleksni luk.

Periferni živčani sustavSredišnji živčani sustav povezan je živcima s ostalim dijelovima tijela, periferijom. Uloga živaca je provođenje iprimanje živčanih impulsa. Iz mozga se odvaja 12 parova moždanih živaca, a iz leđne moždine 31 parleđnomoždanih živaca koji se granaju po cijelom tijelu i tako čine periferni živčani sustav.

Voljni živčani sustavNeke aktivnosti čovjek čini svjesno, svojom voljom. Stoga dio živčanog sustava koji upravlja našim voljnimtjelesnim aktivnostima nazivamo voljni živčani sustav.

Živčani sustav 23

Autonomni živčani sustavAutonomni živčani sustav čine živci i živčana središta u mozgu koji upravljaju mnogim životno važnim funkcijamakao što su: disanje, rad srca itd. Autonomni živčani sustav dijelimo na simpatikus i parasimpatikus. Njihova sudjelovanja suprotna pa u organizmu djeluju naizmjence.

24px Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskihinformacija.

Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!

Kategorija:Živčani sustav

Krvožilni sustavdesno|mini|245px|Krvožilni sustav čovjeka (sisavaca)Krvožilni sustav (ili kardiovaskularni sustav) je sustav organa koji prenosi tvari iz i u stanice; također pomaže priuravnotežnji tjelesne temperature i pH vrijednosti (dio homeostaze). Dok najprimitivnija koljena životinja nemajukrvožilni sustav, neki beskralježnjaci imaju otvoreni krvotok. Svi kralježnjaci imaju zatvoreni krvotok.

Otvoreni krvotokOtvoreni krvotok je unutarnji prijenos tvari kod mekušaca i člankonožaca pri kojemu su organi uronjeni u tekućinu ušupljini te krv i intersticijalna tekućina nisu odvojene već se miješaju u jednu tekućinu zvanu hemolimfa. Kretanjemišića prilikom gibanja životinje može olakšati kretanje hemolimfe ali skretanje toka iz jednog područja u drugoograničeno je. Opuštanjem srca, krv biva povučena natrag prema srcu kroz pore.Hemolimfa popunjava cijeli prostor unutar šupljine tijela i okružuje sve stanice. Sastoji se od vode, anorganskih soli(najčešće Na+, Cl-, K+, Mg2+ i Ca2+) i organskih spojeva (uglavnom ugljikohidrata, proteina i lipida). Glavnipigment za prijenos kisika je hemocijanin.Postoje i hemocite, stanice koje slobodno plivaju u hemolimfi a igraju važnu ulogu u imunološkom sustavu.

Zatvoreni krvotokGlavni dijelovi krvožilnog sustava su srce, krv i krvne žile.Svi kralježnjaci, kao i kolutićavci (npr. gliste) i glavonošci (npr. lignja i hobotnica) imaju zatvoreni krvotok. To značida njihova krv nikada ne izlazi iz sustava krvnih žila koji se sastoji od arterija, vena i kapilara.Arterije donose krv bogatu kisikom u tkiva (osim plućnih arterija koje nose deoksidiranu krv koja se vratila iz tijela upluća) dok vene nose deoksidiranu krv natrag u srce (osim plućnih i ulaznih vena). Krv se iz arterija u vene prenosikapilarama, to su najtanje i najbrojnije krvne žile koje pomažu pridruživanju tkiva arteriolama za prijenos hranjivihtvari u stanice.Krvni sustavi riba, vodozemaca, gmazova i ptica pokazuju različite stadije evolucije krvožilnog sustava.Kod riba, sustav ima samo jedan krug te se krv pumpa kroz kapilare škrga i nadalje u kapilare tjelesnog tkiva. Takavsustav poznat je kao jednokružni krvotok. Zato je riblje srce samo jedna pumpa (a sastoji se od 1 klijetke i 1pretklijetke), te kroz njega teče venska krv pa se stoga govori da ribe imaju vensko srce. Kod vodozemaca i većinegmazova pojavljuje se dvokružni krvotok, ali srce nije potpuno odvojeno na dvije pumpe. Srce vodozemaca ima tridijela: dvije pretklijetke te jednu klijetku.Ptice i sisavci imaju obilježja potpune separacije srca u dvije pumpe, dakle četiri dijela: dvije pretklijetke i dvije klijetke. Smatra se da je srce ptica unatoč tome što po građi isto kao i ono u sisavaca, evoluiralo odvojeno od srca

Krvožilni sustav 24

sisavaca.

Krvotok sisavacamini|desno|270px|Građa srca sisavacaVenska krv (osiromašena kisikom) koja se vraća iz tijela kreće se u desnu pretklijetku srca a iz nje preko trolisnog(trikuspidalnog) zaliska u desnu klijetku koja se steže i kroz polumjesečasti plućni zalistak tjera krv u plućne arterijekoje dalje vode krv u pluća. Krv se kreće kroz dvije plućne arterije (jednu za svako plućno krilo), u plućima sedifuzijom izmjenjuju kisik i ugljikov dioksid; krv obogaćena kisikom vraća se kroz 3-5 plućnih vena u lijevu stranusrca. Opisani tok naziva se malim optokom krvi.Krv obogaćenu kisikom iz pluća plućne vene dovode u lijevu pretklijetku, kroz mitralni zalistak u lijevu klijetku(najjaču od četiri). Stežući se, lijeva klijetka kroz aortin zalistak pumpa krv u aortu (masivnu arteriju debele stijenke)te započinje veliki optok krvi. Aorta se grana u glavne arterije prije nego prođe kroz dijafragmu, zatim u arteriole tekonačno arterijske kapilare koje dopiru do različitih međustaničnih prostora. U stanicama krv otpušta kisik inutrijente te prima otpadne tvari i CO2 - ponovo procesom difuzije. Kisikom osiromažena venska krv skuplja se uvenskom sustavu koji se spaja u dvije glavne vene: gornju šuplju venu (grubo govoreći iz područja iznad srca) idonju šuplju venu (grubo govoreći iz područja ispod srca). Te se dvije 'glavne' vene prazne u desnoj pretklijetci srca(te se ciklus ponavlja).Srčane arterije opskrbljuju srce dok srčana vena skuplja krv iz srca šaljući ju u desnu pretklijetku. Venska krv imakisika, ali u puno manjem postotku od arterijske. Lijeva klijetka je deblja i mišićavija od desne klijetke jer pumpakrv pod većim tlakom tj. pumpa krv kroz cijelo tijelo dok desna pumpa svoju količinu krvi samo u pluća.Otpuštanje kisika kod crvenih krvnih stanica je kontrolirano kod sisavaca. Povećava se povećanjem količineugljikovog dioksida u tkivima, povećanjem temperature ili smanjenjem pH vrjednosti.

Bez krvotokaKrvožilni sustavi nisu prisutni kod nekih životinja, uključujući plošnjake (koljeno Platyhelminthes). Njihova tjelesnašupljina nema prevučenu ili ogračenu tekućinu. Umjesno toga mišićno ždrijelo vodi do prostrano razgranatogprobavnog sustava koji olakšava direktnu difuziju nutrijenata u sve stanice. Plosnato oblikovano tijelo plošnjakatakođer ograničava udaljenost bilo koje stanice od probavnog sustava ili vanjskog dijela organizma. Kisik možedifuzirati u stanice, a ugljikov dioksid može difuzirati van. Prema tome svaka stanica je sposobna dobivati nutrijente,vodu i kisik bez potrebe za transportnim sustavom.Kategorija:Krvožilni sustav

Ljudska probava 25

Ljudska probavamini|260px|Organi prsnog koša i trbuha: (1) Jednjak, (2) Ošit, (3) želudac, (4) Jetra, (5) Žučni mjehur, (6)Dvanaesnik, (7) Gušterača, (8) SlezenaProbava je proces koji se događa u probavnom sustavu, a uloga probavnog sutava je mehanička i kemijskarazgradnja hrane, apsorpcija hranjivih stastojaka u krvni i limfni optok te defekacija.[1] Kroz probavu ljudskiorganizam dobiva energiju koja se oslobađa razgradnjom nutrijenata (energetski bogati hranjivi sastojci). Nutrijenti ienergija iz hrane su potrebni za normalno funkcioniranje organizma i njegovu izgradnju.[2]

