POJAM OBLIGACIONOG PRAVAObligaciono pravo ima svoje sinonime kao tražbeno, dugovinsko, obavezno pravo. Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili prosto obligacijama. Obligaciono pravo je dio građanskkog (imovinsog) prava koje uređuje obligaciono-pravne odnose kao vrstu imovinso-pravnih odnosa. Obligacioni odnos je pravni odnos između dvije određene strane na osnovu og je jedna strana-povjerilac (creditor) ovlašćena da zahtijeva od druge strane-duznika (debitora) određeno davanje, činjenje ili uzdrzavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a druga strana jeduznada to ispuni.Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga. Za razliku od stvarnog prava koje se bavi stečenim imovinskim pravima, statikom imovinskih odnosa obligaciono pravo se bavi prometom imovinskig vrijednosti. Dakle ono reguliše imovinske odnose u kretanju odnosno bavi se dinamikom imovinskih odnosa. Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava, omogućuje se njihov prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog.Izraz obligaciono pravo se upotrebljava u dvostrukom značenju. U jednom smislu on označava pozivitno pravo tj. skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose, a u drugom granu građanskopravne nauke koja izučava obligacione odnose i norme što te odnose regulišu. Ni kao pozitivno pravo ni kao naučna disciplina obligaciono pravo nema za predmet svog regulisanja tj. izučavanja jedinstvenu oblast društvenih odnosa kao npr. porodično pravo. Ono se interesuje za obligacione odnose u najširem smislu. Obligaciono pravo je najobimnija grana građanskog prava. Obligaciono pravo, njegovo razvoj i primjena, direktno zavise od stepena ekonomskog razvoja i svojinske strutire društva. Tamo gdje postoje razvijeni robonovčani odnosi i tržišna privreda postoji i obligaciono pravo. Obligacioni odnosi čine najčešće pravne odnose među ljudima. Obligaciono pravo ima dva značenja objektivno i subjektivno. U objektivnom smislu je skup, sistem pravnih normi kojima se uređuju obligacioni odnosi. U subjektivnom smislu označava konkretno ovlašćenje određenog lica koje mu pripada u skladu sa pravilima i propisima objektivnog prava. Mihajlo Konstantinović definiše obligaciono pravo kao granu prava koja sadrzi pravila o prelazu dobara iz imovine jednog lica u imovinu drugog lica i o vršenju usluga jednog lica drugom kojim se uvećava ili odrzava imovina ovog, a sve se vrši uz izvjesnu naknadu ili besplatno.Osnovni predmet regulisanja obligacionog prava jeste razmjena dobara i usluga tj. obligacioni odnosi koji nastaju na osnovu saglasnosti volja strana u obligacionom odnosu. Takođe čine i obligacioni odnosi koji nastaju mimo te volje kao što je slučaj sa obligacionim odnosima koji nastaju prouzrokovanjem štete, nezvanim vršenjem tuđih poslova, neosnovanim bogaćenjem jednosg lica na račun imovine

drugog, jednostranom izjavom volje itd.

NASTANAK OBLIGACIONOG PRAVASmatra se da je obligaciono pravo nastalo sa pojavom robne proizvodnje i razmjene, što će reći da se ono nije moglo javiti u najstarijim, primitivnim društvima koja su vodila naturalnu kućnu privredu zatvorenog tipa. Kao neposredni pratioci robne privrede javili su se instituti obligacionog prava, prije svega prodaja, zajam,posluga, zaloga i naknada štete. Naravno, tadašnji instituti su se u mnogome razlikovali od njihovog današnjeg uređenja. Npr. ugovor o prodaji se mogao zaključiti samo na određen način tj.putem unaprijed naučene i precizno izgovorene formule, koja je bila bitan element ugovora pored predmeta i cijene. U srednjem vijeku njen razvoj biva zaustavljen vraćanjem na naturalnu privredu. Potpuno se razvija u 19. vijeku u doba nastanka kapitalizma i kapitalističkih odnosa u privredi.

RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVASvi pravni odnosi uslovljeni su konkretnim ekonomskim odnosima društva i svaka promjena u tim odnosima uzrokuje i promjene u obligacionom pravu. Dok su ekonomski odnosi bili manje razvijeni i sadržajno siromašniji i samo obligaciono pravo bilo je nerazvijeno kao i obratno. S druge strane sva pojava novih formi robnonovčanih odnosa ili promjena već postojećih izazivala je i pojavu novih vidova obligacija. Obligaciono pravo stalno se razvijalo i taj razvoj nije zavrssen ni do danas. To je upravo posljedica činjenice što je ono odraz I saputni drugih društvenih pojava koje su podlošne stalnim promjenama.Preobražaj obligacionog prava naročito je vidljiv u njegovom posebnom dijelu.Razvijeniji i raznovrsniji odnosi uslovljavali su nastanak novih tipova ugovora, dok su stari tipovi iščezavali nestankom odnosa koji su ih izazivali (ugovor o korišćenju stana, poslovnih prostora i sl.). Preobražaj je takođe vidljiv i u opštem dijelu. Mnogi principi rimskog prava postali su vremenom skučeni pa ih je valjalo mijenjati i dopunjavati (npr. ugovor u korist trećeg lica koje rimsko pravo nije poznavalo). Ipak obligaciono pravo je relativno najstabilniji dio građanskog prava jer je manje od ostalih podložo promjenama. I danas se služimo velikim brojem pojmova koji datiraju još iz rimskog prava. Objašnjenje za to treba tražiti u činjenici što potrebe za prometom roba i pružanjem usluga postoje svuda i u svim epohama, pa stoga i pravna pravila koja se tiču tih potreba imaju izvjesnu opštos i zajednička su za sve kulturne narode.

IZVORI OBLIGACIONOG PRAVAIzvori obligacionog prava u formalnom smislu se poklapaju najvećim dijelom sa izvorima građanskog prava. To su građanski zakonici jer najveći dio u njima čini upravo obligaciono pravo. Međutim materija obligacionog prava je vremenom postala opsežna i raznovsrna i javila se potreba za posebnim regulisanjem. U Evropi za sada postoje tri takva zakonodavna djela: Švajcarski federalni zakon o obligacionom pravu, Bugarski zakon o obavezama i ugovorima i naš Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine.

ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMAOn predstavlja najznačajniji izvor obligacionog prava kod nas. ZOO je donijet 30.marta 1978 godine a stupio je na snagu prvog oktobru iste godine. Pripreme za njegovo donošenje trajale su dugi niz godina. Još 1951. godine izrađen je prvi nacrt tog zakona a kasnije još dvije njegove verzije. Potom se odustalo od namjere o djelimičnom regulisanju i stalo na stanovište da sve obligacione odnose treba urediti jednim zakonom. Stoga je 1960. godine prof. Mihailu Konstantinoviću povjerena izrada prvog prednacrta zakona. Posle dužeg vremena on je svoje djelo objavio 1969. godine pod nazivom “Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima”. Ona je bila polazna osnova docnijeg teksta kojeg je pripremila potkomisija savezne skupštine za izradu zakona o obligacionim odnosima. Konačnom prijedlogu zakona prethodila su tri nacrta 1973/74/76 godine. Nacrt iz 1976. Godine bio je usvojen od saveznog vijeća tadašnje Savezne skupštine i o njemu je vođena javna diskusija. Krajem 1977. godine sačinjen je konačno prijedlog zakona o obligacionim odnosima koje je savezno vijeće savezne skupštine SFRJ usvojilo 30. marta 1978. godine. Docnije su uslijedile tri njegove izmjene i dopuneZNAČAJ ZAKONA - ZOO je prvi jugoslovenski zakon ove vrste, bio je saveznog karaktera i važio za čitavu našu zemlju. Do tada je u Kraljevini Jugoslaviji vazila u različitim djelovima tri zakona koja tu materiju uređuju: Srpsi Građanski Zaonik, Austrijsi Opšti Građanski Zakonik i Crnogorski Opšti Imovinsi zakoni. Ima 1109 članova i podijeljen je na opšti i poseban dio. Sve do njegovog donošenja naša zemlja nije imala jedinstven zakonski propis o ovoj problematici. Ovaj zakon predstavlja pravni akt koji je trebalo da omogući to jedinstvo. Pravila zakona ne važe samo za čitavu zemlju, već i za sve učesnike u obligacionim odnosima, a pod tim se misli na fizička i pravna lica.

OSNOVNA NAČELA ZAKO NA – Prvo poglavlje ZOO ima naslov Osnovna načela. Načela predstavljaju duh i smisao zakona. Ona izrazavaju sadrzinu i ciljeve. U njima su sublimirana brojna pravila koja su u daljem testu Zakona konkretizovana i razrađena do detalja. Načela prestavljaju osnovne principe i imperativne norme. Načela ZOO su:

1.NAČELO JEDINSTVENOG REGULISANJA ZA SVE UČESNIKEZOO propisano je da strane u obligacionom odnosu mogu biti fizička i pravna lica. Fizička i pravna lica mogu biti strane u obligacionim odnosima, ali u granicama svoje poslovne sposobnosti. Fizičke osobe moraju pored pravnee imati i poslovnu sposobnost koju stiču sa punoljetstvom ili emancipacijom. A pravna lica moraju imati specijalnu poslovnu sposobnost.

2.NAČELO AUTONOMIJE VOLJE (grč. Autos-sam i nomos-zakon)ZOO propisuje: Strane u obligacionim odnosima su slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji. Načelo autonomije volje je opšte načelo ali poseban značaj ima u ugovornom pravu. Ono istovremeno uređuje slobodu uređenja obligacionih odnosa i granice te slobode. Ovo načelo obuhvata slobodu inicijative stranaka u zasnivanju obligacionih odnosa i slobodu uređenja odnosa u okviru zakonom utvrđenih granica.Znači, svako lice je slobodno da odluči da li će ući u obligacioni odnos, sa kim će da zaključi obligacioni odnos, pod kojim uslovima, sadržinu i sl. Strana svojom voljom obliuje buduće obligacione odnose a granica je autonomija druge volje.

3.NAČELO RAVNOPRAVNOSTI STRANAZOO propisuje: Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne. Tako kod ugovora o kupoprodaju, kupac i prodavac su ravnopravni,bez obzira na to ko se u konkretnom slučaju javlja u ulozi kupca ili prodavca tj. da li je u pitanju fizičko ili pravno lice (preduzeće,državni organ i slično) i nezavisno od materijalnog i drugog položaja strana. Ovo načelo proizilazi iz prirode i karaktera obligacija. U robnom prometu se razmjenjuju robe koje su ekvivalentne po svojoj vrrijeddnosti te je logično da i subjekti koji robu stavljaju u promet budu ravnopravni.

4.NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA – BONA FIDES (dobra vjera) Za načelo savjesnosti i poštenja se aze da je najčešća klauzula u građanskom pravu i osnovni princip ugovornog prava. ZOO formuliše ovo načelo imperativno: U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Ovo je načelo koga se stranke moraju pridržavati i kao što se navodi u zakonu, ono se ne može isključiti ili ograničiti. Valtazar Bogišić u Opštem imovinskom zakoniku kaže: I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno. Savjesnost i poštenje je generalna klauzula tj. pravni standard čiju sadržinu određuje sudija u svakom konkretnom slučaju rukovodeći se poštovanjem principa pravne sigurnosti i zakonitosti. Zbog svog značaja ovo načelo se provlači kroz sve obligacione odnose i kroz sve njegove etape. Primjena ovog načela počinje već u fazi pregovora, nastavlja se u fazi zaključenja ugovora, tumačenja, ispunjenja, ostvarivanja cilja ugovora kao i u slučaju neispunjenja ugovora. Funkcije načela savjesnosti i poštenja:1.Regulativna funkcija omogućava da se primjenom ovog načela preciziraju sporedne tj.dopunske obaveze koje prate osnovnu obavezu. Dopunske obaveze utiču na kvalitet ispunjenja glavne obaveze npr.obaveza čuvanja stvari,obaveza obavještavanja i sl.2.Korigujuća ili ograničavajuća funkcija se ogleda u sprečavanju povjerioca da zloupotrijebi prava i iskoristi prednost svog pravnog položaja.3.Mogućnost promjene sadržine ugovora- Stranka je u mogućnosti da promijeni sadržinu ugovora, kao i pravnog položaja, s ciljem da se ugovor prilagodi promijenjenim okolnostima.

5.NAČELO ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVAZOO propisuje: Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno i priznato. U OIZ Bogišić kaže: „Ni svojim se pravom služit’ ne moš tek drugom na štetu i dosadu”. Iz ovog proizilazi da je načelo zabrane zloupotrebe prava tijesno povezano sa načelom savjesnosti i poštenja. Po svojoj prirodi načelo savjesnosti i poštenja je zapovijest a načelo zabrane zloupotrebe prava zabrana o čijoj primjeni sud vodi računa po sluzbenoj duznosti.Pod ovim načelom se podrazumijeva da nije dozvoljeno neograničeno vršenje prava iz obligacionih odnosa,već da ostvarenje prava treba da se kreće u okvirima ciljeva koje postavljaju instituti obligacionog prava. Tipičan primjer zloupotrebe prava je šikanozno ponašanje titulara koji svoje pravo vrši samo da bi određenom licu nanijelo štetu. Zloupotreba prava takođe postoji u slučaju odsustva srazmjernosti interesa, takođe i kada je određeno lice steklo neko pravo nelojalnim i neregularnim putem, takođe i kad jedno lice zanemaruje svoje obaveze a od druge strane traži dosledno ispunjenje.

6.NAČELO ZABRANE STVARANJA I ISKORIŠĆAVANJA MONOPOLSKOG POLOŽAJAZOO navodi: “U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na trzištu“. Navedena antimonopolska klauzula predstavlja onretiizaciju Ustavne odredbe po ojoj su protivustavni svi ati i radnje kojima se stvara ili podstiče monopolski polozaj ili na bilo koji način ograničava trzište.Monopolsko ponašanje je širi pojam koji obuhvata monopolsko sporazumijevanje i monopolsko djelovanje. Pod monopolskim sporazumom se podrazumijevaju sporazumi kojima se uslovi i način poslovanja usmjeravaju u pravcu sprečavanja i narušavanja slobodne konkurencije,čime pojedini subjekti dobijaju povoljniji položaj u odnosu na druge ili u odnosu na potrošače (npr. sporazum o ograničavanju obima proizvodnje kako bi se vještački povećala potražnja, sporazum o povlačenju robe sa tržišta i navođenje na kupovinu iste po većoj cijeni, sporazum o podjeli tržišta, sporazum da se roba prodaje samo jednom kupcu i sl.) Subjekti ovih sporazuma stiču monopolski položaj koji im obezbjeđuje nesrazmjerno velike materijalne koristi. Monopolski sporazumi vode ka monopolskom djelovanju subjekata koji preuzimaju radnje kojima iskorišćavaju monopolski položaj. Sankcija za stvaranje i iskorišćavanje monopolskog položaja na tržištu je ništavost ugovora,a predviđene su i krivično-pravne sankcije.Monopol potiče od grčke riječi mono-jedan i poleon-igra,trguje. Prvi monopolista je Tales i njegov slučaj sa maslinama i mlinovima.

7.NAČELO EKVIVALENTNOSTI UZAJAMNIH DAVANJANačelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja prožima cjelokupno obligaciono pravo. Primjenjuje se na ugovorno pravo, važi kod naknade štete, neosnovanog obogaćenja, sticanja bez osnova. U oblasti ugovora njegova primjena se ograničava na dvostrane ugovore. U zasnivanju dvostranih ugovora ugovorne strane polaze od jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Ovo načelo se ne primjenjuje kod dobročinih ugovora, a to su ugovori kod kojih jedna ugovorna strana ne daje naknadu za prestaciju koju prima od druge ugovorne strane. Načelo se ne primjenjuje ni na jednostrane ugovore kao što su: ugovor o jemstvu, ugovor o poklonu, ali ni na dvostrane kod kojih po prirodi stvari nema ekvivalentnosti kao u slučaju aleatornih ugovora (ugovor o osiguranja, ugovori na sreću). Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja se ne primjenjuje ni na one dvostrane ugovore kod kojih je jedna strana svjesno i voljno pristala da druga ugovorna strana ispuni obavezu koja je po obimu i vrijednosti manja od onoga što je ona izvršila. Načelo ekvivalentnosti se štiti primjenom pravila o prekomjernom oštećenju

(laesio enormis), primjenom pravila clausula rebus sic stantibus,principom klizne skale i slično. Narušavanje ovog načela za posledicu ima ništavost ugovora. U zakonom predviđenim slučajevima.

8.NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANJA ŠTETEZOO je među osnovna načela uvrstio i načelo zabrane prouzrokovanja štete i propisuje: Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Radi se o imperativnoj normi koja se odnosi na sve subjekte i predstavlja vrhunsko etičko pravilo.

9.NAČELO DUŽNOSTI IZVRŠENJA OBAVEZEZOO navodi da strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Dužnik je u dužan da izvrši obavezu bez obzira na njen izvor (ugovor, prouzrokovanje štete i sl.) i takođe je dužan da je izvrši na onaj način na koji je uređeno tj. treba da ispoštuje dogovoreno mjesto i vrijeme, kao i da stvar koja je predmet ugovora bude ugovorenog kvaliteta i kvantiteta. Strane u obligacionim oddnosima su duzne da u izvršenju svvojih obaveza postupaju u sladu sa paznjom koja se zahtijeva u pravnom prometu.

10.NAČELO RIJEŠAVANJA SPOROVA MIRNIM PUTEMOvo načelo izražava namjeru zakonodavca da se sporovi iz obligacionopravnih odnosa rešavaju vansudski.Naime strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rešavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način. U slučaju angažovanja suda trajno se narušavaju nastali odnosi između strana, a oni se teško ponovo grade. Takođe, rešavanjem sporova posredstvom suda se zamrzava imovina, gubi se novac, kao i mogućnost zarade. Ovo načelo ima savjetodavni karakter tj. predstavlja preporuku učesnicima obligacionog odnosa da sporove rešavaju mirno i vansudski.

11.NAČELO DISPOZITIVNOG KARAKTERA ODREDABA ZAKONAOdredbe ZOO su po pravilu dispozitivnog (dopunjujućeg) karaktera. To znači da strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njegovog smisla ne proizilazi nešto drugo. Naš zakon uglavnom sadrži norme dispozitivnog karaktera u oko 90% slučajeva, dok je mali procenat imperativnih normi.

SUDSKA PRAKSA - Prema važećim pravnim propisima sudovi nijesu ovlašćeni da stvaraju pravo nego da ga primjenjuju. Međutim, prije donošenja Zakona o obligacionim odnosima nije bilo pozitivnih propisa o najvećem dijelu pravnih odnosa iz ove materije. Uloga Saveznog suda Jugoslavije je bila od velikog značaja. Nijesu samo tumačili obligaciono pravo nego su utvrđivali i njegova pravila za pojedine vrste odnosa. Poslije donošenja ZOO uloga sudova je umanjena ali nije sasvim nestala. Danas su slučajevi iz sudske prakse od velikog značaja pri rešavanju sporova nastalih u obligacionim odnosima.

SISTEM OBLIGACIONOG PRAVA - Pojedina pravila obligacionog prava imaju širi ili uži značaj tj.čine opšte principe ili pojedinačna (specijalna) pravila. Ona se u zakonskim tekstovima raspoređuju po izvjesnom redosledu i grupišu u opšti ili posebni dio. Obligaciono pravo se dijeli na dva dijela: opšti i posebni dio. U opštem dijelu se izučavaju ona pravna pravila koja imaju opšti karakter i koji važe za obligacione odnose u cjelosti, dok se u posebnom dijelu izlažu pojedini instituti obligacionog prava i njima svojstvena pravila.Cjelokupna materija opšteg dijela obligacionog prava raspoređena je u osam djelova. Prvi dio je posvećen obligaciji i obligacionim odnosima, u drugom dijelu se govori o ugovoru kao izvoru obligacionih odnosa, u trećem o prouzrokovanju štete kao izvoru obligacionih odnosa, četvrti dio obuhvata neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđih poslova i jednostrane izjave volje, peti dio se tiče dejstva obligacionih odnosa, šesti se tiče gašenja obligacionih odnosa, sedmi na složene obligacije sa više subjekata, a poslednji, osmi na zamjenu subjekata u obligacionom odnosu,ustupanje potraživanja, preuzimanju duga i asignaciju.

JEZIČKO ZNAČENJE RIJEČI OBLIGACIJA - Riječ „obligacija“ ima porijeklo u latinskom izrazu- obligatio. Potiče od glagola obligo-are čije je značenje višestruko: privezati, zavezati, obavezati obećanjem. Pod vezivanjem se ne podrazumijeva fizički čin vezivanj već stanje vezanosti koje je iz njega proizašlo tj. pravnu vezanost (vinculum iuris). U pravničkom govoru se ova riječ prevodi kao zalaganje vlastite ličnosti, radi osiguranja svog obećanja da se nešto učini ili ne učini. Kasnije dolazi do promjene smisla riječi obligatio, jer će ona podrazumijevati stvaranje svake utužive obaveze i svaku nastalu pravnu obaveznost. Riječ obligacija ima još dva, sporedna značenja. Njome se naziva hartija od vrijednosti i pismena isprava kojom se svjedoči postojanje duga. Međutim, danas se u ovom smislu rijetko koristi.

OBLIGACIJA, TRAŽBINA I DUGPod obligacijom se podrazumijeva pravni odnos između najmanje dva lica na osnovu koga je jedna strana-povjerilac (creditor) ovlašćen dazahtijeva od druge strane-duznia (debitor) određeno davanje, činjnje ili nečinjenje tj. uzdrzavanje od nečega što bi inače imala prava da čini, dok je druga strana duzna da to ispuni. Obligacija jepravni odnos ili veza (iuris vinculum) između dvije strane od ojih je jedna povjerilac a druga duznik, s tim što i na jednoj i na drugoj strani moze biti više lica. Ukoliko se posmatra iz povjerioca obligacija znači potrazivanje tj. tražbinu koju povjerilac ima prema duzniku, a sa stanovišta duznika obligacija znači dug. Obligacija, tražbina i dug su korelativni pojmovi koji su neodvojivi jedan od drugog. Čim postoji tražbina jednog lica, javlja se dug drugog lica što znači da tražbina i dug nastaju istovremeno. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak. Naime, ima obligacija kod kojih je najprije nastao dug, a zatim tražbina. To su obligacije koje uzrokuje jednostrana izjava volje. TRAŽBINA - Riječ tražbina ili potraživanje u običnom govoru označava traženje da se nešto učini. Ali kao pravnotehnički pojam ona pretpostavlja da onaj ko nešto traži ima i pravo na traženo. Tražbina je apstraktan i tipičan obligacionopravni pojam koji podrazumijeva utuživo pravo na činidbu ili zahtjev. Ona je posledica određene činjenice koja tvori obligacioni odnos. Međutim, tražbina ne obuhvata cijeli odnos, već samo pravo jednog učesnika da zahtijeva izvjesnu činidbu od drugoga. ČINIDBA KAO PREDMET TRAŽBINE - Tražbina je pravo da se od drugoga traži određeno ponašanje. To ponašanje predstavlja predmet tražbine, isto kao što je stvar predmet prava svojine. Predmet tražbine se naziva činidba ili prestacija ili obligaciona radnja, a ne stvar. Predmet tražbine treba razlikovati od sadržine tražbine, koju čini ovlašćenje da se od druge strane zahtijeva određeno ponašanje. Predmet je dakle ono na šta je usmjerena sadržina tražbine. U pravnom smislu riječi činidba ne podrazumijeva samo radnju kao pozitivan čin, već i neradnju. Drugim riječima, činidba se može sastojati u činjenju (in faciendo), nečinjenju (in non faciendo) . Takođe činidba ponekad podrazumijeva radnju, ali ne i rezultat radnje. Npr. ljekar je dužan da liječi, ali ne i da izliječi, dok je krojač obavezan da sašije odijelo.KORIST POVJERIOČEVA OD ČINIDBE - Povjeriočeva korist od činidbe je većinom imovinske prirode jer svoju cijenu u ekonomskoj razmjeni imaju ne samo stvari i njihova upotreba, već i usluge i proizvodi duhovnog rada. Stoga je nekada vladalo shvatanje da svaka tražbina mora biti imovinskog karaktera, da treba da zadovolji neki imovinski interes povjerioca. Smatralo se da prema dužniku koji ne ispuni neimovinsku obavezu nije se mogla primijeniti pravna sankcija. Međutim, u

rimskom pravu je obezbijeđena zaštita i neimovinskih interesa. Poznato je da je prodavac robinje mogao ugovorom obavezati kupca da čuva njenu čast.U italijanskom građanskom zakoniku se navodi da: Činidba koja predstavlja predmet obaveze mora biti podobna ekonomskoj procjeni i mora zadovoljiti neki povjeriočev interes makar i neimovinski. Ovo shvatanje odgovara i našem ZOO. Svako ponašanje nekog lica nije podobno da bude predmet tražbine, zato što je riječ o određenim sferama koja nijesu podesna za pravnu zaštitu. Tu spada lična intima čovjeka, ljubav, prijeteljstvo,vjeroispovijest i sl. Svaki drugi interes, koji je društveno opravdan, može se zadovoljiti kroz predmet tražbine.

PRAVNE OSOBINE OBLIGACIJA1)OBLIGACIJA JE PRAVNI ODNOS - Obligacija je pravni odnos i to posebna vrsta imovinskopravnih odnosa tzv. obligacioni odnos. Obligacija predstavlja jedinstvo potraživanja i obaveze tj. pravnu vezu izmedju povjerioca i dužnika unutar koje povjerilac ima pravo da zahtjeva od dužnika određeno davanje, činjenje ili nečinjenje, a dužnik je dužan da traženo izvrši. Ova karakteristika važi za sve obligacije bez obzira na njihov izvor i pretpostavlja mogućnost njenog prinudnog ostvarenja. Obligacija je pravni odnos u tom smislu što jednom nastala obligacija obavezuje strane u obligacionom odnosu koje su dužne da se ponašaju u skladu sa preuzetim obavezama u suprotnom ovlašćena strana se može obratiti sudu i tražiti sudsku zaštitu. Obligacije karatkeriše mogućnost prinudnog izvršenja s tim što neposredna sankcija koja prati povredu prava iz obligacija ima imovinsko pravni karakter (naknada štete, povraćaj u predjašnje stanje). Izuzetak od ovog pravila su naturalne obligacije.2)OBLIGAIJA JE ODNOS IZMEĐU TAČNO ODREĐENIH LICA- Obligacioni odnos je odnos koji se zasniva izmedju tačno odredjenih lica koja mogu imati jedan od dva pravna položaja ili uloge: ulogu povjerioca i ulogu dužnika. U obligacionom odnosu može postojati više subjekata ali uvijek sa odredjenim pravnim položajem, kao povjerioci ili kao dužnici.Subjekti u pravnom odnosu mogu biti fizička i pravna lica.3)OBLIGACIONI ODNOS JE RELATIVNOG KARAKTERA - Obligacioni odnos je odnos izmedju tačno odredjenih lica sa tačno odredjenom sadržinom i u principu se ne tiče trećih lica. Za sve ostale obligacija je tudja stvar res inter alios acta. Obligacioni odnos je relativnog karaktera i tiče se samo onih lica koja su ga zaključila i djeluje inter partes za razliku stvarnopravnog odnosa koji djeluje erga omnes. Obligacioni odnos je po pravilu bez pravnog učinka u odnosu na treća lica. Kupac ne može ni od kog drugog da traži predaju stvari, niti prodavac može od nekog drugog tražiti isplatu kupovne cijene. Međutim od ovog pravila postoje

izuzeci: a)ukoliko se obligaciono pravo može upisati u javne tj. zemljišne knjige ono djeluje prema svim trećim licima (ugovor o zakupu nepokretnosti može se upisati u zemljišne knjige iz čega proizilazi pravo zakupca da svoje pravo istakne protiv svih trećih lica) b)ugovor u korist trećeg lica je ugovor kod kog se jedan ugovornik obavezuje prema saugovaraču da će izvršiti odredjenu prestaciju u korist trećeg lica, čime to treće lice stiče pravo da zahtjeva ispunjenje prestacije.4)OBLIGACIJA IMA ODREĐENU SADRŽINU- Sadržina obligacije je ovlašćenje jednog učesnika da se od druge strane zahtjeva određeno ponašanje tj. ono što predstavlja predmet tražbine. Sadržinu obligacionog odnosa čine pravo povjerioca da zahtjeva od dužnika odredjenu prestaciju sa jedne strane, i obaveza dužnika da prestaciju ispuni u svemu kako ona glasi sa druge strane. Predmet obligacionog odnosa je određeno davanje, činjenje ili nečinjenje tj. predmet je ono na šta se obligacija odnosi, a ne stvar (davanje, činjenje, nečinjenje).5)OBLIGACIJA JE ODNOS IMOVINSKOG KARAKTERA - Obligacioni odnos je pravni odnos tj. imovinsko-pravni odnos. Iz ovog proizilazi da obligacije karakteriše mogućnost prinudnog izvršenja. Sankcija za povredu prava iz obligacija su imovinsko-pravne prirode, a osnovne su naknada štete i naturalna ili novčana restitucija. Obligacija u suštini predstavlja određenu imovinsku vrijednost. Imovinski interes subjekata u obligacionom odnosu najčešće se može izraziti u novcu.

OBLIGACIONI ODNOSObligacioni odnos ima dva značenja: uže i šire. U užem značenju ona podrazumijeva tražbinu odnosno dug, a u širem značenju ukupan pravni odnos između povjerioca i dužnika iz kojeg se tek izvode pojedinačne tražbine. Umjesto obligacija u širem smislu, ispravnije je govoriti o obligacionom odnosu.

RAZLIKE IZMEĐU OBLIGACIJE I OBLIGACIONOG ODNOSAPojmovi „obligacija“ i „obligacioni odnos“ su slični ali nijesu podurni. Svaka obligacija čini sastojak obligacionog odnosa. Obligacija se tiče uvijek isključivo jedne činidbe odnosno tražbine, dok se obligacioni odnos tiče izuzetno jedno tražbine. Po pravilu obligacioni odnos sadrži više tražbina a pored njih i neka druga prava. Obligacioni odnos je izvor obligacije, činjenično stanje koje tvori obligaciju odnosno obligacije. Sve što nije trazbina ili dug ostaje izvan obligacije ali ne i izvan obligacionog odnosa. Između obligacije u smislu tražbine i obligacionog odnosa postoje i razlike koje se tiču njihovog nastanka i svršetka. Naime tražbina ne nastaje uvijek kad i obligacioni odnos nego u nekom docnijem trenutku. Postoji i mogućnost da

nastane i kad je obligacioni odnos već okončan npr.zahtjev za povraćaj stvari date u zakup ili na poslugu. Uzroci gašenja takođe nijesu istovjetni. Tražbina se gasi: ispunjenjem, oproštajem duga, novacijom, zastarjelošću, usljed naknadne nemogućnosti ispunjenja. Dok se obligacioni odnos gasi: istekom vremena, odustankom od ugovora, otkazom ili ispunjenjem svih potraživanja. Dešava se da tražbina nadživi obligacioni odnos, npr. pravo da se traži isplata neisplaćene zakupnine, pošto je odnos zakupa okončan.

