1.PROUZROKOVANJE STETE KAO IZVOR OBLIGACIJE Prouzrokovanje stete drugom je izvor obligacije. Nacelo zabrane prouzrokovanja stete obuhvata opstu obavezu uzdrzavanja od prouzrokovanja stete drugima (neminem leadere). Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojima se može drugom prouzrokovati šteta. Sadrzinu obligacionog odnosa koji nastaje iz cinjenice prouzrokovanja stete cine obaveza stetnika da nastalu stetu naknadi i pravo ostecenog da zahtijeva naknadu. Obaveza da se nadoknadi steta prouzrokovana drugom naziva se gradjanskopravna ili imovinska ili materijalna odgovornost.

Prouzrokovanje štete je izvor obligacije čiji su subjekti štetnik i oštećeni. ZOO predviđa da svako lice treba da snosi posledice stete koju svojom krivicom prouzrokuje drugom. To je tzv. subjektivna odgovornost ili odgovornost po osnovu krivice. Pored ove ZOO predviđa odgovornost za stetu od stvari ili djelatnosti od kojih potice povecana opasnost po ljude i okolinu. To je tzv. objektivna odgovornost – odgovornost bez obzira na krivicu. Poseban vid odgovovornosti je odgovornost za drugog i ona obuhvata odgovornost roditelja za štetu koju prouzrokuju njihova maloljetna djeca, odgovornost za duševno dolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja, odgovornost preduzeća i drugih pravnih lica za štetu koju prouzrokuju njihovi radnici trećim licima i odgovornost pravnih lica za štetu koju prouzrokuju njihovi organi. ZOO reguliše i posebne slučajeve odgovornosti.

PRAVNI DELIKT KAO PRETPOSTAVKA PRAVNE ODGOVORNOSTI - Odgovornost pretpostavlja program ponašanja i kaošto reče Neck kojeg se pojedinac nije prodržavao. Čovjek može biti pozvan na odgovornost samo za one svoje postupke koji krše neku važeću društvenu normu koji čine delikte. Pravna odgovornost je vezana za pravne delikte tj. za društveno štetna ponašanja koja su nedopuštena sa stanovištva prava. U zavisnosti od vrste pravne norme koja je njime prekršena oni mogu biti različiti: krivični, upravni, disciplinski i građanski ili imovinski. Ipak svim pravnim deliktima svojstvena su izvjesna zajednička obilježja koja ih karakterišu kao posebnu društvenu pojavu. U ta obilježja spadaju: 1)Učinioci pravnog delikta (delikventi) mogu biti samo pravni subjekti tj. fizička i pravna lica, 2)Pravni delikti su vidljive radnje ljudi a ne njihove misli ili osjećanja, 3)Svi pravni deliti

predstavljaju protivpravna ponašanja ljudi (protivpravnost je izraz štetnosti ponašanja), 4)Pravni delikti su skrivljene protivpravne radnje (krivica je subjektivna strana delikta tj. određeno psihičko stanje delikventa koje se sastoji u njegovom nepravilnom odnosu prema protivpravnoj radnji i njenoj posljedici, ona pokazuje negativan stav delikventa prema interesima društva koji se pravom štiti).

BITNE KARAKKTERISTIKE PRAVNE ODGOVORNOSTI – S obzirom na raznovrsnost pravnih delikata i pravna odgovornost se pojavljuje u više različitih oblika. Ipak svi ti oblici imaju izvjesne zajedničke karakteristike. 1)Svaka pravna odgovornost jeste prije svega sankcija zbog kršenja prava tj. posljedica utvrđena pravnom normom za slučaj njenog nepoštovanja. Odgovorrnost se sastoji iz primjene i oživotvorenja sankcije iz pravnih normi. Bez sankcije, bez državne prinude nema pravne odgovornosti. Odgovarati znači biti podložan pravu, potčinjavati se pravnoj normi. 2)Pravnu odgovornost karakteriše i društvena osuda ponašanja delikventa. Stoga državna prinuda koja nije propraćena društvenom osudom ne spade u mjere pravne odgovornosti. Npr. slučaj sa oduzimanjem stvari od savjesnog držaoca, sa nepriznavanjem ugovora zaključenog u nepropisnoj formi i sa tzv. mjerama bezbjednosti koja se primjenjuje prema neuračunljivim licima. 3) Pravna odgovornost se ispoljava uodređenim negativnim posljedicama za odgovorno lice.

2.POJAM GRADJANSKOPRAVNE ODGOVORNOSTI Među izvorima iz kojih prema objektivnom pravu nastaju obligacije

posebno mjesto pripada prouzrokovanju stete i obaveze da se steta nadoknadi. Ova obaveza da se nadoknadi steta, odgovornost za stetu, naziva se i gradjansko- pravnom odgovornoscu. Za svaku stetu se ne odgovara, gradjanska odgovornost nastaje samo pod odredjenim uslovima, kada zakon za cinjenicu prouzrokovanja stete vezuje nastanak obaveze za naknadu stete. Protivpravno skrivljeno djelo naziva se gradjanskim deliktom a po tome i gradjanka odgovornost, deliktnom (ili vanugovornom za razliku od ugovorne) odgovornosti. Medjutim steta moze biti posledica i neke dozvoljene aktivnosti li nastati u vezi sa tzv. opasnim stvarima. Obaveza ovako pricinjene stete nastaje bez obzira na krivicu odgovornog lica i u teoriji se smatra da se u ovom slucaju ne moze govoriti o deliktu.

3. ODNOS GRAĐANSE I KRIVIČNE ODGOVORNOSTI Krivična i građanska odgovornost imaju zajedničku istoriju. U prvo vrijeme nije se gotovo ni pravila razlika između građanskog i krivičnog delikta. Počinilac štete bio je najprije izložen mjerama private osvete (sistem taliona) a potom je slijedio sistem kompenzacije, kada je umjesto fizičkog djelovanja na počinioca oštećeni zahtijevao od njega da mu plati određenu novčanu sumu čiji je iznos određivan zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Docnije je država preuzela na sebe ulogu određivanja visine kompenzacije. Od tog vremena razdvajaju se postepeno jedna od druge kazne i nadoknada štete. U rimskom pravu ovo razdvajanje nikad nije dovedeno do kraja. Sa jedne strane bilo je još uvijek dvostruke pa i četvorostruke nadoknade štete a sa druge strane postojao je ograničen broj građanskopravnih delikata (nasilje, obmana, krađa), umjesto opšteg pravila o nadoknadi štete. U savremenom pravu krivicna i gradjanska odgovornost su potpuno razlicite odgovornosti. Ipak one mogu postojati paralelno, na temelju jednog istog dogadjaja (npr. krađa je cinjenica koja izaziva obije odgovornosti zajedno). Zato sto je prekrsio krivicni zakonik lopov ce biti kaznjen zatvorom, a zato sto je prisvojio tuđu stvar bice duzan da je vrati vlasniku ili da nadoknadi stetu. Ali krivicna i građanska odgovornost mogu nastupiti i nezavino jedna od druge. Svako krivicno djelo ne mora imati za posljedicu i građanku odgovornost (npr. neuspio pokusaj kradje). Isto tako događaj koji izazove stetu i samim tim građansku odgovornost ne mora imati obiljezja krivicnog djela u kom slucaju nema ni mjesta krivicnoj odgovornosti. No bez obzira da li postoje paralelno ili nazavisno jedna od druge one se bitno razlikuju.

1.Krivicna odgovornost predpostavlja neko krivicno djelo koje je utvrdjeno zakonom. Broj krivicnih djela unaprijed je ogranicen (nulla crimen sine lege) pa su samim tim i ogranicene i mogucnosti krivicne odgovornosti. Za gradjansku ne vazi princim enumeracije. Ona moze nastati uvijek kad neko prouzrokuje stetu drugome ukoliko ne dokaze da je steta nastala bez njegove krivice. Mogucnosti takvih steta su prakticno i teorijski neogranicene. To znaci da je gradjanska odgovornost znatno sira po svom domasaju od krivicne.

2.Krivicna odgovornost je uvjek posledica odredjene protivpravne radnje. Odgovornost pretpostavlja protivpravnost. Gradjanska odgovornost moze nastati

ne samo kao rezultat protivpravne radnje, nego i ponasanja koje nema obiljezje protivpravnosti (npr.u stanju krajnje nuzde). U gradjanskom pravu odgovara se za rezultat, a u krivicnom za drustvano opasnu djelatnost.

3.Cilj krivicne odgovornosti je tzv. individualna i generalna prevencija. Njoj je svrha da prevaspita izvrsioca krivicnog djela, da ga drustveno popravi i otkloni svaku eventualnu sklonost da ponovo izvrsi isto ili drugo krivicno djelo. Izricanjem kazne prema deliktu vrsi se posredan uticaj i na ostale clanove u drustvu. Gradjanska odgovornost ima prvenstveno za cilj da se otklone stete posledice po ostecenog koje mu je izazvao pocinilac, da mu se naknadi nastala steta. Tada se cilj može postići i bez intervencije suda (sporazum stranaka). Postizanjem tog cilja iscrpljuje se po pravilu svrha građanskopravne odgovornosti.

4.Za krivicno djelo karakteristika je strogo licna odgovornost izvrsioca krivicnog djela. Umjesto njega niko drugo ne moze biti odgovoran za djela koje je on pocinio. Gradjanska odgovornost nije neodvojivo vezana za licnost pocinioca stete, stoga i naslednici mogu odgovarati za stetu koju je prouzrokovao njihov ostavilac, a roditelji za stetu koju pocine djeca. Zatim u gradjanskom pravu postoji mogucnost zamjene odgovornog lica cak i za zivota duznikovog putem preuzimanja duga. Takođe postoji osiguranje od građanske odgovornosti.

5.Krivicna odgovornost zasniva se na krivici odgovornog lica. Onaj ko nije kriv ne moze biti ni odgovoran bez obzira na to sto je izvrsio nedozvoljenu radnju. Krivica izvsioca krivičnog djela mora biti dokazana i sve dok to ne bude ucinjeno pretpostavlja se da je on nevin. Za gradjansku odgovornost nije uvijek potrebna i krivica odgovornog lica. Ima slucajeva u kojima obaveza naknade stete postoji nezavisno od krivice duznikove (tzv. objektivna odgovornost). Sem toga krivica pocinioca stete se pretpostavlja pa je on duzan da dokazuje svoju nevinost ako misli da bude oslobodjen od odgovornosti. Čak sta vise nekad je pretpostavka krivice apsolutna tako da i ne postoji mogucnost da se ona opovrgne sto je ravno odgovornosti bez krivice. Za gradjansku odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice dok krivicna odgovornost za nehat postoji samo u slucaju kada to zakon propisuje.

6. Krivicna odgovornost pogađa uglavnom licnost odgovornog lica i samo se posredno odnosi i na njegovu imovinu. Čak i kad je u pitanju novcana kazna ona

se moze zamijeniti sa kaznom zatvora. Građanska odgovornost je imovinske prirode i samo se posredno moze ticati i diznikove licnosti. Obaveza naknade stete ne moze se zamijeniti kaznom zatvora, ali odgovorno lice u konkretnom slucaju moze biti i zamijenjeno nekim drugim, jer povjeriocu nije stalo do duznikove licnosti nego do namirenja svoga potrazivanja.

7.U krivicnom pravu krivica odgovornog lica cijeni se iskljucivo prema njegovim individualnim sposobnostima da bude uracunljivo. U građanskom pravu krivica duznika ne cijeni se samo prema njegovim individualnim svojstvima vec i prema objektivnom mjerilu. Krivica u formi nehata se na izvjestan nacin objektivizuje, cijeni se strožije nego u krivicnom pravu.

4.VANUGOVORNA I UGOVORNA ODGOVORNOST Imovinska odgovornost nastaje po pravilu zbog kršenja obaveze da se drugome ne škodi (neminem leadere). Ta obaveza može biti opšta (apsolutna) i posebna (relativna). Opšta je ona koju ima svaki pravni subject prema svakom drugom subjektu, ona nema ni određenog dužnika ni određenog povjerioca (npr. obaveza da se uzdržimo od tjelesne povrede drugih). Posebne obaveze jesu one koje imaju samo određena lica prema drugim određenim licima, kod njih su određeni i dužnik i povjerilac one čine sadržinu nekog posebnog odnosa i zato su same određene ili bar odredive. Usljed povrede opšte obaveze da se drugome ne pričinjava šteta nastaje tzv. neugovorna ili vanugovorna odgovornost. Vanugovorna odgovornost nastaje bez posebnog pravnog odnosa između počinioca i oštećenog prije prouzrokovanja štete. Dotle je kod njih postojao samo onaj opšti odnos koji se tiče svih pravnih subjekata i koji počiva na zakonskoj zabrani škođenja drugom. Tek sa prouzrokovanjem štete za koju je počinilac odgovoran među njima se zasniva i poseban odnos čiju sadržinu čini dužnost da se šteta nadoknadi koja ima primarni karakter.

Ako se prekrši relativna obaveza neškođenja drugom nastaje tzv. ugovorna odgovornost. Ona pretpostavlja postojanje od ranije posebnog pravnog odnosa između počinioca i oštećenog jer samo iz takvog odnosa mogla je nastati relativna obaveza nenošenja štete drugome. Pošto je pravni osnov takvog odnosa najčešće ugovor odgovornost je nazvana ugovornom odgovornošću. Za nju je bitno da nije

primarna nego sekundarna sadržina obligacionog odnosa. Ponasanje duznika kod ugovorne je protivpravno zbog neizvrsenja ugovornih obaveza, ali je protivpravnost ovdje relativna- radi se o povredi relativnih obligacionih prava odredjenih lica- povjerioca i duznika. Kod neugovorne radi se o povredi apsolutnih prava.

RAZLIKE SU:

1. ZOO svoje propise o vanugovornoj odgovornosti u izvjesnom smislu locira kao opšte a o ugovornoj kao posebne. Otuda se utvrđuje da za naknadu štete iz ugovora ukoliko drugačije nije propisano, važe shodno odredbe o naknadi vanugovorne štete. Po tome bi izgledalo da jedne imaju karakter lex generalis a druge lex specialis.

2. Vanugovorna odgovornost dopire dalje od ugovorne. Kada više lica prouzrokuju zajedno štetu drugom s kim ne stoje u posebnom odnosu njihova je odgovornost solidarna. Dok kod ugovorne tužba se može podići samo protiv druge strane.

3. Prema pravu većeg broja zemalja neugovorna odgovornost osniva se na dokaznoj krivici izvršioca delikta. Dok ugovorna počiva na relativno pretpostavljenoj krivici prekršioca ugovora.

4. Za vanugovornu odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice pocinioca, dok je ugovorna odgovornost duznika u nekim slucajevima ogranicena na tezi oblik krivice. Npr. poklonodavac i poslugodavac odovara samo za grubu i namjernu nepažnju, a besplatni čuvar tuđe stvari odgovara samo za pažnju koju poklanja vlastitim poslovima (diligentia quam in suis).

5. Vanugovorna odgovornost moze se odnositi i na lica koja nemaju poslovnu sposobnost (maloljetnici posle određenog uzrasta i lica koja su duševno bolesna mogu odgovarati po osnovu pravičnosti). Poslovno nesposobna lica ne mogu zakljucivati ugovore pa samim tim ne mogu biti ni dogovorna po osnovu ugovora.

6. Vanugovorna odgovornost regulisana je imperativnim pravnim normama pa zato se ona sporazumom pocinioca stete i ostecenog ne moze unaprijed iskljuciti ili ograniciti. Ugovorna odgovornost se moze unaprijed iskljuciti, ograniciti ili prosiriti (po pravilu samo za nehat).7. Rok zastarijevanja potrazivanja naknade stete prouzrokovane licu sa kojim pocinilac nije u posebnom pravnom odnosu pocinje teci od trenutka kad povjerilac

sazna za stetu i pocinioca, a rok zastarjelosti potrazivanja iz ugovora od trenutka njegove dospjelosti za isplatu. Sem toga i rokovi zastarjelosti mogu biti razliciti (npr. ako vanugovorna odgovornost potice iz radnje koja ima obiljezje krivičnog djela za potrazivanje naknade stete vazi rok zastarjelosti za krivicno gonjenje).

8. Ugovorna potrazivanja naknade stete su sekundarne prirode i zato dolaze na mjesto neispunjenja odnosno neuredno ispunjenje ugovorne obaveze ili usled nemogucnosti ispunjenja koju je duznik skrivio. Ona nastaje iz primarnog potrazivanja povjeriocevog. Potrazivanje naknade stete iz ugovora dospijeva za naplatu u trenutku u kome ispunjenje obaveze trebalo da uslijedi. Potrazivanje naknade stete po osnovu vanugovorne odgovornosti dospijeva odmah cim je steta prourokovana.

9. Najznacajnija razlika tice se njihovog dosega. ZOO stoji na stanovistu da neugovorna odgovornost podrazumijeva potpunu naknadu tj. i stvarne stete i izmakle koristi. Stavise ako je stvar unistena krivicnim djelom ucinjenim sa umisljajem sud moze odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za ostecenog (afekciona vrijednost stvari-pretium affectionis) ciji gubitak ne predstavlja imovinku nego neimovinsku stetu. Ugovorna odgovornost je uza. Zakon kaze da povjerilac i ovdje ima prava na naknadu i obicne stete i izmakle koristi ali pod uslovom da je duznik u vrijeme zakljucenja ugovora morao njih predvidjeti kao moguce posledice krsenja ugovora. Radi se samo o predvidljivoj steti. Jedino u slucaju prevare, namjernog neispujenja ili neispunjenja zbog krajnje nepaznje duznik je obavezan da naknadi i predvidljivu i nepredvidljivu stetu.

KONKURENCIJA ODGOVORNOSTI – postoje slučajeevi gdje se šteta pojavljuje kao rezultat kršenja opšte (zakonske) i posebne (ugovorne) obaveze. Npr. kada zakupac ošteti ili uništi stvar uzetu u zakup. Ovdje se postavlja pitanje može li oštećeni tražiti naknadu po osnovu zgovorne ili neugovorne odgovornosti ili možda po oba osnova. Po jednom stanovištu ovdje postoji sticaj. Zahtjev za obeštećenje po jednom osnovu konkuriše zahtjevu po drugomosnovu (teorija konkurencije zahtjeva). Povjerilac može birati pravni osnov tužbe koja je za njega povoljnija. Kada povjerilac bude obeštećen po jednom osnovu gubi pravo da se obrati dužniku po drugom osnovu osim ako tako može dobiti više nego po prvom. Ovo je zastupljeno u njemačkoj i švajcarskoj sudskoj sudskoj praksi i teoriji. Po drugom stanovištu konkurencija nije moguća jer norme o ugovornoj odgovornosti predstavljaju lex specialis (teorija konkurencije zakona). Povjerilac ima pravo samo na tužbu zbog kršenja ugovorne obaveze. Ovo je zastupljeno u Francuskoj. Ali se i ovdje dopušta deliktna tužba: ako je ugovornik štetu izazvao

namjerno, ako prouzrokovanje štete predstavlja krivično djelo, kada naslednici lica nastradalog u toku prevoza zahtijevaju nadoknadu štete od prevozioca. Mislimo da je za naše pravo prihvatljivije prvo gledište jer je pravno logičnije. Opšta zabrana nije istisnuta ili poništena ugovornom obavezom, naprotiv ona je njome individualizovana i pojačana (a minore ad maius).

5.EVOLUCIJA I VRSTE VANUGOVORNE ODGOVORNOSTI Delikti, protivpravne radnje pojedinaca, kojim se vrijedja neko pravo, licno ili imovinsko dobro, spadaju sa ugovorom u prve izvore obligacija. Zakon XII tablica predviđao je delikte: ostecenje tudje stvari, injuria (povreda fizičke licnosti) i furtum (protivpravno prisvajanje tudje pokretne stvari). Osteceni je imao pravo na zakonsku unaprijed odredjenu sumu novca koja nije bila ekvivalent stete. Nije imala karakter imovinske sankcije nego kazne. Sa jacanjem robovlasnicke drzave i vecom zastitom imovine i licnosti koju nastoji obezbijediti drzava, povecava se broj privatnih delikata a sankcija dobija postepeno imovinski karakter. Istovremeno se i prosiruje krug javnih delikata (furtum i rapina postaju javni delikti). Lex Aqulia iz drugog vijeka pne predvija kao delikt ostecenja tudje imovine bez namjere pribavljanja koristi (damnum in iuria datum) sa sankciom potpuno drugacijom od unaprijed odredjenih kazni iz Zakona XII tablica. Npr. za ranjavanje roba ili zivotinje, odnosno ostecenje tudje stvari ucinilac je u obavezi da plati naknadu stete u visini najvece vrijednosti stvari za prethodnih 30 dana. Delikt damnum inuria datum postojao je samo ako su ispunjeni odredjeni uslovi i to: 1)Radnja treba da je protivpravna, 2)Steta da je imovinska, 3)Da je prourokovana nekom pozitivnom radnjom delikventa. Uz ove uslove trazi se i krivica u postklasicnom i klasicno pravu i pritom uzima se u obzir i najmanji nehat-nepaznja. Ovo je prvi put istorijski posmatrano da se zahtijeva krivica stetnika. Do tada odgovaralo se baz krivice. Dovoljno je bilo da osteceno lice dokaze protivpravnost radnje i cinjenicu prouzrokovanja stete.U doba feudalizma obaveza na naknadu stete cesto poprima kazneni karakter. U srednjevjekovnoj Srbiji postojala je i kolektivna odgovornost za naknadu stete (odgovarala je zajednica, selo, okolina). Sa raspadom feudalizma i stvaranjem private burzoaske svojine, dolazi postepeno do tzv. recepcije rimskog prava. U teoriji i praksi gradjanske odgovornosti preuzima se princip odgovornosti za krivicu. Dakle za nastanak obaveze naknade stete uzimaju se u obzir voljni- subjektivni elementi: je li stetnik sposoban da shvati i upravlja svojim postupcima, je li steta poruzrokovana namjerno, grubom nepaznjom ili nehatom. Naknada stete je samo posledica tog skrivljenog ponasanja stetnika-duznika. Vladajuci princip je- nema odgovornosti bez krivice. Medjutim XIX vijek je upravo doba pojave i nastanka teorije objektivne odgovornosti-odgovornosti na osnovu samog prouzrokovanja stete. Industrijski razvoj, pojava i razvoj savremenog saobracaja i koriscenje masina u industriji dovelo je do povecanja broja udesa, nesreca, povreda na poslu i svakojakih ostecenja imovinskih i licnih dobara. U velikom broju slucajeva stete nastaju bez ičije krivice sto se u odnosu na osteceno lice svodi na to da se krivica ne moze ili se veoma tesko moze dokazati. Tako osteceno lice uglavnom ostaje bez naknade. U praksi se pokazalo da je princip krivice kao iskljucivi osnov odgovornosti nedovoljan. Pruski zakon o zeljeznicama iz 1838 godine prvi je zakonski tekst koji je uveo objektivnu odgovornost za neskrivljenu stetu. Zeljeznica odogvara za svaku stetu koja nastaje pri prevozu lica ili robe ili na drugim licima ili stvarima. Moze se osloboditi samo ako dokaze da je steta prourokovana krivicom ostecenog ili zbog nepredvidjenog spoljnog dogadjaja. Polazeci od principa da

odgovornost treba da se zasniva na ponasanju pravnih subjekata, odnosno da svako lice mora da snosi odgovornost za stetu koju je prouzrokovao svojom krivicom sa jedne strane, kao da se uslovi zivota u savremenoj civilizaciji da se u interesu ostecenih odstupi od principa odgovornosti za krivicu - ZOO predvidja prvo pravilo o subjektivnoj odgovornosti, a odmah zatim za stetu od stvari ili djelatnosti od kojih potice povecana opasnost za okolinu kao i u drugim slucajevima predvidjenim zakonom, odgovara se bez obzira na krivicu objektivne odgovornosti.

