Obligacije - Skripta - Seminar Ski, Diplomski Maturski Radovi, Ppt i Skripte Na Www.ponude

5/7/2018 Obligacije - Skripta - Seminar Ski, Diplomski Maturski Radovi, Ppt i Skripte Na Www.ponude - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/obligacije-skripta-seminar-ski-diplomski-maturski-radovi-ppt-i-skripte-na-wwwponude 1/20

UVOD: POJAM OBLIGACIONOG PRAVAObligaciono pravo je dio građanskog prava i definira se u objektivnom (skup pravnih normi koje reguli-

raju obligacione odnose između određenih subjekata, nezavisno od njihove volje) i subjektivnom smislu (ov-

laštenje jedne strane – povjerioca, da od druge strane – dužnika zahtjeva određeno ponašanje koje povjerilac mo-

že po potrebi ostvariti i prinudno). Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu su obligacioni od-nosi. Oni nastaju između povjerioca i dužnika, i razlikuju se od drugih odnosa po svom obilježju prinu-

dnosti – država ne izdvaja sve odnose nego samo one za koje smatra da je neophodno uvesti prinudu iz-vršenja.

PRVA GLAVA: IZVORI OBLIGACIONOG PRAVAZakoni su najčešći izvor obligacionog prava, a na području bivše Jugoslavije najznačajniji je Zakon oobligacionim odnosima (ZOO). Donesen je 30.03.1978. godine a u pravni sistem BiH je preuzet 1992.On ne regulira sve obligacione odnose (kao što su ugovor o poklonu, posluzi i ortakluku) pa sudovi mogu

na ovakve slučajeve primjenjivati pravna pravila.

ZOO ima 1109 članova, od čega 453 članova obuhvata opći dio. Tu se navode opća načela obligacija,

od 26 – 261 člana gorovi o nastanku obaveza, tj. izvorima obligacija [ugovori, prouzrokovanje štete, stjecanje

bez osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i hartije

od vrijednosti)], djejstvu, prestanku i raznim vrstama obaveza, te odredbe koje reguliraju promjenu povje-rioca ili dužnika. U posebnom dijelu regulira obligacione i privredne ugovore [kao što su prodaja, zajam,

zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci, komision i dr.]. Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se i na druge poslove.

[Drugi zakoni koji sadrže odredbe – izvore obligacionog prava: Zakoni o osiguranju imovine i lica, o prometu

nepokretnosti, o nasljeđivanju, o vrijednosnim papirima, o mjenici, o čeku i mnogi drugi.]

[Običaji se danas rijetko javljaju kao izvor prava – u slučaju pravnih praznina ili kao naš ZOO koji upućuje na

upotrebu trgovačkih običaja – uzansi kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako proizlazi da su njihovu primje-

nu htjele.]

[Sudska praksa nije neposredan izvor obligacionog prava nego kao i pravna nauka oni daju svoj doprinos ka

pravilnom tumačenju pravnih normi u konretnim slučajevima ili u zakonodavnom procesu.]

DRUGA GLAVA: POJAM OBLIGACIJEObligacija (od lat. obligatio – obaveza) označava pravni odnos između najmanje dva lica, od kojih je jed-no (povjerilac) ovlašteno da od drugog (dužnika) zahtijeva da nešto učini ili ne učini, i predstavlja jedin-

stvo prava i obaveza koje padaju na navedene subjekte. Kada jedno ili više lica ima pravo zahtijevati od

drugog da im nešto učini ili propusti učiniti (trpi), kažemo da se ta lica nalaze u obligacionom odnosu. Uobligacionom odnosu imamo dužnosti na svim stranama dok obligacija podrazumjeva dužnost samo na

jednoj strani – svaki obligacioni odnos mora sadržati obligaciju – on je obligacija u širem smislu.

Obligacija ima svoje karakteristike: ona je relativan odnos [niti šteti niti koristi trećim licima nego samo

onim kojih se tiče – titularu prava i titularu obaveze] imovinskog karaktera, zaštićen zakonom [strane stupaju

u obligaciju iz nekog imovinskog interesa znajući da imaju pravo tražiti naknadu pravnim putem] , sa tačno od-ređenim sadržajem i subjektima [sadržaj joj čine prava i obaveze subjekata].

Subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica [pravna ili fizička, jedno ili više], gdje pravu povjerioca

odgovara obaveza dužnika. Strana povjerioca je aktivna a dužnička pasivna strana obligacije, s tim što

imamo jednostrano i obostrano obvezujuće odnose. Subjekti su najčešće poznati od početka ali postojeobligacije koje ostavljaju jednu stranu nepoznatu do određenog trenutka [izdavanje vrijednosnih papira]

ali tako i odgađaju svoje djejstvo do trenutka saznanja ko je druga strana (jedno lice ne može samo sa so-

bom biti u obligaciji).

1



Iz svega navedenog vidimo da povjeriočevo potraživanje i dužnikova obaveza, svako za sebe čineobligaciju u užem smislu [obligacija]. Cjelokupni odnos između povjerioca i dužnika predstavljaobligaciju u širem smislu koja se regulira i pravnim normama – obligacionopravni odnos.

[Profesor ostaje pri upotrebi naziva 'obligacija' i za obligacione odnose.]

Poređenjem obligacionog sa stvarnim pravom dolazimo do specifičnosti obligacionog prava:- obligaciono pravo regulira odnose nastale povodom određenog ponašanja subjekata obligacije, dok

stvarno pravo regulira odnose nastale povodom stvari;- stvarna prava djeluju erga omnes dok obligaciono samo inter partes (postoje izuzeci – pravo preče ku-

povine nekretnine, pravo zakupa nekretnine upisano u zemljišne knjige...);

- titulari stvarnog prava imaju negativan zahtjev prema svim trećim licima da se uzdrže od ometanja

u njegovom pravu, dok obligacioni titular pozitivnim zahtjevo traži od dužnika određeno činjenje anegativnim neko nečinjenje u svoju korist, što je ovaj dužan ispuniti;

- broj i sadržaj stvarnih prava je zakonski unaprijed tačno određen i reguliran prisilnim putem, dok

broj obligacionih nije i vrlo je raznolik, reguliran dispozitivnim normama.

TREĆA GLAVA: VRSTE OBLIGACIJA(1) Obzirom na obavezu dužnika obligacije se dijele na pozitivne (aktivne) i negativne (pasivne).

Kada je dužnik obavezan na aktivno činjenje (dare i facere) govorimo o pozitivnim obligacijama. Dava-nje od strane dužnika se najčešće sastoji od predavanja stvari povjeriocu u trajni (predaja kupljene stvari)

ili privremeni posjed (davanje stvari u zakup). Kod činjenja dužnik je oabevaz da svojim fizičkim ili inte-lektualnim radom izvrši određeni posao u korist povjerioca

Kada se od dužnika očekuje samo njegovo pasivno držanje govorimo o negativnim obligacijama, u ko-

je spadaju propuštanje (non facere) i trpljenje (dare). Propuštanje znači dužnikovo neizvršavanje radnjina koje bi inače bio ovlašten. Propuštati dužnik može samo vlastitu a ne i tuđu radnju. Kod trpljenjadužnik se mora uzdržati od činjenja ali i dopustiti povjeriocu preduzimanje određene radnje.

Kod pozitivne obligacije propuštena radnja se može naknadno izvršiti a negativne ne (postupanje suprot-

no negativnoj obligaciji odmah povlači povredu prava). Kod pozitivnih obligacija zastarjevanje počinje pr-

vog narednog dana kada je povjerilac imao pravo tražiti ispunjenje obaveze dok kod negativnih počinje

od dana kada je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi.(2) Obzirom na izvor nastanka obaveze mogu biti ugovorne (nastaju izjavom volje i uređuju ih dispozi-

tivne norme) i vanugovorne (nastaju na temelju radnji, svojstava ili stanja te tačno određenih činjenica pre-

dviđenih zakonom i za njih je dispozitivnost sekundarnog značaja).

Najčešći izvor obligacija je ugovor, kao saglasna izjava volje ugovornih strana kojom žele postići odre-đeno pravno djejstvo. Da bi ugovor bio temelj obligacije strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim

sastojcima ugovora.Vanugovorni izvori obligacija su: (a) prouzrokovanje štete [najčešći izvor poslije ugovora, jer je opće pravi-

lo da onaj koji prouzrokuje nekom štetu (obična šteta i izmakla korist, imovinska i neimovinska) tu štetu mora

naknaditi osim ako dokaže da je nije prouzrokovao]; (b) neosnovano obogaćenje [stjecanje imovinske koristi

bez pravnog osnova iz imovine drugog lica]; (c) poslovodstvo bez naloga [kada jedno lice otklanja ili sprječava

štetu drugom licu bez ovlaštenja tog lica]; (d) jednostrana izjava volje [javno obćanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira].

(3) Obzirom na broj lica i djeljivost predmeta obligacije mogu biti jednostrano i dvostrano obvezne(za proste obligacije u kojima su samo dvije ugovorne strane povjerilac i dužnik); te solidarne, djeljive inedjeljive (kada na strani povjerioca ili dužnika ili oboje imamo množinu subjekata).

Kod solidarnih obligacija svaki od više dužnika – sadužnika činidbu je dužan u potpunosti ispuniti(pasivna solidarna obligacija), tj. svaki od sapovjerilaca može ispunjenje obaveze zahtijevati u cjelosti(aktivna solidarna obligacija) a obaveza naravno prestaje kada jedan od dužnika ispuni cijelu obavezu ikad je primi bilo koji od povjerilaca. [Pasivne i aktivne solidarne obligacije iz knjige ako ne nakadno???]

2



Od toga da li se predmet dužnikove obveze može ispuniti u alikvotnim dijelovima, zavisi i da li se radi

o djeljivoj ili nedjeljivoj obligaciji. Djeljive (najčešće novčane i stvari koje se mogu podjeliti bez oštećenja)

se od nedjeljivih (faktička djeljivost nije moguća zbog svojstva predmeta obveze ili je pravna tj. proistekla iz

pravnog posla čijim je predmetom) razlikuju samo po kvantitetu a ne kvalitetu. [Iz djeljivih obligacija mogu

nastati više samostalnih obligacija ali i solidarne, dok kod nedjeljivih obligacija može biti samo solidarna.]

(4) Obzirom na ličnost dužnika obligacije mogu biti lične i nelične.

(5) Prema dužini trajanja obligacije mogu biti trenutne i trajne.

(6) Obzirom na određenost radnje obligacije mogu biti individualne i generičke.

(7) Obzirom na množinu predmeta obligacije mogu biti alternativne, fakultativne (koje ovlaštenjeizbora mogu dati dužniku ili povjeriocu) i kumulativne.

(8) Potpune i prirodne obligacije se razlikuju po nivou pravne zaštite koju uživaju. Prirodne obliga-

cije se dalje dijele na zastarjele, obligacije kod čijeg zaključivanja nije poštovana određena (dokaz-

na) forma i obligacije iz dopuštene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predat.