Probava počinje u ustima, gdje se hrana unosi, žvače i usitnjava. Pri žvakanju se oslobađa slina koja vlaži hranu ipomaže svojim enzimima da razgrade ugljikohidrate. Hrana gutanjem odlazi u jednjak koji povezuje usta i želudac.U želucu se događa najveća razgradnja, uz pomoć želučanih sokova (želučane kiseline) koji razgrađuju bjelančevine.Razgrađena, hrana poprima tekuću formu i odlazi u tanko crijevo gdje se obavlja završna enzimatska razgradnja iabsorbiraju nutrijenti. Probavni enzimi iz jetre (žuč) i gušterače se izličuju u tanko crijevo i pomažu u razgradnjimasti (jetra), ugljikohidrata i bjelančevina (gušterača). Osim dugih probavnih crijeva i probavnih organa, u procesuprobave sudjeluju i veće probavne žljezde koje izlučuju svoje sekrete. Na tanko crijevo se nadovezuje debelo crijevo.U njemu se reapsorbiraju mineralne tvari i voda, a bakterijska fermentacija oblikuje stolicu. Vrijeme prolaza hranekroz probavnu cijev je oko 24 do 48 sati.[1] Stolica se izbacuje iz probavnog trakta kroz analni otvor i time završavaproces probave. Potrebne tvari izlučene iz hrane putuju krvotokom kroz cijelo tijelo, hraneći i dovodeći energiju dostanica.[2]

Uloga probavnog sustavaOsnovna uloga probavnog sustava je priprema hrane za staničnu upotrebu.[1] Sustav razgrađuje velike molekule izunesene hrane, koje zbog svoje veličine nebi mogle ući u krvotok. Manje i jednostavnije molekule nastale nakonrazgradnje mogu proći kroz stijenku probavne cijevi i ući u krvotok uz pomoć kojeg dospijevaju do svake stanice utijelu. Probavni sustav nas štiti od štetnih i nepotrebnih tvari koje unesemo u usta, izbacujući te tvari kroz rektum. Utijelu se probavni sustav proteže kroz cijeli trup, nadovezujući probavne organe jedan na drugi, od usta i vrata doprsne i trbušne šupljine i na kraju do analnog otvora.[2]

Dijelovi probavnoga sustavaLjudski probavni sustav se sastoji od probavne cijevi, pratećih probavnih organa i probavnih žlijezda. Probavnu cijevčine: usna šupljina, ždrijelo, jednjak, želudac, tanko crijevo, debelo crijevo i crijevni otvor (anus). Pomoćni probavniorgani su zubi, jezik, a probavne žlijezde gušterača, jetra (one svoje probavne sokove luče u dvanaesnik) i žlijezdeslinovnice. Na spoju tankog i debeloga crijeva nalazi se slijepo crijevo s nastavkom crvuljkom. Hrana se uprobavnom sustavu mijenja mehanički i kemijski. Dijelove probavnog sustava štite i podmazuju serozne opne.[1]

Usta18pxPodrobniji članak o temi: Usta

Ljudska probava započinje u ustima primanjem hrane. U ustima se stvara zalogaj uz pomoć djelovanja zubiju, jezikai sline.[1] Zubi imaju ulogu žvakanja i najčvršće su kosti u tijelu. Odraslo zubalo ima 32 zuba - 16 na svakoj vilici.Oni su podijeljeni u 4 skupine: 8 sjekutića, 4 očnjaka, 8 pretkutnjaka i 12 kutnjaka. Prednji zubi, sjekutići i očnjaci,služe za kidanje i pridržavanje hrane, pa su zbog toga oštriji i šiljastiji od stražnjih zuba. Stražnji zubi, pretkutnjaci ikutnjaci stišću i melju hranu kako bi se ona raspala u manje komade. Nakon što zubi prožvaču i usitne hranu, jezik jeprevrće, te se aktiviraju žlijezde slinovnice koje imaju ulogu proizvodnje sline (vodenaste tekućine).[2]

Tri su para žlijezda slinovnica - podvilične, podušne i podjezične žlijezde. Izlučuju enzim ptijalin, koji u ustima razgrađuje škrob na maltozu i glukozu. U ustima se slinom razgradi do 70% škroba. Slina ovlažuje hranu kako bi se

Ljudska probava 26

mogla lakše progutati te zbog nje jezik može osjetiti njen okus. Lučenje sline se na može kotrolirati zato što jerefleksivna reakcija, a dnevno se izluči približno 1 i 1,5 litre sline.[1] Jezikom se zalogaj nakon žvakanja (potrebno jedobro prožvakati kako nebi zapela u grlu) potisne u ždrijelo i dolazi do refleksne pojave gutanja.[2]

Ždrijelo18pxPodrobniji članak o temi: Ždrijelo

Hrana pri gutanju prolazi kroz ždrijelo do jednjaka. Tijekom prolaska hrane elastični poklopac, epiglotis, spriječavaodlazak hrane u dušnik, a disanje je zbog toga onemogućeno. Hrana do jednjaka prolazi naizmjeničnim stezanjem iotpuštanjem mišićne stijenke ždrijela (peristaltičkim pokretima).[1][2]

Jednjak18pxPodrobniji članak o temi: Jednjak

Jednjak je cijev duga oko 25 cm koja povezuje probavni sustav od ždrijela do želuca. Hrana putuje pomoću stezanjamišića valovito (peristaltikom) kako bi prošla kroz cijelu probavnu cijev. Proces peristaltike u probavnoj cijeviponavlja se više puta. Na kraju jednjaka se nalazi sfinkter, prstenasti mišić koji spriječava povratak hrane iz želuca ujednjak. Prilikom prolaska hrane kroz jednjak se opušta kako bi zalogaj ušao u želudac, a nakon toga se steže i timespriječava regurgitaciju[1] (povratak hrane iz želuca u jednjak).[2]

Želudac18pxPodrobniji članak o temi: Želudac

Želudac priprema hranu za danju preradu u tankom crijevu. Nalik je vrećici te se u njemu može pohraniti velikakoličina hrane te na neki način služi kao spremnik hrane (tj. energije). Obujam praznog želuca odrasle osobe je okopola litre, dok je punog oko 1,5 litara. U stijenci želuca se nalazi sloj glakih mišića koji stežu i time melju hranu,pretvarajući ju u himus (smjesa slična kaši). U stijenci se nalaze i brojne žlijezde koje izlučuju probavne sokove isluz. Obložne žlijezde luče kloridnu kiselinu, na što ih potiče hormon gastrin. Kloridna kiselina i enzim pepsinrazgrađuju hranu u želucu. Unutarnja stijenka želuca se zaštićuje lučenjem zaštitnog sloja sluzi (luče ga vrčastežlijezde), debljine do jednog milimetra, kako ju želučana kiselina nebi oštetila. Enzim pepsin služi za degradacijubjelančevina u peptide, klorovodična kiselina razgrađuje masti, a želučana sluz ju razrijeđuje kako ne bi oštetilastijenku želuca. Relativna pH vrijednost želučane kiseline iznosi manje od 2.[2]

Uz enzime za razgranju bjelančevina, u želucu se izlučuje i lipaze (enzimi za razgradnju masti), ali u manjoj mjeri.Lipaze nema velikog ustjecana ja razgradnju masti, jer se ona razgrađuje u tankom crijevu. Hrana u želucu mora bititekuća, a krute tvari biti usitnjene na veličinu do 2 milimetra. Nakon probave u želucu, himus putuje u dvanaesnik(početni dio tankog crijeva). Na njegovom ulazu se nalazi prstenasti mišić (piloritični sfinkter) koji spriječavaprolazak hrane prije nego što se probavi u želucu.[2]

Prilikom prelaska himusa iz želuca u tanko crijevo, potrebno je nutralizirati kiselinu iz želuca kako nebi oštetilastijenke tankog crijeva. Uz neutraliziranje, potrebna je razgradnja makromolekula (bjelančevina, masti iugljikohidrata) u manje molekule kako bi mogle uću u krvotok. U ovom procesu je važna gušterača, koja u svojimsokovima sadrži bikarbonatne ione. Oni neutraliziraju kiseli himus. Enzimi proteaze, koje gušterača izlučuje uneaktivnoj formi, razgrađuju bjelančevine. Proteaze postaju aktivne tek kada uđu u tanko crijevo. Gušterača izlučujei ostale enzime kao pankrasnu lipazu, ribonukleazu, deoksiribonukleazu, želatinazu i elastazu koji pomažu urazgradnji trigliceride u glicerol i masne kiseline, škrob i glikogen do disaharida itd. Probavni sokovi gušterače sespajaju kanalima žučovoda i zajedno s poluprobavljenom hranom iz želuca se ulijevaju u dvanaesnik kroz tankiotvor papilu vateri.[2]