SADRŽINA OBLIGACIONOG ODNOSAObligacija je zbirni pojam jer obuhvata i tražbinu i dug, ali ne i cio obligacioni odnos. Obligacioni odnos je složen pravni odnos. Sadrzinu obligacionog odnosa čine:1.Jedna ili više obligacija - Svaka obligacija se tiče jedne činidbe. Učesnici obligacionog odnosa imaju obostrane i uzajamne obaveze na neku činidbu. Te obaveze mogu biti dvojake: primarne i sekundarne. Primarne obaveze su obaveze sa kojima nastaje i sam obligacioni odnos i koje određuju njegov tip (obaveza prodavca da preda stvar i prenese pravo svojine, kupca da plati cijenu). Sekundarne obaveze su obaveze koje nastaju ukoliko budu prekršene primarne obaveze (obaveza naknade štete izazvana zakašnjenjem ili neispunjenjem obaveze). Sekundarne obaveze nadoknađuju kršenje primarnih.2.Sporedna prava - Sporedna prava su prava koja služe obezbjeđenju tražbine i koja traju dok se tražbina ne podmiri.3.Obaveze uzajamne obzirnosti ili posebne obaveze - Ove se obaveze temelje na zakonskoj normi koja od strana u obligacionom odnosu zahtjeva da se pri zasnivanju tih odnosa i pri ostvarivanju prava i obaveza iz njih pridržavanju načela savjesnosti i poštenja. Sadržina tih obaveza nije većinom ni određena u trenutku postanka obligacionog odnosa nego zavisi od daljeg toka stvari. Kaže se jednostavno da su subjekti obligacionog odnosa dužni da se jedan prema drugome odnose onako kako je u datoj situaciji potrebno, da ne bi bio osujećen cilj duga, da bi se predupredila šteta i olakšalo ispunjenje.Kad obaveze nisu unapred određene nije ni moguće zahtijevati njihovo ispunjenje. Tek skrivljeno kršenje neke od njih tvori pravo na naknadu štete koje je samostalno utuživo. Obaveze uzajamne obzirnosti imaju pomoćnu ulogu. Riječ je o obavezama strana u obligacionom odnosu da se jedna prema drugoj ophode onako kako se s obzirom na cilj obligacionog odnosa i vrstu činidbe može očekivati od savjesnih i poštenih poslovnih partnera.4. Prava preobražavanja - Prava preobražavanje se sastoje iz ovlašćenja učesnika da svojom jednostranom voljom izazovu željeno pravo dejstvo. Po svom karakteru ta su ovlašćenja različita. Nekima od njih može se preinačiti sadržina obligacionog odnosa npr. pravo izbora između više alternativnih obaveza, pravo da se odustane

od ugovora i zahtjeva naknada štete umjesto prvobitno dugovane činidbe. Nekima od njih se može okončati obligacioni odnos i njih pravni pisci nazivaju negativna prava (npr. pravo pobijanja, pravo opozivanja datog naloga, pravo prebijanja). Nekima od tih ovlašćenja se može zasnovati obligacioni odnos (npr. ponudjeni može prihvatiti ponudu i time dovesti do nastanka ugovora. 5. Pravo na prigovor - Pravo na prigovor je upereno protiv zahtjeva druge strane i slično je negativnim pravima. Njegova je svrha da se taj zahtjev odbije zato što se postojanje tražbine negira ili da se makar odloži njeno ispunjenje (npr. prigovor zastarjelosti, prekluzije, neispunjenog ugovora i prigovor prethodne tužbe).

ELEMENTI OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSAElementi obligaciono-pravnog odnosa su:

1.SUBJEKTI OBLIGAIJE - Obligacioni odnos ima svoje subjekte ili nosioce. To su ona fizička i pravna lica koja u njemu stoje jedno naspram drugog. Obligacioni odnos postoji između tačno određenih lica. Njih je najmanje dva, ali ih može biti i više s tim što oni mogu imati samo jedno od dva moguća položaja ili položaj povjerioca ili položaj dužnika. Subjekti obligacionog odnosa jesu dužnik (debitor) i povjerilac (creditor). Dužnik je ono lice koje je obavezno na određeno ponašanje na činjenje ili nečinjenje, a povjerilac je lice koje od dužnika ima pravo da zahtijeva da ispuni obavezu. Subjekti obligacionog odnosa imaju strogo podijeljene uloge. Dužnikova uloga je pasivna, a povjeriočeva aktivna. Naravno pod ovim se ne podrazumijeva fizičko ponašanje već u tome ko ima pravo da zahtijeva određenu činidbu. Pošto dužnik svoj obligacioni odnos doživljava kao teret, žrtvu, obavezu, a povjerilac kao privilegiju, ne može se reći da su strane ravnopravne. Ipak, obligacioni odnosi u koje ljudi stupaju svojom voljom stvaraju određena prava i obaveze za obje strane. Njihove strane imaju jedan prema drugome istovremeno položaj dužnika i povjerioca.

2.SADRŽINA OBLIGACIJE (PRAVA POVJERIOCA I OBAVEZE DUŽNIKA) - U obligacionom odnosu povjerilac i dužnik stoje jedan naspram drugog tj. povjerilac ima potraživanje određene sadržine, a dužnik odgovarajuću obavezu. Obligacija je pravni odnos između dva lica,od kojih jedno-povjerilac ima pravo od drugog- dužnika da zahtijeva određeno davanje, činjenje, nečinjenje, a dužnik ima obavezu da ispuni traženo. Sadržina obligacije se još naziva: prestacija, činidba, obligaciona radnja. Sadrzinu obligacije čine pravo povjerioca I njoj odgovarajuća obavezaduznia tj. potrazivanje i dug.

3.PREDMET OBLIGACIJE - Predmet obligacije je ono na šta je obligacija usmerena tj. na šta su usmerena prava i obaveze subjekata obligacinog odnosa. Predmet obligacije je odredjeno davanje, činjenje ili nečinjenje ili uzdržavanje od nečega što dužnik inače ima pravo da čini (dare, facere, non facere). Pod aktom dare podrazumijeva se predaja stvari od strane dužnika čime se na povjerioca prenosi pravo svojine ili neko drugo pravo. Činjenje (facere) obuhvata svaku drugu pozitivnu radnju. Predmet obligacije može biti i nečinjenje tj. uzdržavanje od nečeg što je inače dopušteno činiti i što dužnik inače ima pravo da čini (ne može se dužnik obavezati da neće učiniti krivično djelo). Predmet obligacije mora da ima određena svojstva od čijeg postojanja zavisi i punovažnost obligacije. Mora biti moguć, dopušten i odredjen (ili bar odrediv). U suprotnom obligacija je ništava.-Predmet obligacije mora biti moguć tj. predmet obligacije može biti samo ono što je moguće ispuniti. Nema obligacije ukoliko je njen predmet objektivno nemoguć tj. ukoliko niko a ne samo određeni dužnik nije u mogućnosti da ispuni obavezu. Subjektivna nemogućnost postoji u slučaju kada obligaciju nije u mogućnosti da ispuni odredjeni dužnik a obaveza je inače takva da je druga lica mogu ispuniti. Ukoliko je predmet obligacije objektivno nemoguć smatra se da obligacija nije ni nastala, a ukoliko je u pitanju subjektivna nemogućnost obligacija je nastala, a ukoliko dužnik ne ispuni obavezu dužan je da poveriocu nadoknadi štetu. U slučaju početne nemogućnosti ispunjenja smatra se da obligacija nije ni nastala. Naknadna nemogućnost znači da je predmet obligacije u momentu njenog nastanka bio moguć ali su nastupile okolnosti koje su ga kasnije učinile nemogućim za ispunjenje. U ovom slučaju obligacija je punovažno nastala, a kakve će biti posledice naknadne nemogućnosti zavisi od toga da li je nemogućnost posledica krivice dužnika ili nije. Pravilo je da je dužnik obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu ukoliko je nemogućnost ispunjenja posledica njegove krivice. Dakle obligacija ne može punovažno nastati ukoliko je njen predmet objektivno i pravno nemoguć, i ukoliko je nemogućnost početna (inicijalno).-Predmet obligacija treba da je dopušten, on je nedopšten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Nedopuštenost predmeta obligacija proizilazi ili iz prirode pojedinih vrsta stvari ili iz prirode pojedinih radnji. U prvom slučaju predmet obligacija nisu stvari koje su po svojoj prirodi takve da ih zakonodavac potpuno isključuje iz prometa. (tzv. res extra comercium) kao što su npr. javna dobra (putevi, mostovi, trgovi), stvari u ograničenom prometu (promet ljekova, opojnih droga, eksploziva) i stvari čiji je promet zabranjen (npr. lažni novac). Što se tiče zabranjenih radnji – to su radnje koje su zabranjene krivičnim zakonodavstvom (dužnik se ne može obavezati da izvrši neko krivično djelo). Zabranjeni su i monopolski sporazumi ili sporazumi kojim se odredjuje duži ili kraći rok zastarjelosti od onog propisanog zakonom.

-Predmet obligacija mora biti određen ili bar odrediv, obligacije je ništava ukoliko njen predmet nije određen ili bar odrediv. Predmet mora biti određen jer dužnik mora da zna šta je predmet njegove obaveze. Ukoliko je predmet obaveze određen u momentu nastanka obligacije postoji obligatio certa. Predmet obligacije je odrediv ukoliko su dati podaci na osnovu kojih se može odrediti što je predmet obligacije ili ukoliko je ostavljeno trećem licu da odredi predmet obligacije (obligatio incerta). Dakle, stepen određenosti predmeta obligacije može biti različit. On može biti detaljno i precizno određen i u tom slučaju govorimo o individualno određenim obligacijama. On može biti odrediv ako postoji dovoljno elemenata za njegovo odredjivanje što je slučaj sa najvećim brojem generičkih obligacija. Ukoliko je predmet obligacije po rodu određena stvar predmet obligacije je dovoljno određen ukoliko je označena vrsta stvari, a nije neophodno odrediti njen kvalitet jer se u tom slučaju primjenjuje pravilo po kome je dužnik dužan da preda stvar srednjeg kvaliteta. Ni količina ne mora biti strogo određena već je dovoljno da bude odrediva tj. da se prema okolnostima konkretnog slučaja može utvrditi.

ZAŠTITA OBLIGACIONIH ODNOSA

DUG I ODGOVORNOST - Obligacioni odnos ovlašćuje jedno lice da zahtijeva od drugog izvjesnu činidbu. Mimo volje obvezanika činidbu je nemoguće pribaviti. Stoga se nametnulo pitanje kojim pravnim sredstvima treba uticati na dužnika da obavezu ispuni. Za razliku od ranijih prava gdje se sankcija kojom se štitio obligacioni odnos ticala pretežno dužnikove ličnosti, danas sankcija kojom se štiti obligacioni odnos jeste čisto imovinska, ona ne upire u dužnikovu ličnost,već u njegovu imovinu. “Dužnik duguje a imovina odgovara”. Potraživanje koje ima povjerilac ne sastoji se iz prava vlasti nad ličnošću dužnikovom, jer bi takvo pravo protivrječilo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu. Tražbina je subjektivno pravo i zato se njeno namirenje ne može prepustiti volji dužnikovoj. ZOO kazuje to izričito: »Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjene«. Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu, pravni poredak nudi povjeriocu određena sredstva prinude. Najvažnija među njima su: tužba za ispunjenje obaveze i zahtjev za prinudno izvršenje na dužnikovoj imovini. Tužbom za ispunjenje povjerilac može zahtijevati ono što mu dužnik primarno duguje, a ako to nije moguće on može tražiti naknadu štete. Sem prinude državnih organa, tužilac može prinuditi dužnika i vlastitim radnjama npr.prebijanjem svoje tražbine za njegovu.

NEUTUŽIVE TRAŽBINE – Mogućnost utuženja i prinudnog izvršenja čini tipično ali ne i nužno pojmovno obilježje tražbine. Naime postoje i tražbine kojima nedostaje osobina utuživosti, koje se ne mogu neposredno iznuditi. Neutužive tražbine se nazivaju obično prirodne ili naturalne obligacije. Ovaj naziv potiče iz rimskog prava. Obligatio tantum naturalis (za razliku od obligations civiles) su nastajale najprije iz ugovora koje su sklapali robovi. Ti ugovori u građanskom pravu nijesu proizvodili nikakvo dejstvo, ali u interesu trgovine stvarale su se naturalne obligacije. Kasnije se ovaj pojam primjenjivao na ugovore koje sklopi lice mlađe od 25 godina bez učešća svog staratelja. Termin prirodne obaveze koji se upotrebljava kao sinonim za neutužive tražbine, treba izbjegavati, jer bi se mogao steći utisak da su utužive tražbine isto što i neprirodne. Adekvatniji pojmovi su: nepotpune ili nesavršene obligacije. Današnji pravni sistemi poznaju tri osnovne vrste neutuživih tražbina, a to su: zastarjele tražbine, tražbine iz ugovora o dopuštenoj igri i opkladi, tražbine iz ugovora koji nijesu sklopljeni u odgovarajućoj dokaznoj formi. Od neutuživih tražbina treba razlikovati »nesamostalne obaveze« koje su pretpostavka eventualnog potraživanja naknade štete (npr. kupac ne može od prodavca zahtijevati da čuva stvar prije prodaje ili da je blagovremeno pošalje, ali ako to prodavac ne uradi,kupac može zahtijevati naknadu štete).

ODNOS OBLIGACIONIH I STAVRNIH PRAVAObligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili prosto obligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugom obavezna na određeno ponašanje,što će reći da je obligacino pravo dio jedne šire cjeline pravnog poretka, a to je građansko pravo. Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga. Za razliku od stvarnog prava koje se bavi stečenim imovinskim pravima, statikom imovinskih odnosa obligaciono pravo se bavi prometom imovinskig vrijednosti, ono reguliše imovinske odnose u kretanju odnosno bavi se dinamikom imovinskih odnosa. Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava, omogućuje se njihov prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog. Imovinsi odnosi predstavljaju generator društvenih odnosa: stator predstavlja stvarno pravo a rotor obligaciono.Između obligacionog i stvarnog prava postoje sličnosti, ali i značajne razlike.

RAZLIKE U EKONOMSKOM SMISLU - Sa ekonomskog stanovišta obligacija predstavlja odnos pomoću kojeg se vrši pomjeranje imovinskih dobara iz oblasti proizvodnje u oblast prometa a preko njega u oblast potrošnje. Može se obaviti i prenos dobara iz oblasti proizvodnje jednog lica direktno u oblast proizvodnje drugog lica, zaobilazeći oblast prometa.Takav je slučaj sa naknadom štete. Stvarna

prava imaju drugačiju ulogu. Kod prava svojine je ekonomska suština u prisvajanju,dok obligacije predstavljaju način prometa već prisvojenih vrijednosti.

RAZLIKE PREMA PREDMETU - Stvarna prava imaju za predmet određenu stvar, a obligaciona odredjenu dužnikovu radnju. Tražbeno pravo se nikad ne odnosi na stvar nego na ponašanje dužnikovo koje se može ticati i stvari. Tražbina je pravo prema licu (ius in personam), dok je stvarno pravo pravo na stvar (ius in rem). Stvarno pravo omogućuje svome nosiocu da neposredno tj. bez posredstva drugih koristi stvar koja je njegov predmet. Nasuprot tome, obligaciono pravo svodi se isključivo na određenu ličnu vezu između povjerioca i dužnika: poverilac je samo ovlašćen da zahtjeva od dužnika neko ponašanje. Na primjer: stvar radi koje je stupio u obligacioni odnos ostaje i dalje u svojini dužnikovoj, nije predmet poveriočevog prava raspolaganja. Poverilac jedino ima pravo da zahtjeva predaju stvari; on nju ne može sam uzeti, bez dužnikovog pristanka. Razlika između stvarnih i obligacionih prava prema predmetu ogleda se još i u tome što stvarna prava imaju uvjek za predmet konkretnu, individualizovanu stvar. Međutim, kad se obaveza dužnikova u obligacionom odnosu sastoji u davanju neke stvari, to može biti ne samo individualno određena, odnosno individualizovana, već i stvar određena po rodu.

RAZLIKE PREMA DEJSTVU - Obligaciono pravo važi samo naspram određenih lica tj. onih koji imaju status dužnika. Zato je njegovo dejstvo relativno (inter partes). Stvarna prava djeluju prema svakome tj. prema individualno neodredjenom krugu lica. Stoga su ona apsolutna prava (erga omnes). Usled toga što stvarna prava imaju apsolutni karatker, svojstvena im je još jedna osobina koju obligacije nemaju. Riječ je o pravu sledovanja i pravu prvenstva (vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva predaju od svakog kod koga se ona nađe, i to prije svih drugih lica koja bi imala neku pravnu pretenziju). Obligaciono pravo ne sledi stvar zato što se na nju i ne odnosi, nego na ponašanje dužnikovo koje može biti u vezi sa stvari. Ono slijedi dužnika.

RAZLIKE PREMA BROJU I NAČINU STICANJA – Zbog svog apsolutnog dejstva stvarna prava zadiru u većoj mjeri u javni interes nego obligaciona. To je zato što su ona ograničena i stiču se pod posebnim uslovima. Broj (vrsta) stvarnih prava zakonom je ograničen tj. za njih važi princip numerus clausus. Pribavljanje tih prava pretpostavlja vidljivu činjenicu jer se stiču i gube predajom stvari odnosno upisom u zemljišne knjige. Obligaciona prava nisu ograničena po broju a stiču se na osnovu samog ugovora odnosno jednostrane izjave volje. Ali ona po pravilu ne mogu prestati jednostranom voljom povjerioca nego ugovorom o oproštaju duga. Nosilac stvarnog prava može se njega odreći i jednostranom

voljom npr.napuštanjem stvari.

SLIČNOSTI IZMEĐU OBLIGACIONIH I STVARNIH PRAVA - Sličnosti se ogledaju u relativiziranju stvarnih prava kao i apsolutiziranju obligacionih prava.

Relativiziranje stvarnih prava- Stvarna prava nemaju uvek apsolutni karakter ne djeluju prema svakome npr. pravo svojine na pokretnu stvar se pod određenim uslovima može pribaviti od lica koje nije njen vlasnik. Kad pravi vlasnik sazna da je njegova stvar došla u ruke trećeg lica, nezavisno od njegove volje, on nema pravnu mogućnost da je povrati od njega. Zahtjev sigurnosti pravnog prometa nametnuo je potrebu da se zaštiti savjesni kupac stvari, pa i na štetu vlasnikovu.

Apsolutiziranje obligacionih prava – Mnogo su češći slučajevi u kojima se obligaciona prava apsolutiziraju tj. pokazuju tendenciju da se po svom dejstvu izjednače sa stvarnim. Tako npr. ZOO propisuje da zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od zakupca, zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu na osnovu podzakupa. Povjerilac je, dakle, ovlašćen da zahtijeva isplatu i od dužnikovog dužnika. Sem toga, ako zakupodavac stvar datu u zakup proda nekom trećem, ugovor o zakupu važi i za kupca, te on ne može tražiti od zakupca da mu preda stvar pre proteka vremena za koje je zakup dogovoren. U duhu tradicionalnih pravila, bilo bi normalno očekivati da ugovor o zakupu djeluje samo između ugovornika: zakupodavca i zakupca, te da pribavilac zakupljene stvari ne bi trebalo da bude sputan tim ugovorom. Zakonodavac, međutim, propisuje suprotno pravno pravilo, pružajući tako apsolutnu zaštitu jednom inače obligacionom odnosu. Sem toga, tražbena prava mogu zadobiti apsolutno dejstvo i upisom u zemljišne knjige (riječ je od pravima koja se tiču nepokretnosti, kao što su pravo zakupa, otkupa i pravo preče kupovine). Kad se upišu važe prema svakom kasnijem pribaviocu stvari, a dok se ne upišu u zemljišne knjige ona važe samo prema određenom dužniku (vlasniku stvari).

PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA PREDMET

1.POZIVITNE I NEGATIVNEDužnik je najčešće obavezan da izvrši neku radnju za povjerioca da mu nešto da (dare) ili učini (facere).U tom slučaju se kaže da je obaveza pozitivna. Radnja može biti fizička (npr. predaja stvari, oranje njive) ili pravna (npr. izjava volje, ustupanje prava). Obaveza se može sastojati u pasivnom držanju dužnikovom tj. u uzdržavanju od nečega što mu je inače dopušteno da čini. Takve obaveze se nazivaju negativne obligacije. U slučaju da neko obeća nekome da će propustiti nešto što inače ne bi smio činiti (npr. da neće nanositi štetu) onda iz takvog obećanja ne nastaje nova obaveza. Negativna je npr. obaveza da se ne podiže građevina na vlastitom zemljištu, da se ne stiče ili otuđi neko pravo. Negativne obligacije imaju ponekad i sekundaran karakter tj.predstavljaju dopunu glavne obaveze dužnikove, koja je po svojoj prirodi pozitivna. Takva je obaveza zakupodavca da ne ometa zakupca u korišćenju stvari. U negativne obligacije spada i klauzula konkurencije koju poslodavci unose u ugovore. Na taj način se obavezuje lice da će se u uzdržavati od sklapanja ugovora sa nekom konkurentnom firmom. Između pozitivnih i negativnih obligacija postoji značajna razlika. Propuštene radnje mogu se naknadno preduzeti i učinjeni propust ispraviti. Kod negativnih to nije slučaj. Neispunjenje obaveze uzdržavanja u pravo vrijeme može potpuno osujetiti cilj potraživanja.

2.NOVČANE I NENOVČANENovčane obligacije su one obligacije koje imaju za predmet predaju sume novca koji je u opticaju. Nenovčane se sastoje u predaji neke stvari, u nekom činjenju ili uzdržavanju od činjenja. I kod nenovčanih obligacija predmet ima određenu imovinsku vrijednost, ali ona nije neposredno izražena novčanim jedinicama. Obično se ove obaveze (novčane) svrstavaju u generične, ali je ta klasifikacija sporna u teoriji. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca, a ne stvar. Međutim, nedostatak novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga, jer dužnik odgovara cijelom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac. Novčanu obavezu dužnik može ispuniti i prije roka. Dužnik u tom slučaju nema pravo na diskont ako da prekovremeno. Načelno se duguje onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku jer promjene koje su nastupile u kupovnoj snazi novca nisu od pravnog značaja jer vazi princip monetarnog nominalizma.

3.INDIVIDUALNE I GENERIČNEObaveza predaje stvari može se odnositi na stvar koja je određena osobeno ili samo po vrsti. U zavisnosti od toga, obligacije mogu biti individualne i generičke.Individualna obligacija je ona obligacija koja se tiče stvari čiji je identitet izvjestan, a to znači da dužnik mimo dugovane stvari ne može dati nijednu drugu stvar. Individualne obaveze se po pravilu odnose na neku nezamjenljivu stvar i u tom slučaju ne postoji nikakva razlika između predmeta obligacije i predmeta ispunjenja. U slučaju da predmet obligacije propadne (određena slika, životinja) obligacija se gasi jer se ona ne može nadomjestiti nijednim drugim predmetom.Nasuprot individualnim postoje i generičke obligacije. One se tiču predaje stvari čiji identitet nije izvjestan. Takva stvar je određena samo prema opštim obilježjima koja su svojstvena svim stvarima određene vrste. Iz tog roda dužnik može dati bilo koju stvar. Predmet obaveze je u ovom slučaju znatno širi od predmeta ispunjenja. Po pravilu predmet generičkih obaveza čine zamjenljive stvari koje se određuju prema broju, težini, mjeri i sl. Postoji mogućnost da se generička obligacija individualizuje.To znači da dužnik nije u mogućnosti da da bilo koju stvar iz određenog roda, već je ograničen i krug stvari iz kojih se može ispuniti obaveza uži od kruga koji čine sve stvari određene vrste. Npr. dužnik ima obavezu da isporuči sanduk vina, ali ne bilo kog vina, već vina iz određenog vinograda.U slučaju da vinograd propadne, doći će do gašenja obligacije, baš kao kod individualnih obligacija. Rizik slučajne propasti stvari određene po rodu snosi dužnik, dok rizik slučajne propasti individualno određene stvari snosi povjerilac.

4.OBLIGACIJE CILJA ILI REZULTATA I SREDSTVAPod obligacijama cilja,odnosno rezulatata se podrazumijevaju one obligacije kod kojih se dužnik ne obavezuje samo da uradi neki posao tj. izvrši određenu činidbu, već se obavezuje da će preduzimanjem tih radnji doći do određenog rezultata. Npr. krojač ima obavezu da sašije odijelo, što znači da se on obavezuje da će odijelo biti gotovo. Sa druge strane činidba ponekad podrazumijeva radnju, ali ne i rezultat radnje. Npr. ljekar je dužan da liječi, ali ne i da izliječi. On se u ovom slučaju obavezao samo da će upotrijebiti sva moguća sredstva da izliječi pacijenta, ali ne može da garantuje uspješnost tj. postizanje određenog rezultata.

PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA DUŽINU TRAJANJATrenutne obligacije su one obligacije koje se koncentrišu na jedan određeni trenutak u kome se one ispunjavaju. Što znači da se trenutak zaključenja i trenutak

ispunjenja dešavaju istovremeno. Takva je obaveza da se povjeriocu preda neka stvar ili da se plati neka svota novca. Kad to bude učinjeno obligacioni odnos se gasi.Trajne obligacije imaju drugačiji karakter jer pretpostavljaju trajno ispunjavanje od strane dužnika, ili ponavljanje istih postupaka u odredjenim vremenskim razmacima. Takve su obično obaveze koje se sastoje iz nečinjenja. Njih dužnik ispunjava u svakom trenutku uzdržavanja ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje sve dok ne istekne rok njegove važnosti. I pozitivne mogu biti dugotrajne (obaveza izdržavanja). Dužnosti se ispunjavaju i sami tim gase, ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje. Ova podjela je bitna iz tog razloga što kod trajnih obligacija od trenutka začetka ugovora, do njegovog gašenja može doći do određenih promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus),može doći do propasti stvari, što za sobom povlači odgovornost ili povjerioca ili dužnika. Kod trenutnih obligacija ništa od ovoga nije moguće, jer se one odmah izvršavaju.

PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA LIČNOSTOvdje razlikujemo lične i nelične obligacije. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa ima lični karakter, u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikog trećeg. Medjutim, sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Neke od njih su po samoj prirodi stvari, po zakonu, ili po ugovoru takve da ih ne može ispuniti niko drugi osim dužnika, jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu. Takva je npr. obaveza slikara da izradi sliku, obaveza naučnika da napiše naučno djelo i sl. U tom slučaju se kaže da je obaveza lična. Za razliku od njih postoje i nelične, čije ispunjenje od strane samog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Njih može ispuniti i svako treće lice umjesto dužnika. To su npr. sve obaveze koje se tiču isplate odredjene sume novca i obaveze koje se sastoje u predaji neke druge zamjenjive stvari. Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu, a može i preuzeti dug ili ga ispuniti. Lične ipak ne mogu osigurati jemstvom niti je kod njih moguća zamjena dužnika. Lične prestaju prestankom ličnosti (smrću fizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Nelične se ne gase i prelaze na naslednike.

PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA STEPEN ZAVISNOSTIS obzirom na medjusobnu zavisnost obligacija, odnose koji medju njima postoje, razulikujemo samostalne i zavisne obligacije. Samostalne su one koje postoje, proizvode pravno dejstvo i prestaju bez obzira na postojanje i prestanak nekog drugog obligacionog odnosa (ugovor o prodaji). Zavisna pretpostavlja postojanje neke samostalne obigacije sa kojom je povezana.

Ona dijeli sudbinu te samostalne obigacije i samo ukoliko bude postojala valjana samostalna obligacije postojaće i zavisna (npr. obligacija koja nastaje iz ugovora o jemstvu je akcesorne prirode i prestankom glavne (samostalne) obaveze gasi se i prestaje i jemstvo).

PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA SLOŽENOSTProste obligacije su obligacije u kojima učestvuju samo dva lica tj. dvije stranke, gdje se jedna pojavljuje u ulozi povjerioca a druga u ulozi dužnika. Kod prostih obligacija postoji i samo jedan predmet. Složene obligacije su one u kojima se na strani povjerioca i dužnika pojavljuje više lica ili koje imaju više predmeta. S obzirom na to da li se radi o više lica ili predmeta u jednom obligacionom odnosu razlikujemo složene obligacije sa više subjekata i složene obligacije sa više predmeta.

SLOŽENE OBLIGACIJE SA VIŠE SUBJEKATA Obligacije sa više subjekata mogu biti: a)djeljive, b)solidarne, c)nedjeljive. Ovo razlikovanje ima veliki značaj sa gledišta odgovornosti pojedinih subjekata u odredjenom obligaciono pravnom odnosu. U okviru svakog od ovih oblika može se pojaviti tzv. aktivnost i pasivnost, s obzirom na to na kojoj se strani pojavljuje više lica: povjerilačkoj (aktivnoj) ili dužničkoj (pasivnoj) strani. Prava i obaveze učesnika u složenom obligacionom odnosu mogu biti podijeljeni (pojedinačni) ili nepodijeljeni (združeni-solidarni).