Imovinska odgovornost može biti projaka: 1)Odgovornost zbog krivice, 2)Odgovornost zbog stvorenog, održavanog ili kontrolisanog rizika, 3)Odgovornost zbog pravičnosti.

Šteta se prepisuje postupcima čovjekovim i odgovornost za štetu jeste u načelu odgovornost zbog postupaka.

6.SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST ILI ODGOVORNOST PO OSNOVU KRIVIC E Odgovornost zbog krivice kao princip nije vazila u najstarijim pravima nego je bila prihvacena tek kasnije na visem stepenu drustvenog razvoja u prvim godinama XIX vijeka. Krivica kao razlog odgovornosti zasniva se na ličnom ukoru počinioca stete. Njemu se upucuje prekor sto se u datoj situaciji nije ponasao onako kako je trebalo. Odgovornost za stetu moze pocivati na dokazanoj ili na pretpostavljenoj krivici pocinioca stete. Kada je rijec o pretpostavljenoj krivici njome je znatno olaksan polozaj ostecenog u parnici buduci da je dokazivanje krivice dosta tesko. Po ZOO za lice koje drugom prouzrokuje stetu pretpostavlja se da je krivo. Ali je pretpostavka krivice relativna i moze se poreci. Pocinilac stete moze dokazati da nije kriv i tako odgovornost izbjeci. Pretpostavlja se samo obicna nepaznja dok se umisljaj i grubi nehat moraju uvijek dokazivati. Odgovornot po osnovu krivice obuhvata sve stete izazvane vlastitim radnjama ukoliko se ne koriste opasne stvari ili ne obavljaju opasne djelatnosti.

Za postojanje subjektivne odgovornosti potrebno je da su kumulativno ispunjena četri uslova i to: 1)Da je nastala steta, 2)Da između radnje stetnika i stete postoji uzrocna veza, 3)Da postoji krivica stetnika , 4)Da je stetnikova radnja protivpravna.7.USLOVI ODGOVORNOSTI ZA PROUZROKOVANJE STETEOd osnova treba razlikovati uslove odgovornosti mada nekad jedna ista cinjenica moze biti i osnov i uslov (npr. krivica). Osnov je ono zbog cega se odgovara dok su

uslovi pretpostavke odgovornosti. Uslovi su cinjenice koje treba da se steknu da bi neko bio podvrgnut imovinskoj odgovornosti. Uslove odgovornosti određuje zakon ali to mogu činiti i zainteresovana lica (počinilac štete i oštećeni). Uslovi imovinske odgovornosti nisu uvijek isti već zavise od vrste odgovornosti. Može se reći da postoje dvije vrste uslova: jedni su potrebni uvijek i to su obavezni ili stalni, a drugi se traže samo kod određenih vrsta odgovornosti i to su varijabilni ili povremeni. Ali ova dioba nije logična. U stalne uslove građanske odgovornosti spadaju: šteta i uzročna veza između nje i radnje počinioca, a u povremene: krivica počinioca štete i protivpravnost njegove radnje. Ako je riječ o deliktnoj odgovornosti potrebno je da se ispune obije vrste uslova. Uslovi su prema tome: 1)šteta, 2)uzročna veza između štete i radnje njenog počinioca, 3)krivica počinioca štete, 4)protivpravnost štetne radnje.

U odredjenim slucajevima neophodno je da budu kumulativno ispunjena sva 4 uslova dok u drugom to nije nuzno (subjektivna sva 4 uslova, objektivna 2). Uslovi za subjektivnu odgovornost: steta, uzrocna veza izmedju stete i radnje pocinioca, krivica pocinioca i protivpravnost radnje. Uslovi za objektivnu odgovornost: da postoji steta, da postoji uzrocna veza izmedju stete i opasne djelatnosti ili opasne stvari. Odgovornost na osnovu pravicnosti postoji kada je u konkretnoj situaciji pravicno da jedno lice odgovara.

7.POJAM STETE Šteta je svako umanjenje necije imovine (obicna šteta), sprecavanje

njenog povecanja (izmakla dobit), kao i nanosenje drugome fizickog ili psihickog bola ili straha, kao i povreda prava ličnosti i ugleda pravnog lica (nematerijalna šteta). Šteta je jedna od osnovnih pretpostavki za građanskopravnu odgovornost. Ova pretpostavka mora se uvijek ispuniti da bi jedno lice odgovaralo. Ako nema štete nema ni gradjanskopravne odgovornosti. Ona je negativan rezultat protivpravne radnje na imovinskim pravima i licnim dobrima određenog lica. U svakidasnjem govoru pojmom steta oznacava se svaka propustena prilika da se dozivi izvjesno zadovoljstvo. Stvarni pojam stete podrazumijeva gubitak ili pogorsanje nekog covjekovog zivotnog dobra. Ako je u pitanju materijalno dobro

onda je steta u ekonomskom smislu. Za nju je nevazno kako se zbila i ko ce je podnijeti: osteceni ili neko treci.

Pravni pojam stete podrazumijeva samo onaj gubitak koji neko usled odredjenog dogadjaja trpi na svojim pravno zasticenim dobrima i koji je određeno trece lice duzno da nadoknadi. Steta je gubitak koji osteceni trpi jer nastaje mimo njegove volje usled radnje treceg ili prirodnog dogadjaja.

9.VRSTE STETE 1.Materijalna (imovinska) i nematerijalna, moralna (neimovinska). 2.Obicna steta i izmakla dobit 3.Neposredna (direktna) i posredna (indirektna). 4.Postojeca i buduca

Najvaznija podjela je na materijalnu i nematerijalnu štetu. Ova podjela se temelji na podjeli dobara na materijalne i nematerijalne. Pod materijalnim ili imovinskim dobrima podrazumijevaju se sva dobra čija se vrijednost može novčano izraziti tj. koji se mogu novcem pribaviti ili za novac otuđiti. Nematerijalna ili neimovinska dobra su dobra koja su nerazdvojno vezana za ličnost kome pripadaju, neodvojiva su od lica kome pripadaju i imaju individualnu vrijednost.

Nematerijalna (neimovinska, moralna, idealna) šteta nije gubitak u imovini, nema imovinski karakter, to su povrede licnih dobara: život, zdravlje, slobode, casti, ugleda i sl. koje se sastoje u nanosenju ili trpljenu fizickih bolova ili straha. Moze nastati zajedno sa imovinskom (usled povrede doslo je do troskova lijecenja) a moze nastati i bez imovinske (uvreda, kleveta, povreda casti). Mada povreda časti za ostecenog moze imati i imovinske posledice. Materijalna šteta je šteta na imovinskim dobrima tj. obuhvata svaku povredu ili gubitak u imovinskim dobrima i pravno zasticenim imovinskim interesima. Materijalna šteta se može pojaviti u različitim oblicima i to kao oduzimanje, uništenje ili oštećenje nekog imovinskog dobra, ali i kao umanjenja imovine kao cjeline ili sprečavanje njenog uvećanja.

10.OBLICI MATERIJALNE STETE Materijalna steta se dijela na: obicnu stetu i izmaklu dobit. ZOO precizira da oštecenik ima pravo na naknadu obicne štete i na naknadu izmakle dobiti. Obična šteta (stvarna, prosta, pozitivna, efektivna) ili damnum emergens se

definise kao umanjenje postojeće imovine. Ona nastaje kako smanjenjem aktive tako i povećanjem pasive. Oduzimanjem ili oštecenjem stvari smanjuje se aktiva a povecanje pasive je povecanje dugova. Izmakla dobit (lucrum cassans) se definise kao sprečavanje oštecenog da u budućnosti poveća svoju imovinu. Izmakla dobit je dobitak koji je mogao osnovano očekivati prema toku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Da bi u konkretnom slucaju štetnik bio duzan da pored stvarne štete naknadi izmaklu dobit potrebni su uslovi : 1)Da je sticanje te dobiti dopušteno 2)Da je od oštećenika postojala namjera sticanja 3)Izvjesnost dobiti.

11.POSTOJECA I BUDUCA STETA Prema vremunu nastanka štete razlikujemo postojeću i buduću.

Postojeća šteta je ona koja je vec nastupila, dakle postoji u momentu kada se ocjenjuje, utvrdjuje visina stete i odgovornost stetnika.

Buduća šteta je ona koja jos ne postoji ali ce sigurno nastati u buducnosti (npr. krivicom nekog lica doslo je do epidemije u stadu). Buduca steta je ona koja je pricinjena ostecenom u buducnosti zbog potpune ili djelimicne sposobnosti za rad.

12.POSREDNA I NEPOSREDNA STETA Dioba na posrednu i neposrednu štetu ima porijeklo još u izvorima rimskog

prava a kao usus modernus njegovana je još pod dva naziva damnum circa rem i damnum extra rem. Neposredna šteta je ona koja je direktna posledica stetne radnje dok je posredna šteta indirektna posledica stetne radnje. U odlukama nasih sudova izrazen je izriciti stav da je pocinilac stete odgovoran i za neposrednu i za posrednu stetu. ZOO inace ne razlikuje neposrednu i posrednu stetu, ali nasa teorija i praksa prave razliku medju njima.

13.KONKRETNA, RACUNSKA, PREDVIDLJIVA I NEPREDVIDLJIVA

Razlucivanje štete na konkretnu i nekonkretnu ima iskljucivo teorijski znacaj. Konkretna ili realna steta znaci stvarni i negativni uticaj stetnog događaja na određeno pravno dobro (pogorsanje zdravlja, invaliditet, unistenje stvari i sl.). Računska ili apstrakna steta podrazumijeva umanjenje imovine ili imovinskog dobra izrazeno u novcu. To je novčani izgled konkretne imovinske štete.

Tzv. opsta imovinska steta uvijek je racunska posto se da pojmiti samo kao umanjenje ukupne vrijednosti imovine. S druge strane nematerijalna steta je realna sama po sebi jer nije mjerljiva u novcu pa samim tim nije ni racunska. Od konkretne i računske štete treba razlikovati tzv. konkretno (prema konkretnim okolnostima, stvarni gubitak) i apstraktno obračunatu štetu.

Predvidljivom se samtra ona steta cije je nastupanje pricinilac mogao da predvidi u vrijeme zakljucenja ugovora. Da li je on to i ucinio nije od znacaja. Bitna je sama mogucnost objektivnog predvidjanja jer iako takvu stetu pocinilac ne predvidi smatra se krivim. Ako se steta nije mogla predvidjeti ona je nepredvidiva. Da li je u pitanju jedna ili druga, to zavisi od okolnosti konkretnog slucaja. Medjutim nije nuzno da ugovorni partner predvidi sve nastale stetne posledice, nego je dovoljno da predvidi pocetnu stetu. Praktican znacaj ove podjele postoji u oblasti ugovorne odgovornosti. ZOO propisuje da ugovorni duznik odgovara samo za stetu koju je u vrijeme zakljucenja ugovora morao predvidjeti kao mogucu posledicu krsenja ugovorne obaveze. Jedino u slucaju duznikove prevare illi namjernog neispunjenja obaveze, kao i neispunjenja sa krajnjom nepaznjom povjerilac ima pravo na naknadu i nepredvidive stete.

14.PROTIVPRAVNOST KAO USLOV ODGOVORNOSTI ZA PRICINJENU STETU Protivpravnost je pojam koji se upotrebljava u mnogim grana prava. U širem smislu on označava negaciju prava. U obligacionom pravu ono ima uže značenje, riječ je o kršenju normi koje, direktno ili indirektno, treba da spriječe nanošenje štete drugome, norme koje pravnim subjektima nalažu ponašanja kojima se šteta može izbjeći.

Svaka stetna radnja kojom se prouzrokuje steta ne dovodi do gradjanskopravne subjektivne odgovornosti-trazi se da je radnja protivpravna. Stetna radnja se smatra protivpravnom ukoliko je protivna određenoj normi

objektivnog prava koja sadrzi zapovjest ili zabranu. Najcesce se radi o povredi normi gradjanskog prava ali ona postoji i u slucaju povrede drugih normi kao sto su: ustavnopravne, krivicnopravne itd. Potrebno je medjutim da se radi o normi od interesa za gradjansko pravo, da njenom povredom moze nastati steta koja stvara gradjanskopravnu odgovornost i obavezu naknade stete.

U obligacionom pravu protivpravnost se

shvata u širem značenju. Protivpravnost postoji ne samo u slucaju povrede normi objektivnog prava vec i u slucaju povrede javnog poretka, morala, dobrih običaja, ali i povrede pravila određenog zanimanja, struke, pravila igre i sl. Pravne zabrane i zapovjesti odnose se iskljucivo na ljudska ponasanja pa zato ona i mogu biti protivpravna a ne mogu posljedice ili prirodna stanja. Može biti i protivpravno ponašanje čovjekovo koje posljedicu ili stanje izaziva ili na njih ne reaguje. Npr. opasno stanje obavezuje na otklanjanje opasnosti pa je zato protivpravno

nečinjenje kojim se takvo stanje održava. Protivpravne su one ljudske

radnje kojima se krše zabrane ili zapovjesti što proističu iz pravnih normi, iz dobrih običaja, iz pravila struke određenog poziva, iz pravnih poslova i pregovora

o zaključenju ugovora. Što se tiče odnosa između

protivpravnosti radnje i krivice njenog izvršioca postoje dvije teorije. Pristalice tzv. subjektivne teorije smatraju da protivpravnost i krivica jedna drugu uslovljavaju. Nema jedne bez druge. Protivpravnos je po njima objektivna strana krivice a krivica subjektivna strana protivpravnosti. Ovo gledište oslanja se na tvrdnju da su pravne norme upućene licima koja su svjesna svojih postupaka. Nasuprot njima pristalice objektivne teorije smatrajuprotivpravnim svako ponapanje koje je protivno zabranama ili zapovjestima pravnih normi. Protivpravnos je samo objektivno protivljenje normi nezavisno od krivice lica koje to čini. Njegovo bitisanje ne utvrđuje se sa stanovišta ličnih (psihofizičkih) svojstava izvršioca radnje, nego jedino sa stanovišta pravnog poretka određene države. Protivpravno može da postupi i neurančunljivo lice ukoliko poseduje fizičku sposobnost da izvrši radnju koja je nedopuštena sa gledišta prava. Ocjena da je neka radnja protivpravna ne sadrži ukor protiv izvršioca u smislu krivice, ocjena o protivpravnosti i ocjena o krivici jesu dva različita suda, prvo je sud o samoj radnji a drugo o izvršiocu radnje. Misljenja smo da je stanovište objektivne teorije uvjerljivije.

15.UZROCNOST KAO USLOV ODGOVORNOSTI ZA PROUZROKOVANU STETU Odnos između dvije pojave od kojih je jedna uslovljena drugom naziva se uzročnom vezom ili odnosom kauzalnosti. Za postojanje građanskopravne odgovornosti neophodno je postojanje uzrocne veze između protivpravne radnje stetnika i stete. Dakle da bi jedno lice bilo odgovorno i obavezno da nadoknadi stetu nastalu na pravno zasticenim dobrima nekog lica potrebno je da izmedju njegove radnje i stete postoji uzrocna veza. Steta treba da bude rezultat ponasanja lica kome se ona propisuje.

ZOO propisuje da je lice koje drugome prouzrokuje stetu duzno da stetu nadoknadi. Osteceni koji zahtijeva naknadu stete treba da dokaze da je određeno lice stvarno prouzrokovalo stetu. Samo za stetu nastalu u vezi sa opasnom stvari ili opasnom djelatnoscu postoji zakonska pretpostavka da potice bas od te stvari odnosno djelatnosti. Pitanje uzrocne veze je prije svega prakticno pitanje koje resava sud u svakom pojedinacnom slucaju kad odlucuje o zahtjevu za naknadu stete.

Filozofski pojam uzroka najpotpunije je definisao John Stuart Mill rekavši da uzrok predstavlja zbir pozitivnih i negativnih uslova, ukupnost eventualnosti svih vrsta pri čijem djelovanju posljedica neizbježno slijedi.

Pojam uzroka u pravnom smislu oslanja se na pojam uzroka u smislu prirodnih nauka. To je istakao početkom prošlog vijeka njemački pravnik Ludwig Traeger. Pojam uzroka u pravu ne moze se koristiti u njegovom logicnom znacenju nego treba pribjeci određenom sužavanju. Treba naci put koji omogucuje da se iz beskrajnog niza uzroka izdvoje oni koji su za posledicu pravno relevantni. Ta potreba je navela izvjesne pravnike da govore o pojmu pravnog ili jurističkog kauzaliteta koji je znatno uži od pojma uzroka u smislu prorodnih nauka.

Kod uzrocnosti u građanskom pravu neophodno je poći od ljudske radnje u cilju utvrđivanju odgovornosti za stetu, odrediti kriterijume i kada ce se ta radnja smatrati uzrokom stete, odnosno kada se steta pravno ima shvatiti kao rezultat određene ljudske radnje. S obzirom na kriterijume za postojanje uzrocnosti u pravnom smislu postoji vise teorija.

Teorija uslova ili teorija ekvivalentnosti, po njoj uzrokom u pravnom smislu treba smatrati svaku od više činjenica čiji je sticaj dao određenu ukupnu štetu. To se

gledište iskazuje šablonom da je uzrok svaka okolnost koju nije moguće apstrahovati a da usljed toga i posljedica ne izostane. Uslov ima vrijednost uzroka tj. čini njegov ekvivalent pa otuda i naziv ove teorije. Svi pojedinačni uslovi imaju jednaku vrijednost jer bi izostanak bilo kojeg vodio ka izostanku posljedice. Teorija uslova služi se formalnom logikom i zato ne priznaje slučajan sticaj okolnosti nego ih posmatra sve u neprekidnom lancu (npr. odijelo krojač ne sašije, mušterija odloži put, pretrpi štetu zbog sudara).

Teorija posrednog i neposrednog prouzrrokovanja, uči da iz niza događaja koji su prethodili šteti valja izdvojiti one koji su joj vremenski bliži. Bliži događaji označavaju se kao neposredni a dalji kao posredni uzroci. Pravno značajnim smatraju se jedino neposrednim. Ova teorija prihvaćena je u romanskim pravnim sistemima. Npr. u francuskom građanskom zakoniku gdje stoji da se nadoknađuje samo ona šteta koja se javlja kao neposredna posljedica neizvršenja ugovora. Ona je uzeta iz rimskog prava damnum corpore corpori datum. (npr. dao bolesnu životinju-nadoknada zbog zaraze ostalih životinja ali ne i zbog neobrađivanja zemlje zbog uginuća životinja jer i druge okolnosti utiču na ovo.

Teorija adekvatne uzročnosti, nastala je krajem 19 vijeka. Ona predstavlja najrasprostranjenije učenje o uzročnoj vezi u oblasti građanske odgovornosti i prihvaćena je kod nas. Uzrok štete je samo onaj događaj čijem redovnom dejstvu odgovara konkretna šteta tj. koji je po svojoj prirodi adekvatan toj šteti. Uzročna veza je adekvatna ako je radnja bila uopšte podesna da izazove štetnu posljedicu ali ne i u slučaju kada je ona to mogla učiniti blagodareći jedino specifičnim i potpuno neočekivanim okolnostima o kojima se po redovnom toku stvari ne vodi računa.

Naspram jedne štete mogu stajati više samostalnih događaja koji su u stanju da budu njeni uzroci. Tada je riječ o konkurenciji uzroka. Razlikujmo: zbirne, kumulativne, alternativne, prestižuće i minimalne.

16.KUMULACIJA UZROKA

O kumulativnom ili duplom kauzalitetu može se govoriti u slučaju kad dva stvarna uzroka djeluju u isti mah, ali bi svaki od njih ponaosob bio dovoljan da izazove istu toliku štetu. Npr. dva preduzeća prospu jednovremeno otpadne vode u

istu rijeku i izazovu pomor riba, ali bi do pomora došlo i da je to učinilo samo jedno preduzeće. Teškoća ovih slučajeva ishodi iz činjenice što se svaki izvršilac navedenih radnji može braniti prigovorom da njegova radnja nije conditio sine qua non za štetu tj. da bi šteta nastala i bez njegove radnje usljed postupka drugog. Pravnici drže da treba voditi računa o obe uzročnosti tako da radnja prvog ne isključuje kauzalitet radnje drugog. Pravo na obeštećenje je neposredno pa stoga oba izvršioca škodljive radnje treba da odgovaraju solidarno što proistiiče iz ZOO.

17.ZBIRNI KAUZALITET Zbirni kauzalitet postoji u slučaju kad više događaja zajedno izazovu štetu.

Drugim riječima šteta je rezultat djelovanja dva ili više uzroka od kojih nijedan ponaosob ne bi bio u stanju da izazove ukupnu štetu. Npr. kad više lica bace u rijeku neka otrovna jedinjenja koja kad se sjedine izazovu pomor riba.

