OHOLA JABUKA

Proljeće je stiglo u voćnjak na vrhu brežuljka. Sunce ga miluje po cijele dane. Tu i tamo malo

pridrijema iza kišnih oblaka, pa za to vrijeme proljetna kišica donese osvježenje.

Voćke u voćnjaku raduju se dolasku proljeća.

„Obožavam proljeće! Tada moje grane dobiju prekrasnu haljinu od zelenog lišća!“ oglasila se

marelica.

„I ja mu se radujem! Ukrasi mi grane nježnim, bijelim cvjetovima!“ rekla je trešnja.

„A ja najviše volim mirise koje nam donosi! Naprosto su božanstveni!“ hvalila je proljeće i

višnja.

Samo je jabuka šutjela, nije ništa rekla.

„Hej, a ti jabuko, što je tebi najljepše kada stigne proljeće?“ pitala ju je trešnja.

„Ja ne volim proljeće, ne volim kada dobivam lišće i ne volim kada cvjetam!“ rekla je mrko

jabuka. „Željela bih spavati a ne mogu od ove gužve i buke u voćnjaku. Zuje pčele, lete leptiri,

cvrkuću ptice…svi galame! Vi neumorno pričate i smetate mi! Pustite me na miru!“ završila je

grubo.

„Ali pčelice su korisne! One oprašuju naše cvjetove i tako uz njihovu pomoć na našim granama

naraste sočan plod kojeg djeca obožavaju!“ ljubazno joj je objasnila trešnja.

„A ptičice uklone sve štetne kukce s tvojeg stabla“, hvalila je višnja ptičice .

„Nije me briga!“ oholo je rekla jabuka. „I ne želim da mi se ovog proljeća približi niti jedna

pčela a niti ptica. A još manje želim dječju galamu! I ne želim niti s vama razgovarati! Sama

sam sebi dovoljna!“

Voćke su bile iznenađene ponašanjem jabuke, ali su učinile kao što je i rekla. Više nisu

razgovarale s njom. Poslušale su je i pčelice i ptice, pa više nisu zujale i cvrkutale oko nje.

Ostala je sama, kao što je i željela.

Dok je ona samovala, druge voćke su uživale u proljeću, ptičjem cvrkutanju, zujanju pčelica…

Uskoro su nježne cvjetove na njihovim granama zamijenili plodovi koji su uz pomoć sunca

lagano postajali zreli i sočni. Voćke su bile presretne zbog toga. Oko njih su se skupljala djeca

željna sočnih plodova, a one su radosno savijale grane prema zemlji kako bi dječje ruke mogle

ubrati zrele plodove. Bile su korisne i u tome su uživale.

A jabuka? Jabuka nije imala plodove, jer pčelice nisu oprašile njene cvjetove. I lišća je bilo

malo. Pojeli su ga mnogobrojni kukci jer nije bilo ptičica da ih ukloni. Jabuka je bila sama kao

što je i htjela. Ali, nije bila sretna. Nedostajalo joj je zujanje pčela, cvrkut ptica, druženje s

drugim voćkama, dječje ručice koje nježno beru njene plodove….pogriješila je i to joj je tek

sad bilo jasno.

Zato je odlučila da će slijedećeg proljeća sve biti drugačije. Čak će i najcvrkutavijoj ptičici

dopustiti sa u njenoj krošnji savije gnijezdo.

Prva slika Anabele, Anja (4,5)

PUTOVANJE U MAŠTU

Autorica: Antoneta Komarica

Anabela i Iva žive s nama skoro deset godina, žive

u crticama, crtežima i slikama.

Anabela i Iva, Anja (7)

Prvo je bila kraljevna Anabela, njezina soba, bijela mačka,

stakleni zid, snijeg, vrt ruža, dva kraljevstva i kraljević Vitogor. Prvu

priču smo Igor i ja izmislili za četverogodišnju Anju, htjeli smo joj

pričom nešto reći, no Anja je doživjela nešto drugo, umjesto pouke i

planiranog klika, razigrala se njezina mašta. Od prvog trenutka

zavoljela je Anabelu i njezin svijet. I tako je u priču došla djevojčica

Iva, ušla je u Anabelinu sobu i one dvije, kao dvije sestre, stvorile su

zajednički svijet igre i mnoge pustolovine.

Igra je mogla biti bilo što, a tako i pustolovina, a Anjini

crteži bili su brži od misli, bili su igra i sloboda

maštanja, neopterećenost oblikom, okvirom,

originalnošću. Njezini crteži diraju me u srce, raduju,

razbuđuju. Nosila sam te priče u sebi ali vjerovala sam kako nisu

dovoljne jer nisu na papiru. No, s Anjinim crtežima u rukama morala

sam shvatiti da su prisutne i žive, i da prije nego što se priča rodi na

papiru postoji negdje drugdje i puni se bojama, snovima, slikama,

osjećajima, značenjima. A kada se napuni možda se pojavi opipljiva u

našim rukama, no i bez tog ona jest priča. A napisana

priča ima svoju pravu vrijednost u mašti i komunikaciji

koju pokreće, u onome što nije napisano, a neće niti

biti, u onome što se živi i razmjenjuje na licu mjesta.