Ljudska probava 27

Tanko crijevo18pxPodrobniji članak o temi: Tanko crijevo

Tanko crijevo je najdulji dio probavnih crijava. Sadržaj kroz njega prolazi oko pet sati, a ovisi o hrani koju smopojeli. Kroz tanko crijevo hrana ponovno putuje valovitim stezanjem mišića - peristaltikom. U njemu se odvijajuzavršne faze probave. Površina za absorpciju iznosi oko 300 m a dobije se zbog crijevnih resica. Kada bi se tankocrijevo promatralo kao obična cijev, njegova površina bi iznosila 19 m2. Početni dio cijevi je prekrivan sluzi, sličnokao u želucu. U ostatku crijeva su također smještene žlijezde koje luče sluz, ali je njena količina manja od one uželucu. U debelom crijevu se probavljena hrana pretvara u tekućinu i odlazi u krv. Jednostavnije tvari se absorbirajuu crijevnim resicama i odmah ulaze u krv (npr. [[glukoza] i aminokiseline), dok one složenije (masne kiseline iglicerol) prvo prelaze u limfu i onda naknadno limfotokom u krvotok. Iz tankog se crijeva probava nastavlja nadebelo crijevo.[1][2]

Tanko crijevo se sastoji od tri dijela:• dvanaesnika (duodenuma), duljine do 25 cm, u koga se ulijevaju probavni sokovi jetre i gušterače• jejunuma, duljine 2-8 m, u kojemu se dovršava razgradnja hrane• ileuma, duljine oko 4 m, u kojemu se razgrađeni sastojci hrane upijaju u krv

Debelo crijevo18pxPodrobniji članak o temi: Debelo crijevo

U debelom crijevu se odvija zadnja faza probave. Po obujmu je veće od tankog, ali je trostruko kraće. Dijeli se naslijepo crijevo, obodno (uzlazno, poprečno i silazno), ravno te anus.[1] Otpadne tvari iz debelog crijeva prelaze unjegov završni dio, a to je anus (crijevni otvor) kroz koji se redovito izbacuju izmetine (lat. feces). U debelom crijevuse vrši uglavnom resorpcija vode (do 1,5 l/danu)[1] i minerala, a mikrobi razgrađuju za čovjeka neprobavljivu hranu.Uloga debelog crijeva je formiranje, pohrana i otpuštanje stolice. Te tvari se u njemu zadržavaju 12 do 24 sata. Ustijenci debelog crijeva se nalaze snažni mišići koji omogućavaju jače kontrakcije crijeva, kako bi njezin zadržajkontrolirano izašao kroz anus.[2]

U izmetu se nalazi oko 75% vode i 25 % krutih tvari (većinom bakterije, vlakna i neprobavljive tvari). Izmet jesmeđe boje zbog sterkobilina koji je nastao kemijskom razgradnjom bilirubina. Izmet ima karakterističan miris zbogplinova koji su rezultat bakterijskog metabolizma.[2]

mini|200px|Gušteračini enzimi preuzimaju ulogu kemijske razgradnje hrane u dvanaesniku

Gušterača i jetra18pxPodrobniji članak o temi: Gušterača

Uloga gušterače:•• gušterača je i probavna žlijezda s unutarnjim i vanjskim lučenjem• sok joj je lužnat i neutralizira kiselinu nastalu u želucu• enzimi gušterače sudjeluju u kemijskoj razgradnji hrane do molekula koje se mogu upiti u krv18pxPodrobniji članak o temi: Jetra

U jetri se odvijaju stotine kemijskih reakcija i pohranjuju životno važni kemijski spojevi poput vitamina i glikogena.Ona je najveća žlijezda u čovječjem organizmu te oslobađa i uskladištava hranjive tvari, a neutralizira štetne. Kakobi iz crijeva hranjive tvari dospjele u krv moraju se prilagoditi u jetri. Jetra također proizvodi žuč koja se pohranjujeu žučnom mjehuru, a služi za olakšavanje probave masti.

Ljudska probava 28

Enzimi u probavi18pxPodrobniji članak o temi: Enzim

Enzimi u probavi imaju vrlo važnu ulogu, pogotovo u kemijskoj razgradnji hrane. Probavne enzime luče žlijezdeslinovnice (enzim ptijalin), želudac (enzim pepsin) i gušterača (njezini enzimi razgrađuju hranu do molekula kako bise mogle upiti (resorbovati ) u krv).

Bolesti probavnog sustavaNajveće bolesti probavnog sustava su zloćudni tumori probavnih organa. Jedan od najćešćih je rak debelog crijeva.Na probavni sustav utjeću i bolesti jetre i gušterače ili njihovo oštećenje otrovnim tvarima (neki lijekovi itd.) iprekomjerenim pijenjem alkohola (ciroza jetre). Na jetru djeluju i virusne infekcije kao hepatitis A i B. Česte supojave upale crijeva.[3]

Najčešće bolesti probavnog sustava su:[3]

•• gastroezofagealana refluksna bolest•• infekcija s helicobacter pylori•• ulkusna bolest

Izvori[1] Prezentacija probavnog sustava na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu (http:/ / www. kif. unizg. hr/ _download/ repository/ Probavni_sustav.

pdf) (Pristupljeno: 07.09.2012.)[2][2] Enciklopedijski časopis Drvo Znanja, broj 95, str. 34-38[3] jgl.hr - Probavni sustav (http:/ / www. jgl. hr/ tko-ste-vi/ kupac/ probavni-sustav/ ) (Pristupljeno 07.09.2012)

Poveznice

Vanjske poveznice• Human Digestive System - Enchanted Learning (http:/ / www. enchantedlearning. com/ subjects/ anatomy/

digestive)• The Digestive System (http:/ / library. thinkquest. org/ 5777/ dig1. htm)• Human digestion - The Greenhouse (http:/ / library. thinkquest. org/ 22016/ txtonly/ digestion/ index. html)Kategorija:Biologija Kategorija:Čovjek

Endokrini sustav 29

Endokrini sustavEndokrini sustav je sustav žlijezda s unutarnjim lučenjem, a produkti lučenja zovu se hormoni koji se u malimkoličinama izlučuju u krv.Hormoni po kemijskom sastavu mogu biti:•• steroidi•• prostaglandini•• amini• peptidi i proteiniOni su zaslužni za regulaciju raznih fizioloških procesa poput metabolizma, rasta i razvoja, a djeluju i naraspoloženje (npr.: stres).Dio medicine koji se time bavi je endokrinologija, iz grane interne medicine.

Funkcija endokrinog sustavaEndokrini sustav je signalni informativni sustav sličan živčanom sustavu. Dok živčani sustav koristi živce zaupravljanje informacijama, endokrini sustav koristi krvne žile kao informacijske kanale. Žlijezde locirane u raznimdijelovima tijela u krvotok otpuštaju specifične kemijske spojeve zvane hormoni koji potom reguliraju razne funkcijeu organizmu. Hormoni se otpuštaju direktno u lokalnu krvnu žilu i potom putuju krvotokom i djeluju točno na onajorgan ili funkciju za koju su namijenjeni, odnosno onaj koji ima receptore za određeni hormon. To je klasičnaendokrina signalizacija. U drugim signalizacijama cilj može biti ista stanica (autokrina) ili obližnja (parakrina).Hormoni služe u regulaciji raspoloženja, rasta i razvoja, raznih funkcija tkiva i metabolizma, kao i slanje poruka idjelovanje na njih. Neke žlijezde mogu biti povezane i djelovati jedna preko druge u skevenca čineći tako osovinu,primjer tome je hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna osovina. Tipične endokrine žlijezde su hipofiza, štitna žlijezda inadbubrežna žlijezda. Za razliku od njih, tipične egzokrine žlijezde su žlijezde slinovnice, znojne žlijezde i žlijezde uprobavnom sustavu.

Hipotalamičko-hipofizni sustavRegulacija hormonima u tri stupnja.Hipotalamus oslobađa hormone koji potom živčanim vlaknima odlaze u središnju endokrinu žlijezdu hipofizu kojazatim oslobađa hipofizne hormone koji će djelovati na periferne endokrine žlijezde. Hormoni oslobođeni uperifernim endokrinim žlijezdama su djelatni hormoni, oni kruže krvotokom i hvataju se na receptore ciljnog organa.Djelatni hormoni djeluju na principu povratne sprege odnosno pod nadzorom centralne kontrole koja održavakoncentraciju hormona u tijelu na željenoj razini. Ako se dogodi povećana koncentracija djelatnog hormona, to će seregistrirati u hipotalamusu, slijedi smanjeno izlučivanje hormona u hipotalamusu, pa u hipofizi i konačno uperifernoj endokrinoj žlijezdi. Hipotalamus proizvodi oslobađajuće i inhibirajuće hormone.

Princip bolesti endokrinog sustavaBolesti endokrinog sustava su vrlo uobičajena, jedna takva je i diabetes, problemi sa štitnom žlijezdom ili pretilost.Endokrine bolesti se zasnivaju na nepravilnoj raspodjeli hormona, lošim odazivom na signale, fizičko oštećenje ilinepravilnost žlijezde.Hipofunkcija endokrine žlijezde može biti uzrokom gubljenja rezervi, smanjenim lučenjem ili nepravilnim razvojem,atrofija ili propadanje.Hiperfunkcija može kao razlog imati pojačano lučenje, neoplastične promjene (izrasline) ili pojačana stimulacija.