Po pravilu lica odgovorna za štetu od zibirnih uzroka ne duguju nadoknadu solidarno nego prema svojim udjelima u šteti. Za njih nijesu mjerodavna pravila koja važe za saučesnike, pomagače i podstrekače. Međutim ako se pojedinačni udjeli tih lica ne mogu odrediti dolazi do izražaja solidarna odgovornost.

18.ALTERNATIVNI KAUZALITETAlternativni kauzalitet postoji u slučaju kad više lica dolaze u obzir kao počinioci iste štete ali nije moguće utvrditi koje je od njih štetu zaista prouzrokovalo. Zna se međutim da bez djelovanja makar jednog od tih lica šteta ne bi nastupila. Sem toga radnja svakog od potencijalnih počinilaca bila je dovoljna da štetu u cjelosti izazove. Prema tome sljedeće su pretpostavke alternativnog kauzaliteta:-Da su dva ili više lica izvršila ranju koja je nastalu štetu mogla prouzrokovati-Da je radnja jednog od njih štetu zaista pruzrokovala-Da se ne može ustanoviti čija je radnja stvarni uzrok šteteLica čije radnje imaju značaj alternativnih uzroka odgovaraju solidarno.

PRESTIŽUJUĆI KAUZALITET (REZERVNI UZROK) – Može se govoriti u slučaju kada posle događaja kooji je štetu nanio i za koji je neko odgovoran nastupi ubrzo drugi događaj koji bi istu ili sličnu štetu prouzrokovao da ona nije bila prouzrokovana prvim događajem. Prvi događaj je stvarni uzrok koji je preduhitrio i spriječio drugog da šteto djeluje. Sa drugim događajem može se računati samo u zamišljenoj situaciji tj. da šteta nije nastala usljed stvarnog uzroka. Prema tome drugi događaj je isključivo hipotetički ili rezervni uzok štete.

Pošto je stvarni uzrok već nanio štetu rezervni udara u prazno (npr. životinje jednog lica delimično oštete povrće drugog a sjutra padne grad i uništi preostalo povrće. O rezervnom uzroku štete trebalo bi voditi računa o ovim situacijama. 1)Dužnik u docnji odgovara i za slučajnu nemogućnost ispunjenja osim ako dokaže da bi stvar koja je predmet njegove obaveze slučajno propala i da je obavezu na vrijeme ispunio. 2)Kada je riječ o šteti koja u trenutku škodljive radnje nije definitivna nego s vremenom nastaje sukcesivno kao što je izmakla dobit.3)Ako je na stvari ili ličnosti oštećenog još u trenutku izvršenja škodljive radnje postojao začetak štete. Npr. porušena kuća bila je već sklona padu, lice stradalo u saobraćajki je bolovalo od raka i ne di inače još dugo živjelo. Ovdje je problem da počinilac štete dokaže da bi rezervni uzrok zaista djelovao.U oslalim slučajevima rezervni uzrok nije od pravnog značaja.Od prestižujućeg kauzaliteta treba razlikovati problem pozivanja na tzv. pravovaljano alternativno postupanje. Tu se počinilac štete protivpravnom radnjom brani prigovorom da bi do štete došlo i da se on ponašao propisno: zaposleni dade otkaz svom poslodavcu i odmah napusti radno mjesto ne sačekavši da prođe odkazni rok. Poslodavac zahtijeva od njega da mu nadoknadi troškove novinskog oglasa kojim je tražio drugu radnu snagu. Međutim zaposleni prigovori da di poslodavac načinio iste troškove i u slučaju da se on pridržavao propisanog otkaznnoog roka.

MINIMALNI KAUZALITET – Podvode se slučajevi u kojima je šteta izazvana od većeg broja lica ali sa neznatnim udjelima pojedinaca. Ovdje radnja svakog pojedinca ne bi bila dovoljna da štetu u cjelosti izazove. Svaki učesnik je prouzrokovao samo jedan dio štete. Primjer za ovo su štete koje su nastale usljed ilegalnog štrajka, nedopuštenih demonstracija i protivpravnog zaposedanja tuđe kuće. Radi se o kolektivnom nanošenju štete u kome može učestvovati i po više hiljada ljudi. Sporno je da li odgovaraju solidarno ili podiljeno. U našem pravu mogla bi doć solidarna odgovornost svih učesnika.

19.KRIVICA KAO UZROK ODGOVORNOSTI ZA MATERIJALNU STETU Krivica znači uvijek neku grešku, nepravilnost ili omašku koju društvo ne odobrava i zbog koje počinilac trpi zamerku, društveni prijekor ili osudu. Pojam krivice podrazumijeva negativnu ocjenu vrijednosti čovjekovog voljnog ponašanja.

U obligacionom pravu kažemo da je počinilac kriv ako se nije rukovodio onim načelima koja su za njega morala biti mjerodavna na temelju obligacionog odnosa koji postoji između njega i oštećenog ili na temelju opštih pravila koja uređuje zajednički život ljudi S obzirom na to krivica u obligacionom pravu može biti ugovorna vanugovorna.

Krivica predstavlja jedan od uslova za gradjanskopravnu odogovornost u velikom broju slucajeva. Ona pretpostavlja protivpravno ponasanje ali ne i svijest o tome. Pitanje da li je neko kriv moze se postaviti tek posto se ustanovi da je on objektivno protivpravno postupio. Protivpravnost je objektivna kategorija a krivica subjektivna i pretpostavlja postojanje svijesti i volje jednog lica prema radnji i njenoj posledici. Zato da bi postojala krivica potrebno je da je stetnik sposoban za rasudjivanje, a sposoban je za rasudjivanje ako je u stanju da razumno postupa tj. da shvati znacaj i domasaj svojih postupaka (intelektualni element) i da njima upravlja (voljni). Nesposobnost za rasudjivanje iskljucuje krivicu. Po ZOO ne odgovara za štetu lice koje usled dusevne bolesti il zaostalog umnog razvoja nije sposobno za rasudjivanje, maloljetnici do 7 godina zivota i od 7-14 godina ukoliko se dokaze da u vrijeme nastanka stete nisu bili sposobni za rasudjivanje. Sposobnost za rasudivanje moze nekad biti samo prolazna (pod dejstvom alkohola droge i sl). Takvo lice je odgovorno za stetu prouzrokovanu u takvom stanju osim ako dokaze da je u njega dospjelo bez vlastite krivice. Ako ga je u to stanje doveo neko treci taj ce biti kriv i odgovoran za stetu.

ZOO precizira da krivica postoji kada je stetnik prouzrokovao stetu namjerno ili nepaznjom. Za svaki oblik krivice se odgovara ali je njihovo razlikovanje od znacaja za odmjeravanje visine naknade stete.

20.OBLICI KRIVICE ZA PROUZROKOVANU STETU Prekor izvrsiocu protivpravne radnje uperen je protiv njegove zle ili slabe

volje. S obzirom na to razlikujemo dva oblika krivice : umisljaj i nehat. Umisljaj (namjera, zla namjera, dolus) je tezi oblik krivice za prouzrokovanu stetu. Steta je pricinjena namjerno ako je stetnik bio svjestan posledica koje ce nastati iz njegove radnje ali je na njih pristao. Umišljaj postoji u licima koja svjesno i voljno pričinjavaju štetu drugome. Bitni elementi umisljaja su intelektualni i voljni. Intelektualni element obuhvata svijest i predviđaje štete,

dovoljno je da predvidi neposrednu štetu dok posredna ne mora biti obuhvaćena namjerom. Izvrsilac treba ne samo da bude svjestan protivpravnosti svoje radnje i njene posledice nego i da ih obuhvati svojom voljom. Sa obzirom na intezitet volje umisljaj moze biti: direktan i eventualan.

Direktan umisljaj (dolus directus) postoji u slucaju kada stetnik preduzima radnju iskljucivo sa ciljem da drugom nanese stetu. Ovdje je steta iskljucivi i jedini motiv preduzimanja određene radnje. Eventualni umisljaj (dolus eventualis) postoji kada je lice svjesno posledica svoje radnje ali je na njih pristalo. On racuna da iz njegove radnje moze proizici stetna posledica ali ne odustaje od te radnje. Umisljaja nema ako je on predvidio mogucnost da se steta dogodi ali se ipak nadao da ona nece nastupiti ili je cak preduzeo i određene mjere da bi je sprijecio - u ovom slucaju moze se raditi samo o svjesnom nehatu. Odgovornost u obligacionom pravu je u oba slucaja jednaka tako da ova podjela nema prakticni znacaj. Nehat (nepaznja, nemar, culpa) je slabiji stepen krivice u odnosu na namjeru. Štetna radnja je nehatno preduzeta ako je učinilac nije želio nije bio svjestan da šteta može nastupiti ali je mogao znati ili je bio dužan da predvidi njeno nastupanje. Onaj ko nehatno nanosi stetu drugome cini to bez vlastitog htjenja. Uprkos tome nehatno ponasanje nije slucajno nego skrivljeno buduci da je onaj ko se tako ponasa zanemario paznju koja se zahtijeva od ljudi u medjusobnom saobracaju. Nehat sadrzi intelektualni i voljni element i sa obzirom na to moze biti svjestan i nesvjestan. Svjestan je kad pocinilac stetu kao mogucu posledicu svoje radnje predvidi ali olako drzi da ona nece natupiti, pa se s toga i ne trudi da je izbjegne. Nesvjestan je ako pocinilac ne predvidi da ce njegova radnja izazvati stetu, ali je mogao i morao predvidjeti.

ZOO poznaje tri stepena nehata: 1)Gruba nepažnja, 2)obična nepažnja, 3)Odsustvo pažnje koja se poklanja vlastitim stvarima. Nekada se smatralo da postoji i najlakša nepažnja ili culpa levissima. Nepažnja se dijeli na grubu nepažnju (krajnju, culpa lata) i običnu nepažnju (prostu, culpa levis). Gruba nepaznja (culpa lata) postoji u slucaju kad je stetnik svjestan mogucnosti da iz njegove protivpravne radnje moze da nastupi stetna posledica ali smatra da do nje nece doci ili ce je moci sprijeciti. Sa grubom nepaznjom postupa lice koje se ne ponasa kao iole pazljiv covjek. Ona se izjednacava sa namjerom. Obicna nepaznja (culpa levis) postoji u slucaju kada

se stetnik nije ponasao kao svaki razuman i pazljiv covjek. U ZOO govori se o paznji dobrog domacina. Našem pravu odgovara objektivno i apstraktno mjerilo za ocjenu nehata. Oažnju koju čovjek na osnovu pravnog posla ili zakona duguje ne treba cijeniti prema njegovim ličnim svojstvima ili navikama, nego prema onome što bi razuman i uredan čovjek (bonus pater familias) u datim okolnostima smatrao potrebnim. Radi se o pažnji koja je objektivno potrebna i subjektivno moguća. Za ugovornu odgovornost ZOO propisuje mjerilo da se ugovornici jedan naspram drugog odnoose sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina i dobrog stručnjaka.

21.CINJENICE KOJE ISKLJUCUJU ILI OGRANICAVAJU

ODGOVORNOST ZA PROUZROKOVANU STETU

Postoje slucajevi u kojima izvjesne ljudske radnje nemaju obiljezje protipravnosti iako je njima prouzrokovana steta. U nekim od tih slucajeva odsustvo protivpravnosti radnje sprecava nastanak obaveze da se steta nadoknadi a u nekim se steta mora naknaditi zato sto to pravicnost iziskuje. Uzroci iskljucenja protivpranosti moraju biti stvarni, objektivni. Ako neko u zabludi smatra da je izvrsena stetna radnja dopustena pa je izvrsi protivopravnost time nije iskljucena. U cinjenice koje mogu iskljuciti protivpravnost stetne radnje spadaju: 1)Vrsenje javne duznosti, 2)Pristanak ostecenog, 3)Nuzna odbrana,

4)Krajnja nuzda, 5)Dozvoljena samopomoc, 6)Koriscenje svojim pravom.

22.ISKLJUCENJE PROTIVPRAVNOSTI U SLUCAJU VRSENJA JAVNE DUZNOSTI Radnja lica koje vrsi javnu duznost koja mu je povjerena, ukoliko ne izlazi iz okvira njegovih ovlascenja, nema karakter protivpravne radnje ni kada je njome prouzrokovana steta drugome (policajac dok je na duznosti ima pravo da upotrijebi silu da bi odrzao red). To su dakle lica koja imaju zakonsko ovlascenje na povredu drugih, odnosno na ostecenje tudje imovine.

23.ISKLJUCENJE PROTIVPRAVNOSTI U SLUCAJU PRISTANKA OSTECENOG Protivpravnost stetne radnje iskljucuje i pristanak ostecenog na tu radnju (volenti non fit iniuria). Ova mogucnost proizilazi iz same prirode subjektivnih prava kojima njihovi imaoci mogu slobodno raspolagati pod uslovom da su za to sposobni. Pristanak je jedna vrsta raspolaganja pravom na naknadu stete tj. odricanje unaprijed od ovog prava. O pristanku se može govoriti u slučaju kada neko dopusti drugome da preuzme izvjesnu radnju koja zahvata u njegov pravni proctor tako sto vrijeđa njegovo pravno dobro ili ga ugrožava više nego sto je inače dopusteno.

S tim je veoma slično tzv. postupanje na sopstveni rizik. Razlika je u tome sto u ovom drugom slučaju nema saglašenja sa stetom nego jedino sa rizikom jer onaj ko se saglasava vjeruje da se rizik nece ozivotvoriti, sem toga postupati na vlastiti rizik mogu i poslovno nesposobna lica ali ne mogu dati pristanak i na stetu u smislu isključenja protivpravnosti stetne radnje. Pristanak ostecenika moze se opozvati u svako vrijeme osim ako se odnosi na stvar koja je vec data drugoj strani. Medjutim naknadni pristanak nema retroaktivno dejstvo kao kod pravnih poslova: radnja kojom je steta izazvana ostaje protivpravna a naknadna saglasnost ima znacaj oprostaja duga pociniocu stete. Pristanak je nistav ako se odnosi na radnju koja je zakonom zabranjena (pristanak na ubistvo , na pobcaj) i pristanak ne vazi kada je sam po sebi nemoralan (da mu neko zapali kucu, izvadi zube). Ali ako pristanak nije u stanju da otkloni protivpravnost radnje kojom je steta uzrokovana on se moze vrednovati kao krivica ostećenog i tako uticati na odgovornost počinioca stete.

U praksi su od osobitog znacaja pristanak na medicinsku intervenciju i sudjelovanje u sportskom takmicenju. Time se iskazuje postovanje covjekovog prava smoodređenja u odnosu na tijelo koje ima svoje utemeljenje u ustavnoj garanciji neprikosnovenosti ljudske licnosti. Pristankom se stvara pravno i moralno opravdanje za određeni medicinski zahvat i preuzima ujedno i rizik tog zahvata pod uslovom da on nije posljedica ljekarske greske nego cinioca iz organizma pacijentovog. Medicinski zahvat bez prethodne saglasnosti nema pravno pokrice i predstavlja protivpravan cin kojim se vrijeđa ne samo pacijentovo pravo samoodređivanja nego i njegov tjelesni integritet. Pristanak nije samo puka formalnost. On je punovazan samo ukoliko pacijent zna

sustinu, znacaj i domasaj onoga sa cime se saglasava tj. ukoliko je u situaciji da uzme u obzir razloge i za i protiv i da donese razumnu odluku koja se tiče njegovog liječenja. Ljekar snosi rizik medicinskog zahvata sa kojim se pacijen nije uopste sglasio ili o kome nije bio obavjesten kako treba.

Po nasem pravu pristanak na medicinsku intervenciju nema karakter pravnog posla pa ga mogu dati i lica koja su napunila 15 godina ako su sposobna za rasuđivanje. On se moze iskazati izričito ili konkludentnim radnjama. Usmejsto maloljetnika pristanak moze dati roditelj, staratelj, usvojilac. Pristanak na medicinski zahtjev ne vazi ako on nije bio indikovan tj. opravdan sa stanovista medicinske nauke. Zahvat u tijelo pacijentovo u stanju su da opravdaju samo pristanak i indikacija zajedno. Međutim zakon moze propisati da se svi građani ili određene kategorije obavezno podvrgnu medicinskoj intervenciji u vlastitomm i drustvenom interesu (vakcinacije). U tom slucaju građani imaju pravo na naknadu stete koju su pretrpljeli usljed intervencije i to prema drzavnom organu koji je naredio da se intervencija obavi. Tada nije bitno da li je steta uslovljena ljekarskom greskom ili ciniocima iz samog organizma. Sudjelovanje u sportskoj aktivnosti ili takmicenju je takođe sa rizikom stete u obliku tjelesne povrede pa cak i smrti. Iskustvo je pokazalo da ni pridrzavanje određenih sportskih pravila ne garantuje apsolutnu zastitu od povrede. Ovdje se moze vise govoriti o postupanju na vlastiti rizik nego na pristanak na stetu. No ako je steta nastala usljed nepostovanja pravila sporta radnja ima obiljezja protivpravnosti. Prema praksi vrhovnih sudova ucesnik sportske igre kome drugi ucesnik nanese tjelesnu povredu ima pravo na naknadu stete samo u slucaju kada mu je povreda nanijeta namjerno ili grubim krsenjem pravila igre. Znaci da ne odgovaraju za obicnu nepaznju, ali ovo nije zakonsko pravilo.

24.ISKLJUCENJE PROTIVPRAVNOSTI U SLUCAJU NUZNE

ODBRANE

Pravo na nuznu odbranu jeste prirodno pravo covjeka koje mu niko ne moze uskratiti. Nuzna odbrana podrazumijeva radnju koja je neophodna da bi neko od svog dobra ili dobra drugoga odbio istovremeni protivpravni napad.

Posto je uslov da napad bude protivpravan on mora poticati od covjeka ali je nebitno da li je napadac kriv i odgovoran za svoj postupak. Sem toga treba da je

uperen na pravno dobro ma koje vrste (imovinsko ili neimovinsko), da je vec otpoceo i da jos traje. Nuzno je vremensko poklapanje napada i odbrane. Smatra se da je istovremen i napad koji neposredno predstoji. Nije neophodno da napad bude usmjeren na pravno dobro branioca, jer je dopustena i odbrana tuđih pravnih dobara (nuzna pomoć). Radnja kojom se drugome nanese steta u nuznoj odbrani nema obiljezje protivpravnosti pa s toga ne povlaci ni odgovornost za stetu (kada iz stana izbacite tuđe stvari). To ne vazi ukoliko je steta uzrokovana prekoracenjem nuzne odbrane. Dakle ona mora biti srazmjerna napadu. Ako onaj koji postupa u nuznoj odbrani povrijedi nekog treceg duzen je da mu naknadi nastalu stetu.

Stanje nuzde je opasnost iz koje se izvjesno pravno dobro ne moze drugacije izbaviti osim prikracivanjem pravno zastićenog dobra nekog drugog. Opasnost ne smije dolaziti od lica cije se dobro prikracuje radi spasavanja drugog dobra jer bi inace postojala nuzna odbrana. S druge strane ona ne mora biti protivpravna ni skrivljena. Nebitno je da li opasnost prijeti dobrima lica koje preduzima radnju spasavanja ili nekom drugom (pomoć u nuzdi). Značajna je okolnost da se ugrozeno pravno dobro iz nuzde moze izbaviti jedino po cijenu da se povrijedi tuđe pravno dobro. Ali takvo izbavljenje je dozvoljeno samo pod uslovom da je vrijednost spasenog dobra veca od vrijednosti dobra koje se zrtvuje. Koje je dobro vece ima se cijeniti u svakom slucaju ali se nacelno moze reci da su licna dobra covjeka vrednija od imovinskih dobara. Okolnosti slucaja mogu opravdati i spasavanje dobra iste vrijednosti (nasilni prekid trudnoce).

Posto je radnja spasavanja pravno dopustena lice na ciji se racun to cini ima obavezu trpljenja tj. ne smije preduzeti radnje nuzne odbrrane. U nuzdi se moze stititi svako pravno dobro imovinsko ili neimovinsko dok dobro koje se prikraćuje moze biti samo imovinsko. Prikraćivanje tuđih licnih dobara smatra se uvijek protivpravnim ukoliko ne postoji punovazan pristanak ostećenog. Postupanje u nuzdi moze biti i agresivno (kada lice u nuzdi poseze za tuđom neutralnom imovinom tj. kada je njegova radnja uperena protiv stvari od koje opasnost prijeti) i defanzivno (ako je radnja lica uperena protiv stvari od koje opasnost potiče ako se ta stvar u izvjesnom smislu pojavljuje kao napadac-ovaj slucaj nuzde naziva se odbrana od stvari i to je najčešće odbrana od napada zivotinje). Prema ZOO ostećeni moze zahtijevati nadoknadu samo od lica koje je skrivilo opasnost stete, kao i od lica od koga je steta otklonjena, ali ne vise od koristi koju je ono od toga imalo.

Krajnja nuzda postiji kad neko prourokuje stetu otklanjajuci od sebe ili drugoga istovremenu i neskrivljenu opasnost od stete koja se na drugi nacin nije mogla otkloniti a da pritom pricinjeno zlo nije vece od zla koje je prijetilo.

