Muzeologija

Kako se predmet tretira?

PREDMET JE ZNAK tj. predstavlja čitavu kategoriju predmeta (npr. jedno "Parker" pero ono

predstavlja sve njih, nije ih potrebno izlagati sto);

PREDMET KAO SIMBOL tj. metafora za nešto (npr. kukasti križ kao simbol nacizma).

S obzirom na informacijsku djelatnost predmet tretiramo:

PREDMET KAO IZVOR PODATAKA – npr. teleskop iz doba Galilea → izvor podataka o stanju

astronomske struke, ili optičke struke i tehnologije.

PREDMET KAO SREDSTVO ZA PRIJENOS PODATAKA – omogućuje prijenos podataka iz

vremena u kojem je nastao, njegovo stanje posredno nam govori.

Stupnjevi utvrđivanja identiteta predmeta:

Stvarni identitet predmeta – izvorna pojavnost i zbiljsko stanje → predmeti mogu imati jednostavni

ili kompleksni stvarni identitet.

Strukturni identitet – zbroj fizičkih svojstava predmeta koje možemo otkriti fizičkim, kemijskim

putem ili samim gledanjem.

namjera – svjesne ili nesvjesne učinke stvaratelja, tehnologija

spoznaja – razlika između materijala kao nositelja i poruke izrečen materijalom

razvoj – promjene nastale tijekom postojanja predmeta.

Propadanje predmeta predstavlja gubitak informacija osobito o njegovoj prvobitnoj funkciji.

Međutim, oštećenja predmeta mogu ga obogatiti.

Strukturni identitet omogućuje rekonstrukciju predmeta i ako njegove fizičke materijalne strane nema!

Npr. maketa Zadra iz srednjeg vijeka, rekonstrukcija na temelju mapa, nacrta i sl.

Funkcionalni identitet – do kakvih je vrsta zastarjelosti došlo od vremena kad se prestao koristiti

dok nije postao izložbeni predmet; odnosi se to prvenstveno na fizičku zastarjelost; potom društveno-

ideološka zastarjelost (npr. parni strojevi), psihološka zastarjelost, tehnološka zastarjelost → sve to

dovodi do isključena predmeta iz njegove upotrebe. Dovoljno je da je predmet zastario u jednom od

tih aspekata pa da se on izbaci iz upotrebe.

Ali, predmet često može biti adaptiran i ponovno upotrijebljen → može mijenjati kontekst i imati nove

funkcije

Upotreba predmeta kao sirovine – jedno od najradikalnijih prekida strukturnog i funkcionalnog

identiteta npr. pljačkanje blaga Maja i Asteka koje su Španjolci pretopili u zlatne šipke; to se često

radi s metalnim predmetima.

1

Kontekst je fizička i idejna okolina predmeta; fizička okolina je prostor i sve ostale fizičke okolnosti

prostora u vrijeme funkcije predmeta, a idejna okolina su neopipljive, materijalne veze, sustav

društvenih odnosa, duhovni sustav toga vremena, sustav stvaranja fizičkih vrijednosti.

Primarni kontekst je najčešći oblik predmeta, služenje predmeta svojoj svrsi, prvotna svrha

predmeta.

Tri su funkcije primarnog konteksta:

proizvodnja – proizvodni procesi

eksploatacija – vrijeme upotrebe

održavanje – održavanje upotrebnog stanja predmeta u vrijeme njegove upotrebe.

Temeljni procesi su:

1) Pribavljanje – ili materijala ili predmeta (npr. pribavljanje srebra što je bilo vrlo teško)

2) Izrada

3) Uporaba predmeta – najvažniji dio procesa u primarnom kontekstu jer je predmet napokon

poslužio svojoj svrsi.

4) Odbacivanje predmeta – može svjedočiti o tehnološkoj trajnosti pojedinog predmeta jer se

tehnologija stalno mijenja i to vrlo brzo. Kada i zbog čega je odbačen predmet? Je li predmet

dotrajao ili tehnološki dotrajao?

Lanci koji se razmatraju tijekom uporabe (aktivnog života) predmeta:

1) Tvornica → trgovina → korisnik (najčešća)

2) Tvornica/radionica → trgovina → korisnik1 → trgovina → korisnik2… (koliko korisnika i na

koji način ga je upotrebljavalo).

Tri su temeljna oblika za produžetak društvenog života predmeta:

1) Recikliranje – ponovno stavljanje u opticaj, ili je predmet pretopljen ili adaptiran, vidi se je li

predmet prepravljen

2) Sekundarna upotreba – predmet se bez većih promjena prenosi u drugi kontekst i ima sasvim

drugu upotrebu, koja ga može unaprijediti ili ne.

3) Ponovna upotreba predmeta – predmet nakon duge pauze preuzima istu funkciju (npr. oružje).

Važno za produžetak društvenog života predmeta:

1) Trajni predmeti – u dugom vremenskom razdoblju trajala je njegova upotreba, značaj i

vrijednost; posjeduje trajnost fizičke, ali i duhovne naravi (npr. predmet obreda) → stoga

preživljavaju i postaju transpovijesni, povezuju povijesne etape; najviše su traženi po

muzejima; simboliziraju međaše civilizacije.

2

2) Prolazni predmeti – materijal brže propada, imaju relativno nisku sposobnost i trenutnu

upotrebnu vrijednost (danas su to ekološki predmeti).

Trajni predmeti su karakteristični za prijašnja stoljeća; danas su karakteristični više prolazni predmeti.

Zato će biti velikih problema u konzerviranju takvih prolaznih predmeta (npr. kipovi od voska, papira,

sala i sl.). U tu svrhu najčešće se fotografski dokumentiraju. Današnje vrijeme → "instant-doba".

Jeftini upotrebni predmeti od plastike podigli su životni standard; demokratizacija upotrebnih

predmeta → bit 20. st.

Muzeološki kontekst

Viši stupanj muzeološkog konteksta je valorizacija, istraživanje i postavljanje vrijednosti svih

identiteta jednog predmeta; tako obrađen muzejski predmet, uza nj se uspostavlja cijeli sustav

informacija o tom predmetu – bibliografija, tipologija i sl.; svaki predmet ulaskom u muzej gubi status

robe i artikla, a dobiva višeznačnost predmeta kulturne baštine.

KLASIFIKACIJA VRIJEDNOSTI PREDMETA se vrši po različitim funkcijama koje predmet

zadobiva u muzejskom kontekstu:

1) REFERENTNA F. – određuje odnos između muzejskog predmeta i povijesnog i prirodnog

fenomena uz koji je vezan.

2) DENOTATIVNA F. – opisna funkcija koja prikazuje evolucijski razvoj/karakter predmeta i

stupanj njegova razvitka.

3) KONOTATIVNA F. – postavlja predmet u konotaciju s ostalim fenomenima iz istog

razdoblja.

4) INTERPRETACIJSKA F. – predmet je toliko značajan da može poslužiti za znanstvenu

interpretaciju, izvor znanstvenih informacija i rezultat znanstvenog istraživanja.

5) KOMUNIKACIJSKA F. – predmet postaje aktivno sredstvo u komunikacijskom procesu,

dobro je obrađen i klasificiran i postaje važna karika u istraživanju povijesnog, društvenog ili

prirodnog fenomena.

Funkcionalni identitet → do kakvih je vrsta zastarjelosti došlo nakon prestanka uporabe predmeta.

31.3.2000.

Umjetnička djela koja se mogu odliti u kopije, zatim grafičke tehnike.

Brončana kopija – kip izveden u puno više odlijeva nego što se smatra originalom → prva tri

primjerka su samo originali, važno je znati podrijetlo lijevanja i broj odlijeva.

Važno je imati atest umjetnika, livnice i neka uvažena umjetnička ustanova.

3

Grafičke tehnike – prva tri otiska nose oznaku a. o. (e. a.) slijedi serija otisaka (u bakropisu 20-35, u

bakrorezu 100tinjak, u drvorezu 100tinjak, u litografiji veliki broj primjeraka), koji moraju biti

numerirani i potpisani.

Kordiranje ploče – zgodno za falsificiranje.

7.4.2000.

Izložba – osnovni oblik muzejske komunikacije, javnost vrši uvid u muzejske fondove.

Stalni postav – jedan od oblika, i to najteži i najskuplji oblik izložbe. Oblici izložbi vezani su i uz

oblike financiranja. Velike retrospektive, tematske izložbe. Razne izložbene tehnike od kraja 1960ih

godina do danas (fotografija, TV-zapis, digitalne slike…), povećale su se izražajne mogućnosti

izložbi. Stalni postav su prvenstveno predmeti, vitrine i prostor se mogu mijenjati, predmeti ne. Stalni

postav mora biti odraz širine zbirnog fonda tog muzeja – tako se postiže uvid publike u zbirke muzeja.

Izložba je iskaz i prikaz znanja. Ona akumulira znanja, a sama postava je prikaz tog znanja

(metodologija izložbe). Dakle imamo stečena znanja i muzeološku praksu. Prikaz znanja se testira na

više načina: knjiga dojmova, kritike u novinama, vodiči kroz izložbu…

Izložba je interakcija ideja i stvari. Ideja – cilj, strategija i tehnika izložbe. Izložba – specifični

informacijski.

Zašto se pravi izložba?

Prijenos jasne i vrlo definirane poruke bilo umjetničkog ili povijesnog, tehničkog ili drugog karaktera.

Svaka izložba mora biti novi iskaz znanja! Poticaj za znanost. Educiranje – odgoj i obrazovanje.

Cilj izlaganja – proces objektivizacije muzejskog fonda.

Sadržaj, informacijska i komunikacijska veza između vlastitog kreativnog izraza (muzealca) i

posjetitelja. Važan je muzejski predmet. Prezentiranje znanja na odgovarajući način. Važno je tko

prezentira. Tehnike izlaganja su korisne ako predmet učine razumljiviju posjetitelju. Pokazivanje

najatraktivnijih izložaka.

Tematsko, suvislo postavljanje → u općem i gradskom muzeju priča, u arheološkom tipološki.

Stalni postav su kao prvo predmeti. Predmeti moraju biti znanstveno i muzejski utemeljeni. Mora biti

dovoljan broj karakterističnih izložaka (npr. dovoljan broj vrhunskih posuda za prikaz života u Rimu).

4

POJAM MUZEOLOGIJE

→ museion + logos, dakle muzej + pojam, riječ, misao (znanost)

Gruba definicija bi bila "znanost o muzejima i o muzejskoj djelatnosti".

Kao znanstvena disciplina razvija se od druge polovice 19. st., ali je i danas ostalo pitanje kako

tretirati muzeologiju.

Iako o muzeologiji mislimo kao o pomoćnoj znanosti ona se razvija samostalno s time da je njen

objekt istraživanja PREDMET BAŠTINE (muzealija). Za očitavanje informacija valja poznavati jezik

predmetnog svijeta u čemu joj pomažu temeljne znanstvene discipline kao što su arheologija,

etnologija, povijest umjetnosti, prirodne znanosti i sl. ili epistemiologija.

Sličnost arheologije i muzeologije jest da se ni jedna ni druga ne mogu izdvojiti od prakse.

Muzeologija je kao disciplina začeta kao muzeografija1 – sakupljanje, čuvanje, proučavanje i

izlaganje muzejske građe. A 1970. Z. Stransky je predložio sustav muzeologije.

Dakle, s vremenom se osim na praktičnoj razini muzeologija počela baviti pitanjima teorije, selekcije,

koncepcije muzejske građe. Danas se muzeologije promatra kao jedan jako širok sustav koji se dijeli

na tri razine razmatranja (Stransky, 1970.):

povijesnu

strukturalnu

praktičnu.

Svaka od njih se može smatrati jednim tipom muzeologije.

1. Povijesna razina se bavi razvitkom muzeologije kao znanstvene discipline.

2. Strukturalna razina se bavi teorijom, tehnikom i tehnologijom bavljenja muzejske djelatnosti i

njezine praktične primjene. U suvremenoj muzeologiji ta strukturalna razina se promatra u okvirima

opće muzeologije za razliku od nekad kad se smatrala dijelom specijalne muzeologije. Danas se teži

tome da muzeologija i iz nje proizašla kulturna informacija ne bi se smjela zadržavati u okvirima

samo jedne znanosti. Danas strukturalna razina teži stavljanju naglaska na različitosti tj. muzeologija

se otvara jednom interdisciplinarnom istraživanju. Ova strukturalna razina ima u sebi neke ciljeve koji

se odnose na onu treću razinu, a to je praktična muzeologija.

3. Praktična muzeologija – To bi značilo kako je cilj muzeologije ne samo postavljanje nekih teorija,

premisa, već kako je konačni cilj ispunjenje u praksi. U zadnje vrijeme muzeologija se sve više

povezuje uz napredak informacijskih znanosti koje otvaraju nove konceptualne mogućnosti. Ta

metodologija informacijskih znanosti kada se primjenjuje na muzeologiju pomaže joj da još više

sistematizira informacije (bibliotekarstvo, arhivistika). Razlika između bibliotekarstva, arhivistike i

5

1 Muzeografija je često sinonim za muzeologiju – opisi muzeja, muzeološke djelatnosti i djelatnika i svega vezanog za muzeje. U drugoj polovici 20. st. razvila se nova znanost koja muzeološku djelatnost dovodi u vezu sa znanstvenim i informatičkim sistemima. Počinje se razvijati novi tip znanosti kojoj je cilj muzej pretvoriti u novi informatički centar. Muzeografija se tako pretvorila u muzeologiju.

muzeologije je što za njih treba poznavati određene jezike (latinski, talijanski), a za muzeologiju ne

treba jezik već neke osobitosti muzealija tj. određeno znanje temeljnih znanstvenih disciplina kao

arheologija, etnologija, povijest… Između muzeologije i informacijskih znanosti stoje još neke

razlike. Ispred muzeologije se postavljaju neki ciljevi kojima se informacijske znanosti ne bave.

Muzeologija se ne može samo baviti predmetima koji dolaze u muzej već i drugim spomenicima

kulturne baštine (tj. spomenicima in situ, arhitektura), već se postavlja i problem zaštite tog

spomenika. Bitna je vrijednost spomenika u smislu je li ona veća kad je spomenik u muzeju ili u svom

prirodnom kontekstu (Manastirine – sarkofazi kod bazilike – prirodni kontekst).

Muzeologija proširuje metodologiju informacijskih znanosti. Svaki muzejski predmet je svjedok jedne

povijesne realnosti, zbivanja na nekom području ili rezultat djelovanja čovjeka ili prirode pa je taj

predmet onaj predmet po kojem se grade znanstvene teze.