Endokrini sustav 30

Na endokrinim žlijezdama može nastati rak, poput na štitnoj žlijezdi, gdje su hormoni potom upleteni usignaliziranje udaljenom tkivu na rast što vodi do tumora. Naprimjer, Estrogeni receptori su se pokazali kao učesniciu razvoju raka dojke. Endokrine, autokrine i parakrine vrste signalizacije su umiješane u pojačan rast tkiva, što jeobavezni korak u nastanku tumora.

Bolesti•• Akromegalija• Nanosomija (patuljasti rast)• Šećerna bolest (hiperglikemija, dijabetes)• Tumor (tumor srži nadbubrežne žlijezde)•• Hipertireoza•• Hipotireoza•• Hiperparatireoidizam•• Hipoparatireoidizam•• Gigantizam

Endokrine žlijezde i hormonimini|300 px| Raspored glavnih endokrinih žlijezda u tijelu muškarca i žene. 1. Epifiza 2. Hipofiza 3. Štitna žlijezda4. Prsna žlijezda 5. Nadbubrežna žlijezda 6. Gušterača 7. Jajnik 8. Testis

•• Hipofiza

•• Adenohipofiza (prednji režanj):• Adrenokortikotropni hormon (ACTH) - potiče lučenje glukokortikoidnih hormona nadbubrežne žlijezde.• Tireotropni hormon (TSH) - potiče lučenje hormona štitne žlijezde.• Folikul stimulacijski hormon (FSH) - potiče sazrijevanje folikula u jajnicima.• Prolaktin (PL ili LTH) - potiče proizvodnji proteina mlijeka u mliječnim žlijezdama.• Hormon rasta (GH) - potiče proizvodnju proteina i rast tkiva.• Luteinizirajući hormon (LH) - regulira sazrijevanje folikula, lučenje estrogena i progesterona, ovulaciju,

nastanak žutog tijela, u muškaraca lučenje androgenih hormona.• Pars intermedia (srednji režanj) (samo u životinja):

• Hormon stimulacije melanocita (MSH) (Melatonin) - potiče prozvodnju melanina u melanocitima (bojakože).

•• Neurohipofiza (stražnji režanj):• Antidiuretički hormon (ADH) (ili Vazopresin) - povećava reapsorpciju vode u bubrezima.• Oksitocin - izaziva kontrakcije glatkih mišića u maternici za vrijeme poroda i u dojkama pri dojenju.

• Epifiza:• Melanocit stimulacijski hormon (MSH) (Melatonin) - potiče prozvodnju melanina u melanocitima (boja kože).

• Hipotalamus:• Faktor lučenja adrenokortikotropina (CRH) - potiče lučenje adrenokortikotropina (ACTH).• Faktor lučenja hormona rasta (GRH) - potiče lučenje hormona rasta (GH).• Faktor lučenja gonadotropina (GnRH) - potiče lučenje FSH i luteinizirajućeg hormona (LH).• Faktor inhibicije lučenja melatonina (MIH) - koči lučenje melatonina (MSH).• Faktor inhibicije lučenja prolaktina (PIH) - koči lučenje prolaktina.• Somatostatin (GIH) - koči lučenje hormona rasta (GH) i mnogih drugih hormona (tireotropin ili inzulin).

• Štitna žlijezda:

Endokrini sustav 31

• Tiroksin (T4) - ubrzava metabolizam, povećava toplinu, potiče rast i razvoj.• Trijodtironin (T3)• Kalcitonin (Tireokalcitonin) - smanjuje otpuštanje kalcija iz kostiju i pojačava lučenje fosfata i kalcija urinom.

• Doštitna žlijezda:• Hormon doštitne žlijezde (Parathormon) (PTH) - potiče otpuštanje kalcija iz kostiju, povećava apsorpciju

kalcija i smanjuje njegove izlučivanje.• Gušterača (endokrini dio gušterače):

• Glukagon - potiče razgradnju glikogena u jetri i otpuštanje glukoze u krv.• Inzulin - pojačava ulazak glukoze u stanice, posebno kod jetre i mišića

•• Nadbubrežna žlijezda

•• Srž nadbubrežne žlijezde - glavni učinci: porast krvnog tlaka, ubrzanja rada srca, širenje dišnih putova,pojačani metabolizam glukoze, usporavanje probave.•• Adrenalin•• Noradrenalin

•• Kora nadbubrežne žlijezde:• Mineralokortikoidni hormoni (U prvom sloju)

• Aldosteron - potiču apsorpciju natrijevih iona u bubrezima.• Glukokortikoidni hormoni (kortikosteroidi) (U drugom sloju) - sudjeluju u prometu glukoze i koče upalne

reakcije.• Kortizol - potiče stvaranje glukoze iz aminokiselina i glikogena u jetri, koči obrambene reakcije i upale u

tkivima.•• Kortizon•• Kortikosteron

• Androgeni (U trećem sloju) - muški spolni hormoni koje luči nadbubrežna žlijezda muškaraca i žena.• Spolne žlijezde:

• Estrogen - potiče razvoj jajašca i djeluje na endometrij maternice.• Progesteron - održava cikličke promjene endometrija maternice.• Testosteron - potiče razvoj spermija.

Vidi još•• Hormoni•• Živčani sustav•• Anatomija•• Neuroendokrinologija•• Interna medicinaKategorija:Sustavi organa Kategorija:Endokrine žlijezde

Ljudski mišići 32

Ljudski mišićimini|200px|Mišići na ljudskom vratu, ramenima i leđima te oko zdjeliceMišići su djelatni aktivni pokretači našeg tijela. U ljudskom ih tijelu ima više od 500, a zajedno s kostima onipokreću ljudsko tijelo te čine sustav organa za kretanje. Oni opuštanjem i stezanjem pokreću kosti. Radom mišićaupravlja središnji živčani sustav. Svi tjelesni mišići čine oko 40% mase ljudskog tijela, a mišićna masa muškarca uprosjeku je oko 15% veća od one u žena.

Vrste mišićaMišiće izgrađuje mišićno tkivo koje može biti:• Poprečnoprugasto mišićno vlakno je tvorba nastala nepotpunom diobom mišićnih stanica, pa imaju poprečne

pruge i više jezgara. Od njega su građeni mišići vezani uz kosti. Rade pod utjecajem naše volje.• Srčano mišićno tkivo je poprečnoprugasto uzdužno povezano. Ujednačeni srčani ritam kontrolira autonomni

živčani sustav i hormoni, stoga jedino oni mogu utjecati na njegov izmijenjeni rad.• Glatko mišićno tkivo kontrolirano je autonomnim živčanim sustavom ili hormonima. Građeno je od vretenastih

stanica s jednom jezgrom. Bez glatkih mišića hrana ne bi mogla prolaziti tijelom, a mokraćni mjehur funkcioniraobi sasvim drugačije.

S embriološkog aspekta jako je bitno razlikovati mišiće po njihovu postanku. Svi skeletni (poprječnoprugasti, voljni)mišići nastaju iz paraksijalnog mezoderma (svi osim mišića šarenice koji nastaju iz ektoderma očnog vrča). Glatko isrčano mišićje nastaju od visceralnog mezoderma.

Građa mišića18pxPodrobniji članak o temi: Građa mišića

Mišićna vlakna spajaju se u snopiće, koje poput odjeće obavija ovojnica od vezivnog tkiva. U svako mišićno vlaknoulazi ogranak živčanog vlakna kako bi ga potaknuo na rad. Snopićima hranu i kisik donose sitne žilice (kapilare),usput odnoseći ugljikov dioksid i štetne tvari. Manji mišić čini nekoliko snopića, a veći mišići mogu imati i stotinesnopića. Svaki je mišić obavijen ovojnicom od vezivnog tkiva na koju se nadovezuju čvrsta i savitljiva tetivnavlakna. Tetive vežu mišiće uz kosti.

BolestiMišićna distrofija je niz degenerativnih bolesti mišićnog tkiva koje ga smanjuju, a zamjenjuju ga masti i ožiljci.

Povezani članci•• Dodatak:Popis mišića ljudskog tijela

Vanjske poveznice

Ostali projekti

12px| U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Mišići

12px| U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Mišići

Kategorija:Anatomija Kategorija:Čovjek

Spolni sustav 33

Spolni sustavSpolni sustav je sustav organa unutar organizma koji služe u svrhu razmnožavanja. Za razliku od ostalih sustavaorgana, organi spolnog sustav se znatno razlikuje među različitim spolovima iste vrste. Spolni sustav čovjekauključuje vanjske spolne organe i unutarnje spolne organe. Ostale skupine kralježnjaka imaju velike sličnosti u građispolnog sustavu koji se uglavnom sastoji od spolnih žlijezda, različitih vodova i otvora. Međutim, postoje znatnerazličitosti u fizičkim prilagodbama kao i strategijama razmnožavanja unutar svake grupe kralješnjaka.