(9) I kao posebna kategorija obligacija se javljaju novčane obligacije (mada i nenovčane obligacije,u slučaju kada nisu izvršene nikako ili u potpunosti, povlače naknadu štete izrečenu u novcu

ČETVRTA GLAVA: OSNOVNA NAČELA OBLIGACIONOG PRAVAU članovima od 1 do 25 navedna su osnovna načela obligacionog prava:1. Sloboda uređivanja ugovornih odnosa, sa posebnim ograničenjima, omogućava ugovornim stranama

da svojim voljama zasnuju, mijenjaju ili ukinu obligacione odnose, dajući im ovlaštenje da ugovorezaključuju ili ne zaključuju s kim hoće, odrede sadržaj i formu ugovora kroz niz sloboda (za svaku

od ugovornih strana).

2. Savjesnost i poštenje (bona fides) se traži pri sklapanju ugovora od obje ugovorne strane, a ocjena

ovog načela ostaje na sudovima za svaki konkretni slučaj.

3. Ravnopravnost strana podrazumjeva pravnu a ne ekonomsku ravnopravnost ugovornih strana.

4. Zabrana zloupotrebe prava ograničava prava pojedinca pravima drugih pojedinaca ili radi zaštite javnog interesa. Zloupotrebe prava postoje kada titular svoje pravo koristi samo s ciljem da drugom

nanese štetu (šikana) ali i kada titular to pravo koristi protivno svrsi radi koje je ono dato.

5. Načelo jednake vrijednosti davanja odnosi se samo na dvostrano obvezujuće ugovore ali ne podra-

zumjeva matematičku podudarnost i ne primjenjuje se apsolutno ni na sve dvostrano obvezujućeugovore (primjenjuje se kod prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora).

6. Zabrana prouzrokovanja štete (neminem laedere) ne propisuje sankciju, i ima sljedeće izuzetke: kada

je šteta nanijeta s dozvolom nadležnog organa radi općekorisne djelatnosti može se tražiti naknada samo

prekomjerne štete; uobičajene imisije, nužna odbrana, kranja nužda, dopuštena samopomoć i pristanak

oštećenog.

7. Dužnost ispunjenja obveza vidimo kroz činjenicu da je ugovor za strane zakon – pacta sund servanda,osim u slučajevima koje zakon određuje za prestanak obaveze: ispunjenje, prijeboj, otpust duga, nova-

cija, sjedinjenje, nemogućnost ispunjenja, protok vremena i smrt. [Zastarom povjerilac ne može tražiti ispunjenje

obaveze ali je dužnik može ispuniti.]

8. Pažljivo ponašanje u izvršavanju obveza i ostvarivanju prava cijeni se u svakom konkretnom slučaju

i zavisi od toga da li je u građansko-pravnim obligacionim odnosima, kada je dužnik zasnovao odnos van

svoje poslovne djelatnosti (pažnja dobrog domaćina) ili u privredno-pravnim odnosima (pažnja dobrog pri-

vrednika). Ako se kao dužnik javlja profesionalno lice, mora postupati sa tzv. pažnjom dobrog stručnjaka.

3



9. Primjena dobrih poslovnih običaja, bilo kodificiranih ili nekodificiranih, očekuje se od strana kada su

stupile u obligaciju sa široko primjenjenom komercijalnom praksom. Kodificirane običaje obično

objavljuju privredne komore, i to su uzanse [opće i posebne].

10. Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa, bez obzira da li ih sklapaju privredni subjekti međusob-no (privredni) ili su obični obligacioni ugovori, proširena je i na sve ostale vrste pravnih poslova.

PETA GLAVA: PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo)Kraći ili duži pregovori prethode svakom ugovoru, uz osnovno pravilo da oni ne obvezuju i svaka ih

strana može prekinuti kada želi. Važnost pregovora je u određivanju sporednih elemenata od suda ukoliko ih

ugovorne strane nisu odredile u ugovoru. Važno je da potencijalne ugovorne strane u pregovorima iskažu odre-

đeni stepen pažnje za sve elemente ugovora kao i namjere druge strane, te svoje namjere i uslove jasno iskazati .

Iz toga zaključuje da je 'culpa in contrahendo' određena nepažnja koja je kao blaži oblik krivice dovolj-

na za postojanje odgovornosti u fazi ugovaranja.

Predugovorni odnos je faza koja prethodi ugovoru i može ali ne mora dovesti do zaključenja istog, istupanjem strana u kontakte ( bilo lično ili preko zastupnika ili dopisa) počinje i trajanje c.i.c.-a. Ukoliko je

strana ušla u pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili je od istog odustala bez valjanih razloga,

odgovarat će za nastalu štetu. Tu ne podrazumijeva izgubljenu dobit, već negativni interes ( štetnik dopu-

njuje imovinu povjerioca do visine koja bi postojala da nije bilo pregovora).

ŠESTA GLAVA: UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJEObligacioni ugovori su dvostrani pravni poslovi kojim se jedna strana drugoj obavezuje nešto izvršiti ili

propustiti, a druga to prihvata (kontrahenti). Njihova pravno relevantna saglasnost volja može biti usm-

jerena na nastanak, promjenu ili prestanak obligacionog odnosa (u našem pravu relevantna je izjava volje

ali se ni stvarna volja ne zanemaruje u potpunosti).

Bitni elementi ugovora neophodni za njegovo sklapanje su objektivni (navedeni u zakonu kao takvi) i

subjektivni, a razlikuju se u tome što subjektivne u slučaju spora svaka strana mora dokazati. Prirodnielementi se podrazumjevaju u ugovoru ali ih strane izjavom volja mogu isključiti. Sporedni elementi su

osnovni uslov slobode ugovaranja i ostavljeni su u potpunosti na volju stranaka.

SEDMA GLAVA: OPĆI USLOVI ZAKLJUČENJA OBLIGACIONIH UGOVORAZa nastanak ugovora ugovorne strane se moraju usaglasiti najmanje o bitnim elementima konkretnog

ugovora – predugovornim radnjama dolazi do usaglašenja volje i sklapanja ugovora. Da bi jedan

ugovor bio obligacioni mora ispunjavati sljedeće pretpostavke:I da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost;II da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana;III da postoji predmet ugovora;IV da postoji valjan osnov obvezivanja, a ponekad iV forma ugovora (poseban uslov samo kod pojedinih ugovora).

I POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA dijeli se na sposobnost fizičkih (naglasiti dozvolu prije zaključenja i odobrenje nakon zaključenja ugovora od strane ograničeno sposobnih lica iznad 15 g.) ipravnih lica (mjeri se sposobnošću njegovih organa preko kojih realizira svoju poslovnu sposobnost,

izjednačena je sa sposobnošću fizičkih lica i ograničena na okvire pravne sposobnosti tog lica).

II SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA je, uz slobodno davanje izjava o volji (bez prinude,

zablude ili prevare), ozbiljnost i stvarnost, uslov za valjanost ugovora. Izjava mora biti data uz svijesto značaju i posljedicama zaključenja ugovora, te namjeru za zaključenjem upravo tog ugovora (ani-

mus contrahendi). Relevantna volja ne smije biti simulirana ili prividna. Da bi uopće došlo do ugovo-

ra jedna strana (ponudilac) mora preuzeti inicijaticu i dati ponudu drugoj (ponuđeni).

4



Naš pravni sistem prepoznaje tri vrste ponude neodređenom broju lica: opću ponudu, izlaganje robei slanje kataloga i oglasa, mada se slanje kataloga i oglasa zapravo smatra kao poziv da se učini po-

nuda. Da bi izjava volje u obliku ponude proizvela pravno djejstvo mora:

1) sadržavati najmanje bitne elemente za zaključenje tog ugovora (predmet ili cijenu i sl.), a za svakidrugi element budućeg ugovora takođe mora postojati saglasnost volja;

2) biti upućena od ovlaštenog lica koje želi za svoj račun sklopiti ugovor (ponudilac) ili koje je ov-

lašteno da zaključi ugovor (punomoćnik);3) biti upućena određenom drugom licu s kojim se želi zaključiti ugovor – ponuđeni;

4) sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi zaključiti ugovor i to sa ponuđenim pod uslo-

vima iz ponude – u suprotnom to uzimamo kao poziv na pregovore;5) i ukoliko tako zakon nalaže za budući ugovor, ponuda mora biti u pisanoj formi.

Ponuda je jednostrana izjava volje usmjerena ka nastanku obligacionog odnosa, koja ne obvezuje

ponudioca na izvršenje već pridržavanje njenog sadržaja do trenutka kada ponuđeni prihvati odnos-

no odbije njen sadržaj. Ponuđač može u samoj ponudi istaknuti isključenje obaveznosti ponude (sa

klauzulom bez obveze ili neobvezno) kao i istaknuti mogućnost opoziva ponude (samo u slučaju kada taj

opoziv ponuđeni primi prije ili u isto vrijeme sa ponudom). Rokovi za prihvatanje ponude su odmah (ka-

da je ponuđeni lično prisutan), do roka navedenog u ponudi (rok za prihvat ili razmišljanje) a ako rok u

ponudi nije naveden i lice je odsutno, rok je dovoljno dug da 'ponuda stigne ponuđenom i on je razm-otri i da svoj odgovor' .

Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan mora ispunjavati određene pretpostavke:

1) mora potjecati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i biti upućen ponuđaču ili

nje-govom zastupniku;2) mora sadržajno odgovarati ponudi;3) iz prihvata ponude mora biti jasna volja ponuđenog da sa ponuđačem sklopi ugovorom;

4) mora stići ponuđaču u predviđenom roku (ako prihvat stigne ponuđaču nakon isteka roka ali je

otpo-slat na vrijeme Zakon predviđa izuzetak od prestanka važenja ponude);

5) ukoliko je propisana forma za sklapanje tog ugovora i prihvat i ponuda moraju biti u toj

formi.

Spor oko vremena zaključenja ugovora postoji samo u ugovorima između odsutnih lica, a važan jeiz više razloga: od tada proizvodi pravna dejstva, računa se zastara potraživanja i poslovna sposobnost ugo-

varača, razmatra se kod slučajne propasti stvari itd. Po različitim teorijama postoje i razni odgovori:

(1) teorija izjave - ugovor je zaključen kada je ponuđeni prihvatio ponudu (francuska);(2) teorija otposlanja - ugovor je zaključen kada je ponuđeni otposlao svoj prihvat ponudiocu;

(3) teorija prijema - ugovor je zaključen kada je ponuđač primio prihvat bez obzira da li je pročitao;

(4) teorija saznanja – ugovor je nastao kada ponuđač sazna za sadržaj izjave o prihvatu ponude.

Naši su prihvatili teoriju prijema (čl. 31 st. 1 ZOO) jer se time dijeli rizik između ugovarača. Sličnoteorijama o vremenu zaključenja imamo i teorije mjesta zaključenja ugovora, ali je kod nas Zakon

odstupio od teorije prijema jer je ugovor zaključen u mjestu gdje ponuđač ima sjedište ili prebivali-

šte u trenutku kada je učinio ponudu.