MUZEJSKI PREDMET osnovni je element informacijske baze ljudskog znanja → Osnova iz koje

mi crpimo informacije tj. stvaramo korpus znanja za cijeli niz znanstvenih disciplina. Cilj

muzeologije bi bio da utvrdi teorijski, ali u praksi ostvarene pretpostavke radi prikupljanja, selekcije,

dokumentacije, pohrane muzejskih predmeta, zatim njihove interpretacije, širenja informacija,

komunikacije informacijama i stvaranja umjetnih odnosno unapređenje postojećih kontekstualnih

cjelina unutar konceptualne stvarnosti.

1. selekcija npr. tegule bez pečata bacimo

2. dokumentacija – silna je arheološka građa u depoima .

Širenje informacija ide i kroz članke, radove…

Bit muzeologije nije samo u teorijskoj razini već i u praksi. Ta interpretiranost se ostvaruje putem

muzeografije, a to je problemski pristup konzervaciji, zaštiti i interpretaciji muzejske građe i preko

dokumentacije muzejske građe, te putem izdavanja propagandnih vodiča, kataloga te pedagoških

radova (→ širenje kulturnih informacija iz muzeja prema van).

PODJELA MUZEOLOGIJE

Danas nije prihvaćena ni jedna podjela koja bi odražavala temeljnu strukturu muzeologije kao

znanstvene discipline. Najbliže tome došao je Peter van Mensch koji u središte interesa postavlja opću

muzeologiju oko koje se stvara krug drugih vrsta muzeologije (povijesna, teorijska, specijalna,

primijenjena).

Peter van Mensch, 1989.

1. OPĆA MUZEOLOGIJA

2. Povijesna 3. Teorijska 4. Specijalna 5. Primijenjena

6

OPĆA MUZEOLOGIJA se bavi principima zaštite, istraživanja i komuniciranja materijalne baštine

čovječanstva i čovjekove okoline i institucionalnim okvirom takve djelatnosti.

POVIJESNA MUZEOLOGIJA pokriva ono što je Stransky nazivao "povijesnom razinom". To je

zapravo povijesni pregled i vezivanje muzeologije uz dostignuća prošlosti, ali na način da suvremena

muzeologija izbjegne greške na teorijskoj razini. Vrlo je bliska historiografiji pa i povijesti umjetnosti.

TEORIJSKA MUZEOLOGIJA postavlja filozofski temelj i povezuje muzeologiju s

epistemološkim pogledima (znanost o znanju, o informacijama). Ona je znanstveno-teorijska osnova

muzeologije te se svojom metodologijom veže sa primijenjenom muzeologijom, a sa povijesnom

muzeologijom se veže s historiografijom muzeologije.

SPECIJALNA MUZEOLOGIJA povezuje opću muzeologiju sa pojedinim znanstvenim

disciplinama koje se bave istraživanjem kulturne baštine čovječanstva i njegove okoline (povijest

umjetnosti, antropologija, prirodne znanosti i druge). Zadatak joj je uspostaviti interdisciplinarnost

između muzeologije i drugih temeljnih znanstvenih disciplina.

PRAKTIČNA ili PRIMIJENJENA MUZEOLOGIJA se bavi implikacijama muzeoloških principa

u praksi, a dijeli se na tri primarne muzeološke funkcije (koje podržavaju upravljanje i administracija):

1. Zaštita građe

• akvizicija

• registriranje

• dokumentacija

• konzerviranje

2. Istraživanje građe

3. Komunikacija građe

• prezentiranje

• odgoj (izučavanje).

Za tu muzeologiju udomaćio se naziv muzeografija i predstavlja vezu teorije i prakse. Odgovara

praktičnoj razini muzeologije teoretičara Stranskog i često se kao takva zamjenjuje s općom

muzeologijom, jer je razvoj muzeologije išao od primijenjene muzeologije te je u mnogim zemljama

ostala na toj razini.

METODOLOGIJA MUZEOLOGIJE je spona između teoretske i primijenjene muzeologije te se

temelji na četiri parametra:

1. muzejskom predmetu (predmetu baštine)

2. funkcijama usmjerenim prema zaštiti i uporabi kulturne i prirodne baštine

3. institucijama u kojima se ostvaruju navedene funkcije

4. društvenom odnosu prema baštini.

Metodologija ima dva pravca djelovanja:

7

prema društvu u cjelini – tzv. socijalna orijentacija

prema predmetu, muzealiji – tzv. znanstvena orijentacija

Peter van Mensch, 1992., zalaže se za integrirani pristup.

TEORIJA MUZEOLOGIJE

Teorija muzeologije je muzeološka razina na kojoj se razvija sustav apstraktnog muzeološkog

mišljenja. U njoj se razvija metodologija muzeologije i muzeologija kao znanstvena disciplina.

Temeljni sadržaj muzeologije:

1. definicija muzeologije i čime se bavi?

2. koje su joj temeljne funkcije?

3. odnos čovjeka prema kulturnoj baštini i obrnuto?

4. odnos muzeologije prema drugim znanstvenim disciplinama?

DEFINICIJA MUZEOLOGIJE

UNESCO, 1958., Rio de Janeiro

Muzeologija je znanstvena disciplina koja proučava studij zadataka i djelovanja muzeja, a

muzeografija je njezina praktična disciplina prikupljanja građe.

Peter van Mensch, 1989.

Muzeologija je znanost koja se bavi istraživanjem selekcije, održavanja i javnog pristupa kulturnoj

baštini koja se čuva u institucijama u cilju istraživanja, odgoja i rekreacije.

Znanstveni karakter muzeologije potvrđuju njezine tri cjeline:

• strukturalna

• praktična

• povijesna.

Unutar logike znanja, muzeologija se kao disciplina tretira kao dio informacijskih znanosti.

Informacijske znanosti su one koje se općenito bave emisijom informacija (odabir, vrednovanje,

pohrana…).

• bibliotekarstvo Muzeologija je kao dio informacijskih znanosti

definirana 1983. godine. • arhivistika

• leksikologija

• bibliologija.

Definicija muzeologije trebala bi obuhvatiti područje informacijskih znanosti pa u tom kontekstu

treba reći da je muzeologija dio informacijskih znanosti koja se bavi identificiranjem predmeta

baštine, istražuje veze pojedinih muzealija, a sve kao uvjet za pravilno prikupljanje, odabir i

predlaganje te građe kulturne baštine.

8

Muzeologija se bavi sustavnim proučavanjem procesa emisije informacija pohranjenih u predmetima

baštine (muzealijama) i smanjivanjem polja neodređenosti pojedine muzealije, zbirke ili muzealnog

sustava u cjelini.

Predmet u sebi nosi skrivene informacije, a neke su neprepoznatljive osim u kontekstu (npr. reljef sa

dva gladijatora → prikazuje prvenstveno sportsku scenu, a u svom izvornom kontekstu nosi dublje

etičke poruke – sport je bitan…). Informacije muzealije će se upisati u neki sustav.

MUZEALNOST je osobina muzejskog predmeta da bude svjedokom prošlosti, da dokumentira

povijesnu realnost iz koje je taj predmet izdvojen. Nositelji muzealnosti ili sklopa baštine su

prvenstveno materijal i oblik predmeta.

Ne mogu se sve muzealije iznijeti u muzej već su to i one koje su sačuvane in situ i tamo ostaju kao

dokument jednog prošlog vremena (arheološki lokaliteti i ruševine, crkve i dvorci, obilježena i

interpretirana središta povijesnih gradova ili pak seoske cjeline uređene poput muzeja na otvorenome,

parkovi prirode, botanički i zoološki vrtovi – svi oni prenose skrivene poruke prohujala vremena). Čin

njihove muzealizacije je početak spasa od zaborava. U tome je jedna od primarnih zadaća muzeja i

cjelokupnog posla na zaštiti kulturne i prirodne baštine.

Muzealnost kao osobina nekog predmeta da bude svjedokom prošlosti se odnosi na sve predmete koji

imaju veze s prošlošću npr. razglednice → nove muzealije izgubljenih predmeta u prošlosti.

Interpretacijom muzealija kroz nacionalne identitete otvara se mogućnost dubljih poruka koje bi

trebale na neki način izgraditi neko društvo ili zajednicu (Višeslavova krstionica).

PREDMET MUZEOLOGIJE je informacijsko izučavanje naslijeđenog predmetnog svijeta koji nas

okružuje i identificiranje njegove muzealnosti sa svrhom zaštite kulturne i prirodne baštine, kao i

interpretacije i komuniciranja njezinih poruka u okviru različitih konteksta: primarnih, arheoloških ili

muzeoloških.

Predmet muzeologije ima dvije razine:

muzejska djelatnost

zaštita kulturne i prirodne baštine.

Prvi korak muzeologije je izučavanje muzealnosti, odnosno utvrđivanje sadržaja muzealije (primarno

informacijsko značenje). To kreće od prepoznavanja govora predmeta i nekih njegovih vanjskih

karakteristika, a to traži prethodno znanje nekih temeljnih znanstvenih disciplina. Kao rezultat odnosa

tj. komunikacije između predmeta i muzeologa rađa se informacija koja širi znanje o predmetu, u

sklopu te baštine i smanjuje neodređenost. Završetak označava oblikovanje završne informacije.

Tri procesa stvaranja informacije:

dokumentacija

komunikacija

informacijski proces.

9

Dokumentacija

Prvenstveno se bavi proučavanjem materijala i oblika i kao rezultat tog proučavanja nastaje

dokumentacija.

Komunikacija

Bavi se materijalom, ali i muzealnošću predmeta.

Informacijski proces

Bavi se muzealnošću predmeta, ali ne materijalom već oblikom.

Muzeologija jest jedna od informacijskih znanosti i s tim svojim dijelom otvara tj. pospješuje pomake

u praktičnoj muzeografiji. Ti pomaci su zapravo prevladavanje granica koje su postavljene između

različitih temeljnih znanstvenih disciplina, otvaranje muzeja prema društvu i zajednici (Kineska

izložba u Zagrebu).

ODNOS MUZEOLOGIJE I TEMELJNIH ZNANSTVENIH DISCIPLINA

…koje se bave znanstvenim proučavanjem predmeta u muzejskim zbirkama – arheologija, povijest

umjetnosti, etnologija, povijest…

Taj se odnos u posljednjih tridesetak godina pokušao definirati pojmom specijalna muzeologija.

Specijalna muzeologija u okvirima arheoloških muzeja kao muzejska praksa bila je pomoćna

disciplina 1960ih, međutim, u novije vrijeme se zapravo preuzimanjem metodoloških postavki

informacijskih znanosti u prvi plan stavljaju dokumentacijski, informacijski i komunikacijski

slojevi. U posljednje vrijem primarnije pitanje postaje pitanje stvaranja, tumačenja i prijenosa

poruka muzealija, baštine predmeta. Temeljna znanstvena disciplina → njezin je interes prema

muzejskim predmetima inspiriran traganjem za nekakvim spoznajama na način da će ti predmeti biti

dokaz tih spoznaja.

Cilj izučavanja muzeologije nije samo utvrđivanje nove znanstvene spoznaje nego i širenje te

informacije prema van, prema posjetitelju. Svaki muzejski predmet ima svoja tri sustavna elementa:

• materijal (zadan)

• oblik (promjenjiv)

• značenje (osnovno značenje muzealnosti).

Povezanost muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina jest obostrana potreba za znanjem. Odnos

muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina se pokušavao formulirati kroz pojam specijalne

muzeologije pa bi na taj način ona bila samo jedna pomoćna znanstvena disciplina. Danas se taj stav

prema muzeologiji mijenja. Temeljne znanstvene discipline proučavaju znanje koje se stječe

analizom iz dokumentacije pa je to formatizirano znanje, a muzeologija pokušava doći do

nekakvog interpretiranog znanja pa je to kontekstualizirano znanje (muzejska izložba, odnos

10

predmeta unutar nekog depoa). I. Maroević smatra kako je temelj znanstvena disciplina formatizirano

znanje, a Maršić se s tim ne slaže.

ZADATAK MUZEOLOGIJE

Ako bi rezultat istraživanja temeljnih znanstvenih disciplina bilo formatizirano znanje onda bi

rezultat muzeološkog istraživanja bilo neformatizirano znanje, tj. ono bi bilo poruka prema van. To

znanje je individualno, taktilno, vizualni pristup prema posjetitelju. Muzeologija se želi i bavi

prikazom i iskazom znanja. Prikaz znanja bi bio informacijski proces, a iskaz znanja bio bi

komunikacijski proces koji je vezan uz sadašnjost, a prikaz znanja (informacijski proces) je rezultat

simbioze i temeljnih znanstvenih disciplina, zato jer je vezan i uz prošlost i sadašnjost. Dakle i prikaz i

iskaz (informacijski i komunikacijski proces) jesu znanje, a znanje je ono što povezuje muzeološka

istraživanja i istraživanja temeljnih znanstvenih disciplina. Prednost muzeologije je u tome što ona

želi stvoriti nekakve teoretske okvire, sagledavanja, proučavanja svih predmeta u prošlosti

podjednako, što želi aktualizirati te osobine predmeta i kontekstualizirati ih i u sadašnjosti i u

budućnosti (tj. današnjim i budućim generacijama). To znači kako je za muzeologiju i muzeološka

istraživanja jedan od najbitnijih fenomena – fenomen vremena. Muzeologija je izradila nekoliko

fenomena vremena:

FIZIČKO vrijeme – starost muzealije i promjene na muzealiji nastale tijekom vremena

DRUŠTVENO vrijeme – različit stupanj društvene vrijednosti muzealija

KOMUNIKACIJSKO vrijeme – vrijeme kontakta muzeoloških istraživanja s muzealijama

• odnos istražitelj – predmet

• odnos muzej – posjetitelj

DOKUMENTACIJSKO vrijeme – vrijeme u kojem je jedan predmet dostupan kao dokument, to

je vrijeme istraživanja. Vrijeme istraživanja nekog predmeta kao svjedoka prošlosti može biti

ograničeno.

POVIJESNO vrijeme – istražuje povijest predmeta odnosno zbir fizičkog i društvenog vremena

Muzeologija u teoriji ima širok spektar promatranja za razliku od temeljnih znanstvenih disciplina, pa

tako muzeologija razlikuje nekoliko identiteta predmeta što kod temeljnih znanstvenih disciplina nije

baš važno. Ti identiteti baštine se ne mogu određivati na materijalnoj i vremenskoj razini (P. V.

Mensch).