Spolni sustav čovjeka

RazvojRazvoj spolnog sustav čovjeka je usko povezan sa razvojem mokraćnog sustava. Iako se spolni sustav odraslogmuškarca i žene znatno razlikuju, oboje polaze iz iste embrionalne osnove. Spol čovjeka određen je genetski već kodoplodnje. Do kraja 6. tjedna unutarmaterničnog razvoja preteče spolnih organa razvijaju se jednako. Pod utjecajemposebnog dijela Y kromosoma (engl. sex determining region - SRY) dolazi do diferencijacije u muški spolni sustav.Gen koji se nalazi u SRY regiji, čimbenik određivanja testisa (engl. testis determining factor - TDF) izravnousmjerava razvoj u muški spol. Ako TDF nije prisutan dolazi do razvoja ženskog spolnog sustava.Muški i ženski spolni sustav imaju različite organe koje potiču iz iste osnove i imaju iste funkcije:

Primjeri homolognih organa ljudsko spolnog sustava

Muški organ Ženski organ Ista funkcija

Cowperove žlijezde Bartholinijeve žlijezde Izlučivanje lubrikanata.

Penis Dražica Erektilno tkivo i podražaj

Sjemenik Jajnik Stvaranje gameta

Predstojna žlijezda Skeneova žlijezda Ejakulacijska tekućina i podražaj

Muški spolni sustav18pxPodrobniji članak o temi: Muški spolni sustavOrgani muškog spolnog sustav su sjemenik (lat. testis), pasjemenik (lat. epididymis), sjemenovod (lat. ductusdeferens), sjemeni mjehurići (lat. vesiculae seminales), mlaznični vod (lat. ductus ejaculatorius), predstojna žlijezda(lat. prostata), gomoljno-crijevne žlijezde (lat. glandulae bulbo-urethrales) i muški spolni ud (lat. penis). Sjemenici,pasjemenici, sjemenovodi, sjemeni mjehurići i mlazični vodovi su parni organi smješteni u zdjelici.

Ženski spolni sustav18pxPodrobniji članak o temi: Ženski spolni sustavOrgani ženskog spolnog sustav su jajnik (lat. ovarium), jajovod (lat. tuba uterina), maternica (lat. uterus), rodnica(lat. vagina), stidnica (lat. vulva). Jajnici i jajovodi su parni organi smješteni u zdjelici.Kategorija:Spolni sustav

Dišni sustav 34

Dišni sustavDišni sustav jest sustav organa koji služi za izmjenu plinova. Kod četveronožnih životinja, dišni sustav koristi tube,kao što su bronhiji, kako bi unio kisik u pluća, gdje se događa izmjena plinova. Tjelesna dijafragma ošit steže plućakako bi zrak ulazio i izlazio. S raznim vrstama organizama otkrivene su i razne vrste dišnih sustava pa tako i drvećeima svoj respiracijski sustav.

Dišni sustav kod ljudi i drugih sisavacaKod ljudi i drugih sisavaca, dišni se sustav sastoji od dišnih puteva, pluća i dišnih mišića koji kretanjem stežu dišneorgane kako bi zrak ulazio i izlazio iz sustava. U dišnom sustavu, pomoću pluća, izmjenjuju se molekule kisika iugljikovog dioksida pomoću difuzije, između zraka i krvotoka. Tako se u krvotoku, uz oksidaciju krvi uklanja i CO2i ostali metabolički otpadni plinovi zajedno s njim izlaze iz krvotoka u atmosferu.

Anatomija dišnog sustavamini|260px|Dišni sustavOrgane za disanje čine: nosna šupljina, usta, ždrijelo, grkljan i dušnik koji se dijeli u dvije dušnice i pluća.Strujanjem kroz nosne šupljine, zrak se u sluznici pročišćava od prašine te se vlaži i zagrijava do uobičajene tjelesnetemperature, dok disanje na usta može uzrokovati upalu grla. Pročišćavanje se vrši u svim gornjim dijelovima dišnogsustava sve do pluća. Pročišćeni zrak odlazi u ždrijelo prema grkljanu. Na početku grkljana nalazi se grkljanskipoklopčić (epiglotis). On kao poklopac na raskrsnici otvara put prema dušniku dok dišemo, a zatvara ga kad prolazihrana.

DušnikDušnik je građen od hrskavičnih prstenova što omogućava neprekidno strujanje zraka. Dušnik se dijeli u dvijedušnice. One se u plućima granaju na sve manje i tanje ogranke i završavaju u sitnim plućnim mjehurićima. Svakimjehurić obavijen je gustom mrežom krvnih žilica. Ispunjeni su zrakom, to plućima daje spužvast izgled.Dušnik je oko 10 cm duga i 1,5 cm široka cijev, učvršćena hrskavičnim prstenovima, koji joj daju čvrstoću. Grana seu dvije dušnice koje ulaze u pluća, gdje se granaju u dva glavna bronha, a bronhije se u plućima dalje granaju ubronhiole. Unutrašnji dio dušnika čine dva tipa stanica. Jedne stanice izlučuju sluz, koja hvata čestice prašine ibakterije. Druge stanice imaju sitne dlačice koje se pomiču tako da sluz prenose prema grlu, gdje je progutamo iprobavimo.

Pluća18pxPodrobniji članak o temi: plućaPluća zapremaju najveći dio prsne šupljine, a sastoje se od plućnih krila. Lijevo plućno krilo ima dva a desno trirežnja. Plućni mišići imaju glavnu funkciju stezanja i opuštanja pluća, tj. pokretima disanja: uzdisanju i izdisanju.

Podjela dišnog sustavaDišni se sustav prikladno može podijeliti na gornji respiracijski trakt i donji respiracijski trakt. Ova se dva odjeljkatakođer mogu nazvati provodljiva zona i respiracijska zona.Provodljiva zona počinje s nosom (dišnim organom) koji prelazi u nosnu šupljinu. Primarne funkcije nosnih otvorasu: 1) filtriranje, 2) zagrijavanje, 3) vlaženje i 4) omogućavanje rezonancije u govoru. Nosna se šupljina nastavlja uusnu šupljinu a usna u grlo, te dolje do prsne šupljine gdje se dijeli na lijevi i desni bronhij tj. prelazi u lijevo ilidesno plućno krilo. Bronhiji se dalje razdvajaju na još manje i uže djelove.

Dišni sustav 35

Poveznice•• Bolesti dišnog sustava•• Fiziologija disanja čovjekaKategorija:Dišni sustav

Koštani sustav čovjekadesno|Koštani sustav Koštani sustav je

•• potpora tijelu,•• štit organima u tjelesnim šupljinama,•• hvatište mišićima,•• mjesto stvaranja krvnih stanica i•• biokemijski regulator koncentracije kalcija i drugih minerala u organizmu.

Glavni tjelesni potporanj je kralježnica, po kojoj se velik dio pripadnika životinjskog carstva naziva kralježnjacima(Vertebrata). Toj skupini pripada i razred sisavaca (Mammalia), pa prema tome i čovjek.Od gornjeg dijela kralježnice prema naprijed odlaze zavijeni koštani prutovi, rebra. Rebra zajedno s prsnom kostiomeđuju prsni koš i štite organe koji se nalaze u njemu. U donjem dijelu trupa križna kost i zdjelične kosti takođeromeđuju prostor u kojem su zaštićeni zdjelični organi. Trbušni su organi u gornjem dijelu zaštićeni rebrima, a udonjem zdjeličnim kostima. središnji živčani sustav osobito je dobro zaštićen čvrstim koštanim oklopom, što ga činekosti lubanje i kralježnica. Koštani sustav omeđuje dvije cijevi, neuralnu i visceralnu. Neuralna je cijev gotovopotpuno zatvorena i ima samo velik broj otvora kuda prolaze živci i krvne žile, dok je visceralna cijev samodjelomice omeđena koštanom stijenkom, a djelomice elastićnom mišićnom stijenkom. Na kralježnici balansira glava.Uz nju je izravno vezan zdjelični obruč, s donjim udovima. Rameni je obruč samo naslonjen lopaticama na rebra, apreko ključnih kostiju spaja se u zglobu s prsnom kosti. Rameni obruč nosi gornje udove

none|center|40px|Koštani sustav čovjeka Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Kategorija:Potrebno wikipedizirati

Ossa Cranii, kosti glave

Neurocranium, kosti neurokranijaOs occipitale, zatiljna kostOs sphenoidale, klinasta kostOs frontale, čeona kostOs parietale, tjemena kostOs temporale, sljepoočna kost

