Muzeologija: historija, razvoj, izazovi današnjice

Andre Gob, Noemie Drouguet

UVOD

Muzeologija je distiplina koja proučava muzeje i ona je relativno mlada grana nauke. Sredinom 20. stoljeća javljaju se prva proučavanja muzeja i njegove funkcije. Muzeologija se u početku bavila pitanjima očuvanja predmeta i umjetničkih djela i muzejskom arhitekturom. Prvi međunarodni muzeološki skup u Madridu 1934. bio je posvećen temi arhitekture i uređjenja muzeja. Šezdesetih godina zavladala je kriza muzeja i smatralo se da će muzeji izumrijeti. Kriza će završiti osamdesetih godina. Predmet muzelogije danas više nije samo muzej, već odnos čovjeka sa stvarnošću – muzealnost. Muzealnost odlučuje koji su predmeti dostojni da budu trajno sačuvani u muzejima.

Muzeologiju je utemeljio Georges Henri Riviere, rođen 1897. godine u Parizu. On radi u Etnografskom muzeju od 1928. godine. Riviere je u velikoj mjeri zaslužan za osnivanje ICOM-a (Međunarodnog savjeta za muzeje) 1947. godine. On je bio direktor ICOM-a i predavač muzeologije na Sorboni.

Muzeologija je primjenjena znanost, znanost o muzeju. Proučava njegovu historiju i ulogu u društvu, specifične oblike istraživanja, fizičkog čuvanja predmeta, prezentiranja, animacije, organizacije, funkcionisanja, savremene muzejske arhitekture. (Georges Henri Riviere, 1981.) Muzeologija je znanost o muzeju koja obuhvaća sve vrste i oblike muzeja, kao i aspekte pod kojima se može shvatiti pojam muzeja. Muzeologija se prvenstveno gleda kao historija muzeja. Muzeologija može biti teorijska, opća i specijalna.

Muzeografija je zbir tehničkih i praktičnih djelatnosti što se primjenjuju u muzeju. (Georges Henri Riviere, 1981.) Muzeografija je teorijsko promišljanje o pitanjima praktične primjene kojima se definira, objašnjava i analizira koncepcija izložbe, njena struktura i funkcionisanje.

Scenografija je pojam preuzet iz scenskih umjetnosti. Scenografija objedinjuje formalne i materijalne aspekte izložbe: vješanje i postavljaje predmeta, boje, vitrine, rasvjeta.

Porijeklo riječi muzej: U antičko doba, riječ museion označavala je sveti gaj posvećen muzama, Apolonovim pratiljama i zaštitnicama umjetnosti. U 15. stoljeću, latinska riječ museum i talijanska museo označavaju zbirku, skup predmeta umjetničke ili kulturološke prirode.

Krajem 20. stoljeća pojavili su se brojni priručnici iz muzeologije i muzeografije koji se bave praktičnim aspektima funkcionisanja muzeja. Razmatraju pitanja o čuvanju predmeta, upravljanju i postavljanju izložbi.

Mnogi današnji muzeji nastali su u 18. stoljeću, iako su zbirke tih muzeja starije. Prvi muzeji nastaju na temelju zbirki vladara ili pojedinaca, a privatne zbirke su i danas osnova na kojoj se zasnivaju neki muzeji. Zbirke nastaju iz različitih pobuda: znatiželja (sakupljaju se neobični, zanimljivi i rijetki predmeti), zanimanje za prošlost ili porodične uspomene, izvjesno pobožno štovanja tajnovitih predmeta (kult ljepote), želja za izražavanjem moći, smisao za red i cjelovitost ili kao dugoročne investicije.

Antičko doba – srednji vijek

Prvi zapisi o jednoj zbirci potiču iz 7. i 6. stoljeća p.n.e. iz babilonskog carstva. Njihov cilj bio je pokazati bogatstvo i moć. Ta zbirka bila je zapravo riznica. U vrijeme klasične Grčke zbirka je još uvijek znak moći, ali i počinje bivati vezana za vjeru. Umjetnička djela postaju znak pobožnosti i grčki gradovi nastoje prikupiti što veći broj takvih djela. Tokom helenističkog perioda stvaraju se velike zbirke vladara koji naručuju kopije značajnih klasičnih djela. U Rimskom carstvu i dalje vlada zanimanje za zbirku među bogatim slojevima društva. U Rim pristižu umjetnička djela iz svih provincija, posebno iz Egipta. Tokom srednjeg vijeka crkve i samostani skupljanju umjetničke predmete, ali se oni rijetko izlažu.

Od renesanse do 17. stoljeća

U periodu rane renesanse u 13. stoljeću u Italiji i u 14. stoljeću u drugim krajevima, kraljevi i kneževi počinju stvarati velike zbirke vrijednih knjiga, umjetnina od zlata, egzotičnih predmeta. To je prva renesansa. Ponovo se otkrivaju i prevode djela starih grčkih i latinskih pisaca. Humanizam čovjeka stavlja u središte svog razmatranja, a umjetnička djela nalaze svoj smisao izvan vjerskog značenja. Razvoj trgovine i pojava kapitalizma pogoduju obogaćivanju privatnih zbirki. Zbirke koje nastaju u tom periodu su temelj današnjih najvećih italijanskih muzeja. Najpoznatiji je primjer Firence i porodice Medici, čiji su članovi sakupili veliku biblioteku. Krajem 15. stoljeća papa Siksto IV otvara u Rimu galeriju antičnih broznanih skulptura na Kapitolu, ali će taj muzej tek od 18. stoljeća biti otvoren za javnost. Papa Julije II početkom 16. stoljeća kupuje antička umjetnička djela i izlaže ih u dvorištu palače Belvedere: bio je to začetak Vatikanskih muzeja. Zanimanje za antičku umjetnost raste u Francuskoj, Austriji, na njemačkom i španskom dvoru. Cijela Europa se posvećuje kolekcionarstvu. U Engleskoj se krajem 18. stoljeća utemeljuje Ahsmolean Museum u Oxfordu, umjetnička i naučna zbirka sa bibliotekom.

Javni muzej

Muzej košta i ne postoji slučajno. Muzej se s vremenom morao otvoriti javnosti i prestati biti privatno vlasništvo. Muzej je ušao u prostor javnog dobra. Tek sa pojavom Francuske revolucije, jasno će se navesti očekivanja koje društvo ima od muzeja: čuvanje, zaštita kulturne baštine, prisvajanje kulturnog naslijeđa kraljeva, aristokratije, crkve i pokazivanje narodu, edukacija naroda, razvoj smisla za umjetnost.

18. stoljeće: širenje prosvjetiteljskih ideja

Osamnaesto stoljeće obilježavaju tri pojave u razvoju muzeja:

- otvaranje zbirki javnosti sa ciljem da se narod obrazuje, da narod uživa i da razvije smisao za umjetnost

- mijenjanje statusa zbirki podrazumijeva da privatne zbirke postaju javne, a o njima brigu vodi država: posljednja nasljednica porodice Medici 1737. daje državi Toskani vlast nad porodičnom zbirkom, britanski parlament otkupljuje zbirku hansa Sloanea i utemeljuje British Museum

- pretvaranje zbirki rijetkih predmeta u sistemske skupove predmeta, dokumenata, uzoraka i osmišljeno prezentovanje umjetničkih djela; Daubenton, Buffon i Linne klasificiraju zbirke

Nastanak muzeja Louvre (Francuska)

Colbert, prvi ministar kralja Louisa XIV pomogao je obogaćivanju kraljevskih zbirki. On je htio osnovati muzej za edukaciju posjetitelja i obrazovanje umjetnika u palači Louvre, koju je dvor napustio odlaskom u Versailles. Velika galerija se otvara 1681. godine, ali ne traje dugo. Ponovo se javlja ideja a se omogući slikarima pristup kraljevskim zbirkama kako bi se usavršilo njihovo umijeće. Grof D'Angiviller ponovo pokreće projekat velikog muzeja u Louvreu, ali radovi sporo napreduju zbog nedostatka novca.

Tokom prvih mjeseci revolucije, od 1789. do 1793. donijete su odluke vezane za umjetnička djela i njihovo očuvanje. Postavljeni su temelji moderne muzeologije: kolektivna odgovornost prema baštini, uloga javne uprave, muzej kao mjesto čuvanja, didaktička uloga muzeja. 2. novembar 1789. dolazi do oduzimanja imovine crkvama. Umjetnička djela koja su pripadala crkvama postaju dio narodne baštine, zadržavajući svoj duhovni smisao. Razvija se svijest o kulturnoj vrijednosti oduzetih dobara od crkve i država preuzima brigu o njima. Osniva se Komisija za zaštitu spomenika. 10. avgust 1792. dolazi do narodnog ustanka. Proglašava se republika. Ministar unutrašnjih poslova Roland traži da se u Louvre prenesu slike i druga djela lijepih umjetnosti. Osniva se Muzejsko vijeće zaduženo za projekat uređenja zgrada. 27. juli 1793. Narodna skupština donosi odluku o osnivanju Centralnog muzeja umjetnosti u Louvreu. Louvre se otvara za javnost 10. avgusta 1793. na dan ukinuća monarhije, a muzej 18,. septembra. Louvre nije prvi muzej u Francuskoj ili Europi. Međutim, osnivanje Louvre je značajno zbog: revolucionarnog konteksta u kojem je nastao, zbog političke volje koja je dovela do njegovog osnivanja (prisvajanje dobara kraljevske porodice), zbog opsega sakupljenih zbirki, zbog novih pitanja očuvanja baštine, zbog simboličnog značenja palače Louvre (nekadašnje središte kraljevske vlasti) i zbog univerzalnog karaktera.

Muzej francuskih spomenika Alexandra Lenoira: Odlukom iz 1791. napušeni samostan Mlalih augustinaca u Parizu postaje spremište za smještaj skulptura oduzetih od vjerskih zajednica. Mladi slikar Alexandre Lenoir zadužen je za njihovo čuvanje. On pohranjuje nadgrobne kipove kraljevskih grobnica i druga djela. To spremište postaje Muzej francuskih spomenika 1795. i to je prvi historijski muzej u kojem su kipovi izloženi hronološki, a izložbenih prostorija ima onoliko koliko ima umjetničkih razdoblja. Muzej je zatvoren 1815. a kipovi su razneseni posvuda.

Od 1794. do 1825. Louvre pstoji, samo ga je potrebno organizovati. Godine 1802. za kustosa je imenovan Dominique Vivant Denon i tada počinje popisivanje djela. Tokom osvajanja, prisvajaju se umjetnička djela iz Belgije, Nizozemske i Italije. U julu 1798. slavi se ulazak kipova iz Italije u Louvre, koji postaje univerzalni muzej.

19. stoljeće – stoljeće muzeja

Brojne muzeje koji širom Europe postoje u 19. stoljeću dijelimo na:

- umjetničke muzeje koji su najbrojniji, a nastali su iz privatnih zbirki- muzeje prirodnih znanosti koji izlažu živi biljni i životinjski svijet ili fosile, herbarije, kristale- historijske muzeje koji su malobrojni, a izlažu portrete i historijske slike

Arheološki muzeji se brzo razvijaju, a areologija se osamostaljuje u odnosu na historiju umjetnosti. Otvara se Odjel egipatskih starina u Louvreu 1826., u Berlinu 1859. u British Museumu 1861. i Muzju etruščanske umjetnosti u Vatikanu 1838. Muzej nacionalnih starina otvara se 1862. u Saint-Germain en Laye, što je rezultat arheoloških istraživanja. Nacionalizam će potaknuti osnivanje muzeja radi veličanja nacionalnog identiteta.

Muzeji savremene umjetnosti prihvataju djela živih umjetnika, djela romantičara, djela slikara historijske tematike, djela svih onih čije se umjetničko izražavanje protivi klasicizmu. Tokom 19. stoljeća umjetničke muzeje karakterizira elitizam.

Nauka i tehnika: muzejski svijet ne ostaje ravnodušan prema industrijskom razvoju. U Parizu se 1799. otvara Nacionalni muzej za umjetnost i obrt. U Londonu se 1852. otvara muzej posvećen industrijskim obrtima i označava početak vala izgradnje muzeja uz pomoć tvrtki. Izložena keramika, staklo, oružje i tekstil moraju posjetiocima istovremeno pružiti užitak i poslužiti kao model tadašnjoj proizvodnji. Muzej nauke otvoren u Londonu 1857. prikazuje egzaktne nauke i mehaniku.

Etnografija: Na svjetskoj izložbi 1878. u palači Trocadero izložena je etnološka zbirka Francoisa I, koja je temelj muzeja Trocadero koji kasnije postaje Muzej čovjeka. Zanimanje za egzotičnost i 'primitivne narode' posljedica je europskih kolonijalnih osvajanja u Aziji i Africi.

Romantizam u muzeje unosi sklonost ka prekomjernosti i prenatrpanosti: nagomilavaju se izložbeni primjerci, miješaju se kopije i originali, izlaže se sve što se posjeduje. Ipak se uočava i smisao za klasifikaciju. Bio je to početak osmišljenog muzejskog prezentiranja.

U području prirodnih znanosti učavaju se promjene u prezentaciji biljnog i životinjskog svijeta. Od dvorskih menažerijaa nastaju zološki vrtovi za naučna istraživanja egzotičnih životinjskih vrsta. U Londonu se zoološki vrt otvara 1828., u Amsterdamu 1843., u Berlinu 1844. Prvi zoološki vrt u Parizu otvara se 1860. U Sjedinjenim Američkim Državama 1872. se otvara prvi prirodni park Yellowstone Park.

Prvi izvaneuropski muzej otvara se 1857. u Egiptu. Riječ je o muzeju u tadašnjoj britanskoj kolonoji koji prije svega služi kao skladište budući da British Museum ne može sve prihvatiti. Američki muzeji Metropolitan Museum of Art (1869.) i Američki muzej prirodne historije (1871.) usu veliki muzeji u privatnom vlasništvu.

Razvoj muzeja od 1920.

U muzejima se otvaraju laboratoriji za proučavanje i restauraciju arheoloških predmeta pronađenih tokom arheoloških iskapanja na Bliskom i Srednjem istoku. Razvijaju se naučne aktivnosti u muzejima. Europski kustosi i dalje su zainteresovani prvenstveno za čuvanje zbirki, ali ne i za muzejske posjetioce.

S vremenom, zemlje Latinske Amerike, Afrike i Azije žele imati vlastite muzejske institucije vezane za nacionalni identitet, a njihovo odvajanje od europske muzeografije sporo teče. Osnivanje Muzeja antropologije u Ciudad de Mexicu 1964. simbol je ove „muzejske dekolonizacije“. Tradicionalni muzeji likovnih umjetnosti imaju teškoće pri smještaju djela savremenih umjetnika. Osnivaju se novi muzeji savremene umjetnosti.

1. DEFINICIJA I RAZNOVRSNOST MUZEJA

Različite definicije muzeja

„Muzej je stalna ustanova osnovana sa ciljem čuvanja, proučavanja i izlaganja zbirki umjetničkog, historijskog, naučnog ili tehničkog značaja radi užitka i obrazovanja publike.“ (Opća enciklopedija Alpha encyclopedie, 1971.)

„Muzej je ustanova u kojoj su sabrane i klasificirane zbirke predmeta historijskog, tehničkog, naučnog, umjetničkog značaja u svrhu njihovog očuvanja i prezentiranja javnosti.“ (Rječnik Le nouveau Petit Robert, 1993.)

„Muzeji su mjesta gdje se izlažu zbirke predmeta zbog njihovog posebnog značaja. Neki obrađuju jednu ili više tematika, drugi se ograničavaju na izlaganje samo jednog materijala poput stakla, keramike...“ (Enciklopedija Britannica, 1964.)

„Muzej je stalna, neprofitna ustaniova u službi društva i njegova razvoja i otvorena javnosti koja sabire, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalna svjedočanstva o čovjeku i njegovoj okolini radi proučavanja, obrazovanja i zabave.“ (G. H. Riviere, 1975.)

„Muzeji ljudima omogućavaju istraživanje zbirki koje su im izvor nadahnuća, znanja i zabave. To su institucije koje u ime društva sakupljaju, čuvaju i pokazuju javnosti artefakte i uzorke.“ (Društvo engleskih muzeja, 2000.)

„Muzej je ustanovljena, stalna, neprofitna institucija, čiji primarni cilj nije izlaganje povremenih izložbi oslobođenih poreza na dobit, već je otvorena institucija vođena u interesu javnosti radi sabirana, ćuvanja, restauracije, proućavanja, interpretiranja i izlaganja predmeta edukativne i kulturne vrijednosti, umjetničke, naučne, historijske i tehnološke građe te uzoraka za obrazovanje i užitak publike.“ (Društvo američkih muzeja)

„Muzej određuju predmeti, djela, zbirke koje se u njemu čuvaju. Muzej je tamo gdje postoji zbir predmeta koji se čuvaju. Ako nema predmeta, muzej ne postoji. Takozvane muzealne kulturne aktivnosti i one aktivnosti vezane uz publiku rezultat su postojanja predmeta, rezultat koji se ne može uvijek provjeriti.“ (Alessandra Mottola Molfino)

„Muzej je svaka stalna zbirka sastavljena od dobara čije je čuvanje i izlaganje od javnog interesa i organizovano je radi obrazovanja, podučavanja i zabavljanja publike.“ (Francuski zakon iz 2002.)

Definicija Međunarodne organizacije muzeja i muzejskih stručnjaka kaže da je „muzej stalna, neprofitna ustanova u službi društva i njegova razvoja, otvorena javnosti, koja sabire, čuva, istražuje, komunicira i izlaže u cilju proučavanja, obrazovanja i zabave.“ Ovom definicijom su obuhvaćeni: muzeji u pravom smislu te riječi, prirodni, arheološki, etnografski lokaliteti i znamenitosti, institucije kao što su botanički i zoološki vrtovi, akvarij i vivarij, koji čuvaju i izlažu žive uzorke, naučni centri i planetariji, neprofitne umjetničke galerije i izložbene galerije pri bibliotekama i arhivskim centrima, prirodni rezervati, međunarodne, nacionalne, regionalne ili lokalne službe koje brinu o muzejima, kulturni centri, itd.

Zajedničke tačke navedenih definicija:

a) Muzej je stalna institucija.b) Muzej djeluje u općem interesu i neprofitna je institucija.c) Muzej je otvoren javnosti. Privatna zbirka nije muzej.d) Muzejska zbirka se klasificira, proučava i naučno obrađuje. e) Muzej mora izlagati i prezentirati javnosti.

Neki autori prave razliku između muzeja i muzealne institucije. Muzealna institucija, u širem smislu, označava ustanove bliske muzejima čije karakteristike ne posjeduju u potpunosti. Ovdje se prije svega misli na muzeje bez zbirki. U daljem radu, ipak ćemo riječi „muzej“ i „muzealna institucija“ koristiti kao sinonime i smatrati da označavaju isto. U muzejima se povećava broj posjetitelja sa različitim očekivanjima. Muzeji se otvaraju i van Europe i prilagođavaju se lokalnim uvjetima i potrebama. Kulturni turizam pokazuje zanimanje za muzeje. Nove tehnologije su značajno sredstvo muzejskog komuniciranja.

Raznovrsnost muzeja

Tematska raznovrsnost

U posljednja dva stoljaća stvara se veliki broj više ili manje specijaliziranih muzeja. Louvre, npr., iako je univerzalni muzej, ipak ograničava svoje područje djelovanja samo na umjetnost i ne pokriva Ameriku, Afriku, Daleki istok i sl., već za svaku od ovih oblasti postoji neki tematski specijaliziran muzej. Opći muzeji sistemski pokrivaju jedno područje ljudske spoznaje, dok se drugi specijaliziraju za određeni lokalitet, materijal ili tehniku. Muzeji obuhvataju cjelokupno polje ljudskih aktivnosti: Muzej erotike, Muzej pogrebnih običaja, Muzej kamena, Muzej mirisa, Alpski muzej, Muzej mora, Muzej Drugog svjetskog rata, Muzej Legije časti, Nacionalni muzej nogometa.

Može li se utvrditi tematska tipologija muzeja?

G. H. Riviere predlaže slijedeću klasifikaciju:

- umjetnički muzeji: likovna, grafička i primjenjena umjetnost, scenske umjetnosti, muzika i ples, književnost, fotografija i filmska umjetnost i arhitektura

- društveno-naučni muzeji: historija sa arheologijom i prethistorijom, etnologija, antropologija, folklor, pedagogija, medicina, higijena, zabava.

- muzeji prirodnih nauka

- muzeji nauke i tehnologije

Ova klasifikacija često se kritikuje. Neke oblasti su izdvojene (medicina), a neke su svrstane u istu kategoriju (historija, arheologija i prethistorija). Veliki broj muzeja obuhvata više kategorija, a to se posebno odnosi na lokalne muzeje.

Edson i Dean daju prikaz raznovrsnosti muzeja sa tri glavne tačke: umjetnost, historija i nauka.

Raznovrsnost prema geografskom području

Muzej razlikujemo prema užem ili širem geografskom području na kojem se proučava ista tematika. Uzmimo primjer umjetničkih i arheoloških muzeja:

- opći muzeji: Louvre, British Museum, Metropolitan Museum- međunarodni muzeji: Kraljevski muzej umjetnosti i historije u Briselu- nacionalni muzeji: Germanische Museum u Nurnbergu- regionalni muzeji: Muzej valonske umjetnosti u Liegeu- lokalni muzeji: Arheološki muzej Arlona- muzeji-kuće: dvorac u Versaillesu

Raznovrsnost prema veličini

Nepotrebno je isticati razliku između Louvrea, najvećeg muzeja na svijetu i malog, lokalnog muzeja koji vodi samo jedna osoba. Raspo nje velik kada muzeje razvrstavamo prema njihovoj veličini.

Raznovrsnost prema statusu

Većina muzeja u Europi je pod javnom upravom. Postoji nekoliko razina nadležnosti:

- nadležnost države: nacionalni muzeji i federalni muzeji- nadležnost lokalnih vlasti: ovi su muzeji najbrojiniji – pod nadležnosti regije, pokrajine, općine- udruge pod kontrolom lokalnih vlasti: sve češće se upravljanje povjerava udrugama

Udruge čiji su osnivači razne institucije (Crkva, vjerska društva, univerziteti) i grupe pojedinaca začetnici su brojnih muzeja. Udruge i grupe nisu motivisane materijalnim ciljevima i djeluju u općem interesu.

Raznovrsni oblici muzeja

Klasični muzejski oblik proizašao je iz zbirki koje su se tokom razdoblja prosvjetiteljstva postepeno otvarale javnosti, a tematski se proširile tokom 19. stoljeća. U 20. stoljeću razvijaju se novi oblici kojima se ponekad osporava karakter muzeja. Ove institucije u svom nazivu riječ „muzej“ često zamijenjuju izrazima kuća, centar, nalazište.

Parkovi prirode

Prvi park prirode otvoren je 1872. u Sjedinjenim Američkim Državama, a odatle se šire i u Europu. Ovdje se ne radi o čuvanju zbirke živih primjeraka, već se dio prirode pokazuje javnosti onako kako on zaista izgleda. Štite se predjeli i ekosistemi sa pripadajućim životinjskim i biljnim vrstama.