25.ISKLJUCENJE PROTIVPRAVNOSTI U SLUCAJU DOZVOLJENE SAMOPOMOCI Osteceni ima mogucnost da od pocinioca stete zahtijeva naknadu i to svoje pravo na obestecenje pored ostalog moze stititi i posezanjem za tuđim pravnim dobrom. Npr. povjerilac moze zrtvovati dobro duznikovo da bi osigurao svoje pravo potrazivanja prema njemu. To je tzv. dopustena samopomoć. Njoj ima mjesta kod svih potrazivanja nadoknade stete. Pretpostavke dopuštene samopomoći su: 1.Lice koje sebi pomaze mora imati pravo potrazivanja nadoknade stete prema licu za cijim pravnim dobrima poseze. Sasvim je svejedno da li je potrazivanje dospjelo za naplatu, da li njegov imlac zna kolko ono iznosi i sta je pravni osnov iz kog potice. 2.Mora postojati stvarna opasnost da naplata potrazivanja bude osujecena ili bar znatno otezana (zato sto je indetitet polinioca nepoznat ostećenom i sto on ne zna koga treba da tuzi za naknadu) 3.Da mjere osiguranja potrazivanja ne mogu blagovremeno da sprovedu nadlezni drzavni organi. Čim oni budu u stanju da te mjere preduzmu pravo na samopomoć prestaje. 4.Radnju samopomoci treba da preduzme sam povjerilac potrazivanja i to prema duzniku nadoknade. Ukoliko su ispunjeni ovi uslovi povjerilac je ovlašćen da svoje tražbeno pravo na nadoknadu stete privremeno osigura posezanjem za pravnim dobrima duznika (da uzme kljuceve od kola, da zasijece gumu na kola i sprijeci bjekstvo, da zadrzi zivotinju). Samopomoc ne smije ici dalje nego sto je potrebno za otklanjanje opasnosti. Izmedju vise mogucih i cjelishodnih mjera dopustena je ona koja duznika najmanje pogađa. Te mjere se ne mogu sastojati u nanosenju teze tjelesne povrede ili smrti. Nanosenje lakse tjelesne povrede je dopusteno ako se nikako nije moglo izbjeci (zatekne lopova da krade pa ga sjutra prepozna i uhvati i nasilno zadrzi dok ne dođe policija). Steta prouzrokovana u dozvoljenoj samopomoci ne mora se nadoknaditi licu koje je izazvalo potrebu da se mjera samopomoci

preduzme. Ko u slučaju dozvoljene samopomoći prouzrokuje štetu licu koje je izazvalo potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je. Pod dozvoljenom samopomoći podrazumijeva se pravo svakog lica da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

26.ISKLJUCENJE PROTIVPRAVNOSTI U SLUCAJU PROUZROKOVANJE STETE VRSENJEM SVOGA PRAVA Koriscenje svojim pravom u granicama koje su zakonom dopustene nije protivpravno ni kada se njime uzrokuje steta drugom. Onaj ko upotrebom svoga prava drugome nanese stetu nije duzan da je nadoknadi (qui suo iure utitur neminem leadit). Svačije subjektivno pravo je ograničeno subjektivnim pravom nekog drugog koje se sa njim granici. To uslovljava mogućnost sukoba između dva prava različitih imalaca onda kada jedan od njih prekoraci granice svog prava i tako prikrati pravo drugoga. Prekoračenje se ne smatra upotrebom već zloupotrebom prava tj. nedozvoljeno korisćenje. Onaj ko zloupotrebljava neko svoje subjektivno pravo i pritom nanese stetu drugome dugovace naknadu stete. Ovo stanoviste je prihvaceno u svim pravnim sistemima. ZOO sadrzi izricitu zabranu zloupotrebe prava iz obligacionih odnosa.

U teoriji postoje dva shvatanja o tome kada postoji zloupotreba prava. Po subjektivnom shvatanju zloupotreba prava postoji kad neko vrsi svoje pravo jedino sa namjerom da drugome nanese stetu (animo vicino nocendi) ili ukoliko to cini bez ikakvog obzira naspram interesa ostalih pravnih subjekata (ako postupa sikanozno ili iz pakosti, kada mu je cilj da steti drugog, ili kad je izrazito nepazljiv prema tuđim interesima). Na ovo stanoviste stoji crnogorski opsti imovinski zakonik. Po objektivnom shvatanju zloupotreba prava postoji ako pravo vrsi protivno svrsi kojoj je predviđeno odnosno u cilju koji je protivan ekonomskoj i socijalnoj namjeni. Sud ne treba da se upusta u ispitivanje motiva zbog kojeg imalac koristi svoje pravo već da utvrdi da li je korisćenje prava normalno da li se tezi postizanju zakonitog cilja. Ovo shvatanje prihvata i ZOO- "zabranjeno je vrsenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato".

27.SLUCAJ KAO OSNOV ISLKLJUCENJA ODGOVORNOSTI ZA PRICINJENU STETU

Slucaj u obligacionom pravu oznacava odsustvo krivice kod izvrsioca protivpravne radnje kojom je steta izazvana. Slucajevi su oni dokađaji koji ne zavise od slobodne ljudske volje. Slučaj predstavlja negaciju krivice.

Slučaj moze biti neka prirodna pojava (poplava) ili ljudska radnja za koju izvrsilac nije odgovoran (radnja nerazumnog maloljetnika). Kada počinilac nije znao niti je bio duzan znati da njegova radnja moze uzrokovati stetne posljedice riječ je o slučajnoj a ne skrivljenoj steti.

Za pravo je slučaj veoma znacajan kao uzrok koji iskljucuje odgovornost. Slucaj pocinje tamo gdje prestaje krivica. Za neskrivljenu stetu kod subjektivne odgovornosti se ne odgovara (casum sentit dominus, casus a nullo praestatur-slučaj škodi koga zgodi). Ukoliko nema mjesta objektivnoj odgovornosti štetu od slucaja snosi sam oštećeni. Ovo pravilo nije apsolutno postoje i izuzeci. Ugovorom se moze odrediti i pojacana odgovornost, tako da ona moze obuhvatati i slucajnu stetu osim ako bi to bilo protivno nacelu bona fides. Zatim i sam zakon propisuje odgovornost za slucajne stete u izvjesnim oblastima (odgovornost ugostitelja za stvari svog gosta, odgovornost od opasnih stvari li djelatnosti). Zakon nalaze odgovornost i za tzv. mjesoviti slucaj tj. slučaj cije je stetno djelovanje skrivljeno od nekog (duznik u docnji odgovara i za slucajnu propast stvari ukoliko ne dokaze da bi ona propala i da je obavezu na vrijeme ispunio). Ako u izazivanju stete ucestvuju u isti mah i ljudska radnja i prirodni dogadjaj a njihov uticaj nije moguce razdvojiti tada se ljudska radnja smatra jedinim uzrokom stete.

28.VISA SILA KAO OSNOV ISLKLJUCENJA ODGOVORNOSTI ZA PRICINJENU STETU

Viša sila (vis maior) je uzi pojam od pojma slucaja tj ona je osobit ili kvalifikovani slucaj. Pod nju se podvode samo događaji koji su izvanredni, neibjezni i spoljni. Samo dogadjaj koji je izvanredan spada u visu silu. Izvanredni su oni događaji koji su izuzetni i neobični tj. sa kojima se nije mogao racunati zato sto nisu ucestali. Ali svaki rijedak događaj ne predstavlja visu silu on mora biti veoma izuzetan tako da ga nije mogao predvidjeti ni veoma pazljiv covjek. Nije

dakle mjerodavna mogucnost predviđanja prosjecnog covjeka nego dobrog domacina. Da bi se neki događaj mogao svrstati u visu silu on mora biti neizbjezan tj. neminovan ili neotklonjiv. To su oni dogadjaji koji nisu mogli biti sprijeceni. Mogucnost sprecavanja cijeni se objektivno. Rijec je o najvecoj mogucoj paznji covjeka. Dogadjaj mora biti i spoljni. To su oni događaji koji nisu skopcani sa djelatnoscu lica od kojeg je steta potekla. No i spoljni događaji mogu predstavljati obican slucaj zato sto nisu izvanredni ili nepredvidljivi (kisa , snijeg). Sa druge strane postupci trecih lica mogu imati karakter vise sile (akt sabotaze). Pojam vise sile je relativan, jer spisak događaja koji se pod njega podvode nije moguce unaprijed precizno utvrditi. Relativni su posebno dva njegova obiljezja: izvanrednost i nepredvidljivost jer pojave koje se u jednoj drustvenoj sredini smatraju neotklonjivim u drugoj mogu biti otklonjene i obratno. Da li se neka pojava moze smatrati visom silom to zavisi od konkretne situacije. Viša sila isključuje odgovornost isto kao i slučaj ali dok slučaj predstavlja granicu subjektivne odgovornosti viša sila je granica objektivne odgovornosti. Objektivna odgovornost je po pravilu odgovornost za slučaj ali ne i za višu silu. Štetu koja je rezultat više sile snosi sam oštećeni. Do iskljucenja odgovornosti dolazi samo u onoj mjeri u kojoj je doticna steta zaista uslovljena visom silom. Zato odgovornost nece izostati u slucaju ako bi stetne posledice nestupile i bez događaja koji ima obiljezje vise sile.

29.KRIVICA OŠTEĆENOG Šteta koju neko pretrpi može biti posljedica ne samo tuđeg nego i vlastitog

ponašanja oštećenog. To biva kad oštećeni svojim postupcima omogući drugome da mu štetu prouzrokuje ili barem doprinese da šteta bude veća nego što bi inače bila.

Međutim nema svako ponašanje oštećenog koje je uzročno povezano sa njegovom štetom karakter krivice. Krivica predpostavlja postupak koji je pravno nedopušten ili je barem u neskladu sa običajima ili moralnim normama određenog društva. Krivica oštećenog ima šire značenje nego krivica počinioca štete drugome ili prava krivica. Dok prava krivica pretpostavlja protivpravnu radnju krivica oštećenog nema uvijek to svojstvo. Sem toga krivica počinioca stete drugome uslovljena je i njegovom sposobnošću za rasuđivanje, dok krivica ostećenog ne mora imati taj subjektivan sastojak: ona pristaje i licima koja nisu deliktno

sposobna. Dovoljno je da postoji uzročna veza između odgovarajućeć postupka ostećenog i stete. Većina savremenih pravnih sistema ne prihvata princip sve ili nista vec ostavlja slobodu sudu da zbog krivice ostećenog nadoknadu stete umanji ili je uopste ne dosudi. Po pravilu samo tezi oblik krivice ostećenog (namjerna i grupa nepaznja) moze potpuno iskljuciti odgovornost.

SPORAZUMNO USKLJUČENJE I OGRANIČENJE ODGOVORNOST - Koristeći se načelom slobode ugovaranja ugovorne strane mogu svoju odgovornost za stetu zbog kršenja ugovorne obaveze sporazumom unaprijed iskljuciti. Takvi sporazumi nazivaju se klauzulama o neodgovornosti. Te klauzule mogu biti sastavni dio nekog drugog ugovora između istih lica ili odvojene od njega. Njeme se moze iskljuciti ne samo vlastita već i tuđa odgovornost. Sporazum o isključenju odgovornosti ima za cilj da unaprijed spriječi nastanak prava na nadoknadu štete.Odricanje unaprijed od prava na naknadu štete krije u sebi mogućnost zloupotrebe.Ono može posluziti kaosredstvo pomoću kojeg jedan ugovornik iskorisćava drugog. Zato se zakonodavac umijesao da bi zastitio interese slabije strane u ugovoru. On je naime ogranicio mogućnost upotrebe klauzula neodgovornosti. Ta mogućnost zavisi od inteziteta krivice odgovornog lica.

U svi pravnim sistemima vazi princip da se povjerilac ne moze unaprijed odreći prava na nakndu stete koju mu je druga strana prouzrokovala namjerno. Odgovornost se moze iskljuciti samo za stetu izazvanu nepaznjom i to samo običnom nepaznjom. Isključenje ne vazi za grubu nepaznju jer se ona u svojim praktičnim posljedicama izjednačuje sa namjerom (culpa lata dolo aequiparaturr) i to izricito propisuje ZOO. Mogućnost isključenja za laki nehat nije neogranicena. Klauzule neodgovornosti dopustene su samo pod uslovom da predstavljaju rezultat slobodne izrazene volje obje strane a ne posljedicu ekonomskog ili psihickog pritiska. Na zahtjev zainteresovane strane sud ce ponistiti ovu klauzulu ako je ona ishodila iz monopolskog polozaja duznikovog ili uopste iz neravnopravnog odnosa ugovorrnih strana. Posebno treba istaći da nisu dozvoljene klauzule o iskljucenju odgovornosti za tjelesne povrede i za smrt lica (ove norme imaju imperativni karakter). Takođe postoje sporazumi o ogranicavanju odgovornosti. Ograničenje se moze ticati opsega odgovornosti tj. moze se ugovoriti najvisi iznos nadoknade koji će dugovati ugovornik. Moguće je odrediti nadoknadu samo za izvjesne stete (direktne). Jedna od mogućih formi ogranicenja jeste i prevaljivanje tereta dokazivanja krivice na povjerioca. Ni ove klauzule o ogranicenju nisu dopustene bezuslovno. One su punovazne samo ukoliko ugovoreni iznos nadoknade nije u

ociglednoj nesrazmjeri sa stetom i ako za određeni slučaj ogranicenje zakonom nije zabranjeno. Ali i tada povjerilac ima pravo na naknadu ako je nemogućnost ispunjenja obaveze prouzrokovana namjerno ili krajnom nepaznjomduznika.

30.POJAM I USLOVI OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI Pored subjektivne odgovornosti ili odgovornoosti po osnovu krivice postoji

i objektivna odgovornost ili odgovornost bez obzira na krivicu.Savremeni razvoj, razvoj nauke i tehnike i primjena njihovih dostignuca u svakodnevnom zivotu doveli su do steta koje se nisu mogle upisati u krivicu ni jednom licu, sto je znacilo da niko nije bio duzan da ih nadoknadi. Stetne posljedice bivale su sve cesce i vrijednosno sve znacajnije tako da je trebalo naci nacin da se licima koja su pretrpjela stetu ta steta nadoknadi. Izlaz je nađen u tzv. objektivnoj odgovornosti. Ona predstavlja reakciju prava na opasnosti industrijskog drustva. Za nastanak objektivne odgovornosti se trazi da su ispunjena dva uslova i to:

1.Da postoji steta 2.Da postoji uzrocna veza izmedju stete i opasne djelatnosti ili opasne

stvari.

Sustina tzv objektivne odgovornosti nije u tome sto pocinilac stete odgovara bez krivice vec nezavisno od krivice. On je najcesce i kriv za stetu ali osteceni svoje pravo na naknadu ne mora objasnjavati time vec obavezom pocinioca stete da snosi rizik stete. Zato se pocinilac ne moze osloboditi od odgovornosti tako sto ce dokazati da nije kriv. Medjutim onaj ko je duzan da snosi rizik stete moze izbjeci odgovornost ukoliko dokaze da je steta posljedica vise sile, iskljucive krivice ostecenog ili nekog treceg. Odgovornost po osnovu krivice predstavlja osnovno pravilo u savremenom pravu, dok objektivna odgovornost ma koliki bio njen domasaj cini izuzetak. Objektivna odgovornost se vezuje za tzv. opasne stvari i opasne djelatnosti cije osobine utvrđuje sud u svakom konkretnom događaju. Postoje slucajevi objektivne odgovornosti koji su zakonom posebno regulisani, ali zakon ne određuje iscrpno sve te slucajeve vec njih cijeni sud. Ovom sistemu otvorene objektivne odgovornosti pripada i nase pravo. Dok kod drugih postoji princip numerus clausus po kome je jedino zakonodavac ovlašćen da odredi izuzetke od osnovnog pravila odgovornosti za krivice.

ODGOVORNOST PO OSNOVU PRAVIČNOSTI – Kada se govori o odgovornosti po osnovu pravicnosti imaju se u vidu oni slučajevi nadoknade stete koji nisu obuhvaćeni ni krivicom počinioca stete ni stvorenim odnosno nekontrolisanim rizikom. Međutim ti slučajevi su različiti tim prije sto je steta u nekim od njih rezultat protivpravne radnje a u nekim dopustene radnje. S obzirom na to mozemo reci da postoji odgovornost po osnovu pravičnosti u uzem i sirem smislu.

U uzem smislu pretpostavlja protivpravnu radnju. Tu spada odgovornost neuracunljivih lica za stetu koju oni uzrokuju drugom. Za to su potrebna dva uslova: 1)Da se nadoknada ne moze dobiti od lica koje je bilo duzno da vodi nadzor nad njim, 2)Da je materijalno stanje pocinioca stete znatno povoljnije od materijalnog stanja ostećenog. Odgovornost lica nesposobnih za rasuđivanje jeste supsidijarne prirrode. U uzem smislu spada jos i odgovornost roditelja maloljetnih pocinilaca stete koji su sposobni za rasuđivanje. Traže se dva uslova: 1)Da maloljetnik nije sam u stanju da plati naknadu, 2)Da je materijalno stanje roditelja povoljnije od materijalnog stanja ostećenog.

U odgovornost po osnovu pravičnosti u širem smislu podrazumijeva naknadu stete uzrokovane pravno dopustenim postupcima koje ostećeni mora da trpi jer nema pravo na odbranu. Ta odgovornost izvire iz zahtjeva kumutativne pravičnosti koja iziskuje da se primijeni pravilo cuius commodum, eisus periculum-čija korist toga i steta. Pravo na nadoknadu po ovom osnovu imaju lica čija su dobra zrtvovana da bi se zadovoljio pretežniji interes nekog drugog ili javni interes. Tu spadaju: steta izazvana u stanju krajnje nuzde, stete usljed ekspropijacije, steta zbog progona ili trazenja svojih stvari na tuđem zemljistu, steta vlasnik posluznog dobra kod sluzbenosti, steta od imisija. Sem toga ovdje treba ubrojti i stetu koju neko trpi zrtvujući dobrovoljno neko svoje dobro da bi otklonio opasnost koja prijeti drugome. Bitno je da on to ne čini kako bi izbjegao vlastitu odgovornost nego kao nezvani vrsilac tuđih poslova.

31.ODGOVORNOST ZA PROUZROKOVANU STETU OD OPASNIH STVARI ILI OPASNIH DJELATNOSTI Najveci uzrok stete danas cine tzv. opasne stvari i opasne djelatnosti. Po ZOO bez obzira na krivicu odgovara se za stetu od opasnih stvari i opsanih djelatnosti kao i u drugim slucajevima predvidjenim zakonom.

Pojam opasne stvari nije moguće shvatiti bez poimanja opasnosti uopšte a ona podrazumijeva objektivnu mogućnost ili vjerovatnoću izazivanja štete. Tako gledano sve stvari izgledaju opasno ali sve stvari nijesu jednako opasne negosu neke opasnije od drugih. Znači opasnost se može stepenovati što je pravno značajno. Jedino stvari od kojih prijetiprekomjerena opasnost štete spadaju u opasne stvari. Naši pravnici koriste najčešće definiciju koju je dao professor Mihajlo Konstantinović i ona glasi: Pod opasnim stvarima podrazumijevaju se pokretne i nepokretne stvari koje samim svojim postojanjem, osobinama, polozajem ili upotrebom predstavljaju povecanu opasnost od stete po okolinu.Ove stvari stvaraju rizik stete koji se ne moze uvijek izbjeci iako se sa njima postupa sa najvecom mogucom paznjom. I to ih upravo čini opasnim.

Pojam opasnih stvari nije apsolutan nego relativan pojam. Neke stvari su opasne samim tim sto postoje (otrov, gas, eksploziv) a druge zbog svog polozaja (staro stablo) a trece su opasne samo kad se krecu (autobus). Međutim u nekim zemljama je specijalnim zakonima poimenično utvtđeno koje se stvari smatraju opasnim. One što zakonom nijesu obuhvaćene imaju status bezopasnih stvari. Umjesto generalne klauzule o strožijoj odgovornosti za štetu uzrokovanu opasnim stvarima važi princip numerus clausus (Njemačka, Austrija, Švajcarska).

I opasne djelatnosti se mogu definisati poput opasnih stvari. Pod opasnom djelatnoscu se podrazumijeva svaka ljudska djelatnost od koje prijeti veca ili neubicajena opasnost od nastanka stete koja se ne moze uvijek izbjeci cak i uz najveću paznju lica koja je obavljaju. Opasne djelatnosti stvaraju povecanu opasnost po okolinu tj. po zivot i zdravlje ljudi i materijalnih dobara. Odgovornost za stetu od opasne stvari i opasne djelatnosti ne temelji se na krivici vec na stvorenom riziku. Onaj ko upotrebljava opasnu svar ili vrsi opasnu djelatnost stice korist pa stoga i snosi rizik nastupanja stete i duzan je da je nadoknadi. Za stetu od opasne stvari odgovara njen imalac a od opasne djelatnosti lice koje se njome bavi.

32.OPSTA PRAVILA ODGOVORNOSTI ZA STETU PROUZROKOVANU OPASNIM STVARIMA ILI OPASNIM DJELATNOSTIMA

Za stetu izazvanu opasnom stvari ili opasnom djelatnoscu odgovornost se ne temelji na krivici nego na stvorenom, odrzavanom ili kontrolisanom riziku. Ona je dakle objektivna. Da bi osteceni ostvario pravo na nadoknadu dovoljno je da dokaze da je: 1)Pretrpio stetu, 2)Da ona potice od opasne stvari ili djelatnosti.

Sta vise ona ne mora dokazivati ni da je steta prouzrokovana opasnom stvari odosno djelatnoscu ako su ove materijalno ucestvovale u stetnom događaju. Postoji naime zakonska predpostavka da steta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno djelastnoscu potice od te stvari odnosno djelatnosti. Predpostavka je relativa jer postoji mogucnost da se dokazima opovrgne. Šteta ne potiče od opasne stvari u slučaju kad je izazvana višom silom, radnjom oštećenika ili trećeg.

33.ODGOVORNOST IMAOCA OPASNE STVARI ZOO propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac a za štetu

od opasne djelatnosti lice koje se njome bavi. Odgovornost za štetu koju izazove opasna stvar vezujje se za jednu

određenu kategoriju lica. Ona su primarno odgovorna za štetu. Pored njih ili umjesto njih mogu sekundarno odgovarati i izvjesne druge kategorije lica. Da li će neko odgovarati primarno ili sekundarno zavisi od njegovog odnosa prema stvari. ZOO stavlja nu prvi plan imaoca stvari.