Koštani sustav čovjeka 36

Viscerocranium, kosti viscerokranijaOs ethmoidale, rešetnicaOs lacrimale, suzna kostMaxilla, gornja čeljust

Os zygomaticum, jagodična kost, sponična kostOs nasale, nosna kostOs palatinum, nepčana kostConcha nasalis inferior, donja nosna školjkaVomer, raonikMandibula, donja čeljustOs hyoideum, jezična kost

Otvori i šupljine na lubanjiFossa temporalis, sljepoočna udubinaFossa infratemporalis, infratemporalna udubinaFossa pterygopalatina, krilnonepčana udubinaFossa retromandibularis, retromandibularna udubina

Skeleton Axiale, kosti trupa

Columna vertebralis, kralježnicaVertebrae cervicales, vratni kralješciVertebrae thoracicae, prsni kralješciVertebrae lumbales, slabinski kralješciOs sacrum, križna kostOs coccygis, trtična kost

Skeleton Thoracis, kostur prsnog koša

Ossa Membri Superioris, kosti gornjih udova

Cingulum pectorale (cingulum membri superioris), kosti ramenog obručaClavicula, ključna kostScapula, lopatica

Pars libera membri superioris, kostur rukeOssa brachii, kosti nadlaktice

Humerus, nadlaktična kostOssa antebrachii, kosti podlaktice

Radius, palčana kost

Koštani sustav čovjeka 37

Ulna, lakatna kostOssa manus, kosti šake

Ossa carpi, kosti pešćaOssa metacarpalia I-V, kosti zapešćaOssa digitorum manus, kosti prstiju šake

Ossa Membri Inferioris, kosti donjih udova

Cingulum pelvicum, zdjelični obručOs coxae, zdjelična kost

Pelvis, zdjelica

Pars libera membri inferioris, kostur noge ili slobodnog dijela donjeg udaOssa femoris, kosti natkoljenice

Femur, bedrena kostPatella, iver

Ossa cruris, kosti potkoljeniceTibia, goljenična kostFibula, lisna kost

Ossa pedis, kosti stopalaTalus, gležanjska kostCalcaneus, petna kostOs naviculare, čunasta kost stopalaOssa cuneiformia, klinaste kostiOs cuboideum, kockasta kostOssa metatarsalia I-V, kosti donožjaOssa digitorum pedis, kosti prstiju stopalaOssa sesamoidea, sezamske kosti

Vidi jošKategorija:Koštani sustav

Mokraćni sustav 38

Mokraćni sustav

45x60px Ovaj članak ne udovoljava stilskim odrednicama za područje medicine.Pomoć potražite pri Wikiprojektu medicina. Molimo ne uklanjati ovu poruku prije nego se članak ispravi.

none|center|40px|Mokraćni sustav Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Kategorija:Potrebno wikipediziratiMokraćni sustav čine:

•• Bubrezi•• Mokraćovod•• Mokraćni mjehur•• Mokraćna cijev

Bubrezi

none|center|40px|Mokraćni sustav Predloženo je da se ovaj dio članka izdvoji u novi članak. (Rasprava)

Mokraćni sustav 18pxPodrobniji članak o temi: Bubrezi

Nefron je osnovna građevna jedinica. Nefron se sastoji od ulaznog i silaznog kraka. Uloge nefrona su:• filtracija krvi• reapsorbcija (glukoza, aminokiseline)•• sekrecija (oslobođavanje nepotrebnih,suvišnih te štetnih tvari)Bubreg čine Bowmanova čahura, a u nju ulaze bubrežne arterije (izgleda poput kapilarnog klupka). U Bowmanovojčahuri filtrira se krvna plazma. Na kraju bubrega nalazi se Henleova petlja.Funkcije bubrega:• održavanje elektrolita• regulacija krvne plazme• acidobazna ravnoteža PH• regulacija krvnog tlakaBubrezi izlučuju:•• višak vode i elektrolita• produkte metabolizma bjelančevina•• toksične spojeve koje smo unijeli u tijeloIzlučivanje urina: količina izlučenog urina ovisi o količini vode koja se unese. Neki lijekovi npr. narkotici, alkohol,kofein tzv. diruetici pospješuju izlučivanje.40px Nedovršeni članak Mokraćni sustav koji govori o anatomiji treba dopuniti. Dopunite ga [1] prema pravilimaWikipedije.

Kategorija:U izradi, AnatomijaKategorija:Sustavi organa

Mokraćni sustav 39

Izvori[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Mokra%C4%87ni_sustav& action=edit

BubregBubrezi (lat. ren, gr: νεφρό, nephro) parni su žljezdani organ mokraćnog sustava. Smješteni su retroperitonalno,odn. iza potrbušnice. Desni bubreg leži nešto niže od lijevog.

Anatomija bubregaBubreg je duguljasti organ oblika graha.Kod normalno razvijenog bubrega, površina je glatka, crvenkasto-plava. Bubreg je ovijen vezivnom čahurom, a okočahure se nalazi sloj masnog tkiva koji održava toplinu i učvršćuje bubreg, zajedno čine tzv. bubrežni (Gerotin) ovoj(nazvan po Dimitriu Geroti). Do bubrega dolaze štetne ili suvišne tvari koje se potom izlučuju iz tijela.Osnovna je građevna jedinica bubrega nefron. Svaki bubreg sadrži otprilike milijun nefrona. Nefron započinje ububrežnoj kori Malpighijevim tjelešcem, koje se sastoji od spleta krvnih žila-glomerula. Glomerule su smještene uBowmanove čahure. U čahuru ulazi arteriola afferens, i stvara glomerul. Iz čahure izlazi arteriola efferens. Radbubrega nadopunjuje koža.

Dijelovi bubrega230px|mini|1 -piramida , 2 - interloburalna arterija, 3 - bubrežna arterija, 4 -bubrežna vena, 5 - hylum, 6 - bubrežnanakapnica, 7 - mokraćovod, 8 - bubrežna čašica, 9 - čahura bubrega, 10 - donja kapsula, 11 - gornja kapsula, 12 -interloburalna vena, 13 - nefron, 14 - mala bubrežna čašica, 15 - velika bubrežna čašica, 16 - papile, 17 - Bertinijevakolumna

FunkcijaKrv arteriolom afferens dolazi do glomerula, gdje se filtrira krvna plazma kroz kapilarne stijenke do Bowmanovečahure. Krv nastavlja teći arteriolom efferens, koja se raspliće u sustav kapilara.Na Bowmanovu čahuru senadovezuje proksimalni kanalić. koji se nastavlja u Henleovu petlju i zatim u distalni kanalić, u kori bubrega.Distalni kanalići se slijevaju u sabirne kanaliće. Uz te kanaliće se nalaze kapilare, te dolazi do reapsorpcije korisnihtvari. Vrhovi piramida, koje tvore sabirni kanalići, ulaze u bubrežnu čašicu, koje se slijevaju u bubrežnu nakapnicukoja se nastavlja u mokraćovod.Bubrezi izlučuju štetne tvari iz tijela, reguliraju osmotski tlak,koncentraciju iona u krvi, i volumen i kiselost tjelesnihtekućina. Ako tjelesna tekućina postane hipertonična, hipofiza izlučuje antidiuretički hormon-ADH. ADH se filtrirau čahuri nefrona, te stijenke nefrona postaju propusnije- reapsorpcija vode se povećava. U suprotnome slučaju,akodođe do hipotoničnosti, ADH se prestaje lučiti, i voda se u većim količinama izlučuje.Tamm-Horsfallov protein (uromodulin) nastaje na luminalnoj površini stanica uzlaznog dijela Henleove petlje ububreg svih sisavaca.