-DJELJIVE OBLIGACIJE - su obligacije sa više subjekata (dužnika i povjerilaca) i djeljivim predmetom, tako da svaki subjekat duguje samo svoj dio obaveze, odnosno može zahtijevati ispunjenje samo svog dijela potraživanja. A djeljiv je onaj predmet (činidba) koji se može podijeliti i ispuniti u djelovima sa istim svojstvima kao i cjelina i ako tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti. Svako od više povjerilaca može zahtijevati samo dio ukupnog potraživanja – onaj dio koji mu pripada, odnosno svaki dužnik je dužan da ispuni samo svoj dio obaveze. Tako u stvari imamo više obligacija koje iako nastale iz istog izvora (npr. ugovora) postoje autonomno. Ukoliko nije drugačije odredjeno, smatra se da su im djelovi jednaki.Pasivne djeljive obligacije: kad više dužnika duguju neku djeljivu obavezu, pretpostavlja se da je duguju podijeljeno, tj. da svaki od njih odgovara samo za odredjeni dio obaveze. Ukoliko nije drugačije odredjeno smatra se da su im djelovi jednaki. Jedinstvo više podijeljenih dugovanja ogleda se samo u istom pravnom osnovu njihovog nastanka (A i B kupe kao suvlasnici od lica C odredjenu stvar). Iako su nastale iz istog pravnog osnova, njihove obaveze su potpuno samostalne i

nezavisne jedna od druge. Oni ne odgovaraju za platežnu sposobnost jedan drugoga niti onaj koji prvi plati ima pravo da se regresira od drugoga. Više dužnika mogu djelivu obavezu dugovati solidarno samo ako je to ugovoreno ili zakonom propisano. Ali za dužnike djelive obaveze koja je nastala na osnovu ugovora u privredi ZOO propisuje pretpostavku solidarnosti, osim ako ugovornici nisu drugačije ugovorili.Aktivne djeljive obligacije: kada više povjerilaca imaju tražbeno pravo prema dužniku djeljive obaveze, važi pretpostavka da je potraživanje medju njima podijeljeno tj. da svaki od njih može zahtijevati samo jedan dio ukupnog potraživanja. Ukoliko nije drugačije odredjeno smatra se da su potraživanja svih povjerilaca jednaka. Ona čine jednu cjelinu samo utoliko što potiču iz istog pravnog osnova (A, B i C kao suvlasnici odredjene stvari prodaju licu D za 90000 eura. Kupac će u tom slučaju biti dužan da svakom prodavcu plati po 30000 eura). Iako su nastala iz istog ugovora, potraživanja povjerilaca ne zavise jedno od drugog. Svaki povjerilac može svojim potraživanjem slobodno raspolagati: otudjiti, založiti, naplatiti. Ako ga naplati, zadržava za sebe sve što je dobio. Ugovorom ili zakonom može biti odredjena solidarnost povjerilaca kod djeljive obaveze.

-SOLIDARNE OBLIGACIJE - Obligacioni odnos predstavlja jednu cjelinu tj. on je nepodijeljen (združen) ili solidaran. Solidarne obligacije su takve obligacije sa više subjekata (dužnika ili povjerilaca) kod kojih je svaki dužnik dužan da ispuni obavezu u cjelini, a svaki povjerilac ima pravo da zahtijeva od bilo kog dužnika cjelikupno potraživanje. Ispunjenjem od strane jednog dužnika oslobadjaju se ostali. Isto tako, namirenjem jednog povjerioca oslobadja dužnika prema svim povjeriocima.

Pasivne solidarne obligacije: Solidarnost dužnika imamo u slučaju kad više njih duguju jednu obavezu tako da povjerilac može zahtijevati potpuno ispunjenje od koga hoće, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje za sve. Izmedju povjerioca i solidarnih dužnika postoji obligacioni odnos na osnovu kojeg povjerilac ima odredjeno tražbeno pravo prema svakom dužniku, a dužnici jedan prema drugome. Povjeriočevo pravo se ne sastoji iz jednog ptraživanja naspram više dužnika već iz više pojedinačnih tražbina koje jedna drugoj konkurišu i koje vode ka ispunjenju jedne jedine činidbe. Oni po pravilu duguju istu činidbu (plaćanje iste novčane sume) ali nije nužno da njihove obaveze budu i po iznosu jednake. Solidarnost se može odnositi samo na jedan dio duga, a za preostali da svaki dužnik odgovara samostalno. Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima, i uopšte sa različitim

odstupanjima. Međutim, solidarni dužnici moraju biti dužnici istog ranga.Solidarnost dužnika nije pravilo, nego je izuzetak koji mora biti posebno utvrdjen zakonom ili ugovorom. Zakon npr. propisuje solidarnu odgovornost više lica koja zajedno prouzrokuju štetu drugome, naručioca i izvodjača radova na nepokretnosti, roditelja i djece za štetu koju prouzrukuju djeca. S obzirom na pravni osnovu iz kojeg je nastala obaveza solidarnih dužnika, u teoriji se pravi razlika izmedju prave i neprave solidarnosti. Kod prave solidarnosti obaveze svih solidarnih dužnika imaju isti pravni osnov, dok su kod neprave njihovi osnovi različiti. Solidarnost dužnika povećava izgled povjerioca da namiri svoju tražbinu. Ona je za njega jedna vrsta ličnog osiguranja tražbine jer može računati sa namirenjem sve dotle dok postoji makar i jedan solidarni dužnik koji je platežno sposoban.

Odnos solidarnih dužnika prema povjeriocu: Povjerilac je ovlašćen da po svome izboru zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kog solidarnog dužnika. On može tražiti isplatu od svih njih istovremeno ili pojedinačno, u cjelini ili djelimično. Dužnik od koga povjerilac zatraži ispunjenje nema pravo da se pozove i na ostale solidarne dužnike. Ali, ako mu jedan plati cijeli dug, svi se solidarni dužnici oslobadjaju obaveze. Pošto su obaveze solidarnih dužnika samostalne, pravilo je da jedan dužnik ne može svojim postupcima otežati položaj ostalih sadužnika. Ni docnja jednog dužnika ni priznanje duga nemaju dejstva prema ostalima. Ali, kad povjerilac dodje u docnju prema jednom solidarnom dužniku, on je u docnji i prema ostalima. Poravnanje koje je zaključio jedan od solidarnih dužnika sa povjeriocem ne važi za ostale, ali oni imaju pravo da ga prihvate ako nije ograničeno na dužnika sa kojim je zaključeno. Ako bi krivicom jednog solidarnog dužnika ispunjenje obaveze postalo nemoguće, obaveza nadoknade štete, umjesto ispunjenja, nastaje samo za onog koji je skrivio nemogućnost. Subjektivni razlozi jednog dužnika koji dovedu do gašenja njegove obaveze bez namirenja povjerioca, mogu koristiti i ostalima samo ako to okolnosti i priroda obaveze zahtijevaju. Na primjer: 1)oproštaj duga izvršen sporazumno sa jednim solidarnim dužnikom oslobadja obaveze i ostale dužnike. Ali ako je cilj oproštaja bio da se oslobodi obaveze samo dužnik sa kojim je taj sporazum zaključen, solidarna obaveza smanjuje se za dio koji prema medjusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak obaveze.2)novacijom koju je povjerilac izvršio sa jednim solidarnim dužnikom oslobadaju se i ostali. Medjutim, ako su povjerilac i dužnik novaciju ograničili samo na dio obaveze koji dolazi na ovoga, obaveza ostalih ne prestaje nego se smanjuje za taj dio.3)kada se u jednom licu steknu svojstvo povjerioca i svojstvo dužnika iste solidarne obaveze, obaveza ostalih solidarnih dužnika smanjuje se za iznos dijela

koji na njega pada.4)ako zastarevanje ne teče ili je prekinuto prema jednom dužniku, ono teče za ostale solidarne dužnike, i može se navršiti ali dužnik prema kome obaveza nije zastarela i koji je morao da je ispuni ima pravo da zahtijeva od ostalih dužnika prema kojima je obaveza zastarjela, da mu nadoknade svaki svoj dio obaveze.

Međusobni odnos solidarnih dužnika: Ako dug isplati bilo koji od solidarnih dužnika, obligacioni odnos se gasi za sve njih. Medjutim, time se ne gasi i pravni odnos iznmedju samih solidarnih dužnika. Taj odnos medju njima postoji i dalje i na osnovu njega mora se teret duga raspodijeliti na sve solidarne dužnike. Onaj koji je izvršio isplatu može tražiti da i ostali dužnici koji su se oslobodili obaveze na njegov račun učestvuju sada u plaćanju snoseći odredjeni dio troškova koje je on načinio radi isplate. To pravo dužnika-isplatioca se objašnjava time što on nije platio samo svoj dug, već i ostalih solidarnih dužnika. Ono se naziva pravo regresa i stiče se samom isplatom. Isplatilac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca i njemu sada odgovaraju svi ostali solidarni dužnici. Medjutim, njihova odgovornost nije više solidarna već proporcionalna. Ali ako je jedan solidarni dužnik insolventan njegov dio duga se srazmjerno raspodjeljuje na sve dužnike. Pravo na regres uvijek se pretpostavlja. Dužnik koji je isplatio cijeli dug ima pravo regresa i od onog solidarnog dužnika kome je povjerilac lično oprostio dug ili ga smanjio. Oproštaj duga ne može pogoršati položaj ostalih solidarnih dužnika. Pravo na regres nema jedino onaj dužnik koji je svojim radnjama pogoršao položaj ostalih sadužnika.

Aktivne solidarne obligacije: Solidarnost povjerilaca postoji u slučaju kad je svaki od više njih ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje cijele obaveze. Isplatom jednom povjeriocu dužnik se oslobadja obaveze prema svim povjeriocima. Ni ova solidarnost se ne pretpostavlja, već mora biti odredjena ugovorom ili zakonom. Ako cijela tražbina bude isplaćena nesavjesnom ili insolventnom povjeriocu, time mogu biti oštećeni ostali. Sporazum o solidarnosti povjerilaca ima smisla samo kad su njihovi interesi tako usko povezani da se isplatom jednome zadovoljavaju ujedno i interesi drugoga (supružnici kao solidarni povjerioci).Odnos solidarnih povjerilaca prema dužniku: Svaki solidarni povjerilac ima nepodijeljeno i samostalno tražbeno pravo na cijelu dugovanu činidbu. Dužnik može ispuniti obavezu povjeriocu kojeg sam izabere, sve dok neki od njih ne zatraži od njega ispunjenje. Ako ga jedan od njih tuži, može da plati drugome samo ako tužba protiv prvoga bude odbačena. Svaki povjerilac je ovlašćen da raspolaže cijelom tražbinom ali isključivo u zajedničkom interesu (npr. da dovede dužnika u docnju). Pošto svaki povjerilac ima samostalno potraživanje prema dužniku, svaki može njime slobodno

raspolagati. Može da ga naplati, ustupi, založi i da ga se odrekne. Činjenice koje nastaju u ličnosti jednoga ne tiču se po pravilu ostalih, već djeluju jedino izmedju njega i dužnika (npr. ako jedan povjerilac prekine zastarevanje ili ako prema njemu zastarevanje ne teče, to ne koristi ostalim povjeriocima i prema njima zastarjevanje teče i dalje). Ali, ako se dužnik odrekne zastarjelosti prema jednom povjeriocu, to koristi i ostalima. Ni poravnanje koje je zaključio jedan solidarni povjerilac sa dužnikom ne važi za ostale. Ali oni ga mogu prihvatiti izuzev kad se odnosi samo na dio povjerioca sa kojim je zaključeno.Međutim, nezavisnost tražbine jednog solidarnog povjerioca u odnosu na tražbine drugih nije potpuna, već samo djelimična. Zakon vodi računa o tome da dužnik duguje samo jednu činidbu i da može birati kome će je ispuniti. Iz toga proističu sledeće posledice:1)Dužnik može izvršiti prebijanje svoje obaveze ne samo sa potraživanjem koje ima od povjerioca koji od njega zahtjeva ispunjenje, već i sa potraživanjem koje ime od nekog drugog povjerioca, ali do visine dela solidarnog potraživanja koje pripada tom povjeriocu;2)Oproštajem duga i novacijom izmedju dužnika i jednog povjerioca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi deo tog potraživanja povjerioca;3)Ako se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih povjerilaca može od njega zahtjevati samo svoj dio potraživanja;4)Kada dužnik zapadne u docnju prema jednom solidarnom povjeriocu on je u docnji i prema ostalim. S druge strane docnja jednog solidarnog povjerioca škodi i ostalim;5)Priznanje duga učinjeno jednom povjeriocu koristi svim povjeriocima;

Međusobni odnosi solidarnih povjerilaca: Pošto se ispunjenjem obaveze jednom solidarnom povjeriocu gase potraživanja svih povjerilaca, onaj koji je primio isplatu postaje dužnik ostalih. Tražbina je bila nedeljiva prema dužniku, dok je izmedju samih povjerilaca djeljiva. Stoga, svaki solidarni povjerilac ima pravo da zahtijeva od onog koji je primio ispunjenje da mu preda dio koji mu pripada. Ako je dobio samo onoliko koliko iznosi njegov dio, ostali od njega ne mogu zahtijevati ništa. Ali ako ostatak duga ne može da se naplati od dužnika zato što je insolventan, ono što je isplaćeno srazmjerno se rasporedjuje na sve solidarne povjerioce.

-NEDJELJIVE OBLIGACIJE - Nedjeljive obligacije su one obligacije u kojima ima više lica na strani dužnika ili na strani povjeioca, i čije se predmet ne može dijeliti i ispuniti u djelovima. Ako je predmet tražbine stvar koju nije moguće razdeljivati, usitnjavati na manje alikvotne djelove a da se pri tome ne dira u njenu bit, obaveza je nedeljiva. Takva je, na primer, obaveza da se preda živa životinja,

da se sašije odijelo, sazida kuća ili naprave cipele. Ove obaveze, zbog njihove prirode, nije mogućno ispunjavati u djelovima, nego se to mora činiti odjednom.

SLOŽENE OBLIGACIJE SA VIŠE PREDMETASložene obligacije sa više predmeta mogu biti:

a)Kumulativne obligacije- Kumulativne obligacije su one obligacije gdje dužnik duguje povjeriocu dva ili više predmeta (činidbe, prestacije) ali tako da je dužan sve da ih izvrši. Nije dovoljno da izvrši samo jednu (kao kod alternativnih). Ukoliko nije drugačije ugovoreno, sve činidbe imaju se izvršiti u isti mah, na u različito vrijeme. Ako izvršenje jedne postane nemoguće usled uzroka za koji dužnik neodgovara, posledice zavise od toga da li je povjerilac zainteresovan za preostale činidbe. Ako jeste, dužnik ih duguje i dalje sve dok ne ispuni. Ali ako povjerilac za njih nije zainteresovan, obaveza se gasi.

b)Alternativne obligacije - Alternativne obligacije su obligacije koje imaju dva ili više predmeta ali se može zahtijevati samo jedan. Ispunjenjem jednog dužnik se oslobadja obaveze. Drugim riječima, kod alternativne obaveze dužnik duguje više različitih činidbi, ali da bi se oslobodio obaveze nije potrebno da ih ispuni sve, nego samo jednu od njih. Pravo izbora izmedju dva ili više predmeta može imati dužnik i povjerilac, ili izvjesno treće lice. O tome odlučuju strane ugovornice ili zakonodavac. Ali ako drugačije nije ni ugovoreno niti je zakonom propisano, pravo izbora pripada dužniku. U slučaju kada pravo izbora pripada dužniku pa se njime ne koristi, povjerilac ne može birati sam, umjesto dužnika. On jedino može zahtijevati alternativno ispunjenje, i odluka suda takodje mora glasiti takodje alternativno. Tek ako dužnik ne ispuni obavezu ni posle pravosnažne sudske presude, povjerilac može zahtjev za prinudno izvršenje uperiti, po vlastitom izboru, na jednu odredjenu stvar od više dugovanih. No ni u tom stadijumu dužnik još ima mogućnost da se koristi svojim pravom izbora, sve dok jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili delimično predata povjeriocu. Medjutim, ako pravo izbora pripada povjeriocu, pa se on ne izjasni o tome u roku odredjenom za ispunjenje zapada u povjerilačku docnju. Dužnik ga može pozvati da izbor učini i zato mu odrediti naknadni rok, pa ako povjerilac taj rok propusti, njegovo pravo izbora prelazi na dužnika.Ali ako je izbor trebalo da izvrši izvjesno trece lice pa to ne učini svaka stranka u obligacionom odnosu može zahtijevati da izbor izvrši sud. Izjava kojom se vrši izbor ima karakter jednostrane izjave volje. Neopoziva je po pravilu i može se

izvršiti u bilo kojoj formi, izričito ili konkludentnim radnjama. Izbor predstavlja akt volje kojim se složena alternativna obaveza pretvara u prostu. Izjava o izboru spada u tzv. prava preobražavanja. Nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi – ako ispunjenje jednog od dugovanih predmeta postane nemoguće usled uzroka za koji ne odgovara nijedna strana u obligacionom odnosu, dug se svodi na preostale moguće predmete. Ali ako je nemogućnost ispunjenja izazvana krivicom jedne strane, posledice zavise od toga koja od njih ima pravo izbora.1)ako pravo izbora ima povjerilac, pa ispunjenje jednog predmeta obaveze postane nemoguće njegovom krivicom, on može zahtijevati neki od preostalih mogućih predmeta ali je dužan da plati nadoknadu za onaj čiju je nemogućnost skrivio ili da izabere nemogući predmet i tako ugasi obavezu.2)ako pravo izbora pripada povjeriocu, a nemogućnost ispunjenja jednog od predmeta obaveza skrivi dužnik, povjerilac može da zahtijeva ili preostali predmet ili nadoknadu vrijednosti onoga koji se ne može ispuniti.3)ako pravo izbora pripada dužniku, pa ispunjenje nekog od dugovanih predmeta postane nemoguće njegovom krivicom, on može dati povjeriocu neki od preostalih predmeta.4)ako pravo izbora pripada dužniku, a ispunjenje jedno od dugovanih predmeta postane nemoguće krivicom povjeriočevom, dužnik može izabrati nemogući predmet i tako ugasiti obavezu.

c)Fakultativne obligacije - Fakultativne obligacije su one obligacije kod kojih se samo jedan predmet duguje, ali dužnik ima mogućnost da se oslobodi i ako ispuni povjeriocu neki drugi odredjeni predmet. Budući da postoji mogućnost da se dugovana činidba zamjeni i ispuni dugom odredjenom činidbom, smatra se da ko ovih obaveza postoji jedan predmet koji se duguje, a više predmeta kojima se dug može isplatiti. Ovlašćenje da se dugovana činidba zamijeni drugom naziva se facultas alternativa. Ono se ustanovljava pravnim poslom ili zakonom, a može pripadati dužniku ili povjeriocu. Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik: U ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu ali je ovlašćen da, umesto nje, izvrši drugu određenu činidbu i da se tako oslobodi obaveze. Tipičan slučaj takve obaveze po rimskom pravu bila je obaveza robovlasnika da nadoknadi štetu koju je drugome prouzrokovao njegov rob, ili da mu ustupi roba. Poverilac je ovlašćen da zahtjeva samo dugovanu činidbu, dok dužnik može svoju obavezu ispuniti i nedugovanom (fakultativnom ) činidbom. Kad se dužnik izjasni za fakultativnu činidbu, on ni od tog trenutka nju ne duguje. Njegova izjava ne mijenja ništa u obligacionom odnosu tako da povjerilac i posle toga može zahtijevati samo ispunjenje dugovane činidbe. I dužnik zadržava mogućnost da se obaveze oslobodi ispunjenjem jedne ili druge činidbe, sve dok

povjerilac u postupku prinudnog izvršenja ne dobije potpuno ili djelimično predmet obaveze. Medjutim, ako ispunjenje dugovane činidbe postane nemoguće, pravne posledice zavise od uzroka nemogućnosti. Ako dužnik nije za njega odgovoran, njegova se obaveza gasi. Ali, ako je odgovoran, duguje nadoknadu štete. Povjerilac može od njega zahtijevati samo nadoknadu, dok je dužnik vlastan da umjesto nadoknade izvrši fakultativnu činidbu. Budući da je izvršenje fakultativne činidbe dužnikova privilegija, ne njegova dužnost, nju povjerilac ne može zahtijeti ni u kom slučaju. No, ako izvršenje fakultativne činidbe postane nemoguće, obaveza da se ispuni dugovana traje i dalje. Jedina je posledica toga što dužnik gubi mogućnost da dugovanu činidbu zamjeni. Kad ovlašćenje za zamjenu ima povjerilac: I u ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu, ali je povjerilac ovlašćen da umjesto nje, zahtijeva izvršenje druge odredjene činidbe. Ako se povjerilac ne koristi svojim ovlašćenjem za zamjenu, dužnik može izvršiti jedino činidbu koju duguje, i tako se osloboditi obaveze. On ne mora čekati da se povjerilac izjasni, jer je činidba koju duguje unaprijed odredjena. Stvar je isključivo povjeriočeva da se brine o svom ovlašćenju i da ga upotrijebi na vrijeme. Ukoliko činidba koju dužnik duguje postane nemoguća, posledice zavise od uzroka nemogućnosti. Ako je za uzrok dužnik odgovoran, postoji njegova obaveza da nadoknadi štetu. Ali povjerilac može, umjesto nadoknade, zahtjevati fakultativnu činidbu. Ukoliko dužnik nije odgovoran, obaveza se gasi.

NOVČANE OBAVEZE I POJAM NOVC A Pod novčanim obavezama se podrazumijevaju obaveze koje se tiču plaćanja određene ili odredive svote novca. Novac se koristi kao opšte sredstvo razmjene. Novcem se smatraju, ne samo domaći, nego i inostrani novčani znaci. To je novac u širem smislu. Međutim, pod novcem u užem smislu se podrazumijevaju isključivo sredstva razmjene utvrđena propisima domaće zemlje. To svojstvo novca se naziva »prinudni kurs«. Novac u užem smislu čini zakonsko sredstvo plaćanja na teritoriji određene zemlje. Vrijednost označena na novčanicama predstavlja njihovu nominalnu vrijednost. Osim nje postoji i unutrašnja vrijednost novca koja se izražava u njegovoj kupovnoj moći. Novac u pravnom smislu riječi podrazumijeva i tzv. obračunski novac, koji služi za bezgotovinska knjigovodstvena plaćanja. Onaj ko plaća ne daje povjeriocu gotovinu, nego svoje potraživanje naspram banke ili neke druge finansijske institucije. Tim potraživanjem ne raspolaže odmah, nego tek kad se umiješa treće lice, a to je banka.

OSOBENOSTI NOVČANIH OBAVEZA - Obično se ove obaveze (novčane) svrstavaju u generične, ali je ta klasifikacija sporna u teoriji. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca, a ne stvar. Međutim, nedostatak novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga, jer dužnik odgovara cijelom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac. Načelno se duguje onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku. Promjene u kupovnooj snazi novca koje su u međuvremenu nastupile nijesu od pravnog značaja. To je princip monetarnog nominalizma. Zakonska norma koja uređuje ova pitanja je dispozitivnog karaktera, tako da stranke mogu urediti i drugačije. KAMATA I KAMATNE STOPE - Kamata je nadoknada na koju povjerilac ima pravo zbog toga što je lišen izvjesne svote novca koju mu neko duguje, pod uslovom da se ta nadoknada određuje prema visini duga i prema vremenu njegovog trajanja. Ona se izračunava u procentima od dugovane sume za jednu godinu. Potraživanje kamate ne nastaje u jednom određenom trenutku, nego postepeno, sve dok postoji glavno potraživanje. Potraživanje zakonske kamate dospijeva odmah čim nastane, te se može odmah i zahtijevati. Kod ugovorne kamate postoje tačni kamatni termini,obično se kamata na zajam isplaćuje godišnje. Od kamate treba razlikovati rentu. Kod rente nedostaje potraživanje glavnice,tako da se dužnikova obaveza isrpljuje u periodičnom plaćanju određenog novčanog iznosa. Pošto kamata predstavlja dug glavnice, ona je u odnosu na njega sporedna obaveza. Ako je isplaćena glavnica, smatra se da je isplaćena i kamata.Visina kamate utvrđuje se obično u procentima od glavnog novčanog duga. Taj iznos se naziva kamatna stopa. Ona može biti određena ugovorom između zainteresovanih lica i zakonom. Ugovorna zavisi od ponude i potražnje novčanog kapitala. Međutim ne postoji potpuna sloboda ugovaranja kamatnih stopa, nego je ona zakonom ograničena, kako bi se onemogućilo zelenašenje. Utvrđena je gornja granica do koje se može ugovoriti visina kamatne stope.

IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSAPod izvorima obligacija podrazumijevaju se pravno relevantne činjenice za koje objektivno pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa. Izvori obligacionih odnosa u našem pravu se uglavno podudaraju sa izvorima koji su priznati i u ostalim pravnim sistemima evropskih zemalja. U njih spadaju:1)Ugovori - To je saglasna izjava volje najmanje dvije strane, da se među njima zasnuje određeni obligacioni odnos. Ugovor je najčešći i najvažniji izvor obligacionih odnosa.2)Prouzrokovanje štete drugome - Kad neko prouzrokuje štetu drugome dužan je da je nadoknadi,dok oštećenik stiče pravo da traži nadoknadu.

3)Neosnovano obogaćenje - U obligaciono pravni odnosima se dešava da neko lice stekne određenu korist na račun drugog lica, bez pravno priznatog osnova sticanja. Sadržinu ovog odnosa čini obaveza obogaćenog da korist vrati onom na čiji je račun stekao, a ako povraćaj koristi nije moguć, dužan je da mu naknadi štetu.4)Poslovodstvo bez naloga - Ko samoinicijativno obavlja neki tuđi posao, a da nije obavezan to da radi, stiče pravo da od gospodara posla zahtijeva nadoknadu troškova koje je pri tom imao, pa i nagradu za učinjenu uslugu. 5)Jednostrane izjave volje - Pored dvostranih izjava volja (tj. ugovora) i jednostrane izjave mogu biti izvor obligacionog odnosa. To su takva obećanja izvjesne činidbe za čiju punovažnost nije potrebna saglasnost povjerioca. U jednostrane izjave volje koje tvore obligacione odnose spadaju: javno obećanje nagrade i izdavanje vrednosnih papira6)Ostali izvori - Osim navedenih, obligacione odnose mogu produkovati i neke druge činjenice kao što su, na primer, brak, srodstvo, suvlasništvo, susjedstvo i slično. Njih pravnici nazivaju zakonskim obligacijama u užem smislu.

UGOVORNO PRAVO

POJAM UGOVORAUgovor je saglasnost volja dva ili više lica kojim se postiže odredjeno obligaciono-pravno dejstvo koje se sastoji u nastanku, izmjeni ili gašenju obligacije. Dio obligacionog prava kojim je regulisana materija ugovora naziva se ugovorno pravo. Ugovorno pravo ima veliki značaj u ekonomskom i pravnom prometu. Ono uredjuje i omogućava dinamiku imovinskih odnosa.Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora.Ugovor se može odnositi na tri stvari: ugovor kao pravni akt,ugovor kao pravni odnos i na pravni dokument ili ispravu.

a)Ugovor kao pravni akt - Pod ugovorom kao pravnim aktom treba razumijeti razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva ili više lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos. Razmjena podudarnih izjava volje jeste jedan događaj, jedan čin, koji se obično naziva zaključenje ugovora. Kao pravni akt ugovor se niti sklapa, niti raskida, niti poništava, nego se njime začinje, preoblikuje ili okončava pravni odnos. On je sredstvo, nije cilj.S obzirom na broj njegovih strana, ugovor može biti dvostrani ( bilateralni) i višestrani (multilateralni). Obligacioni ugovor možemo definisati poput opšteg, tj. kao razmjenu podudarnih izjava volje između dva ili više lica, kojim se zasniva, mijenja ili ukida određeni obligacioni odnos. Obligacioni ugovor u pravnom smislu podrazumijeva isključivo sporazume koji su usmjereni na stvaranje obligacionog odnosa, na obavezu da se nešto da, učini ili ne učini. Saglasnost volja kojoj nije cilj nastanak, nego promjena ili nestanak obligacionog odnosa, jeste sporazum, ali nije ugovor u isti mah. To razlikovanje ima korijene u rimskom pravu koje je ugovore oznacavalo sa contractus a sporazume sa pacta. Od ugovora treba razlikovati »zaključke više lica«, jer oni predstavljaju saglasnost volja više lica, ali za razliku od ugovora kod njih se ne trai saglasnost volja svih učesnika, već saglasnost većine.

b)Ugovor kao pravni odnos - Ugovor u smislu pravnog odnosa rezultat je ugovora u smislu pravnog akta. Oni se jedan naspram drugog odnose kao uzrok i posledica. Pravni odnos koji je proizišao iz ugovora kao pravnog akta naziva se ugovorni odnos –ili prosto ugovor. Pravni odnosi što nastaju saglasnom izjavom volja mogu biti različitog karaktera: obligacionopravni, naslednopravni, porodičnopravni, radnopravni, međunarodni, pa čak i ustavnopravni. Sem pomenutih, nemačko pravo poznaje i tzv. stvarne ugovore. Njihova je osobenost u tome što se na saglasnost volja mora nadovezati upis u javne knjige, odnosno predaja stvari. Saglasnost volja i upis u javne knjige, odnosno predaja stvari čine zajedno jedan pravni akt – ugovor.

c)Ugovor kao pravni document - Riječ ugovor se koristi i kao oznaka za ugovornu ispravu, u kojoj su ispisane saglasne izjave volja određenih lica. U tom smislu se govori o: slanju i potpisivanju ugovora, o boju primjeraka i slično.

ZNAČAJ UGOVORAUgovor kao pravni akt jeste jedan od najvažnijih izvora obligacionih odnosa. On je kreativni voljni akt samih subjekata obligacionih odnosa. Značaj ugovora je najveći u oblasti imovinskog prava. U ovim oblastima društvenog života stalno dolazi do razmjene roba i usluga, a ugovor je posrednik u toj razmjeni. Kad je obligaciono pravo u pitanju, ugovor ima veliki značaj, jer se njime mogu, ne samo stvarati novi obligacioni odnosi, već mijenjati već postojeći i ukinuti isti. Ugovor ima veliki znacaj u ekonomskom i pravnom prometu. Ono uređuje i omogućava dinamiku imovinskih odnosa. O značaju ugovornog prava svjedoči činjenica da se procesi harmonizacije i unifikacije prava na internacionalnom planu pojavili najprije u ovoj oblasti. Načela evropskog ugovornog prava (Ole Lando) predstavljaju odgovor nauke za potrebe i zahtjeve prakse za evropski jedninstvenom koncepcijom opštih pravila ugovornog prava.

NAČELA UGOVORNOG PRAVANačela ugovornog prava su: načelo slobode ugovaranja i načelo konsensualizma.