Interpretacijski centri

Interpretacijski centri se pojavljuju u Sjedinjenim Američkim državama sredinom 20. stoljeća u skllopu parkova prirode. Oni su dio lokaliteta koji interpretiraju, odnosno, prezentiraju i objašnjavaju javnosti. Ne posjeduju zbirku. Ova nova muzealna forma svoju svrhu nalazi u samom lokalitetu. Interpretacijski centri žele privući, zainteresirati posjetioce.

Interpretacijski centar Pont-du-Gard: Pont-du-Gard je najveća i najbolje očuvana rimska građevina u Francuskoj. On je izgrađen preko doline rijeke Gard za napajanje vodom antičkog grada Nimesa. Ovaj lokalitet je nedavno moderniziran radi bolje turističke ponude. Pritom je podzemni prostor predviđen za smještaj ustanove muezalnog karaktera sa nazivom „Velika izložba“. Ovdje se nalaze osnovne odrednice definicije interpretacijskog centra: lokacija, koncept, izložba. Nedostaci ovog interpretacijskog centra su što je smješten u suterenu i ima lošu signalizaciju: posjeti ga mali broj posjetioca.

Ekomuzeji

Ekomuzeji se javljaju na osnovu zamisli o prezentiranju i tumačenju čovjeka u njegovoj okolini (prirodnoj, industrijskoj ili urbanoj). Pojava ekomuzeja povezana je sa promjenama francuskog društva oko 1960. Ekomuzeji su često decentralizirane muzealne ustanove, razbacane na više kolacija jednog područja ili skup sličnih povezanih ustanova.

Ekomuzej La bresse bourguigonne: Godine 1981. osnovana je udruga za utemeljenje ekomuzeja sjevernog dijela pokrajine La Bresse. Prva je izložba postavljena u julu 1981. godine. U statutu se kaže da je ovaj ekomuzej „kulturna organizacija čija je svrha proučavati, zaštititi, istaknuti i obnoviti razne oblike prirodne i kulturne baštine zavičaja uz pomoć i aktivno sudjelovanje stanovništva.“ Ovaj muzej je smješten u dvorcu Pierre-de-Bresse. Ima sedam ogranka: Muzej žita i kruha, Muzej šuma i drveta, Govedo, konj, traktor, Izrada drvenih i slamnatih stolica, Vinogradar i njegov vinograd, Novinaska tiskara, Crepovi i opeke. Djelatnost ekomuzeja širi se i izvan njegovih zidova kroz putujuće izložbe i sl.

Karakteristične oznake ekomuzeja:

- uvijek su vezani uz određeno područje- često se utemeljuju pri uređenju regionalnih p0arkova- najčešće se stvaraju u regijama velikih privrednih promjena- svoje djelovanje temelje na aktivnom sudjelovanju stanovništva- u njima se presjecaju vrijeme i prostor, historija i geografija, dijahronijski i sinhronijski pogledi

Big is beautiful: Park Kalyna u Kanadi, otvoren 1992., najveći je ekomuzej u svijetu. On objedinjuje više od stotinu sela, tri indijanska rezervata. Najveći broj stanovnika je ukrajinskog porijekla. Veći dio baštine parka Kalyna je nematerijalne prirode: jezik, kultura, ples, muzika.

Muzeji na otvorenom

Na prvi pogled, muzeji na otvorenom razlikuju se samo po tome što nemaju zgradu ili krov koji bi štitio izloške. Međutim, oni su veoma posebni. Prvi je otvoren 1891. u Skansenu u Švedskoj. Radi se o Muzeju Skandinavske etnografije koji objedinjuje seoske kuće, rastavljene i prenijete u muzej i radionice tradicionalnih umijeća. Vodiči su obučeni u narodno ruho. Mnogi muzeji industrijske arheologije sa raznim strojevima su muzeji na otvorenom. U otvorene muzeje skulptura često je ulaz slobodan i besplatan (Park skulptura u Vassiviere-en-Limousin). Ovdje više nije riječ o zbirci predmeta kojima treba osigurati zaštitu već o ekološkom pristupu, kao u parkovima prirode. Skulptura je sastavni dio samog lokaliteta i svako naršavanje okoline mijenja i prirodu samog umjetničkog djela.

Arheološki parkovi i lokaliteti

Ovi arkovi na otovrenom posvećeni su arheologiji i prethistoriji. Oni ponekad izlažu izvorne arheloške iskopine, iako najčešće objedinjuju rekonstruirana naselja, sisteme odbrane, spomenike. Osnovni naglasak je na iskustvenom doživljaju posjetioca kojeg se potice na oživljavanje određenih djelatnosti: kuhanje na galski način, prenos golemih kamenih ploča za izgradnju dolmena, gađanje lukom i strijelom, izrada zemljanog posuđa. Ponekad je u cjelinu uklopljen zatvoreni muzej. Ovi muzeji često potiču istraživačke djelatnosti na području eksperimentalne arheologije.

Naučni/znanstveni centri i parkovi

Koncept „science centrea“ (naučnog centra) pojavio se 1963. godine u Sjedinjenim Američkim Državama osnivanjem Exploratoriuma u San Francisku. Odatle se širi u Kanadu (Znanstveni centar Ontario u Torontu), Veliku britaniju (Znanstveni centar u Glasgowu) i ostatak svijeta (Znanstveni centar u Pekingu). Za razliku od tradicionalnih muzeja nauke i tehnike, naučni centri ne zanimaju se prvenstveno za historiju nauke i uglavnom ne čuvaju zbirke. Njihov je cilj didaktičke prirode: izlaganje savremenih naučnih koncepata i teorija, iznošenje iskustva, popularizacija rezultata vrhunskih istraživanja. Razvili su muzeografiju utemeljenju na eksperimentisanju i interaktivnosti. Ciljna publika su djeca i adolescenti.

Grad, park, ili, posve jednostavno, muzej? Grad nauke i industrije izgrađen od 1983. do 1986. u pariškoj četvrti La Vilette na mjestu nekadašnjih laonica želi biti grad budućnosti otvoren širokojo i raznolikoj publici. Tri su osnovna zadatka: upoznati publiku sa razvojem nauke i tehnike kako bi ih znala primjeniti, objasniti da je i on sudionih u savladavanju tih tehnologija, poticati inovacije, stvarateljstvo, izumiteljski duh. La Vilette je više grad nego muzej, jer razvoj nije na historiji naučnih distiplina već na njihovoj prisutnosti u današnjem svakodnevnom životu. Izložbe se ne obraćaju naučniku ili inžinjeru već običnom građaninu. Park naučnih pustolovina u Monsu ima nešto zajedničko sa Gradom nauke industrije: oba su izrađena iz sličnih razloga, ali se generalno razlikuju. Park naučnih pustolovina smješten je u industrijskim zgradama starog ugljenokopa: on je pokretač lokalne privredne obnove i posrednik u približavanju nauke i tehnike posjetiocima. Nema stalnih izložbi, već samo povremene u trajanju dvije do tri godine: njihova se prezentacija mijenja da bi se privukla nova publika. Grad nauke i industrije i Park naučnih pustolovina neosporno su muzeji. Ispunjavaju četiri temeljne zadaće muzeja, objeinstitucije pohranjuju zbirke i rade na očuvanju baštine.

Centri savremene umjetnosti

Od muzeja savremene umjetnosti razlikuju se po tome što ne sabiru kolekcije i zato što aktivno sudjeluju u umjetničkom stvaralaštvu organizacijom kulturnih dešavanja i tematskih izložbi sa naručenim djelima. Animacijske aktivnosti su u prvom planu. Studio savremene umjetnosti u Tourcoingu je odličan primjer. Ponekad se muzej i centar savremene umjetnosti nalaze u istoj ustanovi.

Gradski muzeji

Veliki gradovi rano su počeli osnivati muzeje kako bi predstavili svoju historiju. Muzej Carnavalet je historijski muzej grada Pariza, utemeljen 1869. radi očuvanja uspomene na stari Pariz. Novi koncept ovog muzeja usmjeren je na muzealno predstavljanje grada primjenom različitih muzeografskih pristupa.

Muzej namijenjen gradu: Muzej Gadagne, historijski muzej grada Lyona svoj začetak nalazi u djelovanju domaćih obrazovanih poklonika umjetnosti koji su se na razmeđi 19. i 20. stoljeća zauzeli za očuvanje ostataka prošlosti svog grada ugroženog urbanističkim radovima. Muzej se povećavao bez sistematskog plana. Muzej Gadagne mora se očuvati na temeljima lyonske historijske baštine, muzeografski osavremeniti i otvoriti prema savremenim urbanim izazovima. Plan obnove ima tri zadatka: organizirati pravi muzej urbane historije, povezati ga sa gradom i predstaviti ga kao školu za poduku o građanstvu. Posebna pažnja usmjerena je na povezivanje muzejske baštine sa baštinom grada.

Novi oblici muzealnih institucija odgovaraju ICOM-ovoj definiciji muzeja. Međutim, mnogi muzeolozi i muzejski stručnjaci osporavaju im muzejski karakter, najčešće zbog toga što ne posjeduju zbirke predmeta. Zabavni parkovi nisu muzealne institucije jer im je krajnji cilj zarada.

Muzej i nepokretna baština

Očuvanje nepokretne baštine počinje u ikonoklastičkoj krizi u vrijeme Francuske revolucije kada se pojavljuje svijest o vrijednosti spomeničke baštine. Spomenici i lokaliteti nisu sami po sebi muzealne institucije. Briga za valorizacijom spomenika pred publikom pojavljuje se odnedavno. Prvi postupak u valorizaciji je postavljanje osnovnih oznaka na lokalitetu i ploča sa objašnjenjem. Stvaranje muzeja na lokalitetu najpotpunije je rješenje čiju opravdanost potvrđuje sam spomenik ili nalazište.

2. ČEMU MUZEJI?

Bruno-Nassim Aboudrar određuje tri funkcije prvobitnog muzeja Louvre: baštinsku, edukativnu i zabavnu i tvrdi da su i dalje primjenjive na sve umjetničke muzeje. On kaže da „muzej mora izlagati baštinu koju čuva, obrazovati i pružati užitak“.

Godine 1922. glavni kustos Kraljevskih umjetničkih i historijskih muzjea u Briselu, Jean Capart muzeju određuje dvije uloge: naučnu i edukativno-komunikacijsku. ICOM-ova definicija muzeja kaže da muzej „istražuje, nabavlja, čuva, komunicira i izlaže“. Peter van Mensch svodi pet navedenih glagola na tri: čuvati, proučavati, komunicirati.

Četiri muzejske funkcije

Funkcija izlaganja: Ako je izložba nedostupna javnosti, onda treba ostati u privatnim zbirkama. Svrha muzeja je prezentiranje zbirki predmeta kulturnog značaja radi zabave i obrazovanja publike.

Funkcija čuvanja: Muzej je mjesto sakupljanja i čuvanja baštine. On mora osigurati zaštitu zbirki od krađe i propadanja. Muzej mora osigurati odgovarajuće uvjete čuvanja predmeta.

Naučna funkcija: Muzej mora provoditi razna proučavanja vezana za muzejske predmete i kontekst u okviru kojeg se razumijevaju. Istraživanja mogu voditi muzejski djelatnici ili vanjskih stručnjaci.

Animacijska funkcija: Muzej se mora uključiti u kulturni i društveni život svog grada i regije. Animacijske aktivnosti su povremenee izložbe, vođeni obilasci, predavanja, koncerti, radionice.

Javlja se pitanje kojoj muzejskom funkciji dati prednost. U mnogim umjetničkim i arheološkim muzejima prednost se daje funkciji čuvanja: većina kustora smatra da im je osnovna zadaća čuvanje baštine. Međutim, ustanovljeno je da su predmeti bolje očuvani u privatnim nego u muzejskim zbirkama. Tako da bi bilo najlakše zatvoriti muzeje i vratiti zbirke vlasnicima. Muzej služi da izlaže baštinu javnosti.

Primjer sklada muzejskih funkcija: Kraljevski prirodoslovni institut Belgije: Osnovan je sredinom 19. stoljeća u Briselu i u početku je bio mali muzej, spremište predmeta sa područja prirodnih nauka. Kasnije postaje regionalni istraživački muzje gdje će se sakupljati i proučavati prirodna bogatstva Belgije. Ovaj je muzej primjer sklada četiri muzjeske funkcije. Posjeduje velike izložbene dvorane, a zbirke sadrže 30 miliona uzoraka. Naučno istraživanje i dalje traje u južnim morima, tropskim šumama, ali je masovno sakupljanje uzoraka zamijenjeno proučavanjem sredine i stanja okoliša. Edukacijski centar razvija se krajem 20. stoljeća pod vodstvom Alaina Quintarta.

Henri Riviere daje prednost naučnoj funkciji i kaže da je istraživačka funkcija temelj svih muzejskih djelatnosti i da osmišlja metode čuvanja i kulturnog djelovanja, te istraživanju treba dati temeljnu ulogu. Neki muzeji isključivo prednost daju animacijskoj funkciji. Isključivo isticanje jedne funkcije dovodi u opasnost sam opstanak muzejske institucije. Da bi u potpunosti izvršio svoju zadaću, muzej mora paziti na skladan odnos različitih funkcija i nijednu ne smije zanemariti.

Očekivanja muzejskih korisnika

Četiri funkcije muzeja odgovaraju zadaćama koje durštvo dodjeljuje muzeju. Međutim, muzejska institucija može se posmatrati i u odnosu prema korisnicima/posjetiocima, kao i političarima i mecenama. Očekivanja korisnika su različita:

Muzej kao mjesto dokolice i zabave: Muzej je mjesto zabave, užitka i opuštanja. Muzej svoju obrazovnu zadaću mora ispunjavati kroz zabavu i igru. Muzej nije škola, već otvorenije i slobodnije mjesto.

Muzej kao mjesto otkrića: Posjetilac je potaknut znatiželjom koja ga čini osjetljivim za muzejski diskurs. Muzej mora poticati i održavati tu radoznalost.

Muzej kao mjesto uspomena i sjećanja: Mnogi muzeji u memorijalni i posjetilac u njih ulazi kako bi pronašao vlastite korijene, razumio sadašnjost na osnovu prošlosti ili se sačuvao od zaborava.

Historijski muzej drugačiji od ostalih: Haus der Geschichte je muzej historije koji je bio prvobitno smješten u Bonu, a onda preseljen u Berlin. Zadaća mu je „utemeljiti izložbeni, dokumentacijski i informativni centar“ i širiti saznanja o novijoj prošlosti. Haus der Geschichte je muzej/interpretacijski centar njemačkog federalizma namijenjen narodu. Ulaz je besplatan, a objašnjenja i prezentacija su prihvatljivi za najširu publiku. Politička historija je samo djelimično predstavljena.

Muzej kao kulturni označitelj: Posjeta muzeju postala je svojevrsna dužnost. Smatra se obavezom posjetiti ovu ili onu izložbu, barem u obrazovanim sredinama. Muzej je sredstvo za sticanje ugleda.

Muzej kao turistička aktivnost: Muzej je cilj putovanja, aktivnost tokom odmora, kao i posredni ekonomski faktor po svom uključivanju u turističku djelatnost.

Muzejski obred: Posjeta muzeju često nalikuje vjerskom obredu. Muzej često izgleda kao hram umjetnosto zbog arhitekture, tišine i ozbiljnosti koji prate obilazak i tajnovitih objašnjenja.

Osnovati muzej

Pri osnivanju muzeja mora se utvrditi identitet, odrediti koncepicja i jasno naglasiti o kakvom je muzeju riječ i za koju publiku. Treba voditi računa o svim muzejskim funkcijama, koje će odrediti svrhu muzeja, sadržaj, smještaj, arhitektonsko uređenje, način izlaganja, prostore za različite djelatnosti. Koncepciju muzeja često određuu njegove zbirke, koje određuju o svrhi muzeja i uređenju izložbenih postava. Suprotan primjer je muzej čije osnivanje prethodi stvaranju zbirke. U Luksemburgu su vlasti odlučile osnovati Historijski muzej grada Luxembourga iako nisu imali nikakvu zbirku i zaposlene. Stvoren je stručni tim i izrađen plan, a potom su sakupljeni muzejski predmeti.

Obnova rimskih arheoloških muzeja: Do 1995. Rim je posjedovao dva velika muzeja posvećena rimskim starinama. Prvi potječe iz 1471., a drugi je država osnovala 1889. S vremenom su se ove dvije institucije morale reorganizirati i tako je nastalo šest novih muzeja od 1997. do 2004. godine.

Centrale Montemartini – uređen 1997. u prostoru istoimene termoelektrane, u početku je čuvao 450 skulptura i reljeva iz kapitolijskih muzeja. Ova neobična izložba smještena između golemih kotlovnica doživjela je takav uspjeh da je iz privremene pretvorena u stalnu izložbu.

Musei Capitolini – zbirke su izložene u manjem obimu i zauzimaju dvije zgrade na Kapitolskom trgu. Povezane su podzemnim hodnikom što olakšava obilazak. U muzeju se danas čuva originalna konjanička statua Marka Aurelija čija je kopija izložena na obližnjem trgu.

Palazzo Altemps – u palači iz 15. i 16. stoljeća čuva se dio prekrasnih zbirki rimskog nacionalnog muzeja. Skulpture su izložene u malom broju u svakoj dvorani. Muzej je zanimljiv po originalnom muzeografskom pristupu. Naglasak je stavljen na restauratorske zahvate kojima su djela nakon otkrića podvrgnuta.

Palazzo Massimo – ova palača na četiri sprata čuva reprezentativnu cjelinu rimske umjetnosti u svoj njezinoj raznolikosti materijala i tehnika: skulpture, reljefi, mozaici, freske, novac, nakit. Muzej je napravljen tako da pruža cjelovit pregled rimske civilizacije i zadovoljava najširu publiku.

Aula Ottogonal – u početku je bila sastavni dio Dioklecijanovih terma. Ovdje se čuvaju skulpture, uglavnom kopije klasičnih grčkih i helenskih djela pronađenih u kupalištima Rimskog carstva. Muzejski postav je usredočen na prikaz raskošne dekoracije golemih rimskih terma.

Muzej terma – bio je u obnovi sve do 2004. godine. Tada je otvoren sa zbirkom namijenjenom prvenstveno naučnicima. Ima nekoliko odjela: odjel posvećen historiji Lacija, epigrafski odjel.

Kontekstualni faktori u postupku koncipiranja muzeja

Lokalni i regionalni društveno-kulturni kontekst: Muzej nalazi svoje mjesto prema kontekstu kojem pripada. Louvre je očigledno pariški i obraća se raznolikoj publici.

Muzealni kontekst: Postavljaju se pitanja vezana za druge muzeje u gradu, njihovu svrhu, razlog zašto postoje dva historijska muzeja u gradu, itd.

Materijalni resursi: Raspoloživi finansijski resursi ograničavanju područje djelovanja pri stvaranju plana i tokom njegove provedbe. Pretjerane ambicije vode prema neuspjelim projektima.

Zbirke: U izradi projekta muzeja često se polazi od zbirke.

Ciljana publika: Projekt muzeja treba osmsiliti prema publici kojoj se muzej obraća. Izbor ovisi o lokalnim mogućnostima, odabranoj tematici i raspoloživim muzejskim sredstvima za promociju.

Neposredno okruženje: centar grada, predgrađe/gradovi spavaonice, industrijski okoliš, historijsko ili zaštićeno gradsko središte, selo/priroda, seosko naselje

Muzej i identitet

Muzej je stvoren na europskom modelu i njegov prvobitni oblik je odraz aristokratskog društva. Od 19. stoljeća i osnivanja Louvrea muzej sudjeluje u uzdizanju nacionalne svijesti..

Muzej svakodnevnog života arležanskog naroda: Ovaj muzej je osnovan 1899. i bi je privremeno smješten u središtu grada. On prelazi granice običnog etnografskog muzeja i želi biti sredstvo uzdizanja provansalskog identiteta. Arležanska rasa je prikazana kroz odljeve lubanja i poprsja. Izložbeni postav iz 1909. ostao je isti kakvim ga je zamislio osnivač Frederico Mistral.

Poslije Drugog svjetskog rata pa do '60-tih godina, osnivaju se muzeji sa ciljem iskazivanja identiteta mladih nacija i razvijanja domoljubnih osjećaja u zemljama koje su oslobođene kolonizacije.

Muzej za novi svijet: osnovan je u osamostaljenom Meksiku i igra odlučujuću ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta nastalog miješanjem dvije kulturne tradicije: predhispanske i europske. Dvanaest izložbenih dvorana u prizemlju posvećeno je arheološkoj građi predhispanskih kultura sa područja današnjeg Meksika. Postav arheološke izložbe temelji se na geografskim, a ne na hronološkim odredicama. Muzejska scenografija u dvoranama sa predhispanskom tematikom raskošna je kako bi se u punom sjaju prikazalae civilizacije tog razdoblja onako kako je dotad bila prikazana europska kultura.

Od nacije do društvene grupe

Okrugli stol održan 1972. u Čileu izdao je povelju koja će utjecati na razvoj muzeja u Latinnkoj Americi, zemljama Trećeg svijeta, pa čak i u Europi. Ističe se da se muzej treba otvoriti prema drugim naučnim distiplinama i baviti pitanjem ruralnih i urbanih sredina, doprinijeti tehničkom i naučnom razvoju. Muzej više nije pozvan da veliča nacionalni ili regionalni identitet, već da ispuni svoju društvenu misiju: da kod građanina/posjetioca razvije svijest o pripadnosti određenoj društvenoj klasi.

Povrat kulturnih dobara

Tokom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća javlja se pitanje o muzeju kao čuvaru kulturnog identiteta: problem povrata kulturnih dobara. Treba razlikovati slučajeve povrata na međunaodnoj razini od onih unutrašnjih, na nacionalnoj razini. U Europi se pitanje povrata pojavilo sa medijski popraćenim sporom oko mramornih reljefa sa Partenona, a zatim se proširilo zahtjevima Infijanaca, Aboridžana i afričkih naroda za povratom predmeta pogrebnog ili vjerskog karaktera pohranjenih u antropološkim ili etnografskim muzejima Europe.

Partenon: nacionalna ili svjetska baština? Tomas Bruce 1802. postao je ambasador Ujedinjenog kraljevstva u Carigradu i tada je tkupio reljefe ukrašene skulpturama sa Partenona atenske Akropole koju su Turci pretvorili u tvrđavu. Britanska vlada otkupila je te reljefe 1816. i izložila ih u British Museum, gdje se i danas nalaze. Godine 1982. glumica Melina Mercouri, tadašnja ministrica kulture u grčkoj vladi upućuje zahtjev za povrat remek djela u Atenu, te se razvija žestoka rasprava. neki smatraju da djela pripadaju Grčkoj i njenoj nacionalnoj baštini i da je njihovo mjesto u Ateni. Drugi se pozivaju na pravne razloge, historijske, muzeografske i praktične i žele zadržati reljefe. Ako British Museum vrati reljefe Ateni, to će značiti da će i drugi tražiti povrat, a to je propast za mnoge muzeje.

Za protivnike bilo kakvog povrata umjetničkih djela glavni razlog je muzeološke prirode: izbjeći propast velikih europskih muzeja. Međutim, ako postoje razlozi za povrat, svaki se slučaj mora posebno razmotriti. Kada je riječ o „etničkim“ zahtjevima, situacija je složenija. Bilo bi logično vratiti takve predmete ako se otkrije da su prisvojeni protuzakonito. S druge strane, ti predmeti imaju dokumentarnu i naučnu vrijednost. U Kanadi je ovaj problem riješen tako što je starosjedilačkim narodima omogućeno sudjelovanje u upravljanju muzejima koji su im posvećeni.