Imalac je najčešće ujedno i vlasnik stvari ali polozaj imaoca moze pripadati nekom drugom. Imalac je odgovoran za stetu koju uzrokuje opasna stvar zato sto on po pravilu ima neposrednu korist. On posjeduje vlast raspolaganja njome i u stanju je da opasnost od stete otkloni ili sprijeci. Ali ako stvar koristi trece lice umjesto imaoca tada imalac nije u mogucnosti da kontrolise pa stoga nije odgovoran za stetu. U tom slucaju odgovara neposredni korisnik stvari. Međutim to pod uslovom da treci duže vrijeme koristi stvar koja omogucava odgovarajucu kontrolu. Kratkotrajno prepustanje opasne stvari drugome ne dovodi do prelaska odgovornosti sa imaoca na korisnike. Ako se pouzdano ne utvrdi ko je bio stvarni

korisnik opasne stvari u vrijeme stetnog događaja korisnikom se smatra njen imalac. Zakon polazi od predpostavke da je imalac ujedno i korisnik. On se smatra odgovornim sve dotle dok se ne dokaze da su se stekli uslovi da umjesto njega odgovara neko treci. Polozaj imaoca jedne opasne stvari mogu imati istovremeno vise lica (supruznici). Vise imalaca iste stvari odgovaraju solidarno za stetu. Solidarna odgovornost pogađa i suvlasnike opasne stvari dok njihovo pravo na međusobni regres zavisi od velicine suvlasnickih udjela. Svojstvo imaoca opasne stvari moze imati i lice koje je deliktno nesposobno posto se inace radi o odgovornosti koja ne zavisi od krivice.

34. ODGOVORNOST DRZAOCA STVARI I ODGOVORNOST I ODGOVORNOST PROTIVPRAVNOG DRZAOCA OPASNE STVARI Držalac - Pravni sistemi veceg broja evropskih zemalja stoje na stanovistu da je za stetu od opasne stvari odgovoran u prvom redu njen drzalac. Tako se odgovorno lice ne određuje prema formalnom nego materijalnom kriterijumu. Držaocem se smatra lice koje stvar za svoj racun upotrebljava i koje ima stvarnu vlast raspolaganja njome, koju takva upotreba pretpostavlja. Za svoj racun upotrebljava stvar onaj ko uziva koristi od upotrebe i troskove njenog rada i odrzavanja podmiruje. U najvecem broju slucajeva to je njen vlasnik. Međutim svojina i ostali pravni odnosi povodom stvari nijesu odlučujući za pojam držaoca. Tako se npr. posluga i zakup automobile za duže vrijeme govore u prilog da u poslugoprimac i zakupac držaoci vozila. Vrijeme za koje se zovilo drži važniji je činilac nego pravni odnos što omogućava državinu. Pojam držaoca pretpostavlja dakle Trajan odnos prema stvari ali se unaprijed obično ne keže koliko bi vremena taj odnos trebao da traje.

Protivpravni držalac - Protivpravnim držaocem smatra se lice koje je do opasne svari doslo mimo znanja i volje njenog imaoca tj. na pavno nedopusten nacin. Taj pojam obuhvata najprije onoga ko stvar neovlasceno oduzme od imaoca ili od lica kome je imalac nju povjerio. Oduzimanje ne mora biti praceno iskljucivom namjerom da se stekne svojina na stvari, dovoljno je da se to ucini i radi

privremene upotrebe. Status protivpravnog drzaoca u smislu pravila odgovornosti ima i lice koje stvar zajedno sa oduzimaocem koristi pod uslovom da je nesavjesno. Protivpravni drzalac prisvaja bespravno polozaj koji je slican imaocu. Zato ono odgovara za stetu nastalu za vrijeme dok se stvar kod njega nalazi i to umjesto imaoca. Uslov za to nije da oduzimanje stvari ima karakter krivicnog djela. Pobude ne mogu da opravdaju njegov postupak (npr. stanje nuzde) jer je oduzimanje tuđe stvari kao sredstvo za postizanje cilja nedopusteno. Posto je imalac mimo svoje volje lisen drzavine i mogucnosti da stvar nadgleda i kontrolise prestaje njegova odgovornost za stetu. Međutim ako je on svojom krivicom omogucio protivpravnom drzaocu da se domogne opasne stvari tada odgovara solidarno sa njim. Smatra se da je imalac kriv kad stvar nije cuvao sa prosjecnom paznjom, kada nije preuzeo potrebne mjere da neovlascenu upotrebu stvari sprijeci. Između krivice imaoca i neovlascene upotrebe stvari treba da postoji uzrocna veza. Ako imalac stvari namiri ostecenog stice pravo regresa od protivpravnog drzaoca.

Lice u službi imaoca stvari - Lice u sluzbi imaoca stvari je ono lice kome je imalac predao opasnu stvar kao svome radniku, da je upotrebljava ili cuva u njegovom interesu. Ono stvar ne drzi radi vlastite koristi nego radi koristi koju izvlaci imalac. Tako je on imaočeva produžena ruka. Upotrebljavajuci ili cuvajuci stvar to lice ne radi za sebe nego za imaoca pa se zato kaze da je u njegovoj sluzbi. Pravni osnov te sluzbe moze biti radni odnos sa imaocem ili neki drugi ugovorni odnos (cuvar tuđe zivotinje). Za stetu koju opasna stvar prouzrokuje dok se nalazi pod njihovom kontrolom ili nadzorom odgovara imalac. Pored imaoca lice u njegovoj sluzbi moze odgovarati ostecenom samo po osnovu krivice i to ako je stetu uzrokovalo namjerno. Lice u sluzbi imaoca nema status protivpravnog drzaoca stvari ni kad je upotrebljava "na crno"- neovlasceno, protivno nalogu imaoca. Zato ono odgovara za stetu samo ukoliko je krivo. Sa druge strane solidarno sa njim odgovara i imalac ali mu pripada pravo na regres. Odgovornost imaoca je objektivna.

Lice koje nije u službi imaoca stvari - Imalac moze povjeriti opasnu stvar i nekome ko nije u njegovoj sluzbi ko nema polozaj njegovog radnika. Najcesci cilj takvog povjeravanja jeste da se lice kome se stvar predaje njome sluzi. Međutim stvar se moze povjeriti i drugome i bez ovlascenja da je upotrebljava (majstoru radi popravke). Sva ta lica mogu se uslovno nazvati ovlascenim drzaocima stvari. Ona

imaju obavezu da opasnu stvar nadgledaju pa zato odgovaraju za stetu koju stvar izazove dok je pod njegovom kontrolom. Ovlasceni drzaoci odgovaraju umjesto imaoca sto znaci bez obzira na krivicu. Bez obzira na vrijeme za koje opasnu stvar povjerava drugome imalac odgovara solidarno sa ovlascenim drzaocem u slucaju kad je steta proizasla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje nije skrenuo paznju drzaocu. Rijec je o skrivenim manama za koje je imalac znao ili je morao znati. Ako ovlascen drzalac isplati nadoknadu osteceniku ima pravo regresa od imaoca. Ali ako je imalac povjerio stvar licu koje nije osposobljeno da njome rukuje on je iskljucivo odgovoran za stetu od te stvari.

35.ČINJENICE KOJE ISKLJUCUJU ODGOVORNOST OD OPASNE STVARI Odgovornost za stetu od opasne stvari jeste poostrena ali nije buzuslovna. Postoji mogucnost da imalac stvari bude oslobođen od odgovornosti ako je steta od nje uslovljena određenim okolnostima. U te okolnosti spadaju visa sila, radnja ostecenog i radnja treceg lica. On treba da obori zakonsku pretpostavku uzrocnosti po kojoj se smatra da steta nastala u vezi sa opasnom stvari potice od nje odnosno dokazati da je stvarni uzrok stete visa sila, radnja ostecenog ili radnja treceg lica, a da je stvar imala pritom samo pasivnu ulogu.

Visa sila - ZOO ne sluzi se izrazom visa sila nego govori o uzroku stete "koji se nalazio van stvari a cije se dejstvo nije moglo predvidjeti ni izbjeci ili otkloniti". To su događaji koji su izvanredni, nepredvidljivi, neoklonjivi ili spoljni. Ta obilježja trebaju da se steknu istovremeno.

Radnja ostecenog - Da bi se imalac opasne stvari potpuno oslobodio od odgovornosti radnja ostecenog mora biti iskljucivi uzrok stete. Ako je osteceni samo djelimicno doprinio da stete nastane imalac se oslobađa od odgovornosti srazmjerno. Ali ponasanje ostecenog mora biti takvo da ga imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti i da njegove posledice nije mogao izbjeci ili otkloniti-ono treba da ima obiljezje vise sile.

Radnja treceg lica- Trece lice ne mora biti krivo u pravnom smislu dovoljno je njegovo fakticko ucesce u prouzrokovanju stete. Njegovo ponasanje mora imati obiljezje vise sile za imaoca opasne stvari tj. da ga on nije mogao predvidjeti i da njegove posledice nije mogao izbjeci ili otkloniti. Trece lice je ono koje nije ni

osteceni ni imalac, niti lice za cije ponasanje imalac odgovara kao za svoje vlastito. Ako je steta od opasne stvari nastala iskljucivo zbog radnje treceg ono je jedino za nju i odgovorno dok imalac stvari biva slobodan. Međutim ako je nastanku stete trece lice doprinijelo samo djelimicno odgovornost imaoca opasne stvari srazmjerno se ne umanjuje, niti trece lice odgovara samo za onaj dio stete koji od njega potice. Oni odgovaraju solidarno za ukupnu stetu, jer su je prouzrokovali zajedno.

36.ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA PROUZROKOVANOG MOTORNIM VOZILOM U POKRETU

Do udesa dolazi kad se sudare dva ili vise vozila ali je on moguc i bez sudara. Pritom štetu trpe sami imaoci vozila i treca lica (putnika, pjesaka). Međutim za nadoknadu stete ove dvije kategorije ostecenih ne vaze ista pravila.

Odgovornost imalaca motornih vozila jednog prema drugome zavisi od njhove krivice za udes. Obestecenje biva na planu subjektivne a ne objektivne odgovornosti. Ako je do udesa doslo iskljucivom krivicom jednog imaoca on snosi vlastitu stetu i duguje naknadu stete koju je pocinio drugom imaocu. Ako je krivica obostrana ukupna steta među njima razdjeljuje se srazmjerno krivici. Ali ako nema krivice ni jednog od njih oni stetu snose na ravne djelove ukoliko razlozi pravicnosti ne iziskuju sto drugo.

Trecem ostecenom licu imaoci sudarenih vozila odgovaraju nezavisno od krivice i to solidarno. Svaki od njih duguje nadoknadu ukupne stete. Ovo pravilo solidarne odgovornosti prihvaceno je u vecini zemalja da bi se poboljsao polozaj ostecenog. Zrtvi je priznato pravo da zahtijeva punu nadoknadu od svakog imaoca a oni imaju pravo regresa jedan od drugog. Imalac koji je iskljucivo kriv snosice u krajnjoj liniji cijelu placenu nadoknadu a imalac cija je krivica samo djelimicna da nadoknadi srazmjerni dio. Ako nema nicije krivice stetu snose na ravne djelove.

Odgovornost imaoca licu koje prevozi besplatno i iz predusretljivosti ublažena je u pravu nekih zemalja. ZOO ne pravi razliku izmeđuprevoza uz naknadu i besplatnog ali bi pravičnost iziskivala blažu odgovornost prema licu koje se prevozi besplatno u vlastitom interesu (autobus).

37.ODGOVORNOST PROIZVODJACA STVARI SA NE-DOSTATKOM Steta od stvari sa nedostatkom cine ozbiljan ekonomski i pravni problem. Narocitu pažnju pobuđuju gubitci sto ih uzrokuju nedostaci sadrzani u citavoj seriji proizvoda (serijske štete). Da bi se shvatio ovaj oblik odgovornosti potrebno je raz-jasniti četri pitanja. Stvari i njihovi nedostaci - Sem ZOO ovu odgovornost regulise i zakon o odgovornosti proizvođaca stvari sa nedostatkom. Po ZOPSN odgovornost se ogranicava na pokretne stvari. Odgovornost se odnosi na svaku proizvedenu ili sakupljenu en-ergiju za davanje svijetlosti, toplote ili kretanja. Stvari u smislu ZOPSN nisu os-novni poljiprivredni proizvodi tj. proizvodi iz zemljišta, stočarstva i ribarstva. Ali je dovoljna jedna prerada poljoprivrednog proizvoda da se njegov pravni status promijeni. Što se tiče knjiga i ostalih publikacija gledišta su različita.Jedni sma-traju da odgovornost pretpostavlja štetu koju je stvar izazvala isključivo svojim ti-jelom pa stoga ne priznaju pravo na nadoknadu štete usljed vjerovanja u pogrešne informacije sadržane u knjigama i drugim publikacijama dok drugi misle da se odgovornost može odnositi i na informacije u knjigama. ZOPSN-Nedostatak pos-toji ako proizvod ne obezbjeđuje sigurnost koja se spravom očekuje s obzirom na sve okolnosti uključujući i reklamu, svrhu kojoj je namijenjen i vrijeme kada je stavljen u promet. Pseban problem čine tzv. opasnosti razvoja tj. nedostaci koji se s obzirom na stanje naučnih znanja i stepen razvitka tehnike u trenutku stavljanja u promet nisu mogli spoznati (nesaznatljivi nedostaci), kao npr. kancerogeno dejstvo lijeka. Šteta kao pretpostavka odgovornosti - Šteta od stvari sa nedostatkom ima više naziva: sekundarna, prateća, posredna i re-fleksna steta. Refleksna šteta obuhvata uštrb na ličnim i imovinskim dobrima kupca, korisnika stvari sa nedostatkom ili nekog trećeg ko se nađe u njeenoj blizini. U prvom redu riječ je o odgovornosti zbog šteteuzrokovane smrću ili tjee-lesnom povredom. Stavljanje stvari u promet – Stavljanje stvari u promet biva kada proizvođač svojom voljom na temeelju određenog ugovora pre-nese drugome vlast da njome raspolaže odnosno da je upotrebljava ili kad je jed-nostavno posalje ptrošaču. Ako se predaja ili stavljanje na raspolaganje vrši unutar preduzeća koje je stvar proizvelo tada se ne može govoriti o stavljanju u promet. Stoga radnici i posjetioci proizvođača nisu zaštićeni po osnovu odgovornosti za štetu od stvari sa nedostatkom. Ni vlasnik robne kuće i prodavnice ne odgovara po tom sonovu svojim mušterijama za štetu usljed ekspozije stvari koja je izložena

prodaji. Međutim ako je potencijalnom kupcu stvar data radi probeu samoj pro-davnici ili u krugu fabrike to se možesmatrati stavljanjem u promet. Za proizvode koji se nalaze na tržištu važi pretpostavka das u stavljeni u promet.

Odgovornost lica i osnov odgovornosti - Odgovornost zbog stete od stvari sa nedostatkom pada na proizvođaca a to je u prvom redu lice koje proizvodi gotove proizvode, sirovine ili sastavne djelove. Buduci da finalni proizvođac pro-daje stvar iskljucivo pod svojim imenom osteceni ce najcesce tužiti njega. Po ZOPSN položaj proizvođača ima i kvazi proizvođač tj. lice koje se predstavlja kao proizvođač stavljanjem na proizvod svog imena, zaštitnog znaka ili drugog obil-ježavajućeg znaka ali i lice koje uvozi proizvod namjenje prodaji. Ako na proizvod nema podataka o proizvođaču tada položaj proizvođača ima i prodavac ukoliko u razumnom roku ne obavijesti oštećenog o indentitetu stvarnog proizvođača odnosno od lica od koga je nabavio proizvod. Ali kada je u pitanju uvozni proizvod na kome nema podataka o uvozniku prodavac ima položaj proizvođača iako proizvod sadrži podatke o stvarnom proizvođaču. Međutim prodavac i uvoznik odnosno indetifikovani stvarni proizvođač odgovaraju solidarno.

Zbog stete od stvari sa nedostatkom proizvođac je odgovoran bez obzira na to da li je za nedostatak znao. Oslobađa se od odgovornosti ako dokaze:

1)Ako proizvod nije stavio u promet 2)Da nedostatak nije postojau u vrijeme kada je proizvod

stavio u promet 3)Da on nije proizveo proizvod namijenjen za prodaju i da proizvod nije proizveden u okviru njegove redovne djelatnosti

4)Da je neispravnost posljedica pridržavanja prinudnih propisa koji su bili na snazi u trenutku kad je stavio proizvod u promet

5)Da nivo naucnog - tehnickog znanja u vrijeme kad je proizvod stavljen u promet nije omogucavao otkrivanje nedostataka.

6) Da je šteta prouzrokovana isključivo radnjom oštećenog ili lica za koju on odgovara, odnosno radnjom trećeg lica koju proizvođač nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.Proizvođač dijela proizvoda oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je neis-pravnost prouzrokovana konstrukcijom glavnog proizvoda ili uputstvima dobi-jenim od proizvođača glavnog proizvoda. Proizvođač se djelimično oslobađa odgovornosti ako je nastanku štete djelimično doprinio oštećeni ili lice zakoje on odgovara. Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice ono odgovara sol-idarno s proizvođačem.Potraživanje naknade štete prouzrokovane neispravnim proizvodom zastarijeva u roku od tri godine od dana kad je oštećeni saznao ili morao saznati za štetu, neis-pravnost i proizvođača. Pravo na naknadu štete prouzrokovane neispravnim

proizvodom prestaje u roku od deset godina od dana njegovog stavljanja u promet, osim ako je u tom roku protiv proizvođača pokrenut postupak pred sudom ilidrugim nadležnim organom radi utvrđivanja ili ostvarivanja potraživanja naknade štete iz ovoga odsjeka.

38.ODGOVORNOST ZA STETI KOJU JE PROUZROKOVALA ZIVOTINJA

Odgovornost za štetu koju pričini životinja nije utvrđena na isti način u svim pravnim sistemima. Naši sudovi stoje na stanovištu das u sve životinje žive opasne stvari i da je odgovornost za štetu koju one uzrokuju objektivna.

Za stetu koju nanese zivotinja odgovara njen imalac. Pri tome je sasvim svejedno da li se zivotinja u vrijeme nanosenja stete nalazila kod njega ili je zalutala odnosno pobjegla. Imalac ce biti odgovoran i za stetu koju je uznemirena zivotinja prouzrokovala licu koje je dobrovoljno pokusalo da je uhvati ili zadrzi. Ako je zivotinja nacinila stetu na zemljistu drzalac zemljista ima pravo da je uhvati i zadrzi kao zalogu za naplatu nadoknade ali je duzan da o tome bez odlaganja obavijesti imaoca a ako mu je imalac nepoznat onda skupstini opstine.

Imalac ne odgovara za stetu ako je zivotinju povjerio na cuvanje ili staranje licima i ustanovama koje se bave primanjem zivotinja na cuvanje i staranje. Umjesto njega odgovaraju ta lica i ustanove pored njih odgovara i imalac ako je steta proizasla iz neke mane ili svostva zivotinje na koja im nije skrenuo paznju. Lica koja su nasilno i protivpravno lisila imaoca drzavine na zivotinji odgovorna su umjesto njega za stetu koju ona prouzrokuje.

Međutim za štetu kojunačine zaštićene divlje životinje važe posebna pravila o odgovornosti sadržana u zakonima o lovstvu. Za štetu koju uzrokuju životinje zaštićene lovostajom odgovara korisnik lovišta tj. preduzeće ili lovačko udruženje kome je lovište dato na gazdovanje. Ali ako je štetu izazvala životinja za koju je propisana trajna zabrana lova odgovornost pada na državu. U oba slučaja oštećeni ima pravo na obeštećenje samo pod uslovom da je preduzeo propisane mjere za sprečavanje štete od divljači. Zahtjev za naknadu treba da se podnese u roku od tri dana od dana saznanja za štetu a najkasnije u roku od mjesec dana od dana nastanka štete korisniku lovišta ili nadležnom ministarstvu.

39.ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOJU JE IZAZVALA GRAĐEVINA

Pojam građevine shvata se danas veoma siroko jer se pod njega podvode sva postrojenja vezana za zemlju pod uslovom da ih je podigla ili barem uoblicila ljudska ruka. Građevine nisu samo zgrade na zemlji ili ispod zemlje nego i mnoge druge stvari: televizijski tornjevi, fabricki dimljaci, mostovi...

Imalac zgrade i svake druge građevine odgovoran je za štetu koju ona prouzrokuje svojim rušenjem ili padom nekog njenog dijela ili na koji drugi način. Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da se šteta dogodila usljed više sile ili krivicom oštećenika. Imalac ima pravo da traži naknadu od lica koja su kriva što se

šteta dogodila. Odredbe ovog člana važe i za svojinskog držaoca.

40.ODGOVORNOST ZA STETI IZAZVANU PADOM, BACANJEM I PROSIPANJEM STVARI IZ PROSTORIJE

Stvari ispale, bacene ili prosute iz stana u stanju su da uzrokuju stetu ljudima i stvarima na zemlji. Ta mogućnost postojala je oduvijek nije uslovljena savremenim načinom života. ZOO ne reguliše ovu vrstu odgovornosti.

Za ovu stetu odgovara imalac prostorije iz koje je potekao uzrok stete. Imalac je odgovoran bez obzira na to koje je zivo bice nesto izbacilo ili prosulo, covjek ili zivotinja. Rijec je o odgovornosti i za vlastite i za tuđe radnje. Ako se pouzdano ne utvrdi iz koje je prostorije steta prouzrokovana ili ako se to desilo iz zajednicke prostorije (stepenice) tada su solidarno odgovorni imaoci svih prostorija u doticnoj zgradi. Buduci da su stvari sto su ispale, bacene ili prosute sa visine zbog takvog polozaja opasne odgovornost za stetu koju one uzrokuju ne zavisi od krivice. Imalac prostorije moze se osloboditi od odgovronosti ako dokaze da je stetu izazvala visa sila. Isti znacaj ima i krivica treceg lica koje je neovlasceno zauzelo prostorije.

41.OBAVEZNO OSIGURANJE OD STETE IZAZVANE OPASNIM STVARIMA

Pravila o odgovornosti za stetu izazvanu opasnim stvarima i opasnim djelatnostima imaju za cilj da pruže maksimalnu zastitu ostecenima. Međutim pokazalo se da žrtve mogu ipak ostati neobestecene zbog toga sto je odgovorno lice nepoznato ili platezno nesposobno. To je izazvala potrebu da se odgovornost za stetu od opasnih stvari dopuni osiguranjem od steta. Takvo osiguranje je u interesu cak i duznika jer ga spasava od ekonomske propasti koja bi mogla nastati usled ispate velikih steta. Ono je dobrovoljno ili je obavezno. Tri su oblika obaveznog osiguranja od steta uzrokovanih opasnim stvarima: 1)Osiguranje putnika u javnom saobracaju od posljedica nesrecnog slucaja

2)Osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih i prikljucnih vozila 3)Osiguranje vlasnika vazduhoplova. Vlasnici odnosno korisnici prevoznih sredstava na koje se obavezno

osiguranje odnosi duzni su da zakljuce ugovor o odgovarajucem osiguranju i to prije nego sto prevozno sredstvo stave u saobracaj. Međutim nastanak obaveznog osiguranja nije uslovnjen sklapanjem ugovora. Žrtva saobracajnog udesa zasticena je osiguranjem po sili zakona. Ona svoje pravo na obestecenje ne zasniva na ugovoru o osiguranju vec na zakonu.