Bubreg 40

Bolesti•• Balkanska endemska nefropatijaKategorija:Organi

Mokraćovoddesno|mini|Mokraćni sustav Mokraćovod (lat. ureter) je parni mišićni cjevasti organ (vod), dug 27 - 30 cm i 0,3 cmširok, koji odovodi mokraću iz bubrega do mokraćnog mjehura i dio je mokraćnog sustava.Razlikujemo:•• abdominalni dio mokraćovoda (lat. pars abdominalis) - koji se nalazi u području trbuha• zjdelični dio mokraćovoda (lat. pars pelvina) - koji se nalazi u zdjelici•• intramuralni dio mokraćovoda (lat. pars intramuralis) - koji prolazi kroz stijenku mokraćnog mjehuraMišićna cijev koja je građena od glatkih mišićnih stanica, iznutra je obložena sluznicom prijelaznog epitela. Lumenmokraćovoda je zvjezdolik zato jer je sluznica nabrana u uzdužne nabore. Izvana mokraćovod oblaže fibroznovezivno tkivo (lat. tunica adventitia).Kategorija: Organi

Mokraćni mjehurdesno|mini|Mokraćni mjehur mini|desno|Prijelazni epitel mokraćnog mjehuraMokraćni mjehur (lat. vesica urinaria) šupalj je mišićni organ koji pripada mokraćnom sustavu, a služi kaospremnik za mokraću (urin) koja se izlučuje iz bubrega. Mokraća iz bubrega dolazi u mjehur mokraćovodima (lat.ureter), a iz njega je odvodi mokraćna cijev (lat. urethra).Volumen mokraće koji mokraćni mjehur može primiti je 200-400 mL, a može se i povećati na 700 mL.Na mokraćnom mjehuru razlikujemo: vrh, bazu i srednji dio mokraćnog mjehura. Mokraćni mjehur se nalazi u malojzdjelici. Ispred mjehura je simfiza preponske kosti, a iza se nalazi:• kod muškarca zadnje crijevo (lat. rectum)• kod žena maternica i rodnicaHistološki, mokraćni se mjehur sastoji od dva sloja. Iznutra ga oblaže sluznica, koju čini prijelazni epitel. Najdebljije mišićni dio koji je građen od glatkog mišićnog tkiva (lat. musculus detrusor). Samo gornji dio mjehura prekrivenje potrbušnicom. Sluznica mjehura je nabrana, što joj omogućuje da se prilikom punjenja mjehura rasteže. Upodručju "trokuta" (lat. trigonum vesicae) sluznica nije nabrana. Taj trokut ima vrhove u ušćima mokraćovoda umokraćni mjehur i mjestu od kuda počinje mokraćna cijev.Pražnjenje mokraćnog mjehura je pod kontrolom autonomnog živčanog sustava i svjesnom kontrolom. Kada jemjehur rastegnut parasimpatički živčani sustav podražuje glatke mišiće mjehura da se kontrahiraju (refleksmokrenja). Što se više rasteže mjehur, veći je podražaj mišićnim stanica da se kotrahiraju i isprazne mjehur. Na vratumjehura je dio građen od glatkog mišića koji svojim tonusom onemogućava otjecanje mokraće u sam vrat i dalje ucijev. Taj dio vrata naziva se unutarnji sfinkter. Vanjski sifnkter je dio mišićnih poprečnoprugastih niti koje zatvarajumokraćnu cijev na mjestu gdje ona prolazi kroz urogenitalnu dijafragmu. Za razliku od unutarnjeg sfinktera, vanjskije pod voljnom kotrolom. Potrebu za mokrenjem čovjek obično osjeti kada je mjehur 75% pun.Kategorija: Organi

Mokraćna cijev 41

Mokraćna cijevright Mokraćna cijev (lat. urethra) je cjevasti organ koji povezuje mokraćni mjehur sa okolinom i omogućujeizlučivanje mokraće u okolinu. Mokraćna cijev kod muškarac služi i u reproduktivne svrhe jer se koristi kao odovodza spermu tijekom snošaja. Mokraćna cijev je dio mokraćnog sustava i spolnog sustava. Postoje anatomske razlikeizmeđu mokraće cijevi muškarca i žene:• kod žena mokraćna cijev je kratka (3-5 cm) i vanjski otvor se nalazi u stidnici• kod muškaraca mokraćna cijev je duža (15 cm) nego kod žena i otvara se na vrhu penisa.Histološki sluznica mokraćne cijevi građena je od prijelaznog eiptela na početnom dijelu koji izlazi iz mjehura. Daljeepitel postaje mnogosloji cilindrični, pa prije samoga otvora u okolinu mnogoslojni pločasti. Male mukozne(Littreove žlijezde) žlijezde u mokraćnoj cijevi štite svojim lučenjem epitelne stanice od utjecaja mokraće. Okosluznice je mišićni sloj, a izvana vezivno tkivo. Mišić je glatki osim na dijelu gdje mokraćna cijeva prolazi krozmišiće urogenitalne dijafragme. Tu se nalazi vanjski sfinkter mokraćne cijevi.Kategorija: Organi

Osjetilni sustavOsjetilni sustav je sustav niza osjetila u tijelu, gdje se osjetilnim neuronima primaju određene vrste podražaja:dodir, miris, okus, sluh, vid i dr.Pet je glavnih skupina receptora:•• Mehanoreceptori - za osjet dodira, tlaka, sluha i ravnoteže•• Termoreceptori - za osjet hladnoće i topline•• Nocireceptori - za osjet bola•• Elektromagnetski receptori - za osjet vida• Kemoreceptori - za osjet okusa, mirisa, kisika, glukoze i ugljikovog dioksida.Kategorija:Osjetilni sustav

Biologija 42

Biologija

90px|Escherichia coli 90px|Paprat

90px|Divovski afrički tvrdokrilac 90px|Gazela

Biologija proučava razne žive organizme (u smjeru kazaljke na satu od gore lijevo) Escherichia coli, paprat, gazela,divovski afrički tvrdokrilac200px|desno|thumb|3D model strukture molekule DNK Biologija (od grčkog bios=život i logos=nauka, učenje) jeznanost koja se bavi proučavanjem živoga svijeta. Biologija proučava svojstva i ponašanje organizama, njihov rast,razvoj i razmnožavanje, kao i interakcije između različitih organizama, te organizama i njihovog okoliša. Biologijaobuhvaća široki spektar akademskih područja koja se često smatraju različitim disciplinama. Ove discipline zajednoproučavaju život na različitim razinama.Molekularna biologija, biokemija i molekularna genetika su velikim dijelom preklapajuće discipline koje proučavajuživotne procese na molekulskoj i supramolekulskoj razini. Život na razini pojedinačnih stanica proučava staničnabiologija. Anatomija, histologija i fiziologija proučavaju građu i funkciju organizama na razini tkiva, organa iorganskih sustava.Na Zemlji postoji više od 10 milijuna različitih vrsta. Njihova veličina pokriva raspon od onih koje su mikroskopskimale pa do organizama veličine plavog kita.Svi ovi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih tvari. Ove osobine su naprimjer mogućnost reprodukcije, rasta, ali i mogućnost prilagođavanja okolini.

Područja biologijeBrojna su područja biologije, slijedi kraći popis:• Protistologija - znanost jednostaničnim eukariotskim organizmima (algama i praživotinjama)• Zoologija - znanost o životinjama• Botanika - znanost o biljkama• Antropologija - znanost koja proučava ljudski život i kulturu, te odnos između prirode i kulture• Ekologija - znanost o odnosima među živim organizmima, o njihovom utjecaju na neživi okoliš koji ih okružuje,

te o utjecaju okoliša na njih• Citologija - znanost o građi i aktivnosti živih stanica• Evolucija - znanost o razvoju života na Zemlji• Mikrobiologija - znanost o mikroorganizmima• Genetika - znanost o nasljeđivanju• Anatomija – proučava građu organizma• Histologija - proučava tkiva• Morfologija - pročava oblik i građu organizma (više se upotrebljava u botanici)• Fiziologija - proučava životne procese u organizmima• Bakteriologija - pročava bakterije• Virologija - proučava viruse• Zoologija - proučava životinje• Entomologija - proučava kukce• Ihtiologija - proučava ribe• Herpetologija - proučava vodozemce i gmazove• Ornitologija - proučava ptice• Mamalogija - proučava sisavce

Biologija 43

• Embriologija - proučava embrionalni razvitak (od začeća do "rođenja" nove jedinke)• Molekularna biologija - proučava makromolekule u stanici i reakcije među njima• Geobotanika - proučava rasprostranjenost biljaka na Zemlji• Konzervacijska biologija - primjenjuje dostignuća iz brojnih znanosti (prirodnih, društvenih i dr.) u svrhu zaštite

biološke raznolikostiMedicina, antropologija i psihologija znanosti su koje se bave čovjekom, medicina njegovim fizičkim i psihičkimzdravljem, psihologija cjelokupnim ponašanjem (i bolesnim i zdravim), a antropologija proučava čovjeka iz svihmogućih pogleda, materijalnih, duhovnih i duševnih, promatra ga u vremenu. Ukratko, dok liječnici pomažu ljudimada budu tjelesno zdravi, psiholozi se bave ponašanjem, a antropolozi pokušavaju shvatiti cjelinu.

Aksiomi moderne biologijeNeke od najvažnijih područja biologije ujedinjuje pet principa za koje se može reći, da su temeljni aksiomi modernebiologije [1]:• 1. Stanica je osnovna jedinica života, tj. osnovna strukturna i funkcionalna jedinica svih poznatih organizama.• 2. Nove vrste i nasljedne osobine rezultat su evolucije.• 3. Gen je osnovna jedinica nasljeđivanja.• 4. Organizmi reguliraju svoje unutarnje mehanizme, kako bi održali stabilno zdravstveno stanje.• 5. Živi organizmi konzumiraju i transformiraju razne oblike energije.