3. KOME JE MUZEJ NAMIJENJEN? MUZEJSKA PUBLIKA.

Važnost publike

Krajem 20. stoljeća, muzeologija je zamjerala usmjerenost muzeja na zbirku i tražila je da publika bude u središtu muzealnog pristupa. Kome se obraća muzej? Kakvoj publici? Kako je zainteresirati za muzej? Šta joj pokazati i na koji način? Ova pitanja su u zadnjih tridesetak godina pokrenula čitav niz naučnih proučavanja i istraživanja, kao i osnivanje specijaliziranih odjela u muzejima. Američki muzeji uvijek su davali prednost didaktičkom pristupu i upravu su tamo počela prva proučavanja muzejske publike. Cilj im je bio odrediti osobine posjetioca prema sociološkim mjerilima kroz proučavanje njihovog ponašanja.

U muzealnom svijetu, posjetioci se dijele na više kategorija:

- najšira publika: heterogena kategorija, njen dio su i turisti- školska publika: posjetioci dječijeg uzrasta i adolescenti- obrazovani ljubitelji umjetnosti

Svaka od navedenih kategorija publike razlikuje se po tipu muzejskog posjeta: indifitualni ili grupni.

Posjećenost muzeja

Dugo vremena ni muzejske kustose nije zanimao broj posjetioca muzeja. Kustosi su smatrali da muzej svoju dužnost izvršava samim otvaranjem izložbenih dvorana javnosti. Nije bilo važno da li je izložba posjećena ili nije. Srećom, s vremenom su mnogi muzejski kustosi shvatili da muzej ispunjava svoju zadaću tek kada je posjećen i da nema koristi od muzeja koji nema posjetioce. Novonastalo zanimanje za publiu izraženo je kroz statistička proučavanja posjećenosti muzeja. Danas se u većini europskih i američkih država objavljuju godišnji podaci o broju posjeta muzejima. Političari takođe žele podatke o posjećenosti muzeja da bi znali da li su novčana sredstva koja izdvajaju korisna. Brojnost posjeta nije jedino ili najbolje mjerilo za određivanje vrijednosti i uspješnosti muzeja.

Podaci o brojnosti posjeta mogu se koristiti na različite načine:

- pratiti i analizirati godišnje promjene broja posjeta određenom muzeju- proučavati posjećenost muzeja, grada ili pokrajine u određenom vremenskom periodu- odmjeriti veličinu svakog muzeja- uspoređivati posjećenost muzeja u različitim zemljama- uspoređivati posjećenost muzeja u odnosu na posjećenost drugih kulturnih aktivnosti i institucija

Besplatan posjet ili ne? Postavlja se pitanje da li posjet muzeju treba biti besplatan. Tri londonska muzeja sa besplatnim ulazom privlače veliki broj posjetioca, a isto vrijedi i za muzej Louvre koji ima razumne cijene ulaza. U besplatnim muzejima, posjetioci mogu dati dobrovoljni prilog. Najskuplji muzeji su Vatikan i Ermitaž, ali i oni su dobro posjećeni. Besplatan pristup potvrđuje javni karakter muzeja što doslovno znači da svako u njemu može uživati. Takođe je dobra praksa kada se besplatan ulaz u muzej nudi određenim danima u mjesecu, kao što je to slučaj sa Louvreom.

Poznavanje publike

Statistička procjena

Kvantitativno istraživanje muzejske publike temelji se na anketi: na uzorku jednog posjetioca putem postavljenih pitanja se određuju sociološke odrednice. Riječ je o statističkoj procjeni gdje nije važan lični identitet posjetioca, kojem je osigurana anonimnost. To je bila Bourdieuova i Darbelova metoda.

Šta smo saznali iz Bourdieuova i Darbelova ispitivanja? Umjetnosti su skloni obrazovani slojevi, koji najčešće posjećuju muzeje. Škola je određujući faktor u stjecanju navike posjećivanja muzeja. Visina primanja nije najznačajnija za posjećenost muzeja, iako je istina da siromašni slojevi društva rjeđe posjećuju muzeje. Utjecaj turizma na posjećenst muzeja nije veliki.

Novija istraživanja pokazuju sve veći značaj turizma. Mnoge zemlje organizuju stalne ustanove za praćenje muzejske publike koje provode neprekidna istraživanja o posjećenosti muzeja. Cilj Bourdieuova istraživanja prije svega je sociološki: odrediti u najširem smislu publiku umjetničkih muzejau Europi i detaljnije upoznati posjetioce određenog muzeja kako bi se muzejski diskurs prilagodio vrsti publike koja ga uglavnom posjećuje.

Proučavanje ponašanja muzejske publike

Podrazumijevaju istraživanja i proučavanja o ponašanju muzejskog posjetioca koja provode psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci. Cilj je saznati kako se posjetilac ponaša i doživljava izložbu, te u kojoj mjeri njegov socijalno-kulturni kontekst utječe na doživljaj. Proučavanja se temelje na analizi priliva posjetioca, anktetama provedenim u muzeju i izvan muzeja i sl.

Instrumenti ispitivanja u proučavanju ponašanja su različiti:

- više ili manje detaljni upitnici koji se ispunjavaju prije ili poslije posjete muzeju- razgovor prema unaprijed utvrđenim pitanjima koji slijedi logiku izlaganja ispitanika- neposredno vizualno ili zvučno posmatranje posjetioca tokom obilaska sa ili bez njegovog znanja- mikrofoni postavljeni u tehničku opremu- videozapis posjeta

Ispitivanja mogu biti usmjerena prema otkrivanju motivacije posjetioca da posjete muzej, ali razlozi za posjetu muzeju mogu biti višestruki. Često posjetioci daju pogrešne odgovore da bi dobili veću ličnu vrijednost. Dvije su vrste posjeta: sa namjerom (posjetioc želi posjetiti neku izložbu) ili uz prigodu.

Veron i Levasseur u istraživanju iz 1983. izdvajaju četiri tipa posjetioca prema načinu njihovog kretanja u izložbenom prostoru: mravi, skakavci, leptiri i ribe. Druga istraživanja pokazuju da posjetilac pogleda 50 do 60% predmeta na izložbi srednjeg opsega (150 predmeta) i pročita manje od 40% tekstova. Ovi podaci još su niži kada se radi o muzejima gdje je broj izložaka mnogo veći.

Prijam publike

Susretljivo ponašanje prema publici mora biti obaveza svakog muzeja ako želi ispuniti svoje zadaće koje mu je društvo odredilo. Radi se o fizičkom dočeku (uređenje i udobnost), duhovnom (otvoren, gostoljubiv muzej) i intelektualnog (muzej kao prenosilac poruke, razumljiv većini posjetioca). Posebnu pažnju treba obratiti na prijem osoba sa poteškoćama u kretanju, invalida sa slušnim ilividnim smetanjama i svih drugih osoba kojima obilazak muzeja može biti otežan.

Prijamni prostor i oznake

Posljednjih godina, svi muuzejski programi obnove obraćaju posebnu pažnju na prijemne prostore, na otvorenija i ugodnija ulazna predvorja gdje se ne nalaze samo blagajne, već i mjesta za okupljanje grupa, garderobe, sanitarije, telefoni, klupe i naslonjači. Prvi susret posjetioca sa muzejem od velikog je značaja i utječe na to hoće li posjetilac nastaviti posjećivati muzej. Briga oko posjetioca i njegove udobnosti mora biti prisutna tokom cijelog obilaka da bi se uz pomoć pisanih oznaka posjetioci mogli snalaziti. Osim što omogućavaju snalazak u muzeju i odabir smjera, oznake upozoravaju i na zabranu diranja, snimanja, pušenja. Ponekad je zabrana diranja predmeta ili fotografiranja pretjerana, ako to ne šteti predmetima.

Otvoreni muzej

Mnogi muzeji i dalje ostavljaju dojam da su namijenjeni samo odabranim, a njihov strog izgled odvraća mnoge posjetioce od ulaska. Otvorenost muzeja prema publici očituje se u primjerenoj arhitekturi, otvorenosti prema vanjskom prostoru. dugo su prozori bili zamračeni kako bi se posjetioce vizualno odvojilo, usraćujući im pogled na grad, a vanjskom prolazniku pogled u muzej. rojni današnji muzeji široko su otvoreni prema vanjskim prostorima i izloženi pogledima svakog prolazniika.

Otvorenost muzeja ogleda se i u pristupu prema publici, koja više nije dosadni nametljivac ili mogući kradljivac, već željeni gost. Nude se različite mogućnosti posjeta: razgledavanje uz stručno vodstvo, animacijske aktivnosti, audiovodiči, dokumentacijski odjel. Sam postav izložbe stvoren je sa namjerom da je učini dostupnom određenoj publici.

Demokratizacija muzeja

Muzejski kustos mora misliti i na 'ne-posjetioca', one koji ne posjećuju ili veoma rijetko posjećuju muzeje. Potrebno je uvijek pokušavati povećati broj posjetioca. To znači naviknuti posjetioce da u što većem broju trajno posjećuju muzeje. Muzeji su i stvoreni da bi se umjetnički predmeti stavili na raspolaganje narodu. Stvoriti vjernu publiku koja redovno posjećuje muzej i izložbe znak je učinkovitosti i vitalnosti, ali i izraz odnosa povjerenja što se uspostavlja između muzeja i posjetioca.

Blockbuster i raznovrsna publika: Proširiti publiku određenog muzeja na korisnike koji ga inače ne posjećuju nije laka zadaća. Prije nekoliko godina, Muzej lijepe umjetnosti u Bostonu postavio je veliku izložbu sa trostrukim ciljem: povećati broj posjetioca, stvoriti raznovrsnu publiku i istovrmeno muzeju pribaviti novo ruho i novčana sredstva. Usjeh je bio samo djelimičan. Broj posjetioca je bio veliki, a prihod od ulaznica značajan. Međutim, posjetioci su dolazili iz različitih gradova i država, ali su to i dalje bili posjetioci koji inače posjećuju muzeje: nisu došli oni koji inače ne dolaze.

Publika – sudionik

Prijatelji muzeja

Udruge Prijatelja muzeja predstavljaju posebnu kategoriju posjetioca. Oni su ponekad idejni začetnici u stvaranju samih muzeja koje podržavaju, posebno malih lokalnih muzeja. Njihovi članovi redovno posjećuju muzej i povremene izložbe, sudjeluju u animacijskim djelatnostima i zanimaju se za tematski i naučni pristup. Udruge pokreću pojedinačne akcije za pomoć muzeju, posebno pri sakupljanju sredstava za radmuzejske ustanove ili obogaćivanje zbirke kupovinom djela ili donacijama. Udruge prijatelja muzeja uključene su u nacionalne udruge i Svjetski savez prijatelja muzeja koji organizira kongres svake pete godine.

Publika vjernih poklonika: Shinji Skumeikai japanska je sekta koja štuje kult ljepote u prirodi i umjetničkim djelima. Sekta je sskupila izvanrednu zbirku umjetničkih djela, te podigla usred japanskih planina hram sa muzejm Miho. Jedno je krilo posvećeno japanskoj umjetnosti, a drugo umjetnosti 'zapadno od Japana': kineskoj, egipatskoj, grčko-rimskoj, perzijskoj i indijskoj.

Sudjelovanje domaćeg stanovništva u radu muzeja

Pojavom ekomuzeja sudjelovanje publike u radu muzeja dobiva drugu dimenziju. ¸Nije više samo riječ o posjetiocima ili prijateljima muzeja. Sudjelovanje domaeg stanovništva u stvaranju muzeja, njegovim aktivnostima i postavljanju izložbi svojstveno je ekomuzeju čiji je zadatak, između ostalog, razvijati zajednicu u kojoj djeluje.

Pierre Camusat opisuje na slijedeći način stečena iskustva u radu sa domaćim stanovništvom u sklopu eko muzeja de Fourmies-Trelon:

- odluka – predstavnici raznih podružnica i pridruženih zajednica su članovi Upravnog savjeta ekomuzeja- zbirke – uglavnom su stvorene donacijama, a stanovništvo daje i predmete na posudbu- restitucija – donatori sudjeluju u odabiru i prezentiranju predmeta i dokumenata- prijem publike i obavijesti – posjećenost muzeja posljedica je sudjelovanja domaćih ljudi u dočeku- svjedočanstva – uloga muzeja je da prikuplja i objavljuje pisane i usmene iskaze

Muzej rekonstrukcije montrealskog predgrađa: Osnovan je 1980. godine u Montreau i smješten u javno kupalište ronulog industrijskog predgrađa sa velikim brojem nezaposlenih. Predstavlja uzoran primjer odnosa muzeja i zajednice. Bilo bi nemoguće oživjeti historiju radničkih četvrti bez muškaraca i žena koji su je svakodnevno stvarali.

4. IZLOŽBA: FUNKCIJA PREZENTIRANJA

Izložba je „javno izlaganje umjetničkih djela i dokumenata i predmeta vezanih uz određenu temu“. Muzej se ne može ograničiti samo na svoju funkciju izlaganja niti se može svesti samo na niz izložbenih dvorana. Izložba je instrument posebnog muzejskog govora.

Izložba je sredstvo komunikacije

Jean Davallon određuje izložbu kao „sistem koji je nastao raspoređivanjem stvari u prostoru sa namjerom da budu dostupne društvenim jedinicama“. Raščlanimo navedenu definiciju:

- sistem: prema Davallonu, sociosimbolički sistem označava situacije ili stvari koje nisu stvari u klasičnom jezičnom smislu i ne oslanjaju se na jezične zakone, već su nosioci smisla. - raspoređivanje stvari: izložba daje na uvid predmete, dokumente, stvari iz stvarnog života koje nisu samo postavljene jedne do drugih već su raspoređene u organiziranu cjelinu- prostor: izložba se širi u tri dimenzije, posjetioc je u njenoj unutrašnjosti - osnovna namjera: u pokazivanju je sama suština izložbe- stvari učiniti razumljivim: stvoriti mehanizme koji posjetiocu omogućavaju razumijevanje stvari- zainteresovati društvene grupe: tu se ubrajaju posjetioci svih društvenih kategorija

Izložba je u najširem smislu sredstvo komunikacije. Temeljno obilježje izložbe kao komunikacije sastoji seu tome da primaocu/posjetiocu prepušta odlučujuću ulogu u otkrivanju smisla.

Jezik izložbe

Izložba posjeduje vlastiti jezik koji izloženi predmeti sami po sebi ne prenose niti se on sastoji od popratnih tekstova. Jezik izložbe je stvoren od verbalnih elemenata tekstovi) i neverbalnih (vizualni, auditivni). Nijedan od ovih elemenata nema značaja sam po sebi; smisao dobivaju kada se rasporede. Posjetiocu treba približiti jezik izložbe i od djetinstva ga učiti kako da dokuči smisao izložbe.

Pojam izloška: klasifikacija elemenata izložbe

Izložba se koristi različitim predmetima kao što su djela, autentični predmeti, reprodukcije, makete, tekstovi, fotografije, crteži, pokretne slike,. Oni su elementi, osnovne jedinice jezika izložbe. Kanadski muzeolog Duncan Cameron prvi je dao klasifikaciju tih elemenata i sveo ih pod pojam „exhibit“. Francuski muzeolog Andre Desvallees koristi pojam „expots“ i kaže da je „izložak sve ono što jeste ili može biti izloženo, bez obzira na vrstu, bilo da je riječ o originalu ili reprodukciji, dvodimenzionalnoj ili trodimenzionalnoj stvari, umjetničkom ili upotrebnom predmetu, kipu, slici, grafici, stroju, itd.

Cameron realnim/stvarnim stvarima naziva predmete koji su izloženi zbog onog što sami jesu i nisu prikaz nečeg drugog. Teško je jasno odrediti razliku između stvarnih predmeta i drugih izložaka. Uloga koja se predmetu dodjeljuje na izložbi značajnija je od njegove prirode. Desvallees objašnjava: „Imitacija hljeba pomaže u stjecanju vještine rukovanja nožem, model kolača pečenog u kalupu omogućava bolje raspoznavanje oblika i ukrasa utisnutim na kalupima. Stvarni predmeti mogu biti izloženi sa namjerom da dopune prezentaciju drugih stvarnih predmeta: preparirana životinja u zamci služi da bi se objasnilo kako funkcioniše zamka, klasje žita tučeno mlatom objašnjava njegovu funkciju. Ni životinja ni klasje se ne sagledavaju u svom svojstvu originala ili kopije, već u odnosu na predmete uz koje se nalaze.“

Značenje izložbe

Veliki broj posjetioca muzeja na prvo mjesto stavlja jasno određenu temu i ideju izložbe, ono što izložbu čini lako prepoznatljivom. Samo rijetki kustosi i muzeografi misle da izložba ne mora imati posebno značenje. Jedni misle da je značenje izložbe implicitno: treba pokazati predmete uz malo podataka kako bi posjetilac pronašao značenje u onome što vidi koristeći vlastito poznavanje kulture, vlastita sjećanja: muzeologija predmeta. Drugi misle da je autor izložbe onaj koji izložbi na eksplicitan način daje značenje; predmeti sami po sebi ne nose značenje ili su višeznačni: muzeologija ideje. Ovo se može objasniti na primjeru čekića, čija je svrha na prvi pogled jasna, ali se na izložbi može sagledati na različite načine.

Razumljiva poruka

Učiniti stvari razumljivim znači da ih treba staviti u okvire određenog diskursa koji mora biti jasan posjetiocima. Teško je usaglasiti didaktički/školski diskurs sa diskursom izložbe koja se obraća samo publici znalaca koja poznaje predmete.

„Bože, baš sam glup!“ : Posjetilac dolazi u muzej sa nadom da će pronaći zadovoljstvo, užitak otkrića, znanje. Veliki neuspjeh muzeja je ako na odlasku pomisli „Bože, baš sam glup!“. Izložba mora ispuniti očekivanja posjetioca prilagođavajući svoj diskurs ciljanoj publici i izbjegavajući pristup vezan za upotrebu rječnika ili tekstova koji obeshrabruju posjetioca.

Struktura izložbe

Kroz strukturu i načine raspoređivanja svari u prostoru posjetilac uočava poruku izložbe. Prije razgledavanja predmeta i čitanja tekstova, čitalac je uronjen u unutrašnjost organizovanog prostora koji vizualno i fizički otkriva.

Kako strukturirati izložbu: hronološki, tematski...

Izložba autoru pruža različite mogućosti strukturiranja. Odabir ovisi o diskursu i značenju koje se želi dati izložbi. Struktura je elemenat koji će posjetioci najprije uočiti. Muzeji historijskog karaktera obično prednost daju hronološkoj strukturi, ali to nije pravilo. Postoji nekoliko načina strukturiranja izložbe:

- hronologija: izložba se odvija prema vremenskom toku: muzej historije, arheologije, likovnih umjetnosti - geografija: veliki muzeji slikarstva, ali i mnogi drugi, organizuju građu po zemlji, pokrajini, gradu- klasifikacijske kategorije/taksonimija: prirodoslovni muzeji, arheološki muzeji- tehnike: naučni i tehnički muzeji, muzeji primijenjene umjetnosti i arheologije- materijali: podjela na kamen, staklo, metal, pečenu glinu- teme iz svakodnevnog života: prirodoslovni muzeji, muzeji arheologije, etnografije- škole i pravdi u umjetnosti: većina muzeja posvećenih umjetnosti 19. i 20. stoljeća

Muzeji se ponekad odlučuju za neuobičajene klasifikacijske kategorije:

- konfrontacija: predmeti različitog porijekla izloženi su jedni uz druge- lokalne posebnosti: izložba se organizuje oko dokumenata velikog lokalnog značaja- tekst, stihovi: izložba „Velika obmana“ zasnivala se na pjesmi Arthura Rimbauda

Većina muzeografskih pristupa sjedinjuje različite načine strukturiranja izložbe.

Razgledanje izložbe

Pri izlaganju je važno da koncepcija izložbene cjeline bude uočljiva. Slijed razgledanja mora izražavati muzejski diskurs u prostoru. Raspored izložaka i njihova povezanost moraju izraziti jasnu strukturiranu poruku. Pri odabiru slijeda izložbe, najjednostavnije ga je zamisliti kao pripovjedanje. Razgledanje po nametnutom redoslijedu navodi posjetioca na postepeno otkrivanje izloženih cjelina utvrđenim redoslijedom. Izložba „Velika obmana“ u Etnološkom muzeju u Neuchatelu pratila je nizanje stihova Rimbaudove pjesme. U nekim muzejima, pretjerano linearan prikaz nema opravdanje.

Strogo linearno razgledanje izložbe potpuno ograničava slobodu kretanja. Zato muzeografija mora uvažavati pravo posjetioca na slobodu kretanja. Autori se često odlučuju za nesputan plan razgledanja koji potiče posjetioca na slobodan odabir smjerova obilaska.

Posvetiti posebnu pažnju djeci i drugim kategorijama posjetioca? Neki muzeji predlažu posebno razgledanja za djecu. U muzeju Nausicaa dražesna raža vodi male posjetioce i pokazuje im jednostavna objašnjenja postavljena u visini dječijih očiju. U muzeju Burgundije Perrin de Puycousin u Dijonu kratki stripovi na postolju vitrina u visini djece objašnjavaju načine upotrebe izloženih etnografskih predmeta.

Posebne prostorne cjeline

Prema Giordaovu modelu, izložba se više ne osmišljava samo po načelu nizanja izložbenih dvorana osmišljenih po istim pravilima. Izložba pristupa tematskoj obradi na različite načine. Prostori posebne namjene pomno se obrađuju i podijeljeni su u tri vrste:

- prostor za pobuđivanje interesa gdje se posjetiocu daje vrijeme da upozna temu i zainteresuje se- prostor za razumijevanje gdje se u različitim oblicima iskazuje svrha izložbe- prostor za dublju spoznaju gdje posjetilac može sam produbiti vlastito znanje

Istraživanja su pokazala da muzeji zamaraju. Posjetioci su usredočeni na početku razgledanja, dok posljednje dvorane brzo obiđu. Pri osmišljavanju slijeda razgledanja, autori se trude ublažiti zamor.

Obnova Muzeja za umjetnost i obrt: 1794. utemeljen je Muzej za umjetnost i obrt, koji je imao veliki ugled, ali malu posjećenost. Program potpune obnove trajao je od 1989. do 2000., a obnova je počivala na tri utvrđene činjenice: važnost eksperimentisanja za opće obrazovanje i naučno-tehničko obrazovanje srednjoškolaca, inžinjera i istraživača, nezamjejiva uloga predmeta u primjeni ove aktivne pedagogije, doprinos historijskog izučavaja za bolje razumijevanje geneze pronalazaka i tehničkih vještina. Svaka od sedam cjelina u muzeju je hronološki obrađena, što omogućavan jeno razgledanje vremenskim slijedom unatrag. Na samom ulasku u muzej predložena su dva načina obilaska.

Predmeti: „prave stvari“

Diskurs izložbe počiva na autentičnim predmetima. Fizička prisutnost predmeta ostavlja utisak na posjetioca, izaziva osjećaje i čini izložbu različitom od drugih virtualnih prikaza. Predmeti na neki način potvrđuju da muzej ne laže. Oni su u službi diskursa izložbe i preko njih se prenosi poruka. Muzeografija navodi predmette da „progovore“, jer oni kao nijemi svjedoci ne mogu ništa reći. Tek će izložba prenijeti njihovo značenje, a njihovo prisustvo na izložbi je neophodno.