42.OBAVEZNO OSIGURANJE PUTNIKA U JAVNOM PREVOZU Vlasnici odnosno korisnici prevoznih sredstava koja sluze za prevoz putnika u javnom saobracaju duzni su da sa organizacijama za osiguranje zakljuce ugovor o osiguranju putnika od posljedica nesrecnog slucaja. Strane tog ugovora se nazivaju osiguranik i osiguravalac, a osigurani putnici - korisnici osiguranja. Zakon poimenicno nabraja sve vrste prevoznih sredstava ciji su vlasnici odnosno korisnici duzni da zakljuce ugovor o osiguranju svojih putnika. Ta sredstva su:

1. Autobusi kojima se obavlja javni prevoz 2. Putnicki taksi - automobili i rent-a-car vozila - ako se iznajmljuju

sa vozacem 3. Autobusi kojima se obavlja prevoz zaposlenih na posao i sa posla 4. Sinska vozila za prevoz putnika

5. Autobusi za prevoz turista 6. I druga prevozna sredstva bez obzira na vrstu

pogona kojima se prevoze putnici uz naplatu prevoza u vidu djelatnosti. Putnicima se smatraju:

1. Lica koja se radi putovanja nalaze u prevoznom sredstvu odredjenom za obavljanje javnog prevoza, bez obzira na to da lil su kupili voznu kartu 2. Lica koja se nalaze u krugu stanice, luke, aerodroma ili u neposrednoj blizini prevoznog sredstva prije ukrcavanja ili posle, koja su imala namjeru da putuju određenim prevoznim sredstvom, osim lica kojima je mjesto rada na prevoznom sredstvu. Putnicima se smatraju i lica koja imaju pravo na besplatnu vožnju. Putnik koga zadesi nesrecni slucaj odnosno određeni korisnik osiguranja u slucaju smrti putnika ima pravo da zahtijeva neposredno od osiguravaoca da mu ispati odgovarajucu osiguranu sumu. Ako vlasnik odnosno korisnik vozila nije zakljucio ugovor o osiguranju putnika ili je zakljuvio ugovor o osiguranju sa organizacijom za osiguranje nad kojom je otvoren stecaj, a desio se nesrecni slucaj putnik moze zahtijevati naknadu stete iz sredstava garantnog fonda. Garantni fond cine sredstva koja se obrazuju doprinosom organizacije za osiguranje radi ekonomske zaštite putnika i trecih lica. Organizacija za osiguranje ne odgovara za obaveze iz garantnog fonda prema trecim ostecenim licima.

43.OSIGURANJE KORISNIKA ODNOSNO SOPSTVENIKA MOTORNIH VOZILA OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU PRICINJENU TRECIM LICIMAZakon obavezuje sopstvenike odnosno korisnike motornih vozila da zakljucuju ugovore o osiguranju od odgovornosti za stetu koju upotrebom motornog vozila pocine trecim licima (tzv. autoodgovornost). U pitanju je tipično formularni ugovor koji se sklapa uplatom premije i izdavanjem polise u kojoj su označeni i vozilo i sopstvenik odnosno korisnik koji se osigurava.Osigurani slučaj čine štete koje motorno vozilo za vrijeme upotrebe uzrokuje trećim licima. Status trećih lica nemaju jedino:-Vlasnik-Vozač motornog vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta, bez obzira da li je upravljao vozilom u trenutku nastanka štete-Lice koje je učestvovalo u protivpravnom oduzimanju motornog vozila čijom je upotrebom šteta prouzrokovana.

Osigurani slucaj cine stete koje motorno vozilo za vrijeme upotrebe uzrokuje trecim licima. Trece osteceno lice ima pravo da nadoknadu stete zahtijeva neposredno od osiguravaoca ciji je polozaj slican jemcu. Osiguravalac (agencija za

osiguranje) duguje naknadu stete umjesto osiguranog lica i zato je njegova obaveza akcesorne prirode. Drugim rijecima ako osigurano lice nije odgovorno za stetu u konkretnom slucaju nadoknadu nije moguce zahtijevati od osiguravaoca. Sa druge strane osiguranje ne isključuje odgovornost i samog osiguranika jer on odgovara solidarno sa osiguraocem. Organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenom licu stupa u njegovo pravo prema licu odgovornom za štetu.

45.POSEBNI SLUCAJEVI ODGOVORNOSTI ZA ŠTETUPored odgovornosti za sebe, za drugog i za stetu nastalu od opasnih stvari odnosno opasnih djelatnosti ZOO sadrzi pravila o tzv. posebnim slucajevima odgovornosti. Ti su slucajevi sasvim raznorodni i nemaju gotovo niceg zajednickog osim sto su regulisani u istom odjeljku. Ovdje spaddaju: 1)Odgovornost za štetu uzrokovanu terorističkim aktima, javnim demonstracijama i manifestacijama, 2)Odgovornost organizatora proredbi, 3)Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći.

46.ODGOVORNOST ZA ŠTETU UZROKOVANU TERORISTICKIM AKTIMA, JAVNIM DEMONSTRACIJAMA I MANIFESTACIJAMAUsljed akata nasilja ili terora kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija moze doci do raznovrsnih steta, do smrti pojedinaca, tjelesnih povreda, ostecenja ili unistenja imovine. Za tu stetu odgovornost snosi drzava ciji su organi po vazecim propisima bili duzni da takvu stetu sprijece. Odgovornost države proizilazi iz njene dužnosti da se stara za sigurnost ljudi i imovine i da obezbjeđuje javni red i mir. Ukoliko je steta posljedica teroristickog napada organizovanog u inostranstvu odgovornost pada na drzavu. Sem toga država odgovara za štetu nastalu usljed terorističkog akta u avionu jer je ona duzna da osigurra bezbijednost vazduhoplovnog saobraćaja.Prema prvobitnom tekstu ZOO ova odgovornost odnosila se samo na stetu izazvanu smrcu ili tjelesnom povredom. Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO iz 1985 ona je prosirena i na imoviske stete i to sa retroaktivnom vaznoscu od 01.01.1981. godine. Pravo na naknadu stete nije ustanovljeno krivicom drzave nego je rijec o objektivnoj odgovornosti. Odgovornost se temelji na oborivoj pretpostavci o krivici drzave. Ako se zna ko je pocinilac stete drzava ima pravo i obavezu da se regresira od pocinioca stete. Odgovornost drzave nije samo primarna nego i bezuslovna jer je moze iskljuciti samo vlastita krivica ostecenog. Pravo na obestecenje po ovom osnovu nemaju organizatori, ucesnici, podstrekaci u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavnog uredjenja.

Javne demonstracije (demonstrare-izraziti negativan stav)-okupljanje većeg broja lica koji žele da ispolje negativan stav o nekoj društvenoj pojavi.Javne manifestacije (manigestare-izraziti pozitivan stav)-okupljanja većeg broja lica koji žele da ispolje pozitivan stav prema nekoj pojavi.

47.ODGOVORNOST ORGANIZATORA PRIREDBIVeci broj ljudi okupljen na zatvorenom ili na otvorenom prostoru predstavlja potencijalni izvor opasnosti stete za pojedince iz grupe ili okoline jer u takvim uslovima može lako da dođe do nekotrolisanog gibanja masa, opšteg nereda i sl. Stoga oni koji organizuju takvo okupljanje ljudi odgovaraju za stetu koja bi nastala usljed tih izvanrednih okolnosti i to prema pravilima o objektivnoj odgovornosti. Priredbe zbog kojih se vrši okupljane mogu biti različitog karaktera: zabavnog, kulturnog, sporckog… Takođe mogu biti motivisane privrednim ciljevima (izložbe ili sajmovi) zatim političkim ili vojnim.Organizatori priredbi odgovaraju samo za onu stetu koja se nadovezuje na smrt ili tjelesnu povredu koju neko pretrpi usljed nekontrolisanog djelovanja mase svijeta. Buduci da je osnov njihove odgovornosti okupljanje veceg broja ljudi na ogranicenom prostoru i stvaranje povecanog rizika stete nije bitno ko je zapravo događaj i stetu izazvao. Šteta npr može biti posljedica rušenja tribine ili nekog dijela sportskog stadiona, požar u bioskopu i sl. Pošto je organizator dužan da obezbijedi red među učesnicima i gledaocima on je odgovoran za štetu zbog smrti ili tjelesne povrede koje su nastale usljed tuče među gledaocima priredbe, usljed bacanja raznih predmeta, upotrebe vatrenog ili hladnog oružja. Sasvim je svejedno da li se osteceno lice nalazilo u okupljenoj masi ljudi cijim je djelovanjem steta nastala ili u blizini te mase. Ono nema pravo na naknadu jedino ukoliko je iskljucivo krivo za pretrpljenu stetu.Organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem stvari koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opšti nered i slično.

48.ODGOVORNOST ZBOG USKRAĆIVANJA NEOPHODNE POMOCINačelo solidarnosti zahtijeva od svih gradjana da priteknu u pomoc onome ko se nalazi u opasnosti. Pruzanje pomoci ne predstavlja samo moralnau nego i pravnu obavezu. Krsenje te obaveze povlaci primjenu i krivicno pravne i imovinsko pravne sankcije. ZOO propisuje da se onaj ko uskrati pomoc licu ciji su zivot ili

zdravlje ocigledno ugrozeni odgovarati za stetu koja je zbog toga nastala. Pri tom nije bitno ko je opasnost izazvao: samo ugroženo lice, neko treći ili prirodn događaj. Ova odgovornost pretpostavlja izvjesne uslove:-Da su licu koje se nalazi u opasnosti ugrozeni zivot i zdravlje jer ugrozenost imovinskog dobra nije dovoljna-Spasilac mora pomoc pruziti ne izlazuci se opasnosti (ne zahtijeva se žrtvovanje)-Da je lice koje je pomoc uskratilo prema okolnostima slucaja stetu moralo predvidjeti, prema tome lice ne odgovara za nepredvidljivu stetu.Teret dokazivanja postojanja ovih uslova je na ostecenom, dakle radi se o odgovornosti zbog krivice. ZOO ublazava ovu odgovornost i ovlascujuci sud da iz razloga pravicnosti moze u nekim slucajevima lice koje je drugome uskratilo pomoc osloboditi od odgovornosti za štetu.

49.ODGOVORNOST U VEZI SA OBAVEZOM ZAKLJUČENJA UGOVORAOnaj ko je po zakonu obavezan da zakljuci neki ugovor duzan je da naknadi stetu ako na zahtjev zainteresovanog lica taj ugovor ne zakljuci bez odlaganja. Odbijanje zakljucenja ugovora treba da bude neopravdanao. Ako se to čini zato što određeno lice nije ispinilo sve potrebne uslove koji se tražeza zaključenje ugovora odbijanje ne povlači odgovornost jer šteta nije rezultat protivpravnog ponašanja. Ova odgovornost se zasniva na neizvrsenju zakonske obaveze na određeno cinjenje i njoj bi bilo mjesta cak i u slucaju da zakonom nije predvidjena. Dakle ona proističe iz opštih pravnih načela čija se vaznos ZOO posebno pojačava. Tako onaj ko obavlja linijski prevoz dužan da sklopi ugovor o prevozu sa svakim ko takvu uslugu želi. Ovakvu obavezu imaju i preduzeće koja obavljaju javne službe ili komunalne usluge. U protivnom radi se o zloupotrebi monopolskog položaja.

50. ODGOVORNOST U VEZI SA VRŠENJEM POSLOVA OD OPŠTEG INTERESAPreduzeca koja vrse komunalnu ili drugu slicnu djelatnost od opsteg interesa odgovaraju za stetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrse svoju uslugu. To su preduzeća za održavanja javnih puteva, stambenih zgrada, parkova i zelenih površina, snadbijevanja vodom, strujom, gasom i sl.Od urednog rada preduzeca koja vrse djelatnost od opsteg interesa zavisi ne samo proizvodnja nego i zivot savremenog covjeka. Ako ona obustave ili neredovno vrse svoje usluge to moze izazvati velike stetne posljedice i to ne samo po imovinu ljudi vec i po njihovo zdravlje. Stoga ova neurednost ne povlaci samo kaznene nego i imovinsko pravne sankcije.

ZOO propisuje odgovornost preduzeca koja obavljaju djelatnost od opsteg interesa samo ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrse svoju ulogu. Takve razloge trebalo bi cijeniti strogo i pod njih podvoditi samo one okolnosti koje ova preduzeca nijesu mogla sprijeciti, otkloniti ili izbjeci. Teret dokazivanja lezi na preduzecima te ona treba da dokazu razloge koji njihove postupke opravdavaju. Privredna društva, druga pravna lica ili preduzetnici koja vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU – Tobiva kada više njih zajedno ili odvojeno učestvuju u izazivanju štete. Pored neposrednih izvršilaca oštećujuće radnje ovdje spadaju i lica čije je učešće bilo samo posredno (podstrekivači, pomagači). Svi ovi u širem smislu su saučesnici u prouzrokovanju štete. Pored njih mogu odgovarati i treća lica koja su se na to svojevoljno obavezala (osiguralac) ili ih je obavezao zakon (roditelj, poslodavac). Pitanje je kakav je odnos odgovornosti da li oni odgovaraju solidarno ili podijeljeno. Prema ZOO za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. Podstrekač i pomagač kao i onaj koji je pomagao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima. Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti. Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo ta lica odgovaraju solidarno. Zakon još propisuje solidarnu odgovornost naručioca i izvođača radova na nepokretnosti za štetu trećem licu koja mu je naniijetau u vezi sa vršenjem tih radova.U odnosu jedan prema drugom solidarni dužnici ne odgovaraju za ukupnu štetu nego samo za srazmjerni dio. Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivice i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja. U slučaju nemogućnosti da se utvrde udjeli dužnika na svakog pada jednak dio osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči.

51.POJAM I KARAKTERISTIKE ODGOVORNOSTI ZA DRUGOG

Po pravilu imovinska odgovornost sleduje za vlastito ponašanje ali ovo pravilo nije moglo ostati suvjereno kao u krivicnom pravu, ono je ublaženo odgovornošću za drugog odnosno za tuđe ponašanje. Odgovornost za drugog moze biti u okviru postojeceg obligacionog odnosa izmedju odgovornog lica i povjerioca (ugovorna odgovornost) ili izvan njega (neugovorna odgovornost). U oba slucaja pocinilac stete i onaj ko za nju odgovara su dva razlicita lica. Međutim moguce je i da sam pocinilac bude odgovoran za svoje ponasanje pored lica koje odgovara za njega. Ovaj institut ima opravdanje u posebnom odnosu u kome stoje pocinilac stete i lice koje za njega odgovara. Taj odnos karakterise zavisnost i podređenost pocinilaca stete prema licu koje je za njega odgovorno. U pitanju je krivica koja se sastoji u nedovoljnom nadzoru nad licem koje je stetu prouzrokovalo (culpa in inspiciendo), u nedovoljnom davanju potrebnih instrukcija (culpa in instruendo) ili u pogresnom izboru njega za saradnika (culpa in eligendo). Pri svemu tome odgovornost za drugog postoji u interesu ostecenog jer je pocinilac stete cesto platezno nesposoban da stetu nadoknadi. U domenu ove odgovornosti nema jedinstvenih pravnih pravila koja bi vazila za sve njene oblike. U nekim slucajevima odgovornost za drugog postoji paraleno sa odgovornoscu lica koje je stetu prouzrokovalo, a u nekim slucajevima odgovornosti pocinioca nema. Nekad se odgovornost pocinioca stete pojavljuje tek u regresnom postupku tj. on odgovara samo licu koje je za njega nadoknadu. U nekim slucajevima lice koje je isplatilo naknadu ostecenom nema pravo na regres prema pociniocu vec je duzno da stetu snosi definitivno. Osim toga razlicito je rijeseno i pitanje osnova odgovornosti za postupke drugih lica. Ima naime slucajeva u kojima se ona ne temelji na krivici nego na samom faktu prouzrokovanja stete ali i slucajeva u kojima je krivica osnov odgovornosti. Međutim krivica odgovornog lica uvijek se pretpostavlja. Nekada je pretpostavka njegove krivice relativna pa se dokazom moze osporiti a nekad je apsolutna i neoboriva. Postoji vise slucajeva odgovornosti za radnje drugih lica:- Odgovornost za maloljetna lica- Odgovornost za dusevno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja- Odgovornost za pomocnike- Odgovornost poslodavca za zaposlene- Odgovornost pravnih lica za svoje organe

52.ODGOVORNOST ZA MALOLJETNA LICAMaloljetna lica nesposobna za sudjivanje tj. ona koja nijesu u stanju da shvate smisao i znacaj svojih postupaka i da njima upravljaju ne mogu biti krivi zbog svog ponasanja. Ukoliko postupcima tih lica bude prouzrokovana steta drugome ona nece odgovarati. To ne znaci da ce stetu snositi sam osteceni. Moralni razlozi

ne dopustaju da rizik te stete padne na ostecengo. Lica koja ce ostecenog obestetiti su prije svega roditelji odnosno staraoci maloljetnikovi, a zatim i druga lica pod cijim je nadzorom bio maloljetnik u vrijeme kad je stetu prouzrokovao (npr. skola ili druga ustanova). Kada maloljetno lice pricini stetu drugome tada se postavlja pitanje da li je ono deliktno sposobno ili nesposobno. Starosna granica se razlikuje od zemlje do zemlje. Po ZOO maloljetnik do navrsene 7 godine zivota ne odgovara za stetu koju uzrokuje drugome. Za njega vazi neoboriva zakonska predpostavka da je nesposoban za rasudjivanje. Isto vazi i za maloljetnike od 7 do 14 godina zivota s tim sto je predpostavka njihove deliktne nesposobnosti relativna tj. moze se dokazivati da je pri prouzrokovanju stete bio sposoban za rasuđivanje. Tek maloljetnik sa navršenih 14 godina života smatra se deliktno sposobnim i on odgovara za štetu prema opštim pravilima o odgovornosti. I deliktno nesposoban maloljetnik moze se iz razloga pravicnosti osuditi da (potpuno ili djelimicno) nadoknadi stetu koju je prouzrokovao drugome ako su ispunjeni sledeci uslovi:1)Da se naknada ne moze dobiti od lica koje je duzno da vodi nadzor nad njim2)Da je materijalno stanje pocinioca stete znatno povoljnije od materijalnog stanja ostecenikovog.

53.ODGOVORNOST RODITELJA I DRUGIH LICA KOJI VRSE NADZOR NAD MALOLJETNICIMAOdgovornost roditelja za svoje maloljetno dijete zavisi od njegovog uzrasta. ZOO pravi razliku izmedju maloljetnika do 7 godina i maloljetnika preko 7 godina. Za stetu koju prouzrokuje drugome maloljetnik do navrsenih 7 godina odgovaraju njegovi roditelji bez obzira na njihovu krivicu. Oni se mogu osloboditi od odgovornosti u sledecim slucajevima: 1)Ako dokazu da postoji neki od poznatih razloga koji iskljucuju odgovornost bez obzira na krivicu (radnja ostecenog ili treceg lica), 2)Ako je steta nastala dok je dijete bilo povjereno drugom licu na cuvanje i ako je to lice prema tome odgovorno.Međutim za stetu koju prouzrokuje maloljetnik koji je navrsio 7 godina roditelji odgovaraju po principu relativno pretpostavljene krivice tj. ukoliko ne dokazu da je steta nastala bez njihove krivice. Odgovornost roditelja po ovom osnovu postoji sve dotle dok dijete ne postane punoljeno jer sve do tada roditelji imaju obavezu da se staraju o djeci da vrse nadzor nad njima. Osim toga u interesu je i ostecenog da roditelji odgovaraju i za maloljetnike koji su sposobni za rasudjivanje jer oni nemaju vlastitu imovinu i platezno su nesposobni. Ako pored roditelja odgovara i dijete koje je stetu prouzrokovalo njihova je odgovornost solidarna. Odgovornost roditelja za stetu koju prouzrokuje njihovo dijete objasnjava se time sto su oni zanemarili svoju obavezu nadzora i staranja o djetetu. Ako roditelji zive

odvojeno odgovornost pogađa samo onog kod kojeg se dijte nalazilo u vrijeme prouzrokovanja stete. Jer je taj roditelj bio u stvarnoj mogućnosti da utiče na ponašanje djeteta i da štetu preduprijedi. Nijedan od roditelja ne odgovara za stetu koju prouzrokuje maloljetnik dok je pod nadzorom nekog treceg (skola, internat) vec odgovara to trece lice. Trece lice se moze oslobidti odgovornosti ako dokaze da je nadzor vrsio onako kako je trebalo ili da bi steta nastala i pri brizljivom vrsenju nadzora. U tom slucaju za stetu opet odgovaraju maloljetnikovi roditelji jer osteceni ne treba da ostane bez nadoknade.Roditelji su odgovorni i kad dijete uzrokuje stetu dok se nalazi pod nadzrom treceg lica ukoliko je steta nastala usljed loseg vaspitanja djeteta, porocnih navika koje je steklo od roditelja ili ako se steta iz nekog razloga moze svrstati u krivicu roditelja. Kada lice na kome leži dužnost nadzora isplati nadoknadu oštećeniku ima pravo zahtijevati od roditelja da mu naknade isplaćeni iznos. Naposletku i kada nisu krivi roditelji mogu po osnovu pravičnosti biti osuđeni da (potpuno ili djelimično) nadoknade štetu koju je prouzrokovalo njihovo maloljetno dijete sposobno za rasuđivanje. Za to su potrebna dva uslova: 1)Da počinilac štete nije u stanju da štetu nadoknadi, 2)Da je materijalno stanje roditelje znatno povoljnije od materijalnog stanja oštećenikovog.