MATERIJALNA RAZINA IDENTITETA NEKOG PREDMETA

• idejni ("conceptual identity") – prethodi materijalizaciji predmeta kojeg proučavamo

• stvarni ("factual identity") – identitet predmeta u trenutku njegova stvaranja

11• zbiljski ("actual identity") – identitet predmeta u trenutku našeg kontakta s njim

POVIJESNI IDENTITET ili IDENTIT TRAJANJA (VREMENA)

Povijesni identitet predstavlja vrijeme nastanka i vrijeme kontakta s predmetom. P. v. Mensch ga

kasnije razlučuje na:

• strukturalni (materijalnost predmeta)

• funkcionalni (identitet namjene).

Muzeologija želi izučavati sve identitete predmeta i na materijalnoj i na vremenskoj razini dok se

temeljne znanstvene discipline bave samo s nekim od tih identiteta. Npr. povijest umjetnosti se ne

bavi povijesnim identitetom, arheologija se bavi zbiljskim i stvarnim identitetom dok je idejni

identitet baš i ne zanima.

Glavne razlike između muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina bile bi u tome što muzeologija

širi svoj interes sa samog predmeta na kontekst i sama zbivanja na predmet i oko njega. Dakle,

muzeologija će također istraživati značenje poruke, informacije nekog predmeta, ali se bavi i pitanjem

kako te sakupljene informacije komunicirati pojedincu (posjetitelju) i društvu u cjelini.

MUZEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA

Muzeološka su istraživanja započeta kao istraživanja predmetnog svijeta na jednoj strani i istraživanja

društvenog odnosa prema predmetnom svijetu na drugoj strani. Muzeološka istraživanja utemeljena su

na predmetu muzeologije, a uključivanjem muzeologije u područje informacijskih znanosti šire se

prema istraživanjima komunikacija, resursa znanja i otkrivanja raznih informacijskih slojeva u

predmetima realnog svijeta koji nas okružuje.

Muzeološka istraživanja dijele se na:

Temeljna istraživanja

Temeljna su istraživanja zajednička svim muzeološkim institucijama i s njima se pridonosi razvitku

muzeologije kao znanstvene discipline.

Primijenjena istraživanja

Primijenjena su istraživanja namijenjena rješavanju praktičnih problema vezanih ne samo uz predmete

već i društvo u cjelini.

MUZEJSKI PREDMET je predmet baštine koji je izdvojen iz svoje realnosti da bi u novoj

muzejskoj stvarnosti u koju je prenesen bio dokumentom stvarnosti iz koje je izdvojen. Predmeti

baštine imaju bogate slojeve značenja kojima komuniciraju poruke prošlosti u sadašnjost i čuvaju ih

za budućnost.

Teorijska muzeologija kaže da taj proces stvaranja i emitiranja informacija sa predmeta na nekog

stručnjaka u pravilu ne prestaje jer se znanje uvijek širi. U teoriji bi taj proces trebao imati kraj, tu

neodređenost predmeta bi trebalo savladat, ali je to u praksi teško.

12

Klasifikacija znanstvenih disciplina tijekom 19. st. dovela je do klasifikacije muzeja što je dovelo do

osiromašivanja informacijskih potencijala predmeta i do čvrstih barijera između pojedinih muzeja ili

zbirki, koji su se čvrsto vezali uz pojedine temeljne znanstvene discipline. Muzeološka bi istraživanja

trebala prevazići uskogrudnost temeljnih znanstvenih disciplina jer ako je muzej zbirni fond predmeta

pa tako i informacija onda se može reći da su muzeji definirani informacijski sustavi, a najbitniji

elementi tog sustava su:

selekcija

motivacija

emitiranje.

Stjecanje znanja o muzealijama bi trebalo imati protutežu u emitiranju tj. korištenju informacija.

Emitiranje se može vršiti s:

predmeta na čovjeka

čovjeka na čovjeka

s vremena na drugo vrijeme

i to muzejskom predmetu daje osobine komunikacijskog sustava.

Selekcija je odabir kojim će predmet biti izdvojen u muzeološki kontekst, a koji neće. Često se odvija

i izvan muzeja. Povezuje i opće i pojedinačno znanje o nekom predmetu.

Bilježenje znanja onih predmeta koji su selektirani zove se DOKUMENTACIJA, a može biti:

Temeljna – nepromjenjiva

Tumačeća – interpretativna, prerasti će u neku vrstu prave kulturne istraživačke dokumentacije

Temeljna se odnosi na ispunjavanje knjiga, inventara, kataloga, upisuje se pojedina vrsta predmeta

prema svom funkcionalnom identitetu.

Tumačeća podrazumijeva drugi oblik dokumentacije tj. prikaz izgleda predmeta – fotografija, crtež,

dijapozitiv, negativ…

Muzeološka istraživanja imaju za cilj ne samo dokumentacijsko spašavanje muzealija već i

obrazovanje muzealaca i običnih ljudi.

ŠTO MOŽE BITI DOKUMENT → NOSITELJ INFORMACIJA?

Muzejski predmet ili MUZEALIJA je najmanji fizički element materijalne kulture koji ima neku

prepoznatljivu funkciju. Po P. van Menschu svi se predmeti nalaze u jednom od tri moguća stanja ili

konteksta:

primarni kontekst – vrijeme uporabe

arheološki kontekst – odnosi se na predmet koji je van uporabe

muzeološki kontekst – zaštićen predmet.

13

U primarnom i arheološkom kontekstu stvara se dokumentarna vrijednost i muzealnost predmeta, a u

muzeološkom kontekstu se komuniciraju nekakve vrijednosti i poruke koje nam taj predmet odašilja.

Dokumentacijsku vrijednost čine četiri osobine predmeta:

materijal (oblik, sirovina, njegova eventualna konstrukcija, tehnologija kojom je napravljen)

povijest predmeta (opis namjene i načina njegove uporabe, djelovanje u primarnoj funkciji)

okolina (okruženje, svi prostorni odnosi i sve, širi kontekst u kojem je predmet nastao)

važnost predmeta (značaj, emotivne i psihološke poruke koji mu podižu značaj npr. pero nekog

značajnog pisca i sl.).

Analizom predmeta dobiva se (tri razine analiziranja muzejskog predmeta):

fizička ili strukturalna svojstva – ono što možemo očima analizirati: materijal, konstrukcija, oblik

→ osnovna analiza, opis predmeta

funkcionalna svojstva – softver predmeta, uporaba, korisnost, važnost, otuda proizlazi značenje i

vrijednost tog predmeta (cijena ili vrijednost za struku)

odnos muzejskog predmeta prema kontekstu – odnos prema okolini, utjecaj predmeta na

okolinu i obrnuto; ta okolina može biti fizička ili idejna; fizička – gdje je bio postavljen neki kip, da li

fale neki dijelovi; idejna – što je ona simbolizirala, koja je njena uloga.

Dok su idejna i stvarna razina identiteta (ideja i vodilja samog nastanka predmeta) statične, zasebne u

kronološkom smislu, zbiljski identitet je završen u sadašnjosti. Sa zbiljskim identitetom isprepliću se

strukturalne i funkcionalne osobine predmeta. Strukturalni identitet omogućuje nove interpretacije

predmeta pogotovo u odnosima materijala, oblika i značenja. Ponekad se u muzejskom predmetu

može bitno izmijeniti strukturalni identitet, a funkcionalni ostaje isti (npr. konzervacija predmeta).

Jedan od glavnih faktora muzejskog predmeta jest ideja. Funkcionalni identitet objašnjava trajanje i

razvoj predmeta od njegovog nastanka do vremena kada se on prestaje upotrebljavati zbog fizičke

zastarjelosti ili nečeg sličnog. Neki muzejski predmeti mogu doživjeti ponovnu uporabu bez bitnih

promjena u strukturi i obliku (npr. Zadar, Sv. Stošija, upotreba antičkih stupova). Neki muzejski

predmeti tu svoju uporabnu vrijednost dobivaju nakon obnove – adaptacije, ali bez novog

strukturalnog identiteta (npr. kršćansko graditeljstvo – rekonstrukcija oltarnih pregrada, u Splitu

predromanička pregrada ili barokni oltar u crkvi Sv. Marije u Zadru).

Muzejski predmeti se ne mogu odvojiti od prostorne komponente – okoliša i idejne komponente. Obje

su prisutne i na kronološkoj i na idejnoj razini.

Najčešći kontekst jest primarni kontekst, u njemu se odvija aktivan život predmeta. Produžetak

aktivnog života predmeta, a time i primarnog konteksta, se pojavljuje u obnovi predmeta tj. ponovnoj

uporabi predmeta.

14

Arheološki kontekst je stalna ili privremena ostava odbačenih predmeta obično pod zemljom ili

vodom. To može biti tavan, smetlište, ali i faraonska grobnica. Arheološki kontekst može biti:

STABILAN – kao posljedica namjerno pohranjivanja predmeta u ostave, grobnice, spremnike… ili

slučajnog odlaganja koje pod utjecajem raznih atmosferskih čimbenika prelazi u stabilni kontekst

(posljedica razaranja) npr. Pompeji.

NESTABILAN – odlaganje predmeta u ostavama, na tavanima ili u privremenim depozitima zbog

dotrajalosti i ideoloških razloga (npr. liturgijski predmeti koji se ne upotrebljavaju, ali se ne smiju

uništiti). Ovo je vrlo nesigurno jer predmeti nisu zaštićeni.

U arheološkom kontekstu primarni (zbiljski) identitet predmeta je zamrznut u jednom povijesnom

trenutku, funkcionalni identitet predmeta je prekinut, a strukturalni identitet predmeta je vrlo

promjenjiv u odnosu na stanje u kojem je predmet izložen propadanju.

Muzeološki kontekst služi zaštiti i istraživanju vrijednosti nekog predmeta, te komuniciranju

spoznaja do kojih je muzeologija došla.2 Na taj način muzejski predmet gubi svoju uporabnu

vrijednost, ali dobiva informacijsku i komunikacijsku vrijednost. Informacijska je ona količina

informacija koje predmet pruža u okviru jedne logike po kojoj se proučava. Komunikacijsku

vrijednost ima u smislu da se na temelju jednog predmeta može uspostaviti komunikacija s različitim

sličnim predmetima u drugim muzejima, to postaje dio opće komunikacije na najrazličitijim nivoima.

Do promjena konteksta dolazi u jednom smjeru, a to znači da predmeti iz primarnog konteksta prelaze

u arheološki kontekst, a iz arheološkog u muzejski kontekst (a može i ne biti primarnog konteksta). To

premještanje predmeta iz konteksta u drugi jest MUZEALIZACIJA PREDMETA. Ono

podrazumijeva određen gubitak informacija pa ih treba u muzeološkom kontekstu nadoknaditi

kvalitetnom dokumentacijom koja je temelj muzealnosti svakog predmeta.

Temeljne skupine muzejskih predmeta:

oni kojima je život u muzejima jedini oblik egzistencije (u smislu zaštite)

predmeti koji mogu živjeti izvan muzeja (slike, namještaj), a tu spadaju i spomenici kulture te su

oni odašiljači poruka i poruke koje će se komunicirati onima koji gledaju te spomenike.

Gledano tako s muzeološke strane svaki je spomenik kulture muzejski predmet koji živi na otvorenom

prostoru. Prema tome spomenici kulture imaju i nešto drugačije oblike okoline odnosno konteksta za

razliku od pokretnih predmeta tj. muzealija. Jedan spomenik kulture može imati više slojeva

primarnog konteksta koji nastaju u promjenama u namjeni ili u oblikovanju npr. crkve – Sv. Šime je

starokršćanska, a danas ima najveći broj elemenata iz baroka. Neka građevina može imati i arheološki

kontekst (tragovi arhitekture ispod sebe), a neka građevina može imati i muzeološki kontekst te ona

postaje "muzej na otvorenome" (Manastirine – sarkofazi, čitav kompleks).

15

2 Muzeološki kontekst se javlja kad je predmet pohranjen u muzej, kontekst zaštite predmeta, njegovog intenzivnog proučavanja.

Neke građevine kao i muzealije imaju tri osobine:

materijal

oblik

značenje.

Na području identiteta također postoje značajne razlike između pokretnih muzealija i nepokretnih

spomenika. Veza između idejnog i stvarnog identiteta se uspostavlja preko majstora, kod pokretnih

predmeta, a kod nepokretnih predmeta je veza između idejnog i zbiljskog identiteta jest vođa projekta

te niz ljudi.

Strukturalni i funkcionalni identitet su kod nepokretnih spomenika izloženi mnogo većim

promjenama nego kod pokretnih (keramika – crkva). Materijal, struktura i konstrukcija nekog

nepokretnog spomenika kulture su u direktnoj vezi i utječu i na oblik i značenje neke građevine u

tolikoj mjeri da se taj materijal u svom značenju promatra čak i onda kada je on razlog propadanja

nekog spomenika zato se materijal ne može tek tako promijeniti (npr. kod srednjovjekovne građevine

se prilikom rekonstrukcije ne može izvorna žbuka zamijeniti betonom).

Oblik neke građevine ima i konstruktivno značenje i dekorativno, estetsko značenje kod nepokretnih

spomenika kulture jer je oblik često vezan uz izgradnju, završnu obradu nekog spomenika kulture

čime stvara jedan ambijent.

Tijekom povijesti nepokretni spomenici su često mijenjali svoj oblik, ali su zadržali primarnu

strukturu. Tako su ti arhitektonski spomenici dobivali nove vrijednosti koje muzeologija teži

informirati. Iz jedinstva oblika i materijala proizlazi značenje nekog spomenika.

STRUKTURALNA INTERPRETACIJA NEPOKRETNIH SPOMENIKA

Strukturalna interpretacija nekog nepokretnog spomenika kulture bi bila utvrđivanje svih relevantnih

činjenica koje čine spomenik svjedokom povijesti i društva, svjedokom trajanja i čovjekovih

intervencija nad njim. To široko polje se može smatrati poljem spomeničke neodređenosti koje je

jedno od najsloženijih pitanja u vrednovanju tih različitih slojeva neke nepokretne građevine.

Dakle, po muzeologiji

1. valorizacija

2. prezentacija

3. revitalizacija

spomenika kulture trebala bi se odvijati poštujući jedinstvo materijala i oblika (Forum u Zadru je

nepokretan spomenik i primjer je arheološkog konteksta).

Spomenici kulture se mogu definirati kao muzejski predmeti, ali nepokretni.

Postoje tri konstitutivna elementa kojima se bavi muzeologija:

materijal

oblik

16

značenje,

a to isto možemo primijeniti i na fenomen povijesnog grada.