III PREDMET UGOVORA je sporan samo u pravnoj literaturi ali ne i u praksi – to je dužnikova obave-za iz jednog obligacionog odnosa odnosno i obavezu povjerioca da primi izvršenje te dužnosti (za

razliku od sadržaja ugovora, koji predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora). Predmet ugovora

može biti samo radnja predviđena u zakonu i zakonom zaštićena, ali mora biti:

1) moguć (što nije moguće izvršiti i ne obavezuje), sa posebnom pažnjom prema tome da linemoguć-nost postoji objektivno ili subjektivno, tj. da li postoji od početka ili je nastala

naknadno: počet-na objektivna nemogućnost povlači ništavost ugovora, dok naknadna objektivna

5



povlači nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze dužnika i određena odgovornosti ako nije nastala

višom silom; subjektivna nemogućnost početna ili naknadna, ne povlači ništavost ugovora. Ukoliko je

predmet ugovora na počet-ku nemoguć ali naknadno može postati moguć, smatra se da je punovažan.

2) dopušten (nedopuštenost može biti pravna i moralna), posebice u odnosu na stvari čiji je prometzabranjen (javna dobra) ili ograničen (oružje, lijekovi...); i

3) određen ili barem odrediv ako ga pri zaključenju ugovora nije moguće u potpunosti odrediti

nego sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti (od ugovarača ili trećih lica i sudije, ili suzakonski postavljene više alternativnih obligacija).

IV OSNOV UGOVORA (ili causa) je cilj ugovora tj. ono zbog čega se dužnik obavezuje (kod dvostrano-

obvezujućih ugovora obaveza jedne strane predstavlja osnov za obavezu druge; kod jednoobvezujućih ugo-

vora osnov se vidi u želji jedne strane da nešto pokloni drugoj). Ukoliko je osnova nedopuštena (suprotna

javnom poretku), bilo zabranjena ili nemoralna, ugovor je ništav. Osnova takođe ne smije biti prividna(kada strane misle da zaključuju jedan a zaključe drugi pravni posao; ili ako dva lica sklope ugovor koji žele

ali prema trećim licima iznesu sasvim drugu causu).

OSMA GLAVA: FORMA I TUMAČENJE UGOVORA

Obligacioni ugovori se u pravilu mogu zaključivati bez pridržavanja bilo kakve forme – volja za zaklju-čivanje ugovora se mora izraziti riječima, uobičajenim znacima i radnjama iz kojih se jasno može zaključiti da

postoji – usmeno, pisano, konkludentnom radnjom a nekada i šutnjom – u pravilu su konsenzualni ugovori.Izuzeci kod kojih se traži forma: prodaja nepokretnosti (čl. 455), ugovor o prodaji sa obročnim otplata-

ma (čl. 543), ugovor o građenju (čl. 630 st. 2), i ugovor o licenci (čl. 687), čime naše pravo spada u for-

malnije pravne sisteme. Pored zakonske određenosti forme ugovora, i sami ugovarači mogu odrediti dali će njihov ugovor imati određenu formu. Formalni ugovori mogu biti jednostrano i dvostrano formalni.

Forma ugovora može biti određena kao bitan elemenat ugovora za njegovu punovažnost (ad soelmnita-

tem) ali i samo kao dokaz da je ugovor zaključen (ad probationem). Od pravila da sve izmjene i dopune

formalnog ugovora moraju biti u istoj formi postoje dva izuzetka: kada se donesene usmene dopune od-nose na sporedne tačke koje nisu ni određeni u formalnom ugovoru; te kasnije usmene pogodbe koje

smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane a forma postoji samo u interesu ugovornih strana.

U pravilu konvalidirati mogu samo pobojni ugovori (najčešće protekom vremena i naknadnim odobrenjem

od ovlaštenog lica) a ništavi ugovori samo ako je zabrana bila manjeg značaja i ako je ugovor u cijelostiili pretežitom dijelu izvršen. [Zahtjev za isticanje ništavosti ne zastarijeva.] Konverzija s druge

strane znači pretvaranje ništavog ugovora u punovažan u slučaju kada ništav ugovor ispunjava uslove

za neku drugu vrstu ugovora od namjeravanog.

Tumačiti se mogu samo punovažni ugovori i najčešće samo njihove pojedine sporne odredbe. Najpoz-natiji su subjektivno (isključivo za pronalaženje zajedničke volje ugovarača) i objektivno tumačenje (veća

pažnja se poklanja značenju riječi koje su upotrijebljene), dok se kod nas prihvata mješovito tumačenje.

DEVETA GLAVA: VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORAI Jednostrano i dvostrano obvezni ugovori: kod jednostrano obveznih ugovora obaveza nastaje samo na

jednoj strani – dužnika, dok povjerilac nema nikakvih obaveza prema njemu. Tu spadaju ugovor o

prodaji, o posudbi, punomoćstvu bez naknade, koji imaju manji privredni značaj od dvostranoobveznih ugovora. Najtipičniji ovakvi ugovori su ugovor o prodaji, o djelu, o zakupu itd. Praktični

značaj ove podjele ogleda se u uzajamnosti obaveza (jedna strana ispunjenje svoje obaveze može uslo-

viti ispunjenjem obaveze druge strane), prigovoru o raskidanju zelenaškog ugovora i ustupanju ugovo-ra koja mogu nastati samo kod dvostrano obveznih ugovora.

6



Teretni i dobročini ugovori: teretni ugovor postoji gdje jedna strana daje određenu naknadu za

protu-činidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Podjela na teretne-dobročine i jednostrano i

dvostra-no obvezne ugovore nije identična svi teretni ugovori su i dvostrano obvezni ali svaki

dvostrano ob-vezni ugovor nije i teretni. Ova podjela je značajna kod odgovornosti za fizičke i pravne nedostatke stvari, te kod raskidanja ugovora jer se kod dobročinih ugovora kao bitna

zabluda uzima i zabluda o pobudi.

7

http://www.faceyubook.com/






IIIII Formalni i neformalni ugovoriIV Konsenzualni i realni ugovori: za konsenzualne ugovore dovoljno je da strane postignu saglasnost o

bitnim elementima, bez neke određene forme ili predaje stvari drugoj strani; dok realni ugovori na-staju kada strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od strana preda dru-

goj strani stvar. Kod nas je uglavnom usvojen konsenzualni ugovor.

V Kauzalni i apstraktni ugovori: za kauzalni ugovor kauza (osnov obvezivanja) mora biti jasno istaknuta

kao bitan element ugovora, što ne znači da kod apstraktni ugovora nema kauzu nego se ne vidi.

Apstraktnim ugovorima se ubrzava promet roba i usluga.VI Ekvivalentni i aleatorni ugovori: ekvivalentni ugovori svojim stranama pružaju od zaključenja uvid

u sva njihova prava i obaveze, dok kod aleatornih ugovarači ponekad ne znaju ni ko će biti povjeri-

lac a ko dužnik. Aleatorni ugovori najčešće zavise od neizvjesnog budućeg događaja (o opkladi, igri,

i sl.), te se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja.VIIPredugovor i glavni ugovorVIII Imenovani i neimenovani ugovori: imenovani ugovori imaju svoj naziv i regulisani su zakonom

zbog svoje važnosti i česte upotrebe, gdje su njihovi bitni elementi taksativno navedeni u zakonu;

što ne znači da neimenovani ugovori ne moraju ispunjavati opće uslove obligacionih ugovora.IX Glavni i sporedni ugovori: glavni ugovor se potpuno samostalno zasniva i reguliše obligacioni odnos

između strana, i kojem se dodaju i dijele njegovu sudbinu sporedni ugovori.X Trajni i trenutni ugovori: podjela značajna kod raskida i izmjene ugovora.XI Lični i nelični ugovoriXIIGeneralni i posebni ugovori: kod generalnih ugovora određeni su samo opći elementi ugovora i

uslovi izvršenja, te njihovo duže trajanje.

DESETA GLAVA: ZASTUPANJE

Kada jedno lice sklapa pravni posao u ime i za račun zastupanog, postoji neposredno zastupanje, dok uslučaju kada lice zastupa posao u svoje ime ali za račun drugog govorimo o posrednom zastupanju.

Pored toga, zastupanje zavisi i o volji zastupanog:1) Ugovorno i zakonsko zastupanje – svrha zakonskog zastupanja je najčešće zaštita zastupanog, i mo-

že uslijediti po općem aktu (zakoni i statuti) i aktu nadležnog organa (kao i sudsko zastupanje).

Sklapanje ugovora zastupnika sa samim sobom moguće je samo kada se radi o poslu u kojem je

isključen sukob interesa između zastupnika i zastupanog.2) Neposredno i posredno zastupanje – Posredni zastupnik prava stečena jednim poslom na zastupanog

prenosi samo internim odnosom između njih dvojice, nakon što je sklopio posao – značaj kod berza-

nskog poslovanja i ugovora o komisionu.

8

http://www.jugoslovenke.com/

http://www.ponude.biz/seminarski



Zastupanje i zastupnika treba razlikovati od posredovanja (dogovaranje sastanka dvije strane radi sklapanja

određenog ugovora) i glasnika (živo pismo, prenosi već formuliranu volju jedne strane drugoj). Zastupnik smi-

je djelovati samo u granicama ovlaštenja koja je dobio od zastupanog, a ako druga strana nije znala i iz

okolnosti slučaja nije mogla saznati da je to lice zastupnik nekog trećeg, ugovor i dalje važi, samo iz-među zastupnika i tog lica. U našem pravu kao i u nekim drugim moguće je da lice sa ograničenom po-

slovnom sposobnošću (koje mora biti sposobno za rasuđivanje) zastupa gospodara posla jer zastupanjem

odgovornost za pravni posao leži na gospodaru posla. Iz toga vidimo i da kod ugovornog zastupanjagospodar posla mora biti poslovno sposoban, tj. ograničeno poslovno sposobno lice može ovlastiti ne-

koga samo za poslove koje i samo može obavljati.

[Da bi ugovor imao učinka za zastupanog potrebno je da zastupnik ima ovlaštenje od zastupanog da ga zastupa u

konkretnom poslu, te da se prilikom zaključenja istog kreće u granicama ovlaštenja koje je dobio.]

1. Prekoračenje granica ovlaštenja: kada zastupnik zaključi pravni posao van datih ovlaštenja, posao

'visi' do trenutka kada ga zastupani odobri. Ukoliko zastupani to ne učini, druga savjesna strana nije

vezana ugovorom, te čak ne mora ni sačekati da sazna da li se zastupani slaže ili ne. Za naknaduštete savjesnoj strani zastupnik i zastupani solidarno odgovaraju.

2. Zaključenje ugovora od neovlaštenog lica (falsus procuratora): ukoliko neovlašteno zastupani uskrati

odobrenje sklopljenog ugovora, posljedice nastupaju za:

- zastupanog i drugu ugovornu stranu, kada sve zavisi o tome da li zastupani da odobrenje (da li seodnosi na sve ugovore sa tom stranom, rok 'lebdenja' ugovora);

- zastupnik ne mora ispuniti ugovornu obavezu ali mora naknaditi štetu (nakon što istekne period lebde-

nja) u određenom iznosu novca (ali ne restitutio in integrum).

Punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac daje punomoćniku nezavisnim samostalnim prav-nim poslom bilo jednostranim bilo ugovorom. Po ZOO postoje tri kategorije ugovornih punomoći:

a) opća ili generalna punomoć za redovno poslovanje;b) generična punomoć za poslove koji izlaze iz redovnog okvira poslovanja;c) posebna ili specijalna punomoć za tačno određene poslove (preuzimanje mjenične obeveze,

sklapanje ugovora o jemstvu, o poravnanju, izabranom sudu niti se odreći nekog prava bez naknade).

Pored ovih u teoriji su još na djelu i punomoći ograničene na određeni vremenski period, u odnosu na

ličnost i pojedinačne-skupne punomoći.

[Punomoć prestaje završavanjem svih poslova zbog kojih je i dodijeljena, nastupanjem termina ili raskid-nog uslova koji je njome ugovoren, jednostranim opozivom od vlastodavca ili otkazom od punomoćenika,naknadnom nemogućnosti ispunjenja posla, smrću punomoćenika ili vlastodavca ili njihovim gubitkomposlovne sposobnosti.]

JEDANAESTA GLAVA: POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA

U periodu između zaključenja i izvršenja ugovora može proći dosta vremena, te ugovorne strane mora-

ju predvidjeti razne situacije koje u tom periodu mogu nastupiti. Da bi se govorilo o promjenjenim ok-olnostima potrebno je da su nastupile nakon zaključenja ugovora, da tako otežavaju ispunjenje obaveze

jedne ugovorne strane ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora (zbog čega bi bilo nepravično odr-

žati taj ugovor na snazi). Na promjenjene okolnosti se ne može pozivati strana koja ih je morala uzeti u

obzir prije sklapanja ugovora ili ako je dužnik u docnji ne može raskinuti ugovor zbog takvih okolnosti.

Raskid a ne i izmjena ugovora se mora tražiti kod nadležnog suda, kada 'tužena' strana može tražiti iz-mjenu. Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanja na određene promjene okolnosti.

Prekomjerno oštećenje je povreda jednog od osnovnih načela obligacionog prava – načela jednakog dava-

nja – i postoji kada obaveze koje proizlaze iz ugovora stoje u očiglednoj nesramjeri, a da bi postojalo

mora se raditi o naplatnom ugovoru sa očitom nesrazmjerom između obaveza za koju oštećena strananije znala niti je morala znati pri sklapanju ugovora. Oštećena strana ima pravo tražiti da se ugovor po-

9



ništi podizanjem tužbe ili isticanjem prigovora na zahtjev za ispunjenje obaveze u roku od godinu dana

od dana zaključenja ugovora. Druga strana a ne oštećena ima pravo izbora da li će izjednačiti svoje

obaveze da održi ugovor.

Zelenaškim ugovorom jedno lice koristi stanje nužde ili teško materijalno stanje drugog, njegovo nedo-voljno iskustvo, lakomislenost ili zavist, i ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj

nesrazmjeri sa onim što je drugom dato ili učinjeno. Ovdje oštećena strana mže tražiti smanjenje svoje

obaveze na pravičan iznos u roku od 5 godina od dana zaključenja ugovora.

DVANAESTA GLAVA: SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Ostvarenje prava uz pomoć suda za povjerioca često može biti veoma teško i sporo ako se unaprijed ne ugovoresredstva za obezbjeđenje pravilnog ispunjenja ugovora: stvarna i lična sredstva obezbjeđenja.

I STVARNA SREDSTVA OBEZJEĐENJA UGOVORA kod kojih povjerilac stiče stvarno pravo na st-vari

dužnika ili nekog trećeg iz koje se može namiriti ukoliko dužnik ne ispuni obavezu. Tu spadaju:

(a) Kapara – određeni iznos movca ili drugih zamjenjivih stvari koje dužnik daje povjeriocu kao znak da je

ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja istog. Ona je sporedan (može se zaključiti najranije sa glav-

nim ugovorom) i realan (jer predmet kapare mora biti predat povjeriocu) ugovor sa najmanje dvije svrhe: dadokaže da je ugovor uopće zaključen, a onda time i podstakne dužnika na ispunjenje obaveze – uz to može se

javiti kao djelomično ispunjenje obaveze.

Ako je ugovor potpuno ispunjen, kapara će se potpuno vratiti; ako je djelomično ispunjen, savjesna strana ne

smije zadržati kaparu nego samo tražiti potpuno ispunjenje i naknadu štete; ako nije ispunjen, traži se odgovo-

rnost strana: ako niko nije kriv ili ako su krive obje strane podjednako, kapara se mora vratiti; ako je kriv duž-nik, povjerilac se može zadovoljiti kaparom ili tražiti naknadu štete i ispunjenje obaveze; ako je kriv povjeri-

lac, dužnik može tražiti dvostruku kaparu ili ispunjenje ugovora i naknadu štete ili samu naknadu štete.

(b) Kaucija – određeni iznos novca koji dužnik daje u svrhu zaključenja ugovora, akcesoran na glavni ugo-

vor jer se u pravilu računa kao dio izvršenja ugovorene obaveze. Najčešće se daje kod ugovora prilikom auk-

cija ili ugovora o prodaji za primljenu ambalažu. Od kapare se razlikuje u smislu da za dužnika propada bez

obzira na razlog neispunjenja glavnog ugovora.

(c) Zaloga – najčešća je ugovorna zaloga na pokretnoj stvari, kojom se zalogodavac obavezuje zalogopri-mcu predati pokretnu stvar iz koje se on može podmiriti ukoliko mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospje-

losti. Prema tome, založno pravo se zasniva obligacionim ugovorom a stiče predajom stvari povjeriocu. Zalo-

žno pravo može postojati samo ako postoji glavno potraživanje ali ako dođe do prestanka založnog prava gla-

vna obaveza ostaje. Zalogodavac ne mora uvijek biti i dužnik iz glav-nog obligacionog odnosa jer se može

pojaviti i treće lice.

Zalogoprimac nakon neispunjenja obaveze zadovoljštinu može tražiti tužbom na sudu (za što potraživanje

mora biti dospjelo i dužnik mora biti u zakašnjenju), a nakon dobivene parnice u izvršnom postupku založenu

stvar može samo dati sudu da je proda i iz dobivene vrijednosti u novcu podmiriti visinu duga (ovo pravilo

ima dva izuzetka: kada su troškovi prodaje nesrazmjerno visoki, te sud predaje stvar da je povjerilac sam pro-

da ili zadrži; i ako je cijena zaloge propisana te sud nema potrebe da sam prodaje). Zabranjene su odredbe

ugovora o zalozi kojim se ugovara da će zalog preći u vlasništvo povjerioca u trenutku neispunjenja glavnog

ugovora (osim kada ovakav prijenos vlasništva strane ugovore nakon sklapanja glavnog ugovora).Zalogoprimac je založenu stvar dužan čuvati s pažnjom dobrog domaćina, tj. dobrog privrednika kod pravnih

lica. Pitanje kojim redom će se namiriti povjerioci kada je jedna stvar data za obezbjeđenje više potraživanja

riješeno je tako da se prvi namiruje povjerilac koji je prvi sklopio sa dužnikom ugovor o zalozi a ne glavni

ugovor. Založno pravo na pravima nastaje na određenim potraživanjima ili pravima koja dužnik ima prema

trećim licima ugovorom o prijenosu prava na zalogoprimca. Tu su najčešće autorsko pravo, pravo licence i

patenta i sl. – prava sa imovinskom vrijednosti, samostalna i prenosiva.

II LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA obavezuju dužnika da povjeriocu u posjed preda od-ređenu stvar (najčešće novac) ukoliko ne ispuni obavezu. Tu spadaju:

10



Ugovorna kazna, koja se može ugovoriti i za slučaj zakašnjenja dužnika i kada nikako ne ispuni obavezu. Je-

dini izuzetak u kojem se ugovorne kazne ne primjenjuju su novčane obaveze, gdje se rezultat postiže zatez-

nim kamatama. Ako je došlo do neispunjenja obaveze, povjerilac može tražiti ili ispunjenje obaveze ili pla-ćanje kazne, ne i jedno i drugo. Ako se radi o zakašnjenju, tada povjerilac kumulativno može zahtijevati is-

punjenje obaveze i ugovorne kazne. Ugovorna kazna se može zahtijevati i kada povjerilac uopće nije pretr-

pio štetu ali i kada jeste. Ugovornu kaznu treba razlikovati od tzv. penala, koje plaćaju lica koja ne postupe

po pravnim normama za koje je predviđen tačan iznos koji se mora platiti.

Jemstvo je ugovor zaključen između povjerioca i jemca kojim se jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ukoliko to ovaj ne učini. Glavni dužnik ovdje nije ugovorna strana pa

se ugovor o jemstvu može ugovoriti i protivno njegovim željama. ZOO traži da ugovor o jemstvu bude sa-

stavljen u pisanoj formi da bi proizveo pravna dejstva. Povjerilac ne mora putem suda tražiti ispunjenje oba-

veze od glavnog dužnika, uslov postojanja jemstva je postojanje punovažne obaveze glavnog dužnika, bez

obzira na njenu sadržinu, i kada jemac ispuni dužnikovu obavezu sva prava sa povjerioca iz tog obveznog

odnosa prelaze na njega, osim kada se jemac obavezao za poslovno nesposobno lice.

Osim ovog običnog jemstva, naše pravu poznaje i solidarno (jemac platac koji se obavezao istovremeno sa

dužnikom); podjemstvo (jemčev jemac); sajemstvo (kada se više jemaca obaveže da odgovara za

ispunjenje glavne obaveze) i jemstvo za naknadu štete jemcu.

Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaćanjem određenog iznosa odustanu od ugovora, i

određuje se najčešće posebnom klauzulom u glavnom ugovoru. Ako je uz kaparu ugovoreno i pravo na odu-

stanak od ugovora, tad se kapara smatra odustanicom i tada svaka od strana može odustati od ugovora. Pravo zadržavanja je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja zadrži dužnikovu stvar, koja je u

njegovom posjedu, sve dok mu ne isplati potraživanje ili ako to ne uradi, da iskoristi stvar za naplatu potraži-

vanja kao u založnom pravu. Stvar u njegovom posjedu ne mora poticati iz istog obligacionog odnosa kao i

potraživanje. Povjerilac se ne može namiriti od dužnikovih stvari koje su mu oduzete protiv njegove volje,

kao ni stvari koje su mu predate na čuvanje ili poslugu te dužnikovih isprava, legitimacija i sl.

TRINAESTA GLAVA: UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA

Ovim ugovorima dužnik (promitent ili obećavalac) se obavezuje povjeriocu (promisaru ili stipulantu) da

će izvršiti određenu radnju u korist trećeg lica (korisnika ili beneficijara). Korisnik ne mora ni znati za

postojanje tog ugovora niti se zahtijeva njegova saglasnost, ali je ovlašten odbiti prijem ispunjenja kada

se smatra da ugovor nije ni zaključen. Ugovor na temelju kojeg korisnik sam može zahtijevati od duž-nika ispunjenje obaveze naziva se 'pravi' ugovor u korist trećeg lica. 'Nepravi' ugovor u korist trećeg je

prema tome ugovor kod kojeg je korisnik ovlašten primiti ali ne i tražiti prisilno ispunjenje obaveze. Naš ZOO prepoznaje samo pravi ugovor u korist trećeg lica.