54.ODGOVORNOST ZA DUSEVNO BOLESNA LICA I LICA ZAOSTALOG DUSEVNOG RAZVOJADusevno bolesna lica i lica zaostalog dusevnog razvoja nijesu sposobna za rasuđivanje i zato se nalaze pod tudđim nadzorom. Samim tim ona nemaju ni deliktnu sposobnost. Za stetu koju ta lica nacine drugome odgovara onaj koji je na osnovu zakona, odluke nadleznog organa ili ugovora duzan da vrsi nadzor nad njima. Medjutim odgovornost nadziratelja nije objektivna vec se zasniva na relativno pretpostavljenoj krivici sto znaci da se on moze osloboditi od odgovornosti ako dokaze da je nadzor vrsio onako kako je trebalo ili da bi steta nastala i pri brizljivom vrsenju nadzora. Međutim i dusevno bolesno lice odnosno lice zaostalog dusevnog razvoja moze biti odgovorno u dva slucaja:-Ako je stetu prouzrokovalo u vrijeme lucidum intervalum.-Po osnovu pravicnosti tj. kad se nadnada ne moze dobiti od lica koje je bilo duzno da vodi nadzor nad njim i pod uslovom da je njegovo materijalno stanje povoljnije od stanja ostecenikovog. U potonjem slučaju lice nesposobno za rasuđivanje može biti osuđeno da štetu nadoknadi u potpunosti ili djelimično.

ODGOVORNOST ZA POMOĆNIKE - Kada neko ne može ili neće da sam obavi neki posao on ugovorom o djelu angažuje drugog da radi umjesto njega ili zajedno

sa njim. Tada se ova lica jedan naspram drugog odnose kao gospodar posla i pomoćnik. Postoje dvije vrste pomoćnika: jedni pomažu u poslu kojim gospodar ispunjava svoju raniju obavezu naspram oštećenog, a drugi pomažu gospodaru u poslu koji nema takav karakter. Jedno su dakle pomoćnici u ispunjenju određene obaveze, a drugo su ostali pomoćnici.Odgovornost za pomoćnike u ispunjenju određene obaveze – Ovo je vid ugovorne odgovornosti za drugog. Nju karakteriše odgovornost što između odgovornog i oštećenog lica od ranije postojao obligacioni odnos određene sadržine, u kome je odgovorno lice imalo položaj dužnika a oštećeni status povjerioca. Radi ispunjenja obaveze iz tog odnosa dužnik se poslužio uslugama trećeg lica koji ima ulogu njegovog pomoćnika. Bitno je da pomoćnik nije u radnom odnosu sa gospodarem posla, već posao obavlja za njega na osnovu nekog posebnog ugovora. On nije zaposleni niti je gospodar posla njegov poslodavac u smislu propisa radnog prava. Npr. Neko ugovorri sa molerom da mu okreči stan, a moler dovede sa sobom jednog kolegu da mu pomogne u krečenju. Između gospodara posla i pomoćnika ne mora čak ni postojati pravni odnos dovoljno je faktičko korištenje pomoćnika. Bitan je voljni moment da se gospodar posla saglasi sa tim da mu drugi pomaže u ispunjenju neke njegove obaveze prema povjeriocu mada pomoćnik ne mora imati i ovlašćenja za to. Pomoćnicima treba smatrati i lica koja je angažovao sam pomoćnik ukoliko se sa tim maker i prećutno saglasio gospodar. Ako je angažovanje uslijedilo mimo volje ili protivno volji gospodara on je odgovoran za krivicu pomoćnikovu ukoliko je ona uzrok štete. Radnje koje izvrši pomoćnik uračunavaju se gospodaru posla tj. smatraju se kao radnje samog gospodara (qiu facit per alium, facit per se). Angažovanjem pomoćnika gospodar proširuje krug svojih poslova a samim tim i područje rizika za koje je odgovoran. Dužnik ima koristi od pomoćnikove djelatnosti pa tu važi princip čija korist toga i šteta. Da bi gospodar posla bio odgovoran potrebno je da je pomoćnik prouzrokovao štetu ispunjavajući obaveze gospodara prema oštećenom ili u vezi sa tim. Dovoljne su ne samo neposredne radnje već i pripremne. Nije od značaja da li je šteta rezultat ugovorne ili vanugovorne protivpravne radnje pomoćnikove npr. gospodar će odgovarati i kad pomoćnik njegov uređaj za zavarivanje stavi blizu kućnog namještaja i time prouzrokuje požar. Gospodar se može oslobotiti od odgovornosti samo ukoliko dokaže da se postupak kojim je šteta izazvana njemu lično ne bi mogao upisati u krivicu. A ako postavi zamjenika za određeno vrijeme tada odgovara samo za culpa in eligendo. Odgovornost pomoćnika dolazi u obzir samo ako je prikratio neko apsolutno pravo oštećenog npr. nanio mu tjelesnu povredu ili oštetio stvar (neugovorna odgovornost). Ako gospodar posla isplati ostećenom ima pravo da zahtijeva naknadu od pomoćnika koji je štetu počinio ukoliko je ovaj isključivo kriv za štetu.

Ali ako ima krivice i do gospodara posla naknada se među njima razdeljuje srazmjerno krivici.Odgovornost za ostale pomoćnike – Odgovornost za njih ne pretpostalja raniji obligacioni odnos između godpodara posla i oštećennog. Takav se odnos između njih zasniva tek pošto pomoćnik štetu prouzrokuje. Npr. zidar i njegov pomoćnik popravljaju krov na kući pa pomoćnik ispusti čekić i njime povrijedi nekog prolaznika. Gospodar posla odgovara ukoliko nije pokazao dovoljnu pažnju pri izboru ili nadziranju pomoćnika ili pri davanju njemu odgovarajućih upustava i opreme. Pažnja koju je trebao da pokaže zavisi od vrste posla, naobrazbe i iskustva pomoćnikovog. Mjerodavna je dakle pažnja što je u saobraćaju uobičajna i nužna. Gospodar se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da bi šteta nastala i da je on bio pažljiv koliko je trebalo (culpa mixtus) npr. nepodobnost pomoćnika nije bila saznatljiva. Ne isključuje se mogućnost da i pomoćnik odgovara solidarno sa gopodarem ukoliko je kriv. Ako neko koristi pomoćnika radi obavljanja neke opasne djelatnosti ili mu povjeri na rukovanje neku opasnu stvar tada se za štetu koju pomoćnik uzrokuje odgovara bez obzira na krivicu. Kada neko angažuje drugog da posao obavi samostalo (zato što je stručnjak) on odgovara samo za pogrešan izbor.

55.ODGOVORNOST PREDUZECA ZA STETU KOJU PROUZROKUJU NJIHOVI RADNICI TRECIM LICIMAOdgovornost zbog stete koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom nanesu trecem licu regulise jednim dijelom ZOO a drugim dijelom Zakon o radu. Zbog ove stete odgovara ostecenom poslodavac kod kojeg je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja stete. Zaposleni koji je stetu prouzrokovao ne odgovara neposredno osteceniku nego svom poslodavcu koji je za njega platio nadoknadu. Samo ako je stetu izazvao namjerno zaposleni je odgovoran i ostecenom i to solidarno sa svojim poslodavcem. Poslodavac odgovara samo za stetu koju zaposleni pricini za vrijeme radnog vremena, na radnom mjestu, u djelokrugu poslova koji su mu povjereni-u tzv. funkciji rada. Radnja kojom je steta prouzrokovana mora biti protivpravna (neugovorna ili ugovorna). Poslodavac se moze osloboditi od odgovornosti samo ako dokaze da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. On se ne moze osloboditi dokazujuci da nije pogrijesio u izboru zaposlenog, u nadzoru nad njim, u davanju instrukcija ili u organizovanju posla. Poslodavac snosi rizik za postupke svojih zaposlenih u funkciji rada pa se kaze da je njegova odgovornost objektivna. Međutim za samo nanosenje stete poslodavac ne odgovara objektivno nego subjektivno. Za to je uslov da poslodavac nije postupao onako kako je trebalo tj. da

je kriv- a kad je to slucaj to ce reci sud cijeneci konkretne okolnosti. Ali mjerilo za to ne moze biti paznja koja se pri obavljanju određenih poslova zahtijeva od zaposlenog nego od poslodavca koji se profesionalno bavi određenom djelatnošću (tzv. paznja dobrog strucnjaka). Prema tome i kad zaposleni nije kriv sto je stetu izazvao moze nekad postojati krivica njegovog poslodavca. Dakle poslodavac odgovara zbog svoje i tuđe krivice. Ali ako je zaposleni prouzrokovao stetu trecem licu opasnom stvari ili opasnom djelatnoscu poslodavac odgovara bez obzira na krivicu.Kad isplati nadoknadu tecem ostecenom licu poslodavac stice pravo da zahtijeva regres od zaposlenog koji je stetu prouzrokovao samo ako je ovaj to uradio namjerno ili krajnjom nepaznjom. Ako je steta posljedica krivice vise zaposlenih svaki od njih snosi dio stete koji je sam prouzrokovao. Ali ako se udio svakog pojedinca ne moze utvrditi oni stetu snose na jednake djelove. Samo ako je vise zaposlenih prouzrokovalo stetu krivicnim djelom sa umisljajem oni mogu odgovarati solidarno.

56. ODGOVORNOST PRAVNIH LICA ZA STETU KOJU PROUZROKUJU NJIHOVI ORGANIPravna lica nisu ni u fizičkoj ni u pravnoj mogućnosti da djelaju sama pa to čine preko svojih organa. Dakle radnje organa smatraju se radnjama pravnog lica i pripisuju se njemu. Preko organa je pravno lice jedino u stanju da ispoljava svoju volju, da preuzima svoju obavezu prema trecima ili da od njih stekne pravo. Pravno lice je odgovorno za stetu koju njegovi organi nanesu trećima u vrsenju ili u vezi sa vrsenjem svojih funkcija. Dakle riječ je o šteti nastaloj usljed radnji kojima se ostvaruju ciljevi pravnog lica. Npr. u slučaju kada organ nemarno obavlja svoje poslove iz vlastite nadležnosti, kad prijetnjom ili prevarom navede treće lice da zaključi ugovor sa pravnim licem, kad ne ispuni ugovorne obaveze pravnog lica prema trećem ili ne preduzme određene organizacione mjere. Ali šteta može biti i posljedica običnog saobraćajnog udesa koji je organ izazvao na svom službenom putu.Organi pravnog lica mogu biti kolektivni (odbor, skupština) ili inokosni (direktor, upravnik). Faktičko vršenje funkcije organa svodi se na posjedovanje i korišćenje samostalnih upravljačkih i zastupničkih ovlašćenja, na učešćee u formiranju volje pravnog lica. Onaj ko ima takvu poziciju jeste organ pravnog lica u smislu pravila o odgovornosti.Za stetu koju tecima uzrokuje njegov organ pravno lice odgovara bez obzira na svoju krivicu. Ali postupak organa kojim je steta izazvana treba da ima karakter delikta osim ako je u pitnju koriscenje opasnih stvari ili obavljanje opasnih djelatnosti. Kada pravno lice isplati nadoknadu ostecenom stice pravo regresa prema organu ukoliko je ovaj stetu nanio namjerno ili krajnjom nepaznjom. Dolazi

u obzir i neposredna odovornost organa ostecenom licu ali pod uslovom da je steta izazvana namjerno. Paralelna odgovornost organa poboljšava vrijednost potraživanja oštećenog jer pravno lice može biti i platežno nesposobno. Pošto pravno lice i njegov organ imaju položaj saučesnika trebalo bi da odgovaraju solidarno. Isto kao i za svoje organe pravna lica odgovaraju i za svoje ovlašćene zastupnike koji nemaju svojstvo organa.

57.POJAM I CILJ MATERIJALNE ŠTETENaknada štete podrazumjeva otklanjanje štetnih posledica po oštećenog na račun nekog trećeg. To se postiže odgovarajućim davanjem ili činjenjem. Naknadom se ne otklanja šteta sa stanovišta cijelog društva (jer je to nemoguće) već jedino sa stanovišta oštećenog. Time se kod njega ponovo uspostavlja pređašnje stanje po cijenu da se materijalna vrijednost koja je zato potrebna uzme od trećeg. Naknadom se vrši samo svaljivanje štete sa oštećenog na odgovornog. Na taj način šteta pogađa u krajnjoj liniji počinioca štete a ne oštećenog. Imovina oštećenog biva podmirena žrtvovanjem imovine odgovornog lica. Cilj nadoknade je da se oštečenom povrati ono što je izgubio od svojih pravno zaštićenih dobara. To što se daje ili čini kao nadoknada mora stvarno ili bar ekonomski biti zamjena za ono što se nadoknađuje. Potrebno je da ono što se nadoknađuje bude u srazmjeri sa onim čime se nadoknađuje. Nadoknada treba da bude ekvivalent pretrpljenog gubitka. Usled nje oštećeni ne bi trebalo ni da ostane siromašniji ni da postane bogatiji nego što bi bio da nije pretrpio štetu. Ovo su postulate ili principi kojima treba težiti pri nadoknadi štete. Pored šteta koje se daju nadomestiti ima i šteta čija je nadoknada moguća samo dijelimično (uništenje stvari koja se više za novac ne može nabaviti).Koji je cilj imovinske odgovornosti odgovarano je različito. U prvo vrijeme isticano je nekoliko različitih ciljeva koji motivišu zakonodavca: ispaštanje ili odmazda, zastrašivanje ili prevencija, reparacija ili kompenzacija. Kao ciljevi imovinske odgovornosti danas se u literature ističu kompenzacija i prevencija pričemu neki pisci naglašavaju više prvi a neki drugi cilj. Danas se vodećim smatra princip poravnanja ili usklanjanja štete.

58.NATURALNA RESTITUCIJA I NOVČANA NAKKNADA ŠTETENadoknada štete se može izvršiti na dva načina: putem naturalne restitucije i davanjem novčane nadoknade.Naturalna restitucija podrazumjeva stvarno uspostavljanje onog stanja oštećenog dobra koje je postojalo prije nego što je šteta nastala. Npr. davanje neke druge stvari (iste vrste ili vrijednosti) umjesto one koja je uništena. Pri tome se traži da

odnosna stvar bude zamjenjiva u pravnom smislu.Osim toga naturalna restitucija može se izvršiti i povraćajem iste stvari koja je bila oduzeta uz podmirenje propuštenih koristi koje bi vlasnik u međuvremenu imao od njene upotrebe kao i opravkom oštećene stvari. Kada je riječ o oštećenju zdravlja ili gubitku radne sposobnosti naturalna restitucija se sastoji u ponovnom uspostavljanju zdravlja odnosno radne sposobnosti oštećenja. Oštećeni može tražiti od odgovornog lica da ono neposredno izvrši naturalnu restituciju (odnese stvar na popravku) a može i to sam učiniti na račun dužnika.Novčana nadoknada predstavlja nadoknadu vrijednosti oštećenog dobra u novčanom obliku. Njome se ne uspostavlja stvarno stanje koje bi bilo da šteta nije počinjena već stanje jednakih ili bar približno jednakih novčanih vrijednosti. Iako se novčani iznos daje oštećenom radi nadoknade pretrpljene štete on nije dužan da ga upotrijebi za podmirenje štete već ga može upotrijebiti u bilo koje svrhe.

Odnos između ova dva oblika nadoknade štete je različit u pojedinim pravnim sistemima. Rimsko pravo znalo je isključivo za novčanu nadoknadu takodje francusko i englesko, dok njemačko i austrijsko pravo daju prednost naturalnoj restituciji. Zbog jednostavnijeg obračunavanja i lakšeg izvršenja novcana naknada postala je pravilo. ZOO daje prednost naturalnoj restituciji u odnosu na novčanu nadoknadu jer propisuje da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Međutim on ne traži da se to stanje uspostavi po svaku cijenu nego dopušta i novčanu nadoknadu u dva slučaja: 1)Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, 2)Kad sud smatra da nije nužno da odgovorno lice to učini.Ako se naturalnom restitucijom ne uklanja štetu u cjelosti tada se preostali dio ima nadmiriti u novcu. Izuzetak koji zavisi od ocjene suda dolazi u obzir kad naturalna restitucija iskazuje znatno veći izdatak ili trud nego novčana nadoknada jer interesi počinioca štete i oštećenog moraju da se dovedu u odnos izvjesne srazmjernosti.Restrukcija je kao oblik nadoknade propisana u interesu povjerioca jer se on na taj način bolje i potpunije obeštećuje. Zato je ona obavezna samo za dužnika dok povjerilac može zahtjevati i novčanu nadoknadu osim ako okolnosti slučaja opradvavaju uspostavljenje ranijeg stanja. Povjerilac je načelno ovlašćen da slobodno izabere način nadoknade ali mu treba uskratiti mogućnost da to pravo ne zloupotrijebi (ako opravka oštećene stvari spada u stalno zanimanje počinioca štete povjerilac se mora zadovoljiti opravkom).

59.VISINA NAKNADE MATERIJALNE ŠTETEObaveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku kad je šteta nastala. Međutim da bi se odredilo kolika je dužinikova obaveza sud mora utvrditi koliko iznosi šteta čija se nadoknada zahtjeva. Po pravilu opseg štete treba da se dokaže

oštećeni. Međutim postoje štete čija se visina ne može cifarski dokazati jer one nisu ni nastale nego je samo izvjesno da će nastati u budućnosti (izmakla dobiti). Koliki je opseg tih budućih šteta sud mora da procijeni prema običnom toku stvari i prema mjerama koje je preduzeo oštećeni. To se vrši u prisustvu stranaka i vještaka. Pri procijeni štete na stvarima iskrsavaju mnogi pravni problemi. Postavlja se pitanje prema kom trenutku štetu treba procjeniti i kojim metodom ili subjektivnim ili objektivnim zatim, kako utvrditi štetu na upotrebljavanim stvarima koje se više ne mogu nabaviti (problem novo za staro), i koje koristi oštećenog treba oduzeti od štete.

Trenutak prema kome se šteta utvrđuje - Za utvrđivanje visine štete dolaze u obzir tri različita trenutka: 1)trenutak u kome je šteta prouzrokovana, 2)trenutak podizanja tužbe, 3)trenutak donošenja sudske odluke.U pravnoj teoriji i praksi preovlađuje shvatanje da se visina štete i nadoknade određuju prema trenutku donošenja presude i na tom stanovišti stoji naš ZOO. To znači da zakon gleda na štetu kao na promjenjivu veličinu.Procjena buduće štete uvijek je hipotetička s obzirom na sadašnje okolnosti koje su poznate i s obzirom na buduće okolnosti koje se pretpostavljaju kao normalne i uobičajne. Zato njeno određivanje ne mora biti konačno i definitivno tj. ako se okolnosti promijene u znatnoj mjeri posle procjene sud treba na zahtjev povjerioca ili dužnika da pristupi naknadnoj procjeni,

Mjerilo za utvrđivanje štete - Novčana vrijednost uništene, oštećene ili izgubljene stvari može se utvrditi na dva načina: prema objektivnom ili prema subjektivnom mjerilu. Pod objektivnom ili apstraktnom mjerilu utvrđuje se opšta ili prometna vrijednost stvari. To je vrijednost koju stvar iste vrste i istog kvaliteta ima za svakoga u datom trenutku na tržištu (pretium commune) bez obzira na posebne prilike oštećenog.Predmet posmatranja nije imovina u cjelosti nego pravno dobro koje je pogođeno štetnom radnjom nezavisno od svih ostalih dobara povjeriočevih. Kakav položaj ima to dobro u imovini načelno je irelevantno.Procjena štete po subjektivnom mjerilu treba da ustanovi gubitak koji je usled neke pozitivne ili negativne činjenice nastao u imovinskim prilikama samog otećenog. Ono što je oštećeni izgubio utvrđuje se s obzirom na posebne prilike u kojima se on nalazi ali ne i s obzirom na njegovu naklonost i raspoloženje. Utvrđivanje štete vrši se s toga da bi se obeštetilo određeno lice pa mu zato treba dati onoliko koliko ga gubitak upravo za njega vrijedi a ne kolika je njegova vrijednost za svakoga. Dakle riječ je o individualnoj vrijednosti (pretium singular). Ta vrijednost se naziva subjektivna vrijednost.

Interes može biti ravan objektivnoj vrijednosti stvari ali ne i manji od nje jer je to objektivna vrijednost za svakoga pa i za konkretnog povjerioca. Smatra se da je interes veći od objektivne vrijednosti u slučaju kada je uništena ili oštećena stvar bila od posebno velike korsti za oštećenog ili kad je zajedno sa drugim njegovim stvarima činila ekonomsku cjelinu pa je usljed gubitka nje smanjena i vrijednost tih stvari (npr. smrt jednog od dva konja iz cirkusa). Iako je šteta pogodila samo jednu stvar ona se ima odmjeriti prema diferenciji koja je usljed propasti te stvari nastala u cjelokupnoj imovinskoj poziciji vlasnika (teorija diferencije). Objektivna (tržišna) vrijednost je minimum nadoknade. Samo u slučaju da oštećeni traži namirenje veće štete i ako je u stanju to da opravda svojim posebnim prilikama onda se i ta šteta može uzeti u obzir pod uslovom da je dosuđivanje naknade inače moguće. Međutim subjektivna vrijednost se ne podudara sa tzv. afekcionom vrijednoću koja i nije imovinska već neimnovinska vrijednost. Ona je rezultat emotivne vezanosti jednog subjekta za određenu stvar (porculanski servis-uspomena). ZOO je pravo na naknadu afekcione vrijednosti stvari priznaje samo u slučaju kad je ona uništena ili oštećena umišljajnim krivičnim djelom.

Problem staro za novo - Prouzrokovanje štete može nekad donijeti i izvjesne koristi oštećenom. Naročito kada se daje nova stvar za uništenu ili oštećenu (novo odijelo, ugradnja novog motora). Da li treba dati novu stvar ili dati novcanu vrijednost stare stvari. Izvjesni pravnici smatraju da štetu u ovom slučaju ne treba obračunavati objektivno nego subjektivno. To znači da na vrijednost propale upotrebljavane stvari treba dodati i štetu koja je nastala usljed prevremenih izdataka za kupovinu nove stvari iste vrste. Drugi misle da oštećenom koji nije u stanju da vlastitim sredstvima podmiri razliku u cijeni između stare i nove stvari treba priznati pravo na nadokknadu u visini vrijednosti nove stvari. Ovo gledište se oslanja na principu pravičnosti i ono je došlo do izrazaja u praksi nasih sudova: oštećeni ima pravo na zamjenu oštećenog vozila novim ako izvršenom opravkom oštečenja ne mogu biti u potpunosti otklonjena.