1.NAČELO SLOBODE UGOVARANJA (PRIVATNA AUTONOMIJA) - Načelo slobode ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog pojedinca da sam proizvodi i oblikuje svoje pravne odnose prema vlastitoj volji. Načelo slobode ugovaranja predstavlja konkretizaciju načela autonomije volje. Strane u obligacionim odnosima su slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji. Tu slobodu zakonodavac omogućuje dispozitivnim normama. Princip slobode ugovaranja se sastoji iz mnoštva raznorodnih sloboda. Medju njima su najvažnije:-Sloboda da se ugovor zaključi ili ne zaključi- načelno, niko nije dužan da odredjeni ugovor zaključi. Ako na sklapanje ugovora neko bude primoran, ili ako je odgovarajuću odluku donio pod uticajem vlastite zablude, ugovor je pravno nevaljan.-Sloboda izbora ugovornog partnera- svako može birati lice sa kojim će odredjeni ugovor zaključiti. Ako je izbor učinjen pod uticajem zablude o ličnosti izabrabnog, to može biti razlog da se ugovor ospori, ukoliko su lična svojstva partnerova za drugog ugovornika bila bitna.-Sloboda uređivanja sadržine ugovora- svoj ugovorni odnos strane ugovornice mogu uredjivati kako im drago. To se ne odnosi samo na ugovorne činidbe, nego i na posledice neispunjenja činidbe. Zakonom utvrdjene sankcije mogu se i mijenjati i ukidati i ublažiti ili pojačati. Sve te mogućnosti dopuštaju dispozitivne norme ugovornog prava.-Sloboda određivanja tipa ugovora- strane ugovornice nijesu vezane za zakonske tipove ugovora. One mogu sklapati ugovore koji se ne daju podvesti pod neki od postojećih tipova. U rimskom pravu nije bilo moguće zaključiti ugovore koji nijesu bili regulisani. Za njih su takvi ugovori bili nudum pactum.-Sloboda određivanja obaveznosti ugovora- ugovor stvara obaveze za strane ugovornice, ali su one u mogućnosti da same odrede mjeru njegove obaveznosti.U skladu sa tim postoje razni modaliteti: a) Sporazum koji ne proizvodi pravne obavaze. To su tzv.džentlmenski ugovori. On ne stvara pravne dužnosti, ali uvijek ima praktičnu vrijednost. b) Sporazum ograničene obaveznosti- moguće je da se ispunjenje ili nastanak neke obaveze dovede u zavisnosti od nekog uslova.-Sloboda izbora forme ugovora- ukoliko zakonom nije propisana forma, strane ugovornice imaju pravo izabrati bilo koju formu u kojoj će ugovor zaključiti.

-Sloboda da se ugovor raskine ili zamijeni-Sloboda izbora mjerodavnog prava- ako su državljani raznih država imaju mogućnost da unaprijed odaberu zakon odredjene države koji će biti mjerodavan za njihov ugovorni odnos.

OGRANIČENJE SLOBODE UGOVARANJASloboda ugovaranja je osnovno načelo ugovornog prava, ali ta sloboda nije apsolutna. Postoje ograničenja koja proizilaze iz pravila da je sloboda jednog subjekta ograničena slobodom drugog subjekta. Sloboda ugovaranja stoga ne može biti apsolutna, već se mora kretati u granicama javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja. Svoj izraz ograničavanja slobode ugovaranja dobijaju u ograničenju slobode da se ugovor ne zaključi (npr. zabrana zaključenja ugovora u cilju suzbijanja špekulacije, stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu, nelojalne konkurencije itd) ili zaključi (npr. obaveza preduzeća koja obavljaju poslove tzv. javne službe kao što su PTT usluge, javni prevoz putnika, isporuka električne energije, da te poslove obavljaju u korist svih subjekata i pod jednakim uslovima), ograničenju slobode da se izabere saugovarač (neka lica imaju pravo prvenstva da sklope određene ugovore sa drugim određenim licima npr. pravo preče kupovine, to njihovo preče pravo, koje ograničava slobodu drugih da biraju sebi ugovornog partnera, može biti ugovornog ili zakonskog porijekla).Iz ovoga se može zaključiti da sloboda ugovaranja garantuje samo pravnu, a ne stvarnu slobodu postupanja ugovornika.

OGRANIČENJE SLOBODE DA SE UGOVOR NE ZAKLJUČI - Da bi se potrošači zaštitili od opasnosti, drugoj strani je nametnuta obaveza da sklapa određene ugovore. Takvu obavezu imaju sva preduzeća koja vrše javne službe, kao što su javni prevoz putnika, komunalne usluge, PTT usluge i slično. Pružanje odgovarajućih usluga jeste glavni zadatak tih preduzeća i ona su u obavezi da zaključuju određene ugovore sa svakim građaninom koji to zatraži. Ako odbiju to da učine, duguju naknadu štete.

OGRANIČENJE SLOBODE DA SE UGOVOR ZAKLJUČI - Izvjesne stvari ne mogu biti predmet pravnog prometa, pa se zato o njima ne može ugovor zaključiti. Nemogućnost zaključenja takvih ugovora određuju imperativne norme,radi pravičnosti ili radi zaštite sovijalno slabijih subjekata. Ne mogu se sklapati ugovori koji su protivni dobrim običajima,prinudni propisima ili javnom poretku. Naročit značaj ima pravilo koje zabranjuje zaključenje ugovora kojim se stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

OGRANIČENJE SLOBODE IZBORA UGOVORNOG PARTNERA - Neka lica imaju pravo prvenstva da sklopeodređene ugovore sa drugim određenim licima (pravo preče kupovine, zakupa i sl.) To njihovo preče pravo može biti ugovornog ili zakonskog porijekla.Njegova suština je u tome što onaj ko želi da zaključi ugovor na koji određeno lice ima preče pravo, mora ponudu za zaključenje ugovora uputiti prvenstveno tom licu. Tek ako ono ponudu odbije , ono može biti upućeno svakom trećem, ali pod istim uslovima.

UGOVORI ZA KOJE JE POTREBNA SAGLASNOST TREĆEG - Maloljetnici ne mogu da zaključuju pravne poslove. Medjutim, izvjesne kategorije maloljetnika mogu obavljati odredjene poslove uz saglasnost zakonskog zastupnika ili staraoca. Tako lice koje je navršilo 14 godina

može zaključivati pravne poslove ali s tim da ih odobri staralac ili zakonski zastupnik lica – ukoliko se ne radi o poslovima koje sam staralac ne može preduzeti (otudjenje nekretnine i sl.) potrebna je saglasnost – odobrenje organa starateljstva. To znači da maloljetnikova volja nije dovoljna za zaključenje punovažnog ugovora, već je potreban pristanak trećeg lica (staratelja odnosno zakonskog zastupnika). Ovaj pristanak je sastavni dio posla bez koga nema punovažnog ugovora. Medjutim, na nedostatak ovog pristanka, a radi poništenja ugovora, ne može se pozivati maloljetnikov saugovarač. To može učiniti samo staralac odnosno zakonski zastupnik.Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost može da odustane od ugovora koji je zaključio sa tim licem bez odobrenja njegovog zakonskog zastupnika. To pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu nesposobnost ali je bio prevaren od njega da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Ovo pravo prestaje po isteku 30 dana od dana saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno za nepostojanje odobrenja zakonskog zastupnika i ranije ako zakonski zastupnik bude odobrio ugovor prije nego što istekne taj rok.

UGOVORI ZA KOJE JE POTREBNA SAGLASNOST DRŽAVNOG ORGANA -U mnogim propisima za punovažnost odredjenih ugovora zahtjeva se pristanak nekog državnog organa. Postoje dva osnovna vida ovog pristanka. Pristanak može biti da u vidu dozvole ili u vidu odobrenja.Dozvola državnog organa – ukoliko je propisom predvidjeno da je za nastanka jednog valjanog ugovora potreban prethodni pristanak nadležnog državnog organa onda se radi o dozvoli. Ako bi ugovor bio zaključen bez te prethodne dozvole-pristanka, bio bi ništav. Istina, ponekad zakonski propisi predvidjaju da i za takve poslove može biti naknadno odobrenje – da se mogu konvalidirati.Odobrenje državnog organa – za izvjesne ugovore u propisima je predvidjeno da su punovažni tek ako se dobije naknadni pristanak-odobrenje nadležnog organa. To bi bili ugovori zaključeni pod odložnim uslovima. Ovdje je odobrenje uslov za postojanje ugovora. Ugovor vezuje stranke još u trenutku njegovog zaključenja, izjavljene saglasnosti njihovih volja, ali neće proizvoditi pravna dejstva dok se ne dobije odobrenje nadležnog državnog organa. Ukoliko se dobije odobrenje, ugovor važi od momenta zaključenja. Ako odobrenje ne bude dato ugovor ne proizvodi pravna dejstva, kao da nije ni zaključen.

2.NAČELO KONSESUALIZMA - Načelo konsesualizma je načelo ugovornog prava koje znači da se ugovori zaključuju prostom saglasnošću volja i bez ispunjenja posebnih formalnosti. Tokom istorijskog razvoja ugovori su prešli dug put od načela formalizma do načela konsesualizma.U skladu sa načelom formalizma ugovor se smatrao zaključenim samo ako je ispoštovana određena forma. Ovo načelo je vremenom postalo prepreka robnom predmetu i otpočelo je postepeno ublažavanje ovog načela i davanje prednosti načelu konsesualizma.Velike kodifikacije građanskog prava su proklamovale slobodu ugovaranja i zaključenje ugovora prosto saglasnošću volja, tj. zaključenje ugovora po principu »solus consensus obligat«Zakon o obligacionim odnosima prihvata načelo konsesualizma i predviđa da je ugovor zaključen kada se stranke sporazumiju o bitnim elementima ugovora i da zaključenje ugovora ne podliježe formi, osim ako zakonom nije drugačije uređeno.

OPŠTI USLOVI NASTANKA UGOVORAUgovor nastaje saglasnošću volja ugovornih strana. Da bi došlo do zaključenja potrebno je da su ispunjeni uslovi u pogledu:1.poslovne sposobnosti ugovornika2.saglasnosti volja ugovornih strana 3.predmeta ugovora4.kauze (osnova) ugovoraU opšte uslove nastanka formalnih ugovora spade još i forma.

POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIKA - Pod sposobnošću ugovaranja, što je jedan od uslova za zaključenje ugovora, podrazumijeva se poslovna sposobnost fizičkih i pravnih lica koja je neophodna za punovažan nastanak ugovora. Izjava volje usmjerena na zaključenje ugovora podrazumijeva svijest i volju da se ugovor zaključi, a njih mogu imati samo poslovno sposobna lica. S druge strane, zaključenje ugovora ima za rezultat nastanak prava i obaveza koje mogu da stiču samo poslovno sposobna lica. Apsolutno nesposobna su da zaključe ugovor sva lica do odredjenog doba starosti. Po našem pravu, starosna granica te nesposobnosti iznosi 14 godina i punoljetna lica koja zbog duševne ili fizičke bolesti nisu u mogućnosti da se staraju o svojoj ličnosti, pravima i obavezama, zbog čega se u pogledu poslovne sposobnosti izjednačavaju sa maloljetnicima do 14 godina. Za ova lica ugovore mogu zaključivati njihovi zakonski zastupnici, tj. roditelji ili staratelji. Iz praktičnih razloga i ova lica mogu da zaključuju uobičajne i svakodnevne ugovore čija je novčana vrijednost mala (kupovina novina...). Ukoliko lice može da zaključuje samo neke ugovore, a za punovažnost drugih mu je nepohodna saglasnot roditelja ili staratelja, kažemo da postoji relativna nesposobnost ugovaranja, tj. da su ograničeno poslovno sposobna. Po našem pravu to su maloljetnici od 14 do 18 godina i lica koja se zbog bolesti ili rasipništva s njima izjednačavaju. Ograničeno poslovno sposobno lice može bez odobrenja zakonskog zastupnika da zaključi samo one ugovore čije mu je zaključenje zakonom dozvoljeno. Ostali ugovori tih lica ako su zaključeni bez odobrenja zakonskog zastupnika su rušljivi, ali mogu biti osnaženi naknadnim odobrenjem. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost može da odustane od ugovora koji je sa tim licem zaključio bez odobrenja njegovog zakonskog zastupnika. Isto pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu nesposobnost, ali ga je prevario da ima odobrenje zakonskog zastupnika. Ovo pravo se gasi po isteku 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnostno za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je zaključio ugovor sa njim bez odobrenja zakonskog zastupnika može da pozove njegovog zakonskog zastupnika da se izjasni da li odobrava taj ugovor, i ako se zakonski zastupnik ne izjasni u roku od 30 dana od ovog poziva da ugovor odobrava, smatraće se da je odbio da da odobrenje.I samo poslovno nesposobno lice može zahtijevati da se poništi ugovor koji je bez potrebnog odobrenja zaključio za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti, ali ako je tužbu podnijelo u roku od 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti.

PREDMET UGOVORA - Predmet ugovora je ono na šta je ugovor usmjeren tj. na šta su usmjerena prava i obaveze ugovornih strana. Predmet ugovora je odredjeno davanje, činjenje ili nečinjenje ili uzdržavanje od nečega što bi dužnik inače imao pravo da čini. Predmet ugovora

mora biti moguć, dopušten i odredjen (ili bar odrediv). Mogućnost predmeta ugovora: Predmet ugovora mora biti moguć. Nema ugovora ukoliko se dužnik obavezao na nešto što je nemoguće ispuniti. Objektivna nemogućnost označava nemogućnost u apsolutnom smislu; ona postoji kad je riječ o činidbi koju nije u stanju da izvrši niko, ne samo odredjeni dužnik. Subjektivna nemogućnost je opet nemogućnost u relativnom smislu. Ona se tiče činidbe koja prevazilazi snagu i sposobnosti konkretnog dužnika, pa se zove nesposobnost ili nemoć. S obzirom na uzroke, nemogućnost može biti fizička ili faktička i pravna (fizička nemoć – stvar na koju se dug odnosi više ne postoji tj. ostvarenje činidbe nedopuštaju prirodni zakoni). Pravna nemogućnost se temelji na pravnim razlozima. Ona dolazi u obzir kad se dužnik obaveže na činidbu koja je pravno neizvodljiva (npr. da prenese pravo svojine na stvar nekom ko takvo pravo već ima, ili da isporuči inostranu robu čiji je uvoz zabranjen). Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i trajno nemoguće, ugovor je ništav. Desi li se da objektivno nemoguća činidba postane kasnije moguća, ugovor i dalje ostaje ništav – kod privremene nemogućnosti – ako ugovor nije trebalo ispuniti odmah nego u nekom kasnijem trenutku, tada je on punovažan ukoliko je ispunjenje u tom trenutku moguće. Subjektivna nemogućnost predmeta obaveze jedna strane ne uzrokuje ništavost ugovora. Slijedi tužba za naknadu štete.

Dopuštenost predmeta ugovora: predmet ugovora je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Nedopuštenost predmeta ugovora se shvata široko tako da nije nužno da je sam predmet ugovora nedopušten, već da se njegovim izvršenjem postiže nedopušten cilj. U ugovore koji su zabranjeni spadaju: ugovor kojim jedno lice ustupa cijelu svoju buduću imovinu, ugovor o otudjenju budućeg nasledstva kome se neko nada, ugovor o otudjenju stvari koje su stavljene van prometa, zelenaški ugovori. Po pravilu su ništavi.

Određenost predmeta ugovora: predmet mora biti odredjen ili barem odrediv. Odredjen je ako se tačno zna šta dužnik duguje povjeriocu. Ono što dužnik ima da učini valjalo bi da bude odredjeno u pogledu vrste, količine, kvaliteta, mjesta, vremena i načina izvršenja. Nije, medjutim, nužno da ugovorne strane utvrde sve te sastojke, dovoljno je da se sporazumijevaju o tzv. bitnim elementima ugovora. Predmet ugovora je odredljiv u slučaju kad ugovor sadrži podatke pomoću kojih se on može odrediti ili kad su ugovornici ostavili trećem licu (arbitražnom vještaku) da ga odredi. Ako treće lice neće ili ne može da to učini, ugovor je niištav. Oštećena strana ima pravo da ga osporava i da zahtijeva da predmet ugovora odredi sudija. Predmet ugovora odredjuju, po pravilu, strane ugovornice i to sporazumno, ali se one mogu dogovoriti da to učini samo jedna strana i da o tome obavijesti drugu. ZOO propisuje da će odredba ugovora kojom se odredjivanje cijene stavlja na volju jednom ugovorniku smatrati nepostojećom i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad ona nije odredjena. Cijena kao bitan element ugovora o prodaji smatra se odredjenom i kad je propisana od strane državnih organa. Ako bi ugovorili cijenu veću od propisane, ugovor zbog toga nije u cjelosti nevažeći nego je nevažeća jedino odredba o cijeni. Cijene usluga ili stvari danas se odredjuju jednostrano i opštim uslovima poslovanja. Pogrešno naznačenje stvari ne škodi ugovoru ukoliko je njen identitet medju ugovornicima nesporan.

OSNOV (KAUZA) UGOVORA - Osnov ili kauza ugovorne obaveze predstavlja jedan od bitnih uslova za nastanak punovažnog ugovora. Osnov ugovora pruža odgovor na pitanje zašto se dužnik obavezuje, kojim su razlozima ugovornici bili podstaknuti na zaključenje iako biva jasno da ugovor nije bio sam sebi cilj, već sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. Osnov se ne podudara sa predmetom ugovora, jer predmet je radnja koja treba da se izvrši ili od koje se treba uzdržati, dok je osnov ono zbog čega se strana ugovornica obavezala, tj. svrha njenog obavezivanja (kupac se može obavezati da plati cijenu zato što želi da se i prodavac obaveže da mu preda stvar, zato što mu je druga strana već nešto dala pa se obavezuje da to vrati, ili da bi joj učinio besplatno nešto). Cilj vlastitog obavezivanja ne zaustavlja se na stvaranju obaveze kod drugog ugovornika, nego obuhvata i njenu realizaciju. Obaveza jedne strane je bez osnova ne samo kad naspram nje ne stoji obaveza druge strane, nego i kad izostane njeno ispunjenje. U savremenom pravu kauza se shvata kao bitni uslov za zaključenje ugovora. Kod nas je prihvaćeno subjektivno shvatanje kauze koje kauzu tretira kao pravni a ne kao ekonomski cilj. Ona je nužan uslov nastanka i postojanja ugovora. Ugovor kome nedostaje osnov je prazno obećanje. Osnov mora biti dopušten – da nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Mora biti istinit – ako su ugovornici u zabludi o osnovu, tada postoji nesporazum i ugovor ostaje bez dejstva. Ali kada ugovornici svjesno ugovore prividan (simulovan) osnov da bi time zavarali javnost (ugovore zakup stvari pa to predstave kao poslugu). U takvom slučaju ugovor je punovažan iako mu je osnov neistinit pod uslovom da se iza neistinitog nalazi stvarni osnov koji je dopušten (ovdje važe pravila o simulovanom i disimulovanom pravnom poslu – prvi važi prema trećim licima a drugi medju ugovornicima). Na ništavost ugovora zbog nepostojanja ili nedopuštenosti osnova sud vodi računa po službenoj dužnosti, a sudska odluka ima deklarativan karakter. Pretpostavlja se da ugovor ima osnov iako nije izražen. Zato što je osnov bitan element.

RAZLIKE IZMEĐU OSNOVA I MOTIVA: Od osnova treba razlikovati njegove motive. Oni su udaljenije pobude i očekivanja koja navode na zaključenje ugovora. Oni izazivaju želju za postizanjem cilja koji znači osnov. Dok osnov objašnjava obavezu ugovornika, motiv daje objašnjenje za sam osnov.I jedno i drugo su psihički pokretači spojeni u zajednički lanac. Motivi su najčešće skrivene pobude i zato se nalaze izvan sadržine ugovora, dok je osnov u samom ugovoru, u njegovoj sadržini. Osnov je bita uslov postojanja ugovora, dok motiv to nije.Kod jedne iste vrste ugovora osnov je uvijek isti (osnov obaveze svakog kupca jeste obaveza prodavca da mu prenese pravo svojine na prodatu stvar, dok je osnov obaveze svakog poklonodavca želja da na svoj račun obogati poklonoprimca). Dakle, osnov je objektivno svojstvo ugovora koje je poznato svakoj ugovornoj strani. Motivi su, medjutim, skriveni subjektivni ciljevi kojima ugovornici streme. Oni mogu biti potpuno različiti kod pojedinih ugovora iste vrste, jer nisu ograničeni samo na jedan jedini cilj (kupac se može iz različitih razloga odlučitit da kupi stvar, da stekne svojinu nad njom). Poklon se može učiniti iz dobre želje, milosrdja ili da se time ošteti neko treći. Po pravilu, motiv sam po sebi ne utiče na punovažnost ugovora ni kad je nedozvoljen. Ali moguće je da motiv kao lična pobuda dospe u sam ugovor i postane njegova sadržina kao i osnov – nezakonit i nemoralan motiv može učiniti da i sam ugovor bude nedopušten, odnosno ništav. Ali ta mogućnost nije jednaka kod svih ugovora. Ona je manja kod teretnih nego kod dobročinih.

Ako je nezakonit ili nemoralan motiv bitno uticao na odluku jednog ugovornika da zaključi teretni ugovor, on može biti uzrok nevažnosti samo ukoliko je i druga strana znala za njega ili je mogla znati. Nezakonit i nemoralan motiv čine dobročini ugovor ništavim i kad druga strana nije znala da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovornika (razlog treba tražiti u tome što su motivi kod dobročinih ugovora zbog njihove malobrojnosti bliži samom osnovu nego kod teretnih).

SAGLASNOST VOLJA - Saglasnost volja ugovornih strana je uslov nastanka ugovora. Ugovor predstavlja manifestaciju uzajamne saglasnoti volja dva ili više lica koja ima za cilj nastanak, izmjenu ili prestanak obligacionog odnosa. Ugovori počivaju na saglasnosti volja dvije strane. Saglasnost volja ugovornih strana podrazumijeva svijest svake od stranaka o značaju radnji koje preduzimaju, ali i volju da nastane ugovor odredjene sadržine. U stvari, ugovor pretpostavlja volju jedne strane koja daje inicijativu za zaključenje ugovora i prihvatanje te inicijative od druge strane. Radi se o dvije izjave koje se sadržinski podudaraju i za rezultat imaju nastanak ugovora. Inicijativa jedne strane naziva se ponuda, a prihvatanje te inicijatne naziva se prihvatanje ponude. Prema tome, ugovor nastaje prihvatom ponude koju jedna strana upućuje drugoj. Ponuda je predlog za zaključenje ugovora određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora, tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

OSOBINE I NAČIN IZRAŽAVANJA VOLJE KOD ZAKLJUČIVANJA UGOVORA: Da bi došlo do zaključenja ugovora mora se postići saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Kada se sretnu i podudare punuda jedne i prihvat ponude druge strane, ugovor je zaključen. Volja ugovornika podrazumjeva svijest o značaju radnje koju preduzimaju i htenje te radnje. Takvo psihičko stanje mora postojati kod obije strane ugovornice. Način iskazivanja volje naziva se izjava volje. Kazivanje je najčešće u skladu sa voljom sa onim što se zaista hoće u konkretnom slučaju. Ali ono može i ne biti vjerna slika volje. U tom slučaju se nameće pitanje šta druga lica kao adresati izjave mogu smatrati voljom izjavioca: ono što se kazao ili ono što je htio da kaže. Odgovor na njega nude dvije oprečne teorije – teorija volje i teorija izjave. Prva smatra mjerodavnom stvarnu volju, a druga volju koja je manifestovana. Savremeno pravo ne prihvata isključivo nijedno od ta dva ekstremna stanovišta. U načelu ono smatra da je mjerodavna izjavljena volja ali ne zanemaruje potpuno ni pravu volju izjavioca. Izjave volja ugovornih strana moraju imati odredjene atribute, tj. moraju biti ozbiljne, stvarne, slobodne i upućene na nešto što je moguće. Ukoliko postoje mane volje to dovodi u pitanje saglasnost volja, a time i ugovor koji na njoj počiva.

ZAKLJUČIVANJE OBLIGACIONIH UGOVORA: Ugovor se sastoji od razmjene dvije ili više izjavljenih volja. Strane ugovornice saopštavaju jedna dugoj svoju volju naizmjenično, u obliku pitanja i odgovora. Postupci kojima one to čine predstavljaju tehniku zaključivanja ugovora. Među njima su najvažnije iznošenje ponude i prihvat ponude. Prije sklapanja ugovora, može se ući u fazu pregovora, koja nije obavezna, ali može poslužiti stranama ugovornicama da se upoznaju sa premetom i sadržinom budućeg ugovora.

PREDUGOVORI - Predugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv. glavni ugovor. Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora. Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavni ugovor, druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. Da bi predugovor obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnog ugovora (npr. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor, sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku koji će joj odrediti sud. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predvidjen, onda od dana kada je prema prirodi posla i

okolnostima glavni ugovor trebalo da bude zaključen. Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora.

PREGOVORI - Zaključenju ugovora prethode često pregovori izmedju potencijalnih ugovornika. To je redovan slučaj kod ugovora kojima se razmjenjuju veće imovinske vrijednosti. Pod pregovorima se podrazumijeva razmjena mišljenja izmedju potencijalnih strana ugovornica. On se razlikuje od zaključenja ugovora koje se sastoji iz iznošenja i prihvatanja ponude. Sadržinu ugovora ne odredjuje pregovor koji mu je prethodio nego sam ugovor. Pregovor biva značajan pri tumačenju ugovora jer iz njega može proizići smisao ugovornog regulisanja. Pregovori se ne moraju završiti zaključenjem ugovora, a ako se ugovor zaključi, odnos pregovora prerasta u ugovorni odnos. Pregovori služe da se subjekti informišu, da steknu sliku o pojedinim, za budući ugovor suštinskim pitanjim, koja su presudna za konačnu odluku o zaključenju ili nezaključenju ugovora. Pregovori mogu ali ne moraju da dovedu do ponude za zaključenje ugovora i njegovog prihvata. Pregovori ne obavezuju. Medjutim, u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja, i zabrane prouzrokovanja štete ZOO predvidja da će strana koja je vodila pregovore bez najmere da zaključi ugovor li je iz pregovora izašla bez opravdanog razloga odgovarati za štetu koju je druga strana pretrpjela vodjenjem pregovora. Dakle, da bi strana koja je vodila pregovore bila odgovorna za štetu nastalu tim povodom potrebno je da su ispunjena kumulativno 2 uslova: da je strana vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor i da je vodjenjem pregovora druga strana pretrpjela štetu. Strana koja pretenduje da joj se nadoknadi šteta dužna je da dokaže da je šteta nastala.

CULPA IN CONTRAHENDO - Skrivljeno kršenje neke od obaveza koje imaju učesnici pregovora naziva se culpa in contrahendo. Ono obavezuje na nadoknadu štete uzrokovane drugoj strani čak i u slučaju kad ne predstavlja nedopuštenu radnju u smislu deliktnog prava.Culpa in contrahendo može se zbiti ne samo kod pregovora koji nisu doveli do zaključenja ugovora već i kod pregovora iz kojih je nastao punovažni ili nepunovažan ugovor. Po tom osnovu duguje naknadu štete npr. lice zbog čije je zablude ugovor poništen i lice koje je izvršilo prevaru svog saugovornika, odnosno koje je skrivilo ništavost ili rušljivost ugovora na bilo koji način. Oštećeni može tražiti da bude doveden u situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo kršenja

obaveze za vrijeme pregovora. Ukoliko se culpa in contrahendo svodi na zanemarivanje dužnosti da se partner u pregovoru obavijesti o izvjesnim činjenicama il da mu se one razjasne tada nadoknada obuhvata tzv. negativni ugovorni interes. Medjutim, ako do odustanka od pregovora dodje iz opravdanih razloga, i ako se o tome obavijesti i druga strana tada, ukoliko se drugačije ne sporazumiju, svaki učesnik u pregovorima snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora dok zajedničke troškove snose podjednako.

PONUDA ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA - Ponuda je predlog jedne strane drugoj da zaključe ugovor odredjene sadržine. Ona sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da njenim prihvatanjem dolazi do zaključenja ugovora. Jednostrana izjava volje koja sadrži sve bitne elemente budućeg ugovora jeste ponuda za zaključenje ugovora.Od ponude treba razlikovati poziv da se ponuda uputi (invitacio offerendi). Pozivom se takodje izražava spremnost na zaključenje ugovora. Medjutim, pošiljalac poziva ne želi da se njime obaveze jer konačnu odluku da ugovor sklopi još nije donio. On pokazuje samo vlastitu težnju ka zaključenju odredjenog ugovora i očekuje da mu druga strana uputi ponudu u tom smislu. Pošiljalac poziva nije dužan da prihvati ponudu koja mu je upućena (npr. porudžbinu knjige označenu u katalogu ili oglasu). Ali, budući da je slanjem poziva ispoljio izvjestan stepen gotovosti da sklopi ugovor koju mu bude ponudjen, dužan je odbiti ponudu na koju ne pristaje - Izričito i bez odlaganja. Ukoliko propusti da to učini, postaje vezan za svoju izjavu kao da je ponudilac. ZOO propisuje: »pošiljalac poziva odgovara za štetu koju pretrpi ponudilac, ako bez osnovanog razloga ne prihvati njegovu ponudu«.

USLOVI KOJE TREBA DA ZADOVOLJI PONUDA: ZOO je definisao ponudu za zaključenje ugovora, tako da svaka inicijativa za zaključenje ugovora nema karakter ponude, već se pod ponudom podrazumijeva inicijativa koja ispunjava određene uslove. Ti uslovi su:1.Ponudu treba da uputi lice koje će, u slučaju da ponuda bude prihvaćena, imati status jedne ugovorne strane. Ono se naziva ponudilac. 2.Ponuda treba da je upućena drugoj strani, kao eventualnom saugovaraču. To lice se naziva ponuđeni. Po pravilu, ponuda se upućuje određenom licu i to je naročito bitno prilikom sklapanja ugovora zbog individualnih svojstava saugovarača, tj.ugovora intuitu personae. Međutim, nema pravnih prepreka ni za ponude koje su upućene neodređenom broju lica (opšta ili generalna ponuda), ali i tada se ugovor može zaključiti samo sa određenim licem.3.Ponuda treba da ima određenu sadržinu. U njoj moraju biti označeni svi bitni elementi i sastojci ugovora koji se želi zaključiti (essentialia negotii). To su elementi koji su nužni za datu vrstu ugovora.4.Ponuda mora izražavati ozbiljnu namjeru ponudioca da sklopi ugovor određene sadržine (animus obligandi).Ponudilac treba da je svjestan pravnih posledica koje proizilaze iz njegove izjave. 5.Treba biti ispoštovana forma, ako zakon tako nalaže za datu vrstu ugovora.U slučaju da nije izražena ponuda u određenooj formi, izjava volje neće imati značaj ponude, pa makar ispunjavala sve ostale uslove.