Povijesna cjelina tj. povijesni grad u startu ima definirano značenje, može se smatrati dokumentom

vremena. Fenomen povijesnog grada zahtijeva složeniju informaciju za muzej. Dok je autor

muzejskog predmeta jedna osoba, a arhitektonskom spomeniku više osoba, kod povijesnog grada

autor je sam grad kao društveno biće odnosno društvena zajednica preko svojih predstavnika

(arhitekata). Struktura povijesnog grada je satkana od ulica tj. komunikacija ili mrežom po kojoj grad

funkcionira kao organizam, a druga struktura su gradske četvrti (tzv. ljuske). One čine arhitektonsku

strukturu grada koja je podložna promjenama više od komunikacija.

INFORMACIJSKE VRIJEDNOSTI POVIJESNOG GRADA

Materijal – strukturalni odnosi između gradskih četvrti i komunikacija (tu spadaju i trgovi i drugi

prostori i u vidu se uvijek ima odnos strukture grada i ambijenta, npr. Zadar – poluotok, Trogir –

otočić). Prema muzeološkoj definiciji se u materijal povijesnog grada promatraju i stanovnici grada.

Oblik – pod oblikom grada podrazumijeva se oblik rastera gradskih ulica, gradske mreže,

oblikovanja pročelja, kuća, ulica, način pokrivanja krovova tj. općenito odnos između prostorne

komponente grada i simboličkih funkcija (npr. Zadar, Poreč, Trogir, odnos cardo-decumanus). Oblik

rastera je rezultat našeg vremena ili rušenja.

Značenje – značenje povijesnog grada jest sastavnica koju je najteže definirati, ona je vremenska i

društvena kategorija povijesnog grada te spada u pravi krug kulturnih informacija, a takva informacija

je podložna sudu jednog vremena. Ako je povijesni grad, gledano s muzeološke strane, predmet

muzejskih istraživanja onda bi sastavni dio povijesnog grada bio i identitet.

Društveni uvjeti su preduvjet nastanka grada, a postoje i prirodni uvjeti za nastanak grada. Sve to će

omogućiti formiranje njegovog stvarnog identiteta.

STVARNI IDENTITET povijesnog grada bi činili elementi koji su sačuvani, tog identiteta tj.

dijelovi njegove povijesne jezgre ili tragovi kontinuiteta njegova trajanja, življenja. A to imamo u

svakom gradu, unutar gradskih mreža, gradskih četvrti. Stvarni identitet grada bila bi njegova

povijesna određenost u prostoru i vremenu odnosno sklad koji je postignut u određenim vremenskim

razdobljima.

RAZVOJNI IDENTITET povijesnog grada u sebi sadrži i strukturalne i funkcionalne elemente koji

vremenom dovode do akumuliranja povijesnih vrijednosti koje mogu prerasti u ZBILJSKI

IDENTITET. Zbiljski identitet povijesnog grada bio bi njegov identitet sa svim slojevima prošlosti

(arhitektonski zvonici, crkve). Muzeologija teži isticanju onih vrijednosti po kojima je neki grad

poznat u širim razmjerima (UNESCO). U tom isticanju vrijednosti jedan od najvažnijih elemenata

trebao bi biti o tome kako je svaki grad priča za sebe, kako je on nestabilni dio prošlosti. Ako nestane

17

bilo koja informacija ili sastavnica, onda je grad kao povijesna cjelina narušen. I povijesni grad ima

svoje elemente muzealnosti u cilju zaštite kulturne baštine, humaniziranja čovjekova života. Razlike

su što je složenija struktura povijesnog grada od muzejskog predmeta pa je time sve drugo složenije

(zaštita, konzervacija i sl.).

U ČEMU LEŽI VAŽNOST MUZEJSKOG PREDMETA?

Proces muzealizacije predmeta iz arheološki u muzejski kontekst uzrokuje jednu vrstu otuđenja

predmeta jer gubi jedan dio dokumentacijskih značajki. Oni dolaze u muzej gdje se stvara novi sustav

vrijednosti i značenja koji ovisi o funkciji muzeja.

Kako to izbjeći?

• kvalitetnom dokumentacijom (fotografija arheološkog konteksta)

• stvaranjem novog umjetnog konteksta (tj. rekonstrukcija izvornog stanja).

MUZEOLOGIJA TEŽI prevladavanju upravo tih aktivnosti.

Vrijednosne značajke muzejskog predmeta tj. spomenika kulture u muzeologiji se klasificiraju na više

načina, ali jedna od prihvaćenijih jest Maroevićeva. On promatra spomenike kulture kao:

dokumente stvarnosti (dokaz realiteta – predmet kao argument stvarnosti)

autentične svjedoke minulog vremena (spomenik prošlosti)

izvore (znanstvene) spoznaje tj. posebni dokument svog vremena

muzejske eksponate (izložbeni znak izraza – može se predmet prilikom izlaganja predstavljati

cijelu skupinu predmeta ili cijelo razdoblje)

jedinstvene predmete sabiranja (jedinstvena starina tj. unikat).

Ovo su vrijednosne dimenzije muzejskog predmeta.

Autentičnost – vjerodostojnost tih predmeta, a sama definicija može biti problematična:

• može biti razlika prototipa

• može biti razlika između izvornog i stvarnog predmeta

• treba razlikovati od pojmova originalnost/izvornost.

Originalnost (izvornost) – svojstvo predmeta koje ono krije u sebi.

Autentičnost – nešto do čega se dolazi istraživanjem, dokazivanje originalnosti, iskaz o originalnosti

predmeta nastao kao cijeli proces znanstvenog istraživanja, kompariranja i zaključivanja.

Muzejski predmeti ili spomenici kulturne baštine moraju imati sve te osobine kako bi stekli pravo na

muzeološki kontekst.

18

ZAMJENA MUZEJSKIH PREDMETA

Kad imamo teško oštećeni muzejski predmet vrši se zamjena odnosno kopiranje tog predmeta.

Zamjena za muzejske predmete stara je koliko i najstarije zbirke, kopije su služile poboljšanju

djelotvornosti sadržaja i informacije, a i znanstvenim i edukativnim ciljevima.

Prve primjere toga imamo još u antičko doba (razne zbirke). Kad je izgrađena Hadrijanova vila, u

vrtovima je oformljen muzej antičke kulture u umanjenom formatu. U antičko doba u prvom je redu to

bila sakupljačka aktivnost. Drugi razlog je bila težnja da se tim zbirkama omogući neprekidan niz

određene umjetnosti. Danas je to inspirirano potrebama prezentacije. U 18. st. držalo se da je bolja

dobra kopija nego loš original jer su veći značaj pridavali ljepoti i kvaliteti oblika. U 19. st. originali

zbog svog materijala, patine dobivaju pravu vrijednost nositelja kulturnih informacija. Original je

nositelj poruke pa autentičnost ima pravo prvenstva i nositelj je svake umjetničke zbirke.

Danas se postavlja jedan edukacijski problem – npr. kako jedinstveno vidjeti talijansku umjetnost,

kako interpretirati pojedino razdoblje, umjetnika. Henry Munroe → imaginarni muzej – putem

fotografije, filma, holograma na jednom mjestu se predstavlja čitava kultura ljudskog roda.

Kada se kopije koriste u muzejima umjesto originala?

1) Kopija radi zaštite originala – ako neko djelo stoji na mjestu odakle se ne može skloniti u

muzej, a mjesto je sklono propadanju (kada je original u vrlo lošem stanju)

2) Gliptoteke koje imaju gipsane odljeve različitih kipova, potrebe su velike za proučavanje

3) Zbog postizanja cjelovitosti muzejske ideje (spada u kontekst izložbe, a nalazi se u svom

izvornom mjestu ili je uništen).

Odnos originalnih muzejskih predmeta i njihovih zamjena su po svome značenju, sadržaju različiti

prema tome govorimo li kako se nalaze u skladištu, depou, u dokumentacijskoj bazi ili se radi o

izložbi. Zamjenom muzejskog predmeta se mogu smatrati svi suvremeni načini dokumentiranja

predmeta: fotografije, filmovi, crteži, hologrami, a najčešće je to (termini za zamjenski predmet):

1) kopija ili reprodukcija – zamjenski muzejski predmet koji podražava original oblikom, a

često i materijalom

2) odljev ili otisak

3) rekonstrukcija – nije doslovno kopija već izgled predmet u trenutku nastajanja

4) model – smanjena ili uvećana preslika kojom se prikazuje prostorna komponenta

5) maketa – vrsta modela.

Što je model, a što maketa? Model zadržava dio funkcija materijala. Maketa pokazuje samo vanjsko

oplošje materijala.

Zamjene za muzejski predmet nerijetko i same postaju muzejski predmet odnosno kulturnom

baštinom te se koriste u prezentiranju i komuniciranju poruka predmeta baštine. 19

Klasifikacija zamjenskih predmeta po Maroeviću:

1. KOPIJE – replike, doslovce odgovaraju originalu, a izrađuju se radi zaštite spomenika –

originala (npr. uzidan je u nekoj privatnoj kući), kada se priprema izložba, a predmeti nisu

trenutno tu ili su u vlasništvu ili u privatnoj zbirci.

2. KOPIJE – kao rekonstrukcije, npr. izgubljenih predmeta po slici se vrši rekonstrukcija

3. IZVORNI MUZEJSKI PREDMETI IZRAĐENI KAO KOPIJE ODREĐENIH

PREDMETA u naravnoj ili reduciranoj veličini (80% antičkih skulptura je poznato po

kopijama).

4. ZAMJENA ZA ORIGINAL, koja koriste drugi izražajni i prostorni mediji (grafovi,

dijapozitivi, hologrami, video i filmske vrpce i sl.).

Po svome značenju suprotno ovim predmetima su FALSIFIKATI ili KRIVOTVORINE. Krivotvorine

nisu zamjenski muzejski predmeti, nego kriminalni djelo, najčešće su krivotvorine originala.

Klasifikacija krivotvorina:

krivotvorine originala (na original se dodaju potpisi, datum ili sl.)

krivotvorine bez uzorka (bez imitiranja, neka slika na starijoj podlozi, npr. najčešće naslikana

gotička Gospa autentičnim bojama, na staroj ploči)

krivotvorine s uzorkom (ne imitira se slika nego stil umjetnika)

imitacije (predmeta koji već postoje).

MUZEJSKA ZBIRKA / ZBIRNI FOND (Stransky)

To je temeljna forma organizacije života muzejskih predmeta u muzeju. Ona je skup muzealija i

rezultat procesa njihove akumulacije i sinkrone promjene konteksta.

Kada predmet prođe kroz sve kontekste i pripadne ambijentu zbirke on postaje dio apstraktnog

sadržaja zbirnog fonda ili TEZAURUSA. Iako je zbirka tipična za muzej kao instituciju zbirke se

javljaju i u drugim institucijama poput biblioteka ili arhiva i sl.

MUZEOLOŠKE FUNKCIJE Odnos prema stvarnosti izražava se u muzeološkim funkcijama.

Definicije ili redoslijed muzeoloških funkcija:

ICOM – 1974. P. v. Mensch –1984. Amsterdam, 1983.

1. skupljanje

2. čuvanje

3. proučavanje

4. komuniciranje

5. izlaganje

CC model

Curation – Communication

Skrb - Komunikacija

PRC model

Preservation – Research –

Communication

Zaštita – Istraživanje –

Komunikacija

20

Ove tri kao temeljne muzeološke funkcije mogu se komplementarno povezivati unutar cjeline muzeja,

a mogu i individualno djelovati na okolinu i primati utjecaje iz okoline, neovisno o drugim

muzeološkim funkcijama.

Potkraj 1960ih Z. Z. Stransky je izjednačio muzeološke funkcije kao muzejske teorije.

MUZEJSKE TEORIJE Z. Z. STRANSKOG

On je u svojem sustavu, 1969., opće muzeologije razradio tri muzejske teorije koje su pokrivale

glavninu muzeoloških funkcija muzeja. One su se nalazile u okviru strukturalne razine muzeologije, a

to su bili:

Teorija muzejske dokumentacije ili selekcije

Teorija muzejske tezauracije

Teorija muzejske komunikacije.

Teorija muzejske dokumentacije ili selekcije

Predmeti kao dokumenti stvarnosti koji su odabrani, selektirani u muzejsku stvarnost pretvaraju pojam

sabiranja u pojam znanstvene dokumentacije. Tako on razlikuje:

• primarnu dokumentaciju

• popratnu dokumentaciju (sve neposredno prije doabira).

Teoriju muzejske dokumentacije Stransky dijeli na:

• identificiranje muzealnosti – proces koji se začinje u postupku selekcije predmeta za muzej

• selekcija nositelja muzealnosti – aktualiziranje muzejske poruke predmeta.

Teza: "Muzealna selekcija odnosno dokumentacija se mora postaviti na znanstvenu bazu i širiti na

razini znanstvenog istraživanja", Stransky, 1970.

Teorija muzejske tezauracije

Stransky smatra da tezauracija proizlazi iz pojma vrijednosti muzealne stvarnosti. Bavi se skupljenim

predmetima kao vrijednošću koja se smjestila u novoj okolini. Ti predmeti su rezultat sabirne

djelatnosti. Teoriju muzejske tezauracije Stransky dijeli na:

• sistematizaciju – opis predmeta i muzeoloških pojava

• dokumentaciju – bilježenje stanja tezaurusa

• zaštitu tezaurusa – primarni zadatak muzeja kao institucije.

Kod sistematizacije razlikujemo dva pravaca u stvaranju zbirnog fonda: apstraktni (rezultat procesa

spoznaje) i konkretni pravac (izražava se u ostvarivanju zbirnog fonda).

Dokumentacija tezaurusa jest proces pretvaranja informacijskog i muzeološkog sloja predmeta i

zbirnog fonda kao cjeline u znanje. Ova dokumentacija se smatra sekundarnom i dijeli se na tri razine:

21

dokumentacija nalaza (odvija se u primarnom i arheološkom kontekstu)

temeljna dokumentacija (kartice, formulari i sl.)

tumačeća dokumentacija (kulturne informacije predmeta).

Zaštita se tezaurusa usmjerava u dva pravca. Jedan ide prema zaštiti predmeta, a drugi prema zaštiti

zbirnog fonda kao cjeline.

Teorija muzejske komunikacije

Teoriju muzejske komunikacije Stransky smatra "vrhuncem procesa saznanja". Ona se bavi

publiciranjem onoga što smo teškom mukom izdvojili iz stvarnosti, kako bi se nanovo vratilo u

stvarnost, ali obogaćeno vrijednostima tezaurusa u kojem je našlo svoju novu stvarnost. Stransky

razlikuje tri vrste muzeološke komunikacije.

• komunikacija prezentacije

• komunikacija edicije

• opća komunikacija.

Sve tri se temelje na muzealijama i njihovoj znanstvenoj interpretaciji.