ČETRNAESTA GLAVA: POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

Nesavjestan dužnik može zloupotrijebiti slobodu zaključenja ugovora tako da s drugim licima zaključu-

je ugovore u cilju onemogućavanja naplate već dospjelih potraživanja drugih lica (npr. poklanjanje imo-

vine do insolventnosti). Zato se u nekim slučajevima povjeriocu daje mogućnost da pobija dužnikove pravne radnje na povjeriočevu štetu.

ZOO regulira slučajeve pobijanja kada nije pokrenut stečajni postupak , kada se dužnikove radnje pobijaju samo do iznosa koji duguje pojedinačnom povjeriocu. Pobijač tužbom zahtijeva pobijanje dužniko-

vih pravnih radnji od trećeg lica (protivnika pobijanja) s kojim je dužnik poduzeo osporavanu radnju. Naravno, treće lice je moglo prenijeti predmet dužnikove radnje dalje, na univerzalne (njegovi nasljedni-

ci) i singularne nasljednike (druga lica koja su sklopila daljnje ugovore o preuzimanju predmeta). U tom sluča-

ju, ako je stvar prenesena dalje teretnim poslom, od singularnog nasljednika se može tražiti samo ako je

znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati. Ako je stvar dobio besplatnim poslom, tužbase podiže bez obzira je li znao za pobijanje. Pored trećeg lica treba tužiti i dužnika jer u kondemnator-

11



nom dijelu tužbenog zahtjeva postoji deklaracija o postojanju potraživanja, a utvrđivanje postojanja po-

traživanja može samo biti upućeno prema dužniku.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji može se vršiti i prigovorom povjerioca protivniku pobijanja, u dva

slučaja: kada protivnik pobijanja traži od dužnika ispunjenje obaveze; i dva, kada je protivnik pobijanjastekao starije i jače pravo na nekom predmetu koji se nalazi u dužnikovoj imovini i zahtijeva da se taj

predmet izuzme od izvršenja. Da bi uopće došlo do pobijanja kumulativno moraju biti ispunjena dva

opća uslova pobijanja i alternativno jedan od posebnih uslova.

Dospjelost potraživanja je jedan od općih uslova, koji nastupa momentm kada povjerilac može tražitiizvršenje obaveze i ako može dokazati insolventnost dužnika. Drugi opći uslov je da je dužnikova prav-

na radnja na štetu povjerioca, a to su sve radnje koje umanjuju vrijednost dužnikove imovine ali ne i

radnje čijim propuštanjem dužnik nije stekao određenu imovinsku korist. Pobijanje je strogo individua-

lno i povjerilac (iako pobija samo jednu radnju) za svako od svojih potraživanja mora podnijeti tužbe, kaoi u slučaju kada dva ili više povjerilaca pobijaju istu radnju.

Posebni uslovi se tiču objektivnih i subjektivnih okolnosti na strani dužnika i protivnika pobijanja, te

posebnih rokova podizanja paulijanske tužbe. Takođe se razlikuje da li se pobija teretno ili besplatno

raspolaganje. Ovi uslovi se dijele u četiri grupe koje predstavljaju četiri razrađene paulijanske tužbe:

• dolozna paulijanska tužba (podiže se kada je dužnik svjesno teretno raspolagao da nanese štetu povjerio-cu uz upoznatost protivnika pobijanju o njegovoj namjeri; podnosi se u roku od godinu dana);

• kulpozna paulijanska tužba (raspolaganje mora biti teretno na štetu povjerioca, da dužnik i protivnik pobi-

janja nisu znali ali su mogli znati da radnjom nanose štetu povjeriocima; rok je godinu dana);

• porodična paulijanska tužba (kada je dužnikova teretna radnja poduzeta u korist njegovog bračnog druga

ili člana bliže porodice; povjerilac ne mora dokazivati da su dužnik i porodica znali da njemu nanose štetu;

može se podnijeti u roku od tri godine);

• kvazipaulijanska tužba (pobija besplatna raspolaganja dužnika na štetu povjerioca; povjerilac mora podni-

jeti tužbu u roku od tri godine od poduzimanja pravne radnje; ne mogu se pobijati tri posebna vida ugovora o

poklonu: uobičajene prigodne poklone, nagradne poklone i darove učinjene iz zahvalnosti.

Protivnik pobijanja može izbjeći pobijanje ako on ispuni dužnikovu obavezu.

PETNAESTA GLAVA: NEVAŽNOST UGOVORA

Nevažnost ugovora može naslijediti usljed: nesaglasnosti ili mana volje ugovarača, njihove poslovne

nesposobnosti, nevaljanost predmeta, nedopuštenosti pravne osnove, neispunjenja određene forme; ako

je ugovor protivan prinudnim normama, ustavnom uređenju i moralu društva. Prema stepenu težineovih nedostataka i nevažeći ugovori mogu biti ništavi i pobojni (pri čemu ništavi ugovori odgovaraju apso-

lutnoj ništavosti a pobojni relativnoj).

Ništavi su oni ugovori protivni ustavnom uređenju, prinudnim normama i moralu društva. Najčešće se razlog ni-

štavosti nalazi u suprotnosti sadržaja ugovora sa propisom imperativne prirode. Drugi razlozi ništavosti: poslov-

na nesposobnost stranaka, nesporazum prilikom izjave volja, nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost tj.

neo-dredivost predmeta obaveze, nedopuštenost i nepostojanje osnove a u izvjesnim slučajevima i nepostojanje

pro-pisane forme.

Na ništavost se pozivaju sva zanteresirana lica a i sud ima obavezu ex offo paziti na ništavost. Pozivanje na niš-

tavost ne zastarijeva, i zainteresirano lice može samo iznijeti prigovor ništavosti ili tražiti povrat stvari da bi pre-

stalo djelovanje obligacije. U čl. 104 se navodi izuzetak od potpune restitucije, tj. kada je nesavjesna strana do-

vela do ništavosti ugovora i sada traži restituciju, kada predmet obaveze ide općini gdje savjesna strana ima pre-

bivalište. Savjesna strana ima i pravo na naknadu štete. Treće lice, osim u slučaju dosjelosti i savjesnog teretnog

stjecanja prava vlasništva nad nepokretnom stvari od nevlasnika, mora vratiti stvar dobivenu od strane u ništa-

vom ugovoru a kojem je predmet bila ta stvar.

12



Ukoliko je samo nebitna odredba ugovora pogođena ništavošću, ugovor će ostati na snazi ali bez nje. Da bi ugo-

vor u našem pravu opstao usprkos ništavosti jedne odredbe, ta odredba ne smije biti bitna, da nije uslova za zak-

ljučenje ugovora i da nije bila odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora.

Pobojni ugovori proizvode pravna dejstva ali se usljed nekog nedostatka na zahtjev zainteresiranih lica mogu

poništiti; ne vrijeđaju javni interes. Ka razlozi pobojnosti u zakonu se navode: ograničena poslovna sposobnost

ugovarača, mane volje (zabluda, prijetnja i prevara), prekomjerno oštećenje i pravne radnje dužnika preduzete na

štetu povjerioca. Pravo poništenja relativno ništavog ugovora može prestati izričitom konvalidacijom (kada sestrana u čiju je korist pobojnost ugovorena odriče tog prava) i prešutnom konvalidacijom (kada ista strana u pot-

punosti ili djelimično ispuni ugovor).

Poništenje pobojnog ugovora mogu zahtijevati: zakonski zastupnik ograničeno poslovnog lica ili ograničeno

poslovno sposobno lice kada postane potpuno sposobno; ugovarač koji je u zabludi, prinuđen ili prevaren;ugovarač koji je prekomjerno oštećen; povjerioc koji je oštećen dužnikovim pravnim radnjama; i nasljednici

gore navedenih lica.

Rok za pobijanje je jedna godina od dana saznanja za pobojnost odnosno prestanka prinude, a u svakom slučaju

tri godine od dana sklapanja ugovora. Ovi rokovi ne važe za pobojne ugovore zbog ograničene poslovne sposob-

nosti jednog ugovarača, a niti kod prekomjernog oštećenja. Saugovarač oštećene strane koja ima pravo na poboj-

nost moe ostaviti rok toj strani da se izjasni o valjanosti ugovora koji ne smije biti kraći od 30 dana, a nakon

kojeg u slučaju da se strana ne izjasni, ugovor prestaje važiti.

ŠESNAESTA GLAVA: RASKID UGOVORA

Raskid može nastati saglasnom izjavom volja saugovarača ali pod određenim uslovima, i izjavom volje

samo jednog od njih. Iz tog razloga i razlikuje sporazumni i jednostrani raskid ugovora.

Sporazumni raskid je novi ugovor zaključen između istih ugovarača, kojim oni sporazumno ugovaraju

prestanak važenja do tada punovažnog ugovora. Najčešće se događa kad ugovarači nisu ili su samodijelomice ispunili svoje ugovorne obaveze. To je iz razloga jer samim ispunjenjem ugovornih obaveza od

oba ugovarača taj ugovor prestaje i postojati. Ako su ugovarači djelomice ispunili svoje obaveze, oni u ras-

kidu sporazumno određuju i sudbinu izvršenih obaveza. Ipak kod trajnih ugovora ne može se sporazu-

mnim raskidom ugovoriti dejstvo da se djelom ispunjene obaveze vrate zbog prirode tih ugovora. Po

ZOO i formalni ugovori se mogu raskinuti neformalnim sporazumom ugovarača, osim kad je zakonomdrugačije propisano i kad cilj zbog kojeg je forma propisana zahtjeva istu formu i za raskid ugovora.

Jednostrani raskid ugovora se ugovara unaprijed, i nema zapreke da se ugovori za obje strane – tipični

primjeri ovakvog raskida su odustanica i kapara kao odustanica. Ipak, najčešće se ugovor raskida zbogneispunjenja. Raskid ugovora zbog neispunjenja strana zahtijeva kada njen saugovarač ne ispuni ili ne

može ispuniti svoju obavezu. ZOO je prihvatio shvatanje da nijedna strana nije dužna izvršiti svoju

obavezu ako druga strana ne izvrši svoju.

Iz svega ovoga jasno vidimo da jedna strana ima pravo na jednostrani raskid ugovora zbog neispunje-nja samo ako obaveza potpuno nije ispunjena, ako je bezpogovorna krivica dužnika za neispunjenje

(nema više sile ili slučaja) i ako je povjerilac ostavio primjereni naknadni rok za ispunjenje - osim kada

dužnik ne ispuni obavezu u određenom roku koji je bitan sastojak ugovora - fiksni ugovori kod kojihdolazi do raskida trenutkom neispunjenja – i ako je jasno da dužnik svoju obavezu nikako neće ispuniti

ni u naknadnom roku. O raskidu ugovora povjerilac dužnika svakako mora obavjestiti.