DEJSTVO PONUDE U ANGLOSANKSONSKOM PRAVU - Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen. Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. Posle toga, ponudilac se ne može predomisliti i opozivanjem

ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora.U anglosaksonskom pravu sama ponuda ne stvara obavezu i ponudilac je može opozvati sve dok je ponuđeni ne prihvati. Pri tom je sasvim svejedno da li je ponuda oročena ili nije. Štaviše, ponudilac se ne može unaprijed odreći čak ni prava da ponudu ne opozove.Ponudilac je vezan ponudom samo u slučaju da mu ponuđeni da ili obeća izvjesnu protivnaknadu. Smatra se da je ponuđeni zaključio ugovor, čim je odgovor na ponudu ubacio u poštansko sanduće ponudioca ili ga predao pošti. Stoga, ugovor može biti sklopljen, a da ponudioc za to i ne zna.

DEJSTVO PONUDE U NAŠEM PRAVU - Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen. Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. Posle toga, ponudilac se ne može predomisliti i opozivanjem ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora. Pravni sistem većine evropskih zemalja (uključujući i naše pravo) stoje na stanovištu da ponuda sama po sebi obavezuje ponudioca, pa bilo da je oročeno ili neoročeno. Ponudilac postaje vezan svojom ponudom čim ponudjeni sazna za nju. Mogućnost opozivanja ponude postoji u jednom slučaju – ako prije nego što ponudjeni prihvati bitno se promijene okolnosti na štetu ponudioca. Ponudilac nije vezan za svoju ponudu do beskonačnosti jer bi ponudjeni imao mogućnost zlouporebe. Rok trajanja ponude, tj. rok u kome ponudjeni ima pravo da razmisli i odgovori na učinjenu mu ponudu (deliberacioni rok) može odrediti sam ponudilac.

a)Ponuda prisutnom licu (inter praesentes): Ponuda prisutnom licu obavezuje ponudioca samo za kratko vrijeme. Pošto je ponudjeni u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni, treba da je prihvati odmah, sem ako iz okolnosti proizilazi da mu pripada izvjestan rok za razmišljanje. To nameće potrebu razgraničenja ponude prisutnom od ponude odsutnom licu. Razlikovanje ovih dveju situacija ne vrši se prema geografskom kriterijumu, tj. s obzirom na prostornu udaljenost ponudioca i ponudjenog, već s obzirom na to da li se oni nalaze u neposrednoj ili posrednoj vezi. Ako ponudjeni saznaje za ponudu neposredno od ponudioca i ako je u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni riječ je o ponudi prisutnom licu. A, kad je to saznanje ponudjenog posredno tj. ako je izmedju izjave volje jedne i druge strane nužan izvjestan vremenski razmak, u pitanju je ponuda odsutnom licu.

b)Ponuda odsutnom licu: Ponuda odsutnom licu obavezuje za jedan razuman rok. To je ono vrijeme koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponudjenom, da je ovaj razmotri, o njoj odluči i da uredno poslat odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu. Što se smatra redovno potrebnim vremenom, zavisi od okolnosti. Dužina tog vremena zavisi od međusobne udaljenosti ponudioca i ponuđenog ili od organizacije poštanske službe u mjestu jedne i druge strane.

c)Smrt ili gubitak poslovne sposobnosti jedne strane: Dešava se da posle upućene ponude, a prije nego što je ona prihvaćena ili odbijena, nastupi smrt ili gubitak poslovne sposobnosti ponudioca ili ponudjenog. Po ZOO-u ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njenog prihvatanja, sem ako suprotno proizilazi iz namjere strana, običaja ili prirode posla. Samo izuzetno, ponuda ne nadživljuje ponudioca, odnosno ne važi za naslednike ponudjenoga (npr. kada je ponudilac u samoj ponudi odredio da njegovi naslednici neće njome biti vezani) ili kada je riječ o činidbama koje imaju lični karakter (djelo umjetnika).

d)Povla č enje ponude: Razlika se obično ne pravi (u pravnoj teoriji i zakonodavstvu) izmedju opoziva i povlačenja ponude, budući da se u oba slučaja ponuda gasi. Opozivanjem se okončava pravno dejstvo ponude koje je već nastupilo, dok se povlačenjem sprečava da pravno dejstvo ponude nastupi. Povlačenje je moguće samo prije nego što je vezanost otpočela (rok je kratak). ZOO propisuje da se ona može povući samo pod uslovom da ponuđeni primi izjavu o povlačenju istovremeno sa izjavom o prihvatanju. Po našem pravu ponudilac nije ovlašćen da opozove ponudu, osim u slučaju promijenjenih okolnosti.

PRIHVATANJE PONUDE (AKCEPT) - Prihvat ponuda je jednostrana izjava volje ponudjenog, koja je upucena ponudiocu i koja se u svim bitnim elementima poklapa sa sadrzinom ponude. Prihvatanjem ponude ugovor se smatra zakljucenim. Zaključenje ugovora prolazi kroz 2 faze: iznošenje ponude i prihvatanje. Te dvije faze se najčešće razlikuju jedna od druge. Ali je situacija drugačija kad jedna strana ne podnosi drugoj gotov predlog, već obije sastavljaju njegov pismeni tekst i potom potpisima ispoljavaju svoju saglasnost. U tom slučaju svaka strana ima istovremeno ulogu i ponudioca i ponudjenog. Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponudjenog da prihvata ponudu, ali i kada ponudjeni pošalje stvar ili prati cijenu itd. Prihvat ponude može biti učinjen izričito i prećutno tj. konkludentnim radnjama. Prihvat ponude se može vremenski poklapati sa ponudom što je slučaj sa zaključenjem ugovora u prisustvu saugovarača, ali može biti učinjen i kasnije tj. nakon proteka predvidjenog roka.Prihvat ponude može dati samo jedno lice koje je poslovno sposobno, čija je volja za zaključenje ugovora ozbiljna, stvarna i slobodna. Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica i da je upućen ponudiocu. Prihvat mora biti učinjen prije isteka roka odredjenog za odgovor na ponudu tj. prije opoziva ponude. Prihvat ponude treba da se sadržinski poklapa sa ponudom, tj. ponudjena strana treba da se u svemu složi sa predlozima datim u ponudi.Ako ponudjeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmjeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svom ranijem ponudiocu. Od prihvata ponude treba razlikovati potvrdu o prijemu ponude kojom ponudjeno lice potvrdjuje da je ponudu primilo, ali se o njenom eventualnom prihvatanju izjašnjava naknadno. Prihvat ponude i potvrda o prijemu razlikuju se i od tzv. ukrštavanja ponude. Ukrštanje ponuda postoji kad jedna strana prodaje odredjenu stvar i nudi je po cijeni koja je manja od cijene koju je druga strana spremna da plati i sa svoje strane učini ponudu. U tom slučaju se smatra da je ugovor zaključen sa cijenom koja predstavlja srednju vrijednost ove dvije ponude. Ćutanje ponudjenog ne znači prihvatanje ponude i zato nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponudjenog ili neko drugo njegovo propuštanje (npr. ako ne odbije ponudu u odredenom roku) smatrati kao prihvatanje. Medjutim, ukoliko je ponudjeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu odredjene robe, smatra se da je ponudu te robe prihvatio, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Prihvatanje se može opozvati ako ponudilac primi izjavu o opozivanju prije izjave o prihvatanju ili zajedno sa njom. To znači da se opoziv prihvata prihvata i ponuda mora učiniti sredstvom koje je brže od sredstva kojim je učinjen prihvat ponude. Dejstvo prihvata ponude sastoji se u nastanku ugovora. Kad se izjava o prihvatanju ponude u

svemu poklopi sa ponudom nastaje ugovor. Ukoliko je ponuda za zaključenje ugovora učinjena prisutnom licu koje ju je bez odlaganja prihvatilo, nastaje ugovor. Medjutim, ukoliko je ponuda za zaključenje ugovora učinjena odsutnom licu, postavlja se pitanje u kom momentu se smatra da je ugovor nastao. U ovom slučaju razlikuju se momenat kad je učinjena ponuda, momenad kad je ponuda prihvaćena i momenat kad je ponudilac saznao za prihvat ponude. U zavisnosti od ovih momenata razlikuju se 5 teorija: teorija izjave (emisije), terija otposlanja, teorija saznanja te informacije, teorija prijema i teorija po kojoj je odlučujuća namjera stranaka.

USLOVI PRIHVATANJA PONUDE - Da bi prihvat ponude doveo do zaključenja ugovora mora da zadovolji sledeće uslove:1.Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica ili od njegovog ovlašćenog zastupnika. Ako ponuda nije učinjena intuitu personae nju mogu prihvatiti i naslednici ponuđenog lica. 2.Izjava o prihvatanju ponude treba da bude nedvosmislena, tj.da se iz nje pouzdano može utvrditi da ponuđeni pristaje na predloženi ugovor. Ćutanje, koje nije praćeno konkludentnim radnjama, ne može imati važnost prihvatanja, već ga treba shvatiti kao znak nesaglašavanja sa ponudom. 3.Prihvatanje ponude treba da bude bezuslovno, ono ne smije biti propraćeno nekom rezervom. Podudarnost izjava ponudioca i ponuđenog se naziva sporazum, a nepodudarnost se naziva nesporazum. Postoje dvije vrste nesporazuma: otvoreni i prikriveni. Otvoreni nesporazum je nesporazum kog su stranke svjesne, a kod prikrivenog stranke misle da su im izjave podudarne, ali one to nijesu.4.Prihvatanje ponude treba da uslijedi blagovremeno. Neblagovremeno prihvatanje ponude se smatra novom ponudom koju čini ponuđeni. 5.Ponuda treba da bude prihvaćena u odgovarajućoj formi, ako zakon tako nalaže.

ZADOCNJELO PRIHVATANJE PONUDE: Zadocnjelo prihvatanje ponude se različito tretira u raznim pravnim sistemima. U nekim pravnim sistemima ponudilac ima pravo da osnaži zakašnjeli prihvat i samo da izjavi ponudjenom da je ugovor zaključen. U drugim se zakašnjelo prihvatanje ponude smatra novom ponudom o čijem prihvatanju raniji ponudilac, a sada ponudjeni, tek treba da se izjasni. Ovo drugo rešenje je usvojeno u našem pravu.ZOO – prihvatanje ponude izvršeno sa zadocnjenje smatra se kao nova ponuda od strane ponudjenog. Medjutim, ukoliko je izjava o prihvatanju ponude koja je učinjena blagovremeno stigla ponudiocu poslije isteka roka za prihvatanje, a ponudilac je znao ili morao znati da je izjava otposlata blagovremeno, ugovor je zaključen, osim u slučaju kada ponudilac odmah ili najkasnije prvog narednog radnog dana po prijemu izjave ili prije prijema izjave, a po isteku roka za prihvatanje ponude, izvijesti ponudjenog da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom. Ponuda i prihvat ne gube dejstvo u slučaju smrti i nesposobnosti jedne strane koja je nastupila prije prihvatanja, osim ako suprotno proizilazi iz namjere stranaka, običaja...

VRIJEME I MJESTO ZAKLJUČENJA UGOVORAUgovor se sastoji iz ponude i prihvatanja ponude. U kom je trenutku ponuda prihvaćena, to nije teško utvrditi ako se ona upućuje prisutnom licu. Pitanje trenutka zaključenja ugovora je znatno složenije izmedju odsutnih lica. Vrijeme sklapanja ugovora važno je zbog toga što se od tog časa računa rok u kome ugovor valja da se izvrši. Sem toga, za ugovor važe samo oni zakoni koju su bili na snazi kad je on sklopljen, a i sposobnost ugovornika cijeni se prema tom trenutku.

O vremenu zaključenja ugovora postoje različita stanovišta u zakonodavstvu i pravnoj praksi pojedinih zemalja. Njih objašnjavaju 4 teorije:1)Teorija izjave – ugovor se smatra sklopljenim onog trenutka kad je ponudjeni izjavio svoju volju da prihvata ponudu (npr. napisao pismo ponudiocu). Medjutim, dok se izjava o prihvatanju nalazi u vlasti ponudjenog tu je činjenicu teško dokazati. Trenutak izjave ponudjenog danas se uzima kao trenutak zaključenja ugovora jedino u slučaju kada je on svoju volju izjavio posredno, izvršenjem odredjene radnje. Ugovor je nastao onog časa kad je ta radnja preduzeta.2)Teorija otpravljanja (odašiljanja) – ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudjeni poslao ponudiocu pozitivan odgovor na ponudu (predao pismo u poštu ili ga ubacio u sanduče). Rizik prenosa izjave snosi ponudilac. Smatra se da je ugovor zaključen i u slučaju kad odgovor ne dobije. Naravno, ponudjeni mora dokazati da je ugovor poslao – što je za obično pismo gotovo nemoguće.3)Teorija prijema – ugovor je zaključen onog časa kad je ponudilac primio izjavu ponudjenog da prihvata ponudu (npr. kad je dobio pismo ili telegram). Za razliku od teorije odašiljanja, po kojoj ponudilac snosi rizik prenosa i ponude i prihvata; po teriji prijema on dijeli rizik sa ponudjenim, tj. svako od njih snosi rizik prenosa vlastite izjave volje. Ugovor je sklopljen npr. čim je pismo ponudjenog prispjelo u poštansko sanduče ponudioca – ZOO prihvata ovo stanovište.4)Teorija saznanja – ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudilac saznao da se ponudjeni saglasno sa ponudom (npr. pročitao pismo ili telegram). Ali pošto je saznanje te činjenice teško dokazati, pretpostavlja se da je ponudilac doznao za prihvat ponude čim je odgovor primio (poklapa se praktično sa prethodnom teorijom).Mjesto zaključenja – po ZOO-u mjestom zaključenja ugovora smatra se mjesto u kome je ponudilac imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu (mjesto zaključenja važno je kod ugovora sa inostranim elementom).

NEDOSTACI SAGLASNOSTI VOLJANedostaci saglasnosti volja su: zabluda, prinuda i prevara.Izjava volje koja ima karakter ponude ili prihvata ponude dovedena je u pitanje ukoliko je učinjena u zabludi, ili pod uticanjem prinude ili prevare. Posledica, tj. pravna sankcija mana ili nedostatka saglasnosti volja sastoji se u tzv. relativnoj ništavosti tj. rušljivosti ugovora.

ZABLUDA - Zabluda se definiše kao kriva predstava o stvarnosti, netačna predstava o pravnim činjenicama koje su relevantne za punovažnost jednog ugovora. Postoji više vrsta zabluda:a)zabluda o prirodi ugovora (error in negotio) – postoji u slučaju kada jedna ugovoran strana misli da zaključuje jedan ugovor a druga misli da se radi o nekom drugom ugovoru (kupoprodaja-poklon).b)zabluda o ličnosti ugovornika (error in persona) – postoji kada jedan ugovornik ima pogrešnu predstavu ili o identitetu svog saugovarača ili o svojstvima ličnosti sa kojom zaključuje ugovor.c)zabluda o predmetu ugovora (error in corpore) – i zabluda o supstanci znače da je jedno lice u zabludi jer je pogrešno držalo da je predmet ugovora jedna stvar, a u stvari se radi o sasvim drugoj stvari li je u zabludi u pogledu materijala od kojeg je stvar sačinjena. Pri stvaranju netačne predstave o nekoj činjenici saugovornik nema nikakvog udjela jer bi se u suprotnom radilo o prevari.d)zabluda o motivu (error in motivo) – postoji kada je za jednu ugovornu stranu neka činjenica

bila i odlučujući motiv za zaključenje ugovora, a ona se pokaže kao netačna i pogrešna.e)zabluda o pravu (error iuris) i zabluda o činjenicama (error facti) – su medjusobno povezane i njihova pojava vodi ništavosti ugovora.Zabluda zbog pogrešnog prenošenja volje jednog lica postoji u slučaju pogrešnog prenošenja ponude ili prihvata ponude kao npr. kada se ponuda ili prihvat ponude saopštavaju telegramski, a zbog greške službenika telegram ima suprotnu sadržinu od stvarne volje ugovornika (npr. kada napiše umjesto sa vašom ponudom sam saglasan – sa vašom ponudom nisam saglasan). Do greške u prenošenju volje jednog lica može doći i u slučaju štamparske greške, ili zbog zablude o računskom podatku (broj pogrešno napisan).Svi ovi primjeri pokazuju da postoje ne samo različite vrste zabluda već da se one mogu stepenovati prema svom uticaju na punovažnost ugovora. Zato se u pravu ne uzimaju u obzir sve već samo tzv. bitne zablude. ZOO predvidja da je zabluda bitna ako se odnosi na svojstvo predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se ugovor zaključuje s obzirom na to lice kao i na okolnosti koje se prema običajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlučnim za zaključenje ugovora tj. da ugovorna strana da toga nije ne bi ni zaključila ugovor. Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje. Strana koja je u zabludi može da traži poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva.U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete. Medjutim, strana koja se nalazila u zabludi ne može se pozivati na zabludu ukoliko je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije ni bilo.Zakon posebnu pažnju posvećuje nesporazumu stranaka. Naime, kada strane vjeruju da su saglasne, a u stvari medju njima postoji nesporazum o prirodi ugovora, o osnovu ili od predmetu obaveze, ugovor ne nastaje. Dakle, osim bitne zablude, postoje i tzv. zablude prepreke (ona je uvijek suštinska zabluda jer uzrokuje nepostojanje ugovora). To su one zablude čije postojanje isključuje saglasnost volja ugovornih strana. Takve su zabluda o predmetu, kauzi i prirodi ugovora. Zablude prepreke čine ugovor nepostojećim, za razliku od bitnih zabluda koje ugovor čine rušljivim. Osnovno dejstvo zablude sastoji se u mogućnosti lica koje se nalazilo u bitnoj zabludi da zahtijeva poništenje ugovora u roku od 1. godine od dana saznanja za razlog rušljivosti ugovora (subjektivni rok) a u okviru objektivnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora. U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete, i to nez obzira što strana koja je bila u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Saugovarač stranke koja je u zabludi može da traži od nje da se izjasni u odredjenom roku koji ne može biti kraći od 30 dana da li ostaje pri ugovoru ili ne. Ukoliko se pozvana strana ne izjasni u ostavljenom roku ili da negativan odgovor, ugovor se smatra poništenim.

PREVARA - Prevara se definiše kao namjerno preduzimanje radnji od strane jednog lica sa ciljem da izazove ili da održi već stvorenu zabludu kod druge ugovorne strane. Prevara je dovodjenje u zabludu jednog ugovarača angažovanjem druge ugovorne strane. Prevara je, dakle, izazvana zabluda – kvalifikovana zabluda. Prevara u sebi objedinjava 2 elementa: namjeru jedne ugovorne strane da drugu stranu dovede u zabludu, ili kad vidi da je druga ugovorna strana u zabluda da tu zabludu održi; kada ugovorna strana preduzme odredjene radnje i postupke koji će zaista dovesti do formiranja ili održavanja zablude kod druge ugovorne strane. Dakle, izmedju prevare sa jedne strane i izjave volje sa druge strane mora da postoji uzročna veza. Strana koja dovodi ili održava u zabludi svog

saugovarača mora o tome da ima svijest i volju. Prevara može biti rezultat kako aktivnog tako i

pasivnog ponašanja jednog subjekta. Prevara je uzrok za rušljivost ugovora i to ne samo u slučaju bitne zablude već uvijek kada je jedna ugovorna strana dovedena u zabludu, zato što se radi o prevari koju je skrivila druga ugovorna strana. Nije svaka prevara uzrok ništavosti ugovora već samo ona čiji je uticaj na volju

jedne ugovorne strane bio takav da ona, da nije bilo prevare, ne bi ni zaključila ugovor. Prevara od strane trećeg lica:ZOO predvidja da ukoliko je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na ugovor ukoliko je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Medjutim, kad je u pitanju ugovor bez naknade on se može poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili je morala znati za prevaru. Prevara je razlog rušljivosti ugovora. Prevareno lice može da traži poništenje ugovora i to u roku od 1. godine od dana saznanja za prevaru (subjektivni rok), odnosno u roku od 3 godine (objektivni rok). Sem poništenja ugovora može i naknada štete.Da bi bila relevantna, prevara mora biti takva da bez nje subjekt ne bi ni zaključio ugovor. Za razliku od zablude, prevara je uvijek uzrok za rušljivost ugovora.

PRINUDA I PRIJETNJA - Prijetnja se definiše kao nedozvoljeni akt jednog lica kojim se drugo lice prisiljava da izrazi svoju volju u odredjenom pravcu. ZOO govori o prijetnji kao jednoj od manja volje, ali se u teoriji prijetnja shvata kao dio šireg pojma – pojma prinude. Prinuda može biti fizička i psihička. Prijetnja se izjednačava sa pojmom psihičke ili moralne prinude. Dakle, prinuda može biti fizička, ali i psihička (moralna) i tada govorimo o prijetnji. Jedna ugovorna strana može biti izložena fizičkoj sili tj. prinudi u momentu zaključenja ugovora. Jedno lice pristaje da zaključi ugovor pod uticajem fizičke prinude. U ovom slučaju ne da postoji mana volje već ne postoji volja za zaključenje ugovora. U praksi je češća psihička prinuda (prijetnja).Prijetnja je izazivanje straha kod saugovarača od buduće opasnosti koja će se desiti ili njemu samom, njegovoj imovini ili bliskim licima. Ako je ugovorna strana ili neko treće nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge ugovorne strane tako da je ona zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožava tijelo ili dobro ugovorne strane ili trećeg lica.Da bi postojala prinuda potrebno je da su ispunjena 3 uslova:1.da je prinuda odlučujuće djelovala na zaključenje ugovora2.da je prinuda bila ozbiljna3.da je prinuda nedopušteni akt.Prijetnja i prinuda su pravno relevantne ne samo ukoliko potiču od saugovarača, već i od trećih lica i to bez obzira da li je saugovarač to znao ili ne.Fizička prinuda kao rezultat ima potpuno odsustvo volje jednog lica. Smatra se da je ugovornik na koga je djelovala fizička prinuda da zaključi ugovor bio samo objekt a ne subjekt. Takvi ugovori su apsolutno ništavi. Ugovori zaključeni tako da je na jednu ugovornu stranu djelovala psihička prinuda tj. prijetnja, su rušivi. Rok za podnošenje tužbe za poništenje ugovora koji je jedno lice zaključilo pod prijetnjom iznosi 1 godinu od prestanka prijetnje tj. ucjene (subjektivni rok). Objektivni je 3 godine i računa se od momenta zaključenja ugovora. Lice mora dokazati postojanje prijetnje. Ima pravo na naknadu štete.

UGOVORI SA FIKTIVNOM OSNOVOM I SIMULOVANI UGOVORIOsnov ugovora može biti prividan-neistinit. Prinudan ugovor se ne može isticati prema trećem savjesnom licu. Prividan osnov postoji ili kada stranke prikazuju odredjeni pravni cilj koji žele navodno postići ali one i nemaju namjeru da se obavezuju, ili ako prikazuju jedan cilj ugovora, prikrivajući na taj način pravi cilj ugovora – cilj koji stvarno žele postići. U prvom slučaju se radi o fiktivnom, a u drugom o simulovanom ugovoru.Fiktivni osnov čini ugovore ništavim jer stranke nisu ni htjele njegovo dejstvo. Ovdje se radi o težnji stranaka da se izigra neki imperativni propis ili izbjegne neka nepovoljna situacija ali takva situacija koja je u skladu sa propisom (da se izbjegne plaćanje poreza). Radi se o ništavom ugovoru jer osnov praktično i ne postoji, stranke imaju drugi pravni cilj od onog koji je naveden.Simulovani ugovor je takav ugovor gdje stranke prikazuju javnosti da su zaključile sasvim drugi ugovor (zaključile ogovor o kupoprodaju a prikazju to kao ugovor o poklonu ili posluzi). Dakle, postoje dva ugovora: simulovani i disimulovani – koji su stranke htjele ali su ga skrivale. Važiće disimulovani ugovor ako ispunjava opšte uslove za važenje ugovora.

POSEBNI NA Č INI SKLAPANJA UGOVORA

OPŠTI USLOVI POSLOVANJA- Klasičan način sklapanja ugovora podrazumijeva pogađanje ugovornika o njegovoj sadržini. Danas, međutim, takvog pogađanja sve manje ima i koriste se drugačiji načini ugovaranja. Umjesto ugovora koji imaju svoja individualna obilježja, pojavili su se ugovori koji se sklapaju na temelju tzv.opštih uslova poslovanja. Oni ne predstavljaju neki naročit tip ugovora, naročit je jedino način na koji se on zaključuje. Opšte uslove poslovanja čini spisak tipičnih ili standardizovanih ugovornih klauzula koje se sastavljaju unaprijed. To su apstraktna pravila za sve buduće pojedinačne ugovore.OSNOVA VAŽENJA OPŠTIH USLOVA POSLOVANJA - Pošto opšti uslovi poslovanja sadrže generalna pravila za buduće slučajevve, sa stanovišta njihovih sastavljača oni imaju istu ulogu kao zakon. Međutim, njima nedostaje normativno važenje, koje stiču samo voljom i druge strane ugovornice, koja se mora pouzdano utvrditi. Ta strana treba da se potčini opštim uslovima poslovanja,tj.da zaključi sporazum o njihovom važenju. Takav sporazum predstavlja pojedinačan ugovor koji se naziva formularni ili tipski ugovor. Odredbe opštih uslova poslovanja postaju sadržina konkretnog ugovora na osnovu okvirnog ili pojedinačnog sporazum aizmeđu ugovornika. U tom slučaju se ne radi o zasebnom sporazumu, već o dijelu ugovora. Formularni ugovori se često izjednačavaju sa athezionim ugovorima ili ugovorima po pristupu. Bitno obilježje athezionih ugovora jeste to što je njihove klauzule unaprijed odredila jedna strana, tako da druga strana nije u stanju da u predloženim uslovima bilo šta mijenja. Ona može jedino u cjelosti da prihvati ugovor ili da ga u cjelosti odbije. Kod formularnih ugovora, strane su bar u načelu slobodne da izmjene klauzule opštih uslova poslovanja i da ih prilagode svojim potrebama.KONTROLA SADRŽINE OPŠTIH USLOVA POSLOVANJA - Opšti uslovi poslovanja podvrgavaju se državnoj kontroli, kako bi se zaštitila druga, slabija strana. Kontrola

se sprovodi na tri načina:1.Donošenjem zakonskih propisa koji određuju granice slobode sastavljača opštih uslova poslovanja.2.Nalaganjem obaveze sastavljačima da ih prije upotrebe podnesu na saglasnost nadležnom upravnom organu.3.Davanjem ovlašćenja sudovima da naknadno provjeravaju jesu li opšti uslovi poslovanja nepravično regulisali prava i obaveze ugovornika na štetu druge strane.Prilikom sprovođenja kontrole sud se rukovodi načelom savjesnosti i poštenja. Cilj ove kontrole je da suzbije mogućnost slobode ugovaranja od strane sastavljača opštih uslova.

FAKTIČKI UGOVORNI ODNOSIPravilo je da faktička stanja ne stvaraju prava i obaveze. Iz njih jedino mogu nastati vanugovorna potraživanja koja se tiču nadoknade štete,potraživanja zbog neosnovanog obogaćenja i sl. Glavno područje na kome učenje o faktičkom ugovornom odnosu nalazi svoju primjenu, čine odnosi između vršilaca i korisnika masovnih komunalnih usluga. Riječ je prije svega o uslugama javnog prevoza i o parkiranju motornih vozila na javnim parkiralištima, uz naknadu. Usluge može koristiti svaki građanin i to bez prethodne izjave volje. Samo faktičko korišćenje usluge dovodi do odgovarajućeg ugovornog odnosa između određenih lica. Jer takvo ponašanje ima tipično značenje, jer onaj ko se tako ponaša potvrđuje svojim činom vlastitu latentnu volju da ugovor zaključi. Npr: putnik kao korisnik usluge prosto uskače u autobus prije nego je kupio voznu kartu, odnosno zaključio ugovor o prevozu. U trenutku kad donosi odluku da uđe u autobus, on, po pravilu, ima jedino volju da se prevozi, a nije pri tom mislio da prethodno zaključi ugovor o prevozu i da se obaveže na plaćanje nadoknade prema tarifi. Može čak biti i u zabludi o visini prevozne cijene. Uprkos tome putnik ne može odbiti da plati punu cijenu.

FORMA UGOVORAUgovor kao pravni akt pretpostavlja saglasnost izjavljenih volja odredjenih lica. Volja se može izjaviti u svakom obliku koji je pogodan da je učini razumljivom i nedvosmislenom. Način na koji strane ugovornice izjavljuju svoju volju da zasnuju ugovorni odnos naziva se forma ugovora. Ona je tijesno povezana sa sadržinom ugovora, jer čini oblik njenog ispoljavanja. Pošto svaki ugovora ima svoju sadržinu, mora imati i formu kao manifestaciju sadržine. U nekim slučajevima ugovornici su potpuno slobodni u izboru sredstava izražavanja svoje volje, tj. mogu izabrati prostija ili složenija stredstva što zavisi od njihovog nahodjenja. Oni su u mogućnosti da ugovor zaključe u bilo kojoj formi. U pravnotehničkom smislu takvi ugovori se nazivaju neformalni. Ako pak, strane ugovornice nemaju slobodu da izaberu formu u kojoj će ugovor sklopiti, nego ga moraju sklopitit u tačno odredjenoj formi – riječ je o formalnom ugovoru. Na pridržavanje te forme može ih obavezati zakon ili njihov prethodni sporazum. U zavisnosti od toga, forma je zakonska ili ugovorna.Danas su ugovori u načelu neformalni, sem kad je zakonom drugačije odredjeno. Za mnoge ugovore zahtijeva se odredjena, pismena forma. Forma čini ugovore jasnijim i preciznijim, olakšava dokazivanje, ne samo činjenice da je ugovor zaključen, nego i sadržine ugovora. Forma

navodi ugovornike da temeljnije razmisle o obavezama koje preuzimaju i predupredjuje tako njihovu lakomislenost. Može imati za cilj da državne organe ili nekog drugog obavijesti o nastanku ugovornog obligacionog odnosa, za koji su oni iz bilo kog razloga zainteresovani.