Prezentativna komunikacija je posebna vrsta vizualne komunikacije koja se služi autentičnim

predmetima kao izvorima informacija. Tipologija izlaganja zbirnog fonda muzejske institucije:

• muzealna ekspozicija (stalni postav)

• muzejska izložba (povremena izložba)

• izložba (pokretna ili putujuća izložba).

Komunikacija edicije oblik je komunikacije vremenski i prostorno ograničen i neponovljiv.

Distribucija informacija obavlja se posredstvom publikacija i predstavljaju znanstvenu obradu zbirnih

fondova (plakati, prospekti, pozivnice isto spadaju u tu grupaciju).

Opća komunikacija obuhvaća veliki broj oblika komuniciranja koji nisu specifični za muzejsku

djelatnost, a mogu se u njoj primjenjivati (predavanja, koncerti, snimanje filmova i emisija).

Muzeološke funkcije predstavljaju najvažnije uporište metodologije muzeologije kao znanstvene

discipline.

ZAŠTITA Zaštita muzejskih predmeta, grupa predmeta ili muzejskih zbirnih fondova jedan je od osnovnih

segmenata ljudske djelatnosti i specifičan oblik zaštite kulturne i prirodne baštine. Peter van Mensch:

"Zaštita je spona i odnos između primarnog i muzeološkog konteksta", 1992., bez obzira prelazi li

predmet u muzej ili ostaje in situ. Zaštita je primarni zadatak muzeologije kao oblik čuvanja predmeta.

Osnovni zadatak u zaštiti materijalnog svijeta baštine jest čuvanje potencijalnih informacija u

predmetu baštine. Kao bitna pretpostavka za njezino očuvanje i vrednovanje nameće se problem

22

zaštite nepokretnih spomenika baštine. Zaštita muzejskih predmeta nije jednostavna zadaća, zato su

vodeći teoretičari muzeologije razradili nekoliko razina zaštite. Tako Peter van Mensch razlikuje:

• materijalističku zaštitu predmeta (čuvanje samog predmeta)

• idealističku zaštitu predmeta (čuvanje i zaštita ideja kulturnih i znanstvenih informacija).

Predmeti kulturne baštine mogu se čuvati: "in situ" i "ex situ". Ex situ se odnosi na zaštitu koja se

provodi u samom muzeju, a druga koja se provodi u sklopu primarnog konteksta naziva se in situ.

Najveći dio kulturne baštine se štiti prenošenjem u muzej. To su predmeti bogatog sadržaja kojima

prijeti propadanje. Međutim, prelaskom u muzej predmeti uvijek gube jedan dio svog značenja jer

tako gube dio povijesnog, funkcionalnog i stvarnog identiteta.

OBLICI ZAŠTITE

1. ZAŠTITA PREDMETA PRENOŠENJEM U MUZEJ

2. FIZIČKA ZAŠTITA MUZEJSKOG PREDMETA U MUZEJIMA

preventiva

zaštita materijala

zaštita oblika

zaštita značenja

dokumentacija

rukovanje muzejskim predmetima

etika postupka

metodološki pristup

3. SIGURNOST U MUZEJSKIM ZGRADAMA

zaštita od prirodnih katastrofa i ratnih razaranja

zaštita od krađa i vandalizma

4. SOCIJALIZACIJA ZAŠTITE

Zaštita započinje već sabiranjem samih predmeta.

Po Z. Stranskom SABIRANJE ili PRIKUPLJANJE može biti:

Aktivno-terenski rad (arheološka istraživanja)

Pasivni rad (kupovina predmeta od privatnih kolekcionara i ostavština ili razmjena između muzeja)

P. van Mensch također vidi dva stupnja SABIRANJA:

eksterno – kao i aktivno

interno – kao i pasivno.

23

Eksterno (ili aktivno sakupljanje) je neraskidivo vezano uz temeljne znanstvene discipline jer je

usmjereno na značenje predmeta u arheološkom i primarnom kontekstu, a tu vrijede posebni kriteriji

selekcije. Unutar muzeologije razvijeno je šest kriterija selekcije:

učestalost ili rijetkost predmeta

stupnjevitost (prvijenci, inovacije)

reprezentativnost (ideja)

privlačnost (vezanost uz pojedine osobe ili zbivanja)

fizička povezanost

estetska i oblikovna vrijednost.

Zaštita predmeta u muzejskim fondovima je proces njihova čuvanja od fizičkog propadanja, ne samo

u primarnom kontekstu već i u muzeološkom kontekstu. Prvenstveni zadatak zaštite muzejskih

predmeta jest čuvanje njihove cjelovitosti i trajnosti materijala. Kako bi se mogao ostvariti taj zadatak

potrebno je stvoriti povoljne uvjete (preventiva):

1. kod metala – korozija

2. kod tkanine – mikroorganizmi

3. djelovanje Sunca.

Pod tim povoljnim uvjetima podrazumijevaju se i oni glavni:

1. arhitektonska kvaliteta svih muzejskih prostora i sadržaja

2. kvalitetni klimatski uvjeti

3. redoviti pregled stanja muzejskih predmeta.

Preventiva je prisutna kao primarni oblik zaštite cjelokupnom kompleksu kulturne i prirodne baštine.

Kada muzejski predmet dolazi u lošem stanju pristupa se zaštiti materijala predmeta tj. fizičkog

zadiranja u materijal, a to je prije svega:

konzervacija

restauracija.

Konzervacijom se mijenjaju izvorna svojstva materijala predmeta, ali se ne mijenja oblik. Složeniji

zahvat se naziva restauracija, gdje se vraćaju i oni dijelovi koji su nestali, odlomili se i sl. Restauracija

kao intervencija, oblik zaštite muzejskog predmeta ne zadire samo u oblik muzejskog predmeta već i u

tehnologiju njegove izrade (npr. terra sigilata → pečenje, retuš i bojanje). Restauracija je motivirana

prvenstveno željom da se predmetu vrati stvarni identitet ili jedan od povijesnih identiteta. U slučaju

restauracije važi kao i ono za preventivu, a to je da se ne može jednako primijeniti na pokretne i

nepokretne dijelove kulturne baštine.

Uz zaštitu materijala vidimo kako je neizostavno vezana i zaštita oblika predmeta. Tu nema

zadiranja u oblik muzejskog predmeta, a tamo gdje je to potrebno ipak se ne obavlja restauracija već

se izradi kopija ili model, a to je povezano uz izlaganje i komuniciranje muzejskih predmeta.

24

Kopije se upotrebljavaju u slučaju ako je original nestao, izuzetno velik, pripada drugoj instituciji,

jer je neprenosiv, lomljen, prevrijedan – dakle, u tim se slučajevima izrađuje kopija, a to je jedan od

oblika zaštite muzejskog predmeta. Vrijednost kopije je u tome što ona čuva zbiljski identitet jednog

predmeta fiksiranog u jednom trenutku, vremenu, a vrijednost modela je u tom što on omogućuje da

se predmet sagleda u cjelini tj. da se prikaže neka građevina, neki spomenik kulture koji se nalazi

izvan muzejskog konteksta. Pod zaštitom muzejskih predmeta svrstavamo i zaštitu značenja tj.

muzealnosti, a zasniva se na premisi jedinstva oblika, materijala muzejskog predmeta. Zaštita

značenja se najbolje ostvaruje kroz izradu:

1. sekundarne dokumentacije – bilježe se sve informacijske i značenjske vrijednosti tog

predmeta, a njegova muzealnost je polje muzeološke vrijednosti

2. adekvatna valorizacija – primjerena prezentacija i primjerena funkcija.

DOKUMENTACIJA

Dokumentacija je ipak glavni način zaštite značenja muzejskih predmeta, ali je i već i način zaštite

forme predmeta. Bilježe se podaci formativnog karaktera nekog predmeta (fotografija, videotraka,

hologram…).

Jedan od oblika zaštite predmeta je i NAČIN RUKOVANJA (svakodnevno ili povremeno). Posebna

pažnja poklanja se prilikom transporta predmeta, a tim se bavi muzeografija. Radi ispravnog odnosa

predmeta s njegovim rukovanjem u muzeologiji je razvijena jedna posebna etika postupka, tretmana s

muzejskim predmetima, čak je i definirana u nekim međunarodnim dokumentima.

"Rad s muzejskim predmetima dopušta se samo stručnom i educiranom osoblju" pa je razlučena uloga

tog stručnog osoblja. "Kustos je osnovni čuvar muzejske zbirke, međutim sve te direktne zaštitne

mjere (konzervacija, restauracija) će poduzimati konzervatorsko i tehničko osoblje."

Provodi se i sustav PROMATRANJA, NADZIRANJA, FIKSIRANJE MUZEJSKIH PREDMETA

(kamere, alarmi). Sve su to zaštite, ali u osnovi spadaju u prevenciju. Posljednji oblik zaštite

muzejskih predmeta koji se provodi tek u ovom stoljeću jest SOCIJALIZACIJA ZAŠTITE –

zagušenost muzeja dovodi do priklanjanja očuvanju kulturne baštine in situ (Grčka, Rim i sl.).

ISTRAŽIVANJE I PROUČAVANJE KULTURNE BAŠTINE

Istraživanje kulturne baštine je proces kojim se otkrivaju i muzeološki ili znanstveno interpretiraju

informacijske vrijednosti sklopova kulturne baštine. U tom procesu se povezuju metode muzeoloških

istraživanja sa temeljnim znanstvenim disciplinama.

Glavne metode istraživanja kojima se služe temeljne znanstvene discipline (značajke temlejnih

znanstvenih disciplina):

25

1. generaliziranje putem istraživanja individualnog

2. stvaranje klasifikacijskih i tipoloških sustava.

Značajke muzejskih istraživanja baziraju se na:

1. temelju tih usvojenih generalnih ocjena

2. u kvalificiranju pojedinosti u odgovarajuće klase usvojenih sustava.

Drugim riječima, znanstveno istraživanje temeljnih odrednica predmeta baštine kombinacija je

odgovarajućeg znanstvenog i muzeološkog istraživanja.

VRSTE ISTRAŽIVANJA – tri su područja prema Peter van Menschu:

Analiza i opis i komparacija predmeta

Analiza i opis predmeta daju nam punu sliku predmeta ili cjeline koju istražujemo, usmjerena su

prema definiranju identiteta predmetnog svijeta.

Vrednovanje predmeta

To su muzeološka istraživanja koja uključuju kulturna, sociološka i druga vrednovanja predmeta

baštine i to i unutar funkcionalnog okvira njegove okoline u primarnom ili arheološkom, i u

muzeološkom kontekstu.

Primijenjena istraživanja (u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta).

Usmjereno je na interes za strukturalni identitet predmeta ili cjelina baštine (kroz konzervaciju,

restauraciju pa i izlaganje predmeta). Ona traže integriranje interesa temeljnih znanstvenih disciplina i

muzeologije. Mogu biti usmjerena na:

istraživanje materijala i strukture predmeta

istraživanje načina fizičke zaštite predmeta.

Istraživanje materijala i strukture predmeta je motivirano željom za što boljim poznavanjem fizičke

strukture predmeta, konstrukcije, tehnologije i promjene na predmetu, a sve to u cilju otkrivanja

oštećenja na predmetu i poduzimanja zaštite.

Istraživanje načina fizičke zaštite predmeta se veže uz muzeološku funkciju zaštite uz muzeografske

postupke te mjere.

DOKUMENTACIJA (kod Stranskog je to sekundarna dokumentacija)

Dokumentiranje kulturne baštine organizirani je proces bilježenja informacija što ih posjeduju i

emitiraju predmeti i cjeline baštine. O dokumentaciji se može govoriti i kao o etičkom pitanju, trebalo

bi se bilježiti sve ono što se u tom trenutku može s predmeta pročitati, istiniti podaci. Dokumentacija

se ne bi smjela privatizirati, a njeni podaci bi se trebali integrirati u neke informacijske sustave.

Obavezna dokumentacija:

• ako se predmet zagubi

• zbog mogućeg oštećenja predmeta u toku određenog vremena.

Dokumentaciju treba promatrati kao sustav koji uključuje: 26

• stvaranje dokumentacije

• upotrebu dokumentacije

• čuvanje, arhiviranje dokumentacije.

STVARANJE DOKUMENTACIJE

Prilikom stvaranja dokumentacije kako bi se zadovoljile i potrebe znanstvenih temeljnih disciplina

trebalo bi se uključiti:

Dokumentaciju istraživanja

Dokumentaciju restauratorskih i konzervatorskih zahvata kulturne baštine

Eventualne postupke izlaganja odnosno komuniciranja predmeta.

Ako dokumentacija mora uključiti stvaranje, upotrebu i čuvanje onda to znači da u izradi

dokumentacije moraju sudjelovati svi stručnjaci (arheolozi, restauratori i sl.).

Opća podjela dokumentacije (prema sadržaju i funkciji):

primarna

sekundarna

tercijarna.

Primarna dokumentacija je u neposrednom kontaktu s predmetom i uključuje dvije razine podataka:

• osnovnu građu predmeta (obrasci, kartoteke)

• podskupine prema sadržajnom i vremenskom kriteriju (crteži, kartoteke i sl.).

Sekundarna dokumentacija podrazumijeva svu onu primarnu dokumentaciju koja je zbog obrade

prenesena u druge medije, te predstavlja i zaštitu primarne dokumentaciju. U izradi ove

dokumentacije sudjeluju dokumentaristi.

Tercijarnom se dokumentacijom bave isključivo dokumentaristi. To su katalozi, kartoteke, pregledi

dokumentacije kao arhivirani podatak.

Arheološka muzeologija i povijesno-umjetnička muzeologija dijele dokumentaciju na:

Stručno-znanstvene

Stručno-znanstvena je kao i primarna dokumentacija, temelji se na glavnim metodama istraživanja

muzejskih predmeta (analiza, opis, konzervacija/restauracija, komparacija…).

Muzeološke

Muzeološka dokumentacija obuhvaća dokumentaciju svih drugih djelatnosti muzeja koji nisu direktno

vezani uz građu: izdavačka djelatnost, marketing, administracija.

U procesu dokumentiranja trebalo bi poštivati neke standarde, principe kako bi proces dokumentacije

bio što djelotvornije obrađen i kako bi dokumentacija bila upotrebljiva. Podjela prema važnosti:

27

poštivanje vrijednosti i cjelovitosti predmeta

primjenjivost dokumentacije ili svrhovitost

preciznost i egzaktnost kao osnova za standardiziranje podataka

pravodobnost

sveobuhvatnost

selektivnost

kontinuiranost

postupnost.