SEDAMNAESTA GLAVA: PROUZROKOVANJE ŠTETE

Prouzrokovanje štete je najčešći izvor obligacija poslije ugovora jer nastaje kada jedno lice svojom rad-

njom nanese štetu bilo imovini bilo ličnosti drugog lica. U ZOO je uspostavljena razlika između van-ugovorne i ugovorne odgovornosti za prouzrokovanje štete, jer se građanskopravnim deliktima usposta-

vlja novi obligacioni odnos a ugovornom odgovornosti za štetu mjenja postojeći odnos. ZOO pravila o

13



vanugovornoj odgovornosti posmatra kao opća i u ugovornoj odgovornosti uređuje samo izuzetke od

njih. Razlike između ove dvije odgovornosti:

• ugovorna nastaje voljom stranaka a vanugovorna na osnovu već postojećih pravnih činjenica;

• vanugovorna je šira od ugovorne (lex generalis);

• kod vanugovorne odgovorna mogu biti i poslovno nesposobna lica;

• kod vanugovorne povjerilac je svako lice kojem je nanesena šteta;

•

kod vanugovorne štetnik odgovara samo za prouzrokovanu štetu dok dužnik mora ispuniti i druge obaveze.Da bi jedna štetna radnja vodila nastanku obligacionog odnosa moraju biti ispunjeni ovi uslovi:

(1)Moraju postojati dva različita subjekta obligacije oštećeni i štetnik . Samo uračunljivo lice - koje

posjeduje deliktnu sposobnost - može odgovarati za nastalu štetu. I pravno lice u osnivanju odgovara za

nastalu štetu osim ako uopće ne nastane, kada po pravilima ugovorne odgovornosti odgovaraju lica koja su

ga osnivala.

(2)Mora postojati protivpravna radnja štetnika. Ta radnja mora biti protivna objektivnom pravu ali i

usmje-rena protiv subjektivnog prava oštećenog. Zakon izuzetno oduzima karakter protivpravnosti ovoj

grupi štet-nih radnji: nužnoj odbrani (napad je morao biti protivpravan, odbrana ne smije preći granice; za

štetu koju lice u nužnoj odbrani nanese trećim licima mogu odgovarati i napadač i on sam); stanju nužde(dopuštena je radnja, ali za štetno stanje trećim licima lice od kojeg je šteta otklonjena odgovara za nju);

dopuštena samopomoć (pravo svakog lica da otklni povredu prava koja neposredno prijeti od trećeg lica);

pristanak oštećenog i izvršenje dužnosti ovlaštenog lica unutar datih mu ovlaštenja.(3)Mora postojati štetna radnja.

(4)Mora postojati šteta (bilo obična i nematerijalna šteta ili izmakla korist; bilo neposredna i posrednašteta; bilo konkretna i apstraktna; bilo pozitivni (šteta je nastala zbog neurednog izvršenja obaveza iz

ugovora) i negativni ugovorni interesi (jedna strana je pretrpila štetu jer nije znala za neispravnost ugovo-

ra dok je to druga strana znala); i

(5)Mora postojati uzročna veza između štetne radnje štetnika i nastanka štete na strani oštećenog. Taj

uzrok mora biti pravnno relevantan da bi se uspostavila veza uzrok-posljedica između njega i štete na sudu.

Pos-toje više teorija o uzročnoj vezi: teorija uslova štetnu radnju definiše kao radnju bez koje šteta uopće

ne bi ni nastala; teorija neposrednog uzroka pravnu relevantnost daje samo vremenski ili prostorno

najbližim uzrocima štete; teorija adekvatne uzročnosti govori o tipičnim radnjama za svaku konkretnu

štetu.

Po svom međuodnosu razlikuje: alternativne uzroke (kada je šteta prouzrokovana radnjom dva ili više lica

ali se ne može tačno utvrditi koja je radnja dovela do nastanka štete i svi odgovaraju solidarno); kumulati-vne uzroke (kada dva ili više lica različitim nezavisnim radnjama prouzroče štetu i svako odgovara za svoje postupke); hipotetički uzroci (kad je jednom radnjom šteta već učinjena ali je neposredno nakon toga drugi

štetni događaj djelovao na istu stvar kao i prethodni).

OSAMNAESTA GLAVA: RAZNE VRSTE ODGOVORNOSTI

1. Ugovorna i vanugovorna odgovornost (ova podjela je najznačajnija i sve druge vrste odgovornosti

se mogu posmatrati kao podvrste vanugovorne odgovornosti).2. Subjektivna i objektivna odgovornost, gdje je za subjektivnu odgovornost pored općih uslova potrebna i

krivica štetnika za nastalu štetu – štetnik je bio svjestan ili bi uz veću dužnu savjesnost i brižljivost,morao biti svjestan da će tom štetnom radnjom drugom prouzrokovati štetu pa ipak izvrši tu radnju.

Kod subjektivne odgovornosti ZOO je princip pretpostavljene dužnikove krivice prihvatio kao pra-

vilo koje dužnik za svoju neodgovornost mora opovrgnuti i proces dokazivanja čeži na njemu. Kri-vica se dijeli na namjeru, krajnju (grubu) nepažnju (kad se štetnik ne ponaša ni kao iole pažljiv čovjek) i

prostu nepažnju (nehat). Ta podjela je značajna za umanjenje naknade štete za nenamjerne štetnike.Objektivna odgovornost je takva građansko-pravna odgovornost gdje krivica štetnika nije bitan ele-ment nego se za štetu odgovara tim što je šteta nastala – vezano za opasne stvari i djelatnosti, imisije i

samo postojanje postrojenja ili fabrika. Za štetu od opasne stvari odgovara imalac te stvari i uz njega

zakoniti i nezakoniti posjednik te stvari, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njom bavi.

14



Od objektivne odgovornosti imalac se može izuzeti ako dokaže: (a) da je šteta nastala od vis maior uz-

roka; (b) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog, koju nije mogao predvidjeti i otkloniti njene pos-

ljedice; (c) da je šteta nastala isključivo nepredvidivom i neotklonjivom radnjom trećeg lica. ZOO poznajei posebna pravila o odgovornosti u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu (objektivna

odgovornost imaoca motornih vozila nastua prema trećim licima) i odgovornosti proizvođača stvari sanedostatkom (uz proizvođača, oštećenom odgovara i prodavač stvari).

3. Odgovornost za drugoga

nastupa kod:odgovornosti za maloljetnike; odgovornosti za duševno bolesne i

zaostale u razvoju; te odgovornosti poslodavca za radnike (za postupke na radu i u vezi s radom, osim ako

ne dokaže da je radnik postupao onako kako je trebao – s pažnjom dobrog stručnjaka; poslodavac pravo reg-

resa u odnosu na radnika ima u roku od 6 mjeseci od isplaćene naknade) i pravnog lica za štetu koju prou-zrokuje njegov organ ( bilo individualni ili kolektivni, ne može se pozivati na to da šteta nije nastala njego-

vom krivicom ili da je organ postupao kako je trebalo; pravo regresa stoji do 6 mjeseci).4. Odgovornost više lica za istu štetu zbog zajedničkog djelovanja, zbog saučesništva u podstrekavanju ili

pomaganju učinioca štete, nezavisnog djelovanja na istoj šteti kada se njihov udio ne može odrediti; i ako se

ne može utvrditi ko je prouzrokovao štetu ali je nesumnjivo jasno da su na njenom nastajanju djelovala ta

lica povezanim radnjama. Odgovaraju svi solidarno.5. Odgovornost po osnovu pravičnosti u slučaju kada staratelj neuračunljivog lica nikako ne može plati-

ti naknadu štete, te sud osudi štetnika na punu ili djelomičnu naknadu.

6. Posebni slučajevi odgovornosti: odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili mani-festacija (kada društvo naknadi štetu zbog propuštanja zaštite oštećenih); organizatora priredbi (samo za

štete na ličnosti); zbog uskraćivanja neophodne pomoći (kod ugroženosti zdravlja i života jedne lice, a bez

opasnosti za lice koje je pomoće uskratilo); u vezi sa obavezom zaključenja ugovora ( prijevoznik mora

za-ključiti ugovor o prijevozu sa putnikom); i u vezi sa vršenjem poslova od općeg interesa.

DEVETNAESTA GLAVA: NAKNADA ŠTETE

Naknadom štete odgovorno lice a ne štetnik vraća imovinu oštećenog u onakvo stanje u kakvom bi bila da nije

bilo štete. Naknada imovinske štete vrši se naturlanom ili naknadom u novcu, a naknada neimovinske štete nov-

čanom naknadom ili satisfakcijom.

Naše pravo postavlja naturalnu restituciju kao princip naknade imovinske štete – novčana naknada se javlja samo kada naturalna nije moguća ili kada sud smatra da uspostava ranijeg stanja nije neophodno.

Naturalna naknada najčešće se vrši popravkom oštećene stvari a i davanjem druge stvari iste vrste ikvalitete ako je u pitanju generička stvar. U praksi je ipak novčana naknada češća nego naturalna nak-

nada zbog jednostavnosti izvršenja, česte nemogućnosti uspstave prethodnog stanja i isključenja daljn-

jih sporova. Novčanu naknadu mogu ugovoriti odgovorno lice i oštećeni, a u slučaju nemogućnosti dogovora tu

odluku donosi sud i oštećeni je mora prihvatiti kao namirenje. ZOO određuje da se novčana naknada može

dati kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, kada naturalna restitucija po mišljenju suda nije

nužna, kada oštećeni traži naknadu u novcu, kada se restitucijom šteta ne otklanja potpuno i kada stvar koja je imaocu oduzeta protivpravno propadne usljed više sile.

Tačno određenje visine naknade štete u našem pravu se određuje po ovim kriterijima: objektivnom kri-

teriju ekvivalentne naknade (izuzetak samo ako je uništena ili oštećena stvar imala neku ličnu vrijednost zaoštećenika); kada je štetnom radnjom na jednoj stvari nanesena šteta i na ostatku imovine oštećenog; visi-na naknade se pravi po društvenim uslovima u trenutku donošenja presude; ZOO ne pravi razliku izme-

đu izmakle dobiti i proste štete – obje se moraju naknaditi istovremeno i u potpunosti.

Ako je oštećeni svojim postupcima doprinio nastanku štete u potpunosti ili doprinio uvećanju nastale

štete, on odgovara i štetnik ne mora naknaditi cjelokupan iznos. Takođe se naknada može smanjiti i uslučajevima kada oštećeni ima koristi od oštećene stvari, te kada je očita diskrepancija između visine

naknade i imovnog stanja štetnika. U slučajevima smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada

se određuje u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme – naknada za buduću štetu.

15



Nematerijalna štete se očitava u nanošenju drugome fizičke ili psihičke boli ili straha. Zbog toga je us-

postava prijašnjeg stanja moguća samo u slučaju kada lice povrijedi neko lično dobro drugog lica (slo-

bodu, čast, ugled i sl.), i uz javno izvinjenje i objavljivanje presude ovdje se može dodati i novčana naknada.