KONSTITUTIVNA I DOKAZNA FORMA - Forma ugovora nema uvijek isti pravni značaj. S obzirom na to, razlikujemo 2 vrste: konstitutivna (ad solemnilatem) i dokazna (ad probationem). Konstitutivna je ona forma koja uslovljava nastanak punovažnog ugovora. U odsustvu te forme ugovor je ništav. Dokazna – ima manji procesnopravni značaj. Njeno nepoštovanje ne povlači materijalnu nevažnost ugovora, nego procesnu sankciju ugovora kome nedostaje dokazna forma nije moguće pred sudom dokazivati svjedocima.Po ZOO-u važi pretpostavka da je forma konstitutivna, ako iz cilja propisa koji nju odredjuje ne proizilazi šta drugo. Ugovor koji nije sklopljen u propisanoj konstitutivnoj formi jeste ništav, ukoliko iz cilja kojom je odredjena ne proizilazi šta drugo. Budući da ne postoji tužba kojom bi se iznudilo zaključenje ugovora u naloženoj formi, ništavost je jedino sredstvo kojim se osigurava poštovanje prinudnih propisa o formi. Strane ugovornice nemaju dužnost da ispune ono što su obećale jedna drugoj. Dešava se da samo jedna strana zna da je za ugovor potrebna izvjesna forma, dok druga misli da je neformalan. Ako ona koja zna da je ugovor formalan ne obavijesti o tome drugu stranu nego je lukavo navede da ugovor sklope u nepropisanoj formi, može joj prigovoriti da je skrivila ništavost ugovora. Ukoliko ona kasnije odbije da ispuni ono što je obećala obrazlažući to ništavošću ugovora zbog odsustva forme, tada postupa protivno načelu savjesnoti i poštenja. Zbog takvog postupanja biće odgovorna drugoj strani zbog culpa in contrahendo. Ono je, naime, vodila pregovore bez namjere da ugovor zaključi, pa je dužno da drugoj strani naknadi štetu koja se sastoji od negativnog ugovornog interesa.Načelno, formalno ništav ugovor ne stiče pravnu važnost ni kad se činidba koja je njime obećana ispuni. No, biva da zakonodavac i drugačije odredi. Po ZOO – ugovor koji je ništav zato što nije zaključen u pismenoj zakonskoj formi može naknadno da bude osnažen ako obije strane u cjelosti ili u pretežnom dijelu dobrovoljno ispune ono što su njime jedna drugoj obećale, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo.

Ugovor o otudjenju nepokretnosti – mora biti sklopljen u pismenom obliku, a potpisi strana ugovornica treba da budu ovjereni od strane suda. Usmeno sklopljen ugovor nije moguće konvalidirati, a pismeni kome nedostaje ovjera od suda može biti konvalidiran: ako je ispunjen u cjelosti, ili ako je nepokretnost stečena u granicama zakona, ili ako je plaćen porez na promet, ili ako nije povrijedjeno pravo preče kupovine ili drugi društveni interes.

PISMENA FORMA UGOVORA - Pismena forma ugovora iziskuje 2 uslova: 1.pismeni tekst ugovora2.svojeručni potpis isprave, nekad i ovjera od suda.Tekst ugovora može biti napisan rukom ili mašinom,međutim potrebno je da se nalazi na jedinstvenom pismenom dokumentu. Zahtjevu pismene forme ugovora udovoljeno je i kada se ponuda i prihvatanje ponude nalaze na 2 odvojena i različita pismena, koja čine i ugovor. Zahtjev pismene forme je ispunjen ako strane izmijenjaju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili drugim sredstvom koje omogućava da se utvrde sadržina i davalac izjave. Zakonska pretpostavka po kojoj je mjerodavan pismeni tekst nije neoboriva. Usmeni sporazum koji ne važi može da upropasti i onaj formalan važeći dio. To biva u slučaju kad se iz njega može zaključiti da je

formalno važeći dio samo prividan pravni posao ili da ga ugovornici bez usmenog sporazuma nisu htjeli. Potpisom pismene izjave ugovornica potvrdjuju da je u tekstu sadržine njihova volja. Potpis ide ispod teksta, ne u sredini i mora biti svojeručni. Tačno je to da potpis znači usaglašavanje sa sadržinom ugovora i da tek nakon njega ugovor počinje da proizvodi pravna dejstva, može se desiti da izostane potpis, ali ako je saglasnost među stranama vidljiva i neosporna, nedostatak potpisa ne može biti uzrok nevažnosti ugovora.

TUMA Č ENJE UGOVORA Odredbe ugovora treba da budu jasne i nedvosmislene. Pravilo je da se ugovor primjenjuje onako kako glasi. Ukoliko, medjutim, nema saglasnosti stranaka po pitanju smisla pojednih odredaba ugovora pojavljuje se potreba za tumačenjem ugovora. Ono ima za cilj utvrdjivanje zajedničke namjere ugovornih strana. ZOO poznaje dvije vrste tumačenja ugovora: sudsko i vansudsko. Sudsko vrši sud na zahtjev stranaka. Ugovorne strane mogu da predvide da će u slučaju nesaglasnosti u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredaba, neko treći tumačiti ugovor. To je najčešće neko stručno i nepristrasno lice čije znanje, profesionalni i lični autoritet ulivaju povjerenje ugovornim stranama. Vansudsko tumačnje pravno ne obavezuje, i ugovorna strana koja je nezadovoljna tumačenjem može da se obrati sudu i traži da on izvrši tumačenje. Medjutim, u slučaju kad su strane predvidele da tumačenje ugovora izvrši treće lice, a ugovorom nije drugačije odredjeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim organom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ukoliko treće lice ne odbije da da tumačenje.KRITERIJUMI TUMAČENJA - Postoje dvije vrste tumačenja ugovora: subjektivno i objektivno. Subjektivno treba da dovede do utvrdjivanja zajedničke namjere ugovornih stranaka. U istraživanju te zajedničke namjere pravna nauka je formulisala a zakonodavstvo oblikovalo pravila tzv. subjektivnog ponašanja. To su: interpretacija u skladu sa načelom bona fides, jezičko ili doslovno tumačenje, globalno, sistematsko, funkcionalno tumačenje. Pomoćni karakter imaju pravila objektivnog tumačenja koja se primjenjuju u slučaju kad pravila subjektivnog tumačenja ne dovode do rezultata. Kriterijum objektivnog tumačenja polazi od povjerenja koji zahtijeva da se svaki ugovor tumači onako kako bi izjavu volje u datim okolnostima pojmili razumni ljudi. Centralno mjesto medju instrumentima subjektivnog tumačenja pripada jezičkom tumačenju. Ovaj vid tumačenja treba da dovede do razumjevanja teksta ugovora. Zbog nesavršenosti jezika, kao i zbog nedovoljne preciznosti ugovornih strana može se pojaviti problem značenja pojedinih riječi u tekstu ugovora. Medjutim, tumačenje ugovora pretpostavlja i vrijednovanje ukupnog ponašanja ugovornih strana. Znači da tumač treba da uzme u obzir ukupno ponašanje ugovornih strana, treba uzeti u obzir sve ono što su stranke rekle ili učinile prije i posle zaključenja ugovora. Sistematsko tumačenje znači da se pojedine odredbe ugovora tumače u kontekstu svih odredaba ugovora. To znači da se odredba koja je nejasna tumači kao dio ugovora, a ne nikako izolovano. Funkcionalno tumačenje znači da se izrazi i riječi upotrebljene u ugovoru tretiraju na način i u značenju koje je najprihvatljivije za prirodu sadržine ugovora – tumačenje u skladu sa kauzom. Tumačenje tipskih ili formularnih ugovora – s obzirom da se radi o ugovorima koje formuliše jedna ugovorna strana pravilo je da se nejasne odredbe tumače na štetu strane koja je formulisala ugovor, a u korist strane koja je ugovoru pristupila. Kod ugovora bez naknade odredbe se tumače u smislu koji je manje težak za dužnika, a u slučaju teretnih ugovora u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnog davanja.

POSEBNA PRAVILA TUMAČENJA - Za tumačenje ugovora važe izvjesna pravila, a to su:1)Pri tumačenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora i zato pojedine njegove odredbe treba dovesti u medjusobnu logičku vezu.2)Tumač mora uvijek polaziti od pretpostavke da u ugovoru nema proitvrječnosti i da u njemu nije ništa suvišno kazano. Ne treba uzimati da nejasne i dvosmislene odredbe nemaju nikakvo dejstvo, nego im valja naći pravi smisao.3)Ako se odredbe ugovora sastoje iz riječi koje mogu imati uže i šire značenje, a pouzdano se ne zna koje su značenje imale strane u vidu, mjerodavno se smatra uže značenje.4)U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je na drugi način bio pripremljen i predložen od jedne strane ugovornice, njegove nejasne odredbe valja tumačiti u korist druge strane, takvi ugovori tumače se na štetu njihovih sastavljača.5)Nejasne odredbe u dobročinim ugovorima treba tumačiti u smislu koji je povoljniji za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.6)Za tumačenje neodredjenih izraza ukoliko je nemoguće utvrditi koji su im značaj ugovornici pridavali, a u nekim slučajevima su mjerodavna pravila tumačenja koja je propisao zakon. Takva su pravila o računanju rokova.7)Za pravnu kvalifikaciju ugovora (kao prodaje, zajma, zakupa) nisu mjerodavne riječi koje su strane upotrijebile, nego njihova stvarna namjera. Tim prije, ugovor se neće smatrati nevažećim u slučaju kad su ga ugovornici pogrešno okvalifikovali.

DOPUNJUJUĆE TUMAČENJE UGOVORA - Dešava se da strane ugovornice neko sporno pitanje nijesu ugovorom uopšte regulisale i u ugovoru se javlja praznina koju bi trebalo popuniti. To popunjavanje čestvo vrši zakonodavac propisujući dispozitivna pravila za nebitne elemente ugovora. Međutim,ako se praznina ne može popuniti na taj način, to mora učiniti sud,putem dopunjujućeg ili kvalifikovanog tumačenja ugovora. Ne radi se o tumačenju pojedinih odredaba, već o tumačenju smislene sadržine ugovora.

VRSTE UGOVORA

OSOBINE UGOVORAObligacioni ugovori bez obzira o kojoj se vrsti radi imaju izvjesne opšte karakterne osobine. One doprinose da se ugovor kao pravno sredstvo razlikuje od drugih pravnih sredstava u oblasti prava. Osobenosti opšteg karaktera su sledeće:a)ravnopravnost ugovornih strana b)volja je determinisana samo ekonomskim momentomc)administrativne obaveze ne utiču na karakter ugovorad)sankcija za neizvršenje ugovora je isključivo imovinske prirode-Pravna jednakost i ravnopravnost ugovornih strana je potpuna. Dolazi do izražaja princip slobode ugovaranja. Sadržina ugovora nije impretivno regulisana. Jedino što ne smije biti protivpravna.-Volja je determinisana samo ekonomskim momentom koji ostaju van ugovora. Ugovor je tako i nastao u praksi kao neophodno pravno sredstvo koje omogućava i unapredjuje ekonomski promet pružajući mu pravne okvire i na taj način pravnu zaštitu.-Izvjesne administrativne obaveze ugovornih strana ostaju van ugovora i nemaju neposredno dejstvo na karakter ugovora. To su zakonske obligacije ili neke druge administrativne obaveze, najčešće poreske, koje terete plodouživaoce ili sopstvenike, nezavisno od toga da li se zaključuje ugovor ili su u vezi sa ugovorom.-Za neizvršenje ugovornih obaveza ugovorne strane mogu ostvariti samo imovinsku sankciju. Ona se može ostvariti samo preko suda, a ne bilo kojim putem nekih drugih mjera prinude.

PODJELA UGOVORA PREMA ZAKONSKOM REGULISANJUJedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum zakonskog regulisanja ugovora. U zavisnosti od toga da li su ili nisu regulisani zakonom ugovori se dijele na imenovane i neimenovane. Imenovani su oni koji su zbog svog značaja i učestale primjene predvidjeni i regulisani zakonom tj. čiji su naziv i sadržina zakonom odredivi. Oni su detaljno regulisani od strane zakonodavca.Neimenovani su oni koji nisu posebno zakonom regulisani niti ih zakonodavac imenuje jer su u pravnom prometu rijetki i na koje se primjenjuju opšta pravila ugovornog prava. Neimenovani ugovori se mogu zaključivati, ukoliko nisu zabranjeni zakonom. Sadržinu neimenovanih ugovora odredjuju stranke svojom voljom i u skladu sa opštim pravilima ugovornog prava. Praksa pokazuje da neimenovani ugovori nastaju kao proizvod potreba stranaka u pravnom prometu i da se zatim transformisu u imenovane jer zakonodavac, unoseći ih među ostale - imenovane ugovore samo konstatuje faktičko stanje.Naime, kad je jedan ugovor zakonom regulisan strankama je olakšano zaključenje ugovora, jer ne moraju da se bave detaljima. Stranke uživaju u osnovi jednaku sudsku zaštitu bez obzira da li se radi o imenovanim ili neimenovanim ugovorima. Međutim imenovani ugovori s obzirom da su zakonom detaljno regulisani pružaju strankama povoljniji položaj.

PODJELA UGOVORA S OBZIROM NA FORMUJedan od kriterijuma podjele ugovora je kriterijum uslova potrebnih za nastanak jednog ugovora. Prema ovom kriterijumu ugovori se dijele na formalne i neformalne.Formalni ugovori su ugovori za čije zaključenje zakon ili same stranke zahtijevaju ispunjenje odredjene forme. Kod formalnih ugovora forma je bitan uslov za zaključenje ugovora. Formalni ugovori mogu biti jednostrano formalni ili dvostrano formalni. Jednostrano formalni – dovoljno je da samo jedna strana manifestuje svoju volju u odredjenoj formi (ugovor o jemstvu, jer obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju dao pismeno). Dvostrano formalni – potrebno je da obije ugovorne strane ispune odredjenu formu. Neformalni su ugovori za čije zaključenje je dovoljna prosta saglasnost volja ugovornih strana, tzv. konsesualni. Forma može biti ugovorna i zakonska, pisana, svečana i realna. Ako se u konkretnom slučaju radi o formalnom ugovoru nepoštovanje predvidjene forme čini ugovor ništavim. Forma ima 2 funkcije: dokaznu i zaštitnu (štite se interesi stranki i javni interesi).

PODJELA UGOVORA PREMA ODNOSU PRAVA I OBAVEZAOva podjela je izvršena prema odnosu prava i obaveza ugovornih strana. Kao pravni posao ugovor je uvijek dvostran, jer su za njegov nastanak potrebne izjave dveju volja. Jednostrano obavezujući (jednostrani) su ugovori čijim zaključenjem nastaje jedna ili više obaveza ali samo za jednu ugovornu stranu.Obligacioni odnos koji nastaje iz ovog ugovora ima prost izgled, obavezuje jednog, ovlašćuje drugog učesnika. Ugovornici imaju strogo podijeljene uloge, jedan je samo dužnik, drugi samo povjerilac. Dvostrano obavezujući (sinalgmatični) ugovori su ugovori čijim zaključenjem za ugovorne strane nastaju uzajamna prava i obaveze, što znači da se svaki od ugovarača istovremeno pojavljuje i u ulozi povjerioca i u ulozi dužnika. U okviru obostrano obavezujućih ugovora pravna teorija dijeli ove ugovore na prave i neprave obostrano obavezujuće ugovore. Pravi obostrano obavezujući (contractus bilateralis aequalis), a nazivaju se još i uzajamni ugovori. To su ugovori kojima se vrši uzajamna razmjena činidbi. Ona se obavlja po principu do ut des.Nepravi, obični ili nesavršeni obostrano obavezujući ugovori (contractus bilateralis inaequalis) razlikuju se od pravih po motivaciji odnosa u kome stoje međusobna prava i obaveze ugovornika. Nijesu motivisani željom za međusobnom činidbi,već nekim drugim težnjama, kao što je na pr.ugovor o poklonu. U neprave ugovore se svrstavaju i oni koji su u trenutku nastanka bili jednostrano obavezujući,a li su kasnije postali dvostrano obavezni. To je slučaj kod ostave kada ostavoprimac ima troškova oko održavanja stvari. Raskid ugovora zbog neispunjenja moguć je samo kod dvostranoobavezujućih ugovora u samo je kod njih moguće istaći prigovor neispunjenja. Pitanje rizika slučajne propasti stvari i prekomjernog oštećenja se postavlja samo kod dvostranoobaveznih ugovora. Kada se tumače dvostranoobavezni ugovori pravilo je da se traži zajednička namjera ugovornih strana. Jednostranoobavezni se tumače tako da predstavljaju što manji teret za lice koje ima odredjenu obavezu.

PODJELA UGOVORA NA JEDNOSTRANE I DVOSTRANEJednostrani pravni posao je posao koji se sastoji od izjave volje jednog lica odnosno jedne strane. U ove poslove spadaju: testament, otkaz ugovora i izjava o raskidu ugovora zbog neizvršenja, derelikcija, odricanje od prava koja pripadaju, javna obećanja nagrade, izdavanje hartija od vrijednosti i dr. Ovim pravnim poslovima mogu se stvarati obaveze za sebe, raspolagati svojim pravom, stvarati prava za treća lica ali se ovima nemogu nametati obaveze.Dvostrani pravni poslovi (ugovori) su saglasne izjave volje dviju ili više strana radi postizanja nekog pravnog dejstva. U ove poslove se ubrajaju svi ugovori uključujući i poklon jer u njegovom zaključenju učestvuje s jedne strane poklonodavac a sa druge poklonoprimac.Dok poslovi koji se sastoje od izjave volje samo jednog subjekta mogu biti samo jednostrani, dotle izjave više subjekata, kombinujući se, mogu biti ili jednostrani (više lica javno obeća određenu nagradu) ili dvostrani ili višestrani.

PODJELA UGOVORA NA TERETNE I DOBROČINEPodjela na teretne i dobročine ugovore izvršeno je prema tome da li se za korist koju jedna ugovorna strana dobija od druge daje naknada ili ne. Teretni je ugovor kod koga jedna strana daje naknadu za korist koju na osnovu ugovora dobija od druge strane (ugovor o kupoprodaji, zakupu),što će reći da jedna strana preuzima na sebe obavezu u cilju da od druge dobije korist koja odgovara onome što ona sama čini ili daje. Ovi ugovori se još nazivaju i ugovoru iz naknadu ili onerozni ugovori. Dobročini ugovori su oni kod kojih strana ne daje naknadu za ono što je dobila od druge strane (ugovor o poklonu, ostavi, posluzi, zajmu). Oni se zaključuju isključivo u interesu jedne strane, tako da druga na sebe preuzima obavezu, ne očekujući ništa zauzvrat. Dobročini ugovori se još nazivaju i ugovori bez nadoknade ili lukrativni ugovori. Uslovi zaključenja dobročinih ugovora su strožiji od uslova koje se traže za zaključenje teretnih ugovora (ugovor o poklonu – traži se forma). Teretni ugovori su po pravilu neformalni. Ovi ugovori se razlikuju na planu ugovorne odgovornosti. Kod teretnih – ugovarači odgovaraju za pravne i materijalne nedostatke ispunjenja. Pravilo je da se nejasne odredbe dobročinih ugovora tumače tako da predstavljaju što manji teret za dužnika, dok se nejasne odredbe teretnih ugovora tumače tako da se utvrdi zajednička namjera stranaka, ravnoteža uzajamnih davanja. Lična svojsta i motivi lica koja su zaključila dobročini ugovor imaju mnogo veći pravni značaj, zato se i mnogo lakše mogu raskinuti.

PODJELA UGOVORA NA KOMUTATIVNE I ALEATORNEPrema odredjenosti prava i obaveza u momentu zaključenja ugovora, ugovori se dijele na komutativne i aleatorne. Komutativni su oni kod kojih su u momentu zaključenja ugovora poznati i visina i odnos uzajamnih davanja. To su ugovori kod kojih ugovarači u momentu zaključenja ugovora tačno znaju šta koja od stana potražuje a šta duguje. Ništa nije ostalo ništa da bude utvrđeno naknadno u zavisnosti od nekog neizvjesnog ili vremenski neodređenog događaja. Takvi su ugovori: ugovor o prodaju, zakupu i sl. Aleatorni ugovori su ugovori kod kojih u momentu zaključenja nije poznato ko će od ugovarača dobiti ili izgubiti tj. za koga će nastati pravo, a za koga obaveze i nije poznat njihov medjusobni odnos. Oni u cjelosti ili djelimično zavise od nekog neizvjesnog ili vremenski neodređenog

događaja. Da bi jedan ugovor bio aleatoran potrebno je da postoji neizvjesnost u pogledu dobitka ili gubitka za obije strane. Na aleatorne ugovore se ne primjenjuju pravila o leziji, tj. pravila o prekomjernom oštećenju. Za njih je karakteristično to da stranke unapred pristaju na nejednak odnos prestacija, tako da jedna strana može dobiti sve a druga ništa. Alea – isključuje leziju (ugovor o doživotnom izdržavanju).

PODJELA UGOVORA SA TRENUTNIM I TRAJNIM IZVRŠENJEMPrema dužini trajanja prestacije ugovori se dijele na ugovore sa trenutnim izvršenjem obaveze i ugovore sa trajnim izvršenjem obaveze. Ugovori sa trenutnim izvršenjem obaveze su ugovori kod kojih se obaveza sastoji iz jednog akta činjenja ili uzdržavanja koji se izvršava u jednom momentu. Ugovori sa trajnim izvršenjem prestacije su ugovori kod kojih se izvršenje obaveze sastoji iz više akata činjenja ili propuštanja. Praktični značaj ovakve podjele ugovora ogleda se u načinu njihovog prestanka. Kratkotrajni ugovori se po pravilu ne mogu raskinuti voljom jednog ugovornika, ukoliko drugi ne prekrši svoju obavezu. Kod ugovora sa trajnim izvršenjem ne mora da postoji neki poseban razlog, a raskid takvog ugovora se naziva otkaz.Samo kod ugovora sa trajnim izvršenjem obaveza može se postaviti pitanje promjenjenih okolnosti. Ukoliko je ugovor sa trenutnim izvršenjem prestacije, raskid ili poništenje ugovora djeluju retroaktivno, a kada su u pitanju ugovori sa trajnim izvršenjem obaveze, raskid ili poništenje djeluju pro futuro,tj.smatraće se da nikad nijesu ni postojali.

PODJELA UGOVORA NA JEDNOSTAVNE I MJEŠOVITEPrema karakteru prestacije ugovori se dijele na jednostavne i mješovite. Jednostavni su oni čiji se bitni elementi poklapaju sa bitnim elementima koje zakon predvidja za odredjenu vrstu imenovanih ugovora.Mješoviti ugovori su ugovori čija se sadržina sastoji od elemenata karakterističnih za 2 ili više ugovora, ali tako da sačinjavaju jedan jedinstveni ugovor. Jednostavan je ugovor o kupoprodaji, mješoviti je npr. o pansionu, ugovor o alotmanu, itd. Ugovor o pansionu je mješoviti ugovor jer objedinjava elemente ugovora o zakupu, o ostavi, o kupoprodaji i ugovoru o djelu. Mješoviti ugovori se sastoje iz elemenata više ugovora, ali ne tako da oni stoje jedni pored drugih samostalno, već da su povezani tako da čine posebnu cjelinu tj. nov ugovor. Složeni ugovori nastaju spajanjem 2 ili više ugovora od kojih svaki ostaje samostalan.

PODJELA UGOVORA NA UGOVORE SA SPORAZUMNO ODREĐENOM SADRŽINOM I UGOVORE PO PRISTUPUPrema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na ugovore sa sporazumno odredjenom sadržinom i ugovore po pristupu. Ugovori sa sporazumno odredjenom sadržinom su ugovori kod kojih ugovorne strane sporazumno odredjuju elemente i uslove ugovora. Ovi ugovori su pravilo u obligacionom pravu. Ugovori po pristupu su ugovori kod kojih samo jedna strana i to unaprijed odredjuje i elemente i uslove ugovora, dok druga strana pristupa ugovoru bez mogućnosti pogadjanja i eventualne izmjene nekog od elemenata ili uslova iz ugovora. Kod ove vrste ugovora sadržina ponude

postaje sadržina ugovora u momentu pristupanja ugovoru. Kod ugovora po pristupu ponuda je opšta i stalna. Ponuda je opšta jer je upućena neodredjenom i unaprijed neograničenom broju lica. Ponuda je stalna i dostupna javnosti putem štampanih formulara. Njihovu pojavu opravdava potreba brzog i pojednostavljenog zaključenja ugovora. Oni se najčešće pojavljuju u oblasti tzv. javnih službi (autobuski, željeznički prevoz, ptt...) i kod kupovine proizvoda čija je cijena unaprijed utvrdjena.

PODJELA UGOVORA NA KOLEKTIVNE I INDIVIDUALNEPrema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na kolektivne i individualne. Kolektivni su oni koji proizvode pravno dejstvo za sva lica koja pripadaju odredjenoj grupi tj. kolektivitetu ili organizaciji, koja je ugovor zaključila. Važe za one članove kolektiva koji za njihovo zaključenje nisu dali saglasnost ili su postali članovi kolektiva posle zaključenja ugovora. Za zaključenje kolektivnog ugovora dovoljno je da se većina članova saglasi sa njegovom sadržinom. Takvi su ugovori o radu, osiguranju i sl.Kolektivni ugovori najčešće sadrže samo opšte odredbe ili uslove pod kojima će njegovi učesnici docnije zaključiti svoje individualne ugovore. Kolektivni ugovori predstavljaju pravni okvir za individualne, koje ga konkretizuju. Individualni su oni koji obavezuju samo ona lica koja su ih zaključila. Individualni i kolektivni ugovori se razlikuju u pogledu pravnog dejstva, tj. s obzirom na činjenicu da li obavezuju samo ona lica koja su dala saglasnost za zaključenje ugovora ili se prostiru na sve članove grupe u ime koje je zaključen ugovor. Odredbe individualnih ugovora ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama kolektivnog ugovora.

PODJELA UGOVORA NA OKVIRNE, POJEDINAČNE, GENERALNE I POSEBNE UGOVOREOkvirnim ugovorom stranke zasnivaju odredjeni trajni poslovni odnos. U njemu se po pravilu odredjuje opšti obim uzajamnih prava i obaveza i drugi elementi poslovne saradnje za jedan relativno duži vremenski period. Pojedinačni ugovori se zaključuju izmedju istih ugovornih strana za ostvarivanje svakog pojedinačnog poslovnog poduhvata koji je predvidjen okvirnim ugovorom. Odnos okvirnog i pojedinačnog je odnos opšteg i posebnog. U pojedinačnom nije potrebno ponavljati opšte uslove i osnov na prava i obaveze predvidjene okvirnim ugovorom. Isto tako, pojedinačnim ugovorom se mogu predvidjeti i drugačije obaveze i prava od onih u okvirnom ugovoru. Generalan je onaj ugovor kojim se samo uopšteno regulišu prava i obaveze njegovih strana. Oni za predmet imaju činidbu koja treba izvršavati u dužem vremenskom razdoblju. Generalni ugovori su oni kojima stranke odredjuju opšte elemente svog poslovnog odnosa za jedan veliki poslovni poduhvat (npr. izgradnja krupnih investicionih objekata). Po pravilu, obligacioni odnosi nastali takvim ugovorom će trajati nekoliko kalendarskih godina. Na osnovu tako zaključenog generalnog ugovora iste ugovorne strane zaključuju posebne ugovore, ugovore za kraći vremenski period (1. godine). Posebni ugovori predstavljaju način realizacije generalnog ugovora.Zajedničko je to što imaju isti cilj ali su im funkcije različite. Posebnim ugovorom se ne bi mogla utvrditi prava i obaveze koje bi bile suprotne pravima i obavezama utvrdjenim generalnim ugovorom. Posebni imaju sposobnost da se lako prilagode promijenjenim okolnostima i na taj način se sprečava raskidanje generalnog ugovora zbog novonastalih okolnosti.

PODJELA UGOVORA NA SAMOSTALNE I AKCESORNEPrema medjusobnoj zavisnosti ugovore dijelimo na samostalne i akcesorne (zavisne).Samostalni ugovori su ugovori koji se zaključuju i proizvode pravno dejstvo nezavisno od drugih ugovora. To je onaj ugovor bez kog se cilj ne može postići, a za postizanje tog cilja nije potrebno postojanje nekog drugog ugovora. Zavisni su oni koji ne mogu samostalno da postoje već je njihovo zaključivanje i pravna egzistencija zavisna od nekog drugog ugovora. Akcesorni se mogu zaključiti samo ako je zaključen odredjeni samostalni ugovor. Njihov cilj je da pomažu ostvarenje glavnog ugovora. Ako prestane postojati samostalni ugovor prestaje da postoji i akcesorni, jer on bez njega gubi smisao. Sporedni ugovor iako zavisi od glavnog nema nikakvog uticaja na pravnu opstojnost glavnog ugovora. Zavisni su: ugovor o jemstvu, zaloga, hipoteka, ugovorna kazna. Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti ponovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ukoliko to ne učini dužnik. Ukoliko iz bilo kog razloga prestane da postoji osnovni ugovor prestaje i ugovor o jemstvu.

UGOVORI INTUITU PERSONAE I UGOVORI BEZ SVOJSTVA LIČNOSTIJedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum ličnosti ugovornika.Ugovor zaključen intuitu personae je ugovor kod kog su lična svojstva jedne ili obje ugovorne strane odlučujuća za nastanak ugovora. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa ima lični karakter, u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikog trećeg. Medjutim, sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Neke od njih su po samoj prirodi stvari, po zakonu, ili po ugovoru takve da ih ne može ispuniti niko drugi osim dužnika, jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu (obaveza slikara da izradi sliku) – lična.Naspram njih postoje ugovori koji su zaključeni bez obzira na lična svojstva i čije ispunjenje od strane samog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Njih može ispuniti i svako treće lice, umjesto dužnika (to su npr. sve obaveze koje se tiču isplate odredjene sume novca). Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu, a može i preuzeti dug ili ga ispuniti. Ugovori intuitu personae ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih moguća zamjena dužnika, a ovakav ugovor se može poništiti zbog zablude u poglednu ličnosti ugovornika. Oni prestaju prestankom ličnosti (smrću fizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Nelični se ne gase i prelaze na naslednike.

PREDUGOVOR I GLAVNI UGOVORPredugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv. glavni ugovor. Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora. Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavni ugovor, druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. Da bi predugovor obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnog ugovora (npr. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor, sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku koji će joj odrediti sud. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predvidjen, onda od dana kada je prema prirodi posla i

okolnostima glavni ugovor trebalo da bude zaključen.Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora.Glavni ugovor je ugovor koji predstavlja razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva ili više lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos.