Odabir predmeta

Muzeografija 19. stoljeća bila je sklona prekomjernom gomilanju predmeta, a danas se ovaj pristup smatra neprihvaljivim. Današnji muzeji su smanjili broj izložaka, a pravi se strog odabir predmeta za izlaganje. Odabrani predmeti moraju zadovoljiti neke kriterije: opravdanost u odnosu na izložbu (moraju biti sastavni dio odabrane tematike), dokumenatarnu vrijednost, estetsku vrijednost, historijski značaj, uvjete zaštite i raspoloživost. Neizloženi predmeti se čuvaju u depoima kojima se mora posvećivati pažnja. Muzeji mogu svoje predmete posuditi drugim muzejima.

Dvorane za „široku publiku“ i specijalizirane dvorane

Strog odabir izloženih predmeta doveo je do izvjesnih problema u polju dokumentacije. Predložena su brojna rješenja. Proširenje izložbenih dvorana i dodatni predmeti izloženi na tradicionalan način nisu dobro rješenje. G. H. Riviere se odlučio za dodatni izložbeni prostor namijenjen samo stručnjacima, ali to kod većine publike može izazvati osjećaj odbačenosti. Obilazak depoa u kojima se skladište predmeti najbolje je rješenje, iako depoi nisu prave izložbe, oni se ipak mogu razgledati na zahtjev posjetioca.

Prethistorijski muzej Ile-de-Francea u Nemoursu: ovo je pokrajinski muzej; nalazi se na ulazu u šumu što odaje dojam da se dvorane nalaze u samoj šum. Muzej se prvenstveno obraća djeci i adolescentima, ali drugi postav koji se dodatno nudi može zadovoljiti i učeniju publiku. Razgledanje se kreće hronološkim redoslijedom. vanjske dvorane nude iskusnijoj publici više arheoloških podataka.

Tekstovi na izložbi

Uloga tekstova

G. H. Riviere je izjavio da je „pitanje upotrebe tekstova predmet otvorenih svađa između muzeologa. Neki tvrde da su tekstovi beskorisni, dosadni i da bi posjetioce trebalo poštedjeti njihova čitanja.“ Riviere nije smatrao da tekstovi trebaju biti potpuno uklonjeni iz muzeja. U muzeografiji tekst ima bitnu ulogu zato što predstavlja nužnu informativnu podlogu koja predmetima dodjeljuje značenje.

Muzej nije otvorena knjiga. Primjena tekstova u muzejima razlikuje se od one koju nalazimo u publikacijama. Posjetilac dolazi u muzej da bi vidio predmete, a ne da čita katalog. Tekstovi u muzeju moraju usmjeravati i pratiti proces otkrivanja predmeta od strane čitaoca.

Muzej bez tekstova: Insel Hombroich: ovaj muuzej je nastao na temelju zbirke jednog lokalnog industrijalca koja je obuhvatala arheološke predmet,e umjetnosti Dalekog istoka, staru ujetnost Zapada i savremenu umjetnost. Muzej se sastoji od skupa paviljona rasutih po prostranom parku. Skup paviljona i izloženi predmeti doimaju se kao jedinstveno umjetničko djelo. U ovom muzeju nema tekstova: nema naziva dvorana, informativnih tekstova, legendi, ničega što bi posjetiocu olakšalo otkrivanje značenja predmeta. Posjetiocu nije ponuđeno ništa što bi mu olakšalo snalaženje.

Posjetitelj ne čita sve – nekoliko razina čitanja

Na izložbi je nemoguće pročitati sve tekstove. Autori izložbe predlažu lako čitljive i privlačne tekstove, iako su svjesni da će ih posjetioci tek djelimično pročitati. Razlikujemo pet osnovnih vrsta tekstova:

- naziv – naziv dvorane ili izložbene cjeline; tekst je sastavljen od nekoliko riječi čija je uloga informativna (navodi temu) i signalna (omogućava posjetiocu da se snađe u prostoru); veličina slova čini tekstove uočljivim izdaleka i svaki ih posjetilac mora pročitati - (nekoliko riječi)

- uvodna legenda – ovo je važna, ali zanemarena vrsta teksta; na sažet način se daje kratak pregled sadržaja prostora; uvodne legende pomažu posjetiocu da shvati opći smisao izložbe (250 znakova)

- tematska legenda – ona daje osnovno objašnjenje izložbenog prostora; ograničene je dužine, podijeljena u paragrafe; svaki tekst mora biti neovisan o drugim tekstovima (800-1000 znakova)

- natpis – radi se o natpisnim pločama koje prate i oznčavaju svako djelo ili predmet; pružaju osnovne podatke: naziv djela, ime autora, godinu, mjesto, kao i podatke o tome ako je predmet posuđen

- tekstovi „da bi se saznalo više“ – ovi su tekstovi duži, namijenjeni su za zainteresiranu publiku; nisu izloženi kao ostali tekstovi; najbolje ih je postaviti u blizini klupa i prostorima za odmor (1 stranica A4)

Metoda Ekarv: Margareta Ekarv je autorica „lako čitljivih“ knjiga za odrasle. Na molbu Švedskog poštanskog muezaj da napiše legende i natpise, ona je predložila metodu kratkih i lako čitljivih tekstova, metodu koju je sažela u niz savjeta.

Na izložbi se povremeno nalaze i druge vrste tekstova:

- uvodni tekst – omogućava posjetiocu da odmah odmjeri diskurs izložbe: tematski sadržaj, kvantitativni obim i da ga poveže sa vlastitim saznanjima

- sažetak – objedinjuje razne elemente izložbe i posjetioca ponovo vraća na njih da bi ih bolje razumio; u velikim muzejima se ovi uvodni i sažeti tekstovi postavljaju na svim odjelima

- citati – danas su veoma traženi na izložbama; mogu pružiti drugačiji pogled, ponekad suprotan općem diskursu; iako, i njih je odabrao autor; razlikuju se po tipu štampanih slova

Pristupačni, al dovoljno informativni tekstovi

Istraživanja vođena u muzeju ili izvan njega moraju poslužti kao podloga za izradu koncepcije izložbe i kao temeljna građa tekstova. Jamče naučnu vrijednost izložene teme. Ipak, izložba niej namijenjena stručnjacima. Tekstove treba prilagoditi široj publici i izbjegavati stručne pojmove.

Pitanje jezika

Problem je na kojem jeziku pisati tekstove. Postoje mnoge države koje su dvojezične (Belgija) ili samo pokrajine u državama (Južni Tirol u Italiji) i tamo je potrebno u muzejima koristiti više jezika. Takođe, muzeji kojima je ciljana publika internacionalna takođe koriste više jezika pored svog domaćeg. Velike turističke regije sklone su koristiti domaći jezik i engleski kao međunarodni jezik.

Oblikovanje tekstova

Odabir tipa slova, njihova veličina, upotreba boja, spajanje tekstova i grafičkih elemenata ne može se prepustiti slučaju niti podvrgnuti samo estetskim mjerilima. Tipografija olakšava sagledavanje i čitljivost tekstova i mora biti u skladu sa vrstom teksta. Tekstovi se lako prepoznau po vrsti štampanih tekstova. Oblikovanje teksta je posebno umijeće grafičara kojem se autor izložbe obraća za pomoć.

Muzejske publikacije

Muzejske publikacije su vodiči, katalozi, brošure, informacijski listovi koje muzej besplatno nudi publici.

- stručni katalog muzejskih zbirki – namijenjen je stručnjacima; pripada kategoriji naučnih publikacija- popularna izdanja – radovi o muzejskoj tematici; objavljuje ih muzej ili vanjski izdavač- muzejski vodič ili opći katalog – opći uvod za obilazak muzeja; dostupan je širokoj publici- deplijani, brošure, leci – izvještavaju o općoj organizaciji muzeja, rasporedu izložbenih dvorana- katalozi povremenih izložbi – razlikuju se međusobno- brošure i didaktičke publikacije – namijenjene su djeci i adolescentima; sve više su u upotrebi- CD-rom – sa prikazom muzejske tematike sve više se koristi

Muzeografska metoda analogije: rekonstrukcija

Prema Raymondu Monpetitut, „pojava novih metoda prezentiranja u muzejima, poput diorame, period room ili prikaza epohe, potvrđuje sve izraženiju težnju muzeja da koriste svoje zbirke za scenski prikaz čijim se postavljanjem ispunjava važan zadatak, a to je izlaganje i obraćanje običnim posjetiocima sa skromnim predznanjem.“ Monpetit koristi pojam „muzeografska metoda analogije kao postupak stvaranja iuzložbe kojim se posjetiocima prikazuju originalni predmeti ili kopije što su u određenom prostoru raspoređeni tako da njihova povezanost u cjelinu stvara sliku koju opsjetilac prepoznaje.“ Ima nekoliko oblika muzeografske metode analogije:

- period rooms: ove dvorane iz prošlosti pojavljuju se u Sjedinjenim Američkim državama početkom 20. stoljeća. One su prvobitno bile u sklopu muzeja na otvorenom, a od 1924. u Metropoolitan Museumu u New Yorku. Radi se o načinu prezentiranja kojim se predmeti i umjetnička djela integriraju u interijere oživljavajući atmosferu određenog doba. Sklonost Amerikanaca ovakvim rekonstrukcijama ponekad se smatra izrazom njihove nekulture, ali se ovaj scenografski pristup uveliko proširio američkim muzejima.

- diorame: radi se o trodimenzionalnoj rekonstrukciji prirodnog okoliša; one su američki izum sa početka 20. stoljeća i prvobitno su prikazane u Nacionalnom muzeju prirodne historije u Washingtonu, a potom se šire po europskim muzejima. Cilj je stvoriti iluziju prirodnog kvira pri prezentiranju autentičnog predmeta, sugerirajući njegovo okruženje: biotop životinje, kontekst arheološkog predmeta. Diorame privlače pažnju posjetioa stvarajući iluziju stvarnog prizora viđenog kroz prozor. Mogu biti izvedene u prirodnoj veličini, ali su češće u umanjenom formatu.

- rekonstrukcija: ona je značajno obilježje klasičnih pokrajinskih muzeja. Rekonstrukcije se najprije pojavljuju u Nizozemskoj i Danskoj. Museon Arlaten otvoren 1899. u Arlesu daje im konačan oblik: rekonstrukcije interijera sa starim posuđem i priborom, lutkama u prirodnoj veličini, itd. Rekonstrukcija se najvećim dijelom temelji na prikazu autentičnih predmeta dok kopije i dekor služe za njihovo isticanje.

- rekonstrukcija okoliša: svjetske izložbe rano su počele prezentiranti arhitektonske cjeline, građevine, ulice, sela uz potrebu autentičnih materijala ili bez njih. Na izložbama i muzejima se ovaj tip prezentacije pojavljuje u krajem 20. stoljeća. Rekonstrukcije okoliša razlikuju se od rekonstrukcija u užem smislu zato što se u njima rijetko pojavljuju anutentični elementi ili ih uopće nema.

G. H. Riviere osmislio je prezentaciju u Kulturnoj galeriji Muzeja narodne umjetnosti i tradicija u Parizu sa slijedećim obilježjima: povezivanje rekonstrukcija interijera i njihovo preseljenja, sistemska prezentacija predmeta, prezentiranje muzealne građe u vitrinama, stvaranje zamračene atmosfere sa umjetnom rasvjetom, strogi odabir predmeta, neupadljiva postolja, raznovsni tekstovi ograničene dužine, sistemska upotreba dijaporama nakon svake cjeline.

Scenografija

Scenografija obuhvata formalne i materijalne aspekte u užem smislu: vješanje i pričvršćivanje izložaka, boje, vitrine, rasvjeta. Scenografija se još uvijek posmatra kao obično ukrašavanje. Ona ima važnu ulogu jer čini ugodnijim obilazak, povećava posjetiočevu pažnju i pobuđuje zanimanje.

Scenografija pomaže u razumijevanju izložbe

Uloga scenografije u muzeografskom postupku nije samo dekoracija: ona bitno pomaže posjetiocu pri otkrivanju značenja izložbe. Elementi scenografije (odabir boja, način postaljanja izložaka, jaka prirodna rasvjeta ili samo osvjetljeni izlošci, topografija i uređenje cjelina) doprinose u stvaranju različitih ambijenata, a to utječe na posjetiočev doživljaj izložbe. Autori koriste scenografske elemente i za isticanje značenaj izložbe. Odabir različitih nijansi boja naglašava različite dijelove nekog izloška.

Primjer istovrijednosti muzeološkog programa, način razgledavanja i scenografije: Alimentarium u Veyevu: radi se o muzeju prehrane u Veyevu u Švicarskoj koji je zaklada multinacionalne kompanije Nestle, a otvoren je 1985. godine. Muzeografski program ponovo je osmišljen 2002. godine. Odustalo se od starog izrazito historijskog prikaza i danas se muzej temelji na četiri odjela vezana za četiri aspekta prehrane: jesti, kuhati, kupovati i probavljati. Iako postoji logičan redoslijed ovih radnji, posjetilac u muzeju može odjele razgledati redoslijedom kojim želi. Scenografija potiče posjetioca na razgledanje be prisile predlažući mu obilazak neizvjesne strukture.

Izložbeni stilovi

Tokom 20. stoljeća javljaju se različiti scenografski pristupi, koje danas primjenjuju čak i muzeji umjetnosti poznati po jezgrovitoj prezentaciji. Scenografiju najčešće karakteriše: prirodna stropna rasvjeta koja daje ujednačenu svjetlost, zamračena i zatvorena atmosfera, bijeli ili obojeni zidovi, pastelni ili umjereni tonovi, vješanje malog broja slika u velikim razmacima ili, pak, velikog broja slika različitih veličina, klasičan ili ogoljen prostor.

Nocturama, uprizorenje uz pomoć svjetla: ovaj stil prezentiranja javlja se oko 1960. u zoološkim vrtovima za prikazivanje ptica izvan kaveza. Ptičarnik je potpuno osvijetljen dok su posjetioci u polusjeni. Oni nisu ničim odvojeni, ni rešetkama, ni staklom. Ova se scenografija koristikla sedamdesetih godina pri postavljanju umjetničkih i arheoloških izložbi. Dobar je primjer izložba Tutankhamon u Grand-Palaisu u Parizu, a potom u Kraljevskim muzejima umjetnosti i historije u Briselu 1972.

Zidovi, pomične pregrade, promjenjivi prostori

Zid je važan elemenat koji osmišljava autorski tim muzeja. On je dio arhitektonske strukture zgrade u kojoj se nalaži izožba. U scenografiji se zdi pojavljuje u ulozi pregrade, vodiča i podloge. Zid usmjerava pogled i kretanje. Posjetilac je skloniji ići uz zid i tokom obilaska okružiti prostoriju nego je dijagonalno preći. Danas se nude različita rješenaj za razbijanje strogih prostora, njihovu podjelu i promjenjivost.

Muzeografska oprema: vitrine, panoi..

Vitrina je simbol muzeja. Štiti od utjecaja okoline: prašine, toplote, vlažnosti. Čuva od krađe, namjernog ili slučajnog uništavanja. Ističe vrijednost izloženih predmeta, prezentiraih i osvjetljava. Vitrina je istovremeno i zapreka, pregrada između posjetioca i predmeta. Umjetnički predmeti zapravo ne moraju biti izloženi u vitrinama, jer je od početka jasno da se uistinu radi o umjetničkim predmetima. U vitrinama je najčešće postavljen sistem rasvjete. Scenografsku opremu ne čine samo vitrine, već i panoi, postolja, razne druge stvari koje upotpunjuju prezentaciju.

Makete

Maketa je u muzeografiji trodimenzionalna reprodukcija građevine, nastambe, mjesta, broda, predmeta. Maketa ima višestruku namjenu: predočava u tri dimenzije elemenat stvarnosti izvan muzeja, vizualno predstavlja prostrane cjeline sa lokalitetima, građevinama i formacijama koje bi inače posjetilac teško zamislio, pomaže posjetiocu da sebi predstavi jednu ili više građevina na temelju arheoloških ostataka ili nacrta, služi se uobičajenim postupcima kako bi se bolje predstavile različite faze izgradnje građevine.

Izvedbe makete su različite, a različiti su i materijali od kojih se prave: gips, drvo, plastika, karton. Makete su krhke, posebno one koje žele nešto vjerno dočarati. Posjetilac otkida komadiće reljeva, boje blijede, vegetacija propadasve postaje prašnjavo, a održavanje je teško.

Rasvjeta

Svjetlo i oblici rasvjete predstavljaju bitan elemenat prezentacije. Svjetlo je važno komunikacijsko svredstvo koje na različite načine naglažava izloženi predmet i pridonosi stvaranju atmosfere izložbe. Svjetlom se može razbiti cjelovitost izloženih premeeta. Upotreba svjetla za isticanje izloženih predmeta mijenja se u skladu sa njihovom prirodom, značenjem predmeta i odabranim scenografskim stilom. Razlikujemo četiri vrste osvjetljavanja dvorana i izloženih predmeta:

- prirodna svjetlost (prozori ili strop)- umjetna ambijenatalna rasvejta- mjestimična rasvjeta uz pomoć reflektora- rasvjeta vitrina sa optičkim kablom.

Kod prirodne stropne rasvjete, svjetlost prodirekroz zastakljene otvoren a krovu i osvjetljava dvoranu ili predmete kroz filtre koji onemogućavaju izravan ulazak sunčevih zraka. Prirodno svjetlo može se koristiti kao bočna rasvjeta pri čemu svjetlost ulazi kroz staklena vrata i prozore. Predmeti u dvije dimenzije (slike i panoi) traže ravnomjernu i homogenu rasvjetu po cijeloj površini, dok skulpture i predmeti u tri dimenzije općenito zahtijevaju mjestimičnu rasvjetu kojom se ističe reljef. Danas se izbjegava prekomjerno naglašavanje jer se stvara dojam pretjerane dramatičnosti.

Osjetilni izložci: zvuk, miris, dodir, okus

Iako se u muzejima jedino priznaje čulo vida, drugi čulni elementi izloženim predmetima daju različite karaksteristie. Korištenjem četiri osnovna čula, predmeti postaju pristupačniji i stvarniji. Korištenje čula sve je prisutnijeu izložbenim prostorima što izaziva poteškoće u pogledu zaštite predmeta i traži izvjesnu vještinu u primjeni novih tehnologija:

- čak i blag dodir ostavlja tanak sloj kiseline na predmetu i povećava rizik od fizičkog oštećenja- zvuk se mora kontrolisati kako bi se izbjegla kakofonija ili zaglušna buka- raspršivanje mirisa zahtijeva redovno održavanje rasprišivača- probanje okusa povezano je sa higijenskim problemima

Posjetioci su sve više oduševljeni ovim načinom prezentacije jer žele više od gledanja.

Multimedijska sredstva na izložbi

Pojam multimedije označava tehnologije koje na matrici objedinjuju numeričke podatke različitih vrsta (znakovi, tekstovi, nepokretne ili pokretne slike) do kojih se dolazi interaktivnim postupkom.

Prvi interaktivni sklopovi postavljeni su u muzejima Sjedinjenih Američkih Država i Kanade krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, ali su im prije prethodile druge audio-vizualne tehnologije, npr. video.

Nove tehnologije su u modi i većina planova za izgradnju ili obnovu muzeja sadrže opširan dio o multimedijima i potrebnim novčanim sredstvima. Ove su tehnologije mnogo skuplej od tradicionalnih sredstava komunikacije u muzejima.

Mišljenja su podijeljena kad je riječ o mogućim ili stvarnim prednostima multimedija u muzeju: Paolo Galluzzi, ravnatelj Instituta i muzeja historije nauke Firenze veliki je zagovaratelj multimedija. On smatra da primjena tehnologija i telekomunikacijske informatike povećava učinkovitost predstavljanja izloženih djela.“ Gabriele Sand, ravnatelj Odjela edukacije i komunikacije Sprengel Museuma u Hannoveru mnogo je nepovjerljiviji prema primjeni novih tehnologija. On kaže da muzejska pubika tek pomalo prihvata interaktivni program na CD-romu i informativni film i da radije ostaje pri tradicionalnim načinima kao što su vođeni obilasci ili čitanje tekstova.

Multimediji mogu biti nužno potrebni uz prezentiranje određenih vrsta dokuemnata ili tematske građe, kada govorimo o videozapima, svjedočanstvima, zvučnim dokumentima svih vrsta, narodnu kulturu iskazanu kroz svetkovine, ulične predstave.

Kako primjeniti multimedijska sredstva na izložbi? Zadaća multimedijskih sredstava je mnogostruka:

- pružiti bogate činjenične podatke o jednom ili više predmeta izloženih u blizini- proširiti opseg izložbe sa dodatnim podacima koji prelaze okvire opisa izloženih predmeta- ponuditi posjetiocima upitnik sa ciljem da ih se potakne na razmišljanje - predložiti druge zabavne igre, prvenstveno djeci i adolecentima

Posjetioci rijetko koriste multimedijske sklopove. Prvi razlog je dugotrajnost predloženih programa koji često traju dvadeset minuta i posjetilac ih veoma rijetko odgleda do kraja. Novi programi traju mnogo kraće, te njih posjetilac obično pregleda do kraja. Stariji posjetioci izbjegavaju interaktivne posjetioce. Mlađe generacije su više raspoložene za ovaj oblik komunikacije.

Postoje primjeri dobro osmišljenih načina primjene ekrana na izložbi. Ipak, u muzeje posjetioci ne idu da bi gledali televiziju i gledanjem filmova gube osjećaj za vjerodostojnost predmeta i uzbuđenje neposrednog kontakta.

Odbijanje muzeja da koristi ekran ne znači da muzealni svijet odustaje od primjene novih tehnologija. Razne tehnolgije imaju velike prednosti i pružaju izvanredne mogućnosti za muzeografska i scenografska rješenja. Nove tehnologije moraju potpuno biti integrirane u scenografiju.

Užasi rata: Tri muzeja osnovana tokom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća ukazuju na ratne užase: Muzej historije Prvog svjetskog rata u Peronneu, Muzej mira/Memorijalni centar u Caenu (posvećen bici u Normandiji) i Muzej In Flanders Fields u Ypresu (posvećen bici na Yseru). Osnovna poruka „nikad više“ im je zajednička, ali se razlikuju u muzeografskom pristupu. Autori Muzeja historije Prvog svjetskog rata odlučili su se za jednostavan, izrazito suzdržan muzeografski pristup koji prvenstveno želi uvjeriti posjetioca. Izložba je podijeljena u četiri glavne dvorane, a centralni prostor je povezan sa dvoranama i tu je na dirljiv način prikazan život ljudi i žena tokom rata. Detaljna hronologija zbivanja rijetka je, a obrađuje se život civilnog stanovništva jednako kao i vojne operacije. Muzeografski pristup u Caenu u Ypresu najprije izaziva osjećaje. Kod posjetioca se želi izazvati osjećaj odbojnosti prema ratu. Sve je hronološki raspoređeno i prati se tok vojnih operacija. Izložba Muzeja In Flanders Fields protee se u pedeset prostora raspoređenih na dva stprata: objedinjuje rekonstrukcije prostora, audio-vizualne prikaze, multimedijske sklopove, maketu i klasično prezentiranje. Autentična svjedočenja u izvedbi glumaca jedna su od jačih strana muzeografskog prikaza. Memorijalni muzej u Caenu predstavlja se kao „muzej mira“, premda obrađuje odvijanje i značenje Drugog svjetskog rata sa naglaskom na iskrcavanje u Normandiji u junu 1944. godine.