Novčanom naknadom neugodan događaj u životu oštećenika (smrt nekog bliskog, smanjena životna aktiv-

nost) se pokušava ublažiti, tako da obuhvata kao već nastalu tako i buduću štetu. Oblici neimovinske štete:- za pretrpljene fizičke bolove (operacije, infuzije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih

kolica, nesvjestica i dr.);

- za pretrpljene duševne bolove koje oštećeni i dalje trpi (zbog umanjenja životne aktivnosti; naruženosti;

povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti; smrti bliskog lica; i zbog naročito teškog invaliditeta);- za pretrpljeni strah (može prouzrokovati depresije, neurotična stanja, šokove i sl.).

DVADESETA GLAVA: STICANJE BEZ OSNOVA (condictio sine causa)

Sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje) je jedan od izvora vanugovornog nastanka obligacionog odnosa i

postoji kada dio imovine jednog lica pređe u imovinu drugog lica bez pravnog osnova. Pretpostavke za

sticanje bez pravnog osnova: mora nastupiti povećanje imovine obogaćenika i smanjenje imovine

osiromašenog lica bez punovažnog pravnog osnova (kada osnov nije postojao od početka ili kada je postojaoali je kasnije otpao ili kada je ugovor poništen zbog zablude nakon što je ispunjena obaveza); i da je do oboga-ćenja došlo na zakonit način. Vrste sticanja bez pravnog osnova:- plaćanje nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada jedno lice u zabludi ili neznanju isplati određeni

iznos ili preda neku stvar drugom licu a pravni osnov takvog davanja uopće ne postoji ili ponovo plaća već

plaćeni dug. Da bi osiromašeni tražio povrat treba da nije znao da plaća nepostojeći dug (ne naturalnu obli-

gaciju za koju se obogaćeni ne može prisiliti da vrati) u zabludi;- sticanje obzirom na osnov koji je kasnije otpao (condictio ob causam finitam);- sticanje obziom na osnov koji se kasnije nije ostvario (condictio causa data) postoji kada jedna strana

izvrši određenu činidbu u korist druge strane i očekuje protučinidbu koja izostane;

- upotreba stvari u tuđu korist bez namjere;

- upotreba tuđe stvari u svoju korist bez ovlaštenje.

Savjestan sticalac je dužan vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje a ne-zavistan od dana sticanja. Savjesni ima pravo na naknadu i nužnih i korisnih troškova, dok nesavjestan samo nu-

žnih troškova dok korisne troškove može nadoknaditi samo do iznosa uvećanja vrijednosti u trenutku vraćanja.

DVADESET PRVA GLAVA: POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (negotiorum gestio)

Poslovodstvo bez naloga postoji kada neko nepozvan svjesno obavlja tuđi posao. Lice koje obavlja taj

posao je poslovođa bez naloga a drugo lice u čiju je korist taj posao gospodar posla. Da bi postojalo potre-

bno je da bude ispunjeno sljedeće: da je posao koji je poslovođa poduzeo tuđi makar dijelom; da je on većizvršio ili preduzeo izvršenje jednog ili više tuđih poslova; da tim poslom štiti interes gospodara posla a ne

neki svoj; da ga obavlja bez ovlaštenja a da je koristan za gospodara posla; da prije preduzimanja posla

ima namjeru tražiti od gospodara posla naknadu za rad i posao nije protivan zakonu i moralu. Postoje:

(1) Nužno poslovodstvo bez naloga postoji kada je posao izvršen da bi se od gospodara posla otklonilaneposredna prijeteća šteta čak i u slučaju kada poslovođa ne ostvari namjeravani uspijeh.

(2) Korisno poslovodstvo bez naloga postoji kada je poslovođa obavio neki posao za gospodara posla da

mu pribavi neku materijalnu i ličnu korist. Nakon što mu pribavi korist ima pravo na naknadu troškova.(3) Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla je zabranjeno i poslovođa ovog posla nema pravo na

naknadu troškova već samo da odnese stvari kojim je povećao imovinu gospodara posla pod uslo-

vom da se tim odnošenjem ne pogorša stanje gospodara posla.(4) Nepravo poslovodstvo postoji kada poslovođa obavlja tuđi posao da bi za sebe zadržao postignutu

korist iako zna da je posao tuđi, gdje poslovođa opet nema nikakvih prava.

16



Naknadno odobrenje (Ratihabitatio) poslovodstva bez naloga može nastupiti i ima retroaktivno dejstvo.

DVADESET DRUGA GLAVA: JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Jednostranom izjavom se ne mogu stjecati prava prema nekome nego samo preuzimati obaveze. UZOO jednostranim poslovima koji nastaju jednostranom izjavom volje smatraju se:

1. Javno obećanje nagrade podrazumjeva obvezu jednog lica neodređenom broju lica na isplatu nagra-de jednom licu ako izvrši određenu radnju ili postigne neki uspjeh pod uslovima i u roku iz javnogoglasa. Nagradu dobije lice koje radnju izvrši prvo a ako se desi da više lica radnju obavi istovremeno,

dobivaju podjednak dio nagrade. Obećanje se može opozvati sve dok se ne izvrši tražena radnja na isti način

na koji je objavljeno. Ne može se opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje. Obaveza

davanja nagrade prestaje pored ovih navedenih razloga i godinu dana nakon objavljivanja oglasa.

2. Vrijednosni papiri su pismene isprave kojim se izdavalac obavezuje zakonitom imaocu date ispraveispuniti obavezu upisanu na tom papiru. Pravo na papir daje i pravo koje proističe iz tog papira . Dijele

se na ličnopravne (predstavljaju pravoučešća u upravljanju i odlučivanju u određenom pravnom licu), stva-rnopravne (njihovom predajom se zamjenjuje predaja stvari upisanih na tom papiru) i obligacionopravnevrijednosne papire (sadrže određeno potraživanje tj. dug – mjenica i ček).

ZOO prihvata teoriju emisije kojom obaveza nastaje stavljanjem papira u promet osim vrijednosnih papira na donosioca kada primjenjuje teoriju kreacije. Bitni sastojci bez kojih isprava nije vrijednosni papir :

o tačno naveden naziv vrste tog vrijednosnog papira;

o tačno navedeno ime izdavaoca papira i oznaka korisnika;

o tačna obaveza izdavaoca koja proizlazi iz papira;

o mjesto, datum i serijski broj izdavanja, te potpis izdavaoca.

Vrste vrijednosnih papira prema ličnosti titulara prava iz vrijednosnog papira:

o papiri na donosioca (pravo se prenosi prostom tradicijom);

o papiri na ime (pravo se prenosi samo cesijom);

o papiri po naredbi (pravo se prenosi indosamentom – izjavom dotadašjeg povjerioca - indosanta

upisana na vrijednosni papir kojom prenosi svoje pravo iz papira na drugo lice - indosatara.

Papiri slični vrijednosnim papirima su legitimacioni papiri i legitimacioni znaci.

DVADESET TREĆA GLAVA: DOCNJA

Docnja je dužnikovo zakašnjenje u ispunjenju obaveze ili povjeriočevo odbijanje da primi ispunjenje

obaveze od dužnika.

Prema ZOO dužnik se nalazi u docnji kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje tj. nakondospjelosti obaveze i propuštanja ispunjenja obaveze i nakon određene opomene od povjerioca. Slučaje-vi kada dužnik ulazi u docnju i bez opomene od povjerioca su kada je rok ispunjenja obaveze tačno od-

ređen i ako iz ponašanja dužnika proizlazi da ona ne bi imala efekta. Pored zahtjeva na ispunjenje oba-

veze dužnika u docnji povjerilac ima i pravo na naknadu cjelokupne štete koju je pretrpio zbog toga,

bilo kroz naknadu štetu bilo zateznim kamatama, i na raskid ugovora.

Povjerilac se nalazi u docnji ako bez valjanog razloga odbije primiti ponuđeno ispunjenje ili ga svojim

ponašanjem spriječi. Osim toga povjerilac se nalazi u docnji ako ne izvrši izbor kod alternativnih obliga-

cija ukoliko to on mora uraditi ili ako ne preduzme sve potrebne pripremne radnje za preuzimanje ispu-

njenja ili ako nije istovremeno spreman izvršiti svoju obavezu kod dvostranih ugovora. Za ovu docnjuispunjenje dospjele obaveze dužnik mora uredno ponuditi povjeriocu a on to odbiti. Ovom docnjom

ože prestati dužnička docnja, dužnik odgovara za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili krajnom

nepažnjom, na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti stvari i dužnik može tražiti protučindbu kod

17



dvostranih ugovora. Od dana povjerilačke docnje prestaju ići kamate, povjerilac je dužan naknaditi svu

štetu koju dužnik trpi zbog njegove docnje i troškove oko čuvanja stvari. Dužnik dugovanu stvar može

položiti kod suda čime njegova obaveza prestaje.

DVADESET ČETVRTA GLAVA: ZASTARJELOST

Zastarjelost ne znači gubitak prava potraživanja, nego nemogućnost realizacije tog prava protivno volji

dužnika. Dužnik ipak mora istaći prigovor zastarjelosti da bi spriječio prisilnu realizaciju obaveze. Zas-tarjevanju su podložna sva potraživanja, i počinje teći prvog dana nakon dana kad dospije potraživanje

kod obaveza na pozitivinu činidbu, tj. prvog dana nakon dana kada je dužnik postupio protivno svojoj

obavezi kod obaveza koje se sastoje u propuštanju. Ugovorom se ne mogu mjenjati zakonske odredbe ozastari, koja uz glavno potraživanje zahvata i sva sporedna potraživanja.

Razlikuje opće i posebne zastarne rokove. Opći zastarni rok iznosi pet godina i primjenjuje se kada

zakonom nije propisan neki poseban rok. Posebni rokovi iznose tri i jednu godinu i to:- nakon tri godine zastarjevaju: potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmaci-

ma vremena, međusobna potraživanja pravnih lica nastalih na osnovu ugovora o prometu robe i us-

luga, zakupnine, naknade za učinjenu štetu i osiguravača iz ugovora o osiguranju;- nakon jedne godine zastarijevaju: potraživanje naknade od domaćinstva za isporučene javne usluge,

radio i televizijske pretplate, pošte telegrafa i telefona i pretplate na povremene publikacije.Zastarni rok za prispjela potraživanja koja su dosuđena od strane suda imaju zastarni rok od 10 godina.

Zastarijevanje ne teče između bračnih drugova, roditelja i djece, štićenika i staraoca, za dva lica koja žive

u vanbračnoj zajednici, za vrijeme mobilizacije i u ratu i sve vrijeme za koje povjerioc nije mogao zbognesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze.

Prestankom okolnosti zbog kojih je došlo do prekida zastare ona počinje iz početka, a te okolnosti su

kada: dužnik prizna dug; povjerilac podigne tužbu ili pokrene bilo koju drugu radnju protiv dužnika

pred sudom i drugim nadležnim organom za što povjerilac morapostupati savjesno i ustrajati u svojimradnjama. Zastarijevanje treba razlikovati od prekluzivnih rokova, koji su takvi rokovi čije je trajanje

zakon jasno odredio i nakon njihovog proteka titular prava gubi to pravo. Kod ovih rokova nema

prekida ni zastoja i na njih sud pazi ex offo.