Pravodobnost je vrlo bitan princip, ako je neki muzejski predmet oštećen ili podatak, informacija

predmeta ne dokumentirana na vrijeme onda je zauvijek izgubljena.

Sveobuhvatnost upozorava kako se predmet mora dokumentirati sa svih mogućih aspekata.

Selektivnost znači ne bilježiti informacije bez kraja, dokumentacija mora biti kratka, egzaktna,

svrsishodna.

UPOTREBA DOKUMENTACIJE

Upotreba se usmjerava prema korisnicima i potencijalnim korisnicima dokumentacije, a možemo ih

podijeliti u dvije grupe:

oni koji koriste dokumentaciju u obavljanju muzeoloških funkcija

oni koji na temelju dokumentacije grade odnos prema baštini, rade propagandu i razvijaju svijest o

vrijednosti baštine za društvenu zajednicu.

Maroević smatra da bi se znanstvena istraživanja trebala što manje služiti izvornom dokumentacijom

odnosno izvornim medijem na kojem je podatak arhiviran jer kakva je god kulturna baština, primarna

dokumentacija, arhivirani dokument o samim predmetima će dobiti više vrijednosti od samog

izvornog predmeta. Veliku pomoć u uporabi dokumentacije pružaju sekundarna i tercijarna

dokumentacija.

ČUVANJE, ARHIVIRANJE DOKUMENTACIJE.

Radi bržeg pronalaska, a arhivirati se može:

izvorna dokumentacija

dokumentacija prenesena na druge medije.

Pretpostavka dobrog arhiviranja dokumentacije jesu dobri uvjeti čuvanja koji bi trebali štititi od svih

mogućih oblika oštećenja.

Dobri uvjeti čuvanja: klimatski, lagan pristup prostorijama (radi moguće dislokacije).

Dokumentacija se čuva: u muzejima, galerijama, konzervatorskim ustanovama, bibliotekama,

arhivima…

28

KOMUNIKACIJA Komunikacija je u logičnom slijedu posljednja muzeološka funkcija. Komunikacija znači kako se

poruka kulturna baštine odnosno njezine informacijske vrijednosti unosi u stvarni život ljudi i tako se

pokušava izgraditi njihova svijest, ideja. Poruka kulturne baštine se najbolje ostvaruje u primarnom

odnosno arheološkom kontekstu, ali to ne znači stvarni identitet. Glavni oblik komunikacije kulturne

baštine jest PREZENTACIJA tj. IZLOŽBA. Izložbom se poruke i vrijednosti kulturne baštine

komuniciraju posjetiteljima muzeja i pokušava ih se učiniti svjesnima svih vrijednosti predmeta koje

on odašilje.

IZLOŽBA polazi od termina komunicirati, priopćiti. Za P. V. Menscha izložba je "zemlja snova",

rezultat procesa selekcije i manipulacije informacijama, gdje posjetitelj prihvaća sudove i

interpretacije kojima muzej kao medij određuje značenje. Ona izrasta iz interakcije između "ideje" i

"tvari", pri čemu "tvar" čini prostor, primarni muzejski i sekundarni muzeografski materijal

(muzealija), a "ideju" cilj, strategija, stil i tehnika izložbe, 1992.

Izložba je aktivnost koja ima određene zakonitosti koje se promatraju u okvirima različitih modela.

Kod Maroevića postoje dva modela izložbe:

Model 1 E – A – AK – S – T

1. emisija (kreatori izložbe)

2. apsorpcija (posjetitelji)

3. akumulacija (sabiranje)

4. selekcija (kreativni izbor)

5. transmisija (muzejska pomagala za transfer informacija).

Što se selekcije tiče ona razlikuje dva kriterija odabira:

znanstveni – promatra predmete sa znanstvenog stajališta (svaki eksponat mora biti znanstveno

zasnovan, a ne zasnovan na ideologiji, povijesnim neistinama npr. nacizam, fašizam i sl.). Izložba

mora biti u okviru određenog znanstvenog sustava – sve ostalo nije znanstveno utemeljeno.

kulturni – muzejsko stajalište predmeta kao izvor informacija kulturne baštine.

Model 2 – promatra izložbu kroz tri identiteta:

1. konceptualni – idejna priprema radnje

2. strukturalni – sami predmeti i muzejska pomagala

3. funkcionalni – krajni cilj izložbe, kulturna poruka informacija usmjerena ka korisnicima.

29

Što se prezentira?

Na izložbi u muzeju se prezentiraju muzejski predmeti, a mogu biti i izvan muzejskog konteksta npr.

oni posuđeni iz drugih ustanova. Postoji didaktička obveza da se znanje o predmetima prezentira na

odgovarajući način.

I ti se predmeti pokušavaju prezentirati uz pomoć muzejskih pomagala da iskažu muzealnost i stvoriti

poruku tj. prikazati razinu znanja o nekom problemu. Budući da se izložbom čovjek služi i izvan

muzeološke djelatnosti treba u okviru procesa izlaganja razlikovati pojmove:

MUZEJSKA PORUKA se iskazuje u okvirima muzeja kao najčešći oblik institucionalizacije

muzejskog rada.

MUZEOLOŠKA PORUKA podrazumijeva formiranje kulturne poruke predmeta kulturne baštine

unutar i izvan muzeja.

Kulturna poruka izložbe – u pravcu znanosti ili kulture (sintetički aspekt). Ističe vrijednost, smisao,

značenje i potrebe (kulturno-sintetički aspekt).

AUTOR – pojedinac, grupa ili muzej kao institucija. Nositelj ideje obično je pojedinac, a u

ostvarivanju sudjeluje grupa stručnjaka. Stručni tim daje stručne temeljne postavke. Oni su van

muzejske struke.

KUSTOS – autor izložbe. Autor izložbe je jedna osoba, najčešće onaj tko je nositelj ideje i tko je

koordinator cijele izložbe.

Tko čini tim kustosa? Onaj tko zna kako prezentirati muzejsku građu. Tko je muzejski pedagog?

Andragozi – pedagozi za odrasle ili drugi za djecu; način na koji prezentirati muzejsku građu da bude

razumljiva s obzirom na dob, obrazovanje i sl. Tko su dizajneri izložbe? Dizajni polica, vitrina,

podloga, ukrasa, izgled legendi, rasvjeta, katalog, prostori.

Izložba u muzeju je elementarni oblik prezentativne muzejske komunikacije. Izložba u muzeju je

oblik muzejskog komuniciranja izlaganjem i interpretacijom muzejskih predmeta.

GDJE (prostor)

Prezentacija ili izložba se odvija u muzeju ili nekom drugom ambijentu, ali je bitno da je kontekst

umjetno stvoren u kojem će sve biti podređeno kvaliteti kulturne poruke baštine. Ambijent je niz

okolnosti koje jedan prostor stvara (u kakvoj zgradi, kakvim ukrasima…). Postoje norme koliko je

prostora potrebno da neki predmet ima kako bi bio čitljiv, suvisao, pregledan. Treba osigurati zaštitu

predmeta, pristup predmetu.

Svaka se izložba odvija u sadašnjem vremenu, ali se unutar nje pokušava unijeti informacijsko

(legende) i dokumentacijsko vrijeme. Na taj način izložba postaje mjesto spajanja sadašnjeg i prošlog

vremena.

Pri organiziranju izložbe važan je pravi trenutak, važna je aktualnost, teme koje su važne u tom času.

30

KAKO

Način izlaganja je proizvoljan jer je izložba složena struktura. Ne ovisi samo o konceptualnoj razini

već i o jednostavnim faktorima, uvjetima kao raspoloživi prostor, novac, muzejska pomagala.

Izlaganja muzejskog predmeta bi trebala imati povratni efekt. Jezik izložbe mora biti jasan i razumljiv

kako bi se uspostavila komunikacija s posjetiteljima. Autor mora voditi računa o nekoliko činitelja

prezentacije:

1. tjelesnost čovjeka i njegove percepcije

Čovjek percipiranjem prihvaća poruku što znači kako treba fizički sudjelovati u primanju

izložbenih poruka.

2. čovjek kao društveno biće

Čovjek je vezan uz okolinu gdje živi pa ga interesiraju predmeti iz njegove okoline jer tako gleda

kulturnu tradiciju mjesta gdje živi.

3. samostalnost muzejske djelatnosti

Samostalnost muzejske djelatnosti u kreiranju izložbene politike (izbor teme za izlaganje i sadržaj

izložbe mora biti nezavisan o vanjskim faktorima – društvo, politika). Vrlo je važno da muzeološka

struka bude potpuno samostalna, odvojena od politike.

Muzejska izložba se iskazuje kao:

iskaz znanja

prikaz znanja.

Za razumijevanje govora muzejskog predmeta djeluju posebni kodovi kao konvencije i osnova poruke

i to u pravilu dvije vrste kodova:

kodovi denotacije koji iskazuju jasno određene informacije o predmetu (opisuje značaj, povijest,

trajanje predmeta)

kodovi konotacije koji otkrivaju dodatna značenja u kontekstu okoline u kojoj se dotični predmet

nalazi (povezivanje sa stvarnošću vremena u kojem je postojao).

Govor muzejskih izložbi je krcat konotacijama i do izražaja dolazi uloga muzejskog stručnjaka-

kustosa i grupe stručnjaka u interdisciplinarnom procesu, koji su u svakom slučaju posrednici unutar

složene muzejske komunikacije. Posrednik je i kreator. Transformatorova dužnost je razumijevanje

podataka, prikupljanje informacija od stručnjaka, odlučivanje o onome što je vrijedno prenositi

javnosti kao i načinu na koji se to čini razumljivim i povezuje s općim znanjem. Muzejski stručnjak

mora voditi računa i o tome da muzejska izložba ima svoje zakonitosti kao medij i kao proces. Kreator

muzejske izložbe mora uočiti razliku između znanstvenog i posjetiteljskog percipiranja muzeja i

muzejske poruke i mora znati na izložbi utvrditi gdje i na koji način uspostaviti one konotativne i

denotativne relacije u kojima će muzejski predmeti zajedno s muzeografskim pomagalima zapravo

31

stvoriti muzejsku poruku. Kustos treba naći način kako neki problem učiniti razumljivim i povezati ga

s općim znanjem, mora neprekidno lučiti razliku između znanstvenog i posjetiteljskog.

Kustos je transformator znanja, mora imati razumijevanje za podatke, on skuplja stručnjake i podatke

i odlučuje koje je podatke vrijedno iznijeti. Kustos uobličava postav, izložbu na muzeološki način, a u

tome mu pomažu pedagozi, dizajneri, konzervatori i restauratori. Treba voditi računa o izlošcima i

pomagalima (različiti tekstovi, signalika,3 auditivna pomagala, razna povećala za sitne izloške).

Realizacija moguća tek nakon provjere svih ovih elemenata.

Znanje na muzejskoj izložbi je medij čuvanja i fiksiranja te stvarnosti. Znanje u muzejima je

simbolički proizvod muzeologije i temeljne znanstvene discipline, a ovo su funkcije koje ga određuju:

1. Spoznajna – imenovanje i primanje (selekcija) predmeta, odlučni elementi u izboru predmeta

2. Komunikacijska – iskaz znanja i distribucija, predmet koji može odigrati ulogu u distribuciji

znanja, treba prezentirati one predmete koji su karakteristični za određeno doba

3. Informacijska – prikaz znanja kroz organiziranje i selekciju informacija, predmet kao izabrana

informacija, danas ima sve veću funkciju, "virtualne izložbe" – putem interneta, izložbe novog

doba.

4. Funkcija pamćenja – možda najvažnija, pohranjivanje znanja kroz dokumentaciju muzejskih

predmeta i zaštite, ono što se jednom vidi (vrhunska izložba) ostat će u trajnom pamćenju.

Znanje se na izložbi označava kroz legende, tablice, grafikone, prospekte te se nadopunjuje

muzejskim pomagalima. To znanje koje je izraženo kroz muzejska pomagala se tretira kao PRIKAZ

ZNANJA koje mi posjedujemo prije izložbe. ISKAZ ZNANJA je rezultat komunikacijskog procesa

između predmeta i posjetitelja. Na muzejskoj izložbi dolazi do miješanja iskaza i prikaza znanja, a

iskaz se može pretvoriti u prikaz u nekom narednom vremenu, na nekoj narednoj izložbi. Dok prikaz

znanja na izložbi vodi računa o prošlom iskustvu, iskaz znanja se uvijek aktualizira u kontekstu na

samoj izložbi. Preklapanje prikaza i iskaza znanja na muzejskoj izložbi uvijek se događa u sadašnjosti

s tim da je prikaz orijentiran prema prošlosti i uzima u obzir prošlo iskustvo, dok se iskaz, pomoću

dokumenata u budućnosti pretvara i postaje sastavnim dijelom nekog budućeg mogućeg prikaza

znanja.

Prikaz znanja u muzeologiji uvijek uzima u obzir tri sastavnice muzeološkog predmeta:

materijal

oblik

značenje,

ali tu treba pridodati i četvrtu:

vremensko značenje muzealije.

323 Način kretanja.

Vremensko značenje može biti:

1. FIZIČKO ILI KRONOLOŠKO VRIJEME – vrijeme stvaranja, vrijeme kada je predmet

nastao odražava se na materijal i oblik predmeta.

2. DRUŠTVENO VRIJEME – vrijeme aktualizacije, vrijeme u kojem je predmet postao

društveno aktualan tj. vrijedan da bude izložen.

3. KOMUNIKACIJSKO VRIJEME – vrijeme komunikacije s publikom, vrijeme u kojem

predmet počinje komunicirati u izložbi, od kada djeluje kao poznata činjenica.

4. INFORMACIJSKO VRIJEME – vremensko značenje predmeta, vrijeme u kojem je

informacija o predmetu prenesena u neki drugi medij (knjigu, kompjuter).

5. POVIJESNO VRIJEME – vrijeme života predmeta, povijest predmeta, vrlo često se

mijenjaju atribucije predmeta npr. Varoška Gospa isprva "Majstor tkonskog raspela", danas

Menegelo.

6. DOKUMENTACIJSKO VRIJEME – vrijeme istraživanja, vrijeme dostupnosti predmeta u

smislu obrade svih njegovih osobina, to je vrijeme od kada su počela istraživanja o tom

predmetu.

U funkciji izložbe važan je činitelj i osobina publike i njen odnos prema izložbi. Unutar kruga

potencijalne publike nalazi se krug stvarne publike, a unutar njega krug ciljne publike.

Osobina muzejskog predmeta kojima muzej provodi svoju komunikaciju (predmeti – prostorni,

vizualni, auditivni).