Vođeni obilazak i audiovodiči

Neki posjetioci vole da ih se vodi kroz labirint znanja i izložbe. Oni se osjećaju izgubljeno pri samostalnom posjetu. Za njih je vođeni obilakzak, uz stručno vodstvo ili audiovodiče, pravo rješenje.

Audiovodič

Jedni smatraju da je audiovodič nadomjestak za vođeni obilazak: ekonomično rješenje kojem nedostaje ljudske topline. Drugi smtaraju da je audiovodič zamjena za tekstove. Audiovodič je prenosivo sredstvo pomalo nalik na telefon koje posjetioci nose sa sobom tokom obilaska i koje im pruža objašnjenja na njegovom jeziku. Objašnjenje može biti jednako tekstu natpisne pločite što prati i dokumentira predmet.

Prvi audiovodiči su posjetiocu nametali strogo određeni slijed razgledanja. Te snimke su određivale ritam obilaska i izloške koje posjetilac treba pogledati. Današnje su naprave mnogo fleksibilnije, a posjetilas svojevoljno određuje put razgledanja. Svaki izložak u muzeju ima svoj broj na audiovodiču i pritiskom na tipku, posjetilac dobiva objašnjenje o datom izlošku. U nekim muzejima, audiovodič se automatski uključuje kada se posjetilac približi nekom izlošku (Muzej muzičkih instrumenata u Briselu, npr.)

Audiovodič ima mnoge prednosti: objašnjenja na nekoliko jezika, ekonomičan način vođenog obilaska, prilagodljivost željama posjetioca u odnosu na ono što posjetioci žele vidjeti i kojim tempom.

Međutim, šira upotreba ograničana je zbog nekoliko nedostataka: visoka cijena, osjetljiv sistem koji zahtijeva redovnu nabavku novih aparata, nedovoljan broj audiovodiča kada je prisutan veliki broj posjetioca, površnost razgledanja jer je posjetilac fokusiran na slučanje audiovodiča.

Audiovodič, kao ni vođeni obilazak, ne može zamijeniti didaktičku muzeografsku građu, a posebno ne tekstove što su sastavni dio izložbe kao i scenografija. On je zanimljivo pomoćno sredstvo pri razgledanju, posebno posjetiocu koji želi biti vođen kroz izložbu.

Evaluacija izložbe

Proučavanje muzejske publike, broj posjeta i ispitivanje stavova nije od velike pomoći tvorcu nekog muzeja ili izložbe. Mora se razviti sistemsko istraživanje vrijednosti i učinkovitosti izložbi. Odavno se uvažavaju reakcije posjetioca, no samo uz pomoć muzealne evaluacije ove reakcije mogu biti sistemski praćene. Muzealna evaluacija je analiza publike, njenih postupaka, zapažanja i očekivanja čiji će se rezultati kasnije koristiti pri postavljanju izložbi.

Metoda evaluacije u muzejima

Postupak muzealne evaluacije počeo je '60-tih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama i preuzet je iz svijeta obrazovanja. U obrazovanju, formativna evaluacija pomaže nastavnicima da kod učenika uoče poteškoće kako abi ispravili i prilagodili metode učenja u skladu sa određenim ciljevima.

U muzealnom području, takođe se govori o formativnoj evaluaciji kada služi za izmjenu ili poboljšanje određene izložbe (buduće ili već postojeće) da bi bolje djelovala na publiku. Radi se o kontinuiranom postupku koji se primjenjuje kod samog tematskog začetka izložbe pa do konačnog otvaranja javnosti.

Razlikujemo tri kategorije evaluacije u odnosu na vrijeme u kojem se primjenjuje:

- početna evaluacija- formativna evaluacija- konačna evaluacija

Početna evaluacija

Veže se uz temu izložbe. Temelji se na provedenim anketama i razgovorima sa posjetiocima kako bi se saznako loje su njihove predrasude, očekivanja, znanje o temi buduće izložbe. Sabiranje informacija prethodi stvaranju koncepcije izložbe. Pitanja se postavljaju posjetiocu tokom obilaska muzeja ili aktualne izložbe – to su mogući posjetioci buduće izložbe.

Predrasude su „prirođene spoznaje“, „prethodna saznanja“, skup već postojećih interpretacija sačinjen od stvari stečenih tokom obrazovanja ili vlastitog iskustva.

Važno je uskladiti predrasude posjetioca sa budućim temama izložbe jer će one odrediti kako posjetilac u okviru vlastitog znaja prihvatiti i razumjeti sadržaj izložbe. Posjetilac pri ulasku u muzej već ima neke svoje predrasude koje kombinuje sa sadržajem izložbe.

U praksi se početna evaluacija provodi najprije na temelju neformalnog ispitivanja posjetioca, a kasnije uz pomoć upitnika. Ponekad su prikupljeni podaci iznenađujući, pa se prve ideje autora izložbe moraju izmijeniti.

Formativna evaluacija

Radi se o postuko kojim se tokom izložbe testiraju određeni elementi izložbe (audio-vizualna sredstva, interaktivnost, panoi, animiranje) ili sama struktura izložbe uz pomoć brzo i grubo izrađene makete u stvarnoj veličiti od lakih materijala. Ova se evaluacija provodi u trenutku kada je još moguće izvršiti neke izmjene. Formativna evaluacija temelji se na metodama opservacije i razgovora.

Za opservaciju vrijedi pravilo sistematike. Treba napraviti popis mogućih načina očitavanja izložbenog diskursa na osnovu pretpostavki i predrasuda o posjetiocima i načinu na koji razgledavaju izložbu. Posjetilac može, ali i ne mora biti obaviješten da ga se posmatra.

Postoji više načina posmatranja:

- praćenje osoba: posjetilac se prati tokom cijelog razgledanja i bilježi se njegovo ponašanje, koliko je vremena utrošio na obilazak, gdje je zastao da nešto pročita i sl.

- pravi diskurs izložbe je onaj koji posjetilac sam stvara tokom razgledanja; posjetilac rijetko slijedi smjer kretanja koji je predvidio autor izložbe; u postupku praćenja uvodi se pojam sekvenci

- razgovor slijedi nakon razgledanja: na izlasku sa izložbe, postavljaju se pitanja posjetiocima koji su se posmatrali; posjetioci su svjesno skloni davati racionalne i prikladne odgovore da stvore bolju sliku o sebi

Konačna evaluacija

Od trenutka kad se izložba otvori za javnost, može se analizirati kako djeluje na posjetioce. Rezultati ove evaluacije mogu poslužiti za promjenu određenih elemenata izložbe, posebno ako se radi o dugotrajnim izložbama.

Konačna evaluacija koristi iste postupke kao i formativna. Njome se procjenjuje funkcionisanje pravih, konačnih elemenata izložbe sve do naredne izložbe. Zapravo je riječ o normativnoj evaluaciji sa naglaskom na uklanjanju nedostataka.

Evaluacija: lagan i učinkovit postupak

Čak i kada je kratkotrajna, malog opsega, bez statističkih analiza i sa grubo izrađenim maketama, evalucija je učinkovita i poučna. Ona ne zahtijeva pomoć stručnih procjenitelja ili psihologa. Bitno je samo znati slušati posjetioce, opustiti ih i uvažiti njihov stva prema izložbi.

Dva osnovna preduvjeta za uspješnu evaluaciju izložbe su jasno određeni ciljevi i svrha izložbe, odnosno, potrebno je tačno znati šta se želi evaluirati i odrediti mjerljive ciljeve. Treba odabrati dobre metode evaluacije da bi se dobio pravi odgovor na postavljeno pitanje.

Edukacija je najviše primjenjiva u muzejima sa edukativnom građom gdje se posjetiocima omogućuje da steknu precizna znanja i aktivno se obrazuju. Današnji muzeji nauke i tehnike, te prirodnih nauka najčešće primjenjuju metode evaluacije iako je ona prisutna i u drugim muzejima. Evaluacija ima i protivnike koji smatraju da je previše skupa, da oduzima previeš vremena i ne donosi ništa novo.

5. MUZEJ KROZ PERSPEKTIVU BAŠTINE. FUNKCIJA ČUVANJA

Pojam baštine pojavio se u nemirnim vremenima Francuske revolucije. Nagla odluka da muzej preuzme ulogu čuvara baštine posljedica je pojave ikonoklazma koji je uzdrmao Francusku u doba Nacionalnog konventa. I danas se dešavaju slučajevi krađe muzejskih predmeta.

Muzej kao sudionik u očuvanju baštine

Muzejska funkcija čuvanja baštine odnosi se na sve oblike djelovanja i skrbi pri vođenju i zaštiti zbirki: nabavka, održavanje, čuvanje, osiguravanje dugotranosti, javno prezentiranje. Zaštita baštine provodi se prije svega u javnim zbirkama. Važna je uloga javne uprave, a posebno države čija stalna briga osigurava dugotrajnost zbirki koje su javno dobro. Glavni cilj očuvanja baštine je povećati javne zbirke, osigurati im najbolju moguću zaštitu i predati ih na uživanje budućim naraštajima.

Neotuđivost muzejskih predmeta

Čim uđe u javnu zbirku, muzejski predmet više ne može povratiti status privatnog redmeta. Prema načelu neotuđivosti, muzej ne može prodati, cjelokupno ili djelimično, zbirke o kojima se skrbi. U današnje vrijeme, pojavio se anglosaksonski pojam deaccessioning – ustupanje. Ne radi se o običnoj prodaji, već ulasku muzejskog predmeta u baštinski zbirni fond. Ovaj proces nije jednostavan i mora se osigurati da se muzej ne odrekne predmeta koji čuva. Treba opravdati ustupanje nekog predmeta, a razlog ne smije biti finansijske prirode. Alessandra Molfino smatra da svi američki muzeji prodaju djela, ali o tome ne govore da ne bi izgubili donacije. Danas se muzeji radije odlučuju za razmjenu.

Definicije: čuvanje, restauracija, „preventive conservation“

Čuvanje u širem smislu označava niz postupaka i radnji koje provodi muzej da bi se osigurala trajnost predmeta, djela i dokumenata izloženih u muzeju ili pohranjenih udepoia. Važno je stvoriti i održavati što pogodnije neposredno okruženej kako bi se umanjilo oštećivanje i propadanje muzejskih predmeta i osiguralo njihovo redovno održavanje. Zaštita se preklapa sa baštinskom funkcijom muzeja.

Restauracija je trajni postupak popravljanja ošćtećena nastalih kao posljedica starenja, nezgoda ili nemara. Restauracija umjetničkih djela uglavnom se izvodi u laboratorijima, a arheološki ili etnološki predmeeti se restauriraju u samom muzeju.

Preventivna zaštita je skup posrednih i neposrednih radnji kojima se osigurava trajnost muzejskih zbirki, izloženih ili pohranjenih u depoima. Ove su radej neposredne kada se obavljaju na predmetu, a posredne kada je riječ o njegovom okruženju ili postojećim uvjetima.

Izložbeni prostori i depo

Izložbene dvorane najuočljiviji su dio muzeja. One pokazju samo manji dio muzejskih zbirki, a drugi dio se čuva u depoima. Depoi se ne smiju poistovjetiti sa tavanom ili podrumom; oni su jednako važni kao izložbeni prostori. Tu se nalazi najveći dio zbirke, a imaju drugačije uslove zaštite. Oni osiguravaju dugotrajni smještaj i ne može ih se svakodnevno obilaziti.

Akvizicija

Akvizicija je postupak kojim predmet ulazi u muzej. Muzej mora voditi osmišljenu i dinamičnu politiku na području akvizicije i ne smije pristati na ulogu pasivnog primatelja predmeta. Muzejske akvizicije određuju tri parametra: očuvati predmete koji se smatraju dijelom nacionalne ili svjetske baštine, dopuniti zbirku i prezentirati i očuvati lokalnu baštinu. Muzej nije kolekcionar i treba postojati neka granica. Predmet ulazi u muzej putem kupovine, darivanja, posudbe ili skupljanja na lokalitetu.

Tržište umjetnina

Tržište umjetnina i antikviteta je sredstvo za ostvarenje novčane dobiti i ima malo veze sa umjetnošću ili baštinom. Tržišna vrijednost nekog djela nije mjerilo njegove umjetničke ili historijske vrijednosti. Na tržištu umjetnina odnos ponude i potražnje odlučuje o cijeni predmeta.

Muzej posreduje na tržištu kao kupac, posebno na polju umjetnosti. Tako se može dopuniti određena zbirka, spriječiti odlazak slike ili skulpture iz zemlje, potaknuti savremeno stvaralaštvo ili pretvoriti djelo u javno dobro. Kustosi moraju znati da kupovina na tržištu umjetnina i antikviteta zahtijeva znatna novčana sredstva, proširuje tržište umjetnina i potiče protuzakonita arheološka iskapanja.

Nedopuštena trgovina kulturnih dobara: Tek u drugoj polovini 20. stoljeća sazrijeva svijest o potrebi uvođenja odredbi i kontrole u međunarodnoj trgovini umjetnina i kulturnih dobara. Razni faktori utjeću na nedopuštenu trgovinu: mnoge zemlje su zabranile trgovinu umjetninama, mnoge zemlje se raspadaju na više manjih zemalja, povećava se zanimanje kolekcionara za izvaneuropske civilizacije, globalizacija zahvata i tržište umjetnina i antikviteta. UNESCO je 1970. uveo međunarodnu Konvenciju o zabrani i sprječavanju nezakonitog unošenja, iznošenja i prijenosa kulturnih dobara. Ukradeni ili ilegalno preneseni predmeti redovno se pojavljuju na tržištu umjetnina, privatnim zbirkama ili čak javnim muzejima. Kustosi ne bi smjeli kupovati predmete sumnjivog ili nepoznatog porijekla.

Skupljanje na terenu

Tokom prošla dva stoljeća, zoološka i botanička istraživanja, arheološka iskapanja, etnografske ekspedicije i etnološka ispitivanja su obogatili muzejske zbirke. Oslobađanje od kolonijalnog statusa i svijest o baštinskoj vrijednosti naveo je mnoge zemlje na poduzimanje zakonskih mjera zaštite kojim se spriječava iznošenej kulturnih dobara iz zemlje. Od tada, prvenstveno državni muzeji osiguravaju čuvanje baštine. Ne znači da je je ovaj izvor akvizicija presušio za druge europske muzeje. Arheološka iskapanja i etnološka ispitivanja dio su naučne misije muzeja i osnovni način obogaćivanja muzejskih zbirki. Organizacijom zaštitnih iskapanja radi spašavanja baštine, muzej preuzima ulogu lokalnog arheolškog depoa gdje se smještaju pronađeni predmeti.

Darovanje (pojedinaca) i mecenat (tvrtki)

Spontano darivanje predmeta, umjetničkog djela ili cijele zbirke, dokazuje povjerenje koje darivatelj ima prema muzeju kao čuvaru baštine. Istovremeno, darivatelj se na taj način djelimično oslobađa poreza. Darovanje u raznim oblicima predstavlja osnovni način putem kojeg predmeti ulaze u muzejske zbirke: darovanje, ostavština, darovnica nasljednika, mecenat tvrtke.

Darovanje je nepovratno i uglavnom bez postavljenih uslova. Čin darovanja se potvrđuje pismom, ovjerenom izjavom o darovanju ili običnom pismenom izjavom. Ako se darovanje izvodi predajom iz ruke u ruku, kusto ga mora pismeno potvrditi putem, npr. pisma zahvale kako bi se izbjegli kasniji sporovi.

Ostavština ili legat je čin darovanja bez obaveze potvrđenim testamentom koji se ostvaruje nakon smrti osobe koja posjeduje djelo i testamentom ga ostavlja muzeju. Muzej može odbiti ostavštinu ako se ne uklapa u njegov program ili ako postoje neprihvatljive klauzule. Testament je moguće mijenjati, a tek poslije smrti vlasnika on postaje neosporiv.

Darovnica nasljednika osniva se na činu darovanaj predmeta, posebno umjetničkih djela kojim se nasljednici oslobađaju poreza na nasljedstvo. Ova je mogućnost zakonski uvedena da nasljednici ne bi morali prodavati naslijeđene nekretnine ili zbirke za naplatu poreza na nasljedstvo. Darovanje Picassovih potomaka najpoznatiji je primjer darovnice nasljednika.

Mecenat tvrtke utemeljen je na interesu. Darovanje može biti neposredno (tvrtka muzeju daruje umjetničko djelo) ili posredno (putem zaklade). Tako se tvrtka djelimično oslobađa poreza, ovisno o poreznom zakonu pojedine zemlje i stvara u javnosti bolju sliku o sebi. Ponekad se umjetničko djelo sampo posuđuje, što najčešće čine osiguravajuće kuće. Mecenat može biti spontan ili zatržen.

Posudbe i pohranjivanje u depo

Posudba se temelji na ugovoru kojim neki muzej, privatni kolekcionar ili tvrtka daju jedan ili više predmeta muzeju na raspolaganje. Posudba traje određeni vremenski period i ne može biti prekinuta prije iteka roka. Potvrđuje se pismenim ugovorom kojim se određuju uslovi i ograničenaj. Dugoročna posudba oogućava muzeju da dopuni zbirku u stalnom postavu.

Uvjeti čuvanja predmeta

Muzejski predmet istrgnut je iz svoje prirodne sredine i stavljen u novo okruženje. Ovo odvajanje može biti dramatično, a nekad može uništiti predmet. Međutim, muzej mora javno izlagati, što znači da predmeti moraju bti postavljeni i osvijetljeni. Treba voditi računa o uvjetima čuvanja muzejskih predmeta. Razni faktori u okolini predmeta prijete njegovom opstanku: klimatski uslovi unutar muzeja, svjetlost, biološko uništavanje, opasnost od elementarnih nepogoda i sl.

Funkcija čuvanja je sveukupni pristup muzejskim predmetima u odnosu na njihovo okruženej: arhitektura, prirodni uslovi, ljudski faktor. Temelji se na planu preventivne zaštite u kojem sudjeluje cijelo muzejsko osoblje. Kada se utvrdi stanje zbirke u odnosu na njenu okolinu, nužno je osigurati redovnu zaštitu osjetljivih predmeta.

Zaštita od utjecaja svjetlosti

Rasvjeta u muzeju ima dvostruku zadaću: osvjetljava prostoe i omogućava snalaženje i kretanje u prostoru, te služi kao sredstvo isticanja određenih osobina izloženih predmeta. Plan rasvjete za muzeografiju ili scenografiju stvara se u saradnji sa muzeografskim timom.

Priroda svjetlosti

Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje se širi prostorom i može ga zagrijati; svjetlost je oblik energije i upravo ta energija može oštetiti osjetljivi predmet. Ljudsko oko je osjetljivi na samo mali dio ovog zračenja i tada se radi vidljivom spektru koji se koristi za rasvjetu. Svjetlosna zraka sadrži i druge vrste zračenja, nevidljive, ali sa štetnim utjecajem na predmete. Bijela svjetlost koja dolazi od suna raspada se na spektar boja, od ljubičaste do crvene kao što to pokazuje duga. Izvori svjetlost uglavnom se određuju prema svjetlosnoj toplini izraženoj u jedinici kelvin.

Fotometrija

Radi se o mjerenju količine svjetlosti koju odašilje izvor ili upija predmet. Moguće je izmjeriti količinu svjetlosti koju isijava izvor. Svjetlosni tok je količina svjetlosnog zračenja u sekundi koju izvor odašilje u svim smjerovima. Ako nas zanima koliko je svjetlosti predmet primio, tada određujemo njegovu osvijetljenost. Osvijetljenost je količina svjetlosti koja pređe površinu u jednoj sekundi.

Količina svjetlosti

Izloženi predmet je osvijetljen pod određenim stepenom osvjetljenja. Uprkos poduzetim mjerama opreza u uklanjanju nevidljivih štetnih zračenja, svjetlost štetno djeluje na najosjetljivije predmete. Čak i obična svjetlost može izazvati fotohemijsku reakciju na materijalu, pa se preporučuje slabije osvjetljivanje određenih vrsta materijala.

Izvori svjetlosti u muzejima

Prirodna svjetlost – svjetlost koju Zemlja prima od sunca; u toku svog 'putovanja' gubi veliku količinu štetnog zračenja, iako i dalje zadržava ultraljubičasto i infracrveno zračenje. Staklo je materijal koji apsorbira dio ultraljubičastih zraka, posebno udaljenih UV zraka koje su najštetnije. Sunčeve zrake u muzejima ne smiju direktno osvjetljavati predmete. Mora se predvidjeti zaštitna oprema i filteri: obične zavjese, sheds sa reflektorima sa indirektnim osvjetljenjem, složeni sistem za djelimično ili potpuno zamreačenje. Prirodna svjetlost je ugodna i, ako se dobro koristi, daje ujednačenu rasvjetu. Međutim, sunce kao izvor svjetlosti se ne može regulisati i zato mnogi muzeografi koriste umjetnu rasvjetu.

Električne sijalice – najduže se koriste i u najširoj su upotrebi. One mogu biti korištene za sve vrste osvjetljenja: opća rasvjeta dvorana, direktna i indirektna rasvjeta predmeta, projektori i reflektori na šinama. Prednosti: praktičnost i niska cijena, širok raspon upotrebe, topla svjetlost, veoma slabo ultraljubičasto zračenje, jednostavno postavljanje. Nedostaci: veoma slab svjetlosni učinak, opasnost od zagrijavanja osvijetljenih predmeta, kratkotrajnost sijalica i potreba za stalnim mijenjanjem.

Fluorescentno svjetlo – obično u obliku izdužene i tanke cijevi. Prednosti: dugotrajnost, svjetlosni učinak bolji od električne sijalice, slabiji gubitak topline i slabije zagrijavanje osvijetljenih predmeta, kvaliteta svjetla bliža prirodnom svjetlu, štedljivi izvor svjetla (niska potrošnja energije. Nedostaci: jako ultraljubičasto zračenje, rasvjetno tijelo bez velike mogućnosti usmjeravanja svjetla.

Halogene sijalice – savršeniji izvori svjetla. Sijalica malih dimenzija sadrži plinzvan halogen, a ove sijalice imaju skoro istu primjenu kao i klasične električne sijalice. Prednosti su: nizak napon, jače svjetlosno isijavanje, manji gubitak energije, slabije zagrijavanje osvijetljenih predmeta, slabo ultraljubičasto zračenje, trajnost. Nedostaci: potrebno je pažljivo rukovanje, visioko zagrijavanje, viša cijena sijalica.

Optički kabal – upotreba optičkih kabala u muzejima relativno je nova. Svjetlosni izvor se postavlja na određenu udaljenost od predmeta svjetlost se dovodi kroz svitljivi kabal do željenog mujesta. Optički kabal apsorbira skoro sve ultraljubičasto i ifracrveno zračenje što znači da je dobivena svjetlost sastavljena isključivo od vidljive svjetlosti. Ne zagrijava predmete i ne izaziva optećenja. Prednosti: zdrava svjetlost, bez zagrijavanja, mogućnost usmjeravanja snopa svjetlosti u željenom pravcu, potpuna kontrola količine svjetlosti. Nedostaci: visoka cijena, glomazni uređaji, osvjetljavanje komoda.

Utjecaj svjetlosti na muzejske predmete

Štetna djelovanja rasvjetnog sistema na izložene predmete u muzeju rezultat su zagrijavanja od infracrvenog i ultraljubičastog zračenja koje isijava izvor svjetlosti.