DVADESET PETA GLAVA: PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE

Pravni osnov promjene subjekta obligacije može biti različit:

1) Najčešće je to ugovor, kojim se može mjenjati i povjerilac (cesija ili ustupanje, personalna ugovorna sub-rogacija) i dužnik (ugovorom o preuzimanju duga i ugovorom o asignaciji), a ustupanjem ugovora cje-

lokupan ugovorni odnos prelazi na treće lice i to samo kod dvostrano obvezujućih ugovora uz pristanak dru-

ge strane);

2) I zakon se javlja kao pravni osnov promjene subjekata, i to kod univerzalne sukcesije i nacionalizacije te

zakonske personalne subrogacije.

3) Do promjene subjekata može doći i odlukom suda, neovisno o volji stranaka u procesu prinudnog izvršenja.

4) Jednostrana izjava volje dovodi do promjene povjerioca kod testamenta i legata.

Cesija je konsenzualni i apstraktni pravni posao između starog i novog povjerioca (cedenta i cesionara)

kojim cedent prenosi potraživanje koje ima prema cesusu na cesionara. Postoje i zakonska (jemac) i sud-

ska cesija. Za sklapanje cesije potrebna je samo saglasnost cesionara i cedenta, pri čemu najčešće cede-

nt prodaje svoje dospjelo ili nedospjelo potraživanje čak i za manji iznos od stvarne vrijednosti. Cesi- jom se položaj dužnika ne smije pogoršati, cesija je valjana i bez njegove saglasnosti osim ako su se

dužnik i cedent unaprijed dogovorili da se potraživanje ne može prenijeti bez dužnikovog pristanka.

18



Predmet cesije nisu cjelokupni obligacioni odnosi već određeno ili barem odredivo, dospjelo ili nedosp-

jelo potraživanje. Cesija u prazno (za buduća potraživanja koja na kraju ne nastanu) ne proizvodi dejstva.Djelimično ustupanje potraživanja dijeli obavezu dužnika na više lica; kod cesije potraživanja iz dvost-rano obveznih ugovora cedent odgovara za neispunjenje svoje obaveze prema dužniku.

Ustupiti se ne mogu sljedeća potraživanja: čije je ustupanje zakonom zabranjeno (pravo na naknadu štete

u obliku rente); koja su vezana za ličnost povjerioca (penzija, alimentacija); koja su po svojoj prirodi proti-

vna prenošenju na drugoga (ugovor o nalogu); i čiji je prijenos ugovorom isključen. Sporedna prava dopu-njuju i osiguravaju glavno potraživanje tj. obavezu, te tako i dijele njenu sudbinu. Založena stvar ostaje kod ce-

denta dok dužnik ne pristane da se prenese cesionaru. Ukoliko dužnik svoju obavezu prema cedentu ispuni

prije nego je obavješten o cesiji, njegova obaveza prestaje.

Ukoliko je dužnik mogao prebiti određena potraživanja prema cedentu nakon obavještenja o cesiji on toi dalje može, sada prema cesionaru. Ukoliko cedent jedno potraživanje cedira više lica, potraživanje pri-

pada onom o čijoj je cesiji dužnik prvo obavješten. Zadatak cedenta je da cesionaru olakša naplatu pot-

raživanja ukoliko je potraživanje ustupljeno ugovorm sa naknadom, tako što odgovara za istinitost i

punovažnost potraživanja u momentu cesije, te naplativost ali do visine koju je primio od cesionara.

Posebni slučajevi ustupanja potraživanja se razlikuju od obične cesije po uslovima nastanka, ciljevima koji se

že-le postići i dr.:- ustupanje umjesto ispunjenja (dužnik povjeriocu ustupa svoje potraživanje prema trećem licu umjesto duga;

ukoliko cesionar dobije više nego što mu je cedent bio dužan, to mu mora vratiti);

- ustupanje radi naplaćivanja (cedent cesionaru prenosi samo naplaćivanje tek nakon kojeg naplaćeni iznos

ulazi u imovinu cesionara umjesto potraživanja koje je imao prema cedentu);

- ustupanje radi obezbjeđenja potraživanja koje cesionar ima prema cedentu.

DVADESET ŠESTA GLAVA: PROMJENA DUŽNIKA

1. Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim preuzimaoc preuzima dužnikovu

obavezu u cijelosti uz saglasnost povjerioca. Povjerilac svoj pristanak može dati izričito ali i prećut-no, na jasan i nedvosmislen način – da je ispunjenje od preuzimaoca primio bez ikakvih primjedbi, i

da mu je preuzimalac naglasio da je to izvršio u svoje ime. Ako bi u vrijeme povjeriočevog pristan-

ka novi dužnik bio prezadužen a povjerilac to nije znao niti je trebao znati, ugovor o preuzimanjuduga imao bi samo dejstva ugovora o pristupanju dugu. U pogledu jemstva i zaloge postoji izuzetak

od akcesornosti, jer u slučaju preuzimanja duga, jemstvo prestaje, a ako je zalog dalo treće lice i ta

zaloga mu se mora vratiti.

2. Pristupanjem dugu treće lice se obavezuje povjeriocu daće ispuniti dospjelu obavezu dužnika bez su-djelovanja dužnika i čak iako se on protivi sklapanju tog ugovora. Tako se pojavljuju dva dužnika

na jednog povjerioca koji može primiti ispunjenje samo od jednoga od njih.

3. Preuzimanje ispunjenja se javlja u ugovoru između dužnika i trećeg kojim treći preuzima obavezu da

umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu, pri čemu povjerilac ne može tražiti ispunjenje direktno od preuzimaoca već prava stječe samo dosadašnji dužnik.

DVADESET SEDMA GLAVA: USTUPANJE UGOVORA

Ustupanje ugovora rješava neke od problema nastalih kod promjena povjerioca ili dužnika, jer njime ustupilacprimaocu ustupa sva svoja potraživanja i dugovanja iz ugovora, pod uslovom da na to pristane i druga ugo-

vorna strana. Pretpostavke za valjanost ustupanja ugovora: sporazum o ustupanju ugovora; predmet spora-

zuma o ustupanju ugovora je pravni položaj ustupioca; da je ugovor koji se ustupa dvostrano obvezan ida obaveze nisu ispunjene; i uz pristanak druge ugovorne strane. Ustupilac ugovora ne garantira napla-

tivost obaveza iz ustupljenog ugovora ali se ona može ugovoriti sporazumom o ustupanju ugovora.

19



DVADESET OSMA GLAVA: ASIGNACIJA (UPUT)

Asignacija je apstraktni neformalan pravni posao asignanta kojom upućuje i ovlašćuje asignata da za

njegov račun izvrši određenu radnju asignataru a to asignatara ovlašćuje da činidbu primi u svoje ime.

Ta čindba se najčešće sastoji u isplati određene novčane sume, pa je tako ona sredstvo indirektnog pla-ćanja ili kreditiranja.

DVADESET DEVETA GLAVA: PRESTANAK OBLIGACIJA[Načine prestanka obaveza posmatra u smislu da li zavise o volji subjekata ili se prestanak vezuje za nastupanje

određenih pravnih činjenica.]

1. Ispunjenje je valjano izvršenje one činidbe koja je predmet dužnikove obaveze, i može biti nepos-

redno i posredno (kompenzacija). Obavezu može ispuniti bilo koje lice u dužnikovo ime ali uz saglasnost

povjerioca. U slučaju kada dužnikovu obavezu ispuni treće lice, povjeriočevo potraživanje personalnomsubrogacijom prelazi na njega.

Personalna subrogacija može biti ugovorna (nastaje ugovorom prije ili najkasnije u isto vrijeme sa ispla-

tom) i zakonska (kada dužnikovu obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes za to - jemac, zalogoda-

vac i protivnik pobijanja, i ne mogu je spriječiti ni dužnik ni povjerilac).

Sličnosti subrogacije i cesije su u tome da oba instituta služe za prijenos potraživanja, imaju za subjektaobligacije povjerioca i osnov zakon ili ugovor, pravni položaj dužnika se ne smije pogoršati i ne traži

saglasnost za zaključenje. Razlikuju se tako što kod cesije ugovor ima samo dvije strane – novog i starog

povjerioca – dok subrogacija može nastati i između dužnika i ispunioca; kod cesije cedentovo potraživanje

na cesionara prelazi zaključenjem ugovora, dok kod subrogacije ispunjenjem obaveze; kod subrogacije nema

odgovornosti za ispunjenje; na ispunioca se prenose samo prava koja su ugovorena; cesionar može tražiti

punu isplatu potraživanja bez obzira na to koliko je platio.Redoslijed uračunavanja više obaveza: prvo se ispune obaveze koje su dužnik i povjerilac sporazumno odre-dili; ako nema sporazuma, onim redom koji odredi dužnik; ako dužnik ne da izjavu, onim redom kojim su

obaveze dospjele za ispunjenje; ako je više istovremenih obaveza, prvo one koje su najmanje obezbjeđenje;

ako su podjednako obezbjeđenje, prvo one koje su dužniku najveći teret; ako su u svemu ranije rečenom jed-

nake, namiruju se redom kojim su nastajale; ako su nastale istovremeno dužnik sve što da raspoređuje se

ravnomjerno na sve njih.2. Prebijanjem (kompenzacijom) obaveza prestaje tako što se izvrši međusobno obračunavanje potraži-

vanja jedne strane uzajamnim potraživanjem druge strane. Moguće je na osnovu ugovora, izjave vo-lje jedne strane i zakona. Potraživanja koja se prebijaju moraju biti uzajamna, istovrsna, utuživa idospjela. Prebijanje je isključeno kada se potraživanja ne mogu zaplijeniti; kada je predmet potraživa-nja stvar data dužniku na čuvanje ili posudbu ili koje je dužnik bespravno uzeo i zadržao; su nastala

namjernim prouzrokovanjem štete; potraživanja naknade štete pričinjene oštećenjem zdravlja ili

prouzrokovanjem smrti; i koja proističu iz zakonske obaveze zadržavanja.

3. Oprost duga nastaje sporazumom između povjerioca i dužnika a ne samo jednostranom izjavom povjerioca, i može biti oprost cijelog ili samo djela duga.

4. Prenovom povjerilac gubi staro i dobiva novo potraživanje a istovremeno se dužnik oslobađa stare i preuzima novu obavezu.

5. Sjedinjenje postoji kada isto lice u istoj obligaciji postane i povjerilac i dužnik.

6. Nemogućnost ispunjenja vodi prestanku obligacije kada je ispunjenje obaveze postalo naknadno ne-moguće usljed okolnosti za koje dužnik nije odgovoran.

7. Protek vremena, otkaz i smrt.

20

Documents

Obligacije - Skripta - Seminar Ski, Diplomski Maturski Radovi, Ppt i Skripte Na Www.ponude