Problemi postavljanja izložbe

1. Prostornost muzejskog predmeta

Postavlja se niz pitanja: Koliko prostora zauzima? Kako ga treba gledati na izložbi? Treba li predmet

pregledati sa svih strana ili samo u dvije dimenzije? Smještanje predmeta u kut daje mu prostorne

koordinate. Treba li predmet biti zaštićen staklenom vitrinom s dobrim osvjetljenjem ili može

samostalno egzistirati u prostoru bez dodatne zaštite? To je pitanje procjene koje je jako bitno jer su

vitrine jako skupe. Tu je i pitanje ritma postavljanja predmeta – predmeti vode posjetitelje, jednolika

gustoća razmještenosti.

2. Vizualne osobine predmeta

Osobine predmeta kao što su boja i uzorak (sitni likovi, bliži pristup). Npr. dagerotipije u kosim

plosnatim vitrinama.

3. Auditivne osobine

Pitanje uvjerljivosti prezentacije na način da se uvedu i šumovi (npr. u prirodoslovnim muzejima

glasanje prepariranih ptica), stvaranje efekta realiteta predmeta, ugođajna glazba (ambijentalna),

glazba u odnosu na razdoblje u kojem su umjetnine nastale – spoj likovne i glazbene umjetnosti,

33

auditivni vodiči. Primjer je Muzej avijacije u Washingtonu sa snimkama letova aviona s originalnim

zvukom i slikama.

4. Osobine muzejske publike – Za koga se izložba radi? Tko će to gledati?

• Ciljna publika – onaj dio posjetitelja za koji je izložba izravno rađena. To može biti: šira publika

(jednostavan pristup, razumljive legende), djeca ili uski krug ljudi (znanstvenici).

• Stvarna publika npr. postavljanje stalne izložbe u Zadru, 100tinjak zainteresiranih, snobovi, školska

publika, turisti. Rade se kompromisi, lakše je raditi u specijaliziranim muzejima, a najteže stalne

postave u nekom općem muzeju.

• Potencijalna publika – Što ako netko drugi dođe?

MUZEJSKA PORUKA IZMEĐU DOKUMENTA I INFORMACIJE

Muzejska zbirka je višeslojni skup muzejskih predmeta. Muzejski predmet i zbirka izvori su

dvojakih informacija, znanstvenih i kulturnih. Temeljne znanstvene discipline (povijest umjetnosti,

arheologija, antropologija, etnologija…) se u muzejima bave konsolidiranjem znanstvenih, a

muzeologija kulturnih informacija. Znanstvena informacija ima predmet i u njoj dominira kriterij

istinitosti uz etičku neutralnost. Kulturna informacija nema svoj definirani predmet. Ona je svojstvo

predmeta i njeno je značenje određeno kontekstom, fizičkom ili društvenom situacijom.

Muzej je muzeološka institucija u kojoj se ostvaruju muzejske poruke, a izložba je tipičan muzejski

medij za iznošenje muzejske poruke. Čovjek je stvaratelj izložbe, emiter muzejske poruke i interpret

odabranog muzejskog materijala.

ELEMENTI FORMIRANJA STALNOG POSTAVA:

1. proučenost i dobro poznavanje vlastitog zbirnog fonda

2. definirani izložbeni prostor

3. stručna ekipa (dizajner, konzervator, pedagog i kustos).

Definirani izložbeni prostor – utvrđuje se površina, duljina slobodnog zida, mogućnosti interpolacije u

prostor različitih paravana, mjeri se kvadratura prostora zbog postavljanja različitih vitrina. Prostor

odvojen od radnog prostora, otvoren isključivo posjetiteljima. Mogućnost hitnog pražnjenja (ili više

pomoćnih izlaza). Prostor mora biti reprezentativan.

U prostoru adaptiranih povijesnih zgrada – prostorija gdje posjetitelj može proučiti arhitekturu (Velika

Papalićeva – središnja dvorana Muzeja grada).

34

TIPOLOGIJA IZLAGANJA

(RAZLIČITI OBLICI IZLOŽBE)

Tipologija izlaganja koju je iznio Z. Z. Stransky 1970. Razlikujemo četiri tipa izlaganja:

Muzealna ekspozicija ili stalni postav

Muzejska izložba ili povremena izložba

Izložba ili pokretna izložba

Velika tematska izložba

Stalni muzejski postav treba pokazati što muzej radi, njegovu osnovnu djelatnost, vrste, kvalitetu i

vrijednosti predmeta, specifičnosti itd. (odraz je širine zbirnog fundusa muzeja). Stalni postav je

odraz funkcioniranja muzeja u kojem muzej kao institucija koja skuplja, čuva i izlaže

predmete.

Kako sastaviti stalni postav kao sustav izlaganja predmeta koji su u njemu pohranjeni odnosno da on

bude pregledan, jasan i zanimljiv?

Najvažnija osobina je stabilnost u odnosu na izbor materijala – da su predmeti stabilni, a ne da se

jedan dan postavljaju, drugi ruše, ovisno o vlasti. Stoga je bitna 100%tna sigurnost, provjerenost i

drugo kako bi materijal izdržao povijesnu kritiku.

Druga osobina je vremenska izdržljivost, što je vezano uz prvu osobinu. Važno je da predmet nitko ne

može s vremenom demantirati.

Danas predmet mora biti savršeno obrađen kako bi se našao u muzeju, ono što ni kustosi ne znaju

neće ući u izložbu.

Povremena izložba se bavi tematiziranjem određenih problema, koji nas dovode do djelomičnih

spoznaja; prenosi poruku užeg kruga predmeta.

Izložbe koje se povremeno postavljaju u muzejskim prostorima za to predviđenim. Moraju prikazivati

zanimljiv materijal. Koristi se ili dio muzejskog fonda ili posuđeni izlošci. Pokazuje se jedan segment

znanja o nečemu. Tema mora biti zanimljiva, privlačna, atraktivna i aktualna.

Galerijske umjetnosti koje se bave umjetnošću 20. st. moraju imati takve izložbe barem jednom

mjesečno (sedam dana za pripremanje).

Posebni vid ovakve izložbe je posebno velika tematska izložba, po kvaliteti na razini stalnog postava,

priprema se godinama. Vuku svoj korijen iz svjetskih izložbi.

Globalnog su karaktera. Prvi muzej građen za takve namjene je Centar Pompidou.

Pokretne izložbe je izložba bez muzealija, izložba kopija, reprodukcija, modela, svega što

možemo o muzejskoj izložbi i njezinoj tematici već nekom izvan muzejskih prostora.

Služe za prezentiranje izložbi u neadekvatnim prostorima radi propagiranja kulture i muzejske struke

(npr. u prostorima seoskih škola).

35

Ne rade se sa originalnim izlošcima nego sa modelima i maketama, kopijama, reprodukcijama,

prostorno-vremenski su ograničene, u animacijskom i didaktičkom smislu su važne → upotpunjuju

znanja.

Tematske izložbe su velike izložbe koje se bave širokim temama, kulturološkim, umjetničkim,

povijesnim, tehničkim ili znanstvenim. To su izložbe koje prate veliki istraživački i konzervatorski

projekt. One u taj sadržaj uključuju kulturnu baštinu u cjelini i praktički čine sponu između

muzeologije i zaštite kulturne baštine, odnosno prezentacije kulturne baštine u cjelini.

Tipologija izlaganja po Brownu 1979.:

općenite – ona koja nakon razgledavanja nudi općeniti zaključak

tipične – istovremeno ne stimulira sva osjetila

ciljne – usmjerene prema postizanju konkretnog cilja u posjetitelja nakon razgledanja

Peter van Mensch o izložbi govori kao o jednoj od muzeoloških funkcija govori o strukturalnom

identitetu izložbe u kojem se javljaju tri kriterija koji utječu na tipologiju izlaganja:

Strategija (organizacija materijala)

Stil

Tehnika.

STRATEGIJA IZLOŽBE

Taksonometrijska izložba

Vuče tradicije iz 19. st. kada se u muzeju željela na izložbi pokazati što se više može. U pravilu je

linearna, a predmeti su osamljeni, izvan svog društvenog konteksta. Izlošci se imenuju. Ovakve

izložbe zahtijevaju velik broj materijala svrstanog po skupinama, niz objekata unutar jedne

vrste/skupine. Česte su u 19. st., ali i sad u arheološkim, etnografskim i prirodoslovnim muzejima.

Do 1950ih organizacijski pristup u muzejima bio je znanstveni, a funkcija primarno odgojno-

obrazovna. Tek se u zadnje vrijeme javlja podjela na tri skupine (muzejski materijal za izložbu : za

depo : otvoreni depo). Takosonometrijske izložbe izlažu pretežno autentični muzejski materijal, a

prateći muzeografski oblici svedeni su na minimum. Dominantna je količina i znanstvena istinitost

materijala. Unutar ove taksonometrijske izložbe postoji podjela na:

• konkretne – služe se autentičnim originalnim trodimenzionalnim muzejskim materijalom, to bi

odgovaralo stalnom postavu i povremenim izložbama u podjeli po Stranskom.

36

• apstraktne – koriste se dvodimenzionalnim materijalom (sekundarni muzejski materijal),

fotografija, dokumentacija i sl. Pokretne izložbe (po Stranskom) i velike tematske izložbe često se

služe modelom apstraktnih izložbi.4

Narativne izložbe – pričaju o nečemu, često u gradskim muzejima.

Situacijske izložbe – prezentiraju se ambijenti, uspostavljena koherencija među predmetima

npr. etnografski muzeji.

I narativne i situacijske izložbe su po svojoj naravi tematske izložbe. Kod narativnih izložbi

pripovijedanje je temeljni organizacijski pristup. Izbor muzejskog materijala je ovdje uvjetovan

objašnjavanjem ideje koja se iznosi i tumači na izložbi.

Situacijske izložbe zamrzavaju te tako vizualiziraju jedan povijesni trenutak u zatečenim i

sačuvanim unutrašnjostima pojedinih palača, građanskih kuća, crkava…

KRITERIJ STILA ponovno ukazuje na različite pristupe

Po P. G. Burcawu (odgovara Menschovim):

estetske

stvarne → taksonometrijske izložbe

konceptualne → tematske izložbe.

Po Margaret Hall, 1987.:

Estetske izložbe

Estetske izložbe temelje se na nastojanju da izloženi predmeti pokažu estetske kvalitete te da su na

estetski način izloženi. Estetski kriterij dominira u prezentiranju i rasporedu eksponata na izložbi.

Estetske izložbe dominiraju kad su posrijedi izložbe umjetničkih djela.

Evokativne izložbe

Evokativne izložbe evociraju razdoblje, zemlju, ambijent, stil vremena i služe se izložbenim

prostorom kao kazališnom scenom na kojoj se odvijaju sadržajne sekvencije. One pokazuju

muzealnost predmeta u artificijalnom kontekstu.

Didaktičke izložbe

Didaktičke izložbe priopćuju znanje ravnopravno koristeći muzejski materijal i muzeografska

pomagala. One se služe metodičkim modelima učenja i proučavanja i stoga moraju biti precizno

određeni njihovi ciljevi i očekivani rezultati.

Značajka je kriterija stila i u njegovoj fleksibilnosti. To će reći da se estetski, evokacijski i didaktički

stil, koji karakterizira i takve vrste izložbi, može kombinirati.

374 Treća vrsta bi mogle biti tematske izložbe – okrenute više stručnjacima, a manje široj publici.

TEHNIKA IZLAGANJA

Tehnika izlaganja je glavni kriterij i omogućuje komunikaciju i ona će ograničavati neke osobine

predmeta te u skladu s namjerama onih koji izložbu kreiraju isticati ili zanemarivati određene vrste i

oblike muzealnosti predmeta.

Razlikuje dvije vrste izložbi:

statičke izložbe (stalni postav)

Statične izložbe se ne mijenjaju i temelje se na autentičnom muzejskom materijalu.

dinamičke izložbe (povremene/pokretne i problemske izložbe)

Dinamične izložbe su promjenjive, te se u njima ostvaruje dijalog s posjetiteljem tako da on kreira

vlastitu viziju izložbe. Uglavnom su usmjerene na povremene problemske ili tematske izložbe, na

pokretne ili gostujuće.

OSTALI OBLICI KOMUNICIRANJA

Ostali oblici komuniciranja muzeja i kulturne baštine koja se u njemu čuva ili za koju se on brine, sa

čovjekom i njegovom društvenom okolinom, ne očituju se u direktnoj vezi muzejskog predmeta ili

pak predmeta ili sklopa baštine s posjetiteljem. Oni se koriste različitim medijima pomoću kojih

prenose znanje o muzealijama i kulturnoj baštini.

Medijski oblici komuniciranja muzealija i kulturne baštine otvaraju niz mogućnosti koje su

nedostupne izvornom predmetu. To je u prvom redu mogućnost prijenosa poruke kulturne baštine ili

informacije o njoj na daljinu, izvan fizičkog dosega izvornog predmeta ili ambijenta. A. Maltrau to

naziva "imaginarnim muzejom".

Mogućnost manipulacije javlja se u odnosu na onu stvarnost koju dokumentira izvorna muzealija. Što

se više udaljujemo od izvorne stvarnosti, to se interpretacija koja postaje ili može postati

manipulacijom sve više instalira kao zamjena za realnost i teži da postane realnost.

Medijski oblici komuniciranja koriste: papir, brošuru, knjigu, razglednicu, dijapozitiv, videovrpca,

videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, pa reprodukcija/kopija, umanjenu, maketu.

Katalozi izložbe ili fotografije, glazbe ili videoprojekcija, multivizije i kompjutori će poslužiti publici

i mnogim drugim znanstvenim ili kulturnim institucijama kako bi zabilježene poruke prenijeli u

budućnost.

Muzej će komunicirati s publikom putem izložbi izlaganja, ali i putem izgovorene riječi,

organiziranjem predavanja i razgovora o temi izložbi ili pak muzejskog istraživalačkog ili

sakupljačkog rada ili pak priređivanjem različitih priredbi.

38

PREZENTIRANJE SPOMENIČKE KULTURE

(NEPOKRETNE KULTURNE BAŠTINE)

Oni nisu preneseni u drugu sredinu kako bi u njoj dokumentirali onu izvornu, već u izvornoj sredini

dokumentiraju neko ranije, neke ranije odnose.

Svako prezentiranje kulturne baštine zapravo je INTERPRETACIJA, kojom se iz bogatog života

spomenika izabiru one faze, životne situacije ili detalji pomoću kojih će se stvoriti i oblikovati

povijesna slika spomenika relevantna trenutku prezentiranja.

Objektiviziranje prezentiranja

Objektiviziranje prezentiranja i interpretacije kulturne baštine svodi se na težnju prema ispunjavanju

objektivnih i subjektivnih pretpostavki.