Oduzimanje koristi od štete - Prouzrokovanje štete može nekad donijeti i izvjesne koristi oštećenom. Npr. kada neko treba da posječe oštećeno drvo ili poruši zidove oštećene zgrade pa tako pronađe skriveno blago. Moguće je da stvar uništena tuđom krivicom ima još izvjesnu vrijednost (koža i meso od ubijene životinje, ostatak uništenog automobile). Zatim lice koje se zbog tjelesne povrede ili oštećena zdravlja nalazi u bolnici na liječenju ušteđuje uobičajne troškove života. Dešava se da oštećeni blagodareći pretrpljenoj šteti stekne neki dobitak i od trećih lica. Taj dobitak može biti izraz ili dobročinstva ili obaveze trećeg prema oštećenom (penzija, invalidnina, suma osiguranja). Treba li tu korist oduzeti od štete, uračunati u nadoknadu (compensation lucre cum damno). Nekada je ovo bilo

pravilo a danas se valja tumačiti kao izuzetak. ZOO kaze da treba voditi računa u razumnoj mjeri.

Princip potpune nadoknade - Preovlađuje stav da oštećeni ima pravo na potpunu nadoknadu pretrpljene štete. Dužnik duguje naknadu ukupne štete ili ne duguje ništa (princip sve ili ništa). ZOO-sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.Oštečeni ima pravo kako na nadoknadu obične štete tako i izmakle koristi. Ovo je ograničeno kod ugovorne odgovornosti na predvidivu štetu.

RAZLOZI ZA SNIŽENJE – Visinu utvrđene štete ne određuje uvijek i visinu nadoknade koju će oštećeni dobiti. Zakonodavac ovlašćuje sud da nadoknadu može i sniziti. Razlozi za sniženje nadoknade jesu: manji stepen krivice počinioca štete, krivica oštečenog, slabo imovno stanje počinioca štete, dobročinstvo počinioca štete prema oštećenom, nesigurnost uzročne veze i dr.

60.STEPEN KRIVICE ŠTETNIKA KAO KRITERIJUM ZA ODREĐIVANJE VISINE NAKNADE MATERIJALNE ŠTETEStepen krivice u nekim pravnim sistemima uzima se u obzir pri određivanju visine naknade štete. Visina naknade zavisi u određenoj mjeri od stepena krivice (namjere ili nehata) štetnika. ZOO propisuje da oštećeni ima pravo na naknadu i obične štete i izmakle dobiti. Ipak kada se radi o ugovornoj šteti povjerilac ima pravo na punu nadoknadu samo ako dužnik nije ispunio svoju obavezu namjerno ili zbog krajnje nepažnje. Ako na strani dužnika postoji obična nepažnja on odgovara samo za predvidljivu štetu. ZOO stepen krivice štetnika uzima kao jedan od koretkiva visine naknade. Pravilo je potpuna naknada ali sud može ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom vodeći računa o imovinskom stanju štetnika i oštećenika odredi manju nadoknadu nego što šteta iznosi.

61.KRIVICA OŠTEĆENIKA I SRAZMJERNO SMANJENJE VISINE MATERIJALNE ŠTETENa visinu naknade štete utiče i krivica oštećenog odnosno lica za koje je oštećeni odgovoran. Riječ je o ponašanju oštećenog koje je uslovilo da šteta uopšte nastane ili da bude veća nego što bi inače bila odnosno da položaj dužnika bude pogoršan.

U tom slučaju naknada se srazmjerno smanjuje. Situacija je složnija kada nije moguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje odnosno radnje lica za koje oštećenik odgovara. Neki građanski zakonici propisuju da u tom slučaju štetu treba razdijeliti na jednake djelove. I naši sudovi su ranije primjenjivali ovo pravilo ali su se posle priklonili stanovištu da štetu treba utvrditi po slobodnoj ocjeni tj. približno stvarnom stanju. Toga se drži i naš ZOO.SLABO IMOVNO STANJE ODGOVORNOG LICA – Moderno pravo prožeto je idejom socijalne pravičnosti. Ona iziskuje da se pri odmjeravanju naknade vodi računa i o ekonomskim mogućnostima odgovornog lica. Obaveze koje se njemu nalažu trebaju da budu snošljive, da ga ne dovedu do ekonomske a samim tim i do fizičke propasti. Zato se smatra da je pravičnije smanjiti naknadu povjeriocu koji to neće znatnije osjetiti nego imovinski upropastiti dužnika. Sud mora voditi računa o imovinskim prilikama jedne i druge strane. Naknada se može sniziti jedino u slučaju kad je šteta počinjena običnom nepažnjom. Onaj ko je štetu prouzrkovao namjerno ili grubom nepažnjom ne zaslužuje nikakve obzire zbog slabog imovinskog stanja. Ovaj razlog sniženja važi za sve vrste odgovornosti i za sve vrste štete.DOBROČINSTVO POČINIOCA ŠTETE PREMA OŠTEĆENOM – U ZOO stoji ako je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto radi koristi oštećenika sud može odrediti manju naknadu vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u sopstvenim poslovima. U slučaju kada je dobročinitelj dobrima oštećenog poklonio barem onoliko pažnje koliko poklanja vlastitim poslovima (diligentia quam in suis, culpa in concreto) sud može umanjiti njegovu odgovornost. Ovo pravilo imamo kod ugovora o ostavi, ako je besplatna dužan je da čuva stvar kao svoju sopstvenu, a ako je uz naknadu kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin.NESIGURRNOST UZROČNE VEZE – Utvrđivanje uzročne veze je veoma teško a nekad i nemoguće. To biva osobito kada se radi o šteti zbog ljekarske greške jer se tada vrši procjena hipotetičkog a ne stvarnog razvoja stanja zdravlja određenog pacijenta. S toga se sud mora zadovoljiti sa velikim stepenom vjerovatnoće. Ali ako nema preteže sumlje sud u cjelosti odbija zahtjev za obeštećenje. To je princip sve ili ništa. U Francuskoj, Italiji i Švajcarskoj važi princip proporcionalne odgovornosti. On se može pravdati razlozima pravičnosti.OSTALI RAZLOZI – Pored izloženih postoje i ostali ralozi i njima je zajedničko što nisu opšteprihvaćeni i što je njihov pravni značaj sporan. Tu spadaju npr: konstitucione predispozicije usmrćenog ili povrijeđenog lica tj. sklonost organizma ka oštećenjima, a u širem smislu latent oboljenja i bolesna stanja. Sve ove okolnosti utiču da šteta bude veća. Stanje nužde počinioca štete (ako ga sam nije skrivio) smatra se razlogom za smanjenje nadoknade. I ZOO ograničava odgovornost lica od kojeg je opasnost otklonjena do iznosa koristi koju je ono od toga imalo.

62.NAKNADA ŠTETE U SLUČAJU TJELESNE POVREDE I NARUŠAVANJA ZDRAVLJAPod tjelesnom povredom u smislu građanskog prava podrazumjeva se svako narušavanje tjelesnog ili psihičkog integriteta čovjeka koje je imalo za posledicu neku štetu (imovinsku ili neimovinsku).

U većini slučajeva ona se svodi na neposredno ili posredno mehaničko djelovanje koje u tijelu izazivaju anatomske promjene. Međutim to nije nužno jer nemehanička djelovanja kao sto je preživljeni strah u nesrećnom slučaju mogu imati za posljedicu štetu u vidu tzv. psihičkih trauma, zatim bolesti srca, prevremenog ili defektnog rođenja, nervoze ili psihičke smetnje. Dovoljno je i samo slabljenje nekog funkcionalno vaznog organa. Tjelesna povreda kao pojam ne odnosi se isključivog na rođenog čovjeka, ona postoji u slučaju škođenja još ne rođenom djetetu koje dođe potom na svijet sa tjelesnom ili mentalnom deformacijom ili začecima bolesti (prenatalna šteta). Štetom se smatra posljedica povrede a ne sama povreda.Kod tjelesne povrede i oštećena zdravlja za nadoknadu dolaze u obzir oblici štete: 1)Troškovi liječenja, 2)Izgubljena zarada usled privremene nesposobnosti za rad, 3)Izgubljena zarada usled trajne nesposobnosti za rad, 4)Neimovinska šteta.

U troškove liječenja - spadaju svi troškovi za nabavku ljekova čija je upotreba medicinski opravdana i koji se u praksi redovno koriste. Za izbor sredstava liječenja nije mjerodavno mišljenje samog oštećenog nego mišljenje medicinskih stručnjaka kojima se oštećeni obraća za pomoć. Pored ljekova ovdje spadaju i sve druge vrste ljekarske pomoći kao i troškovi nabavke proteza i drugih pomoćnih sredstava ukoliko su ona u konkretnom slučaju potrebnaa. Osim toga može doći u obzir i nadoknada troškova trajnog povećanja potrebe povrijeđenog koje je izazvano oštećenjem zdravlja (njega, ishrana). Naši sudovi priznaju članovima uze porodice i nadoknadu putnih troškova načinjenih radi posjete povrijeđenog dok se on nalazi na liječenju jer te posjete utiču na psihičko stanje pacijenta i pozitivno djeluju. Izgubljena zarada usljed privremene nesposobnosti za rad - je zarada koju gubi oštećeno lice dok traje njegovo liječenje od zadobijene tjelesne povrede. Međutim pošto lica u radnom odnosu za vrijeme liječenja umjesto zarade primaju nadoknadu po osnovu zdravstvenog osiguranja mogu i od počinioca štete zahtjevati samo

razliku između nadoknade i zarade. Isplatilac nadoknade povrijeđenom ima pravo regresa od počinioca do visine plaćenog iznosa. Izgubljena zarada usljed trajne nesposobnosti za rad - Tjelena povreda može usloviti i trajan gubitak radne sposobnosti povređenog. Taj gubitak može biti potpun i djelimičan. Nesposobnost za rad samo po sebi ne predstavlja štetu u pravnom smislu, štetom se smatra gubitak ili smanjenje zarade zbog nestanka ili umanjenja radne sposobnosti. Onaj ko u vrijeme tjelesne povrede nije imao sposobnost za rad nije mogao izgubiti ni zaradu u tom trenutku. Ako je u pitanju dijete ono će taj gubitak pretrpjeti tek u budućnosti kad postane sposobno za rad i bude u stanju da stiče zaradu. I tek od tog trenutka ono je ovlašćeno da zahtjeva nadoknadu od počinioca štete i pravo na nadoknadu pripada i licu koje je u vrijeme oštećenja posjedovalo radnu sposobnost ali nije sticalo zaradu. On će jedino morati da dokaže da su postojale objektivne i subjektivne predpostavke njegovog zaposlenja u bliskoj budućnosti. Šteta zbog gubitka zarade usled trajne nesposobnosti za rad jeste buduća šteta povrijeđenog. Zato se ona nadoknađuje po pravilu periodično u vidu mjesečne rente koja se isplaćuje unaprijed.Ako je radna sposobnost povrijeđenog tokom vremena povećana onda će sud na zahtjev dužnika koji plaća rentu biti dužan da rentu smanji ili ukine. Visina dosuđene naknade može se izmjeniti i u slučaju kad se poslije donošenja pravosnažne presude osjetno povećaju troškovi života, kada se smanji realna vrijednost novca i izuzetno se pogoršaju materijalni uslovi života oštećenog koji prima rentu. Pravo na naknadu štete u vidu rente je lično pravo povrijeđenog i ono se ne može prenositi na drugog. Nadoknada neimovinske štete - Zbog tjelesne povrede i oštećenja zdravlja oštećeni može da trpi slijedeće vidove neimovinske štete:-Štetu zbog fizičkih bolova-Štetu zbog prtrpljenog straha-Štetu zbog duševnih bolova-Štetu zbog unakazanosti-Štetu zbog umanjenja životne aktivnosti.Za svaki od ovih vidova štete može se tražiti posebna nadoknada. Usled tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, duševni bol mogu trpjeti i za lica koja su u bliskom srodstvu sa povređenom osobom.ZOO u slučaju naročitog teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, dijeci i roditeljima pravičnu novčanu nadoknadu za njihove duševne bolove. To pravo ima i vanbračni drug ako je između njega i povređenog postojala trajnija zajednica života.

63.NADOKNADA ŠTETE U SLUČAJU SMRTIProuzrokovanje smrti je protivpravno lišenje života nekog lica. I ono može biti izazvano mehaničkim ili nemehaničkim djelovanjem (strahom, traumom). Smrt može nastupiti neposredno posle protivpravnog djelovanja na tjelesni ili psihički integritet ili kasnije (tjelesna povreda sa smrtnim ishodom).U slučaju smrti mogu se javiti sledeći oblici štete:-Troskovi lijecenja-Troskovi pogreba-Troskovi steta zbog izgubljenog izdrzavanja ili pomoci-Steta trećih lica zbog pretrpjenih dusevnih bolova

Troskovi lijecenja - kao oblik stete nastaju jedino u slucaju kad smrt ubijenog lica nije nastupila odmah vec posle izvjesnog vremena kome je prethodilo bezuspjesno lijecenje. Tada se moze pojaviti i izgubljena zarada usljed nesposobnosti za rad ukoliko je u pitanju lice koje je takvu zaradu imalo prije tjelesne povrede sa smrtnim ishodom. Ako je troskove nacinio sam ubijeni pravo na nadoknadu imaju njegovi naslednici, ako su ih nacinila treća lica to pravo pripada njima. Za ove troškove važi isto kao i kod troškova zbog narušavanja zdravlja i tjelesne povrede.Troskovi pogreba - obuhvataju:-Troskove transporta usmrcenog od mjesta ubistva do mjesta sahrane-Troskovi sahrane, vjerskog obreda tokom sahrane, podizanje nadgrobnog spomenika, posmrtnog oglasa u novinama. Svi ovi troskovi priznaju se u skromnim granicama. Ne priznaju se troškovi podušja.Šteta zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći - Treća lica mogu pretrpjeti stetu usljed gubitka izdrzavanja. Pravo na nadoknadu stete zbog izgubljenog izdrzavanja imaju sva lica koja je ubijeni stvarno izdrzavao (faktički kriterijum) bez obzira na to da li je bio i pravno obavezan. To pravo imaju i lica koja ubijeni nije izdrzavao u vrijeme smrti ali koja bi inace od njega mogla traziti izdrzavanje da je on ziv (pravni kriterijum). Po ZOO to pravo imaju i lica koja je poginuli samo redovno pomagao.Pravo na nadoknadu stete zbog izgubljenog izdrzavanja ili pomoci prizanaje se u obliku mjesecne rente koja se isplacuje unaprijed. Pri obračunavanju visine naknade vodi se računa o stvarnim davanjima umrlog bez obzira na to da li ona nadzilaze iznos koji ostećenom pripada po propisima porodičnog zakonodavstva. Ako stvarnog davanja nije bilo iznos nadoknade ne moze biti veći od onoga sto bi ostećenik dobijao od poginulog da je on ostao u zivotu. S druge strane odbijaju se primanja po osnovu socijalnog osiguranja ali ne i primanja po osnovu ugovornog osiguranja kod preduzeća za osiguranje. Ovo pravo je licno i neprenosivo osim onih potrazivanja koja su vec dospjela za naplatu a utvrđena su pravosnažnom

sudskom presudom ili ugovorom. Ono je i privremenog karaktera traje samo za ono vrijeme za koje bi ubijeni vjerovatno zivio i placao izdrzavanje.Šteta trećih lica zbog pretrpljenih duđevnih bolova - Usljed smrti lica za koju je neko odgovoran trpe dusevni bol i njegovi bliski srodnici. Zato i oni imaju pravo da traže nadoknadu u vidu bolnine. Pravo na bolninu imaju: bracni drug, roditelji i djeca. Sem njima nadoknada se dosuđuje i braci i sestrama kao i bracnom drugu ali pod uslovom da je između ovih i umrlog postojala trajna zajednica zivota.

64.NADOKNADA MATERIJALNE ŠTETE IZAZVANE POVREDOM ČASTI I ŠIRENJEM NEISTINITIH NAVODALjudska cast podrazumijeva skup moralno-etickih nacela kojima se neko rukovodi u svojim drustvenim i licnim postupcima, moralnu ispravnost, glas i ugled, reputaciju. Pravo na cast spada u licna prava covjeka i uzivaju narocitu zastitu. Njegova povreda povlaci i gradjansku i krivicnu odgovornost.

To pravo moze se povrijediti izjavama nepostovanja ili omalovažavanja drugoga sto dovodi do umanjenja njegovog ugleda u drustvu. Takve izjave mogu se dati usmeno ili pismeno, preko stampe, radija, televizije, na javnom skupu ili javnom mjestu. Lica cija je cast povrijedjena moze pored nematerijalne trpjeti i materijalnu stetu. Npr. gubitak zarade zbog gubitka zaposlenja ili zbog smanjenja broja kupaca određene robe. Ako se to dogodi osteceni ima pravo da trazi naknadu materijalne stete. Za povredu časti trebalo bi da bude dovoljan svaki stepen krivice za građansku odgovornsot.Šteta izazvana širenjem neistinitih navoda - Povreda casti se moze nanijeti i iznosenjem ili prenosenjem neistinitih navoda o drugome pri cemu onaj ko to cini zna ili bi morao da zna da su ti navodi neistiniti. Njihovo iznosnje ili prenosenje u stanju je da izazove i materijalnu stetu lica na koje se navodi odnose (smanjenje zarade zanatlija usljed gubitka poslovnog ugleda). ZOO priznaje ostecenom pravo da zahtijeva naknadu stete. Ovaj vid štete nastaje najčešće zbog nelojalne konkurencije tj. zbog postupaka koji su nedopusteni zato sto su protivni dobrim običajima i poslovnom moralu. Ukoliko ovo čini sa umisljajem postojece krivicno djelo klevete. Iznosenje ili prenosenje navoda sastoji se u saopstavanju necega sto predstavlja sopstveno ili tuđe saznanje o drugom. Ono znaci cinjenicnu tvrdnju, ne svoju ocjenu ili sud. Odgovornost zbog stete pretposlavlja da je onaj ko navode iznosi ili prenosi znao ili morao znati da su oni neistiniti. Za građansku odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice pa i obicna nepaznja. Ali ako onaj ko je neistiniti navod o drugome saopstio ili onaj kome je saopštenje učinjeno imao u tome ozbiljnog inateresa odgovornost zbog stete se ogranicava na umisljenu krivicu.

65.NAKNADA ZA NEIMOVINSKE ŠTETESvrha nadoknade stete je u otklanjanju stetnih posledica koje su pogodile ostecenog. U izvjesnom smislu taj je cilj moguce postici i kod nekih nematerijalnih steta (npr. u slucaju povrede prava licnosti, sud moze narediti da se na trosak pocinjene stete izvrsi objavljivanje presude odnosno da pocinilac povuce izjavu kojom je povreda ucinjena). Osim toga popravljanje nematerijalne stete moguce je povracajem ili unistenjem neovlasceno sacinjene fotokopije privatnih pisama ili operacijom kozmeticki tjelesnih oziljaka. Medjutim najveci broj nematrijelnih steta nije moguce popraviti putem naturalne restitucije (dusevni bol za izgubljnim djetetom, okom ili drugim organom..). Dolazi u obzir jedino novcano davanje radi zadovoljenja (satisfakcije) ostecenog ali ono nije cijena prikraćeng dobra.Po ZOO propisuje da ce sud dosuditi pravicnu novčanu nadoknadu za sledece neimovinske stete:-Za pretrpljene fizicke bolove-Za pretrpljene dusevne bolove zbog umanjenja zivotne aktivnosti, zbog naruženosti, zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, zbog smrti bliskog lica, i za nanijeti strah.Sem toga pravo na novcanu naknadu zbog pretrpljenih dusevnihh bolova ima lice koje je prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa potređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu odljubu ili kažnjivu bludnu radnju kao i lice naspram koga je izvršeno neko drugo krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti ili morala. Zakonodavac posebno nalaže sudu da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini nadoknade vodi računa o značaju prikraćenog dobra i o cilju kome ta naknada služi. Njome se ne smiju pogodovati težnje koje su nespojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.Za svaki oblik nematerijalne stete nadoknada se dosuđuje po pravilu posebno osim u slucaju kad se pojedini oblici jedan od drugog ne mogu razluciti. Za trajne nematerijalne stete nadoknada se dosuđuje u jednokratnom novcanom iznosu ali se na zahtjev ostecenog moze dosuditi i u vidu novcane rente.

POSEBNA OGRANIČENJA ZA NOVČANU NADOKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE: Ograničenja nadoknade na štetu izazvanu krivicom - Nasi sudovi ranije su dosuđivali nadoknadu za nematerijalnu stetu samo u prisustvu krivice pocinioca a potom zauzeli su stav da je osnov odgovornosti nebitan. Ni ZOO ne pravi razliku.Zbog posebne naklonosti ostecenog prema unistenoj stvari novcanu naknadu priznaju neka prava samo pod uslovom da na strani pocinioca stete postoji teza

krivica. ZOO-mogucnost naknade afekcione vrijednosti uslovljava umisljenim krivicnim djelom pocinioca stete.Ograničenja nadoknade na neugovornu štetu – ZOO poznaje obadvije.Ograničenje nadoknade na znatnu štetu - ZOO propisuje da ce sud dosuditi novcanu naknadu za neimovinsku stetu ako nađe da okolnosti slucaja a narocito jacina bola i straha i njihovo trajanje to opravdava.Ograničenje kruga povjerilaca nadoknade - Pravo na naknadu nematerijalne stete zbog prtrpljenih dusevnih bolova usljed smrti bliskog lica ima samo uzan krug njegovih srodnika. To su članovi porodice usmrćenog bračni drug, djeca i roditelji. A sa ostalim (braća itd.) samo ako je postojala trajna zajednica sa njim.Ograničenja mogućnosti nasleđivanja i ustupanja ptraživanja nadoknade - Potrazivanje nadoknade neimovinske stete po pravilu ne prelazi na nasljednike povejrioca. Strogo je licno. Licni karakter ipak gubi kad je priznato pravosnaznom odlukom ili pismenim sporazumom. Poslije toga njime se moze slobodno raspolagati na bilo koji nacin.