KAZUALNI I APSTRAKTNI UGOVORIPrema vidljivosti kauze ugovori se dijele na kauzalne i apstraktne.Prilikom zaključenja ugovora obaveze koje ugovornici preuzima imaju svoj osnov. Ukoliko je osnov vidljiv iz same sadržine ugovora u pitanju je kauzalan, materijalan, konktretan ili individualizovan ugovor. Njime se označacaju svi oni ugovori koji ne sadrže golo obećanje određene činidbe nego i saglasnost ugovornika o pravnoj namjeri obećanja, tj. razlog ili svrhu obavezivanja. Kauzalni su oni kod kojih je osnov ugovora odredjen i jasan, tako da se tačno zna zašto se stranke obavezuju. Apstraktni su oni kod kojih se ne vidi osnov, tako da se ne zna za šta se stranke obavezuju,ni koji im je cilj u konkretnom slučaju. Apstrakni ugovori sadrže apstrakno obećanje određene činidbe bez navođenja razloga obavezivanja (cautio indiscreta). I apstraktni imaju kauzu ali se ona ne vidi. Naravno, on mora imati razlog obavezivanja jer nastanak dugovinskog odnosa bez odredjenog cilje je protivno zakonima razumnog postupanja.Svrha apstraktnog ugovora može biti da se neka sumnjiva obaveza utvrdi kao izvjesna i iza njega se može skrivati posao koji pravni poredak ne odobrava. Praksa je pokazala da se ti ugovori najčešće i zaključuju baš u vidu prikrivanja posla koji pravno nije dozvoljen.

FORMALNI, REALNI I KONSENSUALNI UGOVORIFormalni ugovori su oni za čije zaključenje nije dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost volja, već je neophodno da ta saglasnost bolja bude izražena u posebnoj formi. Poštovanje forme je bitan elemenat postojanja ugovora. Ukoliko nije poštovana forma ugovor je ništav.Realni ugovori su svi oni ugovori gdje takodje nije dovoljna samo saglasnost volja ugovornih strana, već je za nastanak ugovora neophodna i predaja stvari koja čini predmet ugovaranja (šire uzevši, realni ugovori bi takodje bili formalni, samo što se radi o osobenoj formi – predaja stvari). Konsensualni ugovori su oni za čije nastajanje nije potrebna nikakva forma osim obična saglasnost volja saugovarača, odnosno solo consensu. Za punovažnost ovih ugovora se ne traži ništa više od te saglasnosti. Momentom saglasnosti volja – izražene riječima ili konkludentnim radnjama nastaje ugovor. Za zaključenje ugovora potrebna je i namjera da se zaključi ugovor, obična saglasnost mišljenja o nekoj stvari ne znači i saglasnost u smislu zaključenja ugovora. U slučaju preuzimanja ostaliih radnji, na pr.predaja stvari,upis u zemljišne knjigene spadaju u zaključenje ugovora, već imaju drugo značenje.

TIPSKI, STANDARDNI I FORMULARNI UGOVORITipski ugovori su oni koji na jednoobrazan način regulišu određene odnose u jednoj privrednoj oblasti. Tako se na osnovu dugogodišnje prakse došlo do sastojaka ugovora koji odgovaraju porebama određenog prometa, pa su ti sastojci formulisani u odgovarajuće odredbe tipskog ugovora, kome se zamjera da je izraz volje ekonomski jače strane, jer je sačinjen od asocijacije

privrednika ili nekog međunarodnog tijela. Standardni ugovori su oni koji nastaju u određenoj oblasti poslovanja i sadrže izvjesne elemente karakteristične za tu vrstu posla. Stranke mogu precizirati niz sastojaka, ali vecina sastojaka je detaljno određena. Formularne ugovore stavljaju u promet banke, željeznice, robne kuće, skladišta itd. i oni žele da formulišući ugovore na osnovu velikog iskustva, predvide sve situacije koje bi mogle nastati iz određenog pravnog odnosa sa velikim brojem klijenata. Po pravilu ne dozvoljava se nikakvo odstupanje od uslova predviđenih u takvom ugovoru, pa se rezerve druge strane ne prihvataju. Po svojoj prirodu to su ugovori po pristupu.

DEJSTVO UGOVORA

DEJSTVA UGOVORAPravilo je da ugovor proizvodi pravna dejstva samo u odnosu na lica koja su ga zaključila. Ugovorom nastaju obligacije. Obligacije su relativna prava. Ova prava djeluju izmedju strana ugovornica. Za ta lica nastupaju odredjene obaveze i odredjena prava. Ovo pravilo se primjenjuje na ugovore zaključene intuiti persona bez izuzetka. U svim ostalim slučajevima dejstva ugovora se prostiru i na univerzalne sukcesore ugovornih strana. Ugovor je za sve ostale posao. Ugovorom se mogu stvarati samo imovinska prava i to ne sva već samo neko od njih.

DEJSTVO UGOVORA MEĐU UGOVORNIM STRANAMA - Ugovor kao zakon važi prije svega za njegove tvorce za lica koja u njemu učestvuju – za ugovorne strane. Za ostala tzv. treća lica ugovor ne proizvodi ni prava ni obaveze. On je za njih »tudji posao« koji im ne može ni škoditi ni koristiti. Pojmom »treće lice« u odnosu na ugovore ne obuhvataju se sva ona lica koja nisu neposredno učestvovala u njegovom zaključenju, jer i ona mogu imati svojstvo ugovorne strane. Takva su npr. lica koja ugovor sklapaju preko svojih zastupnika koji istupaju u njihovo ime i za njihov račun. Ona nisu treća lica jer je ugovor njihov a ne tudji.Trećim licima u odnosu na ugovor smatraju se samo ona lica koja u njegovom zaključenju nisu učestvovala ni neposredno ni posredno. No dejstvo ugovora ne mimoilazi ni sve njih. Trećim licima ne mogu se smatrati naslednici strana ugovornica. Oni nisu treća lica u pravnom smislu zato što na njih prelazi zaostavština ostavioca takva kakva je, pa i prava i obaveze iz ugovora koji je zaključio ostavilac. Samo u 2 slučaja ugovor neće proizvoditi dejstvo prema naslednicima: 1.ako su se ugovornici tako sporazumjeli, 2.ako je ugovor zaključen s obzirom na lična svojstva jedno ugovornika tj. intuiti persona.Ipak potraživanja i dugovi iz takvih ugovora koji su dospjeli još za života ostavioca prelaze na naslednike. Oni će npr. biti dužni da plate već dospjelu zakupninu, nagradu za izvršeni posao, da naknade troškove načinjene u cilju izvršenja ugovora itd.

DEJSTVO UGOVORA PREMA TREĆIM LICIMA - Pravilo je da ugovor dejstvuje samo izmedju ugovornika i njihovih naslednika. Ali ovo pravilo nije bez izuzetka. Odstupanja od njega dolazi voljom lica koja ugovor zaključuju. Ugovornici mogu hteti da ugovor proizvodi dejstvo i prema trećim licima, pa zato mogu ugovoriti da dužnik dugovanu činidbu izvrši nekom trećem umjesto drugoj ugovornoj strani. Na taj način i treće lice koje nije učestvovalo u zaključenju ugovora, biva pozvano da učestvuje u njegovom izvršenju. Učešće trećeg nije, medjutim, uvijek isto već može imati dvojak karakter:1.On je samo ovlašćen da primi činidbu od dužnika ali nema pravo da zahtijeva i njeno izvršenje.2.On stiče vlastito pravo da potražuje činidbu.Ako treći učestvuje u izvršenju ugovora bez prava da sam zahtijeva činidbu od dužnika, riječ je o ugovoru o ispunjenju trećem licu ili o nepravom ugovoru u korist trećeg. Ugovor po svojim pravnim karakteristikama ne predstavlja posebnu vrstu ugovora. On je običan obligacioni ugovor kod kojeg samo dužnik svoju obavezu ne treba da izvrši povjeriocu, nego odredjenom trećem licu, koje povjerilac ugovorom ovlašćuje da činidbu primi, ukoliko mu ona bude ponudjena. Obligacioni odnos ne nastaje izmedju dužnika (obećaoca) i trećeg lica, već jedino izmedju dužnika i druge ugovorne strane. Zato ovaj ugovor i ne predstavlja u stvari izuzetak kod pravila da ugovor dejstvuje samo medju ugovornicima.

UGOVOR U KORIST TREĆIH LICATreće lice može učestvovati u ispunjenju ugovora sa vlastitim tražbenim pravom prema dužniku. Ono se pritom ne pojavljuje ni kao zastupani ni kao pravni sledbenik povjerioca. Takav pravni status trećeg odredjuju same stranke ugovornice zaključujući tzv. pravni ugovor u korist trećeg lica. Njime je učinjen stvarni izuzetak od pravila da ugovor ne dejstvuje prema trećima. Pojavio se u doba razvijenog prometa dobara i usluga. Tipični su: ugovor o osiguranju života i poklon sa nalogom. Ugovorom u korist trećeg lica jedna ugovorna strana se obavezuje drugoj da odredjenu činidbu izvrši nekom trećem, s tim što se treći ovlašćuje da od dužnika samostalno i neposredno zahtijeva ispunjenje ugovora u svoju korist. Kod ovog ugovora razlikuju se 3 lica:- ono koje obećava da će učiniti nešto trećem koje se naziva obećalac ili promitent- ono kome takvo obećanje daje a koje se naziva stipulant ili promisar- lice u čiju korist prva dva nešto ugovaraju a koje se zove korisnik ili beneficijar.Prva dva lica uvijek su odredjena, dok treće može biti odredljivo. Treći stiče pravo povjerioca iz ugovora u čijem zaključenju ne učestvuje ni posredno ni neposredno.Za nastanak tog prava nije potrebna ni njegova volja ni njegovo znanje, pa ni njegova poslovna slosobnost. To može biti i lice koje još nije rodjeno odnosno preduzeće koje nije osnovano. Treće lice može i da ne prihvati pravo koje mu se nudi, da ga odbije. Ako to učini, smatra se da ga nije nikad ni steklo. A izjavi li da ga prihvata, stipulant ne može više, bez njegove saglasnosti, ni opozvati ni izmjeniti korist koja je za njega ugovorena. Posle tog opozivanja odnosne izmjena biće moguća jedino ako je tako utvrdjeno ugovorom. Medjutim, ovo ograničenje ne važi za ugovore kojima se promitent obaveže da će učiniti nešto u korist trećeg tek posle smrti stipulantove. Takvu korist stipulant može opozvati u svako vrijeme, pa i testamentom, ako iz samog ugovora ili iz okolnosti ne proizilazi što drugo. Da bi ugovor u korist trećeg lica bio punovažan potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije grupe uslova. Prva grupa uslova tiče se odnosa na relaciji stipulant-promitent, a drugu grupu čine uslovi koji se odnose na korisnika (beneficijara).

Prva grupa:1.da su stipulant i promitent poslovno sposobni2.da postoji saglasnost volja stipulanta i promitenta3.da je predmet ugovora moguć, dopušten i odredjen ili odrediv4.da postoji kauza ugovora5.da je ispoštovana forma ugovora.

Druga grupa uslova tiče se korisnika ili beneficijara. Potrebno je da:1.korisnik nije jedan od ugovornika2.da je korisnik odredjen ili odrediv. Zakon ne traži da beneficijar bude poslovno sposobno lice, a ugovor može biti zaključen i u korist budućeg lica.

DEJSTVO UGOVORA U KORIST TREĆIH LICA - Zaključenje ugvoora u korist trećeg lica nastaju 3 vrste odnosa i to:1.odnos izmedju stipulanta i promitenta2.odnos izmedju stipulanta i beneficijara3.odnos izmedju promitenta i beneficijara.-Odnos između stipulanta i promitenta je ugovorni odnos dvije strane modifikovan odredbom o ugovaranju u korist trećeg lica. Činjenica da je ugovor zaključen u korist trećeg lica ne isključuje pravo stipulanta da zahtijeva ispunjenje ugovora. Naprotiv, stipulant ima pravo da od promitenta zahtijeva da ispuni obavezu iz ugovora onako kako ona glasi. Ukoliko beneficijar odbije da primi korist koja mu po ovom ugovoru pripada, stipulant ima pravo da zahtijeva ispunjenje u svoju korist.-Odnos između stipulanta i beneficijara objašnjava zašto je stipulant zaključio ugovor u korist beneficijara. Najčešće zato što želi da na taj način ispuni svoju ranije nastalu obavezu prema beneficijaru ili zato što hoće da beneficijaru učini poklon, ali i u cilju davanja kredita beneficijaru. Stipulant može da opozove ugovorenu korist do momenta njenog prihvatanja od strane beneficijara. Prihvatanjem koristi od strane beneficijara prestaje pravo stipulanta na opoziv.-Odnos između promitenta i beneficijara je odnos izmedju povjerioca i dužnika. Ugovor u korist beneficijara stvara neposredno pravo za beneficijara da traži izvršenje ugovora od strane promitenta. Promitent može da istakne u odnosu na beneficijara sve prihode koje može da istakne i prema stipulantu (prigovor nevažnosti ugovora , prigovor neispunjenog ugovora, prigovor neurednog ispunjenja – objektivni prigovori). Dok prigovore koji ne proizilaze iz ugovora, ali koje ima prema stipulantu (npr. kompenzacije, nesposobnosti i sl.) ne može isticati prema korisniku. Druga je stvar ako promitent takve prigovore ima i naspram korisnika lično. Pošto ugovor nije korisnikov on ga ne može ni raskinuti ni zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja. On ne može da traži izvršenje cijelog ugovora već samo korist koja je za njega ugovorena. Ugovor se može zaključiti u korist ali ne i na teret trećih lica, jer bi to značilo direktno ugrožavanje sigurnosti, prava i slobode trećih.

UGOVOR O OBEĆANJU ČINIDBE TREĆEG LICA - Ugovor se može zaključiti u korist ali ne i na teret trećih lica jer bi to značilo direktno ugrožavanje sigurnosti, prava i slobode trećih lica ali i pravne sigurnosti. Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili

propustiti, trećeg ne obavezuje, a obećalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši ili da propusti odredjenu radnju. Obećavalac neće odgovarati ako je drugom obećao da će se samo zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini ili propusti, a u tome nije uspio i pored potrebnog zalaganja.To znači da ovaj ugovor nije bez dejstva, jer on obavezuje onoga ko je tuđu činidbu obećao. U slučaju da je namjera strana ugovornica bila isključivo da se obaveže treće lice, tada će ugovor biti bez dejstva.

SVOJEVRSNA DEJSTVA UZAJAMNIH UGOVORAKod uzajamnih ugovora obaveza jedne strane čini osnov obaveze druge strane. Dejstva ovih ugovora se ogledaju u sledećem:1)Obje strane su dužne, po pravilu, da istovremeno ispune svoje obaveze2)Strana koja prenosi na drugu neko pravo na stvar, dužna je da garantuje za materijallne i pravne nedostatke stvari3)Uzajamne činidbe treba da budu približno jednake vrijednosti, ako je komutativan ugovor4)Ako strana ne želi da ispuni obavezu, druga može odustati od ugovora5)Ako se na štetu jedne strane bitno promijene okolnosti ona može tražiti da se ugovor raskine ili revidira6)Ako ispunjenje jedne strane postane nemoguće, ni druga strana više nije u obavezi

PRAVNA PRIRODA PRIGOVORA NEISPUNJENOG UGOVORASvaka strana kod uzajamnih ugovora pristaje da ispuni svoju obavezu, ali samo pod uslovom da u isti mah dobije protivčinidbu. Pravo na činidbu osigurano je prigovorom neispunjenja ugovora ili exceptio non adimpleti contractus. Njime se jedan ugovornik može poslužiti u slučaju kad drugi zahtijeva od njega da ispuni obavezu a sam još nije ispunio svoju niti nudi njeno ispunjenje. Međutim, postoje i izuzeci od pravila o istovremenosti ispunjenja obaveza. Oni mogu biti određeni ugovorom, zakonom ili proizići iz prirode posla. Uspješno isticanje prigovora neispunjenja ugovora predpostavlja određene uslove:-postojanje punovažnog ugovora između tužioca i tuženog-potrebno je da tužena strana nije bila dužna da prva ispuni svoju obavezu prema tužiocu, ni po ugovoru, ni po zakonu, ni po prirodi posla-obaveza tužioca zbog čijeg neipunjenja tuženi prigovara mora imati karakter protivčinidbe u odnosu na obavezu tužene strane, tj. mora predstavljati njegovu glavnu obavezu iz istog ugovora -potrebno je da tuženi ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu prema tužiocu ali odbija da je on prvi ispuni-tuženi treba da ima punovažno protiv- potraživanje od tužioca zbog kojeg mu prigovara.

Prigovor neispunjenog ugovora spada u red tzv.dilatornih (odložnih prigovora). Ističući ga tuženi ustvari saopštava tužiocu da neće da izvršava svoju obavezu, jer on nije izvšio njegovu ili da će izvršiti tek nakon što on izvši njegovu obavezu. Desi se i da tuženi ne istakne prigovor, iako je očigledno da tužilac nije ispunio svoju obavezu njemu, niti je ovlašćen da prvi zahtijeva ispunjenje,sud će ga osuditi na bezuslovno izvršenje obaveze. Prigovor neispunjenog ugovora predstavlja pravno sredstvo odbrane od nesavjesnih povjerilaca.

ODGOVORNOST ZBOG PRAVNIH NEDOSTATAKA STVARIKod teretnik ugovora kojima se ustupa neko pravo na stvar, prenosilac ima dvostruku obavezu prema pribaviocu: obavezu prenosa državine i obavezu prenosa prava. Prenosilac je dužan da garantuje pribaviocu da preneto pravo postoji i da nema pravnih smetnji za njegovu upotrebu. Evikcija se sastoji u uznemiravanju pribavioca stvari na osnovu nekog prava koje je postojalo prije pribaviočevog sticanja te stvari, a za koje prilikom zaključenja ugovora pribavilac nije znao. U tom slučaju, postojanje prava trećeg lica ima za posledicu isključenje, otežavanje ili umanjenje prava pribavioca, na koje on ne samo da nije pristao nego za njihov postojanje nije ni znao. Uznemiravanje je pravno i vrši se isticanjem pravnog osnova koji isključuje pribaviočevu državinu ili ga ometa u vršenju prava, na način što mu sužava obim ovlašćenja na koja je on računao kad je zaključio ugovor. Samo isticanje pravne pretenzije od strane trećeg lica protiv pribavioca ne znači jos i evikciju. Ona će nastupiti tek ako spor izmedju trećeg i pribavioca o premućstvu sukobljenih prava okonča na štetu pribavioca, ako treće lice izadje iz spora kao pobjednik. Medjutim, postoji evikcija i kad pribavilac, bez spora i bez obavještenja prenosioca, prizna osnovano pravo trećeg i ustupi mu stvar ili mu isplati svotu novca da bi ovaj odustao od svog očiglednog prava. Faktičko uznemiravanje ne ulazi u pojam evikcije. Obaveza zaštite od evikcije koju ima samo prenosilac sastoji se u obavezi pružanja pomoći pribaviocu u slučaju spora koji pribavilac vodi sa trećim licima, a u slučaju gubitka spora prenosilac je dužan da pribaviocu vrati vrijednost koju je od njega primio i da mu nadoknadi štetu koju je pretrpio.

VRSTE EVIKCIJE - Evikcija može biti potpuna i djelimična.Potpuna evikcija postoji u slučaju gubitka državine probavioca usled postojanja i isticanja prava trećeg lica. Potpuna evikcija znači da je pribavilac lišen državine stvari (pravi vlasnik je uspio da dokaže vindikacionom tužbom svoje pravo svojine i oduzeta mu je stvar).U slučaju djemične evikcije – pribavilac gubi državinu na dijelu stvari ili ima državinu cijele stvari s tim što su mu ovlašćenja uža od onih koja je on imao na umu prilikom zaključenja ugovora (prodaja stvari koja je opterećena službenošću). Razlikovanje na potpunu i djelimičnu evikciju vrši se radi utvrdjivanja visine naknade koja pripada pribaviocu. Prenosilac je obaveza da štiti pribavioca od opasnosti evikcije kojom prijeti pravno uznemiravanje što dolazi od trećeg – dužan je da spriječi ili preduprijedi evikciju.

USLOVI OBAVEZE ZAŠTITE OD EVIKCIJE - Da bi se radilo o evikciji, potrebno je da su ispunjeni sledeći uslovi:-Uznemiravanje pribavioca treba da se zasniva na nekom pravu-Pravni nedostatak treba da se nalazi u prenosiočevom pravu-Da postoji savjesnost pribavioca (ako je nesavjestan nema pravo na zaštitu, ali ima pravo na povraćaj datog)-Pribavilac treba da obavijesti prenosioca o pravnom uznemiravanju.-Pribavilac ne odgovara za faktičko uznemiravanje pribavioca, već samo za ona uznemiravanja koja su posledica vršenja prava nekog trećeg lica. Pribavilac može biti uznemiravan ili putem tužbe ili putem prigovra. U oba slučaja pribavilac ima pravo da pozove u zaštitu prenosica, tj. lice sa kojim je zaključilo ugovor i koje ima obavezu da ga zaštiti od evikcije (može i tužbom za utvrdjivanje tražiti, u slučaju opravdanog straha od evikcije, od suda da utvrdi da li postoji ili ne

pravo trećeg lica). Ovu tužbu može podići i treće lice koje tvrdi da ima neko pravo i tada govorimo o pozitivnoj tužbi za utvrdjivanje, kao i pribavilac koji nastoji dokazati da lice nema pravo koje ističe – negativna tužba za utvrdjivanje.-Pravni nedostatak treba da postoji u prenosiočevom pravu da bi pribavilac imao pravo da zahtijeva zaštitu od evikcije. To znači da pribavilac ima pravo na zaštitu samo ukoliko je pravni nedostatak postojao prije nego što je on stekao stvar od prenosioca. Neophodno je da je stvarno pravo trećeg lica nastalo dok je stvar bila u državini prenosioca.-Da bi imao pravo na zaštitu od evikcije pribavilac mora biti savjestan. Potrebno je da on nije znao za postojanje prava trećeg lica. Ukoliko je za to pravo znao nema pravo na zaštitu ove vrste, tada ima pravo na povraćaj datog. Pravilo je da se pribavilac ne može pozivati na zaštitu od evikcije ukoliko mu je prenosilac prilikom zaključenja ugovora izričito naglasio da na stvari postoji službenost ili neko drugo pravo trećeg lica. Ukoliko je službenost ili neko drugo pravo bilo upisano u zemljišne knjige, pribavilac, po pravilu, nema pravo na zaštitu jer se ne radi o nevidljivom nedostatku, a ukoliko je pravo trećeg lica bilo upisano u zemljišne knjige, pribavilac ima pravo na zaštitu od evikcije.-Pravno uznemiravanje može biti izvršeno sudski i vansudski. U slučaju vansudskog uznenmiravanja pribavilac može da podnese negativnu tužbu za utvrdjivanje. Ukoliko pribavilac ne pozove prenosioca već se sam upusti u spor to ne znači da je prenosilac oslobodjen obaveze zaštite od evikcije. On se ove obaveze može osloboditi samo ukoliko dokaže da je raspolagao sigurnim sredstvima i dokazima da se odbije zahtjev trećeg lica. Ukoliko je pribavilac bez obavještenja prenosioca prizvao očigledno pravo trećeg lica, ima pravo da od prenosica zahtjeva naknadu svega što je dao trećem licu i ima pravo na naknadu štete. Ukoliko prenosilac ne zaštiti pribavioca od pravnog uznemiravanja, pribavilac ima pravo na povraćaj datog i naknadu štete.

PRAVNE POSLJEDICE EVIKIJE - Posledice evikcije zavise od toga da li je ona potpuna ili djelimična. Ako je pribavilac lišen državine stvari zato što je treće lice povrati vindikacionom tužbom ili tužbom po osnovu hipoteke, ugovor se raskida sam od sebe (po sili zakona), bez ikakve izjave pribavioca – potpuna evikcija. Ako je došlo samo do djelimične evikcije, pribavilac može birati izmedju 2 mogućnosti: da ugovor raskine ili da zahtjeva srazmjerno sniženje nadoknade koju je dao drugoj strani. Prenosilac je dužan da otkloni nepovoljne posljedice evikcije koje trpi pribavilac. Obavezan je da mu vrati primljenu protivvrijednost i nadoknadi pretrpljenu štetu. Pravo na povraćaj datog ima čak i pribavilac koji je znao za pravni nedostatak, dok obaveza povraćaja primljenog tereti i prenosioca koji je ugovorom isključio svoju odgovornost za evikciju. Pravila o evikciji su dispozitivnog karatkera i postoji mogućnost ugovornog ograničenja ili isključenja odgovornosti za pravne nedostatke stvari. Medjutim, ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora prenosiocu bio poznat ili mu nije mogao biit nepoznat neki nedostatak u njegovom pravu, odredba ugovora o ograničenju ili o isključenju odgovornosti za pravne nedostatke je ništava. Pravo pribavioca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica. Medjutim, ako je treće lice prije isteka roka pokrenulo spor a pribavilac pozvao prenosioca da se u spor umiješa, pravo pribavioca se gasi tek istekom 6 mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

ODGOVORNOST ZBOG MATERIJALNIH NEDOSTATAKA STVARIPrenosilac je dužan da obezbijedi pribaviocu ne samo mirnu već i korisnu državinu. Mirna državina se štiti primjenom pravila o zaštiti od evikcije, a korisno primjenom pravila o zaštiti pribavioca u slučaju fizičkih nedostataka tj. mana stvari. Kaže se da stvar ima mane ako nema očekivana svojstva ili porijeklo. Prenosilac je odgovoran zbog njih pribaviocu. Da bi stvar bila bez mane treba da ima svojstva koja od nje očekuje svaki potrošač i svojstva koja očekuje konkretni pribavilac. Ali pribavilac može od stvari očekivati i osobena svojstva tj. ona koja nemaju sve stvari odredjene vrste. Stvar ima materijalne nedostatke kad je nije moguće upotrijebiti u uobičajene ili u naročite svrhe (podobnost za naročite svrhe mora se posebno ugovoriti).

USLOVI ZA ODGOVORNOST ZBOG MATERIJALNIH NEDOSTATAKA STVARI - Uslovi (pretpostavke) za odgovornost zbog materijalnih nedostataka stvari su:1.nedostatak stvari treba da je znatan jer se neznatna mana ne uzima u obzir. Znatan nedostatak je onaj koji potpuno onemogućuje upotrebu stvari u odredjene svrhe, ili je u velikoj mjeri otežava. Da li je uslov ispunjen cijeni se od slučaja do slučaja. Pri tome se vodi računa o apstraktnoj i konkretnoj mogućnosti upotrebe stvari.2.nedostatak treba da je nevidljiv ili skriven za pribavioca. Takvim se smatra onaj nedostatak koji pribavilac nije uočio niti ga je mogao uočiti pri pregledu stvari – smatra se da pribaviocu nije mogao ostati nepoznat nedostatak koji bi pažljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao pribavilac, mogao lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.Ali prenosilac odgovara i za nedostatak koji je pribavilac moga lako opaziti; ako je izjavio da stvar nema nikakav nedostatak ili da ima odredjena svojstva.3.nedostatak mora postojati u trenutku predaje stvari, odnosno u trenutku u kome rizik prelazi na pribavioca – posle toga ne odgovara.Ali je dovoljno ako u trenutku predaje stvari postoji makar začetak iz kojeg se kasnije mana razvila (životinja inficirana zaraznom bolešću).4.pribavilac je dužan da primljenu stvar pregleda ili je da na pregled čim je moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca u roku od 8 dana, a kod ugovora u privredi – bez odlaganja. Ako je pregled izvršen u prisustvu obiju strana pribavilac svoje primjedbe ne vidljive nedostatke treba da saopšti odmah prenosiocu. Prenosilac neće odgovarati za nedostatke koji se pokažu 6 mjeseci od predaje stvari, izuzev ako je ugovorom odredjen duži rok.

PRAVNE POSLJEDICE MATERIJALNIH NEDOSTATAKA STVARI - Prenosilac je odgovoran ako se utvrdi da stvar ima materijalne nedostatke. Naš ZOO priznaje pribaviocu sva moguća ovlašćenja zbog materijalnih nedostataka stvari. Prije svega, on može insistirati na urednom ispunjenju ugovora, zahtijevajući od prenosioca da nedostatak otkloni ili da mu preda drugu stvar bez mane. Osim toga, može tražiti sniženje cijene, ili izjaviti da ugovor raskida. Uz to, ima i pravo na naknadu štete. Zakon ga obavezje da koristi prvo ispunjenje ugovora (otklanjanje nedostataka ili davanje druge stvar bez mane), pa tek ako ga ne dobije u razumnom roku stiče pravo da ugovor raskine ili da zahtijeva sniženje cijene. Ako se odluči na raskidanje ugovora, mora ostaviti prenosiocu naknadni razuman rok za ispunjenje, osim ako mu je prenosilac saopštio da ugovor neće ispuniti ili ako je očigledno da ga ne može ispuniti ni u naknadnom roku. Kad naknadni rok prodje, ugovor se raskida po samom zakonu, ukoliko pribavilac bez odlaganja ne izjavi da ugovor održava na snazi. Ako samo dio stvari ima nedostatke pribavilac može raskinuti ugovor jedino u pogledu tog dijela, osim ako cijela

ugovorena količina stvari čini cjelinu. Pribavilac gubi pravo da zbog nedostatka ugovor raskine kad nije u stanju da stvar uopšte vrati ili bar ne u onom stanju u kome ju je primio. U tom slučaju on ima na raspolaganju ostala prava. Pravo na raskidanje ugovora i sva druga prava zbog materijalnog nedostatka gase se po isteku 1 godine od dana odašiljanja obavještenja prenosiocu, izuzev ako je prenosiočevom prevarom pribavilac bio spriječen da ih upotrijebi. No i posle isteka tog roka, pribavilac koji još nije isplatio cijenu za stvar može protiv prenosiočevog zahtjeva za plaćanje istaći svoj zahtjev da se cijena snizi ili da mu se naknadi šteta.U vezi sa odgovornošću za materijalne nedostatke stvari kupac je zaštićen i garancijom za ispravno funkcionisanje stvari po osnovu garantnog lista koji izdaje proizvodjač, odnosno uvoznik robe.

PREKOMJERENO OŠTEĆENJE (LAESIO ENORMIS)Pravilo je da se prestacije stranaka u dvostrano obaveznim ugovorima nalaze u ekvivalentnom odnosu. Ukoliko se vrijednosti prestacija nadju u takvoj disproporciji da se prelazi zakonom odredjena granica tolerancije postoji prekomjerno oštećenje. Dakle, to je institut kojim se u ugovornom pravu štiti načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja tj. načelo ekvivalentnosti.Ukoliko je medju ugovornim stranama u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može da zahtijeva poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala da zna. Dakle, prekomjerno oštećenje postoji:1.ukoliko se ugovorne strane zaključile dvostrano obavezni ugovor2.ako je u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja3.ako je očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja rezultat zablude ili prevare jedne od ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora usled čega ona nije znala niti je mogla da zna za pravu vrijednost stvari.Visina te nesrazmjere odredjuje se zakonom. Prekomjerno oštećenje ZOO je definisao kao očiglednu nesrazmjeru prestacija. Oštećena strana ima pravo da podnese tužbu i zahtjeva poništenje ugovora. Ukoliko sud ovaj zahtjev usvoji i poništi ugovor, poništenje djeluje ex tunc, tj. od početka, tako da se smatra da ugovor nije ni zaključen. Oštećena strana može da traži samo poništenje ugovora a druga strana može, ako hoće da održi ugovor na snazi ukoliko ponudi da nesrazmjera u vrijednosti prestacije bude otklonjena (ako ponudi dopunu svoje prestacije do njene prave vrijednosti). Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom 1 godine od njegovog zaključenja, a odricanje od ovog prava unaprijed nema pravno dejstvo. Pravilo o prekomjernom oštećenju ne primjenjuje se na ugovor na sreću tj. aleatorne, ni u slučaju javne prodaje, ili kad je za stvar data više cijena iz naklonosti.