Utjecaj infracrvenog zračenja i mjere zaštite: šire se u obliku toplote. Zagrijavanje direktno ugrožava osvijetljene predmete i može izazvati kobne posljedice. Dilatacija je stezanje i rastezanje pod utjecajem toplote koju širi svjetlost i može izazvati oštećenje materijala. Isušivanje ili dehidracija nastaje jer toplota prouzrokuje isparavanje vode, ali i masnih tvari i ulja koje sadrže osvijetljeni predmeti.

Utjecaj ultraljubičastog zračenja i mjere zaštite: ovo zračenje je opasnije od infracrvenog. Mnogi materijali poput kamena, metala i keramike nisu mnogo osjetljivi, ali su zato materijali poput papira i tekstila izuzetno osjetljivi. Fotoliza je ragradnja molekularne strukture celuloze. Fotosenzibilizacija celuloze izaziva sporo raspadanje njenih vlakana što istovremeno znači da tapiserije gube boju, snaga ljepila popušta, pappiri žute, akvareli blijede i nestaju. Da bi se predmeti zaštitili, potrebno je primjeniti odgovarajuću rasvjetu. Najbolje je koristiti halogeno svjetlo i optički kabal.

Kratki sažetak o primjeni rasvjete u muzejima

Rasvjeta je neizostavni elemenat scenografije, ne samo zato što predmete čini vidljivim, već zato šot ih ističe. Svjetlo je sastavni dio muzeografskog diskursa. To ne znači da rasvjeta mora biti obilna. Treba izbjegavati direktno osvjetljenje. Nužnost javnog izlaganja i konzervacija predmeta ponekad su proturječni. Treba osigurati maksimalnu zaštitu rpedmeta koji su posebno osjetljivi na svjetlost. Mnogi materijali su otporni na utjecaj svjetlosti. Prirodno svjetlo je najbolje, ali i najgore rješenje. Skupe staklene žice trebaju se primjenjivati samo u najnužnijim slučajevima.

Zaštita od atmosferskih utjecaja

Treba kontrolisati temperaturu i vlažnost unutar muzeja, a posebnu pažnju treba obratiti na predmete u depoima. Mnogi muzeji svu pažnju posvećuju klimatizaciji izložbenih dvorana potpuno zanemarujući depoe. Temperatura i razina vlažnosti mjere se uz pomoć mehaničkih i elektronskih aparata postavljenih u dovranama za stalno praćenje temperature i relativne vlažnosti. Podaci se bilježe na papiru ili računaru kako bi se saznale apsolutne vrijednosti osnovnih klimatskih parametara i nastale promjene.

Zaštita fresaka i zidnih slika: Pretpovijesni crteži, slike na etruščanskim grobnicama, freske kao i rimske i srednjovjekovne zidne slike izazivaju velike konzervacjiske probleme. Spilje, grobnice i crkve u kojima se nalaze često su vlažni prostori u kojima je zaštita teško izvodljiva. Muzealizacija ovih rijetkih i drevnih djela izvodi se na dva potpuno različita načina. Postavljanje na podlogu i prijenos u muzej prvo je rješenje, a to je bila jedina mogućnost u vrijeme kada nisu postojala tehnička sredstva ili želja da se ova djela sačuvaju na samom lokalitetu. Gotovo sve slike otkrivene do 20. stoljeća u Pompeijima nalaze se u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju, a mnoge nisu cjelovito izložene jer su preneseni samo oni dijelovi koji su smatrani najzanimljivijim. Ponekad se freske skidaju sa zidova, učvršćuju na posebne zidne okvire i izlažu na novojo podlozi kako bi bile izolirane od utjecaja vlage. Danas se prednost daje čuvanju na samom mjestu gdje su nastale. Nekropola u Tarkviniji sastavljena je od brojnih oslikanih grobnica otkrivenih tokom 20. stoljeća i obnovljenih na samom mjestu gdje su muzealizirane u sklopu arheološkog parka. Ovakvo čuvanje zahtiejva strigo nadzor pri razgledanju i ograničen broj posjetioca.

Utjecaj topline i mjere zaštite

Izvori toplote u muzeju su: vanjska temperatura, grijanje, rasvjeta i toplota koju šire posjetioci. Toplotni utjecaji na muzejske predmete su različiti i ne djeluju jednako na sve materijale. Previsoka temperatura izaziva isušivanje materijala koji u sebi sadrže vodu: drvo, bjelokost, papir, koža, biljke. Dehidracija izaziva napuknuća, prskotine, izbočine, ljuštenje, mreškanje, pucanje.

Visoka temperatura ppotiče razvoj bakterija i plijesni koje napadaju organske tvari, posebno celulozu (papir, tkanine) i želatinu (fotografije). Kao posljedica se javljaju mrlje i rupe. Niske temperature uglavnom nisu opasne, no, treba paziti da ne doeđ do smrzavanja.

Promjene temperature, posebno kada su nagle, izazivaju naizmjenično rastezanje i stezanje materijala što predmet čini krhkijim. Ako je predmet sastavljen od različitih materijala, učinak je još štetniji.

Idealna temperatura je između 18 i 21 stepena, a njene promjene tokom dana ne bi smejle biti veće od 2 do 3 stepena. Najbolje rješenje je potpuna klimatizacija izložbenih dvorana i depoa.

Utjecaj vlage i mjere zaštite

Utjecaj vlage je opasniji od utjecaja toplote. Postojeća vlažnost prostora je relativna vlaga koja izražava u postocima odnos između težine vode sadržane u volumenu zraka i maksimalni kapacitet tog istog volumena zraka na jednakoj temperaturi. U muzeju postoje mnogi izvori vlage: vlažan zrak, kiša, vanjsko prodiranje vlage zbog loše izolaciuje zgrade, prisutnog posjetioca, vlažnost tla. Posljedice vlažnog utjecaja su različite: metali brže oksidiraju u vlažnoj atmosferi, vlaknasti materijali ispunjeni vlagom mogu se izdužiti, rastegnuti ili stegnuti, bjelokost se raspada i puca, predmeti sastavljeni od više materijala mogu se rastaviti, plijesan se razvija iznad određene razine relativne vlage, vlaga ubrzava raspadanej organskih pigmenata. Relativna vlažnost u muzejima trbala bi biti približno 50%.

Atmosfersko zagađenje

Atmosfersko zagađenje najštetniji je faktor uveliko prisutan izvan muzeja i ne smije se zanemariti. Njemu su najviše izloženi muzeji na otvorenom, kao i izložbe postavljene uz more.

Zaštita od bioloških nametnika

Kukci i plijesan izazivaju velike štete u zbirkama

Plijesan

Vlaga i zagrijavanje izazivaju pojavu plijesni na najosjetljivijim predmetima, organskim materijalima, celulozi i želatini. Posebno vlaga iznad 60% pogoduje razvoju plijesni. Preventivne mjere su jednostavne: ograničiti razinu vlage ispod 60%, prozračiti prostore za odlaganje predmeta jer se upravo u depoima razvijaju lijesni kojima pogoduje hermetičnost prostora.

Kukci

Kukci uzrokuju velika oštećenja, posebno na organskim materijalima. Drvo napadaju razne vrste tvrdkrilaca izjedajući ga iznutra i čineći ga krhkijim. Celulozne materijale (papir, knjige, pamuk) napadju razni kukci koji se hrane samim papirom ili prašinom na površini predmeta. Proteinski materijali (svila, vuna, koža, krzno, perje) stradaju od moljaca i grinja koji se hrane proteinima iz tvari od kojih su sastavljeni ovi predmeti. Pojavi kukaca pogoduje visoka temperatura i vlaga, slaba prozračnost prostora, prisustvo hrane i otpadaka, nedovoljna čistoća. Postupci uništavanja kukaca objedinjeni su pod nazivom dezinsekcija, a ardi se o uklanjanju zaraženog predmeta da bi se spriječilo širenje zaraze, primjeni posebnih insekticida ili fizičke obrade i cjelokupnoj dezinsekciji prostora.

Zaštita: pakiranje, vješanje i pričvrščivanje izložaka

Ambalaža

Svi predmeti pohranjeni u spremištu moraju biti omotani, kao i predmeti koji će biti otpremljeni za privremenu izožbu. Ako je riječ o slanju predmeta, pakovanje je obavezno da bi se osigurala sigurnost predmeta u prevozu. Najvažnije je tokom prevoza spriječiti pomicanje predmeta, zaštititi krhke dijelove, učvrstiti mobilne dijelove. Pri uskladištenju predmeta na duže vrijeme, treba paziti da između ambalaže i predmeta ne dođe do uzajamno štetnog djelovanja. Papir i celofan omogućuju protok plinova i vankskog zraka i sprječavaju porast vlage, ali ne štite od kukaca. Zabranjena je upotreba novninskog papira koji je pun kiseline. Polietilin se pojavljuje u raznim oblicima: vreće, plastični omogi sa balončićima zgraka, a osnovni nedostatak je što ne proputa vlagu. Drveni sanduci i kutije su čvrsti, otporni i lako prenosivi, ali ih napadaju gljivice i započeta infekcija se veoma brzo širi.

Pričvršćivanja izložaka

Radi se o skupu postupaka učvršćivanja mu8zejskog predmeta koji će biti prezentiran na izložbi. Predmet mora biti čvrsto i stabilno postavljen kako bi se izbjegle vibracije, pad ili prevrtanje, ali takvo pričvršćivanje ne smije oštetiti predmet. Slike su uglavnom uokvirene, a naprave za učvršćivanje su smještene na okviru. Teške skulpture imaju metalno odnoje ili šipke ugrađene u kamen. Preparirani predmeti pričvršćeni su za nogu koja je najčešće povezana sa metalnom šipkom ugrađenom u unutrašnji dio izloška. Tkanine zahtijevaju posebnu brigu. Čavli i pribadače oštećuju izloške od tekstila i zato je najbolje postaviti ih na lutki ili vješalici.

Čišćenje i restauracija muzejskih predmeta

Arheološki i etnološki predmeti, kao i prirodoslovni uzorci najčešće se restauriraju u samom muzeju. Umjetnička djela se povjeravaju restauratorskim zavodima i radionicama. Postoje i privatni restauratori specijalizirani za određeno područje. Većina restauratorskih zavoda osnovana je u prvoj polovini 20. stoljeća u sklopu muzeja da bi se kasnije odvojili. Rijetki muzeji imaju potrebnu opremu i stručno osoblje za restaruraciju umjetničkih djela. Restauracija se ne može zamisliti bez prethodnog temeljitog proučavanja djela ili predmeta koje treba restaurirati. Restauratorski zavodi su opremljeni čitavim nizom najmodernijih tehničkih sredstava što im omogućava provođenje ispitivanja i analiza nužnih za upoznavanje umjetničkog djela. Restauracija predmeta ili umjetničkog djela može biti dugotrajan posao, često traje i par godina.

Čuvanje i osiguravanje muzeja

Dvije vrste nadzora

Čuvar osigurava nadzor nad osjetljivim predmetima koje treba štititi pod svaku cijenu, ali je u kontaktu sa publikom. Muzejski predmet je osjetljiv, jedinstven, nezamjenjiv, neprocjenjive vrijednosti. Posjetilac je opasan za predmet, dolazi u skupinama, nedistipliniran, nespretan, nepristojan, glup. Čuvari muzeja moraju nositi uniformu i biti obučeni od strane privatnih zaštitarskih tvrtki koje nadziru banke, zgrade, firme, robne kuće. Sa druge strane, u nekim muzejima čuvari nemaju uniforme, a publika ih doživljava kao osoblje za prijeme posjetioca, a ne kao nadglednike. U takvim muzejima se sigurnost predmeta temelji na scenografskim rješenjima i dobro obaviještenoj publici.

Tri moguće opasnosti

Krađa – radi se o krađi predmeta koji imaju određenu tržišnu vrijednost (umjetnička djela, zlatine, nakit). Izvode je profesionalni kradljivci. Krađu ponekad naručuju kolekcionari.

Vandalizam – predmeti se mogu oštetiti iz političkih ili društvenih razloga. Radi se o rijetkoj pojavi unutar muzeja i djelo je pojedinaca. Ništa ne može spriječiti nekoga da to učini.

Nepažnja – guranje, nespretan pokret, suviše blizak kontakt sa predmetom, pad nekog posjetioca. Ove štete najčešće nastaju zbog nepažnje, ali se uz dobar nadzor mogu spriječiti.

Muzeji na otvorenom, javna umjetnost – specifični problemi zaštite: skulptura je već od antičkih vrmena izložena vani, na javnim ili privatnim mjestima. Salustijev park na Pincio u Rimu sadržavao je hiljadu kipova. Danas su sva ova djela koja su sačuvana izložena u muzejima Dugotrajna izloženost vreenskim nepogodama ugrožava opstanak skulptura.Konji iz Marlya danas se čuvaju u Louvreu a zamijenjeni su kopijama koje su postavljene na trgu gdje su oni prvobitno stajali. Dok se stari kipovi unose u muzeje, istovremeno se stvaraju nova djela koja se izlažu na otvorenom. Muzeji skulptura na otvorenom postoje u mnogim zemljama, a djela su često prezentirana u prirodnom okolišu. Izlaganje na otvorenom izaziva posebne probleme na području zaštite, posebno kada se radi o javnoj umjetnosti. Vandalizam je glavna opasnost, ali rijetko dolazi do toga. Više se oštećuju ploče sa imenima nego sama djela.

Nekoliko razina zaštite

Prva razina zaštite odnosi se na opću zaštitu zgrade koja mora posjedovati tehnički sistem za uzbunu i nadzor, veći i savremeniji ako su djela više vrijedna. Pasivna zaštita muzeja ne razlikuje se bitno od one koja se organizuje u bankama i tvrtkama. Nadzor izložbenih dvoranea putem videosistema djelimično zamjenjuje nadzor čuvarske službe. Neposredna zaštita predmeta može biti simbolička ili mehanička. Svrha simboličke zaštite je da spriječi posjetioca da se previše približi osjetljivom ili vrijednom predmetu. Mehanička zaštita se osigurava postavljanjem predmeta u vitrine sa zaštitnim pločama od stakla, pleksigasa ili metala koji onemogućuju doticanje predmeta.

Procjena moguće opasnosti i preventivna zaštita

Različite opasnosti prijete baštini pohranjenoj u muzejima. Najveću opasnost predstavlja vandalizam sa cilejm da se uništi ili ozbiljno ošteti umjetničko djelo ili predmet simboličke vriejdnosti, ali to je najrjeđa pojava. Krađe u muzejima su takođe rijetke. Postoji veliki nesrazmjer između utrošenih sredstava za zaštitu i stvarne opasnosti. Stalna procjena mogućih opasnosti prvi je korak u djelovanju na zaštiti muzeja uporedo sa aktivnom prevencijom. Aktivna prevencija teemlji se na koncepciji gdje je čuvarska služba jedan od elemenata muzejske politike vezane za prijem posjetioca. Posjetilac je dobrodošao i ne posmatra ga se već od ulaza kao potencijalnog kradljivca. Predmet je zaštićen na najdiskretniji mogući način.

Zaštita od velikih opasnosti

Oružani sukobi

Rat je jedna od najvećih opasnosti koja može ozbiljno ugroziti umjetnička djela i muzejske predmete. Tokom Drugog svjetskog rata, iz Louvrea je odvezena statua Nike sa Samotrake. U Bagdadu je Muzej narodnih starina bio oštećen dva puta, tokom Zaljevskog rata 1991. i 2003. Hrvatski i bosanski muzeji pretrpjeli su velike štete tokom rata na Balkanu od 1991. do 1995. Haška međunarodna konvencija iz 1954. reguliše pitanje zaštite kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, a mnoge su zemlje ratificirale ovaj sporazum. Opasnosti mogu biti uzrokovane vojnim operacijama (bombardiranje, topovska paljba, bliske borbe, požari), ali su tu i pljačke, odnošenje, uzimanje ratnog plijena i sl.

Prirodne katastrofe

Zemljotres, klizanje tla i poplave ne ugrožavaju samo muzeje. Oni se pojavljuju iznenada i teško ih je izbjeći. Jedino je moguće poduzeti prevetnivne mjere. Zemljotres može veoma oštetiti muzejske zgrade i zbirke: zbirke Muzeja stakla u Liegeu pretrpjele su velika oštećenja tokom zemljotresa 1982. godine. Poplave su nanijele štetu muzejima u Firenzi 1966. i Dresdenu 2002. godine. Tokom poplave nije moguće sve predmete podignuti iznad razine vode. Preventivne mjere zaštite svode se na stalno nadgledanje sistema za odvod vode, a nakon nesreće je potrebno što prije nazvvati nadležni laboratorij.

Požar

Požar je najučestalija pojava među velikim opasnostima, a uzroci su brojni: nepažnja, nepromišljenost, neispravnost električnih instalacija, udar groma, kriminalno djelo. Požar uvijek uzrokuje štetu. U protupožarnoj zaštiti primjenjuju se jednaka pravila za sve muzejske ustanove. Svrha zaštitinih mjera je dvostruka: osigurati sigurnost osoblja i ograničiniti materijalne gubitke. Sa preventivnim mjerama treba početi već od stvaranja koncepcije muzejske zgrade i voditi računa o pristupu, odabiru materijala, sistemu detekcije, postavljanju gromobrana. Pri požaru, prvo se posjetioci upućuju ka izlazu, a onda se iznose najdragocjeniji predmeti. Voda za gašenje požara može prozrokovati veću štetu od samog požara.

6. ISTRAŽIVANJE U MUZEJU. ZNANSTVENA FUNKCIJA.

Naučno istraživanje podupire sve muzejske misije. Istraživanje je nužno i za očuvanje predmeta s obzirom na to da je dobro poznavanje djela preduvjet za njegovu dobru zaštitu.

Istraživanje kao uporište svih muzejskih aktivnosti

Svakoj izložbi, restauraciji, didaktičkom predstavljanju prethodi istraživački rad muzejskih kustosa. Naučna funkcija ima transverzalnu ulogu u odnosu na muzejske misije proučavanja i očuvanja baštine: ona im daje osnovne temelje. Muzej ne može biti obrazovna ustanova ili istinsko mjesto uživanja u artefaktima ako svoje aktivnosti ne temelji na dubokom poznavanju vlastitih zbirki i njihova konteksta.

Istraživanje u muzeju ima dva jednako važna polazišta:

- pružiti stručnjacima izvan muzeja istraživačka sredstva koja se odnose na tematiku i muzejske zbirke- provoditi i objavljivati vlastita istraživanja

Veliki muzeji sa velikom ekipom kustosa mogu potpuno samostalno voditi istraživačke radove. Ipak, naučne aktivnosti muzeja često se provode u saradnji sa vanjskim partnerima: univerzitetskim istraživačima, istraživačkim centrima, konzervatorskim laboratorijima, individualnim istraživačima.

ZOO u Londonu: naučna institucija pred zatvaranjem? Londonski ZOO otvoren je 1833. godine za javnost, a njegov začetnik je Zoološko društvo u Londonu kao naučna ustanova. Zoološki vrt i akvarij u Londonu su primjeri istraživačkih ustanova svjetskog značaja. Organizuju istraživačke djelatnosti u mnogim područjima: sistematika, proučavanje ponašanja zživotinja, istraživanje boljih uslova za uzgoj životinja u zatočeništvu, zaštita vrsta u izumiranju. Zbog ovih aktivnosti, zoološki vrt ima status mu7zeja, za razliku od parkova životinja koji su isključivo turistička atrakcija. Zoološki vrtovi izlaze iz mode zbog ekološke osviještenosti u odnosu na zatočene životinje. I londonskom vrtu zaprijetilo je zatvaranje.

Svaki muzej mora uskladiti svoej aktivnosti prema veličini i raspoloživim sredstvima, posebno kada se radi o istraživanjima. Istraživanja ne mogu biti uspješna ako muzej nema dovoljno finansijskihs redstava, zato mali muzeji otvaraju svoje zbirke stručnjacima izvan muzeja.

Umreženje muzeja jedan je od načina na koji mali muzeji mogu sarađivati. Muzeji zajednički objedinjuju svoje dokumentacijske i naučne resurse kako bi uspješnije izvršili naučnu misiju. Ovo povezivanje može biti iskazano kroz objavljivanje zajedničkih kataloga, razmjenu informacija, provođenje anketa, opostavljanje zajedničkih povremenih izložbi.

Saradnja sa partnerima zvan muzeja koristi i najvećim muzejima. Muzeji se međusobno razlikuju po ciljevima i organizaciji, ali su im interesi slični i zajednički. Muzej je na dobiti kad njegove zbirke prouče kompetentni istraživači i o njima objave stručne radove.

Muzej mora popularizirati rezultate svojih istraživanja. To se čini putem prezentiranja gdje se koriste sakupljena znanja vezana uz tematiku i muzejske zbirke. Značajno otkriće može biti predmet privremene izložbe koja se potom uključuje u stalni sastav.

Muzejska naučna aktivnost odvija se u raznim prostorima:

- biblioteka: mnogi muzeji posjeduju biblioteku sa stručnom literaturom vezanom za tematiku muzeja - dokumentacijski centar: okuplja svu dokumentaciju, arhive, inventarne podatke o predmetima- laboratorij: posjeduje opremu za svakodnevno održavanje i restauraciju predmeta i razna ispitivanja- radni kabinet: to je prostor namijenjen istraživačima gdje mogu mirno proučavati muzejske predmete

Inventarna knjiga

Inventarna knjiga, odnosno, popis muzejskih predmeta, neophodno je sredstvo za naučnu i didaktičku valorizaciju zbirki. Provođenje inventarizacije je službena i moralna obaveza kustosa.

Inventirati, voditi i dokumentovati zbirke

Inventarna knjiga je običan administrativni popis zbirki koji služi za periodičnu provjeru stanja zbirke i dokazivanje njenog porijekla da bi se obezbijedila pravna zaštita. Popis je često hronološki. Često inventarizacija nije redovno vođena i tada se izvodi retrospektivna inventarizacija.

Inventarna knjiga predstavlja prvu razinu naučne dokumentaricje sa podacima iz različitih područja: identifikacija predmeta, elementi logičnog klasificiranja, više ili manje detaljan opis, porijeklo i pravni status predmeta, stanje predmeta.

Taksonomija – taksomanija: Istraživači moraju klasificirati predmete svog istraživanja. To je jedan od temelja U prirodnim naukama, arheologiji i historiji umjetnosti, taksonomija je dovela do stvaranja sistematike živih vrsta čija nomenklatura napisana na latinskom jeziku izražava njen univerzalni karakter.

Inventarne kartice sadrže osnovne podatke, potrebne za sve, a ne samo za posebno specijalizirane vrste istraživanja. One imaju veliku informativnu vrijednost i osiguravaju dugotrajno korištenje. Ako muzej nema stručno osposobljenog kustosa za određeno područje, obraća se stručnjacima izvan ustanove. Pritom treba imati na umu da mu je potrebna samo osnovna, a ne specijalizirana inventarizacija.

Informatizirana baza podataka

Informatika i njena upotreba u različitim oblicima pruža mogućnost za opću informatizaciju muzejskog inventara, njegovog umreženja i korištenja putem interneta. Raznolikost muzeja i njihovih inventarnih popisa doveli su do velikog broja baza podataka koje nisu međusobno kompatibilne i primjenjive su samo u vođenju zbirki u sklopu muzealne institucije.