1. Objektivna pretpostavka je sam spomenik, sadrži onu slojevitost koju želimo prezentirati.

Njegovom analizom dolazimo do slojevitosti materijalne strukture i konstrukcije za proučavanje

spomenika i stjecanje znanja o njemu. Ta analiza spomenika mora biti odlučujuća u procjeni i

mogućnosti prezentacije.

Uvijek ostaje jedan dio baštine koji je nepoznat → spomenička neodređenost.

2. Subjektivna pretpostavka se svodi na analizu podobnosti moguće nove namjene spomenika za

isticanje neke od ranijih razvojnih faza, ili pak postojeće namjene za isticanje muzealnosti

spomenika.

Ove pretpostavke unose u proces prezentiranja baštine zahtjeve životnog trenutka u kome se

proces prezentiranja zbiva. Analizom stanja spomenika (materijalne kulture), može dovesti kako

se iskaže potreba za zahvatima kao rekonstrukcija, restauracija…

Kriteriji

Kriteriji za aktualnu intervenciju u povijesnu strukturu spomenika temelje se na valorizaciji

spomenika, jer nam vrijednost spomenika otvara pretpostavke za izbor struktura, oblika ili faza razvija

na spomeniku koje ćemo prezentirati. Tri kriterija trebali bi očuvati cjelovitost spomenika:

1. Poznavanje spomenika (poštovanje cjelovitosti)

2. Stanje sačuvanosti

3. Funkcija spomenika.

Još neki: ljepota ili stanje spomenika, osigurati autentičnost, estetske vrijednosti…

Koncepcija

Ovo je stepenica na kojoj se izabiru one razvojne faze spomenika koje će se prezentirati. Ona se stvara

nakon provedenih analiza spomenika. Koncepcija ili htijenje unosi u proces i element kreativnosti. To

je kreativnost čvrsto uvjetovana faktorima kao što su istinitost, spomenička cjelovitost. 39

Komponente koncepcije:

• znanstvena komponenta

• estetska komponenta

• funkcionalna komponenta

• ljudska komponenta.

Mogućnost općih usmjerenja načina prezentiranja

Prvenstveno građevina kao spomenike kulture možemo grupirati na razne načine. Postoje četiri

teorije:

• prezentiranje posljednjeg živog sloja spomenika

• prezentiranje posljednje cjelovite faze u životu spomenika

• prezentiranje najvrjednijeg sačuvanog sloja

• prezentiranje slojevitosti kao temeljne vrijednosti spomenika.

Metode

Metode za prikazivanje muzealnosti ili povijesnost kulturne baštine:

1. Metoda poštovanja izvornika

2. Arheološka metoda

3. Metoda rekonstrukcije

4. Metoda interpolacije (novih oblika i materijala)

KLASIFIKACIJA MUZEJA

Tipovi i vrste muzeja

Muzeji po vrsti predmeta koje posjeduju:

1. Multidisciplinarni – opći, enciklopedijski

2. Specijalizirani (karakteristični za 20. st.)

Interdisciplinarni – onaj koji podučava iz nekoliko različitih znanstvenih disciplina koje su

međusobno povezane.

Umjetnički (pravi muzeji i galerije koje djeluju kao muzeji) te muzeji primijenjene umjetnosti –

promatraju se kao umjetnine, a ne kao obrti, zanati.

3. Arheološki i povijesni muzeji – i jedni i drugi mogu biti i interdisciplinarni

4. Etnografski muzeji i muzeji kulturne antropologije – proučavaju narodnu umjetnost;

etnografski muzej prikuplja narodne nošnje i cilj mu je prikupiti ih što više, motiv je različitost

jednog kraja po kulturnom identitetu od drugih krajeva, nastali su u doba formiranja

40

nacionalnih država; muzeji kulturne antropologije pokazuju ljudsku djelatnost oblačenja i to na

način kako to čini izražava općenita svojstva oblačenja, pokazuje divergenciju oblačenja

različitih krajeva tj. zemalja, odnosi se na daleko širi pojam.

5. Prirodoslovni muzeji i muzeji fizičke antropologije – fizički muzeji čuvaju dokaze o velikom

broju životinja koje su danas izumrle, pokazuju raznolikost i razvitak svijeta; muzeji fizičke

antropologije čuvaju najvažnije fizičke dokaze koji pokazuju rast, razvitak, ljudskih vrsta i

rasa.

6. Muzeji znanosti i tehnologije.

Muzeji prema muzeološkim funkcijama:

1. Muzej-salon – Francuska i Italija, povijesno su se razvijali za elitu, takav odnos prema publici

zadržali su do danas, daju osjećaj strahopoštovanja, takav je odnos pomalo prepotentan, želi se

veličati elita (civilizacija) koja je stvorila te muzeje.

2. Muzej-klub – SAD i Zapadna Europa, opuštena atmosfera, smireno razgledavanje slika, cilj je

da se posjetitelj osjeća kao kod kuće.

3. Muzej-škola – bivši SSSR, Istočna Europa, bitan je edukacijski pristup, tipičan ideološki tip

muzeja, sva aktivnost muzeja bila je svedena na edukacijsko-ideološki princip; način

prezentacije i povezivanje građe, način odnosa muzeoloških djelatnika prema posjetiteljima

kada se deideologiziraju mogu se primijeniti u muzejskoj praksi.

4. Muzej-atrakcija – okrenut publici (turistima)

5. Muzej-laboratorij – okrenut znanstvenim istraživanjima

→ Dvije zasebne vrste muzeja prema komunikaciji s publikom.

Muzeji prema smještaju:

1. Muzeji u prostorima koji su baš tome namijenjeni – to je rijetko, zbog velikih troškova i

prostora koji treba biti ogroman (samo 1/3 muzeja posjetitelj vidi); idealni muzeji se grade tek

od 1970ih; prvi takav muzej je Muzej Van Gogha (1973.) u Amsterdamu; idealan omjer je

1/3 : 1/3 : 1/3 = izložbeni prostor : depo : za članove muzeja; Ludwigove zbirke u Kölnu i

Münchenu, Muzej u Stuttgartu.

2. Muzeji u adaptiranim povijesnim zgradama – to je vrlo skupo, i ne mogu se provesti do kraja

muzeološki principi npr. Mimara u Zagrebu koji je izgrađen u prostoru, zgradi škole.

3. Muzeji u autentičnim povijesnim prostorima – npr. Versailles, samo po sebi je muzej,

kraljevski dvorac.

4. Muzej na otvorenom – tzv. muzejska sela, arhitektonski muzeji, lapidariji, arheološki parkovi,

u zadnje vrijeme tu se ubrajaju botanički i zoološki vrtovi.

41

5. Muzeji u prirodi – muzej koji se stvara oko nekog nalazišta u prirodi npr. Špilja krapinskog

pračovjeka u koju su doneseni brončani kipovi pračovjeka i životinja, čitav muzej formira se

oko te špilje.

Muzeji prema vlasništvu:

1. Privatni i nezavisni muzeji – u privatnom vlasništvu, financirani iz vlastitog džepa, nezavisni

su od državnih vlasti i utjecaja, zato imaju određene slobode.

2. Državni muzeji – od nacionalnih do onih koji financiraju pokrajine, gradovi, sela, podređeni su

potrebama društva.

3. Muzeji kulturnih i obrazovnih institucija – školski muzeji za očevidnu nastavu, sveučilišni

muzeji (osobito u Engleskoj, Švedskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i SAD-u),

samostanski muzeji.

4. Muzeji institucija koji nemaju predznak kulturni – muzeji tvornica, npr. Muzej Mercedesa u

Stuttgartu, muzeji različitih društava i udruženja, npr. lovački muzej, muzej slijepih i sl.

Muzeji po teritorijalnom principu

1. Na najvišoj razini su nacionalni muzeji – vrhunske ustanove koje se bave prikupljanjem građe na

cjelokupnom teritoriju. Sintetiziraju različite teme najvišeg nacionalnog karaktera. Oni su glavni

nositelji muzejske aktivnosti jedne zemlje.

2. Regionalni (županijski) muzeji npr. arheološki muzeji Istre, Zadra, dva u Splitu → jedan

nacionalni, a drugi Bulićev. Širi prostor logičan za istraživanje jedne vrste građe npr. liburnski

prostor širi od zadarskog, ali građa u zadarskom arheološkom muzeju. Ustanove specijaliziranog

karaktera… Stručni kadar na najvišem nivou od šireg nacionalnog značenja. Državni muzeji jer

ih financira država.

3. Gradski muzeji – grad kao urbana cjelina ima svoju povijest pa je muzej = muzej identiteta.

Muzej stvara cjelinu koja prikazuje razvitak grada. Zanimljivi su u turističkom smislu, jer turiste

zanima sve o povijesti određenog grada. Važan su dio obrazovnog sustava, naobrazbe, povijesti

lokalnog karaktera.

4. Zavičajni muzeji se mogu organizirati u znatno manjim urbanim, odnosno ruralnim sredinama.

Čuva izloške vezane uz lokalni zavičaj. Što se tiče muzejske djelatnosti, od velikog su značaja

jer pokrivaju teritorij čitave zemlje i prikupljaju građu koja bi inače zaobišla velike muzeje

(mreža muzeja). Tako se ne gube materijali. U tom smislu važni su etnografski muzeji.

5. Zavičajan zbirka nije prava muzejska ustanova jer nema stalno postavljene izloške, kustosa,

samo je stručno postavljena, a služi za razgledanje lokalnih eksponata npr. na otoku Ižu dvije, na

Silbi. Postavlja se u nadležnosti regionalnih muzeja. Čuvar otvara zbirku javnosti. U SAD-u

svako mjesto ima "identity room" u kojemu svatko može naći zanimljivosti tog mjesta. 42

Kriterij komunikacije s publikom

Otvoreni muzeji – za potrebe šire publike

Zatvoreni muzeji – za potrebe uže publike, npr. studenti i stručnjaci.

Prema populaciji:

Za "normalnu" populaciju – obuhvaća sve dobne granice, sve razine obrazovanja. To je važno jer

to uvjetuje način postavljanja i prezentiranja. Ovdje je građa svima zanimljiva.

Za specijalnu populaciju

Muzeji za djecu, edukativni karakter. Građa je prilagođena dječjem uzrastu i tako se prezentira.

Izazivaju određene pozitivne reakcije kod djece (ljubav prema prirodi…). Time se ne samo poučava

djecu, nego se stvara navika posjećivanja.

Muzeji za starije učenike – dio školske ustanove (college ima izgled campusa), slična su i sveučilišta,

posebno privatna.

Muzeji za hendikepirane osobe – s obzirom na vrstu hendikepa određuje se takva prezentacija koja će

njima odgovarati (npr. u muzejima za slijepe oni mogu opipati izloške). Čest je individualni rad sa

posjetiteljima.

Muzeji za invalide sa rampama i liftovima.

Muzeji identiteta – za manje populacijske skupine, nacionalne manjine ili određene socijalne skupine.

Grad čuva njihov nacionalni identitet.

MREŽA MUZEJA

Mreža muzeja ima dvije dimenzije:

Vertikalna nastoji povezati sve muzeje u državi od nacionalnih do lokalnih zbirki

Horizontalna nastoji pokriti cijeli teritorij

U većini država na najvišoj razini vertikale su nacionalni specijalizirani muzeji (u Republici

Hrvatskoj).

Na regionalnoj razini su polovica specijalizirani, a polovica opći (regionalni arheološki muzeji,

regionalni opći narodni muzeji).

Svi su gradski muzeji opći muzeji.

Na lokalnoj razini opet ima odnos pola-pola: muzeji maslinarstva, rudarstva…

Nema nadređenosti u administrativnom smislu, nacionalni muzej je samo stručni usmjerivač

aktivnosti.

Mreža muzeja omogućuje verifikacije muzeja. Omogućuje i da lokalni muzej dobije dostojan tretman

i eventualnu restauraciju građe.

U Francuskoj, ako se pronađe neka građa pravo na nju ima najprije nacionalni muzej, a zatim ostali u

hijerarhiji. Na taj način značajna se građa čuva u velikim muzejima, a u malim manje značajna građa.

43

U sjevernim zemljama (Njemačka), ali i u Italiji vrhunska građa i u mikroregijama.

Kod otočića Gnalića (Kornati) 1960ih mletačku galiju sačuvanu sa teretom ispod mora, rađa u

Biogradu, zbirka je tamo gdje je nađena, verifikacija: tražena od svjetskih muzeja (Milano).

Država izdaje dozvolu i određuje mrežu muzeja.

Povezivanje čitavog teritorija tom mrežom → horizontalna dimenzija.

44

LITERATURA:

Maroević, Ivo – Uvod u muzeologiju, Zagreb, 1993.

Maroević, Ivo – Muzeologija i muzej budućnosti, časopis "Informatika i muzeologika" (1-4) 1987.

Maroević, Ivo – Interdisciplinarnost i stalni postavi u muzeju, časopis "Informatika i muzeologika" (1-

2), 1989.

Novak i Šulc – Muzeji i galerije Hrvatske, Zagreb, 1992.

Časopis "Muzeologija"

1986./br. 24 – Humski "Pregled povijesti muzeja u Hrvatskoj 19. i 20 st."

1977./br. 21 – Košćević "Muzej u prošlosti i sadašnjosti"

1970./br. 8 – Stransky "Pojam muzeologije", "Temelji opće muzeologije"

Časopis "Informatika i muzeologika"

1988./br. 1-2 – Peter van Mensch "Strukturalni pristup muzeologiji"

1984./br. 1-3 – Tomislav Šola "Prilog mogućoj definiciji muzeologije"

Časopis "Informatika"

1969./br. 4 – Težak "Informatizione, dokument" INDOC

1. Povijesna muzeologija?

2. Teorijska muzeologija (muzealizacija predmeta)?

3. Što je to muzeologija?

4. Predmet muzeologije?

5. Muzealije?

6. Primarni kontekst?

7. Arheološki kontekst?

8. Osnovne muzeološke funkcije?

• selekcija muzealija

• proučavanje

• prezentacija

9. Odnos muzeologije i drugih znanosti?

• disciplina

• informacijske znanosti

45

10. Glavne muzeološke teorije?

• Stransky

• Mensch

11. Praktična ili primijenjena muzeologija ili muzeografija?

12. Odnos muzeološke teorije i prakse?

13. Muzeji?

• klasifikacija

• mreža muzeja u Hrvatskoj

• galerije

14. Povijesna muzeologija?

• nastanak i razvoj muzeja od helenističkog doba do danas

15. Specijalna muzeologija?

• arheološka muzeologija i njezine osobine

46