ZELENAŠKI UGOVOR - Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem nekog lica, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao da će dati ili učiniti (definicija po ZOO-u). Da bi jedan ugovor spadao u kategoriju zelenaških ugovora potrebno je da su kumulativno ispunjena 2 uslova:1.subjektivni uslov – odnosi se na namjeru jedne strane da za sebe ili za drugog ugovori korist koristeći se stanjem nužde, materijalnim neprilikama, lakomislenošću ili zavisnošću saugovarača.2.objektivni uslov – znači da je ugovor takav da postoji očigledna nesrazmjera prestacija.

Sankcija za zelenaški ugovor je ništavost. Ona može biti djelimična ili potpuna. Djelimična postoji u slučaju kad se poništi samo neka od odredaba ugovora, a ne ugovor u cjelini. Lice koje je oštećeno zaključenjem zelenaskog ugovora ima pravo da traži smanjenje obaveze na pravičan iznos, ukoliko sud procjeni da se taj njegov zahtjev ne protivi javnom poretku, prinudnim propisima i dobrim običajima.Rok za isticanje ovog zahtjeva iznosi 5 godina i računa se od dana zaključenja ugovora.

NEMOGUCNOST ZA KOJU ODGOVARA POVJERILACNemogućnost ispunjenja obaveze jedne strane može uzrokovati druga strana, tj.povjerilac. Osim toga, povjerilac je odgovoran i za slučaj nemogućnosti koja se zbila u vrijeme njegove docnje. U tim slučajevima dužnikova obaveza se gasi, ali on zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani. Međutim,pošto je dužniku oslobađanje od obaveze koristilo, njegovo potraživanje prema povjeriocu se smanjuje za iznos te koristi. Ako je nemogućnost djelimična, povjerilac može zahtijevati ispunjenje mogućeg dijela, ali je dužan da svoju protivčinidbu ispuni u cjelosti.

PROMJENJENE OKOLNOSTI (REBUS SIC STANTIBUS)Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja zaštićeno je i mogućnošću raskida ili izmjene ugovora zbog promjenjenih okolnosti. Clausula rebus sic stantibus uzima u obzir nesklad tj. nepostojanje ekvivalentnosti prestacija do kog je došlo nakon zaključenja ugovora tj. u toku njegovog ispunjenja.Da bi se u konkretnom slučaju radilo o promjenjenim okolnostima potrebno je da su kumulativno ispunjena 3 uslova (obilježja):1)Promijenjene okolnosti moraju biti izvanredne, odnosno nepredvidljive. Ugovornici se ne mogu pozvati na okolnosti koja su mogla biti predvidjena ili otklonjena. U nepredvidljive okolnosti spadaju izvjesni prirodni događaji,kao što su: poplava, suša,zemljotresi i sl.2)da promjenjene okolnosti znatno otežavaju ispunjenje obaveza ili čine cilj ugovora neostvarljivim. ZOO kaže da se to mora desiti u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanja ugovornih strana i da bi bilo nepravično odrati ga na snazi.3)da su promjenjene okolnosti nastupile prije isteka roka odredjenog za ispunjenje obaveza ugovarača.

POSLJEDICE PROMJENJENIH OKOLNOSTI - Strana koja zbog promjenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtjevati raskid ugovora. Medjutim, raskid ugovora zbog promjenjenih okolnosti se ne može zahtijevati ukoliko je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla savladati ili izbjeći, kao ni u slučaju kada su promjenjene okolnosti nastupile po isteku roka odredjenog za ispunjenje njene obaveze. Kada nastupe promjenjene okolnosti i kada su ispunjeni svi zakonom predvidjeni uslovi jedna od ugovornih strana može da sudskim putem zahtijeva raskid ugovora. Sudska odluka o raskidu, zbog promjenjenih okolnosti ima konstitutivno dejstvo. Prilikom odlučivanja o raskidu ugovora odnosno njegovoj izmjeni sud se rukovodi načelima poštenog prometa i vodeći računa naročito o cilju ugovora, opštem interesu i interesu strana. Strana kojoj je zbog promjenjenih okolnosti znatno otežano ispunjenje obaveze ima pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je to najpre dužna da saopšti saugovaraču, i to čim sazna za promjenu okolnosti. Ukoliko to propusti da učini ne gubi pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je dužna da

nadoknadi štetu koju je njen saugovarač zbog toga pretrpio.Ugovor se neće raskinuti ukoliko druga strana ponudi ili pristane da se odredjeni tj. problematični uslovi ugovora pravično izmjene, tj. da se izmjene do nivoa postizanja ekvivalentosti uzajamnog davanja. Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanja na promjene okolnosti, osim ukoliko je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

PRESTANAK UGOVORASvi obligacioni odnosi se mogu ugasiti usled određenih,zajedničkih uzroka. Osim opštih, obligacioni odnosi imaju i posebne uzroke gašenje, a to su:a) Raskidanje b) Poništenjec)Slučajna nemogućnost ispunjenja obavezed)Protek vremena i otkaze)Smrt jedne strane ugovornice

RASKIDANJE UGOVORA (SPORAZUMNO RASKIDANJE)Sporazumni raskid ugovora je način prestanka ugovora do kog dolazi na osnovu sporazuma o odustajanju od ugovora koji je ranije zaključen. Ugovorne strane odustaju od ranije zaključenog ugovora na način što zaključuju novi ugovor kojim se raskida ranije zaključen punovažni ugovor. Kao što su slobodne da ugovor zaključe ugovorne strane su slobodne u granicama javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja da ugovor sporazumno raskinu. Po rimskom (Justinijanovom) pravu ugovor se mogao sporazumno raskinuti samo prije nego što je makar jedna strana ispunila svoju obavezu. Danas se smatra da je raskidanje ugovora moguće sve dotle dok se on obostrano ne ispuni. Da bi došlo do sporazumnog raskida ugovora potrebno je da su ispunjeni opšti uslovi koji se traže za punovažnost ugovora. Ukoliko je za zaključenje ugovora koji se sporazumno raskida zakonom bila propisana odredjena forma, potrebno je da i sporazumni raskid bude zaključen u toj formi. U našoj pravnoj literaturi se smatra da sporazumni raskid ugovora nema retroaktivno dejstvo, tako da ugovor neće važiti samo za budućnost. Ono što je ranije učinjeno na osnovu ugovora ostaje punovažno. Mjeđutim, treba praviti razliku između kratkotrajnih i dugotrajnih ugovora, jer je logičnije da gašenje kratkotrajnih ugovora, samo po sebi ima retroaktivno dejstvo.

JEDNOSTRANO RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJAOsim sporazumnim, ugovori mogu prestati i jednostranim raskidom. Jednostrani raskid ugovora je prestanak ugovora zbog neizvršenja od strane jednog ugovarača. Do jednostranog raskida ugovora može doći samo ukoliko je to zakonom izričito dozvoljeno ili su u toj mogućnosti stranke postigle sporazum. ZOO predvidja da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ukoliko nije drugačije odredjeno, da zahtjeva ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom volje, ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Jednostrano se može raskinuti

samo punovažan ugovor. Pravo na raskid ugovora jedna ugovorna strana stiče zbog potpunog ili djelimičnog neispunjenja obaveze druge strane. Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Povjerilac može održati ugovor na snazi ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtjeva ispunjenje ugovora, a ako pored toga dužnik u razumnom roku ne ispuni obavezu, povjerilac može izjaviti da raskida ugovor. Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni obavezu, a povjerilac pravo da zahtijeva njeno ispunjenje.

USLOVI RASKIDA - Jednostrano raskidanje ugovora pretpostavlja nekoliko uslova:1)Da je strana koja traži raskid vjerna ugovoru- Ugovornik koji je prekršio svoju obavezu nema pravo da traži raskid.2)Da druga strana nije ispunila svoju obavezu- Pretpostavka je da druga strana nije ispunila obavezu, tj. da je zapala u docnju. Ako se radi o potpunom neispunjenu, raskid je moguć u svakom slučaju, ako je djelimično, pitanje raskida je nešto teže,jer je onda odustanak moguć samo u poglednu neispunjenog dijela. ZOO posebno uređuje raskidanje ugovora sa uzastopnim obavezama.Naime,ako izostane ispunjenje jedne uzastopne obaveze, ugovor se može raskinuti ne samo u odnosu na nju, nego u odnosu na sve buduće obaveze, kad je očigledno da neće biti ispunjene.3)Da je protekao naknadni rok za ispunjenje- Ukoliko povjerilac želi da raskine ugovor, mora da ostavi dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, a ako dužnik ni u naknadnom roku ne ispuni obavezu nastupaju iste posledice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora. Povjerilac može da raskine ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje dužniku, ako iz njegovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. Isto tako, kada je prije isteka roka za ispunjenje očigledno da jedna strana neće ispuniti obavezu iz ugovora, druga strana može da raskine ugovor i zahtijeva naknadu štete. Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to da saopšti dužniku bez odlaganja. Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze. Dejstvo ugovora sastoji se u tome što se obije ugovorne strane oslobadjaju svojih obaveza, izuzev obaveze da nadoknade eventualno nastalu štetu. Ukoliko je jedna ugovorna strana izvršila ugovor djelimično ili u potpunosti, ima pravo da zahtijeva da joj se vrati ono što je dala, a ako obije strane imaju pravo da zahtijevaju povraćaj datog, uzajamna vraćanja se vrše po pravilu koja važe za izvršenje dvostranih ugovora. Pravilo je da svaka strana duguje naknadu za koristi koje je ue medjuvremenu imala od onoga što je dužna da vrati odnosno nadoknadi, a ako je predmet vraćanja novac – i zateznu kamatu.

POSLJEDICE JEDNOSTRANOG RASKIDA - Raskidanjem ugovora gasi se obligacioni odnos između njegovih učesnika.Dejstvo kratkotrajnog ugovora ukida se retroaktivno- ex tunc, a dugotrajnog- ex nunc, tj.samo za budućnost. Poslije raskida strane ne duguju jedna drugoj ono što su prije toga dugovale, a strana koja je ispunila činidbu ima pravo na povraćaj,po pravilima o neosnovanom obogaćenju. Obaveza da se nadoknadi šteta jeste jedna od značajnijih posledica. Ona pretpostavlja subjektivnu docnju, tj. neispunjenje obaveze koju je dužnik skrivio. Riječ je o štetu zbog neispunjenja ili o pozitivnog ugovornom interesu. Pošto raskidanje uništava ugovorni odnos, ne dolazi u obzir zahtjev za razmjenu činidbe povjeriočeve i novčane vrijednosti dužnikove,nego jedino zahtjev zbog diferencijacije. Stoga, povjerilac može tražiti naknadu štete samo pod uslovom da činidba dužnikova objektivno više vrijedi, nego njegova vlastita.

RASKIDANJE FIKSNIH UGOVORAPo pravilu, vrijeme dospjelosti tražbine spada u nebitne sastojke ugovora. Izuzetak od toga čine fiksni ugovori kod kojih je rok ispunjenja jako bitan. Dužnik svoju obavezu mora da ispuni u tačno određeenom roku, jer se ispunjenjem u nekom drugom roku ne postiže željeni cilj. Fiksni karakter ugovora mora biti vidljiv iz samog ugovora ili iz okolnosti. Nedvosmislena volje se iskazuje odredbom da će se ugovor smatrati raskinutim ukoliko ne bude ispunjenj u određenom roku- tzv.kasatorna klauzula. U teoriji se pravi razlika između fiksnih ugovora u apsolutnom i u relativnom smislu. Kod apsolutno fiksnih ugovora obaveza se mora ispuniti u tačno određenom trenutku, a ako do toga ne dođe ispunjenje je nemoguće. Kod običnih ili relativno fiksnih ugovora situacija je drugačija. Vrijeme ispunjenja je čvrsto određeno, ali je dugovanu činidbu moguće ispuniti i u nekom kasnijem trenutku.

PONIŠTENJE UGOVORARaskidanje i poništenje su dvije kvalitativno različite stvari,koje valja odvojiti. Raskinuti se mogu ugovori koji su pravno valjani, koji su bez nedostataka.Razlog zbog kog se ugovor raskida ne postoji u trenutku zaključenja ugovora, nego nastaje kasnije,pošto je ugovor već proizveo svoja dejstva.Međutim,poništiti se može samo ugovor koji pravno nije valjan i koji ima određenu manu. Ti ugovori uopšte nijesu proizvodili prvno dejstvo i sa stanovišta prava oni su nevažeći ugovori.

PRESTANAK UGOVORA PONIŠTENJEMUgovor može prestati poništenjem. Do poništenja ugovora dolazi najčešće usled toga što je ugovor prilikom zaključenja imao neke bitne nedostatke. Oni se mogu pojaviti u predmetu, osnovu ili volji ugovornih strana.Zavisno od uzroka ništavosti ona može biti apsolutna i relativna:1.na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice2.ne gasi se zastarjelošću3.ne može se ukloniti sporazumom ugovornih strana (po pravilu).Ništavi ugovori se ne mogu vremenom konvalidirati. Apsolutna ništavost ima povratno dejstvo. Poništeni ugovor smatra se kao da nije ni postojao. Izuzetak – savjesna strana koja u trenutku zaključenja ugovora nije znala, ili nije ni mogla da zna, za razlog ništavosti ima pravo na povraćaj datog povodom poništenja ugovora. Postojanje nedostataka u volji ugovorne strane (zablude) povlače relativnu ništavost ugovora. Medjutim, poništenje ugovora može tražiti samo ono lice u čijoj se volji stekao nedostatak odnosno zakonski zastupnik ili staratelj kod maloljetnika. Vrijeme za podnošenje zahtjeva za poništaj rušljivog ugovora nije neograničeno. Poništaj se može zahtijevati samo u toku odredjenog vremena. Ukoliko to vrijeme protekne ugovor postaje punovažan i ne može se poništiti. Kada se jednom rušivi, relativno ništavi ugovor poništi, uspostavlja se predjašnje stanje. Treća savjesna lica ne mogu biti oštećena usled poništaja ugovora. Mogu zahtijevati naknadu štete od nesavjesne ugovorne strane.

APSOLUTNO NIŠTAVI UGOVORIUgovori koju su protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima su ništavi, ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na drugu sankciju, ili ako zakon u odredjenom slujčaju ne propisuje nešto drugo. Ništavi, tj. apsolutno nevažeći ugovori su ugovori koje zbog povrede prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja pogadja najoštrija sankcija, tj. ti ugovori ne proizvode pravno dejstvo. Za razliku od nepostojećih, ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom predvidjene uslove za zaključenje, ali je njihova sadržina takva da se njima vrijedja javni poredak, prinudni propisi i dobri običaji. U ništave ugovore spadaju i ugovori čiji je predmet nemoguć, nedopušten ili neodredjen ili neodrediv, ugovori bez pravnog osnova ili sa nedopuštenim osnovom, ugovori koji nisu zaključeni u predvidjenoj formi, kao i zelenaški ugovori. Smatra se kao da nisu ni zaključeni. Na ništavost ugovora se mogu pozivati sva zainteresovana lica. To su: ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori, ali i svako drugo lice koje ima pravni interes da se ugovor poništi. O ništavosti ugovora sud vodi računa po službenoj dužnosti, a sudska odluka ima deklarativno dejstvo. Pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Protekom vremena ne mogu se osnažiti. Pravilo je da ništavost neke od odredaba ugovora ne povlači za sobom ništavost ugovora u cjelini, ukoliko on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. Medjutim, čak i kada je ništava odredba ugovora bila uslov ili odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora ugovor će ostati na snazi ukoliko je sankcija ništavosti ustanovljena sa ciljem da ugovor bude oslobodjen te odredbe i da važi bez nje.

PRAVNE POSLJEDICE NIŠTAVNOSTI - Pravne posledice ništavosti ugovora su: povraćaj u predjašnje stanje, naknada štete i pitanje pravnog položaja trećih lica.1.Osnovna pravna posljedica ništavosti ugovora sastoji se u povraćaju datog. Pitanje povraćaja datog se ne postavlja ukoliko nijedan od ugovornika nije izvršio obavezu niti dio obaveze. Sudskom se odlukom poništava i ne dolazi do restitucije. Situacija je složenija ukoliko su ugovorne strane preduzele aktivnosti na planu izvršenja ugovora. U tom slučaju se pojavljuje potreba povraćaja u predjašnje stanje (u naturi ili u novcu). Restitucija može biti jednostrana i dvostrana. Jednostrana je kad samo jedna strana ima obavezu da vrati primljeno. Do dvostrane restitucije dolazi kad su obije strane izvršile svoju obavezu ili dio obaveze.Nedopuštena restitucija – ZOO precizira da je u slučaju ništavosti ugovora svaka od strana dužna da vrati drugoj sve što je primila na osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, vrši se novčana restitucija.Medjutim, ukoliko je ugovor ništav zato što je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, sud može da odbije, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za povraćaj datog, a može da odluči i da druga ugovorna strana ono što je primila preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište tj. prebivalište ili boravište.2.Zaključenjem jednog ništavog ugovora i njegovim neizvršenjem, strane mogu pretrpjeti štetu. Naknadu tako nastale štete može da traži samo savjesna strana, a nesavjesna je dužna da savjesnom saugovaraču u cjelini naknadi štetu.3.Treća pravna posljedica ništavosti ugovora tiče se prava i interesa trećih lica. Naime, ukoliko je na osnovu ništavog ugovora došlo do predaje stvari drugoj ugovornoj strani, prenosilac može da zahtjeva naturalnu restituciju, jer pribavilac drži stvar bez pravnog osnova. Medjutim, može se desiti da pribavilac u medjuvremenu zaključi novi ugovor i prenese stvar na neko treće lice. Primjenom pravila neno plus iuris to treće lice ne bi moglo steći nikakva prava. Ipak to treće lice bi moglo ukoliko je savjesno, steći prava na toj stvari održajem ili po pravilu koja važe za

sticanje od nevlasnika.Ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

RUŠLJIVI UGOVORIRušljivi ugovori su podvrsta nevažećih ugovora koji proizvode pravno dejstvo ali mogu biti poništeni u zakonom odredjenom roku na zahtjev lica koja za to imaju pravni interes, a zbog nedostatka ugovora koji znače povredu pojedinačnih interesa. Ugovor je rušljiv ako ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je prilikom njegovog zaključenja bilo mana volje strana, kao i kad je to zakonom ili posebnim propisom odredjeno.Rušljiv je ugovor koji je zaključilo lice ograničene poslovne sposobnosti kao i u slučaju postojanja prekomjernog oštećenja ugovornih strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Krug lica koja mogu da zahtijevaju poništenje rušljivog ugovora je značajno uži od kruga lica koja mogu da zahtjevaju poništenje ništavog ugovora. Krug lica koja mogu da zahtjevaju poništenje rušljivog ugovora su: ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori i eventualno treća lica koja imaju pravni interes za poništenje. O rušljivim ugovorima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev lica koja imaju pravni interes za to. Sudska odluka ima konstitutivno dejstvo, a tužba za poništaj se podnosi u zakonom odredjenom roku. Saugovornik lica koje ima pravo da traži poništenje ugovora ima interes da utvrdi da li saugovarač ostaje pri ugovoru ili će nastojati da on bude poništen. U tom cilju on može da zahtijeva da se druga ugovorna strana izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, a rok za ovo izjašnjavanje ne može biti kraći od 30 dana. Ako se ne izjasni – ugovor je poništen a sudskom odlukom se to samo konstatuje. Za rušljive ugovore se kaže da su potencijalno nevažeći tj. da mogu biti poništeni na zahtjev zainteresovanih lica. Odluka o poništenju ima konstitutivno dejstvo. Ovom odlukom se ne ukida sam čin zaključenja ugovora već pravne posljedice koje iz njega proizilaze. Poništenjem ugovora na zahtjev zainteresovanog lica, ugovor se gasi tj. smatra se da ne proizvodi pravno dejstvo i to od momenta zaključenja (ex tunc). Stranke se mogu sporazumjeti da rušivi ugovor neće proizvoditi pravno dejstvo za ubuduće (ex nunc), a da će se sve do tog momenta ugovor smatrati punovažnim – ovo rešenje proizilazi iz činjenice da rušivi ugovori ugrožavaju interes ugovarača, a manje javne interese. Zato je njima i dozvoljeno da svojom voljom odrede od kog momenta će se smatrati da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

PRAVNE POSLJEDICE RUŠLJIVIH UGOVORA - Pitanje poništenja ugovora iz razloga rušivosti u prvi plan ističe 3 pitanja:-povraćaj u predjašnje stanje-naknadu štete-pravni položaj trećih licaUkoliko je nešto na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen bilo ispunjeno, dolazi do povraćaja u predjašnje stanje. I ovdje je pravilo naturalne restitucije, a samo kad ona nije moguća vrši se novčana restitucija, i to prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno u vrijeme donošenja sudske odluke. Ugovarač na čijoj je strani uzrok rušljivosti odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, ako ovaj nije znao niti je mogao znati za postojanje uzroka rušivosti ugovora. Dakle, lice koje je bilo savjestan ugovornik ima pravo na naknadu štete od saugovarača ukoliko je na njegovoj strani bio uzrok ništavosti. Strana koja je u zabludi dužna je da naknadi štetu saugovaraču ukoliko on nije znao niti morao znati za zabludu. Tužba za poništenje rušivog ugovora može se podići u zakonom predvidjenom roku i njegovim istekom

lica ovlašćena da podnesu tužbu gube to pravo. Rok u kome se može ostvariti to pravo je 1 godina i računa se od dana saznanja za razlog rušivosti odnosno prestanka prinude, ali to pravo u svakom slučaju prestaje istekom 3 godine od dana zaključenja ugovora. Rok od 1 godine je subjektivni i računa se od momenta saznanja, a drugi je objektivan i računa se od momenta zaključenja ugovora. Rok za poništenje ugovora kod kojih jedna strana poslovnu sposobnost nakon zaključenja ugovora – rok za poništenje je 3 mjeseca i računa se od momenta sticanja poslovne sposobnosti. Kad je razlog rušivosti ugovora prekomjerno oštećenje – rok za poništenje je 1 godina i računa se od njegovog zaključenja. Lica koja imaju pravo da zahtijevaju poništenje ugovora mogu se odreći tog prava i ostati pri ugovoru. ZOO daje mogućnost konvalidacije rušivih ugovora.

NEPOSTOJEĆI UGOVORINevažeći ugovori se dijele u 2 grupe i to apsolutno nevažeći ili ništavi i na relativno nevažeće ili rušljivi ugovori.Postoji i treća grupa ugovora tzv. nepostojeći ugovori u odnosu na koje ne postoji jednistveno shvatanje u teoriji tako da ih neki autori izdvajaju kao posebnu grupu nevažećih ugovora a drugi smatraju da su obuhvaćeni pojmom ništavi ugovori. Ukoliko u momentu zaključenja ugovora nije bio ispunjen jedan od zakonom predvidjenih uslova za zaključenje (stranke nisu imale traženu poslovnu sposobnost, nije postignuta saglasnost volja, nije bio odredjen dozvoljen ili moguć predmet ugovora, kao ni kauza ili nije poštovana forma) smatra se da ugovor nije ni nastao tj. da je sa stanovišta prava nepostojeći. Nepostojeći ugovor se razlikuje od ništavih kod kojih su u momentu zaključenja bili ispunjeni svi potrebni uslovi, ali su pogodjeni sankcijom ništavosti zato što su oni i njihova pravna egzistencija protivi imperativnim zakonskim normama i moralu društva. U savremenoj teoriji se izbjegava pojam nepostojeći ugovor jer se smatra da se radi o ugovorima koji su od samog početka krnji, nepotpuni, tj. da nisu ni nastali. Govoriti o ovoj kategoriji ugovora je tautologija, jer ugovor postoji ili ne, a nikako ne može biti govora o nepostojećim ugovorima.

KONVERZIJA I KONVALIDACIJA-Moguće je da jedan ništavi ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora. U tom slučaju postoji mogućnost konverzije ugovora. Naime, kada jedan ništavi ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora tada će medju ugovornim stranama važiti taj drugi ugovor, ukoliko je to u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. Konverzija je pravni institut nastao iz potrebe očuvanja ugovora, kad god za to postoje uslovi i kada njegovo očuvanje odgovara prvobitnom cilju ugovornih strana. Npr. lica zaključe ugovor u raspodjeli i ustupanju imovine za života, koji ne ispunjava zakonom predvidjene uslov, a iz namjere stranaka se može zaključiti da se cilj može ostvariti ukoliko se ovaj ugovor konvertuje u ugovor o poklonu.-Konvalidacija je naknadno osnaženje rušivog ugovora. Ona se vrši odricanjem od prava na poništenje ugovora od strane lica kome to pravo pripada. Konvalidacija se može izvršiti izričito izraženom voljom stranaka, prećutno, kao i propuštanjem lica da se u zakonom ostavljenom roku obrati sudu. Da bi došlo do konvalidacije potrebno je da su kumulativno ispunjeni sledeći uslovi: 1.da se radi o rušivom ugovoru2.da konvalidaciji pristupaju lica koja imaju pravo da traže poništenje ugovora

3.da lica znaju tj. da su svjesna nedostataka koji ugovor čine rušivim4.da je u tom momentu strana koja je imala pravo da zahtijeva poništenje ugovora bila slobodna da odluči o konvalidaciji.Konvalidacija se primjenjuje u svim slučajevima rušivosti ugovora. Njeno dejstvo se sastoji u tome što rušiv ugovor postaje punovažan. Odricanjem od prava da se zahtijeva poništenje rušivog ugovora stranke priznaju pravno dejstvo ugovora. Konvalidacija djeluje retroaktivno, te se smatra da je ugovor punovažan od momenta zaključenja. Konvalidirani ugovor se ne može više napadati tj. isticati se razlozi rušivosti koju su bili osnova preduzete konvalidacije. Konvalidirani ugovor postaje punovažan od zaključenja i proizvodi pravna dejstva kao da uzroka rušivosti nije ni bilo.

NEMOGUĆNOST ISPUNJENJACilj svake obaveze jeste da bude ispunjena i da tako zadovolji neki povjeriočev interes. Ako dužnik nije u stanju da učini ono što duguje, kaže se da je nastupila nemogućnost ispunjenja. Ona se može temiljiti na fizičkim i pravnim razlozima. Postoje dvije vrste nemogućnosti: fizička i pravna. Fiziča nemogućnost postoji kada dugovana stvar propadne usled nekog prirodnog događaja. Pravna nemogućnost je ona čiji razlozi ishode iz pravnog poretka određene države. Takođe postoje trajna i privremena nemogućnost, kao i potpuna i djelimična nemogućnost.Ako ispunjenje obaveze postane trajno nemoguće usled okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obaveza se gasi. Dužnik treba da dokaže da se radi o okolnostima koje isključuju njegovu odgovornost. Ako u tome ne uspije, smatraće se da je skrivio nemogućnost i dugovaće naknadu štete. Do gašenja usled nemogućnosti dolazi ipso facto, tj.nije potrebna izjava volje.Pravila o gašenju obaveze kad ispunjenje postane nemoguće ne važi za stvari određene po rodu, jer važi pravilo genera non pereunt. Dužnik se može osloboditi jedino ako propadne cijela ta masa,tj.rod.

PRESTANAK USLJED SLUČAJNE PROPASTI STVARI - Usled propasti predmeta ugovora (stvari) dejstvom više sile dolazi do prestanka ugovora i to samo kod dvostranih ugovora. U ZOO-u je predvidjeno da kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog dogadjaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ona nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilu o vraćanju stečenog bez osnova. Prestanak ugovora usled slučajne propasti stvari je povezano sa pitanjem snošenja rizika (opšte je pravilo da rizik slučajne propasti stvari u obligacionom pravu snosi dužnik). Uslovi za prestanak ugovora usled nemogućnosti izvršenja zbog slučajne propasti stvari su:1.da je predmet ugovora individualno odredjena stvar2.da se radi o propasti stvari usled dejstva više sile3.ukoliko su se stekli ovi uslovi prestanak ugovora biva od njihovog nastanka (ex tunc).Prestanak ugovora važi i za prošlost i za budućnost. Prema tome, ako je druga strana bila unaprijed izvršila svoju obavezu, ili dala avans u cilju izvršenja obaveze, ona je ovlašćena da zahtijeva da joj se vrati sve ono što je dala jer se kod druge strane to nalazi bez osnova.

PRESTANAK UGOVORA SMRĆU UGOVORNE STRANEPo pravilu, smrću jedne ugovorne strane ugovor ne prestaje već prava i obaveze iz ugovora prelaze na univerzalne sukcesore umrlog ugovornika. Medjutim, ukoliko se radi o ugovoru zaključenom intuiti persona važi drugačije pravilo.U slučaju da za zaključenje jednog ugovora odlučujući značaj imaju lična svojstva ugovornika, smatra se da je to i odlučujući element saglasnosti volja ugovornika. U tom slučaju je izvršenje obaveza ili sticanje prava strogo vezano za ugovornika zbog čijih je svojstava, znanja, sposobnosti, ugovor i zaključen. Samo i jedino u tom slučaju smrt jednog od ugovornika dovodi do prestanka ugovora.

PROTEK VREMENA I OTKAZTrajni ugovorni odnosi mogu imati određen ili neodređen rok trajanja, u zavisnosti od cilja koji se njima želi postići. Ako je rok trajanja unaprijed određen, oni prestaju kad rok istekne. Samo izuzetno može biti ugovoreno da i nakon isteka roka obligacioni odnos produžava za neodređeno vrijeme. Trajni ugovorni odnosi koji su zaključeni na neodređeno vrijeme mogu prestati samo otkazom strana ugovornica. Otkaz je ustvari neformalna izjava volje koja treba da bude prenijeta drugoj strani, ali u njoj moraju biti navedeni razlozi. Otkaz se može dati u svako doba, samo ne u nevrijeme. Posledice otkaza ne nastupaju odmah, već nakon isteka određenog roka, koji se naziva otkazni rok.