Andre Malraux dao je 1964. izraditi Opći inventarni popist spomenika i umjetničkog blaga Fracuske. Društvo švicarskih muzeja izradilo je jednostavan i prilagodljiv informatički program pod nazivom Banka podataka o švicarskim kulturnim dobrima, koji se besplatno distribuira svim švicarskim muzejima.

Izrada baznog popisa podataka, zajedničkog za sve muzeje bez obzira na njihovu veličnu i vrstu zbirki složen je i težak zadatak. U izradi ovog projekta koriste se tehnološke inovacije vezane uz digitalizaciju slike i velike kapacitete pohranjivanja u memoriju.

Načini pristupa inventarnom popisu

Tradicionalne inventarne popise na karticama moguće je konsultirati samo u muzeju. Oni se rijetko nalaze u dokumentacijskoj sobi dostupni kustosima, a češće nisu diretno dostupni jer su oštećeni ili su kartice izmiješane. Velike i male ustanove redovno objavljuju štampane kataloge svojih zbirki. Cjelokupni ili djelimični inventarni popisi takođe mogu biti objavljeni na CD-romu ili putem Interneta.

Otvaranje muzejskih zbirki naučnim istraživačima

Muzejske zbirke moraju biti pristupačne istraživačima. Muzej zbirku mora izložiti javnosti putem izložbe, ali i istraživačima zbog proučavanja. Muzej nije privatna zbirka i kustos nije vlasnik djela i predmeta što su mu povjereni. Istraživač mora imati pristup svim predmetima u muzeju, an e samo onim koji su izloženi za javnost. Nekad se izloženi predmeti vade iz postava radi neposrednog ispitivanja. Istraživačima se pristup predmetima pohranjenim u muzejskim spremištima može olašati. Najlakše je postaviti mali laboratorij ili radni kabinet nedaleko od spremišta, gdje istraživači mogu neometano izložiti predmete izvađene iz depoa. Moguće je, kao G. H. Riviere predlaže, udvostručiti izložbene prostore: stvoriti jedan za javnost i jedan za istraživače. Moguće je i otvaranje muzejskog depoa što je ekonomično i učinkovito rješenje.

Otvoreni depo Nacionalnog muzeja za umjetnost i obrt (CNAM): CNAM u Parizu obnovljen je krajem devedesetih godina 20. stoljeća. Ovaj muzej posjeduje depo koji je otvoren za javnost. Depo se sastoji od dva dijela, otvoren je za stručnjake i tu se lako mogu pogledati traženi predmeti.

Istraživanja na terenu

Naučna aktivnost muzeja ne ograničava se samo na proučavanje predmeta zbirke, već se proširuje i na istraživanja na terenu. Veliki arheološki muzeji vode u cijelom svijetu značajna iskapanja u sklopu općeg arheološkog istraživanja radi obogaćivanja muzejskih zbirki. rirodoslovni muzeji imaju običaj organizovati naučne istraživačke misije u potrazi za novim biljnim i životinjskim vrstama. Etnografska istraživanja su dio muzejskih zbirki kao nematerijalna baština. Svi muzeji mogu provoditi terenska istraživanja.

Terenska istraživanja u Muzeju Valonije: ovaj muzej ima za cilj prikupiti predmete, dokumente i iskaze kazivača iz ruralnog i urbanog života ljudi iz cijele Valonije i postati mjestom očuvanja baštine jednog društva u odumiranju pod utjecajem snažnog industrijskog razvoja. Ovaj muzej ne želi biti pasivan. Ispitivanja na terenu pokazala su se kao najbolji način za prikupljanje dokumenata i svjedočanstava iskazivača. Ispitivanja su provodili stručnjaci iz samog muzeja, ali i vanjski istraživači. Prikupljeni dokuenti su se pohranjivali u muzejski dokumentacijski centar.

Publikacije

Ako ima materijalne mogućnosti, muzej objavljuje sažete kataloge svojih zbirki. To je jedan od načina da zbirke putem štampanogi li digitalnog zapisa postanu dostupne istraživačima. Međutim, ovdje ne prestaje izdavačka djelatnost muzeja.

Objavljivanjem periodičnih pregleda (bilten, mjesečnjak, godišnjak) muzej prenosi vijesti o istraživanjima svojih zbirki ili sadržajima koje proučava. Publikacije su važno komunikacijsko sredstvo za stručnu javnost, a ponekad i za širu javnost.

Mnogi muzeji objavljuju naučna djela: monografije, izvještaje o iskapanjima ili terenskim istraživanjima, rezultate proučavanja koja su izravno povezani sa muzejskom naučnom djelatnošću. Naučno istraživanje mora popularizirati svoje rezultate prvenstveno putem izložbe i objavljivanjem publikacija za širu publiku.

Proučavanje muzeologije

Istraživanja o kojima smo govorili odnose se na predmet, tematike, i muzejske zbirke. No, naučna zadaća muzeja je i proučavanje samog muzeja, načina na koji on ispunjava zadaće koje su mu dodijeljene, izložbe i utisak na publiku. Ukratko, riječ je o muzeologiji. ICOFOM je međunarodni odbor ICOM-a za muzeologiju sastavljen od univerzitetskih profesora muzeologije i muzejskih kustosa. Raspon djelovanaj odbora kreće se od općih pitanja (uključenost muzeja u društveni život) do pojedinačnih (scenografija).

Ne vode svi muzeji istraživanja na području muzeologije. Ipak je doprinos muzeja na tom području veliki, jer su njegove naučne djelatnosti srasle sa stvarnim životom muzeja. Neki muzeji imaju dugu tradiciju u muzeološkim istraživanjima i specijalizirali su se za određena područja. Muzej narodne umjetnosti i tradicija u Francuskoj odigrao je veliku ulogu u okvirima muzeoogije. Grad nauke i industrije razvio je čitav istraživački odjel za pedagogiju nauke u muzejima, animacijske djelatnosti za djecu i mladež. Etnografski muzej u Nauchatelu specijalizirao se za teorijska promišljanja o izložbi.

Privremene izložbe pružaju mogućnost za provođenje zamisli i novih postupaka, inovacija na području muzeografije što se potom primjenjuje u stalnim postavkama. Eksperimentalni aspekt privremene izložbe ponekad je prisutan na izložbama koje nagovješćuju izgled budućeg novog muzeja.

7. MUZEJ KAO KULTURNI SUDIONIK. ANIMACIJSKA FUNKCIJA.

Funkcija animacije posljednja je priznata muzejska funkcija. Potpuno se uklapa u muzejsku zadaću komunikacije, što znači najširoj pubici dati na uvid i uživanje zbirke kojima se muzej bavi. Ona je veoma prisutna u medijima i ponekad je najuočljivija od svih muzejskih funkcija.

Muzej kao sudionik u kulturnom i društvenom životu

Muzej se ne može svesti samo na čuvanje predmeta baštine i njihovo pokazivanje javnosti. Dodjeljuje mu se dinamičnija i aktivnija uloga: treba ići u susret publici, pobuditi njeno zanimanje, privući je i pomoći joj u razumijevanju baštine. Ovaj pristup je važan kada se radi o publici koja nije navikla ići u muzeje. Nije dovoljno samo se usmjeriti na marketing, jer se tako neće steći šira publika trajno. Muzej se mora okrenuti publici, pokazati joj svoju ugodnu stranu i izbjeći slanje odbojne slike o sebi. Otvorenost prema publici iskazuje se najčešće primjerenom politikom komunikacije kojom muzej izražava želju da se otvori, da ugosti i da postane posjetiocu primamljiv.

Interpretacija baštine

Savremeni muzeolozi ističu da mnogima baština sama po sebi ništa ne znači. Nju trebai nterpretirati, objasniti publici i otkriti njeno značenje. Izložba je jedan oblik interpretacije, ali postoje i drugi, dinamičniji oblici vezani uz animaciju.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, Freeman Tilden izgradio je teoriju interpretacije baštine u kontekstu američkih prirodnih parkova. Definiše je kao „edukativnu aktivnost čiji je cilj otkriti značenje stvari i njihovih odnosa korištenjem izvornih predmeta, vlastitih iskustava i primjera.“ Šest načela prema Tildenovoj teoriji:

- svaka interpretacija koja ne povezuje ono što je izloženo sa dijelom ličnosti posjetioca je neuspješna- informacija sama po sebi nije interpretacija; interpretacija je otkrivanje utemeljeno na informaciji- interpretacija je umijeće kojim prezentirani materijal postaje naučna ili historijska građa- osnovni cilj interpretacije nije poučavanje, već poticanje- interpretacija mora predočavati cjelinu, a ne dio- interpretacija namijenjena djeci treba imati drugačiji pristup od one namijenjene odraslim

Različite vrste kulturnih djelatnosti

U području animacije, muzej provodi različite djelatnosti: povremene izložbe, vođeni obilasci, pedagoške djelatnosti za mlade, pozorište u muzeju. Postoje i druge djelatnosti: kafeterije i restorani, trgovine, koncerti i druga zbivanja, iznajmljivanje dvorana.

Povremene izložbe

Povremene izložbe najprikladniji su način kojim muzej privlači publiku, pobuđuje njeno zanimanje, predstavlja se u javnosti. Neki kustosi daju prednost povremenim izložbama kao glavnom vidu komunikacije sa publikom. Povremene izložbe traju nekoliko tjedana ili mjeseci.

Muzej civilizacije u Quebecu: ovo je društveni muzej utemeljen 1988. godine. Ovdje je pohranjeno osamdeset hiljada predmeta iz 17. i 19. stoljeća. Tematski pristup je zasnovan na analizi ljudskog iskustva iskazanog kroz tekovine i tradicije, kulturne običaje i predmete. Muzej se obraća najširoj publici. Ova ustanova želi biti mjesto kulturnog posredovanja. Muzej godišnje organizuje 10 do 15 povremenih izložbi različitog opsega.

Ciljevi

Povremenim izložbama određuu se mnogostruki ciljevi koji nadilaze strogo određene zadaće animacije.

- omogućiti stalnu izmjenu zbirki: povremena izložba često je samo način da se predmeti iznesu iz njihovih spremišta; najčešće muzej vlastitu zbirku za povremenu izložbu dopuni posuđenim predmetima

- zaokružiti određenu temu i pokrijepiti je novim spoznajama: povremena izložba je dio naučne funkcije; izložba je prigoda za proučaavanje određenog razdoblja, sadržaja ili zadane teme

- pobuditi zanimanje za muzej: pronaći način da posjetilac stalnog postava izložbe ponovo dođe u muzej da posjeti privremenu izložbu

- proširiti puliku: mnogi kustosi nastoje privući publiku koja rijetko posjećuje muzeje, svrstavajući je u različite kategorije na osnovu dobi, kulturnog i ekonomskog statusa

- povećati finansijsku dobit : ulaznica za povremenu izložbu obično je skuplja od ulaznice za obilazak stalnog postava. Ulaz je rijetko besplatan, ali posjetioci često posjećuju povremen izložbe.

Putujuće izložbe

Povremene izložbe uglavnom postavlja muzej i to je najbolji način da pokaže vrijednost vlastitih zbirki i osigura njihovu stalnu izmjenu. Isto tako, moguće je predstaviti gostujuću izlobžu koju je postavio neki drugi muzej. Ova se izložba uglavnom iznajmljuje što znači da muzej u kojem se postavlja učestvuje u troškovima njenog osmišljavanja i postavljanja. Troškovi povremenih izložbi neprekidno rastu, a kada se prikazuju u više gradova, povećava se broj posjetioca i troškovi se dijele.

Tri pogleda na dugo zanemareno pitanje: Trojna izložba, prikazana u Metzu, Strasbourgu i Trieru 2001. neobično je iskustvo, ali i značajno po odabiru teme: korištenej arheologije u sklopu njemačke i nacističke propagande u periodu od 1879. do 1944. Izložbe su rezultat golemog istraživačkog rada arheoloških muzeja tri grada. Tekstovi zajedničke jezgre bili su napisani na dva jezika(francuski i njemački), a posebni dijelovi svakog muzeja na jednom jeziku.

Negativna strana povremenih izložbi

Povremene izložbe neprijatelj su muzeju ako je njihov konačni cilj isključivo materijalna dobit i veliki broj posjetioca. Osnonva svrha se gubi i povremena izložba šteti muzeju. Političke vlasti ili sponzori su zainteresovani samo za učestala medijska zbivanja i odustaju od trajnog finansiranja muzejskog djelovanja da bi finansirali povremene izložbe što je isplatnije za njih.

Vođeni obilazak

Vođeni obilazak je kulturni običaj koji se ne provodi isključivo u muzeju. To je interpretacija određenog lokaliteta, teme, izložbe. Svaki je obilazak poseban i rezultat je različitih faktora: izložba u užem smislu, ličnost vodiča, osobine posjetioca, predviđeno vrijeme za posjet. Vođeni obilazak je način komunikacije kojem su posebno sklone osobe koje ne dolaze redovno u muzej. To je postupak kojim se privlači široka i raznolika publika. Vođeni obilazak je učinkovito sredstvo animacije. Vođeni obilazak je novi pogled na izložbu. Ne oslanja se na tekstove izložbe, već stvara vlastiti stil u objašnjavaju i prikazivanju izložbenih predmeta. Vodič odabire izloške o kojima će govoriti i tako navodi posjetioce da ih pogledaju. Vodičeva interpretacija može biti značajno drugačija o done koju je zamislio autor izložbe. U muzejima usmjerenim posebno na animacijske djelatnosti ponekad se zanemaruje ili loše funkcioniše individualni način razgledanja. Postoje muzejski voditelji koji nisu skloni prijemu individualnih posjetioca. Mnogi posjetioci vole vođeni obilazak više od slobodnog razgledanja.

Pozorište u muzeju

Osamdesetih godina 20. stoljeća mnogi muzeji su uveli novi oblik animacije – pozorišnu animaciju. Profesionalni glumci igraju uloge, posebno napisane za izvedbu u muzeju, interpretirajući određenu temu ili izloženu zbirku. Razlikuju se dva scenska oblika:

- kratke pozorišne predstave izvođene u muzeju, sadržajno povezane sa temom izložbe- likovi u muzeju govore u prvom licu i pričaju ličnu pripovijest; temelji se na improvizaciji

U Trieru slikar tumači svoje djelo: gradski muzej Simeonstift Museum organizuje izložbu posvećenu bidermajeru, razdoblju uspona industrijske građanske klase početkom 19. stoljeća. Izložba prikazuje život i stvaralaštvo slikara Louisa Krevela. Tokom izložbe, svake nedjelje je organizovan poseban oblik animacije: slikar je pripovjedao svoj život i rad, ali nije objašnjavao predmete.

Kanadski Muzej civilizacije u Otawi posebno razvija ovu vrstu animacije. Muzej udomljuje stalnu pozorišnu grupu koja svakodnevno izvodi predstave unutar muzeja. Ovim se privlače novi posjetioci u muzej. Neki autori uspoređuju pozorište u muzeju sa uličnim pozorištem. Publika ne dolazi u muzej da bi gledala pozorišnu predstavu.

Pedagoška animacija

Djeca

Muzej u svom tradicionalnom aspektu nije predviđen za djecu koja često ometaju zbog nemirne prirode, glasnog pričanja, zapitkivanja i trčanja po galerijama. Čuvari ih posebno budno prate trudeći se da ih utišaju, smire i zaustave njihovu energiju. Dječija živahnost nespojiva je sa grobnom tišiinom i mirom koji vladaju u većini muzeja. Neki muzeji su predvidjeli dodatnu muzeografiju i sistem oznaka za mlađu publiku. Često se organizuje posebna služba za prijem dječije publike, sastavljena od pedagoga, nastavnika i stručnog osoblja za osmišljavanje animacijskih djelatnosti. Pedagoški odjel priprema i oblikuje sadržaje i animacijske djelatnosti. Značaj i status ovog odjela razlikuje se u većim i manjim muzejima. Animacija je jedno od područja o kojem muzejski voditelji posebno brinu.

Animator posreduje tokom vođenog razgledanja prilagođenog dobi i očekivanjima mladih posjetioca. Najčešće se predlažu posebne aktivnosti utemeljene na interaktivnom odnosu i rukovanju predmetima: prostor za animacijske aktivnosti u muzejima nauke i tehnike sa predmetima kojima se može rukovati, samostalno izvođenje pokusa (izrada predmeta prethistorijskog značaja u Muzeju prethistorije u Toutavelu), kreativne radionice gdje se mladi posjetioci prepuštaju stvaralačkoj mašti, izložba dječijih radova u muzejskoj galeriji, scenske aktivnosti (ples, pantomima, pozorište), ekološki izleti na terenu u pratnji animatora ili naučnika iz muzeaj, sabiranje uzraka iz biljnog i životinjskog svijeta.

Prethistorijske radionice u muzeju Prehistosite de Ramioul: danas ovaj muzej prima školske razrede i grupe koje čine 85% posjetioca i pruža im razne oblike animacije. Osnovna draž ovih animacijskih aktivnosti počiva u doživljenom iskustvu. Experimentarium je mjesto gdje animatori objašnjavaju i pokazuju ljudska umijeća iz prethistorijskog života: upaliti vatru, brusiti kremen, izraditi alatku. Nakon toga, djeca se samostalno okušavaju u pokazanim umijećima u Selu iskustva.

Adolescenti

Adolescenti su publika koju muzej teško osvaja. Muzej je pun simbola autoriteta, odbojan i prašnjav i ne privlači mlade od 12 do 18 godina. Mali broj muzeja uopće razvija komunikaciju sa adolescentima. Muzeji nauke i tehnike, muzeji društva i muzeji koji izlažu savremene teme mnogo više integriraju mladu publiku kroz muzeografiju, animacijske aktivnosti i način prijema publike. Nekoliko faktora navodi mlade a posjećuju muzej, a češće se posjećuju muzeji u velikim gradskim središtima nego regionalni muzeji. Politika saradnje između muzeja i škole stvarno utiče na posjet učenika srednjih škola. Posjećenost mladih se povećava zato što muzej pruža mogućnost da budu aktivni i uspješni.

Stručnjaci

Neki su se muzeji specijalizirali u pedagoškoj animaciji. Oni posvećuju dobar dio svojih prostora, velika novčana sredstva i organizuju brojnu stručnu ekipu za prijem djece i adolescenata u sklopu škole ili izvan nje. Grad nauke i industrije – La Villette najpoznatija je muzealna institucija po svom pedagoškom djelovanju. Dječiji grad gotovo je pravi muzej namijenjen mlađoj publici. Muzej Papalote, dječiji muzej grada Mexica, dnevno primi tri hiljade djece koja se vode u muzejske prostore sa posebnim aktivnostima. Dječiji muzeji ne posjeduju zbirke, nekad čak ni izložbenu dvoranu.

Kulturne djelatnosti

Kulturne aktivnosti su aktivnosti čija namjera niije da budu sistemske kao u obrazovanju.

- vođeni obilasci su najklasičniji oblik muzejske kulturne animacije- predavanja o temama vezanim uz sadržaje muzejskih izlobži i istraživanja- seminari su namijenjeni stručnijoj publici- susreti sa umjetnicima, kritičarima, istraživačima i drugim uglednicima- radionice za odrasle vezane za praktične radove iz polja umjetnosti, nauke, prirode, arheologije- proširenje muzejske aktivnosti izvan zidova muzeja vezano je za šetnje i razgledanje grada i sl.- organizacija neobičnih aktivnosti nutar muzeja poput organizacije koncerata ili pozorišnih predstava

Le Fresnoy: Nacionalni studio savremene umjetnosti: ovo nije baš muzej. Više se radi o mjestu za poticanje savremenog stvaralaštva, prvenstveno na području performansa, video i vizualnih umjetnosti. Nalazi seu prostorima starog kinematografa, čija je umjetnost ostala nepromijenjena. Prostrana centralna dvorana nudi velke prostore. Studio je i prebivalište za videoumjetnike.

Uloga pratećih djelatnosti muzeja

Već dvadesetak godina, kafeterije, restorani i dućani zauzimaju važno mjesto u životu muzeja. Oni imaju, između ostalog i animacijsku ulogu u svakodnevnom funkcionisanju muzeja. Tokom obilaska, posjetiocima treba omogućiti da nešto popiju, pojedu i odmore se. Kafeterije i restorani olakšavaju obilazak, boravak u muzeju čine ugodnim i daju posebnu živost muzejskoj ustanovi. Poželjno je direktno omogućiti ulazak u kafeterije i restorane, bez kupovanja ulaznica. Muzejski dućani nude razne proizvode koji se odnose na izložene zbirke: knjige, razglednice, različite publikacije, CD-romove, plakate, itd.

8. MUZEJSKA ARHITEKTURA

Muzej je mnogima prije svega zgrada. Muzej je poznatiji što mu je zgrada uočljivija. Svi poznati arhitekti okušali su se u projektiranju muzeja, ali nije lagan zadatak izgraditi građevinu u koju će se smjestiti muzej. Potrebno je uspostaviti sklad između arhitekture i izloženih djela.

Specifična arhitektura

Oko 1775. dvije građevine posebno zamišljene za prihvat zbirki pojavile su se kao izraz nove arhitektonske vrste – muzejske arhitekture. Barokni stil prve građevine Muzeja Pio – Clementino u Vatikanu nadahnut je arhitekturom drevnog Rima. Druga je građevina Museum Fridericianum u Casselu u neoklasicističkom duhu po uzorima iz stare Grčke.

Dvorana, galerija, rotonda

Prvi javni muzeji po uzoru na privatne palače zadržavaju prostorne oblike što su nekad služili kao mjesta izlaganja: dvorana kao produžetak radnog kabineta okuplja slike, a galerija kao mjesto za šetnju i prolaz pohranjuje kipove. Njima se pridodaje rotonda sa kupolom koja, osim što je polazište za kretanje u različitim pravcima nosi simboličkko značenje stvarajući od muzeja „spomenik sjećanja i svjetovni hram cjelokupnog ljudskog znanja“. U tom smislu, Pantheon je ogledni primjer.

Sakralizacija muzeja očituje se u izgledu pročelja Fridericianuma s pilastrima po uzoru na palače, kojemu se ulaz oblikuje kao u grčkom hramuu neku vrstu heksastilnog pronaosa s frontonom. Sakralni karakter muzeja pojačava i visoko stubište što ga odvaja od vanjskog okruženja i definitivno se potvrđuje kroz prototipove koji će se još dugo oponašati širom Europe. Sredinom 19. stoljeća muzej postaje bitan elemenat urbanog azvoja. Povećanjem i raznolikošću zbirki umožava se broj muzeja često na istom mjestu kako bi se stvorila neka vrsta muzealnog foruma – Altes Museum u Berlinu / Museuminseln.

Novi materijali i oblici

Sredinom 19. stoljeća u razdoblju svjetskih izložbi otvaraju se nove perspektive. Crystal Palace u Paxtonu i Foxu 1851. izlaže u arhitektonskoj građevini od stakla i metala predmete manufakture izrade, strojeve i umjetnička djela. Primjena stakla i lijevanog željeza, a potom čelika i armiranog betona otvara arhitektima muzeja nove puteve i mogućnosti za izgradnju velikih svijetlih prostora bez ikakvih nosača.

Nove forme će se prvobitno upotrijebiti u izgradnji muzeja nauke i tehnike, primijenjene umjetnosti. Značajni primjeri su Kraljevski muzeji umjetnosti i historije u Briselu, velika zoološka galerija u Prirodoslovnom muzeju u Parizu, Muzej primijenjenih umjetnosti u Budimpešti i Trppenmuseum u Amsterdamu. Osnovni plan svih navedenih muzeja širi se oko jednog ili niza velikih ostakljenih prozora po uzoru na industrijske paviljone svjetskih izložbi.