Poznati biolozidesno|200px|thumb|Carl von Linne• Sir Charles Darwin•• Gregor Mendel•• Louis Pasteur• Sir Alexander Fleming•• Luigi Galvani•• Robert Hooke•• Carl von Linne•• Jacques Monod•• James Watson•• Francis Crick•• Robert Koch

Izvori[1] Avila, Vernon L. (1995). Biology: Investigating life on earth. Boston: Jones and Bartlett. pp. 11–18. ISBN 0-86720-942-9.

Portal Biologija

Kategorija:Prirodne znanosti Kategorija:Biologija

Izvori rabljeni u članku i suradnici 44

Izvori rabljeni u članku i suradniciMetabolizam  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3869994  Doprinositelji: Branka France, Gdje je nestala duša svijeta, Rakija, Vedran12, 4 anonimne izmjene

Pamćenje  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3934831  Doprinositelji: Donatus, MayaSimFan, Rato, Sanya, SvekY, Tycho Brahe, Vatrena ptica, 4 anonimne izmjene

Neuron  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3926164  Doprinositelji: Branka France, Dalibor Bosits, Donatus, E.coli, Haley, Mattneki, Rato, Sanya, SpeedyGonsales, Tvrtko26,Tycho Brahe, Vatrena ptica, 7 anonimne izmjene

Deoksiribonukleinska kiselina  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3921001  Doprinositelji: Bracodbk, Branka France, CommonsDelinker, Dina2112, Dvorsky, E.coli, EdgarAllan Poe, Endimion17, Ifa, Jdiminic, Jolo Buki, Kubura, Luka Krstulović, MayaSimFan, NikFreak, Roberta F., Sombrero, SpeedyGonsales, Stevo-88, Tvrtko26, Tycho Brahe, Vatrena ptica,Vedran12, 25 anonimne izmjene

Ribonukleinska kiselina  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3924336  Doprinositelji: Argo Navis, CERminator, Endimion17, Josip Brajkovic (Brajki), Man Usk, Tycho Brahe, 3anonimne izmjene

Entalpija  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3921130  Doprinositelji: Caroline, MaGa, Sombrero, Tycho Brahe, Zmaj, 9 anonimne izmjene

Leukociti  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931149  Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dean72, Duh Svemira, E.coli, Luka Krstulović, Pasko, Sombrero, Tonian, Tycho Brahe, 9anonimne izmjene

Trombociti  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931150  Doprinositelji: Argo Navis, August Dominus, E.coli, Luka Krstulović, MayaSimFan, Pasko, Tycho Brahe, Vedran12, 3anonimne izmjene

Eritrociti  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931148  Doprinositelji: Dalibor Bosits, E.coli, Luka Krstulović, Pasko, Rakija, Sombrero, SpeedyGonsales, Tycho Brahe, 2anonimne izmjene

Živčani sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3938066  Doprinositelji: Donatus, Ivan Bajlo, Kelovy, Luka Krstulović, MaGa, MayaSimFan, Pepa Pig, Roberta F., Saxum,Sombrero, Tvrtko26, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Vedran12, WizardOfOz, 9 anonimne izmjene

Krvožilni sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3938320  Doprinositelji: Branka France, Dalibor Bosits, Luka Krstulović, 3 anonimne izmjene

Ljudska probava  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3926805  Doprinositelji: Argo Navis, August Dominus, Culo-sija, Dalibor Bosits, Dtom, Duh Svemira, E.coli, Hpandza,Luka Krstulović, MayaSimFan, Meggy, Roberta F., SpeedyGonsales, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Victim of a system, 8 anonimne izmjene

Endokrini sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3942456  Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dr. Alagić, E.coli, Freekozak, Roberta F., Sombrero, 4 anonimne izmjene

Ljudski mišići  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3930427  Doprinositelji: Ante Mihovilović, Argo Navis, August Dominus, Dtom, Kubura, Luka Krstulović, MaGa, Man Usk,Marin.vip, MayaSimFan, Roberta F., Sombrero, Tycho Brahe, Vatrena ptica, 17 anonimne izmjene

Spolni sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951819  Doprinositelji: Orijentolog, Vedran12, 1 anonimne izmjene

Dišni sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3929701  Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dtom, Ex13, Jure Grm, Luka Krstulović, MayaSimFan, Sanya, Tycho Brahe, Vatrenaptica, Vedran12, 10 anonimne izmjene

Koštani sustav čovjeka  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=2119835  Doprinositelji: Amaureo, Argo Navis, Dalibor Bosits, Vedran12, 3 anonimne izmjene

Mokraćni sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=2175827  Doprinositelji: Argo Navis, Donatus, Luka Krstulović, Roberta F., Tonian, Vinkovčanka, 2 anonimne izmjene

Bubreg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3937305  Doprinositelji: Abyssus, Argo Navis, BlackArrow, Dkasaj, E.coli, Flopy, Inoslav Bešker, Luka Krstulović, MaGa,MayaSimFan, Meggy, Ogulinhr, Sanya, Vatrena ptica, Vedran12, 13 anonimne izmjene

Mokraćovod  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951902  Doprinositelji: Vedran12, 1 anonimne izmjene

Mokraćni mjehur  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951900  Doprinositelji: Roberta F., Vedran12, 2 anonimne izmjene

Mokraćna cijev  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951917  Doprinositelji: Vedran12

Osjetilni sustav  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3947560  Doprinositelji: Dalibor Bosits, Rosier, Sauly, Sombrero, 1 anonimne izmjene

Biologija  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3909516  Doprinositelji: Alpha Centaury, Archaeodontosaurus, Argo Navis, Bluemask, Chomsky2093, Claus Ableiter, Dalibor Bosits,Denny, Edgar Allan Poe, El hombre, Elephantus, Fausto, Fraxinus, Hashar, Iconda, Kivanko, Luka Krstulović, MaGa, Marko Pecarevic, Najla Kajtezović, Roberta F., Saxum, Sombrero,SpeedyGonsales, Traroth, Vodomar, Zmaj, 39 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slika 45

Izvori, licencije i suautori slikaImage:Neuron Hand-tuned.svg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Neuron_Hand-tuned.svg  Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 3.0  Doprinositelji:Original uploader was Quasar Jarosz at en.wikipediaImage:pBNeutrophil.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBNeutrophil.jpg  Licencija: Public Domain  Doprinositelji: Dirk Hünniger, Lennert B, Santosga, 1anonimne izmjeneImage:Neutrophil.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Neutrophil.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Arcadian, Pieter Kuiper, Väsk, 1anonimne izmjeneImage:pBEosinophil.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBEosinophil.jpg  Licencija: Public Domain  Doprinositelji: Dirk Hünniger, Lennert B, Santosga, Torax, 1anonimne izmjeneImage:Eosinophil 1.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Eosinophil_1.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: =g b r=, BobjgalindoImage:PBBasophil.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBBasophil.jpg  Licencija: Public Domain  Doprinositelji: Dirk Hünniger, Lennert B, MichaelFrey, Santosga, 2anonimne izmjeneImage:Basophil.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Basophil.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Aleator, Arcadian, Joey-das-WBF,Marek MazurkiewiczImage:Lymphocyte2.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Lymphocyte2.jpg  Licencija: Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 Unported  Doprinositelji:Bobjgalindo, Mfigueiredo, Mgiganteus, NEON ja, NicolasGrandjean, Santosga, Savh, 1 anonimne izmjeneImage:Lymphocyte.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Lymphocyte.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Arcadian, Bobjgalindo,Lennert B, Pieter Kuiper, Väsk, 1 anonimne izmjeneImage:Monocyte.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Monocyte.jpg  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Bestiasonica, Bobjgalindo,Origamiemensch, ReytanImage:Monocyte.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Monocyte.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Arcadian, Bobjgalindo,Joey-das-WBF, Marek Mazurkiewicz, Tano4595Image:Macrophage.jpg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Macrophage.jpg  Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 2.0  Doprinositelji: Original uploaderwas Obli at en.wikipediaImage:Macrophage.png  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Macrophage.png  Licencija: GNU Free Documentation License  Doprinositelji: Arcadian, Jean-Frédéric,Joey-das-WBF, Marek Mazurkiewicz, Pieter Kuiper, VäskImage:Dendritic cell.JPG  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Dendritic_cell.JPG  Licencija: Creative Commons Attribution 2.5  Doprinositelji: Judith Behnsen, PriyankaNarang, Mike Hasenberg, Frank Gunzer, Ursula Bilitewski, Nina Klippel, Manfred Rohde, Matthias Brock, Axel A. Brakhage, Matthias GunzerImage:Dendritic Cell ZP.svg  Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Dendritic_Cell_ZP.svg  Licencija: Public Domain  Doprinositelji: XcepticZP

Licencija 46

LicencijaCreative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/