Anabelini roditelji, kraljica Gabrijela i kralj Bruno, Anja (5)

Anabelin dvorac i

mačka, Anja (4,5)

Kada je Anja navršila pet i pol godina dobila je seku Belu. Bela je

rasla s Anjinim crtežima Anabele i Ive. Kada sam pisala o njima, Anja

bi odmah crtala i crtala što joj pada na pamet, a Bela bi crtala kraj

nje.

Kraljica Gabrijela u Anabelinom crvenom ormaru, Anja (5)

A onda je i Bela porasla, i kad je bila predškolka zvala

me je prije spavanja: mama, pričaj mi Anabelu. Skupila

sam tada sve njihove crteže i napisane crtice i počela pričati. No,

pričanje nije pisanje. Na pisanje sam se tjerala da bih mogla pričati,

pisala sam da bih mogla s djecom razgovarati i stvarati jer su djeca

očekivala da ja znam nešto o tom svijetu i tim likovima, računala su na

to da priča postoji, da sljedeće poglavlje ima naslov. I pisala sam zato

što volim riječi kao što djeca vole kocke i volim čitati dobro složene

rečenice (misli), i volim tišinu između riječi i rečenica. I zato što

čitajući i pričajući djeci omogućujemo građenje njihove unutarnje

kuće, i vladanje riječima kako bi mogli izraziti svoje misli, osjećaje i

doživljaje, i kako bi mogli izabrati iste po ključu dobrog osjećaja.

Mislim na Anju i Belu, i na svoju djecu u vrtiću,

kojima sam otvoreno pokazivala kako priča nastaje na

licu mjesta, kako možemo zajedno izmisliti svijet, dati

i mijenjati imena likovima, oblačiti ih kako želimo,

dodati detalje i doživljaje koji želimo, sjetiti se

nečeg, predomisliti se. Pričajući uvijek sam imala pitanja za

djecu, što misle, kakvo je njihovo iskustvo, koje je po njima značenje

nekih riječi, kako bi oni riješili neki problem, što bi promijenili u priči

i kakav bi po njima mogao biti kraj. Ispričana priča je poticaj za

razgovor, crtež, i putovanje u maštu. Ona je poticaj za stvaranje

nove, neočekivane, nesputane priče koja nastaje u mašti, a dijeli se u

krugu obitelji ili krugu prijateljstva. To je priča koja neće biti

napisana ili možda će biti nekako zabilježena ali ne

zato da bi bila priča u knjizi već da bi svjedočila o

mogućnostima, slobodi, o prostoru gdje žive priče, sve

priče.

Dobra vila, Anja (5)

Anabela i Vitogor, Anja (5)

Kada staviš ruku na srce, i zatvoriš oči ili gledaš unutarnjim

očima, i pružiš ruku u svoje srce, u kutiju sretnih slika, izvuci jednu,

ponekad praznu koju ćeš oslikati, ponekad poznatu već naslikanu. Uzmi

čarobni štapić i Abrakadabra, uvećaj tu sliku i uđi u nju, i putovanje u

maštu počinje. Svaka priča o Anabeli i Ivi jedna je slika u

koju možeš ući i doživjeti nešto svoje, nešto čega

nema u priči, možeš stvoriti svoju priču, družiti se s

likovima, upoznavati nove i prije nego što se vratiš iz mašte ne

zaboravi čarobnim štapićem smanjiti sliku i spremiti ju u svoju kutiju

sreće u srce, ona će tamo biti kada god ju zatrebaš, kad se poželiš

prošetati šumom, otputovati u svemir, otići na piknik, putovati morem,

letjeti, posebno kada se opuštaš, prije sna.

I pričaj svoje priče nekom tko te voli i koga voliš.

Dijeliti svoje snove i dirnuti nečije srce je divno.

Od kada pišem čeznem za crtežima i slikama koji

prate moju priču, koje govore više od riječi, i zahvalna

sam mojim divnim kćerima, umjetnicama i

ilustratoricama koje su mi sa svojim crtežima

ostvarile san.

Malenaši, Anja (6)

Zahvalna sam svoj svojoj djeci kojoj pričam priče i znam da ih i moje

unutarnje dijete sluša.

Lisička, Anja (5)

Mnoge priče koje pričamo neće biti napisane, to su priče

nastale u Pričosvijetu i Malom kazalištu, stvaranju priča pomoću slika

u glavi ili kartica, kocaka, sitnih premeta i figura, lutaka i pokreta, ma

svega što poželimo i što će oživjeti u našoj igri. I baš zato što

neće biti napisane i smještene u svoju knjigu ili

zacrtanu stazu, one će imati nešto što napisana priča

nema, slobodu da budu bilo što, pričanje bez straha

od pogreške. Jer pogreške nema tamo gdje je vrijedno samo

bivanje i sudjelovanje, gdje je sve prvi put. Tamo nas napisane priče

vode, u našu unutarnju kuću, u tišinu kojoj pripadamo.

Anabela i Iva će biti zapisane, sačuvane u knjizi ali ostavit ću

mnoga vrata i prozore otvorene, nacrtat ću mnoge putove i zvati vas

da maštate i stvarate svoje priče, one neuhvatljive što nastaju na licu

mjesta, one slobodne u kojima je sve moguće. I zato jer vjerujem da

je to moguće, napisat ću ovu priču.

Borba dobra i zla, Anja (5)