Premise modernog muzeja

U Madridu se 1934. održao prvi međunarodni muzeografski skup u organizaciji Međunarodnog ureda za muzeje na temu muzejske arhitekture. Le Corbusier razvija projekat Muzej neograničenog širenja, stvarno inovatorsko rješenje po pitanju prilagodljivosti i proširenja muzejskih prostora.

U toku ratnih zbivanja, Mies van der Rohe izrađuje projekat muezaj malog grada u kojem zamišlja Picassovu sliku Guernicu kao centralni izložak u izložbenom prostoru bez ijedne pregrade i bez nametnutog slijeda razgledanja. Ovaj utopijski projekat ostvarit će se u izgradnji Nove nacionalne galerije u Berlinu.

Frank Lloyd Wright projektira Salomon Guggenheim Museum u New Yorku. Izložbena galerija sastoji se od nagibnog spiralnog kraka, a obilazak počinje odozgo. Sama građevina je umjetničko djelo.

Umjerenost i neumjerenost muzejske arhitekture

Često se postavlja pitanje arhitektove umjerenosti. Eddy Dexilde kaže da muzej budućnosti zamišlja kao hangar opremljen svim tehničkim sredstvima, a ne kao spomenik. Danas muzeja-hangara ima mnogo: industrijske građevine i skladišta pretvorena u muzeje savremene umjetnosti. Drugi smatraju da muzej mora biti umjetničko djelo, dostojno čarobnih predmeta koje čuva. S jedne strane, muzejska zgrada često zna da zasjeni djela koja se u njoj čuvaju. Sa druge strane, estetska vrijednost i stil zgrade važni su za muzej, jer pojačavaju njegovu privlačnost.

Novi pristup u restauriranju starih građevina i njihove adaptacije za muzeografski postav – Castelvecchio u Veroni: arhitekt Carlo Scarpa obnovio je Museo civico di Castelveccio smješten u staroj veronskoj tvrđavi. Zidine grada unutar kojih se nalazi Castelvecchio potiču iz rimskog i srednjovjekovnog doba. Scarpa 1978. odlučuje vratiti prvobitni izgled građevine u kojoj se muzej nalazi i skida nadograđene slojeve. On stvara namjerno urušen prostor.

Zgrada za sve muzejske funkcije

Današnji muzej mora u svojoj zgradi osigurati obavljanje različitih muzejskih funkcija. Muuzejske prostore možemo svrstati u četiri kategorije:

- prostori za stalne i povremene izložbe- prostor za prijeme publike: predvorje, blagajna, garderoba, dokumentacijski centar, biblioteka- administrativni prostori: ured kustosa, sekretarijat- prostori posvećeni vođenju zbirki: spremišta, radionice, laboratoriji

Muzejske funkcije nisu hijerarhijski određene i unutar muzejske zgrade nije ispravno zadovoljiti jednu funkciju, a ignorisati drugu. Pri raspodjeli površine treba voditi računa o prostorima za prijem grupa i kafeterijama. Spremišta gdje se ostvaruje funkcija čuvanja su uklopljena u muzejski plan.

Prilagodljivost izložbenih prostora

Muzeji smješteni u starim građevinama uglavnom trpe zbog malog prostora raspodijeljenog u mnogo prostorija povezanih hodnicima i uskim stubištima. Zbog ovog rasporeda, često se predlaže linearni put razgledanja kroz niz dvorana, što bitno ograničava stvaralačku slobodu u muezografskom pristupu.

Savremeni autori daju prednost velikim, dosta neutralnim prostorima koji se mijenjaju uz pomoć pokretnih pregrada, privremenih sistema za vješanje i pričvršćivanje izložaka. Velika prilagodljivost ove opreme dolazi do izražaja povodom povremenih izložbi što znači da se neprekidno može mijenjati raspored obješenih slika ili razmještaj izloženih predmeta.

Posebne napomene za očuvanje predmeta

Velika pažnja mora se posvetiti utjecaju svjetlosti i postojećih uslova da bi se na najbolji način dugotrajno očuvali predmeti u muzeju, izložbenim dvoranama i spremištu. Materijali koji su osjetljivi na ultraljubičasto zračenje moraju biti izloženi i čuvani u prostorima zaštićenim od dnevnog svejtla. Na staklenim površinama je potrebno predvidjeti pojačanu zaštitu protiv UV zračenja. Ulja na platnu ne smiju se izravno izlagati dnevnoj svjetlosti. Klimatizacija, sistem za protok zraka i filteri protiv prašine trebaju odp očetka izgradnje biti predviđeni da bi se jednostavno uklopili. Pri premještanju teških predmeta treba paziti da se ne oštete. Muzejska spremišta moraju imati klimatizaciju.

Otvoreni muzeji?

Otvoreni muzej znači znači, prije svega, doček, znak dobrodošlice i dokaz da muezj nje samo za odabrane. Muzeji su dugo vremena bili zatvoreni u sebe, a neki su muzeji i danas zatvorenog tipa: Corbusierov muzej neograničenog širenja, Wrightov Guggenheim. Mnogi današnji arhitekti zagovornici su otvorene muzealne arhitekture u kojoj je umjetničko djelo sastavni dio života. Muzejska zgrada se otvara prema gradu ili prirodi putem ostakljenih površina. Ponekad je riječ o fizičkoj povezanosti putem javnih prolaza kroz muzej: Louvre, Amsterdam Historisch Museum.

Je li multifomni muzej u Groningueu tovrenog ili zatvorenog tipa? : ovaj muzej je tovoren 1995., a djelo je međusobne saradnje različitih arhitekata i dizajnera zbog heteroklitnog karaktera zbirki. Zbirke obuhvaćaju arheologiju, lokalnu historiju, staru umjetnost, primijenjenu umjetnost, savremenu umjetnost i dizajn. Mendini, arhitekt, htio je stvoriti muzej otvorenog i demokratskog karaktera, mjesto gdje će posjetilas sa ushitom sudjelovati. Ishod je bio drugačiji: zatvorena zgrada poput tvrđave okružena vodenim jarkom gdje gotovo ne ulazi prirodna svjetlost. Muzej se sastoji od četiri dijela: prvi dio je visoki toranj obložen pozlaćenom plastikom, drugi dio je kockasti paviljon sa podnožjem od crvene opeke, treći dio je zgrada prekrivena čeličnim plohama, a četvrti dio je u obliku valjka. Ovaj multiformni muzej pretvara se u dizajnirani makropredmet, u jednu vrstu skulpture.

Obnova i prenamjena starih građevina

Pretvaranje postojećih građevina u muzej veoma je česta pojava iz različitih razloga. Često se dvorci i palače preuređuju u muzeje, kao i crkve, robne kuće ili željezničke stanice. Prenamjena industrijskih građevina složeniji je postupak, s obzirom da su ove građevine velike, imaju nesređenu strukturu i vrijeme ih je oštetilo.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, mnoge tvornice i skladišta su pretvoreni u muzeje. Osnovni razlog pretvaranja industrijske građevine u muzej ovezan je sa brigom za baštinu kako bi se sačuvao dokaz o nekoj prošloj djelatnosti. Najčešće se na temelju nekadašnje industrijske djelatnosti određuje tematika izložbe.

Tate Modern – električna centrala za umjetnost 20. stoljeća: Tate Gallery nalazi se u napuštenoj industrijskoj građevini gdje je nekad bila električna centrala. U golemim prostorima električne centrale smješetna je izložba europske umjetnosti 20. stoljeća. Industrijski karakter izražen u prijemnom holu gubi se u drugim izložbenim prostorima. Cilj muzejskog postava je povezati atraktivno mjesto, izuzetnu zbirku i novi pristup modernoj i savremenoj umjetnosti kako bi se potaklo zanimanje publike.

Arhitektonski zahvati na starim građevinama su različiti. Obnova se može svesti samo na pojačanje starih materijala i minimalne zahvate radi sigurnosti posjetioca; industrijska postrojenja ostaju u prvobitnom stanju, osim što se neki strojevi uklanjaju da bi se dobilo na prostoru. Ako je riječ o građevini velike arhitektonske vrijednosti, arhitekt se često odlučuje za restauraciju zadržavajući prvobitni izgled, ali se ipak moraju izvršiti neke izmjene: postavljanje zaštitnih uređaja, npr. Ako je zaštićen samo jedan dio građevine, arhitetkt restruktuira druge prostore unutar građevine: Muzej likovnih umjetnosti u Lyonu je dobar primjer. Potpuna obnova arhitektonskih cjelina i unutrašnjih prostora omogućava maksimalnu prenamjenu stare građevine za muzej, a zadržava se samo vanjski izgled. Staroj građevini se može pridodati i novo, savremno zdanje koje će biti povezano sa tom građevinom.

MAC's u kompleksu Grand Hornu: Grand Hornu u Valoniji zaštićen je kao spomenik nulte kategorije i zadivljuje svojom arhitektonskom vrijednošću. Ovaj lokalitet je gotovo nestao '50-tih godina 20. stoljeća. Godine 2002. preuređen je u Muzej savremene umjetnosti (MAC's). U staru arhitektonsku strukturu integriran je niz savremeno uređenih muzejskih prostora. Ne postoji stalni postav, već samo tematske povremene izložbe u trajanju od tri do šest mjeseci sa izloženim djelima iz vlastitih zbirki ili posuđenih.

Program

Često se govori o teškim odnosima između arhitekta zaduženog za izgradnju muzeja i autora muzejske koncepcije. Da bi muzej bio uspješan, potrebna je saradnja između arhitekta i muzeografa. Arhitektu se mora iznijeti muzeološki program i odrediti posebne zahtjeve u vezi prezentacije i čuvanja izložaka.

Na temelju detaljnog muzeografskog programa moguće je tačno utvrditi strukturalne cjeline muzeja i njihovu povezanost u smislu prostora i načina obilaska. Nažalost, u praksi se najčešće izgrađuje zgrada prije nego je osmišljen muzeografski program.

Funkcioniranje muzejske zgrade

Muzejska zgrada mora pokazati i ekonomsku uspješnost u svom djellovanju, budući da su godišnji prihodi muzeja znatno manji od dodijeljenih novčanih sredstava za izgradnju ili obnovu. Potrebno je odrediti troškove za osnovno funkcionisanje zgrade koji se odnose na održavanje, grijanje, klimatizaciju.

9. MUZEJSKA USTANOVA

„Muzej je stalna, neprofitna ustanova u službi društva i njegova razvoja“. Početak ove definicije iskazuje institucionalni karakter muzeja, njegovu trajnost nužnu za očuvanje baštine i njegovu javnu ulogu. Razvija se trgovačka djelatnost u muzeju i oko njega i težnja za dinamičnijim upravljanjem ustanove, te opasnost od mogućeg pretjerivanja.

Raznovrsnost muzeja po statusu

Uloga javne uprave

Historija europskih muzejapokazuje koju je ulogu odigrala javna uprava u stvaranju i razvoju muzejskih institucija. Početkom 19. stoljeća, državna ili lokalna javna uprava osnovni je pokretač razvoja muzejskih ustanova u Europi. Uloga javne uprave ima nekoliko aspekata:

- normativni aspekti: javna uprava određuje propise o očuvanju baštine, osnivanju i organizaciji muzeja- nadzor: uprava muzeja nadzire pravilno provođenje propisa i korištenje javnih sredstava za muzeje- organizacija: država i lokalne zajednice osnivaju i organizuju djelovanje muzeja- finansiranje: nadležne vlasti osiguravaju cjelokupna ili djelimična novčana sredstva za muzeje

Jacques Sallois izjavio je 1996. da „uspješno upravljanje javnom ustanovom podrazumijeva stvaranje odgovarajućeg pravilnika i djelovanje po strogim propisima“.

Neovisnost ustanove veoma je ograničena, posebno na području upravljanja muzejskim osobljem i zgradom ustanove. U Belgiji lokalna uprava izravno upravlja mnogim muzejima, dok su veliki kraljevskim muzeji postali javne ustanove sa neovisnom upravom. Početkom devedesetih godina, javni muzeji u Nizozemskoj su doživjeli pravu revluciju: nacionalni muzeji su stekli veću samostalnost u upravljanju osobljem i muzejskom zgradom, iako muzeji i dalje ostaju javno vlasništvo.

Udruge

Da bi izbjegli direktno upravljanje, mnogi voditelji lokalnih vlasti potakli su osnivanje neprofitnih udruga koje su pod nadzorom javne uprave i upravljaju muzejima, muzejskim zgradama i zirkama. Muzejsko osoblje pri tome zadržava status državnih djelatnika. Područje djelovanja ovih udruga ponekad se ograničava samo na postavlajnje povremenih izložbi koje zahtijevaju dinamičniju organizaciju i omogućavaju da prihodi ostaju muzeju.

Mnogim muzejima upravljaju udruge osnovane od strane pojedinaca i one su najčešće začetnice stvaranja muzeja. Nadležne vlasti im pomažu na razne načine: ustupanje zgrade za muzej, subvencije, briga za muzejsko osoblje, finansiranje određenih projekata i sl.

Zaklade

Zaklada je poseban oblik neprofitne udruge koju karakterišu ciljevi u interesu javnosti i posebni uslovi upravljanja i nadzora koji su nametnuti zakonom, te porezne olakšice. Zaklade tvrtki razlikuju se od zaklada umjetnika i mecena.

Osnivajući zakladu kulturne namjene, tvrtka želi dati pozitivnu sliku o sebi u javnosti i steći pravo na porezne olakšice. Zaklada je zanimljiv način da umjetnici za života javnosti pruže na raspolaganje dio svog stvaralaštva. Tada oni zahtijevaju neovisno i prilagodljivo upravlajnje zbirkom i porezne olakšice.

Zaklada Joan Miro: Radi se o zakladi koju je osnovao sam umjetnik. Gradska uprava Barcelone organizovala je 1968. godine veliku retrospektivnu izložbu slikara Joana Miroa u povodu njegovog 75. rođendana. Neka djela su potjecala iz privatnih zbirki, a druga iz umjetnikova ateljea. Miro je smatrao da će biti relativno lako ustupiti vlastita djela javnosti na trajno raspolaganje. On je osnovao zakladu koja nosi njegovo ime. Cilj Zaklade Miro je izučavanje i izlaganje djela ovog umjetnika, ali istvaranjedinamičnog dentra koji će široj publici približiti djelo značajnih umjetničkih pravaca 20. stoljeća.

Privatni muzeji?

Muzeji u vlasništvu ili pod upravo udruga ili zaklada su privatno vlasništvo. Pravni status muzeja nije diskriminirajući elemenat pri razlikovanju javnih i privatnih muzeja.

Neki su muzeji direktno u vlasništvu komerijalnih tvrtki: Muzej Pivovare Belle-Vue u Briselu, Muzej senfa Amora u Dijonu, Muzej Peugeot uSochauxu, Muzej Mercedes u Stuttgartu, itd.

Muzej Val-Saint-Lambert u Seraingu poseba je po tome što je osnovan u samoj tvornici kristala u Liegeu, ali nije povezan sa tvrtkom za proizvodnju kristala, već sa udrugom koju zanima historijski lokalitet.

Ekomuzej Alzasa: muzej ili zabavni park? Ekomuzej Alzasa otvoren je 1984. i on je jedan od većih ekomuzeja. Ovdje je dopremljeno 70 tradicionalnih kuća kako bi se prikazala alzaška ruralna arhitektura. Selo je oživljeno organiziranjem aktivnosti na polju obrtništva, narodne umjetnosti, seoskih sajmova, prerade voća. Privatni investitori uložili su 15 miliona franaka. Ekomuzej se odlučio za mješoviti sistem uprave: trgovačko preduzeće upravlja muzejem, a zbirke i lokalitet su u vlasništvu osnivačke udruge.

Primjer Sjedinjenih Američkih Država

Zaklade kulturne namjene već su odavno glavni sudionici u upravljanju muzejima u Sjedinjenim Američkim Državama. Gotovo svim američkim muzejima upravljaju „trustovi“ putem upravnog savjeta trusteesa. Članovi savjeta potiču iz najutjecajnijih društvenih slojeva i upravo oni pribavljaju novčana sredstva za godišnji rad muzeja. Državni nadzor vrši državni službenik iz ministarstva pravosuđa.

Trajnost zbirke

Osamljivanje muzeja u odnosu na nadležne vlasti najčešće je praćeno propisima o zaštiti zbirki. Zbirka ostaje u javnom vlasništvu, a njeno upravljanje podliježe strogim pravilima. Zbirke se uglavnom ustupaju javnom muzeju ili udruzi čiji su ciljevi podjednaki ciljevima nekadašnje udruge.

Nadzor i klasifikacija muzeja

Francuska je 1945. donijela zakonski tekst o muzejima i jedna je od rijetkih zemalja koja je tako postupila, osim Italije. Povećana raznolikost muzejskih ustanova i njihova neujednačenost po statusu zahtijevaju uspostavljanje zakonskih odredbi o priznavanju statusa muzeja i zaštiti pokretne baštine.

Novi zakonski tekstovi o muzejima: U rancuskoj je uredba iz 1945. zamijenjena zakonom iz 2002. kojim je utvrđen label Muzeji Francuske, novi način priznavanja njiohvog statusa. Ovaj se zakon odnosi na muzeje i galerije bez obzira na to pod kojom su upravnom nadležnost. Svrha novog zakona je: dati novu definiciju ulozi i mjestu muzeja u odnosu na očekivanja društvene zajednice, ujednačiti status državno priznatih muzeaj, poboljšati zaštitu zbirki, uvesti i produbiti proces decentralizacije.

Finansiranje muzeja

Muzej je ustanova bez cilja zarađivanja. Njegova svrha nije profit. Međutim, djelovanje muzeja počiva na ekonomskim odnosima: plaće, troškovi funkcionisanja, sredstva za održavanje zgrade, troškovi nabave djela i predmeta, ulaznice, dućani, kafeterije, prihodi od turističkih posjeta.

Izvori finansiranja

Finansijski izvori kojima muzej raspolaže mogu biti razlčiti, ovisno o zemlji u kojoj se muzej nalazi, statusu muzeja, njegovoj veličini, značaju lokalnog turizma. Postoje četiri izvora finansiranja:

- javne subvencije: država i lokalne vlasti brinu o plaćama zaposlenika i drugim troškovima; muzeji primaju godišnje dotacije za pokrivanje stalnih troškova ustanove

- darovnice i ostavština (legat): članovi udruga pomažu finansiranje muzeja uplaćivanjem ugovorene članarine i povremenim ili stalnim novčanim prilozima; muzej može naslijediti zbirke i novčana sredstva

- vlastiti prihodi: prihodi dobiveni od prodaje ulaznica, zarade dućana, prodaje publikacija, zarade kafeterije ili muzejskog restorana; neki muzeji iznajmljuju svoje dvorane pojedincima ili tvrtkama

- mecenat: sredstva koja daju tvrtke redovno ili povremeno; češća je povremena finansijska pomoć, sponzor traži medijsku promociju tvrtke: zaštitni znak tvrtke na promotivnim materijalima izložbe,

Uskladiti različite izvore finansiranja

Ne postoje muzeji koji opstaju isključivo uz finansijsku potporu javne uprave. Za djelovanje muzeja potrebno je koristiti različite izvore finansiranja. Javna uprava smanjuje finansijsku potporu muzejima i zato se uvode komercijalne djelatnosti u muzeje i različita sponzorstva. Vlastiti prihodi, vezani uz komercijalnu djelatnost muzeja, samo su mali dio u prihodima ustanove i čine 20% ukupnih prihoda.

Investicije

Troškovi investicija (održavanje zgrade, akvizicije, muzeografska uređenja) moraju biti odvojeni od proračuna za funkcionisanje ustanove. Veće novčane iznose, posebno kada se radi o izgradnji novog muzeja ili njegovoj obnovi, često je lakše dobiti nego godišnji proračun. Ravnatelj muzeja već na početku mora uvjeriti vlasti u nuđžnost trajnog finansiranja kako bi se ustanova mogla održati.

Nausicaa: Akvarij Nausicaa u Boulogne-sur-Meru otvoren je devedesetih godina, a osnovan je na poticaj Regionalnog vijeća. Izgradnaj građevine i muzeografsko uređenje financirani su iz javnih državnih, regionalnih i europskih fondova. Za održavanje se ustanova sama mora snaći: prodaja ulaznica, dućan, restoran, savjeti za uređenje akvarija i sl.

Muzejsko osoblje

Osoblje muzeja igra bitnu ulogu u prijemu i ispunjavanju očekivanja posjetioca.

Nove službe

Muzejske djelatnike uobičajeno se dijeli na kustose i čuvare: prvi objedinjuju i proučavaju umjetničko blago, a drugi ga čuvaju. Ova podjela je zastarjela. Otvaraju se nove službe:

- upravitelj brine o organizaciji muzeja, finansijama i upravljanju osobljem- voditelj zbirke zadužen je za logističko upravljanje zbirkama: lociranje, posudbe, radionice, restauracija- voditelj povremenih izložbi zadužen je za postav izložbi u muzeju; bavi se koordinacijom izložbe- voditelj za odnose sa javnošću zadužen je za promociju muzeja i povremenih izložbi- kulturne i edukacijske službe upošljavaju stručno osoblje (naučnici, historičari umjetnosti, animatori)- služba za prijem publike brine o ulaznicama i prostorima za prijem grupa i individualnih posjetioca- scenograf i dizajner zaduženi suza pripremanje izložbenog materijala i njegovo postavljanje- dokumentalist vodi dokumentacijski centar ili biblioteku- voditelj dućana i drugih komercijalnih odjela pazi da ovi odjeli finansijski pridonose muzeju

Status zaposlenika

Postavlja se pitanje da li su zaposlenici državni službenici ili zaposlenici pod ugovorom. Odgovor ovisi o muzejskom pravilniku, ali i o radnom mjestu uposlenika. U javnim muzejima, ravnatelji, kustosi i čuvari često imaju status državnih zaposlenika, a osoblje novijih odjela se najčešće prima pod ugovorom.

Uprava: znanstvenik, ravnatelj, dvojna uprava?

Zbog komercijalne preusmjerenosti muzeja i povećane odgovornosti u upravljanju, muzejski ravnatelj mora posjedovati upravljačke sposobnosti za vođenje ustanove koje historičar umjetnosti ili zoolog ne mora imati. Ponegdje su kulturni ili finansijski voditelji postali ravnatelji muzeja. Neki su se muzeji odlučili za dvojnu upravu sastavljenu od voditelja, naučnika i administracijskih ili finansijskih stručnjaka. Dobar primjer nalazimo u muzeju Historije prvog svjettksog rata u Peronneu: kustos kojeg postavlja i plaća država upravlja zbirkama i istraživanjima, a ravnatelj, pod skrbi Conseil General, upravlja cijelom ustanovom, osobljem, finansijama, kulturnim programom.

Stručno usavršavanje muzejskog osoblja

Udruženja muzeja, univerziteta i visokoškolske ustanove uvidjeli su potrebu za dodatnim obrazovanjem budućih voditelja i djelatnika muzeja i predlažu programe usavršavanja. Francuska nacionalna škola za baštinu osnovana je sa ciljem da obraduje voditelje muzeja i drugih ustanova vezanih za čuvanje baštine.